Holly Black & Cassandra Clare - Željezni Ispit - Magisterium 1

GIGA Holly Black i Cassandra Clare

HHHOOOLLLLLLYYY BBBLLLAAACCCKKK III CCCAAASSSSSSAAANNNDDDRRRAAA CCCLLLAAARRREEE

ŽŽŽEEELLLJJJEEEZZZNNNIII IIISSSPPPIIITTT

((MMAAGGIISSTTEERRIIUUMM 11))

Naslov izvornika: MAGISTERIUM : BOOK ONE: THE IRON TRIAL

Prjjevod: RADHA ROJC-BEL EC


http://www.balkandownload.org 2



SEBASTIANU FOXU BLACKU, O KOJEM NITKO NIJE OSTAVIO

PRIJETE E PORUKE U LEDU



UVOD

OVJEK KOJI SE S mukom uspinjao uz bijelu strminu ledenjaka iz daljine je podsje ao na mrava koji se polako približava rubu tanjura. Daleko ispod njega, siromašno naselje s drvenim ku icama La Rinconada svelo se na zbirku raštrkanih mrljica; što se više penjao, vjetar je bio sve ja i, zasipaju i mu lice

prašnastim zapusima snijega i zamrzavaju i mu vlažne pramenove kose. Unato zaštitnim jantarnim nao alama, trgnuo se zbog blještavog odbljeska zalaze eg sunca.

Nije se plašio da e pasti, iako nije imao sigurnosnu užad, nego samo dereze i jedan jedini planinarski pijuk. Ime mu je bilo Alastair Hunt i bio je arobnjak. Penju i se, rukama je oblikovao i modelirao zamrznuti snijeg ledenjaka. Dok se sporo probijao prema vrhu, pred njim su se stvarala uporišta za ruke i noge.

Kad se popeo do špilje, negdje na pola puta do vrha, bio je ve gotovo potpuno uko en od hladno e i iscrpljen jer je snagom volje pokušavao pobijediti sile prirode. Kad god bi se tako dugo koristio magijom, ponestalo bi mu energije, no nije se usu ivao usporiti.

Spilja se pred njim otvorila poput usta na litici planine; nije bila vidljiva ni s vrha ni iz podnožja. Prebacio se preko ruba i duboko, isprekidano udahnuo, prekoravaju i samoga sebe što nije prije stigao i što je dopustio da ga prevare. Ljudi u La Rinconadi vidjeli su eksploziju i ispod glasa šaputali o tome što bi mogao biti taj oganj na ledu.

Oganj na ledu. To je mogao biti poziv u pomo ... ili napad. Spilja je bila prepuna arobnjaka prestarih ili premladih za borbu, ozlije enih i bolesnih te majki s vrlo malom

djecom koju nisu mogle ostaviti - kao što su bili i Alastairova supruga i sin. Bili su skriveni ondje, u jednom od najudaljenijih mjesta na Zemlji.

Majstor Rufus tvrdio je da bi ti ljudi ina e bili ranjivi, taoci sudbine, i Alastair mu je vjerovao. A onda, kad se Neprijatelj smrti nije pojavio na bojištu kako bi se suo io s predstavnikom arobnjaka, djevojkom iz reda Makara, u koju su bili položili sve svoje nade, Alastair je shvatio svoju pogrešku. Što je brže mogao otišao je u La Rinconadu, najve i dio puta lete i na le ima zra nog elementala. Odande je nastavio pješice, jer je Neprijatelj nad elementalima imao nepredvidljivu i veliku kontrolu. Što se više penjao, sve ga je više bilo strah.

Samo da budu dobro, razmišljao je ulaze i u špilju. Molim te, samo da budu dobro. Trebao se uti dje ji pla . Trebao se uti tihi žamor nervoznog razgovora i brujanje

prigušene magije. Umjesto toga ulo se samo zavijanje vjetra koji je divljao preko usamljenog vrha planine. Stijene špilje bile su od bijelog leda, zamrljane crvenom i sme om bojom ondje gdje je krv prsnula i otopila led. Alastair je skinuo nao ale i spustio ih na tlo, probijaju i se dublje kroz prolaz, prikupljaju i ostatke svoje mo i kako bi se umirio.

Zidovi špilje zra ili su sablasnim fosfornim sjajem. Podalje od ulaza to je bila jedina svjetlost, što vjerojatno objašnjava zašto se spotaknuo preko prvog tijela, gotovo pavši na koljena. Trgnuo se s uzvikom, a onda zadrhtao kad je za uo odjek vlastitoga glasa. Mrtva arobnica bila je spaljena do neprepoznatljivosti, no oko ruke je imala kožnu narukvicu s

velikom bakrenom plo icom, što je zna ilo da je bila na drugoj godini Magisteriuma. Nije mogla imati više od trinaest godina.

Dosad si se ve trebao naviknuti na smrt, pomislio je. Ve su deset godina bili u ratu s Neprijateljem, a ponekad mu se inilo da rat traje stolje ima. U po etku se inilo nemogu im da bi jedan mladi , pa bio on i jedan od Makara, naumio pobijediti i samu smrt. Ali kako je Neprijateljeva mo rasla, a njegova se vojska kaosom opsjednutih množila, opasnost je postala neizbježna i teška, kulminiraju i u ovom nemilosrdnom pogromu najnemo nijih i najnevinijih.

Alastair se osovio na noge i probio dublje u špilju, o ajni ki tragaju i za jednim licem me u svima ostalima. Probio se pokraj tijela postarijih majstora Magisteriuma i Kolegiuma, pokraj tijela djece svojih prijatelja i poznanika te arobnjaka ranjenih u prethodnim bitkama.



Me u njima su ležala slomljena tijela kaosom opsjednutih, ije su uskovitlane o i bile zauvijek pomra ene. Iako arobnjaci nisu bili pripremljeni, zacijelo su pružili jak otpor, s obzirom na to koliko su Neprijateljevih vojnika porazili. Dok mu je užas probadao utrobu, odumrle prste ruku i nogu, Alastair je teturao izme u poginulih... sve dok je nije ugledao.

Sarah. Našao ju je kako leži u samom dnu špilje, uz zamagljen ledeni zid. O i su joj bile

otvorene, zagledane u prazninu. Zjenice su joj se doimale neprovidne, a trepavice prekrivene ledom. Nagnuvši se, prešao je prstima preko njezina obraza koji se hladio. Oštro je udahnuo. Oteo mu se jecaj.

Ali gdje im je sin? Gdje je Callum? Sarah je u desnoj ruci stezala bodež. Bila je me u najboljima u oblikovanju ruda e

prizvane duboko iz tla. Taj bodež sama je izradila na njihovoj posljednjoj godini Magisteriuma. Dala mu je i ime, Semiramida. Alastair je bio svjestan koliko je Sarah voljela bodež. Ako moram umrijeti, neka to bude s vlastitim oružjem u ruci, uvijek mu je govorila. Ali on je htio da Sarah nikad ne umre.

Prstima je pomilovao njezin hladan obraz. Za uvši pla , naglo se okrenuo. Pla u špilji ispunjenoj smr u i tišinom. Dijete. Osvrnuo se, grozni avo tragaju i za izvorom jedva ujnog zvuka. Izgledalo je da dopire

od ulaza. Požurio je natrag putem kojim je i došao, spoti i se preko tijela, od kojih su neka bila zale ena poput kipova, sve dok iznenada nije uo io još jedno poznato lice okrenuto prema njemu.

Declan. Sarin brat, ranjen u posljednjoj bitci. inilo se kao da ga je ugušila osobito okrutna zra na magija; lice mu je bilo plavo, a u o ima su mu popucale kapilarice. Jednu je ruku zabacio dalje od sebe, a tik ispod nje, pletenim prekriva em zašti en od ledenog tla špilje, ležao je Alastairov dje . Dok je Alastair zaprepašteno gledao u njega, dje ak je otvorio usta i ponovno jedva ujno zacvilio.

Drhte i od olakšanja, Alastair se kao u transu sagnuo i podigao svoje dijete. Dje ak ga je pogledao širom otvorenim sivim o ima i otvorio usta da ponovno zapla e. Kad je prekriva spao, Alastair je shvatio zašto pla e. Lijeva mu je nožica visjela pod bolnim kutom, poput slomljene grane.

Alastair je pokušao prizvati zemaljsku magiju da iscijeli dje aka, ali mu je bilo preostalo samo toliko mo i da mu donekle ublaži bol. Dok mu je srce divlje udaralo, Alastair je ponovno vrsto zamotao sina u prekriva i provukao se kroz špilju do mjesta gdje je ležala Sarah. Drže i dijete kao da ga ona može vidjeti, kleknuo je pokraj nje.

»Sarah«, šapnuo je bore i se sa suzama. »Re i u mu kako si umrla da ga zaštitiš. Odgojit u ga da pamti koliko si bila hrabra.«

Njezine su o i, prazne i blijede, zurile u njega. Privio je dijete vrš e uza se i posegnuo da uzme Semiramidu iz njezine ruke. Tada je vidio da je led u blizini oštrice neobi no izbrazdan, kao da ga je izgrebla dok je umirala. Ali oznake su bile previše jasne da bi bile samo to. Kad se nagnuo bliže, shvatio je da su to rije i - rije i koje je njegova supruga posljednjim snagama urezala u led.

Pro itavši ih, u inilo mu se da ga je netko dvaput snažno udario u trbuh. UBIJTE DIJETE



PRVO POGLAVLJE

ALLUM HUNT BIO JE legenda u svom gradi u u Sjevernoj Karolini, ali to nije bila lijepa legenda. Poznat po tome što je u itelje na zamjeni rastjerivao podrugljivim primjedbama, bio je poseban i po tome što je mogao razljutiti ravnatelja, domare i tete

iz kuhinje. Pedagozi, koji bi mu uvijek u po etku željeli pomo i (na kraju krajeva, jadni ku je umrla majka), na kraju su se nadali da se Callum nikad ne e pojaviti na vratima njihova ureda. Nema ve e sramote nego ako bijesnom dvanaestogodišnjaku ne znate duhovito odgovoriti.

Callovo uvijek namršteno lice, razbarušena crna kosa i sumnji ave sive o i bili su itekako dobro poznati njegovim susjedima. Volio je voziti svoj skateboard, iako mu je trebalo vremena da u e u štos; nekoliko automobila još je nosilo tragove nekih Callovih prijašnjih pokušaja. esto su ga vidjeli kako viri kroz izloge trgovine sa stripovima, lokala s fliperima i trgovine s videoigricama. Poznavao ga je ak i gradona elnik. Bilo bi ga teško zaboraviti nakon što se tijekom prvosvibanjske parade provukao pokraj prodava a u trgovini s ku nim ljubimcima i uzeo golu krticu koju su namijenili za hranu udavu. Bilo mu je žao slijepe, naborane životinjice koja si nije mogla pomo i, a uz to je, u duhu pravednosti, pustio i sve bijele miševe koji bi bili sljede i na zmijinu jelovniku.

Nije o ekivao da e miševi bezglavo pojuriti pod noge sudionika parade, ali miševi nisu osobito pametni. Nije o ekivao ni da e promatra i pobje i pred miševima, ali ni ljudi nisu osobito pametni, kako mu je otac objasnio kad je sve prošlo. Nije Call bio kriv što je upropastio paradu, ali svi su se ponašali kao da jest, osobito gradona elnik. Povrh svega, otac je Calla natjerao da vrati golu krticu.

Callov otac nije odobravao kra u. Što se njega ticalo, bila je jednako loša kao i magija.

Callum se meškoljio na stolcu uspravnog naslona ispred ravnateljeva ureda, pitaju i se

ho e li se sutra vratiti u školu i ho e li ikome nedostajati ako se ne vrati. Stalno je razmišljao o tome kako bi sve mogao zabrljati na arobnja kom ispitu - što spektakularnije, to bolje. Tata mu je stalno ponavljao mogu nosti za neuspjeh: Potpuno isprazni um. Ili se koncentriraj na

C



nešto suprotno od onoga što ta udovišta žele od tebe. Ili se usredoto i na tu i test umjesto na svoj. Call je protrljaostražnji dio potkoljenice koji je toga jutra bio uko en i bolan; ponekad mu se to doga alo. inilo mu se da ga više boli što više raste. Barem e mu biti lako propasti na fizi kom dijelu arobnja kog ispita, što god to bilo.

Iz obližnje gimnasti ke dvorane do njega su dopirali zvukovi dje jih tenisica koje su cvilile na blistavom drvenom parketu te povišeni glasovi djece koja su izazivala jedno drugo. Poželio je da barem jednom i on može sudjelovati. Nije bio tako brz kao ostala djeca, a imao je i poteško a s ravnotežom, ali bio je prepun nemirne energije. Bio je oslobo en tjelovježbe zbog noge; ak i u osnovnoj školi, kad bi na odmoru pokušao tr ati, skakati ili se penjati, prišao bi mu jedan od dežurnih nastavnika i podsjetio ga da uspori prije nego što se ozlijedi. Ako ne bi poslušao, natjerao bi ga da u e u zgradu.

Kao da su modrice nešto najstrašnije što se nekome može dogoditi. Kao da e mu se od toga pogoršati stanje.

Cali je uzdahnuo i zagledao se kroz staklena vrata škole pred kojima e se uskoro zaustaviti njegov otac. Imao je automobil koji nije mogao pro i nezamije eno, svijetlosrebrni Rolls-Royce Phantom iz 1937. Nitko drugi u gradu nije imao takvo što. Callov je otac imao antikvarijat u ulici Main koji se zvao Sad i opet; najviše je volio uzimati stare, polomljene predmete i preurediti ih tako da postanu blistavi i kao novi. Da bi automobil održao u voznom stanju, morao je gotovo svaki vikend petljati po njemu. Stalno je od Calla tražio da ga opere i premazuje nekakvim udnim starim laštilom za aute kako ne bi zahr ao.

Rolls-Royce savršeno je funkcionirao... za razliku od Calla. Spustio je pogled na tenisice, tapkaju i nogom po podu. Kad bi, kao danas, odjenuo traperice, nije se primje ivalo da mu nešto ne valja s nogom, ali bi se itekako vidjelo kad bi hodao. Od najranijeg djetinjstva stalno je išao na jednu operaciju za drugom, kao i na sve mogu e vrste fizikalne terapije, ali ništa mu od toga nije pomagalo. Još je uvijek nekako postrance šepao, kao da pokušava uhvatiti ravnotežu na brodu koji se ljulja na valovima.

Dok je bio mla i, ponekad bi se igrao gusara ili barem smionog mornara s drvenom nogom koji nakon dugotrajne topovske bitke tone zajedno sa svojim brodom. Igrao se gusara i nindži, kauboja i svemirskih istraživa a.

Ali nikada bilo koju igru s magijom. To nikada. Za uo je grmljavinu motora i ve je htio ustati, ali se onda nezadovoljno ponovno

spustio na klupu. To nije bio njegov tata, nego samo neka obi na crvena Toyota. Trenutak poslije u žurbi je naišla Kylie Myles, u enica iz njegova razreda, u pratnji u iteljice.

»Sretno na kvalifikacijama za balet«, rekla joj je gospo ica Kemal i krenula prema svojoj u ionici.

»Dobro, hvala«, odgovorila je Kylie, a onda udno odmjerila Calla, kao da ga procjenjuje. Kylie nikad nije gledala Calla. To je bila jedna od njezinih osnovnih karakteristika, kao i blistava plava kosa i naprtnja a s jednorogom. Kad bi

se zajedno našli u predvorju, prešla bi pogledom preko njega kao daje nevidljiv. Napola mu domahnuvši, što je bilo još udnije i još ga je više iznenadilo, Kylie se

uputila prema Toyoti. Vidio je njezine roditelje na prednjim sjedalima; doimali su se zabrinuto. Nema šanse da Kylie ide onamo kamo i on, zar ne? Nije mogu e da i ona ide na Željezni

ispit. Ali ako ipak... Naglo je ustao. Ako ipak ide, netko bi je trebao upozoriti. Mnoga djeca misle da su zbog toga posebna, bio je rekao Callov otac s o itim

negodovanjem. Tako misle i njihovi roditelji. Osobito u obiteljima u kojima naraštajima postoje magijske sposobnosti. Neke obitelji u kojima je magija gotovo izumrla nadaju se da e im dijete obdareno magijom vratiti mo . Ali najviše treba žaliti djecu u ijoj obitelji uop e nema magije. Oni misle da e to biti kao na filmu.



Nije nimalo sli no filmu. U tom se trenutku Callov tata uz škripu ko nica zaustavio uz rubnik pred školom,

zaklonivši Kylie od njegova pogleda. Call je šepaju i krenuo prema vratima i izašao, ali dok je stigao do Rollsa, Toyota Mylesovih zaokrenula je iza ugla i nestala mu iz vidokruga.

Toliko o upozorenju. »Calle«, otac je izašao iz auta i naslonio se na suvoza ka vrata. Crna mu je griva, isto

onako zamršena i crna kao i Callova, na sljepoo nicama po injala sijedjeti, a unato vru ini nosio je jaknu od tvida s kožnim zakrpama na laktovima. Call bi esto pomislio da njegov otac izgleda kao Sherlock Holmes iz stare BBC-jeve serije; ponekad je imao osje aj da se ljudi iznenade što ne govori britanskim naglaskom. »Jesi li spreman?«

Call je slegnuo ramenima. Kako bi mogao biti spreman za nešto što bi mu, ako zabrlja, moglo upropastiti život? Ili ako ne zabrlja, kao u ovom slu aju. »Valjda jesam.«

Otac je otvorio vrata auta. »Dobro. Upadaj.« Iznutra je Rolls bio besprijekoran kao i izvana. Call se iznenadio ugledavši svoje stare

štake na stražnjem sjedalu. Godinama mu nisu trebale, još otkako je pao s penjalice i iskrenuo gležanj, i to onaj na zdravoj nozi. Kad je otac sjeo u automobil i uklju io motor, Call je pokazao na štake upitavši: »Zašto si ih ponio?«

»Što gore izgledaš, ve a je vjerojatnost da e te odbiti«, tmurno je odgovorio otac, osvrnuvši se iza sebe dok je izlazio s parkirališta.

»To mi izgleda kao varanje«, prigovorio je Call. »Calle, ljudi varaju da bi pobijedili. Ne možeš varati da bi izgubio.« Call je preokrenuo o ima pustivši tatu da vjeruje što ho e. Bio je siguran samo u jedno:

nema šanse da se koristi štakama ako nije nužno. No nije se zbog toga htio sva ati s tatom, osobito ne danas, kad je tati ionako pregorio prepe enac za doru ak i kad se otresao na Calla koji se požalio što mora i i u školu samo na dva sata.

Otac se nagnuo nad volanom, vrsto stisnutih zubi, dok je desnom rukom stezao mjenja , nepotrebno silovito mijenjaju i brzine.

Call se pokušao usredoto iti na stabla koja su promicala pokraj njih, ije je liš e tek po injalo žutjeti, prisje aju i se svega što je znao o Magisteriumu. Prvi put kad mu je otac ispri ao nešto o majstorima i o tome kako biraju šegrte, bio je posjeo Calla u jedan od velikih kožnih naslonja a u svojoj radnoj sobi. Callov je lakat bio zamotan, a usna rasje ena od tu njave u školi i nije bio raspoložen za pri e. Osim toga, otac je bio tako ozbiljan da se Call uplašio. A i govorio je ozbiljno, kao da mu namjerava re i da se razbolio od teške bolesti. Pokazalo se da je ta bolest bila magija koju je imao u sebi.

Call se bio zgurio u naslonja u slušaju i oca. Bio je navikao da ga izazivaju; druga su djeca mislila da je zbog svoje noge laka meta. Obi no je bio u stanju uvjeriti ih da nije tako. Me utim, ovaj put grupica starijih dje aka stjerala ga je u kut iza spremišta pokraj penjalice kad se vra ao ku i iz škole. Naguravali su ga i dobacivali mu uobi ajene uvrede. Callum je iz iskustva znao da ve ina djece odustane kad im se usprotivi, stoga je pokušao tresnuti najvišeg me u njima. To mu je bila prva pogreška. Oborili su ga na tlo, jedan mu je zajahao koljena, a drugi ga udarao u lice, tjeraju i ga da se ispri a i prizna da je šepavi tikvan.

»Oprostite što sam super, slabi i«, rekao je Call trenutak prije nego što se onesvijestio. U nesvijesti je zacijelo bio samo minutu jer kad je ponovno otvorio o i, u daljini je vidio

dje ake kako se povla e. Tr ali su. Call nije mogao vjerovati da je njegov odgovor bio tako inkovit.

»Tako treba«, rekao je podigavši se. »I bolje vam je da bježite.« Tada se osvrnuo oko sebe i vidio da je beton igrališta popucao. Duga ki rascjep pružao

se od ljulja ki sve do zida spremišta, raspolovivši malu zgradu. Ležao je to no na putu onoga što je izgledalo poput minijaturnog potresa. Mislio je da je to nešto najlu e što se dogodilo. Njegov je otac mislio druk ije.



»Magija se prenosi u obiteljima«, rekao je Callov otac. »Ne moraju je imati svi lanovi obitelji, ali izgleda da bi je ti mogao imati. Nažalost. Jako mi je žao, Calle.«

»Ho eš re i da sam ja napravio rascjep u tlu?« Call je bio rastrzan izme u vrtoglave radosti i krajnjeg užasa, ali radost je prevladavala. Osje ao je kako mu se usta razvla e u osmijeh i prisilio se da prestane. »Je li to ono što arobnjaci rade?«

arobnjaci snagu crpe iz elemenata - zemlje, zraka, vode, vatre, pa ak i iz praznine, koja je izvor najmo nije i najstrašnije magije od svih, magije kaosa. Magijom se mogu koristiti za mnogo toga; mogu ak rascijepiti i samu zemlju, kao što si ti to u inio.« Kimnuo je zamišljeno. »U po etku, kad se magija prvi put javi, vrlo je intenzivna. Sirova mo ... Ali ono što ublažava magijsku sposobnost jest ravnoteža. Treba dugo u iti da bi imao mo kakvu ima tek probu eni arobnjak. Mladi arobnjaci imaju slabu kontrolu. Ali, Calle, moraš se boriti protiv toga. I nikad se više ne smiješ koristiti svojom magijom. Ako to u iniš, arobnjaci e te odvesti u svoje tunele.«

»Tamo gdje je škola? Magisterium je pod zemljom?« upitao je Call. »Ukopan u zemlju gdje ga nitko ne može prona i«, smrknuto mu je rekao otac. »Ondje

nema svjetlosti. Ni prozora. To je mjesto labirint. Možeš se izgubiti u špiljama i umrijeti i nitko to ne bi ni znao.«

Call je ovlažio usne koje su mu se odjednom osušile. »Ali ti si arobnjak, zar ne?« »Magijom se nisam koristio otkako ti je majka umrla. Nikad je više ne u

upotrebljavati.« »A mama je bila ondje? Išla je u tunele? Zbilja?« Call je silno želio uti bilo što o svojoj

majci. Nije znao puno toga. Imao je samo nekoliko požutjelih fotografija u starom albumu koje su prikazivale zgodnu ženu s Callovom kao no crnom kosom i o ima iju boju Call nije mogao razaznati. Znao je da ocu ne smije postavljati previše pitanja o njoj. Otac nikad nije govorio o Callovoj mami osim ako nije morao.

»Da, bila je ondje«, rekao je otac. »I umrla je zbog magije. Kad arobnjaci krenu u rat, što se esto doga a, nije im stalo do ljudi koji zbog toga umiru. Što je još jedan razlog zbog kojeg ne smiješ privu i njihovu pažnju.«

Te se no i Call probudio vrište i, vjeruju i da je zarobljen u podzemlju, da se zemlja sliježe na njega kao da je živ zakopan. Koliko god se bacakao, nije mogao disati. Nakon toga sanjao je da bježi od udovišta od dima, u ijim su se o ima vrtložile tisu e razli itih, zlih boja... samo što zbog svoje noge nije mogao dovoljno brzo tr ati. To se bi e u snovima vuklo za njim kao da je mrtvo, sve dok nije pao, osje aju i vreli dah udovišta na svom vratu.

Druga su se djeca u Callovu razredu bojala mraka, udovišta ispod kreveta, zombija ili ubojica s divovskim sjekirama. Call se bojao arobnjaka, a još se više bojao da e i sam postati jedan od njih.

A sad se trebao susresti s njima. S onim istim arobnjacima zbog kojih je njegova majka umrla i zbog kojih se njegov otac gotovo nikad nije smijao, zbog kojih nije imao prijatelja, nego je sjedio u radionici koju je uredio u garaži i popravljao ošte eni namještaj, aute i nakit. Call je mislio da ovjek ne mora biti genij pa da shvati zašto je njegov tata opsjednut popravljanjem potrganih stvari.

Projurili su pokraj znaka koji im je poželio dobrodošlicu u Virginiju. Sve je izgledalo isto. Call nije znao što je o ekivao, no prije toga rijetko je kad napuštao Sjevernu Karolinu. Malo kad su putovali dalje od Ashevillea, uglavnom na sajmove gdje su se razmjenjivali automobilski dijelovi i na sajmove antikviteta, gdje bi Call lutao naokolo izme u hrpica neulaštenog srebrnog pribora za jelo, zbirki bejzbolskih sli ica u plasti nim omotima i udnih starih prepariranih jakovih glava, dok se njegov otac cjenkao za neki dosadan dio.



Callu je palo na pamet da možda nikad ponovno ne e oti i na jedan od tih sajmova ako ne zabrlja na testu. Želudac mu se preokrenuo, a kosti su mu protrnule od zimice. Prisilio se da razmišlja o planu koji mu je otac utuvljivao u glavu: Potpuno isprazni um. Ili se koncentriraj na nešto suprotno od onoga što ta udovišta žele od tebe. Ili se usredoto i na tu i test, a ne na svoj.

Ispustio je dah. O eva nervoza bila je zarazna. Sve e biti u redu. Barem je na testu lako zabrljati.

Automobil je skrenuo s autoceste na uski put. Jedini je znak bio onaj sa simbolom zrakoplova, a ispod simbola pisalo je:

PISTA ZATVORENA ZBOG RADOVA »Kamo idemo? Zar emo i i avionom?« upitao je Cali. »Nadajmo se da ne emo«, promrmljao je otac. Asfaltna cesta naglo se pretvorila u

zemljani put. Dok su idu ih nekoliko stotina metara poskakivali putom, Cali se uhvatio za okvir vrata da ne poleti u zrak i ne tresne glavom u krov. Rolls-Royce nije bio predvi en za poljski put.

Iznenada se staza proširila, a stabla se razmaknula. Rolls se našao na golemoj istini. Na sredini istine uzdizao se golem hangar od valovitog elika. Oko njega je bilo parkirano stotinjak automobila, od ošte enih kamioneta do osobnih automobila gotovo isto tako zgodnih kao Phantom, ali znatno novijih. Call je vidio kako se roditelji i njihova djeca, sva otprilike njegove dobi, žure prema hangaru.

»Mislim da smo zakasnili«, rekao je. »Sjajno.« Otac se doimao nemirno, ali i zadovoljno. Zaustavio je automobil i izašao,

domahnuvši Callu da krene za njim. Callu je bilo drago što je otac, po svemu sude i, zaboravio na štake. Bio je vru dan i sunce mu je upeklo u le a kroz sivu majicu. Dok su prelazili preko parkirališta i prilazili velikom crnom otvoru, ulazu u hangar, znojne je dlanove obrisao o traperice.

Unutra je bila prava ludnica. Djeca su se razmiljela naokolo, a u golemom prostoru glasovi su im odzvanjali. Duž jednog metalnog zida bile su postavljene tribine; iako je na njih moglo stati mnogo više ljudi nego što ih je ondje bilo, doimale su se si ušno u velikoj dvorani. Na betonskom su podu svijetloplavom vrpcom bili ozna eni iksevi i krugovi.

Na drugoj strani hangara, ispred vrata kroz koja bi, kad su otvorena, zra ni taksiji izlazili na pistu, nalazili su se arobnjaci.



DRUGO POGLAVLJE AROBNJAKA JE BILO SAMO ŠEST, no inilo se da su svojom prisutnoš u ispunili cijeli prostor. Call nije bio sasvim siguran što je o ekivao u pogledu njihova izgleda - znao je da mu je otac arobnjak, a on je izgledao prili no obi no, iako je nosio tvid.

Zamišljao je da e drugi arobnjaci izgledati puno udnije. Možda e nositi šiljaste šešire. Ili halje sa srebrnim zvijezdama. Nadao se da e barem neki od njih imati zelenu kožu.

Na njegovo razo aranje, izgledali su potpuno normalno. Bile su ondje tri žene i tri muškarca, a svi su bili odjeveni u crne hla e i ležerne tunike dugih rukava s pojasom. Oko ruku nosili su narukvice od kože i metala, no Call nije mogao zaklju iti jesu li po ne emu posebne ili su samo modni dodatak.

Najviši arobnjak, krupan muškarac širokih ramena, orlovskog nosa i upave sme e kose prošarane srebrom, iskora io je i obratio se obiteljima na tribinama.

»Dobro došli kandidati i dobro došle obitelji kandidata na najvažnije poslijepodne u životu vašeg djeteta.«

Kako da ne, pomislio je Call. Uop e nam ne stvara pritisak. »Znaju li svi oni da su ovdje kako bi se pokušali upisati u magijsku školu?« tiho je

upitao. Otac je odmahnuo glavom. »Roditelji vjeruju što god žele vjerovati i uju ono što žele

uti. Ako žele da im dijete postane slavni sportaš, vjeruju da e se upisati u ekskluzivnu sportsku školu. Ako se nadaju da e im k i postati neurokirurginja, za njih je ovo pripremna škola za medicinski fakultet. Ako žele da im sin bude bogat, vjeruju da je ovo vrsta škole u kojoj e se družiti s bogatima i mo nima.«

arobnjak je nastavio govoriti, objašnjavaju i kako e se stvari odvijati i koliko e ispiti trajati. »Neki od vas stigli su izdaleka kako bi svom djetetu pružili ovu priliku i mi vam želimo zahvaliti...«

Call ga je slušao, no ujedno je uo i neki drugi glas, koji kao da je dolazio odasvud i niotkud.

Kad u itelj North završi svoj govor, svi bi kandidati trebali ustati i istupiti. Ispit e zapo eti.

»Jesi li uo?« Call je upitao oca koji je kimnuo. Call je pogledao lica okrenuta arobnjacima, od kojih su neka bila zabrinuta, a neka nasmiješena. »A što je s ostalom

djecom?«



arobnjak, za kojeg je Call zahvaljuju i bestjelesnom glasu pretpostavio da mora biti itelj North, završavao je govor. Call je znao da bi trebao krenuti niz tribine, jer e mu za to

trebati više vremena nego ostalima. No želio je dobiti odgovor. »Svatko tko ima makar i slabu mo može uti u itelja Phineusa, a ve ina kandidata ve

je i prije doživjela neku vrstu magijskog zbivanja. Neki su ve pogodili što su, neki ve znaju, a ostali e upravo saznati.«

Za ulo se struganje kad su djeca ustala tako da se metalna konstrukcija zatresla. »To je zna i bio prvi ispit?« upitao je Call oca. »Možemo li uti u itelja Phineusa?«

inilo se da je tata jedva uo što Call govori. Bio je rastresen. »Pretpostavljam da je tako. Ali ostali e ispiti biti mnogo gori. Samo zapamti što sam ti rekao i sve e ubrzo biti gotovo.« Uhvatio je Calla za ruku, iznenadivši ga. Call je znao da je tati stalo do njega, no gotovo nikad nije bio sklon tjelesnom dodiru. Tata ga je vrsto stisnuo, a onda ga brzo pustio. »Idi sad.«

Dok se Call spuštao niz tribine, drugu su djecu podijelili u grupe. Jedna od arobnica domahnula je Callu da se pridruži grupi na kraju. Svi su se kandidati došaptavali, naizgled nervozni, ali prepuni o ekivanja. Call je ugledao Kylie Myles dvije grupe dalje. Pitao se bi li joj trebao doviknuti da se ovdje zapravo ne održavaju pokusi za baletnu školu, no ona se osmjehivala i avrljala s drugim kandidatima pa je sumnjao da bi ga uop e i saslušala.

Pokusi za baletnu školu, tmurno je pomislio. Tako te privuku. »Ja sam majstorica Milagros«, rekla je arobnica koja je usmjerila Calla, vješto vode i

svoju skupinu iz velike dvorane niz duga ak, neupadljivo oli en hodnik. »Na prvi ispit idete svi zajedno. Molim vas, pristojno me slijedite.«

Call, koji je bio gotovo na samom kraju, malo se požurio kako bi dostigao ostale. Znao je da bi vjerojatno bilo dobro da zakasni ako je želio da misle kako mu nije stalo do ispita ili kako se ne snalazi, ali je mrzio poglede koje bi mu ostali uputili kad god bi zaostajao. Zapravo, tako je naglo krenuo da se slu ajno zaletio u lijepu djevojku krupnih tamnih o iju. Dobacila mu je ljutit pogled ispod još tamnije zavjese kose.

»Oprosti«, automatski je rekao Call. »Svi smo nervozni«, rekla je djevoj ica, što je bilo smiješno jer uop e nije djelovala

nervozno. Doimala se potpuno smirenom. Obrve su joj imale savršen luk. Na njezinu puloveru boje karamela nije bilo ni mrvice prašine, kao ni na njezinim skupocjenim trapericama. Oko vrata je nosila nježan filigranski privjesak u obliku ruke, Fatiminu ruku, koju je Call prepoznao zahvaljuju i posjetima sajmovima antikviteta. Zlatne naušnice u njezinim ušima izgledale su kao da su neko pripadale kraljevni, ako ne i kraljici. Call se osjetio nelagodno, kao da je prljav.

»Hej, Tamara!« uzviknuo je visok Azijac ravne crne kose i djevoj ica je okrenula le a Callu. Dje ak je još nešto dodao što Call nije mogao uti, cerekaju i se uz to, i Call se zabrinuto pitao nije li rekao kako je Call bogalj koji se stalno zalije e u druge. Kao da je nekakvo Frankensteinovo udovište. Ispunila ga je gor ina, osobito zato što ga Tamara nije bila pogledala kao da je primijetila njegovu bolesnu nogu. Bila je ljuta na njega kao da je on sasvim obi an dje ak. Podsjetio se da e pasti na ispitima i da nikad više ne e vidjeti nikoga od njih.

Osim toga, svi e oni umrijeti u podzemlju. Ta mu je misao davala snagu dok su prolazili kroz beskrajne hodnike i na kraju ušli u

veliku bijelu prostoriju s redovima školskih klupa. Izgledala je kao svaka druga prostorija u kojoj je Call dotad pisao školske testove. Klupe su bile jednostavne, drvene, pri vrš ene uz klimave stolce. Na svakoj je klupi stajala plava knjiga ozna ena imenom kandidata, a povrh nje ležalo je pero. Zavladao je žamor dok su djeca prolazila izme u klupa, traže i svoje ime. Call je svoje pronašao u tre em redu i spustio se na stolac iza dje aka sa svijetlom valovitom kosom i nogometnim dresom. Više je podsje ao na sportaša nego na kandidata za arobnja ku školu. Dje ak se osmjehnuo Callu kao da je iskreno sretan što sjedi u njegovoj blizini.



Call se nije potrudio uzvratiti mu osmijeh. Otvorio je svoju plavu knjigu, prelaze i pogledom po stranicama s pitanjima i praznim kruži ima u koje je trebalo upisati A, B, C, D ili E. ekivao je da e ispiti biti zastrašuju i, ali kao da je jedina opasnost bila u tome da mu bude nasmrt dosadno.

»Molim vas, knjige nemojte otvarati dok ispit ne po ne«, rekla je majstorica Milagros stoje i ispred klupa. Bila je visoka i doimala se iznimno mladom; Calla je podsje ala na njegovu razrednicu. Zra ila je onom istom nelagodnom nervozom, kao da nije navikla družiti se s djecom. Kosa joj je bila crna i kratka s ruži astim pramenom.

Call je sklopio knjigu i osvrnuo se naokolo, shvativši da je bio jedini koji ju je otvorio. Odlu io je da ne e ocu re i s kakvom se lako om uspio ne uklopiti.

»Ponajprije bih vam htjela poželjeti dobrodošlicu na Željezni ispit«, nastavila je majstorica Milagros pro istivši grlo. »Sad kad ovdje nema vaših roditelja, možemo vam detaljnije objasniti što e se danas dogoditi. Neki su od vas primili poziv da se prijave u glazbenu školu, u školu za astronomiju, naprednu matematiku ili jahanje. Ali kao što ve vjerojatno pretpostavljate, ovdje ste zapravo zato da vas procijenimo za upis u Magisterium.«

Podigla je ruke i izgledalo je da su zidovi nestali. Na njihovu mjestu našao se grubo obra en kamen. Djeca su ostala u svojim klupama, ali se tlo ispod njihovih nogu pretvorilo u stijenu prošaranu tinjcem, koji je blistao poput raspršenih iskrica. Sa stropa su, poput ledenih siga, visjeli svjetlucavi stalaktiti.

Plavokosi je dje ak duboko udahnuo. Iz cijele su prostorije do Calla dopirali tihi uzvici divljenja.

Izgledalo je kao da se nalaze u špiljama Magisteriuma. »Ovo je super«, rekla je zgodna djevoj ica s bijelim kuglicama na krajevima mnoštva

sitnih pletenica. U tom trenutku, unato svemu što je otac rekao, Call je poželio oti i u Magisterium.

Više mu nije izgledao mra no ili zastrašuju e, nego udesno. Kao da je istraživa ili obilazi neki drugi planet. Prisjetio se o evih rije i:

arobnjaci e te zgodnim iluzijama i kompliciranim lažima dovesti u iskušenje. Ne dopusti da te uvuku.

Majstorica Milagros nastavila je glasom koji je postajao sve samopouzdaniji. »Neki su od vas baštinici, što zna i da su vam roditelji ili drugi lanovi obitelji poha ali Magisterium. Druge smo odabrali zato što vjerujemo da imaju potencijal za arobnjake. Ali mjesto u školi nikome nije zajam eno. Samo majstori znaju što je potrebno za savršenog kandidata.«

Call je podigao ruku i, ne ekaju i da mu majstorica da rije , upitao: »A što ako netko ne želi i i?«

»Zašto netko ne bi htio i i u školu za ponije?« pitao se dje ak sa sme om grivom koji je sjedio dijagonalno od Calla. Bio je malen i blijed, s dugim mršavim nogama i rukama koje su izvirivale iz plave majice s izblijedjelom slikom konja.

Izgledalo je da se majstorica Milagros toliko naljutila da je zaboravila na nervozu. »Drew Wallace«, rekla je. »Ovo nije škola za ponije. Testirat emo vas da vidimo posjedujete li kvalitete zbog kojih biste mogli biti odabrani za šegrte, a onda ete sa svojim majstorom oti i u Magisterium. A ako imate dovoljno magije, školovanje je obavezno.« Sijevnula je pogledom prema Callu. »Ispit se održava zbog vaše sigurnosti. Oni me u vama koji su baštinici znaju kakvu opasnost za sebe i za druge predstavljaju neuvježbani arobnjaci.«

Prostorijom se proširio žamor. Call je shvatio da nekoliko djece promatra Tamaru. Ona je sjedila vrlo uspravno u svojoj klupi, pogleda usmjerena preda se, s isturenom bradom. Poznavao je takvo držanje. I on je tako izgledao kad bi ljudi mrmljali o njegovoj nozi ili o njegovoj mrtvoj majci ili ocu udaku. Bilo je to držanje osobe koja se pokušava pretvarati da ne zna kako drugi govore o njoj.



»A što se doga a ako ne u emo u Magisterium?« upitala je djevoj ica s pletenicama. »Dobro pitanje, Gwenda Mason«, ohrabruju e je primijetila u iteljica Milagros. »Da

biste postali uspješni arobnjaci i arobnice, morate posjedovati tri stvari. Jedno je uro ena magijska mo . To do odre enog stupnja svi imate. Drugo je znanje o tome kako se njome koristiti. To vam mi možemo dati. Tre e je kontrola - a ona mora izvirati iz vas samih. Tijekom prve školske godine, kao neuvježbani arobnjaci i arobnice, vi dosežete vrhunac svoje mo i, ali nemate znanja i nemate kontrolu. Ako ne posjedujete ni sklonost u enju ni sklonost kontroli, tada ne ete prona i svoje mjesto u Magiste- riumu. U tom emo se slu aju pobrinuti da vi - i vaše obitelji - trajno budete sigurni od magije ili bilo kakve opasnosti da podlegnete elementima.«

Podle i elementima ? Što pak to zna i, pitao se Call. I druga djeca djelovala su podjednako zbunjeno. »Zna i li to da sam pao na testu?« upitao je netko. » ekaj, što ho e time re i?« upitalo je drugo dijete.

»Zna i ovo stvarno nije škola za ponije?« eznutljivo se ponovno oglasio Drew. Majstorica Milagros nije se obazirala na dje ja pitanja. Slike špilje polako su

izblijedjele. Nalazili su se u istoj bijeloj prostoriji kao i prije. »Pera na vašim klupama su posebna«, rekla je, doimaju i se kao da se ponovno sjetila

svoje nervoze. Call se pitao koliko joj je godina. Izgledala je mlada, ak i mla a zbog ruži aste kose, ali je pretpostavljao da mora biti prili no uspješna arobnica kako bi bila majstorica. »Ako ne pišete tim perom, ne emo mo i pro itati vaš test. Protresite ga da biste aktivirali tintu. I svakako mi pokažite što ste napravili. Možete po eti.«

Call je ponovno otvorio knjigu. Trepnuo je i pro itao prvo pitanje:

1. Zmaj i vivern krenuli su u dva sata poslijepodne iz iste špilje u istom smjeru. Prosje na je brzina zmaja 50 kilometara sporija nego dvostruka brzina viverna.

Za dva sata zmaj je 30 kilometara ispred viverna. Odredite brzinu zmajeva leta, uzevši u obzir da je vivern željan osvete.

Osvete? Call se zaprepašteno zagledao u pitanje, a onda okrenuo stranicu. Ni sljede e

nije bilo puno bolje.

2. Lukrecija se ove jeseni sprema zasaditi smrtonosno velebilje. Zasadit e etiri

gredice obi nog velebilja s 15 biljaka na svakoj gredici. Procjenjuje da e 20 posto vrta biti zasa eno s probnim nasadom šumskog velebilja. Koliko sveukupno ima biljaka? Koliko e zasaditi šumskog velebilja? Ako je Lukrecija zemaljska arobnica koja je prošla kroz troje dveri, koliko ljudi može otrovati smrtonosnim

velebiljem prije nego što je uhvate i odrube joj glavu?

Call je trepnuo. Zar bi se morao potruditi da zaklju i koji su odgovori pogrešni tako da

ne bi slu ajno to no odgovorio? Bi li jednostavno na sva pitanja trebao isto odgovoriti, jer bi time postigao loš rezultat? Prema zakonu prosjeka i tako e to no odgovoriti na dvadeset posto pitanja, a to je bio bolji rezultat nego što je htio.

Dok je žustro razmišljao o tome što napraviti, podigao je pero, protresao ga i pokušao ostaviti znak na papiru.

Nije uspio.



Ponovno je pokušao, vrš e pritisnuvši. I dalje ništa. Osvrnuo se oko sebe: inilo mu se da ve ina djece piše bez poteško a, iako ih se još nekoliko mu ilo sa svojim perima.

Mogao je i pretpostaviti da ne e mo i pasti na ispitu kao obi na osoba koja nema magiju - ne e mo i ak ni napisati test. Ali što e biti ako ga arobnjaci natjeraju da ponovno napiše test ako ga sad ostavi praznim? Ne e li to izgledati kao da se nije ni pojavio na ispitu?

Mršte i se, pokušao se prisjetiti što je majstorica Milagros rekla o peru. Da ga treba protresti kako bi tinta po ela izlaziti. Možda ga samo nije dovoljno jako protresao.

Stegnuo je pero u ruci i žestoko ga protresao, a kako je bio ljut, još je ja e zamahnuo rukom. Hajde, pomislio je. Hajde, ti glupa stvari, RADI VE JEDNOM!

Plava tinta eksplodirala je iz vrha pera. Pokušao je zaustaviti istjecanje pritisnuvši prst ondje gdje je pretpostavljao da bi mogla biti napuklina, ali je od toga tinta samo izvirala u još ja em mlazu. Poprskala je stražnji dio stolca ispred njega;

plavokosi dje ak, osjetivši da se sprema kiša tinte, sagnuo se da je izbjegne. Tinta je posvuda prskala, više nego što se inilo da bi moglo izvirati iz malog pera, i svi su se bijesno zagledali u njega.

Call je ispustio pero, koje je odmah prestalo izbacivati tintu. Ali šteta je ve bila napravljena. Sve je bilo poprskano: njegove ruke i klupa, knjiga s testovima i njegova kosa. Pokušao je obrisati ruku, ali je samo ostavio plave otiske po cijeloj svojoj majici.

Nadao se da tinta nije otrovna. Bio je prili no siguran da je dio i progutao. Svi u u ionici zurili su u njega. ak ga je i majstorica Milagros promatrala s izrazom u

ima koji je uznemiruju e podsje ao na divljenje, kao da nitko nikad nije uspio tako temeljito uništiti pero. Nitko nije prozborio ni rije i, osim štrkljastog dje aka koji je prije razgovarao s Tamarom. Nagnuo se prema njoj i ponovno joj nešto došapnuo. Tamara se nije osmjehnula, ali je iz podrugljiva smiješka na dje akovu licu i nadmo nog bljeska u Tamarinim o ima Call shvatio da mu se podruguju. Osjetio je kako su mu se zacrvenjeli vrhovi ušiju.

»Callum Hunt«, zaprepašteno je izustila majstorica Milagros. »Molim te iza i iz ionice i operi se, a onda pri ekaj u hodniku dok ti se tvoja grupa ne pridruži.«

Call je nesigurno ustao, jedva primijetivši da mu je plavokosi dje ak, kojeg je tinta zamalo cijelog poprskala, dobacio suosje ajan osmijeh. Kad je glasno grunuo na vrata, još je mogao uti smijuckanje - i još je mogao zamisliti Tamarin

omalovažavaju i pogled. Koga briga što ona misli - koga briga što bilo tko od njih misli, zar je važno jesu li pokušavali biti ljubazni ili zlobni ili nisu? Nisu bili važni. Nisu bili dio njegova života. Ništa od ovoga nije bilo dio njegova života.

Još samo nekoliko sati. Stoje i u zahodu stalno je u sebi ponavljao te rije i nastoje i sapunom u prahu i grubim papirnatim ru nicima što bolje o istiti tintu. Pitao se je li tinta arobna. Svakako se dobro držala. Dio se ve osušio na njegovoj crnoj kosi, a na bijeloj majici

još je bilo tamnoplavih otisaka ruku kad je izašao iz zahoda i našao druge kandidate kako ga ekaju u hodniku. uo je kako neki od njih me usobno mrmljaju o » udaku s tintom«.

»Zgodna ti je ta majica«, rekao je crnokosi dje ak. Callu se inilo da je bogat, poput Tamare. Ne bi znao re i zbog ega to no, ali odje a kao da mu je bila krojena po mjeri, ležerno- elegantna odje a koja je skupo stajala. »Zbog tebe se nadam da na sljede em testu ne e biti eksplozivnih tvari. Ili, kad bolje razmislim, nadam se da ho e.«

»Za epi«, promrmljao je Call, svjestan da to baš i nije najduhovitiji odgovor na svijetu. Pogrbljeno se naslonio na zid dok se nije pojavila majstorica Milagroš i opomenula ih da se umire. Zavladala je tišina dok ih je prozivala u grupama po pet, usmjeravaju i svaku grupicu niz hodnik i rekavši im da pri ekaju na drugom kraju. Call nije imao pojma kako je zrakoplovnom hangaru uspjelo obuhvatiti takvu mrežu hodnika. Pretpostavio je da je to jedna od onih stvari za koje bi njegov otac rekao da je bolje ne razmišljati o njima.



»Callum Hunt!« prozvala je i Call se pridružio svojoj grupi, obeshrabrivši se kad je vidio da je u njoj i crnokosi dje ak, ije je ime, kako se pokazalo, bilo Jasper deWinter, te plavokosi dje ak kojeg je poprskao tintom, a zvao se Aaron Stewart. Jasper je razmetljivo zagrlio Tamaru i poželio joj sre u prije nego što je ležerno prišao svojoj grupi. Odmah se upustio u razgovor s Aaronom, okrenuvši le a Callu kao da i ne postoji.

Drugo dvoje djece u Callovoj novoj grupi bile su Kylie Myles i nervozna djevoj ica imenom Celia, bujne zagasito plave kose u koju je stavila plavi cvijet.

»Hej, Kylie«, rekao je Call, misle i kako sad ima savršenu priliku upozoriti je da je slika Magisteriuma koju im je do arala majstorica Milagros samo uljepšana iluzija. Iz pouzdanog je izvora znao da su prave špilje prepune staza koje nikamo ne vode, kao i riba bez o iju.

Doimala se kao da se ispri ava. »Molim te... nemoj razgovarati sa mnom.« »Molim?« Krenuli su niz hodnik i Call je morao brže šepati da bi održao korak. »Ti to

ozbiljno?« Kylie je slegnula ramenima. »Znaš kako je. Pokušavam ostaviti dobar dojam, a druženje

s tobom ne e mi u tome pomo i. Oprosti!« Požurila se i dostigla Jaspera i Aarona. Call je zurio u nju kao da bi joj bijesnim pogledom mogao napraviti rupe u glavi.

»Nadam se da e te pojesti ribe bez o iju!« doviknuo joj je. Pretvarala se da ga ne uje. Majstorica Milagros povela ih je iza posljednjeg ugla u golemu prostoriju ure enu

poput gimnasti ke dvorane. Strop je bio visok, a iz njegova središta, daleko iznad njihovih glava, visjela je krupna crvena lopta. Pokraj lopte spuštale su se ljestve od užadi s drvenim pre kama koje su sezale od stropa do poda.

Nevjerojatno. Call se nije mogao penjati zbog noge. Namjerno je trebao podbaciti na tim testovima, a ne biti tako neuspješan da se ne bi mogao upisati u školu za arobnjake sve kad bi i htio.

»Sad u vas ostaviti s majstorom Rockmapleom«, rekla je majstorica Milagros kad je stigla i posljednja petero lana skupina, pokazuju i na niskog arobnjaka s nakostriješenom crvenom bradom i rumenim nosom. Nosio je drža za papire i zviždaljku oko vrata, kao u itelj tjelesnog, iako je bio odjeven u crno odijelo poput ostalih arobnjaka.

»Ovaj je ispit varljivo jednostavan«, rekao je majstor Rockmaple, glade i bradu kao da namjerno pokušava izgledati prijete e. »Samo se popnite uz ljestve i dohvatite loptu. Tko bi želio i i prvi?«

Nekoliko je djece podiglo ruke. Majstor Rockmaple pokazao je na Jaspera. On je posko io prema ljestvama kao da je to

što je odabran prvi neka vrsta pokazatelja koliko je sjajan, a ne samo pokazatelj koliko je gorljivo mahao rukom. Umjesto da se odmah popne, napravio je krug oko ljestava, zamišljeno promatraju i loptu i lupkaju i se po donjoj usnici.

»Jesi li potpuno spreman?« upitao je majstor Rockmaple jedva primjetno podigavši obrve, a nekoliko se djece zahihotalo.

ito ozlovoljen što mu se smiju kad je on sam tako ozbiljno shvatio cijelu stvar, Jasper se silovito bacio na ljestvice koje su se ljuljale. im je zakora io sjedne pre ke na drugu, ljestvice kao da su se produžile, pa što se više penjao, to je bio dalje od cilja. Naposljetku su ga ljestvice svladale i Jasper se srušio na pod, okružen kolutima užeta i drvenim pre kama.

E, to je bilo zabavno, pomislio je Callum. »Jako dobro«, primijetio je majstor Rockmaple. »Tko bi htio biti sljede i?« »Dopustite mi da ponovno pokušam«, rekao je Jasper glasom u kojem se naslu ivalo

cviljenje. »Sad znam kako treba.« »Mnogo je kandidata koji ekaju svoj red«, odvratio je majstor Rockmaple kao da

uživa. »Ali nije fer. Netko e to napraviti kako treba, a onda e svi znati. Mene kažnjavate zato

što sam bio prvi.«



»Meni se ini da si ti želio biti prvi. Ali, neka ti bude, Jaspere. Ako ostane vremena nakon što svi pokušaju, a ti i tada budeš htio, možeš ponovno pokušati.«

Jasno da e Jasper dobiti još jednu priliku. Call je na temelju njegova ponašanja pretpostavljao da mu je tata važna osoba.

Ve ina djece nije bila nimalo uspješnija; neki su došli do pola puta, a onda bi kliznuli na pod, a jedno se dijete nije ak ni pomaknulo s mjesta. Celia je stigla najdalje, a onda joj je ruka popustila i pala je na strunja u. Ukosnica s cvijetom malo joj se nakrivila. Iako je htjela prikriti koliko je uzrujana, Call je to primijetio po njezinim žustrim pokušajima da popravi ukosnicu.

Majstor Rockmaple pogledao je na popis. »Aaron Stewart.« Aaron je stao ispred ljestvica, savijaju i prste kao da namjerava istr ati na košarkaško

igralište. Doimao se sportski i samopouzdano i Call je osjetio poznat žalac ljubomore u trbuhu koji bi se javljao kad god bi promatrao djecu koja igraju košarku ili bejzbol, osje aju i se potpuno ugodno u vlastitoj koži, no brzo ga je potisnuo. Call nije bio stvoren za ekipne sportove; u njima je bilo previše mogu nosti da se osramoti, ak i kad bi mu dopustili da igra. De ki poput Aarona nikad se nisu morali zabrinjavati zbog takvih stvari.

Aaron je pritr ao ljestvicama i bacio se na njih. Penjao se brzo, odguruju i se nogama i povla i se rukama kao u jednom jedinom neprekinutom pokretu. Bio je tako brz da se penjao brže nego što je uže padalo. Uspinjao se sve više i više. Callum je zadržao dah i postao svjestan da su se utišali i svi ostali oko njega.

Osmjehuju i se kao kakav lu ak, Aaron je stigao do vrha. Postrance je jednom rukom udario loptu, oslobodivši je, a onda je kliznuo niz ljestve i do ekao se na noge poput atleti ara.

Nekoliko je djece spontano zapljeskalo. ak se i Jasper inio sretan što je Aaron uspio te mu je prišao da ga nevoljko pljesne po le ima.

»Vrlo dobro«, rekao je majstor Rockmaple, potpuno istim rije ima i tonom kojima se obra ao i ostaloj djeci. Callum je pomislio kako je mrzovoljan stari arobnjak vjerojatno samo nezadovoljan što je netko uspio pro i na njegovu glupom ispitu.

»Callum Hunt«, rekao je zatim. Callum je istupio kaju i se što se nije sjetio ponijeti lije ni ku ispri nicu. »Ja ne mogu.« Majstor Rockmaple ga je odmjerio. »Zašto ne možeš?« Ma daj, molim te. Pogledaj me. Samo me pogledaj. Call je podigao glavu i buntovno se

zagledao u arobnjaka. »Zbog noge. Oslobo en sam tjelovježbe«, rekao je. arobnjak je slegnuo ramenima. »Onda nemoj.«

Call je nastojao prigušiti bljesak bijesa. Znao je da ga druga djeca promatraju, neka sažaljivo, a druga mrzovoljno. Najgore je bilo to što bi ina e objeru ke zgrabio priliku da nešto napravi. Samo je pokušavao raditi ono što je trebalo i biti neuspješan. »To nije izgovor«, odvratio je. »Kosti u nozi su mi zdrobljene dok sam još bio mali. Bio sam na deset operacija i zato imam šezdeset željeznih vijaka koji mi nogu drže na hrpi. Ako treba, pokazat u vam ožiljke.«

Od srca se nadao da ne e trebati. Lijeva mu je noga bila iskrižana crvenim linijama rezova i ružnim nabranim tkivom. Nikada nikome nije dopustio da je vidi; otkako je postao dovoljno velik da shvati na koji na in nepoznati ljudi pogledavaju njegovu nogu, nikad nije nosio dres. Nije znao ni zašto je toliko objašnjavao majstoru Rockmapleu, osim što je bio tako bijesan da nije imao pojma što govori.

Majstor Rockmaple zamišljeno je vrtio zviždaljku koju je držao u ruci. »U ovim je ispitima mnogo toga skriveno«, rekao je. »Barem pokušaj, Callume. Ako ne uspiješ, idemo na sljede i.«

Callum je naglo podigao ruke u zrak. »Dobro. Dobro.« Prišao je ljestvicama i stavio ruku na njih. Namjerno je lijevu nogu podigao na najnižu pre ku i na nju se oslonio, pruživši ruku prema višoj pre ki.



Bol mu je prostrijelila gležanj te je pao na pod, još vrsto stežu i ljestve. uo je kako se Jasper smije negdje iza njega. Noga ga je boljela, a u trbuhu je osje ao obamrlost. Podigao je pogled prema ljestvicama i prema crvenoj gumenoj lopti na samom vrhu, osjetivši kako mu u glavi odzvanja od bolova. Prisjetio se kako je godinama morao sjediti na tribinama, kako je šepesao za svima ostalima dok su tr ali i bijesno se zagledao u loptu za koju je znao da je ne može dosegnuti, pomislivši: Mrzim te, mrzim te, mrzim...

Za uo se oštar prasak i crvena je lopta zaplamtjela. Netko je kriknuo - zvu alo je kao Kylie, no Call se nadao da je Jasper. Nitko, pa ni majstor Rockmaple, nije skidao pogleda s crvene lopte koja je izgarala veselo kao da je vatromet. Smrad goru ih kemikalija ispunio je zrak i Call je odsko io pred velikom grudom rastopljene plastike koja je pala na tlo. Nastojao se što više udaljiti kad je iz zapaljene lopte po ela padati polurastopljena masa, koja gaje poprskala po ramenu.

Tinta i ljiga. Pravi modni doga aj. »Izlazite«, rekao je majstor Rockmaple kad su se djeca po ela gušiti i kašljati zbog

dima. »Svi iza ite iz prostorije.« »Ali moj je red!« pobunio se Jasper. »Kako u mo i ponovno pokušati sad kad je taj

udak uništio loptu? Majstore Rockmaple...« »REKAO SAM DA IZA ETE«, zaurlao je arobnjak i djeca su pojurila iz prostorije, s

Callom na za elju, koji je itekako bio svjestan da i Jasper i majstor Rockmaple bijesno zure u njega s izrazom u o ima koji je uvelike podsje ao na mržnju.

Poput zadaha paljevine, rije udak lebdjela je u zraku.



TRE E POGLAVLJE

AJSTOR ROGKMAPLE bijesno je stupao vode i cijelu grupu hodnikom, što dalje od ispitne prostorije. Svi su hodali tako brzo da Call nikako nije mogao držati korak s njima. Noga ga je boljela više nego ikada, a vonjao je po zapaljenoj tvornici

automobilskih guma. Šepesao je za ostalima, pitaju i se je li itko ikada u povijesti Magisteriuma tako žestoko zabrljao. Možda e ga ranije pustiti ku i zbog njegove sigurnosti i zbog sigurnosti svih ostalih.

»Jesi li dobro?« upitao ga je Aaron, zaostavši za ostalima kako bi se pridružio Callu. Dobronamjerno se osmjehivao, kao da nema ni eg neobi nog u tome što razgovara s Callom iako su ga ostala djeca izbjegavala poput kuge.

»Super«, odvratio je Call stisnuvši zube. »Nikad bolje.« »Nemam pojma kako si to napravio, ah bilo je fenomenalno. A kako je samo izgledao majstor Rockmaple...« I Aaron je pokušao oponašati u itelja nabravši obrve, razroga ivši o i i širom otvorivši usta.

Callje prasnuo u smijeh, ali ga je brzo prigušio. Nije htio da mu se svide druga djeca, a osobito ne apsolutno sposoban Aaron.

Zamaknuli su za ugao. Ostatak grupe ekao je. Majstor Rockmaple pro istio je grlo, ito namjeravaju i održati bukvicu Callu, kad je primijetio da Aaron stoji pokraj njega.

Progutavši rije i koje je namjeravao izgovoriti, arobnjak je otvorio vrata nove prostorije. Call je ušao sa svima ostalima. Bila je to dosadna tvorni ka hala poput one u kojoj su

bili tijekom prvog ispita, s redovima klupa i jednim jedinim listom papira na svakoj od njih. Koliko e samo biti pismenih testova? želio je zapitati Callum, ali mu se inilo da

majstor Rockmaple nije baš raspoložen da mu odgovori. Ni na jednoj klupi nije bilo imena, stoga je sjeo u jednu od njih i prekrižio ruke na prsima.

»Majstore Rockmaple!« uzviknula je Kylie kad je sjela. »Majstore Rockmaple, ja nemam pero.«

»Ne e vam biti potrebna pera«, odvratio je arobnjak. »Ovo je ispit vaše sposobnosti da kontrolirate svoju magiju. Koristit ete se elementom zraka. Koncentrirajte se na papir ispred sebe sve dok ga ne uspijete podi i s klupe, služe i se samo energijom svojih misli. Podignite ga ravno u zrak. Ne smijete mu dopustiti da se zaljulja ili padne. Kad to uspijete, molim vas da ustanete i pridružite mi se u prednjem dijelu prostorije.«

Callom je prostrujalo olakšanje. Bit e dovoljno da pripazi da mu papir ne uzleti, što mu se inilo sasvim jednostavnim. Cijeli je život uspijevao zadržati listove papira da ne polete

ionicom.

M



Aaron je sjedio s druge strane prolaza. Rukom je podbo io bradu, a zelene su mu se o i stisnule. Dok ga je Call postrance pogledavao, papir na Aaronovoj klupi savršeno se ravno uz-digao u zrak. Lebdio je ondje na trenutak prije nego što se lepršaju i spustio na klupu. Aaron se s osmijehom pridružio majstoru Rockmapleu u prednjem dijelu u ionice.

Call je slijeva za uo smijuckanje. Pogledao je onamo i vidio kako je Jasper izvadio obi nu šiva u iglu i ubo se u prst. Pojavila se kap krvi te je Jasper gurnuo prst u usta i sisao ga. Kakav udak, pomislio je Call. No Jasper se onda zavalio u svom stolcu, ležerno, odaju i dojam da magiju ima u malom prstu. Kao da je upravo tako i bilo, jer se papir na njegovoj klupi savijao i gužvao, poprimaju i novi oblik. S još nekoliko poteza pretvorio se u zrakoplov, koji je poletio s Jasperove klupe, preko prostorije, zaletjevši se ravno Callu u elo. On ga je odgurnuo i zrakoplov je pao na pod.

»Sad je dosta, Jaspere«, rekao je majstor Rockmaple, iako nije zvu ao ljutito koliko je mogao biti. »Do i ovamo.«

Kad je Jasper otišao u prednji dio prostorije, Call se posvetio svom papiru. Svud oko njega djeca su zurila u papire koji su bili pred njima na stolu i nešto im došaptavala, nastoje i ih pokrenuti snagom volje. Calla je nelagodno stegnulo u želucu. A što ako se odnekud pojavi vjetri i podigne mu papir? A što ako jednostavno odleprša sam od sebe? Ho e li i za to dobiti bodove?

Ne mi i se s mjesta, u mislima je naredio papiru na svojoj klupi. Da se nisi pomaknuo. Zamišljao je kako raširenih prstiju pritiš e papir na drvenoj površini klupe, ne dopuštaju i mu ni da se pomakne. ovje e, ovo je glupo, pomislio je. Na što moram tratiti vrijeme. Ali je ostao na svome mjestu koncentriraju i se. Ovaj put nije bio jedini. Bilo je još djece koja nisu mogla pokrenuti svoj papir, uklju uju i i Kylie.

»Callume?« upitao je majstor Rockmaple umorno. Call se naslonio u stolcu. »Ne mogu ga podi i.« »Ako ne može, onda stvarno ne može«, ubacio se Jasper. »Jednostavno dajte luzeru

nula bodova i idemo odavde prije nego što izazove me avu u kojoj emo svi umrijeti od papirnih posjekotina.«

»Dobro«, rekao je arobnjak. »Svi donesite svoje papire, a ja u vam dati ocjene. Hajde, uredimo prostoriju za sljede u skupinu.«

Call je s osje ajem olakšanja htio uzeti svoj papir s klupe i - smrznuo se. Poput o ajnika noktima je grebao po rubovima papira, no papir je nekako, tko zna kako, utonuo u drvenu klupu i Call ga nije mogao uhvatiti. »Majstore Rockmaple, s mojim papirom nešto nije u redu«, rekao je.

»Sakrivaj se ispod klupa!« uzviknuo je Jasper, no nitko nije obra ao pozornost na njega. Svi su gledali Calla. Majstor Rockmaple prišao mu je i zagledao se u njegov papir koji se potpuno stopio s klupom.

»Tko je to u inio?« upitao je majstor Rockmaple. Bio je zgranut. »Je li to ne ija neslana šala?«

U prostoriji nitko nije rekao ni rije i. »Jesi li ti to u inio?« majstor Rockmaple upitao je Calla. Samo sam ga pokušao zadržati na klupi, nesretno je pomislio Call, ali to nije mogao

re i. »Ne znam.« »Ne znaš?« »Ne znam. Možda je papir pokvaren.« »To je samo papir!« viknuo je arobnjak, a zatim se, kako se inilo, uspio pribrati.

»Dobro. U redu. Dobit eš nulu. Ne, ekaj malo, bit eš prvi kandidat u povijesti Magisteriuma koji je na Željeznom ispitu dobio negativne bodove. Dat u ti minus deset.« Odmahnuo je glavom. »Mislim da svi možemo biti zahvalni na tome što posljednji ispit svatko polaže sam.«

U tom je trenutku Callum bio ve duboko zahvalan što e uskoro sve biti gotovo.



Ovaj put kandidati su stajali u hodniku ispred dvostrukih vrata i ekali da ih majstori

pozovu unutra. Jasper i Aaron su razgovarali, pogledavaju i prema Callu kao da pri aju o njemu.

Call je uzdahnuo. Posljednji ispit. Pri toj se pomisli oslobodio dijela napetosti. Bez obzira na to koliko e biti uspješan, taj posljednji ispit ne e umnogome promijeniti njegov užasan rezultat. Za manje od jedan sat bit e s tatom na putu ku i.

»Callum Hunt«, pozvala je arobnica koja se dotad još nije predstavila. Oko vrata je

nosila raskošnu ogrlicu u obliku zmije i itala je imena s popisa. »Majstor Rufus eka te unutra.«

Call se odgurnuo od zida i krenuo za njom kroz dvostruka vrata. Prostorija je bila prostrana, prazna i polumra na, s drvenim podom na kojem je sjedio arobnjak, a uz njega je stajala velika drvena zdjela. Bila je ispunjena vodom, a u njezinu središtu gorio je plamen bez stijenja ili svije e.

Call se zaustavio i zagledao u plamen, osje aju i trnce straga na vratu. Toga je dana vidio puno udnih stvari, ali ovo je bilo prvi put nakon privida špilje da je osjetio prisutnost magije.

arobnjak je progovorio. »Jesi li znao da su ljudi, kako bi imali bolje držanje, obi avali hodati s knjigama na glavi?« Glas mu je bio dubok, poput grmljavine, kao zvuk udaljene vatre. Majstor Rufus bio je krupan, tamnoput muškarac elave glave glatke poput jajeta. Ustao je s lako om, podigavši posudu svojim širokim, žuljevitim prstima.

Plamen nije zadrhtao. Samo je zaplamsao još blistavije. »Zar to nisu radile djevojke?« upitao je Call. »Što su radile?« namrštio se majstor Rufus. »Hodale s knjigama na glavi.«

arobnjak mu je uputio pogled od kojeg je Callum imao osje aj kao da ga je razo arao. »Uzmi posudu«, rekao je.

»Ali plamen e se ugasiti«, usprotivio se Call. »To je ispit«, odvratio je Rufus. »Pokušaj možeš li održati plamen i koliko dugo.«

Pružio je zdjelu Callu. Dosad nijedan ispit nije bio ono što je Call o ekivao. Ipak je uspio pasti na svakome od

njih - bilo zato što je pokušavao ili zato što nije bio stvoren za arobnjaka. Nešto kod majstora Rufusa budilo je u njemu želju da bude uspješniji, ali to nije bilo važno. Nema šanse da ode u Magisterium.

Call je prihvatio zdjelu. Istoga se trenutka plamen razbuktao, kao da je Call poja ao plin na plameniku.

Posko io je i namjerno nagnuo zdjelu, pokušavaju i vodom zaliti plamen. Ali umjesto da se ugasi, plamsao je i kroz vodu. Call je uspani eno tresao zdjelom, prave i male valove koji su se prelijevali preko plamena. Po eo je pucketati.

»Callum Hunt.« Majstor Rufus promatrao ga je s visine, bezizražajna lica i ruku prekriženih preko širokih prsa. » udim ti se.«

Call ništa nije odgovorio. Držao je zdjelu s vodom koja se prelijevala i plamenom koji je pucketao.

»Pou avao sam tvoje roditelje u Magisteriumu«, nastavio je majstor Rufus. Doimao se ozbiljno i tužno. Plamen je bacao mra ne sjene ispod njegovih o iju. »Bili su moji šegrti.



Najbolji u razredu, najbolje ocjene na ispitu. Majka bi ti se razo arala kad bi vidjela da njezin sin tako o ito pokušava propasti na ispitu jednostavno zato...«

Majstor Rufus nije uspio dovršiti re enicu. Tek što je spomenuo Callovu majku, drvena je zdjela popucala - i to ne napola, nego u desetke rascijepljenih ivera, od kojih je svaki bio dovoljno oštar da se zabije Callu u dlanove. Ispustio je ono što mu je ostalo u rukama. Svaki djeli zdjele zapalio se i postojano gorio u sitnim loma ama pod njegovim nogama. Ali nije se uplašio. U tome je trenutku imao osje aj da ga plamen poziva da zakora i u njega, da u njegovoj svjetlosti utopi svoj bijes i strah.

Plamenovi su posko ili kad se osvrnuo po sobi, šire i se po prolivenoj vodi kao da je benzin. Calla je ispunjavao samo strašan, sveobuhvatan bijes pri pomisli da je taj arobnjak poznavao njegovu majku, da je taj ovjek koji je stajao pred njim možda imao nešto s njezinom smr u.

»Prestani! Smjesta prestani!« viknuo je majstor Rufus uhvativši obje Callove ruke i pljesnuvši ih jednu o drugu. Udarac je probudio bol u svježim ranama.

Svi su se plamenovi naglo ugasili. »Pustite me!« Call se otrgnuo od majstora Rufusa i otro okrvavljene dlanove o hla e,

dodavši još jedan sloj mrlja. »Nisam to htio napraviti. ak i ne znam što se dogodilo.« »Dogodilo se to da si pao na još jednom ispitu«, odvratio je majstor Rufus, a gnjev mu je

zamijenilo nešto sli no hladnoj znatiželji. Promatrao je Calla kao što znanstvenik promatra kukca pribijenog na plo u. »Možeš i i i pridružiti se svom ocu na tribinama i pri ekati svoj kona ni rezultat.«

Na svu sre u, bila su još jedna vrata na drugoj strani prostorije pa se Call mogao provu i onuda tako da se nije morao suo iti s drugim kandidatima. Mogao je jasno zamisliti izraz na Jasperovu licu kad bi ugledao krvave mrlje na njegovoj odje i.

Ruke su mu se tresle. Tribine su bile pune roditelja koji su se dosa ivali i nekoliko mla e bra e i sestara koji

su tr karali uokolo. Hangarom je odjekivao tihi žamor razgovora i Call je shvatio koliko su neobi no tihi bili hodnici — prenuo se kad je ponovno uo ljudske glasove. Kandidati su jedan za drugim sporo izlazili kroz pet razli itih vrata i pridruživali se svojim obiteljima. Tri bijele plo e bile su postavljene u dnu tribina i na njima su arobnjaci bilježili rezultate. Call ih nije ni pogledao. Krenuo je ravno ocu.

Alastairu je na krilu ležala zatvorena knjiga, kao da je namjeravao itati, ali nije ni zapo eo. Call je uo io olakšanje u o evu pogledu kad mu se približio, ali ga je odmah zamijenila zabrinutost kad je bolje pogledao svog sina.

Sko io je na noge, a knjiga je pala na pod. »Callume! Mrlje od krvi i tinte, a uz to smrdiš kao spaljena plastika. Što se dogodilo?«

»Zabrljao sam. Mislim da sam stvarno zabrljao.« Call je bio svjestan da mu glas podrhtava. U mislima je vidio zapaljene ostatke zdjele i izraz na licu majstora Rufusa.

Otac mu je utješno spustio ruku na rame. »Calle, sve je u redu. I trebao si zabrljati.« »Znam, ali mislio sam...« Gurnuo je ruke u džepove, prisje aju i se svih o evih pouka o

tome kako e morati pokušati pasti na ispitima. Ali nije ni morao pokušavati. Pao je na svakom ispitu jer nije znao što radi, jer nije znao magiju. »Mislio sam da e sve biti druk ije.«

Otac je spustio glas. »Calle, znam da nije ugodno biti neuspješan u bilo emu, ali ovako je najbolje. Dobro si postupio.«

»Ako za tebe dobro zna i šugavo«, promrmljao je Call. Tata se osmjehnuo. »Na trenutak sam se zabrinuo kad si na prvom ispitu dobio izvrsne

ocjene, ali onda su ti ih oduzeli. Nikad prije nisam vidio da je netko izgubio bodove.« Call se namrštio. Znao je da je tata to izgovorio kao kompliment, ali njemu to nije tako

izgledalo.



»Posljednji si. Djeca koja nemaju nimalo magije bila su uspješnija od tebe. Mislim da si

zavrijedio sladoled, najve i koji možeš dobiti, kad krenemo ku i. Tvoj najdraži, s karamelom, maslacem od kikirikija i gumenim medvjedi ima. Dobro?«

»Ma da«, odvratio je Call i sjeo. Bio je previše potišten da bi ga oraspoložila makar i pomisao na sladoled s maslacem od kikirikija i karamelom i gumenim medvjedi ima. »Dobro.«

I otac je sjeo. Kimao je zamišljeno, doimaju i se zadovoljno. Bio je još zadovoljniji što se više rezultata pojavljivalo na plo ama.

Call je dopustio sebi da baci pogled na plo e. Aaron i Tamara bili su na samom vrhu s potpuno jednakim rezultatom. Nažalost, Jasper je bio tri boda ispod njih, na drugome mjestu.

A što s tim, pomislio je Call. Sto je uop e i o ekivao? arobnjaci su bili krelci, baš kao što je tata i rekao, a najkrelastiji krelci od svih postigli su najbolje rezultate. Jasno.

Iako, nisu svi na vrhu bili krelci. Kylie je postigla loš rezultat, a Aaron izvrstan. To je bilo dobro, pretpostavljao je Call. Izgledalo je da je Aaron uistinu želio biti uspješan. Osim što je to, dakako, zna ilo da e oti i u Magisterium, a Callov je otac uvijek ponavljao da to ne bi poželio ni najgorem neprijatelju.

Call se dvoumio oko toga bi li se trebao radovati zbog Aarona, koji je barem bio ljubazan prema njemu, ili ga žaliti. Znao je samo da ga je od takvog razmišljanja po ela boljeti glava.

Kroz jedna je vrata izašao majstor Rufus. Ništa nije rekao, ali je cijela gomila ljudi utihnula kao da jest. Osvr i se dvoranom, Call je ugledao nekoliko poznatih lica - Kylie je djelovala zabrinuto, Aaron je grizao usne. Jasper je bio blijed i napet, dok je Tamara izgledala hladnokrvno i pribrano, a ne zabrinuto. Sjedila je izme u dvoje elegantnih, tamnokosih ljudi, ija je svijetla odje a isticala njihovu tamnu put. Majka joj je nosila haljinu i rukavice boje

slonova e, a otac odijelo krem boje. »Kandidati za ovu godinu«, rekao je majstor Rufus i svi su se istodobno nagnuli prema

naprijed, »hvala vam što ste danas ovdje s nama i što ste se naporno trudili na ispitima. Magisterium zahvaljuje i svim obiteljima koje su dovele svoju djecu i ekale da završe.«

Stavio je ruke iza le a pogledom prelaze i preko tribina. »Ovdje je devet arobnjaka i svaki je od njih ovlašten odabrati do šest kandidata. Ti e

kandidati biti njihovi šegrti pet godina koje e provesti u Magisteriumu, zato se odabira kandidata majstor ne prihva a olako. Tako er morate shvatiti da ima više djece nego što e ih se kvalificirati za mjesto u Magisteriumu. Ako vas ne odaberemo, to je zato što niste prikladni za ovakvu vrstu u enja. Molim vas da shvatite kako ima mnogo mogu ih razloga zbog kojih niste prikladni i da bi daljnje istraživanje vaših mo i moglo biti smrtonosno. Prije nego što odete, jedan e vam arobnjak objasniti da ste obavezni uvati tajnu i dat e vam sredstva kako biste zaštitili sebe i svoju obitelj.«

Daj ubrzaj da idemo ku i, pomislio je Call jedva obra aju i pozornost na Rufusove rije i. Drugi su se u enici tako er nelagodno meškoljili. Jasper, koji je sjedio izme u svoje majke Azijke i oca bijelca, koji su oboje imali otmjene sportske frizure, lupkao je prstima po koljenima. Call je dobacio pogled svom ocu, koji je u Rufusa zurio s izrazom kakav Call nikad prije nije vidio na njegovu licu. Gledao ga je kao da bi ga najradije pregazio svojim preure enim Rollsom, makar ponovno slomio mjenja .

»Ima li pitanja?« upitao je Rufus. U prostoriji je zavladala tišina. Otac je šapnuo Callu: »Sve je u redu«, rekao je, iako Call

ni s im nije pokazao da nešto nije u redu. Otac ga je vrš e stegnuo, tako da su mu se prsti utisnuli u njegovo rame. »Ne e te odabrati.«



»Sjajno!« uzviknuo je gromko Rufus. »Neka odabir zapo ne!« Zakora io je unatrag i stao pred plo om s rezultatima. »Kandidati, kad izgovorimo vaše ime, molim vas da ustanete i pridružite se svom novome majstoru. Kao drugi arobnjak po starosti nakon majstora Northa, koji ne e uzimati šegrte, ja u zapo eti s odabirom.« Pogledom je prešao preko gomile. »Aaron Stewart.«

Tu i tamo za uo se pljesak, a Tamarina obitelj još uvijek nije pljeskala. Tamara je sjedila neobi no uko eno i kruto, poput mumije. Roditelji su joj bili bijesni. Otac se nagnuo i nešto joj došapnuo na uho i Call je vidio kako se trznula. Možda je ipak bila samo ovjek.

Aaron je ustao. Totalno neo ekivan izbor,; pomislio je Call podrugljivo. Aaron je sa svojom plavom kosom, sportskom gra om i dobro udnom pojavom izgledao kao Kapetan Amerika. Call je poželio baciti o evu knjigu Aaronu u glavu, iako je bio ljubazan. Kapetan Amerika tako er je ljubazan, ali to nije zna ilo da biste se htjeli natjecati s njim.

Tada je, iznenadivši se, Call shvatio da, iako su drugi ljudi u publici pljeskali, uz Aarona nije sjedila njegova obitelj. Nitko ga nije zagrlio ni potapšao po le ima. Zacijelo je došao sam. Aaron se, progutavši knedlu, osmjehnuo i onda str ao niz stube izme u tribina i stao pokraj majstora Rufusa.

Rufus je pro istio grlo. »Tamara Rajavi«, rekao je. Tamara je ustala tako naglo da joj je kosa poletjela. Roditelji su joj uljudno pljeskali,

kao da su u operi. Tamara nije zastala da zagrli bilo jednog, bilo drugog, nego je samo polako otišla do Aarona koji joj je uputio osmijeh.

Call se pitao je li drugim arobnjacima smetalo što je majstor Rufus imao priliku birati prvi i što je krenuo od samog vrha popisa. Callu bi itekako smetalo.

Tamne o i majstora Rufusa ponovno su prešle gomilom. Call je osjetio kako se nad sve nadvila tišina dok su ekali koje e ime Rufus još izgovoriti. Jasper se ve napola podigao sa svog mjesta.

»Moj posljednji šegrt bit e Callum Hunt«, rekao je majstor Rufus i Callov se svijet srušio.

Za ulo se nekoliko iznena enih uzvika drugih kandidata i zbunjeno mrmljanje ljudi u publici dok su pregledavali plo e u potrazi za Callovim imenom i onda ga pronašli, na posljednjem mjestu, s negativnim rezultatom.

Call je zurio u majstora Rufusa. Majstor Rufus potpuno bezizražajno uzvra ao mu je pogled. Aaron mu se ohrabruju e osmjehnuo, a Tamara ga je promatrala s izrazom krajnje zaprepaštenosti.

»Rekao sam Callum Hunt«, ponovio je majstor Rufus. »Callume Hunte, molim te do i ovamo.«

Call je pokušao ustati, ali ga je otac gurnuo natrag na mjesto. »Ni u kom slu aju«, rekao je Alastair Hunt ustavši. »Ovo je ve otišlo predaleko,

Rufuse. Ne možeš ga dobiti.« Majstor Rufus promatrao ih je kao da u prostoriji nije bilo ni žive duše. »Alastaire,

hajde, ti pravila poznaješ kao i svi ostali. Nemoj stvarati probleme oko ne ega što je neizbježno. Dje aka treba pou iti.«

arobnjaci su silazili niz tribine s obje strane mjesta gdje je sjedio Call, dok ga je otac držao da ne ustane. Odjeveni u crno, djelovali su upravo onako zloslutno kao što ih je opisivao otac. Doimali su se spremnima za borbu. Kad su stigli do Callova reda, zastali su, o ekuju i Alastairov potez.

Callov se otac prije mnogo godina odrekao magije; zacijelo je bio potpuno zahr ao. Nije bilo nikakvih izgleda da ga drugi arobnjaci ne potuku do nogu.

»I i u«, rekao je ocu, okrenuvši se prema njemu. »Nemoj se brinuti. Nemam pojma što trebam raditi. Izbacit e me. Ne u dugo ostati i onda u se vratiti ku i i sve e biti kao i prije...«



»Ali ne razumiješ«, rekao je otac i podigao ga na noge. Svi su prisutni zurili u njih, što i nije bilo udno. Otac mu je izgledao kao da se izgubio; o i su mu bile širom otvorene i iskola ene i samo što nisu ispale iz duplji. »Do i. Moramo pobje i.«

»Ne mogu«, podsjetio je oca. Ali otac ga više nije mogao uti. Povukao je Calla kroz tribine, preska i klupe. Ljudi su ih propuštali uklanjaju i se ili

odskakuju i. arobnjaci na stubama požurili su prema njima. Call je posrtao za ocem, nastoje i održati ravnotežu dok su se spuštali niz tribine.

Tek što su se našli u podnožju tribina, Rufus je zakora io pred Callova oca. »Dosta«, rekao je. »Dje ak ostaje ovdje.« Callov se otac naglo zaustavio. S le a je zagrlio Calla, što je bilo neobi no, jer ga

gotovo nikad nije grlio, ali to je više podsje alo na hrva ki zahvat. Calla je noga boljela od tr anja niz tribine. Pokušao se izviti i pogledati oca, ali otac nije skidao pogleda s majstora Rufusa. »Nisi li ve dovoljno uništio moju obitelj?« upitao je.

Majstor Rufus spustio je glas tako da ih gomila ljudi na klupama ne može uti, iako su Aaron i Tamara stajali dovoljno blizu. »Ni emu ga nisi nau io«, rekao je. »Neuvježbani a-robnjak koji hoda svijetom je kao rasjed u zemlji koji samo što se ne raspukne, a ako se to dogodi, poubijat e mnoštvo drugih ljudi, kao i samog sebe. Zato mi ne govori o smrti.«

»Dobro«, odvratio je Callov otac. »Sam u ga u iti. Povest u ga sa sobom i u it u ga. Pripremit u ga za Prve dveri.«

»Imao si dvanaest godina da ga ne emu nau iš i nisi iskoristio tu priliku. Žao mi je, Alastaire. Tako mora biti.«

»Ali pogledaj njegov rezultat - nije se ni kvalificirao. Ne želi se kvalificirati! Zar nije tako, Calle? Zar nije tako?« pitao je otac tresu i ga. Dje ak nije mogao izustiti ni rije i sve da je i htio.

»Pusti ga, Alastaire«, rekao je majstor Rufus, glasom dubokim i punim tuge. »Ne u«, uzviknuo je Callov otac. »On je moje dijete. Imam pravo na njega. Ja

odlu ujem o njegovoj budu nosti.« »Ne«, odvratio je majstor Rufus. »Ne odlu uješ ti.« Callov se otac trgnuo unatrag, ali presporo. Call je osjetio kako su ga dva arobnjaka

uhvatili da ga otrgnu iz o eva stiska. Otac je vikao, Call se ritao i otimao, ali to mu ništa nije pomoglo jer su ga arobnjaci odvukli do Aarona i Tamare. Oboje su izgledali užasnuto. Call je oštro zamahnuo laktom na jednog od arobnjaka koji ga je držao. Za uo je bolno stenjanje, a onda mu je arobnjak povukao ruku na le a. Trznuo se i pitao što sad misle ostali roditelji na tribinama, koji su svoju djecu došli upisati u školu za aerodinamiku.

»Calle!« Druga dva arobnjaka držala su njegova oca. »Calle, ne slušaj što ti govore! Oni ne znaju što rade! Oni ništa ne znaju o tebi!« arobnjaci su ga vukli prema izlazu. Call nije mogao vjerovati svojim o ima.

Iznenada je nešto bljesnulo u zraku. Call nije primijetio da je otac uspio osloboditi jednu ruku, ali zacijelo se tako dogodilo. Prema Callu je lebdio bodež. Letio je u ravnoj liniji, mnogo dulje nego što bi mogao obi an bodež. Call nije mogao skinuti pogleda s njega dok mu se približavao, okre i se u zraku, oštricom okrenut naprijed.

Znao je da bi nešto trebao u initi. Znao je da bi se trebao skloniti s putanje bodeža. Ali zbog ne ega nije mogao.

inilo mu se da je pustio korijenje. Oštrica se zaustavila nekoliko centimetara od Calla i Aaron je uhvatio bodež s istom

lako om kojom bi ubrao jabuku s niske grane. Na trenutak su svi prisutni ostali nepomi ni, promatraju i ih. Callova su oca arobnjaci

odvukli kroz vrata na drugom kraju hangara. Nestao je.



»Izvoli«, za uo je Call. Bio je to Aaron koji mu je pružao bodež, druk iji od svakog noža koji je Call vidio u svom životu. Bodež je bio blistav i srebrn, s koncentri nim krugovima i spiralama urezanim u metal. Drška je bila u obliku ptice raširenih krila. Duž oštrice kaligrafijom je bila urezana rije Semiramida.

»Pretpostavljam da je ovo tvoje, zar ne?« upitao je Aaron. »Hvala«, odvratio je Call uzevši bodež. »To ti je bio otac?« upitala je Tamara ispod glasa, i ne okrenuvši se prema njemu. Glas

joj je bio ispunjen hladnim neodobravanjem. Neki su arobnjaci pogledavali Calla kao da misle da je lud i da im je jasno kako je

postao takav. Osje ao se bolje s bodežom u ruci, iako se nožem koristio samo za mazanje maslaca od kikirikija ili rezanje odreska. »Da«, odgovorio joj je Call. »Samo mu je stalo do moje sigurnosti.«

Majstor Rufus kimnuo je majstorici Milagros te je istupila. »Jako nam je žao zbog prekida. Hvala vam što ste svi mirno ostali na svojim mjestima«,

rekla je. »Nadamo se da e se sve anost nastaviti bez ikakvih daljnjih odgoda. Sad u ja odabrati svoje šegrte.«

Gomila je ponovno utihnula. »Odabrala sam petero«, nastavila je majstorica Milagros. »Prvi e biti Jasper deWinter.

Jaspere, molim te do i i stani pokraj mene.« Jasper je ustao i stao na svoje mjesto pokraj majstorice Milagros, uputivši Callu samo

jedan pogled ispunjen mržnjom.



ETVRTO POGLAVLJE

OK SU SVI MAJSTORI ODABRALI svoje šegrte, sunce se ve nagnulo prema zapadu. Mnoštvo je djece otišlo pla i, uklju uju i, na Callovo zadovoljstvo, i Kylie. Zamijenio bi se s njom u sekundi, ali kako to nije bilo dopušteno, barem ju je

mogao naljutiti time što je morao ostati. To je bila jedina prednost koje se mogao dosjetiti, a kako se vrijeme odlaska u Magisterium približavalo, dobro mu je došla bilo kakva utjeha.

eva upozorenja vezana uz Magisterium oduvijek su bila nezadovoljavaju e nejasna. Dok je Call stajao ondje, ope en, krvav i umrljan plavom tintom, a noga ga je sve više boljela, nije imao drugog posla nego ponovno razmišljati o tim upozorenjima. arobnjacima nije stalo ni do koga i ni do ega, osim do napredovanja u u enju. Oni kradu djecu od njihovih obitelji.

udovišta su. Eksperimentiraju na djeci. Oni su izazvali smrt tvoje majke. Aaron je pokušao zapodjenuti razgovor s Callom, no Callu nije bilo do pri e. Poigravao

se s drškom bodeža koji je zataknuo za pojas i pokušavao je izgledati zastrašuju e. Aaron je naposljetku odustao i po eo avrljati s Tamarom. Ona je puno toga znala o Magisteriumu zbog starije sestre koja je, prema njezinim rije ima, u školi bila najbolja doslovce u svemu. Tamara se zarekla da e biti još bolja, što je bilo pomalo uznemiruju e. Aaron je bio sretan ve i samo zbog toga što ide u magijsku školu.

Call se pitao bi li ih trebao upozoriti. Tada se prisjetio užasnuta tona Tamarina glasa kad je vidjela tko mu je otac. Ma zaboravi, pomislio je. Što se njega ticalo, mogli su ih progutati viverni koji su se pomamili za osvetom i kre u se trideset pet kilometara na sat.

Sve anost je naposljetku završila i arobnjaci su ih sve izveli na parkiralište. Roditelji su se u suzama opraštali sa svojom djecom, grle i ih i ljube i; natovarili su ih kov ezima i torbama i paketima. Call je stajao s rukama u džepovima. Ne samo što njegov tata nije bio ondje da se oprosti od njega nego Call uz to nije imao ni prtljage. Nakon nekoliko dana u istoj odje i smrad e biti još gori nego sad.

ekala su ih dva žuta školska autobusa i arobnjaci su po eli raspore ivati u enike u skupine prema njihovim u iteljima. Svaki je autobus povezao nekoliko skupina. Šegrti majstora Rufusa bili su smješteni sa šegrtima majstorice Milagros, majstora Rockmaplea i majstora Lemuela.

Dok je Call ekao, prišao mu je Jasper. Njegove su torbe djelovale podjednako skupocjeno kao i njegova odje a s inicijalima JDW utisnutim u kožu. Pogledavši Calla, na licu mu se pojavio podrugljiv osmijeh.

»To mjesto u skupini majstora Rufusa«, rekao je, »bilo je moje mjesto. A ti si mi ga oteo.«

D



Iako je trebao biti zadovoljan što je razljutio Jaspera, Call je ve bio umoran od ljudi koji su se ponašali kao da je velika ast to što ga je Rufus odabrao. »Slušaj, ja nisam u inio ništa da me odabere. ak nisam htio da me bilo tko odabere. Uop e i ne želim biti ovdje.«

Jasper se tresao od bijesa. Call je sad iz blizine zbunjeno ustanovio da je Jasperova torba, iako elegantna, imala ošte enja na koži koja su bila pažljivo i više puta pokrpana. Jasperovi su rukavi bili centimetar-dva prekratki, shvatio je Call, kao da mu je netko dao svoju nošenu odje u ili kao da je izrastao iz svoje. Call bi se okladio da je Jasper ak dobio i ne ije tu e ime kako bi odgovaralo inicijalima.

Možda je njegova obitelj nekad bila bogata, ali inilo se da više nije. »Ti si lažljivac«, o ajno je izustio Jasper. »Nešto si napravio. Najslavniji majstor na

Magisteriumu nikad ne bi nekoga slu ajno odabrao. Ne možeš me prevariti. Kad do emo u školu, uzet u si u zadatak da ponovno zadobijem svoje mjesto. Preklinjat eš ih da te puste ku i.«

ekaj malo«, uzviknuo je Call. »Pustili bi me ku i kad bih zamolio?« Jasper se zagledao u Calla kao da je upravo izgovorio nekoliko rije i na babilonskom.

»Ti nemaš pojma koliko je ovo važno«, rekao je, tako vrsto stegnuvši ru ke svoje torbe da su mu zglobovi pobijelili. »Nemaš pojma. Ne mogu podnijeti da budem s tobom u istom autobusu.« Okrenuo je le a Callu i udaljio se prema majstorima.

Call je oduvijek mrzio školske autobuse. Nikad nije znao kraj koga bi sjeo, jer nikad nije imao prijatelja koji bi se vozili istim autobusom - zapravo, uop e nije imao prijatelja. Druga su djeca mislila da je udak. ak i na ispitu, ak i me u djecom koja su htjela postati arobnjaci, Call je odudarao. U ovom je autobusu, ako ništa drugo, bilo dovoljno mjesta tako da je imao cijeli red sjedala za sebe. To što smrdim na izgorjelu gumu vjerojatno ima neke veze, pomislio je. Ali ipak mu je to donijelo olakšanje. Samo je želio da ga svi ostave na miru kako bi mogao razmisliti o onome što se upravo dogodilo. Poželio je da mu je tata kupio mobitel kad ga je molio, za posljednji ro endan. Samo je želio uti o ev glas. Nije htio da mu posljednja uspomena na tatu bude prizor kako ga odvla e dok se on otima. Samo je želio znati što da sad

ini. Kad je autobus izašao na cestu, majstor Rockmaple je ustao i po eo govoriti o školi,

objašnjavaju i da e u enici Željezne godine ostati u školi i tijekom zime jer bi bilo opasno da odu ku i kad su samo djelomi no uvježbani. Tako er im je rekao kako e cijeli tjedan raditi sa svojim u iteljima, petkom imati predavanja s drugim u iteljima, a jedanput mjese no polagat e veliki ispit. Callu je bilo teško usredoto iti se na detalje, osobito kad je majstor Rockmaple

naveo Pet na ela magije, od kojih su sva imala nekakve veze s ravnotežom. Ili prirodom. Ili ne im drugim. Call je pokušao pratiti, ali mu se inilo da se rije i rasplinjuju prije nego što ih je mogao zapamtiti.

Nakon sat i pol vožnje autobusi su se zaustavili na odmorištu, gdje je Call shvatio da ne samo što nema prtljagu nego nema ni novca. Dok su druga djeca kupovala okoladice, ips i sokove, pretvarao se da nije ni gladan ni žedan.

Kad su ponovno ušli u autobus, Call je sjeo iza Aarona. »Znaš li kamo nas vode?« upitao ga je. »U Magisterium«, odgovorio je Aaron, pomalo zabrinut za Callov zdrav razum. »Znaš,

u školu? Gdje emo biti šegrti?« »Ali gdje je to no ta škola? Gdje su tuneli?« upitao je Call. »Misliš li da e nas no u

zaklju avati u sobama? Jesu li na prozorima rešetke? Ne, zapravo nisu, jer nema ni prozora, zar ne?«

»Uh«, odvratio je Aaron pruživši prema Callu otvorenu vre icu ipsa s okusom sira i ešnjaka. »Ho eš li ipsa?«

Tamara se nagnula preko prolaza. »Jesi li ti uistinu poreme en?« upitala je, ovaj put ne kao da ga želi uvrijediti, nego kao da iskreno želi razgovarati o tome.



»Jasno vam je da emo umrijeti kad stignemo onamo, je li?« upitao je Call dovoljno glasno da ga uje cijeli autobus.

Zavladala je sablasna tišina. Naposljetku se oglasila Celia. »Svi mi?« Nekoliko se djece podsmjehnulo. »Pa, ne, jasno, ne svi«, odvratio je Call. »Ali neki od nas. I to je ve loše!« Svi su se opet zagledali u Calla, osim majstora Rufusa i majstora Rockmaplea, koji su

sjedili sprijeda i nisu obra ali pozornost na djecu. To što su se prema njemu odnosili kao da je pošašavio, toga se dana Callu dogodilo više puta nego tijekom cijelog života i ve mu je bilo dosta. Samo ga Aaron nije tako gledao. Umjesto toga žvakao je ips.

»I tko ti je to rekao?« upitao je. »Da emo umrijeti.« »Moj otac«, odgovorio je Call. »On je bio u Magisteriumu, pa zna kako je tamo. Kaže

da e arobnjaci eksperimentirati na nama.« »Je li to onaj muškarac koji je vikao na tebe na ispitu? Koji je bacio nož?« upitao je

Aaron. »Obi no se ne ponaša tako«, promrmljao je Call. »Pa, on je poha ao Magisterium i još je živ«, istaknula je Tamara. Stišala je glas. »I

moja je sestra ondje. Neki od naših roditelja bili su ondje.« »Da, ali moja je majka mrtva«, dodao je Call. »A moj otac mrzi sve u vezi s tom školom.

Ne e ak ni govoriti o njoj. Kaže da je mama umrla zbog nje.« »Što joj se dogodilo?« upitala je Celia. Na krilu je imala otvoren paketi s gumenim

medvjedi ima s okusom bezalkoholnog piva i Call je bio u iskušenju da je zamoli za jedan jer su ga podsje ali na sladoled koji sad više nikad ne e dobiti, a i zato što je djelovala ljubazno, kao da ga ispituje zato što bi htjela da se ne brine o arobnjacima, a ne zato što misli da je poludjeli udak. »Ho u re i, rodila je tebe, što zna i da nije umrla u Magisteriumu, zar ne? Zacijelo je najprije maturirala.«

Njezino je pitanje zaprepastilo Calla. On je samo pokupio sve informacije u hrpu i nije previše razmišljao o vremenu. Negdje je bila bitka, dio nekakvog magijskog rata. Otac je bio nejasan kad je bila rije o detaljima. Više se bavio time kako su arobnjaci dopustili da se to dogodi.

Kad arobnjaci kre u u rat, što se esto doga a, nije im stalo do ljudi koji zbog toga umiru.

»Rat«, rekao je. »Bio je rat.« »To je dosta neodre eno«, primijetila je Tamara. »Ali ako je rije o tvojoj majci,

zacijelo je to Tre i magijski rat. Neprijateljev rat.« »Samo znam da su umrli negdje u Južnoj Americi.« Celia je naglo udahnula. »Zna i da je umrla na planini«, dometnuo je Jasper. »Na planini?« nekako je nervozno upitao Drew iz stražnjeg dijela autobusa. Call ga je

zapamtio kao dje aka koji se raspitivao o školi za ponije. »Ledeni pogrom«, rekla je Gwenda. Sje ao se kako je ustala kad su je odabrali,

osmjehuju i se kao da joj je ro endan, a mnoštvo joj je pletenica s kuglicama lepršalo oko lica. »Zar ti ništa ne znaš? Zar nisi uo za Neprijatelja, Drew?«

Drew kao da se skamenio. »Kojeg neprijatelja?« Gwenda je nestrpljivo uzdahnula. »Neprijatelja smrti. On je posljednji od Makara i

uzrok Tre eg rata.« Drew je još izgledao zbunjeno. Call isto tako nije baš shvatio Gwendine rije i. Makari?

Neprijatelj smrti? Tamara se osvrnula sa svog sjedala i primijetila izraz njihovih lica.



»Ve ina arobnjaka može raditi s etiri elementa«, objasnila je. »Sje ate se što je majstor Rockmaple rekao o tome kako se oslanjamo na zrak, vodu, zemlju i vatru da bismo stvarali magiju? I sve ono o magiji kaosa?«

Call se prisjetio nekih rije i iz predavanja koje je majstor Rockmaple održao iz prednjeg dijela autobusa, ne ega o kaosu i gutanju. Tada mu se to inilo prili no loše, a ni sad nije izgledalo puno bolje.

»Oni stvaraju nešto iz ni ega i zovemo ih Makari. Tvorci. Mo ni su. I opasni. Kao Neprijatelj.«

Callu su se trnci spustili niz kralježnicu. ini se da je magija bila još sablasnija od onoga što je njegov otac pri ao. »To što je netko Neprijatelj smrti i ne izgleda tako loše«, rekao je uglavnom zato da se usprotivi. »Nije to kao da je smrt nešto super. Ho u re i, tko bi htio biti Prijatelj smrti?«

»Nije rije o tome.« Tamara je sklopila ruke na krilu, o ito nezadovoljna. »Neprijatelj je bio velik arobnjak, možda ak i najbolji, ali je poludio. Želio je živjeti zauvijek i probuditi mrtve. Zato su ga nazvali Neprijateljem smrti jer je pokušao pobijediti smrt. Po eo je uvla iti kaos u svijet, unose i mo praznine u životinje, pa ak i ljude. Kad bi djeli praznine usadio u ovjeka, pretvorio bi ga u bezumno udovište.«

Vani je sunce nestalo, a na samom je rubu obzorja ostala crvena i zlatna mrlja, podsje aju i ih da je no tek nastupila. Dok se autobus kotrljao sve dalje u tminu, Call je kroz prozor uspijevao razabrati sve više zvijezda na baldahinu neba. U šumama kroz koje su prolazili razaznavao je samo nejasne oblike - koliko je mogao vidjeti, nije bilo ni ega drugog osim listova, tmine i stijena.

»A to vjerojatno još uvijek radi«, dodao je Jasper. »Samo eka da prekrši Sporazum.« »On nije bio jedini Makar svog naraštaja«, nastavila je Tamara kao da pri a pri u koju

je nau ila napamet ili recitira govor koji je puno puta ula. »Bila je još jedna. Ona je bila naša predstavnica i ime joj je bilo Verity Torres. Bila je samo malo starija nego što smo mi sad, ali vrlo hrabra i predvodila je bitke protiv Neprijatelja. Bili smo nadmo ni.« Tamarine su o i zasjale dok je govorila o Verity. »No onda je Neprijatelj u inio nešto najpodmuklije što je mogao.« Ponovno je govorila ispod glasa kako je ne bi mogli uti u itelji u prednjem dijelu autobusa. »Svi su znali da slijedi velika bitka. Dobri su arobnjaci sakrili svoje obitelji i djecu u udaljenu špilju kako ih Neprijatelj ne bi mogao iskoristiti kao taoce. Neprijatelj je otkrio gdje se nalazi špilja i umjesto da iza e na bojno polje, otišao je onamo i sve ih poubijao.«

»O ekivao je da ne e nai i na otpor«, ubacila se Celia tiho. I ona je o ito puno puta ula tu pri u. »Ondje su bila samo djeca i starci i nekoliko roditelja s malom djecom. Pokušali su mu se suprotstaviti. U špilji su ubili kaosom opsjednutog, ali nisu bili dovoljno snažni da unište Neprijatelja. Na kraju su svi poginuli, a on se izvukao. To je bilo toliko okrutno da je Vije e Neprijatelju ponudilo primirje, koje je on prihvatio.«

Na užasnutu se djecu spustila mukla tišina. »Nijedan od dobrih arobnjaka nije preživio?« upitao je Drew.

»Svi žive u školi za ponije«, promrmljao je Call. Sad mu je bilo drago što nije imao dovoljno novca za bilo kakvu hranu na odmorištu jer je bio prili no siguran da bi povratio. Znao je da mu je majka mrtva. ak je znao i da je poginula u borbi. Ali nikad prije nije uo detalje.

»Molim?« Tamara se okrenula prema njemu s ledenim bijesom u o ima. »Što si to rekao?«

»Ništa.« Call se zavalio u sjedalo i prekrižio ruke. Izraz njezina lica govorio mu je da je otišao predaleko.

»Nevjerojatan si. Majka ti je umrla u Ledenom pogromu, a ti zbijaš šale s njezinom žrtvom. Ponašaš se kao da su za to krivi arobnjaci, a ne Neprijatelj.«

Call je skrenuo pogled zacrvenjevši se. Stidio se svojih rije i, ali je bio i bijesan, jer je trebao znati te stvari. Otac mu je trebao re i. Ali nije.



»Ako je tvoja majka umrla na planini, gdje si ti bio?« prekinula ih je Celia, o ito pokušavaju i smiriti situaciju. Cvijet u njezinoj kosi još je bio zgnje en otkako je pala na ispitu s loptom, a s jedne je strane bio i malo spaljen.

»U bolnici«, odgovorio je Call. »Kad sam se rodio s mojom nogom nešto nije bilo u redu i bio sam na operaciji. Pretpostavljam da je jednostavno trebala ostati u ekaonici, ak i ako je kava bila grozna.« Kad god je bio uznemiren, doga alo se isto. Kao da nije mogao kontrolirati rije i koje su mu navirale na usta.

»Sram te bilo«, bijesno je izustila Tamara; to više nije bila ona hladnokrvna, suzdržana djevoj ica kakva je bila na ispitu.

Iz o iju joj je isijavao bijes. »Polovica baštinika u Magisteriumu na planini je izgubila lanove obitelji. Ako nastaviš tako govoriti, netko e te udaviti u podzemnom jezeru i nikome

ne e biti žao, pa ni meni.« »Tamara«, oglasio se Aaron. »Mi smo svi u istoj skupini. Pusti ga na miru. Majka mu je

umrla. Smije osje ati što god želi.« »Ondje je poginula i sestra moje bake«, rekla je Celia. »Moji roditelji esto govore o

njoj, ali ja je nikad nisam upoznala. Call, ja se ne ljutim na tebe. Samo mi je žao što se to bilo kome od nas dogodilo. Bilo kome od njih.«

»Ali ja se ljutim«, rekao je dje ak iz stražnjeg dijela autobusa. Callu se inilo da se zove Rafe. Bio je visok, guste, kovr ave tamne kose, u majici s nacerenom lubanjom koja je u polumraku zelenkasto svjetlucala.

Callu je od toga bilo još teže. Samo što se nije pokušao ispri ati Celiji i Rafeu, ali se onda Tamara okrenula Aaronu i bijesno izustila: »Ali kao da ga nije briga. Pa oni su bili junaci.«

»Ne, nisu bili junaci«, prasnuo je Call prije nego što je Aaron uspio progovoriti. »Bili su žrtve. Stradali su zbog magije i to se ne može popraviti. To ne može ak ni tvoj Neprijatelj smrti, je li tako?«

Zaprepašteni, svi su ostali bez rije i. ak i ona djeca koja su razgovarala u drugim dijelovima autobusa okrenula su se i s nevjericom zagledala u Calla.

Njegov je otac okrivljavao druge arobnjake za maj inu smrt. A Call je vjerovao svome ocu. Zaista jest. Ali sad, dok su svi zurili u njega, Call više nije znao što bi mislio.

Tišinu je prekinulo tek hrkanje majstora Rockmaplea. Autobus je skrenuo na kvrgavi seoski put.

Celia je šapnula: » ula sam da u blizini škole ima kaosom opsjednutih životinja. Od Neprijateljevih eksperimenata.«

»Možda i konja?« upitao je Drew. »Nadam se da ne«, odvratila je Tamara zadrhtavši. Drew je izgledao razo arano. »Ne

bih ni htio imao kaosom opsjednutog konja ak ni kad bih mogao. Kaosom opsjednuta stvorenja Neprijateljeve su sluge. Ona u sebi nose djeli praznine i zato su pametnija od ostalih životinja, ali su krvožedna i mahnita. Samo ih Neprijatelj ili jedan od njegovih slugu može kon-trolirati.«

»Onda bi to bili zli zombiji konja?« upitao je Drew. »Ne baš sasvim tako. Prepoznao bi ih po njihovim o ima. O i im odražavaju svjetlost,

blijede su, sa spiralnim bojama, ali ina e izgledaju sasvim obi no. To i jest ono zastrašuju e«, ubacila se Gwenda. »Nadam se da ne emo morati puno izlaziti.«

»Ja se nadam da ho emo«, rekla je Tamara. »Nadam se da emo ih nau iti prepoznavati i da emo ih ubijati. To želim raditi.«

»O, da, a ja sam taj koji je poreme en«, promrmljao je Call ispod glasa. »U Magisteriumu nas ništa ne bi trebalo brinuti. Evo nas, stižemo, zlokobna školo za ponije.«



Ali Tamara nije obra ala pozornost na njega. Nagnula se da uje Celiju: » ula sam da postoji nova vrsta kaosom opsjednutih koje ne možeš prepoznati po o ima. To stvorenje ak i ne zna što je sve dok ga Neprijatelj ne natjera da napravi nešto za njega. Tako da te, recimo, i tvoja ma ka može špijunirati ili...«

Autobus se naglo zaustavio. Na trenutak je Call pomislio da su zastali na još jednom odmorištu, ali je onda majstor Rufus ustao. »Stigli smo«, objavio je. »Molim vas, jedan za drugim iza ite iz autobusa.« Nekoliko minuta Callu se sve doimalo sasvim uobi ajeno, kao da je na nekakvom izletu. Djeca su uzela svoju prtljagu i torbe i krenula prema prednjem dijelu autobusa. Call je sišao odmah iza Aarona i, kako nije imao ništa u prtljažniku, prvi je mogao baciti pogled.



PETO POGLAVLJE TAJAO JE ISPRED vrlo strme planine. S obje se strane prostirala šuma, ali ispred njega uzdizala su se teška dvostruka vrata. Bila su izblijedjele sive boje sa željeznim šarkama koje su se pružale u zaobljene vijuge, savijaju i se jedna prema drugoj. Callu

se inilo da bi vrata bila gotovo nevidljiva iz daljine ili da nisu obasjana svjetlima autobusa. U stijeni iznad vrata bio je uklesan nepoznat simbol:

Ispod simbola bile su ispisane rije i: Vatra želi gorjeti, voda želi te i, zrak se želi

uzdizati, zemlja želi vezati, kaos želi progutati. Progutati. Naježio se od te rije i. Posljednja prilika za bijeg, pomislio je. Ali nije bio

osobito brz, a ionako nije imao kamo pobje i. Druga su djeca pokupila svoje stvari i sad su stajala u blizini. Majstor Rufus prišao je

vratima i zavladala je tišina. Iskora io je majstor North. »Sad ete u i u dvorane Magisteriuma«, izjavio je. »Za neke od vas to je ispunjenje sna.

Za druge se nadamo da e biti po etak jednog sna. Svima vam se obra am kad kažem da Magisterium postoji zbog vaše sigurnosti. Vi imate veliku mo , a ta je mo opasna bez obuke. Ovdje emo vam pomo i da nau ite kontrolirati svoju magiju i prenijet emo vam nešto o slavnoj povijesti arobnjaka poput vas. Svatko od vas ima jedinstvenu sudbinu, sudbinu izvan uobi ajene staze kojom ste mogli kora ati, sudbinu koju ete prona i ovdje. Možda ste to ve naslutili kad ste osjetili prvo bu enje svoje mo i. Ali sad, dok stojite na dverima planine, vjerujem da se barem nekoliko vas pita u što ste se to uvalili.«

Neka su se djeca nervozno nasmijala. »Prvi su si arobnjaci nekada davno, na samom po etku, postavljali isto pitanje.

arani u enjima alkemi ara, osobito Paracelsusa, nastojali su istražiti elementalnu magiju. Bili su samo donekle uspješni u tome sve dok jedan alkemi ar nije shvatio da je njegov mladi sin u stanju s lako om napraviti iste one stvari s kojima je otac imao poteško a. arobnjaci su otkrili da se magijom mogu baviti oni s uro enom mo i i da su u magiji najbolji mladi. Nakon toga pronašli su nekoliko novih u enika koje su pou avali i od kojih su u ili, diljem Europe

S



traže i djecu koja su imala mo . Vrlo ih je malo bilo takvih, možda jedno dijete od dvadeset pet tisu a, ali su arobnjaci okupili takvu djecu i zapo eli prvu školu magije. Povremeno bi uli pri e o neuvježbanim dje acima i djevoj icama koji bi zapalili ku u i izgorjeli u ognju, koji bi se utopili u kišnim olujama, koje bi odnio tornado ili bi propali u vrta e. Pou avaju i djecu, arobnjaci su nau ili neozlije eni hodati kroz lavu, istraživati najdublja mjesta u moru bez boce

s kisikom, pa ak i letjeti.« Callu je srce posko ilo na rije i majstora Northa. Prisjetio se kako je, dok je bio sasvim

malen, zamolio oca da ga zavrti po zraku, ali tata nije htio i rekao mu je da se prestane pre-tvarati. Zar bi uistinu mogao nau iti letjeti?

Kad bi mogao letjeti, došapnuo mu je sitan, izdajni ki glas, ne bi bilo važno što ne možeš tr ati.

»Ovdje ete se susresti s elementalima, prelijepim i vrlo opasnim stvorenjima, koja u našem svijetu prebivaju od po etka vremena. Oblikovat ete zemlju, zrak, vodu i vatru i oni e se pokoravati vašoj volji. Prou avat ete našu povijest, istodobno postaju i naša budu nost. Otkrit ete ono što kao obi no dijete nikad ne biste imali prilike vidjeti. Nau it ete velike stvari i raditi još ve e.

Dobro došli u Magisterium.« Razlijegao se pljesak. Call se osvrnuo oko sebe: svima su o i blistale. A koliko god se

borio protiv toga, bio je siguran da blistaju i njegove. Iskora io je majstor Rufus. »Sutra ete mo i razgledati školu, ali ve eras krenite za

svojim majstorima kako biste se smjestili u svoje sobe. Molim vas da ostanete u grupi dok vas vode kroz Magisterium. Sustav tunela je kompliciran i dok ga dobro ne upoznate, bilo bi vam lako izgubiti se u njima.«

Izgubiti se u tunelima, pomislio je Call. Upravo se toga plašio otkako je prvi put uo za školu. Zadrhtao je prisjetivši se svoje no ne more u kojoj je bio zarobljen u podzemlju. Dio sumnji ponovno ga je po eo opsjedati, a o eva su mu upozorenja odzvanjala u mislima.

Ali nau it e me letjeti, pomislio je kao da se sva a s nekim tko nije bio ondje. Majstor Rufus podigao je krupnu ruku raširenih prstiju i rekao nešto ispod glas. Metal

njegove kožne narukvice po eo je blistati kao da se užario. Trenutak poslije dveri su se po ele otvarati uz glasnu škripu koja je podsje ala na vrisak.

Kroz otvorena vrata razlila se svjetlost i djeca su krenula naprijed, uzdišu i i uzvikuju i. Call je uo kako mnogi govore: »Super!« i »Sjajno!«

Trenutak poslije morao je i protiv svoje volje priznati da je uistinu udesno. Pred njima se otvorilo prostrano predvorje, ve e od bilo koje prostorije koju je Call

mogao i zamisliti. U njemu su se mogla smjestiti tri košarkaška igrališta i još bi ostalo slobodnog mjesta. Pod je bio od istog svjetlucavog tinjca koji je vidio u prividu u zrakoplovnom hangaru, ali zidovi su bili prekriveni sedrom, zbog ega je izgledalo kao da su tisu e zapaljenih svije a zidove zagladile rastopljenim voskom. Stalagmiti su se uzdizali duž rubova prostorije, a odozgo su se spuštali golemi stalaktiti, ponegdje se gotovo dodiruju i. I rijeka je tekla ondje, svijetla i blistavo plava, poput blještavog safira, ulaze i kroz luk u jednom zidu i izlaze i kroz drugi; preko nje se pružao izrezbareni kameni most. U stranice mosta bili su uklesani oblici koje Call još nije prepoznavao, ali su ga podsje ali na oznake na bodežu koji mu je dobacio otac.

Call se povukao otraga dok su svi šegrti s ispita nahrupili pokraj njega, oblikuju i vor u sredini prostorije. Noga mu je bila uko ena od dugotrajne vožnje i bio je svjestan da e hodati sporije nego ina e. Nadao se da do spavaonica ne treba predugo hodati.

Golema su se vrata zatvorila iza njih s treskom od kojeg je Call posko io. Okrenuo se upravo na vrijeme da vidi kako se red stalaktita s oštrim vrhovima, jedan za drugim, spustio sa stropa i tresnuo na tlo, potpuno onemogu ivši pristup vratima.



Iza Calla, Drew je glasno progutao knedlu. »Ali, kako emo ponovno iza i odavde?« »Ne emo iza i«, odvratio je Call, sretan što ima odgovor barem na to pitanje. »Nikad

više ne emo iza i.« Drew se odmaknuo od njega. Call je pretpostavio da ga ne može kriviti za to, iako je bio

ve pomalo umoran od toga da se prema njemu odnose kao prema udaku samo zato što je rekao ono što je bilo o ito.

Netko ga je uhvatio za rukav. »Do i.« Bio je to Aaron. Call se okrenuo i vidio da majstor Rufus i Tamara ve odlaze. U Tamarinu koraku

osje alo se samopouzdanje kojeg prije, dok je bila pod budnim o ima svojih roditelja, nije bilo. Mrmljaju i ispod glasa, Call je krenuo za njima kroz jedan od lukova i ušao u tunele

Magisteriuma. Majstor Rufus podigao je ruku i na dlanu mu se pojavio plamen, trepere i poput baklje.

To je Calla podsjetilo na posljednji ispit, vatru koja je gorjela iz vode. Pitao se što je trebao initi da uistinu padne na ispitu - tako da sad ne mora biti ovdje.

Jedno za drugim kora ali su uskim hodnikom iz kojeg se širio blagi miris sumpora. Majstor ih je doveo do druge prostorije, s nizom bazena; u jednom su se stvarali blatni mjehuri i, a drugi je bio prepun blijedih riba bez o iju koje su se raspršile na zvuk ljudskih koraka.

Call se htio našaliti s tim kako nitko ne bi mogao otkriti jesu li kaosom opsjednute ribe bez o iju uistinu Neprijateljevi sluge jer, dakako, nemaju o iju, ali je umjesto toga uplašio sebe samoga zamišljaju i ribe kako uhode u enike.

Poslije toga naišli su na špilju s pet vrata postavljenih na udaljenijem zidu. Prva su vrata bila željezna, druga bakrena, tre a bron ana, etvrta srebrna, a posljednja od blistavog zlata. U svim se vratima odražavao plamen majstora Rufusa, tako da su plamenovi sablasno poskakivali u zrcalu njihove ulaštene površine.

Callu se u inilo da je visoko iznad glave ugledao bljesak ne eg sjajnog, ne ega što je imalo rep, ne ega što se hitro povuklo u sjene i nestalo.

Majstor Rufus nije ih poveo u tu špilju, ni kroz jedna od vrata, nego je nastavio hodati sve dok nisu stigli u veliku, okruglu prostoriju s visokim stropom i pet prolaza s lukovima koji su vodili u pet razli itih smjerova.

Na stropu je Call uo io grupicu guštera s draguljima na le ima, od kojih neki kao da su plamtjeli plavim plamenom.

»Elementali«, izustila je Tamara. »Ovamo«, rekao je majstor Rufus. Bilo je to prvi put da je progovorio, a dubok mu je

glas odzvanjao praznim prostorom. Call se pitao gdje su ostali arobnjaci. Možda je bilo kasnije nego što je mislio pa su ve spavali, ali prazne prostorije kroz koje su prošli odavale su dojam da je njih etvero potpuno samo u podzemlju.

Majstor Rufus naposljetku se zaustavio ispred velikih etvrtastih vrata s metalnom plo om ondje gdje bi ina e stajala alka. Podigao je ruku i kožna mu je narukvica ponovno zasvijetlila, ovaj put hitrim bljeskom svjetlosti. U vratima je nešto škljocnulo i širom su se otvorila.

»Možemo li i mi tako?« zadivljeno je upitao Aaron. Majstor Rufus osmjehnuo mu se. »Da, svakako ete mo i ulaziti u svoje sobe uz pomo

svoje narukvice, iako ne ete mo i i i svuda. Hajde, u ite u svoju sobu da vidite gdje ete provesti Željeznu godinu svog naukovanja.«

»Željezna godina?« ponovio je Call, prisjetivši se vrata. Majstor Rufus je ušao, zamahnuvši rukom po sobi koja je bila kombinacija dnevnog

boravka i u ionice. Zidovi špilje bili su visoki i prelazili su u lukove koji su inili kupolu. Iz središta kupole visio je golemi bakreni luster. Imao je desetak zaobljenih krakova, od kojih je svaki bio izrezbaren crtežima plamena i svaki je držao zapaljenu baklju. Na kamenom su podu u



nepravilnom krugu stajala tri radna stola, a ispred ognjišta dovoljno velika da bi se na njemu mogao ispe i bik bila su dva duboka, plišana dvosjeda okrenuta jedan prema drugome. Ne samo bik, nego i poni. Call se prisjetio Drewa i prikrio osmijeh.

»Prekrasno je«, rekla je Tamara osvr i se da sve vidi. Na trenutak se doimala poput obi ne djevoj ice, a ne arobnice iz drevne magijske obitelji.

Žilice svijetlog kvarca i tinjca protezale su se kroz kamene zidove i dok ih je obasjavala svjetlost baklji, pretvarale su se u uzorak pet simbola nalik onima s ulaza - trokut, krug, tri valovite linije, strijela okrenuta vrhom prema gore i spirala.

»Vatra, zemlja, voda, zrak i kaos«, rekao je Aaron. Zacijelo je pažljivo slušao u autobusu. »Jako dobro«, rekao je majstor Rufus. »Zašto su tako poredani?« upitao je Call pokazavši prema simbolima. »Simboli tako oblikuju pet na ela. A sad, ovo je za vas.« Sa stola, koji kao da je bio

isklesan iz jednog jedinog komada stijene, podigao je tri narukvice. Bile su to široke kožne vrpce s uskom željeznom plo icom i kop om od istoga metala.

Tamara je uzela svoju kao da je rije o svetinji. »Jesu li magijske?« upitao je Call sumnji avo promatraju i svoju narukvicu. »Te narukvice ozna avaju vaš napredak u Magisteriumu. Ako pro ete ispit na kraju

godine, dobit ete drugu vrstu metala. Željezo, bakar, bronca, srebro i na kraju zlato. Kad završite Zlatnu godinu, više vas ne emo smatrati šegrtima, nego pomo nicima, koji mogu i i na Kolegium. Da odgovorim na tvoje pitanje, Calle. Da, te su narukvice magijske. Napravljene su uz pomo stroja za obradu metala i služe kao klju evi, omogu uju i vam pristup u ionicama u tunelima. Dobit ete dodatne metale i kamen e koje ete pri vrstiti za svoju narukvicu, a oni e ozna avati vaša postignu a, tako da e, kad maturirate, biti odraz vremena koje ste proveli

ovdje.« Majstor Rufus otišao je u u mali dio namijenjen kuhinji. Iz ormari a koji je visio iznad

pe i neobi na izgleda, s kamenim krugovima umjesto plamenika, izvadio je tri prazna drvena tanjura. »Otkrili smo da je bolje pustiti nove šegrte da se prve ve eri smjeste u svojim sobama, umjesto da u refektoriju budu preplavljeni novim stvarima, stoga ete ve eras jesti ovdje.«

»Ti su tanjuri prazni«, uzviknuo je Call. Rufus je iz džepa izvadio omot sa salamom i štrucu kruha, dvije stvari koje jednostavno

nisu mogle stati u džep. »Zaista jesu. Ali ne zadugo.« Otvorio je salamu i napravio tri sendvi a, stavivši po jedan na svaki tanjur, a onda ih pažljivo prerezao na pola. »Sad zamislite svoje najdraže jelo.«

Call je pogledao majstora Rufusa, a onda Tamaru i Aarona. O ekuje li se od njih da naprave nešto magijsko? Je li majstor Rufus želio re i da e, ako zamisle nešto ukusno dok jedu sendvi od salame, salama imati bolji okus? Je li mogao itati Callove misli? A što ako su arobnjaci cijelo vrijeme kontrolirali njegove misli i...

»Calle«, oslovio ga je majstor Rufus, na što je Call posko io. »Zar nešto nije u redu?« »Možete li mi itati misli?« izlanuo je Call. Majstor Rufus, promatraju i ga, jedanput je polako trepnuo, poput onih sablasnih

guštera na stropu Magisteriuma. »Tamara. Mogu li itati Callove misli?« arobnjaci mogu itati misli samo ako ih ovjek projicira«, odgovorila je.

Majstor Rufus je kimnuo. »Aarone, što misliš, što zna i projiciranje?« »Kad se netko jako koncentrira?« odgovorio je Aaron nakon trenutak-dva. »Tako je«, potvrdio je majstor Rufus. »Zato, molim te, jako se koncentriraj.« Call je uporno razmišljao o svojoj najdražoj hrani. No stalno ga je nešto ometalo, neke

stvari koje bi bile stvarno smiješne kad bi ih zamislio. Kao što je pita unutar torte. Ili trideset sedam okoladica Twinkie poslaganih u obliku piramide.



Tada je majstor Rufus podigao ruke i Call je zaboravio da bi trebao razmišljati. Prvi se sendvi po eo širiti, koluti salame su se odmotavali, a preko tanjura pružale su se spirale. Iz tanjura širio se zanosan miris.

Aaron se nagnuo prema tanjuru, o ito gladan iako je u autobusu pojeo ips. Salama se pretopila u tanjur, zdjelu i vr - zdjela je bila puna rezanaca sa sirom posutih krušnim mrvicama i pušila se kao da je upravo izva ena iz pe nice; na tanjuru je bio kola preliven sladoledom, a vr je bio pun jantarne teku ine za koju je Call pretpostavljao da je jabu ni sok.

»Opa!« zapanjeno je uzviknuo Aaron. »Upravo ono što sam zamislio. No je li to stvarno?«

Majstor Rufus je kimnuo. »Isto tako stvarno kao i sendvi . Možda se sje aš etvrtog magijskog na ela: možeš promijeniti oblik ne ega, ali ne i njegovu istinsku prirodu. A kako ja nisam promijenio prirodu sendvi a, uistinu se preobrazio. A sad ti, Tamara.«

Call se pitao zna i li to da e Aaronovi rezanci sa sirom imati okus po salami. No barem Call nije bio jedini koji se nije sje ao magijskih na ela.

Dok je nastajala njezina hrana, Tamara je prišla majstoru da uzme svoj pladanj. Na pladnju je bio velik tanjur sušija s hrpicom nekakve zelene tvari na jednoj i zdjelom sojina umaka na drugoj strani. Bio je tu i još jedan tanjur s tri okrugle ruži aste loptice od riže sa sladoledom. Dobila je i vru i zeleni aj i izgledalo je daje sretna zbog toga.

Tada je došao red na Calla. On je sumnji avo pružio ruke da primi svoj pladanj, nemaju i pojma što bi se na njemu moglo na i. No uvidio je da je uistinu dobio svoju omiljenu ve eru - pile e štapi e s dresingom, zdjelu špageta s umakom od raj ica i za desert sendvi s maslacem od kikirikija i kukuruznim pahuljicama. U njegovoj je šalici bila vru a okolada sa šlagom i šarenim sljezovim kola ima po vrhu.

Majstor Rufus bio je zadovoljan. »A sad u vas ostaviti da se smjestite. Netko e vam uskoro donijeti vaše stvari...«

»Mogu li nazvati oca?« upitao je Call. »Ho u re i, ima li ovdje telefon? Nemam mobitel.«

Zavladala je tišina. Tada je majstor Rufus odgovorio, blaže nego što je Call o ekivao: »Mobiteli ne rade u Magisteriumu, Callume. Previše smo duboko pod zemljom. A nemamo ni fiksni telefon. Za komunikaciju se koristimo elementima. Predlažem ti da Alastairu ostavimo malo vremena da se smiri, a tada emo mu se ti i ja zajedno javiti.«

Call se suzdržao da se ne usprotivi. Majstor ga nije grubo odbio, ali ga je ipak odlu no odbio. »O ekujem da ete vas troje sutra ujutro u devet biti budni i odjeveni, a osim toga

ekujem da ete biti bistri i spremni za u enje. Imamo puno posla i bilo bi mi jako žao da ne ispunite ono što ste mi svojim uspjehom na ispitu obe ali.«

Call je pretpostavljao da time misli na Tamaru i Aarona, jer kad bi on sam nastavio onako kako je zapo eo na ispitu, to bi zna ilo da e zapaliti podzemnu rijeku.

Kad je majstor Rufus otišao, njih je troje sjelo na sjedala od stalagmita za glatki kameni stol da zajedno ve eraju.

»Što bi bilo kad bi prelio dresing preko špageta?« upitala je Tamara pogledavši u Callov tanjur dok su njezini štapi i za jelo stršili u zrak.

»Tada bi bilo još ukusnije«, odgovorio je Call. »Odvratno«, rekla je Tamara uma i svoj wasabi u umak od soje, a da nije prolila

nijednu kapljicu. »Što misliš, odakle im svježa riba za tvoj suši, s obzirom na to da smo u špilji?« upitao

je Call gurnuvši pile i štapi u usta. »Kladim se da su bacili mrežu u jedan od onih podzemnih bazena i izvukli što god je

naišlo. Bljak, bljak.« »Vas dvoje«, patni ki je izustio Aaron. »Zgadit ete mi rezance.«



»Bljak, bljak!« ponovio je Call sklopivši o i i mašu i glavom naprijed-natrag kao podzemna riba. Tamara je uzela svoju hranu i premjestila se na kau , gdje je sjela okrenuvši le a Callu te nastavila jesti.

Ve eru su dovršili u tišini. Unato tome što je cijeli dan jedva išta pojeo, Call nije mogao pojesti svoju ve eru. Zamišljao je oca kod ku e, kako ve era za pretrpanim kuhinjskim stolom. Sve mu je to nedostajalo više nego što mu je ikada bilo što nedostajalo.

Call je odgurnuo pladanj i ustao. »Idem u krevet. Koji je moj?« Aaron se zavalio u svom stolcu i dobacio mu pogled. »Naša su imena na vratima.« »A tako«, izustio je Call osje aju i se budalasto i pomalo nelagodno. Na vratima je

njegovo ime bilo ispisano žilicama kvatca. Callum Hunt. Ušao je. Soba je bila raskošna, mnogo ve a od njegove sobe kod ku e. Kameni je pod

bio prekriven debelim sagom u koji su bili utkani uzorci pet elemenata. Namještaj kao da je bio izra en od okamenjenog drveta i blistao je nježnim zlatnim sjajem. Krevet je bio golem, prekriven debelim plavim pokriva ima i velikim jastucima. Bili su tu i ormar i komoda s ladicama, no kako Call nije imao odje u koju bi mogao spremiti, bacio se na krevet i navukao jastuk preko glave. To je malo pomoglo. Iz zajedni ke sobe dopirao je Tamarin i Aaronov smijeh. Prije nisu tako razgovarali. Zacijelo su samo ekali da iza e.

Nešto ga je žuljalo. Bio je zaboravio bodež koji mu je dao otac. Izvukavši ga iz pojasa, pregledavao ga je na svjetlosti baklje. Semiramida. Pitao se što ta rije zna i. Pitao se ho e li idu ih pet godina provesti sam u ovoj sobi sa svojim neobi nim bodežom, dok mu se ostala djeca smiju. S uzdahom je spustio bodež na no ni ormari , povukao noge pod pokriva i pokušao zaspati.

No prošli su sati prije nego što je uspio.



ŠESTO POGLAVLJE

ALL SE PROBUDIO s osje ajem da mu netko vrišti u uho. Otkotrljao se na bok i pao s kreveta, do ekavši se u anj i udarivši koljenom o tlo. Užasan zvuk nije prestajao, nego se odbijao od zidova.

Vrata njegove sobe otvorila su se, a vrištanje je postalo tiše. Na vratima se pojavio Aaron, a za njim i Tamara. Oboje su bili odjeveni u odore prve godine: sive pamu ne tunike preko udobnih hla a od istog materijala. Oboje su oko ruke nosili svoju željeznu narukvicu: Tamara na desnoj, a Aaron na lijevoj ruci. Tamara je svoju dugu kosu isplela u dvije tamne pletenice koje su joj se spuštale na ramena.

»Jao«, izustio je Call spustivši se na pete. »To je samo zvono«, rekao mu je Aaron. »To zna i da je vrijeme za doru ak.« Calla nikad prije za školu nije probudila budilica. Uvijek bi došao tata i probudio ga

nježno ga drmaju i za rame sve dok se Call ne bi okrenuo na drugu stranu, pospanih o iju i gun aju i. Sad je progutao knedlu, dom mu je jako nedostajao.

Tamara je pokazala rukom iza Calla, a njezine su se savršeno po upane obrve podigle. »Zar si spavao s bodežom?«

Osvrnuo se na svoj krevet i vidio da se bodež nalazi na jastuku - zacijelo ga je srušio s no nog ormari a kad je pao na pod. Imao je osje aj da su mu se obrazi zacrvenjeli.

»Neki spavaju s plišanim životinjama«, primijetio je Aaron slegnuvši ramenima. »Drugi s bodežima.«

Dok je Call ustajao, Tamara je prešla preko sobe i sjela na njegov krevet, podigavši bodež. Nije se prihvatio za nogu od kreveta da mu bude lakše, iako bi to najradije u inio. Odje a mu je bila zgužvana od spavanja, kosa stršila na sve strane, a on je bio svjestan da ga oboje promatraju i da se mora kretati sporo kako ne bi ozlijedio nogu koja ga je ve ionako boljela.

»Što to piše?« upitala je Tamara podigavši bodež i okre i ga. »Tu na rubu. Semi... rami... da?«

Uspravivši se, Call je primijetio: »Kladim se da si pogrešno pro itala.« »A ja se kladim da ak i ne znaš što to ime zna i«, podsmjehnula se Tamara. Callu nije ni palo na pamet da bi rije na bodežu mogla biti njegovo ime. Nije ni

razmišljao da bi i bodeži mogli imati imena. Iako, kralj Artur je imao Ekskalibur, a u Hobitu je Bilbo imao Žalac.

»Trebao bi ga skra eno zvati Miri«, rekla je Tamara vra aju i mu bodež. »Lijep je. Zaista dobro napravljen.«

C



Call je na njezinu licu tražio tragove ruganja, no ona je bila ozbiljna. O ito je cijenila dobro oružje. »Miri«, ponovio je, okre i bodež u ruci tako da se svjetlost odražavala na oštrici.

»Hajde, Tamara«, rekao je Aaron povukavši je za rukav. »Pustimo Calla da se odjene.« »Ja nemam odoru«, priznao je Call. »Naravno da imaš. Eno je ondje.« Dok ju je Aaron vukao iz sobe, Tamara je pokazala na

podnožje kreveta. »Svi smo ih dobili. Zacijelo su ih donijeli zra ni elementali.« Tamara je bila u pravu. Netko mu je ostavio uredno složenu odoru, upravo njegove

veli ine, povrh pokriva a, zajedno s kožnom školskom torbom. Kad se to dogodilo? Dok je spavao? Ili je možda nije zamijetio prethodne ve eri? Oprezno je odjenuo odoru, protresavši je najprije da vidi nema li u njoj oštrih dijelova ili dugmadi koja bi ga mogla nažuljati. Tkanina je bila glatka i nježna, potpuno ugodna. izme koje je pronašao pokraj kreveta bile su teške i vrsto su držale njegov osjetljiv gležanj, daju i mu sigurnost. Jedini problem bio je to što nije

bilo džepa u koji bi stavio Miri. Na kraju je bodež omotao u staru arapu i gurnuo ga u gornji dio izme. Tada je prebacio naramenicu kožne torbe preko glave i izašao u zajedni ku sobu, gdje su Tamara i Aaron sjedili, dok je majstor Rufus stajao nad njima prekriženih ruku i ljutito ih promatrao.

»Vas troje ste zakasnili«, rekao je. »Jutarnji alarm poziv je na doru ak u refektoriju. To nije vaša osobna budilica. Bolje vam je da se to ne ponovi jer ete ina e propustiti cijeli objed.«

»Ali mi...«, zaustila je Tamara, dobacivši pogled Callu. Majstor Rufus okrenuo se prema njoj, prikovavši je na mjestu svojim pogledom.

»Tamara, želiš li mi re i da si ti bila spremna, ali si zakasnila zbog nekog drugog? Jer tada bih ti rekao da su moji šegrti odgovorni jedan za drugoga i neuspjeh jednog neuspjeh je svih. A sad, što si ono namjeravala re i?«

Tamara je spustila glavu, a pletenice su joj se zaljuljale. »Ništa, majstore Rufuse«, odgovorila je.

Kimnuo je, otvorio vrata i izašao, ostavljaju i ih da ga slijede. Call je šepaju i krenuo prema vratima, od srca se nadaju i da ne e morati daleko hodati i još se dublje nadaju i da e mo i izbje i ostale nevolje prije nego što nešto pojede.

Iznenada se kraj njega stvorio Aaron, a Call je umalo vrisnuo od iznena enja. Aaron je imao udesnu naviku, pomislio je Call, da uhvati korak s njim poput kakvog ustrajnog, plavokosog magneta. Gurnuo je Calla ramenom i znakovito spustio pogled. Call je vidio da Aaron nešto drži u ruci. Bila je to Callova kožna narukvica. »Stavi je prije nego što Rufus vidi«, šapnuo je Aaron. »Trebaš je stalno imati na ruci.«

Call je zagun ao, no uzeo je narukvicu i zakop ao je oko zgloba, gdje je onako metalno siva blistala poput lisi ina.

Logi no, pomislio je Call. Na kraju krajeva, ja sam ovdje zarobljenik. Kao što se nadao, refektorij nije bio daleko. Iz daljine je po zvukovima nalikovao na

njegovu školsku kantinu: žamor djece, zveckanje pribora za jelo. Refektorij se nalazio u jednoj velikoj špilji s još nekoliko divovskih stupova koji su

podsje ali na rastopljeni sladoled pretvoren u kamen. Krhotine tinjca blistale su u kamenu, a strop špilje nestajao je u sjeni iznad njihovih glava. Callu je bilo prerano da bi se mogao previše diviti ljepoti. Samo se želio vratiti u krevet i pretvarati se da se ju erašnji dan nikad nije dogodio i da je kod ku e s ocem, ekaju i da ga autobus odveze u njegovu obi nu školu, gdje je smio nositi obi nu odje u, spavati u obi nom krevetu i jesti obi nu hranu.

Hrana koja ga je ekala u prednjem dijelu refektorija ni u kom slu aju nije bila obi na. U kamenim kotlovima iz kojih se pušilo nudila se hrana koja je izgledala smiješno: kuhani grimizni gomolji, zeleno povr e tako tamno da je bilo gotovo crno, mahovinasti lišaj i crveni klobuci gljiva s mrljicama, veliki poput pizze i narezani poput torte. U obližnjoj se zdjeli pušio sme i aj u kojem su plutali komadi i kore. Djeca u plavim, zelenim, bijelim, crvenim i sivim



odorama, koje su ozna avale razli ite godine Magisteriuma, lijevala su aj u izrezbarene drvene šalice. Njihove narukvice bljeskale su zlatom, srebrom, bakrom i broncom, a mnoge su bile ukrašene kamen ima razli itih boja. Call nije znao što su ti kamen i predstavljali, no izgledali su zbilja sjajno.

Tamara je na svoj tanjur ve stavljala zeleno povr e. Aaron je, pak, promatrao hranu s istim užasom kakav je ispunjavao i Calla.

»Molim te, reci mi da e majstor Rufus ovo pretvoriti u nešto drugo«, rekao je. Tamara je prigušila smijeh i na licu joj se pojavio izraz krivnje. Call je stekao dojam da

se u njezinoj obitelji ljudi nisu puno smijali. »Vidjet eš«, rekla je. »Ho emo li vidjeti?« zacvilio je Drew. Doimao se pomalo izgubljenim bez svoje majice

s ponijem; sad je bio jednostavno odjeven u sivu tuniku s visokim ovratnikom i hla e, u odoru enika Željezne godine. Sumnji avo je posegnuo za zdjelom lišaja, prevrnuo je, a onda se

odmaknuo, prave i se da to nije bio on. Jedna od arobnica koja je stajala iza stolova, a koju je Call zajedno s njezinom

raskošnom ogrlicom u obliku zmije zamijetio na ispitu, uzdahnula je i po ela istiti nered. Call je trepnuo kad mu se na trenutak u inilo da se ogrlica pomaknula. Onda je zaklju io da mu se privida. Vjerojatno mu je nedostajao kofein.

»Gdje je kava?« upitao je Aarona. »Ne smiješ piti kavu«, odvratio je Aaron, zaškiljivši dok je uzimao krišku gljive.

»Štetna je. Usporava ti rast.« »Ali kod ku e sam je stalno pio«, usprotivio se Call. »Uvijek pijem kavu. Pijem

espreso.« Aaron je slegnuo ramenima, što je bila njegova uobi ajena reakcija kad bi se susreo s

nekom novom Callovom ludoš u. »Ima onog udnog aja.« »Ali ja volim kavu«, Call se mole ivo obratio zelenoj sluzi pred sobom. »Meni nedostaje slanina«, primijetila je Celia koja je stajala u redu iza Calla. U kosi je

imala novu svijetlu kop u, ovaj put u obliku bubamare. Koliko god je bubamara djelovala vedro, Celia je izgledala nesretno.

»Manjak kofeina može te izludjeti«, rekao je Call Celiji. »Mogao bih pošiziti i nekoga ubiti.«

Nasmijala se kao da je ispri ao dobru šalu. Možda je i mislila da je šala. Shvatio je da je lijepa, sa svojom plavom kosom i pjegicama na nosu malo izgorjelom od sunca. Sjetio se da je, zajedno s Jasperom i Gwendom, jedna od u enica majstorice Milagros. Osjetio je val suosje anja prema njoj pri pomisli da mora živjeti u istim prostorijama s blesanom kao što je Jasper.

»Stvarno bi mogao ubiti nekoga«, nemarno je dodala Tamara, osvrnuvši se preko ramena. »Ima golemi bodež u svojoj...«

»Tamara!« prekinuo ju je Aaron. Uputila mu je bezazlen osmijeh prije nego što je sa svojim tanjurom krenula prema stolu

majstora Rufusa. Prvi put Call se upitao nisu li on i Tamara ipak donekle sli ni - oboje su voljeli izazivati nevolje.

Cijela je prostorija bila ispunjena kamenim stolovima za kojima su grupice šegrta sjedile na stolcima, neki s druge i tre e godine sa svojim majstorima, a neki sami. U enici Željezne godine okupili su se oko svojih majstora - Jasper, Celia, Gwenda i dje ak Nigel s majstoricom Milagros, iji je ruži asti pramen kose toga jutra bio osobito svijetao; Drew, Rafe i djevoj ica imenom Laurel s mrgodnim majstorom Lemuelom. Bila je prisutna samo ša ica

enika u bijelim i crvenim odorama etvrte i pete godine; sjedili su zajedno u kutu i bili udubljeni u vrlo ozbiljnu raspravu.

»Gdje su ostali stariji u enici?« upitao je Call.



»Na zadatcima«, odvratila je Celia. »Stariji šegrti u e na terenu, a neki odrasli arobnjaci dolaze ovamo te istražuju i eksperimentiraju.«

»Vidiš«, prigušeno je primijetio Call. »Eksperimentiraju!« Celia se nije doimala osobito zabrinutom. Samo se osmjehnula Callu i krenula prema

stolu svog majstora. Call se bu no spustio u stolac izme u Aarona i majstora Rufusa, koji je pred sobom

imao isposni ki doru ak od jedne jedine hrpice lišaja. Callov je tanjur bio prepun gljiva i zelene tvari, no nije se ni sje ao da je to uzeo. Vjerojatno sam na rubu, pomislio je. Tada je vilicom uzeo gljivu i gurnuo je u usta.

Osjetio je okus na jeziku. Bilo je zapravo dobro. Uistinu dobro. Hrskavo na rubovima i slatkasto, kao javorov sirup na kobasicama.

»Hej«, izustio je Call i uzeo još jedan zalogaj. Zeleno povr e bilo je kremasto i bogatog okusa, poput zobene kaše sa sme im še erom. Aaron je zapanjeno ubacivao velike zalogaje u usta.

ekivao je da e mu se Tamara podrugivati zbog toga što se toliko iznenadio, ali nije ga ni pogledala. Domahnula je visokoj, vitkoj djevojci na drugoj strani prostorije, koja je imala istu tamnu, duga ku kosu i savršene obrve kao i ona sama. Bakrena narukvica zablistala je na djevoj inu zglobu kad je podigla ruku i lijeno odmahnula. »Moja sestra«, ponosno je objavila Tamara. »Kimiya.«

Call je pogledao djevojku koja je s nekoliko drugih u enika odjevenih u zeleno sjedila pokraj majstora Rockmaplea, a onda Tamaru. Pitao se kako bi bilo da je sretan što je ovdje, da je ponosan što su ga odabrali, umjesto što ima osje aj da mu se cijeli svijet srušio na glavu. Tamara i njezina sestra bile su potpuno sigurne da je ovo sjajno mjesto, a ne leglo svih zala, kako ga je njegov otac opisao.

Ali zašto bi tata lagao? Majstor Rufus rezao je lišaj na vrlo neobi an na in, razdvajaju i ga kao da reže kruh na

kriške. Tada je svaki dio prerezao na pola, a onda još jednom na pola. To je toliko zaprepastilo Calla da se okrenuo Aaronu i upitao: »Imaš li ti koga od obitelji ovdje?«

»Nemam«, odgovorio je Aaron skrenuvši pogled, kao da ne voli govoriti o tome. »Nemam obitelji ovdje. Za Magisterium sam uo od djevoj ice koju sam poznavao. Vidjela je trik koji sam ponekad izvodio, kad bi mi bilo dosadno - mogao sam navesti pahuljice prašine da plešu uokolo i stvaraju razne oblike. Rekla je da ima brata koji je išao u Magisterium; nije joj smio pri ati o tome, ali ipak jest. Nakon što je on diplomirao, a ona otišla živjeti s njim, ja sam po eo vježbati za ispit.«

Call je Aaronu dobacio pogled preko svoje hrpice gljiva. Nešto u previše nemarno ispri anoj pri i navodilo je Calla da se zapita ne krije li se tu još nešto. Ali nije želio pitati. Mrzio je kad bi ljudi zadirali u njegov život. Možda je i Aaron bio takav.

Aaron i Call utonuli su u tišinu, odguruju i hranu po tanjuru. Tamara je nastavila jesti. S druge strane dvorane Jasper deWinter domahivao joj je, o ito nastoje i privu i njezinu pozornost. Call ju je gurnuo laktom, a ona se namrštila.

Rufus je uzeo sitan, precizno izrezan zalogaj lišaja. »Vidim da ste se vas troje ve jako zbližili.«

Nitko mu nije odgovorio. Jasper je još brže domahivao Tamari. O ito ju je htio navesti da nešto napravi, no Call se nije mogao domisliti što bi to bilo. Da sko i u zrak? Da baci svoje jelo?

Tamara se okrenula prema majstoru Rufusu, duboko udahnuvši kao da se priprema za nešto što nije baš htjela u initi. »Mislite li da biste mogli barem razmisliti o Jasperu? Znam da je sanjao o tome da ga vi odaberete, a u našoj grupi ima mjesta za još jednoga...« Zastala je, vjerojatno zato što ju je majstor Rufus pogledao kao kobac koji se sprema zgrabiti miša.



Kad je kona no progovorio, glas mu je bio hladan, a ne ljutit. »Vas ste troje ekipa. Idu ih pet godina radit ete zajedno, boriti se zajedno, ak i jesti zajedno. Nisam vas odabrao samo kao pojedince, nego kao ekipu. Nitko vam se drugi ne e pridružiti jer bi to poremetilo kombinaciju.« Ustao je i bu no odgurnuo stolac. »A sad na noge! Idemo na prvu lekciju.«

Callovo u enje o korištenju magijom samo što nije po elo.



SEDMO POGLAVLJE

ALL SE PRIPREMIO za duga ku i mu nu šetnju kroz špilje, ali ih je umjesto toga majstor Rufus niz ravan hodnik poveo do podzemne rijeke. Calla je hodnik podsjetio na tunel podzemne željeznice u New Yorku; jednom je bio u

tom gradu s tatom u potrazi za antikvitetima i prisje ao se kako je gledao u tamu tunela, ekaju i kad e bljesnuti svjetla koja su najavljivala dolazak vlaka. Sad je isto tako promatrao

rijeku, iako nije bio siguran što traži ili kakav bi signal mogao vidjeti. Iza njih uzdizala se strma kamena stijena, a rijeka je žustro tekla prema manjoj špilji gdje su se nazirale samo sjene. Osjetio se vlažan mineralni miris, a uz obalu je u redu bilo privezano sedam sivih amaca. Bili su izra eni od drvenih dasaka koje su se bo no preklapale i spajale na pramcu, pri vrš ene bakrenim zakovicama, tako da su izgledale kao mali vikinški brodovi.

Call je pogledom potražio vesla, motor ili barem motku, ali nije vidio ništa ime bi se amci mogli pokretati.

»Hajde«, rekao je majstor Rufus. »Ulazite.« Aaron se popeo u prvi amac, pruživši ruku da pomogne Callu. Call ju je nevoljko

prihvatio. Tamara je ušla iza njih, i sama pomalo nervozna. im se smjestila, ušao je i majstor Rufus.

»Ovo je najuobi ajeniji na in kretanja Magisteriumom, plovidba podzemnim rijekama. Dok ne nau ite upravljati amcima, ja u vas voditi kroz špilje. Poslije ete svi troje poznavati putove i nau it ete navesti vodu da vas odnese kamo želite.«

Majstor Rufus nagnuo se preko ruba amca i nešto došapnuo rijeci. Na površini se pokazao mali val, kao da ga je pokrenuo vjetar, iako u podzemlju nije bilo vjetra.

Aaron se nagnuo da nešto upita, no amac se odjednom pokrenuo i dje ak je ponovno sjeo.

Jednom, dok je Call bio puno mla i, otac ga je bio odveo u veliki zabavni park gdje je vožnja na vrtuljku po injala otprilike ovako. Svaki je put plakao, izvan sebe od straha, unato vedroj glazbi i lutkama koje su plesale. A to je bio samo zabavni park. Ovo je bilo stvarno. Call je razmišljao o šišmišima i oštrom stijenju, i o tome kako u špiljama ponekad postoje litice i provalije koje se spuštaju duboko, duboko ispod razine mora. Kako e uspjeti izbje i takve zamke? Kako e u mraku znati da idu u pravom smjeru?

amac je sjekao vodu, klize i kroz tamu. Bilo je to nešto najmra nije što je Call ikada doživio. Nije vidio ni prst pred nosom. Želudac mu se stisnuo.

Tamara je tiho zaje ala od straha. Callu je bilo drago što nije jedini.

C



Tada je špilja oko njih postala blještava i svijetla. Našli su se u prostoriji iji su zidovi svjetlucali od blijede, fluorescentno zelene mahovine. Voda se tako er pretvorila u svjetlost ondje gdje ju je doticao pramac; kad je Aaron provukao ruku kroz vodu, rasvijetlila se i oko njegovih prstiju. Raspršio je nekoliko kapljica u zrak, a one su se pretvorile u vodopad iskri. »Super«, izustio je.

I bilo je super. Call se po eo opuštati dok je amac bešumno klizio kroz blistavu vodu. Plovili su pokraj kamenih zidova prošaranih desecima boja, i kroz prostorije u kojima su sa stropa visjele duga ke, blijede povijuše, ije su vitice plutale na rijeci. Tada bi ponovno kliznuli u mra an tunel i izronili u novoj kamenoj odaji u kojoj su kvarcni stalaktiti blještali poput oštrice bodeža, ili u kojoj se kamen, kao sam od sebe, oblikovao u zaobljene klupe, pa ak i stolove. Prošli su pokraj dva šutljiva majstora u jednoj odaji, koji su igrali igru na plo i s elementima koji su lebdjeli u zraku. »Jesam te!« uzviknuo je jedan od njih, a drvene su se plo ice po ele slagati u po etni položaj.

Kao da njime upravlja neka nevidljiva ruka, amac se zaustavio pokraj malog pristaništa s kamenim stubištem i blago se ljuljao na mjestu.

Aaron je prvi isko io iz amca, za njim Tamara, a za njima Call. Aaron je pružio ruku da mu pomogne, ali se Call pravio da je ne vidi. Oslonivši se na ruke, prebacio se preko ruba amca i nespretno se do ekao. Na trenutak mu se u inilo da e pasti u rijeku i sve oko sebe

poprskati blještavim iskrama. Na rame mu se spustila krupna ruka i vratila mu ravnotežu. Iznena eno je podigao pogled i vidio kako ga majstor Rufus promatra s udnim izrazom.

»Ne treba mi vaša pomo «, rekao je Call, prenuvši se. Rufus ništa nije odgovorio. Call nije uspio odgonetnuti izraz njegova lica. Maknuo je

ruku s Callova ramena. »Do ite«, rekao je i krenuo glatkom stazom koja se uspinjala šljun anom obalom.

Šegrti su krenuli za njim. Staza je vodila do praznoga granitnog zida. Kad je Rufus spustio ruku na kamen, postao

je proziran. Call se nije ak ni iznenadio. O ekivao je udne stvari. Rufus je prošao kroza zid kao da je od zraka. Tamara se provukla za njim. Call je pogledao Aarona, koji je slegnuo ramenima. Duboko udahnuvši, Call je pošao za njima.

Našao se u odaji iji su zidovi bili iznad razine plime. Pod je bio napravljen od potpuno glatkog kamena. U sredini prostorije nalazila se hrpa pijeska.

»Najprije bih vam htio ponoviti Pet magijskih na ela. Možda se nekih sje ate iz prve lekcije u autobusu, ali ne o ekujem da ih uistinu shvatite dok ne nau ite još mnoge druge stvari, ak ni ti, Tamara, bez obzira na to koliko su ti to roditelji ponavljali. Ali možete ih zapisati i

ekujem da ete razmišljati o njima.« Call se pomu io sa svojom naprtnja om te izvukao iz nje nešto što je izgledalo kao

rukom izra ena bilježnica i jedno od onih nemogu ih pera s ispita. Lagano ga je protresao, nadaju i se da ovaj put ne e eksplodirati.

Majstor Rufus po eo je govoriti i Call se potrudio što brže zapisivati. Napisao je: 1. Mo izvire iz neravnoteže, a kontrola iz ravnoteže. 2. Svi elementi djeluju u skladu sa svojom prirodom: vatra želi gorjeti, voda želi

te i, zrak se želi uzdizati, zemlja želi vezati, kaos želi progutati. 3. U magiji uvijek postoji razmjena mo i. 4. Možeš promijeniti oblik ne ega, ali ne i njegovu istinsku prirodu. 5. Svi elementi imaju svoju protutežu. Vatra je protuteža vodi. Zrak je protuteža

zemlji. Protuteža kaosa jest duša.



»Na testovima ste svi pokazali mo «, rekao je majstor Rufus. »Ali mo je bezvrijedna ako niste usredoto eni. Vatra vam može ili sagorjeti ku u ili je ugrijati; razlika se krije u vašoj sposobnosti kontroliranja vatre. Ako niste usredoto eni, rad s elementima vrlo je opasan. Nekima od vas ne moram re i koliko je zaista opasan.«

Call je podigao pogled, o ekuju i da majstor Rufus gleda u njega, jer bi majstor Rufus, kako se inilo, uvijek gledao Calla kad bi rekao nešto zloslutno. No ovaj je put promatrao Tamaru. Njezini su se obrazi zacrvenjeli, a bradu je buntovno podigla.

»Vas ete troje etiri dana tjedno vježbati sa mnom. Petog dana i i ete na predavanje jednog od drugih arobnjaka, a jedanput mjese no održat e se vježba u kojoj ete primijeniti ono što ste nau ili. Toga dana mogli biste sura ivati s drugim grupama u enika ili se natjecati s njima. Vikendi i no i slobodni su za vježbu i dodatno u enje. U Magisteriumu postoji knjižnica, kao i sobe za vježbanje, a i galerija, gdje možete tratiti vrijeme. Imate li kakvih pitanja prije nego što po nemo s prvom lekcijom?«

Nitko nije progovorio ni rije i. Call bi najradije rekao da bi volio dobiti neke upute o tome kako sti i do galerije, ali se obuzdao. Prisjetio se kako je u hangaru ocu rekao da e nastojati da ga izbace iz Magisteriuma, no tog se jutra probudio s neugodnim osje ajem da to možda i nije baš najbolja ideja. Na kraju krajeva, kad je pokušao pasti na ispitima, nije se baš pokazao, pa vjerojatno ni neposlušnost nije rješenje. Majstor Rufus o ito mu nije namjeravao dopustiti da razgovara s ocem sve dok se ne navikne na svoje mjesto šegrta. Koliko god mu je to smetalo, vjerojatno bi bilo najbolje da se pristojno ponaša sve dok se Rufus ne opusti i ne dopusti mu da se javi ocu. Tada e, kad kona no budu mogli razgovarati, zajedno isplanirati bijeg.

Samo mu je smetalo što se nikako ne može zagrijati za tu ideju. »Jako dobro. Možete li pogoditi zašto sam ovako uredio ovu prostoriju?« »Vjerojatno vam trebamo pomo i da utvrdite svoj pješ ani dvorac?« promrmljao je Call

ispod glasa. O ito mu ni pristojnost nije osobito išla od ruke. Aaron, koji je stajao pokraj njega, prigušio je smijeh.

Majstor Rufus podigao je obrvu, ali ni na koji drugi na in nije pokazao da je uo Callove rije i. »Sjednite u krug oko pijeska. Možete sjesti kako vam je najudobnije. Kad budete spremni, koncentrirajte se i pokušajte mislima pomaknuti pijesak. Osjetite mo u zraku koji vas okružuje. Osjetite mo u zemlji. Osjetite je kako se uzdiže kroz vaše tabane i ulazi u vas dok udišete. Tada se usredoto ite. Razdvojit ete pijesak na dvije hrpe, zrno po zrno, jednu tamnu i jednu svijetlu. Možete po eti!«

Posljednje je rije i uzviknuo kao da su na utrkama dobili zeleno svjetlo, ali su Call, Tamara i Aaron samo užasnuto zurili u njega. Tamara se prva pribrala dovoljno da progovori.

»Razdvajat emo pijesak?« upitala je. »Ali zar ne bismo trebali u iti nešto korisnije? Primjerice, kako da se borimo protiv odbjeglih elementala ili upravljamo amcem ili...«

»Dvije hrpe«, ponovio je Rufus. »Jedna svijetla, jedna tamna. Po evši odsad.« Okrenuo se i otišao. Kad je prišao zidu, on je ponovno postao proziran, a onda se

pretvorio u kamen im je Rufus prošao kroz njega. »Zar ne emo dobiti ni alat?« tužno je uzviknula Tamara za njim. Njih su troje ostali sami u prostoriji bez prozora i vrata. Callu je bilo drago što nije

klaustrofobi an, ina e bi si ve po eo gristi ruku od muke. »Pretpostavljam da bismo trebali po eti«, izustio je Aaron.

ak ni on nije uspio te rije i ispuniti vedrinom. Pod je bio hladan kad se Call spustio na njega, pitaju i se koliko e vremena pro i prije

nego što ga od vlage po ne boljeti noga. Pokušao je potisnuti tu misao kad su Tamara i Aaron sjeli tako da su tvorili trokut oko hrpe pijeska. Svi su se zagledali u nju. Kona no je Tamara ispružila ruku i malo pijeska uzdiglo se u zrak. »Svijetlo«, rekla je, a zrnce pijeska zavrtjelo se prema podu. »Tamno.« I to je zrnce usmjerila na pod, malo dalje od prvog. »Svijetlo. Tamno.



Svijetlo. Tamno.« »Ne mogu vjerovati da me brinulo da bi magijska škola mogla biti opasna«, primijetio

je Call dobacivši pogled hrpi pijeska. »Mogli bismo umrijeti od dosade«, dodao je Aaron, na što se Call zacerekao. Tamara ih je neutješno pogledala. »Ta je pomisao ono jedino što e mi dati snagu da

izdržim.« Koliko god je Call zamišljao da e biti teško mislima podi i si ušna zrnca pijeska, u

stvarnosti mu je bilo još teže. Sjetio se kako je ve i prije nekoliko puta pomaknuo stvari, kako je slu ajno razbio zdjelu na ispitu kod majstora Rufusa i kako je tada osje ao zujanje u glavi. Zure i u pijesak koncentrirao se na to zujanje i pijesak se po eo kretati. To ga je pomalo podsje alo na upravljanje aparatom daljinskim upravlja em — nije on sam pomicao pijesak rukama, ali ga je ipak pomicao. Dlanovi su mu se oznojili, a u vratu je osje ao napetost; bilo je prili no teško zadržati zrnce pijeska u zraku dovoljno dugo da bi mogao vidjeti je li svijetlo ili tamno. Još je teže bilo spustiti ga, a da ne poruši ve napravljenu hrpicu. eš e mu je koncentracija popustila te bi zrnce spustio na pogrešnu hrpu. Tada bi ga morao prona i i ponovno ga izvu i, a za to mu je trebalo dosta vremena i još ja a koncentracija.

U pješ anoj sobi nije bilo satova, a ni Call ni Aaron ni Tamara nisu nosili sat na ruci, stoga Call nije imao pojma koliko je vremena prošlo. Naposljetku se pojavio jedan u enik, visok i vitak, odjeven u plavo, s bron anom narukvicom koja je ukazivala da je u Magisteriumu tri godine. Call je pomislio da je to možda jedan od u enika koji je toga jutra u refektoriju s Tamarinom sestrom sjedio uz majstora Rockmaplea.

Call ga je promatrao ispod oka da vidi je li posebno zlokoban, ali se u enik samo osmjehnuo ispod zamršene i neuredne sme e kose i spustio pred njih jutenu vre u sa sendvi ima od lišaja i sira, zajedno sa zemljanim vr em za vodu. »Klopa, klinci«, rekao je i vratio se putom kojim je i došao.

Call je shvatio da umire od gladi. Satima se koncentrirao i u glavi mu se mutilo. Bio je iscrpljen, preumoran da bi razgovarao uz jelo. Što je još gore, dok je prou avao hrpu preostalog pijeska, shvatio je da su raš istili samo manji dio. Hrpa koja im je još ostala doimala se golemom.

To nije išlo. Ovo nije bilo ono što je zamišljao kad je sanjario kako se bavi magijom. Ovo je bilo blesavo.

»Hajde«, rekao je Aaron. »Ina e emo ovdje i ve erati.« Call se pokušao koncentrirati, usmjerio je pozornost na zrno pijeska, ali misli su mu

odlutale i preplavio ga je bijes. Pijesak je eksplodirao, sve su se hrpe razletjele, zrnca su poprskala zidove i smirila se u divovskoj, pomiješanoj masi. Propao im je sav teški rad.

Tamara je užasnuto udahnula. »Što si to napravio?« ak je i Aaron promatrao Calla kao da e ga zadaviti. Bilo je to prvi put da Call vidi

Aarona bijesnog. »Ovaj...«, Call se htio ispri ati, no ugrizao se za jezik. Znao je da isprika ne bi ništa

zna ila. »Jednostavno se dogodilo.« »Ubit u te«, smireno je izustila Tamara. »Poslagat u ti crijeva na hrpe.« »Uh«, zaustio je Call. Nekako joj je vjerovao. »Dobro«, rekao je Aaron duboko dišu i da se smiri, s rukama u kosi, kao da je

pokušavao obuzdati gnjev. »Dobro, jednostavno emo morati krenuti ispo etka.« Tamara je nogom gurnula pijesak, a onda nula i po ela mislima premještati zrnca.

Calla nije ni pogledala. On se ponovno pokušao koncentrirati, a o i su mu gorjele. Kad je majstor Rufus došao i

rekao im da su slobodni te da mogu oti i na ve eru i u svoje sobe, u Callovoj je glavi odzvanjalo i odlu io je da nikad više ne e oti i na plažu. Dok su se vra ali kroz hodnike, Aaron i Tamara nisu ga htjeli ni pogledati.



Refektorij je bio prepun djece koja su prijateljski avrljala, a mnoga su se hihotala i smijala. Call, Tamara i Aaron stajali su na vratima iza majstora Rufusa i iscrpljeno gledali u blagovaonicu. Sve troje imalo je pijeska u kosi i blatne tragove po licu. »Ja u jesti s ostalim majstorima«, rekao je majstor Rufus. »Ostatak ve eri možete raditi što želite.«

Kre i se uko eno, Call, Aaron i Tamara uzeli su hranu - juhu od gljiva, hrpice raznobojnih lišaja i za desert udan puding u svim bojama - te sjeli za stol za kojim je sjedila grupa u enika Željezne godine. Call ih je nekoliko prepoznao - Drewa, Jaspera i Celiju. Sjeo je preko puta Celije, a ona mu nije istoga trenutka izlila juhu na glavu, što mu se jednom dogodilo u staroj školi, pa mu se to u inilo kao dobar znak.

Majstori su sjedili za okruglim stolom na drugoj strani prostorije, vjerojatno smišljaju i kako e mu iti u enike. Callu se inilo da se njih nekoliko zlokobno osmjehuje. Dok ih je promatrao, na vratima se pojavilo troje ljudi u maslinastozelenim odorama, dvije žene i muškarac, koji su se lagano poklonili u iteljima za stolom.

»To su lanovi Vije a«, Celia je obavijestila Calla. »Vije e je naša vlada, uspostavljena nakon Drugog magijskog rata. Nadaju se da e jedan od starijih u enika ili u enica postati arobnjak kaosa.«

»Kao onaj Neprijatelj smrti?« upitao je Call. »Što e se dogoditi ako prona u arobnjaka kaosa? Ho e li ga ubiti, ili što?«

Celia je spustila glas. »Ne, naravno da ne! Oni žele prona i arobnjaka kaosa. Kažu da Makara može zaustaviti samo

Makar. Sve dok je Neprijatelj jedini živi Makar, u prednosti je pred nama.« »Ako samo i pomisle da bi netko me u nama mogao imati takvu mo , provjerit e«,

rekao je Jasper, približivši im se da bi mogao sudjelovati u raspravi. »O ajni su.« »Nitko ne vjeruje da e Sporazum potrajati«, dodala je Gwenda. »A ako rat ponovno

po ne...« »A zašto misle da bi netko ovdje mogao biti onaj kojeg traže?« upitao je Call. »Kao što sam rekao«, odgovorio mu je Jasper, »o ajni su. Ali ne brini se, tvoji su

rezultati previše loši. arobnjaci kaosa zapravo moraju biti iznimno dobri arobnjaci.« Na trenutak se Jasper ponašao kao normalno ljudsko bi e, ali je taj trenutak o ito

prošao. Celia ga je ljutito pogledala. Upustili su se u razgovor o svojim prvim lekcijama. Drew je ispri ao kako je majstor

Lemuel bio jako strog tijekom njihovih lekcija i raspitivao se jesu li i ostali majstori takvi. Svi su po eli govoriti u glas, a mnogi su opisivali lekcije koje su se Callu inile mnogo manje zamorne i znatno zabavnije od njegove.

»Majstorica Milagros dopustila nam je da upravljamo amcima«, samozadovoljno je izjavio Jasper. »Plovili smo preko malih vodopada, kao da smo na raftingu. Super.«

»Sjajno«, primijetila je Tamara ravnodušno. »Zbog Jaspera smo se izgubili«, dodala je Celia smireno žva i komad lišaja, a

Jasperove su o i bljesnule od ljutnje. »Samo na trenutak«, ustvrdio je. »Sve je bilo u redu.« »Majstor Tanaka pokazao nam je kako se rade vatrene kugle«, rekao je dje ak koji se

zvao Peter i Call se prisjetio da je Tanaka ime majstora koji je u enike birao nakon majstorice Milagros. »Držali smo vatru u ruci, a nismo se ak ni opekli.« O i su mu blistale.

»Majstor Lemuel ga ao nas je kamenjem«, rekao je Drew. Svi su se zagledali u njega. »Molim?« upitao je Aaron. »Drew«, bijesno je uzviknula Laurel, druga u enica majstora Lemuela. »Nije tako.

Pokazivao nam je kako možeš mislima pokretati kamenje. Drew se našao na putu kamenu.«



To objašnjava veliku modricu na njegovoj klju noj kosti, pomislio je Call, osje aju i se pomalo loše. Sjetio se o evih upozorenja o majstorima kojima nije stalo ho e li ozlijediti svoje

enike. »Sutra emo raditi s metalom«, pridodao je Drew. »Kladim se da e bacati noževe na

nas.« »Radije bih da mene ga a noževima nego da cijeli dan provedem u hrpi pijeska«,

uzvratila je Tamara, ne pokazuju i nikakvo suosje anje. »Noževima se barem možeš izmaknuti.«

»Izgleda da Drew ne može«, podrugnuo se Jasper. Napokon se okomio na nekoga drugog, ali Callu to nije donijelo nikakvo zadovoljstvo.

»Pa ne emo se tu baviti samo lekcijama«, rekao je Aaron; u njegovu ina e smirenu glasu ula se nervoza. »Zar ne? Mora biti i nešto zabavno. O emu nam je ono govorio majstor Rufus?«

»Poslije ve ere mogli bismo oti i u galeriju«, javila se Celia, obra aju i se izravno Callu. »Imaju razli itih igara.«

Kao da je to naljutilo Jaspera. Call je bio svjestan da bi trebao oti i s Celijom u galeriju, što god to bilo. Vrijedilo je napraviti sve što je ljutilo Jaspera, a osim toga, trebao je nau iti kretati se kroz Magisterium i napraviti kartu kao što se radi u videoigricama.

Morao je prona i izlaz za bijeg. Odmahnuo je glavom i uzeo zalogaj lišaja. Imali su okus po odresku. Dobacio je pogled

Aaronu koji je tako er djelovao iscrpljeno. Call je imao osje aj da je od olova. Sutra e po eti tražiti put koji e ga izvesti iz Magisteriuma.

»Mislim da nisam sposoban za igre«, obratio se Celiji. »Drugi put.«

»Možda je to danas bio test«, rekla je Tamara kad su se nakon ve ere uputili prema

svojim sobama. »Koliko smo strpljivi i možemo li primati naredbe. Možda emo sutra po eti stvarno vježbati.«

Aaron je prelazio rukom po zidu i odgovorio joj je tek za trenutak-dva. »Da. Možda.« Call nije rekao ništa. Bio je preumoran. Polako je shva ao daje magija težak posao.

Idu i su dan Tamarine nade propale kad su se vratili u špilju koju je Call nazvao soba

pijeska i dosade da do kraja razdvoje zrnca. Još su imali dosta posla. Calla je ponovno ispunio osje aj krivnje.

»Ali kad završimo s ovim«, obratio se Aaron majstoru Rufusu, »tada možemo raditi i druge stvari, zar ne?«

»Koncentrirajte se na trenuta ni zadatak«, zagonetno je odvratio arobnjak i prošao kroza zid.

Teško uzdišu i, bacili su se na posao. Razvrstavanje zrnaca pijeska nastavilo se do kraja tjedna; Tamara je svoje slobodno vrijeme nakon ve ere provodila sa sestrom ili Jasperom ili drugim u enicima baštinicima u skupoj odje i, Aaron se družio sa svima, a Call se durio u svojoj sobi. Onda se razvrstavanje pijeska nastavilo još tjedan dana - hrpa pijeska kao da je postajala sve ve a i ve a, kao da netko nije htio da ikada do u do kraja. Call je bio uo za metodu mu enja u kojoj ovjeku na elo kaplje jedna po jedna kap vode sve dok ne poludi. Nikad prije nije mu bilo jasno kako to funkcionira, ali sad je po eo shva ati.



Mora postojati lakši na in, razmišljao je, ali lukavi dio njegova mozga zacijelo je bio onaj isti kojim se koristio za magiju, jer se ni ega nije mogao dosjetiti.

»Slušajte«, rekao je naposljetku, »vi ste najbolji u ovome, zar ne? Najbolji arobnjaci na ispitu. Na samom vrhu.«

Aaron i Tamara pogledali su ga kao ošamu eni. Aaron je djelovao kao da mu je na glavu pala stijena dok nitko nije gledao.

»Pretpostavljam«, odgovorila je Tamara. Nije izgledala previše oduševljena time. »Najbolji barem na našoj godini.«

»Dobro. Ja sam loš. Najgori. Bio sam zadnji i ve sam upropastio ono što smo napravili, stoga o ito ništa ne znam. Ali mora postojati brži na in. Nešto što bismo trebali raditi. Neka pouka koju bismo trebali nau iti. Možete li se dosjetiti ne ega? Bilo ega?« U glas mu se uvukao mole iv prizvuk.

Tamara je oklijevala. Aaron je odmahnuo glavom. Call je zapazio izraz njezina lica. »Što? Ima li nešto?« »Pa, postoje neka magijska na ela, posebni na ini uskla ivanja s elementima«, izustila

je, a crne su joj se pletenice zaljuljale kad se udobnije namjestila. »Stvari za koje majstor Rufus vjerojatno ne bi htio da ih znamo.«

Aaron je žustro kimnuo, lica osvijetljena nadom da bi se uskoro mogli maknuti iz te prostorije.

»Znate kako je Rufus govorio da se mo može osjetiti u zemlji i ostalim elementima?« Tamara ih nije gledala. Zurila je u hrpe pijeska kao da se usredoto ila na nešto sasvim drugo i udaljeno. »Postoji na in na koji brzo možete ste i ve u mo . Ali morate se otvoriti elementima i uz to pojesti zrnce pijeska.«

»Pojesti zrno pijeska?« ponovio je Call. »Zezaš se.« »To je i opasno, zbog onoga što kaže Prvo magijsko na elo. Ali upravo zbog toga i

djeluje. Postanete bliži elementu. Ako radite zemaljsku magiju, morate progutati kamen ili pijesak; arobnjaci vatre mogu progutati šibice, arobnjaci zraka krv, jer u njoj ima kisika. To nije baš dobra ideja, ali...«

Call se prisjetio Jasperova osmijeha na ispitu i njegova raskrvarena prsta. Srce mu je po elo lupati. »Kako ti to znaš?«

Tamara se zagledala u zid. Duboko je udahnula. »Otac me nau io. Samo za hitne slu ajeve, rekao je, ali je i ispit smatrao hitnim slu ajem. Ja to ipak nikad nisam radila jer me plaši: ako stekneš preveliku mo i ne možeš je kontrolirati, element bi te mogao uvu i u sebe. Sagorio bi ti dušu i zamijenio je vatrom, zrakom, vodom, zemljom ili kaosom. Postajete stvorenje toga elementa. Kao elementali.«

»Jedan od onih guštera?« upitao je Aaron. Callu je laknulo što nije on morao biti onaj koji e postaviti upravo to pitanje. Tamara je odmahnula glavom. »Elementali mogu biti bilo koje veli ine. Maleni kao ti

gušteri ili veliki i napuhnuti od magije, kao što su viverni i zmajevi i morske zmije. Mogu biti i ljudske veli ine. Stoga bismo morali biti oprezni.«

»Ja mogu biti oprezan«, izjavio je Call. »A ti, Aarone?« Aaron je kroz svoju plavu kosu provukao ruke zamrljane pijeskom i slegnuo ramenima.

»Sve je bolje od ovoga. A ako završimo brže nego što majstor Rufus o ekuje, morat e nam dati nešto drugo da radimo.«

»Dobro. Idemo na sve ili ništa.« Tamara je liznula vršak svog prsta i dodirnula njime hrpu pijeska. Nekoliko se zrnaca zalijepilo za prst. Tada je stavila prst u usta.

Call i Aaron poveli su se za njezinim primjerom. Kad je Call vlažni prst gurnuo u usta, nije se mogao ne zapitati što bi pomislio da mu je prije tjedan dana netko rekao da e sjediti u podzemnoj špilji i jesti pijesak. Nije imao loš okus - zapravo nije ni imao okus. Progutao je gruba zrnca i ekao.



»A što sad?« upitao je nakon nekoliko trenutaka. Po ela ga je hvatati nervoza. Podsjetio se da se Jasperu ništa nije dogodilo na ispitu. Ništa se ne e dogoditi ni njima.

»Sad emo se koncentrirati«, rekla je Tamara. Call je pogledao hrpu pijeska. Kad je ovaj put usmjerio misli prema njoj, mogao je

osjetiti svako si ušno zrnce. Si ušni djelovi školjki blistali su mu u mislima, pokraj djeli a kristala i žu kastih stijena ispunjenih komadi ima kamenja. Pokušao je zamisliti kako rukama podiže cijelu hrpu pijeska. Bila bi teška i pijesak bi se rasipao izme u njegovih prstiju i taložio na tlu. Pokušao je isklju iti sve oko sebe - Tamaru i Aarona, hladan kamen na kojemu je sjedio, blagi povjetarac u prostoriji — i koncentrirati se na ono jedino važno, sebe i hrpu pijeska. Pijesak se doimao potpuno vrst i lagan, poput stiropora. Bilo bi ga lako podi i. Mogao bi ga podi i jednom rukom. Jednim prstom... Jednom mišlju. Zamislio ga je kako se uzdiže i razdvaja...

Hrpa pijeska zaljuljala se, nekoliko se zrnaca otkotrljalo s vrha, a onda se podigla u zrak. Lebdjela je iznad njih troje poput malog olujnog oblaka.

Tamara i Aaron zagledali su se u nju. Call se oslonio na ruke. Noge su mu bile utrnule. Zacijelo je sjedio u neudobnom položaju, a bio je previše usredoto en da bi to zapazio. »Ti si na redu«, rekao je i inilo mu se da su se stijene špilje približile, da osje a puls zemlje ispod sebe. Pitao se kako bi bilo potonuti u tlo.

»Apsolutno«, odvratio je Aaron. Pješ ani oblak razdvojio se na pola: jedna hrpa bila je od svjetlijeg pijeska, druga od tamnijeg. Tamara je podigla ruku i u zraku nacrtala spiralu. Call i Aaron u udu su promatrali kako se pijesak kovitla iznad njih u razli itim oblicima.

Zid se otvorio. Na pragu je stajao majstor Rufus, a lice mu je bilo poput maske. Tamara je tiho zacvilila, a hrpa pijeska rasprsnula se na tlu, podižu i obla ke prašine; Call je osjetio kako ga guše.

»Što ste u inili?« strogo je upitao majstor Rufus. Aaron je problijedio. »Nismo mislili...« Majstor Rufus oštro je pokazao rukom prema njima. »Tiho, Aarone. Callume, do i sa

mnom.« »Molim?« zaustio je Call. »Ali, to nije fer!« »Do i sa mnom«, ponovio je Rufus. »Odmah.« Call je nesigurno ustao, osje aju i trnce u bolesnoj nozi. Dobacio je pogled Aaronu i

Tamari, ali oni su pognuli glave i gledali u svoje ruke, ne u njega. Toliko o odanosti, pomislio je krenuvši za majstorom Rufusom iz špilje.

Rufus ga je poveo u kratku šetnju kroz zavojite hodnike do svog ureda. Call to nije

ekivao. Namještaj je bio moderan. eli ne police za knjige prekrivale su jedan zid, a duž drugoga bio je postavljen glatki kožni kau , dovoljno velik za kratki odmor. Na jednoj strani prostorije visjele su nagomilane stranice naškrabanih jednadžbi, ali umjesto brojeva sastojale su se od neobi nih oznaka. Visjele su iznad drvenog radnog pulta od grubo obra ena drveta, ija je površina bila prošarana mrljama i pokrivena noževima, epruvetama i prepariranim tijelima životinja udnovatih oblika. Pokraj krhkih naprava sa zup anicima koje su izgledale poput križanca mišolovke i sata, u malom kavezu s rešetkama nalazila se živa životinjica - jedan od onih guštera s plavim plamenovima duž le a. Rufusov radni stol bio je u kutu - stari rolo-stol koji se nije uklapao u ostatak sobe. Na njemu se nalazila staklenka sa si ušnim tornadom koji se vrtložio.



Call nije mogao skinuti pogled s tornada, o ekuju i da e se svakog trenutka probiti iz staklenke.

»Callume, sjedni«, obratio mu se majstor Rufus pokazavši prema kau u. »Želio bih ti objasniti zašto sam te doveo u Magisterium.«



OSMO POGLAVLJE

ALL SE ZAGLEDAO U majstora. Nakon dva tjedna razvrstavanja pijeska odustao je od ideje da e Rufus ikada biti iskren ili otvoren s njim. Zapravo je shvatio da se odrekao i ideje da e ikada otkriti zašto je uop e u Magisteriumu.

»Sjedni«, ponovio je Rufus i ovaj je put Call sjeo, trznuvši se kad je osjetio probadanje u nozi. Kau je bio udoban nakon što je satima sjedio na hladnom kamenom podu te je utonuo u njega. »Što zasad misliš o našoj školi?«

Prije nego što je Call uspio odgovoriti, za ula se huka vjetra. Trepnuo je, a onda shvatio da izvire iz staklenke na radnom stolu majstora Rufusa. Mali je tornado u staklenci potamnio i po eo poprimati druk iji oblik. Trenutak poslije pretvorio se u minijaturni lik lana Vije a u maslinastozelenoj odori. Muškarac je imao vrlo tamnu kosu. Trepnuo je.

»Rufuse?« upitao je. »Rufuse, jesi li ovdje?« Rufus je nestrpljivo otpuhnuo i prevrnuo staklenku. »Ne sada«, odgovorio je i muškarac

se istoga trenutka pretvorio u tornado. »Je li to kao telefon?« upitao je Call sa strahopoštovanjem. »Nešto sli no telefonu«, odgovorio je Rufus. »Kao što sam prije rekao, koncentracija

magije elemenata u Magisteriumu ometa ve inu aparata. Osim toga, mi volimo raditi na vlastiti na in.«

»Moj je tata vjerojatno jako zabrinut jer mu se dugo nisam javio...«, zaustio je Call. Majstor Rufus naslonio se na svoj radni stol i prekrižio ruke preko širokih prsa.

»Najprije bih želio znati što misliš o Magisteriumu i svojim lekcijama«, rekao je. »Ništa lakše«, odgovorio je Call. »Dosadno i besmisleno, ali jednostavno.« Rufus mu je uputio slabašan osmijeh. »Ono što si napravio u špilji bilo je jako

pametno«, rekao je. »Želiš me razljutiti jer misliš da u te u tom slu aju poslati ku i. Vjeruješ da želiš i i ku i.«

Call je zapravo ve odustao od toga plana. Bezobrazluk mu je jednostavno bio u prirodi. Slegnuo je ramenima.

»Zacijelo se pitaš zašto sam te odabrao«, nastavio je Rufus. »Tebe, posljednjeg od svih kandidata. Najmanje sposobnog od svih mogu ih arobnjaka. Pretpostavljam da misliš kako je to zbog toga što sam vidio nešto u tebi. Nekakav potencijal koji su drugi majstori previdjeli. Nekakvu neotkrivenu vještinu. Možda ak i nešto što me podsje a na mene samog.«

U glasu mu se osjetio tra ak podrugljivosti. Call nije rekao ni rije i. »Odabrao sam te«, rekao je Rufus, »zato što imaš vještinu i mo , ali i zato što u sebi

C



nosiš velik bijes. A nemaš gotovo nikakvu kontrolu nad njim. Nisam želio da budeš teret nekome od ostalih majstora. Niti sam htio da te netko od njih odabere iz pogrešnih razloga.« Nakratko je dobacio pogled tornadu koji se kovitlao u svojoj preokrenutoj staklenci. »Prije puno godina pogriješio sam s jednim u enikom. Ta je pogreška imala teške posljedice. Tebe sam odabrao kao svoju pokoru.«

Call je imao osje aj da mu se želudac stegnuo poput psi a kojeg je netko udario. Boljelo je što mu je majstor rekao da je tako težak teret da mu predstavlja kaznu.

»Pa onda me pošaljite ku i«, izlanuo je. »Ako ste me uzeli samo zato što mislite da me nijedan drugi majstor ne bi trebao pou avati, pošaljite me ku i.«

Rufus je odmahnuo glavom. »Još nisi shvatio«, odvratio je. »Nekontrolirana magija poput tvoje predstavlja opasnost. Kad bih te poslao ku i, u tvoj gradi , to bi bilo kao da sam na njega bacio bombu. Callume, nemoj se zavaravati. Ako ustraješ u neposlušnosti, ako ne budeš želio nau iti kako kontrolirati svoju magiju, tada u te uistinu poslati ku i. Ali u ti najprije zape atiti magiju.«

»Zape atiti magiju?« »Da. Dok arobnjak ili arobnica ne pro u kroz Prve dveri na kraju Željezne godine,

jedan od majstora može im zape atiti magiju. Ne bi imao pristup elementima i ne bi se mogao koristiti svojom mo i. Uz to bismo ti oduzeli sje anja na magiju, tako da bi samo osje ao kako ti nešto nedostaje, neki bitni dio, ali više ne bi bio svjestan o emu je rije . Cijeloga bi te života mu io gubitak ne ega što se ne bi ni sje ao da si izgubio. Zar bi želio takvo što?«

»Ne bih«, šapnuo je Call. »Ako povjerujem da ko iš Aaronov i Tamarin napredak ili da ne želiš u iti, ovdje za

tebe više nema mjesta. Ali ako uspiješ pro i cijelu ovu godinu i pro eš kroz Prve dveri, tada ti više nitko nikada ne može oduzeti magiju. Izdrži ovu godinu i, ako želiš, možeš napustiti Magisterium. Tada eš ve dovoljno toga nau iti da više ne eš biti opasan za svijet oko sebe. Razmisli o tome, Callume Hunte, dok razvrstavaš pijesak onako kako sam ti rekao. Zrnce po zrnce.« Majstor Rufus je zastao, a onda rukom pokazao Callu da može i i. »Razmisli o tome i odlu i.«

Koncentrirati se na premještanje pijeska bilo je naporno kao i prije, ak i napornije,

zato što je Call bio zadovoljan jer su bili pametni i smislili bolje rješenje. Tada je bio pomislio da bi možda uistinu mogli biti ekipa, pa ak i prijatelji.

Sad su se Aaron i Tamara u tišini koncentrirali, a kad ih je pogledao, nisu mu uzvratili pogled. Zacijelo su bili bijesni

na njega, pomislio je Call. On je bio taj koji je zahtijevao da smisle bolji na in rada. Iako je majstor Rufus njega odvukao u svoj ured, svi e biti u nevolji. Možda je Tamara ak mislila da ju je odao. Osim toga, on je svojom magijom prvi dan razbacao hrpe pijeska. Bio je teret svojoj ekipi i svi su toga bili svjesni.

Dobro, pomislio je Call. Majstor Rufus rekao je da ovdje moram ostati samo ovu godinu, pa u to i napraviti. I bit u najbolji arobnjak ovdje, samo zato što nitko ne misli da mogu. Nikada prije nisam uistinu pokušao, ali sad u pokušati. Bit u bolji od vas oboje, a onda, kad mi se budete divili i kad budete htjeli da vam budem prijatelj, re i u vam da mi niste potrebni ni vi ni Magisterium. im pro em kroz Prve dveri i kad mi više ne budu mogli zape atiti magiju, idem ku i i nitko me ne e mo i zaustaviti.

To u re i i tati, im se dokopam onoga telefona u tornadu. Do kraja dana premještao je pijesak mislima, ali ne onako kako je to inio prvog dana,

naprežu i se da uhvati svako zrnce i premještaju i ga o ajni kim naporom snage misli, nego je



sebi dopustio da malo eksperimentira. Pokušavao je sa sve laganijim dodirom; pokušavao je kotrljati pijesak umjesto da ga podiže. Tada je pokušao pokrenuti nekoliko zrnaca pijeska odjedanput. Uostalom, to je ve i prije radio. Trik je bio u tome da je razmišljao o hrpici pijeska kao o jedinstvenoj stvari, kao o pješ anom oblaku, a ne o tristo pojedina nih zrnaca.

Možda bi i sad mogao to isto u initi, razmišljaju i o svim tamnim zrncima pijeska kao o jednoj cjelini.

Pokušao je, naprežu i misli, ali bilo ih je previše i koncentracija mu je popustila. Odustao je od te ideje i usredoto io se na pet zrnaca tamnog pijeska. Njih je uspio pokrenuti, zakotrljavši ih zajedno prema njihovoj hrpi.

Call se nagnuo unatrag, zadivljen, s osje ajem da je napravio nešto udesno. Želio je re i nešto Aaronu, ali je prešutio i vježbao svoju novu metodu, postaju i sve vještiji, dok na kraju nije uspio pokrenuti dvadeset zrnaca odjedanput. No, više od toga nije išlo, koliko god nastojao. Aaron i Tamara vidjeli su što radi, ali ni on ni ona nisu ništa rekli, niti su pokušali sami initi isto.

Te je no i Call sanjao o pijesku. Sjedio je na plaži, pokušavaju i sagraditi dvorac za golu krticu koja se našla u oluji, no vjetar je stalno odnosio pijesak, a voda nadirala sve bliže. Naposljetku, obeshrabren, ustao je i udarao dvorac nogom dok se nije raspao i pretvorio u golemo udovište s isto tako golemim pješ anim rukama i nogama. udovište ga je progonilo niz plažu, uvijek na korak da ga zgrabi, ali nikad dovoljno blizu, dok mu je dovikivalo glasom majstora Rufusa: Sjeti se što ti je otac govorio o magiji, de ko. Zbog nje eš sve izgubiti.

Idu i dan majstor Rufus nije ih doveo i ostavio kao ina e. Umjesto toga sjeo je u

udaljeni kut sobe pijeska i dosade, izvadio knjigu i paketi omotan masnim papirom i po eo itati.

Nakon otprilike dva sata razmotao je paketi . U njemu je bio sendvi sa šunkom i sirom na raženom kruhu.

Izgledalo je da je ravnodušan prema Callumovoj metodi premještanja pijeska pa su je i Aaron i Tamara prihvatili. Nakon toga malo su brže napredovali.

Toga su dana prije ve ere uspjeli razvrstati sav pijesak. U itelj Rufus pregledao je što su napravili, zadovoljno kimnuo i nogom ponovno napravio jednu veliku hrpu. »Sutra ete razvrstavati pet nijansi boje pijeska«, objavio je.

Njih je troje jednoglasno zastenjalo.

Stvari su tako tekle još tjedan i pol. Kad nisu bili na vježbama, Tamara i Aaron ponašali

su se kao da Call ne postoji, a on im je uzvra ao istom mjerom. No bili su uspješniji u razvr-stavanju pijeska - bolji, precizniji i mogli su se koncentrirati na više zrnaca odjedanput.

Za vrijeme objeda slušali su o lekcijama drugih u enika, koje su im se inile zanimljivije od njihovih, osobito one neuspješne. Drew je zapalio sam sebe, uspio je spaliti jedan amac i spržiti Rafeovu kosu prije no što je uspio ugasiti vatru. U enici majstorice Milagros i majstora Tanake jednom su vježbali zajedno pa je Kaj Hale ispustio guštera elementala u Jasperovu košulju. (Call je pomislio kako Kaj zaslužuje medalju.) Gwenda je zaklju ila kako joj se jako svi aju klobuci gljiva. Stoga ih je poželjela imati više i toliko je pove ala gljivu da je ona sve, uklju uju i i majstore, izgurala iz refektorija u koji više nisu mogli u i nekoliko dana, sve dok nisu uspjeli zaustaviti rast gljive i sjekirama se probiti u blagovaonicu.



Te ve eri kad su ponovno mogli ve erati u refektoriju za objed su bili lišaji i puding, ali ni traga ni glasa od gljiva. Kod lišaja je bilo zanimljivo to što im je okus uvijek bio druk iji; ponekad su podsje ali na odrezak, ponekad na ribu ili povr e sa za injenim ljutim umakom, iako su bili iste boje. Sivi je puding te ve eri imao okus karamela. Kad je Celia uhvatila Calla kako odlazi po etvrtu porciju, zaigrano ga je lupnula žlicom po ruci.

»Slušaj, trebao bi oti i u galeriju«, rekla je. »Ondje imaju izvrsne grickalice.« Call je dobacio pogled Aaronu i Tamari koji su slegnuli ramenima u znak pristanka.

Njih su troje me usobno razgovarali samo kad su to morali; i dalje su bili uko eni i šutljivi. Call se pitao namjeravaju li mu ikada oprostiti ili e situacija ostati tako neugodna do kraja prve godine.

Call je spustio zdjelu natrag na stol i nekoliko minuta poslije našao se u nasmijanoj skupini u enika Željezne godine koji su se uputili prema galeriji. Primijetio je da su svjetlucavi kristali na zidovima odavali dojam kao da je hodnik prekriven tankim slojem snijega.

Pitao se vodi li koji od tih hodnika u ured majstora Rufusa. Nije prošao ni dan da nije razmišljao o tome da se uvu e u ured i iskoristi tornado-telefon. Ali sve dok ih majstor Rufus ne nau i kako upravljati amcima, Call je morao prona i druk iji put.

Prolazili su Callu nepoznatim dijelom tunela koji kao da se blago uzdizao s pre icom preko podzemnog jezera. Barem ovaj put nije mu smetalo što dugo hodaju, jer je u tom dijelu špilja bilo mnoštvo zgodnih stvari - slojevi od bijelog kalcita koji su podsje ali na zamrznuti vodopad, kamene kuglice u obliku jaja na oko utisnute u stijene i stalagmiti koji su od bakra u stijenama poprimili plavu i zelenu boju.

Call, koji je hodao sporije od ostalih, ostao je na za elju, a Celia je usporila da bi mogla popri ati s njim. Ukazivala mu je na stvari koje prije nije vidio, kao što su bile udubine visoko u stijenama u kojima su živjeli šišmiši i salamanderi. Prošli su kroz veliku kružnu prostoriju iz koje su vodila dva prolaza. Nad jednim je stajala rije Galerija ispisana blistavim kristalima. Nad drugim je pisalo Dveri misije.

»Što je to?« upitao je Call. »To je drugi izlaz iz špilja«, odgovorio je Drew, na uvši njegovo pitanje. Na licu mu se

pojavio izraz krivnje, kao da nije smio to re i. Možda Call nije bio jedini koji nije razumio pravila magijske škole. Kad ga je bolje

pogledao, uvidio je da Drew izgleda isto onako iscrpljeno kao što se Call osje ao. »Ali ne možeš jednostavno oti i«, dodala je Celia, uputivši Callu pomalo podrugljiv

pogled, kao da je uvjerena da e Call, kad god sazna za neki novi izlaz, razmišljati bi li mogao pobje i tim putem. »To je samo za šegrte na zadatcima.«

»Zadatcima?« upitao je Call dok su slijedili ostale u enike prema galeriji. Sje ao se kako je Celia ve jednom spomenula zadatke, kad je objašnjavala zašto svi u enici nisu u Magi- steriumu.

»Poslove za u itelje. Bore se s elementalima. Bore se s kaosom opsjednutima«, objasnila je Celia. »Ma znaš, magijske stvari.«

Naravno, pomislio je Call. Naberite koji stru ak smrtonosnog velebilja i na povratku ku i ubijte viverna. Ništa lakše. Ali nije želio razljutiti Celiju jer je ona bila jedina koja je još razgovarala s njim, stoga je svoje misli zadržao za sebe.

Galerija je bila golem prostor, sa stropom koji se uzdizao barem tridesetak metara iznad njih i jezerom na jednom kraju koje se protezalo u daljinu, a nekoliko oto a bilo je raštrkano po njegovoj površini. Nekoliko se djece prskalo u vodi koja se lagano pušila. Na jednom kristalnom zidu prikazivao se film - Call ga je ve vidio, ali nije bio sasvim siguran da se ono što se doga alo na ekranu uistinu dogodilo i u verziji koju je vidio.

»Svi a mi se ovaj dio«, rekla je Tamara i požurila se prema djeci koja su se bila smjestila u redovima golemih, baršunastih jastuka u obliku klobuka na gljivama. Pojavio se i Jasper i spustio na jastuk do njezina. Aaron je, pomalo zbunjeno, krenuo za njom.



»Moraš probati pjenušave napitke«, rekla je Celia povukavši Calla prema kamenoj polici pokraj tri stalaktita na kojoj je stajala golema staklena boca prepuna teku ine koja je pod-sje ala na vodu. Celia je uzela ašu, napunila je ispod pipca i gurnula ispod jednog od stalaktita. U vodu je iz stalaktita pljusnulo malo plave teku ine i u aši se pojavio minijaturni vrtlog u kojem su se miješale plava i bezbojna teku ina. Na vrh su se uzdigli mjehuri i.

»Hajde, probaj«, nagovarala ga je Celia. Call je sumnji avo odmjerio napitak, a onda uzeo ašu od nje i nagnuo. Po ustima kao da su mu se rasprsnuli kristali slatke borovnice, karamela i jagoda. »Ovo je fantasti no«, rekao je kad je uspio progutati. »Ja najviše volim zeleni«, rekla je Celia smješkaju i se nad ašom koju je nato ila sebi.

»Ima okus po rastopljenim lizaljkama.« Na polici su stajale hrpice zanimljivih grickalica - zdjele blistavih kamen a od

karameliziranog še era, pereci oblikovani poput alkemijskih simbola, blistavi od soli, te zdjela ne ega što je na prvi pogled izgledalo poput hrskavog ipsa, ali kad je bolje pogledao, skužio je da su tamnije zlatne boje. Kušao je jedan. Imao je okus najsli niji kokicama s maslacem.

»Hajde, propustit emo film«, rekla je Celia i povukla ga za ruku prema baršunastim klobucima. Call je oklijevaju i krenuo za njom. Još se uvijek izme u njega, Tamare i Aarona osje ala napetost. Mislio je da bi bilo bolje da ih izbjegava i sam istraži galeriju. Ali ionako nitko nije obra ao pozornost na njega; svi su gledali film koji se prikazivao na udaljenom zidu. Jasper se stalno naginjao prema Tamari i šaptao joj nešto što ju je nasmijavalo, a Aaron je avrljao s Kajem koji mu je sjedio s druge strane. Na svu sre u, bilo je dovoljno starije djece u

blizini pa to što je Call sjeo podalje od njih dvoje nije izgledalo namjerno. Kad se opustio u svom sjedalu, shvatio je da nije rije o projekciji. vrsta kocka

obojenog zraka lebdjela je uz kameni zid, s bojama koje su bljeskale prema unutra i prema van nevjerojatnom brzinom, stvaraju i privid ekrana. »Zra na magija«, rekao je kao za sebe.

»Film radi Alex Strike«, Celia nije skidala pogled s ekrana, obgrlivši koljena rukama. »Vjerojatno ga poznaješ.«

»Zašto bih ga poznavao?« »On je na Bron anoj godini. Jedan od najboljih u enika. Ponekad pomaže majstoru

Rufusu.« U glasu joj se osje alo divljenje. Call se osvrnuo preko ramena. U sjenama iza redova klobu astih jastuka bio je

postavljen stolac. Na njemu je sjedio štrkljasti sme okosi dje ak koji im je proteklih nekoliko dana donosio sendvi e; nije skidao pogled s ekrana pred sobom. Prsti su mu se pomicali ovamo-onamo, kao kod lutkara. Kako ih je pomicao, tako su se pokretali oblici na ekranu.

To je stvarno super, javio se sitan, izdajni ki glas u Callu. I ja bih to htio raditi. Prigušio je taj glas. Namjeravao je oti i im pro e kroz Prve magijske dveri. Nikad ne e biti na Bakrenoj ili Bron anoj ili bilo kojoj drugoj godini osim ove.

Kad je film završio - a Call je bio prili no siguran da se ne sje a prizora iz Ratova zvijezda u kojima Darth Vader pleše kongu s Ewokima - svi su sko ili na noge i zapljeskali. Alex Strike zamahnuo je kosom prema natrag i nacerio se. Kad je vidio Calla kako ga promatra, kimnuo mu je.

enici su se raštrkali prostorijom kako bi se igrali. Kao u sobi za flipere, samo što ih nitko nije nadzirao. Bio je ondje vru i bazen po ijoj su površini izbijali raznobojni mjehuri i. Neki od starijih u enika, uklju uju i Tamarinu sestru i Alexa, plivali su u bazenu, zabavljaju i se stvaranjem malih vrtloga na površini vode. Call je neko vrijeme namakao noge u bazenu, što mu je godilo nakon stalnog hodanja, a onda se pridružio Drewu i Rafeu koji su hranili pitome šišmiše, koji bi im sjeli na ramena dok su im dje aci pružali komade vo a. Drew se zahihotao kad su ga mekana šišmiševa krila poškakljala po obrazu. Call se poslije pridružio Kaju i Gwendi u neobi noj igri: štapovima su udarali loptu plave vatre koja je zapravo bila hladna, što je osjetio kad ga je udarila u prsa. Na njegovoj sivoj odori hvatali su se ledeni kristali, ali nije



mu to smetalo. Galerija je bila toliko zabavna da je zaboravio koliko je zabrinut zbog majstora Rufusa, svog oca i zape ene magije, pa ak i na to što su ga Aaron i Tamara mrzili.

Ho e li mi biti teško odre i se ovoga? pitao se. Zamišljao je kako bi bilo kad bi bio arobnjak i igrao se u izvorima s mjehuri ima i ni iz ega stvarao filmove. Zamišljao je kako bi

bio uspješan u tome, možda ak i jedan od majstora. Ali tada bi se sjetio svog oca, kako potpuno sam sjedi za kuhinjskim stolom, zabrinut zbog Calla, i bilo bi mu teško pri srcu.

Kad su Drew, Celia i Aaron krenuli prema svojim sobama, odlu io je i i s njima. Ako bi ostao imalo duže budan, ujutro bi bio mrzovoljan, a osim toga nije bio siguran da bi bez njih uspio prona i put. Vratili su se istim putem kroz špilje. Prvi put u posljednjih nekoliko dana Call je bio opušten.

»Gdje je Tamara?« upitala je Celia putem. Dok su odlazili, Call ju je bio vidio sa sestrom i zaustio je da odgovori baš u trenutku

kad se javio Aaron. »Sva a se sa svojom sestrom.« Call se iznenadio. »Zbog ega se sva aju?« Aaron je slegnuo ramenima. »Kimiya je rekla Tamari da na Željeznoj godini ne bi

trebala gubiti vrijeme u galeriji, igraju i se. Rekla je da bi morala u iti.« Call se namrštio. On je oduvijek želio brata ili sestru, ali sad se po eo premišljati. Aaron se iznenada uko io. »Što se to uje?« »Dopire od Dveri misije«, odvratila je Celia zabrinuto. Onda je i Call za uo: odjek

izama po kamenu, jeka glasova koji su se odbijali od kamenih zidova. Netko je zapomagao. Aaron je potr ao prolazom prema Dverima misije. Ostali su malo oklijevali prije nego

što su krenuli za njim; Drew je zaostao kako bi Call, žure i se, mogao održati korak s njim. U prolaz su po eli nadirati ljudi koji su se gurali pokraj njih, gotovo srušivši Calla. Netko ga je vrsto uhvatio za ruku i povukao uza zid.

Aaron. Aaron se pribio uz kameni zid i stisnutih usana promatrao starije u enike, neke sa srebrnim, a neke sa zlatnim narukvicama, kako šepaju i prolaze hodnikom. Neke su nosili na improviziranim nosilima od granja. Jednog su dje aka pridržavala druga dva - izgledalo je kao da je cijeli

prednji dio njegove odore izgorio, a koža mu je bila crvena i puna mjehura. Svi su na odje i imali tragove paljevine, a lica su im bila ava. Ve ina ih je krvarila.

Drew samo što nije zaplakao. Call je uo kako je Celia, koja se stisnula uza zid pokraj Aarona, prošaptala nešto o

vatrenim elementalima. Call je netremice promatrao dje aka na nosilima koji se izvijao od bolova. Rukav njegove odore bio je spaljen, a ruka kao da mu je blistala iznutra, poput komada žara u vatri.

Vatra želi gorjeti, pomislio je Call. »Vi! Vi, sa Željezne godine! Ne biste smjeli biti ovdje!« Namrštio se majstor North i

odvojio od skupine ranjenih. Callu nije bilo jasno kako ih je spazio i zašto je uop e ondje. Ali nisu ekali da im se dvaput kaže. Razbježali su se.



DEVETO POGLAVLJE

DU I DAN EKALO IH JE još više pijeska i umora. Te ve eri u refektoriju Call se srušio za stol s tanjurom lišaja i hrpom kola a s komadi ima kristala koji kao da su iskrili. Celia je kušala jedan i za uo se zvuk drobljenja

stakla. »Smiju se jesti, zar ne?« Call je upitao Tamaru koja je jela neku vrstu grimiznog

pudinga od kojeg su joj usne i jezik poprimili tamnoplavu boju. Samo je zakolutala o ima. Ispod njih nazirali su se tamni podo njaci, ali je ina e, kao i

uvijek, bila sabrana. Call je osjetio kako mu se u prsima budi ozloje enost. Tamara je poput robota, zaklju io je. Bez ikakvih ljudskih osje aja. Nadao se da e joj žice pregorjeti.

Celia, zapazivši bijes u njegovu pogledu, pokušala je nešto re i, ali su joj usta bila puna kola a. Nedaleko od njih, Aaron je govorio: »Samo razdvajamo pijesak na hrpe. Satima i danima. Ho u re i, siguran sam da postoji razlog, ali...«

»Baš mi vas je žao«, prekinuo ga je Jasper. »U enici majstora Lemuela bore se s elementalima, a mi radimo sjajne stvari s majstoricom Milagros. Radili smo vatrene kugle i pokazala nam je kako se možemo uzdi i u zrak uz pomo metala u zemlji. Podigao sam se gotovo tri centimetra od tla.«

»Ajme«, uzviknuo je Call prezirno. »Puna tri centimetra.« Jasper se naglo okrenuo prema Callu, a iz o iju mu je isijavao bijes. »Zbog tebe Aaron i

Tamara imaju problema. Zato što si bio tako grozan na ispitima. Zbog toga je cijela tvoja grupa zaglavila u pijesku, dok mi ostali radimo prave stvari.«

Call je osjetio kako mu je krv navrla u glavu. To nije bila istina. Nije mogla biti istina. Vidio je kako Aaron odmahuje glavom, namjeravaju i nešto re i. Ali Jasper se nije zaustavljao. Podrugljivo je dodao: »Osim toga, da sam na tvome mjestu, ja ne bih tako s visine govorio o levitaciji. Kad bi nau io levitirati, možda ne bi toliko usporavao Tamaru i Aarona, šepaju i za njima.«

Istoga trenutka kad su mu rije i izletjele iz usta, Jasper se zagrcnuo, kao da nije ekivao da e oti i tako daleko.

Nije to bilo prvi put da mu netko kaže nešto sli no, ali uvijek ima isti osje aj - kao da je dobio kantu ledene vode u lice.

Aaron se uspravio na stolcu, širom otvorenih o iju. Tamara je udarila dlanom po stolu. »Zaveži, Jaspere! Nije Call kriv što razvrstavamo pijesak. To radimo zbog mene. Ja sam kriva, dobro?«

I



»Što? Nije mogu e!« Jasper se potpuno zbunio. Bilo je o ito da nije htio uznemiriti Tamaru. Možda se ak nadao da e je zadiviti. »Ti si bila jako uspješna na ispitu. Svi smo bili uspješni osim njega. On mi je oteo moje mjesto. Vašem ga je majstoru bilo žao i htio je...«

Aaron je ustao, vrsto stežu i vilicu. Bio je izvan sebe od bijesa. »To nije bilo tvoje mjesto«, otresao se na Jaspera. »Nije rije samo o bodovima. Važno

je koga majstor želi pou avati, a sasvim mi je jasno zašto majstor Rufus nije odabrao tebe.« Bio je dovoljno glasan da su ga uli i u enici za obližnjim stolovima. Uputivši Jasperu

pogled ispunjen ga enjem, Aaron je bacio na stol vilicu koju je držao u ruci i udaljio se uko enih ramena.

Jasper se ponovno okrenuo Tamari. »Izgleda da nemaš samo jednog idiota u skupini, nego dva.«

Tamara je odmjerila Jaspera. Tada je podigla svoju zdjelu s pudingom i istresla mu je na glavu, tako da mu se grimizna kaša slijevala niz lice. Ciknuo je od iznena enja.

Call je na trenutak bio previše zaprepašten da bi se i pomaknuo. Tada je prasnuo u smijeh. Pridružila mu se Celia. Smijeh se razlijegao duž cijelog stola dok se Jasper mu io da skine zdjelu s glave. Tome se Call još sla e smijao.

No Tamari to nije bilo smiješno. Izgledala je kao da ne može vjerovati da je tako izgubila kontrolu nad sobom. Ostala je kao uko ena, a onda je sko ila na noge i potr ala prema vratima, u smjeru u kojemu je otišao i Aaron. Njezina sestra Kimiya s neodobravanjem ju je promatrala s drugog kraja prostorije, ruku prekriženih na prsima.

Jasper je bacio zdjelu na stol i prostrijelio Calla pogledom ispunjenim istom, tjeskobnom mržnjom. Kosa mu je bila prekrivena pudingom.

»Moglo je biti i gore«, primijetio je Call. »Da je u zdjeli imala ono zeleno jelo.« Pokraj Jaspera stvorila se majstorica Milagros. Gurnula mu je u ruke nekoliko ubrusa i

zahtijevala da joj kaže što se dogodilo. Majstor Lemuel, koji je sjedio najbliže, ustao je od svog stola i po eo im svima držati prodike, a uskoro im se pridružio i majstor Rufus, ije lice, kao i obi no, ništa nije odavalo. Brujanje glasova odraslih nastavilo se, ali Call više nije obra ao pozornost na njih.

U svih njegovih dvanaest godina, koliko se mogao sjetiti, nitko ga nikad nije štitio osim njegova oca. ak ni kad bi ga drugi dje aci šutnuli u bolesnu nogu dok su igrali nogomet, ak ni kad bi mu se smijali zato što je na tjelesnome morao sjediti na klupi ili zato što su ga posljednjeg birali u ekipu. Razmišljao je kako je Tamara istresla zdjelu s pudingom Jasperu na glavu i kako je Aaron rekao Nije rije samo o bodovima. Važno je koga majstor želi pou avati, i u grudima je osje ao blistavu toplinu.

Tada se prisjetio stvarnog razloga zbog kojeg ga je majstor Rufus želio pou avati, i toplina je nestala.

Sam se vratio do njihovih soba kroz kamene hodnike kojima je odzvanjalo. Kad je ušao, Tamara je sjedila na kau u, a u rukama je vrsto držala kamenu šalicu iz koje se pušilo. Aaron joj je nešto tiho govorio.

»Hej«, izustio je Call s nelagodom se zaustavivši na pragu, ne znaju i bi li trebao u i ili oti i. »Hvala vam za... ma, jednostavno vam hvala.«

Tamara ga je pogledala šmrcnuvši. »Namjeravaš li u i ili ne?« Budu i da bi bilo još gluplje ostati u hodniku, Call je pustio vrata koja su se zatvorila za

njim i krenuo prema svojoj sobi. »Calle, ostani«, rekla je Tamara. Okrenuo se i pogledao i nju i Aarona koji je sjedio na rukohvatu kau a, zabrinuto

pogledavaju i as Calla, as Tamaru. Tamarina je tamna kosa još uvijek bila savršeno po ešljana, a držanje uspravno, no lice joj je bilo podbuhlo, kao da je plakala. Aaron je bio zabrinut.



»Ono što se dogodilo s pijeskom moja je krivnja«, rekla je Tamara. »Žao mi je. Žao mi je što sam vas uvalila u nevolje. Žao mi je što sam uop e predložila nešto tako opasno. I žao mi je što ve i prije nisam ništa rekla.«

Call je slegnuo ramenima. »Ja sam od tebe tražio da nešto smisliš - bilo što. Nisi ti kriva za to.«

Uputila mu je udan pogled. »Ali, mislila sam da si bijesan na mene?« Aaron je kimnuo. »Da, mislili smo da si ljut na nas. Cijela tri tjedna nisi nam prakti ki

uputio ni rije i.« »A, ne«, odvratio je Call, »vi meni ništa niste rekli cijela tri tjedna. Vi ste bili bijesni na

mene.« Aaron je razroga io o i. »Zašto bismo mi bili bijesni na tebe? Ti si imao problema s

Rufusom, a ne mi. Nisi prebacio krivnju na nas, iako si mogao.« »Ja sam ta koja je trebala biti pametnija«, rekla je Tamara tako vrsto stežu i šalicu da

su joj zglobovi pobijelili. »Vas dvojica gotovo ništa ne znate o magiji, o Magisteriumu i o elementima. Ali ja znam. Moja... starija sestra...«

»Kimiya?« zbunjeno je upitao Call. Noga ga je boljela. Spustio se na stoli za kavu, trljaju i koljeno kroz pamu nu odoru.

»Imala sam još jednu sestru«, šapnula je Tamara. »Što joj se dogodilo?« upitao je Aaron tiho. »Nešto strašno«, odgovorila je Tamara. »Postala je ono o emu sam vam pri ala -

ljudski elemental. Postoje veliki arobnjaci koji mogu plivati kroz zemlju kao ribe, koji mogu izvesti da kameni noževi izbijaju iz zidova, koji mogu izazvati munje ili napraviti divovske vrtloge. Ona je željela biti jedna od velikih pa je forsirala svoju magiju sve dok je ona nije preuzela.«

Odmahnula je glavom i Call se pitao kakve slike vidi u mislima dok im to govori. »Od svega je najgore to što je moj tata u po etku, dok je postizala uspjehe, bio jako ponosan na nju. Znao je re i Kimiyi i meni da bismo se trebale ugledati u nju. A sad on i majka uop e ne govore o njoj. Ne spominju joj ni ime.«

»Kako joj je ime?« upitao je Call. Tamara kao da se iznenadila. »Ravan.« Aaron je podigao ruku i na trenutak zastao, kao da je želio potapšati Tamaru po ramenu,

ali nije bio siguran bi li joj to smetalo. »Ti ne eš tako završiti«, rekao je. »Ne moraš se brinuti.« Tamara je ponovno odmahnula glavom. »Rekla sam sebi da ne u biti kao otac ili sestra.

Rekla sam sebi da nikad ne u riskirati. Željela sam dokazati da sve mogu napraviti na ispravan na in i da se ne u koristiti pre icama, a da u ipak biti najbolja. No krenula sam pre icom, a uz to sam i vas nau ila kako se to ini. Ništa nisam dokazala.«

»Nemoj tako govoriti«, rekao je Aaron. »Ve eras si ipak nešto dokazala.« Tamara je šmrcnula. »Što?« »Da Jasper izgleda bolje s pudingom na glavi«, predložio je Call. Aaron je zakolutao o ima. »Nisam to htio re i, iako mi je žao što to nisam vidio.« »Bilo je sjajno«, odvratio je Call, smijulje i se. »Tamara, dokazala si da ti je stalo do prijatelja. A i nama je stalo do tebe. I pobrinut

emo se da više ne ideš pre icama.« Dobacio je pogled Callu. »Je li tako?« »Pa da«, rekao je Call zagledavši se u svoju izmu; nije bio sasvim siguran da je

prikladan za takav zadatak. »Tamara?« Protrljala je oko rukavom. »Što?« Call nije podigao pogled i osjetio je kako mu se od nelagode vru ina penje uz vrat i kako

mu uši postaju crvene. »Nitko se nikad nije zauzeo za mene kao vas dvoje ve eras.«



»Jesi li ti upravo rekao nešto lijepo?« upitala ga je Tamara. »Jesi li siguran da ti je dobro?«

»Ne znam«, odvratio je. »Mislim da bih možda morao prile i.« Ali nije prilegao. Dobar je dio no i proveo razgovaraju i sa svojim prijateljima.



DESETO POGLAVLJE

RAJEM PRVOG MJESEGA Callu je bilo svejedno ho e li ostali u enici biti bolji od njega na ispitu koji ih je ekao, samo ako bi to zna ilo da više ne e odlaziti u sobu pijeska i dosade. Beživotno je sjedio u trokutu s Aaronom i Tamarom, razvrstavaju i

svijetli i tamni te svjetliji i tamniji pijesak na razli ite hrpe, s osje ajem da to rade ve sto godina. Aaron je pokušao zapodjenuti razgovor, ali Tamari i Callu bilo je previše dosadno da bi govorili te su samo gun ali. No ponekad bi sve troje odjednom pogledali jedno drugo i osmjehnuli se tajnim osmijehom pravog prijateljstva. Bili su iscrpljeni prijatelji, ali ipak prijatelji.

U vrijeme ru ka zid se otvorio, ali taj put za promjenu nije došao Alex Strike, nego majstor Rufus, nose i u jednoj ruci nešto sli no masivnoj drvenoj kutiji iz koje je virila truba, a u drugoj torbu ne ega raznobojnog.

»Samo nastavite kao i dosad, djeco«, rekao je, spustivši kutiju na obližnju stijenu. Aaron je bio zbunjen. »Što je to?« šapatom je upitao Calla. »Gramofon«, odgovorila je Tamara i dalje razvrstavaju i pijesak, ali je promatrala

Rufusa. »Svira, ali radi na magiju, a ne na elektri nu energiju.« U tom je trenutku glazba grunula iz gramofonske trube. Bila je vrlo glasna i Call je nije

mogao prepoznati. Bila je popra ena tupim udarcima koji su se ponavljali i Callu su nevjerojatno išli na živce.

»Nije li to naslovna pjesma iz Usamljenog osvetnika?« upitao je Aaron. »Uvertira iz Wilhelma Telia«, viknuo je majstor Rufus da nadglasa glazbu, zaigrano

skaku i po špilji. »Slušajte samo te rogove! Da vam krv uzavrije! Sad smo spremni za magiju!«

Ali njima je to zapravo samo smetalo. Call se naprezao da se usredoto i, i bilo mu je teško podi i makar i jedno zrno pijeska u zrak. Upravo kad bi pomislio da je ovladao pijeskom, glazba bi se poja ala i koncentracija bi mu popustila.

Obeshrabreno je uzdahnuo i otvorio o i na vrijeme da vidi kako majstor Rufus otvara torbu i iz nje izvla i crva crvenog poput cikle. Call se od srca nadao da je to gumeni bombon, s obzirom na to da je u itelj po eo grickati jedan kraj.

Pitao se što bi se dogodilo kad bi, umjesto da nastoji podi i pijesak, razbio gramofon zavitlavši ga u zid špilje. Podigao je glavu i susreo se s Tamarinim bijesnim pogledom.

K



»Da se nisi usudio«, rekla je kao da mu je pro itala misli. Bila je zajapurena, a tamna joj se kosa prilijepila uz elo dok se, unato glazbi, pokušavala usredoto iti na pijesak.

Svijetloplavi crv pogodio je Calla postrance u glavu, tako da se pijesak koji je držao u zraku prosipao po njemu. Crv je odletio na tlo i ostao ležati ondje. Dobro, to je o ito samo bombon, pomislio je Call jer crv nije imao o i i izgledao je poput želatine.

S druge strane, tako bi se moglo opisati mnoštvo stvari u Magisteriumu. »Ne mogu ja to«, stenjao je Aaron. Ruke su mu bile podignute, a pijesak se vrtložio; lice

mu je bilo crveno od napora. Naran asti crv odbio mu se od ramena. Rufus je imao otvorenu vre u i zasipao ih je crvima. »Jao!« uzviknuo je Aaron - crvi nisu izazivali bol, ali su ih svaki put iznenadili. U Tamarinoj se kosi zapleo zeleni. Bila je na rubu suza.

Zid se ponovno otvorio. Ovaj put, to je bio Alex Strike. Nosio je torbu, a na licu mu se pojavio udan, gotovo zloban osmijeh kad je skrenuo pogled s Rufusa, koji je i dalje bacao crve na šegrte koji su svim silama pokušali ostati koncentrirani.

»U i, Alexe!« vedro je uzviknuo Rufus. »Sendvi e ostavi ondje! Uživaj u glazbi!« Call se pitao sje a li se Alex svoje Željezne godine. Nadao se da Alex ne posje uje i

druge skupine šegrta, one koji su uvježbavali zanimljive stvari s vatrom ili levitacijom. Ako Jasper sazna što je Call morao raditi, nikad mu se ne e prestati rugati.

To nije važno, strogo je opomenuo samog sebe. Koncentriraj se na pijesak. Tamara i Aaron premještali su zrnca, kotrljaju i ih i uzdižu i u zrak. Bili su sporiji nego

prije, ali su ipak bili u zoni i nisu posustajali ak ni kad bi ih gumeni bombon udario u glavu. Tamari se sad plavi upleo u pletenicu, a ona to nije ak ni primje ivala.

Call je sklopio o i i usredoto io se. Osjetio je vlažan i hladan dodir crva na obrazu, ali ovaj put nije dopustio da mu padne

pijesak koji je podigao u zrak. Glazba mu je tutnjala u ušima, ali je pustio da sve samo klizne niz njega. Najprije je premještao zrnce po zrnce, a onda, kako mu je samopouzdanje raslo, sve ve e hrpice pijeska.

Pokazat u ja majstoru Rufusu, pomislio je. Prošao je jedan sat prije nego što su uzeli pauzu za ru ak. Kad su ponovno po eli,

arobnjak ih je obasipao valcerima. Dok su njegovi šegrti razvrstavali pijesak, Rufus je sjedio na stijeni i rješavao križaljku. Izgledalo je da mu uop e ne smeta što su radili satima i propustili ve eru u refektoriju.

Kad su se dovukli do svojih soba, umorni i prljavi, našli su ve eru na stolu u zajedni koj prostoriji. Call je otkrio da je iznena uju e dobro raspoložen s obzirom na sve, a Aaron je za ve erom oponašao majstora Rufusa koji pleše valcer s crvom, nasmijavaju i ih do suza.

Idu e se jutro majstor Rufus pojavio na njihovim vratima tek što se oglasio alarm, nose i narukvice kojima e se na prvom ispitu njihova ekipa razlikovati od ostalih. Sve troje uzviknulo je od uzbu enja. Tamara zato što je bila sretna, Aaron zato što je volio kad su drugi sretni, a Call zato što je bio siguran da e poginuti.

»Znate li kakav e to ispit biti?« upitala je Tamara žustro vežu i narukvicu oko ruke. »Zrak, vatra, zemlja ili voda? Možete li nam dati kakvu naznaku? Samo nešto malo, rije -dvije?«

Majstor Rufus uputio joj je strog pogled tako da se zaustavila. »Nijedan šegrt ne smije unaprijed ništa saznati o tome kakav e biti ispit«, objavio je. »To bi bila nepravedna prednost. Pobijediti morate samo vlastitim zaslugama.«

»Pobijediti?« zaprepastio se Call. Nije mu ni palo na pamet da majstor Rufus od njih ekuje da pobijede na ispitu. Svakako ne nakon cjelomjese nog bavljenja pijeskom. »Mi

ne emo pobijediti.« Najviše ga je brinulo ho e li preživjeti. »Tako treba.« Aaron je sakrio osmijeh. Ve je bio stavio vrpcu iznad lakta. Nekako je

uspio da na njemu to izgleda zgodno. Call je svoju svezao oko podlaktice, prili no siguran da izgleda kao zavoj.



Majstor Rufus zakolutao je o ima. Calla je zabrinulo to što su mu se kutovi usana i nehotice razvukli u osmijeh, kao da je zapravo po eo prepoznavati majstorove izraze lica i reagirati na njih.

Možda e im majstor Rufus, kad budu na Srebrnoj godini, komplicirane magijske teorije prenositi samo podizanjem jedne jedine upave obrve.

»Hajde, idemo«, rekao je arobnjak. Okrenuo se na peti, naglašeno zašuštavši odje om, izveo ih na vrata i krenuo hodnikom koji je Call smatrao glavnim. Fluorescentna mahovina bljeskala je i iskrila dok su se spuštali spiralnim stubištem koje Call nikad prije nije vidio.

U bivšoj školi uvijek je želio da mu dopuste sudjelovati u sportovima. Ovdje su mu barem dali priliku. Na njemu je bilo da je iskoristi.

Spilja je bila velika kao stadion, s golemim stalaktitima i stalagmitima koji su stršali poput zubi. Ve ina ostalih u enika Željezne godine bila je ondje sa svojim majstorima. Jasper je razgovarao sa Celijom i žustro gestikulirao prema stalagmitima u jednom kutu, koji su se isprepleli u kompliciranu petlju. Majstorica Milagros lebdjela je tik iznad tla, ohrabruju i jednog u enika da i on pokuša. Svi su bili ispunjeni nervoznom energijom. Osobito je Drew izgledao kao da je na rubu živaca dok je nešto šaptao s Alexom. Što god mu je Alex rekao, Drew nije bio sretan zbog toga.

Ušavši dublje u prostoriju, Call se osvrnuo oko sebe, nastoje i predvidjeti što bi se moglo dogoditi. Duž jednog zida pružala se velika udubina s rešetkama na prednjem dijelu, kao kavez od kalcita. Promatraju i je, Call se brinuo da e ispit biti još strašniji nego što je mislio. Rastreseno je protrljao nogu, pitaju i se što bi otac na to rekao.

Sad dolazi onaj dio u kojem umireš. Vjerojatno. Ili je ovo možda bila prilika da pokaže Tamari i Aaronu daje vrijedan toga što se

zauzimaju za njega. »Šegrti Željezne godine!« uzviknuo je majstor North kad je još nekoliko u enika ušlo

nakon majstora Rufusa. »Predstavljam vam vašu prvu vježbu. Borit ete se protiv elementala.« Prigušeni uzvici straha i uzbu enja proširili su se prostorijom. Call se obeshrabrio.

Zacijelo se šale? Bio je spreman okladiti se da nijedan u enik nije spreman za takvo što. Po-gledao je Aarona i Tamaru da vidi slažu li se s njim. Oboje su bili blijedi, a Tamara je vrsto stezala svoju narukvicu.

Call se žurno pokušavao prisjetiti predavanja majstora Rockmaplea prije dva tjedna, kad je govorio o elementalima. Rastjerivanje podivljalih elementala jedan je od važnih zadataka za koje su arobnjaci odgovorni, bio je rekao. Ako se osjete ugroženima, mogu se raspršiti natrag u svoj element. Treba im puno energije da bi ponovno zadobili oblik.

Dakle, bilo je dovoljno da uplaše elementale. Sjajno. Majstor North namrštio se kao da je tek tada uo io zabrinutost u enika. »Sve e biti u

redu«, ohrabrio ih je. Call je to smatrao nezasluženim optimizmom. Zamišljao je kako svi leže mrtvi na tlu

dok se viverni željni osvete obrušavaju s visine, a majstor Rufus odmahuje glavom, govore i, Možda e šegrti biti bolji idu e godine.

»Majstore Rufuse«, siknuo je Call pokušavaju i stišati glas. »Mi to ne možemo. Nismo vježbali...«

»Znate ono što trebate znati«, zagonetno je odgovorio Rufus. Okrenuo se Tamari. »Što žele elementi?«

Tamara je progutala knedlu. » Vatra želi gorjeti«, odgovorila je. »Voda želi te i, zrak se želi uzdizati, zemlja želi vezati, kaos želi progutati.«

Rufus ju je potapšao po ramenu. »Razmišljajte o Pet magijskih na ela i o onome što sam vas nau io i sve e biti u redu.« S tim ih je rije ima napustio i pridružio se drugim arobnjacima na drugom kraju prostorije. Oni su preoblikovali kamenje u sjedala i o ito su se udobno smjestili. Ušli su i neki drugi arobnjaci. Bilo je i nekoliko starijih u enika, a s njima i Alex;



svjetlost špilje odražavala se na njihovim narukvicama. Kad su se svjetla prigušila, šegrti Željezne godine ostali su na sredini prostorije, okruženi tamom i tišinom. Male skupine šegrta po ele su se zbijati u veliku skupinu, okrenute prema rešetki na vratima koja se otvorila prema ne emu nepoznatom.

Call je dugo zurio u tminu iza vrata dok se nije po eo pitati ima li ondje bilo ega. Možda je svrha ispita bila utvrditi jesu li šegrti uistinu povjerovali da bi arobnjaci u inili nešto tako budalasto kao što je pustiti dvanaestogodišnjake da se kao gladijatori bore s vivernima.

Tada je u tmini uo io blistave o i. Velike noge s kandžama drobile su tlo dok su tri stvorenja izranjala iz špilje. Bila su dvostruko viša od ovjeka i stajala uspravljena na stražnjim nogama, pognuta naprijed, vuku i za sobom repove sa šiljcima. Široka krila lamatala su zrakom umjesto ruku. Usta su im bila široka i prepuna zubi koji su škljocali.

eva su upozorenja odjekivala u Callovoj glavi tako da mu se u inilo da ne može disati. Bio je uplašeniji nego ikada prije. No ne more koje su gladno grabile prema njemu bile su strasnije od svih udovišta iz njegove mašte, od svake zvijeri koja se no u skrivala u ormaru ili ispod kreveta.

Vatra želi gorjeti, prošlo mu je kroz glavu. Voda želi te i. Zrak se želi uzdizati. Zemlja želi vezati. Kaos želi progutati. Call želi živjeti.

Jasper, o ito obuzet sasvim druk ijim osje ajima kad je rije o njegovu opstanku, odvojio se od zbijene skupine šegrta i uz glasan krik pojurio ravno prema vivernima. Podigao je ruku i gurnuo dlan prema udovištima.

Iz prstiju mu je izletjela mala vatrena kugla, proletjevši pokraj glave jednog viverna. Stvorenje je bijesno zaurlalo i Jasper je stao kao ukopan. Ponovno je ispružio ruku, ali

ovaj put s dlana mu se uzdigao samo dim. Vatri ni traga. Vivern je zakora io prema Jasperu otvaraju i usta, iz kojih se izlila gusta plava magla.

Polako se kovitlala, no ne toliko polako da bi je Jasper uspio izbje i. Otkotrljao se na stranu, ali ga je magla pratila i okružila. Trenutak poslije po eo se uzdizati kroz nju, lebde i kao mjehuri od sapunice.

Druga su dva viverna sko ila u zrak. »Sranje«, rekao je Call. »Kako bismo se trebali boriti protiv toga?« Srdžba je bljesnula na Aaronovu licu. »To nije fer.« Jasper je vikao, uzdižu i se i padaju i na perjanicama vivernova daha. Prvi je vivern

zamahnuo prema njemu repom. Call nije mogao prigušiti iskricu sažaljenja. Drugi su šegrti stajali skamenjeni, pogleda podignutih prema Jasperu.

Aaron je duboko udahnuo i rekao: »Što se mora, mora se.« Dok su Call i ostali gledali, pojurio je naprijed i bacio se na rep najbližeg viverna. Uspio ga je uhvatiti i vivern je ispustio uzvik iznena enja koji je podsje ao na grmljavinu. Aaron se gr evito držao za rep koji je lamatao po zraku, bacaju i ga gore-dolje kao da je na rodeu. Jasper se u svom mjehuri u uzdizao i poskakivao izme u stalaktita ispod stropa, vi i i ritaju i se.

Vivern je zamahnuo repom kao bi em i odbacio Aarona. Tamara je uzviknula. Rufus je naglo ispružio ruku i iz nje su izletjeli komadi i ledenih kristala koji su se skupili u zraku oblikuju i se u nešto sli no ruci koja je Aarona uhvatila samo nekoliko centimetara od tla, a onda se zamrznula.

Call je osjetio naglu navalu olakšanja. Sve do toga trenutka nije ni shvatio koliko je bio zabrinut da majstori ne e ni prstom mrdnuti da im pomognu, da e ih pustiti da umru.

Aaron se borio sa zale enim prstima, pokušavaju i se osloboditi. Nekoliko drugih enika Željezne godine pokrenulo se u skupini, napreduju i prema drugom vivernu. Gwenda

je napravila vatrenu iskru, plavu poput plamena na le ima guštera. Vivern je lijeno zijevnuo prema njima, ispuštaju i spore vitice svog daha. Djeca su se jedno po jedno po ela dizati sve više, vi i. Celia je lebde i ispalila val leda. Promašila je uputivši hitac lijevo od glave drugog viverna, što ga je natjeralo da zaurla.



»Calle!« Naglo se okrenuo za uvši Tamaru koja ga je u žurbi tiho zazvala, taman na vrijeme da je vidi kako se baca iza šipražja stalagmita. Call je krenuo za njom, no zaustavio se kad je vidio Drewa kako stoji kao skamenjen, podalje od druge djece.

Call nije bio jedini koji ga je uo io. Tre i vivern, stisnutih grabežljivih o iju iz kojih je isijavala žu kasta vatra, okrenuo se prema užasnutom dje aku.

Drew je naglo spustio ruke, dlanova okrenutih prema tlu, i izbezumljeno mrmljao. Tada se polagano podigao s tla i našao u visini vivernovih o iju.

Pravi se da ga je dohvatio dim, shvatio je Call. Pametno. Drew je u ruku prizvao kuglu od vjetra i zamahnuo. Vivern je iznena eno frknuo i

dje akova je pažnja popustila te je poletio kroza zrak okre i se oko sebe. Ne gube i vrijeme, vivern je ispružio glavu i škljocnuo kljunom, uhvativši sam rub Drewove nogavice. Tkanina se razderala dok se Drew divlje ritao.

Call je pojurio da mu pomogne, upravo u trenutku kad se drugi vivern obrušio sa stropa špilje ravno prema njemu.

»Calle, bježi!« vikao je Drew. »Bježi!« Dobar prijedlog, pomislio je Call, samo kad bih mogao. Bolesna mu se noga iskrivila

dok je pokušavao tr ati po neravnom tlu pa se spotaknuo, no brzo se uspravio. Ali ne dovoljno brzo. Hladne crne o i viverna bile su na njemu, njegove pandže ispružene dok mu se sve više približavao. Call se šepaju i dao u trk, a noga bi ga zaboljela svaki put kad bi je spustio na kameno tlo. Nije bio dovoljno brz. Osvrnuvši se preko ramena spotaknuo se i tresnuo na šljunak i oštro kamenje.

Otkotrljao se na le a. Vivern se propeo nad njim. S jedne strane Call je vjerovao da e se majstori umiješati prije nego što se bilo što ozbiljno dogodi, ali je s druge zavijao od straha.

inilo mu se da mu je vivern svojim otvorenim raljama ispunio cijelo vidno polje, otkrivaju i ljuskavo ždrijelo i oštre zube...

Call je ispružio ruku. Osjetio je kako je oko njega eksplodirao val prigušene topline. Val pijeska i kamenja podigao se s tla, zabijaju i se u vivernove grudi.

Zvijer je poletjela unatrag i snažno tresnula u zid špilje, a onda se složila na tlo. Call je trepnuo, polako se odguruju i nogama. Kad je ustao, gledao je oko sebe novim o ima.

Oh, pomislio je promatraju i kako se kaos širi po cijeloj prostoriji; vatra je praskala naokolo, a u enici su se vrtjeli u krugovima kad bi izgubili koncentraciju pa bi ih vlastita magija odbacivala s jedne strane na drugu. Odjednom je shvatio zašto su tako dugo vježbali s pijeskom. Unato svemu, magijom se po eo koristiti bez razmišljanja. Znao je koliko je koncentracije za nju potrebno.

Njegov se vivern mu io kako bi stao na noge, no Call je sad bio spreman. Usredoto io se ispruživši ruku i tri su stalaktita prepukla, srušivši se na viverna i pribivši mu krila za tlo.

»Eto ti!« viknuo je Call. Zvijer je otvorila kljun i Call se povukao, svjestan da ne e biti dovoljno brz da izbjegne

dah udovišta... »Daj mi Miri!« vikala je Tamara izronivši iz sjenki. »Brzo!« Call je izvukao bodež iz pojasa i dobacio joj ga. Vivernove su ralje bile otvorene i dim

se ve bio po eo vrtložiti. U dva hitra koraka Tamara je projurila kroz dim do zvijeri kako bi zabola nož kroz njezino oko. Trenutak prije toga udovište je nestalo u velikom oblaku plavog dima, vrativši se uz bijesni krik u svoj element. Tamara se po ela uzdizati.

Call ju je zgrabio za nogu. Bilo je to kao da drži uzicu balona, jer je poskakivala u zraku. Osmjehnula mu se. Cijela je bila zamrljana blatom i pijeskom, a kosa joj se oslobodila i

napola joj prekrila lice. »Pogledaj«, rekla je pokazavši rukom u kojoj je držala Miri i Call se okrenuo na vrijeme da vidi Aarona, koji se oslobodio ledene ruke, kako šalje bujicu kamenja prema vivernu. Celia ga je iz visine opskrbljivala kamenjem. To se kamenje u zraku pretvorilo u tešku liticu koja je zdrobila zvijer jednim jedinim udarcem, a onda se razbila u komade



udarivši u udaljeni zid. »Samo još jedan«, izustio je Call teško dišu i. »Nema ih više«, Tamara mu je radosno rekla. »Ja sam sredila dva. Iako si ti malo

pomogao s drugim.« »A mogao bih ti pomo i i da padneš.« Call ju je prijete i povukao za nogu. »Dobro, dobro, puno si pomogao!« Tamara se nasmijala u istom trenutku u kojem se

cijelom špiljom zaorio pljesak. Majstori su pljeskali - gledaju i, shvatio je Call, u njega, Ta-mani, Aarona i Celiju. Aaron je teško disao, pogledavaju i najprije u svoje ruke pa na mjesto gdje je vivern bio nestao, kao da ne može vjerovati da je bacio liticu. Callu je bilo jasno kako se osje a.

»Juhu!« vikala je Tamara mašu i rukama gore-dolje i poskakuju i u zraku. Trenutak poslije šegrti koji su se uzdigli sve do stropa polako su se po eli spuštati prema tlu te je Call pustio Tamarin gležanj kako bi se mogla do ekati na noge. Dok su se ostali šegrti spuštali, neki nasmijani, a neki, kao Jasper, šutljivi i natmureni, vratila mu je Miri.

Tamara i Call, pra eni žamorom, prišli su Aaronu. Svi su im klicali i tapšali ih po le ima; tako je nekako Call uvijek zamišljao pobjedu u košarkaškoj utakmici, iako on sâm nikad nije pobijedio. Nikad nije ak ni igrao.

»Calle«, za uo je glas iza sebe. Okrenuo se i ugledao nasmijanog Alexa. »Navijao sam za vas«, rekao je.

Call je trepnuo. »Zašto?« Dotad nisu gotovo uop e razgovarali. »Zato što si mi sli an. To se vidi.« »Da, kako ne«, odvratio je Call. To je bilo smiješno. Alex je bio dje ak koji bi, da su

ostali kod ku e, gurnuo Calla u lokvu blata. Magisterium je bio druk iji, ali nije mogao biti toliko druk iji.

»Uostalom, ja nisam u inio gotovo ništa«, nastavio je Call. »Samo sam stajao ondje dok mi nije palo na pamet da trebam potr ati, jedino što sam se tada sjetio da ja ne mogu tr ati.« Ugledao je majstora Rufusa kako se provla i kroz gomilu prema svojim šegrtima. Na licu mu je bio smiješak, a za majstora Rufusa to je bilo isto kao da ska e i prevr e se niz hodnike.

Alex se osmjehnuo. »Ne moraš tr ati«, odgovorio je. »Ovdje e te nau iti boriti se. I vjeruj mi, bit eš jako dobar u tome.«

Call, Tamara i Aaron vratili su se u svoje sobe s osje ajem da je prvi put otkako su došli

u Magisterium sve sjelo na svoje mjesto. Bili su bolji od svih ostalih grupa i svi su toga bili svjesni. Sto je bilo najbolje od svega, majstor Rufus nabavio im je pizzu. Pravu pizzu iz kartonske kutije, s rastopljenim sirom i nadjevom koji nije bio lišaj ili svijetlo grimizna gljiva ili bilo što drugo udno što je izraslo u podzemlju. Jeli su u zajedni koj prostoriji, prijateljski se prepiru i oko toga tko je više pojeo. Tamara je pobijedila jer je bila najbrža.

Callove su ruke još bile pomalo masne kad je otvorio vrata svoje spava e sobe. Nasmijan i sit, ve se dugo nije tako dobro osje ao.

Ali onoga trenutka kad je vidio što ga eka na krevetu, sve se to promijenilo. Bila je to kutija - kartonska kutija debelo omotana samo- ljepljivom trakom, a na njoj je

evim pau inastim, nepogrješivim rukopisom bilo naškrabano:

CALLUM HUNT MAGISTERIUM

LURAY, VIRGINIJA



Call je zastao i zagledao se u kutiju. Polagano se približio i dodirnuo je, prešavši rukom preko selotejpa kojim je bila zalijepljena. Njegov je otac uvijek upotrebljavao isti vrsti selotejp za pakiranje kutija, kao kad je morao poslati nešto

naru eno iz udaljenijih mjesta. Takve je pakete bilo gotovo nemogu e otvoriti. Izvadio je Miri iz pojasa. Oštro sje ivo bodeža rasjeklo je kutiju kao da je list papira. Po

krevetu se rasula odje a - Callove traperice, jakne i majice, paketi i njegovih najdražih kiselih gumenih bombona, budilica na navijanje i knjiga Tri mušketira, koju su njih dvojica zajedno itali.

Kad je podigao knjigu, iz nje je ispala presavijena poruka. Call ju je uzeo i pro itao: Callume, znam da ovo nije tvoja krivnja. Volim te i žao mi je zbog svega što se dogodilo. Samo se

dobro drži.

S ljubavlju, Alastair Hunt

Potpisao se punim imenom i prezimenom, kao da je Call netko koga jedva poznaje.

Stežu i pismo u ruci, Call se spustio na krevet.



JEDANAESTO POGLAVLJE

E NO I CALL NIJE MOGAO SPAVATI. Bio je napet od bitke i stalno je razmišljao o tatinoj poruci, nastoje i odgonetnuti što je htio re i. Nije pomoglo ni to što je Call odmah progutao sve gumene bombone koje je dobio, osim jednog paketi a, pa samo

što nije skakao do stropa - sad mu nije trebao vivernov dah da ga podigne. Da mu je otac poslao skateboard (ljutilo ga je što nije), jurio bi njime po zidovima.

Otac mu je napisao da nije ljut, a to mu je potvr ivao i ton pisma, ali se doimao nekako druk ijim. Kao daje tužan. Hladan, možda. Udaljen.

Možda se brinuo da e arobnjaci uzeti Callovo pismo i pro itati ga. Možda se bojao napisati bilo što osobno. Malo je bilo re i da je njegov otac ponekad znao biti paranoi an, osobito kad je bila rije o arobnjacima.

Kad bi ga barem na trenutak mogao uti. Želio je uvjeriti oca da mu je dobro i da nitko nije otvorio njegov paket. Koliko je mogao zaklju iti, Magisterium i nije bio tako loš. ak je bio i pomalo zabavan.

Samo kad bi imao telefone. Prisjetio se si ušnog tornada na radnom stolu majstora Rufusa. Ako bi Call ekao da ga

nau e upravljati amcima da se uvu e u ured, vjerojatno nikad ne bi razgovarao s ocem. Na ispitu je dokazao da svoju magiju može prilagoditi razli itim situacijama za koje nije bio pripremljen. Možda bi se mogao prilagoditi i ovom zadatku.

Nakon što je toliko dugo imao samo dvije odore, bilo je sjajno imati hrpu odje e na raspolaganju. Samo što nije odjenuo sve odjednom, gegaju i se Magisteriumom kao pingvin.

Na kraju se odlu io za crne traperice i crnu majicu s izblijedjelim znakom Led Zeppelina, smatraju i ih najprikladnijim za šuljanje uokolo. Naknadno je pri vrstio Mirine korice za petlju na pojasu i iskrao se iz zamra ene zajedni ke sobe.

Osvrnuvši se oko sebe, iznenada je shvatio koliko je njegovih i Tamarinih stvari posvuda razbacano. Na pultu je bio ostavio bilježnicu, torba mu je bila ba ena na kau u, jedna od arapa na podu pokraj pladnja kristalnih kola a od kojih je jedan bio nagrizen. Tamara je bila još neurednija - bilo je tu knjiga koje je ponijela od ku e, vrpci za kosu, vise ih naušnica, olovki s pernatim krajevima i narukvica u obliku kolutova. Ali Aaronovih stvari uop e nije bilo. Ono malo što je imao nalazilo se u njegovoj sobi koju je držao u savršenom redu; krevet mu je bio namješten kao da je u vojnoj školi.

T



Mogao je uti Tamarino i Aaronovo smireno disanje koje je dopiralo iz njihovih soba. Na trenutak se upitao bi li se jednostavno trebao vratiti u krevet. Još nije sasvim dobro poznavao tunele i sje ao se svih upozorenja da bi se mogao izgubiti u njima. Osim toga, u enici nisu smjeli lunjati školom tako kasno u no i bez dopuštenja majstora, stoga se lako mogao na i u nevolji.

Kratko udahnuvši, potisnuo je sve sumnje. Poznavao je put do ureda majstora Rufusa tijekom dana. Samo je morao shvatiti kako pokrenuti amac.

Hodnik ispred zajedni ke sobe bio je osvijetljen prigušenim sjajem kamenja i u njemu je vladala potpuna, sablasna tišina. Prekidalo ju je samo udaljeno kapanje sa stalaktita na stalagmite.

»Dobro«, promrmljao je Call. »Što bude, bude.« Krenuo je putem za koji je znao da vodi prema rijeci. Koraci su mu neravnomjerno

odzvanjali u tišini. Prostorija kroz koju je protjecala rijeka bila je još slabije osvijetljena nego hodnik. Voda

je bila tamna, uzburkana bujica sjenki. Call je pažljivo tražio put na kamenitoj stazi do amaca privezanih uz rub rijeke. Nastojao je vrsto kora ati, ali mu je bolesna noga podrhtavala te se morao spustiti na koljena i otpuzati do amca.

Dio predavanja majstora Rockmaplea o elementalima obuhvatio je i one iz vode. Prema njegovim rije ima, njih je i s vrlo malo magije esto bilo lako uvjeriti da naprave ono što je arobnjak tražio od njih. Jedini je problem bio u tome što je majstor Rockmaple objasnio

teoriju, ali ne i metode rada. Call nije imao pojma kako bi to mogao izvesti. amac se ljuljao pod njim. Oponašaju i majstora Rufusa, nagnuo se preko ruba i

šapnuo: »Slušaj, ovo mi se ini stvarno glupo. Ali, ovaj, možda biste mi mogli pomo i. Pokušavam sti i nizvodno i ne znam kako bih... gle, biste li mogli pokušati upravljati amcem tako da ne udara u stijene i ne vrti se? Molim vas.«

Elementali, gdje god su bili i što god su radili, nisu odgovarali. Na svu sre u, rije na je struja ionako tekla u smjeru kojim je želio i i. Nagnuvši se,

odgurnuo se od rije ne obale dlanom, tako da se amac zaljuljao prema sredini rijeke. Na trenutak ga je omamio uspjeh, prije nego što mu je sinulo da ne zna kako zaustaviti amac.

Shvativši da ne može gotovo ništa u initi, spustio se na sjedalo na krmi i pomirio se s tim da e o tome brinuti na kraju puta. Voda je zapljuskivala rubove amca; povremeno bi izronila blijeda i blistava riba, a onda ponovno nestala u dubinama.

Nažalost, izgledalo je da elementalima nije šapnuo prave rije i. amac se okretao u vodi tako da se Callu zavrtjelo u glavi. Jednom se morao odgurnuti od stalagmita kako se amac ne bi po eo okretati oko njega.

Kona no je stigao do obale koju je prepoznao jer se nalazila u blizini Rufusova ureda. Osvrnuo se oko sebe, pitaju i se kako e usmjeriti amac prema obali. Nije mu se svi ala ideja da spusti ruke u hladnu, crnu vodu, ali je ipak to u inio, žestoko veslaju i.

Pramac je udario u obalu i Call je shvatio da e morati isko iti u pli ak, s obzirom na to da nije mogao navesti amac da pristane uz greben kao što je to bio u inio majstor Rufus. Pripremivši se, zakora io je preko ruba amca i potonuo u muljevito dno. Izgubio je ravnotežu, pao i udario bolesnom nogom u amac. Bol mu je oduzeo dah i dugo mu je trebalo da pro e.

Kad se oporavio, shvatio je da mu se položaj dodatno pogoršao. amac je otplutao do sredine rijeke, izvan njegova dohvata.

»Vrati se«, viknuo je amcu. Tada se, shvativši u emu je pogriješio, koncentrirao na vodu. Iako se naprezao, uspio je samo izazvati vrtlog u vodi. Mjesec dana radio je s pijeskom, ali nimalo s drugim elementima.

Bio je mokar do gole kože, a amac e mu se uskoro izgubiti u tunelu, plove i sve dublje u špilje. Zastenjavši, probio se kroz vodu do obale. Traperice su mu bile teške i mokre i pripijale su mu se uz noge. Bile su i hladne. Morat e takav mokar hodati cijelim putem natrag, ako



uop e uspije prona i put. Odbacivši brige o onome što e biti poslije, Call se uputio prema teškim drvenim

vratima ureda majstora Rufusa. Zadržavši dah, primio je kvaku. Vrata su se bešumno otvorila. Mali tornado još se vrtložio na rolo-stolu majstora Rufusa. Call je zakora io prema

njemu. Gušteri u kavezu nalazio se na radnom pultu, kao i prije, s plami cima koji su treperili niz njegova le a. Promatrao je Calla blistavim o ima.

»Pusti me van«, rekao je gušter. Glas mu je bio kreštav šapat, ali je Call jasno razabrao rije i. Zbunjeno se zagledao u guštera. Viverni nisu ni progovorili tijekom ispita; nitko nije spomenuo ni rije i o tome da elementali mogu govoriti. Možda su elementali vatre bili druk iji.

»Pusti me van«, ponovio je gušter. »Klju ! Re i u ti gdje uva klju , a ti eš me pustiti.«

»Ne u to napraviti«, odvratio je Call gušteru, namrštivši se. Još se nije uspio naviknuti na injenicu da gušter govori. Odmaknuvši se od guštera, približio se tornadu na radnom stolu.

»Alastair Hunt«, šapnuo je uskovitlanom pijesku. Ništa se nije dogodilo. Možda ne e biti tako lako kako se nadao. Call je spustio ruku na staklo. Jako se napregnuvši, prizvao je oca u misli. Zamišljao je

ev kljunasti profil i poznati zvuk koji se uo kad bi popravljao stvari u garaži. Zamišljao je eve sive o i i kako mu se glas podizao kad bi navijao na utakmicama ili utišavao kad bi

govorio o opasnim stvarima, kao što su arobnjaci. Zamišljao je kako mu je otac uvijek itao dok ga ne bi uspavao i kako su njegovi vuneni kaputi mirisali na dim iz lule i na sredstvo za iš enje drveta.

»Alastair Hunt«, ponovio je i ovaj se put vrtlog pijeska preoblikovao i o vrsnuo. Za samo nekoliko trenutaka pred sobom je ugledao lik svog oca s nao alama. Bio je odjeven u sportsku majicu i traperice, a na krilu je držao otvorenu knjigu. Callu je izgledalo kao da je upravo ušao u sobu u kojoj je njegov otac itao.

Otac je naglo ustao i pogledao prema njemu. Knjiga mu je iskliznula iz ruku i nestala s vidika.

»Calle?« s nevjericom je upitao. »Da!« uzbu eno je uzviknuo Call. »Ja sam. Dobio sam odje u i tvoje pismo i želio sam

ti se nekako javiti.« »Ah«, izustio je otac, stisnuvši o i kao da pokušava bolje vidjeti Calla. »E, pa, to je

dobro, jako dobro. Drago mi je što su ti stvari stigle.« Call je kimnuo. U o evu glasu bilo je nekog opreza koji je umanjio po etno

zadovoljstvo što ga vidi. Otac je malo podigao nao ale. »Dobro izgledaš.« Call je pogledao svoju odje u. »Da. Dobro sam. Ovdje zapravo i nije tako loše. Ho u

re i, ponekad zna biti dosadno, a ponekad i zastrašuju e. Ali puno toga u im. Nisam baš loš arobnjak. Ho u re i, zasad.«

»Nikad nisam ni mislio da si netalentiran, Calle.« Otac je ustao i izgledalo je da se uputio prema Callu. Na licu mu je bio neobi an izraz, kao da se priprema za težak zadatak. »Gdje si? Zna li itko da razgovaraš sa mnom?«

Call je odmahnuo glavom. »U uredu sam majstora Rufusa. Ovaj, posudio sam njegov minijaturni tornado.«

»Što si posudio?« otac je zbunjeno nabrao obrve, a onda uzdahnuo. »Nije važno. Drago mi je što imam priliku podsjetiti te na ono što je važno. arobnjaci nisu onakvi kakvima se ine. Magija koju pou avaju opasna je. Što više u iš o magijskom svijetu, to e te on više privla iti u sebe, u svoje stare sukobe i opasna iskušenja. Koliko god ti bilo zabavno...«, a tu je rije izgovorio kao da je otrovna, »kakve god da si prijatelje pronašao, nemoj zaboraviti da taj život nije za tebe. Moraš pobje i što prije.«

»Ho eš re i da moram pobje i?«



»To bi za sve bilo najbolje«, posve iskreno odvratio je Alastair. »Ali, što ako odlu im da bih želio ostati ovdje?« upitao je Call. »Što ako sam sretan u

Magisteriumu? Bi li mi ipak dopustio da ponekad do em ku i?« Zavladala je tišina. Pitanje je lebdjelo izme u njih. Iako je bio arobnjak, ipak je i dalje

želio biti Alastairov sin. »Ja ne... Ja...« Otac je duboko udahnuo. »Znam da mrziš Magisterium zato što je mama poginula u Ledenom pogromu.« Brzo je

govorio, nastoje i re i sve prije nego što ga izda hrabrost. »Što?« Alastairove su se o i raširile. Izgledao je bijesno - i uplašeno. »Razumijem zašto mi nikada nisi pri ao o tome. Nisam ljut. Ali to je bio rat. Sad je

primirje. Ništa mi se ne e dogoditi ovdje u...« »Calle!« Alastair je viknuo, blijeda lica. »Ti ni u kom slu aju ne možeš ostati u školi. Ne

razumiješ, preopasno je. Calle, moraš me slušati. Ti ne znaš što si.« »Ja...« Calla je prekinula buka iz pozadine. Naglo se okrenuo i vidio da je gušter nekako

uspio prevrnuti svoj kavez s radnog pulta. Ležao je postrance na podu, prekriven raštrkanim papirima i ostacima jednog od Rufusovih modela. Elemental u kavezu mrmljao je udne rije i kao Splerg! i Gelferfren!

Call se ponovno okrenuo tornadu, ali bilo je prekasno. Koncentracija mu se prekinula. Otac je nestao, a njegove su posljednje rije i lebdjele u zraku.

Ti ne znaš što si. »Ti glupi gušteru«, viknuo je Call, udarivši nogom u postolje radnog pulta. Još je

nekoliko papira odlepršalo na pod. Elemental se utišao. Call se bacio u Rufusov stolac i spustio glavu me u ruke. Što je

njegov otac htio re i? Što je to moglo zna iti? Calle, moraš me slušati. Ti ne znaš što si. Zadrhtao je. »Pusti me van«, ponovio je gušter. »Ne u!« viknuo je Call, zadovoljan što je pronašao nekoga na kome e iskaliti bijes.

»Ne u te pustiti i prestani me to tražiti!« Gušter ga je iz kaveza promatrao svojim okicama sli nim kuglicama kad je Call

kleknuo i po eo skupljati papire i zup anike modela. Pruživši ruku za jednom kuvertom, napipao je paketi koji je vjerojatno isto tako pao sa stola. Podigao ga je i na njemu prepoznao

ev pau inast rukopis. Paketi je bio adresiran na Williama Rufusa. Oh, pomislio je Call. Tatino pismo. To ne e valjati. Bi li ga trebao otvoriti? Sad mu je najmanje trebalo da otac izgovori neke gluposti

itelju Rufusu i zamoli ga da pusti Calla ku i. Osim toga, Call e ve ionako biti u nevolji zbog lutanja školom, stoga

možda ne e imati puno više problema ako otvori paketi . Nazubljenim rubom zup anika presjekao je vrpcu na paketi u i odmotao poruku vrlo

sli nu onoj koju je i sam primio. U njoj je pisalo: Rufuse, ako si ikada imao povjerenja u mene, ako si ikada osje ao bilo kakvu odanost prema

meni dok sam bio tvoj u enik i zbog naše zajedni ke tragedije, moraš zape atiti Callumovu magiju prije kraja godine.

Alastair



DVANAESTO POGLAVLJE

ALLA JE NA TRENUTAK OBUZEO takav bijes da bi najradije nešto razbio, a istodobno su ga o i pekle kao da e zaplakati. Nastoje i se obuzdati, izvukao je predmet iz paketi a koji se nalazio ispod o eve

poruke. Bila je to narukvica starijeg u enika Srebrne godine, ukrašena s pet kamen a - crvenim, zelenim, plavim, bijelim i crnim kao bazeni tamne vode koja je tekla špiljama.

Jedno je sigurno, pomislio je Call. Majstor Rufus nikad ne e dobiti ovaj paketi . Gurnuo je pismo i omotnicu u džep, a narukvicu pri vrstio oko vlastite ruke. Bila mu je prevelika pa ju je gurnuo prema gore i povukao rukav preko nje.

»Kradeš«, rekao je gušter. Plamenovi su mu još gorjeli na le ima, plavi sa zelenim i žutim bljeskovima. Bacali su sjene koje su plesale na zidovima.

Call se zaustavio kao ukopan. »I što onda?« »Pusti me van«, rekao je gušter. »Pusti me van ili u re i da si ti ukrao stvari majstora

Rufusa.« Call je zastenjao. Zacijelo nije bio pri zdravoj pameti. Ne samo što je elemental vidio da

je otvorio paketi , nego je isto tako uo što je rekao svom ocu. uo je i o evo zagonetno upozorenje. Call mu nije mogao dopustiti da to ispri a majstoru Rufusu.

Kleknuo je i podigao kavez prihvativši ga za željeznu dršku na vrhu te ga je vratio na Rufusov radni stol. Pomnije je promotrio guštera.

Bio je duži od o eve izme. Pomalo je podsje ao na minijaturnu verziju komodskog guštera - ak je imao i ljuskastu bradu i obrve. O i su mu bile krupne i crvene i plamtjele su postojano kao žar u vatri. Cijeli je kavez neodre eno mirisao na sumpor.

»Šuljaš se«, rekao je gušter. »Šuljaš se i kradeš, a tvoj bi otac htio da pobjegneš.« Call nije znao što bi. Ako ga pusti iz kaveza, elemental bi ipak mogao re i majstoru

Rufusu što je vidio. Nije mogao riskirati da ga otkriju. Nije želio da mu majstor zape ati magiju. Nije želio iznevjeriti Aarona i Tamaru upravo kad su se sprijateljili.

»Tako je«, odgovorio je Call. »I pogodi što u još ukrasti. Tebe.«. Osvrnuvši se posljednji put po uredu, Call je izašao ponijevši guštera u kavezu.

Elemental je tr karao po kavezu tako da su rešetkice zveckale. Call se nije obazirao na to. Spustio se do vode, nadaju i se da bi mogao na i amac. Ondje nije bilo ni ega osim

podzemne rijeke koja je zapljuskivala kamenu obalu. Call se pitao bi li mogao otplivati natrag, no voda je bila hladna poput leda, struja je tekla u suprotnom smjeru, a on nikad nije bio osobit pliva . Osim toga, morao je misliti i na guštera, a sumnjao je da bi kavez plutao.

C



»Struje Magisteriuma mra ne su i udne«, rekao je elemental, a crvene su mu o i jarko blistale u tmini.

Call je nagnuo glavu, prou avaju i stvorenje. »Imaš li ime?« »Samo ono koje mi ti daš«, odgovorio je gušter. »Kamenoglavi?« predložio je Call promatraju i kristalne kamen e na gušterovoj

glavi. Obla ak dima izvio se iz gušterovih ušiju. Izgledao je kao da se ljuti. »Rekao si da ti trebam dati ime«, podsjetio ga je Call, nuvši s uzdahom na obalu. Gušterova se glavica provukla izme u rešetki. Jezik mu je naglo izletio iz usta i omotao

se oko jedne ribice, povukavši je u usta. Zvakao ju je s uznemiruju im zadovoljstvom. To je izveo tako naglo da je Call posko io, zamalo ispustivši kavez. Jezik je bio

zastrašuju i. »Vatreni?« predložio je ustavši, pretvaraju i se da nije izvan sebe. »Riblje lice?« Gušter ga je ignorirao. »Warren?« upitao je Call. Bilo je to ime jednog od muškaraca koji bi nedjeljom nave er

ponekad dolazili igrati poker s njegovim tatom. Gušter je zadovoljno kimnuo. »Warren«, rekao je. »Ze je su rupe ondje, pod zemljom,

gdje prebivaju stvorenja. Labirinti za šuljanje i uho enje i skrivanje!« »Ovaj, sjajno«, izustio je Call strašno uzrujan. »Ima i drugih putova osim rijeke. Ti ne znaš put do svoga gnijezda, ali ja znam.« Call je odmjeravao elementala koji mu je kroz kamene rešetke svog kaveza uzvratio

pogled. »Pre icu do moje sobe?« »Bilo kamo. Svuda! Nitko ne poznaje Magisterium bolje od Warrena. Ali onda eš me

pustiti iz kaveza. Pristat eš na to da me pustiš iz kaveza.« Koliko je Call mogao vjerovati gušteru koji zapravo nije bio gušter? Kad bi popio malo vode, koja je bila odvratna, puna riba bez o iju, udnog sumpora i

minerala, možda bi mogao izvesti neku bolju aroliju. Kao onda s pijeskom. Onako kako ne bi smio. Možda bi mogao okrenuti smjer struje i privu i amac.

Možeš si misliti. Nije imao pojma kako bi to u inio. Calle, moraš me slušati. Ti ne znaš što si.

ito mnogo toga nije znao. »Dobro«, rekao je. »Ako me vratiš do moje sobe, pustit u te iz kaveza.« »Pusti me sad«, nagovarao ga je elemental. »Bili bismo brži.« »Dobar pokušaj, više sre e drugi put«, podrugnuo se Call. »Kojim putem?« Mali ga je gušter usmjerio i Call je krenuo. Odje a mu je još bila mokra i hladna. Prolazili su pokraj naslaga stijena koje kao da su se pretapale jedna u drugu, stupova i

plo a vapnenca koje su padale poput zavjesa. Prošli su kroz potok blata koje je klju alo i uvijalo se oko Callovih nogu. Warren ga je poticao, a plavi plamen na njegovim le ima osvjetljavao je špilje.

Hodnik se u jednom trenutku tako suzio da se Call morao okrenuti postrance i provu i izme u kamenih stijena. Kona no je izbio na drugu stranu, poput epa koji je izletio iz boce, poderavši košulju po cijeloj dužini na rub kamena.

»Pst«, šapnuo je Warren i nuo. »Tiho, mali arobnja e.« Call je stajao u mra nom kutu goleme špilje koja je odzvanjala glasovima. Bila je

gotovo okrugla, a kameni se strop uzdizao u veli anstvenu kupolu. Zidovi su bili ukrašeni draguljima u oblicima koji su prikazivali razli ite udne, možda alkemijske simbole. U središtu prostorije nalazio se pravokutni kameni stol iz kojeg se uzdizao svije njak, a iz svake od desetak svje ica kapale su guste kapljice voska. U velikim stolcima s visokim naslonima postavljenim oko stola sjedili su u itelji koji su i sami podsje ali na kamene kipove.



Call se stisnuo u sjene da ga ne zapaze, sklonivši kavez iza sebe da priguši svjetlost guštera.

»Mladi je Jasper pokazao hrabrost bacivši se pred viverne«, izjavio je majstor Lemuel dobacivši pogled majstorici Milagros, a na licu mu se vidjelo da se zabavlja. »Iako nije bio uspješan.«

Bijes je potekao Callovim žilama. On, Tamara i Aaron naporno su radili da bi bili uspješni na ispitu, a oni su govorili o Jasperu?

»Hrabrost nije uvijek dovoljna«, rekao je majstor Tanaka, visok, mršav u itelj koji je pou avao Petera i Kaja. »U enici koji su se vratili iz naše posljednje misije bili su iznimno hrabri, a ipak su zadobili neke od najgorih ozljeda koje sam vidio nakon rata. Jedva su izvukli živu glavu. ak ni u enici pete godine nisu bili spremni za elementale koji su se tako složno borili...«

»Iza toga skriva se Neprijatelj«, prekinuo ga je majstor Rockmaple, provukavši ruku kroz svoju crvenu bradu. Call nije mogao zaboraviti prizor ozlije enih u enika, krvavih i s opeklinama, kako ulaze kroz vrata, i bilo mu je drago što je saznao da se ina e nisu vra ali s misija u takvu stanju. »Neprijatelj krši primirje, misle i da neke stvari ne emo uspjeti povezati s njim. Priprema se za povratak u rat. Kladim se da on, dok smo se mi zavaravali misle i kako boravi u svom udaljenom uto ištu i bavi se svojim groznim eksperimentima, zapravo izra uje ve e i razornije oružje, a da i ne spominjem da traži saveznike.«

Majstor Lemuel frknuo je. »Nemamo dokaza. Ovo je mogla biti samo promjena me u elementalima.«

Majstor Rockmaple naglo se okrenuo prema njemu. »Kako možeš vjerovati Neprijatelju? Onaj koji se ne ustru ava umetnuti djeli praznine u životinje, pa ak i u djecu, koji je pobio najranjivije me u nama, sposoban je za sve.«

»Ne kažem da mu vjerujem! Samo ne želim unaprijed pani ariti zbog prekršenog primirja. Bože sa uvaj da mi prekršimo primirje zbog svojih strahova i da time pokrenemo novi rat, još gori od prethodnog.«

»Sve bi bilo druk ije kad bismo na svojoj strani imali Makara.« Majstorica Milagros nervozno je zataknula ruži asti uvojak iza uha. »Ovogodišnji su kandidati postigli iznimne rezultate na ispitu. Je li mogu e da bi novi Makar mogao biti me u njima? Rufuse, ti si i prije imao iskustva s Makarima.«

»Još je prerano da bi se bilo što moglo re i«, odgovorio je Rufus. »Ni sam Constantine nije po eo pokazivati znakove sklonosti prema magiji kaosa dok nije navršio etrnaestu.«

»Možda samo nisi htio vidjeti te znakove, kao što ih ne želiš tražiti ni sada«, izrazio je svoje neslaganje majstor Lemuel.

Rufus je odmahnuo glavom. Na treperavom svjetlu njegovo je lice djelovalo grubo. »To nije važno«, odvratio je. »Potreban nam je druk iji plan. Vije u je potreban druk iji plan. Prevelik je to teret za bilo koje dijete. Svi bismo trebali zapamtiti tragediju Verity Torres.«

»Slažem se, potreban je plan«, rekao je majstor Rufus. »Što god Neprijatelj planirao, mi ne možemo jednostavno gurnuti glave u pijesak i praviti se da e on odustati. Niti možemo samo zauvijek ekati nešto što se možda nikad i ne e dogoditi.«

»Dostaje ovoga prepiranja«, rekao je majstor North. »Majstorica Milagros bila je rekla da je otkrila mogu u pogrešku u tre em algoritmu miješanja zraka u metal. Mislio sam da bismo možda mogli razgovarati o toj anomaliji.«

Anomalija? Zaklju ivši kako nema smisla riskirati da ga otkriju kako prisluškuje nešto što ionako ne bi shvatio, Call je kliznuo natrag kroz pukotinu izme u stijena. Iskobeljao se na drugu stranu dok su mu u glavi odzvanjale o eve rije i. Što je ono otac bio rekao? Što više u iš o magijskom svijetu, to e te on više privla iti u sebe, u svoje stare sukobe i opasna iskušenja.

Sukob o kojemu je govorio zacijelo je bio rat s Neprijateljem. Warren je gurnuo svoj ljuskasti nos kroz rešetke, a jezikom je palucao kroza zrak.



»Moramo i i novim putom. Boljim putom. Manje majstora. Sigurnije.« Call je zagun ao i krenuo putom koji mu je pokazao Warren. Po eo se pitati zna li

Warren zapravo kamo idu ili samo vodi Calla dublje u špilje. Možda e ostatak života provesti zajedno lutaju i labirintom špilja. Postat e legenda novim šegrtima koji e prigušenim i uplašenim glasovima govoriti o izgubljenom u eniku i njegovu špiljskom gušteru u kavezu.

Warren je pokazao u jednom smjeru i Call se uspeo na hrpu kamenja, dok su sitniji kamen i letjeli uokolo.

Hodnici su postajali ve i, prošarani blistavim uzorcima koji su izazivali Callov um, kao da bi ih mogao pro itati samo kad bi znao kako. Prošli su kroz špilju ispunjenu udnim podzemnim biljkama: bilo je tu krupne paprati s crvenim vrhovima koja je stajala u nepomi nim bazenima blistave vode i duga kih vitica lišajeva koje su se spuštale sa stropa i povremeno dodirivale Calla po ramenima. Podigao je pogled i u inilo mu se da je ugledao svjetlucave o i kako nestaju u sjenkama. Zaustavio se.

»Warrene...« »Ovamo, ovamo«, poticao ga je gušter, palucaju i jezikom prema zasvo enim vratima

na drugom kraju prostorije. U najviši dio luka netko je uklesao rije i: Misli su slobodne i nisu podložne nijednoj vladavini. Iza nadsvo enog prolaza treperila je udna svjetlost. Calla je svladala znatiželja i on je

krenuo prema njoj. Odašiljala je zlatan sjaj, kao vatra, iako kad je zakora io ispod luka ondje nije bilo nimalo toplije. Našao se ponovno u velikom prostoru, u špilji koja kao da se spiralno spuštala strmim i zavojitim putom. Uza sve zidove prostorije dizale su se police s tisu ama knjiga, ve inom žu kastih stranica s drevnim uvezom. Call je zakora io u središte prostorije, gdje je po injala staza koja je vodila u dubinu, te pogledao preko ruba. Ondje se pružalo mnoštvo razina, a sve su bile osvijetljene istom zlatnom svjetloš u i ispunjene policama s knjigama.

Call je pronašao knjižnicu. Bilo je tu i drugih ljudi. uo je odjeke prigušena razgovora. Možda su to bili majstori?

Osvrnuvši se oko sebe, tri reda dalje ugledao je Jaspera u njegovoj sivoj odori. Preko puta njega stajala je Celia. Sad je ve moralo biti jako kasno i Call nije imao pojma zašto njih dvoje nije u svojim sobama.

Jasper je na kamenom stolu imao otvorenu knjigu, a ruku je ispružio preda se. Uporno je pružao prste, stiskao zube i zatvarao o i, sve dok se Call nije zabrinuo da bi mu glava mogla eksplodirati od toga što silom pokušava prizvati magiju. Iz prstiju mu je jedino izlazila iskra ili obla ak dima, ali ništa drugo. Jasper samo što nije po eo vrištati od razo aranja i ljutnje.

Celia je kora ala gore-dolje s druge strane stola. »Obe ao si mi pomo i ako ja pomognem tebi, ali ve je gotovo dva ujutro, a ti mi ni u emu nisi pomogao.«

»Još uvijek sam ja na redu!« viknuo je Jasper. »Dobro«, patni ki je uzdahnula Celia i spustila se na kameni stolac. »Pokušaj

ponovno.« »Moram uspjeti«, tiho je rekao Jasper. »Jednostavno moram. Ja sam najbolji. Ja sam

najbolji arobnjak na Željeznoj godini u Magisteriumu. Bolji sam od Tamare. Bolji sam od Aarona. Bolji sam od Calluma. Bolji sam od svih.«

Call nije bio siguran da bi se uop e trebao na i na tom popisu ljudi od kojih Jasper, kako se plašio, nije bio bolji, no osje ao se polaskan. Malo ga je razo aralo to što se Celia druži s Jasperom.

Warren je zagrebao po kavezu. Call se okrenuo da vidi što se doga a. Gušter je zurio u uokviren crtež muškarca golemih, crveno- -naran astih spiralnih o iju

uve anih i prikazanih u dijagramu na jednoj strani tijela. Kaosom obuzet, pomislio je Call. Za-drhtao je pri pogledu na tu sliku, ali i zbog još ne ega, nekog osje aja koji nije mogao u potpunosti definirati, kao da osje a svrbež negdje u glavi ili kao da je gladan ili žedan.



»Tko je tamo?« upitao je Jasper podigavši pogled. Rukom je napola zaklonio lice, kao da se brani.

Glupo se osje aju i, Call mu je domahnuo. »To sam samo ja. Malo sam se izgubio i vidio sam svjetlo pa sam...«

»Call?« Jasper se odmaknuo od stola, mašu i rukama. »Uhodio si me!« viknuo je. »Jesi li me slijedio ovamo?«

»Nisam, ja sam...« »Namjeravaš li nas prijaviti? Je li ti to namjera? Uvalit eš me u nevolju tako da na

idu em ispitu ne mogu biti bolji od tebe?« Jasper mu se podrugljivo osmjehnuo, iako je o ito bio šokiran.

»Ako želimo biti bolji od tebe na sljede em ispitu, bit e dovoljno da pri ekamo vrijeme ispita«, odvratio je Call, ne mogavši odoljeti.

Jasper samo što nije eksplodirao. »Svima u re i da se no u šuljaš okolo!« »Dobro«, rekao je Call. »I ja u svima re i to isto o tebi.« »Ne bi se usudio«, rekao je Jasper uhvativši se za rub stola. »Ne bi, zar ne, Calle?« upitala je Celia. Call je najednom poželio biti što dalje odande. Nije se htio sva ati s Jasperom ili prijetiti

Celiji, nije želio lutati uokolo po mraku ili se skrivati u kutu dok u itelji razgovaraju o stvarima od kojih ti se ledi krv u žilama. Želio je biti u svom krevetu, razmišljati o razgovoru s tatom i pokušati otkriti što je Alastair bio mislio. Možda to i nije bilo tako strašno kako se inilo na prvi pogled. Osim toga, želio je vidjeti je li ostao još koji gumeni bombon u njegovoj kutiji.

»Slušaj, Jaspere«, rekao je. »Nisam ti namjerno oteo mjesto. Dosad si, ako ništa drugo, barem trebao shvatiti da ga ja uistinu nisam želio.«

Jasper je spustio ruku. Njegova je otmjeno ošišana crna kosa narasla, padaju i mu preko iju. »Zar ne shva aš? Zbog toga je samo još gore.«

Call je trepnuo. »Što?« »Ti ne znaš«, izustio je Jasper, stisnuvši šake. »Ti jednostavno ne znaš kako je to. Moja

je obitelj sve izgubila u Drugom ratu. Novac, ugled, sve.« »Jaspere, prestani.« Celia je pružila ruku prema njemu, nastoje i zaustaviti bujicu. Nije

joj uspjelo. »A ako ja nešto postignem«, nastavio je, »ako budem najbolji, time bi se sve moglo

promijeniti. Ali tebi ništa ne zna i što si ovdje.« Tresnuo je rukom po stolu. Na Callovo iznena enje, iz Jasperove su ruke poletjele iskre. Jasper je trgnuo ruku i zagledao se u nju.

»Izgleda da si uspio«, primijetio je Call. Nakon Jasperove vike njegov se tihi glas doimao udno. Dva su se dje aka jedan trenutak netremice gledala. Tada se Jasper okrenuo na drugu stranu, a Call je, osje aju i se nelagodno, krenuo natrag prema vratima knjižnice.

»Calle, žao mi je!« doviknula mu je Celia. »Ujutro više ne e biti tako izbezumljen.« Call joj nije odgovorio. Nije pošteno, pomislio je. Aaron nije imao obitelj; Tamara je

imala zastrašuju e roditelje, a tu je i Jasper. Uskoro više ne e imati koga mrziti a da zbog toga ne osje a grižnju savjesti.

Dohvatio je kavez i uputio se prema najbližem prolazu. »Nema više skretanja s puta«, obratio se gušteru.

»Warren zna najbolji put. Ponekad najbolji put nije i najbrži.« »Warren ne bi o sebi trebao govoriti u tre em licu«, rekao je Call, ali se prepustio

elementalu da ga vodi ostatak puta do sobe. Kad je podigao ruku s narukvicom da otvori vrata, gušter je progovorio.

»Pusti me van«, rekao je. Call je zastao. »Obe ao si. Pusti me van.« Gušter ga je mole ivo pogledao svojim vatrenim o ima.



Call je spustio kavez na kameni pod ispred svojih vrata i kleknuo kraj njega. Kad je ve uhvatio za zasun, shvatio je da je zaboravio postaviti pitanje koje je trebao postaviti na samom po etku. »Warrene, zašto te je majstor Rufus stavio u kavez u svom uredu?«

Elemental je podigao obrve. »Lukavo«, rekao je. Call je odmahnuo glavom, ne znaju i na kojega se od njih dvojice to odnosi. »Što to

zna i?« »Pusti me van«, rekao je gušter, a hrapavi mu je glas više zvu ao kao siktanje. »Obe ao

si.« Call je uzdahnuo i otvorio kavez, a gušter je pojurio uza zid prema pau inastom

udubljenju na stropu. Dje ak je jedva mogao nazrijeti vatru na njegovim le ima. Uzeo je kavez i gurnuo ga iza nakupine stalagmita, u nadi da e ga se zauvijek riješiti, ve idu eg jutra.

»Dobro onda, laku no «, rekao je Call prije nego što je ušao. Kad su se vrata otvorila, elemental je pojurio u prostoriju ispred njega.

Call ga je pokušao otjerati, ali ga je Warren slijedio u spava u sobu i sklup ao se uz jednu od stijena na zidu koje su zra ile svjetloš u i postao gotovo nevidljiv.

»Namjeravaš preno iti?« upitao je Call. Gušter je ostao nepomi an poput kamena, napola spuštenih kapaka nad crvenim o ima,

s jezikom koji mu je malo provirivao s jedne strane usta. Call je bio previše iscrpljen da bi se zabrinjavao oko toga je li sigurno imati u blizini

elementala, makar i uspavanog. Gurnuvši na pod kutiju i ostale stvari koje mu je poslao otac, sklup ao se na krevetu, stežu i u ruci tatinu narukvicu i prelaze i prstima preko glatkih kamen a dok je tonuo u san. Posljednja misao koja mu se javila prije nego što je usnuo bile su spiralne, svijetle o i Kaosom opsjednutog.



TRINAESTO POGLAVLJE

DU I SE DAN PROBUDIO u strahu da bi majstor Rufus mogao re i nešto o razbacanim papirima, uništenom modelu i kuverti koja je nestala iz njegova ureda, a još se više plašio da e spomenuti elementala koji je nestao. Vukao je noge cijelim putom do refektorija, ali

kad je stigao onamo, na uo je žestoku sva u izme u majstora Rufusa i majstorice Milagros. »Rufuse, posljednji put ti govorim«, majstorica je rekla glasom nepravedno optužene,

»ja nisam uzela tvog guštera.« Call nije znao bi li se trebao kajati ili smijati. Poslije doru ka Rufus ih je odveo do rijeke gdje im je dao da vježbaju podi i vodu,

baciti je u zrak i uhvatiti, a da se ne smo e. Uskoro su Call, Tamara i Aaron ostali bez daha i mokri do gole kože. Pri kraju dana Call je bio iscrpljen, toliko da mu se ono što se dogodilo prethodnoga dana inilo daleko i nestvarno. Uputio se u svoju sobu da pokuša odgonetnuti

evo pismo i njegovu narukvicu, ali ga je u tome omela injenica da je Warren pojeo jednu od njegovih vezica za cipele, usisavši je kao špagete.

»Glupi gušteru«, promrmljao je, sakrivši narukvicu koju je nosio na ispitu s vivernima, kao i zgužvano o evo pismo, u donju ladicu svog radnog stola koju je zatvorio, da elemental i to ne pojede.

Warren nije rekao ništa. O i su mu poprimile sivkastu boju. Call je pretpostavljao da mu vezica za cipele baš i nije bila ukusna.

Na svoje iznena enje, Call je otkrio da su ga u odgonetavanju zna enja o evih rije i najviše ometala predavanja. Više nisu odlazili u sobu pijeska i dosade; umjesto toga imali su cijeli niz novih vježbi zahvaljuju i kojima je idu ih nekoliko tjedana brzo prošlo. Vježbe su još bile naporne i obeshrabrivale su ih, ali kako im je majstor Rufus sve više otkrivao magijski svijet, Call je shvatio da je sve više o aran njime.

Majstor Rufus u io ih je da osjete svoju povezanost s elementima i da bolje shvate smisao onoga što je nazivao petostih, koji je Call, zajedno s ostalih pet magijskih na ela, sad mogao recitirati i u snu.

Vatra želi gorjeti. Voda želi te i. Zrak se želi uzdizati. Zemlja želi vezati. Kaos želi progutati.

I



Nau ili su kako zapaliti vatricu i kako im plamenovi mogu plesati na dlanu. Nau ili su podizati valove u jezercima špilja i prizivati blijede ribe (iako ne za upravljanje amcima, što je Calla i dalje jako ljutilo). ak su po eli u iti i ono što mu je bilo najmilije - levitaciju.

»Usredoto ite se i vježbajte«, rekao je majstor Rufus uvode i ih u prostoriju prekrivenu strunja ama ispunjenima mahovinom i borovim iglicama sa stabala koja su rasla oko Magisteriuma. » arobnjaci, pre ice ne postoje. Samo usredoto enost i vježba. Prihvatite se posla!«

Naizmjence su pokušavali privu i energiju iz zraka koji ih je okruživao i iskoristiti je da bi se uzdigli s tla. Ravnotežu je bilo mnogo teže uhvatiti nego što je Call mislio. Stalno su smiju i se padali na strunja e, jedan preko drugoga. Aaron je završio s jednom od Tamarinih pletenica u ustima, a Call s njezinom nogom na vratu.

Naposljetku, kad je vježba ve bila gotovo pri kraju, Callu su stvari sjele na svoje mjesto i mogao je lebdjeti dvadesetak centimetara iznad tla, ne ljuljaju i se. Sila teža nije ga povla ila, ništa ga nije sprje avalo da se vine postrance kroza zrak, osim što nije imao prakse. Naglo su mu se vratili snovi o danu kad e hodnicima Magisteriuma mo i letjeti brže nego što bi ikada mogao tr ati. Bit e to sli no vožnji na skateboardu, samo još bolje, brže, više... i vratolomnije.

Tada ga je Tamara pogledala ukriž i izgubio je koncentraciju, tresnuvši na strunja u. Ostao je na trenutak ležati, samo dišu i.

Ni Tamara ni Aaron nisu prije kraja vježbe uspjeli uistinu se odvojiti od tla, no majstor Rufus izgledao je oduševljen time što nisu pokazali nikakav napredak. Nekoliko je puta izjavio kako je to nešto najsmješnije što je vidio.

Obe ao im je da e do kraja školske godine mo i prizvati svaki element, hodati kroz vatru i disati ispod vode. Na Srebrnoj e godini uspjeti prizvati prikrivenije mo i elemenata - stvarati privide u zraku, koristiti se vatrom za proricanje, zemljom za vezivanje, a vodom za iscjeljivanje. I sama pomisao da bi mogao raditi takvo što oduševljavala je Calla, ali kad god bi razmišljao o kraju školske godine, prisjetio bi se o eve poruke majstoru Rufusu.

Moraš zape atiti Callumovu magiju prije kraja godine. Zemaljska magija. Ako uspije do i na Srebrnu godinu, možda e znati što zna i

pe enje. Na jednom od predavanja petkom majstor Lemuel u io ih je o protuteži, upozorivši ih

da bi, ako se previše iscrpe i osjete da ih element uvla i u sebe, trebali posegnuti za njegovom suprotnoš u, kao što su posegnuli za zemljom dok su se borili protiv zra nog elementala.

Call je upitao kako se može posegnuti za dušom, s obzirom na to da je ona protuteža kaosa. Majstor Lemuel otresao se na njega da, bude li se borio s arobnjakom kaosa, ne e biti važno za ime e posegnuti, jer e ionako poginuti. Drew mu je uputio suosje ajan pogled. »U redu je«, šapnuo je tiho.

»Andrew, prestani s tim«, obratio mu se majstor Lemuel ledenim glasom. »Znaš, nekad smo bi evali šegrte koji nisu pokazivali poštovanje prema svojim majstorima.«

»Lemuele«, zabrinuto je izustila majstorica Milagros, primijetivši užasnute poglede svojih u enika, »mislim da...«

»Nažalost, to je bilo prije nekoliko stolje a«, nastavio je majstor Lemuel. »No, Andrew, uvjeravam te da eš, nastaviš li šaptati iza mojih le a, požaliti što si došao u Magisterium.« Tanke su mu se usne izvile u osmijeh. »A sad do i ovamo i pokaži nam kako posežeš za vodom dok se koristiš vatrom. Gwenda, bi li htjela do i i pomo i mu s protutežom?«

Gwenda je izašla pred razred; Drew je vuku i noge stao pokraj nje, pognutih ramena. Podnio je dvadeset minuta nemilosrdna majstorova izrugivanja zato što nije mogao ugasiti plamen na svom dlanu, iako mu je Gwenda pružala zdjelu s vodom s toliko nade da mu je zalila tenisice. »Hajde, Drew!« šaptala mu je sve dok joj majstor Lemuel nije rekao da zašuti.



Zbog toga je Call još više poštovao majstora Rufusa, ak i kad bi im držao predavanje o dužnostima arobnjaka, koje su uglavnom izgledale same po sebi razumljivima; morali su magiju držati u tajnosti, nisu se smjeli koristiti njome kako bi stekli osobnu dobit ili ostvarili zle ciljeve te su sve znanje koje su stekli u prou avanju magije morali dijeliti s ostalim arobnjacima. Od arobnjaka koji su postigli majstorstvo u svom prou avanju elemenata

ekivalo se da uzmu u enike kako bi im prenijeli svoje znanje - što je zna ilo da su u Ma- gisteriumu u razli itim razdobljima boravili razli iti majstori, iako su ondje trajno prebivali oni koji su otkrili da im je pou avanje životni poziv.

To što je morao uzeti u enike otkrivalo je mnogo toga o majstoru Lemuelu. Calla je više zanimalo drugo predavanje majstora Rockmaplea o elementalima.

Pokazalo se da uglavnom nisu prepoznatljiva bi a. Neki bi isti oblik zadržavali stolje ima, dok su se drugi hranili magijom kako bi postali veliki i opasni. Za neke se znalo da su ak progutali arobnjake. Call je, uvši to, zadrhtao prisjetivši se Warrena. Što li je to oslobodio da luta

Magisteriumom? Što je zapravo spavalo nad njegovim krevetom i žvakalo njegove vezice za cipele?

Call je saznao nešto više i o Tre em magijskom ratu, ali ništa od toga nije mu dalo ideju zašto bi otac htio da se Callova magija zape ati.

Kako je vrijeme odmicalo i kako se njih troje navikavalo na Magisterium, Tamara se sve više smijala, esto kao da se osje a krivom zbog toga, dok je Aaron postajao sve ozbiljniji. Call je imao osje aj da se dobro snalazi u školi i više se nije bojao da e se izgubiti na putu do knjižnice, u ionica ili galerije. Više mu se nije inilo udnim jesti gljive i lišajeve koji su imali okus na slasno pe eno pile, špagete ili lo mein.

On i Jasper još su se držali podalje jedan od drugoga, ali mu je Celia ostala prijateljica, ponašaju i se kao da se one no i ništa udno nije dogodilo.

Call se po eo bojati kraja školske godine, kad e njegov otac htjeti da se zauvijek vrati ku i. Prvi je put u životu stekao prave prijatelje, prijatelje koji nisu mislili da je udak ili nesposoban zbog noge. A imao je i magiju. Nije se želio odre i ni prijatelja ni magije, iako se bio zarekao da e to u initi.

U podzemlju je bilo teško pratiti promjene godišnjih doba. Ponekad bi ih majstor Rufus i drugi majstori poveli van zbog razli itih vježbi s elementom zemlje. Uvijek je bilo zgodno vidjeti u emu su drugi u enici dobri. Kad im je Rufus pokazao kako se koristiti elementalnom magijom za rast biljaka, Kaj Hale za arao je mladicu koja je toliko narasla da je majstor Rockmaple idu i dan morao do i sa sjekirom i sasje i je. Celia je mogla prizvati životinje iz podzemlja (iako ne i golu krticu, na Callovo razo aranje). A Tamara je udesnom vještinom koristila magnetizam zemlje kako bi pronašla put kad su se svi izgubili.

Kad je vanjski svijet po eo poprimati jesenje boje, u špiljama je postalo hladnije. Velike metalne posude ispunjene vru im kamenjem bile su složene duž hodnika i zagrijavale zrak, a kad god bi otišli pogledati film u galeriju, ondje bi plamsala vatra.

Callu nije smetala hladno a. Imao je osje aj da postaje otporniji. Bio je prili no siguran da je narastao barem dva centimetra. Uz to je mogao hodati brže, unato nozi, vjerojatno zato što ih je majstor Rufus rado vodio u šetnje kroz špilje ili na planinarenje preko velikih stijena na površini.

No u bi Call ponekad izvadio narukvicu iz no nog ormari a i itao oba o eva pisma. Poželio bi ocu ispri ati o svemu što radi, ali to nikad nije u inio.

Ve su bili dobrano zagazili u zimu kad je majstor Rufus objavio kako je vrijeme da sami po nu istraživati špilje, bez njegove pomo i. I prije im je bio pokazao kako mogu prona i put u dubljim špiljama, koriste i se zemaljskom magijom da svjetloš u ozna e pojedina ne stijene kako bi se mogli vratiti istim putem.

»Htjeli biste da se namjerno izgubimo?« upitao je Call.



»Tako nekako«, odgovorio je Rufus. »Idealno bi bilo da se pridržavate mojih uputa, prona ete odre enu prostoriju, a onda se vratite, ali tako da se ne izgubite. No to ovisi o vama.«

Tamara je pljesnula rukama i osmjehnula se pomalo vragolasto. »Izgleda zabavno.« »Zajedno«, opomenuo ju je majstor. »Ne smiješ pobje i i ostaviti ovu dvojicu da se

spoti u u tami.« Osmijeh joj se malo povukao s lica. »Dobro.« »Mogli bismo se okladiti«, rekao je Call misle i na Warrena. Kad bi mogao iskoristiti

neke od pre ica koje mu je gušter pokazao, mogao bi biti uspješniji od Tamare. »Da vidimo tko e se prvi vratiti.«

»Zar me niste uli?« upitao je majstor Rufus. »Rekao sam...« »Zajedno«, dovršio je Aaron. »Pobrinut u se da se držimo zajedno.« »Uistinu se pobrini«, dodao je majstor. »A sad, ovo je vaš zadatak. U dubinama druge

razine špilja nalazi se mjesto koje se zove Jezerce leptira. Vodom ga napaja izvor s površine. Voda jezerca teška je od minerala i zato je izvrsna za kovanje oružja, kao što je taj bodež na tvom pojasu.« Pokazao je prema

Miri, na što je Call s nelagodom dodirnuo dršku. »Taj je bodež iskovan ovdje, u Magisteriumu, vodom iz Jezerca leptira. Htio bih da vas troje prona ete tu prostoriju, uzmete malo vode i vratite se ovamo k meni.«

»Ho emo li dobiti kantu?« upitao je Call. »Callume, mislim da znaš odgovor na to pitanje.« Rufus je iz svoje odore izvukao

savijeni pergament i pružio ga Aaronu. »To vam je karta. Pomno je se pridržavajte kako biste stigli do Jezerca, ali svakako osvijetlite stijene kako biste ozna ili put. Ne možete se uvijek osloniti na kartu da e vam pomo i prona i put ku i.«

Majstor Rufus smjestio se na veliku stijenu koja se blago oblikovala ispod njega dok nije poprimila oblik naslonja a. »Naizmjence ete nositi vodu. Ako je prolijete, tada ete se morati vratiti po drugu.«

Troje je u enika razmijenilo poglede. »Kad kre emo?« Majstor Rufus iz džepa je izvukao vrsto uvezanu knjigu i po eo itati. »Ovoga

trenutka.« Aaron je raširio pergament na kamenu pred sobom, namrštio se, a onda dobacio pogled

majstoru. »Dobro«, hitro je izustio. »Idemo prema dolje, na istok.« Call mu se približio i pogledao kartu preko Aaronova ramena. »Izgleda da bi najbrži put

vodio pokraj knjižnice.« Tamara je s podrugljivim smiješkom okrenula kartu. »E, sad je sjever stvarno na

sjeveru. To bi vam moglo koristiti.« »Knjižnica je i dalje pravi put«, dobacio je Call. »Tako da nam i nije puno koristilo.« Aaron je zakolutao o ima, ustao i presavio kartu. »Hajdemo prije nego što vas dvoje

izvu ete kompase i po nete mjeriti udaljenosti.« Najprije su se uputili poznatim dijelovima špilje. Prošli su kroz knjižnicu, spuštaju i se

njezinim spiralnim stazama kao da hodaju unutrašnjoš u indijske la ice. Najniža razina knjižnice granala se u donje razine špilja.

Zrak je postajao teži i hladniji, a miris minerala sve guš i. Call je odmah osjetio razliku. Hodnik kojim su kora ali bio je sku en i uzak, a strop mu je bio nizak. Aaron, najviši me u njima, samo što se nije morao sagnuti da može pro i.

Kona no se prolaz otvorio u ve u špilju. Tamara je dodirnula jedan od zidova, osvijetlivši kristal i korijenje koje se spuštalo u puzavim, pau inastim viticama gotovo do same površine živopisno naran astog potoka sa sumporastim isparenjima koja su širila miris paljevine. Duž potoka rasle su divovske gljive s prugama neprirodno svijetlozelene, tirkizne i grimizne boje.



»Pitam se što bi se dogodilo kad bismo ih pojeli?« javio se Call dok su se probijali izme u biljaka.

»Ne bih ti to savjetovao«, odvratio je Aaron podigavši ruku. Tjedan dana prije nau io je napraviti kuglu blistave plave vatre i zbog toga je bio osobito uzbu en. Stalno je stvarao kuglice sjajne vatre, ak i kad im nije trebala svjetlost. Držao je vatru u jednoj ruci, a kartu u drugoj. »Ovim putem«, rekao je pokazavši prolaz na lijevoj strani. »Kroz sobu korijenja.«

»Sobe imaju imena?« upitala je Tamara, oprezno zakora ivši pokraj gljive. »Ne, samo je ja tako zovem. Ho u re i, ne emo je zaboraviti ako ima ime, zar ne?« Tamara se namrštila razmišljaju i. »Pretpostavljam da je tako.« »Bolje nego Jezerce leptira«, dobacio je Call. »Kakvo je to samo ime za vodu u kojoj se

kuje oružje? Trebalo bi se zvati Jezero ubojica. Ili Ribnjak uboda. Ili Lokva ubojstava.« »Dakako«, suho je odgovorila Tamara. »A tebe emo zvati majstor Pretjerivalo.« Sljede a odaja imala je debele stalaktite, bijele kao zub morskog psa, stisnute jedan uz

drugi kao da su uistinu dio eljusti nekog davno zakopanog udovišta. Prošavši ispod zastrašuju e oštrih zubi, Call, Aaron i Tamara naišli su na uzak, kružni otvor. Stijena je tu bila isto kana sa špiljskim tvorbama koje su izgledale kao da ih je nešto izjelo, kao da su se našli u divovskom termitnjaku. Call se koncentrirao i kristal u udaljenom kutu po eo je blistati, tako da ne zaborave da su došli tim putom.

»Je li ovo mjesto na karti?« upitao je. Aaron je zaškiljio. »Da. Zapravo, samo što nismo stigli. Još samo jedna prostorija

prema jugu...« Nestao je u mra nom nadsvo enom prolazu, a onda se trenutak poslije pojavio, s pobjedni kim osmijehom na usnama. »Našao sam ga!«

Tamara i Call nagrnuli su za njim. Na trenutak su ostali bez rije i. Iako su ve vidjeli razli ite nevjerojatne podzemne odaje, uklju uju i knjižnicu i galeriju, Call je bio svjestan da je pred njima nešto posebno. Iz otvora visoko na jednom zidu slijevala se bujica vode i s pljuskom obrušavala u golemi bazen koji je blistao plavom bojom, kao da je osvijetljen iznutra. Zidovi su bili obrasli svijetlozelenim lišajevima, a zbog kontrasta zelenog i plavog Callu se inilo da stoji unutar divovske špekule. Okruživao ih je miris nekog nepoznatog i izazovnog za ina.

»Zbilja je udno što su mu dali ime Jezerce leptira«, izustio je Aaron nakon nekoliko minuta.

Tamara je prišla rubu vode. »Mislim da su ga tako nazvali zato što voda ima boju plavih leptira, kako se samo ono zovu?«

»Plavi monarh«, odgovorio je Call. Njegov je otac oduvijek volio leptire. Imao je cijelu zbirku ispod stakla na svom radnom stolu.

Tamara je ispružila ruku. Jezero je zadrhtalo i iz njega se uzdigla vodena kugla. Iako joj se površina pomicala i mreškala, zadržala je svoj oblik.

»Eto«, rekla je Tamara pomalo zadihano. »Sjajno«, primijetio je Aaron. »Što misliš, koliko je dugo možeš držati u zraku?« »Ne znam.« Zabacila je tešku tamnu pletenicu, nastoje i da ne pokaže koliko joj je

naporno. »Re i u vam kad osjetim da mi koncentracija popušta.« Aaron je kimnuo, izravnavaju i kartu uz jedan od vlažnih zidova. »Sad samo trebamo

prona i put natrag...« U tom je trenutku karta u njegovim rukama buknula u plamen. Aaron je viknuo i povukao ruke podalje od pocrnjelih stranica koje su lebdjele zrakom,

a onda se u pljusku zapaljenih komadi a spustile na tlo. Tamara je uzviknula, izgubivši koncentraciju. Voda koju je držala u zraku razlila se po njezinoj odori i napravila lokvicu ispod njezinih nogu.



Razroga enih o iju zagledali su se jedno u drugo. Call se uspravio. »Pretpostavljam da je majstor Rufus o tome govorio«, primijetio je. »Da bismo se vratili, moramo slijediti trag osvijetljenog kamenja ili oznaka ili bilo ega drugog. Karta je bila namijenjena samo da stignemo ovamo.«

»To ne bi trebalo biti teško«, rekla je Tamara. »Ja sam, doduše, osvijetlila samo jedan

kamen, ali vas ste dvojica vjerojatno osvijetlili više?« »I ja sam osvijetlio samo jedan«, dodao je Call, s nadom pogledavši Aarona. Aaron mu

nije uzvratio pogled. Tamara se namrštila. »Grr. Dobro. Nekako emo uspjeti prona i put. Ti ponesi vodu.« Slegnuvši ramenima, Call je otišao do jezera i koncentrirao se na stvaranje kugle.

Crpe i iz zraka oko sebe, nastojao je oblikovati vodu, osje aju i kako se elementi u njemu sukobljavaju. Nije bio vješt kao Tamara, ali je ipak uspio. Njegova je kugla samo malo kapala lebde i u zraku.

Aaron se namrštio i pokazao u jednom smjeru. »Odande smo došli. Ovim putem. Mislim...«

Tamara je krenula za Aaronom, a Call za njom, dok mu se vodena kugla vrtjela iznad glave kao da ima vlastiti olujni oblak. Sljede a im je prostorija bila poznata: podzemni potok i raznobojne gljive. Call se oprezno provla io izme u njih,

plaše i se da bi mu u bilo kojem trenutku vodena kugla mogla pasti ravno na glavu. »Gle«, rekla je Tamara. »Nekoliko kamenova svijetli...« »Mislim da je to samo bioluminiscencija«, zabrinuto je odgovorio Aaron. Lupnuo je po

kamenu, a onda se okrenuo Tamari, slegnuvši ramenima. »Ne znam što je.« »E pa ja znam. Idemo ovim putom.« Krenula je odlu nim korakom. Call je pošao za

njom, nogu pred nogu, kroz špilju ispunjenu golemim stalaktitima u obliku liš a, samo nemoj ispustiti vodu, oko ugla, kroz uzak prolaz izme u litica, koncentriraj se, Calle. Posvuda su stršile oštre stijene, a Call samo što se nije zaletio ravno u zid špilje jer su Tamara i Aaron iznenada zastali kao ukopani. Sva ali su se.

»Rekao sam ti da je to samo fluorescentni lišaj«, izjavio je Aaron o ito obeshrabren. Nalazili su se u velikoj prostoriji s kamenim rezervoarom u sredini, u kojemu je voda tiho bu kala. »Sad smo se izgubili.«

»Da si se sjetio ozna iti kamenje putem...« »Ja sam gledao u kartu«, ogor eno je uzvratio Aaron. Call je pomislio kako je na neki

na in ugodno vidjeti da se i Aaron može razljutiti i biti nerazuman. Tad su se i on i Tamara okrenuli i bijesno ga pogledali, a Call samo što nije ispustio kuglu vode koja se vrtjela. Aaron je pružio ruku da je umiri. Lebdjela je u zraku izme u njih, a iz nje je kapalo.

»Što je?« upitao je Call. »Možda ti znaš gdje se nalazimo?« upitala je Tamara. »Ne znam«, priznao je Call, osvrnuvši se oko sebe po glatkim stijenama špilje. »Ali

mora postojati na in da prona emo put. Majstor Rufus ne bi nas poslao ovamo da se izgubimo i umremo.«

»Odjednom si prili no optimisti an«, primijetila je Tamara. »Ha, ha.« Call je napravio grimasu ne bi li joj pokazao kako to uop e ne smatra

smiješnim. »Prestanite oboje«, uzviknuo je Aaron. »Sva a nas ne e nikamo odvesti.« »Ali ako slijedimo tebe, to e nas svakako nekamo odvesti«, uzvratio je Call. »Samo što

e to biti jako daleko od mjesta na koje trebamo sti i.« Aaron je razo arano zavrtio glavom. »Zašto moraš biti takav glupan?« upitao je Calla. »Zato što ti nikada nisi«, odlu no mu je odgovorio Call, »pa ja moram za dvojicu.« Tamara je uzdahnula, a onda se i nasmijala. »Možemo li priznati da smo svi pogriješili?



Svi smo zabrljali.« Aaron kao da to i nije želio priznati, ali kona no je kimnuo. »Da, zaboravio sam da se

nismo smjeli koristiti kartom na povratku.« »Tako je«, dodao je Call. »I ja sam zabrljao. Žao mi je. Tamara, nisi li ti vješta kad treba

prona i put? Možeš se obratiti metalu u tlu, nije li tako?« »Mogu pokušati«, rekla je nesigurno Tamara. »Ali tako mogu jedino saznati u kojem je

smjeru sjever, a ne kako se ovi putovi ukrštaju. No pretpostavljam da bismo na kraju morali nai i na nešto što e nam

biti poznato, zar ne?« Bila je zastrašuju a pomisao da e morati lutati tunelima, kao i pomisao na mra ne rupe

u koje bi mogli upasti, na blatna jezerca koja bi ih mogla uvu i kao živi pijesak i na udnu paru koja se dizala iz njih, guše i ih. Ali Call nije imao nijednu bolju ideju. »Dobro«, rekao je.

Krenuli su. To ga je podsje alo na ono na što ga je otac upozoravao. »Znate li što mi nedostaje od ku e?« upitao je Aaron dok su hodali, biraju i put pokraj

naslaga koje su izgledale poput dotrajalih tapiserija. »Možda je glupo, ali nedostaje mi naj-masniji hamburger i cijela hrpa pomfrita. Nedostaje mi ak i njihov miris.«

»Meni nedostaje ležanje u dvorištu na travi«, dometnuo je Call. »I videoigrice. Zbilja mi nedostaju videoigrice.«

»Meni nedostaje tra enje vremena na internetu«, rekla je Tamara, iznenadivši Calla. »Nemoj me tako gledati - i ja sam živjela u gradu u kakvom ste vas dvojica odrasli.«

Aaron je podrugljivo otpuhnuo. »Ne u onakvom u kakvom sam ja odrastao.« »Ho u re i«, nastavila je, zauzdavši plavu vodenu kuglu koja se vrtjela, »odrasla sam u

gradu prepunom ljudi koji nisu bili arobnjaci. Imali smo jednu knjižaru gdje bi se nekoliko arobnjaka susretalo ili su ondje ostavljali poruke jedan za drugoga, ali osim toga sve je bilo

normalno.« »Samo sam iznena en što su ti roditelji dopuštali da ideš na internet«, objasnio je Call.

Surfanje internetom bila je obi na, nimalo profinjena zabava. Kad je zamišljao Tamaru daleko od Magisteriuma u slobodno vrijeme, vidio ju je kako jaši na poniju za polo, iako nije bio potpuno siguran kakav bi to bio poni ili u emu se razlikovao od obi nog.

Tamara mu se osmjehnula. »Pa, i nisu mi dopuštali...« Call bi rado bio saznao malo više o tome, ali kad je zaustio da je upita, dah mu je zastao

pri pogledu na prekrasnu prostoriju koja se uprizorila pred njim.



ETRNAESTO POGLAVLJE

PILJA JE BILA PRILI NO VELIKA, a strop joj je bio zasvo en kao u katedrali. Ondje se uzdizalo pet visokih nadsvo enih prolaza, a uz svaki su stajali mramorni stupovi i svaki je bio ukrašen umetnutim metalima: željezom, bakrom, broncom, srebrom ili zlatom. Stijene špilje bile su od mramora, s tisu ama otisaka ruku, a iznad svakog bilo

je uklesano ime. U središtu špilje stajao je bron ani kip djevojke duge kose nošene vjetrom. Lice joj je

bilo podignuto. Na plo i ispod kipa pisalo je Verity Torres. »Kakvo je ovo mjesto?« upitao je Aaron. »Dvorana maturanata«, odgovorila je Tamara okre i se zadivljeno oko sebe. »Kad

šegrti postanu pomo nici, dolaze ovamo i ostave otiske svojih dlanova u kamenu. Ovdje su otisci svih koji su završili Magisterium.«

»Mama i tata«, izustio je Call. Po eo je obilaziti špilju, traže i imena. O evo ime, Alastair Hunt, našao je visoko na stijeni, previsoko da bi ga mogao dosegnuti. Otac je zacijelo levitirao dok je ostavljao otiske. Osmjehnuo se zamišljaju i svog oca u ranoj mladosti kako lebdi u zraku samo da bi se razmetao svojom vještinom.

Iznenadio se što maj ini otisci nisu pokraj o evih, jer je pretpostavljao da su bili zaljubljeni još kao aci, ali možda to nije bilo važno za ostavljanje otisaka. Trebalo mu je malo vremena, ali kona no je pronašao njezino ime, Sarah Novak, visoko na udaljenoj stijeni, utisnuto u donji dio stalagmita. Slova su bila tanka, kao da su ispisana bodežom. Call je nuo i stavio ruku na otisak maj ine ruke. Njezini su dlanovi bili oblikovani poput njegovih; prsti su mu se to no uklopili u fantomske otiske djevojke koja je davno umrla. Njegove su ruke u dvanaestoj godini bile jednako velike kao njezine u sedamnaestoj.

Mislio je da bi trebao nešto osjetiti dok mu je ruka po ivala u otisku maj ine ruke, ali inilo mu se da ne osje a ništa.

»Calle«, rekla je Tamara. Nježno ga je dotakla po ramenu. Call se osvrnuo na svoje prijatelje. Oboje je djelovalo podjednako zabrinuto. Znao je što misle, znao je da ga sažalijevaju. Naglo se uspravio i maknuo Tamarinu ruku.

»Dobro sam«, rekao je, pro istivši grlo.

Š



»Pogledaj ovo.« Aaron je stajao na sredini špilje, ispred velikog luka od svjetlucavog bijelog kamena. Na prednjem dijelu stajale su rije i Prima Materia. Aaron je prošao ispod luka i pojavio se na drugoj strani s pogledom punim znatiželje. »Nikamo ne vodi.«

»Prima materia«, promrmljala je Tamara, a onda su joj se o i raširile. »To su Prve dveri! Na kraju svake godine u Magisteriumu u enici moraju pro i kroz dveri. Ovo su dveri kroz koje emo pro i kad nau imo kontrolirati svoju magiju i pravilno se koristiti svojom protutežom. Nakon toga dobit emo narukvicu Bakrene godine.«

Aaron je problijedio. »Ho eš re i da sam prerano prošao kroz ove dveri? Da sam u nevolji?«

Tamara je slegnula ramenima. »Mislim da nisi. Izgleda da se nisu aktivirale.« Sve troje pomno je pogledalo Dveri. Stajale su ondje kao obi an nadsvo eni kameni prolaz u mra noj špilji. Call se morao složiti da nisu aktivirane.

»Jesi li vidio takvo što na karti?« upitao je. Aaron je odmahnuo glavom. »Ne sje am se.« »Zna i, iako smo pronašli smjerokaz, izgubljeni smo kao i prije?« Tamara je udarila

nogom u stijenu. Nešto je palo na tlo, veliki stvor sli an gušteru, s blistavim o ima i plamenovima koji su

mu se spuštali niz le a i blistali nad obrvama. »O, moj Bože«, izustila je Tamara razroga ivši o i. Kad se Aaron zagledao u guštera,

vodena se kugla opasno nagnula prema tlu i ovaj ju je put Call morao vratiti u ravnotežu. »Calle! Uvijek se izgubiš, Calle. Trebao bi ostati u svojoj sobi. Ondje je toplo«, rekao je

Warren. Tamara i Aaron okrenuli su se prema Callu i pogledali ga upitno. »Ovo je Warren«, rekao je Call. »On je, ovaj, gušter kojeg sam upoznao.« »To je vatreni elemental!« uzviknula je Tamara. »Kako to misliš da si upoznao

elementala?« Netremice se zagledala u Calla. Call je zaustio re i kako mu Warren nije prijatelj. Pa i nisu bili bliski prijatelji. Ali mu se

inilo da to ne bi bio najbolji na in da uvjeri Warrena da im pomogne, a bio je svjestan da im je njegova pomo uistinu potrebna.

»Zar nije majstor Rufus rekao da su neki od njih skloni da nas, ovaj, apsorbiraju?« Aaron je pogledom pratio guštera.

»Mene još nije apsorbirao«, odvratio je Call. »A spava u mojoj sobi. Warrene, možeš li nam pomo i? Izgubili smo se. Stvarno smo izgubljeni. Samo nas odvedi natrag.«

»Pre ice, klizave staze, Warren poznaje sva skrivena mjesta. Što ete mi dati za put natrag?« Gušter im se privukao bliže, razbacuju i šljunak pod nogama.

»A što bi htio?« upitala je Tamara, traže i po svojim džepovima. »Imam žvaka e i gumicu za kosu, ali to je sve.«

»Ja imam malo hrane«, izjavio je Aaron. »Uglavnom slatkiše. Iz galerije.« »Ja držim vodu u zraku«, dodao je Call. »Ne mogu pretražiti svoje džepove. Ali možeš

dobiti moje vezice za cipele.« »Sve to!« uzviknuo je gušter, a glavica mu je od uzbu enja poskakivala gore-dolje.

»Uzet u sve to kad stignemo i onda e moj majstor biti zadovoljan.« »Što?« namrštio se Call, misle i da nije dobro uo. »Vaš e majstor biti zadovoljan kad se vratite«, rekao je gušter. »Majstor Rufus. Vaš

majstor.« Zatim je tako brzo potr ao po stijeni da se Call morao požuriti, brže dišu i, da održi korak s njim i da istodobno održava kuglu vode u pokretu. U žurbi se razlilo nekoliko kapi.

»Do ite«, doviknuo je Tamari i Aaronu. Noga ga je boljela od napora. Slegnuvši ramenima, Aaron se otputio za njima. »Uostalom, obe ala sam mu žvaka u«, primijetila je Tamara, potr avši.



Slijedili su Warrena kroz dvoranu ispruganu sumporom, naran astu i žutu i neobi no glatku; Call je imao osje aj da se kre u kroz grlo nekog nevjerojatno velikog diva. Tlo je bilo neugodno vlažno zbog crvenkastog lišaja, gustog i spužvastog. Aaron se zamalo spotaknuo, a Callove su noge upadale u lišaj, tako da je vodena kugla posrnula u zraku dok je hvatao ravnotežu. Tamara ju je umirila pucnuvši prstima dok su prelazili u špilju ije su stijene bile prekrivene kristalnim formacijama koje su podsje ale na ledene sige. Golema je nakupina kristala poput lustera visjela sa sredine stropa, blago svjetlucaju i.

»Nismo došli ovim putem«, prigovorio je Aaron, ali Warren nije zastao, osim da usput zagrize u jedan od vise ih kristala. Zaobišao je sve vidljive izlaze i uputio se ravno prema malenoj, tamnoj rupi, za koju se pokazalo da je gotovo potpuno mra an tunel. Morali su puziti na koljenima, a vodena se kugla nesigurno njihala izme u njih. Callu se znoj slijevao niz le a zbog pogurenog položaja u kojem se kretao, imao je osje aj da e mu noga otpasti od bolova i po eo se zabrinjavati da ih Warren vodi u sasvim pogrešnom smjeru.

»Warrene«, zaustio je. Rije mu je zastala u grlu kad se prolaz iznenada proširio u prostranu odaju. Polako se i

nesigurno osovio na stopalo, a noga kao da ga je kažnjavala što se toliko naprezao. Tamara i Aaron izašli su za njim, blijedi od naporna puta i istodobnog održavanja vodene kugle u zraku.

Warren je odskakutao prema nadsvo enom izlazu. Call ga je slijedio brzo koliko mu je noga dopuštala.

Napor ga je toliko zaokupio da nije ni primijetio kako postaje sve toplije i kako se posvuda širi miris paljevine. Tek kad je Aaron uzviknuo: »Ovdje smo ve bili - sje am se ove vode«, podigao je pogled i vidio da su se ponovno našli u odaji s naran astim potokom iz kojeg se pušilo i golemim vriježama koje su se spuštale prema tlu.

Tamara je s olakšanjem odahnula. »Sjajno. Sad emo samo...« Odjedanput je iz zamagljenog potoka izronilo nekakvo stvorenje i Tamara je vrisnula.

Posrnula je unatrag. Aaron je glasno viknuo. Vodena kugla koja je lebdjela izme u njih razlila se po tlu. Voda je zašištala kao da ju je netko bacio na užarenu pe .

»Da«, rekao je Warren. »Baš kao što je tražio od mene. Rekao mi je da vas dovedem natrag i sad ste ovdje.«

»Rekao ti je...«, ponovila je Tamara njegove rije i. Call je otvorenih usta zurio u golemo bi e što se izdizalo iz potoka koji je po eo klju ati,

dok su mu na površini žestinom uzavrele lave po eli izbijati krupni crveni i naran asti mjehuri i. Stvorenje je bilo zgusnuta tama i kamen, kao da je napravljeno od krhotina nazubljenog kamenja, no imalo je ljudsko lice, lice muškarca ije su crte naizgled bile isklesane od granita. O i su mu bile samo mra ne rupe.

»Budite pozdravljeni, arobnjaci željeza«, progovorio je, a glas mu je odzvanjao kao da dolazi iz velike udaljenosti. »Daleko ste od svog majstora.«

Šegrti su ostali bez rije i. U tišini koja je nastupila Call je uo Tamarino isprekidano disanje.

»Zar mi nemate ništa re i?« granitna su se usta pokretala kao da se u kamenu pojavljuje pukotina. »I ja sam neko bio poput vas, djeco.«

Tamara je ispustila užasnut uzvik, napola zajecavši. »Ne«, izustila je. »Ti ne možeš biti jedan od nas - ne možeš još uvijek govoriti. Ti...«

»Tamara, što je to?« siknuo je Call. »Što je?« »Ti si jedan od Progutanih«, glas joj je prepukao. »Apsorbirao te element. Više nisi

ovjek...« »Vatra«, dahnulo je stvorenje. »Davno sam postao vatra. Predao sam joj se, a ona se

predala meni. Sagorjela je sve ljudsko i slabo.« »Ti si besmrtan«, rekao je Aaron, a o i su mu se doimale vrlo krupne i zelene na blijedu,

prljavu licu.



»Ja sam nešto puno više. Vje an sam.« Progutani se nagnuo bliže Aaronu, tako blizu da se Aaronova koža zarumenjela onako kako se zacrveni kad ovjek stane preblizu vatri.

»Nemoj, Aarone!« viknula je Tamara zakora ivši prema njemu. »Nastoji te sagorjeti, apsorbirati te. Makni se od njega!«

Lice joj je blistalo u treperavoj svjetlosti i Call je shvatio da joj niz obraze klize suze. Iznenada se prisjetio njezine sestre osu ene na propast zato što su je apsorbirali elementi.

»Apsorbirati tebe?« Progutani se nasmijao. »Pogledajte se samo, vi treperave iskrice, tek poodrasle. Iz vas se ne može iscijediti baš puno života.«

»Ali ipak nas zbog ne ega želiš«, rekao je Call, nadaju i se da e tako Progutanom odvratiti pozornost od Aarona. »Ina e se ne bi ni potrudio pokazati nam se.«

Stvorenje se okrenulo prema njemu. »Neo ekivani šegrt majstora Rufusa. ak i stijene šuškaju o tebi. Najve i me u majstorima ove je godine udno odabrao.«

Call nije mogao vjerovati vlastitim ušima. ak je i Progutani uo za njegove šugave rezultate na prijamnom ispitu.

»Vidim iza maski kože koje nosite«, nastavio je Progutani. »Vidim vašu budu nost. Jedno e od vas pasti. Jedno e umrijeti. A jedno je ve mrtvo.«

»Što?« Aaron je povisio glas. »Što to zna i ve mrtvo?« »Ne slušaj ga!« vrisnula je Tamara. »To nije živo, nije ovjek...« »A tko bi i htio biti ovjek? Ljudsko se srce može slomiti. Ljudske se kosti mogu

raspasti. Ljudska se koža može razderati.« Progutani, koji je ve ionako bio blizu Aaronu, nagnuo se da mu dodirne lice. Call je sko io koliko god mu je noga dopustila i bacio se na Aarona, tako da su se obojica otkotrljala do zida špilje. Tamara se okrenula i suo ila s Progutanim, podigavši ruku. Iz dlana joj je izbila bujica uskovitlanog zraka.

»Prekinite!« zaurlao je glas ispod nadsvo enog prolaza. Ondje je stajao majstor Rufus, prijete i i zlokoban, a iz njegove pojave kao da je izbijala

mo . Stvorenje se trznulo i povuklo se unatrag. »Ne mislim ništa zla.« »Nestani«, rekao je majstor Rufus. »Ostavi moje šegrte na miru ili u te raš initi kao

bilo kojeg elementala, bez obzira na to tko si neko bio, Marcuse.« »Ne obra aj mi se imenom koje mi više ne pripada«, rekao je Progutani. Povla i se u

sumporasto jezerce, usmjerio je pogled na Calla, Aarona i Tamaru. »Još emo se nas etvero vidjeti.« Nestao je uzburkavši vali e, ali je Call znao da se skriva negdje ispod površine.

Majstor Rufus na trenutak se doimao uzdrmano. »Do ite«, rekao je vode i šegrte kroz niski prolaz. Call se osvrnuo pogledom traže i Warrena, ali je elemental bio nestao. Osjetio je kratkotrajno razo aranje. Želio se izvikati na Warrena zato što ih je izdao, ali mu i zauvijek zabraniti ulaz u svoju sobu. No ako je majstor Rufus vidio Warrena, bit e mu sasvim jasno da je Call bio taj koji ga je ukrao iz ureda, pa je stoga možda bilo i dobro što je nestao.

Neko su vrijeme kora ali u tišini. »Kako ste znali gdje ete nas prona i?« naposljetku je upitala Tamara. »Kako ste znali

da se doga a nešto loše?« »Ne misliš valjda da bih vas pustio da bez ikakva nadzora lutate dubinama

Magisteriuma?« uzvratio je pitanjem majstor Rufus. »Poslao sam zra nog elementala da vas slijedi. Obavijestio me kad je vidio da ste se našli u špilji Progutanoga.«

»Marcus, Progutani, rekao nam je nešto... o našoj budu nosti«, rekao je Aaron. »Što je to zna ilo? Je li Progutani zaista nekad bio šegrt poput nas?«

Prvi put otkako se Call mogao prisjetiti Rufus je izgledao kao da mu je neugodno. Bilo je to zadivljuju e. Kona no su mu se osje aji odrazili na licu. »Što god je rekao, to ništa ne zna i. Potpuno je poludio. Pretpostavljam da je nekad uistinu bio šegrt kao i vi, ali je tek dugo poslije toga postao jedan od Progutanih. Tada je ve bio majstor. Moj majstor.«

Tišina je vladala cijelim putem do refektorija.



Te ve eri Call, Aaron i Tamara nastojali su se ponašati kao da su proveli uobi ajen dan.

Sjedili su za duga kim stolom s ostalim šegrtima, ali su bili šutljivi. Rufus je, tmurna raspoloženja, bio u društvu majstorice Milagros i majstora Rockmaplea, s kojima je podijelio pizzu od lišaja.

»Izgleda da vaša vježba orijentacije nije baš dobro prošla«, podrugljivo im se obratio Jasper, prelaze i tamnim o ima s Tamare na Aarona i Calla. Mora se priznati, sve je troje bilo iscrpljeno i prljavo, zamrljanih lica. Tamara je imala podo njake, kao da je proživjela no nu moru. »Izgubili ste se u tunelima?«

»Naletjeli smo na jednog od Progutanih«, rekao je Aaron. »Dolje, u dubinama špilja.« Za stolom se za uo žamor. »Jednog od Progutanih?« upitao je Kaj. »Jesu li onakvi kako

se pri a? Grozna udovišta?« »Je li vas pokušao apsorbirati?« Celijine su o i postale okrugle. »Kako ste se spasili?« Call je primijetio da Tamarine ruke, kojima je držala pribor za jelo, podrhtavaju. Naglo

je izjavio: »Zapravo, to nam je stvorenje proreklo budu nost.« »Kako to misliš?« upitao je Rafe. »Rekao nam je da e jedno od nas pasti, jedno umrijeti, a jedno je ve mrtvo.« »Mislim da je jasno tko e pasti«, rekao je Jasper, pogledavši Calla. Call se iznenada

prisjetio da nikome nije spomenuo kako je Jaspera zatekao u knjižnici i po eo se dvoumiti oko toga.

»Hvala ti, Jaspere«, dometnuo je Aaron. »Uvijek spreman za suradnju.« »Ne biste smjeli dopustiti da vam to smeta«, gorljivo je rekao Drew. »To su samo

brbljarije. To ništa ne zna i. Nitko od vas ne e umrijeti i o ito niste mrtvi. Za ime Boga.« Call je salutirao vilicom Drewu. »Hvala ti.« Tamara je spustila pribor za jelo. »Oprostite«, rekla je i izašla iz prostorije. Aaron i Call istoga su trenutka ustali i krenuli za njom. Bili su ve na pola hodnika

ispred refektorija kad je Call za uo kako ga netko doziva. Bio je to Drew, koji je žurio za njima. »Calle«, rekao je. »Mogu li nakratko razgovarati s tobom?«

Call i Aaron su se pogledali. »Ti ostani«, rekao je Aaron. »Ja u provjeriti kako je Tamara. Vidimo se u sobi.«

Call se okrenuo Drewu, odgurnuvši zamršenu i prašnjavu kosu iz o iju. »Je li sve u redu?«

»Jesi li siguran da je to bila dobra ideja?« Drewove su plave o i bile širom otvorene. »Što to?« Call je bio potpuno zbunjen. »To što si svima rekao. O Progutanom! I o proro anstvu!« »Rekao si da su to samo brbljarije«, pobunio se Call. »Rekao si da to ništa ne zna i.« »To sam rekao samo zato...« Drew je pogledom ispitivao Callovo lice, a izraz njegova

lica mijenjao se iz zbunjenosti u zabrinutost i naposljetku u sve ve i užas. »Pa ti ne znaš«, naposljetku je izustio. »Kako je mogu e da ne znaš?«

»Što ne znam?« upitao je Call. »Drew, plašiš me.« »Tko si ti?« upitao je Drew gotovo šap i, a onda je uzmaknuo korak natrag. »Sve sam

krivo shvatio«, rekao je. »Moram i i.« Okrenuo se i potr ao. Call ga je promatrao kako odlazi, potpuno izbezumljen. Odlu io

je upitati Tamaru i Aarona o emu je rije , ali kad se vratio u sobu, sve ih je troje bila svladala iscrpljenost. Tamarina su vrata bila zatvorena, a Aaron je spavao na jednom kau u.



PETNAESTO POGLAVLJE

ALLA JE PROBUDIO ZVUK ne ijih koraka ispred vrata. Najprije je pomislio da Tamara ili Aaron dokasna rade u zajedni koj sobi. Ali koraci su bili previše teški da bi bili njihovi, a povišeni glasovi koji su uslijedili svakako su pripadali odraslim ljudima.

Nije mogao a da se ne prisjeti Alastairovih rije i. Oni nemaju milosti, ak ni za djecu. Call je ležao budan i zurio u strop sve dok se jedan od kristala utisnutih u zidove nije

po eo rasvjetljavati. Izvadio je Miri iz ladice i kliznuo iz kreveta, stresavši se kad je bosim nogama dodirnuo hladan kameni pod. Izvukavši se ispod teških pokriva a, kroz tanku je pidžamu osje ao hladno u.

Stavio je Miri za pojas upravo u trenutku kad su se vrata otvorila. Na ulazu su stajala tri majstora, promatraju i ga. Bili su odjeveni u svoje crne odore, a lica su im bila namrgo ena i ozbiljna.

Pogled majstora Lemuela spustio se s Callova lica na bodež. »Rufuse, dobro si uvježbao svog šegrta.«

Call nije znao što bi na to rekao. »Ali no as ti ne e biti potrebno oružje«, rekao je majstor Rufus. »Ostavi Semiramidu na

svom krevetu i po i s nama.« Spustivši pogled na svoju pidžamu s lego-kockama, Call se namrštio. »Nisam odjeven.« »Dobro si uvježban kad je rije o pripremljenosti«, izjavio je majstor North. »Malo

lošije kad je rije o poslušnosti.« Pucnuo je prstima. »Spusti bodež.« »Northe«, ubacio se majstor Rufus. »Discipliniranje mojih šegrta ostavi meni.« Prišao

je bliže Callu koji nije znao što bi. Nakon Drewova neobjašnjiva ponašanja, o evih upozorenja i sablasnog proro anstva Progutanog, bio je duboko uznemiren. Nije se želio odre i svog bodeža.

Rufusova se ruka sklopila oko Callova ru nog zgloba i Call je ispustio Miri. Nije znao što bi drugo mogao u initi. Poznavao je majstora Rufusa. Mjesecima je objedovao s njim i majstor ga je pou avao. Rufus je bio ovjek. Rufus ga je spasio od Progutanog. Ne bi me ozlijedio, pomislio je Call. Ne bi nikada. Bez obzira na ono što kaže moj tata.

Call je krenuo za majstorima u zajedni ku sobu, gdje su ve ekali Tamara i Aaron. Oboje su bili u pidžamama - Aaron u majici gotovo prozirnoj od estog pranja i donjem dijelu trenirke s rupom na koljenu. Plava mu je kosa stršila kao pa je paperje; izgledalo je da još napola spava. Tamara se doimala napetom. Kosa joj je bila uredno spletena, a bila je odjevena u

C



ruži astu pidžamu na kojoj je bila slika djevoj ice iz crtanog filma u ubojitom stavu nindže. Što se doga a? Call je ne ujno upitao prijatelje. Aaron je slegnuo ramenima, a Tamara odmahnula glavom. O ito ni oni nisu znali ništa

više od njega. Iako je izgledalo da je Tamara barem toliko upu ena da samo što ne isko i iz vlastite kože.

»Sjednite«, rekao je majstor Lemuel. »Molim vas da ne odugovla ite.« »Valjda vidiš da nitko od njih nije ni pokušao...«, rekao je majstor Rufus tihim glasom

koji se pri kraju re enice prekinuo kao da ostatak nije želio izgovoriti naglas. »Ovo je jako važno«, rekao je majstor North kad su Call, Aaron i Tamara sjeli na kau .

Tamara je široko zijevnula, zaboravivši pritom staviti ruku na usta, što je zna ilo daje zaista umorna. »Jeste li vidjeli Drewa Wallacea? Nekoliko nam je u enika reklo da je krenuo za vama iz refektorija i da je bio uznemiren. Je li vam bilo što rekao? Spomenuo što planira?«

Call se namrštio. Njegov posljednji susret s Drewom bio je previše udan da bi o njemu govorio. »Planira?«

»Razgovarali smo o predavanjima«, javio se Aaron. »Drew je krenuo za nama u hodnik. Htio je razgovarati s Callom.«

»O Progutanom. Mislim da se zaista uplašio.« Call nije znao što bi drugo rekao. Nije imao drugo objašnjenje za Drewovo ponašanje.

»Hvala vam«, rekao je majstor North. »Sad se vratite u svoje sobe i odjenite odore. Trebat e nam vaša pomo . Drew je ve eras poslije deset sati napustio Magisterium, a da je nestao saznali smo samo zato što je jedan drugi u enik ustao popiti vode i pronašao njegovu poruku.«

»Što je napisao u poruci?« upitala je Tamara. Majstor Lemuel bijesno ju je pogledao, a majstor North bio je iznena en što ga je prekinula. O ito nijedan od njih nije dobro poznavao Tamaru.

»Napisao je da odlazi iz Magisteriuma«, tiho je odgovorio majstor Lemuel. »Znate koliko je opasno za neuvježbanog arobnjaka da ode me u ljude? A da i ne spominjem kaosom opsjednute životinje koje prebivaju u okolnim šumama.«

»Moramo ga prona i«, rekao je majstor Rufus polako kimaju i. »Cijela e škola pomo i u potrazi. Tako možemo pretražiti ve e podru je. Nadam se da je to dovoljno, Tamara, jer vrijeme nam curi.«

Pocrvenjevši, Tamara je ustala i krenula u svoju sobu, a Aaron i Call u svoje. Call je polako navukao zimsku odje u: sivu odoru, debeli pulover i majicu s kapulja om i patentnim zatvara em. Adrenalin koji ga je preplavio kad su ga arobnjaci naglo probudili polako se povla io i po eo je shva ati koliko je kratko spavao, ali ga je razbudila pomisao na Drewa koji luta po mraku. Što ga je samo nagnalo da pobjegne?

Pruživši ruku da uzme svoju narukvicu, Call je dodirnuo Alastairovu narukvicu i tajanstvenu poruku koju je napisao majstoru Rufusu. Prisjetio se o evih rije i: Calle, moraš me slušati. Ti ne znaš što si. Što prije moraš oti i odande.

Trebao je pobje i on, a ne Drew. Za ulo se kucanje, a onda su se vrata njegove sobe otvorila i ušla je Tamara. Bila je u

odori, a kosu je splela u dvije pletenice koje je vrsto ovila oko glave. Izgledala je budnija od njega.

»Calle«, rekla je. »Hajde, moramo i i. Što ti je to?« »Koje?« Spustio je pogled i shvatio da mu je ladica još otvorena i daje Tamara ugledala

Alastairovu narukvicu i pismo. Izvadio je narukvicu i naslonio se na ladicu, zatvorivši je. »To je narukvica mog oca. Iz doba kad je poha ao Magisterium.«

»Mogu li je vidjeti?« Tamara nije pri ekala da joj odgovori, nego je samo pružila ruku i uzela mu narukvicu. O i su joj se raširile. »Zacijelo je bio jako dobar student.«

»Zašto to kažeš?«



»Zbog ovih kamen a. A ovo...« Zastala je, trepnuvši. »Ovo ne može biti narukvica tvog oca.«

»Pa, pretpostavljam da bi mogla biti i maj ina...« »Ne bi«, rekla je. »Vidjeli smo njihove otiske dlanova u Dvorani maturanata. Oni su

oboje maturirali. ija god bila ova narukvica, ta je osoba prestala studirati na Srebrnoj godini. Na narukvici nema zlata.« Pružila ju je natrag Callu. »Pripadala je nekome tko nikad nije maturirao na Magisteriumu.«

»Ali...«, Call je prekinuo kad je ušao Aaron, valovite kose zalizane uz elo. Izgledalo je da se ispljuskao vodom kako bi se probudio.

»Hajde, idemo«, rekao je. »Majstori Lemuel i North su otišli, a Rufus samo što nije provalio ovamo.«

Call je gurnuo narukvicu u džep, i dalje svjestan Tamarina znatiželjna pogleda koji ga je pratio kad su krenuli za majstorom Rufusom kroz tunele. Noga mu je bila uko ena, kao gotovo svakog jutra, pa je sporo hodao. Aaron i Tamara pozorno su uskladili svoje korake s njegovima. Ovaj put to mu nije smetalo.

Putem su naišli na ostale šegrte koje su predvodili njihovi majstori, uklju uju i Lemuela i Northa. Šegrti su izgledali isto onako zbunjeno i zabrinuto kao i njih troje.

Nakon nekoliko skretanja našli su se pred vratima. Majstor Lemuel otvorio ih je i zakora ili su u drugu špilju, koja je na drugom kraju bila otvorena tako da je kroz nju puhao vjetar. Vodili su ih van! I to ne putem kojim su ušli prvoga dana. Ova je špilja bila otvorena. U kameni su otvor bila umetnuta divovska metalna vrata.

Bilo je o ito da ih je iskovao majstor. Bila su od lijevanog željeza i na vrhu se sužavala u oštre šiljke koji su gotovo dodirivali strop špilje. Preko vrata bilo je ispisano metalnim slovima: Znanje i djelovanje jedno su te isto.

Bile su to Dveri misije. Call se prisjetio dje aka privezanog na nosila od granja, koji je bio ope en gotovo cio, shvativši da u toj zbrci nije ni zamijetio same Dveri.

»Calle, Tamara, Aarone«, obratio im se majstor Rufus. Pokraj njega stajao je visoki Alex kovr ave kose, neuobi ajeno ozbiljan. Bio je odjeven u odoru i debeli kaput sli an ogrta u.

Nosio je rukavice. »Alexander e vas voditi. Ne udaljavajte se od njega. Mi ostali bit emo dovoljno blizu da se možemo dovikivati. Trebate pretražiti podru je u blizini jednog od

rje e korištenih izlaza iz Magisteriuma. Potražite bilo kakav Drewov trag, a ako ga ugledate, zovnite ga. Mislimo da e vjerojatnije imati više povjerenja u jednog od svojih kolega sa Željezne godine nego u majstora ili ak i starijeg u enika kao što je Alex.«

Call se pitao zašto bi majstori mislili da e Drew imati više povjerenja u druge u enike nego u njih same. Pitao se znaju li više o Drewovu bijegu nego što su im rekli.

»A što da onda napravimo?« upitao je Aaron. »Ako ga ugledate, Alex e dati znak majstorima. Samo razgovarajte s njim dok ne

stignemo. Vi i šegrti majstorice Milagros i i ete na istok.« Domahnuo je preko gomile šegrta i majstorica Milagros krenula je prema njima, a slijedili su je Celia, Jasper i Gwenda. »Šegrti Bron ane godine krenut e na zapad, Bakrene na sjever, a u enici Srebrne i Zlatne godine, koji ne pomažu majstorima, i i e na jug i sjever.«

»A što je s kaosom opsjednutim životinjama u šumama?« upitala je Gwenda. »Nisu li one opasne i za nas?«

Majstorica Milagros pogledala je prema Alexu i drugom starijem u eniku. »Ne ete biti sami. Držite se zajedno i odmah nam dajte znak ako budete imali bilo kakvih problema. Mi emo biti u blizini.«

Nekoliko skupina šegrta ve je krenulo u no , prizivaju i svjetle e kugle koje su lebdjele zrakom poput svjetiljki. Dok su ulazili u mra ne šume, pratio ih je tihi žamor šapata i mrmljanja.



Call i ostali slijedili su Alexa. Kad je i posljednji šegrt prošao kroz Dveri, zalupile su se za njima s uznemiruju im treskom.

»Uvijek se zatvaraju uz takav zvuk«, rekao je Alex uo ivši izraz Callova lica. »Hajde, mi emo ovim putem.«

Uputio se mra nim putem prema šumama. Call je posrnuo preko korijena. Aaron, uvijek u potrazi za izgovorom, prizvao je svoju blistavu plavu kuglu energije, zadovoljan što e biti koristan. Osmjehnuo se kad se zavrtjela iznad njegove ruke, osvjetljavaju i sve oko njih.

»Drew!« pozvala je Gwenda. Iz daljine su odjekivali glasovi drugih u enika Željezne godine koji su dozivali. »Drew!«

Jasper je protrljao o i. Bio je odjenuo krznom podstavljen kaput te je stavio kapu sa štitnicima za uši koja je bila malo prevelika za njegovu glavu. »Zašto se mi moramo izlagati opasnosti samo zato što je neki nesposobnjakovi zaklju io da više ne može podnijeti školovanje?« upitao je.

»Ne razumijem zašto je otišao usred no i«, primijetila je Celia, ogrlivši se rukama i podrhtavaju i od hladno e iako je odjenula duga ku svijetloplavu zimsku jaknu s kapulja om. »To uop e nema smisla.«

»Ni mi ne znamo više od vas«, rekla je Tamara. »Ali ako je Drew pobjegao, morao je imati nekakav razlog.«

»On je kukavica«, ubacio se Jasper. »To je jedini mogu i razlog zbog kojeg bi otišao.« Šumsko je tlo bilo prekriveno tankim slojem snijega, a posvuda oko njih grane stabala

spuštale su se nisko prema tlu; Aaronova plava svjetlost obasjavala ih je upravo dovoljno da naglasi sablasne, oštre gran ice.

»Što misliš, ega bi se on trebao bojati?« upitao je Call. Jasper nije odgovorio. »Moramo se držati zajedno«, rekao im je Alex. Prizvao je tri zlatne plamene kugle koje

su se vrtjele oko njih ozna avaju i vanjski rub puta kojim se kretala njihova skupina. »Ako nešto vidite ili ujete, recite mi. Nemojte samo pobje i.«

Smrznuto liš e drobilo se pod Tamarinim nogama kad je malo zaostala da pri eka Calla. »Zašto si zapravo mislio da ona narukvica pripada tvome ocu?« tiho ga je upitala.

Call se osvrnuo oko sebe, pokušavaju i zaklju iti je li dovoljno daleko od ostalih da ga ne uju. »Zato što je bila kod njega.«

»On ti ju je poslao?« Call je odmahnuo glavom. »Ne baš. Ovaj, našao sam je.« »Našao si je?« sumnji avo je ponovila Tamara. »Znam da misliš da mi je tata lud...« »Bacio je nož na tebe!« »Bacio ga je da ga uhvatim«, odgovorio je Call. »A onda je poslao tu narukvicu u

Magisterium. Mislim da im je nešto pokušavao re i, da ih je htio na nešto upozoriti.« »Na što?« »Na nešto o meni«, izustio je Call. »Ho eš re i da si u opasnosti?« Tamara se uznemirila, ali Call joj nije odgovorio. Nije znao kako bi joj mogao bilo što

re i, a da joj ne kaže sve. A što ako s njim uistinu nešto nije u redu? Kad bi Tamara to saznala, bi li uvala njegovu tajnu kako god strašna bila?

Htio joj je vjerovati. Ve mu je o narukvici rekla više nego što je on sâm uspio zaklju iti, iako ju je mjesecima promatrao.

»O emu vi to pri ate?« ubacio se Aaron, koji je tako er malo zaostao da im se pridruži. Tamara se odmah povukla, pogledavaju i ih obojicu. Callu je bilo jasno da ništa ne e

re i Aaronu ako joj on to ne dopusti. Pri toj pomisli osjetio je neobi nu toplinu pri srcu. Nikad zapravo nije imao prijatelje koji bi uvali njegove tajne.



To mu je bilo dovoljno da odlu i. »Govorili smo o ovome«, rekao je izvukavši narukvicu iz džepa i pruživši je Aaronu, koji ju je pregledao dok je Call pri ao o svom razgovoru s ocem, o upozorenju da Call ne zna što zapravo jest, o pismu koje je Alastair poslao Rufusu te o poruci koja je stigla s narukvicom: Zape ati mu magiju.

»Da ti zape ati magiju?« uzviknuo je Aaron. Tamara ga je utišala. Aaron je spustio glas. »Zašto bi tvoj tata od Rufusa tražio takvo što? To nema smisla!«

»Ne znam«, šapnuo je Call, zabrinuto pogledavši prema ostalima koji su bili ispred njih. Alex i druga djeca kao da nisu obra ali pozornost na njih dok su se uspinjali blagom padinom brijega koja je bila premrežena korijenjem velikih stabala, dozivaju i Drewovo ime. »Ništa od toga ne razumijem.«

»O ito je narukvica nekakva poruka upu ena Rufusu«, rekla je Tamara. »Nešto zna i. Samo ne mogu doku iti što.«

»Možda bismo shvatili kad bismo znali ija je«, primijetio je Aaron. Pružio je narukvicu Callu koji ju je stavio na ruku ispod rukava, iznad vlastite narukvice.

»Pripadala je nekome tko nije maturirao. Nekome tko je napustio Magisterium kad je imao šesnaest ili sedamnaest godina, ili nekome tko je ovdje umro.« Tamara je pogledala narukvicu, mršte i se na male medalje s utisnutim simbolima. »Ne znam što to no ovi simboli zna e. Uspješnost u ne emu, ali emu? Kad bismo to znali, bili bismo bliže istini. A ne znam ni što zna i ovaj crni kamen . Nikad prije nisam vidjela takvo što.«

»Pitajmo Alexa«, predložio je Aaron. »Ne dolazi u obzir«, odvratio je Call odmahuju i glavom i oprezno promatraju i ostale

enike koji su gazili snijeg u tami. »Sto ako sa mnom zaista nešto ne valja, a on to može zaklju iti ako pogleda narukvicu?«

»S tobom je sve u redu«, bez oklijevanja izjavio je Aaron. No Aaron je bio dje ak koji je imao povjerenja u ljude i koji je vjerovao da e sve uvijek biti dobro.

»Alexe!« glasno je zazvala Tamara. »Možemo li te nešto upitati?« »Tamara, nemoj«, siknuo je Call, ali je stariji u enik ve malo zastao da uhvati korak s

njima. »Što je?« upitao je. Plave su mu o i bile radoznale. »Je li sve u redu?« »Samo smo se pitali bismo li mogli vidjeti tvoju narukvicu«, rekla je Tamara uputivši

upozoravaju i pogled Callu. Call je popustio. »Jasno«, odgovorio je Alex otkop avši narukvicu i pruživši je Tamari. Na sebi je imala

tri metalne plo ice, a posljednja je bila bron ana. Bila je ukrašena draguljima: crvenim i na-ran astim, plavim i boje indiga te grimiznim.

»Što zna e ti dragulji?« bezazleno je upitala Tamara, iako je Call imao osje aj da vjerojatno zna odgovor.

»Zna e da su razli iti zadaci dovršeni«, Alex je jednostavno objasnio, ne ostavljaju i dojam da se hvali. »Ovaj sam dobio kad sam vatrom uspio otjerati elementala. Ovaj kad sam s pomo u zraka stvorio privid.«

»A što bi zna ilo kad bi imao crni dragulj?« upitao je Aaron. Alex je razroga io o i. Upravo je htio odgovoriti kad ga je prekinuo Jasperov uzvik.

»Gledajte!« Prekoputa njih, iz grebena brda izbijala je svjetlost. Dok su zurili u nju, no je raskidao

vrisak, visok i strašan. »Ostanite ovdje!« viknuo je Alex i potr ao, napola se kližu i niz padinu, žure i prema

svjetlu. No se iznenada ispunila uzvicima. Call je iz daljine uo kako se druge skupine dozivaju.

Nešto je kliznulo nebom iznad njih, nešto ljuskavo i sli no zmiji, no Alex nije podizao pogled.



»Alexe!« vrisnula je Tamara, ali je dje ak nije uo. Bio se spustio u dolinu i po eo se uspinjati uz drugo brdo. Ljuskava se sjenka s visine obrušavala prema njemu.

Sva su djeca vikala Alexu, pokušavaju i ga upozoriti. Sva osim Calla. On je potr ao, ne obaziru i se na goru i bol u nozi dok se klizao nizbrdo i gotovo pao. uo je kako ga Tamara doziva i kako Jasper za njim vi e: »Moramo ostati ovdje«, ali Call nije usporio. Htio je biti

enik kakvim ga je Aaron smatrao, u enik s kojim je sve u redu. Napravit e nešto zbog ega enici dobivaju tajanstvene medalje za juna ka djela. Namjeravao se baciti ravno usred

sukoba. Spotaknuo se o kamen, pao i otkotrljao do podnožja brda, snažno udarivši laktom u

korijen stabla. Dobro, pomislio je, to baš i nije najbolji po etak. Nesigurno se uspravio i krenuo uzbrdo. Sad je na svjetlosti koja se slijevala s vrha brda

sve jasno vidio. Bila je to svjetlost oštra poput noža, svjetlost na kojoj se jasno ocrtavao svaki kamen i svaka rupa. Uzbrdica je postala strmija što se Call više približavao vrhu; pao je na koljena i posljednjih metar-dva penjao se etveronoške, zakotrljavši se na zaravan na vrhu brda.

Nešto je promaknulo pokraj njega, nešto golemo, nešto što je podiglo takav vjetar da mu je prašina zasula lice i o i, gotovo ga ugušivši. Uspravio se.

»Upomo !« za uo se jedva ujan glas. »Pomozi mi, molim te!« Call se osvrnuo oko sebe. Svjetlosti je nestalo. Vrh brijega sad je obasjavala samo

svjetlost zvijezda i mjeseca. Bio je prekriven isprepletenim korijenjem i grmljem. »Tko je tu?« upitao je.

Za uo je zvuk sli an isprekidanom jecaju. »Calle?« Call je po eo tragati u smjeru iz kojeg je dolazio glas, razgr i grmlje. Negdje u pozadini glasovi su dozivali njegovo ime. Odgurivao je nogom kamenje i

kliznuo niz blagu padinu. Našao se u zasjenjenoj udubini u tlu, obrasloj trnovitim grmljem. Na drugoj strani udubine nazirao se zguren lik.

»Drew?« zazvao je Call. Sitni se dje ak s mukom pokušavao okrenuti. Call je uspio vidjeti da mu je jedna noga

zapela u rupu u tlu. Bila mu je iskrivljena pod ružnim, bolnim kutom. Iza Calla su dvije kugle blage svjetlosti obasjale no . Call se osvrnuo preko ramena i

shvatio da lebde prema njima s drugog brda, gdje su stajali ostali u enici. Jedva ih je uspijevao vidjeti, a sumnjao je da oni njega uop e vide.

»Calle?« Suze na Drewovim obrazima blistale su na mjese ini. Call mu se približio. »Jesi li zapeo?« upitao je. »Da, naravno«, šapnuo je Drew. »Pokušao sam pobje i i nisam baš daleko stigao. To je

tako ponižavaju e.« Zubi su mu cvokotali. Na sebi je imao samo tanku majicu i traperice. Call nije mogao

vjerovati da je tako odjeven planirao pobje i iz Magisteriuma. »Pomozi mi«, Drew je izustio cvoko i. »Pomozi mi da se oslobodim. Moram

nastaviti.« »Ali, ne shva am. Što nije u redu? Kamo eš oti i?« »Ne znam.« Drewovo se lice iskrivilo. »Nemaš pojma kakav je majstor Lemuel.

Shvatio je da sam ponekad, kad sam pod velikim stresom, uspješniji. Ono, stvarno sam puno uspješniji. Znam da je to udno, ali oduvijek sam bio takav. Imam bolji rezultat na testu nego na vježbama. Pa je on zaklju io da u bolje napredovati ako me stalno drži pod stresom. Jedva... jedva uop e spavam. Samo mi ponekad dopušta da nešto pojedem i nikad ne znam kad e to biti. Stalno me straši, priziva privide udovišta i elementala dok sam sam u tami. Ja stvarno želim napredovati. Htio bih biti bolji arobnjak, ali jednostavno...« Skrenuo je pogled i progutao knedlu, dok mu se grlo stezalo. »Jednostavno ne mogu.«



Call ga je pomnije pogledao. Bilo je o ito da Drew nije nimalo sli io dje aku kojeg je Call upoznao u autobusu za Magisterium. Bio je mršaviji. Puno mršaviji. Traperice su mu visjele, a pridržavao ih je samo remen koji je Drew zategnuo sve do posljednje rupice. Nokti su mu bili izgrizeni, a ispod o iju bile su mu tamne sjenke.

»Dobro«, rekao je Call. »Ali s tom nogom ne eš daleko sti i.« Nagnuo se i prislonio dlan uz Drewov gležanj. Bio je vru na dodir.

Drew je uzviknuo: »To boli!« Call je promotrio gležanj koji je izvirivao ispod ruba traperica. Bio je ote en i taman.

»Mislim da si slomio nogu.« »M-misliš?« Drew se uspani io. Call je duboko uronio u svoju nutrinu, kroz sebe, sve do tla na kojemu je kle ao. Zemlja

želi vezati. Osjetio je kako popušta pod njegovim dodirom, stvaraju i prostor u koji se može preto iti magija, onako kako se voda uzdiže da bi ispunila udubinu u pijesku na plaži.

Call je povukao magiju kroz sebe, u svoju ruku i pustio je da pote e u Drewa. Drew je naglo udahnuo.

Call se povukao. »Oprosti...« »Nemoj.« Drew ga je u udu pogledao. »Manje me boli. Djeluje.« Call nikad prije nije tako radio s magijom. Majstor Rufus govorio je o iscjeljivanju, ali

nikad ga nisu vježbali. A ipak je uspio. Možda je s njim zaista sve u redu. »Drew! Calle!« Bio je to Alex, pra en blistavom kuglom svjetlosti, koja je obasjavala

njegovu kosu poput aureole. Skliznuo je niz padinu i gotovo se zaletio u njih. Lice mu je bilo blijedo na mjese ini.

Call se odmaknuo. »Drew se zaglavio. Mislim da je slomio gležanj.« Alex se nagnuo nad mla eg dje aka i dodirnuo tlo ondje gdje je Drewu zapela noga.

Dok se zemlja mrvila i odmicala, Call se osje ao glupo što se i sâm toga nije sjetio. Alex je prihvatio Drewa ispod ruku i povukao ga. Drew je glasno viknuo od bola.

»Zar me nisi uo? Gležanj mu je slomljen...«, zapo eo je Call. »Calle, nemamo vremena.« Alex je kleknuo i podigao Drewa na ruke. »Moramo oti i

odavde.« »Š-što?« Drew kao da je bio previše zapanjen da bi nešto u inio. »Sto se doga a?« Alex se zabrinuto osvrtao oko sebe. Call se iznenada prisjetio svih upozorenja o onome

što vreba u šumama nedaleko od špilja Magisteriuma. »Kaosom opsjednuti«, izustio je. »Ovdje su.«



ŠESNAESTO POGLAVLJE

JE PRESJEKLO DUBOKO ZAVIJANJE. Alex je krenuo uz padinu, nestrpljivo domahnuvši glavom Callu da krene za njim. Call se požurio. Noga ga je boljela. Kad su izašli na vrh, Call je ugledao Aarona i Tamaru kako prelaze preko grebena

brda, a Celia, Jasper i Rafe pratili su ih u stopu. Svi su bili zadihani. »Drew!« uzviknula je Tamara ugledavši nepokretan lik u Alexovim rukama. »Kaosom opsjednute životinje«, izvalio je Aaron zaustavivši se pred Callom i Alexom.

»Penju se uzbrdo...« »Kakve?« naglo je upitao Alex. »Vukovi«, odgovorio je Jasper pokazavši rukom. Ne ispuštaju i Drewa, Alex se okrenuo. Užasnuo se. Mjese ina je obasjavala tamne

likove koji su izvirali iz šume i približavali im se. Pet vukova, duga kih i mršavih, s krznom boje olujnog neba. Njuškali su zrak, a blještave su im o i bile divlje i udne.

Alex se sagnuo i oprezno spustio Drewa na tlo. »Slušajte me«, viknuo je u enicima koji su preplašeno tumarali naokolo. »Stanite u krug oko nas dok ja iscjeljujem Drewa. Vukovi osje aju slabe i ozlije ene. Napast e.«

»Trebamo ih samo držati na udaljenosti dok majstori ne do u«, rekla je Tamara i stala ispred Alexa.

»Kako ne, samo ih trebamo držati na udaljenosti. Ništa lakše«, ljutito je rekao Jasper, ali je stao u krug zajedno s ostalima, le ima okrenutima Alexu i Drewu. Call se našao rame uz rame sa Celijom i Jasperom. Celiji su cvokotali zubi.

Kaosom opsjednuti vukovi prelili su se preko grebena poput sjenki, divlji, drže i se nisko pri tlu. Bili su golemi, mnogo ve i nego što je Call ikad mogao zamisliti. Iz otvorenih njuški slina im je visjela u nitima. O i su im plamtjele i kolutale, ponovno izazivaju i u Callovoj glavi onaj osje aj svrbeža, gorenja, že i. Kaos, pomislio je. Kaos želi progutati.

No koliko god su bili zastrašuju i, što ih je Call dulje promatrao, to mu se više inilo da su im o i prekrasne, poput unutrašnjosti kaleidoskopa. Tisu e razli itih boja istodobno. Nije mogao odvojiti pogled od njih.

»Calle!« Tamarin ga je glas prenuo iz misli i Call se naglo vratio svijesti, shvativši iznenada da je izašao iz kruga i bio nekoliko koraka ispred ostalih. Ali nije se udaljavao od vukova. Bio im je bliže.

N



Tamara ga je zgrabila za ruku, izvan sebe od straha, ali odlu na. »Ho eš li prestati?« viknula je i povukla ga prema krugu.

Sve se dogodilo u tren oka. Tamara ga je povukla, a Call se odupro. Bolesna ga je noga iznevjerila i pao je, laktovima bolno udarivši o kameno tlo. Tamara ga je pustila i napravila pokret kao da baca lopticu za bejzbol. Iz dlana joj je izbio krug vatre, ravno prema vuku koji se iznenada našao vrlo blizu.

Vatra je prasnula na njegovu krznu i vuk je zaurlao, otkrivaju i usta puna oštrih zubi. Ali nije zastao. Krzno mu se nakostriješilo kao da je naelektrizirano. Crveni mu je jezik visio. Prilazio im je sve bliže. Bio je samo korak-dva od Calla koji se pokušavao osoviti na noge. Tamara ga je uhvatila ispod pazuha i pokušala ga povu i. Kaosom opsjednuti nisu se mogli otjerati kao viverni. Oni nisu marili ni za što osim za zube, krv i ludilo.

»Tamara! Calle! Vra ajte se u krug!« vikao je Alex uplašeno. Kaosom opsjednuti vukovi kora ali su prema njima, okružuju i Calla i Tamaru, ne obaziru i se na štit koji su formirali u enici. Alex je bio usred kruga pridržavaju i onesviještenog Drewa. Bio je skamenjen, širom otvorenih usta i razroga enih o iju.

Call je s teškom mukom ustao i odgurnuo Tamaru iza sebe. Pogledao je najbližeg vuka ravno u o i. Vu je su se o i još kovitlale u bojama vatre, crvenoj i zlatnoj.

I to je to, prošlo mu je kroz glavu. Misli kao da su mu usporile. Imao je osje aj da kora a kroz vodu.

Tata je bio u pravu. Cijelo je vrijeme bio u pravu. Umrijet emo ovdje. Nije bio bijesan... ali ni uplašen. Tamara ga je nastojala povu i prema krugu. Ali nije se

mogao ni pomaknuti. Nije se ni htio pomaknuti. Obuzimao ga je udan osje aj, nešto poput sve vrš eg vora pod rebrima. Osje ao je kako tu a narukvica na njegovoj ruci pulsira.

»Tamara«, šapnuo je. »Povuci se.« »Ne u!« Povukla ga je za košulju. Call je posrnuo, a vuk je sko io. Netko je vrisnuo - Celia ili Jasper. Vuk je bio u skoku, zastrašuju i i prekrasan, s

krznom iz kojeg su izbijale iskre. Call je htio podi i ruku. Nenadano se pred njim stvorila sjenka - netko se bacio izme u njega i vuka, netko plave

kose, netko tko se vrsto ustobo io i ispružio obje ruke kao da e njima mo i zaustaviti vuka. Alex, pomislio je Call u prvi mah, dok mu se u glavi vrtjelo, a onda, dok ga je ispunjavalo ledeno zaprepaštenje: Aaron.

»Nemoj!« vrisnuo je i srnuo naprijed, ali ga Tamara nije puštala. »Aarone, nemoj!« I drugi su u enici vikali, dozivaju i Aarona. Alex je ostavio Drewa i probio se prema

Aaronu. Aaron se nije ni pomaknuo. vrsto se ukopao u tlo kao da je pustio korijenje. Ruke je

podigao, okrenuvši dlanove naprijed, a iz njih je izviralo nešto poput dima - crnje od crnog, gusto i vijugavo i Call je bio svjestan, ne znaju i kako, da je to najmra nija tvar svijeta.

Vuk se u skoku s urlikom izvio postrance tako da se nespretno do ekao na tlo, samo korak-dva od Tamare i Calla. Krzno mu se bilo nakostriješilo, a o i su mu lu ki kolutale. Ostali su vukovi po eli zavijati i cviljeti, pridonose i ludilu no i.

»Aarone, što to radiš?« upitala je Tamara tako tiho da Call nije bio siguran je li je Aaron uop e uo. »Jesi li ti to napravio?«

Ali Aaron kao da nije uo. Iz dlanova mu je izvirala tmina. Kosa i košulja prilijepile su mu se uz znojnu kožu. Tmina se brže kovitlala, a baršunaste vitice omatale su se oko opora kaosom opsjednutih. Vjetar se poja ao, tako da je drve e zadrhtalo. Tlo se potreslo. Vukovi su pokušali uzmaknuti, pobje i, ali ih je tmina zaokružila - tmina koja se pretvarala u vrstu tvar, u zatvorske zidine.

Callu je srce silovito tuklo. Osjetio je iznenadan užas pri pomisli da je zarobljen u toj tmini, u tom ništavilu koje se nadvija nad njega, brišu i ga, otimaju i ga.

Progutat e ga.



»Aarone!« viknuo je, ali vjetar je ve savijao stabla i prigušivao svaki zvuk. »Aarone, prestani!«

Call je još vidio blistave, uspani ene o i kaosom opsjednutih vukova. Na trenutak su se okrenuli prema njemu, samo iskrice u tmini. Tada se tmina sklopila oko njih i više ih nije bilo.

Aaron je kao gromom pogo en pao na koljena. Kle ao je, daš i, s jednom rukom na trbuhu. Vjetar je popustio i tlo se smirilo. U enici nisu ni pisnuli. Alexove su se usne pomicale,

ali nije se ula nijedna rije . Call je pogledom tražio vukove, ali ondje gdje su maloprije stajali sad se valjala samo tmina, raspršuju i se poput dima.

»Aarone.« Tamara se odvojila od Calla i pritr ala Aaronu, nagnuvši se da mu spusti ruku na rame. »O, moj Bože, Aarone, Aarone...«

Drugi su u enici po eli šaptati. »Što se doga a?« upitao je nekako tužno Rafe. »Što se dogodilo?«

Tamara je tapšala Aarona po le ima, tješe i ga. Call je znao da bi i on trebao pri i Aaronu, ali je imao osje aj da se skamenio. Nije mogao izbiti iz glave sliku Aarona neposredno prije nego što je vuka progutala tmina, kao da nešto priziva -a to nešto se odazvalo.

Pomislio je na petostih. Vatra želi gorjeti, voda želi te i, zrak se želi uzdizati, zemlja želi vezati. Ali kaos želi

progutati. Call se osvrnuo na uznemirene u enike. U daljini iza njih vidio je svjetla kako

poskakuju - svjetle e kugle majstora koji su tr ali prema njima. Do njega su dopirali njihovi glasovi. Drew je imao udan izraz lica, stoi ki i pomalo izgubljen, kao da su mu potonule sve la e. Niz obraze su mu klizile suze. Celia je pogledavala Aarona i Calla, kao da pita Calla ho e li s Aaronom biti sve u redu.

Aaron je bio zagnjurio lice u dlanove. Nešto u njegovu držanju potaklo je Calla da se pokrene; posrnuo je na kratkoj udaljenosti koja ga je dijelila od njegovih prijatelja i spustio se na koljena pokraj Aarona.

»Jesi li dobro?« upitao je. Aaron je podigao glavu i polako kimnuo, kao da je u šoku. Tamarin i Callov pogled susreli su se iznad Aaronove glave. Tamarina se kosa rasplela

iz pletenica i padala joj na ramena. Call je pomislio kako je nikad prije nije vidio tako neurednu. »Ne razumiješ«, obratila se Callu prigušenim glasom. »Došli su po Aarona. On je...«

»Još sam uvijek ovdje, znaš«, rekao je Aaron napetim glasom. »Makar«, šapnula je Tamara. »Nisam Makar«, usprotivio se Aaron. »Ne mogu biti. Ne znam ništa o kaosu. Nemam

nikakvih sklonosti prema...« »Aarone, dijete.« Aaronovo je zamuckivanje prekinuo blagi glas. Call je podigao

pogled i, na svoje iznena enje, ugledao majstora Rufusa. Bili su tu i ostali majstori, s kuglama poput krijesnica koje su se zalijetale izme u u enika provjeravaju i je li koji ozlije en, umiruju i ih. Majstor North podigao je Drewa u naru je, a dje ak mu je naslonio glavu na prsa.

»Nisam htio...«, zaustio je Aaron nesretno. »Vuk je u jednom trenutku bio ovdje, a onda ga više nije bilo.«

»Nisi ništa pogrešno napravio. Vuk bi te napao da nisi nešto poduzeo.« Majstor Rufus pružio je ruku i nježno povukao Aarona na noge. Call i Tamara su se odmaknuli. »Aarone Stewarte, spasio si nekoliko života.«

Aaron je isprekidano udahnuo. Izgledalo je da se pokušava sabrati. »Svi zure u mene, svi ostali u enici«, rekao je ispod glasa.

Call se osvrnuo, ali su se pred njim iznenada pojavila dva majstora. Bili su to majstor Tanaka i žena koju je jednom vidio sa skupinom u enika Zlatne godine, ali nije joj znao ime.

»Zure u tebe jer si ti Makar«, rekla je arobnica ne skidaju i pogled s Aarona. »Zato što posjeduješ mo kaosa.«



Aaron joj nije odgovorio. inilo se kao da ga je netko iznenada pljusnuo. »Aarone, ekali smo na tebe«, rekao je majstor Tanaka. »Nemaš pojma koliko smo te

dugo ekali.« Izgledalo je da e Aaron, napet kakav je bio, pobje i svakog trenutka. Ostavite ga na

miru, htio je uzviknuti Call. Zar ne vidite da ga plašite? Aaron je bio u pravu. Svi su sad zurili u njih - ostali u enici, zbijeni jedni uz druge, i njihovi majstori. ak su i Lemuel i Milagros na trenutak zanemarili svoje šegrte i zagledali se u Aarona. Nije bilo samo Rockmaplea. Call je pretpostavljao da se vratio u Magisterium kako bi se pobrinuo za Drewa.

Rufus je zaštitni ki spustio ruku na Aaronovo rame. »Haru«, obratio se majstoru Tanaki. »I ti, Sarita. Hvala vam na lijepim rije ima.«

Ali nije se doimao osobito zahvalnim. estitam«, rekao je majstor Tanaka. »Imati Makara kao šegrta - to je san svakog

majstora.« Zvu ao je prili no ogor eno i Call se pitao je li bijesan zbog toga što je Rufus imao priliku prvi birati na prijamnom ispitu. »A sad mora krenuti s nama. Majstori moraju razgovarati s njim...«

»Ne može!« uzviknula je Tamara, a onda naglo prekrila usta rukom, kao da je i sama iznena ena svojim ispadom. »Samo sam mislila...«

»Današnji je dan bio stresan za u enike, a osobito za Aarona«, rekao je Rufus. »Ove je šegrte, koji su gotovo svi sa Željezne godine, napao opor kaosom opsjednutih vukova. Zar se dje ak ne može vratiti u svoj krevet?«

Žena koju je oslovio kao Sarita odmahnula je glavom. »Ne možemo dopustiti da okolo luta arobnjak kaosa koji nema kontrolu nad svojim mo ima i ne razumije ih.« Vidjelo se da joj je žao zbog toga. »Rufuse, temeljito smo pretražili okolicu. Što god da se dogodilo s ovim oporom vukova, bila je to nekakva anomalija. Ono što je ovoga trenutka najve a opasnost za

Aarona i za sve ostale u enike upravo je sam Aaron.« Pružila je ruku. Aaron je podigao pogled prema majstoru Rufusu, ekaju i njegovo dopuštenje. Rufus je

umorno kimnuo. »Idi s njima«, rekao je, napravivši korak unatrag. Majstor Tanaka domahnuo mu je da mu pri e i Aaron je to i u inio. Dok je dvoje arobnjaka hodalo uz njega, Aaron se uputio prema Magisteriumu, samo jednom zastavši da dobaci pogled Callu i Tamari.

Call nije mogao ne primijetiti kako se doima vrlo sitnim.



SEDAMNAESTO POGLAVLJE IM JE AARON NESTAO iz vidokruga, ostali su majstori po eli organizirati šegrte u redove, tako da su u enici Željezne godine bili u sredini, a stariji u enici s vanjske strane. Tamara i Call držali su se malo podalje, promatraju i ostale kako se žure. Call se

pitao osje a li se Tamara isto kao i on. I sama pomisao da e arobnja ki svijet ikada prona i Makara doimala se kao nešto nevjerojatno i nemogu e, a sad se pokazalo da je Aaron, njihov prijatelj Aaron, zapravo Makar. Call se osvrnuo prema mjestu gdje su se vukovi nalazili prije nego što ih je Aaron odaslao u prazninu, ali jedini trag njihove prisutnosti bili su otisci krupnih šapa u snijegu. Tragovi su još svjetlucali slabim, jedva primjetnim svjetlom, kao da je svaki otisak ostavila vatra i kao da se dio te vatre još uvijek zadržao u njihovoj dubini.

Dok je Call promatrao otiske, nešto sitno protr alo je izme u stabala poput pokretne sjenke. Namrštio se, nastoje i bolje vidjeti, ali više se ništa nije pomaklo. Zadrhtao je prisjetivši se golema stvorenja koje ga je dotaklo dok je tr ao prema Drewu. Zbog onoga što se te no i dogodilo postao je osobito osjetljiv na svaki šum i pokret. Možda si je samo umislio da je nešto vidio.

Majstorica Milagros odvojila se od skupine šegrta koji su se uspjeli posložiti u donekle organizirane redove i prišla Tamari i Callu te im se nježno obratila. »Sad moramo krenuti natrag. Malo je vjerojatno da u blizini ima još kaosom opsjednutih, ali ne možemo biti sigurni. Bilo bi najbolje da se požurimo.«

Tamara je kimnula. Call je dosad nije vidio tako potištenu. Pridruživši se ostalim šegrtima Željezne godine u sredini skupine, svi su zajedno krenuli prema Magisteriumu. Maj-stori su okružili skupinu, a njihove su svjetle e kugle bacale zrake kroz no koja se primicala zori. Celia, Gwenda i Jasper kora ali su pokraj Rafea i Kaja. Jasper je bio ogrnuo Drewa svojim krznenim kaputom dok je Drew ležao na tlu, što je bilo neuobi ajeno lijepo od njega, pa je sad drhturio na ledenom jutarnjem zraku.

»Je li Drew rekao zašto je pobjegao?« Celia je upitala Calla. »Ti si bio s njim prije nego što je stigao Alex. Što ti je rekao?«

Call je odmahnuo glavom. Pitao se je li to bila tajna. »Nama možeš re i«, nagovarala ga je Celia. »Mi mu se ne emo rugati.« Gwenda je pogledala Jaspera i podigla obrve. »Barem ne svi.« Jasper je pogledom prostrijelio Tamaru, no ona nije progovorila ni rije i. Iako je Jasper gotovo uvijek bio glupan, u tom trenutku, prisjetivši se kako su Tamara i

Jasper bili dobri prijatelji na prijamnom ispitu, Callu ga je bilo žao. Sjetio se kad je susreo



Jaspera u knjižnici kako svim silama nastoji prizvati ognjenu iskru i kako se Jasper otresao na njega i htio ga otjerati. Call se pitao nije li i Jasper, kao Drew, razmišljao o bijegu.

Prisjetio se Jasperovih rije i: Samo kukavice pobjegnu iz Magisteriuma. Više mu ga nije bilo žao.

»Rekao mi je daje majstor Lemuel bio previše strog s njim«, rekao je Call. »Da je uspješniji pod stresom pa ga je Lemuel stalno pokušavao zastrašiti ne bi li bio bolji.«

»Majstor Lemuel tako se ponaša sa svima nama. Iska e iza ugla, vi e i vježba s nama usred no i«, primijetio je Rafe. »Ne pokušava biti zao. Samo nas nastoji pripremiti.«

»Kako da ne«, odvratio je Call prisje aju i se Drewovih izgrizenih noktiju i ustrašena pogleda. »Drew je pobjegao bez ikakva razloga. Mislim, tko ne bi htio da ga po snijegu proganja opor kaosom opsjednutih vukova?«

»Rafe, možda nisi znao koliko je Drewu bilo teško«, ubacila se Tamara zabrinuto. »S obzirom na to da se majstor Lemuel s tobom ne ponaša tako.«

»Drew laže«, uporno je tvrdio Rafe. »Rekao je da mu majstor Lemuel ne dopušta jesti«, odvratio je Call. »A i izgleda

mršavije.« »Što?« uzviknuo je Rafe. »To nije istina. Vidio si ga u refektoriju s nama ostalima.

Uostalom, Drew mi nikad nije ispri ao nešto sli no. Sigurno bi mi rekao.« Call je slegnuo ramenima. »Možda je mislio da mu ne bi povjerovao. I bio je u pravu.« »Nije to no, ja ne bih...«, Rafe se osvrnuo na druge u enike, no oni su s nelagodom

skrenuli pogled. »Majstor Lemuel nije ljubazan«, rekla je Gwenda. »Možda je Drew mislio da nema

drugog izlaza pa je pobjegao.« »Majstori se ne bi smjeli tako ponašati«, dodala je Celia. »Trebao je re i majstoru

Northu. Ili nekome drugome.« »Možda on misli da se majstori trebaju tako ponašati«, primijetio je Call. »S obzirom na

to da nam nitko nikad nije rekao kako bi se zaista trebali ponašati.« Na to nitko nije imao što re i. Neko su vrijeme hodali u tišini, a izme su im škripale na

snijegu. Kraji kom oka Call je nekoliko puta opazio malu sjenku kako drži korak s njima, prikradaju i se od drveta do drveta. Mislio ju je pokazati Tamari, samo što ona nije rekla ni rije i otkako su majstori odveli Aarona u Magisterium. Bila je izgubljena u mislima.

Što je to bilo? inilo se da nije dovoljno veliko da bi predstavljalo opasnost. Možda mali elemental poput Warrena, koji se bojao pokazati. Možda je to i bio Warren, previše uplašen da bi se ispri ao. Što god bilo, Call nikako nije mogao izbiti to stvorenje iz glave. Malo je zaostao iza drugih i našao se na za elju skupine. Ostali su u enici bili dovoljno umorni i smušeni tako da se trenutak-dva poslije uspio primaknuti stablima, a da ga nitko nije opazio.

U šumi je vladala tišina, a snijeg je blistao na zlatnoj svjetlosti izlaze eg sunca. »Tko je tu?« tiho je zazvao Call. Iza jednog od stabala izvirila je dlakava njuškica. Stvorenjce je bilo poput krznene

loptice sa zašiljenim ušima i zagledalo se u Calla o ima kaosom opsjednutih. Vu je mladun e. Vu je zacvilio i plašljivo se povukao, nestavši Callu iz vida. Callu je srce udaralo u

grudima. Napravio je mali korak naprijed, stresavši se kad mu je pod nogom krenula gran ica. Vu nije bio daleko. Call ga je uo io kako se skupio ispod stabla, dok mu je jutarnji vjetar razbarušio svijetlosme e krzno. Vlažnim je crnim nosom njuškao oko sebe.

Nije djelovao opasno. Izgledao je poput obi nog šteneta. »Sve je u redu«, rekao je Call, kao da ga tješi. »Hajde, iza i. Nitko te ne e ozlijediti.« Vu je po eo mahati malim, krznenim repom. Posrnuo je prema Callu preko suhog

liš a i snijega, pomalo nesiguran na nogama.



»Bok vu u«, šapnuo je Call. Oduvijek je želio psa, o ajni ki ga je želio, no otac mu nikad nije dopustio da nabavi ku nog ljubimca. Ne mogavši odoljeti, Call je pružio ruku i pomilovao vu a po glavi, a prsti su mu utonuli u krzno. Vu je po eo brže mahati repom i zacvilio je.

»Calle!« Netko ga je pozvao. Vjerojatno Celia. »Što radiš? Kamo si nestao?« Callove su se ruke nesvjesno pokrenule, kao da je lutka na koncu, te je uhvatio vu a i

gurnuo ga ispod jakne. Vu ga je onjušio uhvativši se sitnim šapama za Callovu košulju dok je Call povla io patentni zatvara na jakni. Provjerio je kako izgleda: nitko ne bi mogao re i da nešto nije kako treba. Izgledalo je kao da ima trbuš , kao da se najeo lišaja.

»Calle!« ponovno je za uo Celijin glas. Oklijevao je. Bio je potpuno, apsolutno siguran da se unošenje kaosom opsjednute

životinje u Magisterium kažnjavalo izbacivanjem iz škole. Možda bi mu ak i zape atili magiju. Bila je to potpuna ludost.

Tada je vu nakrenuo glavicu i liznuo donji dio Callove brade. Sjetio se kako su vukovi nestali u tmini koju je prizvao Aaron. Je li me u njima bila i majka toga šteneta? Je li vu ostao bez majke... baš kao i Call?

Duboko je udahnuo i, do kraja povukavši patentni zatvara na jakni, šepesaju i krenuo za ostalima.

»Gdje si bio?« upitala ga je Tamara. Trgnula se iz omamljenosti i sad se doimala razdražljivom. »Ve smo se zabrinuli.«

»Noga mi je zapela za korijen«, odgovorio je Call. »Drugi put pozovi nekoga.« Tamara je bila previše umorna i odsutna da bi malo

razmislila o njegovu izgovoru. Jasper se okrenuo prema njemu s udnim izrazom lica. »Upravo smo razgovarali o Aaronu«, rekao je Rafe. »Kako je udno što nije znao da

posjeduje magiju kaosa. Nikad ne bih rekao da bi on mogao biti Makar.« »To je sigurno zastrašuju e«, dodao je Kaj. »Posjedovati magiju kakvu posjeduje i

Neprijatelj smrti. Ho u re i, to ne može biti ugodno, zar ne?« »To je samo mo «, s visine je primijetio Jasper. »Neprijatelj nije postao udovište zato

što posjeduje magiju kaosa. Postao je udovište zato što ga je iskvario majstor Joseph pa je pot-puno poludio.«

»Kako to misliš da ga je Joseph iskvario? Je li on bio Neprijateljev majstor?« upitao je Rafe zabrinuto, možda pomislivši da bi majstor Lemuel, kad bi bio grub prema njemu, i njega mogao pretvoriti u udovište.

»Daj, Jaspere, samo im ispri aj što se dogodilo«, umorno je rekla Tamara. »Dobro«, rekao je Jasper, kao da je zahvalan što mu se obratila. »Za vas koji ništa ne

znate, što je, usput re eno, prava sramota, Neprijatelj evo pravo ime je Constantine Madden.« »Lijepo si po eo, Jaspere«, ubacila se Celia. »Nisu svima nama roditelji išli u

Magisterium.« Vu se promeškoljio ispod Callove jakne. Call je prekrižio ruke na prsima, nadaju i se

da nitko ne e zamijetiti da mu se ispod jakne nešto mi e. »Jesi li dobro?« upitala ga je Celia. »Izgledaš nekako...« »Dobro sam«, odgovorio joj je bez oklijevanja. Jasper je nastavio. »Constantine je imao brata blizanca koji se zvao Jericho. Kao svi

arobnjaci koji postignu dovoljno dobre rezultate na prijamnom, u Magisterium su došli u dvanaestoj godini. U to se vrijeme mnogo više eksperimentiralo. Majstor Joseph, Jerichov

itelj, bio je osobito zainteresiran za magiju kaosa. Ali da bi mogao izvesti sve eksperimente koje je želio, trebao mu je Makar kako bi mogao pristupiti praznini. On sam nije to mogao.«

Jasperov je glas postao tiši i nekako sablastan. »Zamislite koliko je bio sretan kad se pokazalo da je Constantine Makar. Jericha nije trebalo dugo uvjeravati da pristane biti bratova protuteža, a druge majstore nije trebalo puno uvjeravati da majstoru Josephu dopuste raditi s



bra om i nakon redovitih predavanja i vježbi. Joseph je bio vješt u magiji kaosa, iako je sam nije mogao izvoditi, a Constantine je trebao puno toga nau iti.«

»To ne sluti na dobro«, rekao je Call, koji je nastojao ne obra ati pozornost na ono što se zbivalo ispod njegove jakne, gdje je vu žvakao jedan od njegovih gumba, što ga je škakljalo.

»Zaista ne«, ubacila se Tamara. »Jaspere, to nije pri a o duhovima. Ne moraš je tako pri ati.«

»Pri am samo onako kako se dogodilo. Constantine i majstor Joseph postajali su sve opsjednutiji onime što se moglo napraviti s prazninom. Uzimali su djeli e praznine i stavljali ih u životinje, stvaraju i tako kaosom opsjednute, kao što su bili oni vukovi. Ta su stvorenja izdaleka izgledala kao obi ne životinje, ali su bili agresivniji, a mozak im je bio potpuno poreme en. isti kaos izazove ludilo u mozgu. Praznina je istodobno sve i ništa. Nitko to ne može dugo podnositi u glavi, a da ne poludi. ak ni vjeverice.«

»Postoje i kaosom opsjednute vjeverice?« upitao je Rafe. Jasper mu nije odgovorio. Bio se potpuno zanio. »Možda je upravo zato Constantine

tako postupao. Možda je poludio od praznine. Nitko to zapravo ne zna. Samo znamo da je htio napraviti eksperiment koji nitko prije nije pokušao. Bio je pretežak. Tim je eksperimentom gotovo uništio samog sebe, a uistinu je usmrtio svoju protutežu.«

»Ho eš re i, svog brata«, rekao je Call. Glas mu se na kraju re enice malo povisio jer je vu odabrao taj trenutak da prestane žvakati gumbe. Po eo ga je lizati. Callu se u inilo da i slini po njemu.

»Ma da. Brat je umro na podu dvorane za eksperimente. Kažu da njegov duh...« »Umukni, Jaspere«, prekinula ga je Tamara. Bila je zagrlila drugu djevoj icu sa

Željezne godine kojoj su usne podrhtavale. »Kako god, Jericho je poginuo. Možda mislite da je to trebalo zaustaviti Constantinea,

ali njegovo se stanje samo pogoršalo. Postao je opsjednut željom da prona e na in kojim bi brata vratio u život. Htio je iskoristiti magiju kaosa da oživi mrtvaca.«

Celia je potvrdno kimnula. »Nekromancija. To je apsolutno zabranjeno.« »Nije uspio. No uspio je usaditi magiju kaosa u žive ljude, stvorivši tako prve kaosom

opsjednute ljude. Pretpostavlja se da je prognao njihove duše tako da više nisu znali tko su. Bez razmišljanja su mu se pokoravali. To nije bilo ono što je Constantine htio, a možda

ni namjeravao posti i, ali svejedno ga nije zaustavilo u eksperimentiranju. Kona no su drugi majstori otkrili što radi. Pokušavali su smisliti na in kako da mu oduzmu magiju, ali nisu znali da mu je majstor Joseph ostao vjeran. Joseph ga je izvukao iz škole - razorio je jedan od zidova Magisteriuma i odveo Constantinea sa sobom. Mnogi kažu da ih je eksplozivni udar obojicu umalo usmrtio i da je Constantine zadobio strašne ožiljke. Sad nosi srebrnu masku kako bi ih prikrio. Preživjele kaosom opsjednute životinje koje je stvorio tako er su pobjegle nakon eksplozije, zbog ega ih u šumama oko Magisteriuma ima tako mnogo.«

»Ho eš re i da je Neprijatelj smrti postao takav zbog Magisteriuma«, primijetio je Call. »Ne«, odvratio je Jasper. »Nisam to htio...« Pred njima su se pojavile Dveri misije, što je Calla podsjetilo da e mu, ako se uspije

vratiti do svoje sobe, ondje biti puno lakše sakriti vu a. Barem e mu biti lakše sakriti ga od svih ostalih, ako ve ne i od svojih sustanara. Donijet e mu vodu i hranu, a onda... o tome e poslije razmišljati.

Dveri su bile otvorene. Prošli su ispod rije i Znanje i djelovanje su jedno te isto i zakora ili u špilje Magisteriuma, gdje je zapuh topla zraka udario Calla u lice, podsje aju i ga na još jedan problem. Vani se smrzavao. Dok su se kroz špilje vukli prema svojim sobama, Callu je s jaknom zakop anom do brade naglo postalo prevru e.

»A što je Constantine zapravo htio?« upitao je Rafe. »Što?« uznemireno je upitao Jasper.



»Constantine. Rekao si da to nije bilo ono što je htio. Kaosom opsjednuti. Zašto to nije htio?«

»Zato što je htio vratiti brata«, primijetio je Call. Nije mogao vjerovati da je Rafe tako glup. »Nije htio zombije.«

»Oni nisu sli ni zombijima«, rekao je Jasper. »Kaosom opsjednuti ne jedu ljude. Samo više nemaju svoja sje anja i osobnost. Potpuno su prazni.«

Ve su se bili približili sobama u enika Željezne godine. Duž hodnika bili su postavljeni drža i prepuni užarenog kamenja. Zbog krznene lopte koju je skrivao pod jaknom, Callu je naglo porasla temperatura. Vu je osim toga toplo disao u njegov vrat. Callu se inilo da je zaspao.

»Kako to da znaš toliko puno o Neprijatelju smrti?« upitao je Rafe nepopustljivo. Call nije uo Jasperov odgovor jer mu je Tamara šapnula na uho: »Jesi li dobro? Sav si

crven u licu.« »Dobro sam.« Odmjerila ga je od glave do pete. »Jesi li nešto gurnuo pod jaknu?« »Samo svoj šal«, odvratio je, nadaju i se da se Tamara ne e prisjetiti da ga nije ni imao. Namrštila se. »A zašto si to u inio?« Slegnuo je ramenima. »Bilo mi je hladno.« »Calle...« Ali tada su ve bili stigli do svojih soba. Osje aju i neizmjernu zahvalnost, Call je

lupnuo po vratima svojom narukvicom, tako da su oboje mogli u i. Tamara je još odmahivala na pozdrave ostalih u enika kad je Call zalupio vrata za njima i nesigurnim korakom krenuo prema svojoj sobi.

»Calle!« pozvala ga je Tamara. »Misliš li da bismo trebali... ovaj, razgovarati? O Aaronu?«

»Poslije«, izustio je Call bacivši se navrata svoje sobe i zalupivši ih nogom za sobom. Srušio se na le a, a istoga trenutka vu je gurnuo glavicu iz ovratnika njegove jakne i osvrnuo se po sobi.

Sad kad se oslobodio, vu je u divljem uzbu enju skakao po sobi, dok su mu nokti na šapama glasno lupkali po kamenom podu. Call se nadao da Tamara ne e uti kako njuška ispod Callova kreveta, po njegovu ormaru i pidžami koju je bacio na pod kad se probudio.

»Moram te okupati«, rekao je vu u koji se kotrljao, zastavši s nogama u zraku; mahnuo je repom, a jezik mu je visio sa strane. Dok je promatrao njegove udne, promjenjive

i, Call se prisjetio Jasperovih rije i. Oni više nemaju svoja sje anja i osobnost. Prazni su. Ali vu je itekako imao osobnost. Što je zna ilo da o kaosom opsjednutima Jasper nije

znao onoliko koliko je mislio da zna. Možda su kaosom opsjednuti bili bez osobnosti kad ih je Neprijatelj stvorio, možda su ak cijeli život ostali prazni, ali je vu na svijet došao s kaosom u sebi. Tako je i rastao. Nije bio ono ime su ga smatrali.

U sje anje su mu se vratile o eve rije i te je zadrhtao, iako ne zbog hladno e. Ti ne znaš što si. Odagnavši tu misao od sebe, Call se spustio na krevet, zbacio izme s nogu i zagnjurio

lice u jastuk. Vu je sko io pokraj njega, mirišu i na borove iglice i svježe prekopanu zemlju. Call se na trenutak upitao ho e li ga ugristi. No vu se smjestio kraj njega, nakon što ga je dvaput obišao, spustivši se uz Callov trbuh. S toplom težinom kaosom opsjednutog vu a uza se, Call je istoga trenutka utonuo u san.



OSAMNAESTO POGLAVLJE

ALL JE SANJAO da ga pritiš e težina velikog krznenog jastuka. Probudio se ošamu en, mašu i rukama da se oslobodi, i samo što nije udario vu a koji se sklup ao na njegovim prsima i zurio u njega svojim krupnim, mole ivim o ima boje

vatre. Calla je toga trenutka prožela potpuna, zastrašuju a spoznaja o onome što je napravio te

se tako brzo otkotrljao ispod vu a da je kliznuo s kreveta i pao na pod. Bol u koljenu kojim je udario u hladan kameni pod potpuno ga je razbudio. Kle ao je zure i ravno u o i malog vuka koji je dopuzao do ruba kreveta i zagledao se u njega.

»Vau«, oglasio se vu . »Pssst«, siknuo je Call. Srce mu je tuklo u grudima. Što li je samo to napravio? Zar je

uistinu kaosom opsjednutu životinju prokrijum ario u Magisterium? Isto se tako mogao skinuti dogola, premazati se lišajem i tr ati po špiljama vi i: IZBACITE ME! ZAPE ATITE MI MAGIJU! POŠALJITE ME KU I!

Vu je zacvilio. Nije skidao pogleda s Calla, a o i su mu se vrtjele poput vjetrenja e. Isplazio je jezik, a onda ga ponovno uvukao.

»O, ovje e«, promrmljao je Call. »Gladan si, je li? Dobro. Donijet u nešto za jelo. Ostani ovdje. Da. Upravo ovdje.«

Ustao je i trepnuo ugledavši budilicu na no nom ormari u. Jedanaest ujutro, a alarm se još nije oglasio. udno. Tiho je otvorio vrata svoje sobe i pogled mu je istog trenutka pao na Tamaru koja je, ve u odori, doru kovala za zajedni kim stolom. Pred njom je bila rasprostrta prekrasna, normalna hrana: prepe enac i maslac, kobasice, slanina, kajgana i naran in sok.

»Je li se Aaron vratio?« upitao je Call pažljivo zatvorivši vrata za sobom i naslonivši se na njih nemarno, ili se barem tako nadao.

Tamara je progutala zalogaj prepe enca i odmahnula glavom. »Nije. Celia je maloprije navratila i rekla da su danas otkazana sva predavanja. Ne znam što se doga a.«

»Bolje da se presvu eni«, rekao je Call, pruživši ruku prema kobasici na stolu. Tamara se zagledala u njega. »Jesi li dobro? Nekako se udno ponašaš.« »Dobro sam.« Call je dograbio još jednu kobasicu. »Vra am se za trenutak.«

C



Žurno se vratio u sobu gdje je vu ležao na hrpi odje e i mahao šapama po zraku. Sko io je na noge im je ugledao Calla i dotr ao do njega. Call je zadržao dah dok mu je pružao kobasicu. Vu ju je progutao u jednom zalogaju. Zatim mu je dao i drugu, zabrinuto gledaju i kako i ona nestaje istom brzinom. Oblizuju i se, vu ga je promatrao s iš ekivanjem.

»Uh«, rekao je Call. »Nemam više. Ali pri ekaj, donijet u ti nešto drugo.« Za navla enje iste odje e trebalo mu je samo nekoliko sekunda, ali sad je po sobi

skakutao vu . Kako su mu kobasice vratile snagu, zgrabio je Callovu izmu i odvukao je pod krevet, žva i kožu. Kad se Call napokon domogao izme, vu ga je zgrabio za rub nogavice i po eo ga vu i.

»Prestani«, molio ga je Call povukavši nogu, ali to kao da je još više razveselilo štene. Sko io je pred Calla spreman za igru.

»Odmah u se vratiti«, obe ao je Call. »Samo budi tih. A onda u te prokrijum ariti u šetnju.«

Vu je nagnuo glavu na stranu, a onda se ponovno posvetio kotrljanju. Call je iskoristio taj trenutak da pobjegne iz sobe, hitro zatvorivši vrata za sobom.

»Aha, dobro«, rekao je majstor Rufus, okrenuvši se prema Callu. »Spreman si. Moramo na sastanak.«

Call samo što nije isko io iz kože kad ga je ugledao. Tamara je, otresaju i mrvice prepe enca s odore, udno pogledala Calla.

»Ali nisam stigao doru kovati«, usprotivio se Call, pogledavši preostalu hranu. Samo kad bi mogao prokrijum ariti još nekoliko kobasica u svoju spava u sobu, to bi bilo dovoljno za vu a dok se ne vrati s tog sastanka, kakav god bio. U bivšoj školi sastanci su se uglavnom svodili na jednosatna predavanja o tome kako se u enicima mogu dogoditi loše stvari ako nešto loše naprave, o tome zašto nije dobro biti nasilnik ili, barem jednom, o strahotama stjenica. Nije mislio da e i ovdje biti tako, ali se nadao da e barem biti brzo gotovo. Bio je prili no siguran da bi vu što prije trebao u šetnju. Ina e... Call zapravo i nije htio razmišljati o posljedicama.

»Ve si pojeo dvije kobasice«, rekla je Tamara, nimalo mu ne pomogavši time. »Nije baš da umireš od gladi.«

»Zar uistinu?« primijetio je majstor Rufus pomalo ironi no. »U tom slu aju do i sa mnom, Callume. Na sastanku e biti prisutni i neki lanovi Vije a arobnjaka. Ne bismo htjeli zakasniti jer sam siguran da možeš pogoditi o emu e biti rije i.«

Call je stisnutih o iju pogledao majstora. »Gdje je Aaron?« upitao je, ali mu majstor Rufus nije odgovorio, nego ih je samo poveo u hodnik gdje su se pridružili rijeci u enika koja se kretala kroz špilje. Callu se u inilo da nikad prije nije vidio toliko ljudi u školskim hodnicima. Majstor Rufus ubacio se iza skupine starijih u enika i njihovih majstora koji su išli u smjeru juga.

»Znaš li kamo idemo?« upitao je Tamaru. Ona je odmahnula glavom. Doimala se ozbiljnijom nego tjednima prije toga. Call se

prisjetio prethodne no i, kako ga je zgrabila i pokušala odvu i od kaosom opsjednutog vuka. Riskirala je život za njega. Nikad prije nije imao takvog prijatelja. Nikad nije imao prijatelja kao što su bili Tamara i Aaron. A sad kad ih je stekao, nije bio sasvim siguran što bi s njima.

Našli su se u kružnoj dvorani u kojoj su se kamene klupe uzdizale oko okrugle pozornice. U pozadini je Call ugledao skupinu muškaraca i žena u maslinastozelenim odorama, pretpostavivši da su to lanovi Vije a o kojima je majstor Rufus govorio. Rufus ih je poveo do mjesta sasvim sprijeda i ondje su naposljetku ugledali Aarona.

Sjedio je u prednjem redu pokraj majstora Northa, dovoljno daleko da mu se Call nije mogao obratiti ako ne vikne. Vidio je samo Aaronov potiljak, na kojemu je stršila plava kosa. Izgledao je kao i obi no.



Jedan od Makara. Makar. Ta mu je titula bila pomalo zloslutna. Call se prisjetio kako su se prethodne no i sjenke ovijale oko vu jeg opora i kako je Aaron bio užasnut kad je sve prošlo.

Kaos želi progutati. inilo mu se da mo kaosa nije prikladna za nekoga kao što je bio Aaron, koji se svima

svi ao i kome su se svi svi ali. Trebala bi pripadati nekome kao što je Jasper, koji bi vjerojatno uživao izdavati zapovijedi tami i ubacivati magiju kaosa u udne životinje.

Majstor Rufus ustao je s klupe i popeo se na pozornicu, zastavši na sredini podija. »U enici Magisteriuma i lanovi Vije a«, po eo je. Svojim tamnim o ima obuhvatio je prostoriju. Call je imao osje aj da se njegov pogled na trenutak zadržao na njemu i Tamari prije nego što je nastavio. »Svima vam je poznata naša povijest. Magisteriumi postoje još od vremena našeg utemeljitelja, Phillippusa Paracelsusa. U Magisteriumima mladi arobnjaci u e kontrolirati svoju mo . Magisteriumi njeguju zajednicu znanja, magije i mira, a ujedno stvaraju silu kojom možemo obraniti svoj svijet.

Svima vam je poznata pri a o Neprijatelju smrti. Mnogi su od vas u Velikoj bitci ili u Ledenom pogromu izgubili lana obitelji. Isto tako svi znate za Sporazum, dogovor izme u Vije a i Constantinea Maddena, kojim se potvr uje da on ne e napasti nas ako mi ne napadnemo njega ili njegove sile.

Mnogi od vas«, dodao je majstor Rufus, ponovno obuhvativši dvoranu tamnim o ima, »tako er vjeruju da je taj Sporazum pogrešan.«

U gledalištu je zavladao žamor. Tamara je zabrinutog izraza lica pogledala prema lanovima Vije a i Call je iznenada shvatio da su Tamarini roditelji tako er lanovi. Vidio ih je

na Željeznom ispitu. Sad su sjedili potpuno uspravno, skamenjena izraza lica, promatraju i Rufusa. Call je jednostavno osje ao kako zra e neodobravanjem.

»Sporazum zna i da moramo vjerovati Neprijatelju smrti da nas ne e napasti, da ovo primirje ne e iskoristiti za prikupljanje još ve e sile. Ali Neprijatelju se ne može vjerovati.«

Me u lanovima Vije a za uo se žamor. Tamarina je majka spustila ruku na suprugovu podlakticu jer je pokušavao ustati na noge. Tamara kao da se skamenila.

Majstor Rufus podigao je glas. »Neprijatelju se ne može vjerovati. Kažem to kao ovjek koji je poznavao Constantinea Maddena dok je još bio u enik Magisteriuma. Pravimo se da ne vidimo sve eš e napade elementala - jedan se dogodio prošle no i, samo nekoliko metara od vrata Magisteriuma - i napade na naše dostavlja e i sigurne ku e. Pravimo se da ne vidimo ne stoga što vjerujemo obe anjima Constantinea Maddena, nego zato što je Neprijatelj Makar, jedan od rijetkih me u nama koji može kontrolirati magiju praznine. Na bojnom su polju njegovi kaosom opsjednuti porazili jedinog drugog Makara našeg doba. Oduvijek smo bili svjesni da smo, ako nemamo Makara, ogoljeni pred Neprijateljem i od pogibije Verity Torres ekali smo da se rodi drugi Makar.«

Mnogi su se u enici bili nagnuli naprijed na svojim mjestima. Bilo je jasno da su mnogi od njih tek po eli shva ati na što Rufus cilja, iako su neki od njih bili uli što se dogodilo prethodne no i nedaleko od Magisteriuma ili su znali zato što su i sami bili prisutni. Call je vidio kako se mala skupina u enika Srebrne godine naginje prema Alexu, a jedan ga je ak povukao za rukav i gotovo ne ujno upitao: Znaš li o emu on to govori? Alex im je odmahnuo glavom. lanovi Vije a u me uvremenu su se me usobno došaptavali. Tamarin je otac mirno sjedio na svome mjestu, ali se vidjelo da je bijesan.

»Sretan sam što mogu objaviti«, nastavio je Rufus, »da smo ovdje, u Magisteriumu, otkrili Makara. Aarone Stewarte, ho eš li, molim te, ustati?«

Aaron je ustao. Bio je u svojoj crnoj odori i imao je podo njake od iscrpljenosti. Call se pitao jesu li mu uop e dopustili da odspava. Prisjetio se kako mu se sitan Aaron u inio prethodne no i, dok su ga arobnjaci vodili nizbrdo. I sad je izgledao sitan, iako je bio jedan od viših dje aka na Željeznoj godini.



Iz gledališta se za ulo nekoliko glasnih uzdaha. Mnogi su po eli šaptati. Nakon što se nervozno osvrnuo oko sebe, Aaron je htio ponovno sjesti, ali je majstor North odmahnuo glavom i pokazao Aaronu da ostane stajati.

Tamara je stisnula ruke u krilu i pogledavala zabrinuto od majstora Rufusa prema svojim roditeljima, tiha, usana stisnutih u tanku crtu. Call nikad nije bio toliko sretan što nije u središtu pozornosti. Imao je osje aj da svi ljudi u dvorani o ima gutaju Aarona. Samo je Tamara bila uznemirena, vjerojatno zabrinuta da bi njezini roditelji mogli nasrnuti na pozornicu i tresnuti majstora Rufusa stalaktitom.

Jedan od lanova Vije a spustio se s klupe u pozadini dvorane do Aarona i poveo ga na pozornicu. Kad je Aaron opazio Tamaru i Calla, malko se osmjehnuo podigavši obrve kao da ho e re i: Ovo je sve šašavo.

Call je osjetio kako mu se kutovi usana podižu u smiješak, kao odgovor Aaronu. Majstor Rufus sišao je s pozornice i sjeo pokraj majstora Northa, na Aaronovo mjesto.

Majstor North nagnuo se prema njemu i nešto mu došapnuo. Rufus je kimnuo. Od svih ljudi u prostoriji majstor North bio je jedini kojeg nisu nimalo iznenadile Rufusove rije i.

»Vije e arobnjaka željelo bi službeno potvrditi da je Aaron Stewart povezan s magijom kaosa. On je naš Makar!« lan Vije a se osmjehnuo, ali Callu je bilo o ito daje njegov osmijeh usiljen. Vjerojatno je pokušavao suspregnuti svoju reakciju na Rufusov govor koji kao da se nije svidio nikome u Vije u. Njegove je rije i popratio pljesak koji su predvodili Tamara i Call, lupaju i nogama i zvižde i kao da su na hokejskoj utakmici. Pljesak se nastavio sve dok lan Vije a nije pokazao da prestanu.

»A sad«, nastavio je, »nadamo se da svi razumijete koliko su Makari važni. Aaron ima odgovornost prema cijelom svijetu. Samo on može popraviti štetu koju je nanio samozvani Neprijatelj smrti, osloboditi zemlju od prijetnje kaosom opsjednutih životinja i zaštititi nas od sjenki. Mora se pobrinuti da se Sporazum i dalje održi tako da na kraju zavlada mir.« Pritom si je lan Vije a dopustio da uputi majstoru Rufusu mra an pogled.

Aaron je progutao knedlu. »Hvala vam, gospodine. Dat u sve od sebe.« »Ali nijednim mukotrpnim putom ne valja i i sam«, nastavio je lan Vije a obuhvativši

pogledom okupljene. »Odgovornost tvojih kolega bit e da se brinu o tebi, da te podržavaju i brane. Kad je netko Makar, to je teško breme, ali Aaron ga ne e morati nositi sam, zar ne?« Posljednje je rije i izgovorio podignutim glasom.

Publika je ponovno zapljeskala, ovaj put sebi, u znak obe anja. Call je pljeskao što je ja e mogao.

Spustivši ruku u jedan od džepova svoje odore, lan Vije a izvukao je tamni kamen i pružio ga Aaronu. » uvali smo ga više od deset godina i za mene je velika ast što ga mogu predati tebi. Vidjet eš da je to kamen srodstva, koji zaslužiš kad postigneš majstorstvo nad nekim elementom. Tvoj je kamen crni oniks, koji simbolizira prazninu.«

Call se nagnuo da bolje pogleda i srce mu je po elo tupo udarati. Ondje, na dlanu lana Vije a, ležao je kamen, brat blizanac onome na narukvici koju je njegov otac poslao majstoru Rufusu. Ta je narukvica, dakle, neko pripadala Makaru. Samo su dva Makara ro ena tijekom

eva života, samo dva kojima je ta narukvica mogla pripadati. Bili su to Verity Torres i Constantine Madden.

Prestao je pljeskati i ruke su mu pale u krilo.



DEVETNAESTO POGLAVLJE

AKON SVE ANOSTI Vije e je hitro odvelo Aarona. Majstor Rufus ponovno je ustao, objavivši da svi imaju slobodan dan. U enici su zbog toga bili još uzbu eniji nego zbog otkri a da je Aaron Makar. Odmah su se

razbježali, ve ina u galeriju, ostavivši Calla i Tamaru da se kroz zavojite špilje osvijetljene sjajnim kristalima sami vrate u svoje sobe.

Tamara je uzbu eno avrljala najve im dijelom puta, o ito s olakšanjem što joj se roditelji nisu upustili u izravan sukob s majstorom Rufusom, u po etku ini se ne zamje uju i da joj Call odgovara uglavnom gun anjem i neodre enim zvukovima. O ito je vjerovala da e to što je Aaron Makar biti sjajno za sve troje. Rekla je da se ne bi trebali brinuti za politiku te da je dobro što e svi prema njima postupati s posebnom pozornoš u i što e dobivati najbolje misije. Bila je usred pri e o tome kako e jednog dana hodati u vatri vulkana, kad se

naposljetku zaustavila i stavila ruke na bokove. »Zašto si tako pokisao?« upitala ga je. Call se zaprepastio. »Pokisao?«

ovjek bi pomislio da ti nije drago zbog Aarona. Nisi valjda ljubomoran?« Bila je toliko daleko od istine da je Call na trenutak ostao bez rije i. »Kako da ne, baš

bih htio da me svi odmjeravaju kao... kao...« »Tamara?« Pred njihovim vratima ekao ih je Jasper. Djelovao je nesretno. Tamara se uspravila. Call se uvijek divio tome kako je uspijevala ostaviti dojam da ima

metar osamdeset, iako je bila niža od njega. »Što ho eš, Jaspere?« Razljutilo ju je što ju je Jasper prekinuo dok je ispitivala Calla. Prvi je put Call pomislio

da bi Jasper mogao biti koristan. »Mogu li na trenutak razgovarati s tobom?« upitao je Jasper. Izgledao je tako jadno da

se Call sažalio. »Imam cijelu hrpu dodatnih vježbi i stvarno bi mi dobro došla tvoja pomo .« »A ne moja?« ubacio se Call, prisjetivši se no i u knjižnici. Jasper nije ni pogledao Calla. »Molim te, Tamara. Znam da sam se ponašao glupo, ali

htio bih da ponovno budemo prijatelji.«

N



»Nisi se ponio ružno prema meni«, odvratila je Tamara. »Ispri aj se Callu i razmislit u o tome.«

»Oprosti«, izustio je Jasper spustivši pogled. »Koješta«, rekao je Call. To zapravo i nije bila isprika, a Tamara nije ni znala da je

Jasper istjerao Calla iz knjižnice i vikao na njega, stoga nije ni pomislio da bi trebao prihvatiti ispriku. Ali je zaklju io da e, ako Tamara ode s Jasperom, imati malo vremena za vu a. A to mu je vrijeme o ajni ki bilo potrebno. »Tamara, trebala bi mu pomo i. Njemu stvarno treba pomo .« Pogledao je Jaspera ravno u o i.

Tamara je uzdahnula. »Dobro, Jaspere, u redu. Ali moraš biti pristojan prema mojim prijateljima, a ne samo prema meni. Ne smiješ im se više rugati.«

»Ali što je s njim?« prigovorio je Jasper. »On se meni stalno ruga.« Tamara je prešla pogledom s Calla na Jaspera. Uzdahnula je. »A kako bi bilo da se

obojica prestanete rugati jedan drugome.« »Nema šanse!« uzviknuo je Call. Tamara je okrenula o ima i pošla s Jasperom, obe avši Callu da e se vidjeti za

ve erom. Tako je Call ostao potpuno sam u svojoj sobi s nemirnim, kaosom opsjednutim

vu em. Podigavši ga i sakrivši ponovno ispod kaputa, unato tome što je vu malo negodovao, Call se uputio prema Dverima misije što je brže mogao, a da ne optereti nogu. Bojao se da e vrata na izlazu iz špilje biti zaklju ana, no pokazalo se da ih je lako otvoriti iznutra. Metalna su vrata bila zatvorena, ali Call nije ni namjeravao iza i kroz njih. Nadaju i se da ga nitko ne e vidjeti, Call je pustio vu a i on se po eo šuljati okolo, nervozno pogledavaju i metalna vrata i njuškaju i, a onda se naposljetku popiškio na zamrznutu travu.

Call ga je pustio da još nekoliko trenutaka tr kara okolo, a onda ga je ponovno sakrio ispod jakne.

»Hajde«, rekao mu je. »Moramo se vratiti prije nego što nas netko zatekne. I prije nego što bace ostatke od doru ka.«

Vratio se kroz hodnike, pogurivši se svaki put kad bi prošao pokraj drugih šegrta, kako ne bi zamijetili da se nešto meškolji ispod njegove jakne. Jedva je uspio sti i natrag u sobu prije nego što je vu isko io. Sasvim se udoma io, prevrnuo kantu za sme e i pojeo iz nje ostatke Tamarina doru ka.

Call je naposljetku uspio natjerati vu a natrag u svoju sobu, gdje mu je donio zdjelu s vodom, dva sirova jaja i hladnu kobasicu koja je ostala na stolu. Vu je progutao hranu, jaja zajedno s ljuskama. Potom su se igrali dekom, povla i je svaki na svoju stranu.

Upravo kad je Call oteo deku vu u, a vu ponovno sko io na nju, Call je za uo kako se otvaraju vanjska vrata. Netko je ušao u zajedni ku sobu. Zastao je, pokušavaju i doku iti je li to Tamara ponovno shvatila da je Jasper glupan pa se ranije vratila ili se vratio Aaron. U tišini je uo kako je netko bacio nešto u zid. Vu je sko io s kreveta i zavukao se ispod njega, tiho cvile i.

Call je otišao do vrata. Otvorivši ih, vidio je Aarona kako sjedi na kau u i skida jednu izmu. Druga je bila na suprotnom kraju sobe. Na zidu, gdje je izma udarila, ostao je prljav

trag. »Ovaj, jesi li dobro?« upitao je Call. Aaron ga je iznena eno pogledao. »Mislio sam da ni ti ni Tamara niste u sobi.« Call je pro istio grlo. Bilo mu je nekako neugodno. Pitao se ho e li Aaron ostati s njima

sad kad je postao Makar ili e mu dati nekakvu otmjenu sobu namijenjenu junacima koji e spasiti svijet. »Tamara je otišla nekamo s Jasperom. ini se da su ponovno prijatelji.«

»Kako god«, odvratio je Aaron nezainteresirano. O takvim bi stvarima ina e volio popri ati. Bilo je i drugih stvari o kojima je Call želio razgovarati s Aaronom, kao što je vu , udnovato ponašanje Tamarinih roditelja te crni kamen na Aaronovoj narukvici i kako je taj



kamen povezan s narukvicom koju je Callov otac poslao Rufusu, ali nije bio siguran kako bi zapo eo razgovor. I bi li uop e i trebao.

»Dakle«, rekao je, »sigurno si jako uzbu en zbog svega ovoga... zbog magije kaosa.« »Jasno«, odvratio je Aaron. »Izvan sebe sam od sre e.« Call je prepoznao ironiju. Na trenutak nije mogao ni povjerovati da je Aaron izgovorio

takvo što. Ali Aaron je bio ispred njega, zagledan u svoju izmu, vrsto stisnutih zubi. O ito je bio uznemiren.

»Bi li htio da te ostavim samog tako da možeš baciti i drugu izmu?« upitao je. Aaron je duboko udahnuo. »Oprosti«, rekao je, protrljavši lice rukom, »samo ne znam

želim li uop e biti Makar.« Call se tako iznenadio da je ostao bez rije i. »A zašto ne?« naposljetku je izlanuo. Aaron

je bio savršen za takvu ulogu. Bio je upravo utjelovljenje junaka - drag, hrabar i sposoban za juna ka djela, kao kad se

suo io s oporom kaosom opsjednutih vukova umjesto da pobjegne glavom bez obzira kao svaki normalan ovjek.

»Ne shva aš«, rekao je Aaron. »Svi se ponašaju kao da je to nešto sjajno, ali nije sjajno za mene. Posljednji je Makar stradao u petnaestoj godini. Dobro, ona je zaustavila rat i omogu ila Sporazum, ali je ipak umrla. I to na strašan na in.«

Što se slagalo sa svime što je Callov otac govorio o arobnjacima. »Ti ne eš umrijeti«, odlu no je odvratio Call. »Verity Torres poginula je u velikoj bici.

Ti si u Magisteriumu. Majstori ne e dopustiti da pogineš.« »Ne možeš to znati«, rekao je Aaron. Zato je tvoja majka poginula. Zbog magije, rekao je o ev glas u Callovoj glavi. »Dobro, u redu. Onda bi trebao pobje i«, ne oklijevaju i predložio mu je Call. Aaron je naglo podigao glavu. Te su mu rije i privukle pozornost. »Ne namjeravam

pobje i!« »Pa mogao bi«, rekao je Call. »Ne, ne bih mogao«, Aaronove su zelene o i gorjele. Bio je uistinu ljut. »Nemam kamo

oti i.« »Kako to misliš?« upitao je Call, ali je u dubini duše znao ili je pogodio: Aaron nikad

nije govorio o svojoj obitelji, nikad ništa nije rekao o svom domu. »Zar ti ništa ne primje uješ?« upitao je Aaron. »Zar se ni upitao zašto moji roditelji nisu

bili na ispitu? Nemam roditelje. Mama mi je umrla, a tata je otišao. Nemam pojma gdje je. Posljedni put vidio sam ga kad sam imao dvije godine. Ovamo sam došao od udomitelja. Više njih. Dosadio bih im ili bi dobivali premalu naknadu za mene pa bi me poslali nekome drugome. Kod posljednjeg udomitelja upoznao sam djevoj icu koja mi je pri ala o Magisteriumu. S njom sam mogao razgovarati, ali onda joj je brat maturirao i odveo je sa sobom. Ti si barem uvijek imao svog tatu. Magisterium je nešto najbolje što mi se ikada dogodilo. Ne želim oti i odavde.«

»Žao mi je«, promrmljao je Call. »Nisam znao.« »Nakon što mi je prijateljica ispri ala o Magisteriumu, po eo sam sanjati o tome da

do em ovamo«, nastavio je Aaron. »Bila je to moja jedina prilika. Znao sam da u morati platiti Magisteriumu za sve ono što mi je pružio«, tiho je dodao. »Samo nisam znao da e to biti tako brzo.«

»Strašno je to i pomisliti«, rekao je Call. »Nikome ne možeš dugovati cijeli svoj život.« »Jasno da mogu«, odgovorio je Aaron i Callu je bilo jasno da ga nikad ne e mo i

uvjeriti u suprotno. Razmišljao je o Aaronu kako je stajao ondje na podiju, dok su mu svi pljeskali, kad su mu rekli da je on sam jedina prilika za sve njih. Dje ak kao što je Aaron nikad svoju odgovornost ne bi prebacio na nekoga drugog, ak ni kad bi to mogao. Zbog toga je i bio junak. arobnjaci su dobili upravo ono što su htjeli.



A kako je Aaron bio njegov prijatelj, htio on to ili ne, Call e pripaziti da ga arobnjaci ne natjeraju da napravi nekakvu glupost.

»Nije rije samo o meni«, umorno je dodao Aaron. »Ja sam arobnjak kaosa. Bit e mi potrebna protuteža. Neki drugi arobnjak. Tko e se dobrovoljno javiti za takvo što?«

»To je velika ast«, odvratio je Call. »Biti protuteža Makaru.« Toliko je barem znao. O tome je Tamara govorila dok je uzbu eno brbljala.

»Posljednji arobnjak koji je bio protuteža umro je kad je Makar poginuo u borbi«, rekao je Aaron. »A svi znamo što se dogodilo prije toga. Na taj je na in Neprijatelj smrti ubio vlastitoga brata. Ne vjerujem da e se itko prijaviti za takvu po ast.«

»Ja u«, rekao je Call. Aaron je iznenada zastao, a licem mu je preletjelo nekoliko osje aja. Najprije je to bila

nevjerica, kao da pretpostavlja da su Callove rije i samo neka vrsta šale ili jednostavno želja da se usprotivi. Tada se užasnuo, shvativši da je Call to ozbiljno mislio.

»Ne smiješ!« uzviknuo je. »Zar nisi uo ništa od onoga što sam ti rekao? Mogao bi umrijeti!«

»Onda me nemoj ubiti«, odvratio je Call. »Možda da nam cilj bude da ne umremo? Obojica. Zajedno. Da preživimo.«

Aaron dugo nije prozborio ni rije i i Call se pitao pokušava li smisliti kako bi mu rekao da cijeni njegovu ponudu, ali da ima nekog boljeg na umu. Ipak je to bila ast, kako je rekla Tamara. Aaron nije morao odabrati Calla. Call nije bio ništa posebno.

Ve je zaustio da to izgovori naglas, kad je Aaron podigao pogled. O i su mu bile nepovjerljivo blistave i Call je na trenutak pomislio da Aaron možda nije uvijek bio omiljen, u svemu uspješan de ko. Možda je, dok je boravio kod udomitelja, bio usamljen, bijesan i tužan, baš kao Call.

»Dobro«, rekao je Aaron. »Ako još uvijek ho eš. Kad bude vrijeme za to.« Prije nego što je Call uspio bilo što re i, vrata su se iznenadno otvorila i ušla je Tamara.

Lice joj je obasjao smiješak kad je ugledala Aarona. Zatr ala se u njega i tako ga zagrlila da je gotovo pao s kau a.

»Jesi li vidio lice majstora Rufusa?« upitala je. »Tako je ponosan na tebe! Došli su svi lanovi Vije a, ak i moji roditelji. Svi su ti klicali. Tebi! To je bilo udesno.«

»I bilo je prili no udesno«, odvratio je Aaron i naposljetku se istinski osmjehnuo. Bacila je na njega jastuk. »Samo nemoj da ti to udari u glavu«, upozorila ga je. Call je susreo Aaronov pogled iznad jastuka te su se osmjehnuli jedan drugome. »U

ovom društvu nema izgleda za to«, rekao je. U tom je trenutku u Callovoj sobi zalajao kaosom opsjednut vu .



DVADESETO POGLAVLJE

AMARA JE POSKO ILA i osvrnula se po sobi kao da o ekuje da e nešto sko iti na nju iz sjenki. Aaron se nije ni pomaknuo, ali se vidjelo da je na oprezu. »Calle«, rekao je. » uje li se

to iz tvoje sobe?« »Ovaj, možda?« odvratio je Call, o ajni ki pokušavaju i smisliti nekakvo objašnjenje.

»Moj mobitel?« Tamara se namrštila. »Callume, mobiteli ovdje ne rade. A ionako si rekao da nemaš

mobitel.« Aaron je podigao obrvu. »Skrivaš li psa u svojoj sobi?« Nešto je tresnulo o pod i lavež je

postao glasniji, a ulo se i kako nokti grebu po kamenu. »Ma što se doga a?« upitala je Tamara, prišla vratima Callove sobe i naglo ih otvorila.

Istog je trenutka vrisnula i prislonila se uza zid. Ne obra aju i pozornost na nju, vu je protr ao kraj nje u zajedni ku prostoriju.

»Je li to...«, Aaron je ustao, a ruka mu je nesvjesno pošla prema narukvici na drugoj ruci, narukvici s crnim kamenom praznine. Call se prisjetio tmine koja se kovitlala oko vukova prethodne no i, odnose i ih u ništavilo.

Potr ao je što je brže mogao i stao pred vu a, štite i ga, raširenih ruku. »Objasnit u vam«, bio je o ajan. »On nije zao! Sli an je obi nom psu!«

»To je udovište«, rekla je Tamara zgrabivši jedan od noževa sa stola. »Calle, da se nisi usudio re i mi da si ga svjesno donio ovamo.«

»Bio je izgubljen, cvilio je jer mu je bilo hladno«, rekao je Call. »Tako i treba!« vrisnula je Tamara. »Calle, pobogu, ti ne misliš, nikada ne razmisliš! Te

su stvari zle, ubijaju ljude!« »On nije zao«, odvratio je Call spustivši se na koljena i uhvativši vu a za krzno oko

vrata. »Smiri se, de ko«, rekao je što je ozbiljnije mogao, sagnuvši se da pogleda vu a u o i. »Oni su nam prijatelji.«

Vu je prestao lajati i zagledao se u Calla svojim o ima sli nim kaleidoskopima. Tada ga je liznuo po licu.

Call se okrenuo Tamari. »Vidiš? Nije zao. Samo je bio uzbu en što je zatvoren u sobi.« »Makni mi se s puta«, rekla je Tamara mašu i nožem. »Tamara, pri ekaj«, umiješao se Aaron približivši im se. »Moraš priznati - udno je što

nije napao Calla.«

T



»Pa on je samo štene«, dodao je Call. »I uplašen je.« Tamara je samo frknula. Call je podigao vu a i okrenuo ga u naru ju na le a, ljuljaju i ga kao da ljulja dijete.

Vu se meškoljio. »Vidiš. Pogledaj te krupne o i.« »Mogli bi te izbaciti iz škole zato što si ga donio ovamo«, rekla je Tamara. »Sve bi nas

mogli izbaciti.« »Aarona ne bi«, rekao je Call, a Aaron se trgnuo. »Calle. Ne možeš ga zadržati. Jednostavno ne možeš«, rekao je Aaron. Call je vrš e stegnuo štene. »E pa, ipak u ga zadržati.« »Ne možeš«, rekla je Tamara. » ak i ako ga ostavimo na životu, moramo ga odvesti iz

Magisteriuma i ostaviti vani. Ne može ostati ovdje.« »To je isto kao da si ga ubila«, rekao je Call. »Jer vani ne e preživjeti. A ja ti ne u

dopustiti da mi ga oduzmeš.« Progutao je knedlu. »Zato, ako ga se ho eš riješiti, reci majstorima. Hajde.«

Aaron je duboko udahnuo. »Dobro, a kako mu je ime?« »Havoc«, bez razmišljanja je odgovorio Call. Tamara je polako spustila ruku s nožem. »Havoc?« Call je osjetio kako se zacrvenio. »To je iz drame koju moj otac voli. ‘Dozovi pustoš i

pusti s uzice pse rata.’ Ne znam to no, ali on je definitivno jedan od pasa rata.« Havoc je iskoristio priliku da podrigne. Tamara je uzdahnula, a lice joj je poprimilo mekši izraz. Pružila je drugu ruku, u kojoj

nije držala nož, i pomilovala vu evo krzno. »Što jede?« Pokazalo se da je Aaron spremio malo slanine u stražnjem dijelu hladne ostave i bio je

voljan dati je Havocu. A Tamara je, nakon što je Havoc slinio po njoj i prevrnuo se na le a da bi ga mogla eškati po trbuhu, objavila da bi svi iz refektorija trebali u džepovima iznijeti svu bar donekle mesnu hranu, uklju uju i i ribe bez o iju.

»Ali moramo razgovarati o narukvici«, rekla je bacaju i Havocu zgužvanu lopticu od papira, nastoje i ga nau iti da joj je vrati. Havoc je odnio lopticu pod stol i po eo je svojim sitnim zubima kidati na komadi e. »Onoj koju je Callov otac poslao Rufusu.«

Call je potvrdno kimnuo. U gužvi nastaloj oko Aarona i Havoca uspio je potisnuti iz svijesti spoznaju o zna enju oniksa.

»Nije valjda pripadala Verity Torres?« upitao je. »Verity je poginula kad joj je bilo petnaest godina«, odgovorila je Tamara odmahuju i

glavom. »Ali školu je napustila godinu dana prije, tako da bi njezina narukvica trebala biti bron ana, a ne srebrna.«

»Ali ako nije njezina...«, zapo eo je Aaron i progutao knedlu, ne uspijevaju i dovršiti. »Tada je pripadala Constantineu Maddenu«, zaklju ila je Tamara. »To bi bilo logi no.« Call je osjetio kako ga istodobno oblijevaju i vru ina i hladan znoj. Upravo je i sam tako

pomislio, ali sad kad je Tamara naglas izgovorila te rije i, nije htio povjerovati da su istinite. »Zašto bi moj otac imao narukvicu Neprijatelja smrti? Zbog ega bi mogla biti kod njega?«

»Koliko tvoj otac ima godina?« »Trideset pet«, odgovorio je Call, pitaju i se kakve to ima veze s bilo ime. »Zapravo je iste dobi kao i Constantine Madden. Možda su zajedno išli u školu. A

Neprijatelj je mogao ostaviti svoju narukvicu ovdje kad je pobjegao iz Magisteriuma.« Tamara je ustala i po ela hodati uokolo. »Odbacio je sve povezano sa školom. Ne bi htio ponijeti ni svoju narukvicu. Možda ju je tvoj otac pronašao i uzeo. Možda su se ak i poznavali.«

»Ma kakvi. Rekao bi mi«, odgovorio je Call, svjestan još i dok je govorio da to nije istina. Alastair nikad nije pri ao o Magisteriumu, osim neodre eno tvrde i da je zlokoban.



»Rufus je rekao da je poznavao Neprijatelja. A ta je narukvica trebala biti poruka Rufusu«, dodao je Aaron. »Zacijelo je nešto zna ila i tvom ocu i Rufusu. Bilo bi sasvim logi no ako su ga obojica poznavali.«

»Ali kakva je to bila poruka?« upitao je Call. »Pa, odnosila se na tebe«, rekla je Tamara. »Zape ati mu magiju. Je li tako?« »Da me pošalju ku i! Da budem na sigurnom!« »Možda«, odvratila je Tamara. »Ili možda zato da ti ne ugroziš druge.« Callu je srce lu ki udaralo u grudima. »Tamara, bolje bi bilo da objasniš što time misliš«, rekao je Aaron. »Oprosti, Calle«, rekla je i uistinu je izgledalo da joj je žao. »Ali Neprijatelj je kaosom

opsjednute stvorio ovdje, u Magisteriumu. A ja nikad prije nisam ula da bi neka kaosom opsjednuta životinja mogla biti prijatelj bilo kome ili bilo emu osim drugima kaosom opsjednutima.« Aaron se htio usprotiviti, no Tamara je podigla ruku. »Sje ate li se što je Celia rekla one prve no i u autobusu? O tome kako se govori da neki od kaosom opsjednutih imaju normalne o i? A ako se netko rodio s kaosom u sebi, tada možda taj ovjek ne bi bio prazan iznutra. Možda bi djelovao normalno. Poput Havoca.«

»Call nije jedan od kaosom opsjednutih!« glasno je uzviknuo Aaron. »Celia je pri ala o kaosom opsjednutim stvorenjima koja izgledaju normalno, no nema dokaza da je to uop e istina. Osim toga, kad bi Call bio kaosom opsjednut, on bi to znao. Ili bih ja znao. Ja sam jedan od Makara, pa bih trebao znati, je li tako? Call nije opsjednut kaosom. Jednostavno nije.«

Havoc je sko io do Calla, kao da je osjetio da nešto nije u redu. Tiho je zacvilio, a o i su mu se kovitlale.

U Callovoj su glavi odjekivale Alastairove rije i. Calle, moraš me slušati. Ti ne znaš što si. »Dobro, a što onda jesam?« upitao je, nagnuvši se nad vu a i pritisnuvši lice u mekano

krzno. No lica njegovih prijatelja govorila su da ne znaju odgovor.

Tjedni su prolazili, a oni nisu došli do novih odgovora, no Call je s lako om dopustio

pitanjima da se povuku kako bi se mogao usredoto iti na u enje. Kako Aaron nije u io samo za arobnjaka, nego i za Makara, majstor Rufus morao je podijeliti svoje vrijeme. Iako su

uglavnom vježbali zajedno, Call i Tamara esto su bili sami; istraživali su magiju u knjižnicama, itali o Drugom arobnja kom ratu, promatrali crteže bitaka ili fotografije ljudi koji su u njima sudjelovali, natjeravali razli ite male elementale koji su boravili u Magisteriumu kako bi stekli iskustvo i. kona no, nau ili su upravljati amcem kroz špilje. Ponekad, kad bi majstor Rufus morao nekamo odvesti Aarona ili se pozabaviti ne im za što bi mu trebao cijeli dan, Call i Tamara pridružili bi se nekom drugom majstoru.

Uzbu enje zbog otkri a da je Aaron Makar donekle je zasjenila vijest daje majstor Lemuel morao napustiti Magisterium. Vije e je saslušalo Drewove optužbe i odlu ilo da se majstoru Lemuelu više ne mogu povjeriti u enici, unato tome što je samouvjereno odbijao optužbe i što je Rafe govorio njemu u korist. Njegove su šegrte rasporedili drugim majstorima, tako da je Drew pripao majstorici Milagros, Rafe majstoru Rockmapleu, a Laurel majstoru Tanaki.

Drew je napustio ambulantu tjedan dana nakon što je objavljeno da majstor Lemuel odlazi. Tijekom ve ere obišao je sve stolove i ispri ao se svim šegrtima. Nekoliko se puta ispri avao Aaronu, Tamari i Callu. Call ga je htio upitati što mu je to pokušavao re i u hodniku one no i, no Drew je rijetko kad bio sam, a Call uostalom nije ni znao kako bi to no sro io



pitanje. Zar sa mnom nešto nije u redu? Jesam li zbog ne ega opasan ? Kako bi ti uop e mogao znati o meni ono što ja ne znam? Ponekad je bio tako o ajan da je pomišljao pisati ocu i upitati ga o narukvici. Ali onda bi

trebao priznati da je Alastairovo pismo sakrio od Rufusa, a osim toga, od oca nije dobio nika-kvu poruku osim još jednog paketa s gumenim bombonima i novim vunenim kaputom koji je stigao za Boži . U paketu je bila estitka s potpisom Voli te tata. I ništa drugo. Osje aju i prazninu u sebi, Call je estitku gurnuo u ladicu s ostalim pismima.

Na svu sre u, nešto drugo oduzimalo mu je puno vremena, a to je bio Havoc. Da bi prehranio sve ve eg kaosom opsjednutog vuka i uspio ga skrivati, morao je biti potpuno predan tom zadatku, a bila mu je potrebna i Tamarina i Aaronova pomo . Uz to je morao ignorirati Jaspera koji mu je iz dana u dan govorio da miriše na hot-dog, jer je hranu iz refektorija krijum ario u džepovima. Osim toga, redovito se morao iskradati kroz Dveri misije da bi Havoca izveo u šetnju. Ali kako je zima prelazila u prolje e, Callu je postalo jasno da Aaron, pa ak i Tamara, Havoca doživljavaju kao svoga psa te bi esto po povratku iz galerije znao zate i

Tamaru sklup anu na kau u s knjigom u ruci, dok bi se vuk odmarao na njezinim nogama poput prekriva a.



DVADESET PRVO POGLAVLJE

ONA NO JE DOVOLJNO ZATOPLILO pa su se gotovo svakog dana vježbe mogle održavat i na otvorenome. Jednog vedrog pos lijepodneva Call i Tamara trebali su ot i i na rub šume i vježbat i sa šegr tima ma jstor ice Milagros, dok je Rufus odveo Aar ona na posebnu obuku.

Iako se nisu odmakli daleko od vrata Magisteriuma, pogled na njih gotovo je potpuno zaklanjalo bujno raslinje. Toplim zrakom širio se miris ružmarina, valerijane i velebilja, koji su posvuda rasli, a hrpa laganih jakni i kaputa postajala je sve ve a dok su šegrti jurcali po suncu, igraju i se vatrenim kuglama i upravljaju i njima uz pomo zraka.

Call i Tamara oduševljeno su im se pridružili. Bilo je zabavno usredoto iti se i podi i u zrak plamenu kuglu, a onda je ispaliti. Call je svoju kuglu nastojao privu i dovoljno blizu sebi, tako da ga je gotovo dodirnula. Gwenda se jedanput opekla i nakon toga bila je veoma oprezna. Njezina je kugla lebdjela u blizini, gotovo na istome mjestu. Iako su Call i Tamara malo zakasnili, vježba je bila donekle sli na onima koje su izvodili s majstorom Rufusom, osobito vježbi s pijeskom, koja im se zauvijek urezala u pam enje, tako da su brzo postali prili no vješti.

»Jako dobro«, pohvalila ih je majstorica Milagros, prolaze i pokraj njih. Bila je skinula cipele i crnu tuniku svoje odore, ispod koje je nosila majicu s dugom. »Sad stvorite dvije kugle. Razdvojite žarište.«

Call i Tamara su kimnuli. Razdvojiti žarište bilo im je lako kao disati, ali neki su drugi šegrti imali problema. Celia je uspjela, kao i Gwenda, no jedna od Jasperovih kugli prasnula je, oprživši mu kosu.

Call se zacerekao, na što mu je Jasper uputio mrk pogled. No uskoro su svi nabacivali dvije, a onda i tri vatrene kugle, sporo žongliraju i njima u

zraku. Nakon nekoliko minuta majstorica Milagros ponovno ih je zaustavila. »Molim vas da odaberete partnera ili partnericu«, rekla je. »U enik koji ostane bez

partnera vježbat e sa mnom. Bacat ete svoju kuglu partneru i uhvatiti kuglu koju partner baci vama. Zato ugasite dvije kugle koje imate, a ostale ostavite da gore. Jeste li spremni?«

Celia je stidljivo povukla Calla za rukav. »Ho eš li vježbati sa mnom?« upitala je. Tamara je uzdahnula i prišla Gwendi, tako da je Jasper morao vježbati s majstoricom Milagros, jer se Drew bio požalio da ga boli grlo te je ostao u svojoj sobi. Plamene su kugle poletjele proljetnim zrakom.

»Tebi ovo stvarno dobro ide!« uzviknula je Celia radosno kad je Call naveo plamene

K



kugle da naprave petlju prije nego što ih je spustio tik iznad njezinih ruku. Celia je bila prijateljski naklonjena prema svima i nije joj bilo teško dati kompliment - no svejedno ju je bilo lijepo uti, iako je Tamara zakolutala o ima iza njezinih le a.

»Dobro!« Majstorica Milagros pljesnula je kako bi privukla pozornost svih u enika. Izgledala je pomalo razdražljivo; rukav joj je bio djelomi no progoren na mjestu gdje je Jas- perova kugla o ito doletjela malo preblizu. »Sad kad ste svi uvježbali koristiti se zrakom i vatrom u isto vrijeme, napravit emo nešto još teže. Do ite ovamo.«

Povela ih je nizbrdo prema potoku koji je poskakivao preko kamenja. U vodi su se okretala etiri hrastova trupca, o ito za arana da ostanu na mjestu, jer je struja tekla oko njih. Majstorica je pokazala na trupce. »Popet ete se na trupac«, rekla je. »Vodom i zemljom trebate se koristiti kako biste uhvatili ravnotežu, a istodobno morate održavati barem tri vatrene kugle u zraku.«

Za ulo se negodovanje, a majstorica Milagros se osmjehnula. »Sigurna sam da to možete«, rekla je, potaknuvši u enike da krenu. Kad se Call uputio prema obali, spustila mu je ruku na rame. »Calle, žao mi je, ali mislim da je najbolje da ostaneš ovdje. Mislim da nije dobro da radiš tu vježbu zbog svoje noge«, tiho je rekla. »Razmišljala sam kakva bi tebi vježba bolje odgovarala. Samo da pomognem ostalima zapo eti pa u ti re i što sam smislila.«

Prolaze i pokraj njih na putu do potoka, Jasper je preko ramena dobacio Callu podrugljiv pogled.

Call je osjetio kako u njemu kipi tup, uzavreo bijes. Osje ao se kao kad je u šestom razredu bio u gimnasti koj dvorani i sjedio na klupi dok su se svi ostali uspinjali uz užad, igrali košarku ili skakali po strunja ama.

»Ja to mogu napraviti«, rekao je. Majstorica Milagros zakora ila je prema potoku, a bose su joj noge utonule u blato.

Osmjehnula se. »Znam, Calle, ali ova e vježba biti vrlo teška za sve u enike, a za tebe još teža. Mislim da još nisi spreman za to.«

I tako je Call promatrao dok su ostali šegrti gacali po vodi ili nespretno levitirali kako bi došli do trupaca, njišu i se kad je majstorica Milagros oslobodila magiju koja je drva držala na mjestu. Vidio je koliko se naprežu pokušavaju i pokrenuti trupac uzvodno, ostati u uspravnom položaju i žonglirati vatrenim kuglama. Celia je pala gotovo odmah, završivši u potoku i smo ivši odoru, cijelo se vrijeme smiju i. Bilo je toplo i Call je vjerovao da je kupanje u potoku bilo sasvim ugodno.

Iznenadio se što Jasperu tako dobro ide. Uspio je uhvatiti ravnotežu na svojem trupcu i ostati uspravan dok je stvarao prvu vatrenu kuglu. Bacao ju je iz ruke u ruku, podrugljivo se smješkaju i Callu, što je Calla podsjetilo na ono što je Jasper bio rekao u refektoriju.

Ako ikada nau iš levitirati, možda ne eš toliko usporavati svoje kolege, šepaju i za njima.

Call je bio bolji arobnjak od Jaspera. U to je bio siguran. I nije mogao podnijeti pomisao da Jasper misli nešto drugo.

Smiju i se, Celia se ponovno popela na svoj trupac, ali su joj noge bile mokre pa je gotovo istog trenutka ponovno kliznula u vodu. Call je, potaknut nagonom koji nije mogao suspregnuti, pojurio prema trupcu i sko io na njega. Na kraju krajeva, i prije se vozio na skateboardu, iako ne baš uspješno, morao je priznati. No u inio je to, pa je mogao u initi i ovo.

»Calle!« viknula je majstorica Milagros, no Call je ve bio na sredini potoka. Održavanje ravnoteže na trupcu bilo je mnogo teže nego što je izgledalo s obale. Trupac se okretao pod njegovim nogama te je morao raširiti ruke i probuditi u sebi zemaljsku magiju kako bi održao ravnotežu.

Celia je izronila ispred njega, zabacuju i mokru kosu. Ugledavši Calla, naglo je udahnula. Call se tako prepao da ga je magija napustila. Trupac se okrenuo, Celia se, vrisnuvši, bacila prema obali, a Callova je bolesna noga popustila. Pao je u vodu.



Potok je bio taman, ledeno hladan i dublji nego što je mislio. Call se bacakao, nastoje i se domo i površine, ali mu je noga zapela izme u dva kamena. Ritao se poput o ajnika, no bolesna noga nije mu bila dovoljno snažna da uz pomo nje oslobodi drugu nogu. Dok se pokušavao izvu i, prostrijelio ga je bol te je ne ujno vrisnuo ispod vode, a iz usta su mu izlazili mjehuri i.

Iznenada ga je ne ija ruka uhvatila za nadlakticu i povukla prema gore. Osjetio je još ja i bol kad mu se noga oslobodila s dna, a onda se našao na površini hvataju i zrak. Njegov spasilac pljuskaju i je grabio kroz potok i Call je uo kako ostali šegrti vi u i dozivaju, a onda ga je bacio na obalu gdje se zakašljao i po eo izbacivati vodu.

»Jaspere?« u nevjerici je izustio Call, a onda ponovno zakašljao, pa mu je voda ušla u usta. Namjeravao se okrenuti na stranu i ispljunuti je kad se iznenada pojavila Tamara, kleknuvši pokraj njega.

»Calle? Calle, jesi li dobro?« Call je progutao vodu, nadaju i se da u njoj nije bilo pu- noglavaca. »Dobro sam«,

promrmljao je. »Zašto si se morao praviti važan?« ljutito ga je upitala Tamara. »Zašto su de ki uvijek

tako glupi? I to nakon što ti je majstorica Milagros izri ito rekla da to ne radiš! Da nije bilo Jaspera...«

»Postao bi hrana za ribe«, nadovezao se Jasper cijede i svoju odoru. »Pa, ne bih rekla da bi otišlo tako daleko«, ubacila se majstorica Milagros. »Ali, Calle,

to je bilo jako, jako glupo.« Call se pogledao. Jedna mu je nogavica bila poderana, nedostajala mu je jedna cipela, a

niz gležanj tekla mu je krv. Barem sam ozlijedio zdravu nogu, pomislio je, pa nitko ne e morati vidjeti ožiljke na bolesnoj. »Znam«, odgovorio je.

Majstorica Milagros je uzdahnula. »Možeš li ustati?« Call se pokušao uspraviti. Tamara se istog trenutka stvorila pokraj njega, ponudivši mu

ruku da se nasloni na nju. Prihvatio je pomo , uspravio se i jauknuo od bola koji ga je prostrijelio. Imao je osje aj da mu je netko zabio nož u desni gležanj; boljelo gaje toliko daje osjetio mu ninu.

Majstorica Milagros sagnula se i spustila hladnu ruku na njegov gležanj. »Nije slomljen, ali si ga uganuo«, rekla je nakon trenutak-dva. Ponovno je uzdahnula. »Vježba je za danas gotova. Calle, odvest emo te u ambulantu.«

Pokazalo se da je ambulanta velika prostorija s visokim stropom, u kojoj nije bilo

nijednog stalagmita ili stalaktita, kao ni bilo ega što bi izbacivalo mjehuri e, kapalo ili se dimilo. U prostoriji su bili duga ki redovi kreveta, koji su bili prekriveni bijelim plahtama, ure eni kao da su majstori u svakom trenutku o ekivali veliku skupinu ranjenih u enika. U tom trenutku ondje nije bilo nikoga osim Calla.

Dežurna arobnica bila je visoka crvenokosa žena sa zmijom koja joj se ovila oko ramena. Šare su se na njoj mijenjale kako se žena kretala, od leopardovih mrlja preko tigrovih pruga do rasplinutih ruži astih to kica. »Stavite ga onamo«, rekla je žena, pokazavši teatralno prema krevetu dok su šegrti nosili Calla na nosilima od granja, koje je napravila majstorica Milagros. Da Calla nije toliko boljela noga, bilo bi mu zanimljivo promatrati kako je prizvala zemaljsku magiju da ispreplete grane i poveže ih dugim, savitljivim korijenjem.

Majstorica Milagros nadgledala je dok su Calla spuštali na krevet. »Hvala vam, enici«, rekla je dok je zabrinuta Tamara stajala u blizini. »Hajdemo sada da majstorica

Amaranth može prionuti poslu.«



Call se oslonio na laktove, ne obra aju i pozornost na prodoran bol u nozi. »Tamara...« »Molim?« Okrenula se prema njemu razroga enih tamnih o iju. Svi su ih pogledali.

Call joj je pokušao prenijeti poruku pogledom. Pobrini se za Havoca. Daj mu dovoljno hrane. »O i mu gledaju u križ«, Tamara se zabrinuto obratila majstorici Amaranth. »Zacijelo

ga jako boli. Zar mu ne možete pomo i?« »Ne mogu dok ste ovdje. Hajde, svi van!« Amaranth je mahnula rukom i šegrti su žurno

izašli s majstoricom Milagros, dok je Tamara zastala na vratima i Callu dobacila još jedan zabrinut pogled.

Call se spustio natrag na krevet, zabrinut zbog Havoca, dok je majstorica Amaranth rezala njegovu odoru, tako da se pokazala grimizna modrica koja mu se širila niz nogu. Zdravu nogu. Na trenutak ga je obuzela panika te je imao osje aj da e se ugušiti. A što ako je tako ozlijedio nogu da nikad više ne e mo i hodati?

Majstorica je zacijelo opazila strah u njegovim o ima jer se osmjehnula vade i smotuljak mahovine iz staklenke. »S tobom e biti sve u redu, Callume Hunte. Izlije ila sam i teže ozljede od ove tvoje.«

»Zna i, nije tako loše kao što izgleda?« usudio se upitati Call. »Nisam to rekla«, odgovorila mu je. »Upravo je tako loše kao što izgleda. Ali ja sam

jako dobra u svom poslu.« Donekle ga je utješila, pa je Call zaklju io da bi bilo bolje ne postavljati dodatna pitanja

te ju je pustio da mu nogu prekrije svijetlozelenom mahovinom, a onda je sve zajedno prekrila blatom. Naposljetku mu je dala da popije nekakvu mlije nu teku inu od koje su bolovi gotovo potpuno prestali te se osje ao kao da lebdi prema stropu špilje, kao da ga je ipak dohvatio vivernov dah.

Osje aju i se prili no budalasto, Call je utonuo u san.

»Calle«, šapnula mu je djevoj ica gotovo u uho, tako da ga je njezina kosa zagolicala po

vratu. »Calle, probudi se.« Za uo se i drugi glas. Dje akov. »Možda da do emo poslije. Ho u re i, zar san ne lije i

ili tako nešto?« »Da, ali to ne e pomo i nama«, ponovno se javio prvi glas, ja i ovaj put i

nezadovoljniji. Tamara. Call je otvorio o i. Tamara i Aaron bili su pokraj njega, Tamara je sjedila na krevetu i nježno ga tresla za

rame. Aaron je u rukama držao Havoca koji je slinio, dahtao i mahao repom. Oko vrata je imao improviziranu ogrlicu od užeta.

»Namjeravao sam ga odvesti u šetnju«, rekao je Aaron. »Ali kako u ambulanti nema nikoga osim tebe, mislili smo da bi bilo zgodno da te najprije posjetimo.«

»Donijeli smo ti i ve eru iz refektorija«, dodala je Tamara pokazuju i na papir pokriven ubrusom na no nom stoli u. »Kako se osje aš?«

Call je pokušao pomaknuti nogu u oblogu od blata. Zapravo ga više i nije boljelo. »Kao pravi idiot.«

»Nije to bila tvoja pogreška«, Aaron je rekao istodobno kad je Tamara primijetila: »Tako ti i treba.«

Pogledali su jedno drugo, a onda Calla. »Oprosti, Calle, ali to ti nije bila baš dobra ideja«, dodala je Tamara. »I ukrao si Celiji

njezin trupac. Iako joj se zato ne eš prestati svi ati.« »Molim? Nema šanse«, užasnuto se pobunio Call.



»Da, svi aš joj se«, osmjehnula se Tamara. »Mogao bi je trupcem udariti po glavi, a ona bi svejedno rekla: Calle, magija ti jako dobro ide.« Pogledala je Aarona koji se, sude i po izrazu njegova lica, slagao s njom, o ito smatraju i da je to urnebesno smiješno.

»Kako god«, nastavila je Tamara, »ne želimo da te zdrobi trupac. Potreban si nam.« »Tako je«, suglasio se Aaron. »Ti si moja protuteža, sje aš li se?« »Samo zato što se prvi javio«, rekla je Tamara. »Trebao si održati audiciju.« Call je bio

zabrinut da e Tamara biti ljubomorna kad sazna da je Aaron odabrao njega kao svoju protutežu. Imao je osje aj da ona misli kako je Aaron, koliko god joj je Call bio drag, mogao odabrati nekog boljeg. »Kladim se da je Alex Strike još uvijek slobodan. A uz to je i zgodan.«

»Koješta«, rekao je Aaron zakolutavši o ima. »Nisam htio Alexa. Htio sam Calla.« »Znam«, odvratila je Tamara. »On e biti dobra protuteža«, dodala je neo ekivano i

Call im je uputio zahvalan osmijeh. Iako je ležao u bolni kom krevetu s oblogom od blata na nozi, pomisao da ima prijatelje stvarala mu je ugodu.

»A ja sam se bojao da ete zaboraviti na Havoca«, rekao je. »Ne bismo mogli ni da smo htjeli«, vedro je odvratio Aaron. »Pojeo je Tamarine

izme.« »Moje najdraže izme.« Tamara je lagano zamahnula prema Havocu koji se izmaknuo,

primaknuo vratima i žalosno pogledao Calla u krevetu. Tiho je cvilio. »Mislim da bi sad htio u šetnju«, primijetio je Call. »Ja u ga odvesti«, Aaron je potr ao prema vratima i slobodan kraj užeta omotao oko

ru nog zgloba. »Sad u hodnicima nema nikoga, jer je vrijeme ve ere. Odmah se vra am.« »Ako te uhvate, pravit emo se da te ne poznajemo!« dobronamjerno mu je doviknula

Tamara kad su se vrata zatvorila za njima. Uzela je tanjur s Callova no nog ormari a i skinula ubrus. »Fini lišaj«, rekla je spustivši tanjur Callu na trbuh. »Ono što najviše voliš.«

Call je uzeo sušeni komadi povr a i zamišljeno zagrizao. »Pitam se ho emo li se ovdje toliko naviknuti na lišajeve da više ne emo voljeti pizzu ili sladoled kad se vratimo ku i. Morat u i i u šumu i jesti mahovinu.«

»Svi e u tvom gradu misliti da si poludio.« »Svi u mom gradu ionako misle da sam lud.« Tamara je povukla jednu pletenicu na prsa i zamišljeno se poigravala njezinim krajem.

»Ho e li biti sve u redu kad na ljeto odeš ku i?« Call je podigao pogled s lišaja. »Kako to misliš?« »Zbog tvog oca«, odgovorila je. »On iz dna duše mrzi Magisterium, ali ti ne. Barem

mislim tako. I vratit eš se idu e godine. Zar se on nije upravo tome protivio?« Call ništa nije odgovorio. »Vratit eš se idu e godine, zar ne?« zabrinuto se nagnula naprijed. »Calle?« »Htio bih se vratiti«, izlanuo je. »Htio bih, ali se bojim da mi tata ne e dopustiti. A

možda za to ima i razlog, ali ja ga ne želim znati. Ako sa mnom nešto nije u redu, htio bih da Alastair to zadrži za sebe.«

»S tobom je sve u redu, osim što si slomio nogu«, rekla je Tamara, ali je i dalje bila zabrinuta.

»A i volim se praviti važan«, dometnuo je Call, pokušavaju i ih oboje oraspoložiti. Tamara ga je pogodila komadi em lišaja, a onda su razgovarali o tome kako ostali

reagiraju na Aaronov nov zvjezdani status, uklju uju i i njega samoga. Tamara je bila zabrinuta zbog njega, ali ju je Call uvjeravao da Aaron to može podnijeti.

Nakon toga po ela mu je pri ati kako su njezini roditelji uzbu eni jer je u skupini s Makarom, što joj je bilo drago jer je htjela da se ponose njome, ali joj je i smetalo, jer im je sad bilo još više stalo da uvijek bude uzorna u svemu. No nisu se uvijek slagali oko toga što je to uzorno ponašanje.



»Sad kad smo otkrili Makara, kako to može utjecati na Sporazum?« upitao je Call razmišljaju i o Rufusovu govoru i o reakciji lanova Vije a.

»Ovoga trenutka nikakav«, odgovorila je Tamara. »Nitko se ne bi htio upustiti u borbu s Neprijateljem smrti dok je Aaron tako mlad, zapravo gotovo nitko. Ali kad Neprijatelj sazna za njega, ako ve nije, tko zna što e u initi.«

Još je nekoliko minuta prošlo u razgovoru, a onda je Tamara pogledala na sat. »Aarona ve dugo nema«, rekla je. »Ako se još samo malo zadrži, ve era e završiti te e ga uhvatiti kako se vra a kroz hodnike. Možda bih trebala oti i vidjeti što je s njim.«

»Dobro«, rekao je Call. »Idem s tobom.« »Je li to pametno?« Tamara je podigla obrvu i pogledala njegovu nogu. Zaista je loše

izgledala, omotana mahovinom i blatom. Call je pokušao micati nožnim prstima. Ništa ga nije boljelo.

Spustio je noge s kreveta, a na zavoju od blata i mahovine pojavile su se pukotine. »Ne mogu više ležati ovdje. Poludjet u. I noga me svrbi. Htio bih malo iza i na zrak.«

»Dobro, ali moramo i i sporo. Ako te imalo zaboli, odmorit eš se, a onda se odmah vratiti ovamo.«

Call je potvrdno kimnuo. Uspravio se na noge pridržavaju i se za krevet. Tek što je ustao, zavoj se raspao na dva dijela i otpao, tako da mu je gležanj virio ispod razrezane nogavice.

»To ti dobro stoji«, rekla je Tamara uputivši se prema vratima. Call je hitro navukao arape i izme, koje su bile ispod kreveta. Zataknuo je ostatke nogavica u arape da ne lamataju

okolo i podigao Miri, zadjenuvši je za pojas. Tada je krenuo za Tamarom u hodnik. Hodnici su bili tihi jer su u enici još bili u refektoriju. Call i Tamara trudili su se biti što

tiši dok su hodali prema Dverima misije. Call je bio nesiguran na nogama. Obje su ga pomalo boljele, no to nije namjeravao re i Tamari. Pomislio je da zacijelo udno izgleda s tim razrezanim nogavicama i raš upanom kosom, ali na svu sre u nije bilo nikoga tko bi ga mogao vidjeti. Pronašli su Dveri misije i tiho kliznuli u tamu.

No je bila topla i vedra, mjesec je bio izašao, osvjetljavaju i stabla i staze oko Magisteriuma. »Aarone!« tiho je zazvala Tamara. »Aarone, gdje si?«

Call se osvrtao i pogledom pretraživao šumu. Bila je nekako sablasna, s gustim sjenkama izme u stabala i granama koje su šumjele na vjetru. »Havoc!« pozvao je vuka.

Na trenutak je vladala tišina, a onda je Havoc izjurio izme u stabala, a iskri ave su mu se o i vrtložile poput vatrometa. Dojurio je do Calla i Tamare, dok se improvizirana uzica vukla za njim po tlu. Call je uo kako je Tamara naglo udahnula.

»Gdje je Aaron?« upitala je. Havoc je zacvilio i propeo se na stražnje noge. Cijelo mu je tijelo podrhtavalo; krzno mu

se nakostriješilo, a uši poigravale. Ponovno je zacvilio i sko io prema Callu, gurnuvši mu hladnu njušku u ruku.

»Havoc.« Call je zagnjurio prste u njegovo krzno, pokušavaju i ga umiriti. »Jesi li dobro, de ko?«

Havoc je još jednom zacvilio i odsko io, izvukavši se iz Callovih ruku. Potr ao je prema šumi, a onda zastao i osvrnuo se prema njima.

»Htio bi da ga slijedimo«, rekao je Call. »Misliš li da je Aaron ozlije en?« upitala je Tamara, naglo se osvr i oko sebe. »Je li

ga možda napao elemental?« »Do i«, rekao je Call i krenuo preko mra nog terena, ne mare i za probadanje u

nogama. Kad se uvjerio da su krenuli za njim, Havoc je pojurio kao strijela, zaobilaze i stabla

poput mrke mutne sjene na mjese ini. Tamara i Call slijedili su ga što su brže mogli.



DVADESET DRUGO POGLAVLJE

ALLA SU BOLJELE NOGE. Bio je navikao da ga boli jedna, ali bolovi u obje bili su nešto posve novo. Nije znao kako bi održao ravnotežu i, iako se služio štapom dok su hodali kroz šumu i oslanjao se na njega kad bi mu se u inilo da e se srušiti, ništa mu

nije moglo ublažiti jake bolove u miši ima. Havoc ih je vodio. Tamara je bila daleko ispred Calla, redovito se osvr i da vidi je li

još iza nje, a ponekad bi i nestrpljivo usporila. Call nije znao koliko su daleko otišli jer je po eo gubiti osje aj za vrijeme kako su mu se bolovi poja avali, ali što su se više udaljavali od Magisteriuma, postajao je sve uznemireniji.

Nije bila rije o tome da ne vjeruje kako e ih Havoc odvesti do Aarona. Brinulo ga je zapravo to kako je Aaron otišao tako daleko, i zašto. Je li ga neko golemo stvorenje poput viverna zgrabilo i odletjelo s njim u kandžama? Je li se Aaron izgubio u šumi?

Ne, nije se izgubio. Havoc bi ga doveo natrag. Što se onda moglo dogoditi? Popeli su se na vrh brijega i stabla su se na padini po ela prorje ivati prema glavnoj

cesti koja je vijugala kroz šumu. Na suprotnoj se strani uzdizao drugi brijeg i zaklanjao im pogled.

Havoc je jedanput zalajao i po eo se spuštati. Tamara se okrenula i dotr ala do Calla. »Moraš se vratiti«, rekla je. »Noga te boli, a ne možemo znati koliko bi daleko Aaron

mogao biti. Trebao bi se vratiti u Magisterium i re i majstoru Rufusu što se dogodilo. On može povesti ostale.«

»Ne vra am se«, odvratio je Call. »Aaron je moj najbolji prijatelj i ne u ga napustiti ako je u opasnosti.«

Tamara je stavila ruku na bok. »Ja sam njegova najbolja prijateljica.« Call nije bio siguran kako ide to s najboljim prijateljima. »Dobro, onda sam mu ja

najbolji prijatelj koji nije djevojka.« Tamara je odmahnula glavom. »Havoc je njegov najbolji prijatelj koji nije djevojka.« »Ali ipak ga ne u napustiti«, rekao je Call, zabivši štap u zemlju. »Ne namjeravam

napustiti ni njega ni tebe. Osim toga, bilo bi logi no da se ti vratiš, ne ja.« Tamara ga je pogledala, nabravši obrve. »Zašto?« Call je rekao ono o emu su oboje vjerojatno razmišljali, ali nijedno nije željelo

izgovoriti naglas. »Zato što emo zbog ovoga biti u velikoj nevolji. Trebali smo oti i majstoru Rufusu istog trenutka kad se Havoc pojavio bez Aarona...«

»Nismo imali vremena«, usprotivila se Tamara. »I morali bismo im re i za Havoca...«

C



»Ionako emo im morati re i za Havoca. Ni na koji drugi na in ne možemo objasniti što se dogodilo. Bit emo u velikoj nevolji, Tamara; samo ovisi kolika e biti. Zbog toga što imamo kaosom opsjednutu životinju, zbog toga što nismo otr ali po majstore istoga trenutka kad se nešto dogodilo Makaru, zbog svega. U velikoj smo nevolji. A ako e netko za to biti odgovoran, to bih trebao biti ja.«

Tamara je šutjela. Call nije mogao odgonetnuti izraz njezina lica u sjeni. »Ti si ona ijim je roditeljima stalo ho eš li ostati u Ma- gisteriumu i koliko si ovdje

uspješna«, rekao je umorno. »Sa mnom nije tako. Ti si ona koja je na prijamnom ispitu postigla visok rezultat, a ne ja. Ti si ona koja je željela pomo i drže i se pravila, a na traže i pre ice. A ja mogu pomo i na ovaj na in. Ti pripadaš ovamo. Ja ne. Tebi je važno da ne upadaš u nevolje. Meni nije važno. Ja nisam važan.«

»Nije istina«, rekla je Tamara. »Što nije istina?« Call je postao svjestan daje održao pravi govor i nije bio siguran s im

se Tamara ne slaže. »Ja nisam takva osoba. Možda sam željela biti takva, ali nisam. Roditelji su me odgojili

da budem uspješna pod svaku cijenu. Njima nije stalo do pravila, samo do vanjskog dojma. Cijelo vrijeme govorim sebi da u biti druk ija od roditelja, druk ija od svoje sestre, da u biti ona koja e se držati pravog puta. Ali mislim da sam sve pogrešno shvatila. Nije mi stalo do pravila ili vanjskog dojma. Ne želim biti osoba koja radi samo ono što se od nje o ekuje. Želim napraviti ono što je ispravno. Nije me briga moramo li lagati, varati, i i pre icom ili kršiti pravila da bismo to u inili.«

Call se zbunjeno zagledao u nju. »Ozbiljno?« »Da«, odgovorila mu je Tamara. »To je sjajno«, primijetio je Call. Tamara se nasmijala. »Što?« »Ništa. Samo me uvijek iznenadiš«, povukla ga je za rukav. »Hajdemo onda.« Hitro su se spustili nizbrdo. Call se nekoliko puta spotaknuo i svom se težinom oslonio

na svoj štap, jednom se gotovo probovši njime. Kad su stigli do glavne ceste, našli su Havoca kako eka uz cestu; tjeskobno je zadahtao kad je pokraj njih protutnjao kamion. Call se uhvatio kako zuri za njim. Bilo je udno na i se u blizini vozila nakon toliko dugo vremena.

Tamara je duboko udahnula. »Dobro, ne nailazi nijedan automobil, pa onda hajdemo.« Pojurila je preko ceste, a Havoc ju je pratio u stopu. Call se jako ugrizao za usnu i

krenuo za njima, a dok je tr ao, svaki mu je korak izazivao probadanje u nozi i kroz slabine. Kad je stigao na drugi kraj ceste, bio je mokar od znoja, ali ne od tr anja, nego od bolova. O i su ga pekle.

»Calle...« Tamara je pružila ruku i tlo se pomaklo pod njihovim nogama. U idu em trenutku iz zemlje je izbio tanak mlaz vode, kao da je srušila hidrant. Call je stavio ruke u vodu i poprskao se njome po licu, a Tamara je skupila dlanove, napunila ih vodom i napila se. Bilo mu je ugodno stajati na mjestu, iako samo na trenutak, dok mu noge ne prestanu podrhtavati.

Call je pružio Havocu vode, ali vuk je kora ao naprijed- natrag, pogledavaju i as njih, a as seoski put u daljini. Call je rukavom obrisao lice i krenuo za vukom.

Tamara i on hodali su u tišini. Tamara je usporila kako bi držala korak s njegovim, a vjerojatno i zato, pomislio je Call, što se i sama po ela umarati. Vidio je da je zabrinuta kao i on sam; žvakala je vrh jedne svoje pletenice, što je inila samo kad je uistinu bila uplašena.

»S Aaronom e sve biti u redu«, rekao joj je kad su se našli na seoskom putu i krenuli njime. S obje strane bili su grmovi ruža. »On je Makar.«

»I Verity Torres bila je Makar, a nikad nisu pronašli njezinu glavu«, odvratila je Tamara, koja o ito nije vjerovala u mo pozitivnog razmišljanja.



Još su neko vrijeme hodali dok se put nije pretvorio u stazicu. Call je teško disao, nastoje i to prikriti, a pri svakom koraku oštar ga je bol probadao u nogama. Imao je osje aj da hoda po slomljenom staklu, osim što mu se inilo da je staklo negdje u njemu i ubada ga kroz živce u kožu.

»Nije mi drago što to moram re i«, rekla je Tamara, »ali mislim da ne bismo smjeli ostati na otvorenom. Ako je ispred nas elemental, primijetit e nas. Morat emo se držati šume.«

Tlo u šumi bit e još neravnije. Tamara to nije rekla, no bila je, ini se, svjesna da e Call ondje biti još sporiji i da e mu biti teže, da e se vjerojatno eš e spoticati i padati, osobito u tami. Drhtavo je udahnuo i potvrdno kimnuo. Bila je u pravu. Bilo bi previše opasno ostati na otvorenom. Nema veze što e mu biti teže hodati. Rekao je da ne namjerava napustiti ni Aarona ni nju i namjeravao je održati rije .

Bolno kora aju i, oslanjaju i se na stabla, Call je zajedno s Tamarom slijedio Havoca stazom koja se pružala usporedno sa seoskim putom. Naposljetku je u daljini opazio zgradu.

Bila je golema i doimala se napuštenom, s prozorima zakovanim daskama i crnim tepihom praznog parkirališta s prednje strane. Iznad obližnjih stabala uzdizala se plo a s natpisom i slikom velike neosvijetljene kugle i tri cunja. Na plo i je pisalo PLANINSKA KUGLANA. Izgledalo je da znak godinama nije svijetlio.

»Vidiš li isto što i ja?« rekao je Call, pitaju i se privida li mu se od bolova. Ali zašto bi mu se privi alo takvo što?

»Da«, odvratila je Tamara. »Stara kuglana. Negdje u blizini zacijelo je i grad. Ali kako bi Aaron mogao biti ovdje? Nemoj mi samo re i da pokušava poboljšati svoj rezultat, da se bavi kuglanjem ili nešto sli no tome. Budi ozbiljan.«

Call se naslonio na grubu koru obližnjeg stabla, oduprijevši se želji da sjedne. Bojao se da više ne bi mogao ustati. »Ozbiljan sam. Možda ne vidiš dobro u mraku, ali navukao sam na lice svoj najozbiljniji izraz«, namjeravao je to izgovoriti vedro, no zazvu alo je napeto.

Prišuljali su se bliže zgradi, a Call se naprezao da vidi izvire li svjetlo ispod bilo kojih vrata ili dasaka na prozorima. Krenuli su iza zgrade. Ondje je bilo još mra nije, jer je kuglana zaklanjala svjetlost uli nih svjetljiki uz udaljenu cestu. Iza zgrade bili su kontejneri za sme e, prašnjavi i prazni na slaboj mjese ini.

»Ne znam...«, zapo eo je Call, ali je Havoc sko io, grebu i šapama po zidu i cvile i. Call je zabacio glavu i pogledao prema gore. Iznad njihovih glava bio je prozor, gotovo potpuno zatvoren daskama, no Callu se u inilo da se izme u dasaka nazire tra ak svjetla.

»Evo«, Tamara je gurnula jedan kontejner, približivši ga zidu. Popela se na njega, a onda pomogla Callu da se i on popne. Call je ispustio svoj štap i uzverao se na rukama, dok su mu izme udarale po metalu kontejnera koji je odzvanjao. »Pssst«, šapnula je Tamara. »Pogledaj.«

Sad se jasno vidjela svjetlost izme u dasaka. Daske su za zid bile zakucane krupnim i vrstim avlima. Tamara ih je sumnji avo pogledala.

»Metal je zemaljska magija...«, zapo ela je. Call je izvukao Miri iz pojasa. Oštrica kao da je zašumjela u njegovoj ruci kad je vrh

bodeža gurnuo ispod jednog od avala i povukao. Drvo se rascijepilo poput papira, a avao se sa zveketom otkotrljao na poklopac kontejnera.

»Super«, šapnula je Tamara. Havoc je sko io na kontejner dok je Call izvla io preostale avle i bacao daske,

otkrivaju i razbijene ostatke prozorskih stakala. Nije bilo prozorskih okvira, kao ni popre nih letvica. Iza prozora nazirao se slabo osvijetljen hodnik. Havoc se provukao kroz otvor i sko io nekoliko centimetara niže, na pod hodnika, te se okrenuo prema njima, gledaju i ih s

ekivanjem.



Call je vratio Miri za pojas. »Idemo«, rekao je i popeo se kroz prozor. Pod je bio blizu, ali noge su ga ipak zaboljele kad je sko io; trgnuo se kad mu se pridružila Tamara, ne ujno, iako je imala izme.

Osvrnuli su se po prostoriji. Uop e nije bila sli na kuglani. Nalazili su se u hodniku s podom i zidovima od drveta, pocrnjelog kao da je bio požar. Call nije mogao to no objasniti, ali osjetio je prisutnost magije. Imao je dojam da je od nje otežao zrak.

Vuk je njuškaju i išao po hodniku. Call ga je slijedio, a srce mu je lupalo od straha. Kad su krenuli za Havocom od Dveri misije, nije mogao ni sanjati da e završiti na ovakvome mjestu. Majstor Rufus ubit e ih kad se vrate. Objesit e ih za nožne prste i natjerati da razdvajaju pijesak sve dok im mozak ne iscuri kroz nos. A i to samo ako uspiju spasiti Aarona od onoga tko ga je oteo; ako ne uspiju, ekat e ih nešto puno gore.

Call i Tamara bili su potpuno tihi dok su prolazili pokraj prostorije s pritvorenim vratima, ali Call nije mogao odoljeti a da ne zaviri u nju. Na trenutak je pomislio da vidi lutke iz

izloga, od kojih su neke stajale uspravno, a druge bile nagnute uza zidove, no onda je shvatio dvije stvari: prvo, da su im o i svima zatvorene, što bi bilo vrlo udno za lutke, i drugo, da im se grudi uzdižu i spuštaju.

Call se skamenio, užasnut. Što se doga a? Gdje su se to našli? Tamara se okrenula i upitno ga pogledala. Pokazao je prema prostoriji i vidio kako joj se

na licu pojavljuje izraz užasa kad je pogledala. Ruka joj je poletjela prema ustima. Tada se polako odmaknula od vrata i rukom dala znak Callu da krene za njom.

»Kaosom opsjednuti«, šapnula mu je kad su se dovoljno udaljili i kad je prestala drhtati. Call nije bio siguran kako ih je mogla prepoznati, iako im nije vidjela o i, ali je

zaklju io da nije toliko znatiželjan da bi je upitao. Ve je bio toliko izbezumljen da je imao osje aj kako bi ga bilo kakav pokret izbezumio još više. Posljednje što mu je trebalo bile su zastrašuju e informacije.

Ako su tu bili kaosom opsjednuti, onda je to zna ilo da je zgrada Neprijatelj evo uporište. Sad su mu misli preplavile sve pri e koje je dotad uo, one koje su govorile o ne emu što se dogodilo davno prije, pri e za koje dotad nije mario.

Aarona je oteo Neprijatelj. Zato što je Aaron bio Makar. Bili su nepromišljeni što su ga pustili da sam iza e iz Magisteriuma. Naravno da je Neprijatelj saznao za njega i da ga želi uništiti. Vjerojatno e ga ubiti, ako ve nije. Callova su usta bila suha kao barut. Unato panici koja ga je obuzimala, pokušavao se usredoto iti na okolinu.

Što su ulazili dublje u zgradu, strop hodnika sve se više udaljavao. Na zidovima je pocrnjelo drvo ustupilo mjesto obi nim zidnim drvenim oblogama s udnim tapetama na gornjem dijelu zida. Prikazivale su lozu i, kad je bolje pogledao, Call bi se mogao zakleti da se me u viticama kre u kukci. Zadrhtavši, nije mislio ni na što drugo osim da se mora kretati što tiše.

Prošli su pokraj nekoliko zatvorenih prostorija prije nego što je Havoc zastao pred dvostrukim vratima i zacvilio te pogledao Calla i Tamaru o ekuju i njihov sljede i potez.

»Pssst«, nježno mu se obratio Call i vuk se utišao, jedanput zagrebavši šapom po podu. Vrata su bila golema, od tamna, masivna drveta na kojemu su ostali spaljeni tragovi, kao

da ih je opržila vatra. Tamara je spustila ruku na kvaku, stisnula je i zavirila unutra. Potom ih je zatvorila, okrenula se Callu i pogledala ga razroga enih o iju. Nikada nije mislio da e je nešto toliko zaprepastiti. ak ni kaosom opsjednuti.

»Aaron«, šapnula je, ali nije bila presretna kao što bi o ekivao. Uop e nije djelovala sretno. Izgledala je kao da e povratiti.

Call se progurao pokraj nje da vidi. »Calle...«, Tamara ga je upozorila, »nemoj, još je netko unutra.« Ali Call se ve nagnuo naprijed i provirio kroz pukotinu na vratima.



Prostorija s druge strane vrata bila je golema i uzdizala se prema masivnim, širokim stropnim gredama koje su se križale.

Zidovi su bili obloženi praznim kavezima, koji su poput kutija bili poslagani jedni na druge. Željezni kavezi. Uske su im rešetke bile zamrljane ne im tamnim.

Aaron je visio sjedne grede. Odora mu je bila pokidana, a lice izgrebeno i krvavo, no nije izgledalo da je jako ozlije en. Visio je naglava ke, na teškom lancu pri vrš enom za okov na njegovu gležnju. Lanac se s druge strane uzdizao do vitla postavljenog na stropu. Nemo no se otimao, tako da su se lanci njihali.

Tik ispod Aarona stajao je dje ak, malen, mršav i nekako poznat. Call je osjetio kako mu je srce sišlo u pete. Bio je to Drew koji je promatrao Aarona u

lancima, cerekaju i se. Oko jedne ruke bio mu je omotan duga ak lanac. S pomo u njega spuštao je Aarona prema golemoj staklenoj posudi ispunjenoj tminom koja se kovitlala i grmjela. Dok je Call zurio u tminu, u inilo mu se da se pokre e i mijenja oblik. Iz sjenki je izvirilo naran asto oko, išarano zelenim venama koje su pulsirale.

»Ti znaš što je u posudi, zar ne, Aarone?« upitao je Drew sadisti ki se cerekaju i. »Tvoj prijatelj. Elemental kaosa. Htio bi iz tebe isisati život.«



DVADESET TRE E POGLAVLJE

AMARA, KOJA JE ALA UZ Calla, samo što se nije ugušila. »Drew«, Aaron je teško disao. Bilo je o ito da trpi bolove. Pružio je ruku prema okovu oko svoga gležnja, a onda se ponovno opustio na lancu kad je elemental kaosa podigao

zasjenjeni pipak. Kako se primicao Aaronu, pipak je poprimao sve jasniji oblik, sve dok nije postao potpuno vrst, dodirnuvši ga. Aaron se trgnuo i zajaukao. »Drew, pusti me...«

»Što je, Makare, zar se ne možeš osloboditi?« Drew ga je podrugljivo upitao, povukavši lanac tako da se Aaron uzdigao metar-dva izvan dosega elementala kaosa. »Mislio sam da si mo an. Osobit. Ali zapravo nisi ništa osobito, zar ne? Uop e nisi osobit.«

»Nikad nisam ni rekao da jesam«, prigušeno je odgovorio Aaron. »Znaš li kako mi je bilo kad sam se morao pretvarati da sam neuspješan u magiji? Da

sam budala? Kad sam morao slušati majstora Lemuela kako se kaje što me je odabrao? Bolje sam uvježban od svih vas, ali to nisam smio pokazati, ina e bi Lemuel pogodio tko me uistinu pou avao. Morao sam slušati majstore kako naklapaju gluposti o povijesti i pretvarati se da se slažem s njima, iako sam znao da bi nam Neprijatelj, da nije bilo arobnjaka i Vije a, omogu io da živimo zauvijek. Znaš li kako mi je bilo kad sam saznao da je Makar neki glupi klinac koji dolazi niotkud, koji nikad ne bi ništa u inio sa svojim mo ima, osim onoga što mu majstori kažu?«

»Zna i, namjeravaš me ubiti«, rekao je Aaron. »Zbog takvih razloga? Zato što sam Makar?«

Drew se samo nasmijao. Call se okrenuo prema Tamari i vidio da se trese stiš i šake. »Moramo u i«, šapnuo joj je. »Moramo nešto u initi.«

Tamara je ustala, a narukvica joj je zablistala u sjenkama. »Stropne grede. Ako se na njih popnemo, možemo povu i Aarona izvan dosega toga stvorenja.«

Uspani io se. Plan je bio dobar, ali kad je zamislio kako se penje i pokušava održati ravnotežu dok puzi preko grede, postalo mu je jasno da to ne može u initi. Okliznuo bi se. Pao bi. Tijekom cijelog mu nog puta kroz šumu s uko enim i bolnim nogama ponavljao je u sebi da e spasiti Aarona. A sad, kad se našao pred Aaronom, Aaronom koji je bio u opasnosti i kojeg je

trebalo spasiti, bio je beskoristan. Preplavio ga je o aj, tako bolan da je na trenutak pomislio da ne izgovori ni rije i, nego da se samo pokuša popeti, nadaju i se najboljem.

T



Ali, prisjetivši se straha na Celijinu licu kad je izronila iz rijeke i vidjela da je izgubio kontrolu nad trupcem koji je poletio prema njoj, odlu io je. Ako još više pogorša situaciju pretvaraju i se da može pomo i, Aaron e biti u još ve oj opasnosti.

»Ja ne mogu«, rekao je. »Što?« upitala je Tamara, a onda pogledala njegovu nogu i kao da se postidjela. »O,

dobro. Ti samo ostani ovdje s Havocom. Odmah u se vratiti. Vjerojatno je i bolje da samo jedno od nas ide. Teže e nas otkriti.«

Barem sam neko vrijeme uspio biti koristan, pomislio je Call. Barem je Tamara mislila da je on osoba koja može nešto napraviti, iznenadivši se kad je saznala da ne može. Bila je utjeha, doduše slaba, ali ipak utjeha.

Tada je Call iznenada shvatio što bi ipak mogao u initi. »Ja u mu skrenuti pozornost.« »Kako? Ne!« rekla je Tamara, odmahuju i glavom. »To je preopasno. On ima

elementala kaosa.« »Havoc e biti sa mnom. Ina e ne emo mo i osloboditi Aarona«, Call ju je gledao

ravno u o i, nadaju i se da e shvatiti kako on ne namjerava popustiti. »Vjeruj mi.« Tamara je potvrdno kimnula. Osmjehnula mu se kratko i kliznula kroz vrata. Hodala je

tako tiho da je nakon dva koraka više nije mogao uti od Drewova cerekanja i režanja elementala kaosa. Brojio je do deset, polako, jedan, dva, tri, a onda otvorio vrata što je ja e mogao.

»Hej, Drew«, rekao je osmjehuju i se. »Meni ovo zaista ne sli i školi za ponije.« Drew je ustuknuo, tako jako iznena en da je povukao lanac i Aaron je odletio nekoliko

metara uvis. Jauknuo je od bola, a Havoc je zarežao. »Calle?« u nevjerici je izustio Drew, a Call se prisjetio kad je one no i u jarku nedaleko

od Magisteriuma Drew drhtao i dozivao ga, slomljena gležnja. Sada je Call gledao kako se iza Drewovih le a Tamara uspinje uz najudaljeniji zid, veru i se preko naslaganih kaveza kao po ljestvama, oslanjaju i se izmama na rešetke, tiho kao ma ka. »Što ti radiš ovdje?«

»Zbilja? Što ja radim ovdje?« upitao je Call. »A što ti radiš ovdje? Osim što pokušavaš nahraniti elementala kaosa jednim od naših kolega. Daj, ozbiljno, što ti je Aaron u inio? Bio je bolji na ispitu? Oteo ti je ispred nosa posljednji komad lišaja?«

»Za epi, Calle.« »Zar uistinu misliš da te ne e uhvatiti?« »Još me nitko nije uhvatio«, izgledalo je da se Drew oporavlja od iznena enja. Uputio je

Callu prijete i osmijeh. »Je li to sve bila samo gluma - sve one pri e o majstoru Lemuelu, kad si se pretvarao da

si obi an u enik? Jesi li cijelo vrijeme bio Neprijateljev špijun?« Call se više nije trudio dati Tamari dovoljno vremena; uistinu je bio znatiželjan. Drew je izgledao potpuno jednako; bio je to dje ak zamršene sme e kose, mršav, krupnih plavih o iju, s pjegicama. No sada je u njegovim o ima bilo nešto što Call nije dotad zamijetio, nešto ružno i mra no.

»Majstori su glupi«, rekao je Drew. »Uvijek se samo zabrinuto pitaju što to Neprijatelj radi izvan Magisteriuma, zabrinjavaju se zbog Sporazuma. Nikad im nije palo na pamet da bi se špijun mogao na i me u njima samima. ak i kad sam pobjegao iz Magisteriuma da Neprijatelju pošaljem poruku, što su napravili?« Širom je otvorio plave o i i Call je na trenutak prepoznao dje aka iz autobusa, nervoznog zbog odlaska u arobnja ku školu. »O, majstor Lemuelje jako zao. Bojim ga se. I onda su ga otpustili!« Drew se nasmijao, odbacivši masku bezazlenog dje aka, pokazavši hladno u koja se skrivala ispod maske.

Havoc je na to zarežao, sko ivši izme u Drewa i Calla. »Kakvu si poruku poslao Neprijatelju?« upitao je Call. Osjetio je olakšanje ugledavši da se Tamara popela gotovo do stropnih greda. »Nešto o Aaronu?«



»O Makaru«, odgovorio je Drew. » arobnjaci su godinama ekali Makara, ali nisu ga ekali samo oni. I mi smo ekali.« Potegnuo je lanac i Aaron je ispustio bolan uzvik, ali Call

nije podigao pogled. Nije mogao. Nastavio je netremice gledati u Drewa, kao da je tako mogao privu i svu njegovu pozornost.

»Mi?« ponovio je Call. »Ja ovdje vidim samo jednog lu aka. Tebe.« Drew se nije osvrtao na podbadanje. Nije obratio pozornost ni na Havoca. »Ne misliš

valjda da ja upravljam ovim mjestom«, rekao je. »Ne budi glup, Calle. Kladim se da si vidio kaosom opsjednute i elementale. Kladim se da ih možeš osjetiti. Ti znaš tko upravlja svime.«

Call je progutao knedlu. »Neprijatelj«, rekao je. »Neprijatelj nije ono što misliš«, Drew je nemarno potegnuo lanac. »Calle, mogli bismo

biti prijatelji. Promatrao sam te. Mogli bismo biti na istoj strani.« »Zapravo ne bismo. Aaron je moj prijatelj. A Neprijatelj ga želi ubiti, zar ne? Ne bi htio

da mu se suprotstavi drugi Makar.« »Baš si zabavan. Ništa ti ne znaš. Misliš da ti je Aaron prijatelj. Misliš da je istina sve

što su ti rekli u Magisteriumu. E, pa nije. Aaronu su rekli da e ga uvati, ali nisu. Nisu mogli«, Drew je potegnuo lanac i Call se trgnuo, o ekuju i novi Aaronov krik.

Nije ga bilo. Call je pogledao prema gore. Aaron više nije visio na lancu. Tamara ga je podigla na stropne grede i kle ala je iznad njega, žurno ga osloba aju i lanca.

»Ne!« Drew je u bijesu još jedanput potegnuo lanac, no Tamara je uspjela osloboditi Aaronovu nogu. Drew je pustio da lanac padne na pod.

»Gle, mi sad idemo«, rekao je Call. »Ja u iza i odavde...« »Nikamo vi ne idete!« viknuo je Drew, pojurivši prema staklenoj posudi i spustivši ruku

na nju. inilo se kao da je gurnuo klju u bravu i silovito potegnuo vrata. Posuda se raspala, a

staklo frcalo na sve strane. Call je podigao ruke da zaštiti lice i krhotine stakla, poput kiše sitnih iglica, žarile su se u njegove ruke. Imao je osje aj da kroz sobu divlja vjetar. Havoc je cvilio, a Tamara i Aaron odnekud su vikali.

Call je polako otvorio o i. Elemental kaosa izronio je pred njim, tako da je vidio samo sjenke. Elementalova je

tmina uzavrela od napola oblikovanih lica i usta punih zubi. Prema njemu se istodobno pružilo sedam ruku s kandžama, od kojih su neke bile obrasle ljuskama, a neke dlakama; neke su bile blijede kao mrtve ribe.

Call se zagrcnuo i nesigurno koraknuo unatrag. Pokušao je napipati Miri, a onda mu se ruka sklopila oko njezine drške. Izvukao je bodež iz korica, mašu i naširoko njime ispred sebe.

Miri je utonula u nešto što je pred oštricom popustilo poput trulog vo a. Iz mnoštva elementalovih usta za ulo se zavijanje. Na jednoj je ruci udovište imalo duga ku posjeklinu, a iz rane je poput dima istjecala tama. Druga ga je ruka pokušala dograbiti, ali Call se bacio na pod i uspjela mu je samo okrznuti rame. No na tome mu je mjestu ruka istoga trenutka odrvenjela, a Miri mu je ispala.

Call se pokušao osloniti na lakat i zdravom rukom dohvatiti Miri koja se nalazila na drugoj strani. Ali prekasno. Elemental se bacio, kotrljaju i se po tlu prema njemu kao nauljen, golem žablji jezik koji se izbacio ravno prema Callu...

Zavijaju i, Havoc je sko io na le a elementalu. Zario je zube u njegovu klizavu kožu, a kandžama je probio maglovitu tamu. udovište se zgr ilo i posko ilo unatrag. Glave su mu izbile po cijelom tijelu, a ruke se produžile da zgrabe Havoca, ali vuk se othrvao, ne puštaju i ga.

Uo ivši priliku, Call se uspio osoviti na noge i zgrabiti Miri neozlije enom rukom. Bacio se naprijed i gurnuo bodež u elementala.



Oštrica je izašla prekrivena crnilom koje je kapalo, ne im izme u dima i ulja. Elemental kaosa zaurlao je i po eo se bacati, zbacivši Havoca s le a. Vuk je odletio i pao na pod na drugoj strani prostorije, u blizini dvostrukih vrata. Jedanput je zacvilio, a onda se umirio.

»Havoc!« vrisnuo je Call, pojurivši prema svom vuku. Ve je gotovo bio stigao do njega kad je iza sebe za uo režanje. Okrenuo se i našao pred elementalom. Žilama mu je tekao bijes. Ako je to stvorenje ozlijedilo Havoca, namjeravao ga je sasje i na tisu u odvratnih, uljastih komada. Zakora io je naprijed, a Miri mu je zasjala u ruci.

Elemental kaosa je ustuknuo. Oko njega se zgušnjavala tama, kao da više nije osobito raspoložen za borbu.

»Hajde, kukavice«, vrisnuo je Drew i udario ga nogom. »Zgrabi ga! Hajde, ti velika glupa grudo...«

Elemental kaosa je sko io, ali ne na Calla. Okrenuvši se, bacio se na Drewa. Drew je vrisnuo, ali je elemental ve bio na njemu, prevalivši se preko njega poput vala. Call se skamenio s Miri u ruci. Pomislio je na ledeni bol koji ga je prostrijelio pri samo jednom dodiru sa stvorenjem kaosa. A sad se to stvorenje prelilo preko Drewa, koji se trzao i otimao u njegovu stisku, dok su mu o i kolutale tako da su se vidjele samo bjeloo nice.

»Calle!« iz šoka ga je trgnuo glas. Bila je to Tamara koja ga je dozivala sa stropnih greda. Kle ala je, a pokraj nje bio je Aaron. Okov i lanci pretvorili su se u zamršeno klupko: Aaron je bio slobodan, iako su mu ru ni zglobovi bili krvavi na mjestima gdje je bio vezan, vjerojatno kad su ga odvukli iz Magisteriuma, a Call je pretpostavljao da su mu gležnjevi u još gorem stanju. »Calle, makni se odatle!«

»Ne mogu!« Call je pokazao s bodežom u ruci. Elemental kaosa i Drew zaprije ili su mu put do vrata.

»Idi onim putom«, doviknula mu je Tamara, pokazavši prema vratima iza njega. »Potraži bilo kakav izlaz, prozor, bilo što. ekat emo te vani.«

Call je kimnuo i podigao Havoca. Molim te, pomislio je. Molim te. Vuk je bio topao u njegovim rukama i kad ga je privio na grudi, osjetio je postojano otkucavanje Havocova srca. Zbog dodatne težine noga ga je ja e boljela, ali nije mario.

On e biti dobro, rekao je odlu no sam sebi. A sad kreni. Osvrnuvši se, vidio je kako se spuštaju s greda u blizini drugih vrata. Ali kad je podigao

pogled, vidio je da se elemental kaosa podiže iznad Drewa. Nekoliko mu se usta otvorilo, a grimizni jezik, sli an bi u, izbacio se da ispita zrak svojim rascijepljenim vrhom. Tada je krenuo prema Callu.

Call je uzviknuo i odsko io. Havoc se trznuo u njegovu naru ju, zalajao i sko io na tlo. Potr ao je prema vratima na drugom kraju prostorije, a Call ga je slijedio u stopu. Zajedno su projurili kroz vrata, gotovo ih izvalivši iz vratnica.

Havoc se naglo zaustavio tako da je Call zamalo pao preko njega i jedva se zaustavio. Pogledao je po sobi. Podsje ala ga je na laboratorij doktora Frankensteina. Posvuda su

stajale epruvete s teku inama udnih boja koje su ispuštale mjehuri e, sa stropa su visjeli teški aparati koji su se vrtjeli i okretali, a uza zidove bili su poslagani kavezi prepuni elementala razli itih veli ina. Nekoliko ih je svijetlilo.

Tada je Call iza sebe za uo duboko, klokotavo režanje. Elemental kaosa slijedio ih je u sobu i valjao se prema njima poput teškog, tamnog oblaka prekrivenog kandžama i zubima. Call se ponovno dao u beznadni bijeg, razbacuju i epruvete s teku inom po podu, namjeravaju i se domo i ne ega što je izgledalo kao izlošci starog oružja najednom od zidova. Kad bi zamahnuo na elementala onom teškom sjekirom, možda bi...

»Stani!« Iza goleme police za knjige izronio je muškarac u crnom ogrta u s kapulja om. Lice mu je bilo okruženo tamom. Zamahnuo je teškim štapom s vrhom od oniksa. Ugledavši ga, Havoc je zacvilio i zavukao se pod najbliži stol.



Call se skamenio. Nepoznati je muškarac projurio pokraj njega i ne pogledavši ga te podigao štap. »Dosta!« viknuo je dubokim glasom, usmjerivši vrh štapa prema elementalu.

Iz vrha od oniksa izbila je tama i, preletjevši preko prostorije, udarila ravno u zvijer. Tama je bujala i širila se, obavijaju i elementala, i progutala ga u ništavilo. Elemental je ispustio posljednji strašan, klokotavi krik i nestao.

Muškarac se okrenuo prema Callu i polako zbacio kapulja u. Lice mu je djelomi no skrivala srebrna maska koja mu je prekrivala o i i nos. Call je ispod nje vidio samo donji dio brade i vrat izbrazdan bijelim ožiljcima.

Ožiljci su bili svježi, ali mu je maska bila poznata. Ve ju je vi ao na slikama. Slušao je kako je opisuju. Ta je maska skrivala ožiljke od eksplozije koja je gotovo usmrtila onoga koji ju je nosio. Postojala je da bi izazivala užas.

Tu je masku nosio Neprijatelj smrti. »Callume Hunte«, rekao je Neprijatelj. »Nadao sam se da eš ti do i.« Što god je Call o ekivao da e Neprijatelj re i, to nije bilo to. Otvorio je usta, ali iz njih

je izašao samo šapat. »Ti si Constantine Madden«, izustio je. »Neprijatelj smrti.« Neprijatelj je zakora io prema njemu u kovitlacu crnila i srebra. »Ustani«, rekao je.

»Daj da te pogledam.« Call se polako osovio na noge i stao licem u lice s Neprijateljem smrti. U prostoriji je

vladala gotovo potpuna tišina. ak se i Havocov cvilež inio slabim i udaljenim. »Ma pogledaj se samo«, rekao je Neprijatelj. U glasu mu se osjetila neobi na vrsta

zadovoljstva. »Šteta zbog noge, dakako, ali to na kraju ne e biti važno. Pretpostavljam da je Alastair više volio da te ostavi takvog kakav si bio nego da se pozabavi magijom iscjeljenja. Oduvijek je bio tvrdoglav, a sad je prekasno. Jesi li ikad razmišljao o tome, Callume? Da si možda mogao normalno hodati samo da je Alastair Hunt bio malo manje tvrdoglav?«

Call nije razmišljao o tome. Ali ta mu se misao sada usadila u grlo poput komada leda i zagušila mu rije i. Koraknuo je unatrag sve dok le ima nije dodirnuo jedan od duga kih stolova prepunih staklenki i epruveta. Kao da se zaledio.

»Ali tvoje o i...«, Neprijateljev je glas bio ispunjen trijumfom, iako Call nije mogao doku iti zašto bi Neprijatelj osje ao trijumf zbog njegovih o iju. U glavi mu se vrtjelo od zbunjenosti. »Kažu da su o i zrcalo duše. Drewa sam puno ispitivao o tebi, ali nikad nisam ni pomislio raspitivati se o tvojim o ima«, namrštio se, a koža prepuna ožiljaka zategnula mu se ispod maske. »Drew«, rekao je. »Gdje je samo taj dje ak?« podigao je glas. »Drew!«

Zavladala je tišina. Call se pitao što bi se dogodilo ako bi pružio ruku iza sebe, dograbio jednu od epruveta ili staklenki i bacio je na Neprijatelja. Bi li tako kupio malo vremena? Bi li mogao pobje i?

»Drew!« ponovio je arobnjak, a u glasu mu se za ulo još nešto, sli no uznemirenosti. Nestrpljivo je prošao pokraj Calla, izašavši kroz dvostruka vrata u prostoriju obloženu drvetom.

Na trenutak je sve bilo potpuno tiho. Call se poput o ajnika osvrnuo oko sebe, pokušavaju i na i bilo kakva druga vrata, bilo koji drugi izlaz iz te prostorije osim onoga kroz koji je ušao. Nije bilo ni ega. Samo police za knjige s prašnjavim svescima, stolovi pretrpani alkemijskim materijalima i, visoko na zidovima, mali vatreni elementali smješteni u udubinama od kovanoga bakra koji su svojim sjajem osvjetljavali prostoriju. Elementali su zurili u Calla svojim praznim crnim o ima. Iz druge je prostorije za uo duga ak krik tuge i o aja.

»DREW!« Havoc je po eo zavijati. Call je podigao jednu staklenu epruvetu i zateturao prema

dvostrukim vratima. Bol ga je prostrijelio kroz nogu i ostatak tijela, kao da mu se u žile zabijaju oštrice žileta. Poželio je da padne. Ostao bi ležati na

podu i prepustio se nesvjestici. Uhvatio se za luk na vratima i pogledao. Neprijatelj je kle ao, a Drew mu je napola ležao u krilu, beživotan i opušten. Koža mu je

ve po ela poprimati ledenu boju. Više se nikad ne e probuditi.



Callu je od užasa srce teško udaralo. Nije mogao otrgnuti pogled od Neprijatelja pogrbljena nad Drewovim tijelom, dok je štap odba en ležao na podu pokraj njega. Ruke prepune ožiljaka prolazile su kroz dje akovu kosu. »Sine moj«, šapnuo je. »Jadni moj sine.«

Sin? pomislio je Call. Drew je sin Neprijatelja smrti? Neprijatelj je iznenada podigao glavu. ak i kroz masku, Call je osjetio srdžbu koja je

plamtjela u njegovim o ima: bile su usmjerene prema njemu, crne od bijesa što sje e poput lasera. »Ti«, siknuo je. »Ti si to u inio. Ti si oslobodio elementala koji mi je ubio dijete.«

Call je progutao knedlu i ustuknuo, ali Neprijatelj je ve ustao i zgrabio svoj štap. Zamahnuo je prema njemu i on se spotaknuo, a epruveta mu je ispala iz ruke i razbila se na podu. Spustio se na jedno koljeno, a kroz savijenu nogu prostrujio mu je bol. »Ja nisam...«, zaustio je. »Bila je to nesre a.«

»Ustani«, zarežao je Neprijatelj. »Ustani, Callume Hunte, i pogledaj me.« Call je polagano ustao i okrenuo se prema muškarcu sa srebrnom maskom. Cijelo mu je

tijelo drhtalo, od boli u nogama, od napetosti u tijelu, od straha i adrenalina, od neispunjene želje za bijegom. Neprijatelj evo lice bilo je prepuno bijesa, a o i su mu blistale od

gnjeva i tuge. Call je poželio otvoriti usta i re i nešto u svoju obranu, ali nije mogao. Drew je

nepomi no ležao, miran i praznih o iju, izme u razbijenih ostataka staklene posude. Bio je mrtav i Call je bio kriv za njegovu smrt. Ništa nije mogao objasniti i nije se mogao obraniti. Stajao je su elice Neprijatelju smrti koji je pobio cijele vojske ljudi. Malo je vjerojatno da bi oklijevao usmrtiti jednog jedinog dje aka.

Callova se ruka spustila s Mirina drška. Preostalo je još samo jedno. Duboko udahnuvši, pripremio se za smrt. Nadao se da su Tamara i Aaron uspjeli pro i pokraj kaosom opsjednutih, iza i kroz

prozor i vratiti se na put prema Magisteriumu. Nadao se da Neprijatelj, jer je Havoc bio kaosom opsjednut, ne e biti previše strog

prema njemu zato što nije bio zao pas zombi. Nadao se da njegov tata ne e biti previše bijesan na njega zato što je otišao u

Magisterium i ondje poginuo, upravo onako kako ga je oduvijek upozoravao. Nadao se da majstor Rufus ne e njegovo mjesto dati Jasperu.

arobnjak mu se toliko približio da je Call osje ao vrelinu njegova daha, mogao je vidjeti njegova iskrivljena tanka usta i sjaj u njegovim o ima, kao i drhtaje koji su mu prolazili cijelim tijelom.

»Ako me namjeravate ubiti«, rekao je Call, »onda samo naprijed. U inite to.« arobnjak je podigao štap. I odbacio ga na stranu. Spustio se na koljena, pognute glave,

kao da preklinje cijelim svojim držanjem, kao da je on bio taj koji moli Calla za milost. »Gospodaru, moj gospodaru«, izustio je hrapavim glasom. »Oprosti mi. Nisam shvatio.«

Call je zbunjeno zurio u njega. Što je time mislio? »Ovo je iskušenje. Iskušenje moje odanosti i predanosti.« Neprijatelj je isprekidano

udahnuo. Bilo je o ito da se na jedvite jade uspijeva kontrolirati pukom snagom volje. »Ako si ti, moj gospodar, odredio da Drew mora umrijeti, tada je njegova smrt imala višu svrhu«, rije i kao da je istiskivao iz grla, kao da ga je boljelo dok ih izgovara. »Sad i ja imam osobnog udjela u našoj misiji. Moj je gospodar mudar. Mudar kao i uvijek.«

»Što?« upitao je Call drhtavim glasom. »Ne razumijem. Vaš gospodar? Zar niste vi Neprijatelj smrti?«

Na Callovo krajnje zaprepaštenje arobnjak je podigao ruke i zbacio srebrnu masku, otkrivši lice ispod nje. Bilo je to lice prepuno ožiljaka, staro, naborano, izbrazdano lice. Neobi no poznato lice, ali ne i lice Constantinea Maddena.

»Ne, Callume Hunte. Nisam ja Neprijatelj smrti«, rekao je. »Ti si.«



DVADESET ETVRTO POGLAVLJE

TO?« ZINUO JE CALL. »Tko ste vi? Zašto mi to govorite?« »Zato što je to istina«, odgovorio je arobnjak, drže i srebrnu masku u ruci. »Ti si Constantine Madden. A ako me bolje pogledaš, znat eš i moje ime.«

arobnjak je još kle ao pod Callovim nogama i okrutno se osmjehivao. On je poludio, pomislio je Call. Vjerojatno je poludio. To što govori nema nikakva

smisla. Ali to mu je lice bilo poznato. Call ga je ve vidio, barem na fotografijama. »Vi ste majstor Joseph«, rekao je. »Vi ste pou avali Neprijatelja smrti.« »Pou avao sam tebe«, rekao je majstor Joseph. »Mogu li ustati, gospodaru?« Call mu nije odgovorio. Zaglavio sam ovdje, pomislio je. Zaglavio sam ovdje s

poludjelim arobnjakom i mrtvim tijelom. ito shvativši šutnju kao dopuštenje, majstor Joseph s mukom je ustao. »Drew mi je

rekao da si izgubio pam enje, ali nisam mogao povjerovati u to. Mislio sam da eš se ne ega prisjetiti kad me ugledaš, kad ti kažem istinu. Ali nije važno. Možda se ne sje aš, ali uvjeravam te, Callume Hunte, da iskra života u tebi, duša ako ho eš, sve ono što oživljava ljušturu tvoga tijela, pripada Constantineu Maddenu. Pravi je Callum Hunt umro kao malo dijete.«

»To je ludost«, rekao je Call. »Takve se stvari ne doga aju. Ne možete samo tako zamijeniti duše.«

»Istina je, ja ne mogu«, odvratio je arobnjak. »Ali ti možeš. Ako mi dopustite, gospodaru?«

Ispružio je ruku. Trenutak poslije Call je shvatio da majstor Joseph traži dopuštenje da primi njegovu ruku u svoju.

Call je znao da ne bi smio dodirnuti majstora Josepha. Velik dio magije prenosio se dodirom: dodirivanje elementala i crpljenje njihove snage. Ali iako su rije i majstora Josepha bile sulude, bilo je u njima nešto što se dotaklo Calla, nešto ega se nije mogao osloboditi.

Polako je ispružio ruku i majstor Joseph ju je prihvatio, obuhvativši Callovu manju šaku svojim širokim prstima prekrivenim ožiljcima.

»Pogledaj«, prošaptao je i Call je osjetio nagli trzaj struje. Pred o ima mu se zabijelilo i iznenada kao da je ugledao prizore projicirane na golemu ekranu pred sobom.

Na velikoj je ravnici vidio dvije vojske jednu nasuprot drugoj. Bio je to arobnja ki rat - eksplozije vatre, ledene strijele i zapuši vjetra ja ine uragana divljali su izme u boraca. Call je ugledao poznata lica: mnogo mla eg majstora Rufusa, majstora Lemuela kao tinejdžera,

»Š



Tamarine roditelje te Verity Torres kako jaši na elementalu vatre na elu svih. Tama magije kaosa izlijevala se iz njezinih ispruženih ruku dok je jurila bojišnicom.

Majstor Joseph je ustao, drže i u ruci nekakav težak predmet. Blistao je bojom bakra i izgledao je kao kandža s prstima ispruženim poput aporaka. Prizvao je nalet magije vjetra i poslao ga zrakom. Predmet se zario u Verityn vrat.

Pala je na le a, krv je tekla posvuda, a vatreni elemental na kojem je jahala po eo je zavijati i propeo se na stražnje noge. Iz njegovih je kandži izletjela munja, pogodila majstora Josepha koji je pao, a njegova je srebrna maska spala i otkrila mu lice.

»To nije Constantine!« viknuo je promukli glas. Glas Alastaira Hunta. »To je majstor Joseph!«

Prizor se promijenio. Majstor Joseph stajao je u prostoriji od grimiznog mramora. Vikao je na skupinu arobnjaka koji su se u strahu sklanjali pred njim. »Gdje je? Zahtijevam da mi kažete što mu se dogodilo!«

Vrata su se otvorila i za uli su se teški koraci. arobnjaci su se razdvojili i napravili prolaz kroz koji su stupala etiri kaosom opsjednuta, nose i tijelo. Tijelo plavokosog mladi a

s velikom ranom na prsima i odje om natopljenom krvlju. Spustili su ga pred Josephove noge.

Majstor Joseph se slomio, kleknuo na pod pokraj njega i uzeo ga u naru je. »Gospodaru«, siknuo je. »Moj gospodaru, neprijatelju smrti...«

Mladi eve su se o i otvorile. Bile su sive. Call nikad prije nije vidio o i Constantinea Maddena, nikad nije ni pomislio upitati kakve su boje. Bile su isto tako sive kao i njegove. Sive i prazne poput zimskog neba. Njegovo lice prekriveno ožiljci ma bilo je mlohavo i bez ikakvih osje aja.

Majstor Joseph je udahnuo. »Što je to?« upitao je, okre i se bijesno ostalim arobnjacima. »Njegovo je tijelo živo, doduše visi o niti, ali njegova duša - gdje je njegova

duša?« Ponovno se promijenio prizor. Call je stajao u špilji uklesanoj u ledu. Stijenke su joj bile

bijele, a boje su se na njima izmjenjivale kako su ih doticale sjene. Pod je bio pokriven tijelima: arobnjacima koji su ležali satrveni, neki otvorenih o iju, neki u jezercima zamrznute krvi.

Call je znao gdje se nalazi. Ledeni pogrom. Sklopio je o i, ali ništa se nije promijenilo. I dalje je mogao vidjeti, jer slike su bile u njegovoj glavi. Promatrao je majstora Josepha kako se probija me u mrtvim tijelima, zaustavljaju i se ponegdje kako bi okrenuo tijelo i pogledao mu u lice. Nakon nekoliko trenutaka Call je shvatio što radi. Pregledavao je mrtvu djecu. Odrasle nije ni dodirnuo. Naposljetku se zaustavio i Call je vidio što promatra. To uop e nije bilo tijelo, nego rije i urezane u ledu.

UBIJTE DIJETE Prizori su se ponovno po eli izmjenjivati, ovaj put nemirno i brzo, poput liš a na vjetru:

majstor Joseph koji je lutao od grada do grada, u stalnoj potrazi, pregledavaju i knjige ro enih, vlasni ke listove, bilo kakav mogu i trag.

Majstor Joseph stajao je na betonskom igralištu i promatrao skupinu dje aka koji su prijetili jednom manjem dje aku. Iznenada se tlo pod njihovim nogama pokrenulo i zadrhtalo, a golema napuklina rascijepila je igralište na pola. Dok su nasilnici bježali, manji se dje ak na tlu podigao i u nevjerici osvrnuo oko sebe. Bio je to on sam, Call. Mršav, tamnokos, sivih o iju poput Constantineovih, s iskrivljenom bolesnom nogom.

Osjetio je kako se majstor Joseph po eo osmjehivati. Call se u stvarnost vratio šokiran, kao da se srušio u svoje tijelo s velike visine.

Zateturao je unatrag, izvukavši ruku iz ruke majstora Josepha. »Nemogu e«, prigušeno je izustio. »Ne, ne razumijem...«

»Mislim da itekako razumiješ«, odvratio je arobnjak. »Mislim da jako dobro razumiješ, Callume Hunte.«



»Prestani s tim«, rekao je Call. »Prestani me zvati Callum Hunt. Sablasno je. Moje je ime Call.«

»Ne, nije tako«, rekao je majstor Joseph. »To je ime koje pripada ovom tijelu, ljusci koju nosiš. Ime koje eš odbaciti kad budeš spreman, kao što eš odbaciti ovo tijelo i vratiti se u Constantineovo.«

Call je naglo podigao ruke u zrak. »Ne mogu to u initi! A znaš li zašto? Zato što je Constantine Madden još uvijek ovdje negdje. Zaista ne razumijem kako bih mogao biti osoba koja negdje u svijetu predvodi vojske, pokre e elementale kaosa i stvara divovske vukove s udnim o ima, kad ta osoba ve postoji i zapravo je NETKO DRUGI!« Call je vikao, ali je i sam u

svom glasu uo preklinjanje. Kad bi sve barem prestalo. Nije mogao, a da u mislima ponovno ne za uje stravi an odjek o evih rije i.

Calle, moraš me slušati. Ti ne znaš što si. »Još je ovdje negdje?« ponovio je majstor Joseph okrutno se osmjehuju i. »Da, Vije e i

Magisterium vjeruju da je Constantine još uvijek aktivan negdje u svijetu, jer smo i htjeli da u to povjeruju. Ali tko ga je vidio? Tko je razgovarao s njim nakon Ledenog pogroma?«

»Ljudi su ga vidjeli«, po eo je Call. »Sastao se s Vije em! Potpisao je Sporazum.« »Bio je prerušen«, odvratio je majstor Joseph, podigavši srebrnu masku koju je nosio

kad ga je Call ugledao prvi put. »Ja sam preuzeo njegov lik u borbi s Verity Torres. Znao sam da to mogu ponovno u initi. Neprijatelj je ostao skriven nakon Ledenog pogroma, a kad se zaista morao negdje pojaviti, ja bih išao umjesto njega. Ali sam Constantine? Smrtno je ranjen prije dvanaest godina, u špilji u kojoj je poginula Sarah Hunt zajedno s mnogima drugima. Ali dok je osje ao kako život istje e iz njega, iskoristio je svoje znanje, metodu prebacivanja duše u drugo tijelo, kako bi se spasio. Kao što je bio u stanju

uzeti djeli kaosa i usaditi ga u kaosom opsjednute, tako je uzeo vlastitu dušu i stavio je u pogodno tijelo. U tvoje tijelo.«

»Ali ja nisam bio prisutan kad se dogodio Ledeni pogrom. Rodio sam se u bolnici. Moja noga...«

»To je laž koju ti je ispri ao Alastair Hunt. Tvoja se noga slomila kad te Sarah Hunt ispustila na led«, rekao je majstor Joseph. »Bila je svjesna što se dogodilo. Neprijatelj je uzeo dušu njezina djeteta i na njezino mjesto udahnuo dušu Constantinea Maddena. Njezino je dijete postalo Neprijatelj.«

Callu je grmjelo u ušima. »Moja majka nikad ne bi...« »Tvoja majka?« podrugljivo se osmjehnuo majstor Joseph. »Sarah Hunt bila je majka

samo ove ljuske u kojoj prebivaš. ak je i ona to znala. Nije imala snage da to sama u ini, ali ostavila je poruku. Poruku za one koji e do i na poprište bitke kad ona ve bude mrtva.«

»Rije i u ledu«, šapnuo je Call. Obuzele su ga vrtoglavica i mu nina. »Ubijte dijete«, rekao je majstor Joseph s okrutnim zadovoljstvom. »Te je rije i urezala

u led vrhom bodeža koji nosiš. To je posljednje što je u inila na ovome svijetu.« Call je imao osje aj da e povratiti. Pružio je ruku iza sebe i oslonio se na rub stola,

teško dišu i. »Duša Calluma Hunta je mrtva«, nastavio je Joseph. »Istjerana iz tijela, sasušila se i

odumrla. Duša Constantinea Maddena ukorijenila se i rasla, novoro ena i nedirnuta. Otada su njegovi sljedbenici davali sve od sebe da izgleda kao da nije nestao iz svijeta, tako da budeš siguran. Zašti en. Tako da imaš vremena sazrijeti. Tako da možeš živjeti.«

Call želi živjeti. Te je rije i Call u šali pomislio nakon petog na ela; sad mu se to nije inilo kao šala. S užasom se pitao koliko istine ima u tome. Zar je toliko želio preživjeti da je

ukrao život drugog ovjeka? Zar je to zaista on sam u inio? »Ne sje am se ni ega o Constantineu Maddenu«, šapnuo je. »Oduvijek sam bio samo

Call...«



»Constantine je oduvijek bio svjestan da bi mogao umrijeti«, rekao je Joseph. »Najviše se bojao smrti. Stalno je pokušavao oživjeti svoga brata, no nije mogao vratiti bratovu dušu, sve ono što predstavlja Jericha. Odlu io je poduzeti sve što je potrebno da bi ostao živ. Calle, mi smo cijelo ovo vrijeme ekali da dovoljno odrasteš. I sad si ovdje, gotovo spreman. Rat e uskoro ponovno zapo eti i ovaj put sigurno emo pobijediti.«

i majstora Josepha blistale su od ne ega što je podsje alo na ludilo. »Nije mi jasno zašto misliš da u ikada biti na vašoj strani«, rekao je Call. »Oteli ste

Aarona...« »Da«, odvratio je Joseph. »Ali željeli smo tebe.« »Zna i, potrudio si se oteti Aarona samo zato da me dovedeš ovamo. I što onda? Da mi

kažeš sve ovo? Zašto mi to prije nisi rekao? Zašto me nisi ugrabio i prije nego što sam otišao u Magisterium?«

»Zato što smo mislili da znaš«, promrmljao je majstor Joseph. »Mislio sam da se namjerno prikrivaš, kako bi ti um i tijelo sazreli i kako bi ponovno mogao postati veli anstven neprijatelj Vije a kakav si i prije bio. Nisam ti pristupio jer sam pretpostavljao da bi ti potražio mene da si htio.«

Call se ogor eno nasmijao. »Nisi mi se približavao zato što me nisi želio razotkriti, a cijelo to vrijeme ja nisam ni znao da nešto skrivam? Stvarno urnebesno smiješno.«

»Ja u tome ne vidim ništa smiješno«, izraz lica majstora Josepha nije se promijenio. »Sre a je u svemu tome bila što je moj sin, Drew, mogao utvrditi da ti nemaš pojma tko uistinu jesi, ina e bi se slu ajno odao.«

Call se zagledao u majstora Josepha. »Namjeravaš li me ubiti?« upitao je naglo. »Ubiti te? Ja sam te ekao«, odvratio je Joseph. » ekao sam te sve ove godine.« »Onda je cijeli tvoj glupi plan bio uzaludan«, rekao je Call. »Vratit u se i re i majstoru

Rufusu tko sam uistinu. Re i u svima u Magisteriumu da je moj otac bio u pravu i da su ga trebali slušati. I zaustavit u te.«

Majstor Joseph se osmjehnuo, odmahuju i glavom. »Mislim da te ipak malo bolje poznajem, bez obzira na to pod kakvom si maskom. Vratit eš se i završit eš Željeznu godinu, a kad do eš na Bakrenu, ponovno emo razgovarati.«

»Ne, ne emo razgovarati«, Call se osje ao kao maleno dijete koje samo što nije popustilo pod težinom užasa. »Re i u im...«

»Re i eš im tko si? Zape atit e ti magiju.« »Ne e.« »Ho e«, ustvrdio je majstor Joseph. »Ako te ne ubiju. Zape atit e ti magiju i poslati te

ocu koji e tada biti potpuno siguran da nije tvoj otac.« Call je s mukom progutao knedlu. Sve do ovoga trenutka nije ni pomišljao kakva e biti

Alastairova reakcija. Kako e na to otkri e reagirati njegov otac, koji je za svaki slu aj preklinjao Rufusa da mu zape ati magiju.

»Izgubit eš prijatelje. Zar uistinu misliš da e te pustiti da ostaneš uz njihova dragocjenog Makara, znaju i tko si? Odgojit e Aarona Stewarta da bude tvoj neprijatelj. Za njim su tragali cijelo ovo vrijeme. To je ono što Aaron jest. On nije tvoj prijatelj. On je tvoja propast.«

»Aaron je moj prijatelj«, rekao je Call izgubljeno. I sam je uo prizvuk u svom glasu, ali nije ga se mogao osloboditi.

»Kako ti kažeš, Calle«, smireno je odgovorio majstor Joseph sa samouvjerenoš u ovjeka koji bolje zna. »Izgleda da tvoj prijatelj treba odlu iti. Kao i ti.«

»Ja sam odlu io«, rekao je Call. »Odlu io sam se vratiti u Magisterium i re i im istinu.«



Joseph se blistavo osmjehnuo. »Jesi li?« upitao je. »Lako ti je stajati ovdje i suprotstaviti se meni. Od Constantinea Maddena ništa drugo ne bih ni o ekivao. Oduvijek si bio prkosan. Ali kad voda do e do grla, kad uistinu moraš odlu iti, ho eš li se zaista odre i svega što ti je važno u korist apstraktnog ideala koji samo djelomi no razumiješ?«

Call je odmahnuo glavom. »Ali ionako bih se svega morao odre i. Ti mi vjerojatno ne eš dopustiti da se vratim u Magisterium.«

»Naravno da u ti dopustiti«, odvratio je majstor Joseph. Call se trgnuo i svom snagom bolno udario laktom u zid iza sebe. »Što si rekao?« »O, gospodaru moj«, izustio je stari arobnjak. »Zar ne uvi aš...« Nije uspio dovršiti re enicu. Krov iznad njih razletio se uz strašan tresak. Call je jedva

stigao pogledati prema gore prije nego što je eksplodirala kiša razlomljenih komadi a drveta i betona. uo je promukli uzvik majstora Josepha, a trenutak poslije na njih se sru ilo cijelo brdo gra evnog materijala, zaklonivši arobnjaka od Callova pogleda. Pod Callom se zatreslo tlo i on je pao postrance, ispruživši ruke kako bi primio uspani enog Havoca koji se otimao.

Još se jedan trenutak sve oko njih treslo i Call je zagnjurio lice u vu je krzno, kako se ne bi ugušio od guste, uskovitlane prašine. Možda je došao kraj svijeta. Možda su saveznici majstora Josepha odlu ili cijelu zgradu di i u zrak. Nije znao, a gotovo mu i nije bilo važno.

»Calle?« kroz grmljavinu u ušima Call je za uo poznat glas. Tamara. Prevrnuo se na le a, jednom rukom još vrsto stežu i Havocovo krzno, i vidio što je uništilo zgradu.

Golema plo a na kojoj je pisalo PLANINSKA KUGLANA probila je krov, raspolovivši zgradu poput sjekire koja probija betonski blok. Aaron je ao na gornjoj strani plo e, kao da je surfao na njoj kroza zrak, a iza njega je stajala Tamara. Elektri ne žice povezane s plo om bile su otkinute i savinute, ispuštaju i iskre.

Aaron je sko io s plo e i potr ao prema Callu, sagnuvši se da ga zgrabi za ruku. »Calle, hajdemo!«

Call se u nevjerici podigao, prepuštaju i se Aaronu da ga povu e na noge. Havoc je zacvilio i posko io, spustivši prednje šape na Aaronov trbuh.

»Aarone!« viknula je Tamara. Pokazivala je iza njih. Call se naglo okrenuo i pogledao kroz oblake prašine i otpadnog materijala. Od majstora Josepha nije bilo ni traga ni glasa.

Ali to nije zna ilo da su bili sami. Call se okrenuo prema Aaronu. »Kaosom opsjednuti«, tmurno je rekao. Hodnik je bio prepun tih stvorenja koja su

stupala preko otpada istovjetnim korakom, što je izazivalo jezu, a stravi ne o i sjajile su im poput vatre.

»Do i!« Aaron se okrenuo i potr ao prema plo i, sko ivši na nju i pruživši ruku da povu e Calla za sobom. Plo a se još držala za stup na kojem je stajala: jednim se dijelom probila kroz zgradu pod kutom, kao žlica spuštena u lonac, nagnuta na jednu stranu. Tamara je ve tr ala preko rije i PLANINSKA KUGLANA, a Havoc ju je pratio u stopu. Call je šepao za njom, kad je postao svjestan da je Aaron zaostao. Okrenuo se, dok su iskre izbijale iz žica pod njegovim nogama.

Prostoriju ispod njih velikom su brzinom ispunjavali kaosom opsjednuti, koji su se organizirano kretali prema plo i. Nekolicina ih se ve po ela penjati na nju. Aaron je stajao nekoliko koraka iznad i promatrao ih.

Tamara se ve popela tako visoko da je zakora ila na krov. »Do ite!« uo ju je kako vi e kad je shvatila da nisu krenuli za njom i da se više ne može spustiti niz plo u. »Calle! Aarone!«

Ali Aaron se nije ni pomaknuo. Uhvatio je ravnotežu na plo i kao da je na dasci za jedrenje, mra na izraza lica. Kosa mu je bila bijela od prašine, a siva odora poderana i okrvavljena. Polako je podigao ruku i Call prvi put nije vidio samo Aarona, svog prijatelja, nego Makara, arobnjaka kaosa, nekoga tko e jednog dana biti jednako mo an kao i Neprijatelj smrti.



Nekoga tko e jednog dana biti Neprijateljev neprijatelj. Njegov neprijatelj. Iz Aaronove je ruke, kao udar crne munje, izbila tama i sablasnim viticama po ela

obavijati kaosom opsjednute. Kako bi ih tama dodirnula, ugasila bi se svjetlost u njihovim ima te bi kliznuli na tlo, nepokretni i pitomi.

To je ono za ime su tragali cijelo ovo vrijeme. Za tvojom propaš u. To je ono što Aaron jest.

»Aarone!« viknuo je Call, kliznuvši niz plo u prema njemu. Aaron se nije okrenuo, kao da ga nije ni uo. Stajao je kao ukopan, dok mu je crna svjetlost izbijala iz ruke, ostavljaju i za sobom usijani trag. Doimao se zastrašuju e. »Aarone«, izustio je Call i spotaknuo se preko iskidanih žica. Strašni mu je bol prostrijelio nogu kad se sapleo i pao, povukavši za sobom i Aarona, a onda je i sam pao preko njega. Crna je svjetlost nestala kad je Aaron pao na le a na metalnu plo u, a ruke su mu ostale zarobljene pod Callom.

»Ostavi me na miru!« viknuo je Aaron. Bio je izvan sebe, i inilo se da je u svom gnjevu zaboravio ak i tko su Call i Tamara. Izvio se ispod Calla, pokušavaju i osloboditi ruke. »Moram... moram...«

»Moraš prestati«, rekao je Call, zgrabivši Aarona za prednji dio odore. »Aarone, ništa od ovoga ne možeš napraviti bez protuteže. Umrijet eš.«

»Nije važno«, odvratio je Aaron, pokušavaju i se osloboditi Callova stiska. Call ga nije puštao. »Tamara nas eka. Ne možemo je ostaviti. Moraš se sabrati. Hajde.

Moraš.« Aaron je polako po eo mirnije disati, nije skidao pogled s Calla. Mnoštvo kaosom

opsjednutih nadiralo je prema njima, gaze i preko tijela svojih mrtvih prijatelja, dok su im o i blještale u tami.

»Dobro«, rekao je Call i podigao se s Aarona, odgurnuvši se kako bi se mogao uspraviti na bolnoj nozi. »Dobro, Aarone«, ispružio je ruku. »Hajdemo.«

Aaron je oklijevao, a onda je pružio ruku i dopustio Callu da ga podigne na noge. Call se okrenuo i ponovno po eo penjati. Ovaj je put Aaron krenuo za njim. Popeli su se dovoljno visoko da mogu dosko iti na krov pokraj Tamare i Havoca. Kad se do ekao na betonske plo e na krovu, Call je osjetio kako ga bol od udarca prožima sve do mozga.

Tamara je s olakšanjem kimnula kad su se spustili pokraj nje, ali joj je lice i dalje bilo napeto. Kaosom opsjednuti još su bili iza njih. Okrenula se i potr ala prema rubu nakošena krova, sko ivši na kontejner za sme e. Call je zateturao za njom.

Presko io je rub zgrade, a srce mu je tuklo u grudima, što od straha od onoga što ih je progonilo, što od straha kojemu nije mogao pobje i koliko god tr ao. Do ekao se na metalni poklopac kontejnera i pao na koljena; imao je osje aj da su mu noge poput vre a pijeska, teške, umrtvljene i ne baš vrste. Uspio se otkotrljati preko ruba kontejnera i uspravio se naslanjaju i se na njega, dok je pokušavao uhvatiti dah.

Idu eg trenutka Aaron je sko io do njega. »Jesi li dobro?« upitao je, a Calla je, unato svemu ostalome, preplavilo olakšanje: Aaron je ponovno bio onaj stari.

Za uo se škripavi zvuk metala. Call i Aaron okrenuli su se i vidjeli da je Tamara prevrnula kontejner i odgurnula ga od zgrade. Kaosom opsjednuti nisu imali na što sko iti pa su puzali po rubu krova iznad njih.

»Dobro... dobro sam«, Call je najprije pogledao Aarona pa Tamaru: oboje su ga promatrali jednako zabrinuto. »Ne mogu vjerovati da ste se vratili po mene«, dodao je. Vrtjelo mu se u glavi i osje ao je mu ninu. Bio je siguran da e pasti napravi li još samo jedan korak. Mislio im je re i da bi ga trebali ostaviti i pobje i, ali nije želio ostati sam.

»Naravno da smo se vratili po tebe«, namrštio se Aaron. »Ho u re i, ti i Tamara ste došli sve dovde po mene, zar ne? Zašto mi ne bismo to isto u inili za tebe?«

»Calle, ti si nama važan«, rekla je Tamara.



Call je htio re i da je bilo sasvim nešto drugo spasiti Aarona, no nije mogao smisliti kako bi im to objasnio. U glavi mu se i dalje vrtjelo. »U svakom slu aju, ono s plo om bilo je udesno.«

Tamara i Aaron razmijenili su kratak pogled. »Uop e nismo namjeravali to u initi«, priznala je Tamara. »Pokušavali smo se popeti

na vrh plo e da pošaljemo signal Magisteriumu. Zemaljska se magija malo otela kontroli i, eto. Ali uspjelo je, zar ne? A to je najvažnije.«

Call je kimnuo. To je bilo najvažnije. »Uz to, hvala ti za ono što si malo prije u inio«, rekao je Aaron spustivši ruku na

Callovo rame, nespretno ga potapšavši. »Bio sam izvan sebe od bijesa. Da me nisi zaustavio da upotrijebim magiju kaosa, ne znam što bi se...«

»O, za ime svijeta. Zašto de ki uvijek moraju govoriti o svojim osje ajima? To je odvratno«, prekinula ih je Tamara. »Ovi kaosom opsjednuti još pokušavaju do i do nas!« Poka-zala je prema svijetlim, uskovitlanim o ima koje su zurile u njih iz tame na krovu. »Hajde, dosta je, moramo i i odavde.«

Dok je kora ala, na le ima su joj se ljuljale duga ke, tamne pletenice. Pripremaju i se za beskona an put do Magisteriuma, Call se odgurnuo od zida i napravio jedan jedini neopisivo bolan korak, a onda se onesvijestio. Nije osjetio ni kad je glavom udario o tlo.



DVADESET PETO POGLAVLJE

ALL SE PROBUDIO U AMBULANTI. Kristali na zidovima bacali su prigušenu svjetlost, pa je pretpostavio da je vjerojatno no . Sve ga je boljelo. Osim toga, imao je osje aj da nekome mora prenijeti neku lošu vijest, iako se nije mogao prisjetiti o emu

je rije . Noge su ga boljele i bio se zapetljao u deke. Ležao je u krevetu i inilo mu se da se negdje ozlijedio, ali se nije mogao prisjetiti kako se to dogodilo. Pravio se važan za vrijeme vježbe s trupcem i pao je u potok, zbog ega ga je Jasper - od svih ljudi baš on - morao spasiti. A bilo je tu još toga: Tamara, Aaron, Havoc i hod po šumama, ali možda je to bio samo san? Sad mu se sve to inilo kao san.

Okrenuvši se na stranu, ugledao je majstora Rufusa u stolcu pokraj kreveta, s licem napola zaklonjenim u sjeni. Pitao se je li majstor zaspao, a onda je opazio njegov osmijeh.

»Osje aš li se sad malo bolje?« upitao je majstor Rufus. Call je potvrdno kimnuo i sjeo na krevet. No kad se posve razbudio, preplavila su ga

sje anja: majstor Joseph sa srebrnom maskom, Drew kojeg je progutao elemental, Aaron koji visi sa stropnih greda dok mu se okovi usijecaju u tijelo i Joseph koji njemu, Callu, govori da u njegovu tijelu prebiva duša Constantinea Maddena.

Ponovno se bacio na krevet. Moram re i majstoru Rufusu, pomislio je. Ja nisam zao. Re i u mu. »Možeš li nešto pojesti?« upitao je majstor, pruživši ruku prema pladnju. »Donio sam ti

malo aja i juhe.« »Možda aj«, Call je prihvatio zemljani vr kao da je pojas za spašavanje. »Oprosti

mi, ali moram te pitati. Tamara i Aaron rekli su mi sve što su znali o mjestu na kojem je Aaron bio zato en, no oboje su rekli da si ti dulje bio unutra i u prostoriji koju oni nisu vidjeli. Što mi možeš re i o onome što si vidio?«

»Jesu li vam ispri ali što se dogodilo Drewu?« upitao je Call, zadrhtavši. Majstor Rufus potvrdno je kimnuo. »Istražili smo sve što smo mogli i otkrili da se ime i

identitet Drewa Wallacea, pa ak i cijela njegova prošlost, sastoji od vrlo uvjerljivih krivotvo-rina iji je cilj bio da ga primimo u Magisterium. Ne znamo kakvo je bilo njegovo pravo ime, kao ni zašto ga je Neprijatelj poslao ovamo. Da nije bilo tebe i Tamare, Neprijatelj bi nam uspio zadati strašan udarac, a pro e me jeza kad pomislim što se moglo dogoditi Aaronu.«

»Zna i, nismo u nevolji?«

C



»Zato što me niste obavijestili da je Aaron otet? Zato što nikome niste rekli kamo ste se uputili?« zarežao je majstor Rufus. »Ako više nikad ne u inite nešto sli no, spreman sam zažmiriti na vaše neodgovorno ponašanje, s obzirom na to da ste uspjeli. ini mi se da nije mudro prigovarati zbog toga kako ste ti i Tamara zapravo uspjeli spasiti našeg Makara. Važno je da ste u tome uspjeli.«

»Hvala vam«, odvratio je Call, koji nije bio potpuno siguran je li ga majstor prekorio ili nije.

»Poslali smo nekoliko arobnjaka u napuštenu kuglanu, ali nije puno toga preostalo. Nekoliko praznih kaveza i razbijena oprema. Bila je ondje i jedna velika prostorija koja je izgledala kao laboratorij. Jesi li bio u njoj?«

Call je kimnuo, progutavši knedlu. Došao je taj trenutak. Otvorio je usta da kaže: majstor Joseph bio je ondje i rekao mi je da sam ja Neprijatelj smrti.

Rije i nisu krenule. Kao da je stajao na rubu litice, a cijelo ga je tijelo prisiljavalo da se baci preko nje, no glava mu to nije dopuštala. Kad bi ponovio Josephove rije i, majstor Rufus bi ga zamrzio. Svi bi ga zamrzili.

A zašto? ak i ako je neko bio Constantine Madden, ni ega se od toga nije sje ao. Još je bio Callum, zar ne? Još je bio ista osoba. Nije postao zao. Nije želio nanijeti zlo Magi- steriumu. A uostalom, što je duša? Nije mu ona govorila što da ini. Sam je donosio svoje odluke.

»Da, to je bio laboratorij s mnoštvom epruveta s mjehuri ima i s elementalima u udubinama u zidovima koji su osvjetljavali cijelu prostoriju. Ali nitko drugi nije bio ondje.« Call se preznojavao pripremaju i se na laž. Srce mu je po elo ubrzano kucati. »Prostorija je bila prazna.«

»Ima li još nešto?« upitao je majstor Rufus, pozorno prou avaju i Calla. »Bilo kakav detalj koji bi nam mogao pomo i? Bilo što, koliko god nevažno izgledalo?«

»Bili su ondje i kaosom opsjednuti«, rekao je Call. »Puno njih. I elemental kaosa. Pobjegao sam pred njim u laboratorij, ali tada su Aaron i Tamara razbili krov i...«

»Da, Tamara i Aaron su mi ve ispri ali o svom zadivljuju em podvigu s plo om«, majstor Rufus se osmjehnuo, no Call je opazio da prikriva razo aranje. »Hvala ti, Calle. Bio si jako dobar.«

Call je kimnuo. Nikad se nije tako užasno osje ao. »Sje am se da si me, kad si tek stigao u Magisterium, nekoliko puta zamolio bi li mogao

razgovarati s Alastairom«, rekao je majstor Rufus. »Nikad ti nisam službeno dopustio.« Tako je važno izgovorio te rije i da se Call zacrvenio. Pitao se ho e li sad naposljetku, upravo u ovom trenutku, imati problema zbog toga što se ušuljao u Rufusov ured. »Ali sad ti dopuštam.«

Uzeo je stakleni globus s no nog ormari a i pružio ga Callu. Si ušni se tornado ve vrtio u njemu.

»Vjerujem da znaš kako se rabi«, ustao je i s rukama na le ima odšetao na drugi kraj ambulante. Call je tek nakon trenutak-dva shvatio što majstor Rufus radi: ostavio ga je nasamo.

Call je držao prozirni stakleni globus u ruci i prou avao ga. Kao da se golem balon od sapunice zamrznuo u zraku i postao vrst i proziran. Usredoto io se na svog oca, odagnavši sve misli o majstoru Josephu i Constantineu Maddenu, misle i samo na svog oca, na miris pala inki i duhana za lulu, na o evu ruku na svom ramenu kad bi napravio nešto dobro, na to kako mu je tata detaljno objašnjavao geometriju, gradivo koje je Call najmanje volio.

Tornado se po eo zgušnjavati i poprimati lik njegova oca, odjevena u uljem zamrljane traperice i flanelsku košulju, s nao alama podignutim iznad ela i odvija em u ruci. Zacijelo je u garaži, popravlja neki od starih automobila, pomislio je Call. Otac je podigao pogled kao da ga je netko zazvao.

»Calle?« upitao je. »Tata«, rekao je Call. »Ja sam.«



Otac je spustio odvija i Call ga više nije vidio. Okrenuo se, kao da pokušava vidjeti Calla, iako je bilo o ito da ne može. »Majstor Rufus rekao mi je što se dogodilo. Zabrinuo sam se. Bio si u ambulanti...«

»Još sam ondje«, rekao je Call, a onda brzo dodao, »no dobro sam. Malo sam se natukao, no dobro sam.« Glas mu je bio slab ak i u vlastitim ušima. »Ne bi se trebao brinuti.«

»Ne mogu si pomo i«, mrzovoljno je odvratio tata. »Još sam tvoj otac, iako si otišao u školu.« Osvrnuo se oko sebe, a onda se ponovno okrenuo Callu, kao da ga može vidjeti.

»Majstor Rufus rekao je da si spasio Makara. To je nevjerojatan pothvat. Napravio si nešto što cijela vojska nije mogla napraviti za Verity Torres.«

»Aaron je moj prijatelj. Da, pretpostavljam da smo ga spasili, ali to je bilo zbog prijateljstva, a ne zato što je Makar. Uostalom, nismo imali pojma u što se upuštamo.«

»Drago mi je što si ondje pronašao prijatelje, Calle«, otac je bio ozbiljan. »Teško je tako mo noj osobi biti prijatelj.«

Call je pomislio na narukvicu u o evu pismu, na tisu e neodgovorenih pitanja koja su mu se vrzmala po glavi .Jesi li ti bio prijatelj Constantinea Maddena? htio je upitati, ali nije mogao. Barem ne sad, i ne dok ga Rufus može uti.

»Rufus mi je isto tako rekao da je ondje bio jedan drugi u enik iz Magisteriuma«, nastavio je otac, »koji je radio za Neprijatelja.«

»Da, Drew«, rekao je Call. »Nismo znali.« »To nije tvoja pogreška. Ljudi ponekad ne pokazuju svoje pravo lice«, uzdahnuo je

otac. »Taj u enik, Drew, bio je ondje, ali Neprijatelj nije?« Neprijatelja nema. Svih ste se ovih godina borili protiv utvare. Protiv privida koji je

majstorJoseph želio da vidite. No to ti ne mogu re i, jer ako Constantine Madden nije neprijatelj, tko onda jest?

»Mislim da se ne bismo izvukli da je bio ondje«, odgovorio je. »Vjerojatno smo imali sre e.«

»A Drew ti ništa nije rekao?« »O emu?« »O bilo emu... o tebi«, oprezno je rekao otac. » udno je da bi Neprijatelj dopustio da

zarobljenog Makara uva samo školarac.« »Bilo je ondje i mnoštvo kaosom opsjednutih«, odvratio je Call. »Ali Drew mi ništa nije

rekao. Bili su samo Drew i kaosom opsjednuti, a oni ne govore mnogo.« »Ne«, otac se savladavao da se ne nasmije. »Naravno da ne.« Ponovno je uzdahnuo.

»Nedostaješ mi, Callume.« »I ti meni nedostaješ«, Call je osjetio kako ga je nešto stegnulo u grlu. »Vidjet emo se kad škola završi«, rekao je otac. Call je kimnuo, osje aju i da se ne može pouzdati u svoj glas, i prešao rukom preko

površine globusa. Otac je nestao. Ostao je sjediti, zagledan u globus. Sad kad u njemu više ni eg nije bilo, vidio je svoj mali odraz na staklu. Ista crna kosa, iste sive o i, isti donekle zašiljen nos i brada. Sve mu je to bilo poznato. Nije bio sli an Constantineu Maddenu. Izgledao je kao Callum Hunt.

»Ja u to uzeti«, rekao je Rufus i uzeo mu globus iz ruke. Osmjehivao se. »Vjerojatno bi trebao ostati ovdje još dan-dva da se odmoriš i potpuno izlije iš. Ali tu je negdje dvoje u enika koji su jako strpljivo ekali da te vide.«

Majstor Rufus otišao je do vrata ambulante i širom ih otvorio. Kroz njih su upali Tamara i Aaron.



Boravak u ambulanti zbog ozljede koju je zadobio dok je inio juna ka djela bio je

potpuno razli it od onog kad je napravio glupost. Posje ivali su ga u enici Željezne godine. Svi su iznova htjeli uti njegovu pri u, svi su željeli saznati koliko su zastrašuju i bili kaosom opsjednuti i kako se Call borio protiv elementala kaosa. Svi su željeli uti kako je plo a proletjela kroz krov i smijali se kad bi Call pri ao kako se onesvijestio.

Gwenda i Celia od ku e su mu donijele slatkiše. Rafe je donio špil karata pa su kartali na Callovoj postelji. Call je bio iznena en kad je vidio koliko je u enika u Magisteriumu znalo tko je on. Posjetili su ga ak i neki stariji u enici, primjerice, Tamarina sestra Kimiya, koja je bila veoma visoka i tako ozbiljna da se Call uplašio kad mu je rekla da joj je drago što Tamara ima takvog prijatelja te Alex, koji je izvukao vre icu Callovih omiljenih kiselih gumenih bombona i s osmijehom ga upozorio da njegovo junaštvo baca loše svjetlo na ostale u enike.

Posjetio ga je ak i Jasper, što je bilo iznimno neugodno. Jasper je ušetao u sobu i izgledao jako nervozno dok je povla io otrcani kašmirski šal koji je nosio preko odore. »Donio sam ti sendvi iz galerije«, rekao je, pruživši ga Callu. »S lišajem je, naravno, ali ima okus po tuni. Ja mrzim tunu.«

»Hvala«, rekao je Call pogledavši sendvi . Za udo, bio je topao, pa je pomislio da ga je Jasper vjerojatno nosio u džepu.

»Samo sam ti htio re i«, nastavio je Jasper, »da svi pri aju o tome kako si spasio Aarona i htio sam da znaš da i ja mislim kako je to bilo dobro. To što si napravio. I to je u redu. I što si dobio moje mjesto kod majstora Rufusa. Možda si ga i zavrijedio. Zato nisam ljut na tebe. Više.«

»Kao da se cijeli svijet vrti oko tebe, Jaspere«, primijetio je Call koji je morao priznati da uživa u tom razgovoru.

»Dobro«, rekao je Jasper, tako žestoko natežu i šal da ga je gotovo poderao. »Lijepo smo popri ali. Uživaj u sendvi u.«

Jasper je nesigurno izašao iz ambulante i Call je gledao za njim, zabavljaju i se. Shvatio je da mu je drago što ga Jasper više ne mrzi, ali je ipak bacio sendvi , za svaki slu aj.

Tamara i Aaron posje ivali su ga kad god su smjeli, bacaju i se na njegov krevet kao da je trampolin, gore i od želje da ga izvijeste o svemu što se doga a dok on leži u ambulanti. Aaron mu je ispri ao kako je jam io za Havoca pred majstorima, tvrde i da on kao Makar mora prou avati kaosom opsjednuta bi a. To im se nije svidjelo, ali su mu dali svoj pristanak, i od tada je Havoc postao stalni stanovnik njihovih odaja. Tamara mu je rekla da e Aaronu to što su mu progledali kroz prste udariti u glavu te da e postati još nepodnošljiviji od Calla. Razgovarali su i šalili se tako glasno da je majstorica Amaranth Calla otpustila iz ambulante nešto ranije, samo da ima malo mira i tišine. Što je vjerojatno bila dobra ideja, jer se Call ve po eo navikavati na to da se samo izležava cijeli dan i da mu prijatelji donose darove. Još tjedan dana takvog života i više ne bi ni htio oti i iz ambulante.

Pet dana nakon što su se vratili s Neprijateljeva imanja, Call se vratio u enju. Pomalo je uko eno ušao u amac s Aaronom i Tamarom; ozlije ena mu je noga gotovo potpuno zacijelila, ali još mu je bilo teško kretati se. Kad su se našli pred svojom u ionicom, ondje ih je ekao majstor Rufus.

»Danas emo se baviti ne im malo druk ijim«, rekao je, pokazavši niz hodnik. »Posjetit emo Dvoranu maturanata.«

»Ve smo bili ondje«, izjavila je Tamara prije nego što ju je Call stigao upozoriti. Ako ih je majstor Rufus htio povesti na izlet, umjesto da ponavljaju dosadne vježbe, bolje bi bilo da mu ugode. Osim toga, majstor Rufus nije znao da su bili u Dvorani maturanata jer su tada bili previše zaokupljeni time što su se izgubili i zabrljali zadatak.

»Uistinu?« upitao je majstor Rufus krenuvši. »I što ste ondje vidjeli?«



»Otiske dlanova u enika koji su prije nas bili u Magisteriumu«, odgovorio je Aaron krenuvši za njim. »Nekih ro aka. Callove majke.«

Prošli su kroz vrata koja je majstor Rufus otvorio svojom narukvicom i po eli se spuštati niz spiralne stube od bijelog kamena. »Još nešto?«

»Prve dveri«, rekla mu je Tamara, zbunjeno se osvr i oko sebe. Tim putom još nisu prošli. »No nije ih bilo.«

»A tako«, majstor Rufus narukvicom je prošao ispred vrste stijene i ona je zasvjetlucala i nestala, otkrivaju i još jednu prostoriju. Rufus se nasmijao njihovu iznena enju. »Da, ima nekih putova u školi koje još ne poznajete.«

Zakora ili su u prostoriju s duga kim stalaktitima i uzavrelim blatom koje ju je zagrijavalo; Call se sjetio da su tu ve bili kad su mislili da su se izgubili. Okrenuo se, pitaju i se bi li mogao prona i vrata koja im je majstor Rufus upravo otkrio; ali ak i kad bi ih pronašao, pretpostavljao je da ih ne bi mogao otvoriti svojom narukvicom.

Pognuti su prošli kroz još jedna vrata i našli se u Dvorani maturanata. Jedan od nadsvo enih prolaza kao da je bio zamu en nekakvom tvari, opnastom i živom. Uklesane rije i Prima Materia blistale su neobi nom svjetloš u, kao da su osvijetljene iznutra.

»Uh«, rekao je Call. »Što je to?« Smiješak na licu majstora Rufusa preobrazio se u širok osmijeh. »Jeste li svi to vidjeli?

Tako sam i mislio. To zna i da ste spremni pro i kroz Prve dveri, Dveri kontrole. Kad pro ete kroz njih, smatrat e vas arobnjacima, a ja u vam dati metalne plo ice za narukvice s kojima ete i službeno postati u enici Bakrene godine. Sami ete odlu iti koliko ete nakon ovoga

napredovati u svom obrazovanju, no vjerujem da ste svi troje me u najboljim šegrtima koje mi je dosad bilo zadovoljstvo pou avati. Nadam se da ete nastaviti sa školovanjem.«

Call je pogledao Tamaru i Aarona. Osmjehivali su se jedno drugome i njemu. Tada je Aaron oklijevaju i podigao ruku.

»Ali, ja sam mislio... ho u re i, ovo je sjajno, ali ne bismo li kroz te Dveri trebali pro i tek na kraju godine? Kad položimo ispit?«

Majstor Rufus podigao je svoje upave obrve. »Vi ste šegrti. To zna i da u ite ono za što ste spremni i da kroz Dveri prolazite kad ste spremni, ni prije ni poslije. Ako vidite Dveri, zna i da ste spremni. Tamara Rajavi, ti ideš prva.«

Tamara je zakora ila zaba enih ramena i zadivljeno prišla Dverima, kao da ne može dokraja povjerovati u to što se doga a. Pruživši ruku, dodirnula je uskovitlano središte i uzviknula, za eno je povukavši. Dobacila je pogled Callu i Aaronu, a onda, još uvijek se osmjehuju i, prošla kroz Dveri i nestala im iz vidokruga.

»A sada ti, Aarone Stewarte.« »Dobro«, rekao je Aaron kimnuvši pomalo nervozno. Obrisao je dlanove o sive hla e

odore, kao da su mu se oznojili. Zakora ivši kroz Dveri, podigao je ruke i bacio se u ono što ga je ekalo s druge strane, kao ragbijaš koji postiže zgoditak.

Majstor Rufus, zabavljaju i se, odmahnuo je glavom, ali ni na koji drugi na in nije komentirao tehniku kojom se Aaron služio pri prolasku kroz Dveri. »Callume Hunte, kreni«, rekao je.

Callum je progutao knedlu i prešao preko špilje do Dveri. Sjetio se rije i majstora Rufusa kad mu je objašnjavao zašto ga je uzeo za šegrta. Dok arobnjak ili arobnica ne pro u kroz Prve dveri na kraju Željezne godine, jedan od majstora može im zape atiti magiju. Ne bi imao pristup elementima i ne bi se mogao koristiti svojom mo i.

Ako bi mu zape atili magiju, tada Callum ne bi mogao postati Neprijatelj smrti. Ne bi mogao postati poput njega.



To je bilo ono što je njegov otac tražio od majstora Rufusa da napravi, poslavši mu narukvicu Constantinea Maddena kao upozorenje. Stoje i pred Dverima, Call je kona no priznao sam sebi: Tamara je bila u pravu kad je rekla da se Alastairovo upozorenje nije odnosilo na Callovu sigurnost. Odnosilo se na sigurnost drugih ljudi od njega.

To je bila Callova posljednja prilika - zadnja prilika. Ako bi prošao kroz Dveri kontrole, više nitko nikad ne bi mogao zape atiti njegovu magiju. Više ne bi postojao jednostavan na in da se svijet zaštiti od njega. I ništa ne bi jam ilo da se ne e okrenuti protiv Aarona. I da on sam nikad ne e postati Constantine Madden.

Pomislio je kako bi bilo da se vrati u redovitu školu, gdje nije imao nijednog prijatelja, da vikende provodi pod turobnim pogledom svog oca. Pomislio je kako bi bilo da više nikad ne vidi Aarona i Tamaru, pomislio je na sve one pustolovine koje bi njih dvoje doživjeli bez njega. Pomislio je na Havoca u svojoj spava oj sobi kod ku e i kako bi vuk ondje bio nesretan. Pomislio je na Celiju, Gwendu, Rafea, pa ak i na majstora Rufusa, pomislio je na refektorij i galeriju i na sve tunele koje nikad ne bi istražio.

Kad bi rekao majstoru Rufusu, možda se stvari ne bi odvile onako kako je majstor Joseph rekao. Možda mu ne bi zape atili magiju. Možda bi mu pomogli. Možda bi mu ak rekli da je cijela ta pri a s dušom nevjerojatna, da je on samo Callum Hunt i da se ni ega ne treba bojati, jer nikad ne e postati udovište pod srebrnom maskom.

Ali možda nije bilo dovoljno. Zakora ivši, duboko udahnuvši i sagnuvši glavu, Call je prošao kroz Dveri kontrole.

Magija se prelila preko njega, ista i mo na. Za uo je Tamaru i Aarona kako se zajedno smiju na drugoj strani. Unato samome sebi, unato strašnom djelu koje je po inio, unato svemu tome, Call se

po eo osmjehivati.

http://www.balkandownload.org



Prijamni ispit za Magisterium

ESTITAMO SVIM KANDIDATIMA!

ODABRANI STE ZA PRIJAMNI ISPIT ZA MAGISTERIUM. KAKO BISTE MOGLI NASTAVITI S AROBNJA KIM U ENJEM,

MORATE NAJPRIJE POLOŽITI OVAJ TEST.

1. Zmaj i vivern krenuli su u dva sata poslijepodne iz iste špilje u istome smjeru.

Prosje na je brzina zmaja 50 kilometara sporija nego dvostruka brzina kretanja viverna. Za dva sata zmaj je 30 kilometara ispred viverna. Odredite brzinu zmajeva leta, tako da uzmete u obzir da je vivern željan osvete. __________________________________________________________________________ __________________________________________________________________________ __________________________________________________________________________ __________________________________________________________________________

2. Lukrecija se ove jeseni sprema zasaditi smrtonosno velebilje. Zasadit e etiri

gredice obi nog velebilja s 15 biljaka na svakoj gredici. Procjenjuje da e 20 posto vrta biti zasa eno s probnim nasadom šumskog velebilja. Koliko ukupno ima velebilja? Ako je Lukrecija zemaljska arobnica koja je prošla kroz troje dveri, koliko ljudi može otrovati velebiljem prije nego što je uhvate? __________________________________________________________________________ __________________________________________________________________________ ___________________________________________________________________________ ___________________________________________________________________________

3. Jedan šegrt plovi u malom amcu nizvodno. Prosje na brzina kretanja rijeke je 1,5 kilometar na sat. Najbliža špilja udaljena je 3 kilometra. Na pola puta vodena struja ubrza se na 2 kilometra na sat. Koliko je vremena šegrtu potrebno da stigne do cilja, ako pretpostavimo da majstor može nagovoriti vodu da radi što on želi? ____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

4. U Povijesti progutanih opisane su prednosti i nedostatci nesretnih bi a.

Objasnite ih ukratko, koriste i se jasnim primjerima i slu ajevima. ____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

Rabiti isklju ivo kao pripremu u slu aju poziva na prijamni za Magisterium



5. Prije ve ere šest je vodenih majstora ušlo u prazninu naoružano s 12 smaragda i šakom lišajeva. Kakvi su izgledi da se majstori vrate u idu ih deset tisu a godina? ____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

6. Jackova vatrena kugla dvostruko je ve a od Janeine. Jane ima tri kugle manje od Billyja. Uzimaju i u obzir da Billy ima 5 srednje velikih vatrenih kugli, koliko im je još kugli potrebno da bi razbili vatrenog elementala koji ih napada? ____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

7. Ako je poznato da etrnaest elementala guštera upravo ulazi u podzemnu špilju,

kakva je vjerojatnost da se zra ni majstor transformira u morsku zmiju? ____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

8. Vatra želi _______________________________________________________ Voda želi ______________________________________________________ Zrak želi _______________________________________________________ Zemlja želi ______________________________________________________ Kaos želi _______________________________________________________



O AUTORICAMA Holly Black i Cassandra Clare upoznale su se prije više od deset godina na Hollynu

prvom potpisivanju knjige. Otada su dobre prijateljice i povezala ih je, me u ostalim, zajedni ka ljubav prema fantasti noj književnosti - od prostranih pejzaža Gospodara prstenova i sumornih pri a o Batmanu u Gotham Cityju do klasi nih epskih pri a s ma evima i arobnjacima te Ratova zvijezda. Odlu ile su se udružiti i napisati Magisterium, svoju pri u o

junacima i zlotvorima, dobru i zlu, o tome kako izgleda kad si odabran za junaka, svidjelo se to tebi ili ne.

Holly je autorica bestselera i jedna od autorica serije Kronike Spiderwick, a za svoj roman Doll Bones (Kosti lutke) dobila je nagradu Newbery Honor. Cassie je autorica više serija bestselera za mlade, uklju uju i Instrumentarij smrtnika i Paklene naprave. Obje žive u zapadnom Massachusettsu, desetak minuta udaljene jedna od druge. Ovo je po etak njihove suradnje koji ozna ava po etak serije od pet knjiga.




DOBRO DOŠLI NA MAGISTERIUM Samo su odabrani pozvani na Željezni ispit, a ve ina djece dat e sve od sebe da ga

položi. No ne i Callum Hunt. Otkad zna za sebe, njegov otac Alastair, arobnjak koji je diplomirao na Magisteriumu, akademiji za arobnjake, govori mu da to donosi samo nevolje jer magija je opasna.

Pro e li Call na Željeznom ispitu i prime li ga na Magisterium, može o ekivati loše stvari. Stoga ini sve da na ispitu bude najgori - i to mu polazi za rukom. No unato tome, majstor Rufus, na op e iznena enje svih, ali ne i Callova oca, odabire Calla za jednog od svojih šegrta. I tako dje ak odlazi u zlokobni Magisterium, smješten u podzemnim špiljama Virginije. Ondje otkriva daje Magisterium u isto vrijeme i nevjerojatno uzbudljivo mjesto, puno tajni i izazova, mra no povezano s njegovom prošloš u. Mjesto je to gdje Call prvi put u životu stje e prave prijatelje, Tamaru i Aarona...

ŽELJEZNI ISPIT SAMO JE PO ETAK,

NAJVE I ISPIT TEK DOLAZI... Uzbudljiva i o aravaju a pri a o dobru i zlu, prijateljstvu i odanosti. Na kraju prve

knjige fantasti ne serije Magisterium napeto ete iš ekivati sljede i nastavak! Po etak složenog istraživanja dobra i zla, kao i prijateljske odanosti, puno nam toga

obe ava... — KIRKUS REVIEWS


Documents

Holly Black & Cassandra Clare - Željezni Ispit - Magisterium 1