Upload
igor-bebic
View
399
Download
3
Embed Size (px)
Citation preview
IZBOR TEKSTOVA Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH Objavljeno u elektronskoj formi Fakultet prirodoslovno-matematičkih i odgojnih znanosti Sveučilišta u Mostaru
Priredile: Tina Barbarić Tanja Zelenika
Mostar, 2013.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
2
Izbor tekstova
Doktorandima prve generacije
doktorskog studija odgojnih znanosti – pedagogije Fakulteta prirodoslovno-matematičkih i odgojnih znanosti
Sveučilišta u Mostaru, za uspješno izvršavanje obveza iz Modula I. –
Pedagogijska istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH, uz obveznu i dodatnu literaturu,
nadamo se da će poslužiti i ovaj izbor tekstova, priznatih autora.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
3
Izbor tekstova
Sadržaj
1. PEDAGOŠKA MISAO U EUROPI I BOSNI I HERCEGOVINI KRAJEM 19. I POČETKOM 20. STOLJEĆA ......................................................................................................... 6
1.1. Neke karakteristike pedagoškog rada Vrhbosanske visoke škole ........................ 21
2. NEKE REFLEKSIJE O KULTURI KAO IDENTITETU I KOHEZIJI HRVATA ......27
2.1. Kultura - kohezija i identitet ..................................................................................................... 27
2.2. Katolička crkva - nositeljica vrednota .................................................................................. 29
2.3. Trajna želja za što čvršćim vezama ....................................................................................... 31
2.4. Ostvarivanje nacionalne ravnopravnosti u školstvu ................................................. 333
2.5. Hrvati hoće izobrazbu na svome jeziku .............................................................................. 33
2.6. Prinos jačanju Federacije............................................................................................................ 36
3. FRANJEVCI U PEDAGOGIJI I U NARODU .......................................................................38
4. ŠKOLSTVO U DOBA FRA FILIPA LASTRIĆA 1700. – 1783. ..................................47
5. PREPORODITELJ ŠKOLSTVA ..............................................................................................56
5.1. Korjenite reforme ........................................................................................................................... 58
6. PASTORALNI DJELATNIK, ZNANSTVENIK, GRADITELJ... ....................................62
6.1. Od sirotišta do nadbiskupske stolice .................................................................................... 63
6.2. Školstvo je važno kao i sloboda ............................................................................................... 65
6.3. Pastoralni djelatnik, znanstvenik, graditelj....................................................................... 67
6.4. Gradilo se posvuda ......................................................................................................................... 68
6.5. Neizbrisivi tragovi .......................................................................................................................... 70
7. FRA GRGA MARTIĆ, 24.1.1822. - 30.VIII.1905. .........................................................73
8. FRA GRGO U PAMĆENJU SARAJEVA I U HRVATSKOM KULTURNOM DRUŠTVU “NAPREDAK” ............................................................................................................79
8.1. Metafora vremena .......................................................................................................................... 80
8.2. Zaklada fra Grge Martića ............................................................................................................. 84
8.3. Hrvatsko kulturno društvo Napredak i fra Grgo Martić ............................................. 85
8.4. Fra Grgino čovjekoljublje............................................................................................................ 89
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
4
Izbor tekstova
8.5. Fra Grgo - Zagreb i Hrvatska ..................................................................................................... 90
9. NEIZBRISIVI TRAGOVI DOBROTE ...................................................................................91
9.1. Darovi dobročinstva ...................................................................................................................... 93
10. FRA DIDAK BUNTIĆ, 9.X.1871. - 3.II.1922. ...............................................................97
11. POČETAK KULTURNOG I DUHOVNOG PREOBRAŽAJA.................................... 102
11.1. Imena i djela na ponos............................................................................................................ 105
12. HRVATSKE KATOLIČKE ŠKOLE U BOSNI I HERCEGOVINI ............................... 108
13. DOGAĐAJ ZA POVIJEST ................................................................................................... 118
14. PROUČAVATI KULTURNU BAŠTINU I UGLEDNIKE NARODA ...................... 125
15. NASTANAK I PRVO RAZDOBLJE VISOKOGA ŠKOLSTVA U HRVATSKOJ . 131
16. FRANJEVAČKA KLASIČNA GIMNAZIJA NA ŠIROKOME BRIJEGU KAO UVJET UTEMELJENJA VISOKOGA OBRAZOVANJA U HERCEGOVINI ................ 152
16.1. Uzgojni zavod na Čerigaju (19. svibnja 1844. - rujan 1848.) ............................. 153
16.2. Preseljenje Uzgojnoga zavoda u samostan na Širokome Brijegu (1848.-1864.) .......................................................................................................................................................... 154
16.3. Izgradnja sjemeništa na Širokome Brijegu (1864.-1865.)................................... 155
16.4. Humačko razdoblje Franjevačkoga uzgojnog zavoda (1870.-1889.) ............. 156
16.5. Osnivanje prvoga razreda gimnazije .............................................................................. 157
16.6. Konvikt za vanjske đake ........................................................................................................ 158
16.7. Dobivanje prava javnosti i polaganja ispita zrelosti ............................................... 158
16.8. Izgradnja nove gimnazijske zgrade ................................................................................. 162
16.9. Izgradnja zgrade Konvikta za vanjske đake ................................................................ 163
16.10. Stjecanje ugleda ...................................................................................................................... 163
16.11. Politička previranja i Franjevačka velika gimnazija na Širokome Brijegu
........................................................................................................................................................................ 164
16.12. Viktimolog profesora i školskih zgrada ...................................................................... 165
17. POČETCI VISOKOGAŠKOLSTVA U BOSNI I HERCEGOVINI ............................ 169
17.1. Otomansko razdoblje: utrka za prvenstvom nepostojećega visokoga školstva
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
5
Izbor tekstova
........................................................................................................................................................................ 171
17.2. Škole Pravoslavne crkve........................................................................................................ 172
17.3. Škole u vlasništvu Katoličke crkve ................................................................................... 173
17.4. Muslimanske medrese............................................................................................................ 175
17.5. Srednje škole - pretpostavka visokoga obrazovanja .............................................. 178
17.6. Biskupijsko sjemenište i gimnazija u Travniku ......................................................... 178
17.7. Franjevačko sjemenište i gimnazija u Visokome ...................................................... 182
17.8. Franjevačko sjemenište i gimnazija na Širokome Brijegu ................................... 184
17.9. Katoličke visokefilozofsko-teološke škole ................................................................... 185
17.10. Franjevačka bogoslovija u Mostaru .............................................................................. 185
17.11. Franjevačka bogoslovija u Sarajevu ............................................................................. 186
17.12. Vrhbosanska katolička bogoslovija u Sarajevu ...................................................... 187
17.13. Školovanje pravoslavnih svećenika .............................................................................. 192
17.14. Pravoslavno sjemenište u Reljevu ................................................................................. 192
17.15. Reorganizacija bogoslovnoga učilišta u Reljevu .................................................... 195
17.16. Trapistička visoka filozofsko-teološka škola kod Banje Luke ........................ 197
18. FRANJEVAČKA TEOLOGIJA U MOSTARU - PRVA VISOKOŠKOLSKA USTANOVA U HERCEGOVINI ............................................................................................... 207
19. NASTAVNA FUNKCIJA VISOKOŠKOLSKIH USTANOVA ................................... 238
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
6
Izbor tekstova
Mladen Bevanda
1. PEDAGOŠKA MISAO U EUROPI I BOSNI I HERCEGOVINI
KRAJEM 19. I POČETKOM 20. STOLJEĆA1
Nakon Osmanlijskog carstva (1463.-1878.) Bosna i Hercegovina biva
okupirana od Austro-Ugarske. U svim područjima života još su prisutni
feudalni odnosi, iako je 1848. god. u Europi kmetstvo ukinuto. Ritam je
tehničkog napretka u odnosu na europske zemlje na ovim prostorima
prilično spor. Industrijska je preobrazba tek na početku, a u Europi je ona
dobrano provedena tijekom 19. st. U društvenim i prirodnim znanostima u
Europi su brojna otkrića i afirmirani centri i pojedinci koji stvaraju.
Iseljavanje je u novi svijet veoma dinamično. Tako je u razdoblju između
1821. i 1884. god. u SAD iselilo više od 11 milijuna Europljana. U Europi su
već stvorene države, a na ovim prostorima još nije u potpunosti završen
proces formiranja nacija i nacionalne svijesti. Vrijeme je ispunjeno
svakovrsnim potresima i krizama. Prosvjetiteljstvo je došlo sa stanovitim
zakašnjenjem. Preko romantizma se istražuje tradicija, prikuplja se narodno
stvaralaštvo i sl. Postojao je i djelovao samo tanak sloj inteligencije.
Nepismenost je po zvaničnim statistikama vrlo visoka. Većina stanovništva
živi na selu. Zaposlenih je malo. S Austro-Ugarskom je u BiH došlo puno
stranaca. Po popisu od 1921. god. bilo ih je 64.226 (Čeha, Slovaka, Poljaka,
Ukrajinaca, Nijemaca, Mađara, Talijana i dr.) koji su nalazili namještenje u
vojsci, administraciji, policiji, zdravstvu, školstvu, industriji, obrtu i sl. Oni
su osnivali i svoje škole. Za vrijeme Turske škole su uglavnom bile
konfesionalne, a samostani, manastiri, medrese glavni centri i središta
kulturno- prosvjetnog rada. U Europi je školstvo pod strogim nadzorom
1 Zbornik radova znanstvenog simpozija održanog u Sarajevu 3. i 4. srpnja 1991. godine.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
7
Izbor tekstova
države. I Austro-Ugarska je nastojala da sve škole budu državne.
Srednje je školstvo bilo nerazvijeno. “Austro-Ugarska je u BiH zatekla
sljedeće škole:2 110 konfesionalnih osnovnih škola, 18 ruždija, 18 medresa;
katoličke latinske škole (gimnazije) i franjevačke probandate u Fojnici,
Kraljevoj Sutjesci, Kreševu, Gučoj Gori i Širokom Brijegu, srpsku nižu
realnu, 11 jevrejskih osnovnih škola, privatnu žensku školu Hadži-Stake
Skenderove, mekteb-idadiju (vjersku školu), mekteb-hukuk
(administrativnu školu), jevrejsku vjersku školu (jašibot), Mis Irbijinu školu
za obrazovanje ženskog pomlatka i oko 1.000 mekteba”.
Dakle, školska i uopće kulturna mapa toga vremena bila je
siromašna, nedostatna. Gimnazija je u Sarajevu osnovana 1879. god, u
Mostaru 1893., u Banja Luci 1895., u Tuzli 1899. god., Učiteljska je škola
osnovana 1886. god. a prije toga 1882. obrazovalište za pomoćne učitelje.
Ženska učiteljska škola u Zavodu sv. Josipa u Sarajevu otvorena je 1884. god.
i do 1899. imala je tri, a od te godine četiri razreda. Austrija je u Sarajevu
1879. god. otvorila Cesarsko-kraljevski vojni pansionat za pripremanje djece
za više vojne škole. Državna srednja tehnička škola - građevno, šumarsko i
rudarsko odjeljenje otvorena je 1889. god. u Sarajevu. Zemaljski je muzej
otvoren 1888. god. Vilajetska tiskara počela je raditi 1866., a u Mostaru 1872.
god. Otvaraju se i zanatske škole za izučavanje zanata u Sarajevu, Mostaru.
Također, osnivaju se i trgovačke škole u Tuzli 1885., Brčkom 1885./86.,
Banjoj Luci 1885./86., Sarajevu 1886./87., Livnu 1886./87.
Knjige i udžbenici nabavljaju se uglavnom iz Dalmacije, Slavonije,
Vojvodine. Učiteljski kadrovi su također dijelom sa strane.
U ovom razdoblju još nema institucionalnih okvira za razvoj pedagoške
teorije - fakulteti, instituti, zavodi, i sl. Pedagogija se izučavala u Učiteljskoj
školi, Srpskoj pravoslavnoj bogosloviji u Reljevu, otvorena 1882. god. - i to
2 Đorđe Pejanović, Srednje i stručne škole u Bosni i Hercegovini, Svjetlost, Sarajevo, 1953, str.
55.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
8
Izbor tekstova
Glavne osnove pedagogije i metodike, četiri sata u trećem razredu. U
Isusovačkom sjemeništu pedagogija se učila dva sata u 4. godini. Pedagoška
praksa pak, koja je bila pod utjecajem vladajuće pedagogije toga vremena,
razvijala se u svim školama a naročito u učiteljskim vježbaonicama.
Srednje su škole bile organizirane po programima koji su bili odobreni
u Monarhiji. Treba reći da je ovo malo škola “uglavnom” bilo dobro
organizirano. Po svojoj organizaciji i kadrovskom sastavu naročito su bile
na glasu vjerske škole, gimnazije i učiteljska škola. Prvi pedagoški list
pokrenut je tek 1894. god. s naslovom Školski vjesnik. To nikako ne znači da
prosvjetni radnici nisu pratili stručnu literaturu. Oni su, naime, primali
pedagoške časopise i listove iz drugih sredina, a pojedini su u njima i
surađivali. “Hrvatski pedagoško-književni zbor” osnovan je 1870. Kao
najstarije pedagoško društvo na Balkanu, a najstariji časopis napredak izlazi
od 1859. god.
Do početka 20. st. u Hrvatskoj su prevedena osnovna djela
pedagoških klasika - Pestalozzija, Komenskyog, Rablea, Tomasea,
Salzmana, Spensera, Rousseaua. U Bosni je još 1850. god. fra Ivan Frano
Jukić pokrenuo časopis Bosanski prijatelj. Bosanski su franjevci
permanentno veliku pažnju poklanjali upravo prosvjetnom i školskom
radu, a u više su navrata reformirali svoje školstvo, pisali udžbenike,
priručnike i sl. U školstvu u BiH je snažan utjecaj učenja Johanna Friedricha
Herbarta (1776.-1841.). Ovaj je utjecaj na naš prostor došao sa Austro-
Ugarskom. U učiteljskim je školama u BiH u upotrebi Basaričekova
(Basariček Stjepan: Ivan Grad 1858. - Zagreb 1918.god.) pedagogija u četiri
djela (Uzgojoslovje, Povijest pedagogije, Opće obukoslovje i Posebno
obukoslovje). Udžbenici su napisani po Herbartovom učenju, a tiskaju se od
1880. i u upotrebi su bili skoro pedeset godina. Stjepan Basariček je glavni
predstavnik herbartizma u nas. U nakladi Zbora (HPKZ) tiskan je 1877. god.
njegov udžbenik psihologije Kratko izkustveno dušoslovje. Osim
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
9
Izbor tekstova
Herbartova poznata su i učenja Pestalozzija, Disterwega - Učitelj učitelja i
Dittesa. Posljednjih godina 19. st. Herbartova pedagogija potpuno je
prevladala našim krajevima i dugo će ostati etablirana u odgojno-
obrazovni sustav. U vjerskim školama nije bio prihvaćen Herbartov sustav.
Međutim, Herbartovo se učenje najčešće razumijeva samo s negativnim
predznakom. Njegovo se učenje čak smatra glavnim predstavnikom tzv.
stare škole, sublimatom svih negativnih pojava u školstvu. Unatoč svim
kritikama koje se mogu uputiti na adresu ovog učenja ostaje i činjenica da
je ovaj sustav bio značajan napredak u organizaciji škole, obrazovanju
učitelja, postavljanju pedagoškog mišljenja na znanstvenu osnovicu,
građenju digniteta škole i sl. Krajem stoljeća u našim se krajevima osnivaju
pedagoški odnosno školski muzeji i to u Beogradu 1896., Ljubljani 1898.,
Zagrebu 1901. i to je bio stanoviti impuls razvoju pedagogije. Nažalost u
Sarajevu nema još ništa od toga...
Pojedini prosvjetni radnici s ovog prostora školovali su se u poznatim
centrima pedagoške znanosti toga vremena: Berlin, Carigrad, Leipzig, Graz,
Pariz, Jena, Beč, Geneva, Prag, ali i u Zagrebu i u Beogradu. Među
prosvjetnim poslenicima, uglavnom učiteljima, bili su i najbrojniji; bilo je
darovitih koji su pisali, sakupljali narodne umotvorine, surađivali u
pedagoškim časopisima, pisali udžbenike i sl. Pedagoška je misao na ovom
prostoru bila u doticaju s europskom i svjetskom bez obzira što za njen
rana ovom području nisu postojali širi institucionalni okviri. Izdavačka
produkcija i uopće pedagoška publicistika doprinijeli su upoznavanju s
novim strujanjima u svijetu i smjelijem kritiziranju postojećeg stanja. Ono
što je stvarano u susjedstvu, bilo je uglavnom poznato i ovdje. Naravno,
drugo je pitanje koliko je bilo mogućnosti da to bude i aplikabilno. Ma
koliko da su privredna nerazvijenost, te nizak stupanj razvoja prosvjete,
kulture i znanosti bili nestimulativni za razvoj znanosti uopće pa i
pedagoške, ona se ipak, razvijala pa čini integralni i nezaobilazan dio
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
10
Izbor tekstova
kulturnog nasljeđa ove sredine. Vjerske su škole toj baštini dale još
nedovoljno istražen i valoriziran prinos. Naravno, može se pitati koliko je
pedagoška produkcija na ovom prostoru bila originalna a koliko pak
imitacija, tuđih uzora. U svakom slučaju postojao je veliki raskorak s
vladajućom praksom i teorijskim spoznajama. Praksa je naime bila
tradicionalna, a u teoriji su prisutni apeli za primjenu inovacija i
uvažavanje novih koncepcija, škola i reformnih pravaca. Uostalom,
napredno permanentno koegzistira s postojećim, s onim što je
tradicionalno, onim što nosi atribute “stare škole”. Prisutan je zahtjev, baš
kao i danas, za novom školom, za efikasnijim odgojem. Pedagoška pitanja
dolaze sve više u fokus društva i istaknutih pojedinaca, pokazuje se veliki
interes za pitanja odgoja i obrazovanja. Nema sumnje, značajan impuls
razvoju pedagoške teorije i prakse dali su i časopisi Školski vjesnik
(Sarajevo, 1894.) i Učiteljska zora. (Mostar, 1905.-1908.; Sarajevo, 1908.-
1921.). Strujanja moderne pedagogije imala su svoju rezonancu u ovim
časopisima koje su uređivali Ljuboje Dlustuš, Ante Jukić, odnosno Stjepko
Ilijić.
Krajem 19. i početkom 20. st. u pedagošku teoriju i praksu prodiru novi
reformni pravci koji su u oporbi s Herbartovom pedagogijom.
Između godine 1870. i 1895. školstvo u Europi doživljava intenzivnu
preobrazbu. Reforma je zahvatila sve stupnjeve školstva. Moderna
industrija i tehnologija traže obrazovane stručnjake, specijaliste. Škole su
trebale odgovarati potrebama koje su nosile promjene i napredak.
Školovani su ljudi bili potrebni proizvodnji, tvornicama, laboratorijama. U
ovom razdoblju dolazi do procvata stručnog obrazovanja. U Parizu se 1794.
god. otvara Ecole Polytekniqueza sistematsko obrazovanje inženjera, a u
Freiburgu je 1765. god. osnovana Rudarska akademija, u Petrogradu 1773.
god. Institut, za rudarstvo, te čuveni Rudarski fakultet sveučilišta u Pragu.
Krajem stoljeća u zapadnoj je Europi samo mali postotak nepismenih,
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
11
Izbor tekstova
školstvo je obvezno i besplatno. U Francuskoj je zakonom od
1881./82.školska obveza obuhvaćala djecu od 6 do 13 godina. U Engleskoj je
1893. proglašena opća školska obveza za djecu od 7 do 11 godina. Za one
roditelje koji bi se oglušili o zakon bile su predviđene kazne. U Njemačkoj
su Regulative iz 1854. god. zamijenile 1872. god. “Naredbe o osnovnoj školi”
po kojima je obavezno osnovno školovanje.
Opat Felbiger Johann Ignaz (1724.-1788.) izvršio je uspješne reforme u
Pruskoj i u Austriji. Posebno je zaslužan za razvoj učiteljskih škola.
Zakonom iz 1873. god. u Austriji je školska obveza produžena na osam
godina, od šest do četrnaest godina. U Sloveniji je još 1869. god. zakonski
proklamirano obvezno osmogodišnje školovanje. U Hrvatskoj je 1888. god.
uvedeno obvezno petogodišnje školovanje. U Vojvodini je 1872. god.
donesen propis o šestogodišnjem obveznom školovanju. U Srbiji je 1882.
god. usvojen Zakon o osnovnim školama kojim se utvrđuje šestogodišnje
trajanje osnovne škole. U BiH je Zakonom od 1869. god. proklamirano
četverogodišnje školovanje. Naravno, svi ovi zakoni, odredbe, proklamacije
nisu se u svim sredinama konzekventno provodili jer još nisu postojali ni
uvjeti za to. Osnovna je nastava, međutim, u europskim zemljama već
obvezna i besplatna, a pohađaju je i muška i ženska djeca. Razvoj je
školstva zavisio od ekonomskog, kulturnog i sveukupnog razvoja pojedine
države. Razvoj je industrije potakao otvaranje diferenciranih srednjih
stručnih škola. Otvaraju se obrtne, poljoprivredne, tehničke, trgovačke i
druge specijalizirane škole. Škole su i državne i privatne. Država ostvaruje
nadzor nad njima.
I u SAD školstvo se brzo razvijalo. Prve su škole osnovali vjerski redovi
u 17. st., a prvi zakon o osnivanju osnovnih škola datira od 1642. god. koji je
donesen u državi Massachusetts. U SAD školstvo je pod utjecajem
engleskog školstva, ali je zadnjih desetljeća 19. st. pod snažnim utjecajem
Herbarta i Pestalozzija. U SAD je prvo sveučilište Harvardovo osnovano
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
12
Izbor tekstova
1636. god. nazvano po osnivaču Johnu Harvardu.
U svijetu je postalo jasno da je znanje moć i da će narodi i države biti
to moćniji što budu imali više školovanih ljudi i što je razvijenije školstvo.
Krajem 19. i početkom 20. st. karakterizira i bogaćenje nastavnog rada
po sadržaju, formi izvođenja i implementaciji novih reformi pedagoških
pravaca. Razredno-predmetna organizacija nastave kombinira se s grupnim
i individualnim radom, iako frontalni rad i idalje dominira.
Kao reakcija na idealističku i spekulativnu njemačku filozofiju 18. i 19.
st. javlja se pozitivizam. On je, naravno, imao veliki utjecaj i značaj na
organizaciju školstva. Predstavnici pozitivizma - Auguste Comte (1798.-
1857.), Herbart Spencer (1829.-1903.), John Stuart Mill, Hippokyte Taie
Emile Durkheim (1858.-1917.) - razmatrali su i pedagoška pitanja.
Pozitivizam prevladava metafiziku i spekulativnu misao, te utječe na
spoznaju i metodologiju proučavanja društvenih znanosti.
Na psihološka, ali i pedagoška istraživanja, utjecao je evoluicionizam i
biologizam s kraja 19. i početka 20. st. Pozitivizam uvažava ono što se može
empirijski verificirati, znanstvenu spoznaju svodi na iskustvenu datost.
Pedagoške fenomene objašnjava promatranjem stvarnosti i eksperimentom.
Herbart Spencer je svoje pozitivističke i utilitarističke poglede izložio u
raspravi O odgoju umnom, moralnom i fizičkom. Rasprava je prevedena u
Zagrebu 1883. god. Spencer u pedagogiju uvodi evolucionističko shvaćanje,
precjenjuje nasljeđe, spontanitet i naturalni razvoj. I biologizam u
pedagogiji prenaglašava utjecaj herediteta, i zakonitosti društvenog života
svodi na prirodne (biološke) pojmove i zakone. I u ranijim su razdobljima
jedni teoretičari (teorija nativizma) naglasak stavljali na nasljeđe, ali ovdje
se radi o posebnoj teoriji i pravcu u pedagogiji. Naravno, hereditet se ne
može zanemariti, ali ne može imati ni jedini i svekoliki utjecaj. Potkraj 19.
st. pojavila se psihoanaliza koja također u pedagogiju unosi biologizam i
osporava sistematski rad. U ovom se razdoblju pojavljuje pragmatizam koji
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
13
Izbor tekstova
također ostvaruje snažan utjecaj na školstvo. Začetnici su mu Charles Peirc
(1839.-1914.) i William James (1942.-1910.), a najistaknutiji predstavnik
pragmatizma je John Dewey (1859.-1952.) - najpoznatiji pedagog i filozof
SAD. Svoje je pedagoško učenje izložio u brojnim radovima, a najznačajniji
su: Škola i društvo (1900.), Škola i učenik (1900.), Škola budućnosti (1915.) i
Demokracija i obrazovanje (1916.). Deweyevo pedagoško učenje imalo je
snažnog utjecaja u Europi, baš kao što su svojevremeno Herbart i Pestalozzi
bili popularni i prisutni u SAD. Svoj filozofijski pragmatizam on zove
instrumentalizmom i teži prevladavanju podvojenosti između teorijskoga i
praktičnoga. On kritizira tradicionalni odgoj; protivnik je formalnog i
verbalnog znanja i učenja. Za njega je glavni izvor spoznaje rad, jer radeći
se stječu najpotpunija znanja. Pod utjecajem učenja Johna Deweya u SAD je
bilo više reformskih pokušaja u školstvu, a refleksije su se osjećale i u našim
krajevima. Naime, teorijskim su raspravama komentirani i elaborirani ovi
reformni pokušaji kao što su Dalton—plan, Metoda projekata, Winnetka—
plan i dr. Kao reakcija na tradicionalnu nastavu, a naročito na položaj
djeteta u odgojno-obrazovnom procesu, pojavila se tzv. pedologija - nauka o
sveukupnom razvoju djeteta. E. Meumann (1862.-1915.) je stvorio platformu
pedologije, a termin je uveo O. Crisman 1894. god. u svojoj doktorskoj
disertaciji u Jeni, začetnik je ovog smjera američki psiholog Stanley Hall
(1844.-1924.). Psihologističko stanovište tzv. pedocentrizam, u određivanju
cilja, zadataka i sadržaja odgoja i obrazovanja polazi samo od prirode
djeteta. Dijete se po ovom učenju uzdiže na stupanj veličanstva. Prema
pedocentrizmu dijete je centar - sunce oko kojega se treba sve okretati.
Pojedini istaknuti pedagozi bili su na pozicijama pedocentrizma (E.
Meumann, Alles vom Kinde aus), E. Key - koja 20. st. proglašava “stoljećem
djeteta”, F. Gansberg, L. Gurlitt, H. Schorrelmann, E. Claparede, pa i Dewey
na neki način. I u našim je krajevima bilo pristaša ove teorije, ali nije
zadobila širu podršku niti ostvarila značajniji utjecaj. Dijete se, dakle,
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
14
Izbor tekstova
stavlja u centar nastave, odgoja i obrazovanja, sav se rad podčinjava dječjim
potrebama i interesima. U znanstvenoj pedagogiji pedocentrizam se smatra
ekstremnim stanovištem, pseudonaukom. Ustvari, tu se narušava
sistematičnost nastave, smanjuje razina obrazovanja, javlja se pedagoški
anarhizam.
Radna je škola jedan od najpoznatijih reformnih pedagoških pokreta
krajem 19. i početkom 20. st. Ovaj je pokret imao brojne pristaše i snažno
utjecao na razvoj pedagoške teorije i prakse. Glavni predstavnik Radne
škole, i to manualnog smjera, bio je Georg Kerschensteiner (1854.-1932.). On
se zalagao za uvođenje ručnog rada u škole kao nastavnog predmeta i kao
nastavnog principa. Kerschensteiner je teoretičar radne škole
(Arbeitsschule), ali je kao školski savjetnik uredio školske radionice i
namjestio posebne stručne učitelje za ručni rad. Pokret radne škole je imao
pristaše i u našim krajevima, a u praksi se ostvarila tek između dvaju ratova
kad je uveden ručni rad u škole kao obavezan nastavni predmet. Radna je
škola imala više pravaca ili smjerova koji su se javljali kao reakcija na njen
pretjerani manualizam. Jedan od tih pravaca je slobodni duhovni rad čiji je
predstavnik Hugo Gaudig (1860.-1923.), njemački pedagog, upravitelj
ženskog učiteljskog seminara u Leipzigu. On je zagovarao pedagogiju
slobodnog duhovnog rada smatrajući da je za školu rada bitna
intelektualna slobodna aktivnost učenika, a koja počiva na načelu
spontanog individualnog rada. Za njega se može reći da je predstavnik
personalističke pedagogije. Kritizirao je tradicionalnu didaktiku što je
zanemarivala ulogu i mjesto učenika u nastavi, a svu pažnju poklanjala
mjestu učitelja. Ukazivao je na značaj samostalnog rada učenika, te
estetskog i umjetničkog odgoja.
Da bi se ublažile negativne posljedice industrijalizacije i tehnizacije
života javio se krajem 19. st. Pokret za umjetničko odgajanje. Prvo se javio u
Engleskoj, a u Njemačkoj se manifestirao kao “pokret umjetničke kulture”.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
15
Izbor tekstova
Nosioci ovog pokreta su pedagozi, estetičari i teoretičari umjetnosti. U
centar cjelokupnog odgoja predstavnici ovog pokreta stavljaju umjetnost i
spontano dječje stvaralaštvo. Veliki značaj za afirmaciju ovog pokreta imali
su kongresi za odgoj umjetnošću, i to: Dresden 1901. posvećen likovnoj
umjetnosti, Weimar 1903. posvećen književnosti i umjetničkom govoru,
Hamburg 1905. posvećen muzici i gimnastici i četvrti u Dresdenu 1912.
posvećen crtanju i nastavi umjetnosti uopće. Pokret je bio razvijen u
Njemačkoj, Belgiji, SAD, a i u našim je zemljama imao sljedbenike (Rajičić,
Petz, Defrančeski, Rakić i dr.).
Na osnovi učenja socijalista utopista - Saint Simona (1760.-1825.),
Charlesa Fouriera (1772.-1837.), Roberta Owena (1771.-1858.), Etienna Cabeta
(1788.-1856.) - koji su pridavali veliki značaj odgoju i obrazovanju,
postavljeni su temelji i marksističkoj, odnosno socijalističkoj pedagogiji koju
su tijekom više desetljeća oblikovali brojni teoretičari i dugo bez alternative
imala provedbu u praksi. I ova je pedagogija preuzela humana i univerzalna
civilizacijska dostignuća. Proklamirala je svestran razvoj, unošenje
politehničkog odgoja u nastavu, te demokratsku osnovu i pružanje šanse
svima. Ova se pedagogija s vremenom sve više ideologizirala i politizirala.
I eksperimentalna se pedagogija razvila potkraj 19. i početkom 20. st.
Ernest Meumann se smatra osnivačem eksperimentalne pedagogije. On je
1907. god. objavio Predavanja za uvod u eksperimentalnu pedagogiju.
Predstavnici ove pedagogije služili su se u nastavi empirijskim
istraživanjima. Precjenjivali su induktivnu metodu - primjenu statistike,
eksperimenta, kvantifikacije, promatranja i sl., a zanemarivali dedukciju i
društveni kontekst.
U Francuskoj su predstavnici ove pedagogije Alfred Binet (1857.-1911.)
filozofi psiholog i T. Simon (1873.-1961.). Oni su izradili prvu verziju skale,
tzv. Binet-Simonove skale za mjerenje inteligencije. Predstavnici
ekperimentalne pedagogije u SAD bili su Stanley Holl (1846.-1924.) i Eduard
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
16
Izbor tekstova
Thorndike (1874.-1949.). Thorndike kao predstavnik biheviorizma težište
stavlja na promatranje vanjskog ponašanja, a zanemaruje metodu
samopromatranja. On je prenaglašavao važnost testova, pa je rad
nastavnika svodio na pripremanje učenika za rješavanje testova. Testovi su
ubrzo ovladali mnogim školama u zemljama Europe i SAD.
Istaknuto mjesto u razvoju eksperimentalne pedagogije pripada Paji
Radosavljeviću (1879.-1958.), profesoru Pedagoškog fakulteta Sveučilišta u
New York. Napisao je Uvod u eksperimentalnu pedagogiju (I i II dio, Zagreb
1910., 1912.), Uvod u eksperimentalnu psihologiju (I i II dio, 1908. i 1909.) i
mnoga druga djela.
Eksperimentalna je pedagogija potakla i stimulirala brojna istraživanja
u odgojno-obrazovnom radu, u nastavi i školstvu.
I socijalna je pedagogija jedan od pedagoških pravaca, nastala krajem
19. i početkom 20. st. Osnivač je Paul Natorp (1854.-1924.), koji je 1899.
napisao djelo Sazialpädögogik. Natorpova socijalna pedagogija ne
razumijeva pod tim pojmom ono što primjerice naglašavaju Platon i
Pestalozzi, a to je važnost društvenih ciljeva u odgoju. Natorp i sljedbenici
hoće da za državu (Njemačku) odgoje svu djecu njemačke nacije. To je
ustvari državljanski odgoj kao i kod Kerschensteinera. G. Kerschensteiner
je, naime, pisao o državljanskom odgoju u djelima Državljanski odgoj
njemačke omladine (1901.) (Staatsbürgerliche Erziehung der deutchen
Jugend), Pojam državljanskog odgoja (1909.) (Begriff der Staatsbürgerliche
Erziehung) i Pojam radne škole (1912.) (Begriff der Arbeitsschule).
Državljanski je odgoj propagirao i Wilhelm Förster (1869.-1965.), kao i Paul
Bergmann, također predstavnik socijalne pedagogije. U Njemačkoj je 1909.
osnovano “Udruženje za državljanski odgoj njemačkog naroda”. I
predstavnicima ove pedagogije pojedinac je apstrakcija bez naroda, pa je
zadatak odgoja da pojedinac postane svjestan te činjenice i bude što odaniji
građanin svoje nacionalne države.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
17
Izbor tekstova
Ovdje treba razlikovati sociologijsku pedagogiju - također pravcem u
pedagogiji što zastupa socijalni determinizam i umanjuje ulogu ličnosti u
odgoju. Ovaj pravac ustvari pedagogiju zamjenjuje sociologijom odgoja, a
odgoj smatra prilagođavanjem pojedinca društvu (sociologizam). Po ovom
je učenju odgoj društvena pojava, a ciljeve odgoja treba postavljati društvo.
Sociologijska je pedagogija pokazala sociološka istraživanja odgojnih
faktora - obitelji, države, škole, razreda, Crkve, kao i socijalnih odnosa u
ovim i drugim odgojnim sredinama.
I filozofijska je pedagogija kao pravac u pedagogiji nastala u ovom
razdoblju. Ova je pedagogija nasuprot biologizmu i psihologizmu ponovno
postavila pitanje o filozofijskim osnovama pedagogije. Predstavnici su ove
pedagogije - W. Dilthey, E. Spranger, Th. Litt i dr. - težili afirmiranju
duhovnih vrijednosti i snažnije prožimanje odgoja i obrazovanja kulturom,
i uopće kulturnim sadržajima. Prvi povijesni pokušaj stvaranja filozofijske
pedagogije učinio je Platon kada je pedagoški sustav deducirao iz svoje
vlastite idealističke filozofije. Znanstvenici smatraju da ova pedagogija ima
dosta dobrih strana ali i slabosti. Jedna od zamjerki je da je to zatvoren
sustav, nerijetko dogmatičan i neaplikabilan. Kulturna pedagogija ili
pedagogija kulture je jedan smjer njemačke filozofijske pedagogije.
Istaknuti su predstavnici W. Dilthey, E. Spranger, Th. Litt. Ova pedagogija
težište u odgoju stavlja na kulturna dobra, vrednote i njihovu receptivnost,
osposobljavanje članova zajednice za aktivno sudjelovanje u kulturnom
životu i u daljem razvoju kulture.
U ovom je razdoblju bilo mnogo reformnih nastojanja. Pored
navedenih tu su i funkcionalna pedagogija, varijacije Bell-Lancasterovog
sustava, Frankfurtski sustav, koji je 1892. god. Reinhardt uveo u gimnaziju u
Frankfurtu, Altonski plan koji je 1878. izvršio Enšle reformirajući srednje
škole u Hamburgu, Manhajmski školski sustav (J. A. Sickinger 1858.-1930.),
neohumanizam i dr. Pored Pestalozzianuma koji je osnovan 1891. god. u
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
18
Izbor tekstova
Zurichu, u Genevi su 1912. god. Claparede i P. Bovet osnovali Institut J. J.
Rousseau za psihologiju i pedagogiju. Oba ova zavoda okupljali su istaknute
znanstvenike i poticali znanstveno-istraživački rad u odgoju i obrazovanju.
Suradnici ovih ustanova su u svojim radovima zastupali moderne reforme,
pedagoško-psihološke poglede i učenje.
Pojedini od navedenih pedagoških smjerova su radikalno kritizirali
postojeće stanje u školstvu i zauzimali ekstremna stajališta, pa nisu
uspijevali da se snažnije etabliraju i privuku više pristaša. Novim
ekonomskim, kulturnim i društvenim prilikama bili su potrebni i novi
pravci u školskom sustavu. Neki od navedenih pravaca nisu naišli na širu
implementaciju u praksi.
Međutim, svi su ovi pravci izraz težnji za nalaženjem što učinkovitijih
oblika, sadržaja, metoda, organizacije nastave, položaja učenika i
nastavnika u odgojno-obrazovnom sustavu. U ovom razdoblju i u ovim
smjerovima su klice za cjelovitije reforme u školstvu koje su se poduzimale
poslije Prvog svjetskog rata. Iako se 19. st. ne naziva kao 18. st. “pedagoškim
stoljećem” - u kojem su živjeli i stvarali istaknuti pedagozi, razdoblje s kraja
19. i početka 20. st. bilo je dinamično i poticajno za razvoj pedagoške teorije
i prakse kako u Europi tako i na ovim prostorima. Ovo je vrijeme snažnog
uspona znanosti, filozofije, medicine, psihologije, sociologije, književnosti i
otkrića u prirodnim znanostima. Rezultati su iz oblasti jednih znanosti
transponirani, korišteni i utjecali na razvoj drugih znanstvenih područja, pa
tako i pedagogije. Naravno, ne može se govoriti o široj praktičnoj primjeni
u školstvu ovih pravaca na ovom području, ali ova su učenja, autentična ili
derivatna, bila poznata pojedinim našim prosvjetnim poslenicima. Prvo,
stoga što su se školovali u središtima gdje je bila razvijena pedagogija, i
drugo, poznavali su strane jezike, naročito njemački, pa su mogli pratiti
pedagošku periodiku na čijim se stranicama pisalo o ovim reformnim
smjerovima. Ovo razdoblje karakterizira ne samo obvezna i besplatna
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
19
Izbor tekstova
nastava, skoro iskorijenjena nepismenost u zapadnoj Europi nego i uporno
zalaganje za što veću demokratičnost škole i humanizaciju odnosa u njoj.
Škole se usklađuju s potrebama društva, obogaćuje se materijalna i
didaktičko-metodička baza nastave. Dinamizirane su nastavne metode,
odnosno u nastavi se primjenjuje kombiniranje metoda i oblika rada kako
bi se podigao kvalitet nastave, učenici su postali subjekti rada. U školstvu je
naglašen nadzor države, kontrola nastave i njenih ishoda. Porastao je
interes za samoobrazovanje i interes javnosti za odgoj i obrazovanje mlade
generacije.
O ovim se pedagoškim pravcima u nas nešto više pisalo poslije Prvog
svjetskog rata. U nas je i dalje dominirao herbartizam, a tek se poslije rata
uvode oblici radne škole, prije svega, manualnog smjera. Naši su nastavnici
pod snažnim utjecajem Herbarta i herbartovaca: T. Zillera (1817.-1882.), K.
V. Stoya (1815.-1885.), W. Reina (1847.-1919.), O. Willmanna (1839.-1920.) i
dr. Herbartovci su osnivali pedagoške seminare, izdavali pedagoške
časopise, udžbenike, enciklopedije (Rein i Stoy), osnovali su i Udruženje za
znanstvenu pedagogiju, Ziller 1869. god. i dr. Ustvari, permanentno je
trajala polemika između pristaša tzv. “stare škole” i onih koji su se zalagali
za provedbu reformi i prevladavanje postojećeg školskog sustava. Može se
reći da i dandanas te rasprave traju, jer postoje zagovornici radikalnih
reformi koji uvijek i ne vide ishode i onih koji su skloniji držati se
tradicionalnoga i praviti samo manje ustupke. Kako u društvu u cjelini tako
i u školi, kao njegovoj instituciji promjena, reforma, otvorenost za
napredno, bolje, treba da je permanentno prisutno. Ustvari, u ovom je
razdoblju neprestano vođena teorijska rasprava o inoviranju škole, za brže
prevladavanje karakteristika stare škole, tradicionalnoga i klasičnoga s
negativnim predznakom.
Međutim, osnovna je zamjerka svim ovim reformnim pravcima što su
nastojali zasnovati teoriju jednog faktora, jednog načela, jednog smjera
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
20
Izbor tekstova
umjesto višeglasja, umjesto dihotomija i antinomizma, da se temelje na
interdisciplinarnosti, kooperativnosti, traganju za alternativnim istinama
uma i stvaralaštva. Kao što nema ametodizma i monometodizma u nastavi,
tako se ne može govoriti o primjeni i egzistiranju samo jednog pravca. Oni
nisu oslobođeni utjecaja već postojećih ili nekih ranijih smjerova, a nema ni
autora koji bi pripadali samo jednom pedagoškom pravcu. Predstavnici
ovih pravaca su se zalagali za univerzalne vrijednosti, ali s velikim
razlikama u pridavanju značaja pojedinim relevantnim pedagoškim
faktorima. Ma koliko se pojedini pedagozi zalagali za “svoj” pravac,
jednostranost i isključivost su neodržive jer se ovi pravci ukrštaju i
međusobno interferiraju. Ukazivanjem i kritiziranjem jednostranosti
drugih pravaca i sami su često postajali jednostrani, pa prema tome i
neodrživi. Ali, radikalnim pa i prenaglašenim ukazivanjem na slabosti
vladajućih škola i smjerova novi reformni pravci su odigrali značajnu ulogu
u moderniziranju i obogaćivanju školskog sustava, odgojno-obrazovnog
rada. Međutim, čim jedan pravac pretendira da bude isključiv i
dominirajući on negira druge. Događalo se da ono što je pojedini pravac
zagovarao kao spasonosno i “čarobno” u teoriji, a naročito u praksi,
pokazalo se manjkavim. Ovi pravci sami po sebi nisu dali univerzalna i
opće zadovoljavajuća rješenja, nego su bili vrlo važan korektiv postojećoj
pedagoškoj teoriji i praksi. Naime, teško je bilo pretendirati na trajnost i
univerzalnost pojedine teorije i doktrine, nego se, zapravo, moglo
amalgamiranjem i simbiozom te integralnijim proučavanjem i pristupom
obogaćivati i dograđivati pedagošku teoriju i praksu. Odgoj i obrazovanje
su se mijenjali pod utjecajem društveno-ekonomskih odnosa i političkog
sustava pa su i pojedini reformni pravci i odgojne doktrine bili bremeniti
ideologizmom i političnošću, što je također prelazilo u jednostranost i
devalviralo sveukupnu učinkovitost.
Gledano kroz ovu prizmu, u BiH su djelovali istaknuti pojedinci koji su
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
21
Izbor tekstova
svojim stvaralačkim radom davali impulse razvoju pedagoške teorije i
prakse. To su bili, prije svih, učitelji i profesori svjetovnih i vjerskih škola.
Školovali su se, uglavnom, u najistaknutijim središtima onog vremena -
Beču, Pragu, Carigradu, Grazu, Berlinu, Zurichu, Parizu, Genevi i drugim
mjestima. U ovu sredinu su donosili i unosili europski duh i kulturu, ali i
ovo tlo je svojim specifičnostima obogaćivalo njihovu spoznaju. Međutim,
nismo imali ličnosti i institucija koje bi bitno izgrađivale naše pedagoške
doktrine. Ali sama činjenica da su apsorbirali recentnu europsku pedagošku
misao i primjenjivali je u praksi, kazuje da su unapređivali i obogaćivali
kulturni i odgojno-obrazovni rad na ovom prostoru. Oni su pisali i
udžbenike za vjerske i svjetovne škole koji su bili zasnovani na aktualnim
filozofijskim i metodologijskim kriterijima i pedagoško-psihološkim
dostignućima. Sve to pedagoško stvaralaštvo čini kulturnu baštinu ove
sredine kroz koju se zorno zrcali prinos vjerskih i svjetovnih škola kulturnoj
preobrazbi ove sredine, što treba još više istraživati i sine ira et studio
valorizirati.
I ovaj jubilej je značajan prinos i poticaj tim nastojanjima.
1.1. Neke karakteristike pedagoškog rada Vrhbosanske
visoke škole
Vjerske škole imaju dugu i bogatu tradiciju. Nerijetko su istaknuti
reformatori školstva bili, upravo svećenici, a u vjerskim su školama stekli
obrazovanje i postali brojni glasoviti znanstvenici, filozofi, književnici,
umjetnici. Prva i najznamenitija sveučilišta - pripadala su crkvenim
redovima. Na dugom povijesnom kontinuitetu razvoja školstva Katolička je
crkva gradila i izgradila svoju pedagošku teoriju i praksu, svoj školski
sustav. Brojni su svećenici pisali i raspravljali o teorijskim i praktičnim
pedagoškim pitanjima. Glavni su predstavnici katoličke pedagogije: sv.
Augustin (354.-430.), Toma Akvinski (1226.-1274.), J. Duns Scotus (1270.-
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
22
Izbor tekstova
1308.), Petar Canisius (1521.-1597.), Gerson (1363.-1429.), Sajler (1751.-1832.),
Ivan Bosco (1815.-1888.), O. Willmann (1839.-1920.), Lorenz Kellner, biskup
Fenelon i dr.
Godine 1879. Katolička Crkva prihvatila je Tomino učenje za svoju
službenu filozofiju, a u našim su krajevima još i u 18. st. pojedini franjevci
bili vjerni Scotusovoj znanosti. Katolička je Crkva i na našim prostorima
ostavila neizbrisiv trag i dala svoj nezaobilazan prinos u oblasti materijalne
i duhovne kulture, što čini bogatu kulturnu riznicu i civilizacijsko
dostignuće. I na području znanosti, odgoja i prosvjete, te obrazovanja njena
je uloga ogromna. U cijeloj su Europi katoličke, naročito isusovačke
gimnazije bile na velikom glasu. Bile su vrlo dobro organizirane, imale su
izuzetno sposoban nastavnički kadar, pružale su zavidnu kulturno-
obrazovnu i prosvjetnu razinu i jamčile uspjeh pitomaca. Među roditeljima
i učenicima uživale su iskreno poštovanje. Čuvale su svoj dignitet i bilo je
veoma prestižno završiti takvu školu, gimnaziju.
U našim su krajevima isusovačke gimnazije osnovane u Zagrebu 1607.,
Beogradu 1613., Rijeci 1627., Osijeku 1628., Dubrovniku 1658., Slavonskoj
Požegi 1699., Varaždinu i drugdje. U Hrvatsku su prvi isusovci došli već
1559. god. Godine 1570. u Europi su imali 155 kolegija, a 1750. već 612, da bi
potkraj 17. i 18. st. većina viših škola u zapadnoeuropskim zemljama bila u
njihovim rukama. U Bosnu i Hercegovinu ih dovodi nadbiskup Stadler
povjeravajući im vodstvo Travničke gimnazije 1882. god.
Rečeno je da su škole imale veliku reputaciju, bogatu i drugu tradiciju.
Godine 1599. upotpunjen je Ratio studiorum donesen 1584. od petog
generala Reda, kojim je bio reguliran cjelokupan školski život, plan i
program, metodika rada. Istaknuti pedagog ovog Reda Petar Canisius
napisao je Veliki i Mali katekizam za obučavanje djece i odraslih, a napisao
je i Početnicu za katoličke škole. Ova je potonja knjižica objavljena i u
hrvatskom prijevodu s naslovom Kratka azbukovnica, i to, začudo, ćirilično
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
23
Izbor tekstova
izdanje 1583. i latinično 1634. god.
Isusovci su osnivali škole za svoj podmladak, za svećeničke pripravnike,
ali i za ostalu djecu i mladež. Ove škole nisu, kako se kaže, svraćale pažnju
na odgoj samo djece viših društvenih slojeva, nego upravo, zahvaljujući
ovim školama, mnoga djeca iz najsiromašnijih obitelji stekla su visoko
obrazovanje i realizirala svoje stvaralačke i ljudske potencijale.
O ovim se školama često piše s negativnim konotacijama. Tako
primjerice u Pedagoškoj enciklopediji od 1989. god. na str. 311. piše: “Jezuiti
su i danas glavni nosioci klerikalizma, protivnici naprednih društvenih
pokreta, pa i napredne pedagogije”. Eufemistički kazano ovo je toliko
proizvoljno, alergija prema istini, pa nećemo ni komentirati ovu
neosnovanu i ničim argumentiranu (dis)kvalifikaciju. Naprotiv, rekao bih
da treba argumentirano govoriti o pedagoškoj teoriji i praksi isusovačkih
škola i njihovom prinosu oblikovanju modeme pedagogije. I neka druga
vrlo uspješna dostignuća ovih škola često se etiketiraju dogmatskim,
konzervativnim, verbalnim, formalnim i sl. atributima. Međutim, ne kaže se
da su ovo po mnogo čemu bile uistinu elitne škole, škole koje su čuvale i
njegovale svoje dostojanstvo i ugled. U njih nije prodirala praksa
pedocentrizma niti pak jednostrana učenja pojedinih pedagoških pravaca.
Učeniku se nije klanjalo; nije bio “veličanstvo”, nego polaznik koji je imao
svoje radne i druge obveze i prava. Nemarnost i neodgovornost, razumljivo,
nisu tolerirani. Uostalom uspjeh dolazi kad mu mar i napor načine put.
Ni herbartizam se nije uspio uvući u ove škole iako je u ukupnoj
organizaciji i metodologiji rada bilo elemenata, što je i normalno, koji
karakteriziraju najefikasnije vidove navedenog učenja. Polaznici ovih škola
nisu bili roboti, ni “knjige koje hodaju” i sl., nego jednostavno vrlo marljivi
ljudi koji su se znali služiti svojim znanjem. U njima je buđena i razvijana
unutarnja potreba i želja za učenjem, napredovanjem, samostalnim radom.
Ponavljanje je uistinu bilo mater studiorum. Ponavljalo se tijekom dana, na
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
24
Izbor tekstova
kraju tjedna, mjeseca, školske godine, a na kraju školovanja organizirani su
strogi ispiti, rigorosumi. Pa zar je to slaba strana ovih škola?! Jezicima se,
klasičnim i živima, poklanjala značajna pažnja. Učenici nisu učili samo o
jeziku, nego su čitali literaturu, književna i povijesna djela na stranim
jezicima, a po završetku školovanja uspješno su govorili strane jezike, što je
najbolji dokaz dobroga i sustavnoga odgoja, obrazovanja i prosvjete.
Školske su zgrade svojom izvanjskom arhitekturom i unutarnjim
rasporedom bile moderne, u skladu sa strogim pedagoškim i drugim
zahtjevima, pa su to i danas prepoznatljiva zdanja istinske nutrimentum
spiritus. U sastavu škole su bogato opremljene knjižnice, laboratorije s
raznovrsnim zbirkama, igrališta. Školama se često prigovara da su bile
hiperintelektualne, a zanemarivale druge faktore razvoja ličnosti. Naravno,
to ne stoji, jer u školama se velika pažnja poklanjala tjelesnom i glazbenom
odgoju, ustvari odgajala se cjelovita ličnost, s pozitivnim navikama
(kulturnim, radnim i dr.).
U filozofijskom smislu pedagogija nikako nije predstavljala
jednostranu teorijsku i metodološku orijentaciju. Škole su bile čuvene i po
njegovanju disputacija, što se također razumijeva s negativnim
konotacijama. Upravo su disputacije poticale neophodni aktivitet; nastavu
činile dinamičnom, doprinosile razumijevanju i stvaralačkoj recepciji
gradiva. U disputacijama se izražavala opća kultura pojedinog učenika,
transfer znanja, te njihova elokvencija. Šteta je što se ova metoda i danas ne
koristi u školama, jer pruža učenicima mogućnost da izraze sve svoje
sposobnosti. Učenici su stjecali široka teorijska znanja za razvoj kritičkog
mišljenja, vjeru u osobne snage, samostalnost u radu. Za pojedine kritičare
je i emulacija negativna pedagoška metoda. Ovaj vid natjecanja u nastavi, u
učenju poznavali su još stari Grci i Rimljani. I ova je metoda poticala i
angažirala učenike, emulusena što bolji uspjeh, što bolje vladanje i učenje.
Učenici su se navikavali na natjecanje, priznavanje boljem da je uspješniji i
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
25
Izbor tekstova
sl. Učenici su odgajani u moralitetu i katoličanstvu, ali zar odgoj vrlina i
moralna izgradnja učenika treba biti slabost ovih škola. Zar je nedostatak
ovih škola postavljanje visokih kriterija i zahtjeva prema znanosti i
duhovnom radu. Naročito se izučavala i cijenila klasična civilizacija, glazba,
estetika i umjetnost uopće. U školama je njegovana Ciceronova vještina -
govorništvo, retorika. Poznato je da je u Rimu Kvintilijan razradio metodiku
nastave govorništva. Retorika se nije odnosila samo na usmene vježbe nego
i na vježbe u pismenim sastavcima. Retorika je, inače, uvijek bila jedna od
važnih disciplina septem artes liberales.
Intelektualna naobrazba i široka opća kultura, koja se njegovala u ovim
školama, nije bila sama sebi svrhom nego osposobljavanje za što uspješnije
obavljanje svojih profesionalnih dužnosti.
Često se simplificira vrijednost i značaj katehetičke metode. Ova je
metoda korištena ravnopravno s drugim metodama - razgovor, diskusija,
predavanje, ilustracija, tekst. Njegovao se i slobodni debatni govor,
diskusija, a posebno dijaloška, erotematska metoda. Razumljivo, dominirale
su i verbalne metode - izlaganje (akromatska), razgovor, ali i metoda
demonstracije i rad na tekstu. Naravno, teško je reći koja je apsolutno
najbolja, jer ne postoji univerzalna metoda koja bi vrijedila za sve škole, za
sve predmete. Nastavnici su posjedovali adekvatno pedagoško-psihološko
obrazovanje i otklanjali u svom radu prakticizam, šablon, rutinu,
formalizam. Nastojali su primjenjivati one metode rada gdje će se izraziti
kooperacija, interakcija i gdje će se postići najoptimalnija motivacija i
aktivitet učenika. Ni oblici nastave nisu bili statični, nego dinamični,
promjenjivi. U nastavi je bila dominantna uloga nastavnika. Respektiran je
ritam svakog učenika, a nadarenim učenicima poklanjana je i posebna
pažnja. U odnosu prema učenicima težilo se stavu: Verba docent, exempla
trahunt. U ovim školama se prakticirala introspekcija, psihološka metoda
vladanja sobom: nosce te ipsum (spoznaj samog sebe). To nije bio
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
26
Izbor tekstova
misticizam, bježanje od svijeta nego njegovo bolje spoznavanje i
razumijevanje sebe u svijetu. Samopromatranje je veoma korisno i
potrebno, to je stanovita mentalna terapija. Već je kazano da su nastavnici
posjedovali široko opće obrazovanje, zavidnu pedagošku osposobljenost,
dobro su poznavali psihofizički život i osobine djeteta i mladeži u
pubertetu i adolescenciji. Treba kazati da je metodika odgojnog rada u
internatima, u domovima bila vrlo dobro razrađena. Od ličnosti se uistinu
mnogo tražilo, ali se čuvalo i njeno dostojanstvo, njen integritet. Poštovala
se Juvenalova deviza: Maxima debetur puero reverentia - “Najveće
poštovanje ukazivati dječaku” (koga odgajamo), prilaziti im obazrivo, jer se
mladež vrlo povodi za lažnim primjerom. Pitomci su se uspješno odgajali u
kolektivu, navikavali na red i disciplinu, što je bilo od velike koristi u
životu. Jedno od osnovnih načela odgoja bila je tolerancija i razumijevanje.
U multikulturalnoj, multinacionalnoj i multikonfesionalnoj sredini
polaznici ove škole dali su značajan prinos suživotu na ovome prostoru.
Prema bitnim kriterijima pedagoške znanosti Vrhbosanska visoka teološka
škola bila je na razini onih u Europi. Sagrađena je na plodnome tlu. Tu su
posredovana svjetska kulturno-pedagoška iskustva, držao se korak s
vremenom i svijetom, gajila se ljubav prema znanju. Ova škola je
monumentum aere parennius, konstitutivni dio kulturnog i povijesnog
iskustva ove sredine, njene kulturne baštine. Uspješno je položila
civilizacijski ispit zrelosti. Škola je na visokoškolskoj razini značila ono što
je Travnička gimnazija na srednjoškolskoj. Jedna i druga su dale značajan
prinos polaganju temelja modernom školstvu u Bosni i Hercegovini i
oblikovanju pedagoške misli u njoj.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
27
Izbor tekstova
Mladen Bevanda
2. NEKE REFLEKSIJE O KULTURI KAO IDENTITETU I KOHEZIJI
HRVATA3
2.1. Kultura - kohezija i identitet
Ima puno simbolike u činjenici da se ovaj znanstveni skup održava u
ovom prelijepom gradiću. Ovdje je, naime, susretište područja na kojima su
jedni Hrvati bili pod vlašću Mlečana 388 godina (1409.-1797.), drugi pod
Turcima 396 godina (1482.-1878.). istodobno pak, u samom susjedstvu
cvjetaše u slobodi, u punom razvitku hrvatska Atena, Dubrovnik. Nakon
toga, prvi su od 1813., te ijedni i drugi od 1878. do 1918. pod vlašću
Austrougarske, a od te godine, opet u zajednici, sedam desetljeća i dvije-tri
godine u Jugoslavijama (do 1990.-91.). Ovdje su se, također, susretale stare
čuvene biskupije, Stonska, Dubrovačka, Hvarska, Trebinjska, Splitsko-
makarska, Mostarsko-duvanjska.
U bližem i daljem susjedstvu je gusta mreža samostana u kojima su
samozatajno djelovali najučeniji crkveni redovi, poglavito djelatni na
promicanju izobrazbe, i kulture uopće. Tu su naši brojni spomenici
materijalne i duhovne baštine iz svih razdoblja povijesti. Na ovim su
prostorima rođeni glasoviti hrvatski književnici, znanstvenici, umjetnici,
graditelji, moreplovci, domoljubi... Vrlinama i znanjem bili su rado viđeni u
znanstvenim i umjetničkim krugovima svoga doba, studirali su ali i
predavali na najuglednijim europskim sveučilištima.
Usprkos višestoljetnom vladanju tuđina, neprekidnom stradanju,
hrvatski je narod opstao, sačuvao svoje ime, vjeru, kulturu. Strano se tijelo s
hrvatskog tla moralo povlačiti. Lajtmotiv htijenja, želja, kako naših predaka 3 Zbornik radova sa Znanstvenog skupa: Hrvati u BiH – ciljevi i mogućnosti; Mostar -
Toronto, 1996. godine.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
28
Izbor tekstova
tako i današnjih naraštaja, sublimiran je u onom Gundulićevom versu: “O,
lijepa, o draga, o slatka slobodo”. Danas kad je osvajamo i imamo moramo
se znati njome koristiti, jer predugo smo živjeli bez tog Božjeg dara pa je i
velika odgovornost današnjeg naraštaja. I danas nekima, baš kao i tijekom
povijesti, rastu zazubice za hrvatskom obalom, za predivnom zemljom koju
su nam stari izabrali i ostavili da je čuvamo i branimo. Tijekom povijesti
Hrvati su bili neprestano pod udarom denacionaliziranja, duhovnog,
kulturnog, i svekolikog prepariranja. Prolazne sile - carstva, monarhije,
kraljevstva, totalitarizmi, usprkos svemu, nisu zatrli našu kulturu jer ona
počiva na dugoj tradiciji. Tuđinci su tijekom vladavina ne samo gušili
hrvatski nacionalni osjećaj, njegov kulturni identitet, nego su nepovratno
odnosili, krali predmete naše kulturne baštine. Kao i danas prisvajali su,
pljačkali starine, dragocjenosti iz muzeja, galerija, riznica, samostana, od
privatnih osoba.
U cilju zaštite i očuvanja našeg kulturnog naslijeđa, svjesni njegove
važnosti, hercegovački su fratri prije 110 godina na Humcu kod Ljubuškog
otvorili prvi javni muzej u BiH.
I danas smo suočeni s prisvajanjem naše povijesti, čerupanjem
kulturne baštine, zatiranjem, razaranjem tečevina koje su svojina
civilizacije. Naša znanstvena misao i kritika moraju odlučnije dići glas
protiv novih prisvajanja hrvatske povijesti i kulturne baštine uopće. Iako
Hrvati tijekom povijesti nisu imali dostatan prostor za sustavnije razvijanje
nacionalnog i kulturnog identiteta, to je gušeno u svim razdobljima,
hrvatski je nacionalni osjećaj snažan, jer nije nastao od jučer, niti je stvaran
na mitologiji i iskrivljenim premisama. Mnogi su i život dali, daju i danas,
za ljudske ciljeve, trajne vrijednosti i za domovinu. Ovo područje u dubini
50-60 km, zapravo svjedoči kako je bilo teško očuvati vjeru i hrvatstvo.
Nedaleko odavde je tijekom Drugog svjetskog rata izvršen genocid nad
Hrvatima, a i ovaj je rat u BiH započeo zločinima na ovom području. Na
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
29
Izbor tekstova
ovom prostoru kao da se zrcali vertikala naše tragike, i istodobno, i
neprekidno, odlučnosti, hrabrosti, slobodoljubivosti hrvatskog naroda.
2.2. Katolička crkva - nositeljica vrednota
Katoličanstvo je inače iz primorskih gradova - gdje su udarani temelji
kršćanske i nacionalne kulture - stizalo duboko u zaleđe, u Herceg-Bosnu.
Emanirana je kultura u unutrašnjost među Hrvate, ali je i kontinentalni dio
imao svoju silnu kreativnu energiju. Zapravo je u središtu Bosne, reklo bi
se, matica, prapostojbina Hrvata i katoličanstva. Tu je obilje plodova i
tragova - kršćanstva iz svih epoha. Još su živa i ona tri “sužnja”, kako ih
nazva mudri Zvizdić, rekao osvajaču sultanu Mehmedu II. Kulturni su i
ukupni utjecaji među Hrvate u BiH snažno dopirali i sa sjevera, iz hrvatske
Panonije, Srijema, Bačke, Slavonije, što se u historiografiji često zanemaruje
ili pak predočava uzgredno, a pozornost se usmjerava samo na utjecaje s
Istoka, što je također nepobitno.
Katolička je crkva u BiH bila ona sila koja je tijekom povijesti, baš kao i
danas, držala na okupu, povezivala Hrvate. Čuvala je i njegovala, nepobitno
je, hrvatski jezik, kulturnu baštinu, razvijala samosvijest, svijest o
identitetu. Nije dopuštala kulturno otuđivanje, udaljavanje od vlastite
kulture. Školovala je ne samo svećenike nego i svjetovnu inteligenciju. Na
svim je prijelomnim povijesnim prekretnicama usmjeravala Hrvate u BiH
prema zapadnoeuropskom civilizacijskom krugu, čiji smo, bez fetišiziranja
Europe, integralni dio, baštinici iste civilizacije. Pri tome, naravno, nije
zanemarivana vlastita izvornost, osebujnost. Hrvati su na ovim prostorima
zahvaljujući, prije svega, katoličkim školama, njihovoj vrsnoći izobrazbe,
nadoknađivali svoju manju brojnost u odnosu na druge državotvorne
narode, imali uvijek najveći postotak pismenosti u BiH. Zahvaljujući tome
imali smo istaknute stručnjake u arheologiji, filozofiji, povijesti, pa ove
discipline treba i dalje razvijati kao poseban nacionalni interes. Nasilno
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
30
Izbor tekstova
zatvaranje nadaleko čuvenih gimnazija u Travniku i na Širokom Brijegu,
znamenitih teoloških fakulteta i vrlo uglednih škola časnih sestara
zamjetljivo je u našoj izobrazbi nakon 1945. godine. U okrilju je Katoličke
crkve stvorena bogata kulturna baština, što je uglavnom prešućivano, nije
obrađivano u školskim programima, valorizirano kao integralni dio
kulturnog nasljeđa Hrvata. Katolička crkva je jačala hrvatsku svijest o
vjerskom i narodnom jedinstvu, a i sama je prošla kroz velike teškoće.
Mnogi su njeni velikodostojnici i redovnici žrtve nasilja, montiranih
sudskih procesa, lažnih optužbi, i sl. Istodobno, Crkva je kao pouzdan
oslonac Hrvatima, sustavno klevetana. Zakonima joj je sužavano polje
djelovanja, oduzeta joj je imovina nakon 1945., neutemeljeno je okrivljavana
za neke apsurde. Nemoguće koalicije... Moglo bi se dokazati da su bivši
režimi znatno više optuživali Katoličku crkvu nego hrvatstvo kao takvo.
Katolička crkva i pojedini njeni dostojanstvenici bili su vlastodršcima,
režimima zapravo trn u oku, glavna prepreka odnarođivanja. Hrvati su
tijekom povijesti neprekidno dezintegrirani, razjedinjavani, pa i
antagonizirani. Na primjer, Hrvatima su u BiH u svim razdobljima,
različitim postupcima sprječavane, ometane, kulturne, političke i druge
veze i doticaji s Hrvatskom. Sustavno se nacionalno (hrvatsko) brisalo,
zamjenjivalo, vjerskim, klasnim i dr., provodilo se antihrvatsko podvajanje.
Dozvoljavala se čak kakva-takva skrb za Hrvate u inozemstvu, njihove veze
s rodnim krajem, ali je suradnja Hrvata u BiH s Hrvatskom sustavno
gušena, ometana, proskribirana. U pojedinim razdobljima ni s hrvatske
strane nije zvanična vlast pokazivala razumijevanje ni dobru volju za
pomaganje, solidarnost. Na žalost, i danas u Hrvatskoj postoji svijest, na
sreću malobrojna, koja bi Hrvate BiH jednostavno prepustila, ostavila,
odrekla ih se, kao Juda...
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
31
Izbor tekstova
2.3. Trajna želja za što čvršćim vezama
U svim je razdobljima naše povijesti, usprkos svemu, i na jednoj i na
dragoj strani bila dovoljno snažna želja za što čvršćim i plodnijim vezama.
Hrvati su jednostavno željeli da ih spaja: kultura kao i vjera koju
ispovijedaju, jezik kojim govore, civilizacija kojoj pripadaju. U svim
opasnostima, nevoljama i nesrećama, baš kao i danas, Hrvatska je
pučanstvu u BiH bila sigurno pribježište, topao zaklon i zaštita. Ovo bi se
moglo potkrijepiti mnoštvom primjera iz povijesti. Glasoviti fratar Didak
Buntić tijekom Prvog svjetskog rata šalje izgladnjelu hercegovačku djecu u
Hrvatsku. Od 1853. do 1876. bosanski se franjevci izobražavaju u Đakovu,
baš kao što im je danas ukazano gostoprimstvo u Samoboru, Baškoj Vodi, a
dijacezanskim svećenicima u Bolu. Pa zar Hrvatska i tijekom ovog rata ’91. -
’94. ne pruža nesebičnu pomoć Bosni i Hercegovini?! Još prije 135 godina
(1860.) znameniti fra Grgo Martić uz lijes legendarnog biskupa fra Marijana
Šunjića tuguje: “Teško domu bez ljubavi bratske/ K’o i Bosni bez zemlje
Hrvatske”. Ove su riječi danas aktualnije nego u ono doba! Ali bilo je uvijek
probitačno, kao i danas, pisati što ružnije o Hrvatskoj i Hrvatima. To su
protektori, sponzori dobro nagrađivali. U BiH danas ima dužnosnika
Hrvata koji se umiljavaju, dodvoravaju, služe drugom, ponašaju se
honeckerovski; s nepovjerenjem gledaju, doživljavaju suradnju i vezanost s
Hrvatskom. Štoviše, otvoreno se ili prikriveno opiru posve naravnim
težnjama ljudi. Neće da prihvate istinu. Bez Hrvatske, Herceg-Bosne, HVO
dogodila bi se Hrvatima u BiH Bačka, Srijem, Subotica, Boka... U Subotici je
na primjer još prije 200 godina bilo 15 tisuća Hrvata, tri tisuće Mađara i 1,5
tisuća ostalih. A što je danas?
Pojedini odgovorni Hrvati nikako da prihvate povijesnu realnost:
potrebu kohezije hrvatskog naroda, sudbinsku povezanost svih njegovih
dijelova kao jedinu alternativu opstojnosti na prostorima BiH. To je u ovom
prijelomnom trenutku jedini izbor da se očuva sloboda, pravo na razvitak,
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
32
Izbor tekstova
jednakopravan život u zajednici s drugim narodima na ovim prostorima.
Spoznali smo jamačno cijenu i posljedice politike hegemonizma,
centralizma, ponašanje tzv. osloboditelja, sve bratske zagrljaje, skrbništvo
drugih. Hrvati u BiH - mnogo pamte.
Budućnosti se boje oni koji su statični, otporni na promjene, na
preobrazbu i odnose među narodima vide u starim kategorijama i
obrascima. Umjesto gradnje svijesti o različitostima i njihovom poštivanju,
staroj svijesti smeta artikuliranje interesa pojedinog naroda. Hrvati su
dokazali da ih različitost, drukčije ne ometa. Uvijek su, zapravo, bili odani
svojoj postojbini. Iskreno je vole, a tijekom povijesti drugi su je osvajali i
vladali njome. Ovdje je jedna od glavnih lekcija: Drang nach Osten, a u
zbilji se ostvarivao i ostvaruje: Drang nach West. I danas je Bosna puna
dotepenaca! Hrvati su antejski vezani za ovo tlo, ali kao da ih netko podiže
i istjeruje iz ove njihove zemlje. Odviše je dugo lastavica bila simbol Hrvata
pa je vrijeme da to konačno bude sidro (u Neumu smo valjda i stoga?!).
Ovo prijelomno povijesno vrijeme, preveliki teret i odgovornost
nadilazi snage i sviju zajedno, a kamoli ponaosob, razjedinjenih,
antagoniziranih. Stoga znanost, intelektualne sile, treba da pomognu u
ovom trenutku povijesti jer naša nemoć bit će tuđa moć, otežavat ćemo
pregovaračku poziciju hrvatskim legalnim predstavnicima Herceg-Bosne.
Naše različitosti same po sebi ne smiju biti povod za sukobe,
razjedinjavanje, opstruiranje. Apsolutno jedinstvo, naravno, ne treba, ali
odluke koje se danas donose tiču se i naraštaja koji dolaze, njihove
budućnost. U svakodnevnom djelovanju stoga treba više ohrabrivati i
promicati sastavni veznik “i” - “i” koji vezuje Hrvate ma gdje bili, u
jedinstven kulturni prostor, a “ili” - “ili” s onima koji postupaju protiv
interesa i volje hrvatskog naroda, koji vlastiti probitak vide u njegovoj
zavađenosti i podijeljenosti na temeljnim dugoročnim pitanjima.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
33
Izbor tekstova
2.4. Ostvarivanje nacionalne ravnopravnosti u školstvu
I bez precjenjivanja uloge škole, nastavni sadržaji presudno djeluju i na
stvaranje kulturnog identiteta, slike o svom i drugim narodima, te
poznavanje materinskog jezika, nacionalne povijesti, književnosti,
umjetnosti, izgrađivanju svijesti i samosvijesti. Moguće su međutim i
brojne zlouporabe sadržaja, ideja, pojmova, te manipuliranje nastanim
sadržajima, indoktriniranje djece i mladeži, podešavanje “znanosti” prema
političkim i ideološkim potrebama. Školstvo i kultura su zapravo iznimno
osjetljive, odgovorne oblasti. Lako se ispolitiziraju, postanu predmetom
politike i njene manipulacije. To je područje, reklo bi se, poput barometra:
u kojem se jasno očitava i manifestira političko, i ukupno stanje odnosa u
pojedinoj zajednici. U ovoj se oblasti često događaju konflikti, ekscesi,
nesporazumi. Međusobna se sporenja ne javljaju, međutim, samo zato što
se živi, na primjer, u višenacionalnoj, višekonfesionalnoj zajednici, nego,
prije svega zato što nije prikladno riješeno nacionalno pitanje. Svaki narod
ima svoj nacionalni interes, svoje opravdane zahtjeve i potrebe u ovoj
oblasti. U svijetu je više država s federalnim ustrojem i na različite su
načine riješena pitanja odgoja i izobrazbe. Ono što je in prima linea (u
prvom redu) jest povijesni realitet po kojem svaki narod ima pravo da na
temelju vlastite odgovornosti uređuje svoj školski sustav, imajući u vidu
naravno i ono zajedničko o čemu se postiže dogovor. Razlike su među
narodima posve naravne. Svijet zapravo živi s razlikama, od toga ne prijeti
opasnost nego od jednoumlja, od svakog totalitarizma. Stoga razlike,
različitost, drugost, treba razumijevati kao jednakopravnost, a ne
suprotstavljanje, nepojmljivu oprečnost. U federalnim i konfederalnim
zajednicama razlike u školskom sustavu mogu stvarati određene poteškoće,
ali bi nesporazuma bilo znatno više ako bi se sve unificiralo, centraliziralo.
Uostalom, spoznali smo, sa svim posljedicama, što znači “visok stupanj
jedinstva i zajedništva” u odgoju i izobrazbi. I da nema divergentnih
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
34
Izbor tekstova
stavova oko mnogih sržnih pitanja u povijesti, književnosti, jeziku i drugim
područjima, unificiranost bi školskog sustava bila danas neodrživa. U
modemom svijetu, naime, i škole imaju pravo na izradbu dijela programa, a
tu je fakultativna, izborna, dodatna, dopunska nastava, vanškolske
aktivnosti, rad s talentiranom, s hendikepiranom djecom i slično. Ni u
nacionalno homogenim federacijama uglavnom se ne propisuje unificiran
program. Konačno, treba upoznati iskustvo Austrije, Njemačke, Belgije,
Švicarske, da se ne ide dalje, pa će mnoga pitanja biti jasnija. Često se posve
neutemeljeno prave ispadi, ili se preuveličavaju problemi povodom
nastojanja i zahtjeva za izbor vlastitog školskog sustava. Neka više puteva
izobrazbe, neka konkurencije kakvoće. U Europi egzistira šarenilo školskih
sustava, a u samoj Švicarskoj desetak. Alternativni putovi izobrazbe su
posve prirodni i prijeko potrebni, a tržište će se već opredijeliti.
2.5. Hrvati hoće izobrazbu na svome jeziku
Prema tome, rješenje ne može biti u programskoj ili udžbeničkoj
unifikaciji, svođenju svega na jedinstven tip, propis, normu, zakon. Nije
spas, dakle, u centraliziranju ove oblasti, gdje državna birokracija sve
propisuje i uređuje. Neodrživa je teza po kojoj svi problemi proizilaze iz
razlika. U Europi narodne manjine pa i imigranti imaju nastavu na
materinskom jeziku, uče svoju povijest, književnost, jezik, kulturu. U
izradbi su nastavnog programa i udžbenika nestrpljivost, brzopletost, loši
saveznici, te vode u improviziran je, voluntarizam, postupanje po aktualnoj
političkoj volji, a ne prema stvarnim okolnostima, povijesnoj zbilji,
društvenom kontekstu, potrebama i načelu ravnopravnosti.
Podsjećamo da su svojedobno zajednička programska jezgra za
zajedničke osnove sustava odgoja i obrazovanja republika i pokrajina
rađena tri godine, u radu je sudjelovalo preko 200 stručnjaka, pa opet
poteškoće i neprihvaćanje, s pravom, jer polazište nije bilo ispravno...
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
35
Izbor tekstova
Sržno je pitanje stoga na kakvim će se sadržajima mladež odgajati i
izobražavati, pa se ne može dopustiti da se na prevladanoj svijesti, na
ranijim metodološkim matricama, uređuju odnosi u ovoj oblasti. U ovoj su
sferi zapravo bile brojne proklamacije, rezolucije, kojima se pozivalo na
ravnopravnost jezika, kulture, književnosti, povijesti, ali hrvatska je leksika
po pravilu bila in parenthezis, reducirao se povijesni nacionalni vidokrug ili
se prezentirao u iskrivljenoj slici. U toj “jednakopravnosti” jednima se
davala prednost, prenaglašavala se njihova tradicija, povijest, kulturna
baština, a onih drugih se zapostavljala, pa i omalovažavala. Hrvati hoće
izobrazbu na svom - hrvatskom jeziku. Ne mogu dozvoliti, najmanje u
svojoj državi, da im netko drugi piše povijest, književnost, gramatiku, i sve
ono što čini njihov identitet, njihovu kulturnu i ukupnu baštinu.
Predugo se preko nastavnih sadržaja stvarao osjećaj inferiornosti, čak i
krivnje, brisalo se hrvatsko biće u svim segmentima. Umjesto afirmiranja
stvarnih, povijesnih i kulturnih događaja tendeciozno su i sustavno
naturani tuđi mitovi, izmišljeni junaci, minorne pojave iz povijesti i kulture
onih drugih. Veliko se i značajno događalo drugdje, drugi su tijekom
povijesti imali osloboditeljsku povijest, izbaviteljsku misiju, žrtvovali se i
skrbili za sve, glorificiralo se ono što je Hrvatima donosilo nepravdu,
patnju, ovisnost. Kroz oficijelni školski sustav potiskivan je hrvatski
identitet, ispirana svijest. Hrvati imaju posve negativno iskustvo s
dosadašnjim centraliziranim sustavima, pa ni u kom slučaju (nipošto) ne bi
mogli prihvatiti pasivni položaj u ovoj oblasti.
U koncipiranju odgoja i izobrazbe postoje različiti interesi. To ne treba
kriti. Različite stavove ne treba misliti s negativnim konotacijama, nego su
oni prednost kao različiti koncepti izobrazbe.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
36
Izbor tekstova
2.6. Prinos jačanju Federacije
Daleko je i od primisli da se nastavnim sadržajima potiče netrpeljivost
među narodima, njihovo suprotstavljanje, stvaranje mržnje. Štoviše,
tijekom školovanja treba upoznati prave vrijednosti i onih drugih.
Nacionalna kultura treba da se potvrđuje na načelima koja nisu protiv
dragog. Budući da je izradba udžbenika težak i složen posao, osim rada
stručnjaka iziskuje i znatna financijska sredstva, bilo bi dobro da u ovoj
oblasti “proradi” i Federacija BiH i Konfederacija BiH s Republikom
Hrvatskom, da se, naime, koriste jedinstveni udžbenici za pojedina
zanimanja, pojedine nastavne predmete i područja. Naravno, ne i oni
nacionalne grupe predmeta. Pojedine komponente školskog sustava
također mogu biti predmet suradnje. Ako bi federalno ministarstvo, na
primjer, davalo samo smjernice, pratilo glavne tendencije i iskustva u
Europi i svijetu, te ostvarilo program međunarodne suradnje u ovoj
djelatnosti, to bi bilo već i odviše obveza i zajedničkih zadataka. Tko danas
zapravo skrbi o provedbi sporazuma o međunarodnoj znanstvenoj,
prosvjetno-kulturnoj i tehničkoj suradnji; kako se provode brojne
konvencije iz ovog djelokruga, kako se ostvaraje program školovanja i
usavršavanja kadrova, suradnja sveučilišta i fakulteta, sudjelovanje u
zajedničkim projektima, stipendiranje, lektorski poslovi na katedrama za
slavistiku odnosno hrvatski jezik. Ili, kako se ostvaraje suradnja s UNESCO-
om, najznačajnijom međunarodnom organizacijom za obrazovanje,
znanost i kultura, koja okuplja preko 170 zemalja.
Konačno, tu je i OECD, MOR, UNICEF, Europski savjet, te
međunarodni centri i instituti koji se bave ovom problematikom (Pariz,
Hamburg) kao i drugi regionalni savjeti i stručne asocijacije. Stoga je
prijeko potrebno da se u ovoj oblasti što prije dogovori što je mjerodavnost
zajedničkog ministarstva - ako će djelovati - a što je to posebno, što pripada
svakom nacionalnom individualitetu. U svijetu se čine brojna savjetodavna
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
37
Izbor tekstova
tijela, komisije.
U ovoj oblasti najmanje su potrebne mučne, iscrpljujuće sjednice,
uvjeravanja. Razlike treba prihvatiti, poštovati, učiti se i živjeti s njima, na
načelima uzajamnog razumijevanja.
Umjesto zaključka
Danas je prihvaćeno stajalište po kojemu je budućnost pojedinih
naroda, zajednica izravno ovisna o kakvoći izobrazbe, odgoja. Tko naime
bude imao bolji školski sustav, efikasniju izobrazbu, brže će i napredovati,
razvijati se. Stoga kvantitet, masovnost mora prerasti u kvalitet. Preobražaj
školstva je zapravo planetarno pitanje jer gotovo da i nema zemlje koja
kritički ne propituje postojeće stanje, ne vrši stanovito poboljšanje.
Budući da je razvitak školstva jedan od primarnih društvenih zadataka,
prijeko je potrebno imati što konkretniju strategiju razvoja na svim
razinama - od predškolskih ustanova do sveučilišta. Na područjima koja
nisu u sastavu Herceg-Bosne postojeće je stanje za Hrvate posve
neprikladno, jer nemaju nikakav utjecaj. A razdoblje - kad su nam drugi
krojili programske sadržaje, pisali udžbenike, skrbili o našem nacionalnom i
kulturnom identitetu, mora biti trajno iza nas. Dalje, privatne škole moraju
imati ravnopravan tretman s drugim školama. Mora se podsjetiti i priznati
da su ovakve katoličko-hrvatske škole bile nadaleko čuvene.
Također treba sagledati što znači (treba li uopće?) zajedničko
ministarstvo u ovoj tako važnoj sferi. Također, treba izraditi i program
razvoja kulturnih ustanova, institucija.
Na kraju, predložio bih da ovakvi susreti hrvatskih znanstvenika budu
redovit oblik djelovanja.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
38
Izbor tekstova
Mladen Bevanda
3. FRANJEVCI U PEDAGOGIJI I U NARODU4
Pedagoški rad, u užem i širem smislu, bijaše i jeste jedna od osnovnih i
trajnih djelatnosti bosanskih franjevaca. Bilo bi stoga pretenciozno da se u
ovom prilogu izloži i razmatra sve bogatstvo s tog područja. Može se,
naime, govoriti o njihovoj aktivnosti na otvaranju vjerskih i svjetovnih
škola, župnih i samostanskih, osiguranju nastavnih sredstava, podizanju
školskih zgrada, na opismenjavanju naroda, zatim organiziranju razuđenog
kulturno-prosvjetnog rada, pokretanju i izdavanju listova i časopisa.
Zacijelo, postoji neprekinut kontinuitet pedagoške djelatnosti franjevaca u
svim historijskim periodima. Utjecaji pojedinih pedagoških pravaca i
pedagogijske znanosti u cjelini, nalaze svoj trag u njihovom radu, ali se,
dakako, ne smije ispustiti iz vida i ono što su franjevci domaćoj pedagoškoj
nauci i praksi dali, kako na planu organizacije školstva, izrade nastavnih
planova i programa, strukturiranja nastave i primjene svojih metoda i
oblika rada. To se, također, odnosi i na izvanškolski rad, rad s darovitim
učenicima, na metodiku učenja i pripremanje nastavnika, na izgradnju
odnosa nastavnika i učenika, ispitivanje i ocjenjivanje, te na druge oblasti
pedagogijskog i duhovnog rada ovog Reda.
Monografskog ili sintetičkog rada o ovim pitanjima još nema, pa bi
svaki segment trebalo još bolje istražiti, prezentirati i obasjati novom
svjetlošću.
Ovaj prilog želi biti samo jedan compendij ili jedan sintetički osvrt na
ovu relevantnu i neprekidnu djelatnost franjevaca. Na ovim se prostorima,
permanentno, u mnogočemu oskudijevalo, vodio se tegoban i nesiguran 4 U povodu 700 godina Franjevaca u BiH, „Most“, Mostar, 1991. godina.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
39
Izbor tekstova
život. Franjevci su doslovno dijelili sudbinu naroda, živeći s njim u oskudici
i nesigurnosti. Ali kao da se nije postilo na kulturno - prosvjetnom,
duhovnom polju, naročito u pojedinim periodima. U prostore čovjekove
duhovnosti neprekidno su unosili svježi zrak, okrepljujuće strujanje za dušu
i tijelo. Taj rad kao da ništa nije moglo zaustaviti. Kroz maglu povijesti
provlače se i svijetle brojni tragovi o njihovom neumornom radu. Brojni
neimari su guščjim perom u ruci i uz svijetlo lojanice ispisali brojna djela
trajne vrijednosti. Bosanski franjevci se nisu povlačili u sebe, u neke
izolirane duhovne sfere, nisu se udaljavali od ljudi, i živjeli pro domo sua.
Život nisu provodili intra muros, među zidovima, u ćelijama, nego s
narodom i njegovim potrebama. Oni su bili i ostali marljivi djelatnici, vodili
aktivan život, pomažući ljudima. Deviza im bijaše: “Ne samo sebi živjeti
nego drugim koristiti” (časni fra Mijo Gujić). Pa zar i jedan od prvih ljekara
franjevaca, čestiti fra Mijo Sučić, nije, iako bolestan, pješačio pet sati (Livno
- Šujica) da bi pružio pomoć jednoj muslimanki i potom zadobio tešku
prehladu, što prouzroči smrt...!
U nekim je krajevima bršljan simbol vjernosti i odanosti (Francuska,
npr.). Mnogi su fratri upravo poput bršljana srasli s bosanskim tlom, svojim
narodom, s ljudima. Bez preuveličavanja i apologije pojedinci su pravi
velikani duha, kulture, zaslužni na polju narodnog prosvjećivanja, školstva i
stvaralaštva uopće. Naravno, ovi atributi se odnose na one koji su se
iznjedrili iz naroda i poslije završenih škola se njemu vratili i nesebičnomu
pomagali. Oni nisu bili, Šimićevski rečeno, nečujni prolaznici na ovome
svijetu. Na tom humanom zadatku pojedinci su stekli trajne zasluge,
ostavili neizbrisive tragove, dali veliki prinos povijesti školstva, pedagogije,
kulture uopće. To što škole, ulice, trgovi i druga mjesta ne nose njihova
imena nije njihova krivnja, a i to će se uskoro, sigurno, ispraviti. Teško,
također, pada fakat da su njihova toliko značajna djela i golem kulturni
prinos baštini Bosne i Hercegovine, što je trajnije od brončanih poprsja, još
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
40
Izbor tekstova
uvijek ostala nepoznata njihovom narodu kao i stvarnosti ove republike i
Jugoslavije.
Svoju kulturnu i pedagošku misao bosanski su franjevci ostvarivali u
jednoj multikulturnoj, multikonfesionalnoj, multinacionalnoj sredini.
Navedene kategorije su danas veoma prisutne i u Europi i modernoj
pedagogiji. Međutim, ovdje je uvijek koegzistiralo više adeta, kultura, vjera,
jezika i utjecaja. Stvaralo se i “tkalo naviše razboja”. Sve je prožeto i
isprepleteno. Takav suživot nije bio prepreka stvaranju posebnosti,
realiziranju specifičnosti. To je bio čak stanoviti poticaj i inspiracija
stalnom strujanju interakcije, u kojoj se primanjem i davanjem ova sredina
višestruko duhovno obogaćivala. Na ovom zajedničkom prostoru dijeljeno
je i dobro i zlo, nepogode, ratovi, zavojevači. Teške uvjete življenja dijelili
su svi.
Pedagoška historiografija može se izučavati i promatrati u svojim
pojedinim periodima. Uobičajena je periodizacija na (I) vrijeme od dolaska
franjevaca do pada Bosne, (II) na vrijeme Turske, (III), zatim na period
Austrougarske (IV) stare Jugoslavije, i (V) period poslije Drugog svjetskog
rata do danas. Naravno, i unutar ovih razdoblja može se izvršiti podjela na
pojedina uža razdoblja. Pedagoški rad franjevaca mogao bi se razdijeliti na:
(I) razdoblje do fra Matije Divkovića, (II) od Divkovića do reformatora fra
Stjepana Marijanovića, (III) od Marijanovića do zasnivanja moderne
teologije, i, napokon (IV) od otvaranja Teološkog fakulteta do danas. Kao i
sve druge i ova periodizacija ima svoja stanovita ograničenja, budući da,
prije svega, ni u jednoj sferi duhovnosti nema skroz strogih i zaokruženih
međaša i budući se, najčešće, jedna etapa ulijeva u drugu. Nadalje, ni
dinamika povijesnog događanja i života ne trpi mehaničke ograde. Unutar
svakog naznačenog perioda mogli bi se opservirati pojedini uži periodi ili,
pak, značajni događaji. Zar npr. nije značajan datum 1593. godina kad su
franjevci dobili dozvolu od turskih vlasti da mogu podučavati pismenosti u
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
41
Izbor tekstova
privatnim kućama. Ili, Jukićeva predstavka - zahtjev sultanu Abdul
Madžidu u 28 točaka iz 1850. Zatim, “Početak slovstva” - prvo izdanje 1815. u
Splitu - biskupa Avgustina Miletića, tzv. “Biskupovača” i početak
analfabetskih tečajeva. Knjiga fra Stjepana Markovca Margitića “Izpovied
Karstijanska”, tzv. “Stipanuša” ili “Stjepanuša” - bila je vrlo popularna u
narodu. U Budimu izda fra Stjepan Marijanović 1836. “Bukvar iliti početak
slovstva illirističkog i latinskog jezika za učionice derxave bosanske”. Ovo je
bila prva školska knjiga do tada, a da nije bila i molitvenik (Divković,
Miletić, Margitić). Ali, zaboravlja se da je Divkovićev “Nauk karstianski” iz
1611. bila i prva narodna čitanka. Fra Ivan Frano Jukić je 1847. izdao “Početak
pismenstva i napomena nauka kerstanskoga na službu pučkih učionica u
Bosni”. Jedan od kamena međaša je, svakako, Marijanovićev školski sustav i
pedagoška pravila što ih je definitorij Bosne Srebrne 1826. odobrio. U
Kraljevoj Sutjesci su 1868. bosanski franjevci pod predsjedanjem
apostolskog vikara fra Paškala Vujičića usvojili Zakon za osnovne škole, što
je bio snažan poticaj razvoju i modernijem organiziranju školstva. Prije toga
u Kreševu na kapitulu, svibnja 1854., usvojene su Opće ustanove osnovnih
škola u 11 točaka (Grga Martić, Marijan Šunjić, Martin Nedić i drugi),
odnosno puno značajnih školskih odredaba.
Naravno, u historiji pedagoške misli i prakse značajni su datumi i prvi
izvještaji osnovnih škola. Stanoviti značaj ima i školski zakon iz 1869.,
osnivanje vilajetske tiskare u Sarajevu 1866., a posebno one u Mostaru, fra i
don Frane Milićevića iz 1872. godine. Dakako, i 1883. godina, kada su
likvidirane franjevačke pučke škole pripada datumu ove historije. Za razvoj
je školstva veoma važan i datum otvaranja pojedinih škola. Nažalost, tu još
ima neslaganja, naročito oko godine otvaranja onih prvih, npr. u Livnu i
Tolisi. Dakako, moglo bi se navesti još značajnih događaja i datuma iz
povijesti školstva i pedagogije.
Pedagoški, odnosno kulturno - prosvjetni rad franjevaca, rečeno je,
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
42
Izbor tekstova
ima svoj kontinuitet. On je konstanta. Toga se načela drži moja metoda u
promatranju franjevačkog pedagoškog rada u ovom prilogu. U nastavku
ovoga teksta zato ću još ponešto o tome reći. Bit će, ustvari, riječi samo o
nekim pitanjima njihove pedagoške aktivnosti. Franjevci su osnivali
samostanske - interne i eksterne - i župne škole, što bijahu i glavna središta
prosvjete i kulture. U tim školama je izobražavan podmladak, ali i djeca
koja se nisu pripremala za svećenički poziv. Oni su preuzimali moderna
evropska iskustva u sferi pedagoškog i kulturno - prosvjetnog rada.
Franjevačka ljubav i predanost svladavali su svekoliku oskudicu. Škole,
naravno, nisu imale današnju organizaciju, sadržaje, metode i oblike rada.
Samostanske su škole imale svoje specifičnosti i karakteristike. Nastavnici
su bili, u pravilu, svećenici, i to oni koji su imali smisla i koji su bili
kvalificirani za pedagoški rad. Nastavnik - svećenik je imao rukovodeću
ulogu u nastavnom procesu i u odgojno - obrazovnom radu u boljem
značenju toga pojma. Vodilo se računa o mogućnostima, sklonostima i
potrebama učenika. Nastavnik je bio, u stvari, voditelj i pomagač učeniku.
Učenici, nikako, nisu bili samo objekt u nastavi. Učenička kreacija i
subjektivitet u tome procesu nije potiskivana nego poticana. Latinski je
jezik bio osnova. Veći dio nastave predavanje na latinskom pa već tada
prodire bilingvitet. Vladao je kult učenja i stjecanja znanja. Težilo se čak
enciklopedizmu. Nerijetko se za ove škole kaže da se u njima učilo
napamet, memoriralo, da se forsiralo mehaničko učenje i da je prevladavao
formalizam i historicizam. Zacijelo je toga svega u jednoj mjeri bilo. Ne
može se, međutim, zanijekati činjenica da se u ovim školama njegovala i
kritičnost, poticana divergentnost u mišljenju. A da se i ne govori o
snažnom razvoju logičkog mišljenja i smisla za filozofiju. Repetitio est
mater studiorum - bijaše jedan od osnovnih principa učenja bez kojeg je
nezamisliva i moderna pedagogija. Načelo errando discimus nije značilo
ono što znači za zastupnike metode učenja putem “pokušaja i pogrešaka”.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
43
Izbor tekstova
Zar disputacije nisu bile borba riječima i argumentima. Drugačije mišljenje
se, ustvari, poticalo i putem dijaloga u kojem su argumenti bili mjera istine,
znanja. Ove škole posebno su čuvene po tome što su naučavale “vještini”
govorništva i to na zasadama Antike. Emulacija - natjecateljska vještina - je
bila prisutna. Ali to nije bilo, kako se hoće reći, ponižavanje drugog,
nezdravo natjecanje, nego, jednostavno, slobodna utakmica i zalaganje za
što bolji uspjeh. Konačno, franjevačke škole forsiraju kvalitet, a ne
osrednjost, što je na crti modernih shvaćanja u teoriji učenja. Talentirani su
učenici, ustvari, morali imati svijest o prostoru i svoj izraz.
U školi je njegovana katehetička metoda, i to se kod nas često
razumijeva s negativnim konotacijama. Međutim, zar se i danas u nastavi i
previše doslovno ne reproduciraju i deklamiraju: pravila, zakoni, formule,
definicije i sl., koja se, često, uopće ne razumiju. U katehetičkoj metodi,
međutim, učenik je morao poznavati meritum stvari i onda adekvatno i s
razumijevanjem odgovarati. Stoga se ne bismo mogli složiti s mišljenjima
po kojima je ova metoda mehaničkog i dogmatskog karaktera. U školi je
vladala hijerarhija. Nastavnici - odgajatelji su morali dobro poznavati
razvojnu psihologiju. Disciplina je bila stroga. Tražila se svjesna
“poslušnost” i odgovornost učenika u izvršavanju obveza u školi i izvan
škole. U školi nije vladao ni ekstremni individualizam niti pak uniformni,
strogi kolektivizam. Vodila se, naime, briga o individualnim
sposobnostima, sklonostima i ritmu napredovanja. Slabiji su učenici
instrukcijama pomagani a oni bolji dodatno angažirani i poticani na šire
proučavanje. Samostanske su škole bile sa mnogim karakteristikama onih
septem artes liberales. Posebno su njegovane discipline iz trivijuma:
gramatika, retorika i dijalektika. Živa riječ, pored udžbenika, priručnika i
knjiga, bijaše glavno sredstvo u nastavi. Jezičnoj je nastavi poklanjana
naročita pažnja. U ovim se školama, prema vani i unutra, sistematski gradio
i stvarao dignitet škole. Glavni zadatak učenika bijaše učenje. Znanje je
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
44
Izbor tekstova
provjeravano i na posebnim ispitima. Pojedini su učenici dobivali priznanja
i nagrade.
Učenici su se u ovim školama osposobljavali za introspekciju, za
samopromatranje, razmišljanje o svojim djelima, propitivanje svoje savjesti.
Nastava je, naravno, bila prožeta vjerskim duhom, ali odgojni ciljevi nisu
bili samo religiozni nego i životni, okrenuti “ovozemaljskim” pitanjima i
obvezama čovjeka. Moralni je odgoj bio najvažnija komponenta odgoja
ličnosti. U moralnom je odgoju pored uvjeravanja, navikavanja,
samonadzora istaknuto mjesto imao primjer nastavnika - odgajatelja. Treba
istaći da se na ovim prostorima odgajalo i za zajedničko življenje, za
toleranciju i uvažavanje drugih vjera i naroda. Sklad misli, riječi i djela
bijaše osnovni postulat. Širilo se humanističko gledanje na svijet i u
učenicima razvijalo načelo pulchrum, verum et bonum (lijepo, istinito i
dobro) kao uzvišeni moralni ciljevi. Griješi se kad se kaže da se u ovim
školama nije poklanjala pažnja tjelesnom i estetskom odgoju, na primjer.
To nije, doduše, bio program, septem artes probitatis, ali su učenici ovih
škola uz radni odgoj poklanjali pažnju i komponentama tjelesnog odgoja.
Razvijao se, gotovo, sveti odnos prema radu, marljivosti i ustrajnosti,
samodisciplini.
U školama se razvijalo domoljublje, pozitivan odnos spram tekovina
ranijih generacija, ljubav i odanost narodu i ljudima uopće. Djelujući na
vjetrometini između dva velika i zavađena carstva - Turskoga i
Austrougarskoga - a ni Mletačka Republika nije bila daleko, kao ni drugi
osvajači - franjevci su sa dosta uspjeha odolijevali brojnim nedaćama i
posljedicama tursko - austrijskog ratovanja. Oni, kao da su se uvijek nalazili
između čekića i nakovnja. Usprkos svemu očuvali su narod od asimiliranja,
gubljenja identiteta, naročito jezičnog, nacionalnog i kulturnog. Na ovim su
se prostorima osjećale refleksije modernih pravaca i škola onog vremena iz
drugih dijelova svijeta. Sva ta kulturna strujanja nisu nas mimoilazila nego
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
45
Izbor tekstova
zapljuskivala s odjekom. Nije se bilo gluho na utjecaje Latinista, Humanista
i Renesanse, Racionalizma, Romantizma, Prosvjetiteljstva, Reformacije i
Protureformacije, Secesionizma i drugih pravaca. Moderni pedagoški tokovi
su se poznavali kao i djela istaknutih pedagoga onog vremena (Frebel,
Felbiger, Ratke, Vives, Pestalozzi, Komensky, Erazmo, Herbart i mnogi
drugi mlađi i stariji). Uostalom, franjevci su školovani, uglavnom, u
poznatim humanističkim središtima, na uglednim fakultetima i
sveučilištima. S pojedinim samostanima u Dalmaciji, ali, i Slavoniji,
Hrvatskoj, uopće, ostvarivali su neposrednu suradnju i ispomaganje, a
strujali su utjecaji i iz Dubrovnika o čemu ima dosta primjera. Reforme koje
su poduzimane u naprednim evropskim zemljama imale su svoje
sljedbenike i na ovom prostoru. Naravno, razvoj školstva, prosvjete i
kulture, uopće, zavisi od društveno - ekonomske razvijenosti jedne sredine.
Ovdje je vladala posvemašnja ekonomska zaostalost i neprosvijećenost.
Franjevci su mnogo energije ulagali u kulturno - prosvjetni rad i na ukupnu
preobrazbu, pa i u poljodjelstvu. Opismenjavanje pučanstva bijaše jedan od
prvih zadataka, i to ne samo u vrijeme Prosvjetiteljstva i Ilirskog preporoda,
nego permanentno. Oni su nastojali da se u svakodnevni život ljudi unesu
novine i olakšice. Ne može izdržati kritiku teza da su franjevci odgajali
učenike i puk u dubokoj poslušnosti, pokornosti, u duhu podaništva i
održavanja postojećih društvenih normi i odnosa. Moglo bi se dokazivati
suprotno jer su se neprestano borili protiv tuđina, protiv eksploatacije svake
vrste, a za socijalnu pravdu, za oslobođenje čovjeka. Ako su i bili lojalni, ne
znači da su bili adepti, gorljivi propagatori postojećih režima, društveno -
ekonomskih odnosa. U slobodarskom duhu odgajali su i učenike. Pa, zar
njihova književnost nije bila odgojno prosvjetiteljska, moralno - didaktična.
I literaturom se budila i razvijala moralna svijest, kulturni i nacionalni
identitet. Zar mnogi nisu bili uvijek na strani narodnih interesa, i po cijenu
vlastitog stradanja.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
46
Izbor tekstova
Njegovali su i razvijali ljudsko u ljudima. Angažirani na mnogim
područjima nisu čekali da to neko drugi radi i uradi. Oni su imali veliko
povjerenje u moć odgojnog i kulturno - prosvjetnog rada. Po tom shvaćanju
bili su s pravom na pozicijama pedagoškog optimizma, uvjereni u
uspješnost odgoja i mijenjanja čovjeka u pozitivnom vidu.
U njihovom radu se nalaze korijeni specijalne pedagogije (sirotišta u
Docu i Sarajevu), ali i obrazovanja odraslih, kao i stvaranje potreba za
samoobrazovanje i samoodgoj. Permanentni duhovni razvitak sebe i ostalih
ljudi uzimali su za jednu od osnovnih i trajnih vrijednosti. Škole bosanskih
franjevaca, bez obzira o kojima je riječ, imaju veliki značaj za razvoj
pedagoške teorije i prakse na našem prostoru. Sjeme uvijek i nije nailazilo
na plodno tlo, ali oni su upornošću, ljubavlju i humanizmom postepeno
osvajali prostore ljudskog duha, jer “tko ne sije i ne niče mu”. Stoga ova i
druga relevantna pedagoška pitanja treba i dalje znanstveno istraživati,
sistematizirati i prezentirati u sintetičnim studijama ili posebnim
monografijama. I ova je obljetnica poticaj za to.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
47
Izbor tekstova
Mladen Bevanda
4. ŠKOLSTVO U DOBA FRA FILIPA LASTRIĆA 1700. – 1783.5
I.
Lastrić pripada plejadi najučenijih, osobito zaslužnih franjevaca Bosne
Srebrene. Kritičari su zamijetili da je posjedovao zavidnu opću kulturu,
naročito smisao za znanstveno-istraživački rad, pa, i literarni dar. Obnašao
je i najviše dužnosti u svome Redu - kustos 1735.-1738., provincijal Bosne
Srebrene 1741.-1745. Bijaše osoba, svećenik, velikog ugleda koji je proizlazio
iz njegova znanja, predanosti radu, bogatog iskustva. Jelenić ga u svojem
dvotomnom djelu spominje na 34 mjesta, rekavši uz ostalo “bio je izvrstan
historik, sve je natkrilio”. Suradnik je Danijela Farlatija u njegovom velikom
i nezaobilaznom djelu “Illyricum sacrum”, koji je za fra Filipa rekao da je
“čovjek izvanredno učen i veoma veliki poznavatelj mjesta i starina
tamošnjeg Kraljevstva i Crkve”. Lastrićevo djelo Epitome vetustatum
provinciae bosniensis - početak je moderne historiografije u BiH. U svezi s
tim dr. fra Andrija Nikić piše: “On se prvi uspio izdići iznad ljetopisa,
memoara, redanja dokumenata i prešao na znanstvenu povijest.” Pojava ove
knjige, 1765., je temeljac kamen naše modene historiografije, baš kao što je
1611. odnosno Nauk karstianski fra Matije Divkovića temeljni kamen naše
književnosti. Franjevci su gotovo u svim područjima života i rada, treba li
podsjećati, prvi prokrčili put, udarili temelj. I ovom prigodom stoga treba
podsjetiti na A. G. Matoša koji je rekao u svezi s tim: “Nema naroda čija bi
povijest i sudbina bila tako usko skopčana ma s kojom institucijom kao što
je prošlost hrvatskog naroda kroz više stoljeća s franjevačkim redom. 5 Zbornik o fra Filipu Lastriću u povodu 300. obljetnice rođenja, Mostar, 2000. godine, str.
143.-150.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
48
Izbor tekstova
Povijest bosanskih franjevaca je dakle ponajprije historija Hrvatske”. Da ne
bijaše tako umnih, vidovitih, domoljubnih muževa poput Lastrića, Andrić
bi bio posve u pravu u pismu Tugomiru Alaupoviću 1919: “Žao mi je kada
pomislim da izumire svakim danom naša stara, čudna Bosna, a nema nikog
da zabilježi i sačuva mrku ljepotu nekadašnjeg života.” Ali kakve
znamenitosti, kakvi suvremenici, hrastovi, odmah s početka osamnaestog
stoljeća: fra Filip Lastrić, (1700.-1783.), fra Nikola Lašvanin, (1703.-1750.), fra
Bono Benić, (1708.-1785.), fra Marijan Bogdanović, (1720.-1772.), sve snažni
zamašnjaci, poticatelji, inicijatori, zaslužnici koji ostaju trajno u sjećanju,
dostojni najviših priznanja; Honos reddatur dignis - čast neka se iskazuje
dostojnima. Ovim se nikako ne izostavlja, niti prešućuje druge značajne
Lastrićeve suvremenike kao što su: fra Tomo Babić, (1680.-1750.), fra Marko
Dobretić, (1706.-1784.), fra Pavao Dragičević, (1697.-1773.), fra Jeronim
Filipović, (1688.-1765.), fra Filip Grabovac, (1697.-1749.), fra Franjo Gracić,
(1740.-1799.), fra Grgo Ilijić, (1736.-1813.), fra Vice Vicić, (1734.-1796.) i drugi.
Pišući o fra F. Lastriću fra Ignacije Gavran je rekao: “Među bosanskim
franjevcima 18. st. bez sumnje se najviše ističe fra Filip Lastrić, čestit učen
redovnik i svećenik, razborit poglavar, revan propovjednik i topao duševan
pisac. Osim zauzetosti za Božju stvar osobito ga odlikuje ljubav prema
Bosni”.
Ovom prigodom želim nešto više reći o školstvu tijekom 18. stoljeća
u Europi, kao i onodobnim prilikama u školstvu u našim krajevima, a i sam
F. Lastrić položio je ispite za profesora filozofije i teologije. Ovo je, dakako,
odviše opširna, kompleksna tema pa ću za ovu prigodu in brevi naznačiti
tek neke glavne tendencije u ondašnjem europskom školstvu kako bih
pokazao u kakvim su nenakolonjenim i oskudnim kulturno-prosvjetnim i
ukupnim uvjetima stvarali Lastrić i njegovi suvremenici. Osamnaesto
stoljeće se često naziva siecle des lumieres, Age de lumiere, Aufklarungszeit,
Aufklarrungstatigkeit, tj. prosvjetno doba, prosvjetiteljstvo, ali nerijetko i u
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
49
Izbor tekstova
mnogim prilikama i pedagoško stoljeće. U tom vijeku su naime živjeli,
djelovali i pojedini iznimni, izuzetni stvaratelji koji su obogatili pedagošku
teoriju i praksu mnogim spoznajama i time pridonijeli njenom
konstituiranju, znanstvenoj autonomiji. I prije pedagoga osamnaestog
stoljeća djelovali su i drugi zaslužnici za razvitak pedagoške znanosti i
školstva. Podsjetit ću samo na poneke iz 18. stoljeća: Basedov (1724.-1790.),
J. J. Rousseau(1712.-1778.), I. Felbiger (1724.-1788), H. Pestalozzi(1746.-1827.),
tu su filantropisti, prije toga braća kršćanske škole, pijaristi zatim G. Herder
(1744.-1803.), I. Kant (1724.-1804.), kao i mnogi drugi ubilježeni u povijest
pedagogije i školstva, a prije svih J. A. Komensky(1592.-1670.), H. Franke
(1663.-1727.), J. Lock(1632.-1704.) i drugi. Istaknuti umovi filozofije, teologije
kao i drugih znanosti pokazivali su veliki interes i za pitanja odgoja i
obrazovanja, školstva i prosvjete uopće. Poticane su i organizirane rasprave
o školstvu. Vjerovalo se u moć obrazovanja, prosvijećenosti. U svim
prigodama isticala se nužnost, potreba prosvjećivanja. Zahtjevano je
obvezno i besplatno školstvo za sve, riječju prosvjećivanje naroda.
Razobličavaju se predrasude, praznovjerje, zablude, kritizira se opća
kulturno-prosvjetna zaostalost. I sam pojam prosvjeta nastao je u ovom
stoljeću kao izraz težnji naprednog građanstva da široki slojevi naroda
dobiju široko obrazovanje. Razmatrana su mnoga relevantna pedagoška
pitanja, u praksi rješavana, provjerena. Sveučilišta u Europi imaju već
višestoljetnu tradiciju. Veoma uspješno djeluju samostanske i katedralne
škole ali i gradske, kao i viteške, vojne i druge. Crkveni redovi redovnika i
redovnica intenzivno i organizirano se bave školstvom. Crkveni sabori i
visoki dostojanstvenici Crkve neprekidno potiču na otvaranje škola, skrbe
za prosvjetu, školstvo. Pojedini svećenici su stekli velike zasluge za razvitak
pedagoške teorije i školske prakse. Treba podsjetiti na veliko djelo na
području odgoja i obrazovanja Petra Kanizija (1521.-1597.), Karla Borromea
(1538.-1584.), te čuvenog Fenelona (1651.-1715.) mada su neki živjeli i stvarali
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
50
Izbor tekstova
znatno prije 18. stoljeća, ali njihovo djelo je živjelo. Još ranije utemeljena su
i učena društva i akademije znanosti i umjetnosti. Objavljuju se
enciklopedije, enciklopedijska izdanja, sastavljaju rječnici, leksikoni. U
Edinburgu je još 1768. objelodanjena najveća moderna enciklopedija -
Encyclopedia Britannica, a francuska Enciklopedija počela izlaziti 1751.
Osnivaju se muzeji, botanički vrtovi, laboratoriji. Javljaju se znanstvene
publikacije, časopisi, listovi, revije. Objavljuju se i popisi pučanstva u 18.
stoljeću. Svijet se susreće s mnogim pronalascima, izumima, otkrićima,
postignućima u znanosti, tehnici, tehnologiji. Odvijao se bogat duhovni
život. Ovo je i razdoblje procvata stručnog obrazovanja. Uz lingvističko i
historijski usmjereno obrazovanje, u nastavne programe, u škole ulaze i
prirodne znanosti, ekonomija, pravne discipline. Istaknuto je načelo -
znanje je moć. Nastava na materinskom jeziku sve više potiskuje latinski
jezik sa sveučilišta i škola, iako je latinski i nadalje jezik komuniciranja prije
svega u znanosti. Građanstvo koje je jačalo, bivalo brojnije, bogatije,
podupiralo je također, uz Crkvu, razvitak znanosti, kulture, posebice
školstvo na svim stupnjevima.
II.
Hrvatska je, odnosno svi hrvatski krajevi, početkom 18. stoljeća
odnosno od 1699. oslobođena od Turske sjeverno od Save i zapadno od
Une. U Hrvatskoj djeluju župne, samostanske, katedralne škole, ali postoje
i gradske škole. Biskup Juraj Drašković utemeljio je humanističku školu još
1578. godine. Dakako tu su i pučke škole, gimnazije. Svojim marnim radom
na polju školstva odlikuju se pavlini sa čuvenom gimnazijom u Lepoglavi
od 1582. godine. Isusovci imaju gimnazije u Zagrebu 1607., Rijeci 1627.,
Varaždinu 1628., Požegi 1709., Križevcima 1675., Osijeku 1766. i
Dubrovniku. U Zagrebu je 1669. Isusovačka gimnazija zbog višeg tečaja
dobila naziv “Academia scientiarum”, izjednačena sa sveučilištem. Moderno
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
51
Izbor tekstova
sveučilište svečano je otvoreno 1874. Isusovci su imali dobro razrađen
školski sustav u dokumentu “Ratio atque institutio studiorum Societatis
Jesu” iz 1599. godine. Istakli su se diljem Europe svojim zaista uspješnim
metodama nastave i odgoja. Franjevci također imaju dobro organizirano
školstvo, mada su djelovali u vrlo teškim uvjetima. Uz napore i kušnje od
dolaska u naše krajeve 1291. djeluju i kao učitelji naroda, osnivaju škole na
načelima znamenitog Duns Škota (1226.-1308.). Nakon oslobođenja
Slavonije imali su na tom području 14 samostana, a najpoznatiji su oni u
Brodu, Vukovaru, Osijeku, Našicama, Velikoj kraj Požege. Kapucini su
djelovali u Hrvatskom Primorju i Lici nakon oslobođenja tih krajeva od
Turaka. Odgojem i obrazovanjem ženske djece bavile su se klarise - došle u
Zagreb 1646. i uršulinke došle iz Ugarske u Varaždin 1703. Školstvo je
tijekom 18. stoljeća doživljavalo svoj uspon. Hrvatska je u Habsburškoj
monarhiji, Dalmacija i Istra u Mletačkoj Republici, a 1797. ulaze u sastav
Austrije. Ovo se razdoblje naziva prosvijećeni apsolutizam. To je vrijeme
vladanja Marije Terezije od 1740.-1780. i njezinog sina Josipa II. 1781.-1790.
godine, razdoblje takozvanog jozefinizma. U njihovo doba u školstvu su
izvršene značajne reforme, a reformator i organizator osnovnog i srednjeg
školstva u Austriji i u Pruskoj bio je znameniti reformator I. Felbiger. Za
vladanja Marije Terezije donesen je 1777. godine školski sustav odnosno
Ratio educationis, latinski pisana naredba za organizaciju školstva za
Ugarsku i Hrvatsku jer su se njihovi sabori ogradili od Općeg školskog reda
iz 1774. zbog njegovih germanizatorskih tendencija. Opći školski red,
Allgemeine Scholordnung (1774.) i Ratio educationis (1777.) značajno su
pridonijeli otvaranju škola о kojima država preuzima skrb. Marija Terezija
je 1770. izdala dekret kojim država preuzima brigu za školu jer “Die Schule
ist und bleibt allzeit ein Politicum - škola jeste i ostaje zauvijek stvar
države”. Ove su uredbe imale i svoje pozitivne refleksije na školstvo u BiH
jer su franjevci Bosne Srebrene sve više učili, studirali u učilištima
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
52
Izbor tekstova
Monarhije. U Bosni i Hercegovini u Lastrićevo doba nema gotovo ništa od
onoga što je bilo u drugim europskim zemljama i u Hrvatskoj. BiH je na
periferiji. Nema znanstvenih, prosvjetnih ustanova. Vlada neprosvijećenost,
posvemašnja zaostalost. Jedina ognjišta prosvjete i kulture su preostali
samostani: Fojnica, Kreševo, Kraljeva Sutjeska. Franjevci su komunicirali s
Europom, s Hrvatskom, bili upoznati s važnijim zbivanjima, događajima.
To je razdoblje u povijesti osobito teško za franjevce i njihov puk. Doba
Bečkog rata (1683.-1699.) i nakon njega katolici u BiH doživljavaju koban
slijed događaja, brojčanu katastrofu, nakon provale Eugena Savojskoga
1697. u Sarajevo, veliki egzodus katoličkog svijeta, masovan odlazak iz svoje
zemlje. Broj franjevaca spao je još 1692. na 31 franjevca od kojih su pet laici
(J. Jelenić, sv. L str. 228.). BiH je postala granična pokrajina Turskog carstva
prema Europi. U ovom 18. stoljeću od provincije majke - Bosne Srebrene
izdvajaju se 1735. Dalmatinska provincija Sv. Kaja odnosno Presvetog
Otkupitelja te 1757. provincija Sv. Ivana Kapistrana, prekosavsko-hrvatsko-
ugarsko područje. Bosna Srebrena je spala na BiH i tri samostana. I u ovom
stoljeću franjevci stvaraju pobožno-poučnu literaturu, pišu kronike,
ljetopise, historiografske tekstove. Najpoznatije kronike su Ljetopis
Sutješkog samostana fra Bone Benića, Ljetopis Kreševskog samostana fra
Marijana Bogdanovića i Ljetopis fra Nikole Lašvanina kao i Godišnjak fra
Jake Baltića iz 19. stoljeća. Franjevački ljetopisi su i stanoviti testis
temporum, puni zapisa o nedaćama, zulumima Turske vlasti, samovolje,
nasilja pojedinaca i grupa. U ovom stoljeću franjevci pišu i pjesme, Lovro
Šitović, Vice Vicić, fra Jeronim Filipović na primjer. Franjevci su se posebice
istaknuli kao propovjednici. Stvarali su homiletičku književnost, a među
njima je bilo čuvenih homileta među kojima naročito mjesto ima fra F.
Lastrić. Franjevci i nadalje, neprekidno s marom, skrbe o odgoju i
obrazovanju ne samo svojih kandidata nego i o školstvu puka. U
područjima pastorizacije samostanske škole su i jedine. Fra Franjo Baličević
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
53
Izbor tekstova
u svome izvješću što ga je 1591. dostavio Sv. Stolici piše da bosansko
kraljevstvo broji 13 samostana, a u samostanima braća drže i škole, te
podučavaju čitati, pisati i malo slovnice, te kršćanski nauk u latinskome i
slovenskome jeziku... U povijesti školstva i pedagogije, redovito se u
literaturi navodi pismo bosanskoga redodržavnika fra Ante Gabeljaka što ga
je 1685. upravio protiv zadarskog nadbiskupa. U ovome pismu piše da u
Bosni ima više žena i čobana koji znaju čitati, pisati, što će se jedva naći u
zadarskoj biskupiji. Ovi se navodi uglavnom i ne komentiraju, jer katolik
koji je želio naučiti čitati i pisati mogao je to naučiti uglavnom u samostanu
do sredine 19. stoljeća. Pismenih je bilo, a pismenost se stjecala u
samostanima, u župama kao i samoučkim opismenjavanjem,
autodidaktički. Prednost se davala čitanju, jer je ono bilo potrebno radi
čitanja molitvenika i druge nabožno didaktičke literature. I fra Pavao
Posilović kao i A. Gabeljak, piše da čitati i pisati znaju i pastiri. Ovdje se
nikako ne može govoriti o nekom sustavnom i masovnom opismenjavanju,
ali je činjenica da su ljudi od davnina učili čitati i pisati. Mada nisu imali
škole, tiskare ni slične uvjete u kojima su radila njihova subraća u drugim
dijelovima Europe. Franjevci su tiskali knjige, razvijali ljubav u narodu
prema knjizi, bili graditelji pismenosti i kulture. Pojedine knjige kao što su
Babuša, Razgovor ugodni (Kačićev), Stipanuša, Biskupovača, Nauk
karstianski, bile su veoma popularne u narodu, s njima se živjelo, putem
njih se opismenjavalo. Ove knjige nisu imale 400 izdanja kao Kanizijev Mali
katekizam (samo u Njemačkoj), ali su i bez toga ostvarivale ulogu
savjetnika, učitelja. “U prosvjetnom, odgojnom, književnom, vjerskom i u
cjelovitom duhovnom pogledu živjeli su i kretali su se u istom svijetu u
kojemu i hrvatski narod u cjelovitosti”, veli dr. Rafo Bogišić za bosanske
franjevce.
Nakon 1699. Bosna Srebrena je u tri države - Tursko Carstvo, Austrija i
Mletačka Republika. Franjevci su dobro poznavali kulturno-prosvjetne
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
54
Izbor tekstova
tendencije u svome susjedstvu, u europskim zemljama. Školovani su na
prestižnim europskim sveučilištima u Italiji, Austriji, Ugarskoj, a na studije
su upućivani oni koji su zaista bili daroviti, marljivi koji su najavljivali svoje
mogućnosti. Franjevci su naročito cijenili, njegovali živu riječ, govorništvo,
propovijed, pa su nastala uspješna, korisna homiletička djela, a i sam fra
Filip Lastrić bijaše darovit i plodan pisac propovijedi i uz to čuven
propovijednik. Propovijedi su i stanovita škola koja je imala najviše
polaznika, slušatelja. Propovjednička literatura zaslužuje da se još više
istraži i predoči. U ovom razdoblju se glede razvitka školstva na izvjestan
način pripremalo ono što će se ostvariti u školstvu sredinom 19. stoljeća
nakon što su se ukupne političke prilike u Turskom carstvu počele
odleđivati. Franjevci otvaraju narodne škole, učionice u Bosni Srebrenoj
sredinom 19. stoljeća. O školovanju svećeničkih kandidata ovaj referat nije
govorio, jer o tome je veoma pregledno, jezgrovito i cjelovito napisao dr.
Serafin Hrkać u svojoj studiji “Filozofijski manuskripti na latinskom jeziku u
Bosni Srebrenoj'' (Mostar, 1998. god.)
Zaključak
Lastrićevo bogato djelo, njegov častan život i danas nadahnjuje, uči,
povezuje. Pokazao je da se i na samoj periferiji, u ambijentu neimaštine,
pomanjkanja i osnovnih uvjeta za rad i život može uspješno stvarati.
Njegovo stvaralaštvo ne zastarijeva nego je i danas snažan poticaj za
proučavanje, predočavanje sebi i drugima naše kulturne baštine. Njegovo
djelo se doima, doživljava kao međašni znak, kamen putokaz, važan
testimonium u krsnom listu. Tu su uvjerljivi, vjerodostojni argumenti o
našem imenu, pamćenju. Vrstan poznavatelj Lastrićeva djela dr. Andrija
Zirdum piše da Lastrić nema svoje Filipuše, ali itekako posredno odgaja i
prosvjećuje. Dr. Zirdum nastavlja “Lastrić je odgojen i orijentiran prema
europskoj kulturi, nastavlja rad svojih prethodnika u prenošenju tradicija i
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
55
Izbor tekstova
dostignuća zapadne kulture na naše tlo. Posebno je skrbio da BiH zbog
nepovoljnih političkih prilika - u vjerskom, prosvjetnom, kulturnom
pogledu ne zaostane suviše za susjednim krajevima s kojim je do nedavno
sačinjavala jednu crkveno-redovničku pokrajinu.” Lastrić se mnogo brinuo
za napredak školstva, a i sam je bio profesor, odgajatelj, učitelj novaka.
Lastrićev primjer, borba za svoju redodržavu u Rimu i na drugim mjestima,
može i danas poslužiti kao uzor. Snažnim, uvjerljivim argumentima, uz
osobnu odvažnost, hrabrost, isposlovao je svojoj provinciji prava koja je
imala, koja joj pripadaju kao redodržavi. Danas se za temeljna prava
hrvatskog naroda u BiH mora zauzimati znanjem, argumentima i, dakako,
hrabrošću, odvažnošću. Fra Filip Lastrić doista može biti nadahnuće,
njegovo djelo i život, primjer dobrih osobina i ispravnih postupaka,
pokazuju kako je moćna kulturna, duhovna snaga.
Fra Jako Baltić u Godišnjaku napisa za svoga subrata: “Uspomena
ovog oca kod potomstva vavik će biti u blagosovu. Dila će njegova
uspomenu njegovu vavik pripovidati.”
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
56
Izbor tekstova
Mladen Bevanda
5. PREPORODITELJ ŠKOLSTVA6
Ime fra Stjepana Marijanovića neizostavno je u svim bibliografijama ne
samo Franjevačkog reda. U plejadi najdičnijih pripadnika časnog Reda ima
istaknuto mjesto, kao i u našoj kulturnoj baštini uopće. Stao je u vrstu
“Znameniti i zaslužni Hrvati 925.-1925.” Suvremenici su ga štovali i cijenili.
Njegova su subraća - fra Blaž Josić i fra Ambroz Matić - njemu u čast,
napisali na latinskome jeziku antologijske pjesme.
Njegovo ime i djelo ne blijede, evo, ni nakon dva stoljeća.
Rođen je 15. siječnja 1794. u Lipnici, Kraljeva Sutjeska, zemljopisnom i
duhovnom podneblju gdje mu i znameniti subrat Bono Benić (1708.-1785.),
autor čuvenog Ljetopisa sutješkog samostana, što ga je preveo i priredio dr.
Ignacije Gavran, a objavljen je 1979. Marijanović je rođen iste godine kad i
fra Andrija Kujunđić (1794.-1873.), provincijal, jezikoslovac, potpisnik
molbe 1853. Visokoj Porti za otvaranje tiskare u Bosni. Stariji je godinu dana
od prijatelja fra Ambroza Matića (1795.-1849.), poznatog pisca, latinista, te
četiri godine od već legendarnog fra Marijana Šunjića (1798.-1869.),
biskupa, poliglota...
Fra Stjepan Marijanović je povijesno značajan, prije svega, po svom
neumornom i plodnom djelovanju na preobrazbi onodobnog školstva.
Ubraja se zapravo u red najzaslužnijih preporoditelja i promicatelja
školstva u Bosni Srebrenoj. Uz iznimku dr. fra Julujana Jelinića (1877.-1931.),
Marijanovićevo djelo još nije na odgovarajući način istraženo i predočeno...
Pošto je stekao osnovnu i srednju naobrazbu u samostanu u Kr.
Sutjesci, školovao se sedam godina u Hrvatskoj i Ugarskoj (1810.-1817.). Po
završetku studija vraća se u Bosnu, gdje obnaša dužnost župnika u Varešu,
6 Stećak, br. 6., 1994. godine.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
57
Izbor tekstova
gvardijana samostana u Kr. Sutjesci, kustosa, meštra novaka, te provincijala
Bosne Srebrene od 1838. do 1842. Svi oni koji su se više zanimali za njegov
život i njegovo djelo suglasni su, da je bio uman i radin, odgovoran i
sposoban, privržen Redu, odan svojoj Redodržavi.
Fra Stjepan živi i djeluje u razdoblju kad se tek naziru promjene u
Turskom Carstvu u korist razvitka školstva i uopće ropskog položaja raje.
Marijanović je dobro poznavao onodobne prilike u školstvu, prije svega
u Hrvatskoj, Ugarskoj. Budući da je tamo i studirao, bio je dobro upoznat sa
svim mjerama koje su poduzimane u tim zemljama glede razvitka školstva.
Carica je Marija Terezija, nakon nje i njen sin joj Josip II., pridavala veliku
pozornost kulturno-prosvjetnom razvitku, posebice promicanju školstva.
Reformu je škola povjerila Ignazu Felbigeru, veoma sposobnom,
kompetentnom svećeniku. Nakon što se u Berlinu upoznao s organizacijom
školstva u Njemačkoj, Felbiger je 1774. godine napisao “Opću školsku
naredbu za normalke, glavne škole i trivijalke u svim carsko-kraljevskim
nasljednim zemljama”. Svoje je pak metodske i pedagoške poglede razradio
u knjizi Methodenbuch. Po ugledu na tu naredbu u Ugarskoj je 1777. godine
usvojen Ratio Educationis (Smisao odgoja). Ovim je uredbama - propisima
pohađanje škole bilo obvezatno, a nadzornici su se škola starali o njihovoj
provedbi. Valja podsjetiti da je u BiH obvezatno osnovno školovanje
regulirano zakonom 1911., ali i tada selektivno. Napomenimo da je
sveučilište u Beču otvoreno još 1365., za Marije Terezije znatno reformirano,
smješteno u novu zgradu, a u BiH je časni fra Ilija Starčević osnovao prvu
pravu osnovnu školu 1823. u Tolisi!...
One je godine, kada se fra Stjepan rodio, u Parizu otvorena čuvena
Politehnička škola - moderna škola za izobrazbu inženjera. Čuveni
reformatori europskog i svjetskog školstva, na primjer: J. A. Komensky
(1592.-1670.), John Locke (1632.-1704.), J. J. Rousseu (1712.-1778.), već su
odavno u vječnosti...
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
58
Izbor tekstova
Između 1870. i 1890. nepismenost je u zapadnoj Europi gotovo nestala.
Fra Stjepan se našao pred složenim zadatkom. Školovanje - priprema
kandidata za svećenike u njegovo doba nije na zavidnoj razini. Studirali su
u drugim zemljama, ali su zbog neodgovarajuće pripreme zaostajali za
studentima drugih zemalja. Zapravo, teško su pratili predavanja i koristili
literaturu jer njihovo poznavanje latinskog jezika ne bijaše zadovoljavajuće.
Marijanović je svestrano sagledao prilike, dijagnosticirao slabosti te
predložio terapiju, mjere, za prevladavanje nepovoljnog stanja.
Svoje je stavove - mjere, razradio i objelodanio u djelu “System
literarium pro directione scholarum provinciae Bosnensis…“. Definitorij je
Bosne Srebrene odobrio ovaj sustav 1826., a svojim ga je dekretom ponovo
potvrdio 1833. Za povijest je školstva ovo veoma važan dokument. To je,
zapravo (i sve u svezi s tim), prvi cjeloviti statut, zakon - zbirka pravila i
propisa kojima se reguliraju relevantna pitanja organiziranja školstva.
Ovaj je sustav, uz manje korekcije, bio u uporabi sve do 1882. Uz fra Grgine
tzv. Ustanove iz 1865., te reforme u Gučoj Gori 1868. (i još neke), to su
temeljni propisi za proučavanje onodobnog školstva u BiH.
5.1. Korjenite reforme
Marijanović skreće pozornost na nedostatak adekvatnih priručnika za
učenike i profesore. Upozorava da su kandidati i njihovi učitelji previše
angažirani na drugim poslovima na štetu učenja. Dotad ni školska godina
nije bila strogo određena, kao ni nastavni predmeti, sadržaji, ispiti. To je, uz
druge slabosti, utjecalo, zaključuje Marijanović, da kandidati iz bosanskih
samostana nisu bili na odgovarajući način pripremljeni za studiranje na
europskim sveučilištima. To je, dakle, potaknulo, ponukalo, dalekovidog
Marijanovića da se prihvati kompleksnog i odgovornog zadatka -
preobražaja školstva. Osnovni je zapravo cilj: kako unaprijediti izobrazbu
dječaka za teološko-filozofski studij. Franjevačko srednje školstvo još nije
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
59
Izbor tekstova
bilo centralizirano. Integracija je ostvarena, provedena 1882. - osnivanjem
gimnazije u Kreševu; nakon godinu dana premještena je u Guču Goru, 1900.
prelazi u Visoko, 1992. izmješta se u Bašku Vodu. Podsjećamo da su
franjevci još od srednjeg vijeka odgajali vlastiti podmladak, a navlastito od
uspostave Vikarije 1354. Marijanovićeve su reforme korjenite, temeljite.
Njegovim se sustavom stanje stubkom mijenja nabolje. Ovim je
sustavom školstva godina počinjala početkom rujna, a završavala se krajem,
odnosno kasnije prvog kolovoza (prema austrijskom zakonu). Školska se
godina dijelila na dva semestra: prvi do Poklada, a drugi od Čiste srijede.
Nastava se izvodila prije i poslije podne. Ispiti su održavani krajem svakog
semestra, te tri puta tijekom polugodišta. Ove su škole trajale pet godina.
Učenici se prvog razreda nazivaju normaliste, dragog principaliste, trećeg
grammatiste, četvrtog syntaxiste i petog rethores. Profesori su bili obvezni
davati domaće zadatke, a jedanput tjedno i školske. I jedne su i druge
morali pregledati, a učenici, tako ispravljene, prepisivati. Da bi učenici što
prije i što bolje naučili latinski, morali su nakon druge godine njime
govoriti, a u novicijatu se moglo komunicirati samo na latinskom jeziku.
Ove su škole (latinske gimnazije) stanovita kombinacija trivija i kvadrivija.
Tijekom se školovanja učio hrvatski, latinski i jedan živi jezik, te povijest,
artimetika, geometrija, retorika, glazba, kršćanski nauk. Dječaci su dolazili
u samostan u dobi od 12. do 14. godine. Marijanović je tražio da se profesori
i učenici oslobađaju drugih dužnosti kako bi imali što više vremena za
učenje, za školske obveze.
Škola je imala ravnatelja, a o provedbi sustava starali su se i posebni
nadzornici. Po pedagoškim kriterijima ovo je bio moderan sustav. Nije
mnogo zaostajao iza Allgemeine Scholordnung (1774.) i Ratio educationis
(1777.). U ovim se školama mnogo radilo, ali ni uspjesi nisu izostajali. Otada
su kandidati iz Bosne Srebrene dobro pripremani za teološko-filozofski
studij. Marijanović je veoma stručno artikulirao i pedagoška pravila. Jasno
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
60
Izbor tekstova
je i mjerodavno izložio svoje misli o učiteljima, učenicima, oblicima rada,
metodama, motivaciji, učenju, ocjenjivanju, ispitima i drugim bitnim
pitanjima odgoja. Svojim je shvaćanjima nadilazio vrijeme u kojem je živio i
djelovao. Njegovo načelo (preporuke) da se učitelje, koji unose inovacije
(novotarije) u nastavu ne smije prekoravati zbog toga nego ih treba
hrabriti, sokoliti - čini se kao da je danas izgovoreno, a ne gotovo prije dva
stoljeća. Fra Stjepan ukazuje na važnost odgoja o kojemu, kako ističe,
neposredno ovise sva društva. Zanimljive su njegove misli o odgojnim
sredstvima, o kažnjavanju i nagrađivanju. Uz pomoć Jelenića saznajemo da
je, govoreći o kažnjavanju djece rekao: “Dijete neprestanim šibanjem izgubi
strah i stid”. Bio je zahtjevan prema učiteljima. Dobro je znao koliko je to
važna zadaća. Stoga sugerira, preporučuje da za ovu odgovornu dužnost
treba birati osobe koje su urešene ne samo umnim sposobnostima i dobrim
ponašanjem nego i one koje za učiteljstvo imaju dobru volju, osobe koje su
vesele, nepristrane, koje ne uspostavljaju bolećivu familijarnost, niti pak
one koji vrijeđaju ličnost i dostojanstvo učenika. I danas su aktualne
njegove misli, odgojna načela, razborito i stručno oblikovana. Marijanović
je pisao i priručnike.
Njegov “Bukvar iliti početak slovstva…“, objavljen je u Budima 1836.
Pojedini povijesničari školstva uzimaju za prvu knjigu u Bosni, koja je
isključivo prava školska početnica. Navlastito je zaslužan kao pisac latinske
gramatike u dva sveska, ali i drugih djela u kojima se bavi pitanjima odgoja i
izobrazbe. U serioznoj raspravi, kritičkom osvrtu na latinsku gramatiku (fra
Tome Babića 1680.-1750., fra Lovre Šitovića 1682.-1729., fra Amroza Matića
1795.-1849., Filipa Kunića 1821.-1871.), fra Stjepan Pavić, mjerodavan, smatra
Marijanovićevu gramatiku “jedinom našom cjelovitom gramatikom, jer ona
jedina sadrži i sintaksu u pravom smislu riječi”.
Ako se Marijanovićev učinak mjeri zapadnoeuropskim kriterijima,
onda njegovo djelo i nije posve originalno, nije na razini pedagoškoškolskih
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
61
Izbor tekstova
reformatora čije su ideje imale i vršile presudan utjecaj na razvitak školstva
u mnogim zemljama. Ta su učenja zapravo međaši kamenovi u razvitku
pedagoške znanosti uopće. Ali kad se sagleda povijesni okvir, tužni
kontekst, u kojem je djelovao fra Stjepan, onda je on za naše prilike, poput
Felbigera i drugih velikih, značajnih, europskih reformatora u školstvu i
pedagogiji.
Fra Stjepan Marijanović nije preuzimao gotova rješenja, nego je na
osnovi širokog praktičnog iskustva i teorijskih spoznaja, te poznavanja
prilika u drugim zemljama, izgrađivao školski sustav, pisao priručnike,
pridonosio napredovanju školstva u Bosni Srebrenoj. Razumijevao je odjek
vremena, ali, i svojim je umom, vizijama i praktičnim djelovanjem utjecao
na epohu. Svojom učinkovitošću je najneposrednije vršio pripremu za
preporod, ne samo u razvitku školstva, što je nakon njega ostvarila
(obavila) djelotvorna plejada povijesno zaslužnih fratara Bosne Srebrena.
Za fra Stjepana se pak može reći, da je preporoditelj onodobnog i preteča
modernijeg školstva u BiH. Živio je, stvarao i obnašao odgovorne dužnosti
u posve nepovoljnom razdoblju. Umro je u svojoj 54. godini, osmog ožujka
1848. godine u istinski svojoj (i našoj) Kraljevoj Sutjesci.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
62
Izbor tekstova
Mladen Bevanda
6. PASTORALNI DJELATNIK, ZNANSTVENIK, GRADITELJ...7
Obljetnice prvog Vrhbosanskog nadbiskupa dr. Josipa Stadlera su
značajni datumi hrvatske prosvjete i kulture, svijesti o nacionalnom i
kulturnom identitetu. Sav je svoj život, svoje sile i talent, vođen snažnom
ljubavlju, darovao čovjeku, narodu. Njegovo je djelo tradicija za koju se
može uhvatiti, držati, s kojom se može i treba dičiti. Za života su ga nazvali
“apostolom kršćanske ljubavi”, “sirotinjskim ocem i majkom”, “svecem i
čudotvorcem”, “Našim Atanazijem”, “ocem domovine!”, „najvećim
čovjekom u Bosni”... Pjevali su mu pjesme i klicali, izgovarali njegovo ime s
dubokim poštovanjem. Štovali ga svećenici, cijenili biskupi. Europa ga je
poznavala, divila mu se. Uvažavali su ga i oni koji mu nisu bili naklonjeni.
Njegovo je djelo bogata ostavština, naša povijest, baština. Jedna je od
najsvjetlijih pojava na nacionalno-kulturnom obzorju.
Svakom se ljudskom djelu, naravno, mogu staviti i prigovori, ono
vremenom blijedi, ali Stadler i danas stoji visoko na hrvatskom, katoličkom
obzorju. Usprkos svemu veliki se ne mogu umanjiti, ne može im se oduzeti
ono što im pripada. Bogati radni vijek, prožet moralnim stvaralačkim
angažmanom, uvrstio ga je u red ne samo najzaslužnijih predstavnika
epohe nego Hrvata uopće.
Od njegova je imena i djela neodvojiva kulturna i ukupna povijest
Sarajeva u kojem je tako predano radio i djelovao punih trideset i sedam
godina. Ni prije ni poslije njega nijedan vjerski dostojanstvenik, ali ni
državnik, političar, vojni zapovjednik, nije tako dugo obnašao visoku
dužnost u ovom gradu i ostao na nedostignutoj razini. Ovdje je proslavio
pedesetu obljetnicu svećenstva (1918.) i dvadeset i pet godina biskupovanja
7 Stećak, br. 2., 1994. godine.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
63
Izbor tekstova
(1906.). Napisao je petnaestak knjiga i brojne tekstove, prevodio sa stranih
jezika. Istovremeno je filozof, znanstvenik, odgajatelj, javni i pastoralni
djelatnik. Njegovo grandiciozno pregalačko djelo uvrstilo ga je u red prvih
graditelja i preporoditelja u dugoj povijesti ovog grada. Uresio ga je
impozantnim tornjevima i kupolama, velebnim zgradama, školama,
zavodima. Ovdje su neizbrisivi tragovi njegova uma i srca, njegovih
izvanrednih kvaliteta, sposobnosti i duhovnosti. Ako je olimpijska ideja
vodilja: brže, bolje, više, Stadlerova bijaše: najbolje, najviše, najbrže,
prožeto lijepim, istinom, dobrotom, ljubavlju. Njegov pokretački duh bijaše
najviše konstruktivne kreacije, a osrednjost se nije mogla uznositi na razinu
obrasca. Sve što je radio i uradio metodološki je dobro kreirao, svemu je
pristupao s krajnjom ozbiljnošću i odgovornošću. Iako je minulo stoljeće od
njegove pojave u ovom gradu ni najoštrije kritičke artikulacije ne nalaze
zamjerki njegovim nadahnutim magistralama, snažnom dignitetu njegove
etičke cjelovitosti. Njegovo doba je razdoblje najvećeg procvata, a Sarajevo
je bilo istinsko kulturno središte.
Stoga se neizbježno postavlja pitanje: Tko je dr. Josip Stadler što je
stekao bezbrojne zasluge za Vrhbosansku nadbiskupiju, za Sarajevo, za
BiH, a ovdje nema ni trga ni ulice, spomen škole s njegovim imenom. Ne
može se tako plodno djelo ocrtati jednostavnim nizanjem činjenica. Za
cjelovitiju je prosudbu njegova života i djela potrebno organizirati simpozij
kojim bi se tek mogla iskazati sva slojevitost njegova zamašnoga djela. Već
je organiziran simpozij o njegovom duhovnom radu. Ovom prigodom
naglašavamo njegovu kulturno-prosvjetnu djelatnost, tim prije što je
školstvo u ovoj sredini u njegovo doba dostiglo zavidnu razinu.
6.1. Od sirotišta do nadbiskupske stolice
Rođen je 24. siječnja u Brodu na Savi kao šesto dijete u skromnoj
obitelji Đure i Anice rođ. Blažić. Imao je samo deset godina kad mu je
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
64
Izbor tekstova
umrla majka, jedan brat i sestra, a slijedeće godine (4. veljače 1853. god.)
umire mu i otac. Siročad Stadler nalaze novi dom u nesebičnoj obitelji Jure
i Mate Oršić, također u Brodu. Godine 1855. završava osnovnu školu u
rodnom gradu, potom boravi u sirotištu u Požegi do 1858. godine, a zatim
odlazi u zagrebački orfanotrofij i nastavlja peti i šesti razred na
gornjogradskoj gimnaziji. U zagrebačkom sjemeništu završava gimnaziju
1862. godine. Maturu je položio s odlikom i pošto bijaše uzoran, isticao se
najboljim osobinama, predložen je za pitomca Germanikuma i papinsko
sveučilište Gregoriana. U Rimu je s devetnaest godina. U vječnom gradu
ostaje sedam godina. Tu su se otkrivale i razvijale njegove velike
sposobnosti i mogućnosti. Bio je noblis de laure (najbolji student po
učenju). Doktorirao je filozofiju 1865. (22 godine) i teologiju 1868. (25
godina). Za svećenika je zaređen 06. lipnja 1868. Po povratku u Zagreb
imenovan je prefektorom u sjemeništu, a 1874. Postavljen je za
izvanrednog, a potom i redovitog profesora na Zagrebačkom teološkom
fakultetu. Od 1878. do 1880. dekan je fakulteta. Dvadesetog studenog 1881.
godine posvećen je za biskupa u bazilici sv. Klementina u Rimu, u kojoj je
grb apostola sv. Ćirila. Ponovnom uspostavljanju redovite hijerarhije u BiH,
papinskom bulom od 5. srpnja 1881. imenovao je papa Leon XIII profesora
dr. Josipa Stadlera za prvog Vrhbosanskog nadbiskupa. Na bosansko je tlo
stupio 11. siječnja 1882. godine, za tri dana doputovao u Sarajevo gdje je
sutradan 15. siječnja 1882. introniziran u crkvi sv. Ante.
Preuzimajući veliku odgovornost nije sjeo na stolicu bogate, stare
nadbiskupije, s posjedima i velikim prihodima. Došao je u stvari u zemlju
nepismenog i siromašnog puka da se žrtvuje za svoj narod, da na prostranoj
njivi bude neumoran orač i sijač. Ili kako pjesnik (Isidor Poljak) kaže:
“Ti sijač Božiji sijao si Njivu/Kad pripicalo s neba sunce vrelo/
Kad dizali se vjetrovi i bure/A udarali gromovi o čelo./Njivi
Božijoj svu si snagu dao/Um, volju, boli, nade i čeznuća./”
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
65
Izbor tekstova
Zatekao je puk koji je samo čudnovatom otpornošću izdržao svoju
višestoljetnu kalvariju. Zahvaljujući svojim “ujacima”, koji također bijahu u
trajnoj opasnosti, stoljećima mu bijahu njihovi samostani lux in tenebris.
Katolički je puk usprkos brojnim iskušenjima i stradanju očuvao vjerski i
nacionalni identitet. Nadbiskup se susretao s ljudima koji su naučili na
trpljenje i progonstvo, bez negodovanja i orijentacije na ugroženost i
optuživanje. To su ustvari ljudi koji trpe šutke, štoviše s rezignacijom
prelaze preko brojnih životnih nedaća. Ne boje se žrtava za slobodu, za
očuvanje svoje tradicije i baštine. Nadbiskup je i sam trpio velike patnje pa
je dobro razumijevao položaj ljudi. Govorio je da nevolja uči ljude što nikad
ne bi znali. Narod i svećenici su jedva dočekali Nadbiskupa, jer su znali da
im donosi izbavljenje i konačno slobodno ispovijedanje vjere za koju su dali
tolike žrtve. Po preuzimanju časti i odgovornosti našao se Stadler pred
mnogobrojnim dilemama, brojnim pitanjima, zagonetkama, ali se kretao sa
sigurnošću pred kojom su se otvarali novi svjetovi, nova okruženja, novi
obzori. Od prvog je dana težio što boljem, a znao je da se do uzvišenog ide
preko poteškoća - ad augusta per angusta. Došao je ustvari iz razvijene
Europe u izrazito zaostalu sredinu, da bi obavio veliku preobrazbu.
6.2. Školstvo je važno kao i sloboda
Nadbiskup je Stadler dao tako zamašan doprinos arhitektonici našeg
školstva da nitko prema tomu ne može biti ravnodušan, nezainteresiran.
To je gotovo sama srž, punctum saliens, njegova predanog rada.
Školstvo je važno kao i sloboda jer za budućnost se tek treba izboriti. Posve
su u pravu oni (istraživači) koji kažu da dr. Stadler nije ništa drugo učinio
za Herceg-Bosnu nego što je podigao Travničku gimnaziju i sjemenište,
njegovo bi ime sijalo zlatnim neizbrisivim slovima zabilježeno u povijesti
Katoličke crkve i hrvatskog naroda. Gimnaziju u Travniku otvorio je 1882.
godine, moglo bi se reći, odmah po dolasku.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
66
Izbor tekstova
Odgoj je povjerio učenom redu Družbe Isusove, jer je želio da BiH što
prije uvede u civilizirano društvo. Škola je u početku smještena u
iznajmljenoj kući, a zgrada je građena etapno. Kada je na Badnji dan 1888.
godine bilo sve završeno ugodno se doimala impozantna dvokatnica duga
72, a široka 54 metra. To je dugo bila najveća zgrada u BiH. Ali škola i
sjemenište su i knjižnice, muzej, zbirke, sekcije, đački list, crkva,
sjemenišna kapela, kućna kapela, vrt, igrališta, rasvjeta, vodovod, i mnogi
drugi sadržaji. Škola je posjedovala knjižnicu sa više desetaka tisuća knjiga,
neke bijahu prava rijetkost. Prirodopisna zbirka bijaše među najbogatijima.
Stadler se u školstvu mjerio s Europom. Kakvoćom izobrazbe, dobro
organiziranim školstvom, htio je ustvari što prije premostiti višestoljetnu
zaostalost. Znao je da je ulaganje u odgoj i obrazovanje najsloženiji
zadatak, ali i da je to bogatstvo svakog naroda. Hrvati, katolici, Sarajevo,
BiH, imaju 1890. godine sve stupnjeve školovanja od predškolskih
ustanova, pučkih i srednjih škola, preparandije, gimnazije do fakulteta.
Stadler je ustvari udario temelje modernom školstvu u BiH iako se ta
činjenica još prešućuje. Godine 1893. otvorena je zgrada Bogoslovije pa su
studenti iz Travnika prešli u Sarajevo. Nije bilo lako izgraditi gimnaziju i
sjemenište u Travniku, Bogosloviju u Sarajevu i onda to sve uzdržavati i
održavati. Da je moguće sve školske i kulturne objekte, koje je Nadbiskup
podigao, smjestiti na jednom mjestu, takav kompleks vjerojatno ne bi
imalo nijedno onodobno sveučilište u Europi. Baš kao i biskup Strossmayer,
ostajali su i mnogi drugi začuđeni pred tim velikim djelima.
Duhovni se plodovi ne mogu izraziti tek brojkama. Ipak valja se
podsjetiti da je samo Travnička gimnazija u kontinuitetu radila 62 godine.
Bila je to škola na glasu u cijeloj Monarhiji, a i u Karađorđevićevoj
Jugoslaviji. Travnik bijaše središte i rasadiše inteligencije pa se govorilo
“Lašva Sarajevo poplavila”. Učenici bijahu na glasu po izobrazbi, odgoju i
općoj kulturi. Imali su otvoren put na ugledna europska sveučilišta. Ali, zar
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
67
Izbor tekstova
se i Stadler nije školovao i odgajao na istaknutom sveučilištu, gdje studiraju
najbolji. Nadbiskup je neumorno širio i svim silama promicao školstvo
kako bi narod postao prosvijetljen, da bi što prije odgojio inteligenciju i
ljude koji će znati tko su, koji će naučiti da ljube svoju domovinu, čuvaju i
njeguju svoj jezik, svoju kulturu i baštinu. Knjigom se i školstvom stalno
bavio.
6.3. Pastoralni djelatnik, znanstvenik, graditelj...8
Stadler se brižljivo i savjesno brinuo i o HKD “Napredak”. Kad je
Društvo bilo u financijskoj krizi (izgradnja Palače i konvikta “Kralj
Tomislav”) nesebično je priskakao u pomoć. Bio je ne samo moralna
podrška i poticaj razgranatoj djelatnosti Napretka, nego je Društvo stavio
pod svoje okrilje i pomagao da se njegovo stablo razgranava među
Hrvatima.
Posebno je poglavlje u Stadlerovom humanom djelovanju stalna briga
za siročad, za stare, iznemogle i napuštene osobe. I sam je odrastao u
siromaštvu pa je dobro spoznao što znači nesebična ljudska ljubav. Dosta je
autentičnih anegdota iz Nadbiskupova života što svjedoče o njegovom
ljudskom odnosu prema siromasima. Stadler je 1890. utemeljio žensku
kongregaciju i dao joj ime “Služavke malog Isusa”, a njihova je glavna briga
njegovanje i odgoj nezbrinute djece, te pomaganje starim, bolesnim,
iznemoglim osobama. Stoga je u Mjedenici uredio sirotište, ali je uskoro
bilo preseljeno pa je podigao novi orfanotrofij “Egipat” za mušku djecu
(1898.) i “Betlehem” (1899.) gdje je smještena i kuća matica časnih sestara.
U “Betlehemu” su sestre otvorile pučku školu. Još prije ovih ustanova
Nadbiskup je dao napraviti jednu daščaru, u kojoj su siromasi nalazili topli
obrok. Brojna su Stadlerova karitativna dobročinstva. Kad je Bijeljinu
pogodila katastrofalna poplava, bio je na licu mjesta. Tu je zadobio tešku
8 Stećak, br. 3., 1994. godine.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
68
Izbor tekstova
prehladu i od tada poboljeva. Kad je Travnik zadesio požar, prvi pomaže...
Nadbiskup je roditeljski i nesebično pomagao i poticao djelatnost i
drugih družbi časnih sestara. Tako je Družba Kćeri Božje ljubavi došla u
Sarajevo iste godine kad i Nadbiskup. Sestre su podigle Zavod sv. Josipa
(“grad na gori”), a svečani je blagoslov zgrade obavio (29. rujna 1882.) Josip
Stadler. Zavod sv. Augustina otvoren je one godine kad i Bogoslovija.
Godine 1884. sestre su otvorile prvu učiteljsku školu u BiH. I sestre su
Milosrdnice sv. Vinka nalazile u Stadleru potporu i iskreno razumijevanje
za svoje djelovanje glede razvitka školstva. Družba je podigla velebnu školu,
Zavod sv. Vinka, gdje je smješten vrtić, pučka i djevojačka škola s
konviktom.
6.4. Gradilo se posvuda
Gradilo se zaista mnogo i na sve strane. U Sarajevu je podignuto šest
crkava, a Nadbiskup nije dozvoljavao da se ni one na selu grade bez
projekta. Katedrala je podignuta 1889., a crkva sv. Ćirila i Metoda tri godine
kasnije. Kaptol i nadbiskupski dvor iste godine kad i Katedrala. Nadbiskup
je spiritus movens svih akcija, poglavito onih kojima se želi odgajati i
prosvjećivati. Osnivaju se hrvatska društva, kulturne institucije i druge
ustanove. Narod sazrijeva. Stvara se njegova inteligencija. Nije bilo tiska,
novinara, pisaca. Odmah po dolasku (1882.) pokreće list “Srce Isusovo”, a
od 1887. list se zove “Vrhbosna”. To je uistinu glasilo s najdužom tradicijom
u BiH, jer izlazi u kontinuitetu od 1887, odnosno 1882. do 1945. godine.
Godine 1906. pokrenuo je “Hrvatski dnevnik” u Sarajevu. “Vrhbosna” je
vršila značajnu ulogu. Okupljala, djelatnike od pera, poticala na pisanje,
njegovala hrvatski jezik, stvarala čitatelje, informirala, širila vidike.
Nadbiskup je uvelike doprinio vraćanju dostojanstva poniženom i
obespravljenom puku. To je svitanje narodne svijesti. Osigurao je ugled
Hrvatima koji imaju danas. U njegovo doba oni ne bijahu ovdje manjina
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
69
Izbor tekstova
nego su katolici tvorili i preko 30 od sto pučanstva. Grad Sarajevo, Bosnu i
Hercegovinu usmjeravao je civiliziranoj Europi.
Unatoč svemu, Nadbiskupa su klevetali. Plaćao je globe. Dobivao
ukore. Odlazio na saslušanje kod cara “Ad audiendum verbum regnum”.
Kušaju ga ocrniti kod Svete stolice. Optužuju ga za prozelitizam. Potvrdilo
se da ovdje nije lako biti nadbiskup, autoritet. Zaziralo se od jakih ličnosti.
Ustvari bojalo se osoba koje toliko nadrastaju sredinu, koje je teško slijediti
u radu.
To je, inače, burno razdoblje. U Zagrebu se nadvila khuenovština, a u
Sarajevu kallayevština. I jedan i drugi mentalitet posve protuhrvatski
orijentirani. To je i razdoblje snažne i organizirane antihrvatske i
antikatoličke propagande. “Vrhbosna” se otvoreno opirala tim strujama. U
Zagrebu je 1900. godine održan Katolički kongres.
Nadbiskup je Stadler uložio svoje snage i sposobnosti oko preustroja
Ilirskog zavoda svetog Jeronima u Rimu. Kad su Zavod htjeli zatvoriti on je
tražio da mu se promijeni ime u “Collegium Croaticum”. Ovim se izložio i
navukao nesklonost mnogih. To je izazvalo pravu buru i živu diplomatsku
prepisku. Imao je naš nadbiskup puno gorkih časova, raznih neugodnosti i
napada što su dolazili od političkih protivnika i iz crkvenih redova. Ono što
nadbiskup Stadler nije u cijelosti ostvario (1900.-1902.), postignuto je 1971.
kada je Sveta stolica na molbu hrvatskih biskupa promijenila ime Ilirskog
zavoda u Hrvatski zavod sv. Jeronima.
Pojedinci su sumnjali u Stadlerovu odanost hrvatstvu, a drugi su ga,
opet, optuživali za prekomjerno hrvatstvo. Takvih rodoljuba Hrvatska je
uistinu imala malo. Još na sveučilištu za nj se govorilo “Croata ex toto
corde” - Hrvat dušom i tijelom. Nije bio nacionalni vikač. Njegovo je
rodoljublje potvrđeno djelima. Acta loquuntur. Projugoslavenska
historiografija i politika Nadbiskupu nikad nije oprostila njegov trijalizam.
Stadler je bio jedan od istaknutih pobornika stvaranja treće države u
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
70
Izbor tekstova
dotadašnjoj dvodržavnoj monarhiji. Bosna i Hercegovina se trebala naći u
sastavu te države. I to pokazuje da je bio čovjek širokih pogleda i velikog
duha. Nadbiskupa su čak optuživali da sije neslogu među narodima, a
dobro je znano da je upravo on prvi na ovim prostorima 1896. pokrenuo
“Balkan”, časopis za međusobno bolje upoznavanje, zbližavanje i
prevladavanje predrasuda među narodima i vjerama. Časopis je postigao i
međunarodni ugled svojom ekumenskom dimenzijom.
U Stadlerovoj gimnaziji i u Bogosloviji učilo se kulturi dijaloga,
uvažavanju različitosti. Riječju, da se bude i ostane čovjek, a on je bio pravi
uzor u svemu. Stadlerove i uopće hrvatske škole bile su otvorene za sve
vjere i nacije, a nije poznat nijedan primjer da se u njima vršilo vjersko ili
nacionalno obespravljivanje. Štoviše, zahvaljujući tim školama i ukupnoj
ljudskoj klimi u njima, odgojena je i obrazovana plejada intelektualaca -
Hrvata, Srba, Muslimana, Židova. Brojni su primjeri što svjedoče o
nadbiskupovom čovjekoljublju, ekumenizmu. Za 50. obljetnicu svoga
svećeništva na primjer predao je vladinu povjereniku 17 tisuća kruna s
nakanom da se 12 tisuća podjeli dvanaestorici siromašnih, vrijednih,
vjenčanih parova koji su tog tjedna kanili sklopiti zakonski brak u Sarajevu.
Ali uvjet je da novac bude darovan trima katoličkim, trima grčkoistočnim,
trima muslimanskim i trima židovskim mladim bračnim parovima.
6.5. Neizbrisivi tragovi
Pokušavali su Nadbiskupa okriviti i što je odgoj prepustio isusovcima
jer oni tobože služe interesima tuđinaca, odnarođuju hrvatski narod,
zatomljuju mu jezik i slično. U školi i u javnom životu inače sustavno se
stvarala iskrivljena slika o ovom redu, a nije se upoznavala njihova
mnogovrsna i plodna djelatnost. Tako su neki zaslužni hrvatski isusovci kao
pisci i znanstvenici poznatiji u svijetu nego u vlastitom narodu. Isusovačke
su škole veoma ugledne (u cijelom svijetu) već stoljećima. Podsjećam da
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
71
Izbor tekstova
danas isusovci vode 177 visokih škola i sveučilišta i 147 srednjih škola u 65
zemalja.
Bilo je dosta spletkarenja oko odnosa biskupa Strossmayera prema
Stadleru. Točno je da mu u početku nije bio naklonjen, ali kad je vidio što i
kako radi, rekao je da je on svetac, čudotvorac. Strossmayer je smatrao da
svećenik, a posebno biskup, mora imati četiri kvaliteta: pobožnost, učenost
ljubav prema svom narodu i ljubav prema Crkvi. Te kvalitete našao je u
Stadleru, i zato ga je zavolio. Strossmayer piše: “Ja sam svom kraju i koncu
blizu, ali me tješi misao i da ostaje poslije mene jedan svet i značajan
biskup među nama”. Još je mnogo, mnogo sličnih ljudskih odnosa među
velikanima, o čemu bi se mogla napisati i posebna rasprava.
Bilo je, naravno, i drugih difamacija na adresu Nadbiskupa, baš kao što
se i o Crkvi pokušava insinuiranjem sustavno stvarati zao glas. Današnje
držanje i ponašanje Katoličke crkve i nadbiskupskog ordinarijata najbolje
opovrgava sve one klevete što su se desetljećima tako tendenciozno i
bezočno pripisivale Katoličkoj crkvi.
Kad su Nijemci u Berlinu postavili spomenik Goetheu, napisali su na
spomeniku: “Goethe, der Eine”. Moglo bi se kazati: i, Stadler je jedan!
Pokopan je prije 75 godina u Vrhbosanskoj prvostolnici, a na spomeniku
piše: “lile erat lucerna ardens et lucens”. Mnogo je sjajnih listova u lovor
vijencu Stadlerove slave. Pjesnik bi rekao da se pred njim lomio led na
velikim rijekama povijesne zaostalosti.
Stoljeće je minulo, ali su još živi tragovi Stadlerove inicijative i poleta.
Rijetki su oni koje ljudi dugo pamte, a Stadlerove se uzvišene osobe živo
sjećaju jer na sve strane podsjećaju njegova uzvišena djela. On je integralna
ličnost, a jedino takva osoba je i mogla obaviti ovako gigantsko djelo.
Prema Stadleru treba biti konačno pravedan. Vrijeme je da se bude
pravično prema prošlosti, pojedinim razdobljima, povijesnim ličnostima i
događajima. Kad se pak piše o Stadlerovim zaslugama za razvitak školstva,
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
72
Izbor tekstova
fakte treba uzimati sina ire et studio, ne površno i tendenciozno, bez
ideološkog redukcionizma i manipuliranja. Što se više spoznaje Stadlerovo
povijesno djelo, sve više raste i (naša) zahvalnost prema Njemu. Dostojan je
bio mitre i biskupskoga štapa. Pjesnik kaže da je s Vrhbosnom srasto po
plodnome radu svojem i nastavlja:
I poslanstva on se primi hrabar
Vedar blag i mio/
krčeć stazu prema cilju, bez uzdaha
bez jauka/
sa lica mu znoj teko, a u srcu
je jade krio/
al’do smrti blagotvorna ne klonu mu ruka.”
Nadbiskupov život bijaše rad, molitva, trpljenje za svoj narod, ljubav i
poštovanje za sve druge narode i vjere. Opomena mu je želja da se
njegova djela koriste u namjene za koje ih je njihov tvorac i podigao.
Ovaj grad, katolici, hrvatski narod i svi dobronamjerni ljudi ponosni
su na nadbiskupa Josipa Stadlera. On je otišao u hrvatski Pantheon.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
73
Izbor tekstova
Mladen Bevanda
7. FRA GRGA MARTIĆ, 24.1.1822. - 30. VIII. 1905.9
Teško je naći prave, prikladne riječi kad se govori o velikanu,
znamenitom čovjeku. Fra Grga se svojim zamašnim, razgranatim djelom
zaista izdvaja, izdiže u povijest hrvatskoga naroda, na diku je svoga časnog
Reda, Bosne Srebrene. Bilo je i prije, a i nakon njega, župnika, fratara i
drugih dužnosnika u ovom gradu, ali je rijetko tko tako veličan, štovan,
ostao u pamćenju naraštaja. Devedeset godina nakon njegove smrti
obnavljamo sjećanje jer nije živio samo za svoje vrijeme nego i za
pokoljenja. Ostavio je dubok trag, potomstvu bogate plodove svoga velikog
srca i uma.
Fra Grga je središnja osoba svoga doba. O njegovom je plodnom djelu
mnogo pisano. Priznavali su ga i stranci i domaći najumniji ljudi. Svi su
suglasni: bio je djelatan duh, čovjek ogromne radne energije, praktične
mudrosti, ali, iznad svega, darovit. U svojoj doktorskoj disertaciji Andrić
kaže da je “obdaren posebnom lakoćom u stvaranju”.
S uspjehom se bavio mnogim djelatnostima. Pisao je pjesme, prozu,
putopise, kritiku, priručnike, sakupljao narodno stvaralaštvo, podizao škole,
crkve. Bio je odgojitelj, književnik, diplomat, humanist, narodni
predstavnik. Nadasve, fra Grga je uzoran fratar. Njegov subrat, devet godina
stariji fra Jako Baltić - inače strog prosuditelj - u svom Godišnjaku piše o
župniku sarajevskom slijedeće:
“Učen i vrstan redovnik koga zato cine ne samo konzuli nego isti
velikaši turski”. Fra Grga je neprekidno na poprištu, na vjetrometini.
Pokreće, budi pospane, hrabri umorne, obeshrabrene, ulijeva nadu.
A tko bi bio ravnodušan prema ovim njegovim stihovima:
9 Izlaganje u crkvi Sv. Ante na Bistriku 1995. godine u povodu 90.-te smrti fra Grge Martića.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
74
Izbor tekstova
“Ustaj Bosno iz sna davna!
Protri nujne oči tvoje,
Jer sunašce granulo je
Ispred tvoga praga tavna“.
Istinski je narodni prvak, duhovni predstavnik onodobnog
oslobodilačkog raspoloženja. A nije lako zadobiti povjerenje naroda. Samo
rijetki steknu takvu naklonost, ostanu u pamćenju.
Ne štedeći se i ne plašeći, pomagao je savjetima, posredovanjem i
zauzimanjem kod vlasti. Postao puku, od Save do Gabele, sigurnost, osoba
u koju se moglo pouzdati. O tomu i sam piše:
“Gdje zakuha kukavica sinja,
S toka Save do Gabelske mlave,
Na njegova odkukala vrata“.
Francuski konzul Leopold Moro kaže: “On ima inteligencije, znanja i
iznad svega poznavanje ljudi i stvari u ovim zemljama”. Dovoljno je
(propitati fra Grgine putopise pa se uvjeriti da poznaje svaki kutak ove
zemlje, ali i susjedne, njene ljude, običaje, događaje. Nitko kao on nije tako
osjećao dušu, bilo naroda, niti je bolje poznavao narodnu tjelesnu i
duševnu muku, životnu borbu, njegove težnje, potrebe, čežnje, očekivanja.
Ali, nitko mu nije toliko ni pomogao, bio mu privržen. Fra Grga je,
zaista, preteča, istinski borac za ljudska prava i slobode, ali ne samo
verbalno, riječima nego, prije svega, konkretnim djelima. U potpunosti je
razumijevao obespravljene, ponižene, ugrožene. Bio je odvažan, dosljedan
borac za istinu, pravdu. Dok su se drugi klonili, izbjegavali vlast, zazirali od
nje, jer je pravda bila na prodaju, a najviši dužnosnici vlasti bolovali od svih
sedam smrtnih grijeha, fra Grga je moćnicima hrabro ukazivao na
nepravde. Andrić je u svezi s tim napisao: “Vičan jezicima, vješt i okretan
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
75
Izbor tekstova
on je uvijek umio da održi najbolje odnose sa stranim konzulima i sa
sultanovim namjesnicima, te da na taj način izvuče najveću korist za svoj
Red i svoje vjernike”. Bilo je poznato, svima znano da fra Grga postupa na
pošten način, da je na strani istine, pravde, obespravljenih...
Nije se distancirao od problema. Opredjeljivao se bez straha da će
jednima biti pravo, drugima krivo. Njegova je supstancija vjera, etička
načela, ispravan moralni stav. Svoj stav, koji je i danas tako aktualan,
formulirao je u stihu: “Nije slava biti i živiti /Seb na zgodu a rodu na škodu”./
Ovo je, zapravo, misao vodilja, lajtmotiv njegova djela, kredo njegova
življenja...
U medžlisu, vijeću, nije bio tek formalno, evet efendija, kakvih je danas
nažalost mnogo, netko tko samo povlađuje, odobrava. Naprotiv, on se
predano, ne bojeći se žrtava, zauzimao za ljude bez obzira na njihovu vjeru,
naciju, socijalni status.
Velike su fra Grgine zasluge na mnogim područjima, posebice u
Sarajevu. Da je samo prije 130. godina otvorio školu, izgradio crkvu i za
Uskrs 1871. godine postavio prvo zvono, uz nazočnost stranih konzula, te
pozvao časne sestre Milosrdnice iz Zagreba prije 124. godine, i pomogao im
svim srcem pri otvaranju škole, zatim što je napisao priručnik za školsku
mladež, sakupljao narodne umotvorine i ovo bi bilo sasma dovoljno da ga
povijest trajno ubilježi, da ostane u svijesti naroda. Ali fra Grga je, treba li
naglasiti, (u)činio mnogo, mnogo više od toga premda je i ovo, u onom
kontekstu gotovo epohalno.
S fra Grgom je zapravo započelo jedno novo razdoblje u povijesti
Hrvata, katolika u ovom gradu. Ova se mala, živa, radna košnica stalno
povećavala. Iz plodonosnog su sjemena isklijale značajne, veličanstvene
vjerske, školske, kulturne ustanove. Od nekad male grane, doduše s
dubokim korijenom, razvilo se u Sarajevu snažno hrvatsko stablo.
Fra Grgu ovdje nisu donijeli vjetrovi niti valovi. On je kontinuitet,
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
76
Izbor tekstova
nastavljanje katoličko - hrvatske neprekidnosti, višestoljetnosti. Na
franjevačkoj okomici blistav je i snažan izdanak, razlistana grana. Na ovoj
ponos vertikali hrvatskog naroda, ali i BiH uopće, stvarali su prije njega, iz
njegova roda, dičnog Reda, na primjer: Matija Divković, Ivan Ančić, Ivan
Bandulović, Pavao Papić, Pavao Posilović, Toma Babić, Bono Benić, Jeronim
Filipović, Filip Lastrić, Nikola Lašvanin, Vice Vicić, Stipan Margitić,
Augustin Miletić, Stjepan Marijanović, a njegovi su suvremenici, i, tako
čestiti, viđeni muževi: Marijan Šunjić, Jako Baltić, Ivan Franjo Jukić, Rafo
Barišić, Mijo Batinić, Blaž Josić, Ilija Starčević, Lovro Karaula, Martin Nedić
i drugi.
Kakva plejada duhovno, moralno visoko uzdignutih fratara. Sve
domoljubi što su raspolagali silnom erudicijom, marljivošću. Išli su
neutrtim stazama, prokrčili put u mnogim područjima stvaranja. Širili su i
promicali Mir i Dobro, ekumenska načela na ovim prostorima. Jedna izreka
kaže: “Bolje je upaliti svijeću nego se žaliti na tamu”. Iza sebe nisu imali
bogate pokrovitelje - mecene, koji bi novcem i materijalnim dobrima
pomagali napredak hrvatskog puka u školstvu, umjetnosti, znanosti,
kulturi, gospodarstvu. I pored svekolike neimaštine i drugih smetnji u radu
njihova nam svjetlost omogućava bolju vidljivost, sigurnije kretanje u
ljudskom društvu, civiliziranom svijetu. Na ovom prostoru imamo svoju
hrvatsku prošlost, ako je ne predočavamo, ne spoznajemo, osiromašujemo
sebe, ostajemo bez čvrstog oslonca, samosvijesti, pravih vrijednosti.
Uvaženi znanstvenik, povjesničar dr. Srećko Džaja kaže: “Prošlost je naš
duhovni suputnik s kojim također, treba dijalogizirati”. U BiH imamo
čvrste temelje kuće u kojoj se stvarala naša povijest, hrvatski jezik i
hrvatska književnost, politička i druga misao, naša materijalna i duhovna
baština. Zahvaljujući toj našoj duhovnoj kući našem identitetu ne moramo
polaziti s nulte točke, niti će nam ponovno netko drugi pokazivati naš
vlastiti kulturno-povijesni dom!...
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
77
Izbor tekstova
Fra Grga je imao snažan oslonac i poticaje u predšasnicima. Dobro je
poznavao narodno stvaralaštvo, hrvatske pismarice, bugarštice, budnice, te
hrvatsku štokavsku i ikavsku jezičnu tradiciju. Još kao student, s dvadeset i
dvije godine, napisao je pregled književnosti u BiH. Poznavao je
Lašvaninov, Benićev, Bogdanovićev ljetopis, te “Stipanušu”, “Biskupovaču”,
“Babušu”, navlastito “Razgovor ugodni”, i druge knjige, duhovnu hranu,
omiljena djela u hrvatskim domovima. Sam kaže “da se Divkovića i
Margitića djela jošt podrpana i začađila u narodu nalaze”. Bože, koliko je
našeg blaga, zapravo, nas samih, našeg pamćenja nestalo u vatri,
požarima!... I još nestaje!...
Fra Grga je svoje misli saopćavao, uglavnom, stihovima. Njegovi stihovi
su se rado slušali, učili, jer gdje su onda knjige, novine, pismeni ljudi.
Pjesma je način komuniciranja, u službi nacionalnog, svekolikog
preporoda. Fra Grga je bio odista stvaratelj u mnogim područjima znanosti,
uz to i poliglot, ali, znao je da će pjesmom najbolje utjecati na narod,
njegovu svijest, dušu. Njegovo je doba ispunjeno nemirima, snažnim
socijalnim potresima, prijelomnim mijenama, pa se jezikom pjesme moglo
djelomično prikriti otvorene poruke. I tada je postojala blokada. Nisu se
naime smjele primati, širiti novine iz Hrvatske. Zasluga je tadašnjih
franjevaca što su, osjećajući snažnu vezanost za Hrvatsku, prevladavali te
teškoće, izoliranost Bosne, te upoznavali Zagreb, Hrvatsku, sa stanjem na
ovim prostorima, a i ovu sredinu s kulturnim tijekovima u susjedstvu, u
Europi.
Fra Grga je rođen u onom suhom, tvrdom, ali blagoslovljenom kraju.
Beskrajna odanost, vjernost ovom svetom bosanskom tlu, Bosni Srebrenoj,
nije mu bila smetnja biti privržen Hrvatskoj. Održavao je prisnu suradnju
sa svim onodobnim uglednim Hrvatima, a posebice s don Mihovilom
Pavlinovićem - s jednim od glavnih promicatelja hrvatstva. Fra Grgu nisu
mogle privući neke zavodljive parole, ideje, zapravo utopijske zamisli
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
78
Izbor tekstova
kakvih je danas i odviše. On je u prijelomnim povijesnim mijenama dobro
razumijevao interese Hrvata i uopće BiH. Jasno je i glasno ukazivao na pravi
smjer, željene i stvarne ideje, potrebe hrvatskog puka u BiH. Danas se, evo,
napokon, te njegove zamisli, višestoljetne težnje hrvatskog naroda i
ostvaruju...
Kaže se da svako djelo donekle očituje svoga tvorca, stoga preporuka:
fra Grgina djela treba čitati. Nije mu mjesto samo u muzeju, zatvorenom
prostoru, nego prije svega u nastavnim sadržajima, školskoj lektiri, u životu,
u narodu s kojim je živio, iz čije je duše govorio, za koga je i pisao. Vraćati
se fra Grgi znači ojačati, učvrstiti svoju vjeru, odanost rodnoj grudi, ljubav
prema narodu, istini. Također, lakše će se razumijevati i podnositi ovo
prijelomno povijesno razdoblje.
Jedna latinska mudrost kaže da čovjeku dostojnom slave muze ne daju
umrijeti. Fra Grga će živjeti kako u današnjem tako i u budućim naraštajima
hrvatskoga naroda.
Na kraju, od svega srca pružam podršku prijedlogu predsjednika
Odbora za obilježavanje 90-te obljetnice fra G. M. - fra Perici - Petru Vidiću
da pripreme za obilježavanje stote obljetnice od fra Grgine smrti krenu što
prije, odmah. Rado ću, na poziv fra Perice, sudjelovati u tome kao što će i
naše Društvo.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
79
Izbor tekstova
Mladen Bevanda
8. FRA GRGO U PAMĆENJU SARAJEVA I U HRVATSKOM
KULTURNOM DRUŠTVU “NAPREDAK”10
Uvod
Raduje me što nas je ovdje u Zagrebu okupilo djelo fra Grge Martića što
je zapravo svojina cijeloga hrvatskoga naroda. Od svega srca čestitam
organizatorima na veoma uspješnoj organizaciji znanstvenog skupa.
Hrvatski narod ima svoje velikane u svakom razdoblju, a fra Grgo je
zacijelo po svim relevantnim kriterijima povijesna ličnost, trajna vrijednost.
Reklo bi se: kad god smo bili s Grgom, snažio je i naš nacionalni osjećaj,
identitet, naša samosvijest, i suprotno: kad je prešućivan, zaboravljan, kao
da su ta osjećanja blijedjela. Drago mi je također što se o fra Grginom
osebujnom, razgranatom djelu govori danas šire i distinktivnije. U
minulom vremenu pojedini režimski, politički vjetrovi nisu mu uvijek bili
naklonjeni, pa u sadašnjim prosudbama, s distance, ne treba ni dodavati
ono što fra Grgo nije, ali ni oduzimati mu ono što ga resi, što zaslužuje
njegovo djelo.
Fra Grgo je posebice vezan za svoje Posušje - rođenjem, za Kreševo -
vječnim počivalištem, za Zagreb - školovanjem i nekom naročitom
ljubavlju, za Žepče - župnikovanjem, pisanjem “Osvetnika” i za Sarajevo -
dva desetljeća intenzivnog djelovanja: župnik, diplomat, graditelj, pa stoga i
ova mjesta trebaju na poseban način sudjelovati i u obilježavanju njegova
života i djela.
U ovom će referatu biti riječi samo djelimice o fra Grginom boravku u
Sarajevu te sjećanju na njega u publikacijama Hrvatskog društva Napredak,
10
Zbornik radova znanstvenog skupa fra Grga Martić i njegovo vrijeme, Zagreb, 1996. godine.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
80
Izbor tekstova
i, na kraju, nekoliko opservacija o njegovom čovjekoljublju i vezanosti za
Zagreb, za Hrvatsku, što kritičari, u pravilu, nedovoljno ističu.
8.1. Metafora vremena
Neiscrpna je, opsežna, široka, tema o životu i djelu fra Grge Martića -
fratra, književnika, domoljuba, diplomata, prevoditelja, intelektualca,
poliglota, odgajatelja, javnog i pastoralnog djelatnika. Istodobno, on je
lucidna, vedra, hrabra, poduzetna, taktična ličnost, čovjek dobra srca,
velikih sposobnosti. Još za života bio je najviše cijenjena osoba u Sarajevu,
ali i znatno šire. Govoreći o slikaru Karasu i njegovom boravljenju u Bosni,
Andrić je napisao: “... i u Sarajevu i u Travniku naišao je do sada na jednog
jedinog čovjeka sa kojim se (...) moglo razgovarati i o nečemu što je izvan i
iznad potreba i neposrednih interesa svakodnevnog života. To je bio fra
Grga Martić”. Andrić nastavlja: “Kad god bi ga pozvao na ručak, župnik bi sa
njim vodio razgovore o zagrebačkim književnicima, recitirao latinske
stihove, raspitivao se o slikarstvu u Italiji”11.
Kad je fra Grgo prvi put imenovan župnikom u Sarajevu (1851.- 1854.),
nije ovdje postojala ni crkva ni škola. Katolici su se sastajali u maloj kapelici
u privatnoj kući. Fra Jako Baltić piše: “Na 5. miseca svibnja (1853.) dogodi se
veliki požar u Sarajevu. Izgoriše kuće s desne strane Miljacke sve. (...) Ovdje
šćetuju mlogo i onako siromašni kristjani, sve jim ode u pepeo. Ovdje izgori
i naša kuća i kapela kreševskog manastira”.
Fra Grgo je međutim odmah otpočeo gradnju crkve, ili, kako kaže fra
Jako Baltić: “Na 4. lipnja (1853.) stavi se prvi kamen crkvi sarajevskoj pod
upravom revnog župnika fra Grge Martića”12. Ovo je veliki uspjeh ako se zna
da su se crvke mogle graditi tek iza godine 1851./52., kad je Omer-paša
11 Ivo Andrić, Sabrana djela, Udruženi izdavači, Sarajevo, 1986. god, Omer-paša Latas, str.
129.-130. 12 Fra Jako Baltić, Godišnjak od događaja i promine vrimena u Bosni 1754.-1882., “Veselin
Masleša”, Sarajevo 1991. god, str. 174.-175.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
81
Izbor tekstova
slomio otpor bosanskih moćnika, koji su se žestoko opirali poboljšanju
položaja kršćanskih podanika (raje). Ali i tada se odobrenje moglo dobiti uz
slijedeće uvjete: “1. Smije se crkva graditi ako na to pristanu susjedni Turci i
molbenica bude proviđena njihovim pečatima; 2. Ako crkva nije na
vakufskom zemljištvu jer crkva uz džamiju ne može biti; 3. Dozvola za
pravljenje crkve ima se dobiti iz sama Carigrada”13. Znano je također da su
troškovi za dozvole bili visoki, jer je, kako se govorilo, “do cara bilo stotinu
cara”, pa ih je sve trebalo dobro mititi, častiti, lijepo susretati, ponizan biti.
Fra Grgo je dakle započeo gradnju sarajevske crkve, koja je završena pod
župnikom fra Stipom Ljubićem.
Fra Grgo je 1856. ponovno u Sarajevu, kao službeni predstavnik
bosanskih katolika, ali je ostao samo jednu godinu.
Od godine 1863. neprekidno je u Sarajevu sve do povratka u Kreševo
1879. godine. Fra Grgo je 1865. otvorio školu u Sarajevu i namjestio
kvalificiranog učitelja (Franju Frankovića) iz Vinkovaca. Napisao je pravila
- statut za školu i tiskao priručnik zamljopisa za djecu. Prije 124 godine
(1871.) pozvao je časne sestre milosrdnice iz Zagreba. Došlo je šest sestara, a
fra Grgo im je pomogao otvoriti školu, a kasnije i čuveni Zavod Sv. Vinka.
Za Uskrs 1871. uspjelo mu je u nazočnosti stranih konzula postaviti prvo
zvono u Sarajevu. Prije toga je objesio zvono u Kreševu, i, kako kaže u
“Zapamćenjima”: “... u Kreševu pozvoni zvono, to prvo u Bosni, osim jedna
mala zvečka u Varešu ostala od starine, i u Jajcu kod Svetog Ivana, dva sata
daleko od varoši”14.
Fra Grgo je u Medžlisu (Savjetu) igrao značajnu ulogu. Nije bio tek
formalno, evet-efendija - da bi odobravao moćnicima njihove postupke,
suglašavao se s njima, podilazio im. Danas više nego ikad treba nalaziti
nadahnuće u fra Grgi, jer on nije nikad zatvarao oči pred prizorima zbilje,
13
Spomen knjiga o Sarajevu, 1900. god, str. 168. 14 Izabrana djela, tom III, Zapamćenja (1829.-1878.), str. 323.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
82
Izbor tekstova
ma koliko ona bila surova, bezobzirna.
Fra Grgo je bio prisan sa svim konzulima, koji su rado tražili njegovo
društvo, mišljenje, jer za sve bijaše zbiljska veličina, prvorazredna pojava.
Za francuskog konzula Alphons-Mariusa Rousseaua je “čovjek čestit i
neosporno najinteligentniji i najučeniji od svih bosanskih franjevaca”, a
Sainte-Marie Evariste ga smatra “slavenskim Homerom”, njegove pjesme
proglašava “remek-djelom”, Leopold Moreau pak ukazuje na njegovu
“stvarnu darovitost”. Konzul Louis-Joseph Patin mu je zajamčio sigurnost
1878. kad mu je život bio u opasnosti rekavši: “Ako se mora mrijeti, mrijet
ćemo zajedno”. Fra Grgo je ostao u njegovoj rezidenciji dvadeset i dva
dana, i u svojoj pjesmi slavi Francusku i njenog konzula ovim slovima:
“Francuske je vlasti predstavnice/A Patin se slavnim rodom viče/
Kako mu je ime rodu drago/Još je draže mom životu blago./
Blago majci što imala sina/A još blaže što ga dade amo./
Nek ga haran patnika blagosivaj Što ga Patin uzdržao živa.”15
Povijesni kontekst u kojem je fra Grgo živio i djelovao u Sarajevu bio je
veoma slojevit. I tada se naime svoja volja nametala - silom, bezakonjem,
nasiljem - onom drugom, drukčijem. Fra Grgo je, međutim, svojom
smirenošću, taktičnošću, dostojanstveno odolijevao svim olujama,
nevremenu. Bio je čvrst, siguran oslonac nevoljnicima, obespravljenima.
Ljudi su mu vjerovali, tražili njegovu pomoć. I kad se drugi ne bi usudili
intervenirati, fra Grgo je to činio, priskakao u pomoć.
Snažno je osjećao potlačenost naroda, doimala ga se njegova
nesloboda, poniženost, pa uzvikuje:
“Oj, žalosti, kad ćeš nam prestati
Žarko Sunce, kad ćeš nam zasjati?!... ”
15 Midhat Šamić: Francuski putnici u Bosni i Hercegovini u XIX stoljeću (1836.-1878.) i njihovi
utisci o njoj, “Veselin Masleša”, Sarajevo, 1981. god.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
83
Izbor tekstova
U pjesmi “Plač od Bosne” piše:
“Jesmo li te tako uvrijedili
sveznajući stvoritelju Bože?
Da nam s’ nikad oprostit ne može
Da mi takve muke podnosimo,
Usindžirim do vijeka živimo!”
Može se postaviti i (o)braniti teza: s Grgom započinje jedno novo
vrijeme za Hrvate-katolike u Sarajevu. Tada su zapravo stvorene klice,
zameci, posijano sjeme svih kasnijih hrvatskih kulturnih i dugih ustanova.
Fra Grgo je preteča svemu onome dobrom što je nakon toga postignuto u
ovom gradu tijekom Austro-Ugarske vladavine. Oživjelo je staro dobro
hrvatsko korijenje u Vrhbosni, iz stabala su udarali novi zdravi izdanci.
Hrvatski je puk tada još malobrojan, ali fra Grgo ga je objedinio,
uspravljao, prosvjećivao, osvješćivao, usmjeravao. Izvodio ga iz tmine,
duhovno krijepio i ojačavao, pripremao za ono što će doći. Fra Kazimir Ivić
kaže: “Imao je takta i smjelosti da se suprotstavi nepravdi”, i nastavlja: “Bio
je superioran posebice nad predstavnicima drugih vjera”. Andrić u svojoj
doktorskoj radnji piše: “Martić je postao duhovni predstavnik tog
raspoloženja (oslobodilačkog) i zato je cijenjen”. Njegovo je ukupno djelo u
službi nacionalnog preporoda, slobode, oslobođenja od viševjekovnog
ropstva. O tome govore i njegovi stihovi:
“Svom rodu oči otvori/ Iz sna ga smrtna probudi.
Dobra djela smrti ne imadu/ Da trudimo koliko možem
Nitko nam se narugati neće,/Počeci su tvrdi i odurni
Mnoga pakost na putu imade,/Al sve stalnost pridobiti znade.”
U istoj pjesmi su i ovi stihovi:
“Ustaj pobro od Boga ti teško,/Zar ćeš jošter sanak boraviti.
Budi braću iz sna dubokoga,/Ta dosta je četir ’vijeka bilo
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
84
Izbor tekstova
Valja i nam jednoč ustanuti,/Tek izaći danu na vidjelo”
(Prihodnica, kao poziv u kolo bratinsko)
Fra Grgo je sudionik, utemeljitelj svega onoga što su Hrvati u Sarajevu
podigli, osnovali tijekom turske vlasti. Tako je otvorio školu 1865., u kojoj
se učio hrvatski jezik, sagradio crkvu i objesio zvono, pozvao časne sestre
sv. Vinka iz Zagreba, koje su također otvorile školu. Ako bi se zanemario
povijesni kontekst u kojem je djelovao, onda bi se moglo reći: to je sasvim
nedostatno. Ali, osim toga, fra Grgo se svojom ličnošću, intelektualnom
superiornošću nametnuo suvremenicima pa hrvatsko pitanje nije bilo tek
na margini. S patnjama je puka upoznavao ne samo predstavnike vlasti
nego i konzule europskih zemalja. On je bio moralni oslonac
obespravljenom puku.
Fra Grgo i danas živi u brojnim anegdotama (ima ih preko 200), baš
kao i Latinluk u pjesmi. Ostao je u pamćenju svih naraštaja, i ne samo
hrvatskog naroda u Sarajevu.
Bez dvojbe, fra Grgo obilježava jedno povijesno razdoblje, zaštitni je
znak, simbol Hrvata, katolika u Sarajevu, jedan od stupova u povijesti
grada, metafora vremena. Zahvaljujući fra Grgi, Hrvati u Sarajevu imaju
svoju prošlost, pamćenje, čvrst oslonac. U Sarajevu pak ima danas samo
jedan trg s njegovim imenom!...
8.2. Zaklada fra Grge Martića
A koliko su sarajevski Hrvati (po)štovali fra Grgu, potvrđuje i njihova
inicijativa, što su je pokrenuli odmah nakon njegove smrti, o osnutku
Zaklade fra Grge Martića. U odluci o tome piše i slijedeće: “Fra Grgo ode ali
djela ostaše, da mu budu vječnim spomenikom, dok je sunca i mjeseca. Naš
Martić nije bio samo veliki pjesnik u narodu svom, on je sjedeći kod
vilajetske uprave blizu trideset godina bio i otac i majka sirotinje, sudac i
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
85
Izbor tekstova
utješitelj onima, koji su željeli ljudske pravde. (...) Veliki i bogati narodi
režu u mjed i mramor uspomenu svojih znamenitih ljudi. (...) Dužnost nas
zove da i nekim vidljivim znakom odamo dužnu hvalu i počast velikom
pjesniku naše zemlje, da mu ovjekovječimo ime onako, kako ga je sam
svojim pjesmama i drugim radom obesmrtio. Sarajevski Hrvati, gdje je
pokojni fra Grgo tolike godine parokom bio i najljepše dane svog života
potrošio, naumiše da se osnuje Zaklada fra Grge Martića, iz koje će se
prema sredstvima samo od kamata potpomagati jedan ili više vrijednih
mladića iz Herceg-Bosne, koji uče škole ili kakav umjetni zanat. Zakladom i
sabiranjem prinosa upravljat će hrvatsko društvo Napredak u Sarajevu.”16
8.3. Hrvatsko kulturno društvo Napredak i fra Grgo Martić
Hrvatsko je kulturno društvo Napredak tiskalo 1906. godine Spomen
knjigu o fra Grgi Martiću, što ju je ispred Odbora uredio Josip Milaković. U
podnaslovu knjige piše: “čist prihod od prodaje knjige namijenjen je
Zakladi fra Grge Martića”. Knjigu tvore pjesme i tekstovi: Kranjčevića,
Despota, N. Ostojića, dr. T. Alaupovića, fra Ignacija Strukića, Milakovića,
dr. Danijela Bana, i drugih, te nekoliko radova fra Grginih. U knjizi su i
riječi msgr. Milka Cepelića što ih je izgovorio opraštajući se nad otvorenim
grobom fra Grginim u Kreševu. Rekao je i slijedeće: “To je do sada
najznamenitiji grob u Bosni, jer je najznamenitijeg sina njezina. Za grobove
Hrvoja i Tvrtkovića, Hranića i Vukčića ne zna se danas, ali za grob fra Grge
Martića kod svjesna naroda mora se znati za navijeke. A znajte, da narod
koji je umio onako veličanstveno za živa pjesnika proslaviti njegovu
osamdesetogodišnjicu i koji se je danas ovamo iz svih krajeva Hrvatske
sabrao, taj će znati slaviti i njegovu stogodišnjicu, tristagodišnjicu i dalje.
(...) A znajte, braćo, da mogu nadoći vremena, a zuj im se vjetra u blizini
16
Odluka je objavljena u Hrvatskom narodnom kalendaru - Napredak za 1907. godinu, Sarajevo, str. 72. - 73., tiskara Vogler i drugovi.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
86
Izbor tekstova
našoj već čuje, kad će se dizati ljudi da dokinu redove, da braću tobož kao
nerodinu rastjeraju, kad će se zaboraviti na četristoljetne muke Vaše, ne
trudove i zasluge za čovječanstvo cijelo. Vi ćete tada pokazati veličajni lik
fra Grge, kojega je Vaš red, Vaša provincija sred velikog siromaštva i
neizmjernog rada svijetu i rodu dala, pak će se i sama vandalska glava
pokloniti sjeni njegovoj i družini Vašoj.”17A kako je točno prije šezdest i pet
godina, tj. 9. studenog 1930. - bijaše nedjelja - obilježena 25. godišnjica fra
Grgine smrti, saznat će se također iz Napretkovih publikacija:
Na Središnjici je Društva (HKD Napredak) odlučeno da sve njegove
podružnice prikladno obilježe dvadeset i pet godina od fra Grgine smrti. U
Kreševu je upriličena svečanost 30. i 31. kolovoza. Kroničar kaže: Okupilo se
pet do šest tisuća ljudi iz Visokog, Vareša, Zenice, Kiseljaka, Fojnice,
Konjica i drugih mjesta. Misu zadušnicu je služio dr. fra Danijel Ban, raniji
provincijal, a propovijedao je gvardijan fra Mirko Mačuga. Sutradan je na
velikom skupu govorio prof. Anto Kabačić. Tom su prigodom prodavane i
razglednice s likom Grginim, njegovom radnom sobom i njegovim grobom
- sve u korist Zaklade fra Grge Martića. Onodobna izvješća kažu: obilježena
je 25. godišnjica i u Travniku, Ponijevu (Žepče), Sjetlini (Pale), Novom
Sarajevu, a (na današnji dan) 9. studenoga i u Sarajevu. U prvom je dijelu
svečanosti otvorena spomen-ploča na župnom dvoru, a u drugom -
komemoracija u Napretkovom domu-palači.
Spomen-ploča je nestala 1945. i ne zna se gdje je. Na crnoj mramornoj
ploči ispisan je zlatnim slovima sljedeći tekst:
O dvadesetpet godišnjici smrti Hrvatskom pjesniku i župniku
Sarajevskom fra Grgi Martiću *1882. - >1905. Sarajevo. 9. XI. 1930.
Hrvatsko kulturno društvo “Napredak”.
Otkrivajući spomen-ploču na župnom dvoru, don Ante Alaupović,
17 Fra Grgo Martić, Spomen-knjiga, Hrvatsko društvo Napredak, Sarajevo, 1906. god, str.
108.- 109.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
87
Izbor tekstova
legendarni predsjednik Napretka od 1923. do 1945. i župnik Presvetog
Trojstva u Novom Sarajevu, u svom je govoru rekao: “Jednom od
najistaknutijih javnih radnika u hrvatskom narodu, naročito u Bosni i
Hercegovini, divnom pjesniku za pravu slobodu naroda, koji je krčio
drumove za narodnu prosvjetu i školstvo, političaru i diplomati, koji dolazi
u dodir i veze sa svima onda u Bosni i Hercegovini odlučujućim faktorima,
skrbnom i umnom župniku grada Sarajeva, rodoljubu koji je svom narodu
bio otac i majka, te je život zalagao za duhovno dobro povjerenog mu
stada, sinu velikog Asiškog Sveca, ispod čije se redovničke halje krilo toplo i
rodoljubivo srce, koje je osjećalo za svakog bijednika i nevoljnika, a najviše
za potištenu i sirotu raju, čija je ljubav obuhvatala sve i svakog bez razlike
vjere - tome čovjeku, kulturnom preteči Hrvatskog društva Napredak,
pokojnom pjesniku, hrvatskom Homeru, fra Grgi Martiću, prilikom 25-
godišnjice njegove tihe i blage smrti u Kreševu, otkriva Napredak ovu
spomen-ploču, da mu se vidnim znakom oduži za sav njegov trud i sve
nastojanje oko prosvjećivanja, za njegov napor i borbu, koju je morao voditi
za slobodu svoga naroda, za njegove očinske suze i pjesme jadikovke nad
kletom sudbinom sirotinje raje... Napredak mu podiže ovu spomen-ploču
na župnom dvoru, utočištu mnogih nevoljnih, koji na duši i tijelu pate, a
gdje se okrepljuju i osvježavaju za ideale svete vjere i rodoljublja! Neka ova
spomen-ploča bude znak naše ljubavi i zahvalnost za sve što je fra Grgo
učinio za hrvatski narod Bosne. A budućim pokoljenjima neka ova spomen-
ploča govori o rodoljubivom pjesniku, župniku i narodnom trudbeniku.
Zato, gospodo i braćo, povodom ovoga svečanog časa kliknimo: Neka je fra
Grgi Martiću vječna slava!”
Nakon otkrivanja spomen-ploče o fra Grgi je govorio gosp. Andrija
Kulijer, istaknuvši: “Rad je fra Grgin bio svestran i velik, požrtvovano je
radio i zauzimao se za sirotinju i potrebe svih vjera pa i za same
Muslimane. (...) Za to je fra Grgo popularan u svim slojevima i kod svih u
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
88
Izbor tekstova
Sarajevu, a najviše kod svojih Hrvata - katolika”.
Po svršetku ove svečanosti održana je svečana komemoracija u
Napretkovom domu uz nazočnost bana, armijskog generala, pomoćnika
bana, gradskog podnačelnika, načelnika prosvjetnog odjeljenja, te
predstavnika ostalih kulturnih društava. Hrvatski je pjevački zbor izveo
prikladan program, izveden je i recital, a predavanje je održao dr. fra
Kazimir Ivić, direktor Franjevačke gimnazije u Visokom. Govorio je i dr.
Tugomir Alaupović.
U Sarajevu je osnovano i djelovalo Hrvatsko katoličko akademsko
društvo “Martić”18.
A što je ostalo nakon 65 godina od svega toga? Odgovor je: danas nema ni
Zaklade, ni spomen-ploče, ni Akademskog društva “Martić”, ni
spomenknjige, ni časopisa - Napretkovih izdanja posvećenih velikanu,
nema ni preporuke podružnicama da obilježe obljetnicu!...
Doduše, u Sarajevu su fratri Bosne Srebrene, s gvardijanom fra
Pencom-Perom Vidićem, i Hrvatsko društvo za znanost i umjetnost
osnovali Odbor i na dostojan način obilježili devedesetu obljetnicu od smrti
fra Grgine. U prepunoj je crkvi Sv. Ante na Bistriku, uz nazočnost
pomoćnog biskupa dr. Pere Sudara, veleposlanika R Hrvatske u Sarajevu dr.
Sančevića i drugih uvaženih gostiju upriličena svečana akademija, program
Hrvatskog pjevačkog društva Trebević, zatim prigodan recital, pozdrav
provincijala fra Petra Anđelovića, a o životu i djelu fra Grginom govorili su
fra Perica Vidić i dr. Mladen Bevanda.
Stoga je pledirano da se s pripremom za obljetnicu 185 godina od fra
Grgina rođenja i 100. god. od njegove smrti blagovremeno otpočne,
odnosno izradi prikladan program. Dalje, u nekom novom izdanju/ediciji
“Pet stoljeća hrvatske književnosti” fra Grgi treba dati primjereni
tretman/mjesto. U “Pet stoljeća hrvatske književnosti”, u knjizi 29. -
18 Sarajevoer Wegweiser, dritte Ausgabe, Sarajevo 1913., pod brojem 61.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
89
Izbor tekstova
Hrvatski narodni preporod (II.) str. 327.-330. - fra Grgo je predstavljen
kraćim životopisom (15 redaka), Osvetnicima (Drobnjak) i dijelom iz
Zapamćivanja (pet stranica). U nekoj novoj antologiji - kao “Pjesnici
Zagrebu (1689.-1975.)”, Zagreb, 1979., uvrstiti i fra Grginu pjesmu Uspomena
na Zagreb, gdje su i sljedeći stihovi:
“O Hrvati, sve vam sretno iđe/ Ali prave sreće još vam nije
Smirite se - složite kao braća,/Da vam u dom vrag se ne vraća.”
8.4. Fra Grgino čovjekoljublje
Malo je tko, ne samo u našoj literaturi, darovao toliko stihova svojim
suvremenicima te minulim povijesnim događajima i ljudima. Nije to samo
prigodničarstvo, himnačarstvo nego više od toga, znatno dublje. Kada se
analizira komu je sve posvećivao pjesme, onda je tako znakovito što ga je
motiviralo, koje je zapravo vrednote promicao, preferirao. Spomenut ćemo
tek neke ličnosti o kojima je pisao: Gundulić, Kolumbo, car Franjo Josip I.,
Kačić, Jukić, Šunjić, Strossmayer, Stadler, Papa Leon XIII., Despot, Trnski,
Atanacković, Pavlinović. Njegove prijateljske veze s don Mihom
Pavlinovićem, kao i Pavlinovićev utjecaj i djelovanje u BiH, treba još više
osvijetliti! Fra Grgo pjeva “Danici”, “Nadi”, “Osvitu”, hrvatskom trebinjskom
“Slavuju”, odaje počast mnogim drugim velikanima hrvatskog roda i
povijesnim događajima, nadahnuto piše o pojedinim hrvatskim krajevima,
mjestima. Istinski se radovao, oduševljavao, pokretanju novih listova,
osnivanju kulturnih društava, otvaranju škola, čitaonica, knjižnica,
glazbenih i pjevačkih društava. O fra Grginom bi se čovjekoljublju mogla
napisati i posebna studija.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
90
Izbor tekstova
8.5. Fra Grgo - Zagreb i Hrvatska
Zagreb je upoznao u mladim godinama, još 1839./40., dakle sa
sedamnaest godina, i do kraja života mu ostao privržen, odan. Zagreb je od
velike važnosti za fra Grgin razvitak. Fra Grgo je počasni član JAZU.
Govoreći zašto je fra Grgo bio za Hrvatsku i Austriju, a ne za Srbiju i
Crnu Goru, 1878. dr. fra Kazimir Ivić piše: “Sa Zagrebom i prvacima u
Hrvatskoj vezale su ga tijesne veze. Osjećaji iste vjerske i nacionalne
pripadnosti koji ga je vezao za Hrvate i Hrvatsku bio je veliki.”19. Fra Grgo je
bio u neprekidnoj komunikaciji s hrvatskim književnicima i političkim
prvacima. Oduševljeni je sljedbenik hrvatskog narodnog preporoda. S
mnogima je održavao prave prijateljske veze, a nakon svakog posjeta
Zagrebu ostajale bi, uz ostalo, i nove, pronicljive anegdote. Radovao se
svakom napretku Hrvata u Zagrebu. Može se reći: bio je stanoviti kulturni
most između Sarajeva i Zagreba, Bosne i Hrvatske, mada su i u njegovo
doba bile vrlo stroge blokade. O tome J. Jelenić piše: “Novine i razna pisma
slata su prigodomice po kiridžijama koji su ih trpali u žito i drugu robu te ih
tako uz veliki strah do namijenjenih osoba donosili”.
Treba podsjetiti da fra Grgo nije bio tek izdvojeni primjer održavanja
veza s Hrvatskom, nego su to običavali i mnogi drugi ugledni članovi
Provincije (Šunjić, Jukić, Nedić, i drugi). Brojni su primjeri koji potvrđuju
da je to zapravo bilo i opće usmjerenje i stav franjevačke provincije Bosne
Srebrene. Od Hrvatske su zapravo svi očekivali, zašto ne reći, oslobađanje
Bosne iz ropstva. Slavi se hrabrost i smjelost pojedinih hrvatskih ratnika,
posebice Jelačića. Od fra Grge se može učiti kako se služi narodu, čovjeku.
Nije bio neutralan dok je narod patio, trpio, niti pak neosjetljiv spram
hrvatskog interesa u BiH. Povijest mu je dala za pravo, jer je hrvatski narod
i BiH u cjelini usmjeravao pravom smjeru.
19 Napredak, br. 9 - 10., str. 131., god. 1930.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
91
Izbor tekstova
Mladen Bevanda
9. NEIZBRISIVI TRAGOVI DOBROTE20
Ove se godine, 14. travnja, navršilo stotinu godina od kada je preminula
Majka Franciska Lechner, utemeljiteljica Družbe časnih sestara Kćeri Božje
ljubavi. Svojim je životom zaslužila da trajno živi uspomena na njeno
plemenito djelo. Budući da je dobročiniteljica posebice zadužila Sarajevo,
Tuzlu, Bosnu, ovo je prigoda da se podsjetimo na njen život i na njenu
plodnu kulturno-prosvjetnu i karitativnu djelatnost.
Rođena je 2. siječnja 1833. godine u bavarskom mjestu Edling, nedaleko
od Munchena. Obitelj je Lechner imala sedam kćeri, a Franciska bijaše
četvrta. Odgojene su u kršćanskom duhu. Mlada je Franciska vjerovala da
će u zvanju učiteljice moći ljudima najviše pomagati, pa se sa navršenih
šesnaest godina upisala u učiteljsku školu u Munchenu. U Europi je
razdoblje snažnog industrijskog razvoja, ali i svih posljedica, pozitivnih i
negativnih, koje takav razvitak neizbježno nosi (obilježava). U velika su
gradska središta dolazile mlade djevojke u potrazi za poslom, za srećom. Ali
one su istodobno izložene i brojnim iskušenjima, opasnostima, nevoljama.
Mlada je Franciska i sama mnogo trpjela, mučila se, patila. Upoznala je
težak položaj kućnih pomoćnica, i onih djevojaka koje su pošle pogrešnim
putem, životnom stranputicom. Spoznala je zapravo što su posljedice loših
djela, što nužno slijedi poslije loših postupaka, nakon lakovjernosti. Stoga je
odlučila da u Beču, gdje se preselila, osnuje redovničku družbu koja će
skrbiti o kućnim pomoćnicama, radnicama, starim i iznemoglim osobama.
Riješila je da se žrtvuje, da pomaže onima koji su u nevolji.
Dvadeset i prvog studenog 1868. godine osnovala je družbu pod
imenom Kćeri Božje ljubavi. Nedaleko je od Beča podigla (otvorila) kuću
20 Stećak, br. 5., 1994. godine.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
92
Izbor tekstova
utočišta “Marijin zavod”. Osnovna je zadaća Zavoda: Odgoj i školovanje
ženske mladeži iz siromašnih i građanskih obitelji te briga za kućne
pomoćnice i radnice. S obzirom na to da nije imala veće iskustvo u
organiziranju i vođenju zavoda, škola, internata, posjetila je mnoge takve
domove - ustanove u Njemačkoj i Francuskoj. Na licu se mjesta upoznala s
njihovim ustrojem, sadržajem rada, kućnim redom, načinom održavanja.
Time je obogatila svoju spoznaju i iskustvo. Prihvatila je pravila sv.
Augustina, sastavila Konstitucije Družbe, kodificirala ih. Dozvolom je
bečkog nadbiskupa u listopadu 1869. godine položila svečano obećanje da
će živjeti: u siromaštvu, čistoći i poslušnosti. Za Hrvate u BiH povijesno
znamenit papa Leon XIII. je 21. studenog 1884. godine priznao i preporučio
Družbu. Družba se brzo širila, rasla. U svim je pokrajinama Austro-Ugarske
Monarhije otvarala domove - zavode, poimence: u Donjoj Austriji 1868.,
Sleskoj i Moravskoj 1870., Mađarskoj 1871., Češkoj 1874., Koruškoj 1880.,
Bosni 1882., Galiciji 1885. Majka Franciska je bila prijatelj kuće Habsburg,
koja joj je pružila materijalnu pomoć i imala veliko razumijevanje za njenu
plemenitu misiju. Osnovno je načelo, nadahnuće Družbe od njenog
osnutka: “Prihvati svoju priliku da se pomogne drugima”. Ova je ideja
vodilja slična onoj franjevačkoj maksimi: “Ne samo sebi živjeti nego i
drugima koristiti”, ili onoj staroj: non nobis solum nati sumus (nismo
rođeni samo za sebe). Sve su ovo osnovna polazišta u časnom djelovanju
Družbe. Ali je teška i odgovorna zadaća darivati radost, širiti vedrinu,
pomagati onima koji su ožalošćeni, obespravljeni, koji su puni briga,
nevolja, siromaštva. Svijet je uvijek, baš kao i danas, pun nepravde, zla,
nasilja. Ljude uvijek treba hrabriti, tješiti. Ali, širiti čovjekoljublje, pružati
pomoć, najčešće praznih ruku, nije udoban put; težak je to križ. To su
mogle i mogu redovnice visokih moralnih vrlina, sposobne i spremne da se
nesebično žrtvuju za druge, da pomažu onima kojima je pomoć potrebna.
Dr. Josip Stadler je upoznao djelovanje ove družbe i njena humana
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
93
Izbor tekstova
načela. Pozvao ih je da dođu u BiH. Majka je Franciska prihvatila poziv i sa
suradnicama doputovala u Sarajevo 28. travnja 1882. godine. Prije nego što
su došle Nadbiskup im je kupio na Banjskom brijegu kuću i zemljište.
Mnogi su ovdje dolazili i prije i poslije. Ona, međutim, nije došla poradi
svoje znatiželje (kao putnici i putopisci) da bi upoznala egzotičnost ovog
podneblja. Nije bila ni lažni nositelj kulture. Došla je, zapravo, da
konkretno pomaže, da poboljša posve nepovoljan kulturno-prosvjetni i
socijalni položaj puka, da pomaže ljudima.
Bila je prijatno iznenađena svim onim što je Nadbiskup za njih već
pripremio. Čvrsto je odlučila da se u najvećoj mjeri angažira, da pomogne
na prostranom polju, prije svega razvitku ženskog školstva. Sarajevu je, a i
BiH uopće, upravo prosvjetno kulturni rad bio prijeko potreban. Osnutak
se i djelovanje Družbe u Sarajevu zapravo podudara, koincidira, sa životom
Nadbiskupije vrhbosanske. Tijekom je minulih stotinu i dvanaest godina
Družba imala u Nadbiskupiji snažnu potporu. Ali i ono što su časne sestre u
tom razdoblju uradile na pastoralno-karitativnom, socijalno-prosvjetnom i
kulturnom polju izaziva divljenje, zaslužuje svako priznanje. Podnosile su i
velike žrtve, ali s ponosom mogu pogledati, osvrnuti se, na pređeni put u
BiH. Sve su postigle opere et studio - radom i marljivošću - ljubavlju,
samozatajno, požrtvovanjem.
9.1. Darovi dobročinstva
A kako je počelo? Nije proteklo ni mjesec dana od njihovog dolaska u
Sarajevo a već je 24. svibnja blagoslovljen temeljni kamen Zavoda; sestre su
u prvi trakt uselile 29. rujna 1882. godine. Majka je Franciska kupila na
Betaniji zemljište i tu osnovala ekonomiju i podigla samostan. Gradnja je
počela 18. srpnja 1882. godine, a blagoslov je kuće obavio dr. Stadler 1.
listopada iste godine.
Treba podsjetiti da je na Betaniji i groblje, gdje počivaju 83 časne
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
94
Izbor tekstova
sestre, a tu je i grob sestre Luke, na koji građani, kao na svetište, dolaze već
jedno stoljeće. Postojeća je zgrada na Banjskom brijegu ubrzo bila tijesna
pa je 24. lipnja 1889. godine položen temeljni kamen za novi objekt Zavoda,
a dovršenje 21. studenog iste godine. U Zavodu je od ranije bila kućna
kapelica, a osmog je svibnja 1910. godine počela gradnja crkve Kraljice sv.
Krunice. Gradnja je završena 1911. godine što je i danas vidljivo na pročelju
crkve. Kad je Zavod sv. Josipa bio kompletiran, ostavljao je zadivljujući
dojam. To je zapravo bilo najveće i najpoznatije žensko učilište u BiH, ali i
šire. Bilo je na razini najuglednijih onodobnih (sličnih) učilišta u Monarhiji.
U Zavodu je uvijek bilo 60 - 70 sestara. Sve je odisalo čistoćom, ukusom za
lijepo, za red. Kao da se na svakom koraku i u svakom detalju zrcalilo staro
životno pravilo i orijentacija: čuvaj red i red će sačuvati tebe.
Osnovna je škola u Zavodu otvorena još 30. rujna 1882. godine, u
početku samo za žensku djecu, a na molbu roditelja od 1889. godine prima i
dječake. Školu su pohađala djeca svih vjera i nacija. Bilo je i po 324 djece.
Uz školu je bilo i dječje zabavište za djecu od tri do sedam godina. U
Zavodu je otvorena 1883. godine četverogodišnja, a od 1903. petogodišnja
građanska škola. Uz školu je od njenog osnutka i konvikt za učenike. Na
primjer 1912. godine tu su smještaj imale 84 konviktice. Školu je pohađalo i
po 228 učenica (1918/19).
Majka Franciska je bila veoma pronicljiva, dalekovidna, kad je 1884.
otvorila žensku učiteljsku školu. To je zapravo prva takva škola, jer je ona
državna muška (učiteljska) otvorena dvije godine kasnije, a ženska tek 1911.
godine. Školu su pratile mnoge neprilike, navlastito od 1921. godine. Škola
je, međutim, uživala veliki ugled u javnosti. Broj učenica je varirao, a bilo ih
je i 175 (1928/29). Tijekom je 60 godina školu završilo 830 mladih djevojaka,
dakle 14 učiteljica godišnje. I ovu su školu, kao uostalom i sve druge u
Zavodu sv. Josipa, pohađala djeca bez obzira na vjeru i naciju.
Majka Franciska je zaslužna što je i Tuzla značajno središte Družbe. Na
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
95
Izbor tekstova
preporuku je nadbiskupa Stadlera 1883. posjetila Tuzlu i odlučila da i tu
gradi, otvara škole i samostane, da pomaže ljudima. Sestre su već 17.
prosinca u iznajmljenoj kući otvorile osnovnu školu, a vlastitu su školsku
zgradu podigle 25. listopada 1888. godine. U Tuzli je osnovala čuveni zavod
Kraljice svete krunice, sa zabavištem, osnovnom i građanskom školom i
internatom. Sestre su i ovdje podučavale u glazbi i stranim jezicima, te u
šivenju, krojenju, vezenju, kućanstvu...
Nedaleko od Tuzle sestre su podigle zavod Josipovac, sa velikom
ekonomijom. Također su u Breškama - 15 kilometara od grada - podigle
samostan, otvorile školu 17. srpnja 1884. - kao prvu u tom kraju. Samostan
je imao i ekonomiju sa više hektara zemljišta. Školu je u Breškama od 1905.
do 1945. završilo 2.177 učenika. Brojka bi bila još impozantnija da je
sačuvana dokumentacija i za razdoblje od osnutka do 1905. godine.
Zadnji je pothvat Majke Franciske u BiH gradnja zavoda sv. Augustina
u Sarajevu. Impozantno je zdanje blagoslovljeno 16. studenog 1893. godine.
U Sarajevu je nicalo na sve strane, raslo je kao iz vode! Sestre su na Ilidži
kupile kuću i zemljište i 1907. godine otvorile samostan Antunovac. Zavod
je sv. Josipa kupio na Palama 1911. godine kuću prozvanu Marijin dom i
veliki kompleks crnogorične šume. Otvorile su tu i osnovnu školu. Kćeri
Božje ljubavi su i samostani Presvetog Trojstva u Novom Sarajevu (osnovan
1939.), Nazaret u Zavidovićima (1940.). Kćeri Božje ljubavi su i Drinske
mučenice, njihov križni put preko Romanije, koje su četnici u prosincu
1941. u Goraždu zvjerski ubili i bacili u Drinu. Treba naglasiti da je sva
imovina časnih sestara 1945. opljačkana, oduzeta. Uništena im je i
dokumentacija. Zahvalni smo č. sestri Alojziji Caratan, našoj sugrađanki,
koja s puno ljubavi i stručno istražuje povijest Družbe, ne dozvoljava da
zaborav prekrije tako važan segment naše baštine. Časne su sestre, nakon
Drugog svjetskog rata poput nepoželjnih ličnosti morale napustiti mjesta u
kojima su ostavile tako duboke tragove, učinile brojna dobra djela,
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
96
Izbor tekstova
nesebično i neumorno pružale pomoć svima onima kojima je bila potrebna.
Pomagale su zapravo ljudima prema načelima Družbe što ih je artikulirala
Utemeljiteljica: “Prihvatite svoju priliku da pomognete drugima”. Ali,
usprkos svemu, nakon 1945. godine nestalo je djelatnosti: sv. Josipa, sv.
Augustina, Kraljice sv. Krunice, samostana Betanija, na Breškama,
Josipovca, Antunovca, Nazareta, Presvetog Trojstva, Marijinog doma...
Majka Franciska je od 1882. do 1893. dvadeset puta posjetila Sarajevo,
BiH. Ovo je podneblje zaista puno zadužila. Majčinski je skrbila o sestrama,
nesebično pomagala i pridonosila uspjehu Družbe na mnogim područjima.
Zadnji put u Sarajevu bila je u listopadu 1893. godine, tijekom izgradnje
Zavoda sv. Augustina. Njena je Družba te iste godine, 21. studenog,
obilježila srebrni jubilej - 25. obljetnicu djelovanja. Nakon toga se razboljela
i 14. travnja 1894. preminula u 61. godini života.
Na njenom grobu piše: Alles fur Gott, fur die Armen und fur unsere
Gessellschaft - Sve za Boga, za siromašne i za našu Družbu. Na grobu carice
Marije Terezije piše: Žena po rođenju, čovjek po duhu. Ako je dozvoljena
usporedba, moglo bi se reći da je i Majka Franciska, po svom plodnom i
neizbrisivom djelu, veliki čovjek.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
97
Izbor tekstova
Mladen Bevanda
10. FRA DIDAK BUNTIĆ, 9.X.1871. - 3.II.1922.21
Svaki narod ima pravo slaviti, obilježavati, dostojanstveno i dostojno,
svoje velikane, povijesne događaje, značajne datume iz svoje povijesti.
Koliko je, međutim, prošlo, minulo proljeća i jeseni, a da obljetnice
pojedinih znamenitih Hrvata nisu obilježavane. Tkogod, bar malo, poznaje
povijest čuo je za ime fra Didaka Buntića, čovjeka dostojna svekolikog
poštovanja. Mnogo je toga što Didaka čini nezaobilaznim, trajno
inspirativnim. Ali njegova humana djela i bez toga žive u narodu, vrše
utjecaj, prihvaćaju se s posebnim simpatijama i zahvalnošću, prenose s
naraštaja u naraštaj, nikad se neće izbrisati iz pamćenja naroda. On živi u
ljudima, u svijesti kao simbol koji podsjeća i potiče, vodi i tješi.
Teško je u kondenziranom izrazu dati cjelovitiju sliku bogatog djela i
života Didakova. Ovaj tekst želi samo podsjetiti na njegovu 120-tu
obljetnicu, njegov neumorni društveni, pedagoški i svekoliki rad, na
opismenjavanje pučanstva, spasavanje siromašne djece i, uopće, sirotinje
ratnih godina, naročito 1917., 1918.. O Didaku, međutim, treba pisati,
nadasve, kao čovjeku, jer iz ukupnog njegovog života i rada zrači beskrajna
plemenitost, ljubav, humanost, razumijevanje za nevolje ljudi. Sjeme koje je
posijao isklijalo je, razgranalo se, i nadahnjuje nove preobrazbe. Na
današnjem stupnju razvoja, kvalitativno znatno drukčijem, potreban je
Didak, njegova stvaralačka energija, neustrašivost, vizionarstvo i akcija.
Fra Didak je ponikao iz duha i duše naroda. U njemu i s njim je živio,
za nj se nesebično zalagao, i još za života opjevan ušao u živu narodnu
predaju, u legendu, u kojoj i danas živi, u kojoj će ostati svagda.
21 Izlaganje prigodom 120.-te obljetnice, Sarajevo, Kameni teatar 55., listopad 1991. godine.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
98
Izbor tekstova
Rođen je 9. listopada 1871. na Paoči, Čitluk. Osnovnu školu pohađao u
Gradnićima; školovanje nastavio na Širokom Brijegu i Humcu, a 18. veljače
1888. stupa u franjevački red. Studije filozofije i teologije započeo je
1889./90. u Innsbrucku, gdje je proveo šest godina. Za svećenika je zaređen
29. srpnja 1894., a od školske godine 1895. započinje na Širokom Brijegu, s
velikim žarom, svoj odgojiteljski rad kao profesor, a od 1911. do 1919. obavlja
dužnost ravnatelja gimnazije - onodobnog tako značajnog -
kulturnoprosvjetnog središta i žarišta ne samo u Hercegovini. U teško i
bremenito poratno razdoblje, od 1919. do smrti, je provincijal franjevačke
Provincije u Mostaru i narodni zastupnik. Umro je 3. veljače 1922. na
Čitluku, u 51. godini života. Kroničari su zabilježili da je rijetko koja smrt
tako pogodila, uzbudila i ožalostila narod. Sva je onodobna jugoslavenska
štampa tim povodom izrazila divljenje i zahvalnost njegovim općeljudskim
djelima. Iza sebe je ostavio bogate plodove svoje darovitosti, svoga uma i
pera, svoje čovječnosti i ljubavi. Njegove će neprolazne ljudske vrline trajno
živjeti, jer bio je i ostao neraskidiva spona s narodom, s ljudima, tlom s
kojeg je ponikao; izgarao je za narod i u toj prevelikoj požrtvovanosti i
sagorio.
Od godine 1843., kad su hercegovački franjevci krenuli iz samostana
Kreševo na Široki Brijeg, tu podigli crkvu 1846., otvorili škole, od kada je
(1847.) uspostavljen Apostolski vikarijat u Hercegovini odvajanjem od
Bosanskoga, od uspostavljanja Hercegovačke franjevačke kustodije 1852.,
koja je 1892. proglašena provincijom, fra Didak, nesporno pripada plejadi
najistaknutijih zaslužnika svoga Reda, Hercegovaca uopće. Narodu je
podizao samopouzdanje, razvijao samosvijest, samopoštovanje, budio
nacionalni i kulturni identitet. Putem, koji je izabrao, vođen
požrtvovanošću, vjernošću i odanošću svome narodu i rodnoj grudi, nije
išao usamljeno, ali djela - kreativna i plodna - pravi podvizi, koje je uradio,
plemenitost i čovječnost kojom je zračio, istrajnost i hrabrost, te bunt
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
99
Izbor tekstova
protiv nepravdi na što je u svakoj prilici odlučno ukazivao, osigurali su mu
u narodnom pamćenju trajno mjesto, divljenje i poštovanje. On je s pravom
dika i ponos Reda, ali i hrvatskoga naroda kojem je, bez rezervi, cijelim
svojim bićem pripadao. I poslije su Didaka, tim časnim putem, plodnim
kontinuitetom bogate franjevačke tradicije na ovom tlu, išli i idu mnogi
boreći se za bolju sutrašnjicu.
Didakova trajna djela, plodovi neumornog rada: gimnazija, konvikt u
Zagrebu i na Širokom Brijegu, slanje studenata na sveučilišta po Z. Europi,
da donesu novo vrijeme i preporod, crkva - katedrala “na živcu kamenu od
živca kamena”, čitava mreža škola za opismenjavanje, melioracija/
Drinovačko polje/, duhanska stanica, pošta, putevi, i dr. su svojina koju svi
baštinimo i uživamo, jer sve što je radio stvarao je za dobrobit i napredak
čovjeka, hrvatskoga naroda.
On je zorno svjedočanstva o svom Redu, jer franjevci su, već stoljećima,
neodvojivi od tradicije i sudbine naroda s kojim su dijelili dobro i zlo, sreću
i nesreću, radost i žalost, pravdu i nepravdu, najčešće oskudicu, ali i vjeru u
bolje sutra. On je, u stvari, posve prikladan, simbol, izraz te tradicije,
krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Na historijskim prekretnicama
intenzivno je radio za svoj narod na kulturno - prosvjetnom i socijalno -
političkom polju, stvarao povijest. Slika vremena i ljudi stalno ga je mučila,
doimao ga se težak položaj čovjeka u Hercegovini, nepravde koje su narodu
svakodnevno činjene. Bio je najljući protivnik nepravdi. Nije prihvaćao
postojeće stanje, niti se mirio s teškim položajem čovjeka, izrabljivanjem i
unižavanjem ljudi, pa je sve svoje stvaralačke snage darovao za boljitak
hrvatskog naroda. Neodoljiva su ga sila i ljubav pokretali da pomaže
ljudima, baš kao što bijaše neodoljiva želja njegove subraće da iz kreševskog
samostana krenu na Široki Brijeg, i započnu velika djela na pastoralnom,
društvenom, kulturno - prosvjetnom polju, koje fra Didak, naročito
potaknu, obogati i proširi, i svoj zanos prenese na mlade. Teško ga se
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
100
Izbor tekstova
doimala zaostalost i neprosvjećenost naroda pa je otvorio čitavu mrežu
škola po Hercegovini i opismenio originalnom metodom oko 20.000 ljudi.
Njegovi su pedagoški pogledi bili veoma napredni, zalagao se da ove škole
ravnopravno pohađaju i muška i ženska djeca i omladina. Po ovom
prosvjetnom pokretu Didak se nadaleko pročuo, osigurao mjesto u historiji
školstva i pedagogije u nas.
S pravom je prozvan zaštitnikom i ocem sirotinje. U ono okrutno i
mutno vrijeme, u općem kaosu i ratnoj oluji, on brodolomnicima bijaše
najsigurniji spas. Godine 1917. nad Hercegovinom se nadvila glad - suša i
rat, te nedostatak radne snage. Glad poče uzimati svoj danak - bijaše na
desetine umrlih. Fra Didak nije gubio dah, vjeru i samopouzdanje. U tim
najtežim /ne/vremenima - sveopće ratne katastrofe - bio je spasonosan
lijek, moralni, socijalni i intelektualni kompas. Njegovo se ime najčešće
izgovaralo. Ono je olakšavalo nevolje i brige, bilo je znak nade, melem,
iscjelitelj. Kada sva vrata bijahu zatvorena, kad drugi - odgovorni i nadležni
nisu marili za nevolje puka, on hrabro i odlučno poduzima akcije. Kad nisu
pomogli ni prosvjedi kod cara u Beču, Zemaljske i okružne vlade, on
organizira spasavanje djece, cijele jedne generacije, smještavajući ih kod
obitelji u Slavoniju, Bačku i Banat. Sirotinji je sačuvao dostojanstvo, zaštitio
je od umiranja, vrijeđanja, ponižavanja. Pretpostavlja se da je u toj humanoj
i solidarnoj akciji iz cijele Hercegovine spašeno oko 17.000 djece svih vjera i
nacija.
Didak nije bio kolebljiv, ni malodušan. Zahtjeve je formulirao jasno i
argumentirano. Bez ustručavanja i kompromisa, umno i dostojanstveno,
odlučno i hrabro borio se protiv nepravdi. Njegovi prosvjedi, usmeni i
pismeni, caru i bečkom dvoru, memorandum austrougarskom ministru
Burianu, barunu Sarkotiću, odnos prema grofu Tiszi, njegov prosvjed i
audijencija kod ministra Pribićevića, zalaganje za povišicu otkupne cijene
duhanu, prosvjed protiv odnosa vojnih vlasti prema regrutima iz
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
101
Izbor tekstova
Hercegovine, njegova potpora udovicama i djeci poginulih vojnika, kao i
mnogi drugi primjeri zorno svjedoče o njegovoj građanskoj hrabrosti,
neustrašivosti, o smionom borcu za etičke i socijalne probleme.
Stotinu dvadeseta obljetnica njegova rođenja je i povod da se na
odgovarajući način utvrdi program trajnog obilježavanja djela i imena fra
Didakova, i ne samo u njegovoj rodnoj općini nego u cijeloj Hercegovini i
još šire. Ali, neka to bude i poticaj da se bez jednostranosti i svake
isključivosti, više znanstveno proučava naša ukupna baština, da se mutni
izvori izbistre, oskudna vrela obogate, zamršeno i nerazjašnjeno razmrsi i
pojasni, da se konačno skinu svi velovi s naše hrvatske prošlosti. Sve ono što
je skrivano, zanemarivano i prešućivano, brisano iz svijesti i pamćenja ljudi
i naraštaja da se s više samopouzdanja i objektivno valorizira, afirmira i
njeguje.
Fra Didaka Buntića treba i dalje obasjavati novom svjetlošću, jer on
znači i jednu bolnu i ponosnu sintezu svega što se događalo na ovim
prostorima, simboličnu vertikalu patnji i nadanja, prometejsku borbu našeg
čovjeka i njegovu antejsku vezanost za svoje tlo, za svoju zemlju.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
102
Izbor tekstova
Mladen Bevanda
11. POČETAK KULTURNOG I DUHOVNOG PREOBRAŽAJA22
U dugoj je povijesti Hrvata Humske zemlje odnosno Hercegovine
(naziv od 1448.) 1843. tj. 1844. godina, kad su franjevci iz glasovitog
samostana u Kreševu jesenjih dana došli na Široki Brijeg i od svete stolice 6.
veljače 1844. godine dobili odobrenje za gradnju crkve i samostana,
zasigurno granični kamen (međaš), jedan od najznačajnijih događaja. Naša
se povijest (crkvena, kulturna, opća) može razdijeliti i proučavati od 1482. -
nestanak slobode - do 1844. i razdoblje nakon toga. Stoljeće i pol nakon tog
povijesnog datuma može se trijezno suditi o važnosti događaja,
pronicljivosti, sposobnosti i dalekovidnosti njegovih sudionika. Kad su fratri
zastali pod dubom na Bri(je)gu, susreli su na sve strane tragičnu stvarnost.
Život je bio nedostojan čovjeka. Ljudi zapravo nisu ništa ni imali osim
krsnog imena, čvrstu vjeru i jaku želju za oslobođenjem, za slobodom.
Mnogi se pitaju kako je hrvatski narod, pored tolikih zatornika, uopće ostao
i opstao u svojoj vjeri, na svom tlu. Za štovanog Jakova Bubala je jedan
između mnogih odgovora: “da se tajna tisućljetnog bivovanja i
neprekinutog trajanja hrvatskog naroda krije u njegovoj snažnoj i stalno
cvjetajućoj duhovnoj baštini. Duhovnoj baštini u najširem smislu tog
pojma”. Obitavajući pod dubom, fratri nisu lamentirali nad bijednim i
tužnim prilikama nego su usprkos svemu, zasukali rukave, prionuli na
posao da mijenjaju iznakaženu zbilju.
Očekivao ih je veliki posao na zatravljenoj njivi, pravom bespuću.
Nedostajalo je sve ono što su drugi u Europi imali stoljećima. Nije bilo ni
pučkih ni srednjih škola, gimnazija, fakulteta, crkava, samostana, knjižnica,
22 Stećak, br. 8., 1994. godina.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
103
Izbor tekstova
muzeja, listova, časopisa, tiskara, drugih ustanova, institucija društva,
komunalnih infrastrukturnih objekata. Franjevci su, u onoj mrkloj noći
naše prošlosti, zapalili svjetlo što će biti i ostati našim putokazom. Došli su
da stvaraju povijest, a oko njih jad, siromaštvo i kamen tako drag.
Književnik, europski priznati intelektualac, fra Šito Š. Ćorić u svezi s tim
piše: “Kroz tmuše i gustiše/ kroz suše i kiše/ dojezdili i pali/uz rame kamenu
stali/ i ostali”.
Brižnim su i ustrajnim radom kamen pretvorili u najbolji humus na
kojem su isklijavali i uspijevali najljepši plodovi. U tom su podneblju
zapravo zatekli raslinstvo, ptice i životinje što se spominju i u Bibliji:
smokve, vinovu lozu, šipak, masline, ovce, koze, vukove, lisice, dabogme,
izdržljive i simpatične magarce, kojih je u Hercegovini sve manje, a ni konja
nema više mnogo! Fratri su ostali, čvrsto vezani uz topli kamen i ispucalu
zemlju, da dijele patnju, mukotrpnu zbilju - uvijek sa svojim narodom. Kad
se danas osvrne na taj događaj, ispunjava nas zadovoljstvo, radost.
Istodobno nas, međutim, obuzima i sjeta, jer se nameću brojna pitanja.
Hercegovina je naime u neposrednom susjedstvu Dubrovnika, Stona,
Hvara, Korčule, Živogošća, Zaostroga, Makarske, Splita i drugih onodobnih
kulturnih središta a zapravo je od njih bila tako daleko. Ovo se područje
nekad i zvalo Gornja Dalmacija, Hrvatska Dalmacija i sl. Zašto je onda taj
prostor dotad bio izvan poznatih europskih pokreta ljudskog duha? Kako to
da cinquecento dolazi ovdje sa zakašnjenjem od nekoliko stoljeća? Zašto su
zime bile tako duge, sive, teške? Zašto je srednjovjekovni uspon nasilno
prekinut, za više stoljeća zaustavljen razvitak. Trebalo je stoga nadoknaditi
minula stoljeća, sve ono što raniji naraštaji, iz objektivnih razloga, nisu
mogli ostvariti. U Hercegovini je zapravo sve izgrađeno nakon tog datuma.
Fratri su donijeli proljeće iako su proljeća Hrvatima kratko trajala. Valja se
prisjetiti da su na ovim prostorima znatno prije postojali samostani, crkve,
župe, svećenici, da su intenzivno strujali utjecaji iz susjedstva, da je
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
104
Izbor tekstova
Hercegovina bila istinski dio europske civilizacije i kulture. Nažalost
upamtila je i najkrvavije ratove, progone, pljačke, pustošenja, rušenja. Prije
su dolaska Turaka postojali samostani u Mostaru, Ljubuškom, Konjicu,
Blažuju, (Duvno) Novom (Čapljina). Kršćanstvo se pojavilo veoma rano,
ima brojne tragove, duboke korijene. Podsjetimo da je Duvanjska biskupija
osnovana još prije 591. godine, Trebinjska više od milenija, u Mokrom je (Š.
Brijeg) podignuta crkva u petom - šestom stoljeću, na Humcu crkva sv.
Mihovila u X. - XI. stoljeću.
U Konjičkom kraju, po istraživanju dr. Pave Anđelića, ima preko trideset
ostataka porušenih crkava. I tako redom... U XV. su i XVI. stoljeću, nakon
čuvene Ahdname, sve crkve u Hercegovini porušene, fratri mučeni i bačeni
u Neretvu, neki pobjegli u Primorje - Drašnice, Živogošće, Zaostrog.
Samostani su opustošeni, kulturno blago opljačkano, uništeno. U Konjicu
je samostan srušen 1524. godine kao i sve druge crkve u tom kraju, a fratri
mučeni i bačeni u Neretvu. Mostar i Ljubuški doživjet će oko 1563. godine
istu sudbinu. Slično se dogodilo i s drugim samostanima, crkvama i
fratrima u Hercegovini. Nakon toga su hercegovačke župe pastorizirane do
1700. u pravilu iz Zaostroga, a od tada do 1843. uglavnom iz Kreševa. Dakle
od polovice XVI. stoljeća pa sve do njihova dolaska u Hercegovini nema
franjevačkih samostana, crkava, vjerskih objekata. Fratri su stoga dolaskom
na Brijeg željeli obnoviti ono što su nekad imali. Podsjećamo da su franjevci
- Hercegovci još 1646. pisali Kongregaciji u Rimu i tražili otcjepljenje od
Bosne Srebrene. Fratre se duboko doimala obespravljenost puka, njegov
ropski položaj. Narod je prolio previše krvi i suza, predugo su trajala
njegova progonstva, patnje, stradavanja. Željeli su stoga da što prije učine -
donesu kakvo - takvo poboljšanje - gospodarsko, socijalno, kulturno,
prosvjetno. U djelovanju su nailazili na brojne poteškoće, ali ih otpori nisu
obeshrabrivali.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
105
Izbor tekstova
11.1. Imena i djela na ponos
Na prostranoj su njivi odmah po dolasku otpočeli raznovrstan i
plodonosan rad. Usprkos svemu za relativno su kratko vrijeme otvorili
školu u Vukodolu (Mostar) 1853. a potom u Gorici, Veljacima, Humcu,
Tomislavgradu, Š. Brijegu, Gradnićima, Posušju, Gabeli, i dr.; podigli su
biskupsku rezidenciju. Pozvali su iz Zagreba časne sestre sv. Vinka koje su
došle u Mostar 1872. godine. Franjevci su dobili i samostalno pravno
uređenje: Vikarijat 1847. odvajanjem od Bosanskog, 1852. osnivanje
Hercegovačke franjevačke kustodije i 1892. proglašenje Hercegovačke
franjevačke provincije provincije Marijina Uznesenja. Otvorili su i prvu
srednju školu u Hercegovini. Na Čerigaju su, naime, sazidali kuću (1884.)
odmah po dolasku iz Kreševa, i tu otvorili školu za svoje pitomce i boravak
za novake. Ova je gimnazija (probandat), na Čerigaju i potom na Humcu,
radila od 1861. do 1889. po programu talijanskih škola, a od 1889. je uveden
program po uzoru na klasične gimnazije u Austro - Ugarskoj. Samostan su i
crkva na Širokom Brijegu sagrađeni od 1846. do 1848. godine. Izgrađeni su i
mnogi drugi objekti, a 1934. čak i hidrocentrala. Nova je crkva izgrađena od
1905. do 1911. u stilu kasnoromaničke trobrodne bazilike. Duga je 50, široka
26 m, a zvonici su visoki 32 m. U crkvi su grobovi fra Didaka Buntića,
njenog graditelja i fra Rafe Barišića, prvog hercegovačkog biskupa. Nova je
zgrada glasovite širokobriješke gimnazije podignuta od 1924. do 1931.
godine.
Nemoguće je sažeti u ovaj tekst brojna djela što su ih franjevci u
Hercegovini ostvarili u minulom vremenu. Prisjetimo se da su otvorili i prvi
fakultet daleke 1895. u Mostaru. Njihovo je djelo i prva tiskara, također u
Mostaru, koja je s prekidima radila od 1872. do 1945. Otvorili su i prvi javni
muzej u BiH - na Humcu, 1884. Pisali su bukvare, priručnike za školu.
Donijeli su prve orgulje, glasovir, harmonije, druge glazbene instrumente.
Osnivali su kulturno - prosvjetna i glazbena društva, otvarali čitaonice i
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
106
Izbor tekstova
knjižnice, domove za đake. I Hrvatsko je kulturno društvo “Napredak”
osnovano u Mostaru! Pokretali su i tiskali prve listove, kalendare, časopise,
almanahe; pisali izvještaje župa, škola; vodili kronike. Spomenimo tek neke
od njih: Mladi Hercegovac (1874.), Novi Hercegovac (1876.), Bosiljak
hercegovački (1883.), Novi hercegovački bosiljak (1884.), Glas Hercegovca
(1885.), Osvit (1898.), Kršćanska obitelj (1900. - 1918.; 1938. - 1944.), Stopama
otaca (1934.), Hercegovina franciscana (1935.), i drugi. Glavnina je listova
tiskana i izlazila u Mostaru. Treba podsjetiti da je Mostar bio (naravno uz Š.
Brijeg) - usprkos svemu i u turskom i u austrougarskom razdoblju, ali, i
tijekom prve Jugoslavije - eminentno duhovno i kulturno središte Hrvata
Hercegovine. Franjevci su pokazali svoje kvalitete u književnosti, povijesti,
lingvistici, filozofiji, odgoju. Napisali su veliku knjižnicu. Danas je to naša
baština bez koje bismo bili siromašni. Brojne su poteškoće pratile
djelatnost franjevaca u Hercegovini, ali ono što se dogodilo početkom
veljače l945. strašno je i reći i čuti: nečuven je to slučaj na zemaljskoj kugli.
Tada su partizani na nekoliko stratišta mučili, ubili i zapalili, bez suđenja,
trideset fratara širokobriješkog samostana, a tjedan dana kasnije u Mostaru
ubili i u Neretvu bacili sedam fratara. (Molim čitatelje da o tomu pročitaju
tekst uvaženog gospodina Ante Marića, objavljen u “Napretkovu” kalendaru
za 1992.; str. 320.-338.). Franjevcima je poslije 1945. godine gotovo sva
imovina oduzeta, uništena, opljačkana, a škole i fakultet zatvoren.
Podsjetimo da je tijekom drugog svjetskog rata (i poslije!) ubijeno 15.259.
Hrvata u Hercegovini. Nakon toga su morali napuštati rodni kraj i odlaziti
diljem svijeta. Razumije se, valjda, što su Hrvati danas, nakon svih
pogroma, ponegdje u manjini na svojim povijesnim tisućgodišnjim
prostorima!...Franjevci su dolaskom u Hercegovinu otvorili njeno novo
razdoblje. Utrli su put u mnogim područjima. Ugledni znanstvenik dr.
Andrija Nikić u svezi s tim kaže: “da je taj napredak otro suze i odnio u
zaborav brojne nevolje i patnje što su ih franjevci s pukom do tada
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
107
Izbor tekstova
proživljavali”. AnđeoKraljević (1807. - 1865.), Rafo Barišić (1796. - 1863.),
Petar Bakula (1816. - 1873.), Paškal Buconjić (1834. - 1910.), Frano Miličević
(1835.-1903.), Nikola Šimović (1835. - 1912.), Martin Mikulić (1841. - 1912.),
Anđeo Nuić (1850. - 1916.), Ambro Miletić (1857. - 1923.), Dujo Ostojić (1863. -
1938.), Radoslav Glavaš Stariji (1867. - 1913.), Didak Buntić (1871. - 1922.), Leo
Petrović (1883. - 1945.), Dane Zubac (1886. - 1971.), Dominik Mandić (1889. -
1973.), Oton Knezović (1889. - 1964.), Arkanđeo Nuić (1896. - 1945.), Krešimir
Pandžić (1892. - 1945.), Marko Dragičević (1902. - 1945.), Dobroslav Šimović
(1907. - 1945.), Radoslav Glavaš Mlađi (1909. - 1945.), i još mnogi, stoje u
uzvišenom vremenu, u našoj povijesti. To je naša blagodat, tradicija na koju
se može osloniti. Njihova su djela sustavno brisana iz našeg pamćenja, iz
svijesti. Pjesnik (fra Šito Š. Ćorić) se s pravom pita: “Kad će već jednom
/prošlost/ na ovom kamenu stamenu /dozreli postati grozd/”.
Navedena su imena Hercegovačke provincije, na ponos, ali, i na poticaj
i obvezu. Ugradili su sebe i svoje djelo u postament epohe. Vrijeme je da se
osvijetli i predoči sva dubina i širina njihova plodnog djelovanja. Bili su
istinski europski intelektualci. Studirali su na uglednim sveučilištima,
stjecali doktorate u Parizu, Grazu, Beču, Inzbrucku, Rimu, Freibourgu,
Lillu, Sorboni, i drugim europskim središtima. Svoje su djelotvorne sile
stavili u službu naroda. Mogle bi se napisati knjige o njihovim
argumentiranim prosvjedima protiv otkupne politike duhana koja se vodila
besramno na štetu Hrvata. Budili su Hrvatsku nacionalnu svijest. Čuvali i
njegovali hrvatski jezik. Okupljali i zbližavali Hrvate. S Bosnom su
Srebrenom imali živu i prisnu suradnju, ili, kako je rekao fra Petar Krasić:
“majka - provincija je uvijek sa strepnjom, ljubavlju i najvećom brigom
pazila na svoju kćer, koja se uputila prema kamenjaru kršne Hercegovine.
Uvijek se interesirala kako joj je i uvijek svesrdno pomagala da se uzdiže u
istom pravcu u kom je već majka kroz povijest stekla iskustvo i kako se
nakon dugogodišnjih povijesnih peripetija učvrstila”.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
108
Izbor tekstova
Mladen Bevanda
12. HRVATSKE KATOLIČKE ŠKOLE U BOSNI I HERCEGOVINI
(pregled)23
Pismenost i školstvo su već dugo polazni i temeljni parametri kulturne
razvijenosti jedne zemlje, jednog naroda. Nacionalne vrijednosti i kulturna
baština su u razvijenom svijetu i dio gospodarskih planova.
Pismenost i školstvo u Hrvata nerazdvojivi su od Katoličke crkve. To je
zapravo nit vodilja Crkve od njezinog početka do danas. To je njezina bitna
oznaka. Brojni su znakovi i tragovi kulturno-prosvjetnog djelovanja, što
svjedoče o tomu. Kako bi, uostalom izgledala naša kulturna karta bez
baštine što se tvorila u okrilju Crkve!
Godine 1988. priređena je izložba “Blago franjevačkih samostana u BiH”
koja je pobudila veliko zanimanje javnosti i omogućila uvid u dio bogate
kulturne baštine. Napokon, kako bi ovaj grad, u kojemu je Vrhbosanska
nadbiskupija i Provincijalat Bosne Srebrene, izgledao bez Sv. Ante, Sv.
Josipa, Katedrale, Sv. Vinka, Sv. Ćirila i Metoda, Zavoda Sv. Augustina i
drugih objekata časnih sestara i HKD “Napredak”, te Franjevačke
bogoslovije i Vrhbosanske visoke teološke škole, dviju najstarijih
visokoškolskih ustanova u BiH. To su velebna zdanja, što imponiraju
svojom “poviješću” i dostojanstvom. Tu je i stupska Gospa, u staroj župi
Sarajevsko Polje, osnovana još 1710., obnovljena 1890., a crkva Uznesenja bl.
Djevice Marije posvećena u nedjelju 18. kolovoza 1892. godine, u ovom ratu
sravnjena sa zemljom kao i hrvatska naselja u župi Stup.
Ili, kakvo značenje u svijesti i pamćenju Hrvata imaju, na primjer,
eminentno hrvatski simboli: Kraljeva Sutjeska, Fojnica, Kreševo... (Da ne
23
Predavanje na osnivačkoj skupštini Udruge hrvatskih djelatnika u odgoju, obrazovanju i znanosti, Sarajevo, 5. lipnja 1993. godine.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
109
Izbor tekstova
spominjem Široki Brijeg, Humac, Mostar, Ramu, Petričevac, Plehan,
Gradovrh ...). Ti nas samostani vode i traju kroz stoljeća, bude žive
asocijacije. Svjedoci su i djelatni sudionici naše povijesti. Koliko ih se u onoj
mrklini ogrijalo vatrom tih samostana, čija je toplina zagrijala i okrijepila
mnoga srca i duše. Njihova su vrata bila otvorena dobronamjernim ljudima,
a silnici su, baš kao i danas, provaljivali, pljačkali, palili. Ti su samostani
upamtili mnoge požare. U velikoj vatri, koja je zahvatila Kraljevu Sutjesku
1658., Fojnicu 1664., Kreševo 1765., nestalo je mnoštvo predmeta spomeničke
vrijednosti. Samostani su najbolje spoznali stradanja, patnje, progone,
tiraniju, ali i ponos svoga puka, njegovu odanost pradjedovskoj vjeri i
rodnoj grudi. U nepismenoj zemlji to bijahu jedine oaze (središta)
pismenosti i kulture, jedine svjetiljke u onom nevremenu.
Upornim promicanjem školstva, osnivanjem i održavanjem sveučilišta,
Katolička je crkva dala golem doprinos intelektualnom napretku zapadne
kulture. Što bi zapravo ostalo zapadnoj civilizaciji bez kulturne baštine
Katoličke crkve? Brojni glasoviti znanstvenici upravo su svećenici iako je to
u udžbenicima zakonito prešućivano. Najstarija i najuglednija sveučilišta su
se razvijala iz crkvenih škola. Pojedini crkveni redovi, navlastito
benediktinci (osnovani 520.), templari (1118.) franjevci (1215.), Družba
Isusova - isusovci (1534.), veoma učeni redovi Katoličke crkve, zadužili su
kasnija stoljeća, utkali u kulturu i civilizaciju trajne vrijednosti. Zaslužni su
za brojna dobrotvorna djela, posebice u prosvjeti i kulturi, znanosti i
umjetnosti, poljodjelstvu, zdravstvu, suzbijanju epidemija.
Sljedbenici sv. Franje su u BiH došli prije sedam stoljeća, 1291., a prije
njih ovdje su dominikanci (1215.). I ovdje su, uostalom, kao i u svijetu uopće,
učinili brojna dobročinstva. Povijest Hrvata, ali i BiH uopće, nerazdvojiva je
od tog časnog reda. Franjevačka je provincija Bosna Srebrena zapravo
jedina preživjela srednjovjekovna ustanova bosanske države. Nadživjela je
brojne silnike, režime, tiranije. Iako su franjevci, hirom povijesti, na ovom
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
110
Izbor tekstova
tlu stalno ugrožavani, nisu nikad, uostalom kao ni narod komu pripadaju,
ugroženost i optuživanje uzimali kao svoje opredjeljenje.
Uz pastoralni rad franjevci su poznati i kao samozatajni učitelji. Uz
samostane su otvarali i škole za pripremu kandidata za svećenike, ali je, u
pravilu, bilo i drugih polaznika. U mnogim područjima ljudske djelatnosti
franjevci su ovdje prvi prokrčili put. S predanošću su čuvali i prenosili, ali i
stvarali i sabirali, kulturno-civilizacijska iskustva za pokoljenja. Ove se
godine navršava upravo 170 godina otkako je fra Ilija Starčević podigao u
Tolisi (1823.), prvu pučku školu u BiH u današnjem obliku: školska zgrada,
nastavni plan i program, udžbenici, učitelj, školska godina i ostalo. To je
zacijelo datum za povijest. Teško je pouzdano utvrditi kad je i gdje počela
prva hrvatska katolička škola. Pojedini istraživači cijene da je i prije 1823.
radila škola u Livnu, po mišljenju drugih u Varešu, a ima indicija da je 1783.
otvorena škola u Sarajevu. Ili, što znači dozvola franjevcima 1593. od
turskih vlasti da mogu podučavati pismenosti i u privatnim kućama? U
izvještaju fra Franje Baličevića Svetoj stolici o stanju u Bosni kaže se da
braća drže i škole te da podučavaju: čitati, pisati i malo slovnice, te
kršćanski nauk u latinskome i slavenskom jeziku. Moglo bi se, naravno,
navesti još mnogo primjera što svjedoče da su franjevci, odmah po dolasku
u ove krajeve, vršili i prosvjetno-kulturnu misiju. Pojedini istraživači,
međutim, sude da je riječ samo o opismenjavanju, o analfabetskim
tečajevima. Ako se poznaju onodobe političke (ne)prilike, teško je
zaključivati po analogiji s misijom franjevaca u Europi toga vremena. Ne
treba, naime, podsjećati što Europa baštini iz stoljeća kad je ovdje vladala
Turska. Što joj je donijela, na primjer renesansa, a kako su pak katolici u
BiH živjeli u tom tragičnom razdoblju? Izvjesno je da je u samostanima
permanentno organizirana i kulturno-prosvjetna djelatnost, naravno,
nekad plodnija a nekad manje uspješna.
Sredinom 19. stoljeća javlja se pravi pokret, organizirana djelatnost
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
111
Izbor tekstova
franjevaca na osnivanju škola i uopće promicanja školstva i pismenosti. Na
tom polju su se isticali mnogi djelatnici: Starčević, Martić, Jukić, Šunjić,
Josić, Kraljević, Miličević, Vujičić, Nedić, Kujundžić, Buconjić, Šimunović,
Perišić... Plod takve samozatajnosti su 1847. škole u Fojnici, Varcaru, Livnu,
Travniku i Kreševu, 1852. u Uskoplju, Vukodolu, u Gorici 1853., u Docu
1855., u Bihaću 1857., u Jajcu 1858., u Veljacima 1860., Varešu, Livnu,
Banjoj Luci 1864., na Humcu i Širokom Brijegu 1866., u Gradnićima i
Posušju 1867., u Bugojnu 1868., u Gradišci, Tuzli, Potočanima, Kraljama
1869., u Stocu 1870. , i drugim mjestima diljem Herceg- Bosne. Franjevci
1850. traže tiskaru koju fra i don Franjo Miličević otvara u Mostaru 1872.
godine. Jukić pokreće 1850. prvi časopis u BiH “Bosanski prijatelj”. I u
drugim oblastima franjevci imaju primat. Tako je fra Mato Nikolić 1807.
prvi diplomirani liječnik u povijesti bosanskohercegovačke medicine, a od
sredine 19. stoljeća u Bosni je djelovao glasoviti liječnik fra Mijo Sučić koji
je medicinu završio na Medicinskom fakultetu u Padovi. I prvo djelo
medicinskog sadržaja napisao je 1765. i u Padovi tiskao fra Franjo Gracić.
Prvina bh. književnosti na hrvatskom domaćem jeziku su djela fra Matije
Divkovića “Nauk krstjanski” i “Sto čudesa...” tiskano 1611. u Veneciji. Temelj
moderne bh. historiografske znanosti je djelo fra Filipa Lastrića “Epitome
vetustatum provinciae bosniensis“, tiskano u Veneciji 1765. godine.
Franjevci su prvi ustanovili i arhiv, jer su još prije 450 godina, 1544.,
osnovali Arhiv provincije Bosne Srebrene. Najstarije je likovno djelo jednog
domaćeg majstora “Raspeće” Stjepana Dragojevića iz 1597. Prvi bukvar u
BiH „Početak slovstva” napisao je biskup fra Augustin Miletić i tiskao 1815. u
Splitu. Ta je knjiga bila veoma popularna u narodu pod nazivom
“Biskupovača”. Mnogo je pridonijela širenju pismenosti i poticala otvaranje
škola. Franjevci su otvorili i prvi javni muzej u BiH na Humcu 1884. godine.
Prva visokoškolska ustanova u BiH je Vrhbosanska visoka teološka škola
otvorena 1890., dok je Franjevačka bogoslovija otvorena u Mostaru 1895.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
112
Izbor tekstova
godine. Hrvati ne smiju zaboravljati te datume pa treba izvršiti ispravak ili
korekciju utemeljenih sveučilišta u Sarajevu i u Mostaru jer nisu osnovana
1949. i 1977., nego 1890. i 1895. godine. Uostalom, starim i uglednim
europskim sveučilištima filozofsko-teološka znanost bijaše matrica, temelj,
a i Hrvati su dio zapadnoeuropske civilizacije i kulture...
Ovim se kratkim pregledom ne iscrpljuju sva područja života i rada
kojima su franjevci krčili put. Ali podizanje škola i kulturno prosvjećivanje
naroda bijaše njihova trajna obuzetost.
U Sarajevu je fra Grgina realka podignuta 1865. Uz početak rada te
škole izrađen je normativni dokument, tzv. Ustanove. Sa sedamnaest
točaka jasno su artikulirane dužnosti učitelja, učenika, roditelja, Školskog
odbora i drugo. Taj dokument, uz “Opće ustanove osnovnih škola” usvojen
na Kapitulu Bosne Srebrene 1854., te “Sistem literarium...” fra Stjepana
Marijanovića iz 1833. su za povijest školstva i pedagogije značajni,
nezaobilazni dokumenti. To su prvi cjeloviti propisi o organizaciji školstva,
preteče kasnijih zakona o školstvu, a prvi je, da podsjetim, donesen tek
1869. godine. Može se zaključiti da su svećenici-učitelji uglavnom poznavali
klasičnu i recentnu pedagošku teoriju i praksu. Studirajući na uglednim
europskim sveučilištima, spoznavali su i usvajali naprednu pedagošku
misao. Uostalom, kršćanska pedagogija ima dugu tradiciju. Mnoga
istaknuta imena pedagoške znanosti su upravo svećenici. Podsjećam samo
na neke: sv. Bazilije Veliki (330.-379.), sv. Ivan Krizostom, sv. Toma Akvinski
(1226.-1274.), Johannes Duns Skotus (1270.-1308.), i glasoviti pedagog
srednjeg vijeka Ivan Gerson (1363.-1429.). Svi su oni dali dragocjen doprinos
razvitku pedagoške teorije i prakse. U katoličkim crkvenim redovima
naročito se isusovci ističu u organiziranju školstva. Znamenito je njihovo
pedagoško djelo “Ratio atque institutio studiorum”.
Ovaj kratki pregled ne može zaobići ni sv. Petra Kanizija (1521.-1597.),
Fenelona (1651.-1715.), Felbigera (1724.-1788.), sv. Ivana Don Bosca (1815.-
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
113
Izbor tekstova
1888.) i Otta Willmanna (1839.-1920.), te mnoge druge pedagoge kršćanske
provenijencije sve do naših dana.
Pape su u svojim enciklikama davali upute i poticaje odgojno-
obrazovnoj djelatnosti. Podsjećam na encikliku Divini Illius magistria Pija
XI. iz 1929. godine. Crkveni sabori su također elaborirali ta pitanja.
Kapitalni je dokument za pedagošku znanost Gravissimim educationis,
deklaracija Drugog vatikanskog koncila 28. X. 1965. godine. Sve je to
jamačno imalo udjela da su se naši svećenici dosta dobro snalazili u
složenim pitanjima odgoja i obrazovanja, te organiziranja školstva.
Časne sestre su 122 godine požrtvovano i stručno vršile kulturno-
prosvjetnu zadaću u BiH. Od dolaska u Sarajevo 1871. Družbe časnih sestara
milosrdnica sv. Vinka (Družbu je osnovao sv. Vinko Paulski u Francuskoj
1624. odnosno 1633.) razvile su plodan rad i osnovale razgranatu mrežu
škola diljem BiH. Više od jednog stoljeća ovdje uspješno djeluju i časne
sestre Kćeri Božje ljubavi (utemeljiteljica majka Franciska Lechner 1868. u
Beču, a u Sarajevu su od 1882.), koje su također pridonijele da se hrvatsko
školstvo podigne na modernu, europsku razinu. I Družbi časnih sestara
Služavke malog Isusa, koje je osnovao u Sarajevu nadbiskup Stadler 1890.,
te sestrama Klanjateljicama predragocjene krvi Isusove (osnovane u Italiji
1834., u Bosnu došle 1879.), Družbi školskih sestara trećeg reda sv. Franje -
hercegovačke i bosanske franjevke - pripadaju također velike zasluge za
razvitak školstva, te skrbi o bolesnim, iznemoglim i starim osobama. Sve
družbe časnih sestara ostavile su duboke tragove u organiziranju školstva.
Osvrnemo li se na nastavni plan i program škola časnih sestara, obavijestit
ćemo se o zavidnoj razini izobrazbe u tim školama. Tu se sviralo na
glasoviru i drugim instrumentima, učilo se crkveno i svjetovno pjevanje;
ručni rad nije bio svrha samom sebi nego su to, što su pokazivale izložbe,
bili pravi umjetnički radovi. Te škole i danas asociraju na rad, red,
stručnost, ispunjenost života korisnim i bogatim sadržajima. Prvu potpunu
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
114
Izbor tekstova
i pravu učiteljsku školu u BiH otvorile su časne sestre Kćeri Božje ljubavi u
Zavodu sv. Josipa 1884. godine. Podsjećam da je u Sarajevu državna Ženska
učiteljska škola otvorena tek 1911., a muška 1886. godine. Škola je imala
nastavni plan i program, te organizaciju i nastavnu praksu kao i druge
učiteljske škole u Austro-Ugarskoj Monarhiji. Poslije šezdeset godina
plodnog rada “oslobođeni” smo 1945. toga uglednog zavoda. Nastupilo je
vrijeme da se objektivno valorizira sve što su časne sestre nesebično
darivale ovom gradu i BiH, posebice u školstvu, kulturi i zdravstvu.
Ovim kratkim pregledom treba podsjetiti i na redovničku zajednicu
trapista (trapisti su osnovani 1664. u Francuskoj) koji su 1869. osnovali
samostan “Marija Zvijezda''' u Delibašinom selu kod Banje Luke, a 1878. i
sirotište ili odgojni zavod za školovanje u raznim zanatima i
poljoprivrednim zanimanjima, koji je zatvoren također 1945.
Ponos hrvatskog katoličkog školstva su glasovita učilišta: gimnazije u
Travniku (otvorena 1882.), Visokom (1882.) i Širokom Brijegu (1889.). Svaka
od njih i učiteljska škola u Zavodu sv. Josipa zaslužuju ne samo poseban
osvrt nego i monografiju, znanstveni skup i sl. Te su škole živjele ritmom
najuglednijih škola u Monarhiji, posebice travnička, koja uistinu bijaše ures
i ponos grada i nadbiskupije, glasovita i izvan granica. Njima smo bili urasli
u Europu, imali škole kao i najkulturniji narodi. U to se vrijeme govorilo
“Lašva Sarajevo poplavila”, a travnički je gradonačelnik jednom prigodom
rekao da ako njegova škola u Kraljevini Jugoslaviji nije prva onda nije ni
treća. Vrijeme je da se pojedinim gradovima vrati njihovo povijesno
dostojanstvo. Te su škole zapravo međašnji kamen u razvitku hrvatskog
školstva. Valja se upitati što je tim školama davalo takav ugled, plamen koji
i danas gori u mnogim srcima. Škole su posjedovale knjižnice, kabinete i
bogate zbirke, prirodopisne i etnografske, lapidarij, galeriju, muzej...
Učenici su sudjelovali u radu sekcija. U slobodnom vremenu bavili su se
športom i spisateljskim radom. Škole su uređivale svoj list. Nastavnici su
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
115
Izbor tekstova
bili odabrani stručnjaci i cijenjeni odgojitelji. U školama se odgajalo i
obrazovalo iskustvom stoljeća. Prema tim uzornim i uglednim školama
živjele su predrasude, a o isusovcima je sustavno i uporno stvarana
iskrivljena slika. Zaboravljalo se, međutim, da su isusovci u Zagrebu otvorili
gimnaziju još 1606., u Rijeci 1627., u Varaždinu 1632., a u Dubrovniku su s
prekidima radili još od 1604. godine. Škole su otvorili i u Osijeku, Požegi,
Petrovaradinu, Beogradu... Podsjećam da danas u svijetu isusovci vode 177
visokih škola i sveučilišta i 147 srednjih škola u 65 zemalja.
Katolička je crkva zavrijedila najviše priznanje za ono što je učinila u
razvitku (hrvatskog) školstva. Od pojave kršćanstva na ovim područjima
vršila je istaknutu kulturno-prosvjetnu misiju. Uistinu je “mater et
magistra'’. Zasluga je Crkve Što su Hrvati ovdje prednjačili u pismenosti, što
u gotovo svim područjima kulture, znanosti i umjetnosti imaju stvaratelje
koji su na čast narodu. Prva hrvatska inteligencija se odgajala i obrazovala u
katoličkim školama, a Austro-Ugarska je u BiH zatekla 54 katoličke škole.
Škole, međutim, nikad ne bijahu samo učilišta za mladež nego istodobno i
kulturna žarišta koja obasjavaše svoju užu i širu okolinu. Crkva je zaslužna
što su školu ravnopravno pohađala i muška i ženska djeca. (Sjetimo se
pogleda fra Didaka Buntića, ali i mnogih drugih).
Crkva je kulturno-prosvjetnu djelatnost i poučne sadržaje širila i
propovijedima, vjeronaukom, razgovorima, savjetima, molitvenicima,
kalendarima, popularnim nabožnim i drugim knjigama, tiskom... Koliku su
ulogu, na primjer, imali listovi: “Vrhbosna” (1887.), “Glasnik bosanskih i
hercegovačkih franjevaca” (1887.), “Kršćanska obitelj” (1900.-1918.; 1938.-
1944.), “Glasnik sv. Ante Padovanskog’’’ (1906.), “Dobri pastir” (1950.), “Kršni
zavičaj” (1970.), “Naša ognjišta” (1971.), “Crkva na kamenu” (1981.), ‘Dumo i
njegov narod’ (1965.), “Zvuci provincije” (1971.), “Marija među nama” (1971.),
“Svjetlo riječi” (1983.), “Mladi teolog” (1988.), te drugi listovi i časopisi.
Crkva nije bila anacionalna, nego je u svim razdobljima njegovala i
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
116
Izbor tekstova
čuvala nacionalni identitet i kulturnu prepoznatiljivost Hrvata. Tijekom
povijesti bivala je često i jedina nositeljica kulture, čuvar baštine i branitelj
hrvatskog nacionalnog bića.
Školstvo je stvarano u vrlo teškim i složenim socijalnim, političkim i
duhovno-povijesnim uvjetima. Zahvaljujući požrtvovanosti i nesebičnosti
mnogih djelatnika na širokom polju prosvjete i kulture, danas i Hrvati
mogu reći: “Le grands souvenirs font les grands peuples” (velike uspomene
čine narode velikima). Kao što su se mladi bogoslovi vraćali iz europskih
središta višestruko osposobljeni i obogaćeni, tako su i mladi ljudi iz
katoličkih škola odlazili u život sa zavidnim odgojem i obrazovanjem,
širokom općom kulturom, radnim i kulturnim navikama.
Jubileji pojedinih škola i pojedinih djelatnika su prigoda da se naša
javnost dublje upozna sa svojom prošlošću, koja daje poticaje za dostojniju
budućnost. Napokon, “Historia est magistra vitae”. Andrić, “Napretkovac”,
stipendist, rekao je još pedesetih godina da je historija u studijama
nazadnih i kratkovidnih pisaca postajala sluškinja njihovih klasnih, vjerskih
ili nacionalnih interesa i uvjerenja, sredstvo u rukama fanatika i
opskuranata. Historijska istina, zaključuje nobelovac, podešavana je prema
njihovim željama i potrebama. I danas je mnogo primjera eksploatiranja
pojedinih događaja i ličnosti u dnevnopolitičke svrhe. Služeći nekoj
ideologiji i vlasti, krivotvore se povijesne činjenice, pa se može postaviti
pitanje kakva će biti prošlost. Povijest je mnogima najednom postala
opsesionantna tema pa navijački i isključivim riječima (bez argumenata)
tumače relevantne povijesne događaje. Patvore se povijesni fakti da bi se
“dokazala” unaprijed postavljena teza, da bi bilo ono što nije ili se prisvojilo
ono što ne pripada...
Kako god da se rasplete bosanskohercegovačka kriza i utvrdi njezino
ustavno ustrojstvo, na ovom tlu ostaju tri državnotvorna naroda, tri
konstitutivne nacionalne zajednice sa svojim specifičnostima, jezikom,
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
117
Izbor tekstova
svojom poviješću, kulturom i civilizacijom. Sve ove burne političke,
društveno- ekonomske i sveukupne promjene, ovo prijelomno povijesno
razdoblje najneposrednije pogađaju i odgojno-obrazovni sustav. Već je,
naime, očito da je svaka nacionalna zajednica odgovorna i mjerodavna za
razvitak svoga školstva na svim stupnjevima. Nacionalna zajednica koja
bude imala kvalitetniji nacionalni sustav brže će se razvijati, napredovati.
Hrvati imaju dosta bogato iskustvo u organiziranju (svojega) školstva.
Povijest uči da je hrvatsko školstvo bilo najkvalitetnije i najrazgranatije kad
je bilo i državno i privatno, kad je bilo više osnivača, kad je bila
konkurencija. Pokazalo se također da su investicije u škole bile posve
opravdane. Da su u minulom vremenu bili otvoreni Travnik, Široki Brijeg i
Zavod sv. Josipa, Hrvati na radu u inozemstvu, i ne samo oni, ne bi brinuli
za školovanje svoje djece. Može se samo sa sjetom pretpostavljati što se
izgubilo ukidanjem tih škola i domova. Ali, to nisu sve nepravde koje su u
minulom vremenu nanijete hrvatskom katoličkom školstvu. Ne samo što su
navedene škole zatvorene, kao i dvije visokoškolske ustanove u Sarajevu:
Franjevačka bogoslovija i Vrhbosanska visoka teološka škola, te razgranata
mreža škola časnih sestara - nego su oduzeti i njihovi objekti i opljačkana
druga imovina. Oduzeta je imovina i HKD “Napredak”. Podsjećam da su
vlasnici Vrhbosanske bogoslovije svoju velebnu zgradu otkupili za enormna
(devizna) sredstva poslije višegodišnjih prosvjeda i prepiske, te “povuci-
potegni”.
Baština i zasad katoličkih škola i naših predšasnika bit će poticaj i
putokaz, jer maiorum gloria posteris quasi lumen est. (Slava predaka služi
potomcima kao svjetlost.)
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
118
Izbor tekstova
Mladen Bevanda
13. DOGAĐAJ ZA POVIJEST24
Je li ovaj zasigurno povijesni događaj nagovještaj i znak nečeg novog i
ohrabrujućeg? Je li ova škola - lasta proljeća za kojim u ovoj zimi svega
ljudskoga čeznemo? Dok se u iznakaženom Sarajevu - gradu logoru - još na
sve strane razara i ruši, dok avet mržnje, nasilja i smrti ne prestaje uzimati
svoj danak u krvi, obuzima nas radost što smo sudionici ovog značajnog
datuma koji znači građenje, vraćanje u život onoga što je postojalo, živjelo.
Umjesto ubijanja i smrti darivaju se, u godini obitelji, plodovi ljubavi. Silnici
su tijekom povijesti, baš kao i danas, na ovim prostorima rušili simbole
napretka i kulture pa smo naučili da iz garišta niče život, da iz starih
panjeva udaraju nove, zdrave mladice, da se na mjestima porušenih zdanja
podižu još ljepša. I ovaj današnji događaj pokazuje širinu i otvorenost
Katoličke crkve. Ne živi za sebe, nego kao i uvijek ima osjećaj za drugoga,
izlazi ususret potrebama Naroda. Ne zatvara se u sebe, nego slijedeći
ekumenska načela, koja je papa Ivan Pavao II. tako snažno podcrtao
obraćajući se građanima Sarajeva svih nacija i vjerozakona; pruža ruku
sugrađanima, svima onima koji su za ravnopravan život u razlikama, koji su
za dijalog. Iako je rijetko imala dostatno polje djelovanja, Katolička se crkva
nikad nije štedjela u davanju sebe na području prosvjete i kulture, uopće,
skrbi za narod, za čovjeka. Zbog toga je i sama trpjela i proganjana, svagda
je nastojala ublažiti patnje naroda. Ogromna je kulturna dobra darovala
hrvatskome narodu, i ne samo njemu. Ali, i etičke vrednote. Ovo učilište
nije slučajni početak nego nastavak Katoličke škole koja je na ovom mjestu,
u ovoj zgradi, otvorena davne 1882., pa je ovo zapravo 112. godina od
osnutka što je za ovaj grad, i ova prevratima i tuđincima bogata područja,
24 Izlaganje na otvaranju katoličkog školskog centra u Sarajevu, studeni, 1994. godine.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
119
Izbor tekstova
tradicija s kojom se može podičiti. Otvaranje ovih škola nije gesta
getoizacije, izoliranja Hrvata, nego želja za ravnopravnom suradnjom,
pozitivnim, zdravim natjecanjem u vrsnoći izobrazbe, kakvoći nastave.
Štoviše ovakva učilišta treba razumijevati kao mogućnost ostvarivanja
čvršćih kulturnih veza i ravnopravne suradnje sa susjedima, sa svijetom, za
strujanje pozitivnih utjecaja i posredovanje modernih ideja i iskustava.
Katoličke škole u ovom gradu, u BiH uopće, bijahu uvijek otvorene za
sve polaznike bez obzira na naciju i vjeru. Otvaranje ovog učilišta pokazuje
da Hrvati predvođeni Katoličkom crkvom žele multikulturalno,
međureligijsko, multinacionalno, kozmopolitsko, Sarajevo. Ovo je potvrda
da se iza takvih opredjeljenja i načela stoji konkretnim djelima, a ne
parolama, praznim frazama. U ovom se gradu - nekad paradigmi različitosti
- zapravo danas iskušava opstojnost BiH, tolerancija, federalni ustroj,
ostvarivanje posebnih i općih prava, egzistiranje nacionalnih i zajedničkih
institucija. Stoga ovo učilište, zasad kao ruža na trnju, treba imati izdašnu
pomoć i podršku grada, vlade i federacije, te međunarodnih organizacija
koje zagovaraju ravnopravan život u razlikama.
Znakovito je da je prvo krilo ovog Zavoda izgrađeno u zoru jednog
novog povijesnog razdoblja. Stoga se treba i može upitati: je li i ovo
nagovještaj boljih dana u ovom napaćenom gradu? Ovdje su časne sestre
družbe Kćeri Božje ljubavi podigle nadaleko čuveni Zavod Sv. Josipa 1882., a
svečani je blagoslov zgrade obavio nadbiskup dr. Josip Stadler 29. rujna iste
godine. U Zavodu je djelovalo šest škola i konvikt.
Hrvati su u Sarajevu, u BiH, još prije stotinu godina imali vlastitu
zgradu izobrazbe, po europskim standardima, od predškolskih ustanova,
stručnih škola, gimnazija i fakulteta, a Vrhbosanska visoka teološka škola -
prvi fakultet u BiH bijaše kao sljeme te zadivljujuće građevine. I ovaj je
brijeg, kao i drugi znameniti hrvatski “brijegovi” diljem BiH bio hram
prosvjete, toplo i sigurno okrilje. Na ovim svetim ognjištima usprkos svemu
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
120
Izbor tekstova
vatra nije prestala gorjeti, nego nas je njihova toplina neprekidno grijala. I
današnje željene promjene u gospodarskoj, političkoj i duhovnoj sferi
moraju naći svoje refleksije i u koncipiranju odgojno - obrazovnog sustava.
Školstvo je nepotpuno bez onog privatnog. U ovom je gradu zapravo i bilo
najkvalitetnije, najbolje organizirano, kad su ravnopravno egzistirala dva
školska sustava - državni i privatni. Konačno Europa je posijana brojnim
prestižnim privatnim učilištima od predškolskih ustanova do najuglednijih
koledža i sveučilišta. Ovo učilište neće biti konfesionalna škola 19. stoljeća,
iako smo i preko njih pripadali europskom kulturnom krugu - ovo hoće biti
europska škola za 21. stoljeće. Kao i ranije, želimo se uspoređivati u kakvoći
izobrazbe s europskim školama.
Ali ovaj nekad velebni Zavod nisu prve škole Hrvata u Sarajevu.
Katoličanstvo vuče korijene iz davnina u BiH, a to se očituje i u ovom
gradu. Pa zar Vrhbosanska biskupija sa sjedištem u Vrhbosni nije već
obilježila devet stoljeća od prvog sačuvanog pisanog spominjanja /1089/,
zar Franjevci, kao jedina preživjela institucija bosanske srednjovjekovne
države, ne svjedoče o svojoj stalnosti, neprekidnosti, evo, već osmo stoljeće.
Mnogi dokumenti potvrđuju /dokazuju/ živu i čvrstu povezanost između
Vrhbosanske biskupije i Splita i Bara, a posebice Dubrovnika tijekom XII. i
u prvoj polovini XIII. stoljeća. Stoga i ne iznenađuje gorljivo, gotovo
spektakularno, katoličanstvo najomiljenijeg bosanskoga bana Kulina! Nije
prigoda da se govori ab ovo - potanko, iscrpno, ali treba podsjetiti da je u
ovom gradu još prije 750. g. dominikanac biskup Ponza/Povša) podigao
katedralu u čast sv. Petra. U Zemaljskom se muzeju čuva oltar katedrale s
uklesanim natpisom. Katedrale se zasigurno nisu podizale u mjestima gdje
nije bilo vjernika - katolika. Osim /katedrale/ u Vrutcima kod Vrela Bosne
sagrađena je crkva posvećena sv. Stjepanu, a većina je istraživača suglasna
da Blažuj nosi ime po crkvi sv. Blaža. Mnogo je materijalnih ostataka i
toponima na ovim prostorima što dokazuju i svjedoče o tragovima i
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
121
Izbor tekstova
korjenima katoličanstva iz najranijeg razdoblja ovog grada. Koliko je
Katolička crkva bila rasprostranjena i jaka u BiH u kasnom srednjem vijeku
pokazuje i impozantan broj od preko 200 crkava. Arheološke iskopine
dokazuju da su građene po propisima rimske liturgije. Kad su Turci osvojili
BiH porušili su 38. franjevačkih samostana i kuća. Razvitak je školstva
vezan uglavnom za Franjevce od njihovog dolaska pa sve do 1882. odnosno
1871. god. u Sarajevo, a nakon toga još i u neke druge gradove, dolazi
družba č. sestara sv. Vinka iz Zagreba. Školstvo u našem gradu nije imalo
onaj put kao u gradovima zapadne Europe, naprimjer. Ali, ako je ovdje bila
katedrala onda je zasigurno uz nju bila i katedralna odnosno biskupska
škola jer to bijaše onodobni europski standard. Uz samostane su se pak
otvarale samostanske, a u župama župne škole, u gradovima gradske.
Pouzdano je međutim da su na našim prostorima središta pismenosti i
širokog pučkog opismenjavanja bili samostani i župske kuće.
U mnogim europskim državama, uz franjevce, marljivo djeluju i drugi
crkveni redovi i družbe redovnica, poglavito djelatni na promicanju
školstva. Nećemo praviti usporedbe između nas i zapadne Europe čiji smo
integralni dio, baštinici iste civilizacije, jer usporedbe nas nikud ne bi
dovele. Mnogo smo zaostajali ali i pristizali pa i stizali Europu u nekim
područjima.
U Sarajevu postoji u 16. stoljeću župna kuća i katolička zajednica o
kojoj se brinu Franjevci. U ovom je gradu fra Matija Divković, otac
bosanskohercegovačke književnosti 1609. napisao znamenita djela koja je
tiskao u Veneciji 1611. Poznati franjevac Sarajlija Pavao Papić ovdje prevodi
oko 1645. djelo talijanskog franjevca Bartolomeja što ima veliku važnost za
povijest hrvatskog jezika. Ima mnogo značajnih Sarajlija svećenika koji su
se odlikovali velikom učenošću i ugledom među suvremenicima. Istodobno
ovaj grad je poznat i po mučeništvu i stradanju mnogih svećenika, fratara.
U Sarajevu je i posebna četvrt grada tzv. Latinluk - gdje su živjeli domaći
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
122
Izbor tekstova
katolici i Dubrovčani /trgovci/. Tu je 1656. izgorjela crkva, a na istom je
mjestu sagrađena druga koja je izgorjela 1697. kad je Eugen Savojski zapalio
grad. Nakon toga se iselila većina katolika bojeći se odmazde, a među njima
i brojne veoma imućne trgovačke katoličke obitelji.
Pred kraj 17. stoljeća ovdje se spominje učitelj a 1725. škola gdje su djeca
učila vjeronauk jer je crkva bila spaljena. U sarajevskom je polju 1710.
uspostavljena župa kao tradicija katoličanstva iz davnih vremena na ovom
tlu gdje je tijekom povijesti bilo više crkava.
Prije 130. godina fra Grga Martić ovdje otvara realnu školu, a č. sestre
Milosrdnice otvaraju 1871. g. školu koja prerasta 1883. u čuveni zavod, sv.
Vinka. Prije 144 godine franjevci su pokrenuli prvi časopis u BiH, a 1823. u
Tolisi otvorili i prvu modernu pučku školu na ovom tlu. U požaru 1879. opet
je izgorjelo sve hrvatsko - katoličko u ovom gradu. Nakon toga, uspostavom
redovite crkvene hijerarhije u BiH, 1882. započelo je novo razdoblje i u
razvitku školstva u Sarajevu. Otvaraju se prve moderne predškolske
ustanove, pučke i stručne škole, prva učiteljska škola u BiH, sirotišta
Betlehem i Egipat, knjižnice, čitaonice, osnivaju kulturna, pjevačka,
glazbena društva, konvikti za mladež. Pokreću se časopisi, dnevne, tjedne,
mjesečne novine, đački listovi, stvara se hrvatska inteligencija. Djeluju
istaknuti znanstvenici, umjetnici, književnici, prosvjetni radnici. Katolička
crkva je dala niz velikih i zaslužnih ljudi. Neodvojivi su od povijesti ovog
grada, proslavili su katoličanstvo i hrvatstvo, promicali ljudske vrjednote,
dobrosusjedstvo.
Mnogi su se naraštaji odgajali i izobražavali u sv. Josipu, sv. Vinku, sv.
Augustinu, Zavodu Presvetog Trojstva u Novom Sarajevu, samostanima i
školama č. sestara, stanovali u konviktima Kralj Tomislav, Zora Zrinska,
Katarina Zrinska. Hrvati su odani Katoličkoj crkvi, a Crkva je presudno
utjecala na njihov duhovni i kulturni život. Njeni su plodovi obilni, vidljivi
na sve strane. Kako bi izgledao kulturni reljef grada bez katoličke i hrvatske
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
123
Izbor tekstova
sakralne i sekularne baštine. Prisjetimo se što znače: Katedrala, sv. Ante, sv.
Josip, sv. Vinko, Presveto Trojstvo, Marijino Uznesenje, Ćirilo i Metod,
Kraljica Svete Krunice, Franjevačka Bogoslovija na Bistriku, Kovačićima, u
Nedžarićima, te Vrhbosanska bogoslovija, Provincijalat Bosne Srebrene,
Ordinarijat Vrhbosanske Nadbiskupije, provincijalati i samostani družbi
časnih sestara: Milosrdnice, Kćeri Božje Ljubavi, Služavke Malog Isusa,
Klanjateljice Krvi Kristove, Franjevke -bosanske i hercegovačke, vjerski
listovi, brojne publikacije. Konačno tu je i HKD “Napredak” sa svojom
palačom i drugim zdanjima koji je tijekom minulih devet desetljeća dao
neprocjenjiv prinos afirmiranju ovog grada i hrvatskoga imena u njemu.
Dok su Hrvati imali svoje škole i druge kulturne ustanove tvorili su u
Sarajevu, na primjer, 1910. godine 34,51% pučanstva, Muslimani 35,57%, Srbi
16,27%. Nakon prvog i drugog svjetskog rata, kao ni tijekom ovog, Hrvati
nisu dolazili s drugih prostora i nastanjivali se u ovom gradu ni i u BiH,
nego su nažalost morali napuštati ovaj grad i druge ali i BiH, pa ih je zato
danas u Sarajevu i u BiH samo ovoliko ovaj postotak. Zadnjih 75 godina
njihov se broj rapidno smanjivao. Nisu pristizali nego su sustavno
istiskivani, iseljavani sa svojih prostora, iz svojih domova. Odlazili su u
Australiju, Novi Zeland, Kanadu, Amerike, u europske zemlje, najčešće bez
povratka.
U ovom će se učilištu djeca i mladež odgajati da poznaju i vole svoju
postojbinu, rodnu grudu, svoju BiH, ali i da budu građani Europe i svijeta.
Bez predrasuda i podozrivosti treba upoznati i one druge, različite. Kao i u
svim katoličkim hrvatskim školama, odgajat će se za mir, dijalog,
razumijevanje, poštivanje ljudskih prava. Jer tko zapravo ima pravo da djecu
i mladež truje lažima, odgaja za mržnju prema drugim narodima i ljudima,
stvara zablude i predrasude, nameće povijesne neistine. Nedopustivo je
manipuliranje djecom, zloupotreba škole za ideologiziranje i politiziranje,
njena militarizacija. Odgoj naravno ne može biti neutralan. Uvijek je
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
124
Izbor tekstova
svjesno i ljudski angažiran, ali to ne znači da mora biti u službi jedne
određene vlasti, politike i ideologije, i da se poistovjećuje s njom. Postoje
općeljudske vrijednosti kojima će biti usmjeren odgoj u našem učilištu.
Odgajat ćemo mladež tako da tijekom školovanja i u slobodnom vremenu
usvoji univerzalne etičke vrednote, budu slobodni ljudi, razviju osjećaj za
dužnost i odgovornost, nauče živjeti u pluralnoj zajednici, budu dobri
susjedi, sposobni za dijalog s drugim ljudima i narodima, jer onaj tko ne
vidi i negira razlike negira i našu zbilju, život zapravo.
Poželimo stoga ovom učilištu da postigne onaj dobar glas i ugled što su
ga zasluženo još u Austro-Ugarskoj monarhiji uživale Travnička, Visočka,
Širokobriješka gimnazija, ovaj, i Zavod sv. Vinka, te druge katoličke škole
koje su nažalost prisilno zatvorene nakon 1945. godine.
Uvjereni smo da će se generacije, što će stvarati u 21. stoljeću,
uspješno i u skladu sa zahtjevima vremena, odgajati i izobražavati u ovom
učilištu. Vjerujemo također da će ova škola darovati hrvatskom narodu i
ovom gradu talentirane stvaratelje u mnogim područjima. U ovom su se
gradu odgojili, izobražavali i djelovali mnogi istaknuti hrvatski
znanstvenici, književnici, umjetnici, među njima i dva Hrvata Nobelovca,
književnik Ivo Andrić i biokemičar Vladimir Prelog, koji su mnogo
pridonijeli afirmiranju ovog grada i hrvatskog imena u njemu. Poželimo
stoga našim odgojiteljima i učenicima, da poput slavnih predšasnika, i
među njima bude onih koji će kao vrhunski stvaratelji i čestiti ljudi -
humanisti duboko urezati i upisati hrvatsko ime u povijest i baštinu, dragog
nam grada i naše Bosne i Hercegovine. Vivat, floreat, crescat, na radost i
korist svima, sadašnjim i budućim naraštajima.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
125
Izbor tekstova
Mladen Bevanda
14. PROUČAVATI KULTURNU BAŠTINU I UGLEDNIKE
NARODA25
Diljem Bosne i Hercegovine brojna mjesta, brojni spomenici kulture
svjedoče o prisutnosti hrvatstva i na zemlji i ispod zemlje. Travnik i
Lašvanska dolina uopće imaju jamačno istaknuto mjesto po brojnim i
bogatim ostatcima materijalne i duhovne kulture, po znamenitim
pojedincima, zaslužnicima roda.
Tijekom se nesklone nam povijesti nije mogla slomiti svijest hrvatskoga
naroda o njegovoj individualnosti, o njegovome identitetu na ovom tlu,
premda je hrvatski nacionalni osjećaj sustavno potiskivan, prešućivan, pa i
krivotvoren. Isticanje se hrvatskoga imena, hrvatstva uopće, a posebice
hrvatskog jezika etiketiralo nacionalističkim, nerijetko i šovinističkim,
kontrarevolucionarnim. Ovdje se govori o minulim vremenima mada
mnogo toga karakterizira i prezent.
Na području Lašve, na ovom drevnom tlu Hrvati imaju svoje duboke
korijene, kulturne i drage vrijednosti koje treba još više istražiti, predočiti,
afirmirati. Dužnost je i obveza da sami sebe još bolje upoznajemo. Ova
lašvanska plodnost i pitomina obogaćuje hrvatsku samosvojnost,
historiografiju, književnost, umjetnost, duhovnost, kulturu uopće.
Bogatstvo se može mjeriti visinom i dostojanstvom Vlašića. Ovo podneblje,
ova dolina mnogo toga čuva poput bogatog arhiva, muzeja, zanimljivog
leksikona. Pravo je i dužnost svakog naroda, kao i pojedinca, skrbiti o
kulturnoj baštini, o jeziku, vlastitom identitetu. Stoga i pitanje kako to
istraživati i predočiti sebi i drugima. Okrugli je stol pogodan oblik za
25 Okrugli stol „Hrvati Srednje Bosne – okolnosti i perspektive“; Novi Travnik, 21-22. studenog 1997. godine.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
126
Izbor tekstova
razmjenu mišljenja pa odajem priznanje svima onima koji su sudjelovali u
njegovoj pripremi.
Ovo je bez dvojbe kulturno i vjersko središte, jedno od ognjišta
hrvatskog naroda, koje je okupljalo, grijalo, svijetlilo. Mnogi su ovom
ognjištu dali svoj nemjerljiv prinos, razgarali vatru, koja usprkos svemu nije
utrnula ni tijekom najtežih stradalništava. Njihovi primjeri privlače,
ispunjavaju ponosom, riječi i dijela potiču na očuvanje i nove napore za
opću korist, dobrobit. Ali, ovo treba biti kraj zatočenja, izgona, patnje, jer
Travnik je zapravo i martirij - svjedok mučeništva mnogih martira samo
zato što su bili i ostali ono što jesu, što su uznosito čuvali svoj identitet.
Nad hrvatskim pukom su se i ovdje provodila zlodjela, nasilje, fabricirale
laži, okivalo ih se u teško, hladno gvožđe.
Živjelo se u nesigurnosti, strahu, šapatom se govorilo. Odviše su trajala
razdoblja oštrih zima, mraza, nezdravog ozračja. Treba međutim reći, u
svakom je nevremenu bilo primjera ljudske solidarnosti, razumijevanja,
uzajamne pomoći, među različitim vjerama i narodima. Mudri i časni fra
Jako Baltić iz Bukovice u svom Godišnjaku piše: “Zla se bilježu zato da se od
njih čuvamo, dobra da ih naslidujemo”. Budući da smo ovdje “naslidili”
velika dobra želim оtome nešto reći. Ali ne samo naslidovati nego i stvarati
nova dobra. Ovo je lašvansko područje katoličkoj crkvi darovalo osam
biskupa od kada je papa Leon XIII 1881. godine obnovio - utemeljio crkvenu
hijerarhiju u BiH.
To su:
dr. Ivan Šarić, rođen u Docu 1881. godine, umro u Madridu 1960. Kosti
prenijete u Sarajevo 1997. g. u kriptu u crkvi Sv. Josipa na Marijin Dvoru u
Sarajevu. Đak je, ove, Travničke, nadaleko čuvene Nadbiskupske gimnazije
koju je podigao 1882.g. njegov predšasnik dr. Josip Stadler, nadbiskup
Vrhbosanski.
Fra. Marijan Marković, Dolac 1840. g., Banja Luka 1912. Biskup
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
127
Izbor tekstova
banjalučki od 1883.god.
Fra. Jozo Garić, 1870.,Vitez - 1946., Graz. Od 1912. najprije apostolski
upravitelj, a potom i rezidencijalni biskup Banjalučke biskupije.
Dr. Marko Alaupović, 1885., Busovača - 1979. Sarajevo. Biskup
Vrhbosanski od 1550., a nadbiskip od 1960. god.
Dragutin Čelik, Slimena 1894. Zagreb 1958. Za Banjalučkog biskupa
posvećen 1951. god.
Dr. Tomislav Jablanović, Dolac 1921. - 1986., umro u Masbachu,
Njemačka, pokopan na Mirogoju, Zagreb. Pomoćni biskup u Sarajevu od
1970. god.
Koliko je tek redovnika i redovnica s ovog područja? Zanimljivo je ali,
rekao bih, i posve razumljivo što su pojedina istaknuta imena naše povijesti
upravo iz ovog lašvanskog prostora.
Ovdje je rođen fra Nikola Lašvanin oko 1703. Napisao Ljetopis
samostana u Fojnici, iznimno vrijedan rukopis 18.st. naročito s povijesnog
stajališta ali i s jezičnog i literarnog.
Fra Jako Baltić, Bukovica 1813. - 1887. Ovčarevo. Napisao je Godišnjak
od događaja i promine vrimena u Bosni, 1754. - 1882. Fra Jako je ovaj
Godišnjak ispisivao punih 40. godina, dakle, najduže od svih dosadašnjih
ljetopisaca (Bogdanovića, Benića, Lašvanina).
Fra Jako Matković, Guča Gora 1855. G. Gora 1909. Prvi je od bosanskih
franjevaca napisao cjelovitu biobibliografiju članova Provincije Bosne
Srebrene, a koautor je Schematisma Provinciae za 1895. godinu.
Mihovil Mandić, Travnik 1871. - Sarajevo 1948. Povijesnik i arheolog,
profesor u B. Luci i Sarajevu. U Zemaljskom muzeju od 1919., a od 1937.-
1941. obnašao dužnost direktora i urednika Glasnika Zemaljskog muzeja.
Napisao je povijest Zemaljskog muzeja, te objavio više radova iz arheologije
i historije kao što su: Vezirski grad Travnik nekoć i sad; Prethistorijske i
srednjovječne utvrde oko Travnika, i dr.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
128
Izbor tekstova
Ivan Jablanović, Dolac, 1878. – Sarajevo, 1957. Svećenik u
Vrhbosanskoj nadbiskupiji. Pisao članke i rasprave iz povijesti trajne
vrijednosti.
Anto Babić, Grahovik 1899. Sarajevo 1973. Osnivač katedre za historiju
i - prvi dekan Filozofskog fakulteta u Sarajevu 1950. Proučavao i predavao
povijest srednjeg vijeka.
Konačno, pa zar i nobelovac dr. Ivo Andrić nije i povijesnik. Povijest
ga je nadahnjivala, a njegova literarna djela prožima povijesna
dramaturgija. Naravno tu su i mnogi drugi kao npr. Ante Martinović,
Travnik 1891. Zagreb 1949. Uređivao edicije Napredak, te kalendar
Napredak.
Lašva je iznjedrila i jednog od najumnijih fratara Bosne Srebrene fra
Marijana Šunjića, znamenitog i darovitog jezikoslovca, ali i neumornog
djelatnika na polju narodnog prosvjećivanja. Rođen u Bučićima prije dva
stoljeća - 7/1. 1798., umro u Beču 28/11. 1860.
Dr. Jozo Josip Dujmušić, Polja pokraj Travnika 1874. - Zagreb 1842. U
Innsbrucku upisao studij klasične i slavenske filologije, a nastavio u Beču
gdje je i doktorirao. Pisao je članke iz povijesti književnosti, kulturne
povijesti, povijesti školstva i dr.
Dr. Ivan Dujmušić, 1871. Travnik - Sarajevo, 1937. Teološki pisac.
Urednik Vrhbosne. Studirao i doktorat postigao u Innsbrucku (1902.),
dakle, prije 95. godina...
Manje je poznato da je književnik Tugomir Alaupović, Dolac 1870.
Zagreb 1958., prvi domaći profesor na Prvoj gimnaziji u Sarajevu od 1894.
godine. Studirao je klasičnu filozofiju i slavistiku u Zagrebu i Beču.
Dr. Stanko Vujica, filozof, teolog, povijesnik, Kaonik, Busovača 1909.
Umro 1995. Kao predsjednik Izvršnog odbora Hrvatskog narodnog vijeća u
Kanadi. Godine 1943. napustio svećeničko zvanje, a početkom 1947. došao u
SAD gdje je bio dugogodišnji profesor filozofije u Pennsylvaniji.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
129
Izbor tekstova
Ante Alaupović, Dolac 1878. Sarajevo 1948., župnik Presvetog Trojstva
u Novom Sarajevu. Uz to od 1910. Potpredsjednik HKD Napredak, a od 1923.
Predsjednik sve do 1945.
Dakle Travničani - Lašvani su najduže upravljali HKD Napretkom; jer
su prečasni Ante Alaupović i prof. dr. Franjo Topić, od 1990. (N.
Travnik), najduže vodili i vode HKD Napredak!...
Sažetak
Lašva je zapravo, kako kaže čestiti profesor Martin Udovičić, sinonim za
određeno područje BiH, odnosno Srednje Bosne. Tu spadaju općine: Travnik, Novi
Travnik, Vitez i Busovača. Ovaj je prostor naseljen od najstarijih vremena, a brojni
ostaci materijalne kulture iz svih razdoblja povijesti, svjedoče o tome. Popisom
stanovništva 1910. u Lašvanskoj dolini je sljedeći sastav: 46,71% Katolici, 40,61%
Muslimani, 11,20% Pravoslavni, Židovi 1,43% i ostali 0,05%. Krajem stoljeća,
odnosno po popisu 1991. stanje je sljedeće: Hrvata 59.903, Muslimana 63.468, Srba
13.974, Jugoslavena 7.810, ukupno 148.104 ili po općinama: Travnik: 26.008 Hrvata,
31.862 Muslimana, 7.751 Srba i Jugoslavena 3.688; Novi Travnik 12.127 Hrvata, 11.649
Muslimana, 4.087 Srba, Jugoslavena 2.115; Vitez 12.679 Hrvata, 11.471 Muslimana,
1.502 Srba, 1.362 Jugoslavena i Busovača 9.089 Hrvata, 8.486 Muslimana, 634 Srba,
505 Jugoslavena. Hrvatsko je pučanstvo u Srednjoj Bosni starosjedilačko, od
davnina, a ovi statistički podaci upotpunit će sliku cijelog područja. Dakle, po popisu
iz 1991. Hrvata je bilo u: Zenici 22.651, Bugojnu 15.963, Kaknju 16.625, Varešu 8.982,
Kiseljaku 12.441, Fojnici 6.639, Gornjem Vakufu - Uskoplju 10.709, Kreševu 4.738,
Jajcu 15.781. Župa se Lašva spominje u povijesnim dokumentima još 1244. godine.
U Lašvi, u Travniku otvorena je 1882. nadaleko čuvena Nadbiskupska gimnazija
kojom je Lašva ušla u Europu još u prošlom stoljeću. Zgrada ove škole bila je dugo
najveći objekt, ne samo školski, u cijeloj BiH. Svojim veoma stručnim, kvalitetnim
profesorima, svojom opremljenošću i organizacijom, suvremenim oblicima rada,
humanim metodama, škola je uživala naročit ugled i posebno mjesto u cijeloj Austro
- Ugarskoj. Svršeni učenici gimnazije bili su pripremljeni, osposobljeni za uspješno
68 studiranje na svim fakultetima. Tu se stvarala domaća svjetovna i vjerska
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
130
Izbor tekstova
inteligencija. Redovnice Sv. Vinka, - Sestre Milosrdnice su u Travniku od 1872.
otvorile su školu, uspješno se bavile kulturno - prosvjetnim i zdravstvenim radom.
Franjevci su Bosne Srebrene u Lašvi imali svoje škole, a najprestižnija bijaše ona u
Gučoj Gori - gimnazija.
Nakon što su otvorili gimnaziju u Kreševu 1882. već su je sljedeće godine
premjestili u Guča Goru gdje je Franjevačka gimnazija djelovala od 1883. do 1900.,
kad je premještena u Visoko, gdje je i danas, tako da je ova gimnazija, srednja škola,
uopće, s najdužim kontinuitetom u BiH izuzme li se Prva gimnazija u Sarajevu
(1879. do danas). U Lašvi su opće poznate katoličke župe kao što su: Putičevo, Vitez,
Dolac, Busovača, Ovčarevo, Bučići, Rostovo, Nova Bila, Guča Gora, i druge. Ovdje je
1889. utemeljeno Hrvatsko pjevačko društvo Vlašić kao i Čitaonica, a Napredak je
na ovom području uvijek imao brojno članstvo. Tu je još 1906. osnovana i prva
hrvatska politička stranka - Hrvatska narodna zajednica. Glavno i najveće središte
Lašve je Travnik koji je u dugom razdoblju, pune 152. godine, od 1699. do 1851.
vezirski grad pa je percepcija, predodžba Travnika, kao i Lašve, često nepotpuna,
parcijalna, jednostrana. Ovaj grad ima orginalan portret. Povijest kaže da ga je
podigao Kralj Tvrtko II. Na ovom su prostoru brojni ostaci materijalne i duhovne
kulture. Lašva je dala plejadu, bogatu galeriju muževa, velikih u svojoj naobrazbi,
zaslužnih po humanim djelima. I ove prostore treba još više sebi otkrivati, a ono što
tako samozatajno rade za opće dobro profesor Martin Udovičić i Ante Marjanović
može i treba ući već sada u sve zavičajne čitanke, povijesnice. U Lašvi se zaista ima
što istraživati, ima se o čemu pisati, a istraženo i napisano predočavati kao
bogatstvo materijalne i duhovne kulture hrvatskog čovjeka na ovim prostorima.
Neka i ovaj okrugli stol bude poticaj tim težnjama.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
131
Izbor tekstova
Stjepan Krasić
15. NASTANAK I PRVO RAZDOBLJE VISOKOGA ŠKOLSTVA U
HRVATSKOJ26
Sažetak
Današnja su sveučilišta neposredni sljednici srednjovjekovnih učilišta koja su kao
osmišljene i organizirane ustanove zaživjele u drugoj polovici 12. i prvoj polovici 13.
stoljeća. Ta su učilišta bila međunarodnoga karaktera. Naime, profesori i studenti
mogli su ići s jednoga na drugo sveučilište, a komuniciralo se jedinstvenim latinskim
jezikom i poučavalo se po skolastičkoj metodi.
Poticaj za osnivanje visokih škola u Hrvatskoj došao je iz dominikanskoga reda koji
je sebi postavio zadatak borbu protiv svake vrste neznanja. Dominikanci su već
sredinom 13. stoljeća u svome samostanu u Zadru otvorili najprije školu za izobrazbu
vlastitih članova, a potom (14. lipnja 1396.) i generalno učilište. Taj su naslov nosila
samo najprestižnija sveučilišta. Bile su to visoke škole od općega značenja i kao takve
namijenjene izobrazbi svih školaraca bez obzira na njihov stalež, podrijetlo ili
narodnost. Zadarsko je učilište imalo dva fakulteta, filozofski i teološki. Filozofski je
trajao tri godine, a teološki od šest do deset. Mogli su se steći sljedeći akademski
naslovi: lektorat (lectoratus) koji odgovara današnjemu naslovu diplomiranoga
filozofa ili teologa; bakalaureat (bacchalaureatus) koji odgovara naslovu magistra
znanosti i doktorat ili magisterij (doctoratus ili magisterium). Filozofski je fakultet
mogao davati samo lektorski naslov, a teološki sva tri naslova.
Važnost generalnoga učilišta u Zadru za hrvatsku kulturnu povijest proizlazi
iz činjenice što je ono bilo ne samo prva nego i tijekom gotovo tri stoljeća jedina
visokoškolska ili sveučilišna ustanova na hrvatskome tlu. Kroza nj su u više od
četiristo godina njegova djelovanja (1396.-1807.) prošli brojni naraštaji domaćih i
inozemnih studenata koji su na njemu imali mogućnost stjecanja najvišega
26
Zbornik radova sa znanstvenoga skupa održanoga u organizaciji Sveučilišta u Mostaru na Filozofskome fakultetu u Mostaru 22. svibnja 2010. godine, Korijeni i perspektive visokoga obrazovanja u Hercegovini, Fram Ziral, Mostar, 2010.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
132
Izbor tekstova
akademskog obrazovanja. Iako je preživjelo sve nedaće, nije se uspjelo održali pred
Napoleonovim reformama te je zatvoreno 8. siječnja 1807.
Ključne riječi: visoko obrazovanje, sveučilište, fakultet, generalno
učilište, nastavni program, dominikanci, Zadar.
1.Visoko je školstvo jedan od najljepših i najoriginalnijih plodova
zapadnoeuropske civilizacije koji je, možda više negoli ijedna druga
ustanova, oplemenio i obogatio cijelo čovječanstvo. Njegova se važnost
može usporediti s iznalaskom pismenosti kao prijelomnoga trenutka u
napornome usponu ljudskoga roda prema shvaćanju sebe i svijeta oko sebe.
Kao što, naime, pronalazak pisma omogućuje ljudskomu rodu premostiti
prostor i vrijeme dijeleći povijest u užemu smislu riječi od pretpovijesti,
tako pojava i uvođenje školstva kao važne ustanove širenja pismenosti i
znanja predstavlja njegov kvalitativan skok s nižega na viši stupanj kulturne
zrelosti tvoreći tako bitnu pretpostavku njegova ukupnoga razvića.
Usporedimo li školstvo s ljudskim životom, uvođenje osnovnoga
obrazovanja odgovara njegovoj dječačkoj dobi, srednje školstvo
mladenačkoj, a visoko školstvo njegovoj kulturnoj punoljetnosti i zrelosti.
Primijenimo li tu usporedbu na narod, u tome je slučaju visoko školstvo
obično vrhunac njegova intelektualnoga, kulturnoga pa i znanstvenoga
razvitka. Ono omogućuje osvajanje tih vrhunaca, što čovjeku pruža svestran
uvid u čovjeka i svijet oko njega zasnovan na točnim, provjerenim i
provjerljivim spoznajama. Ljudski je um, naime, začetnik znanja, škola je
njegovo rasadište, a znanost njegov najviši domet.
Korijeni školstva, kao uostalom i znanja kao takva, leže u iskonskoj
čežnji ljudskoga bića za novim spoznajama. Već je Aristotel svoju
Metafiziku započeo riječima: „Svi ljudi teže znanju po prirodi“.27 Međutim,
27 Aristotel, Metafizika, preveo Tomislav Ladan, Zagreb, 1985., str. 1.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
133
Izbor tekstova
ta prirodna želja za znanjem sama po sebi nije dovoljna za nastanak visokih
škola. Da se u ljudskome duhu uopće može roditi zamisao o njihovu
osnivanju, nužna je nepokolebljiva vjera u razum i znanje, što je moguće
samo pod određenim uvjetima, a to su ponajprije postojanje višega znanja,
zatim dobro osmišljen školski program, visokoosposobljeno nastavno
osoblje, volja da se omogući pristup znanju svih ljudi koji ga žele staviti na
raspolaganje općedruštvenoj zajednici, nesmetan razvitak u odnosu na
političku vlast, gospodarske mogućnosti društvene zajednice da nosi teret
školovanja mladih ljudi do njihove zrele dobi itd. Istom kada se sve te
„kockice“ poslože, moguće je govoriti o visokome školstvu kao ustanovi
koja omogućuje prenošenje višega znanja s jednoga naraštaja na drugi.
Srednji nam je vijek u nasljeđe ostavio ne samo veličanstvene
romaničke i gotičke katedrale nego i mnoge važne društvene i kulturne
ustanove bez kojih bi bilo teško zamisliti moderno društvo: ustavnu državu,
parlament, pravo kao temelj društvenoga uređenja, prednost znanja u
odnosu na društveni stalež, borbu protiv naslijeđenoga neznanja i
praznovjerja itd., a osobito visoko školstvo.28 Stari Grci i Rimljani nikada
nisu imali više školstvo u smislu u kojemu se taj pojam rabi posljednjih
sedam ili osam stoljeća. Istina, i oni su imali višu izobrazbu, ali u drugome
smislu riječi. Bilo bi teško nadmašiti njihove kulturne dosege u pravu,
retorici, filozofiji itd., ali oni nisu bili organizirani u trajne nastavne
ustanove. Veliki umnici i predavači kao što su primjerice bili Sokrat, Platon
ili Aristotel nisu podjeljivali nikakve diplome. Da je neki današnji student tri
mjeseca slušao njihova predavanja, sigurno bi tražio njihov potpis ili neki
drugi dokaz da ih je pohađao. Uistinu je trebalo proteći mnogo vremena
28 Usp. J. C. Holt, „Rights and liberties in Magna Carta“, Album Helen M. Cam,I, Louvain, 1960., str. 57-69; J. C. Holt, Magna Carta and medieval-government, London-Ronceverte, 1985., str. 203-215; B. Wilkinson, Studies in the constitutional history of the thirteenth and fourteenth centuries, Manchester, 1952., str. 180-195; G. L. Harris, The formation of Parliament, 1272.-1377., Manchester, 1981., str.32-35; M. Caravale, Ordinamenti giuridici nell`Europa medievale, il Mulino, Bologna, 1994., str. 395-416.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
134
Izbor tekstova
kako bi sazrjela zamisao o organiziranoj nastavi i onome složenom
mehanizmu sastavljenome od fakulteta, kolegija, tečajeva, ispita i
akademskih naslova itd., što danas čini sastavni dio svih visokih škola. U
svemu tome nismo nasljednici ni Atene ni Aleksandrije, nego Bolonje i
Pariza.
No, nedovoljno upućena osoba možda bi u Parizu i Bolonji teško
prepoznala prethodnike današnjih sveučilišta. Naime, srednjovjekovna
sveučilišta nisu imala knjižnice, upravna vijeća, laboratorije, istraživačke
institute, osigurane fondove i raskošne palače, ni onih materijalnih atributa
kojima se danas ponose mnoga sveučilišta; nisu objavljivala ni godišnja
izvješća niti su imala sveučilišna glasila, športske ili dramske udruge i sl. što
danas karakterizira gotovo svako sveučilište. Pa ipak, činjenica je da su
današnja sveučilišta neposredni nasljednici svojih srednjovjekovnih
prethodnika; imaju istu temeljnu organizaciju, od istoga su „građevinskoga
materijala“, obavljaju istu društvenu ulogu, napravljena su po istome
„nacrtu“, s time što su ona tijekom vremena poprimila određene značajke
svoga doba itd.29
Takav model visokoga školstva, kao osmišljene i organizirane
ustanove u obliku sveučilišta, rodio se u drugoj polovini 12. i prvoj polovini
13. stoljeća. Gradski intelektualac koji je izronio iz snažnoga intelektualnog
buđenja toga doba postao je profesionalac koji se uklopio u sustav gradskih
korporacija što su se, uz pomoć papinstva, nastojale osloboditi nadzora
lokalne crkvene i državne vlasti. Te su udruge kao društveno priznate
ustanove počele podjeljivati diplome (bakalaureat i doktorat) kao jamstvo
da je kandidat propisano vrijeme pohađao predmete i položio sve potrebne
ispite. Sveučilišta su se organizirala u fakultete (slobodnih umijeća ili
filozofije, teologije, medicine, građanskoga i crkvenoga prava), definirala su
29
Usp. Ch. H. Hasicins, ,,Le origini delle universit{“, Le origini delle univesit{, a cura di Girolamo Armaldi, il Mulino, Bologna, 1974., str. 33.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
135
Izbor tekstova
vlastite programe, poučavala su po novoj skolastičkoj metodi koja je bila
svojevrsna kombinacija autoriteta i razumskoga rasuđivanja i počela se vrlo
uspješno rabiti uz pomoć žive riječi i knjige. Bila su međunarodnoga
karaktera: profesori i studenti selili su se s jednoga sveučilišta na drugo, iz
jednoga grada u drugi, pisali su i međusobno općili jedinstvenim latinskim
jezikom, počele su se brisati dotada oštre staleške razlike, organizirali su se
u „narodnosti“ (lat. nationes) više po zemljopisnome podrijetlu negoli po
nacionalnoj pripadnosti u modernome smislu. Sveučilišta su postala model
znanstvene organizacije.
Bio je to rezultat nekoliko važnih čimbenika: gospodarskoga poleta,
snažnoga intelektualnog buđenja i racionalnijega pristupa postojećoj
stvarnosti. Trinaesto se stoljeće općenito smatra vrhuncem srednjega vijeka.
Bez posebnoga ulaženja u (ne)opravdanost takve ocjene, mora se priznati
daje to bilo vrijeme oslobađanja sila što su se nagomilale u prethodnome
razdoblju. Tada je, naime, europski duh, nakon velike seobe naroda, prvi
put u svojoj povijesti izišao iz razvojnoga razdoblja mladenačke dobi, počeo
se oslobađati dotadašnje povijesne uvjetovanosti i promatrati svijet na nov,
racionalan i „moderan“ način kao knjigu koju treba naučiti čitati,
proučavati i shvatiti.30
To se dogodilo najprije u Italiji i Francuskoj, tada najrazvijenijim
zemljama koje su još iz antike naslijedile određene kulturne ustanove i
održavale „vatru“ nekadašnjega znanja da se potpuno ne ugasi. Tu su se
30 Léo Moulin, ugledni belgijski medijevalist, piše: „Srednji je vijek na neki način karakterističan po pravoj racionalističkoj opijenosti [...] i volji, snažno ukorijenjenoj u 13. stoljeću za klasificiranje i strukturiranje znanja nagomilanoga u 12. stoljeću. [...] Srednji je vijek gajio kult svjetla, jasnoće i bistrine. [...] Humanizam 16. i 17. stoljeća tvrdo je vjerovao u vještice. Newton je napisao traktat o demonologiji. Teolozi srednjega vijeka smatrali su da je riječ 0 praznovjerju tipičnome za zaostali svijet. Papa Aleksandar III. (1159.-1181.) piše da on ne sluša sanjarije (`somnia vana`) astrologa.“ (La vie des étudiants au Moyen Âge, Editions Albin Michel S. A., Paris, 1991., str. 11-12.) Malo je poznato da su glasoviti supružnici Eloisa (1101.-1164.) i „prvak dijalektike“ Petar Abelard (1079.-1142.) sinu dali ime Astrolab, koje bi i danas mnogima zvučalo odveć moderno (usp. J. Le Goff, Les intellectuells au moyen âge, Éditions du Seuil, Paris, 1957., str. 45-51).
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
136
Izbor tekstova
profesori (magistri) kao profesionalci znanja s polaznicima škola (scholores)
počeli udruživati u posebne udruge da bi se što bolje organizirali i zaštitili
znanje kao najdragocjeniji „proizvod“ koji se mogao ponuditi na
intelektualnome „tržištu“.31 Tako je ljudsko mišljenje kao istraživački i
nastavni rad prvi put u povijesti postalo posebno zanimanje, a njegovi
zakoni potanko propisani. Zahvaljujući tomu, visoke su škole kao najviši
oblik organizirane ljudske misli više stoljeća držale monopol ne samo
najviše prosvjete i znanosti nego i dobrim dijelom cjelokupnoga kulturnog
stvaralaštva, što je iz temelja promijenilo dotadašnju sliku svijeta i života.32
Sve, ili gotovo sve, što je učinjeno na području filozofije, teologije, prava,
medicine i drugih znanstvenih disciplina ostavilo nam je u nasljeđe
sveučilište kao „plodna majka znanosti“ (alma mater scientiarum).33
Pojava i uvođenje visokoga školstva kao najviše obrazovne i
znanstvene ustanove u životu svakoga naroda redovito znači rođendan
visoke kulture i znanosti i kao takav i jedan od najvažnijih datuma njegove
povijesti. On predstavlja pravu „vododjelnicu” njegovih dvaju potpuno
različitih razdoblja, magični trenutak prijelaza iz mladenačke u zrelu dob
koji mu omogućuje dodirnuti najvišu točku u svome duhovnome,
kulturnome i intelektualnome razvoju. Nijedan narod koji nije dostigao tu
točku razvoja ne može se smatrati zrelim i sposobnim nositi se sa sve
zahtjevnijim izazovima ljudskoga društva u neprestanome razvoju i
stremljenju prema sve višim visinama znanja i napretka.
2. Na pojavu visokoga školstva u Hrvatskoj trebalo je čekati kraj 14.
stoljeća. Razlog tomu razmjerno dugomu kašnjenju treba tražiti u
nepovoljnim političkim, gospodarskim i kulturnim uvjetima. Nedostajalo je
31 Usp. A. Sorbelli, Storia dell` Universit{ di Bologna, I, Bologna, 1940., str. 64-83. 32 Usp. H. Rashdall, The Universities of Europe in the Middle Ages, Vol. I. A New Edition edited by F. M. Powicke and A. B. Emden, University Press, Oxford, 1951., str. 1-2; M.-D. Chenu, Introduction { l’étude de saint Thomas d’Aquin, Institut d’Études Médiévales, Montréal - Paris, 1984., str. 17. 33 Usp. J. Verger, Le universit{ del medioevo, il Mulino, Bologna, 1982., str. 31.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
137
Izbor tekstova
svega pomalo osim stvarnih potreba za tim školama. Nije slučajno što su
prve poznate škole počele nicati u dalmatinskim gradovima s najstarijom
kulturnom tradicijom, koji nerijetko svoje korijene vuku čak iz antike i u
kojima su više-manje postojali kakvi-takvi uvjeti, osobito volja gradskih
vlasti da što djelotvornije organiziraju složen gradski život u kojemu su sve
kategorije stanovništva mogle naći prostor za sebe. Iako nisu bile brojne, te
se škole nisu razlikovale od sličnih škola u drugim europskim zemljama u
kojima su nikla prva sveučilišta. Jedan od važnih razloga toga kašnjenja
svakako je i činjenica da su se središta naše političke moći nalazila drugdje,
u Budimu i Veneciji, a kasnije u Beču, pa čak i Carigradu, odakle se na
hrvatske krajeve gledalo kao na periferne i kolonijalne. Zbog toga ni poticaji
za osnivanje visokih škola nisu mogli doći iz tih sredina nego od jednoga
crkvenog reda Katoličke crkve kao nadnacionalne ustanove, koji je sebi
postavio zadatak boriti se protiv neznanja, ne samo vjerskoga nego i bilo
kojega drugoga, kao izvora velikih društvenih i moralnih zala.
Jedno od hrvatskih središta koje je po svojemu geopolitičkom
smještaju te političkoj, gospodarskoj, kulturnoj i vjerskoj važnosti u
srednjemu vijeku bilo praktično predodređeno za prvu visoku školu bio je
grad Zadar. Smješten na središnjemu dijelu jadranske obale, prema kojemu
gravitira veliko i važno kontinentalno zaleđe i na mjestu s kojega se
najlakše može nadzirati važan pomorski put od plodne Padske nizine
prema Otrantskim vratima i Sredozemnomu moru, on je smatran „ključem
Dalmacije i Jadrana”.34 Taj je grad u srednjemu vijeku doživio snažan
gospodarski uspon kakav, osim Dubrovnika, nije zabilježio nijedan drugi
grad u Hrvatskoj. Tada se, naime, cijela Dalmacija našla u sastavu Hrvatsko-
ugarskoga kraljevstva pod žezlom moćne dinastije francusko-napuljskih
Anžuvinaca. Iako je njihova vlast u tome dijelu Europe trajala razmjerno
34
Usp. E. Šišić, „Zadar i Venecija od godine 1159. do 1247“, Rad JAZU, 142 (1900.), str. 220; T. Raukar, Zadar u XIV. st., Zagreb, 1977., str. 25-27.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
138
Izbor tekstova
kratko, ipak je ostavila neizbrisiv trag ne samo na političkome nego i na
kulturnome području. Ujedno je prvi put uspostavljen neposredan most
između hrvatskih krajeva s naprednim središtima u južnoj Italiji i
Francuskoj u kojima je visoko školstvo bilo u punome procvatu.35
No, još prije toga veze Hrvatske s naprednim Zapadom uspostavili su
redovnici, osobito dominikanci i franjevci. Ta su dva crkvena reda bila ne
samo blizanci, tj. rođeni u isto vrijeme, nego i suvremenici nastanka prvih
europskih sveučilišta. Ta podudarnost nije samo vremenska nego i
sadržajna. Osnivaču reda sv. Dominiku (1170.-1221.) kao kleriku katedralne
škole u Palenciji nije nedostajalo intuicije da pred sveučilištem kao važnom
društvenom snagom stoji velika budućnost pa je na neki način sudbinu
svoga reda htio vezati za njegovu sudbinu.36 Činjenica je da je sama zamisao
o osnivanja novoga svećeničkog udruženja, koje bi kao svoj prvotni zadatak
imalo apostolsko-doktrinarnu djelatnost, nikla na istome tlu na kojemu su
izrasla brojna srednjovjekovna udruženja, među kojima su bila i sama
sveučilišta kao interesne i staleške zajednice profesora i studenata. Odatle
potječe osobit afinitet mladoga dominikanskog reda prema sveučilištu kao
društvenoj ustanovi."37 Ta činjenica možda bolje negoli ijedna druga tumači
zašto je pogled osnivača reda od samoga početka bio uprt u Pariz, Bolonju,
Oxford i Rim, gdje su se nalazila središta znanstvene i vjerske moći iz kojih
se moglo znatno bolje negoli iz drugih središta utjecati na tijek najvažnijih
zbivanja.38
Za budućnost visokoga školstva u mladome dominikanskom redu od
35 S. Krasić, Generalno učilište Dominikanskog reda u Zadru ili 'Universitas Jadertina`1396.-1807, Filozofski fakultet, Zadar, 1996., str. 206-209. 36 Usp. H. Denifle, Die Entstehung der Universitäten des Mittelalters bis 1400, I, Berlin, 1885., str. 473. 37 Usp. A. Walz, „San Domenico e le Universit{“, Angelicum, XI, Roma, 1934., str. 341-342. 38 Usp. A. D`Amato, I Domenicani a Bologna, I, Bologna, 1988., str. 31-149; B. Jarret, The English Dominicans, London, 1921., str. 65; H. Scheeben, Der heilige; Dominikus, Freiburg im Br., 1927., str. 363; S. D’Irsay, Histoire des Universités, I, str. 154; F. Pelster, „Das Leben und die Schriften des Dominikanerlehrers Richard Fishacre“, Zetisclirift für katholische Theologie, 54 (1930.), str. 518-533.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
139
Izbor tekstova
presudne je važnosti bila odluka iz 1228. godine da se bez posebnoga
odobrenja vrhovne uprave reda ne smije osnivati nijedan novi samostan ako
za nj nije bilo unaprijed osigurano najmanje dvanaest članova među kojima
je trebao biti i jedan doktor teologije.39Tim se zakonom mladi red ustrojio
kao „sveučilišni kler“ specijaliziran za doktrinarni apostolat. Riječ je o vrlo
smionome programu koji je – ako se ima na umu da je napravljen u vrijeme
osnivanja prvih europskih sveučilišta, kada su doktori kao nositelji najviših
akademskih naslova bili vrlo rijetki – bilo iznimno teško ostvariti. To je
zapravo značilo da svaki samostan mora biti škola, čime je prvi put u
povijesti pred jednu redovničku zajednicu bio postavljen tako ambiciozan
zahtjev.40 Vrijeme je pokazalo da je taj izazov bio presudan za cijelu
budućnost. Spektakularno širenje kako dominikanskoga tako i
franjevačkoga reda po cijeloj Europi bilo je popraćeno ništa manje
spektakularnim uključenjem u ondašnja sveučilišta na kojima su u
nevjerojatno kratkome roku od studenata postali profesori i preuzeli
vodstvo na raznim intelektualnim područjima. Dovoljno je reći da su
upravo iz tih dvaju crkvenih redova potekli najveći umovi srednjega vijeka:
Albert Veliki (oko 1205.-1280.), Toma Akvinski (1225.-1274.), Bonaventura iz
Bagnoregia (1217.-1274.), Roger Bacon (1214.-1293.) i mnogi drugi. Već od
četvrtoga desetljeća 13. stoljeća bilo je teško naći neki napredniji grad u
Europi u kojemu oni nisu imali ili vlastito (sve)učilište ili nisu na već
postojećim sveučilištima držali neku prestižniju katedru.41
3. Osnivanje novih sveučilišta u dominikanskome redu pape su
prepustili njegovoj vrhovnoj upravi: generalnim kapitulima (capitula
39„Conventus citra numerum duodenarium et sine licentia generalis capituli et sine priore et doctore non mittatur“ („Vetera monumenta legislativa Sacri Ordinis Praedicatorum ex saeculo a Nativitate Christi tertio decimo, Ordinis Primo“, Annalecta Ordinis Praedicatorum, Romae, 1896., str. 642; H. Denifle, n. dj., str. 221). 40
H. M. Feret, „Vie intelecctuelle et vie scolaire dans l’Ordre des Prêcheurs“, Archives d’histoire Dominicaine, I, Paris, 1946., str. 12. 41
D. Berg, Armut und Wissenschaft. Beiträge zur Geschichte des Studienwesens der Bettlerorden im 13. Jahrhundert, Düsseldorf, 1977., str. 61.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
140
Izbor tekstova
generalia) kao vrhovnim zakonodavnim tijelima i vrhovnim poglavarima ili
generalnim učiteljima (magistri generales) kao njihovim izvršnim organima
i posebnim papinskim namjesnicima. Ona je u mnogim slučajevima svojim
programom i dinamikom nerijetko prednjačila u odnosu na mnoga druga
ondašnja sveučilišta. Činjenica je da su upravo iz toga crkvenog reda i tih
(sve)učilišta potekli najveći mislitelji srednjega vijeka bez kojih bi
cjelokupna filozofska i teološka znanost bila znatno siromašnija. Nikakvo
čudo što su upravo njegovi članovi bili najpogodniji posrednici kako
vjerskih tako kulturnih i znanstvenih stečevina između svojih zemalja i
hrvatskih krajeva. Tako su oni svojom otvorenošću prema znanju,
organiziranošću, poletom i iskustvom u cjelokupno hrvatsko društvo unijeli
dotad neviđenu živahnost. U nastojanju da dobiju takve ljude i njihove
škole, mnogi su naši gradovi u srednjemu vijeku činili velike napore da ih
pozovu i zadrže unutar svojih zidina nudeći im što povoljnije uvjete za
osnivanje samostana.
Dominikanci su već sredinom 13. stoljeća u svome samostanu u
Zadru otvorili najprije školu za izobrazbu vlastitih članova, a onda - po
ugledu na ostale gradove na europskome Zapadu - i generalno učilište.
4. Sintagma „generalno učilište“ (lat. studium generale) nastala je
upravo u to vrijeme kako bi se njome označilo najviše ili središnje
obrazovne crkvene ili državne ustanove koje su u važnijim političkim ili
crkvenim središtima osnivali carevi i pape s namjerom da budu znanstveni i
službeni organi njihove univerzalne vlasti. One su, po svojoj naravi i po volji
svojih osnivača, bile namijenjene svim članovima dviju stvarno ili
potencijalno univerzalnih ustanova, tadašnjega Carstva i Katoličke crkve.42
Taj su naslov nosila samo najprestižnija sveučilišta. Na početku 13. stoljeća
samo su tri učilišta uživala takav ugled: pariško za teologiju i umijeća,
42
Usp. G. Ermini, Scritti di diritto cornune (Universitä degli Studi di Perugia, Annali della Facolt{ di Giurisprudenza, Nuova Serie, n. 4), CEDAM, Padova, 1976., str. 227-228.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
141
Izbor tekstova
bolonjsko za pravo i salernsko za medicinu, ali se vremenom njihov broj sve
više povećavao. Prvo koje im se pribrojilo bilo je, čini se, Sveučilište u
Montpellieru, zatim u Cambridgeu, Oxfordu, Palenciji, Salamanci itd.
Diplome što su ih ta učilišta dodjeljivala imale su opću vrijednost na
cijelome kršćanskom Zapadu.43 Nakon toga pravo osnivanja sveučilišta
dobili su ne samo kraljevi nego i crkveni redovi te važniji gradovi.44 Budući
da su na takvim učilištima, načelno, trebali poučavati ljudi koji su bili
sposobni polučiti visoke ciljeve u korist cjelokupnoga društva, samo je na
njima bilo moguće njegovati istinsku znanost.45 Zvala su se opća ili
generalna ne s obzirom na znanstvene discipline koje su se na njima
predavale nego s obzirom na osobe koje su ga imale pravo pohađati.
Drugim riječima, bile su to visoke škole od općega značenja i kao takve
namijenjene izobrazbi svih školaraca bez obzira na njihov stalež, podrijetlo
ili narodnost. Iz te njihove važne značajke proizlaze sve druge njihove
važnije osobine: bila su „učilišta za sve“ studente svih društvenih staleža i
narodnosti; na njima se morao predavati barem jedan „visoki“ predmet kao
što je teologija, pravo i medicina; predmete je moralo predavati više
profesora. No, od svih tih značajk} najvažnija je bila prva.46 S prirodom tih
43 Usp. H. Rashdall, The Cambridge Medieval History/Le universit{ medievali („Storia del Mondo Medievale“ vol. V), Garzanti Editore, Milano, 1983., str. 692-693. 44 Usp. H. Rashdall, The Universities of Europe in the Middle Ages, str. 7. 45 „Keine Bezeichnung war für die Universität im Mittelalter gebrauchlicher als Studium generale“ (H. Denifle, n. dj., str. 1). Za to ima mnogo dokaza u papinskim ili carskim poveljama. Tako papa Klement VI., ustanovljujući sveučilište u Firenci svojom bulom “In suprema dignitatis apostolicae specula” od 31. svibnja 1349., piše: “Auctoritate apostolica statuimus et etiam ordinamus, ut in dicta civitate Florentina de cetero sit Studium generale, illudque perpetuis futuris temporibus in ea vigeat, in sacra pagina, iure canonico civili, et in medicina et qualibet alia licita facultate” (G. Prezziner, Storia del pubblico Studio e delle societ{ scientifiche di Firenze, I, Firenze, 1810., str. 227-230). Dodjeljujući istomu sveučilištu državne povlastice, car Karlo IV. u povelji od 2. lipnja 1364. piše: “Ecclesiae et civitati Florentinae ac eius communi generale, perpetuum atque generosum Studii generalis privilegium auctoritate imperiali damus et concedimus…” (C. Piana, La Facolt{ Teologica dell`Universit{ di Firenze nel Quattro e Cinquecento, [Roma] Quaracchi – Grottaferrata, 1977., str. 22). Isti se izraz rabio i za sveučilišta u Parizu, Bolonji, Pisi itd. (usp. isto, str. 23-24). 46
„Indessen die Bedeutung ‘Lehranstalt’, ‘Unterricht für Alle’ war nichts weniger als der letzte, volle Begriff des Ausdruckes `studium generale`“(H. Denifle, n. dj., str. 19).
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
142
Izbor tekstova
32
učilišta najuže su bile povezane razne povlastice, od kojih je svakako
najvažnija povlastica posvudašnjega slobodnog poučavanja (licentia ubique
docendi) bez polaganja dodatnih ispita. Njihove diplome imale su značajke
„generalnosti“ zajamčene vrhovnom državnom ili crkvenom jurisdikcijom.47
Zasluga za osnivanje jednoga takvog generalnog učilišta na
hrvatskome tlu pripada vrhovnom starješini dominikanskoga
reda Rajmundu De Vineis (Dalle Vigne, 1380.-1399.) iz
južnotalijanskoga grada Capue, koji je 14. lipnja 1396. naredio da u
samostanu sv. Dominika u Zadru započne raditi jedno takvo učilište
imenovavši pritom njegova rektora i prve profesore. Bio je to rođendan
prvoga sveučilišta na hrvatskome tlu. Imalo je dva fakulteta: filozofski i
teološki.48
Kao i druga sveučilišta, generalno je učilište u Zadru bilo ustrojeno
kao specifična zajednica profesora i studenata. Profesorski se zbor zvao
„zbor“ (collegium) ili profesorska udruga (consortium magistrorum), a
studenti su bili udruženi u svojoj posebnoj udruzi (consortium studentium)
sa svim pripadajućim pravima i dužnostima. Među njezinim članovima
posebno mjesto zauzimao je „studentski dekan“ (decanus studentium) koji
je po službenoj dužnosti bio zadužen za prihvat i zbrinjavanje novih
studenata, a imao je aktivno pravo glasa u svim vijećima na kojima se
raspravljalo o studentskim potrebama i problemima. Poput svih sličnih
učilišta dominikanskoga reda, zadarsko je generalno učilište imalo tri
stupnja, odnosno tečaja (cursus): gramatički (početni), materijalni (niži) i
formalni (viši). Nastava na filozofskome fakultetu trajala je tri godine, a na
teološkome od šest do deset, ali i više, ovisno o tome koji je stupanj neki
47
Usp. S. Stelling-Michaud, „La storia delle universit{ nel medioevo e nel Rinascimento: stato degli studi e prospettive di ricerca“, Le origini delle universit{..., str. 158. 48
Usp. S. Krasić, „Regesti pisama generala Domunikanskog reda poslanih u Hrvatsku (1392.-1600)“, Arhivski vjesnik, XVII-XVIII (1974-1975.), str. 165, br. 38.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
143
Izbor tekstova
polaznik namjeravao pohađati.49
a) „Gramatički“ se tečaj sastojao ne samo od učenja gramatike i
latinskoga nego također i logike. Trajao je dvije godine. Taj je program -
ovisno o konkretnim potrebama - mogao biti proširivan na retoriku i fiziku,
pa čak i na predmete koji su se predavali na „višim“ fakultetima kao što su
pravo i medicina. Završeni tečaj logike bio je uvjet za upis u filozofiju.
b) „Materijalni“ se tečaj sastojao od dvaju fakulteta: filozofskoga i
teološkoga, na kojima su se predavali predmeti u ciklusima od po tri
godine. Filozofski je fakultet bio namijenjen svim studentima, neovisno o
tome jesu li željeli nastaviti studirati teologiju. Završen program filozofije
bio je uvjet za upis na teološki fakultet. Teologija se predavala po
nastavnome programu koji je bio na snazi u cijelome redu za
institucionalne (obvezatne) tečajeve. Bio je namijenjen svim studentima,
bez obzira jesu li poslije namjeravali upisati viši ili formalni tečaj.
c) „Formalni“ je tečaj bio namijenjen onima koji su željeli postići više
akademske naslove iz filozofije i teologije. I na jednome i na drugome
fakultetu nastava se sastojala od redovitih predavanja, tjednih praktičnih
vježb} (exercitia scholastica) i radova po odsjecima ili sekcijama (circuli).
Cio viši tečaj bio je zamišljen kao kombinacija učenja i predavanja, odnosno
slušanja specijaliziranih predavanja i aktivnoga predavanja pojedinih
predmeta studentima nižega tečaja.50
Na prvim dvama stupnjevima nastava se sastojala od redovitih
predavanja i tjednih vježba (exercitia scholastica) i tematskih „krugova“
(circuli). Treći je stupanj bio namijenjen onima koji su željeli postići neki od
triju viših akademskih naslova. Bio je zamišljen kao kombinacija pasivnoga
učenja i aktivnih predavanja, odnosno slušanja specijaliziranih predavanja i
49 Osnutak i razvoj toga generalnog učilišta opširno sam obradio u već navedenoj knjizi Generalno učilište Dominikanskog reda u Zadru ili 'Universitas Jadertina’ 1396.-1807. 50
Usp. S. Krasić, „Počeci hrvatskoga visokog školstva u okviru ranih sveučilišnih gibanja u Europi“, Zbornik, Odsjek za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, vol. 22, Zagreb, 2004., str. 150-155.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
144
Izbor tekstova
aktivnoga predavanja pojedinih predmeta slušačima dvaju nižih tečajeva.
Sustav je sličio modernim pokretnim stubama koje su na „prizemnoj“ ili
polaznoj razini prihvaćale studenta uzdižući ga postupno na visinu
drugoga, a zatim i trećega stupnja koji je predstavljao sami vrh toga
obrazovnog sustava.
Akademski naslovi koji su se mogli steći u Zadru bili su: lektorat
(lectoratus) koji odgovara današnjemu naslovu diplomiranoga filozofa ili
teologa; bakalaureat (bacchalaureatus) koji odgovara naslovu magistra
znanosti i doktorat ili magisterij (doctoratus ili magisterium). Filozofski je
fakultet mogao davati samo lektorski naslov, a teološki sva tri naslova.
Kriteriji za njihovo postizanje u pravilu su bili stroži negoli na velikim
europskim sveučilištima, osobito ako se zna da se uz akademske uvjete
tražila stegovna i moralna podobnost. Dok je primjerice za postizanje
doktorskoga naslova iz prava ili medicine na ondašnjim sveučilištima bilo
dovoljno samo šest godina studija, na generalnome učilištu u Zadru trebalo
je znatno više. Bakalaureat se iz teologije mogao postići nakon najmanje tri
godine filozofije, barem isto toliko godina teologije te još najmanje tri
godine uspješnoga predavanja studentima srednjega ili „materijalnoga“
tečaja. Za doktorat su ti uvjeti bili još stroži. Po propisima koji su godine
1553. bili doneseni po ugledu na pariško sveučilište doktorski su naslov
mogli postići samo oni bakalaureusi koji su „prije nego što su bili
promovirani u bakalaureuse, najmanje osam godina predavali filozofiju ili
teologiju“.51 Doktorat je uvijek predstavljao završetak dugoga školovanja i
napornoga „penjanja“ po strmim stubama akademske ljestvice. Po
51 „Item confirmamus determinationem conventuum et universitatum studii in eodem capitulo decretam, ubi possunt actus scholastici exerceri, addentes conventum Coloniensem in provincia Theutoniae; extra quas universitates nullus frater ordinis eosdem actus scholasticos exercere queat. In provincia Dalmatiae conventum Iadrensem statuimus, in quo possint eiusdem provinciae baccalaurei legere sententias pro forma et gradu magisterii per annos quatuor, ita tamen, quod antequam ad ipsum baccalaureatum promoveantur, legant in artibus vel in theologia ad minus per annos octo.“ (Monumenta Ordinis Praedicatorum historica, IX, Romae, 1901., str. 343-344.)
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
145
Izbor tekstova
uobičajenoj praksi na svim europskim sveučilištima promovirani su doktori
kao znak svoga novog akademskog i društvenoga statusa dobivali tri
svojstvena obilježja: crnu doktorsku kapu, zlatni prsten i knjigu. Uživali su
ista prava i povlastice kao i na ostalim sveučilištima, uključujući i pariško.
Zbog velikih povlastica koje su uživali njihovi nositelji, postizanje
bakalaureatskoga i doktorskoga naslova bilo je strogo ograničeno propisima
vrhovnih skupština dominikanskoga reda. Kao što su, naime, pape
ograničavale broj sveučilišta koja su imala povlasticu davanja doktorskih
naslova iz teologije, tako je dominikanski red za svaku provinciju - ovisno o
njezinoj veličini i važnosti - uveo strogo ograničen broj najviših akademskih
naslova za svaku provinciju. Mnogi su kandidati ispunjavali sve uvjete za te
naslove, ali ih, zbog tih administrativnih propisa, nikada nisu postigli.
Na temelju sačuvanih dokumenata moguće je doći do prilično
preciznih pokazatelja o vremenu potrebnom za postizanje doktorskoga
naslova i o starosnoj dobi njegovih nositelja: 18 do 28 godina studiranja i
aktivnoga predavanja od upisa na prvu godinu filozofije. Isto je tako bila
razmjerno visoka životna dob dobitnika toga naslova u trenutku njihova
postizanja. Posebice se nije mogao postići prije navršene tridesete godine
života, ali je u praksi taj rok bio mnogo duži. Životna dob doktora
promoviranih u Zadru u prosjeku je iznosila malo više od 47 godina.52
5. Svako generalno učilište u dominikanskome redu, pa tako i
zadarsko, bilo je otvorenoga karaktera. Njegova su vrata bila otvorena ne
samo članovima vlastitoga reda nego i članovima drugih crkvenih redova,
biskupijskim klericima, pa čak i laicima koji su ispunjavali uvjete upisa.
Svega dvanaest dana nakon što je učilište počelo raditi, u Zadar su počeli
dolazili studenti iz inozemstva. Prvi strani student za kojega znamo da je
daleke 1396. godine studirao u Zadru bio je jedan Talijan iz Ferrare koji je
pridošao s poznatoga, onodobno vodećega „Karlova“ sveučilišta u Pragu.
52 S. Krasić, Generalno učilište, str. 669-671.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
146
Izbor tekstova
On je bio samo preteča mnogih drugih studenata koji su iz raznih
europskih zemalja dolazili u Zadar kako bi ondje stjecali visokoškolsku
izobrazbu. U knjizi generalnoga učilišta nalaze se podatci 0 187 studenata
koji su u razdoblju od 1684. do 1790. studirali u Zadru. Od toga su 114 bili
stranci, poglavito s Apeninskoga poluotoka. Izričito se spominju studenti iz
Venecije,Breše (Brescia), Ferrare, Bolonje, Rima, Coma, Napulja, Apulije i
Kalabrije, a neki su bili čak iz Njemačke, Poljske i Francuske. Većina ih se
vratila kući s diplomama lektora (završenih filozofa i teologa), bakalaureusa
i doktora. Nije na odmet navesti da su svi oni i kod kuće, ili mnogo bliže
svojoj kući, imali mogućnost studirati, ali su ipak izabirali Zadar. Ako taj
broj (114) pomnožimo s 4, to jest s brojem stoljeća koliko je djelovalo ovo
učilište (1396.-1807.), dolazimo do ozbiljne i nezanemarive brojke od
najmanje 500 stranih studenata koji su do 1807. godine svoju visoku
naobrazbu stekli u Zadru. Poznata su nam imena više od 200 inozemnih
studenata koji su u 17. i 18. stoljeću svoju visoku izobrazbu stekli u Zadru.53
Pravni položaj generalnoga učilišta u Zadru bio je određen crkvenim
i državnim zakonima. Oni su bili strogo primjenjivani osobito u vezi s
polaganjem ispita za akademske naslove, izdavanjem diploma te
imenovanjima profesora i dužnosnika. Ispiti za akademske naslove bili su
javni i morali su biti unaprijed oglašeni posebnim plakatima na
odgovarajućim mjestima. Redovito su se polagali u Zadru, ali su povremeno
pojedini kandidati bili također pozivani u Rim da tu pred posebnim
povjerenstvom dokažu svoju akademsku zrelost. Diplome je potpisivao
veliki kancelar. Regularnost podjele akademskih naslova provjeravalo je i
posebno državno povjerenstvo senata Mletačke Republike, koje se sastojalo
od dvaju senatskih vijeća: „Vijeća Tridesetorice“ (tal. Consiglio dei Trenta) i
„Vijeća Dvanaestorice“ (Consiglio dei Dodici). Ona su po državnim „javnim
zakonima o doktorima i magistrima“ davala ili uskraćivala suglasnost za
53 Usp. isto, str. 673-674.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
147
Izbor tekstova
bilo koje imenovanje dužnosnika ili dodjelu akademskih naslova. Bez
odobrenja tih državnih organa nijedna se diploma nije smjela objaviti niti se
njezin vlasnik služiti svojim uobičajenim pravima i povlasticama. Promocije
su se obavljale u Zadru osobito svečano, u nazočnosti akademskih i
državnih vlasti.54
No, usprkos toj dvostrukoj jurisdikciji dominikanski je red generalno
učilište u Zadru uvijek smatrao svojim sveučilištem, vodio brigu o tomu da
na njemu predaju što sposobniji i iskusniji profesori, brinuo se za njegovo
materijalno uzdržavanje i priznavao mu jednak pravni status kakav su
uživala njegova sveučilišta u Parizu, Bolonji, Padovi, Rimu, Barceloni,
Lisabonu, Toulouseu, Lövenu i drugdje.
6. Važnost generalnoga učilišta u Zadru za hrvatsku kulturnu
povijest proizlazi iz činjenice da je ono bilo ne samo prva nego i u tijeku
gotovo 300 godina jedina visokoškolska ili sveučilišna ustanova na
hrvatskome tlu. Kroza nj su u više od 400 godina njegova djelovanja prošli
brojni naraštaji domaćih i inozemnih studenata koji su na njemu mogli
dobiti najviše akademsko obrazovanje. Iz njega su u redovitim vremenskim
razmacima izlazili visokoobrazovani ljudi s najvišim akademskim naslovima
koje su priznavale crkvene i državne vlasti. Mnogi su od njih predavali kako
na samome generalnom učilištu i samostanskim školama Dalmatinske
provincije dominikanskoga reda, tako i na sjemenišnim školama Zadarske i
Splitske nadbiskupije, a nerijetko su bili teolozi raznih dalmatinskih
biskupa, ugledni teolozi, filozofi, pisci i znanstvenici. Njihov je ugled već od
godine 1396. privlačio studente iz više susjednih zemalja koji su se nerijetko
vraćali svojim kućama s najvišim akademskim naslovima.
7. Zadarsko generalno učilište, koje je na svome razmjerno dugome
životnom putu uspješno izbjeglo mnogim zamkama, nije uspjelo izmaći
sudbini što je potkraj 18. i na početku 19. stoljeća pogodila ne samo mnoge
54 Usp. isto, str. 518-520.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
148
Izbor tekstova
kulturno-znanstvene nego i političke ustanove. Oluja koja se dugo spremala
u prosvjetiteljskim sredinama svoj je vrhunac dostigla u Francuskoj
revoluciji (1789.) koja je u i dobrome i lošemu smislu preobrazila cijelu
Europu. Revolucionarni pokret zadao je smrtni udarac ne samo raznim
apsolutističkim monarhijama i aristokratskim republikama nego i gotovo
svim ustanovama koje s politikom i „starim režimom“ nisu imale nikakve
veze. Oluja što je poharala gotovo cijelu Europu nije zaobišla ni naše
krajeve.
U napoleonskim ratovima cijelu Europu i posjede Mletačke
Republike između sebe su podijelile Francuska i Austrija. Ugovorom
između Francuske i Austrije što su ga potpisale u Ljubnu (Leoben) 18.
travnja 1797., a zatim 17. listopada iste godine u Campoformiju, Istra,
Dalmacija i Boka Kotorska pripale su Austriji, a mletački posjedi u Albaniji i
jonski otoci Francuskoj. Međutim, mirom u Požunu Austrija je 26. prosinca
1805. ustupila Dalmaciju Napoleonu koji ju je zadržao sve do Bečkoga
kongresa 1814. godine. Francuzi su, u duhu svoje revolucionarne politike, u
Dalmaciji uveli krupne novosti kako na političkome tako i na društvenome
području. Pristupili su, između ostaloga, ukidanju mnogih starih ustanova i
društava, a počeli uvodili nove. Na udaru njihove politike našlo se i
generalno učilište u Zadru. Zatvorili su ga 8. siječnja 1807. Samostan su
pretvorili u vojarnu, crkvu u konjušnicu, a svu njegovu imovinu i posjede
oduzeli. Tada su nepovratno izgubljena brojna umjetnička djela koja su se u
njemu stoljećima gomilala. Danas krase ugledne europske galerije i privatne
kolekcije.55 Bila je to paradigma onoga veleprevrata što ga je donijela
Francuska revolucija koja je u prah pretvorila nekadašnje ne samo političke
i društvene nego i kulturne vrijednosti, da bi ih zamijenila novima. Tako se
u krvi i razaranju rađalo novo doba u povijesti Europe i svijeta. U tome
55
Usp. S. Krasić, „Inventar umjetničkih predmeta u nekadašnjem dominikanskom samostanu u Zadru“, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 27, Split, 1988., str. 227-244.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
149
Izbor tekstova
općem metežu i rasulu kao malim čudom spasila se jedna službena knjiga
generalnoga učilišta kojoj zahvaljujemo malo bolji uvid u njegov rad u
posljednjemu razdoblju njegova postojanja i djelovanja.56
Ukratko, iako se zadarsko generalno učilište po broju studenata i
profesora zasigurno nije moglo mjeriti s velikim i kudikamo poznatijim
sveučilištima velikih zapadnoeuropskih naroda iza kojih su stajale moćne
državne, crkvene i gospodarske strukture - kao što se uostalom ni mali
narodi po broju svojih stanovnika i političkom moći ne mogu mjeriti s
velikim narodima i državama - ono je ipak u kulturnoj povijesti hrvatskoga
naroda odigralo ulogu čiju je važnost jedva moguće procijeniti. „Nemo
patriam, quia magna est, amat, sed quia sua“ - „Nitko ne ljubi domovinu
zato što je velika, nego zato što je njegova“ (Seneca, Epist. 66). No, njegovo
se značenje - bez straha da ćemo pogriješiti - ne ograničuje samo na uske
hrvatske prostore. Bez njega bi predivnom mozaiku europskih sveučilišta
kao najviših znanstvenih i kulturnih središta nedostajao mali, ali nikako
neznačajan kamenčić. Taj bi se mozaik bez njega teško mogao smatrati
potpunim i cjelovitim.
Izvori i literatura
1. Annalecta Ordinis Praedicatorum, Romae, 1896.
2. Aristotel, Metafizika, preveo Tomislav Ladan, Zagreb, 1985.
3. Berg, D., Armut und Wissenschaft: Beiträge zur Geschichte des
Studienwesens der Bettlerorden im 13. Jahrhundert, Düsseldorf, 1977.
4. Caravale, M., Ordinamenti giuridici nell’Europa medievale, il Mulino,
Bologna, 1994.
5. Chenu, M.-D., Introduction { l`étude de saint Thomas d`Aquin, Institut
56
U cijelosti sam ju objavio u knjizi Liber Almi Studii Generalis S. Dominici ladrae (1684.-1790.): Građa za povijest visokog školstva u Hrvatskoj, Sveučilište u Zadru, Zadar, 2006. Drugo izdanje: Liber almi Studii Generalis S. Dominici ladrae (1684.-1790): Material for the history of higher education in Croatia, University of Zadar, Zadar, 2008.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
150
Izbor tekstova
d’Études Médiévales, Montréal - Paris, 1984.
6. D’Amato, A., I Domenicani a Bologna, I, Bologna, 1988.
7. Denifle, H., Die Entstehung der Universitäten des Mittelalters bis 1400, I,
Berlin, 1885.
8. Ermini, G., Scritti di diritto comune (Universit{ degli Studi di Perugia,
Annali délla Facolt{ di Giurisprudenza, Nuova Serie, n. 4), CEDAM,
Padova, 1976.
9. Feret, H. M. „Vie intelecctuelle et vie scolaire dans l’Ordre des Prêcheurs“,
Archives d’histoire Dominicaine, I, Paris, 1916.
10. Harris, G.L.,The formation of Parliament, 1272.-1377, Manchester,1981.
11. Haskins, Ch. H., „Le origini delle universit{“, Le origini delle univesit{, a
cura di Girolamo Armaldi, il Mulino, Bologna, 1974.
12. Holt, J. C., „Rights and liberties in Magna Carta“, Album Helen M. Cam, I,
Louvain, 1960.
13. Holt, J. C., Magna Carta and medieval-government, London - Ronceverte,
1985.
14. Jarret, B., The English Dominicans, London, 1921.
15. Krasić, S., „Inventar umjetničkih predmeta u nekadašnjem dominikanskom
samostanu u Zadru“,Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 27, Split, 1988.,
str. 227-244.
16. Krasić, S., „Počeci hrvatskoga visokog školstva u okviru ranih sveučilišnih
gibanja u Europi“, Zbornik, Odsjek za povijesne znanosti Zavoda za povijesne
i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, vol. 22,
Zagreb, 2004.
17. Krasić, S., „Regesti pisama generala Dominikanskog reda poslanih u
Hrvatsku (1392 - 1600)“, Arhivski vjesnik, XVII-XVIII (1974.-1975.).
18. Krasić, S.,Generalno učilište Dominikanskog reda u Zadru ili 'Universitas
Jadertina 1396.-1807., Filozofski fakultet, Zadar, 1996.
19. Krasić, S., Liber almi Studii Generalis S. Dominici ladrae (1684.-1790.):
Material for the history of higher education in Croatia, University of Zadar,
Zadar, 2008.
20. Krasić, S.,Liber Almi Studii Generalis S. Dominici ladrae (1684.-1790.):
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
151
Izbor tekstova
Građa za povijest visokog školstva u Hrvatskoj, Sveučilište u Zadru, Zadar,
2006.
21. Le Goff, J.,Les intellectuclls au moyen }ge, Éditions du Seuil, Paris, 1957.
22. Monumenta Ordinis Praedicatorum historica, IX, Romae, 1901.
23. Moulin, L., La vie des étudiants au Moyen Âge, Éditions Albin Michel S. A.,
Paris, 1991.
24. Pelster, F., „Das Leben und die Schriften des Dominikanerlehrers Richard
Fishacre“, Zetischriftfür katholische Theologie, 54 (1930.), str. 518-533.
25. Piana, C.,La Facolt{ Teologica dell’Universit{ di Firenze nel Quattro e
Cinquecento, [Roma] Quaracchi - Grottaferrata, 1977.
26. Prezziner, G., Storia delpubblico Studio e dette societ{ scientifiche di
Firenze, I, Firenze, 1810.
27. Rashdall, H.,The Cambridge Medieval History/Le universit{ medievali
(„Storia del Mondo Medievale“ vol. V ), Garzanti Editore, Milano, 1983.
28. Rashdall, H., The Universities of Europe in the Middle Ages, Vol. I. A New
Edition edited by F. M. Powicke and A. B. Emden, University Press, Oxford,
1951.
29. Scheeben, H., Der heilige Dominikus, Freiburg im Br., 1927.
30. Sorbelli, A., Storia dell` Universit{ di Bologna, I, Bologna, 1940.
31. Šišić, F., „Zadar i Venecija od godine 1159. do 1247“, Rad JAZU, 142 (1900.), str.
220; T. Raukar, Zadar u XIV. st., Zagreb, 1977.
32. Verger, J.,Le universit{ del medioevo, il Mulino, Bologna, 1982.
33. Walz, A., „San Domenico e le Universit{“, Angelicum, XI, Roma, 1934.
34. Wilkinson, B., Studies in the constitutional history of the thirteenthand
fourteenth centuries, Manchester, 1952.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
152
Izbor tekstova
Ante Marić
16. FRANJEVAČKA KLASIČNA GIMNAZIJA NA ŠIROKOME
BRIJEGU KAO UVJET UTEMELJENJA VISOKOGA
OBRAZOVANJA U HERCEGOVINI57
Sažetak
Korijen Franjevačke klasične gimnazije s pravom javnosti na Širokome Brijegu treba
tražiti već u vremenu neposredno nakon odvajanja Hercegovačke franjevačke
provincije od matične joj provincije Bosne Srebrene. Ta srednja škola, isključivi čin
Hercegovačke franjevačke provincije, ustrojavala se prema aktualnim važećim
državnim propisima te je školske 1917./1918. godine imala prvi ispit zrelosti s pravom
javnosti. Ova je privatna vjerska srednja škola omogućila i dala poticaj osnutku prve
visoke škole u Hercegovini, Franjevačke bogoslovije u Mostaru (1895.). U kratkome je
razdoblju poslala slavnom i poštovanja vrijednom. Osim redovničkim i svećeničkim
kandidatima, bila je dostupna i djeci koja su se spremala za druga životna zvanja. I
jednima je i drugima omogućila studiranje na visokim školama. Širokobriješku
Franjevačku klasičnu gimnaziju devastirali su i uništili partizani, a njezine su
profesore ubili i spalili 7. veljače. 1945. Komunistički režim nikada nije dopustio
njezino oživljavanje.
Ključne riječi: Franjevačka gimnazija, Široki Brijeg, Hercegovačka
franjevačka provincija, ispit zrelosti, prva matura.
57 Zbornik radova sa znanstvenoga skupa održanoga u organizaciji Sveučilišta u Mostaru na Filozofskome fakultetu u Mostaru 22. svibnja 2010. godine, Korijeni i perspektive visokoga obrazovanja u Hercegovini, Fram Ziral, Mostar, 2010. Prikaz povijesti nastanka širokobriješke Gimnazije smislen je uvod prvomu ispitu zrelosti kojim su stvoreni uvjeti za visoko školstvo u Hercegovini. Dio članka bez znanstvenoga aparata objavljen je u monografiji Široki Brijeg. Usp. „Franjevačka velika gimnazija - kolijevka školstva u Hercegovini“, Široki Brijeg, monografija, ur. Ivo Čolak, Široki Brijeg, 2008., str. 183-215.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
153
Izbor tekstova
Uvod
Konačno se odcjepljenje hercegovačkih franjevaca od Bosne Srebrene
dogodilo onoga trenutka kada su se od sv. Katarine iz Kreševa oprostila
dvojica novaka i nekoliko dječaka uzgojnoga zavoda na čelu sa svojim
odgojiteljem fra Paškalom Kvesićem. Bilo je to 19. svibnja 1844. Put u
Hercegovinu trajao je puna tri dana, da bi odmah po dolasku novaci,
najvjerojatnije u župnome stanu Mostarskoga Graca, a đaci u
novosagrađenoj kući na Čerigaju, nastavili svoj novicijat odnosno
školovanje u Franjevačkome uzgojnom zavodu. Tako se početak
gimnazijskoga života u Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji opravdano
povezuje s datumom „odcipljenja“, a prvi prostor Franjevačkoga uzgojnog
zavoda jest Čerigaj.58 Hercegovački su fratri bili svjesni da će zamisao 0
osamostaljenju na području Hercegovine biti pusti san ako se temeljito ne
ustroji školstvo za vlastitu franjevačku mladež. Također su znali da su
osnovna škola i gimnazija uvjet za eventualno utemeljenje visoke škole, tj.
franjevačke bogoslovije.
16.1. Uzgojni zavod na Čerigaju (19. svibnja 1844.-rujan 1848.)
Čerigaj je posljednje selo blatske župe. Tu postoji fratarska kuća koju
je gradio fra Jako Križić st. Pouzdana se godina njezine izgradnje ne da
utvrditi, no svakako je to bilo do godine 1809. kada je umro njezin graditelj.
Po stalnome mjestu stanovanja i župa je dobila ime po Čerigaju. U vrijeme
„odcipljenja“ na Čerigaju je župnik bio fra Nikola Kordić. On je s fra
Anđelom Kraljevićem, fra Paškalom Kvesićem, fra Ilijom Ćavarom
58 „Današnja franjevačka gimnazija na Širokom Brijegu imala je od svoga prvoga početka (t. j. od god. 1844.) značaj čisto svakoga drugoga redovničkoga sjemeništa, naime uzgoj i naobrazbu podmlatka za svoj vlastiti red...“ Pavo Dragićević, „Osnutak i razvoj današnje franjevačke gimnazije na Širokom Brijegu“, Prvi izvještaj Franjevačke velike gimnazije na Širokom Brijegu, objavljen na kraju škol. god. 1918. - 1919., Hrvatska tiskara Franj. Provincije, Mostar, 1919., str. 3 (nadalje Prvi gimnazijski izvještaj).
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
154
Izbor tekstova
Vidoševićem, fra Martinom Ćorićem i drugima jedan od glavnih pokretača i
izvršitelja odcjepljenja. U vrijeme tih aktivnosti Čerigaj postaje mjestom
fratarskih dogovaranja i traženja mjesta novomu samostanu, ali i prvim
mjestom Franjevačkoga uzgojnog zavoda.59 Da bi se to ostvarilo, fra Nikola
se dao na izgradnju nešto veće kuće od fra Jakine (13,5 x 7,5 m po vjetru) u
koju je smješten Franjevački uzgojni zavod, a već 1846. godine i Novicijat u
kojemu je svoju prvu provincijsku službu imao tada novozaređeni fratar fra
Petar Bakula kao meštar novaka.60 Iste te godine u tu kuću dolazi i mali
Stjepan Buconjić,61 poslije poznati franjevac i biskup o. fra Paškal Buconjić.
Djeca su u toj kući imala slabe uvjete i stanovanja i učenja pa su tako dijelila
siromaštvo svojih fratara svećenika i hercegovačkoga puka.62
16.2. Preseljenje Uzgojnoga zavoda u samostan na Širokome
Brijegu (1848.-1864.)
U nazočnosti svih hercegovačkih franjevaca te cijeloga ispaćenog i
obespravljenog hercegovačkog puka, apostolski vikar za Hercegovinu fra
Rafo Barišić položio je 23. srpnja 1846. temeljni kamen crkvi i samostanu na
59 „...Odijeliviši se hercegovački franjevci od Bosne, nijesu imali ni jednoga samostana, gdje bi se smjestili i nastanili, te gdje bi pomladak primali za red. Zato odaberu župski stan na Čerigaju, ne samo što je bio najprostraniji, nego što se nalazio u srcu Hercegovine...“ Radoslav Glavaš, Biskup o. Paškal Buconjić, prigodom tridesetgodišnjice biskupovanja 1880.-1910.,Mostar, 1910., str. 7. 60 Usp. Leo Petrović, „Život i rad fra Petra Bakule (1816.-1873.)“, Stopama otaca, Almanah hercegovačke franj. omladine,jubilarno godište 1908./09-1938/39., God. V., Uređuje i izdaje Zbor Franjevačke bogoslovne mladeži `Bakula` Mostar, str. 35. „.. .Prva služba, koju je fra Petar u provinciji obnašao bila je veoma važna i odgovorna: on je imenovan učiteljem mladih novaka na Čerigaju kraj Širokog Brijega“, piše fra Leo navodeći za tu tvrdnju u bilješci Bisk. Arh., br. 9/1847. 61 „…početkom siječnja g. 1846. u svojoj 11. godini dodje na Čerigaj mladi Stjepan Buconjić, da po tadanjem običaju uči knjigu i pripravlja se za redovnički stališ…“ R. Glavaš, n. dj., str. 7. 62 „...U tadanjoj redovničkoj rezidenciji vladala je velika oskudica u hrani, ne samo radi nerodnosti, nego, što su i sami franjevci svim pače i potrebnim oskudijevali, jer došavši iz Bosne na golu podinu nijesu ni sami ništa imali. [... ] Mladi pitomci i suhi sijerkov kruh na komadiće dijelili i slijepetali, da kojem drugu ne bude krivo, kako to i sada pripovijeda presvijetli biskup. Pored svih tih nevolja mladi su pitomci strpljivo sve to podnašali i ustrajali na započetom putu za redovničko zvanje.“ Isto,str. 7.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
155
Izbor tekstova
Širokome Brijegu.63 Odmah po izgradnji prvih soba u tome samostanu
Franjevački se uzgojni zavod 1848. godine preselio iz Čerigaja na Široki
Brijeg. Smjestili su ga u prvoj sobi do župnoga ureda u zapadnome krilu;
sljedeća je soba bila škola (učionica), a ona posljednja, uz crkvu, sakristija.64
U Zavodu je uvijek bilo do deset ili dvanaest dječaka koji su učili čitati i
pisati (krasopis); učili su i latinski, vjeronauk, ponešto iz prirodopisa,
matematike i pjevanja. Kada bi se dobro poučili u latinskome i vjeronauku,
stupali bi u novicijat, a nakon što bi upoznali pravilo i život sv. Franje,
polagali bi vječne zavjete nakon čega bi odlazili u inozemstvo, najčešće u
Italiju, studirati bogosloviju. Prije toga odlaska „na mudru knjigu“
prisegnuli bi pred kustodom, a poslije pred provincijalom, da će se nakon
ređenja vratiti u hercegovačku kustodiju, odnosno provinciju.65
16.3. Izgradnja sjemeništa na Širokome Brijegu (1864.-1865.)
Godine 1864. i 1865. iznad kuhinje izgrađene 1861. sagrađeno je
sjemenište produžavanjem istočnoga krila. Kako su u tim teškim
vremenima jedino franjevci pasterizirali Hercegovinu, ta je duhovna skrb
bila isključivo oslonjena na ovaj Franjevački uzgojni zavod. Uprava
Kustodije, koja je bila na Širokome Brijegu, veliku je pozornost pridavala
uzgoju „učeće mladeži“ pa se često sastajala i svojim odredbama uređivala
63 Usp. Šematizam fra Petra Bakule,s latinskog originala iz god. 1867. preveo dr. Ira Vencel Kosir, Mostar, 1970., str. 50: „...I tako dana 23. srpnja 1846. u prisutnosti gotovo svih fratara, koji su tada bili u Hercegovini, i bezbrojnog mnoštva od veselja ushićenog naroda, presvijetli gosp. Barišić po obredu svete Rimske Crkve posatvi i posveti prvi temeljni kamen nove samostanske crkve posvećen Uznesenju bl. Djevice Marije…“ 64 Usp. Dominik Mandić, „Izuspomena blagpk. Fra Luke Begića“, Almanah franjevačke omladine, God. III, Mostar, 1936/37., str. 93: „...Pred Božić 1854. došao sam na Brijeg da učim za fratra. Našao sam desetero djece, i ja sam bio jedanaesti. [...] Dok se istočno krilo nije potpuno izgradilo, djeca su stala u prizemlju zapadnog krila: od glavnog ulaza prema sjeveru najprije je bio župski ured, pa naša spavaonica, zatim škola i najposlije sakristija ..." 65 Po prvome Šematizmu novoosnovane kustodije fra Anđela Kraljevića iz 1853. godine u samostanu je na Širokome Brijegu šest (6) novaka obučenih 16. studenoga 1852., pet obučenih 13. lipnja 1853., dvanaest (12) je studenata bogoslovije u Italiji u gradovima Asculi in Piceno, Viterbii, Venetii, Ferrari, Boloni i trinaest (13) đaka u sjemeništu na Širokome Brijegu.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
156
Izbor tekstova
život u Franjevačkome uzgojnom zavodu, u Novicijatu i na Bogosloviji.
Zbog unutarnjih političkih nemira, osobito usmjerenih protiv Crkve,
crkvenih imanja i samostana, tih je godina bilo onemogućeno slanje
hercegovačkih franjevačkih bogoslova u Italiju pa se sav školski život slio i
odvijao na Širokome Brijegu, a samostan je za sve njih bio pretijesan.66
16.4. Humačko razdoblje Franjevačkoga uzgojnog zavoda
(1870.-1889.)
Zbog tih se razloga uprava Kustodije odlučila Franjevački uzgojni
zavod prebaciti na Humac gdje je započela izgradnja sjemeništa.67 No, i u
tome razdoblju u samostanu na Širokome Brijegu nisu zamrli ni Franjevački
uzgojni zavod ni Novicijat. Štoviše, godine 1867. novopečeni profesor fra
Paškal Buconjić, kojega su teška srca pustili iz Rima s papinskoga
sveučilišta, utemeljuje i bogosloviju. Tih se godina mnogo radilo na ustroju
školstva. Dotadašnji su franjevački uzgojni zavodi bili po mjeri onih
talijanskih jer se i bogoslovno školovanje gojenaca nastavljalo u Italiji. Na
Humcu i na Širokome Brijegu pristupilo se reformi školstva. Najprije se
odvojilo osnovnu (pučku školu) od franjevačke. S tom se svrhom na
Širokome Brijegu i gradila zgrada Narodne učionice 1867. godine. Po
66 „...Imamo u samostanu školu latinskoga jezika, humanistički studij (gimnaziju), filozofiju i teologiju. Filozofiju i teologiju nismo dosada predavali, nego smo mlade redovnike slali u Italiju k svojoj Ijubeznoj braći. Sada pak, pošto su na našu nesreću u Italiji naši samostani porušeni i braća raspršena, ne znamo kamo ćemo poslati svoje mladiće na nauk izvan domovine...“ Šematizam fra Petra Bakule iz 1867., str. 55. 67 „...da smo mi zbog nestašice potrebnog prostora u ovom samostanu [Širokome Brijegu] i zbog drugih vrlo opravdanih razloga počeli u ovo vrijeme graditi drugi samostan na Humcu za školu i kolegij...“ Isto, str. 55. Razloge za premještaj na Humac donosi fra Pavo Dragićević: „1. Tjesnoća na Širokom Brijegu. Od 1860. na Širokom je Brijegu ne samo novicijat uz sjemenište, nego još povrh filozofija i teologija. - Prevrat, koji je god. 1859. u Italiji nastao i do god. 1867. neprekidno se održavao i s njim uslijedila supresija samostana i sekularizacija redovničkih imanja, zapriječio je slanje naših klerika na onomašnja učilišta; stoga se je i bilo primorano da se sve koncentrira na Širokom Brijegu [...] 2. Prehrana. Ovo je uvijek bilo od naših najvitalnijih pitanja. 3. Smatralo se je za korisnije odijeliti starije đake od mlađih.“ Usp. Prvi gimnazijski izvještaj, str. 6.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
157
Izbor tekstova
završetku osnovne škole, koja je trajala četiri godine, upisivalo se u
Franjevačku samostansku školu. Uprave Kustodije, a poslije Provincije,
nastojale su školovanjem svojih studenata u inozemstvu, sada osim u Italiji
i po drugim europskim sveučilištima, mnoge od njih osposobiti za učitelje,
nastavnike i profesore. Taj je sustavni napor u Hercegovini i po
sveučilištima diljem Europe urodio plodom pa se moglo pristupiti osnivanju
pravoga srednjeg (gimnazijskoga) školstva po uzoru na europske standarde.
16.5. Osnivanje prvoga razreda gimnazije
Po utemeljenju prvoga razreda gimnazije Franjevački se uzgojni
zavod školske 1889./1890. godine s Humca vraća na Široki Brijeg. Sljedeće je
godine osnovan i drugi razred, a prvi je zadržan novačenjem novih dječaka.
U sljedećem su desetljeću nadljudskim naporom osnivani razred po razred,
a vodila se stalna borba s pomanjkanjem školskoga prostora i školskih
pomagala.68 Stoga je uprava Provincije donijela odluku o rekonstrukciji
samostana te izgradnji gimnazije na Širokome Brijegu u produžetku
južnoga samostanskog krila. Poslove oko toga obavio je poznati arhitekt
Maksimilijan David 1899. godine.69 Uprava Provincije odustala je od
sjemeništa unutar postojećih samostanskih dimenzija pa je isti arhitekt s
drugima iz austrijskoga ureda mostarskoga sreza nacrtao projekt za novu
zgradu 1900. godine. Gimnazija je izgrađena 1903. godine. Već je tada bilo
jasno da ova zgrada ne može zadovoljiti gimnazijske potrebe. No, pritisnuta
68
„…Opet se daljnji razredi nastavljaju na Humcu s kombiniranim filozofskim kurzom sve do 1904. Reformiranje i ujedinjenje ove gimnazije i njezin radikalni preporod čekalo je na gojence insbruške univerze OO. ff. Didaka Buntića – koji na njoj evo djeluje već 24 godine – i Mirka Matijevića. Ovi su zaslužni trudbenici – između ostalih – herkulskom snagom na se navalili po preko 30 sedmičnih sati. Njihovoj se zauzetosti mora zahvaliti, da se je 1897. otvorio III., 1899. IV., 1903. V i 1907. VI. razred.“ Isto, str. 7. 69 Rođen je 7. prosinca 1859. u Alttischeinu, Moravska. Visoku tehničku školu završio je u Brnu. Radio je kao asistent u Brnu i u privatnika u Češkoj. Kao namještenik Austrougarske Monarhije u Mostar dolazi 21. svibnja 1890., a 1907. godine odlazi u Tuzlu. Osim spomenutoga, projektirao je novu crkvu na Širokome Brijegu, crkvu u Drinovcima te u Mostaru Okružni sud, Biskupski dvor i dogradnju Djevojačke škole. Usp. Wiener Bauindustrie-zeitung, Wien, XX, 41,10. prosinca 1908., str. 390-391.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
158
Izbor tekstova
i drugim potrebama, Provincija u tome trenutku nije mogla više. M. David
je 1904. godine izgradio projekt za novu crkvu na Širokome Brijegu. Negdje
po završetku rekonstrukcije samostana i izgradnje gimnazijske zgrade
započela je izgradnja nove velebne crkve na Širokome Brijegu kojoj je
temeljni kamen svečano položio hercegovački biskup fra Paškal Buconjić
20. lipnja 1905.
16.6. Konvikt za vanjske đake
Osnivajući Franjevački uzgojni zavod i kasnije gimnaziju, fratri su
namjeravali opismeniti i neuki hrvatski rimokatolički puk u Hercegovini.
Zato su osnivali i vodili analfabetske tečajeve, osnivali su i gradili zgrade
pučkih škola i bez ikakve naknade i u jednome i u drugome pothvatu davali
sve od sebe. Odatle je i razumljivo nastojanje čelništva Provincije da na
Širokome Brijegu osnuje i konvikt za vanjske (eksterne) đake. Onoj dakle
djeci koja nisu željela biti svećenici nastojali su omogućiti gimnazijsko
školovanje, a time i uvjet za visoko obrazovanje. S tom je svrhom osnovan
konvikt za vanjske đake 1912. godine kupnjom kuće Ivana Marušića zvanoga
Janće, nedaleko od širokobriješke crkve, iako je u Gimnaziji već 1903.
godine bilo vanjskih đaka.
16.7. Dobivanje prava javnosti i polaganja ispita zrelosti
Fra Didak Buntić, koji je poslije fra Mirka Matijevića bio direktor
Gimnazije (od 1910. godine), nastojao je svim silama s ostalim profesorima i
starješinstvom Provincije osnovati svih osam razreda i u Gimnaziji
omogućiti prvi ispit zrelosti s pravom javnosti.70 Pa iako su uvjeti u školi bili
70 „...Tek kad je došao za provincijala o. fra David Nevistić (1916.-1919.) uspjelo je učiteljskom zboru, - podvrgnuv se svim mogućim teretima i neprilikama - da prodre s nastavkom VII. i VIII. razreda. Kad se je već bilo u VIII. razredu, starješinstvo se je reda obratilo molbom na visoku zemaljsku vladu, da bi se priznala ista prava gimnaziji na Širokom Brijegu, koja već otprije imađahu isusovačka u Travniku i franjevačka u Visokom.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
159
Izbor tekstova
skromni, Buntić je znao ponavljati: „Tko ima tijelo, lasno će za njega naći i
odijelo!“ Snovi su se ispunili školske 1917./1918. godine. U Franjevačkoj
velikoj gimnaziji na Širokome Brijegu upriličen je prvi ispit zrelosti. Te
maturalne svjedodžbe priznavala je i država. Odredbom tadašnje Vlade
Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, godine 1926. Franjevačka gimnazija na
Širokome Brijegu priznata je kao konfesionalna privatna škola
hercegovačkih franjevaca. Tako je postigla status svih drugih državnih
srednjih i gimnazijskih škola sa svim pravim i dužnostima.71
Prva matura na Širokome Brijegu održana je u jesenskome roku 1918.
godine. Kao što se vidi iz gimnazijskoga izvješća za tu godinu, učinjeno je
sve što je nalagala Zemaljska vlada kako bi se stvorili svi uvjeti da
svjedodžbe Franjevačke velike gimnazije imaju istu vrijednost kao i sve dru-
ge „zemaljske srednje škole s pravom javnosti“ te završenim maturantima
omoguće upis na visoke škole.
Prvi su ispiti zrelosti obdržavani u jesenskom roku 1918.
Posebnom naredbom zemaljske vlade od 19. jula 1918.,
151.423./V.-3. prije pismenih maturalnih radnja držani su
predispiti iz vjeronauke, fizike, prirodopisa i filozofijske
propedeutike 6. i 7. septembra pod predsjedavanjem vladina
izaslanika g. direktora Đoke Kovačevića.
Pismeni su ispiti držani 9., 10. i 11. septembra. Zadaci na ovom
Na ovu je molbu visoka vlada odgovorila zatraživši od gimnazijalnoga ravnateljstva nužne podatke, kao n. pr. o svrsi i historiji gimnazije, o njezinom dosadašnjem uspjehu, o biblioteci, o zbirkama, itd. Ad hoc je bio izaslan u martu 1918. vladin povjerenik Dragan Kundlich, nadzornik srednjih škola, da se uvjeri na licu mjesta, da li zaslužuje ova gimnazija, da joj se prizna pravo zrelosti pred mješovitim Ispitnim povjerenstvom. Rezultat je njegova inspiciranja i proučavanja bila naredba zemaljske vlade od 19. jula 1918. br. 251.423, kojom se udovoljava svim stavljenim tražbinama od strane starješinstva reda i uriče se prva matura u rujnu za svršene osmoškolce 1917.-18. (Šk. Glasnik, god. 1918., str. 68.-70.)“ Prvi gimnazijski izvještaj, str. 8. 71 „Na Molbu upraviteljstva gimnazije donese Ministarstvo prosvjete, Odjeljenje za srednju nastavu, u Beogradu rješenje Br. 13.632 II. od 19. svibnja 1926., kojim se Franjevačka gimnazija na Širokom Brijegu podpuno izjednačava s državnim gimnazijama i daje joj se pravo, da se pred njezinim stručno osposobljenim nastavnicima polažu ispiti zrelosti.“ Radoslav Vukšić, Godišnja izvješća za školske godine 1940/41., 1941/42., 1942/43., 1943./44., Hrvatska Tiskara F. P., Mostar, 1944., str.7.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
160
Izbor tekstova
ispitu bili su ovi:
1. Iz hrvatskog jezika:
a) Značenje mora za prosvjetu s osobitim obzirom na našu
stariju književnost;
b) Ne boje se Slovinkinje vile,
Uz šestoper da će poginuti;
Pače znadi, da gdje njega nije
Tu ni pjesma slovinska ne zrije.
Mažuranić
2. Iz latinskog jezika: Horatius: Car. IV., c. 5.
3. Iz grčkog jezika: Sofoklo: Ajant 1047. 1083.
4. Iz njemačkog jezika: Die Wichtigkeit der Erfindung der
Buchdruckkunst.
Usmeni ispit zrelosti obdržavan je 13. i 14. septembra pod
predsjedavanjem vladina izaslanika gosp. direktora Doke
Kovačevića. Ispit su polagali 10 kandidata s uspjehom, da je jedan
proglašen s odlikom, tri jednoglasno, 6-orica višeglasno zrelima.
Njihova su imena:
1. Fra Lovro Babić iz Rodoča kraj Mostara u Hercegovini.
2. Fra Inocencije Čuljak iz Kolobuka u Hercegovini.
3. Fra Velimir Šimić iz Gruda u Hercegovini.
4. Fra Arkangjeo Nuić iz Drinovaca u Hercegovini.
5. Fra Rudo Mikulić iz Ružica u Hercegovini.
6. Fra Petar Sesar iz Kočerina u Hercegovini.
7. Fra Vlatko Luburić iz Čerina u Hercegovini.
8. Fra Marijan Zubac iz Grljevića u Hercegovini.72
9. Fra Andrija Zrno iz Duvna.
10. Fra Krsto Kraljević iz Grljevića u Hercegovini.73
Ovim ispitom zrelosti svim kandidatima koji su ga položili
72
„Učenici, kojima su imena štampana debelim slovima, odlično su sposobni“, piše fra Pavo Dragićević u svome izvješću na str. 40. 73 Prvi gimnazijski izvještaj, str. 35.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
161
Izbor tekstova
omogućen je pristup visokim školama, kako i na samoj svjedodžbi stoji: „Na
temelju toga ispita proglašen je zrelim za pohađanje visoke škole“.
Profesorski zbor te su školske godine (1917./1918.) činili sljedeći
profesori:
1. fra Didak Buntić, direktor Gimnazije, profesor latinskoga, grčkoga i
njemačkoga jezika, u Gimnaziji od 1895. godine
2. fra Šimo Ančić, učitelj, čuvar fizikalne i numizmatičke zbirke, predaje
fiziku, u Gimnaziji od 1899. godine
3. fra Mile Miloš, učitelj, predaje latinski i grčki, u Gimnaziji od 1904.
godine
4. fra Sebastijan Lesko, učitelj latinskoga, pjevanja i gimnastike, drugi
prefekt internista, čuvar glazbene zbirke, u Gimnaziji od 1911. godine
5. fra Pavao Dragićević, ispitani učitelj povijesti, predaje zemljopis i
povijest, prvi prefekt klerika i čuvar geografskih učila, u Gimnaziji od
1909. godine
6. fra Tadija Beljan, učitelj hrvatskoga jezika, čuvar đačke knjižnice, u
Gimnaziji od 1910. godine
7. fra Eugen Tomić, učitelj njemačkoga, drugi prefekt klerika, u
Gimnaziji od 1907. godine
8. fra Bonifacije Majić, učitelj latinskoga i grčkoga jezika, prvi prefekt
vanjskih đaka, u Gimnaziji od 1910. godine
9. fra Bernardin Smoljan, učitelj vjeronauka, njemačkoga i povijesti,
drugi prefekt vanjskih đaka, u Gimnaziji od 1910. godine
10. dr. fra Mato Čuturić, profesor prirodopisa, zemljopisa i crtanja, čuvar
prirodopisne zbirke i učiteljske knjižnice, u Gimnaziji od 1915. godine
11. fra Mladen Barbarić, učitelj vjeronauka i latinskoga jezika, prvi
prefekt internista, u Gimnaziju određen u promjenama 15. travnja
1918.
12. fra Martin Sopta, student filozofije i učitelj matematike, filozofske
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
162
Izbor tekstova
propedeutike, latinskoga i grčkoga jezika, u Gimnaziji od 1917. godine
13. fra Augustin Zubac, učitelj matematike, u Gimnaziji od 1915. godine
14. fra Placid Pandžić, učitelj hrvatskoga i zemljopisa, u Gimnaziji od 15.
travnja 1918. godine.
16.8. Izgradnja nove gimnazijske zgrade
Stalni problem Franjevačke velike gimnazije na Širokome Brijegu bila je
školska zgrada i sve ono što život jedne takve ustanove čini podnošljivim.
Stoga su uprava Provincije i Profesorski zbor na čelu sa svojim direktorom
položili temeljni kamen novoj gimnazijskoj zgradi 4. listopada 1924. Ova je
građevina rađena po uzoru na slične građevine u Europi. Arhitektonski je
bila vrlo zahtjevna. Brigu oko njezine izgradnje preuzela je uprava
Provincije o čemu temeljito svjedoči Pismohrana Hercegovačke franjevačke
provincije. Uprava je obila mnoge crkvene i svjetovne pragove moleći za
pomoć, no ova je zgrada najvećim dijelom dovršena zahvaljujući
samoprijegoru fratara u župama po Hercegovini te milodarima koje su fratri
na najrazličitije načine i na mnogim mjestima isprosili. Teško je išlo s
kreditom iz državne subvencije kao i s pomoći što ju je Provincija tražila
preko papinoga nuncija. Sve je to usporilo izgradnju pa je prva nastava u
novoj gimnaziji održana istom školske 1927./1928. godine, a zgrada je
potpuno dovršena istom školske 1931./1932. godine. Plan za ovu prekrasnu
zgradu načinili su inženjeri Miloš Komadina i Pop Alamour iz Mostara u
tijeku 1924. godine. Zgrada u tlocrtu ima oblik tiskanoga latiničnog slova
„E“. Po cijeloj svojoj dužini i vanjskim krakovima toga slova uz visoko
prizemlje ima i kat s potkrovljem, a središnji dio toga slova od visokoga se
prizemlja diže na dva kata. Njezina je fasada bogato ukrašena štukaturom,
otvori su veliki i učionicama daju izravnu svjetlost. Ispod sjevernoga dijela
nalazi se podrum za gimnazijski muzej, iznad njega je dvorana za đačke
predstave i konferencije. Prekrivena je eternitom, uvedena je električna
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
163
Izbor tekstova
struja, stručno je postavljena gromobranska instalacija, ima po higijenskim
propisima izgrađene sanitarne čvorove s tekućom vodom. Pravi ukras ovoj
zgradi jest vanjski zaslon iznad središnjega dijela s mogućnosti izlaska i
franjevački grb na obje strane središnjega dijela zgrade s natpisom
„Franjevačka velika gimnazija“.
16.9. Izgradnja zgrade Konvikta za vanjske đake
Po izgradnji nove gimnazijske zgrade stara je gimnazijska zgrada
postala sjemeništem, a najstarije sjemenište unutar samostanskoga prostora
pretvoreno je u klerikat. Ostalo je još neriješeno pitanje Konvikta za
vanjske đake jer je onaj izgrađen 1912. godine postao pretijesan i bez pravih
uvjeta. Mogao je primiti tek četrdesetak đaka. I za tu je svrhu uprava
Provincije unajmila jednoga od najpoznatijih tadašnjih arhitekata Josipa
Vancaša te je po njegovu planu 1929. i 1930. godine izgradila Konvikt za
vanjske đake u kojemu je smještaj za gojence bio na zavidnoj razini.
16.10. Stjecanje ugleda
Uprava Hercegovačke franjevačke provincije s velikom je pomnosti
ispunjavala sve državne zahtjeve oko ustroja Gimnazije i Profesorskoga
zbora. Po gimnazijskim statističkim izvješćima nova je zgrada udovoljavala
svim školskim i higijenskim propisima koji su tada vrijedili. Strogi vladini i
„prosvjetni“ izaslanici odreda su ovoj školi davali visoku ocjenu. Uz temeljni
studij teologije profesori su završavali studij iz predmeta koji su predali u
Gimnaziji. Nerijetko bi iz toga predmeta pisali magistarske i doktorske
radnje.
Da bi životni uvjeti đaka bili na što većoj razini, svoju mlinicu na
rijeci Lištići Provincija 1860. godine preuređuje u električnu hidrocentralu
kako bi zgrade gimnazije, konvikta, samostana i prateći objekti imale
rasvjetu i vodu za piće i potrošnju. Samostanska dobra zasađena su žitom,
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
164
Izbor tekstova
povrćem i voćem kako bi djeca imala što bolju i odgovarajuću prehranu.
Gimnazija je imala svoje izučene kuhare, pekare, kućepazitelje koji su vrlo
odgovorno radili svoj posao. Za ljetnih praznika „kržljaviji“ bi đaci išli u
Polja74 gdje bi pastoralnu brigu o njima preuzimali članovi Profesorskoga
zbora. S tom je nakanom 1932. godine u Masnoj Luci sagrađena fratarska
kuća za odmor i za sjedište župnika Polja. Disciplina je u ovome zavodu bila
na zavidnoj razini. Uz obvezno školsko gradivo u Gimnaziji je bila razvijena
izvanškolska aktivnost u obliku različitih školskih i đačkih udruga, odnosno
sekcija. Đaci su sudjelovali u javnome i kulturnome životu svojim đačkim
listovima, predavanjima i priredbama. Osnovano je društvo prijatelja
Gimnazije i roditeljsko vijeće koji su s Profesorskim zborom bdjeli nad
zdravim i čestitim životom ove ustanove.
16.11. Politička previranja i Franjevačka velika gimnazija na
Širokome Brijegu
Uprava Provincije i Profesorski zbor na čelu s direktorom Gimnazije
uvijek su nastojali iz škole isključiti svaki politički utjecaj. Najprije kao
Franjevački uzgojni zavod, potom kao Probandat i Franjevačko sjemenište
te naposljetku kao Franjevačka velika gimnazija na Širokome Brijegu, ova je
ustanova prolazila kroz mnoga i teška politička razdoblja i previranja.
Nastala je u vrijeme Turskoga Carstva, istrpjela s narodom krvavi turski
pad, austrougarsku okupaciju i aneksiju, ratove koji su prethodili Prvomu
svjetskom ratu, prestanak austrougarske vladavine na ovim prostorima i
osnivanje Jugoslavije, veliku glad 1916. i 1917. godine te teško poraće,
jugoslavensku diktaturu i srpska nastojanja oko velike Srbije, osnutak NDH
74 Capellania in Campis, Poglia, Polja, Planina – prostor između Vrana i Čvrsnice. To je tzv. „drugo stanje“ ili „ljetno stanje“ donje Hercegovine. Tu naime od kraja svibnja do kraja rujna pastiri iz donje Hercegovine čuvaju svoja stada, a tećaci obrađuju planinske oranice. Hercegovačka franjevačka provincija svojim rasporedima osoblja uvijek je određivala za to područje i za to vrijeme „župnika“. Zahvaljujući toj višestoljetnoj i sustavnoj fratarskoj brizi, ovo je područje postalo Parkom prirode „Blidinje“.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
165
Izbor tekstova
i Drugi svjetski rat. Gimnazija je ubijena na najkrvaviji način 7. veljače 1945.
po dolasku partizanskih trupa na Široki Brijeg. Đaci su rastjerani, profesori
pobijeni, gimnazijska zgrada bombardirana i spaljena, a 1947. godine i sve
knjiško i pismohrano blago užgano je na lomači.
16.12. Viktimolog profesora i školskih zgrada
Za vrijeme Drugoga svjetskog rata školski život iznimno je trpio. No,
osobito je teško bilo u školskoj 1943./1944. godini. To je bila i posljednja
školska godina za Franjevačku veliku gimnaziju na Širokome Brijegu.
Školska je godina 1944./1945. ugašena u pepelu i krvi u početku svoga
drugog polugodišta 7. veljače 1945. Kao i širokobriješka crkva, gimnazijska
je zgrada oštećena topovskom paljbom. Njezin je sadržaj devastiran i
opljačkan, a 1947. godine i posve spaljen.
Članovi Profesorskoga zbora u školskoj godini 1943./1944. bili su:75
1. fra Radoslav dr. Vukšić, upravitelj, profesor matematike i fizike i čuvar
fizikalne zbirke
2. fra Krešimir dr. Pandžić, profesor njemačkoga, latinskoga i grčkoga
jezika
3. fra Oton dr. Knezović, profesor hrvatskoga, povijesti i zemljopisa,
knjižničar profesorske knjižnice
4. fra Arkanđeo dr. Nuić, profesor latinskoga, grčkoga i francuskoga
5. fra Fabijan dr. Paponja, profesor narodne i opće povijesti i zemljopisa,
nadstojnik konvikta
6. fra Didak dr. Burić, profesor hrvatskoga i francuskoga
7. fra Marko dr. Dragićević, profesor latinskoga, grčkoga i povijesti staroga
vijeka
8. fra Miroslav Ćosić, profesor umjetnosti s poviješću i crtanja, čuvar
75
Franjevačka klasična gimnazija s pravom javnosti u Širokom Brijegu, Godišnja izvješća za školske godine 1940/41., 1941/42., 1942/43., 1943/44., Hrvatska Tiskara F.P., Mostar, 1944., str. 74-77.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
166
Izbor tekstova
crtačke zbirke
9. fra Vilim Primorac, učitelj vještina, gimnastike, nadstojnik
sjemeništaraca VII. i VIII. razreda
10. fra Rajko Radišić, suplent s položenim profesorskim ispitom zoologije i
botanike, mineralogije i geologije, čuvar kemijske zbirke
11. fra Vojislav Mikulić, suplent mineralogije, geologije, zoologije i
botanike, čuvar prirodopisne zbirke i muzeja
12. fra Leonardo Rupčić, suplent francuskoga i latinskoga
13. fra Bruno Ađamčik, suplent kompozicije i glazbene znanosti, klavira i
pjevanja
14. fra Didak Ćorić, suplent hrvatskoga i njemačkoga, knjižničar učeničke
knjižnice
15. fra Tadija Kožul, suplent latinskoga, grčkoga i hrvatskoga, donastojnik
konvikta
16. fra Borislav Pandžić, suplent bogoslovlja, nadstojnik sjemeništaraca od I.
do VI. razreda
17. fra Dobroslav dr. Šimović, suplent bogoslovlja
18. fra Roland Zlopaša, suplent matematike i fizike
19. fra Nenad Pehar, suplent narodne i opće povijesti i zemljopisa, čuvar
povijesno zemljopisne zbirke
20. fra Čedo Škrobo, suplent bogoslovlja
21. fra Mile Leko, pomoćni nastavnik bogoslovlja.
Partizani su bez suđenja pobili one koje su zatekli u samostanu. One
iz hidrocentrale odveli su u smjeru Splita i pobili ih za sada na nepoznatu
mjestu. Neke su ubili kod crkve u Mostarskome Gracu. Druge su odveli od
oltara u Izbičnu i ubili ih na nepoznatu mjestu. One koje su uhvatili u
Mostaru u samostanu ubili su i bacili u Neretvu, a neke na križnome putu.
Dakle, od dvadeset jednoga (21) profesora Franjevačke velike gimnazije
partizani su ubili njih dvanaest (12):
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
167
Izbor tekstova
1. fra Radoslava dr. Vukšića
2. fra Krešimira dr. Pandžića
3. fra Arkanđela dr. Nuića
4. fra Fabijana dr. Paponju
5. fra Marka dr. Dragićevića
6. fra Leonarda Rupčića
7. fra Brunu Adamčika
8. fra Tadiju Kožula
9. fra Borislava Pandžića
10. fra Dobroslava dr. Šimovića
11. fra Rolanda Zlopašu
12. fra Nenada Pehara
Usprkos teškim neprilikama zbog ratnih djelovanja, na početku
školske godine u okolici i na samome Širokom Brijegu bilo je upisano 313
učenika, a na kraju ih je godine bilo 309.
Literatura
1. Franjevačka klasična gimnazija s pravom javnosti u Širokom Brijegu,
Godišnja izvješća za školske godine 1940/41., 1941/42., 194.2/43., 1943/44.,
Hrvatska tiskara F. P., Mostar, 1944.
2. Glavaš, Radoslav, Biskup 0. Paškal Buconjić prigodom. Tridesetgodišnjice
biskupovanja 1880 -1910., Tisak i naklada Gjure Džamonje, Mostar, 191o.
3. Prvi Izvještaj Franjevačke velike gimnazije na Širokom Brijegu, objavljen na
kraju škol. god. 1918.-1919., Hrvatska tiskara Franj. provincije, Mostar, 1919.
4. Schematismus Missionariae neoerectae Custodiae Hercegovinensis Fratrum
Minorum regularis observantiae Sollecitudine admodum Rev. Pat. Fr. Angeli
Kraljević Custodis Provincialis eusdem, Impressus Pro Anno Domini
MDCCCLIII., Rachusii, Typis P. Franc. Martecchini.
5. Schematismus topographico-historicus Custodiae provincialis et Vicariatus
apostolici in Hercegovina Sub regimine spirituali Fratrum Min. Observ.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
168
Izbor tekstova
Sancti Francisci, Pro Anno Domini 1867., Spalati, Typis Antonii Zannoni,
1867.
6. Stopama otaca, Almanah Herceg. franj. omladine, God. III., 1936/37. i
jubilarno god. V., 1908-9. - 1938-9. Uređuje i izdaje Zbor Franjevačke
bogoslovne mladeži „Bakula“ Mostar.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
169
Izbor tekstova
Tomo Vukšić
17. POČETCI VISOKOGAŠKOLSTVA U BOSNI I
HERCEGOVINI76
Sažetak
U ovoj studiji raspravlja se 0 početcima suvremenoga visokog školstva u BiH.
U otomanskome razdoblju na ovome području nije bilo čak ni jedne srednje škole, a
kamoli modernoga visokog učilišta. Moderno srednje školstvo prvi je put u povijesti
Bosne i Hercegovine organizirano po dolasku austrougarske vlasti (1878.), a kada su
iz tih škola izišli prvi diplomirani maturanti, Katolička je crkva osnovala najprije
Vrhbosansku katoličku teologiju koja je počela raditi 1. rujna 1890. u Travniku.
Njezini prvi profesori došli su s austrijskih fakulteta, gdje su dotada bili aktivni, jer u
BiH nije bilo osoblja kvalificiranoga za obavljanje sveučilišne nastave. Potom su
nastala još tri katolička visoka filozofsko-teološka učilišta u BiH: po jedno
franjevačko u Sarajevu i Mostaru te trapističko kod Banje Luke. Pravoslavci su
organizirali svoje učilište u Reljevu kod Sarajeva, dok su muslimani prvu višu školu
dobili 1935. godine.
Ključne riječi: visoko školstvo, 1. rujna 1890., ispit zrelosti, sveučilišne
kvalifikacije nastavnika, program studija, Vrhbosanska katolička teologija, prvi
doktorat.
76 Zbornik radova sa znanstvenoga skupa održanoga u organizaciji Sveučilišta u Mostaru na Filozofskome fakultetu u Mostaru 22. svibnja 2010. godine, Korijeni i perspektive visokoga obrazovanja u Hercegovini, Fram Ziral, Mostar, 2010.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
170
Izbor tekstova
Uvod
Nakon osnutka prvoga modernog sveučilišta u Bolonji 1088. godine,
po cijeloj su Europi vrlo brzo nicala brojna nova i sve bolja visoka učilišta.
Štoviše, ona su ubrzo postala dominirajuća središta iz kojih se diljem
Europe širilo znanje, te pretpostavka svakoga napretka, pa je cjelokupna
zapadna kultura i civilizacija u posljednjih tisuću godina bitno obilježena
sveučilištem. I više od toga; cijeli taj uljudbeni sustav vrlo se često naziva
sveučilišnom kulturom. Nasuprot tomu, sav je Istok, uključujući i područje
BiH, sve do najnovijega doba ostao vjeran svomu načinu obrazovanja;
rijetke i skromne škole nazivale su se monaške, samostanske, medrese,
mektebi – ovisno o mjestu gdje se izvodila pouka i o organizatoru toga
posla. A budući da je područje BiH sve do prije malo više od stotinu godina
bilo u sastavu orijentalnoga Otomanskog Carstva, zapadna sveučilišna
kultura i civilizacija, kao i svi pravci te misli i umjetnosti u posljednjih
petsto godina, uglavnom su bile kategorije izvan njezina domašaja. To
također vrijedi i za školstvo, posebice ako ga se promatra u njegovu
suvremenome obliku.
Naspram tisuću godina staroj sveučilišnoj tradiciji Zapada vrlo
neobično, čak nestvarno, zvuči podatak da najstarije Sveučilište u BiH, ono
sarajevsko, upravo ove godine obilježava svega 60 godina postojanja jer je
osnovano 1949. godine. Uz njega danas na bosanskohercegovačkome
području postoji još sedam sveučilišta. Ono u istočnome dijelu Sarajeva
poziva se također na 1949. godinu, dok su sva ostala po svome osnutku
znatno mlađa: Banja Luka 1975., Tuzla 1976., mostarsko Sveučilište 1977.,
mostarski Univerzitet 1977., Bihać 1997. i Zenica 2000. godine. Međutim, i
prije osnutka pojedinih sveučilišta kao ustanova na području BiH izvodila
se visokoškolska nastava čije početke treba tražiti u posljednjemu
desetljeću 19. stoljeća, i to u krilu Katoličke crkve što, kako će se vidjeti,
neki posve neutemeljeno osporavaju.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
171
Izbor tekstova
Tražeći početak suvremenoga visokog školstva u BiH, pri
vrjednovanju pojedinih ustanova u ovome su radu primijenjeni poznati
minimalni kriteriji koje je potrebno ispuniti da bi bilo koja ustanova mogla
biti svrstana u tu kategoriju: pri upisu studenti trebaju imati završenu
srednju školu s ispitom zrelosti; nastavnici moraju biti kvalificirani za
obavljanje sveučilišne nastave; program studija i vrijeme njegova trajanja
moraju odgovarati visokoškolskim ustanovama.
17.1. Otomansko razdoblje: utrka za prvenstvom
nepostojećega visokoga školstva
Budući da su naši krajevi za cijeloga razdoblja otomanske dominacije
bili bitno obilježeni orijentalnom civilizacijom carstva kojemu su pripadali i
njegovim načinom organizacije društvenoga, kulturnoga i školskoga života,
sve do austrijskoga i mađarskoga zauzeća BiH (1878.), ovdje uopće nije bilo
nikakva modernoga visokog školstva, a i niže škole u suvremenome smislu,
koje su se počele javljati istom u 19. stoljeću, bile su vrlo rijetke i uglavnom
nekvalitetne. Dakle, sve do kraja 19. stoljeća nisu postojale ni srednje ni
visoke škole, čak ni za pripravu vjerskih službenika, koje bi imale osnovne
oznake izobrazbe kakva se već dugo prakticirala u Europi.
Istina, muslimanski vjerski službenici za svoja su se zvanja
tradicionalno spremali u domaćim medresama. Kršćanskim zajednicama
bilo je zabranjeno imati ikakve škole sve do prve polovine 19. stoljeća pa je
katoličkim i pravoslavnim svećenicima bilo moguće istom potkraj
otomanske okupacije spremati se u samostanskim i manastirskim školama.
Međutim, zbog općih društvenih prilika sve su one bile vrlo nekvalitetne.
Naime, Katolička i Pravoslavna crkva u BiH svoje su škole za pripravu
svećenika počele osnivati istom u drugoj polovini 19. stoljeća jer im je to
bilo moguće tek nakon što su provedene poznate reforme unutar
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
172
Izbor tekstova
Otomanskoga Carstva čime su kršćani dobili nešto više slobode.77
Budući da neki povjesničari i kulturni radnici muslimanske
provenijencije smatraju da je pravo visoko školstvo u BiH nastalo u 16.
stoljeću, kada je osnovana prva medresa u Sarajevu te da su, nasuprot tomu,
neki katolički i pravoslavni autori u napasti da nastanak svojih prvih
skromnih učilišta nazovu početkom sveučilišnoga obrazovanja i kulture na
istome području, ovdje je potrebno unijeti barem malo pojašnjenja u vezi s
tim postavkama.
17.2. Škole Pravoslavne crkve
Poznato je da je Pravoslavna crkva i u bližoj prošlosti bila ne osobito
zahtjevna glede školske izobrazbe svoga klera pa je ta izobrazba redovito
bila na niskoj razini. Zato je razumljivo da nije bilo drukčije ni nakon
osnutka prvih manastirskih škola kojih je bilo više do kraja otomanske
okupacije.78 Prvu takvu skromnu školu za odgajanje pravoslavnih monaha i
svećenstva u Hercegovini osnovao je istom 1857. godine monah Serafim
Perović u manastiru Duži, a za Bosnu monah Vaso Pelagić 1866. u Banjoj
Luci.79 Obje ove škole uistinu su bile škole početnoga obrazovanja i nisu
nudile mnogo. Naime, po svjedočenju tadašnjeg austrijskoga konzula u
Banjoj Luci učenici Pelagićeve škole više su sličili na vojnike koji se
spremaju u borbu negoli na normalne školarce.80 A i sam je Pelagić pisao da
je pravoslavno svećenstvo u tim krajevima bilo nevjerojatno priprosto.81 U
77 O katoličkim i pravoslavnim školama, sjemeništima, gimnazijama i bogoslovijama u BiH do početka 20. stoljeća vidi Tomo Vukšić, Međusobni odnosi katolika i pravoslavaca u Bosni i Hercegovini (1878.-1903.): Povijesno-teološki prikaz, Mostar, 1994., str. 105-119. 78 Usp. Mitar Papić, Historija srpskih škola u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1978., str. 46-48. 79 Usp. Risto Besarović, „O prvom periodu djelovanja Vaše Pelagića u Bosni“, Glasnik Istorijskog Društva BiH, 11(1950.), str. 185-206; Đoko Slijepčević, Istorija Srpske pravoslavne Crkve: Od početka XIX. veka do kraja Drugog svetskog rata, II., München, 1966., str. 534-536 (II. izdanje Beograd, 1991., str. 484-486). 80
Usp. Đ. Slijepčević, n. dj., str. 536; 2Beograd, 1991., str. 486.
81 Usp. R. Besarović, n. dj., str. 192.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
173
Izbor tekstova
isto vrijeme nisu postojale nikakve pravoslavne srednje škole ili gimnazije,
dok je u posljednjim desetljećima turske uprave rastao broj pravoslavnih
osnovnih škola koje su ponekad vodili i svećenici. Tako su pravoslavci u BiH
1878. godine imali 56 škola sa 75 učitelja i 3.523 učenika;82 nije poznato da je
itko bilo koju od tih škola proglašavao višim ili visokim obrazovnim
ustanovama.
17.3. Škole u vlasništvu Katoličke crkve
Što se priprave katoličkih svećenika tiče, vrlo je vjerojatno da je i
prije dolaska otomanske vlasti na ovome području postojao neki oblik
njihova školovanja. To se zaključuje iz činjenice da su neku vrstu učitelja,
koje su nazivali strojnici, imali „bosanski kršćani“ u čijoj se Crkvi Sveto
pismo prepisivalo, čitalo i u liturgiji rabilo. Može se pretpostaviti da se
katolički kler pripravljao na dva načina: određenom skromnom izobrazbom
u nekim franjevačkim samostanima za kandidate ovoga reda, kao što je
vjerojatno da su neku vrstu slične škole završavali i glagoljaši, no ni o
jednome od ovih slučajeva nema pouzdanih podataka.83 Međutim, ako su i
postojala takva učilišta, bila su vrlo skromna i nestala su nakon tragedije
koja je 1463. godine pogodila ove krajeve. Istom nakon gotovo četiristo
godina bilo je moguće ponovno uspostaviti neko učilište za pripravu
katoličkoga klera. Dogodilo se to, kao i u slučaju Pravoslavne crkve, nakon
reforme Otomanskoga Carstva polovinom 19. stoljeća kada je Franjevačka
provincija Bosna Srebrena prema želji Svete Stolice, odnosno Kongregacije
za širenje vjere i generala ovoga reda, 1851. godine podigla „redovita
filozofijsko-bogoslovna učilišta“ u Fojnici i Kraljevoj Sutjesci. Ta su učilišta
u tijeku priprave bila toliko skromna da su se, kako svjedoči fra Julijan
82
Usp. Zajedničko ministarstvo financija, Izvještaj 0 upravi Bosne i Hercegovine 1906., Zagreb, 1906., str. 136; M. Papić, Školstvo u Bosni i Hercegovini za vrijeme austrougarske okupacije (1878.-1918.), Sarajevo, 1972., str. 24. 83 Usp. Julijan Jelenić, Kultura i bosanski franjevci,I., Sarajevo, 1990., str. 97-100.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
174
Izbor tekstova
Jelenić, ,,i sami bosanski klerici otimali, da ne bi ‘pervi bili Bosanski
studiosi’ i tako se izvrgli ismjehivanju sa strane svoje braće“. A budući da su
stariji kandidati Bosne Srebrene svoje teološke i filozofske studije započete
prije 1851. godine privodili kraju u Italiji, Austriji, Hrvatskoj ili Mađarskoj te
kako su „svi odličniji studenti filozofije i bogoslovije“ iz ove provincije samo
dvije godine kasnije, već od 1853., počeli odlaziti na studij u Đakovo, u
Bosni su ostajali samo oni „koji su se smatrali nesposobnima za pohađanje
razvijenih stranih zavoda, ili koji su se s tih prije svršenih nauka ma bilo s
koga uzroka povraćali“.84
U razdoblju što je slijedilo ova su učilišta premještana iz samostana u
samostan i imala su mali broj polaznika. Godine 1877. u Kraljevoj Sutjesci,
kako piše Jelenić, bilo je „5 slušalaca filozofije prvoga godišta, u Kreševu 2
bogoslovije prvoga godišta, u Lijevnu 1 filozofije drugoga godišta te 1
bogoslovije prvoga i trećega godišta, na Plehanu 4 filozofije drugoga godišta
i 2 bogoslovije trećega godišta; a bilo ih je 10 u Gučoj Gori: 5 filozofije a 5
bogoslovije, nu koga godišta, ne znamo“. Iako su profesori koji su im
predavali bili „bez sumnje prilično sposobni“, zbog svega navedenoga ove
škole „ipak sve do zadnjih godina ovoga razdoblja nijesu mogle sa sebe da
svuku haraktera primitivnosti“.85
Postavlja se pitanje jesu li ovo bile visoke škole sveučilišne razine u
suvremenome smislu te riječi. Bez obzira na tvrdnju da jesu,86 čini se da to
mišljenje nije moguće obraniti kako zbog već navedenih razloga iz
Jelenićeva opisa, tako i zbog toga što u cijeloj BiH sve do dolaska austrijske i
mađarske vlasti nije bilo nikakvih modernih srednjih škola, posebno ne
gimnazija kao osnovne pretpostavke sveučilišnoga studija. Upravo zbog
nedostatka srednjoškolskoga obrazovanja kandidati za svećeništvo koji su
84 J. Jelenić, Kultura i bosanski franjevci, II., Sarajevo, 1990., str. 398-400. 85
Isto, str. 400. 86
Usp. Velimir Valjan, „Filozofsko-teološko obrazovanje u ‘Bosni Srebrenoj’ - s posebnim naglaskom na 19. stoljeće“, u: Pero Sudar - Franjo Topić - Tomo Vukšić (ur.), Vrhbosanska katolička bogoslovija 1890.-1990.,Sarajevo - Bol, 1993., str. 73-82.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
175
Izbor tekstova
odlazili na studij u strani svijet, ponekad i u dobi između 18 i 24 godine, da
bi uopće mogli upisati teološki studij, morali su najprije dopuniti čak svoju
osnovnu naobrazbu pohađajući nastavu zajedno s djecom u dobi do 9
godina. Zato su se nerijetko nakon završena studija vraćali u Bosnu
Srebrenu kada su već imali između 30 i 35 godina.87 Naime, moderne
srednje škole u BiH, uključujući i gimnazije, jesu „tvorevina austrougarske
uprave“ i tek su one pripravljale đake za polaganje klasičnoga ispita zrelosti
poslije kojega im je bio otvoren izravan put za sveučilišni studij.88 A što se
nastavnoga kadra i njihovih kvalifikacija za obavljanje visokoškolske
nastave tiče, poznato je da je istom 1882. godine prvi član Bosne Srebrene,
fra Vid Miljanović, kao prvi čovjek iz Bosne uopće, postigao akademski
stupanj doktora znanosti.89
17.4. Muslimanske medrese
Također je zanimljiva priča 0 osnutku Gazi Husrev-begove medrese u
Sarajevu još davne 1531. godine kao prve visoke škole u BiH koju takvom
naziva čak i službena web-stranica Univerziteta u Sarajevu gdje se tvrdi:
Univerzitet u Sarajevu baštini tradiciju visokog obrazovanja u
Bosni i Hercegovini i Sarajevu, koja ima stoljećima dugu
historiju. Institucionalni počeci visokog obrazovanja su identični
univerzitetskoj tradiciji zapadne Evrope.
1531. godine Gazi Husrev-beg je u Sarajevu utemeljio Hanikah,
visoku školu sufijske filozofije, koja je 1537. godine dopunjena
87 Usp. isto, str. 75-76; Srećko M. Džaja, „Povijesni okviri kulturne djelatnosti bosanskih franjevaca 19. stoljeća“, Jukić 2/1972., str. 115. 88 Usp. S. M. Džaja, „Kvalifikacioni profil i porijeklo nastavnog kadra na srednjim školama u BiH u austrougarskom razdoblju“, Migracije i Bosna i Hercegovina, Sarajevo, 1990., str. 164-165. 89 Usp. Anto Orlovac, Oko fra Vidova Bunara. Mala monografija župe Svetoga Vida u Barlovcima: Uz 125. obljetnicu osnutka (1879.-2004.), Banja Luka - Barlovci, 2005., str. 96; „Viestnik“, Srce Isusovo 7/1882., str. 112. Fra Vid Miljavac doktorirao je 12. srpnja 1882. kanonsko pravo 11 Beču, a naslov njegove doktorske radnje bio je De matrimonio clandestino (O tajnoj ženidbi).
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
176
Izbor tekstova
ustanovom na kojoj se izučavaju islamske nauke. Prema tome,
ovdje su njegovane tri discipline klasičnih katoličkih
univerziteta: teologija, pravo i filozofija, a postojala je i
univerzitetska biblioteka.90
Međutim, nasuprot takvim tvrdnjama koje traju prilično dugo, a
ponovili su ih različiti autori (Ćiro Truhelka, Mehmed Handžić, Madžida
Bećirbegović, Hajrudin Ćurić, Mitar Papić, Ismet Kasumović),91 najbolji
poznavatelji ove problematike, zahvaljujući komparativnomu studiju
sličnih učilišta u Otomanskome Carstvu, znaju da su u osmanlijskoj Turskoj
bile svega četiri visoke škole: Sahn-i seman, Sulejmanija, Aja Sofija i Ejub,
sve u Istambulu. Njihove je profesore postavljao kazasker za Anadoliju, a
davale su visokoškolski kadar za administrativno-političke funkcije,
prosvjetu i sudstvo. Nasuprot tomu, Gazi Husrev-begova medresa u
Sarajevu nije davala kadar koji bi bio ravan kadru visokih škola u Istambulu.
A argumenti koji govore u prilog postavci da Gazi Husrev-begova medresa
može biti svrstana najviše u rang viših škola, i to „viših škola“ shvaćenih na
otomanski, a ne na europski način, po Omeru Nakićeviću jesu: apsolventi
Gazi Husrev-begove medrese nisu se poslije završetka školovanja registrirali
u kazaskera u Istambulu radi zaposlenja kao što su to obvezatno radili
apsolventi istambulskih visokih škola; kazasker je za profesore na visokim
školama postavljao u sebe registrirane svršenike što nije bio slučaj s Gazi
Husrev-begovom medresom; vlast je centralizacijom u Istambulu željela
imati bolji uvid u stanje na terenu pa je točno znala koga imenuje i koga
ima na odgovornim položajima; nije poznato da je neki profesor s
istambulskih visokih škola ikada došao raditi u Gazi Husrev-begovu
medresu „što je i logično, jer bi njegova primanja bila manja, a on sam bio
90
<www.unsa.ba> 91
Usp. Bilal Hasanović, Osmanske obrazovne ustanove u Bosni i Hercegovini od 1850. do 1941. godine, Sarajevo, 2008., str. 291.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
177
Izbor tekstova
na neki način degradiran“92. Zato Nakićević zaključuje: „Na osnovu
izučavanih predmeta i širine programa, zatim na osnovu stepenovanja škole
prema izučavanim ključnim predmetima i ličnim primanjima profesora,
može se zaključiti da je Gazi Husrev-begova medresa i po predmetu studija,
a i po visini primanja profesora kao i po ugledu osnivača stekla pravo da
zauzme mjesto među nekoliko viših obrazovnih institucija osmanske
Turske.“93 Međutim, u odlomku nakon ovoga citata Nakićević spominje
jednu studiju o medresama turskoga autora M. Kemala Özergina u kojoj taj
autor spominje mjesta gdje su postojale medrese što bi bile u kategoriji
viših škola (po jedna u Beogradu, Budimu i Skopju, tri u Galipolju i čak 24 u
Istambulu), no među tim mjestima i medresama ne spominje se Sarajevo i
Gazi Husrevbegova medresa.94
Ustvari, Islamska zajednica u BiH prvi je put 1935. godine dobila
visoko učilište, Višu islamsku šerijatsko-teološku školu u Sarajevu koja je
osnovana 31. ožujka uredbom Ministarstva prosvjete tadašnje države.95
Prema tome, nakon uvida u stvarno stanje školstva do 1878. godine,
treba zaključiti kako na području BiH sve do kraja otomanske uprave nije
bilo visokoga školstva, posebice ako se o njemu razmišlja u modernome
smislu. Razloge tomu ponajprije treba tražiti u sustavu promicanih
vrijednosti i obrazovanja u otomanskome društvu i državi koji je bio takav
da moderno visoko školstvo nije bilo moguće ustrojiti. Također, nigdje u
BiH nije bilo pravoga srednjoškolskog obrazovanja pa stoga nije bilo
moguće polagati ispite zrelosti što je formalna pretpostavka sveučilišnoga
obrazovanja. Usto treba reći da ni jedno od navedenih vjerskih učilišta
(pravoslavnih, katoličkih i muslimanskih) pri upisu svojih kandidata od njih
92 Omer Nakićević, „Gazi Husrev-begova medresa u vrijeme osmanske uprave“, 450 godina Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu, Sarajevo, 1988., str. 17-25; B. Hasanović, n. dj., str. 290-291. 93
O. Nakićević, n. dj., str. 25-26. 94
Usp. isto, str. 26. 95 Usp. B. Hasanović, n. dj., str. 371.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
178
Izbor tekstova
kao uvjet za pristup nije zahtijevalo diplomu završene srednje škole s
ispitom zrelosti.
17.5. Srednje škole - pretpostavka visokoga obrazovanja
Loše stanje na području bosanskohercegovačkoga školstva
promijenilo se istom u razdoblju austrougarske uprave kada je prvi put
sustavno organizirano suvremeno školstvo po tadašnjim europskim
standardima. Preuzevši upravu u BiH, austrougarska vlast osniva nove
osnovne i srednje škole te gimnazije, posebice u većim gradovima i
naseljima. No, kako se u ovome prikazu srednje škole spominju samo kao
pretpostavka za upis na visoke škole, ovdje nas ne zanimaju državne srednje
škole ni gimnazije jer austrougarska vlast nije organizirala ni jedno
moderno državno sveučilište na području BiH. S druge strane, moraju nas
zanimati gimnazije koje su osnovane i koje su bile u vlasti vjerskih
zajednica. U njima su se ponajviše školovali kandidati za vjerske službenike
koji su nakon završetka gimnazije morali nastaviti i završiti potreban studij,
što posebice vrijedi za katoličke svećenike. S tim su ciljem odmah nakon što
je prvi naraštaj gimnazijalaca položio „veliku maturu“, barem prema općim
propisima Katoličke crkve, morala biti osnovana visoka teološko-filozofska
učilišta za spremanje svećenika.
17.6. Biskupijsko sjemenište i gimnazija u Travniku
Ugovor između Svete Stolice i austrougarske vlade o ponovnoj
uspostavi redovite crkvene uprave u BiH od 8. lipnja 1881.96 predviđao je „za
sada i bez kašnjenja“ otvaranje pokrajinskoga sjemeništa u Sarajevskoj
nadbiskupiji. „Pokrajinsko“ u crkvenome smislu znači za cijelu Metropoliju,
96
Usp. Conventiones de rebus ecclesiasticis inter S. Sedem et civilem potestatem initiae sub pontificatu SSMI D. N. Leonis P.P. XIII usque ad diem 7. Nov. 1893. (Apendix ad acta hactenus pubblicata eiusdem Summi Pontificis), Roma, 1893., str. 24.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
179
Izbor tekstova
a u zemljopisnome smislu to znači za cijelo područje BiH. Isto je bilo
rečeno i u papinskoj buli o ponovnome ustanovljenju redovite crkvene
uprave u BiH Ex hac augusta.97 Zato je već nakon svoga imenovanja za
sarajevskoga nadbiskupa, a prije nego je bio zaređen za biskupa, Josip
Stadler 19. listopada 1881. iz Beča pisao bosansko-hercegovačkoj vladi98 s
konkretnim prijedlogom otvaranja dječačkoga sjemeništa u Travniku uz
koje bi djelovala klasična gimnazija, koju je također odmah trebalo otvoriti.
Vodstvo obiju ovih zamišljenih crkvenih ustanova - sjemeništa kao
odgojnoga zavoda i klasične gimnazije - trebalo bi biti povjereno
isusovcima koji su otprije pokazivali zanimanje za otvaranje škole na
području Bosne.
Kada je vlada pristala na ovakav prijedlog, po dogovoru nadbiskupa
Stadlera i Družbe Isusove ubrzo je prvi isusovac za stalno došao u Travnik.
Zvao se Erik Brandis, a bilo je to 6. siječnja 1882.,99 tj. tjedan dana prije
Stadlerova dolaska u Bosnu (14. siječnja 1882.). Kupivši jednu privatnu kuću
u Travniku, Erik Brandis odmah je započeo s nekom vrstom pripravne
škole, a 1. travnja 1882. bilo je primljeno prvih pet sjemeništaraca.
Nova zgrada sjemeništa i gimnazije građena je od 1882. do 1888.
godine o trošku Sarajevske nadbiskupije, a zemljište na kojemu je građena
darovala je država. Kad je sagrađeno, sjemenište je bilo prva moderna i
najveća školska građevina u cijeloj BiH.100
Nadbiskupska klasična gimnazija službeno je otvorena 3. listopada
1882. Nastava je započela dva dana poslije, 5. listopada, s 32 učenika prvoga
97 Usp. Leonis XIII Pontificis Maximi Acta, II., Roma, 1882., str. 308. 98 Usp. Arhiv Bosne i Herecgovine, Zajedničko ministarstvo financija (dalje: ArBiH ZMF), BH Pr. 1025/1881. 99 Usp. K.(amilo) Z.(abeo),„Prvi počeci travničkog sjemeništa i gimnazije“, u: Kamilo Zabeo (ur.), Travnička spomenica povodom pedeset-godišnjice nadbiskupskog sjemeništa i nadbiskupske velike gimnazije u Travniku 1882.-1932., Sarajevo, 1932., str. 95. 100
Usp. M. Papić, Školstvo u Bosni..., str. 123; M. Papić, Hrvatsko školstvo u Bosni i Hercegovini do 1918. godine, Sarajevo, 1982., str. 135.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
180
Izbor tekstova
razreda, među kojima je bilo 12 sjemeništaraca i 20 „vanjskih“ učenika,101 a
njih je 27 dočekalo kraj školske godine.102 Sve troškove uzdržavanja
Gimnazije i odgojnoga zavoda (uprava, nastavno osoblje, posluga)
podmirivala je državna vlast koja je preuzela obvezu cjelovita financiranja
po jedne ovakve ustanove triju velikih vjerskih zajednica - katoličke,
pravoslavne i muslimanske.103 U školi je bilo predviđeno 96 mjesta za
svećeničke kandidate, i to za Sarajevsku nadbiskupiju 64 te 16 za biskupije
Banjalučku i 16 za Mostarsku i Trebinjsku zajedno.104 No, kasnije će se taj
numerus clausus mijenjati, odnosno povećati za sve biskupije. Vodstvo
škole, internata za svećeničke kandidate i internata za obične učenike bilo
je povjereno isusovcima koji su imali veliko iskustvo u vođenju ovakvih
ustanova po Europi. Stoga i ne iznenađuje što je na svršetku 19. stoljeća, po
izvješću vladina delegata koji je predsjedao završnim ispitima u klasičnim
gimnazijama u BiH, Nadbiskupska klasična gimnazija u Travniku po svojoj
kakvoći nadmašivala sarajevsku gimnaziju koju su dotada općenito smatrali
najboljom u BiH.105 Nastavni jezik bio je hrvatski iako je, ovisno o državnim
uređenjima što su se smjenjivala, različito nazivan.106
Gimnazija je nekoliko puta mijenjala službeno ime. Na osnovi
usmenoga odobrenja ministra Szl|vya najprije se do 1891. godine zvala
Nadbiskupska javna gimnazija. Ali, kako veli jedan svjedok tih događanja,
„samo se na žalost propustilo zatražiti od ministra, da svoje obećanje i
službenim aktom dokumentira.“ Naime, K|llay, koji je 1883. godine
naslijedio Szl|vya, nije htio ni čuti za odobrenje javnosti ovoj školi pa se
101 Usp. K. Z.(abeo), n. dj., str. 120 i 137. 102 Usp. isto, str. 125: Zgrada za školu i sjemenište građena je od 1882. do 1888. „gotovo samim darovima inozemstva, dok je zemaljska vlada dala samo zemljište, građevno drvo i 30.000 K“. 103 Usp. M. Papić, Hrvatsko školstvo..., str. 135-137; M. Papić, Školstvo u Bosni i Hercegovini..., str. 123. 104
Usp. K. Z.(abeo),n. dj., str. 185. 105
Usp. ArBiH ZMF, 9040/BH 1899; Tomislav Kraljačić, Kalajev režim u Bosni i Hercegovini (1882.-1903.), Sarajevo, 1987., str. 315. 106 Usp. T. Vukšić, n. dj., str. 114-115; K. Z.(abeo), n. dj., str. 152.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
181
Izbor tekstova
stoga od 1891. godine nazivala Nadbiskupska velika gimnazija. A kada joj je
16. srpnja 1916. Zemaljska vlada odobrila pravo javnosti napisavši da se
svjedodžbe travničke Gimnazije „imaju smatrati jednako valjanima sa
svjedodžbama bosansko-hercegovačkih zemaljskih gimnazija“, ova je škola
dobila ime Nadbiskupska velika gimnazija u Travniku s pravom javnosti.
Travnička je Gimnazija već od početka bila otvorena đacima svih
vjera, što je upravo htio i sam Stadler. Školovanje je u ovoj Gimnaziji bilo
besplatno i za nekatoličke đake, jednako kao za sjemeništarce i katoličke
učenike koji nisu bili sjemeništarci.107 Usprkos tomu, nekatolički učenici
nisu bili brojni iako ih je redovito bivalo više negoli u drugim crkvenim
gimnazijama. Glavni razlozi ove pojave nalaze se u činjenici što je velik broj
pučanstva u Travniku i oko njega, odakle je dolazilo najviše učenika, bio
katoličke vjere, zatim u slabu povjerenju muslimana i pravoslavaca u
katoličku gimnaziju, a osobito stoga što je bilo vrlo teško naći prikladan a
jeftin smještaj za dijete od dvanaest-trinaest godina poslano daleko od
kuće. No, prvi pravoslavac u ovu se Gimnaziju upisao već 1883., dok su prva
dva muslimana upisana istom 1898. godine.
Poslije upisa prve generacije 1882. godine sa svakom novom
školskom godinom redovito se upisivao novi naraštaj učenika pa je
Gimnaziji trebalo osam godina do izvođenja prvoga ispita zrelosti, odnosno
„velike mature“ kako se tada govorilo, koja je obavljena 1890. godine. Te
školske 1889./1890. godine, kada je travnička Gimnazija s osam naraštaja
bila upotpunjena, ova je škola imala 136 učenika108 i bila je prva kompletna
klasična gimnazija u vlasništvu Katoličke crkve u BiH.
Apsolutna dominacija učenika katolika bila je stalna. No, iako je u
107 Već u prvome broju službenoga vjesnika Sarajevske nadbiskupije Srce Isusovo, koji nosi nadnevak od 15. siječnja 1882., Stadler je napisao da travnička Gimnazija, što će biti osnovana, „ima pravo javnosti, i moći će ju pohadjati sljedbenici svih vjeroispovjedanjah. Djaci neće plaćati nikakove školarine... „Srce Isusovo, 1/1882., str. 15. Stadler je isto ponovio u devetomu broju ovoga vjesnika (Srce Isusovo, 9/1882., str. 144) kao i svake sljedeće godine u prigodi oglašavanja upisa u novu školsku godinu. 108 Usp. K. Zabeo(ur.), Travnička spomenica..., str. 137-138.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
182
Izbor tekstova
početku bila relativno rijetka, u kasnijemu razdoblju nazočnost nekatolika
među učenicima travničke Gimnazije ipak je bila znakovita jer ih je bivalo
između 20 i 30 svake godine (pravoslavaca, muslimana, Židova i
protestanata). Treba također primijetiti da su odnosi među učenicima
različitih vjera bili odlični. Naime, jedan isusovac koji je radio u Gimnaziji
napisao je kako među učenicima zbog vjere nikada nije bilo nesloge te da je
uvijek bila prisutna kolegijalnost i snošljivost.109
Jezik kojim se predavalo u travničkoj Gimnaziji, naravno po diktatu
državne vlasti, u početku se službeno zvao zemaljski jezik. U prvome broju
svoga službenog vjesnika Srce Isusovo (1882.) tako ga je morao nazvati i
nadbiskup Stadler dodavši međutim da će taj predmet biti predavan na isti
način kao u Hrvatskoj. Vjeran svomu hrvatskom opredjeljenju, u
sljedećemu broju Srca Isusova već ga naziva zemaljski jezik - hrvatski, da bi
samo nekoliko mjeseci kasnije u istome vjesniku protiv službenoga
državnog naziva zemaljski jezik Stadler za školski predmet materinskoga
jezika u travničkoj Gimnaziji prešao na naziv hrvatski jezik.110
17.7. Franjevačko sjemenište i gimnazija u Visokome
Kao što je već rečeno, franjevci su još u vrijeme otomanske uprave u
svojim samostanima imali nekoliko škola koje su služile za pripravu
budućih članova svoje redovničke zajednice. Te niže škole Franjevačke
provincije Bosne Srebrene bile su 1882. godine sjedinjene u jednu sa
sjedištem u samostanu u Kreševu.111 No, ta je škola u početku imala samo
prva tri razreda današnje osmogodišnje škole, odnosno tri prva razreda
gimnazije po ondašnjemu načinu računanja, a upravitelj joj je bio fra Grga
109 Usp. isto, str. 138. 110
Usp. „Viestnik“, Srce Isusovo, 1/1882., str. 15; „Viestnik“, Srce Isusovo,2/1882., str. 32; „Viestnik“, Srce Isusovo,9/1882., str. 144. 111
Usp. AA. VV., Franjevačka klasična gimnazija u Visokom 1882.-1982., Visoko, 1983., passim.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
183
Izbor tekstova
Martić. Sljedeće godine škola je sa sjedištem prešla u samostan Guča Gora i
nastavila je raditi s tri razreda kao u Kreševu. U Gučoj je Gori 1886. godine
otvoren četvrti razred gimnazije, odnosno po današnjemu načinu računanja
osmi razred osmogodišnje škole, a već 1887. godine i današnji prvi razred
gimnazije, odnosno peti razred gimnazije kako se računalo po ondašnjemu
školskom ustroju. Godine 1900. škola je prešla u novosagrađenu zgradu u
Visokome te je odmah bila otvorena šesta godina, odnosno druga godina
današnje gimnazije. Škola je postala potpuna klasična gimnazija istom u
školskoj 1914./1915. godini, kada je iz nje izišao prvi naraštaj diplomiranih
maturanata. Taj je datum važan posebice s obzirom na raspravu o
ispunjavanju stvarne i formalne pretpostavke za organiziranje pravoga
visokog školstva za one koji su izlazili iz ove Gimnazije nakon što su
položili „veliku maturu“. U godinama prije toga kandidati za franjevački red
prije početka studija filozofije i teologije svoje su školovanje dopunjavali u
samostanskim školama.
Kao i u slučaju travničke Gimnazije, ovdje treba napomenuti da je i
ova katolička gimnazija i prije svoga upotpunjenja, već od prelaska u
Visoko, na školovanje primala i nekatoličke učenike. Međutim, u njoj je bilo
manje takvih učenika nego u travničkoj Gimnaziji. Naime, sve do kraja
austrougarske uprave godišnje je u njoj bilo jedan do dva Židova te dva-tri
pravoslavca i nešto muslimana.112Za cijelo vrijeme postojanja ove Gimnazije
profesorski kadar činili su fratri kvalificirani za taj posao, ali i poneki laik za
rijetke predmete za koje franjevci nisu imali osposobljena čovjeka.113
112 Usp. Rastko Drljić, Spomenica franjevačke klasične gimnazije u Visokom: O 50-godišnjici ujedinjenja franjevačkih srednjih škola provincije Bosne Srebrene 1882.-1932., Beograd, 1932.; Ignacije Gavran, „Razvoj franjevačke gimnazije u Visokom (1882.-1982.)“ u: AA. VV., Franjevačka klasična..., Visoko, 1983. U šk. g0d. 1900./1901. u ovoj su Gimnaziji bila upisana dva pravoslavca, godine 1901./1902. jedan pravoslavac i dva Židova, godine 1902./1903. jedan musliman i jedan Židov te 1903./1904. jedan musliman. 113 Usp. A A. VV„ Franjevačka klasična gimnazija u Visokom..., str. 121-147.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
184
Izbor tekstova
17.8. Franjevačko sjemenište i gimnazija na Širokome Brijegu
Franjevačka hercegovačka kustodija otvorila je 1889./1890. godine na
Širokome Brijegu gimnaziju za pripravu vlastitih članova. Međutim, i u
Hercegovini su i prije toga postojale tzv. samostanske škole. No, spomenute
godine u samostanu na Širokome Brijegu bila je otvorena škola s tadašnjim
prvim razredom gimnazije, odnosno današnjim petim razredom
osmogodišnje škole. Godine 1899./1890. otvoren je četvrti razred te
gimnazije, odnosno osmi razred današnje osmogodišnje škole, 1902./1903.
godine peti razred, tj. prvi razred gimnazije po današnjemu računanju, a
1904./1905. šesti razred. Deset godina poslije uveden je treći razred današnje
gimnazije (1916./1917.), odnosno sedmi razred po ondašnjemu računanju, a
1917./1918. godine i osma godina pa je tako i ova škola postala potpuna
klasična gimnazija. Do tada su franjevački kandidati u samostanskoj školi
dopunjavali svoju izobrazbu prije negoli bi započeli filozofski i teološki
studij. Tako su se 1918. godine i u Hercegovini stvorile sve stvarne i pravne
pretpostavke za organiziranje visokoga školstva u modernome smislu.
Nastavnici u Gimnaziji na Širokome Brijegu bili su samo fratri. Za najveći
broj njih, posebice u razdoblju između dvaju svjetskih ratova, treba reći da
su bili kvalificirani više negoli je bilo potrebno za održavanje gimnazijske
nastave,114 a od 1903. godine škola je primala i učenike koji nisu bili
franjevački kandidati. Međutim, kako je ova škola bila smještena u kraju
koji su potpuno nastavali katolici, prema raspoloživim podatcima u njoj se,
barem u početku, nisu školovali đaci nekatolici.115
114 Usp. Jozo Tomašević-Koška, Istina 0 ubijenoj gimnaziji, Zagreb, 1997., passim; Šematizam Franjevačke provincije Uznesenja BI. Dj. Marije u Hercegovini 1977., Mostar, 1977., str. 79-80; Karlo Rotim, Široki Brijeg, Široki Brijeg, 1994., str. 52-64. 115
Usp. M. Papić, Hrvatsko školstvo..., str. 130-133; Zajedničko ministarstvo financija, Izvještaj o upravi..., str. 188-189.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
185
Izbor tekstova
17.9. Katoličke visoke filozofsko-teološke škole
Kada se govori o visokome školstvu u BiH, obično se tvrdi da je
Katolička crkva na tome području za vrijeme austrougarske uprave
osnovala tri visoke filozofsko-teološke škole za odgoj svećenika. Međutim,
to može biti istina samo djelomično jer je samo jedna od tih visokih škola
od početka svoga djelovanja ispunjavala sve stvarne i formalne uvjete
potrebne za visoke škole, dok ostale, bez obzira na drukčije tvrdnje, nisu
započele svoje djelovanje kao formalne visoke škole nego su istom kasnije,
nakon što su ispunile potrebne uvjete, uistinu postale prave visoke škole.
17.10. Franjevačka bogoslovija u Mostaru
Hercegovački su franjevci svoje studije redovito završavali u
inozemstvu sve do 1895. godine kada su u vlastitome samostanu u Mostaru
otvorili Franjevačku bogosloviju u kojoj je studij trajao četiri godine.116 Ovu
školu, koju su uglavnom financirali sami franjevci i djelomice vlast, država
je smatrala samostanskom školom te je u svome izvješću iz 1906. godine za
nju rabila naziv „kućno bogoslovsko učilište“117. Jedan od ključnih razloga za
takav stav države svakako leži u tome što hercegovački franjevci sve do 1918.
godine još uvijek nisu imali potpunu gimnaziju koju bi kandidati za studij u
Mostaru završavali ispitom „velike mature“. Budući da je Gimnazija na
Širokome Brijegu istom 1918. kompletirala nastavni program uvođenjem
osmoga razreda, a time i maturskoga ispita, zato prethodni studij u
Franjevačkoj bogosloviji u Mostaru treba smatrati samo uvjetno
visokoškolskim. Odnosno, nakon 1918. godine ova Bogoslovija ispunjava sve
stvarne i formalne uvjete koji se traže za suvremeni visokoškolski studij.
Drugi argument jest pitanje potrebnih kvalifikacija nastavnoga osoblja koje
116
Usp. Andrija Nikić, „Franjevačka bogoslovija u Mostaru (1895.-1945.), Stoljeće visokog školstva u Hercegovini: Sveučilište u Mostaru/A century of higher education in Herzegovina: University of Mostar, Mostar, 2002., str. 59-82. 117 Zajedničko ministarstvo financija, Izvještaj 0 upravi..., str. 195.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
186
Izbor tekstova
je predavalo u mostarskoj Bogosloviji jer je poznato da je prvi član
Hercegovačke franjevačke provincije, fra Leon Petrović, položio doktorat
znanosti 1908. godine.118
17.11. Franjevačka bogoslovija u Sarajevu
O učilištima na kojima su se spremali kandidati Franjevačke provincije
Bosne Srebrene na području BiH u doba otomanske uprave i u prvim
godinama nakon toga već je bilo govora. Ponešto je rečeno i o kvaliteti tih
učilišta i o kvalifikacijama nastavnoga osoblja. No, treba istaknuti da se u
teškim prilikama otomanske okupacije nije ni moglo imati
visokokvalificirani domaći kadar te je, kao što je već spomenuto, istom 1882.
godine bilo moguće da prvi član Bosne Srebrene položi doktorat znanosti.
Uglavnom, nakon što pokušaj iz 1851. godine nije uspio, već od 1853.
većina kandidata Bosne Srebrene studije završava u Đakovu.“119 Ondje
ostaju do 1876. godine kada ih premještaju na studij u Mađarsku. Otuda se
vraćaju u Bosnu od 1898. godine do početka 20. stoljeća te, nastavljajući
tradiciju iz prethodnoga razdoblja, organiziraju nastavu u dvjema
bogoslovijama, odnosno u dvama „kućnim bogoslovskim učilištima“120 koja
su na početku 20. stoljeća bila smještena u samostanima u Livnu121 i
Kraljevoj Sutjesci, a povremeno i u nekim drugim samostanima.122 Ondje su
djelovala do 1909. godine kada su konačno sjedinjena otvaranjem nove
Franjevačke bogoslovije u Sarajevu.123 Financirane i ustrojene kao ona u
Mostaru, i ove su bogoslovije u početku službeno smatrane samostanskim
118 Usp. Leo Petrović prvi hercegovački franjevac doktor znanosti, Mostar, 2008., str. 19-20. 119 Usp. Matija Pavić, Biskupijsko sjemenište u Djakovu 1806-1906, Đakovo, 1911. 120 Zajedničko ministarstvo financija, Izvještaj 0 upravi..., str. 195. 121 Usp. Miro Vrgoč, „Franjevačka bogoslovija Bosne Srebrene u Livnu od 1905./06. do 1908./09.“, Bosna franciscana, 20/2004., str. 178-218. 122
Usp. Karlo Karin, „Kratki prikaz visokog školstva u prošlosti Bosne Srebrene i program budućeg rada“, Dobri Pastir, Sarajevo, 1970., str. 162. 123 Usp. isto, str. 159-170.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
187
Izbor tekstova
školama124 zato što su na studij primale kandidate koji nisu imali završenu
cijelu gimnaziju s položenim potrebnim ispitom zrelosti, nego su
nedostatak školovanja iz Visokoga popunjavali dodatnom izobrazbom u
samostanima. No, od 1915. godine, kada je kompletirana Klasična gimnazija
u Visokome s polaganjem završnoga ispita zrelosti, i ova je bogoslovija
također u formalnome smislu postala visoko filozofsko-teološko učilište.
17.12. Vrhbosanska katolička bogoslovija u Sarajevu
U skladu s naredbom pape Leona XIII. koji je u dokumentu o
ponovnoj uspostavi redovite crkvene uprave u BiH odlučio da se u
Vrhbosanskoj nadbiskupiji osnuje pokrajinsko sjemenište za klerike,125
nadbiskup Josip Stadler već je 1882. godine u prvome broju svoga službenog
vjesnika izvijestio javnost da želi, što je prije moguće, otvoriti pokrajinsku
bogosloviju za pripravu biskupijskoga svećenstva za sve biskupije u BiH.
Bogoslovija bi počela raditi u zgradi dječačkoga sjemeništa u Travniku da bi
kasnije bila prenesena u Sarajevo. S filozofijom školovanje bi trajalo pet
godina. Studij, koji bi vodilo osam profesora isusovaca, bio bi ustrojen na
isti način kao na Teološkome fakultetu u Zagrebu čiji je Stadler donedavno
bio profesor i dekan.126 Međutim, da bi se to ostvarilo, trebalo je proći osam
dugih godina kako bi se upotpunila travnička Gimnazija te iz nje izišao prvi
naraštaj učenika spremnih započeti studij filozofije i bogoslovije nakon
položenoga ispita zrelosti.
Budući da još uvijek nije bila sagrađena zgrada bogoslovije u
Sarajevu, Stadler je 1890. godine privremeno, kao što je osam godina prije
124 Usp. M. Papić, Hrvatsko školstvo..., str. 138-140; Zajedničko ministarstvo financija, Izvještaj 0 upravi..., str. 195. 125
Usp. Leonis XIII Pontificis Maximi Acta, II., str. 308; Leon XIII., Ex hac augusta, Sarajevo, 2006., str. 33. 126 Usp. Srce Isusovo, 1/1882., str. 15.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
188
Izbor tekstova
toga i najavio, otvorio bogosloviju u Travniku.127 Tako se prvi rujna 1890.,
kada je započela raditi Visoka teološka škola u Travniku,128 ima smatrati
formalnim rođendanom prve visokoškolske ustanove moderne sveučilišne
razine u povijesti u BiH pa se zato, kako je davno napisano, travnički „zavod
može ponositi, da je pod svojim krovom imao prvo od pamtivijeka više,
akademsko učilište Bosne i Hercegovine“129.
Prvi naraštaj završenih travničkih gimnazijalaca imao je pet
maturanata i sva su petorica upisala studij na novoj visokoj školi (Nikola
Đebić, Nikola Odić, Stjepan Oršić, Andrija Predmersky i Ivan Šarić). 130
Međutim, vjerojatno zato da bi se što prije odgovorilo pastoralnim
potrebama Crkve zbog kroničnoga nedostatka svećenstva u BiH, studij na
Visokoj teološkoj školi bio je organiziran u četiri, a ne u pet godina kako je
Stadler na početku najavio. No, predavalo se cjelokupno gradivo koje je bilo
predviđeno za teološke fakultete u Monarhiji.131 Profesori ove Katoličke
bogoslovije bili su isusovci, svaki kvalificiran za sveučilišnu nastavu.132
U vrijeme kada je započela raditi Vrhbosanska katolička teologija,
koju su zajedno s odgojnim zavodom vodili isusovci, na hrvatskome
govornom području nije postojala zasebna uprava ovoga reda nego su svi
pripadali provinciji sa sjedištem u Beču, što je donekle otežalo provjeru
nekih podataka o doktoratima koje bi trebalo tražiti upravo u bečkome
arhivu. No podatci što su na raspolaganju omogućuju da se dobije gotovo
cjelovita i pouzdana informacija o akademskoj spremi ovih profesora.
127
Usp. Pero Sudar - Franjo Topić - Tomo Vukšić (ur.), Vrhbosanska katolička bogoslovija 1890.-1990., Sarajevo - Bol, 1993. 128 Usp. „Naše bogoslovje“, Vrhbosna, 17/1890., str. 292: „Kako već javismo otvara se današnjim danom u Travniku I. tečaj bogoslovja.“ Tako započinje ovo kratko izvješće u Vrhbosni koja nosi nadnevak 1. rujna 1890. 129 K. Z.(abeo),„Prvi počeci travničkog sjemeništa i gimnazije“, str. 140. 130 Usp. Marko Hrskanović, „Odgojitelji, profesori i studenti Vrhbosanske bogoslovije. Travnik - Sarajevo 1890.-1990.“, u: P. Sudar - F. Topić - T. Vukšić(ur.), Vrhbosanska katolička bogoslovija..., str. 464. 131
Usp. „Nadbiskupska velika gimnazija u Travniku“, Vrhbosna, 15/1890., str. 255. 132
Usp. „Naše bogoslovje“, str. 292; T. Vukšić, „Sto godina bogoslovije“, Crkva na kamenu, 1/1990., str. 6 i 13.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
189
Izbor tekstova
Dvojica prvih koji su započeli predavanja 1890./1891. godine bili su dr. Adolf
Hüninger (doktorirao u Rimu)133 i dr. Ivan Ev. Danner (doktorirao u
Salzburgu).134 Crkveno pjevanje na početku je predavao glazbenik prof.
Fridrich Waitz, također isusovac.135 Sljedeće akademske godine pridružili su
im se profesori dr. Franz Ks. Beller,136 koji je u Rimu položio doktorat iz
filozofije i teologije, te Ferdinad Brixi, za koga u Zagrebu u arhivu Hrvatske
pokrajine Družbe Isusove137 nisu sačuvani precizni podatci o doktoratu,
iako ga je vjerojatno imao jer je nakon svećeničkoga ređenja i završenoga
dodiplomskog studija još dvije godine studirao filozofiju u Bratislavi i dvije
godine teologiju u Innsbrucku pa bi u arhivima tih teoloških fakulteta
trebalo dodatno provjeravati. Godine 1892./1893. pridružio im se Michael
Gatterer 0 čijemu doktoratu također ne postoji izravan arhivski podatak u
Zagrebu pa bi ga trebalo tražiti u Beču, ali kako je Gatterer prije dolaska na
Vrhbosansku katoličku teologiju bio profesor na Teološkome fakultetu u
Innsbrucku gdje je predavao više predmeta,138 ni njegova akademska
sprema nije upitna. Posljednje akademske godine u kojoj je zaokružen
četverogodišnji studij za profesore su došli dr. Antun Haitzmann s
doktoratom iz Salzburga139 te Matija Kulunčić, o čijemu doktoratu u
Zagrebu također ne postoji izravna potvrda, ali kako je i on nakon
svećeničkoga ređenja i završenoga potrebnog studija dodatno studirao
filozofiju u Bratislavi i teologiju u Innsbrucku gdje je položio ispit ,,ad
133 Usp. „Naše bogoslovje“, str. 292; M. Hrskanović, n. dj., str. 402. 134 Usp. „Naše bogoslovje“, str. 292; M. Hrskanović, n. dj., str. 397. 135 Usp. M. Hrskanović, n. dj., str. 422. 136 Usp. isto, str. 391. 137 Usp. isto, str. 394. Na moju zamolbu od 2. travnja 2009. voditelj arhiva Hrvatske pokrajine Družbe Isusove u Zagrebu p. Valentin Miklobušec potvrdio je 7. travnja sve gornje navode, ali i to da u njihovu arhivu nema izravnih podataka o doktoratu Ferdinanda Brixia te me uputio na istraživanje u arhivu austrijske provincije kojoj je Brixi pripadao, što bi ipak nadilazilo okvire ovoga rada. 138
Usp. M. Hrskanović, n. dj. str. 399. 139 Usp. isto, str. 400.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
190
Izbor tekstova
gradum“,140 posvema je opravdano pretpostaviti da je i on bio akademski
spreman za obavljanje posla sveučilišnoga nastavnika.
Nastavni program ove teološke škole bio je sljedeći: biblijska
arheologija, Stari zavjet i egzegeza u I. godini, studija po sedam sati tjedno;
židovski jezik u I. godini po dva sata tjedno; fundamentalna teologija u I.
godini po šest sati tjedno; filozofija u I. godini po tri sata, a u II. i III. godini
po dva sata tjedno; govorništvo u I. i II. godini po jedan sat tjedno;
hermeneutika, Novi zavjet i egzegeza u II. godini po sedam sati tjedno;
posebna dogmatika u II. i III. godini po šest sati tjedno; povijest Crkve u II. i
III. godini po dva sata tjedno; sirsko-kaldejski jezik u II. godini po jedan sat
tjedno; moralna teologija u III. i IV. godini po pet sati tjedno; rubrike
brevijara i misala u III. godini po jedan sat tjedno; arapski jezik u III. godini
po jedan sat tjedno; kanonsko pravo u IV. godini po šest sati tjedno;
pedagogija u IV. godini po dva sata tjedno; katehetika u IV. godini po dva
sata tjedno; liturgika i pastoralna teologija u IV. godini po dva sata tjedno;
patrologija u IV. godini po dva sata tjedno i kršćanska umjetnost u IV.
godini po jedan sat tjedno. Studenti su na kraju studija, nakon što su
prikazali još deset seminara propisanih programom studija, dobivali
potvrdu o završenome studiju (absolutorij) s kojom su, po službenome
izvješću Zajedničkoga ministarstva financija, stjecali „pravo, da se mogu na
svakom sveučilištu monarhije podvrći strogim ispitima za polučenje
bogoslovskog doktorskog stepena“141.
Godine 1893. Visoka teološka škola sa sjedištem u Travniku prešla je
u Sarajevo u novu zgradu koja je u to doba bila jedna od
najreprezentativnijih u gradu,142 a bila je sagrađena o trošku Sarajevske
nadbiskupije. Vlast je financirala studij i uzdržavanje studenata. Njih u
140
Usp. isto, str. 407; pismo arhivara Hrvatske pokrajine Družbe Isusove p. Valentina Miklobušeca od 7. travnja 2009. 141
Zajedničko ministarstvo financija, Izvještaj 0 upravi..., str. 194. 142 Usp. M. Papić, Hrvatsko školstvo..., str. 140.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
191
Izbor tekstova
početnome razdoblju nije bilo mnogo (do 24), a vodio ih je jedan rektor,
jedan duhovnik i još šest profesora.
Zgrada Bogoslovije u Sarajevu bila je potpuno dovršena 1896. godine
izgradnjom vrlo lijepe crkve posvećene svetoj braći Ćirilu i Metodiju.
Možda i zato što je već bio imenovan papinskim povjerenikom za
promicanje crkvenoga jedinstva, Stadler je pozvao svoga prijatelja
Strossmayera da predvodi svečano slavlje otvaranja i posvete ove crkve.143
Od 1895. godine među studentima ove Visoke teološke škole
postojalo je kulturno društvo „Stadler“ koje je više puta mijenjalo ime.
Njegovi su se članovi okupljali obično svakoga tjedna i raspravljali o temi
koju bi pripremio i prikazao jedan od njih, a sve pod predsjedanjem jednoga
od profesora. Međutim, ono što je ovdje posebno zanimljivo jest činjenica
da su gotovo sve radnje studenata prikazane na tribinama ovoga kulturnog
društva sve do početka 20. stoljeća obrađivale problematiku jedinstva
Katoličke i Pravoslavne crkve.144
Prema tome, Vrhbosanska katolička teologija, koja je tijekom
povijesti nekoliko puta mijenjala službeno ime, a danas se tako zove,
primila je prve studente 1. rujna 1890. Taj datum ima se smatrati formalnim
rođendanom prve obrazovne ustanove moderne sveučilišne razine u
povijesti BiH jer je ova visoka škola od prvoga dana ispunjavala sve
potrebne uvjete što se traže za sveučilišnu nastavu: od početka je upisivala
samo one studente koji su imali završenu gimnaziju i položen ispit zrelosti;
program studija bio je kopija programa Bogoslovnoga fakulteta u Zagrebu;
profesori su bili kvalificirani za obavljanje sveučilišne nastave; završeni
studenti imali su pravo na svim teološkim fakultetima u Monarhiji izravno
pristupiti ispitima za postizanje doktorata.
143
Usp. Ivan Ev. Šarić, „Naše slavlje na Malu Gospojinu 1896“, Vrhbosna, 18/1896., str. 276-281. 144
Usp. Anto Livajušić, „Kroz 30 godina“, Grad na gori, Almanah bogoslovskog zbora `Stadler’, Sarajevo, 1926., str. 20-21.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
192
Izbor tekstova
17.13. Školovanje pravoslavnih svećenika
U novije se vrijeme pojavila i teza da je nekadašnja bogoslovija
Srpske pravoslavne crkve (Reljevo, Sarajevo) najstarija visokoškolska
ustanova u BiH, odnosno „prva visoka škola u Bosni“145 što ipak nije točno.
Po svjedočenju pravoslavnih izvora, stanje izobrazbe među pravoslavnim
svećenstvom u drugoj polovini 19. stoljeća bilo je potpuno
nezadovoljavajuće. Stoga se sarajevski arhimandrit Sava Kosanović, pišući
caru Franji Josipu 1879. godine, s pravom žalio kako među pravoslavnim
svećenicima u BiH ima mnogo onih koji ne znaju čak ni pravilno čitati.146
Potaknut tim uistinu alarmantnim stanjem, Kosanović je okupio neke
pravoslavne žitelje Sarajeva, ponajviše trgovce, pa je njih 41 zajedno s
Kosanovićem 19. studenoga 1879. potpisalo zamolbu vladi BiH.147 Žaleći se
na „divlje stanje“ Crkve, svećenstva i naroda, vlasti su između ostaloga
predložili i utemeljenje sjemeništa u Sarajevu za odgoj pravoslavnoga
svećenstva.
17.14. Pravoslavno sjemenište u Reljevu
Nakon što je Sava Kosanović148 u međuvremenu postao i
dabrobosanski vladika, u dogovoru s vlastima u Sarajevu 12. prosinca 1882.
privremeno je u jednoj privatnoj kući otvoreno Istočno-pravoslavno
bogoslovsko sjemenište. Svečano ga je otvorio civilni adlatus u vladi BiH
145 Predrag Puzović, Srpska pravoslavna eparhija Dabrobosanska. Šematizam, Sarajevo, 2004., str. 193. Tekst s istom tvrdnjom i jednakim naslovom: „Sarajevska bogoslovija – prva visoka škola u Bosni“ nalazi se i na službenoj web-stranici Dabrobosanske metropolije (www.mitropolija.org). Isti autor u knjizi tiskanoj godinu dana ranije, koja sadrži samo tekst o pravoslavnoj Bogosloviji, jednak tekstu iz spomenutoga Šematizma, ne tvrdi izravno da je ova Bogoslovija bila prva visoka škola u BiH. Usp. P. Puzović, Sarajevska bogoslovija 1882.-2002., Srbinje, 2003. 146
Usp. Arhiv Bosne i Hercegovine, Zemaljska vlada Sarajevo (dalje: ArBIH ZVS), 408/1879. 147
Usp. ArBIH ZVS 408/1879.; ArBIH ZMF 1610/BH 1879; 1689/BH 1879; 2621/BH 1879. 148
Usp. Vojislav Maksimović, Mitropolit Sava Kosanović 1839.-1903., Dobrun - Sarajevo, 2003.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
193
Izbor tekstova
Fedor Nikolić povjeravajući ga na brigu metropolitu Kosanoviću.149
Državna je vlast bila spremna izgraditi novo sjemenište o svome
trošku uz uvjet da pravoslavna „opština“ daruje zemljište na kojemu bi bilo
sagrađeno. Tada je nastao spor oko toga tko će biti vlasnik budućega
sjemeništa: pravoslavna „opština“, kako su to tražili neki iz naroda, ili
metropolitanska kurija iz Sarajeva. Nije bilo sloge ni oko zemljišta koje je
trebalo darovati za gradnju sjemeništa. A kada je za vrijeme jedne sjednice
došlo do svađe između „opštine“ i metropolita,150 kako bi ipak doskočio
problemu, metropolit Kosanović darovao je svoje vlastito zemljište u
Reljevu kod Sarajeva. Po mišljenju nekih onodobnih srpskih autora, članovi
„opštine“ zapravo su strahovali da bi sjemenište sagrađeno o trošku države
moglo postati središte unijatizma i nesrpskoga odgoja učenika.151 Na kraju
će državna vlast upravo u Reljevu sagraditi vrlo lijepu zgradu u koju će 1884.
godine biti preneseno sjemenište iz Sarajeva i tu će ostati sve do 1917.
godine. Pokraj sjemeništa civilni adlatus Fedor Nikolić o vlastitu je trošku
1887. godine sagradio crkvu davši je sjemeništu na raspolaganje.
Još dok je djelovalo u Sarajevu, sjemenište je dobilo vlastiti statut152
koji je bosansko-hercegovačka vlast odobrila 10. lipnja, a proglasila 10.
srpnja 1883. Po statutu sjemenište je bilo predviđeno za odgoj i školovanje
svećenika triju pravoslavnih metropolija iz BiH. Učenici koji su primani na
prijedlog metropolita, a s naknadnim odobrenjem državne vlasti, imali su
besplatan smještaj, hranu, odjeću, školsku nastavu i sav potreban školski
pribor. Svake je godine moglo biti primljeno šest kandidata Sarajevske
149 Usp. T. Kraljačić, n. dj., str. 339; M. Papić, Školstvo u Bosni..., str. 150-153; Božo Madžar, Pokret Srba Bosne i Hercegovine za vjersko-prosvjetnu samoupravu, Sarajevo, 1982., str. 68-69; M. Papić, Historija srpskih škola u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1978., str. 170-173. 150 Usp. Dimitrije Ruvarac, Životopis Đorđa Nikolajevića, mitropolita dabro-bosanskog, Zemun, 1898., str. 81. 151 Usp. Đuro M. Bugarski, „O preuređenju srpsko-pravoslavnog bogoslovskog sjemeništa na Reljevu“, Istočnik,7-8/1890., str. 282. 152
Usp. „Statut fiir das orientalisch-orthodoxe Priester Seminar in Sarajevo/Statut za iztočno-pravoslavno sjemenište u Sarajevu", Sammlung der Gesetze und Verordnungen für Bosnien und die Hercegovina, Sarajevo, 1883., str. 277-283.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
194
Izbor tekstova
metropolije, tri Tuzlanske i tri Mostarske. Naravno, svaki je morao biti
pravoslavne vjere i morao je imati petnaest godina. Upis se vršio nakon
završene četiri godine osnovne škole, a ne četiri godine niže srednje škole
kako smatraju neki autori.153
Ustvari, metropolit Kosanović u svome je prijedlogu statuta
budućega sjemeništa od 24. rujna 1881. predviđao diplomu niže srednje
škole, tj. današnjega osmog razreda, kao uvjet za prijam kandidata u
sjemenište.154 No, iako je želio ustrojiti sarajevsko sjemenište na isti način
kako je bilo ustrojeno pravoslavno sjemenište u Zadru, na kraju to nije
mogao provesti jer u BiH nije bilo pravoslavnih dječaka sa završenom
nižom srednjom školom, odnosno sa završenim osmim razredom škole po
današnjemu računanju, spremnih da dođu u sjemenište.
Knjige rabljene u sjemeništu morale su imati odobrenje državnih
vlasti.155 Statutom iz 1883. godine bilo je predviđeno da školovanje u
sjemeništu traje osam godina, ali uz mogućnost da svaki metropolit nakon
samo četiri završene godine škole zaredi za svećenika svakoga kandidata
koji je pokazao dobar uspjeh u protekle četiri godine. U tome slučaju prije
ređenja svaki je kandidat morao položiti završni ispit. Ova je praksa ređenja
za svećenike nakon samo četiri godine školovanja dovela do toga da je
sjemenište stvarno postalo samo četverogodišnja škola.156 Zato su se vrlo
brzo pojavili glasovi o potrebi preuređenja sjemeništa157 pa je upravo to 8.
svibnja 1890. od vlasti službeno zatražio novi metropolit Đorđe
Nikolajević,158 nasljednik metropolita Kosanovića.
153 Usp. B. Madžar, n. dj., str. 69; M. Papić, Školstvo u Bosni..., str. 151. 154 Usp. ArBIH ZMF 8026/BIT 1881. 155 Usp. ArBIH ZVS 5812/1883. Ministar Källay je u svome pismu od 14. studenoga 1883. upućeno vladi BiH naredio da se u sjemeništu u Reljevu ne mogu rabiti knjige bez prethodnoga odobrenja („Bewilligung zur Einführung von Schulbüchern jeder Amt“). Metropolit Kosanović o ovoj je odluci izviješten istoga dana. Usp. ArBIH ZVS 22.441/1883. 156
Usp. Đ. M. Bugarski, n. dj., str. 285. 157
Usp. „O preustrojstvu srpsko-pravoslavnog bogoslovskog zavoda u Reljevu kod Sarajeva“, Istočnik, 7/1892., str. 389. 158 Usp. D. Ruvarac, n. dj.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
195
Izbor tekstova
17.15. Reorganizacija bogoslovnoga učilišta u Reljevu
Nakon prijedloga sarajevskoga metropolita, vlade BiH i ministra
Kallaya159 vlast je 1892. godine mogla izdati dekret (odobren 21. lipnja, a
proglašen 30. srpnja 1892.) kojim je bilo ustanovljeno Istočno-pravoslavno
bogoslovsko učilište u Reljevu.160 Uza zamolbu za prijam na ovo učilište bilo
je propisano da svaki kandidat odsada mora dostaviti i diplomu gimnazije,
ne uključujući ispit zrelosti.
Kao i sjemenište, novo je učilište potpuno financirala državna vlast. Bilo
je predviđeno da studij traje četiri godine i nije, barem po dekretu iz 1892.
godine, bio ograničen broj kandidata koje se moglo primiti. Učilište je
počelo djelovati godine 1892./1893. s jednim profesorom. Iste je godine bila
dokinuta prva godina prethodnoga sjemeništa. Usporedo s otvaranjem
druge godine studija na učilištu je bila dokinuta druga godina u starome
sjemeništu, i tako redom. Na kraju, kada su 1895./1896. godine upotpunjene
sve četiri godine na učilištu, potpuno je dokinuto sjemenište.
Dekret od 30. srpnja 1892. predviđao je 18 nastavnih predmeta, ali
dva predmeta iz dekreta, čini se, nisu predavana: fundamentalna teologija
(apologetika) i biblijska egzegeza. Program studija ustvari je bio sastavljen
ovako: staroslavenski jezik predavan je u I. i II. godini studija po dva sata
tjedno; grčki jezik u I. i II. godini po tri sata tjedno; Sveto pismo Staroga i
Novoga zavjeta u I. godini po tri sata, a u II. godini po dva sata tjedno;
povijest Crkve i patrologija u I. godini po tri sata II. godini po četiri sata
tjedno; higijena u I. godini po dva sata tjedno; dogmatika u II. i III. godini
po tri sata tjedno; moralna teologija u III. godini po tri sata tjedno;
pedagogija i metodika u III. godini po četiri sata tjedno; agrikultura u III. i
IV. godini po dva sata tjedno; pastoralna teologija u IV. godini po tri sata
159 Usp. ArBIH ZMF 3050/BH 1891; 4750/BH 1892; 6546/BH 1892; 11.056/BH 1892. 160
Usp. „Naredba zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu od 30. jula 1892., br. 60.290/1., o pretvorenju istočno-pravoslavnog svešteničkog sjemeništa u Reljevu u istočnopravoslavno bogoslovsko učilište“, Glasnik zakona i naredaba za Bosnu i Hercegovinu, XIV/1892., str. 401-407.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
196
Izbor tekstova
tjedno; liturgika u IV. godini po četiri sata tjedno; homiletika u III. godini
po jedan sat, a u IV. godini po dva sata tjedno; katehetika u IV. godini po
jedan sat tjedno; kanonsko pravo u IV. godini po pet sati tjedno; stilistika u
IV. godini po jedan sat tjedno i crkveno pjevanje u sve četiri godine studija
po osam sati tjedno.161
U sjemeništu koje je bilo otvoreno 1882. godine nastavni se jezik
službeno zvao zemaljski.162 Nasuprot tomu, na učilištu osnovanome 1892.
godine nastavni se jezik službeno zvao srpski.163 Sve osoblje učilišta,
direktor i profesori, morali su biti građani Monarhije i unutar njezinih
granica završiti potreban studij. Tako je bila isključena mogućnost
upošljavanja profesora iz Srbije.
Iz vladina dekreta kojim je ustanovljeno pravoslavno bogoslovno
učilište u Reljevu ne proizlazi da su profesori toga učilišta morali imati
kvalifikacije sveučilišnih profesora. Međutim, 1905./1906. godine četvorica
od sedam profesora ovoga učilišta bili su doktori znanosti.164 S druge strane,
zbog nedostatka kandidata s gimnazijom, na učilište su se kao studenti
mogli upisati i oni koji su istom završili prvu ili drugu godinu gimnazije.
Zatim, po službenome izvješću Zajedničkoga ministarstva financija iz 1906.
godine, profesori na učilištu bili su svrstani u kategoriju s gimnazijskim
profesorima. U istome se izvješću uopće ne spominje mogućnost da svršeni
studenti ovoga učilišta mogu nastaviti studij kako bi postigli doktorat,165
dok je u istome izvješću izričito spomenuto da su mogućnost doktoriranja
na svim sveučilištima u Monarhiji imali svršeni studenti Vrhbosanske
katoličke teologije.
Sve to znači da sjemenište od 1882. sve do 1892. godine ne samo što nije
161 Usp. „Naredba zemaljske vlade...“, str. 402; Zajedničko ministarstvo financija, Izvještaj о upravi..., str. 196; M. Papić, Školstvo u Bosni..., str. 152; Đorđe Pejanović, Istorija srednjih i stručnih škola u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1953., str. 147. 162
Usp. Sammlung der Gesetze und Verordnungen..., str. 279. 163
Usp. Glasnik zakona i naredaba..., XIV/1892., str. 402. 164
Usp. P. Puzović, Srpska pravoslavna eparhija Dabrobosanska...,str. 200. 165 Usp. Zajedničko ministarstvo financija, Izvještaj 0 upravi..., str. 196.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
197
Izbor tekstova
imalo nikakve oznake sveučilišnoga obrazovanja nego čak nije bilo ni na
razini današnjega srednjoškolskog obrazovanja. Iz izloženoga je također
jasno da ono nije postalo visoka škola ni reformom iz 1892. godine. A je li
kasnije i kada je postalo visokoškolska ustanova, odnosno je li posve točno
da „će Bogoslovija s vremenom dobiti rang fakulteta“166, to neka bude
ostavljeno kao pitanje na koje trebaju dati odgovor stručnjaci nakon
ozbiljnoga komparativnog proučavanja.
No, nema nikakve sumnje da su sjemenište iz 1882. i učilište iz 1892. godine
odigrali vrlo važnu ulogu u životu Pravoslavne crkve u BiH odgojivši joj
određen broj svećenika koji su bili kudikamo školovaniji i spremniji negoli
pravoslavni svećenici prije osnutka ovih ustanova. Najviše zasluga za to
imaju sarajevski metropoliti Kosanović i Nikolajević. Ipak, unatoč služenju
svojoj Crkvi, i ova je pravoslavna ustanova nerijetko bila na udaru
nacionalne i političke propagande iz Srbije te optuživana zbog navodnoga
filoaustrijskog sluganstva i zbog odgajanja maloga broja vrijednih
svećenika.167 Na isti se način prema ovim ustanovama ponekad odnosilo i
srpsko novinstvo iz Hrvatske.168 Takve optužbe ipak nisu bile utemeljene jer
su postojali slučajevi da je državna vlast neke profesore učilišta iz Reljeva
čak smjenjivala zbog srpskoga političkog i nacionalnoga djelovanja.169
17.16. Trapistička visoka filozofsko-teološka škola kod Banje
Luke
Nakon što je pojašnjeno kako su i kada nastale prve visoke
filozofsko-teološke škole u Sarajevu i Mostaru, čini se prikladnim barem
166 P. Puzović, Srpska pravoslavna eparhija Dabrobosanska..., str. 200; P. Puzović, Sarajevska bogoslovija..., str. 28. 167 Usp. primjerice Rimska propaganda u Bosni i Hercegovini od vremena austro-ugarske okupacije. Bosansko-hercegovački zbornik, VII., Novi Sad, 1903., str. 330-333. 168
Da bi se sjemenište u Reljevu obranilo od napada zagrebačkih srpskih novina Srbobran, u Sarajevu se pojavio članak koji je potpisalo Sedam srpskih staraca, „Šta još u svojoj starosti doživjet nećemo“, Istočnik, 1/1892., 11-13. 169 Usp. ArBIH ZMF BH Pr. 977/1894; Rimska propaganda..., str. 331.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
198
Izbor tekstova
nakratko spomenuti i Banja Luku u kojoj je 7. studenoga 1975. osnovano
sveučilište. Međutim, i prije toga u ovome je gradu postojalo organizirano
visokoškolsko obrazovanje. Na službenoj web-stranici Univerziteta u Banjoj
Luci170 kaže se da je prva visokoškolska ustanova u tome gradu osnovana
1950. godine i da je to bila Viša pedagoška škola. Nakon toga, sve do
osnivanja tamošnjega Univerziteta, utemeljeno je još nekoliko
visokoškolskih institucija u Banjoj Luci. To su: Tehnički fakultet 1961.
godine te Viša ekonomska škola 1969. godine, a poslije toga isturena
odjeljenja nekoliko fakulteta iz Sarajeva: Strojarskoga, Pravnoga i
Ekonomskoga. A kada su sva ta isturena odjeljenja postala samostalni
fakulteti, formiran je Univerzitet u Banjoj Luci.
Međutim, ipak nije točno da je istom 1950. godine, po utemeljenju
Pedagoške akademije, u Banjoj Luci osnovana prva visokoškolska ustanova.
Naime, u neposrednoj blizini toga grada, u trapističkoj opatiji „Marija
Zvijezda“,171 znatno prije postojala je gimnazija u kojoj su kandidati ovoga
strogog i zatvorenog monaškog reda završavali svoje srednjoškolsko
obrazovanje i njihova visoka filozofsko-teološka škola u kojoj su isti
kandidati obavljali svoj filozofski i teološki studij te nakon toga bivali
ređeni za svećenike. Tako se primjerice pouzdano zna da je u akademskoj
1938./1939.godini u toj bogosloviji bilo 20 studenata, a poznata su i sva
njihova imena.172
Iz dosad objavljenih studija o trapističkome samostanu kod Banje
Luke proizlazi da je on ponajviše poznat po siru trapistu, po proizvodnji
prve električne energije u Banjoj Luci, po pivovari i drugim uspješnim
gospodarskim pothvatima. Poznat je donekle i po svome humanitarnom
170 Usp. www.unibl.rs.sr. 171 Usp. Rudolf Zaplata, Trapisti u Bosni za turske vlade, Zagreb, 1933.; Berislav Gavranović, Dolazak trapista u Delibašino selo kod Banje Luke i njihova djelatnost, Banja Luka, 1964.; Ante Špoljar, Šta su obnovljeni cisterčani ili trapisti, Banja Luka, 1925.; Nikolaus Friedwagner, Marija zvijezda i njezini trapisti/Mariastern und seine Trappisten, Banja Luka, 2005. 172
Usp. Krunoslav Draganović, Opći šematizam Katoličke crkve u Jugoslaviji, Sarajevo, 1939., str. 460-461 i 559.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
199
Izbor tekstova
djelovanju te odgojnome zavodu za siromašnu djecu. Međutim, te iste
studije gotovo uopće ne spominju rečenu gimnaziju i visoku
filozofskoteološku školu. Istom u novije vrijeme obje ove ustanove ponovno
se izričito spominju u prikazima vezanim za trapiste.173 Međutim, cijela
problematika vezana za ove dvije ustanove, nažalost, još je uvijek posvema
neistražena ponajprije stoga što se zbog zatvorenosti ovoga samostana te
škole uglavnom nisu ni spominjale. Tako je izostalo konzultiranje izvorne
dokumentacije koja nije bila ni dostupna.
Ovdje valja istaknuti da je 19. lipnja 2009. nađen Liber Studiorum
visoke-filozofsko teološke škole u samostanu „Marija Zvijezda“ kod Banje
Luke koji na unutarnjoj stranici nosi naslov Die Studium-Ordnung in der
Trappistenabtei Mariastern. Pisan je rukopisnom goticom na njemačkome
jeziku s ponekim većim umetkom na latinskome i samo pokojim rijetkim
izrazom na hrvatskome. Najvažnije je to što Liber Studiorum u
neprekinutome nizu, od uključivo šk. god. 1910./1911. do uključivo
1944./1945., donosi izvješća o onome što se događalo u svakoj pojedinoj
akademskoj godini. Svako je izvješće prilično detaljno. Jedino za godine
1942./1943., 1943./1944. i 1944./1945., vjerojatno zbog rata, donosi samo
osnovne podatke.
Iz Liber Studiorum jasno je da je ujesen 1944. godine započela
173
Usp. T. Vukšić, „Biskup Alojzije Mišić i Jozo Garić za vrijeme Drugoga svjetskog rata“, u: Velimir Blažević (pr.), Franjevački samostan i župa Petrićevac - Banja Luka,Banja Luka – Petričevac, 2006., str. 173; Ivica Božinović, „Feljton: Banjalučki trapisti“, www.ktabkbih.net. Ivica Božinović u svome feljtonu, objavljenome u 30 nastavaka u banjalučkim Nezavisnim novinama od 5. travnja do 4. svibnja 2009., u dva nastavka također spominje trapističku gimnaziju i visoku filozofsko-teološku školu. U nastavku br. 14 piše: „Dječaci u Juvenatu nosili su bijele redovničke habite i nazivali su se oblati. Za njih je organizirana nastava po gimnazijskom programu, s podučavanjem u latinskom i grčkom jeziku. Nakon završenog školovanja u Juvenatu i položenog ispita zrelosti prelazili su u dvogodišnji novicijat. Po svršetku novicijata i polaganju prvih, privremenih redovničkih zavjeta nastavljali bi filozofsko-teološki studij u samostanu, kojim bi se spremali za svećeničko ređenje. [...] U Mariji Zvijezdi je, dakle, nastao i djelovao cijeli niz desetljeća odgojno-obrazovni centar na nivou osnovnog (pučka škola), srednjoškolskog (obrtna škola i gimnazija) i visokoškolskog (fiozofsko-teološki studij) obrazovanja.“
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
200
Izbor tekstova
posljednja akademska godina ove visoke filozofsko-teološke škole174 i
sigurno je da nije privedena kraju. Međutim, iako kronika započinje
godinom 1910./1911., nije posve sigurno da je upravo ta godina ujedno i prva
godina djelovanja ove visoke škole. Naime, neke formulacije dopuštaju
barem pretpostaviti da je ovo učilište na neki način djelovalo i prije.
Primjerice, sve započinje sljedećom rečenicom: ,,U rujnu 1910. imenovao je
časni Pater Opat, Dom Dominicus Assfalg, za prefekta studija P.
Willibrarda na mjesto poslom pretrpanoga P. Camillusa.“175 Ustvari,
poznato je da je po nekadašnjemu ustroju crkvenoga školstva „prefekt
studija“ vršio službu koja odgovara službi današnjih prodekana za nastavu,
pa treba postaviti pitanje komu je trapist Camillus do 1910. godine bio
prefekt studija jer je opat samostana „umjesto“ njega tada imenovao
drugoga. Isto tako doznajemo da je akademska godina 1910./1911. započela
10. listopada 1910. i da je bilo upisano sedam studenata na teologiju,176 a da
te godine „zbog nedostatka jednoga profesora“177 nije predavana filozofija
koja inače prethodi teologiji. Stoga se, u smislu metodološke sumnje, treba
pitati je li ovih sedam studenata teologije prethodno u istome samostanu
završilo studij filozofije, odnosno je li zamijenjeni Camillus možda njima
bio prefekt studija u prethodnome razdoblju.
Najzanimljiviji je, međutim, podatak da je studij na ovome visokom
filozofsko-teološkom učilištu (Höhere Studien178 = viši studiji, visoko
učilište) već 1910. godine trajao šest godina: dvije godine filozofije i četiri
godine teologije, za razliku od svih drugih bogoslovija u BiH na kojima je
studij tada trajao svega četiri godine. Taj se šestogodišnji program nastavio i
174 Usp. Arhiv samostana „Marija Zvijezda“, Liber Studiorum, str. 186. 175 Isto, str. 5: „Im September 1910 ernannte der ehren. Pater Abt, Dom Dominicus Assfalg, zum Studien präfekten den P. Willibrard an Stelle der mit Arbeiten überhäüften P. Camillus.“ 176
Usp. isto, str. 9. 177
Usp. isto, str. 7. i 9. 178 Usp. isto, str. 56, 64, 71 itd.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
201
Izbor tekstova
nakon objave crkvenoga Zakonika iz 1917. godine,179 uz male prilagodbe
novim propisima, sve do kraja djelovanja ove ustanove.
U prvoj godini filozofije 1910. godine predavani su sljedeći predmeti:
logika, kritika, ontologija i kozmologija; a u drugoj; psihologija, teodiceja,
etika i nešto povijesti filozofije. Raspored predavanja teologije bio je
sljedeći: u prvoj godini dogmatika, moralka i crkveno pravo; u drugoj
također dogmatika, moralka i crkveno pravo; u trećoj dogmatika, moralka i
Sveto pismo; u četvrtoj pastor alka, liturgika i Sveto pismo.180
Gimnazija, koja je također djelovala u samostanu, godine 1910. trajala
je šest godina, a kada je i je li uopće prerasla u osmogodišnju gimnaziju, do
sada nisam mogao utvrditi. Isto tako nije bilo moguće otkriti kvalifikacije
profesora jer se, u skladu s tradicijom monaške skromnosti, stalno spominju
samo njihova imena bez prezimena i bez ikakvih titula. No, povremeno se
uz neka njihova imena pojavljuje naslov „lector“,181 što je odgovaralo onomu
što je bilo propisano za redovničke bogoslovije (Zakonik 1917., kan. 1366 §1),
a kasnije se u jednoj studiji koju nisu objavili trapisti registrira jedan
profesor s dvama doktoratima.182 Zato treba vjerovati onomu što tvrdi
Nivard Volkmer, jedan od rijetkih još živućih bivših studenata koji je studij
završio 1944. godine kada kaže: „Naši profesori bili su doktori znanosti, ili
su postigli bar magisterij na Gregorijani, Papinskom sveučilištu u Rimu.“183
Ove spoznaje posve mijenjaju dosadašnju službenu tvrdnju kako je
visoko školstvo u Banjoj Luci započelo 1950. godine jer to jednostavno ne
odgovara istini. Ono je na neki način započelo najkasnije 1910. godine, a
druge detalje istom treba razjasniti.
179 Usp. isto, str. 56-58. 180
Usp. isto, str. 5. 181
Usp. isto, str. 74. 182
Usp. K. Draganović, n. dj., str. 460. 183 Maša Horvat, „Ljubav šutnjom govori...“, Veritas, 10/2000., preuzeto s <www.ver.hr>.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
202
Izbor tekstova
Zaključak
Polazeći od osnovnih uvjeta koje je potrebno ispuniti da bi se neka
ustanova opravdano mogla smatrati visokim učilištem (završena srednja
škola kandidata za upis, nastavno osoblje kvalificirano za izvođenje
sveučilišne nastave i program rada s gradivom iste razine), dolazi se do
zaključka da se o visokim školama u BiH može govoriti istom nakon
dolaska austrougarske vlasti (1878.). Poslije toga, nakon što je prvi put u
povijesti organizirano srednje školstvo i nakon što su osnovane prve
gimnazije, bilo je moguće organizirati prve visoke škole u BiH. Bila su to
filozofsko-teološka učilišta na kojima su se spremali katolički svećenici, a
ustanovila ih je Katolička crkva. Prva među njima bila je Vrhbosanska
katolička teologija koja je počela raditi u Travniku 1. rujna 1890. i od prvoga
je dana zadovoljavala sve postavljene uvjete. Sve druge tvrdnje 0 početku
modernoga visokog školstva u BiH, također predstavljene u ovoj studiji,
upravo zbog neispunjavanja spomenutih kriterija, uistinu nemaju pokriće.
Kasnije su osnovana i druga filozofsko-teološka učilišta koja su s
vremenom ispunjavala sve uvjete visokoga školstva. Bila su to sljedeća
katolička učilišta: Franjevačka teologija u Mostaru, Franjevačka teologija u
Sarajevu i Bogoslovija u trapističkome samostanu „Marija Zvijezda“ kod
Banje Luke. Za Pravoslavnu bogosloviju u Reljevu kod Sarajeva može se
tvrditi da je prije Prvoga svjetskog rata prerasla u visoko učilište, dok je
Islamska zajednica prvu Višu islamsku šerijatsko-teološku školu u Sarajevu
dobila 1935. godine.
Prema tome, Katolička je crkva potkraj 19. stoljeća udarila temelje
modernoga visokoga školstva u BiH, a u tim visokim filozofsko-teološkim
učilištima svoje početke imaju današnja sveučilišta u Sarajevu, Mostaru i
Banjoj Luci.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
203
Izbor tekstova
Izvori i literatura
1. Arhiv Bosne i Hercegovine
2. Arhiv samostana Arhiv samostana „Marija Zvijezda“, Liber Studiorum
3. Istočnik, razni brojevi
4. Srce Isusovo, razni brojevi
5. Vrhbosna, razni brojevi
6. AA. VV, Franjevačka klasična gimnazija u Visokom 1882.-1982., Visoko,
1983.
7. Besarović, Risto, ,,O prvom periodu djelovanja Vaše Pelagića u Bosni“,
Glasnik Istorijskog Društva BiH, 11(1950.), str. 185-206.
8. Božinović, Ivica, „Feljton: Banjalučki trapisti“, www.ktabkbih.net
9. Conventiones de rebus ecclesiasticis inter S. Sedem et civilem potestatem
initiae sub pontificatu SSMI D. N. Leonis P. P. XIII usque ad diem 7. Nov.
1893. (Apendix ad acta hactenus pubblicata eiusdem Summi Pontificis),
Roma, 1893.
10. Draganović, Krunoslav, Opći šematizam Katoličke crkve u Jugoslaviji,
Sarajevo, 1939.
11. Drljić, Rastko, Spomenica franjevačke klasične gimnazije u Visokom: O 50-
godišnjici ujedinjenja franjevačkih srednjih škola provincije Bosne Srebrene
1882.-1932.,Beograd, 1932.
12. Džaja, Srećko M., „Kvalifikacioni profil i porijeklo nastavnog kadra na
srednjim školama u BiH u austrougarskom razdoblju“, Migracije i Bosna i
Hercegovina, Sarajevo, 1990.
13. Džaja, Srećko M., „Povijesni okviri kulturne djelatnosti bosanskih
franjevaca 19. stoljeća“, Jukić, 2/1972.
14. Friedwagner, Nikolaus, Marija zvijezda i njezini trapisti/Mariastern und
seine Trappisten, Banja Luka, 2005.
15. Gavran, Ignacije, „Razvoj franjevačke gimnazije u Visokom (1882.-1982.)“, u:
AA.
16. VV., Franjevačka klasična gimnazija u Visokom 1882.1982.)Visoko, 1983.
17. Gavranović, Berislav, Dolazak trapista u Delibašino selo kod Banje Luke i
njihova djelatnost,Banja Luka, 1964.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
204
Izbor tekstova
18. Hasanović, Bilal, Osmanske obrazovne ustanove u Bosni i Hercegovini od
1850. do 1941. godine, Sarajevo, 2008.
19. Horvat, Maša, „Ljubav šutnjom govori, Veritas, 10/2000., preuzeto s
www.ver.hr
20. Hrskanović, Marko, „Odgojitelji, profesori i studenti Vrhbosanske
bogoslovije: Travnik - Sarajevo 1890.-1990.“, u: Pero Sudar - Franjo Topić -
Tomo Vukšić (ur.), Vrhbosanska katolička bogoslovija 1890.-1990. Sarajevo -
Bol, 1993.
21. Jelenić, Julijan,Kultura i bosanski franjevci, I., Sarajevo, 1990.
22. Jelenić, Julijan,Kultura i bosanski franjevci, II., Sarajevo, 1990.
23. Karin, Karlo, „Kratki prikaz visokog školstva u prošlosti Bosne Srebrene i
program budućeg rada“, Dobri Pastir, Sarajevo, 1970., str. 159-170.
24. Kraljačić, Tomislav, Kalajev režim u Bosni i Hercegovini (1882.-1903.),
Sarajevo, 1987.
25. Leon XIII., Ex hac augusta, Sarajevo, 2006.
26. Leonis XIII Pontificis Maximi Acta, II., Roma, 1882.
27. Livajušić, Anto,„Kroz 30 godina“, Grad na gori, Almanah bogoslovskog
zbora „Stadler“,Sarajevo, 1926., str. 20-21.
28. Maksimović, Vojislav, Mitropolit Sava Kosanović 1839.-1903., Dobrun -
Sarajevo, 2003.
29. Nakićević, Omer, „Gazi Husrev-begova medresa u vrijeme osmanske
uprave“, 450 godina Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu, Sarajevo, 1988.,
str. 17-25.
30. „Naredba zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu od 30. jula 1892., br.
60.290/1., o pretvorenju istočno-pravoslavnog svešteničkog sjemeništa u
Reljevu u istočno-pravoslavno bogoslovsko učilište“, Glasnik zakona i
naredaba za Bosnu i Hercegovinu, XIV/1892.; str. 401-407.
31. Nikić, Andrija,„Franjevačka bogoslovija u Mostaru (1895.-1945.)“, Stoljeće
visokog školstva u Hercegovini: Sveučilište u Mostaru /A century of higher
education in Herzegovina. University of Mostar, Mostar, 2002., str. 59-82.
32. Orlovac, Anto, Oko fra Vidova Bunara. Mala monografija župe Svetoga
Vida u Barlovcima: Uz 125. obljetnicu osnutka (1879.-2004.), Banja Luka -
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
205
Izbor tekstova
Barlovci, 2005.
33. Papić, Mitar, Historija srpskih škola u Bosni i Hercegovini,Sarajevo, 1978.
34. Papić, Mitar, Hrvatsko školstvo u Bosni i Hercegovini do 1918. godine,
Sarajevo, 1982.
35. Papić, Mitar, Školstvo u Bosni i Hercegovini za vrijeme Austro-ugarske
okupacije (1878.-1918.), Sarajevo, 1972.
36. Pavić, Matija, Biskupijsko sjemenište u Djakovu 1806.-1906., Đakovo, 1911.
37. Pejanović, Đorđe, Istorija srednjih i stručnih škola u Bosni i Hercegovini,
Sarajevo, 1953.
38. Puzović, Predrag, Sarajevska bogoslovija 1882.-2002., Srbinje, 2003.
39. Puzović, Predrag, Srpska pravoslavna eparhija Dabrobosanska: Šematizam,
Sarajevo, 2004., str. 193.
40. Rimska propaganda u Bosni i Hercegovini od vremena Austro-ugarske
okupacije: Bosansko-hercegovački zbornik, VII., Novi Sad, 1903.
41. Rotim, Karlo, Široki Brijeg, Široki Brijeg, 1994.
42. Ruvarac, Dimitrije, Životopis Đorđa Nikolajevića, mitropolita
dabrobosanskog, Zemun, 1898.
43. Slijepčević, Đoko, Istorija Srpske pravoslavne Crkve: Od početka XIX, veka
do kraja Drugog svetskog rata, II., München, 1966. (II. izdanje Beograd,
1991.)
44. „Statut für das orientalisch-orthodoxe Priester-Seminar in Sarajevo/Statut
za iztočno-pravoslavno sjemenište u Sarajevu“, Sammlung der Gesetze und
Verordnungen für Bosnien und die Hercegovina, Sarajevo, 1883., str. 277-283.
45. Šematizam Franjevačke provincije Uznesenja Bl. Dj. Marije u Hercegovini
1977., Mostar, 1977.
46. Špoljar, Ante, Šta su obnovljeni cisterčani ili trapisti, Banja Luka, 1925.
47. Tomašević-Koška, Jozo, Istina 0 ubijenoj gimnaziji, Zagreb, 1997.
48. Valjan, Velimir, „Filozofsko-teološko obrazovanje u ‘Bosni Srebrenoj’ - s
posebnim naglaskom na 19. stoljeće“, u: Pero Sudar - Franjo Topić - Tomo
Vukšić (ur.), Vrhbosanska katolička bogoslovija 1890.-1990.,Sarajevo - Bol,
1993., str. 73-82.
49. Vrgoč, Miro, „Franjevačka bogoslovija Bosne Srebrene u Livnu od 1905./06.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
206
Izbor tekstova
do 1908./09.“, Bosna franciscana, 20/2004., str. 178 -218.
50. Vukšić, Tomo,„Biskup Alojzije Mišić i Jozo Garić za vrijeme Drugoga
svjetskog rata“, u: Velimir Blažević (pr.)>Franjevački samostan i župa
Petrićevac - Banja Luka, Banja Luka - Petrićevac, 2006.
51. Vukšić, Tomo, „Sto godina bogoslovije“, Crkva na kamenu, 1/1990.
52. Vukšić, Tomo, Međusobni odnosi katolika i pravoslavaca u Bosni i
Hercegovini (1878.-1903.): Povijesno-teološki prikaz, Mostar, 1994.
53. Zabeo, Kamilo (ur.), Travnička spomenica povodom pedesetgodišnjice
nadbiskupskog sjemeništa i nadbiskupske velike gimnazije u Travniku 1882.-
1932., Sarajevo, 1932.
54. Zajedničko ministarstvo financija, Izvještaj 0 upravi Bosne i Hercegovine
1906., Zagreb, 1906.
55. Zaplata, Rudolf, Trapisti u Bosni za turske vlade, Zagreb, 1933.
56. www. mitropolija.org
57. www.unibl.rs.sr
58. www.unsa.ba
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
207
Izbor tekstova
Pavao Knezović
18. FRANJEVAČKA TEOLOGIJA U MOSTARU - PRVA
VISOKOŠKOLSKA USTANOVA U HERCEGOVINI184
Sažetak
Uobičajeno se tvrdi d a j e otvaranje Franjevačke teologije u Mostaru 1895. godine i
početak visokoga školstva u Hercegovini, a to je protivno istini. Puna tri desetljeća
prije mostarske Bogoslovije postoje u Hercegovini organizirani studiji filozofije i
teologije koji su 1895. tek djelomično prenijeti u novosagrađeni mostarski franjevački
samostan. Zbog toga se autor u ovome radu osvrće na pred-mostarsko razdoblje
visokoga školstva hercegovačkih franjevaca te na etape i ustroj mostarske teologije
kao i na njezine profesore i studente.
Ključne riječi: franjevci, Hercegovina, Široki Brijeg, Mostar, studij,
filozofija, bogoslovija, profesori, studenti.
Već osam stoljeća franjevački red srž svojega apostolata crpi iz
jezgrovitih uputa svoga osnivača sv. Franje Asiškoga: Regula et Vita Fratrum
Minorum est doctrinam et vestigia Domini Nostri lesu Christi sequi.
Promišljenim oživotvorenjem Kristova nauka i života po primjeru sv. Franje
te usklađujući s tim svoje poslanstvo, franjevci su uvijek osobitu pozornost
posvećivali Isusovu nalogu: Docete omnes gentes, baptizantes eos in nomine
Patris et Filii et Spiritus Sancti, docentes eos servare omnia quaecumque
mandavi vobis (Mth, 28,19-20). Taj predivni dar svete vjere s njezinim
nedokučivim dubinama - fides quaerens intellectum (sv. Anselmo) uvijek je
bilo nužno narodu Božjemu objašnjavati, približavati i osuvremenjivati, a to
184 Zbornik radova sa znanstvenoga skupa održanoga u organizaciji Sveučilišta u Mostaru na Filozofskome fakultetu u Mostaru 22. svibnja 2010. godine, Korijeni i perspektive visokoga obrazovanja u Hercegovini, Fram Ziral, Mostar, 2010.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
208
Izbor tekstova
su mogli učeni i pravovjerni teolozi.185 Zbog toga je Crkva osnivala
bogoslovna učilišta na kojima su se proučavali sadržaji vjere i metode
njezina naviještanja. Franjevački je red već u stoljeću svoga osnutka imao
niz istaknutih filozofa i teologa čija misaona baština tvori sastavni dio
skolastike, poznatije kao skotistička škola.186 Uvijek sukladno crkvenoj
praksi, zakonima i propisima i franjevci su, njegujući skotistiku, odgajali
svoj pomladak u svim provincijama, vikarijama i kustodijama žrtvujući se
kudikamo više no što su im dopuštale gospodarske i političke prilike.
Upravo zbog te višestoljetne franjevačke prakse po osnutku nove kustodije
u Hercegovini u modelu odgoja kandidata koji su se opredijelili za
redovničko i svećeničko zvanje i nije se dogodilo ništa novo.
I.
Dolazak franjevaca na širokobriješku vjetrometinu i pustoš 1844. godine
za Hercegovinu, osobito zapadnu, početak je novoga doba u mnogim
pogledima. U jednome od najtežih problema svake redovničke zajednice –
pripraviti pomladak koji će kročiti utrtim stazama u budućnost –
novoosnovana je Kustodija zadržala tada već drevnu praksu Bosne
Srebrene. Međutim, da su hercegovački franjevci od prvih dana svoje
zajednice veliku pozornost pridavali odgoju i školovanju kandidata,
razvidno je iz dekreta o uspostavi Kustodije u kojemu se pod četvrtom
točkom utanačuje da će ona svoje klerike slati na studij filozofije i teologije
u Italiju jer se u širokobriješkome samostanu uz osnovnu školu, gimnaziju i
185 „Izraz vjere približiti ljudima svoga vremena nikada se nije u potpunosti moglo bez dobro poučenih približavatelja vjere kao što su dobri i ispravni teolozi, pastoralni djelatnici, te djelitelji i navjestitelji Božjih tajna.“ Jure Brkan, „Povijesni pregled djelovanja Franjevačke visoke bogoslovije u Makarskoj“, Franjevačka visoka bogoslovija u Makarskoj – 250. obljetnica osnivanja i rada 1736.-1986., Makarska, 1989., str. 83. 186
Franjo Emanuel Hoško, „Nastavna osnova filozofije i teologije u školama hrvatskih franjevaca“, Samostan Male braće u Dubrovniku, KS - Samostan Male braće u Dubrovniku, Dubrovnik, 1985., str. 200.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
209
Izbor tekstova
novicijat nije još moglo smjestiti i učilište za filozofiju i bogosloviju. 187
Budući da je Kustodija tada imala manji broj studenata filozofije i teologije,
nije bilo ni većih poteškoća razmjestiti ih po franjevačkim učilištima u
Italiji, a ni Kongregacija za promicanje vjere nije stvarala veće probleme oko
njihova uzdržavanja. Spomen prvih studenata nalazi se u popisu članova
Kustodije što ga je general reda 4. studenoga 1850. uputio Kongregaciji za
promicanje vjere,188 a u njemu su kao klerici studenti navedeni fra Franjo
Primorac i fra Paškal Bojčić koji su prvi nakon dolaska franjevaca u
Hercegovinu obukli franjevački habit (1845.) u Čerigaju.
Na studijima u Italiji nalazilo se godine 1853. jedanaest klerika: šest
filozofije i pet bogoslovije.189 S dopuštenjem generala reda, koji je davao
obedijencije, Kustodija je sve svoje klerike slala u Italiju na studije.190 Taj je
model prilično naprasno prekinut: 1859. godine kada su se talijanske
franjevačke provincije našle u vrlo teškim neprilikama zbog protucrkvenih
pokreta u pojedinim pokrajinama. Tada su neka učilišta zatvorena jer su
187 „Il nuovo Covento sotto il titolo dell`Assunta Shiroki=Brigh, ridotto alla migliore oservanza possibile, avuto rigvardo ai tempi, ai luoghi, alle circostanze… e non potendosi per ora eriggervi una Cattedra di Filosofia e di Teologia, potranno i giovani professi, pervia l`ubbidienza del Gnle, spedirsi, come ora, agli studi in Italia, dove, finchè ascenderanno al Sacerdozio sarano educati ed instruiti…“ (Acta Franciscana Hercegovinae, svezak III.(1850.-1892.), priredio B. S. Pandžić, Ziral, Mostar, 2003. (nadalje: AFH III), str. 6 (prijevod Bazilije S. Pandžić, Hercegovački franjevci– 7. stoljeća s narodom, Ziral, Mostar – Zagreb, 2001; str. 58-59). 188 AFH III, str. 24-25. 189 Na studiju filozofije po tri u Ferrari i Bolonji, a teologije dvojica u Viterbu i po jedan u Ascoliju, Ferrari i Mlecima. Kraljević u Šernatizmu iz 1853. navodi 12 klerika „koji se radi studija nalaze u Italiji“. (Anđeo Kraljević, „Šematizam Misijske novouspostavljene kustodije Male braće od opsluženja u Hercegovini za godinu Gospodnju 1853“, u: Šime Demo - Pavao Knezović, Čerigajski anđeo, RECIPE1, FRAM - ZIRAL, Mostar, 2007., str. 72-73 i 92), ali već u svibnju 1853., nakon završenih studija, fra F. Primorac vratio se u Kustodiju (usp. Spisi Kustodije - SK, sv. 2, f. 23-23V). S učilišta u Dubrovnika 24. svibnja 1853. tri su klerika premještena u Bolonju, jedno od najboljih tadašnjih franjevačkih učilišta u Italiji (SK, sv. 2., f. 21). Najsrdačnije zahvaljujem na neizmjernoj pomoći koju su mi za izradbu ovoga rada pružili fra Ante Tomas, fra Bazilije S. Pandžić, fra Ante Marić i mnogi drugi hercegovački franjevci koje poimence na spominjem jer bi popis bio vrlo dugačak, a moglo bi se dogoditi da nekoga tko to zavrjeđuje ne spomenem. 190
Sljedeće (1854.) godine po dva klerika poslana su u Toskanu i Venecinu, odnosno Feltre (SK, sv. 2, f. 61 i 74), 1855. dva klerika u Bolognu i Ferraru (SK, sv. 2, f. 89), 1856. četiri klerika, po dva u Rim i Perugiu (SK, sv. 2, f. 90), 1857. dva u Bolognu (SK, sv. 2, f. 95), 1858. tri klerika u Genovu (SK, sv. 3, f. 48).
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
210
Izbor tekstova
franjevci istjerivani iz samostana. Fra Petar Bakula, koji je u sve to bio
iznimno upućen, piše: „Sada pak, pošto su na našu nesreću u Italiji naši
samostani porušeni i braća raspršena, ne znamo kamo ćemo poslati svoje
mladiće na nauke izvan domovine. Ovo je uistinu temeljno pitanje naše i
našega naroda. Mi naime, nemamo sredstva za uzdržavanje, da mladići
završe kod nas sve nauke. Budući da nema mjesta kamo bismo ih van
poslali, ne vidimo više načina kako se može izbjeći propast cijele naše
Misije.“191 Te neprilike u Italiji na teške su muke stavile hercegovačku
franjevačku zajednicu i gotovo ju prisilile da klerike koji su 1860. godine
završili novicijat192 u širokobriješkome samostanu dodijeli fra Petru Bakuli
da im predaje filozofiju po tadašnjemu općem franjevačkom programu
studija (,,juxta Elenchum vulgatum Romae 1859“) što je tiskan uz Studia
generalici totius ordinis minorum studiis regendis novissima (Rim, 1859).193
Dok je talijanski risorgimento bio u drugoj fazi, s Apeninskoga je poluotoka
pobjeglo nekoliko bogoslova“ od kojih su dvojica studij nastavili u Zadru,"
jedan u Sinju,194 a fra Franjo Milićević195 na Širokome Brijegu kamo je „1.
191 Petar Bakula, Hercegovina prije sto godina ili Topografsko-historijski šematizam franjevačke Kustodije i Apostolskog vikarijata u Hercegovini za godinu Gospodnju 1867., s latinskoga preveo V. Kosir, Mostar, 1970., str. 55. U razdoblju od 1844. do 1860. Hercegovačka je kustodija imala 45 klerika studenata od kojih su trojica (fra Paškal Bojčić, fra Marko Krešić i fra Ivan Kraljević) preminula kao studenti, a na studijama se 1860. godine nalazilo 18 klerika. Studije je završilo 24 svećenika, a za to je vrijeme preminulo 16 svećenika, što znači da se Kustodija povećala za osam pastoralnih djelatnika. 192 Godine 1860. novicijat su završili i svečane zavjete položili Pavao Petrović, Augustin Zubac i Martin Mikulić. Te godine nije bilo kandidata za novicijat pa je u prostorijama novicijata na Širokome Brijegu mogao biti otvoren studij filozofije. 193 U razmještaju članova Kustodije načinjenome 23. travnja 1861. stoji: ,,R. P. Petrus Bakula. discretus Custodiae olim Theologiae Lector generalis, secretarius emeritus Custodiae, actualis Philosophiae Lector atque examinator nec non bibliothecae custos et caeremoniarum director“ (SK, sv. 4, f. 19), a studenti filozofije (Clerici professi philosophiae auditores) bili su: fra Jure Jurić, Paškal Ćužić, Mijo Rubić, Marko Zlomislić, Andrija Knezović, Franjo Bašadur, Pavao Petrović, Augustin Zubac i Martin Mikulić (SK, sv. 4, f. 19). 194
Fra Lujo Radoš nastavio je u Sinjskome samostanu: „Fr Aloysius Radoš Studens Absolutus, Subiaconus, habens in manibus literas obedientiales Rendissimi Ministri Generalis pro Conventum Sigmensi in Dalamatiae“ (SK, sv. 4, f. 21). 195 Nakon treće godine studija bio je zaređen za svećenika, otud V. P. Pranciscus Milićević.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
211
Izbor tekstova
Junii a. c. [tj. 1861.] ex Italia huc appulit“196. Tako je na Širokome Brijegu
1861. godine, silom prilika i u dogovoru s Kongregacijom za promicanje
vjere i vrhovnom upravom reda,197 organiziran i studij teologije za fra F.
Milićevića, a istodobno je fra Anđeo Kraljević predavao tri mjeseca ili jedan
semestar pneumatologiju i psihologiju klericima A. Knezoviću Prliću, P.
Petroviću i M. Mikuliću,198 koji su studij filozofije nastavili u
novootvorenome učilištu Feltre u Venetskoj provinciji kod lektora
Fojničanina fra Ive Jurića zajedno s fra Paškom Ćužićem, Mijom Rubićem i
Jurom Nižićem Jurićem.199 Neprestano se i poslije 1861. godine, kao i prije,
nalazio pokoji hercegovački klerik na studijama u Italiji.200 Nakon 1861.
godine tek se u tabuli od 25. travnja 1864. navode četiri studenta filozofije
na Širokome Brijegu.201 U listopadu 1865. na Brijegu su bila dva studenta
196 SK, sv. 4, f. 19. 197 Usp. B. Pandžić, n. dj., str. 78-80. 198 Usp.: „Ego infra scriptus lector fratrem Andream Knezović, Vulgo Parlić, clericum profesum […] meas praelectiones spatio 3um mensium ex Pneumatologia atque Psychologia usque pra edicata aniamae humanae exclusive ea diligentia excepisse ut jure et merito calculum eminentiae retulerit. Ex moribus classis prima cum recommendatione./Signatum in conventum Smae Assumptionis de Široki=Brig in Ercegovina die deset Septembris 1861. – Fr Angelus Kraljević ex – custos provincijalis m. p. pro interim Philosophiae Lector Fr. Philippus Ančić conventus guardianus, m. p.“ (SK, sv. 4, f. 12). Isto je svjedočanstvo za fra Pavla Petrovića (usp. SK, sv. 4, f. 92). Bio je to njihov treći semestar studija filozofije. 199 Iz pisma fra Jure Nižić Jurić (30. studenoga 1861.)Kustodu fra I. Vidoševiću: „Mlogo Poštovani Otče!/Fojničanin fr Ivo Jurić Lectur […] on kad je čujo da ćemo doći mi šestorica, nije nas otijo sve primiti. Kad smo došli u Mletke, Provincijal ostavio je Knjezovića (fra Andriju) i Rubića (fra Miju), a Ćužica (fra Pašku) i Mikulića (fra Martina) poslo je u Brešu, mene pako i fr Pavu (Petrovića) ovde, ali ona dvoica u Mletkin do malo vrimena zabolilo je, i onu dvoicu u Breši porad nevaljale arje, što vidivši Provincial dobri čovik posla i(h) je ovde, budući dobro i zdravo misto, i sva nas familia dobro oće osim lectura/komu gazija ni momak ne more biti/...“ (SK, sv. 4, f. 74-74 V). 200 Usp. SK, sv. 6, f. 54. General šalje 22. listopada 1864. obedijenciju za studij u Veneciji (SK, sv., f. 118-119). 28. prosinca 1864. lektor izdaje svjedočanstvo da je fra Luka Begić četiri godine pohađao teologiju u Ferrari (SK, sv. 6, f. 162-163). General šalje 24. siječnja 1865. obedijencije za trojicu klerika koji idu na studij u toskansku provinciju (SK, sv. 7, f. 30). Fra Martin Mikulić dobiva 4. travnja 1866. svjedodžbu daje završio studij bogoslovije u Ferrari (SK, sv. 7, f. 101), mletački provincijal 25. svibnja 1866. traži od kustoda da plati troškove za svoje studente (SK, sv. 7, f. 159). U razdoblju od 1866. do 1880. godine nema podataka je li netko studirao u talijanskim učilištima. 201
„Cleric professi vota simplicia, Philosophiae auditores: fr Georgius Vekić, fr Laurentius Soptić (sic!), fr. Jacobus Kraljević, fr Hieronymus Karačić“ (Acta capitularia I - AC, I., f. 73V-74). Budući da su 30. rujna 1862. položili zavjete, znači da su tada započeli studij filozofije.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
212
Izbor tekstova
teologije: ,,V. P. Bonaventura Kvessić studens Sae Theologiae, V. P.
Franciscus Bašadur studens Sae Theologiae“ kojima je lector theologiae
moralis bio fra Ante Duspara.202 Zatim 1866./1867., kako donosi tabula od
25. travnja 1867., na Širokome su Brijegu bila četiri bogoslova: dvojica
svećenika (0. fra Jerko Karačić i o. fra Jure Vekić) i dvojica klerika (fra Lovro
Sopta i fra Jakov Kraljević),203 a lektor je bio fra Paškal Buconjić. Iz
razmještaja od 28. travnja 1868. razvidno je da je na Širokome Brijegu
1867./1868. postojao studiji filozofije i teologije: sacerdotes studentes S.
Theologiae bili su fra Jure Vekić, fra Jakov Kraljević i fra Jerko Karačić te
clerici professi studentes theologiae fra Lovro Soptić (sic!) i fra Grgo Gavran,
a jedanaest zavjetovanih klerika studiralo je filozofiju.204 Na početku
sljedeće ak. god. (1868./1869.) bilo je osam studenata teologije i sedam
filozofije. Međutim, krišom u noći 12. rujna 1868. osam klerika opijenih
suludim romantičarskim idejama da će osloboditi zavičaj od turske vlasti
odložilo je habit te se s nešto osobnoga oružja zaputilo „u Srbiju da iz nje
dignu ustanak“205. Taj nerazborit potez mogao je prouzročio i teže
General reda je 22. listopada 1864. dao obedijenciju fra L. Sopti (SK, sv. 6, f. 118), a 3. studenoga 1864. fra J. Kraljeviću (SK, sv. 6, f. 124) za nastavak studija u Venetskoj provinciji. 202 Usp. AC, I., f. 79V. 203 „Pater Hieronymus Karačić studens theologiae; Pater Georgius Vekić, studens theologiae. Clerici professi studentes theologiae: fr Laurentius Sopta et fr Iacobus Kraljević" (AC, I., f. 83V). 204 Usp. SK, sv. 8, f. 4-4V) 205 Vencel Kosir, „Bijeg klerika“, Zbornik Kršnih zavičaja – Hrecegovački informativni zbornik za vjerska i društvena pitanja, br. 9., Humac, 1976., str. 50. U dekretu general reda navodi: Neki su se klerici pokajali i molili da im se oprosti i primi ih se u red. Usp.: „Široki-Brig 16. svibnja 1869. Prid svidocim dolipodpisanim fr Paškom Buconjićem i fra Petrom Kneževićem bi zovnut Mato Grbeša i zaklet de dicenda veritate i kaza da su Božić/fra Petar/Bariša i/fr Šimo/Musa Ivan najviše kriomice išli u sobu fr Gerge Škariča i od njega svite i nauke primali, a oni ostali djacim kazivali, kad će ostaviti stanje redovničko i pobignuti u Serbiju za ondi biti sritni(j)i nego u redu; suviše kaza kako mu je donošena formula iniqui juramenti sastavljena od fr Gerge Škarića da se na istu podpiše, na koju se nije htio potpisati. Isot kaza i Barbarić Ivan/fr Blaž quondam/svi gotov jednak od gori rečenih stvari kazaše; i sada vruće mole da se opet u red prime, što mi učiniti ne moremo, budući nam došo Decretum iz Rima na 5. prosinca 1868. datum Romae 10. Novembris 1868. s kojim su puštani iz reda sviu 8 bižanaca; dok smo ih mogli primiti nisu htili kazati tko i(h) je na oni put i poso naveo, sada pako oni želili bi da se prime, a mi ne moremo i(h) primiti; i tako pometeni i ožalošćeni stoje kod kućah svoje rodbine tužne, koja proklinje
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
213
Izbor tekstova
posljedice,206 a vjerojatno je uzrokovao i to da sve do 1872. godine u
novicijat nije primljen nijedan kandidat. Započetu godinu studija teologije
nastavilo je fra Jakov Kraljević i klerici fra Lovro Soptić (sic!), fra Franjo
Ćorić i fra Grgo Gavran, a filozofiju fra Filip Sivrić, fra Grgo Jovanović i fra
Anđeo Nuić.207 Zaokret u odgoju pomlatka jest slanje klerika na studije u
Tirol. Štajerski provincijal fra Eugen Schonherz javlja 29. svibnja 1870.
nekomu hercegovačkom fratru (možda fra Petru Bakuli) da je spreman na
dobročinstvo, odnosno da želi primiti u svoj samostan hercegovačkoga
bogoslova koji može doći u Hall, Kaltern ili Bozen, ovisno o godini
studija.208 Zato je fra Grgo Gavran 1870. godine otpremljen u Graz da
nastavi teologiju, no da bi mogao slušati nastavu na latinskome, morao je u
Kaltern, ali je i tu bio slab napredak, zato je molio fra Petra Bakulu da ga
premjesti u Belgiju.209 Iz raspoloživih se dokumenata može zaključiti da se
bogoslovi otpremaju na studije izvan Kustodije sve do 1879., kada se u
humačkome samostanu uz studij filozofije i novicijat otvara i studij
teologije.210 Bakula pak donosi podatak da 1873. godine na Širokome Brijegu
onoga ko i(h) je na zlo nametnuo, a on neka se gleda namistiti s Bogom, što pria dok ima vrime, ako ga ne pomogne Bog i pamet mu ne prosvitli neće drugi nitko.“ (SK, sv. 8, f. 89.). 206 Usp. B. Pandžić, n. dj., str. 83-84. 207 Usp. SK, sv. 8, f. 66v. 208 Usp. SK, sv. 8, f 239. Tada se već na studiju u Isusovaca u Innsbrucku nalazi fra Augustin Zubak koga provincijal nije mogao primit u svoj tamošnji hospicij (Usp. SK, sv. 8, f. 239). 209 „Iz Kaldara na 11. ožujka 1871. - Poštovani i mili otče! - [...] i evo kako: budući poslan u Gradac u ovdaršnje Sveučilište, da dovršim bogoslovne nauke, došavši onamo rekoše mi da moram preći ovdje u Kaldar za učit jer ondje se ne tomači latinski, već niemački, a ja kako i sami znate nijesam znao, niti sad znam, ovaj konjski njihov jezik, došavši ovdje gdje samo se uči u latinski jezik morala, a poviest crkovna i tomači se i uči niemački, radi česa daklen ovdje ove godine ni učemu drugomu nikakva napredka nijesam mogao učinit nego nešto u morali, osim što je njihova taka disciplina, da se ništa od jednog najprostijeg đjaki u pravu ni učem ne razlučujem: iz čega sliedi ne samo da ovdje stojeć da nikakva, kako vidite i sami, napretka ne mogu u nauku učiniti, nego ovdje stojeć od melinkolije morao bi brže oboliti. [...] da Vaša razboritost nastoji me premjestit u Belgiu...“ (SK, SV. 9, f. 36-36V). 210 Tabula od 1. svibnja 1872. donosi: „Sacerdotes et đerici studentes theologie: Fr Gregorius Gavran in provincia Tyrolensi. In Italia provinđa Romana: fr Franciscus Ćorić, fr Philippus Sivrić, fr Gregorius Jovanović, fr Angelus Nuić, fr Iacobus Vasiljević, fr Franciscus Brkić“ (AC, I., f. 91). Tabula od 1. svibnja 1873. pak bilježi: „In Italia provinciae Bononiae: P. Franciscus Ćorić studens Sacrae Eloquentiae, P. Gregorius Jovanović studens Theolog., Fr Angelus Nuić studens Theolog., fr Iacobus Vasiljević studens 'Theolog“ (AC, I., 152). Tabula
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
214
Izbor tekstova
ima šest studenata filozofije, a na Humcu je ,,P. Philippus Sivrić S. Theolo.
auditor“211. Također 1875./1876. godine na Humcu je pet klerika studiralo
filozofiju,212 a prema mogućnostima i potrebi povremeno je organiziran i
studij teologije, kako je razvidno iz svjedodžba što ih je fra Paškal Buconjić
izdao frr J. Ljubiću, K. Ćavaru, M. Milošu i D. Šarcu 30. kolovoza 1877.
navodeći da su kao studenti druge godine teologije u njegovoj školi na
Humcu, uz ostalo, završili dogmatiku i moralku.213 Austrougarska okupacija
Bosne i Hercegovine 1878. godine najvjerojatnije je bila uzrok zašto su u
samostanu sv. Ante na Humcu organizirani studiji filozofije (dva studenta) i
teologije s devet studenata, uz četvoricu u Toskani i jednoga u Tirolu.214 I
sljedeće 1879./1880. godine na Humcu je teologiju studiralo sedam, a
filozofiju dva klerika.215 Petorica od tih bogoslova nastavila su treću i četvrtu
godinu studija u Tirolu (1880.-1882.).216
od 1. lipnja 1874. navodi: „In Italia in Provincia Tusciae P. Iacobus Vasiljević stud. Theolog“ (SK, sv. 10, f. 18). General je 20. travnja 1874. dopustio fra L. Begiću da odvede dvojicu bogoslova u Innsbruck i trojicu u Colleviti kod Pescare (SK, sv. 10, f. 82). 211 P. Bakula, Schematismus tipographico-historicus Vicariatus apostolicus et Custodiae provincialis franciscano-missionariae in Hercegovina pro anno Domini 1873, Typis Missionis cathol. in Hercegovina, Mostar, 1873., str. 250-251. 212 Usp. Spisi Provincije(1892.-1945.) - SP - sv. 10, f. 253V. 213 „In Dei Nomine Amen. Infrascriptus fidem facio omnibus ad quos special, fratres Hieronymus Ljubić, Carolum Ćavar, Pacificum Miloš et Dominicum Šarac, clericos hujus nostrae observantis Custodiae Hercegovinae, jam in secundum annum Theologiae studentes, toto tempore quo scholasticae disciplinae addicti meam frequentanlur scholam, in omnibus apprime propriis obligationibus studiosorum satisfecisse; nam dociles capaces ac uberes scholae fructus sive ex dogmalica sive ex morali theologia attulerunt. ln quorum fidem [...] Datum ex conventu nostro s. Antonii de Humac die 30. Augiusti 1877. / fr Paschalis Buconjić lector provincialis et ob necessitatem lector utriusque theologiae ac philosophiae m. p.“ (SK, sv. n, f. 29). 214
„Studentes Sacrae theologiae: fr Thaddaeus Beljan clericus profess, fr Pacificus Miloš clericus profess., fr Josephus Perko clericus profess., fr Stanislaus Cvitković clericus profess., fr Casimirus Bebek clericus profess., fr Bernardinus Kordić clericus profess., fr Benedictus Spužević clericus profess., fr Bartholomaeus Drmić clericus profess., Ir Ladislaus Biško clericus profess. Studentes Philosophiae: fr Daniel Kolak clericus pro fess., fr Vincentius Skoko clericus profess... In ltalia Provincia Tusciae: P. Hieronymus Ljubić studens theolog., P. Dominicus Šarac stuclens 'theolog., fr Ambrosius Miletić stud. Hieolog., fr Carolus Ćavar stud, theolog. ln provincia Tyrolensi fr Gabriel Rozić studens theolog. [...] Datum in conventu Ss. Assumptae de Široki Brig die 19. Augusti 1879.“ (SIC, sv. 11, f. 199V-200). 215
Usp. SK, sv. 12, f. 35V. 216 Treću u Kalternu: „Testimonium Ven Fratres Theolpogi (Herzogewinnses) III. cursus...
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
215
Izbor tekstova
S austrougarskom aneksijom Bosna i Hercegovina više nije bila
misijsko područje pa su sva dobrotvorna društva prestala davati potporu
Hercegovačkoj kustodiji za odgoj pomlatka.217 Zbog toga je Kustodija zapala
u vrlo teške gospodarske neprilike pa je 1880. godine ponizno zamolila
Visoku zemaljsku vladu u Sarajevu za pomoć:
Njegovoj preuzvišenosti Barunu R Nikoliću Pobočniku upravitelja
Bosne/Vaša preuzvišenosti/Državnik hercegovačkih franjevaca
duboko se naklanjajući svoju poniznu i vruću molbu podastire
Vašoj Priuzvišenosti na uvaženje i blagonaklono uslišanje./Lani
mjeseca rujna poslao sam molbenicu u Sarajevo na Visoku
zemaljsku Vladu, kojom ponizno prošah blagodarnu podporu
novčanu samostanim na Humcu i na Širokombriegu za odgoj
mladeži učeće i odredjene za stališ svećenički na službu miesnoga
pučanstva, te koja se u napomenutim samostanim na troškove
samostanske uzdrži, podgaja i podučava od početnih do svrhe
bogoslovnih nauka. Takodjer istom molbenicom prošah i podporu
za šest pitomacah ove pokrajine izaslanih i nastanjenih u Tirolu
na troškove ove naše pokrajine, sbog bogoslovnih nauka i
njemačkog jezika i to na svakoga po 150 forintih; kako sam i
preklani u istu svrhu od iste Visoke zemaljske Vlade blagodarno
Frr Ladislaus Bisko, Bartholomaeus Drmić, Casimirus Bebek, Bernardinus Kordić, Benedictus Spužević... Kaltem in Con. ad S. Claudiam 24. Maji 1881.“ (SK, sv. 12, f.102), a 4. u Bolsanu: „Ex Actis Studii domestici Franciscanorum Provinciae Tyrolensis Germanicae constat: Sequenter nominatos clericos theologos ex Hercegovina studia sua theologica pro III et IV cursu ab anno 1880 usque 1882. assidua diligentia sic absolvisse, ut relatus est:... Bulsani die 16. Junii 1882.“ (SK, sv. 12,, f. 171) 217 Kustod fra Marijan Zovko u zamolbi „Njegovoj preuzvišenosti Barunu F. Nikoliću Pobočniku upravitelja Bosne“ piše: „Pa doista za bivše vlade Turske ovo je Franjevačko hercegovačko poglavarstvo primalo: 1. od Carigradske Vlade 1500 forintih, 2. od Društva lionskoga iz Francuzke mnogo veću podporu od sad spomenute. 3. od Društva Neoskvrnjenog Začetja iz Beča 400 forintih. Osim toga došli je ovo Poglavarstvo svoje pitomce opremalo u Talijansku, gdje bi oni priloškom tamošnjih blagoclarnih Zavoda bezplatno dovršavali svih pet posliednjih nauknvnih tečaja. Kako je naš premilostivi Cesar Franjo Jozip I svojim hrabrenim četam Bosnu-Hercegovinu sretno zaposjednuo, odmah je ovo Franjevačko hercegovačko poglavarstvo spomenute blagodarne podpore inostranske izgubilo, ter već ono u svrhu odgajanja dotične mladeži drugo ništa ne prima, nego jedino 400 forintih, a to od Društva S. Ladislava iz Budimpešte; a to je ovo franjevačko poglavarstvo i prije spomenutog zaposjednuća s gori rečeni podporami primalo. [...] Širokibrieg 10. prosinca 1882.“ (SK, sv. 12, 232-232V)
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
216
Izbor tekstova
bio podaren./Za samostan na Humcu prošenu blagodarnu
podporu dobio sam./Za samostan pak na Širokom Briegu i za
pitomce u Tirolu opetovano molim, da bi ste se udostojali još i
tiem dviema toli nužnima podporama blagostivo čim skorije
podariti me. [...] Na Širokombriegu dne 20. studenog 1882.218
Uz kakvu-takvu potporu Zemaljske vlade od 1880. godine po pet-šest
hercegovačkih klerika odlazilo je na studij u Tirol: 1883./1884. godine bilo ih
je osam,219 a sljedeće trinaest.220 Vladina pripomoć niti je bila redovita niti je
pratila potrebe većega broja bogoslova što je bila posljedica izrazitoga
demografskog prirasta u hercegovačkim župama. To se zorno vidi iz
zamolbe kustoda fra Luke Begića:
Visokoj Zemaljskoj Vladi - Nižepotpisani podpuno se uzdajući u
blagonaklonost te Visoke Zemaljske Vlade usudjuje se istoj
najsmjernije svoju molbu podastrieti: jeda bi u ovogodišnjemu
razdieljivanju dotacije pro cultu blagoizvoljela povećati podporu
za hercegovačke franjevačke djake na bogoslovnim naucima u
Tirolu, kojih se je broj znatno povećao, kako se vidi iz
priloženoga Imenika franjevačke mladeži; u obzir uzev sliedeće
razloge, naime:
1. Neimajući ovomjesni franjevci nit dovoljnih lokala, niti
sredstava za odgoj mladeži, primorani su svoje klerike u
Provincije susjedne Carevine odpošiljati za vrieme cieloga
bogoslovnoga tečaja;
2. Prema znatnom pomnožanju pučanstva toli mjesnog, koli
pridolazećega prisiljeni su franjevci mnogo veći broj djaka primat
i odgajat, nego li njihove ekonomične sile mogu odoljeti, te
3. Pošto su sami franjevci u biskupatu mostarsko-duvanjskomu
jedini kler...
4. Napokon kad franjevcem ta Visoka Zemaljska Vlada ne bi
218
SK, sv. 1.2., 230. 219
Usp. SK, sv. 12, f. 292. 220 Usp. SK, sv. 14, f. 29.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
217
Izbor tekstova
dovoljno podpore pružila, morali bi duhom klonuti i svoje djake
znatno umanjiti, pošto bi inačije ova franjevačka provincija u
veliki dug zašla, kojemu ne bi kako već do sada duguje forinti
600, jer godine 1881. i 1882. bilo je u Tirolu djaka šest, a ta Visoka
Vlada podarila je podporu na pet istih, te je tako na jednoga
djaka izostalo za dvi rečene godine forinti 300., takodjer godine
1883-4 bilo je u Tirolskoj provinciji djaka sedam, dočim ta Visoka
Zemaljska Vlada dala je podpore samo for. 750, dakle opet
nedotek for. 300.
Školske pako ove godine 1884-5. nahodeći se u Tirolu djaka
brojem 13. Ne bude li ta Visoka Zemaljska Vlada blagohotno u
obzir uzeti franjevačke teške okolnosti te zaostalih for 600. kako
takodjer ne bude li surazmjernu potporu na 13 djaka za godinu
školsku 1884-5. Povećati i obilniju negoli lanjske škol. god.
opredieliti, to će se ovoj franjevačkoj provinciji nagomilati dug
od 1200 for suviše zaostalih forinta 600. Ukupno for. 1800.
Što istaknuvši najsmjernije i najpouzdanije toj Visokoj
Zemaljskoj Vladi nižepodpisani stalnu nadu gaji da će Ista Visoka
Vlada njegove razloge ocieniti i uvažiti ih opredielivši mu
neobhodno potrebna sredstva za učeću mladež na
Bogoslovnomu fakultetu u Tirolu, dočim se u najboljoj nadi časti
naimenovati./Širokibrieg u Hercegovini dne 28. oktobra 1884.
Najpokorniji sluga O. Luka Begić provincijal m. p.221
Uz financijske poteškoće, koje su bile goleme i gotovo nesavladive,222
221
SK, sv. 14, f. 34-35. 222 Usp. SIC, sv. 12, f. 290-290V; SK, sv. 12, f. 358; SK, sv. 12, f. 360-360V; „Naredništvo biskupsko u Mostaru / Broj 34 / Došla je od Zemaljske Vlade za ovu godinu podpora za Humac fior 1500, za Široki Brig f. 1000, za dijake u Tirolu fir. 700./Mostar, 3. veljače 1883. - fra Lujo Radoš, tajnik“, SK, sv. 12, f. 364.; SK, sv. 13, f. 143; „Dne 20. 5-1884. provincijalu u Tirol za 4 naša učenika poslah priko A. Miletića f. 426. A gvardianu u Grac za 3 naša djaka f. 320", SK, sv, 14, f, 107; Molimo riajponiznije da nam biag(»izvolite poslati novaca za izplatiti dug, koji dugujemo, kako će Te vidi [ti] na dnu iz učiteljeva podpisa. Na ime br[ at] Metod primio je račun da je dužan 23 for., a Ciril 20 for. a u isto vrime moli da mu se udostojite ubacit desetak forinti, pošto će imat sada Novu Misu. Bijat] Križan deset for, Venceslav 10 for. Ovo smo sve potrošili za same potrebite stvari, kako za bogoslovne knjige, riečnike i sandale i druge stvari potrebite. [...] Hali 19.12.1884“ SK, sv. 14, f. 113-113V; „Gvardijan iz
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
218
Izbor tekstova
javljali su se i mnogi drugi problemi zbog slanja klerika na studij u tirolska
učilišta: oštra klima, svjetonazor223 i razna trvenja, a nadasve nezadovoljstvo
studijskim sustavom i redovničkim načinom života.224 Ima li se sve to na
umu, onda nimalo ne čudi što su bogoslovi samovoljno ostavili Tirol i vratili
se na Široki Brijeg:
Provincijal tirolski iz Bazena dne1. 8. 1885. brzojavlja kustodu
kako sliedi: ‘Provinciali Franciscanorum Mostar. Bazen 1. 8. 1885.
‘Theologi epistolam tuam expectare nolentes, hodie abierunt.
Bulsani Provincialis.
Dne 10. 8. 1885. Dodjoše klerici bogoslovi koji su ostavili Tirol u
samostan Širokogbriega, naime fra Pio Bago, Leo Pandžić, Marko
Leskić, Jozo Zovko i Klemo Bušić, koje doprati O. Vice Skoko po
nalogu provincijala tirolskoga koji i svoja svjedočanstva
prikaza.225
Bogoslovi hercegovački iz Halterna (!) ostavljaju Tirol dne 9. 8.
1885. i vraćaju se natrag, naime O. Križan Ljubičić, O. Ciril Jukić,
O. Venceslav Basic i fra Metod Miletić.226
Graca Štajeske dne 29. 8.1884. (dostavljeno12. 9.’84) pita oca kustoda na tri klerika ište za odjeću fl. 124. za hranu pako preko ono priposlatih 320 još f. 130 da tim bude podpuna podpora na svakoga klerika po 150.“ AC, I., f. 152V; SK, sv.14, f. 256-257; SK, sv. 14, f. 567-567V; SK, sv. 16, f. 250; SK, sv. 16, f. 311-311V; SK, sv. 1.6, f. 314-314V; SK, sv. 18, f. 52; AC, I„ f. 182; AC, I., f. 183; AC, L, f. 185; AC, 1., i88v; „Redodržavnik [L. Begić] dne 19. 4.1886. odgovara na pismo od 10.1. t.g. provincijala tirolskoga da rado pristaje da od ono 448 fior. uzme sebi 148 g„ a 300 fior. pošalje gvardijanu u Gratz za uzdržavanje ondašnji hercegovačkih triju bogoslovaca. - N. B. S ovim se Kustodija odužuje podpuno provincijalu tirolskomu za uzdržavanje svojih klerika u Tirolu“ (AC, I., f. 190) itd. 223 U pismu kustodu fra L, Begiću 30. srpnja 1885. fra Dujo Ostojić navodi: „Što su svipregriešili to ja moram sada uzeti na me, nestretni Tirol?! bolje bi mi bilo da me more prožđrlo negoli ovako. Kad. stvar kod Vas obrazloži se, to ne vriedi gotovo ništa, svi su pustolovi štogod ne ičije u glavu naših konservativaca [...] Što oni ne imaju od nas potrebe bolje, bolje bi bilo da i mi od njih ne imamo, budući da nam ‘Vam’ ne koristi. Dalje trošak sada dakako ne vidite, ali vidićete (sic!) poslije, kad budemo svršiti nauke, te će moći svakomu otvorite reći gdje ste dali odgajati mladež za budućnost; kako ste sjeme sijali, takvi će se plod brati...“ (SK, sv. 14, 565-565V) 224 Usp. pismo fra Joze Zovka u kojemu opisuje stanje klerika u Schwazu 1885. (SK, sv. 14, f. 569-570V). „Broj 505. Klerici hercegovački iz Schvaza Tirolske dne 30. 4. 1885. žele biti premješteni u drugu državu zbog navedenih razloga u napomenutom pismu.“ 225
AC, I., f. 177. 226 AC, I., 177V.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
219
Izbor tekstova
Iako je prethodne 1884./1885. godine postojao neki studij teologije na
Humcu,227 za povratnike je oformljen na Širokome Brijegu pa su godine
1885./1886. studenti bili: „P. Venceslaus Bašić, P. Cyrillus Jakić et fratres:
Methodius Miletić, Pius Bago-Knezović, Leo Pandžić, Marcus Leskić et
Josephus Zovko“228. Odmah nakon povratka bogoslova kustod fra Luka
Begić „dne 28.8.1885. nalaže gvardijanu na Humcu da pošalje osam svezaka
theologije Gury preko Mostara na Širokibrieg“229. Iz njegove zamolbe za
potporu upućene Visokoj zemaljskoj vladi u Sarajevu 1. listopada 1885.
razvidno je da krivicu za napuštanje Tirola ne svaljuje na bogoslove:
...nižepodpisani najpouzdanije i najsmjernije toj Visokoj
Zemaljskoj Vladi utiče da bi za ovu školsku godinu 1885.-1886.
godišnju dotaciju barem od 150 for na pojedinoga franjevačkoga
klerika bogoslova milostivo podieliti izvolila opredielivši ju
razmjerno PP. OO. gvardianim samostana, gdje se sada
spomenutiu klerici bogoslovi nahode, a to: 1. smjernu dotaciju na
deset klerika bogoslova na Širokombriegu, koji su se uslied
opravdanih uzroka iz Tirola povratili i nauk bogoslovni ovdje
nastavili, kako se može uviditi iz ovdje priloženog Imenika ućeće
mladeži...230
Također je i 1886./1887. godine studij teologije bio u
širokobriješkome samostanu,231 kao i sljedeće godine, a pohađala su ga
227
Usp. „Clerici professi theologiae studentes: fra Chrysanthus Ljubičić“, AC. I., f. 141V. 228 AC, II, f. 9V. U Grazu su istodobno studirali braća o. fra Duje i o. fra Bože Ostojić te fra Anselmo Čulina, u Veneciji o. fra Alojz Tichy i fra Danijel Majić, te u Perugi klerici Radoslav Glavaš, Lujo Radoš i Feliks Rubić (AC, II., f. 10). 229 AC, I„ f. 179V. 230 SK, sv. 14, f. 256-256v 231 Tabula od 28. travnja 1887. donosi: “Sacerdotes studnetes s. theologiae: P. Cyrillus Jukić futurus capellanus in Veljaci, P. Methodius Miletić futurus capellanus in Ružići et P. Pius Knezović. Clerici studente s. theologiae: frr Leo Pandžić, Vitus Lekić et Felix Rubić“ (AC, I., f.25). Izvan Kustodije su studirali: „Graecii: P. Alfonsus Tichy stud. theo., Labaci ff. Josephus Zovko et Marcus Barbarić stud. theo., Venetiis fr Daniel Majić stud. Theo., Perusii ffr. Hilarius Glavaš et Ludovicus Radoš stud. theo.“ (AC, II., f. 26).
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
220
Izbor tekstova
dvojica bogoslova koja su se zbog bolesti vratila u zavičaj.232 Zbog poteškoća
u organiziranju studija kustod se potkraj 1887. i na početku 1888. godine
obraćao mnogim franjevačkim provincijalima za pomoć, ali je to uglavnom
bilo uzaludno.233 Nakon toga obratio se isusovcima koji su u svoj seminar u
Innsbrucku primili osam bogoslova,234 ali je to zamjerio general reda235 i
predložio da te klerike s dopuštenjem civilnih vlasti pošalje u Rim ili neka
za njih nađu neku kuću u Innsbrucku u kojoj će moći stanovati kao što u
Pečuhu imaju bogoslovi Bosne Srebrene.236 Uvijek se po nekoliko
hercegovačkih bogoslova nalazilo na studijima u nekome franjevačkom
učilištu u Italiji, najčešće u Rimu, Asizu, Perugii, Piscii i Rietii.
Odlukom od 8. listopada 1887. (br. 18187) Ministarstvo bogoštovlja i
nastave izjednačava redovničke i biskupske bogoslovije s bogoslovnim
fakultetima u Carevini.237 Vjerojatno je i ta činjenica još više potakla
starješinstvo Kustodije da nakon dvogodišnje stanke godine 1890./1991.
oformi studij bogoslovije u samostanu na Humcu. No, već sljedeće godine
premješten je na Široki Brijeg gdje postoji do kraja 1894./1995. godine.238 U
232 U fabuli od 3.5. 1888. stoji: „Fain/lia conventus in Širokibrieg |_... | Clerici studentes s. theologiae: Ffr Felix Rubić et Vitus Lekić - infirmi“ (AC, II., f. 32V), za ostale: „Sacerdotes el: clerici extra Custodiam studentes: Labaci in Carniolia: PP. Marcus Barbarić et Josephus Zovko theolog., Perusii in Italia ffr. Hilarius Glavaš et Ludovicus Radoš, theolug., Venetiis fr. Daniel Majić theologus“ (AC, II., f. siv) 233 Odgovori provincijala bili su negativni: iz Budimpešte (SK, sv. 16, f . 142), Zagreba (SK, sv. 16, f. 145), Praga (SK, sv. 16, f. 150), Trenta (SK, sv. 16, f. 153), Münchena (SK, sv. 16, f. 155), a i sam je general reda odgovorio da nigdje u Italiji ne može primiti ni dva klerika (SK, sv. 18, f. 135). 234 Usp. SK, sv. 16, f. 248 i 250. 235
Usp. SK, sv. 16, f. 252. 236 „Roma, S. Antonio, 2. luglio 1889. [...]Intanto la P. V. come ha fatte col governo lepratiche necessarie per avere ii sussiclio, procuri oradi ottenere dall ostesso Governola concessione che gli otto chierici Erzegoviensi possono venire a Roma in questo collegio internazionale, invece di andare a Innsbruck. Se questo non si puo ottenere, almeno domandi che si faccia per i Bosnesi a Fimfkirchen cioe un abitazione per loro separata dal convento di padri gesuiti, nella quale possono dimorare i nostri chierici insieme con un nostro padre, che sara ii loro direttore spirituale e 111 patri tempo ii superiore dell` ospizio...“ SK, SV. 16, f. 254. 237
Usp. J. Brkan, n. dj„ str. 92. 238
Tabula od 30. travnja 1891. donosi su na Humcu: „Clericus solem. proies. fr 'Thomas Zličić studens theologiae. Clerici simpl. professi studentes s. theologiae: fratres Clemens
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
221
Izbor tekstova
popisu članova Provincije iz 1894. godine ima sedamnaest klerika studenata
teologije („Clerici theologi“) i šest filozofije.239
II.
Iz rasporeda članova Provincije od 26. travnja 1895. može se zaključiti da
je na Humcu uz novicijat bio samo studij filozofije.240 Na tome istom
kapitulu, na prijepodnevnoj sjednici 20. travnja, donesena je odluka da se
studij teologije sa Širokoga Brijega premjesti u novosagrađeni samostan u
Mostaru, odnosno da klerici koji su filozofiju završili na Humcu 1895.
godine studij bogoslovije započnu u Mostaru:
VII. Clerici theologi maneant in conventu de Humac usque ad
initium anni scholastici, quoad vero translationem studii ad
conventum de Mostar, quoniam media vitae in hoc conventu
interventione studii desiderantur, recursus absque mora ad
regimen faciendus pro obtinenda cert a summa peccuniae in
finem sustentandi studii, alias transferantur ad Široki Brieg.241
Čolak, Josephus Bencun et Leopoldus Šola“ (AC. II, f. 74) Usp. Tabuia 5. 5. 1892. donosi: „Familia conventus Širokibrieg [... ] Clerici theologi: frr Thomas Hrstić, Leopoldus Šola, Josephus Bencun et Chrysanthius Galić“ (AC, II., f. 97). Tabula od 27. travnja 1893. navodi da su na Širokome Brijegu „Studentes theologiae: P. Thomas Iličić, frr. Leopoldus Šola, Josephus Bencun, Chrysanthius Galić, Damjanus Gadže“ (AC, II., f. 101). Također tabula od 26. travnja 1894. donosi: ,,Fr Alexius Barbaric theo logus absolutus. Clerici theologi Alphonsus Ćurić, Damianus Gadža, Aemilius Lekić“ (AC, II., nov). Na Širokome Brijegu 1894./1895. studenti teologije, prema tabuli od 26. travnja 1895., bili su: „Fratres clerici: fr. Alexius Barbarić theologus absolutus, fr Da mianus Gadža theologus absolutus examinatus, fr Aemilius Lekić studens theologiae“ (AC, II., f. 125V), a izvan Provincije: „Oeniponte: PP. Pacifkus Majetić et Didacus Buntić; Studentes theologiae: FF. Valentinus Glavaš, Marinus Kovač, Ferdinandus Jukić et Basilius Ćorić“ (AC, II., f. 127). 239 Usp. SP, sv. 4, f. f. 127V. 240 Dio redovničke obitelji na Humcu 26. travnja 1895. bili su: „Clerici professi: Fratres Elias Rozić, Martinus Tokić, Philippus Bebek, Clemens Jurišić et Seraphinus Marinčić“ (AC, 11., f. 126). 241 AC, 11, f. 121-121v, „Klerici teolozi neka ostanu u humačkom samostanu do početka školske godine. Što se pak tiče premještanja studija u mostarski samostan, budući da u tom samostanu, u slučaju da u njemu bude smješten studij, nema dovoljno sredstava nužnih za život, valja se odmah obratiti Vladi oko nabavljanja određenoga novčanog iznosa radi održavanja studija, a ako ne, neka se premjeste [klerici] na Široki Brijeg“ (prijevod Šime Demo).
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
222
Izbor tekstova
Golemo oduševljenje kojim je dočekan dugo iščekivani dan242 kada je
studij teologije Hercegovačke franjevačke provincije napokon smješten u
mostarski samostan zadržalo se u uspomeni kao početak nečega velikoga i
posve novoga. Takva uspomena samo djelomično odgovara stvarnosti.
Njezinu pogrješnu poimanju uvelike su pridonijele tiskovine koje su
izvijestile o tome događaju. Kao primjer navodim vijest mostarskoga Glasa
Hercegovca koji je bio i najupućeniji u spomenuta zbivanja. U srijedu 9.
listopada 1895. pod naslovom „Otvor franjevačkog bogoslovnog sjemeništa“
taj list donosi:
Radosna srca javljamo ugodnu viest da je 7. tek[ućeg] mj[eseca]
svečanim načinom otvoreno franjevačko bogoslovno sjemenište
u ovogradskom samostanu naših rodoljubnih i učenih franjevaca.
Bagoslovio je prostorije presvietli i prepoštovani biskup fra Paško
Buconjić u prisustvu, cijele častne svećeničke obitelji i velečast.
Otca fra Luke Begića državnika. U prvoj godini upisano je šest
đjaka. Za sada su opredjeljena dva profesora koji su lijepim
uspjehom svršila u Innsbrucku bogoslovne nauke t.j. profesori fra
Ilarijo Glavaš i fra Dušan Simić. Uvjereni smo da će ova viest
radosno odjeknuti cielom kršnom Hercegovinom koja znade
dostojno ocijeniti požrtvovan rad naših dičnih franjevaca, tih
hrvatskih sokolova i neumornih pregaoca na polju prosvjete i
svake narodne dobrobiti.243
Fra Dominik Mandić u radu o mostarskome samostanu piše odjeljak
242 Da bi se mogle razumjeti te velike i netočne riječi kao i ono golemo opće oduševljenje, treba imati na urnu mnogobrojne poteškoće koje se moralo svladavati nadljudskim naporima kako bi mogao osvanuo taj željeni dan, no o tome ću nekom drugom zgodom. 243 Vijest je objavljena u rubrici: „Gradski viestnik“, a završava: „Glas Hercegovca iskreno se priključuje njihovom veselju i želi im najbolji uspjeh 11 velevažnom i plemenitom potvatu.“ Glas Hercegovca, 12., Mostar, 1895: 67, [3]. Usp. dopis Mostar, 14. 10. 1895.: „Blagoslov franjevačkog samostana. Otvaranje bogoslovnog sjemeništa. Dne 7. listopada Mostar je doživio veoma riedku svečanost, koja će u poviesti grada Mostar, a osobito franjevaca hercegovačkih ostati znamenita, taj se je naime dan blagoslovio novi franjevački samostan i otvorilo novo bogoslovno sjemenište.“ Radoslav Glavaš, „Blagoslov franjevačkog samostana. Otvaranje bogoslovnog sjemeništa“, Franjevački glasnik, god. IX, Sarajevo, 1895., 21, str. 330.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
223
Izbor tekstova
„Otvaranje franj. bogoslovije u Mostaru“244 gdje ukratko govori o nekim
odlukama provincijskoga starješinstva i neposrednim pothvatima koji su to
omogućili te 0 samome događaju: „Sve je bilo gotovo, i 3. listopada 1895.
uoči sv. Franje došlo je prvih 6 bogoslova u Mostar, [... J Na 7. istog mjeseca
biskup je Buconjić svečano otvorio bogosloviju sa sv. misom, Veni creator i
blagoslovom sjemeništa.“245 Također i fra B. Pandžić u opisu mostarskoga
samostana navodi: „1895. u njemu je otvorena teologija“246. Posve netočne
podatke o tome se može pročitati u Papića.247 Kada je i kako pojam
„otvaranje“ teologije u Mostaru zamijenjen i shvaćen kao „osnivanje“, iz
čega se vremenom „izleglo“ i poimanje da je to i početak visokoga školstva u
Hercegovini?248
Mostarska je bogoslovija imala službeni naziv Seminarium
theologicum fratrum minorum in Mostar249 i prvih deset godina to je bio
244 Dominik Mandić, Osnutak franjevačkog samostana i bogoslovije u Mostaru (1890.-1895.), preštampano iz Almanaha herceg, franj. omladine „Stopama otaca“ 1934/35., Hrvatska tiskara F. R, Mostar, 1935., str. 18-21. 245 Isto, str. 20. 246 Šematizmu Hercegovačke franjevačke provincije, Mostar, 1977., str. 32. 247 „Školovanje franjevaca nije bilo ustaljeno u jednom mjestu. Pored opšteg obrazovanja u gimnazijama na Širokom Brijegu i Visokom, imali su, u pojedinim samostanima, organizovano bogoslovsko obrazovanje (filozofija, novicijat i bogoslovija). Te škole nazivane su i ‘kućnim učilištima’, a povremeno su se nalazila u Fojnici, Livnu, Sutjesci i Humcu. Godine 1892. učilište sa Humca kod Ljubuškog preselilo se u Mostar, gdje je otvorena franjevačka bogoslovija“. Mitar Papić, Školstvo u Bosni i Hercegovini za vrijeme austrougarske okupacije (1878-1918), Veselin Masleša, Sarajevo, 1972., sir. 156. 248 Usp.: „Godine 1890. Provincija počinje graditi samostan u Mostaru, koji je koncem 1894. kanonski proglašen samostanom. U njemu su franjevci 1895. otvorili i prvi Fakultet u Hercegovinu Franjevačku bogosloviju. Taj prvi Fakultet u Hercegovini, temelj je današnjeg suvremenog Sveučilišta u Mostaru.“ <http://www.lcatolici.org/zva nja.php?action=c_vidi&id=i4786> „U Mostaru je smješteno Sveučilište u Mostaru, jedino hrvatsko sveučilište izvan Republike Hrvatske te jedino od 9 sveučilišta u Bosni i Hercegovini, koje svoju nastavu izvodi na službenom hrvatskom jeziku. Sveučilište u Mostaru ima dugu prošlost. Njegova je prethodnica franjevačka teologija, prva visoka škola u Mostaru i Hercegovini, utemeljena 1895. godine.“ <http://hr.wikipedia.org/wiki/Hrvatski_obrazovni_sustav_u_Bosni__i_Hercegovini> 249
Kasnije se susreću: Bogoslovno sjemenište u Mostaru (1906.), Bogoslovija hercegovačke franjevačke provincije (1921.), Franjevačka bogoslovija u Mostaru (1924.), Studium philosophico-theologicum OFM cle Mostar (1935.), Franjevačka visoka bogoslovska škola Mostar - Humac (1940.), Visoka franjevačka bogoslovska škola u Mostaru (1944.).
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
224
Izbor tekstova
samo teološki studij koji je od svoga osnutka 1860. godine bio ustrojen po
tadašnjim propisima franjevačkoga reda (Statuta generalia totius Ordinis
minorum studiis regendis novissima, Rim, 1859.) i po pozitivnim državnim
zakonima, osobito nakon 8. listopada 1887. kada je, kako je već rečeno,
Ministarstvo bogoštovlja i nastave redovničke i biskupske bogoslovije
izjednačilo s bogoslovnim fakultetima u Austro-Ugarskoj. Prvi semestar,
odnosno prvu godinu ili cursus bogoslovije 1895. upisalo je pet klerika:250 fra
Filip Bebek, fra Martin Tokić, fra Ilija Rozić, fra Klement Jurišić i fra Serafin
Marinčić251, a predavali su im lektori fra Radoslav Glavaš i fra Špiro Šimić
(„Lectores: fr Hilarius Glavaš lect glis theol. et fr Spiridion Šimić lect.
theoeologiae“) kao što je odlučeno na kapitulu Provincije.252 Sljedeće godine
(semestris hiem. et aesti. Anni scholaris 1896-7) bilo je deset studenata253 i
tri profesora (novi je lektor bio fra David Nevistić), 1897. prvu godinu
studija upisao je samo fra Šimun Ančić254, iduće 1898./1899. godine prvu je
godinu upisalo pet klerika: Anđeo Glavaš, Ivo Slišković, fra Blaž Jerković,
Jerko Boras i Augustin Matić,255 a trojica iz prvoga naraštaja mostarskih
studenata završila su studij teologije. Tako je to išlo svojim ustaljenim
ritmom iz godine u godinu; jedni su završavali studij, drugi započinjali, neki
su započeti studij u Mostaru nastavljali na drugim sveučilištima. Gotovo je
iz dana u dan bilo nužno iznalaziti novac za uzdržavanje bogoslova jer su se
državne vlasti (austrougarske i Kraljevine Jugoslavije) maćehinski odnosile
prema franjevcima i njihovim odgojnim zavodima. „Te strašne žrtve mogla
250 Usp. Liber classificationum Seminaru theologici in Mostar ab an. 1895-1937, (nadalje LC, I.) f. 1. 251 Uz njegovo ime u bilješci je zapisano obiit; preminuo je 22. svibnja 1896. na Humcu. Usp. Šematizmu,.., str. 269. 252 Usp. AC. II., f. 124 253 Prvi put su upisani bogoslovi: fr Stephanus Hromić, fr Antonius Majić, fr Clemens Jurišić, fr Aloysius Bubalo, fr Paulus Šimović, fr Daliel Vranković, fr Cyrillus Ivanković, od kojih su već u prvom semestru iz reda otpušteni Jurišić i Vranković (LC, I., f.2) 254
Nakon toga upisa nigdje se više ne spominje, a sve je ispite položio u prvome i drugome polugodištu. 255 Usp. LC, I., f. 4.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
225
Izbor tekstova
je da izdrži samo poznata hercegovačka žilavost i zanos za vjerske i narodne
ideale.“256
Naravno, promjena je bilo i u Profesorskome zboru: 1897. godine fra
Valentin Glavaš, 1899. fra Nikola Šimović, 1903. dolaze fra Alexandar Musić,
Alojzije Bubalo i Jerko Boras, sa studijem filozofije 1905. dolazi i fra
Benedikt Babić-Spužević, 1907. fra Ante Majić za filozofiju, 1908. fra Leo
Petrović, u ljetnome semestru 1911. fra Božo Ostojić, 1912. fra Filip Bebek,
1913. fra Urban Barišić, 1914. fra Dominik Mandić, 1915./1916. liturgiku je
predavao fra Mile Milas, 1918. fra Ignacije Jurković, 1924. fra Mladen
Barbarić, 1926. fra Vencel Kosir i fra David Zrno, 1927. fra Martin Sopta -
posljednji potpisi profesora nalaze se na kraju ljetnoga semestra 1932.
godine.257 Najveći broj studenata u Bogosloviji bio je od 1940./1941. godine -
50 bogoslova (1931./1932. godine - 22 bogoslova, 1932./1933. - 32, 1933./1934. -
40, 1934./1935. – 44, 1935./1936. - 49, 1936./1937. - 46, 1938./1939. - 28,
1939./1940. - 32, 1941./1942. - 41 i 1942./1943. - 29; od ak. god. 1895./1996. do
1944./1949. bio je upisan 281 student).
Iz postojećih dokumenata nije moguće zaključiti koliko je trajao
studij teologije u predmostarskome razdoblju u kojemu je bio
četverogodišnji258 sve do 17. rujna 1932., kada je napokon (bilo je i ranijih
256 Oton Knezović, „Prosvjetni rad herc. franjevaca na Širokom Brijegu“, Napredak - glasilo Hrvatskog kulturnog društva ‘Napredak’ u Sarajevu, god. VI, Sarajevo, 1931., 5-6, str. 60. „Radi historijske istine moramo istaći, da Austrija (bosanska vlada) nije nama bosansko-hercegovačkim franjevcima ništa pomogla za unapređenje i razvitak našega školstva. Iza okupacije vlada je preuzela iz naših ruku pučke škole, a nama je ostavila sav teret i brigu za naša sjemeništa. Austrija je imala posebni interes, da onemogući razvoj franjevačkoga školstva prema modernim zahtjevima vremena, jer je krajnji cilj bio, da malo pomalo potisne franjevce iz javnoga života. [...] Radi toga je bosanska vlada zauzela upravo neprijateljski stav prema franjevačkom školstvu.“ Isto, str. 60-61. 257 Usp. LC, I., f. 60. Postojali su zapisnici sa sjednica Profesorskoga zbora kojih sada nema u Arhivu Provincije i vjerojatno su nestali u vihoru Drugoga svjetskog rata i tadašnjemu bombardiranju samostana. 258 U izvješću upravi reda 1899. godine navodi se: „Teološki studij traje četiri godine“, a tu su navedeni autori i osnovna literatura po kojima se radi: „Auctores pro cursu theologico: a) pro theologia dogmatica Dr Hugo Hurter: Compendium theologiae dogmaticae; b) pro theologia morali Gury: Compendium theologiae moralis; c) pro theologia pastorali Dr M. Štiglić: Katoličko pastirsko bogoslovlje traditur lingua Croatica; d) pro sacra eloquentia Dr
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
226
Izbor tekstova
pokušaja259) na prijedlog Profesorskoga zbora starješinstvo Provincije
usvojilo plan i program petogodišnjega studija:
Mnogopoštovanom Provincijalnom Starešinstvu Mostar
Profesorski zbor Bogoslovije u Mostaru na svojoj sjednici
održanoj dne 17.9.1932. u prisustvu Mnp. O. Provincijala Dra fra
Dominika Mandića zaključio je slijedeće:
Uregjuje se opći nastavni plan za teologiju, koja će trajati 5
godina. Uvode se novi predmeti: patrologija, povijest Reda,
sociologija, povijest filozofije i znanstveni seminar. Znanstveni
seminar će odmah početi predavati Mnp. O. Provincijal. Još je
uvedena p[r]aktična katehetika i prakt. govorništvo.
Opći nastavni plan teologije je ovaj:
I. tečaj:5 sati filozofije, 4 sata Apologetike, 2 sata Povijesti, 1 sat
ascetike, 2 sata njemačkog, 2 sata crkv. pjevanja: svega 19 sati.
II. tečaj:3 sata filozofije, 4 sata dogmatike, 3 sata moralke, 2 sata
povijesti, 2 sata Jus canonicum, 3 sata Introdukcije sv Pisma, 1 sat
M. Štiglić: Katolička didaktika traditur lingua Croatica; e) pro jure canonico: Dr Belaj Katoličko crkveno pravo traditur lingua vernacula, liber auxiliaris inservit Simon Archnert: Compendium juris ecclesiastici; f) pro sacra Scriptura RudoIphus Cornely: Historiae et criticae Introductionis in V. T. libros sacros compendium; g) pro exegesi relinquitur ad libitum patris lectoris tradentis praefatam materiam; h) pro historia ecclesiastica Vascotti: Institutiones historiae ecclesiasticae. Methodus in hoc theologico instituto partim scholastica partim libera adhibctur. Lectorcs in hoc institute theologico occupati sunt tres.“ (SP, sv. 13, f. 115-115V) 259 Usp. dopis direktor Franjevačke bogoslovije u Mostaru dr. fra Ante Jelavića „Mnogopoštovanom provincijalnom starešinstvu“ dne 14. travnja 1932. gdje navodi: „Cijela Provincija ljubi svoje naukovne zavode, želi da vazda napreduju i ne žali žrtava podnositi u tu svrhu. Mi profesorski zbor potaknuti istom tom ljubavi raspravljali smo više puta o unaprijeđenju našega zavoda. Neke važnije stvari podastiremo M. p. starešinstvu i molimo da ih blagohotno primi i omogući. - U godini 1925. naš je profesorski zbor tražio od m. p. provincijala, da se naš Filozofsko-bogoslovni studij produlji na 5 godina. Provincijal je pristao na to usmeno. Sljedeće godine je na to uzeto obzira kod raspoređivanja gradiva, ali su kasnije viša godišta otišla u strani svijet i tim je onda prekinuto. Zato sam pred prošli kapitul molio m. p. vizitatora da stvar iznese pred plenum [tj. kapitul] i da se uzakoni. Učiteljski zbor o stvari nije dobio nikakovo riješenje. Mi smo opet o potrebi raspravljali, a i bogoslovi su mi se tužili, da im je teško sa sadašnjim rasporedom i da bi trebalo uvesti petu godinu. Mislim da se s tim ne bi smjelo dalje odgađati jer je to stvarna potreba, jer to zahtjevaju. Statuta pro studiis regendis i općenite odredbe sv. Crkve. Moglo bi se u najmanju ruku započeti sa sadašnjim prvim tečajem, jer u tri gornja tečaja ima 17 bogoslova, koji će uz Božju pomoć moći obilato popuniti sva potrebna mjesta u Provinciji...“ (SP, sv. 95, f. 425)
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
227
Izbor tekstova
Ascetike, 2 sata pjevanja, 1 sat seminar.
III. tečaj: 2 sata sociologije i povijest filozofije, 4 sata dogmatike, 3
sata moralke, 2 sata Jus canonicum, 2 sata povijesti, 3 sata
Introdukcije, 2 sata Pastoralke, 1 sat Ascetike, 2 sata pjevanja:
svega 21 sat
IV. tečaj: 3 sata dogmatike, 3 sata moralke, 3 sata Exegesis, 2 sata
Jus canonicum, 2 sata pjevanja, 2 sata Pastoralke, 2 sata Povijest
Reda, 1 sat Ascetike: svega 19 sati
V. tečaj: 2 sata Exegesis, 2 sata Jus canonicum, 2 sata pastoralke,
2 sata Patrologije, 2 sata Rep. moralke, 1 sat prak. govorništva, 1
sat katehetike: svega 15 sati.
Na predlog fra Ante Jelavića uvodi se 10 nota za ocjene.
Odlučuje se da se napravi novi glavni katalog u skladu sa
svjedodžbom i da se uvede indeks. Još je odregjeno da se zatraži
od Zagreb. teološkog fakulteta raspored i način ocjena i da se
zatraži od Saraj. pop. bogosl. i od makarske bog. raspored.
Direktor bogoslovije fra Lujo Bubalo260
Rektor studija fra Lujo Bubalo u izvješću generalu reda od 10. srpnja
1936. piše da u mostarskome samostanu postoji filozofsko-teološki studij
(Studium philosophico-theologicum) i da više ne postoji odvojeni studij
filozofije od studija bogoslovije nego je studij teologije produžen na pet
godina: u prve tri godine, zajedno s teološkim disciplinama, obrađuju se oni
dijelovi filozofije koji nisu obrađeni u gimnaziji.261 Status fakulteta
260
SP, sv. 97., f. 382. 261 „Beatissime Pater, Finito anno scholari 1935/36 mitto Romae P. Tuae brevem relationem Studiorum nostrae Provinciae Hercegovinae iuxta praescriptum Statutorum pro studiis regendis […] Studium philosophico-theologicum, quod perdur}t per 5 annos, invenitur in conventu Mostar. Studium philosophicum separatum a theologia nondum invenitur, sed studium theologicum prolongatum est ad 5 annos, in quorum tribus prioribus pertractantur eae partes philosophiae, quae pertractatae non fuerunt in gymnasio, simul cum disciplinis theologicis. Reliquae vero disciplinae praescriptae in sludio philosophico ediscentur in tribus superioribus classibus gymnasii. - In studio philosophico-theologico de Mostar erant hoc anno 27 studentes in tribus inferioribus classibus ex nostra Provincia et 4 ex Provincia SS Cyrilli et Methodii Croatiae, reliqui vero studentes IV. et V. anni frequentabant studia in aliqua facultate theologica vel in studiis theologicis aliarum
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
228
Izbor tekstova
mostarska je Teologija uživala u doba Austro-Ugarske i Kraljevine
Jugoslavije sve do 1929. godine kada je novim zakonom o školama izgubila
„rang više stručne škole“262 koji je ponovno stekla kako se vidi iz izvješća od
19. ožujka 1933. Ministarstvu prosvjete Kraljevine Jugoslavije,263 ali je rang
fakulteta, čini se, stekla istom 1939. godine Uredbom 0 rangu
rimokatoličkih bogoslovskih škola (Bilten 4) po kojoj je morala nositi naziv
Visoka bogoslovska škola.264 U groznomu ratnom vihoru, izgleda, nitko nije
Provinciarum Ordinis. Institutores in studio theologico de Mostar erant 6, quorum tres lectores générales et tres doctores in S. theologia sunt. […] Dum hoc pro officio refero P. Tuae, humiliter peto cum osculo manus seraphicam benedictionem pro utroque studio. Mostar io. Julii 1936 / fr Aloysius Bubalo praefectus studii.“ (SP, sv. 116., I. 31-31V) 262 Predstavnici franjevačkih provincija uputili su 14. veljače 1930. zamolbu Predsjedništvu konferencija katoličkog episkopata - Zagreb u kojoj ističu: ,,U svezi s ovim čast nam je zamoliti, da presvj. episkopat od Pravde zatraži, da se franjevačkim teologijama u Sarajevu i Mostaru prizna rang više stručne škole, kao što se priznaje biskupijskim teologijama, jer u spomenute teologije redovno i po pravilu stupaju apsolventi srednje škole s položenim ispitom zrelosti.“ (SP, sv. 82, f. 163-163V) 263 „Ministarstvu prosvjete Kraljevine Jugoslavije Beograd. - Broj 467/33, Mostar. 19. maja 1933. [...]Franjevačka Bogoslovija u Mostaru- 1. Naziv: Franjevačka Bogoslovija u Mostaru. - 2. Po kategoriji je škola visoka za završnu izobrazbu i odgoj svećenika franjevaca. Pretsprema: svršena potpuna klasična gimnazija od 8 razreda sa ispitom zrelosti. Teološki studij traje 5 godina. - 3. Teologija je osnovana 1895. odlukom crkvene Vrhovne franjevačke vlasti u Rimu. - 4. Teologija je u svemu saobražena propisima kat. Crkve za teološka studija, i to u pogledu kvalifikacije profesora, nastavnoga programa i plana, predavanja i godišnjih i završnih ispita. - 5. Teologiju posjećuju samo djaci koji se misle posvetiti svećeničkom zvanju.“ (SP, sv. 100, f. 117-118) 264 Fra Petar Gabrić piše provincijalu hercegovačkih franjevaca: „Split, 23. siječnja 1940.[…] Još do danas pravno nije određen rang naših bogoslovskih katoličkih škola“ (SP, sv. 129., f. 135). Uskoro je u Mostar stigao dopis iz Beograda u kojemu, između ostaloga, stoji: „Uredba 0 rangu rimokatoličkih bogoslovskih škola Gospodin ministar prosvjete je potpisao Uredbu s gornjim naslovom, a sada se ova nalazi na potpisivanju kod razne gg. ministara pošto je potrebno, da može biti publicirana da postane uredbom ministarskog saveta. Ona se osniva na 42 tač. 6 financ. zak. za god. 1939/40. i na 1 st Uredbe o budžetskim dvanaestinarna za mjesec april, maj, juni i juli 1940. Prema potpisima te uredbe rimokatoličke visoke bogoslovne škole, koje primaju samo slušaoce, koji imadu maturu i traju najmanje 8 semestara, imadu rang fakulteta. Po samoj uredbi taj rang se priznaje franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj, franjevačkoj teologiji u Sarajevu i u Mostaru, Biskupskom bogoslovnom sjemeništu u Mariboru, Centralnom bogoslovnom sjemeništu u Splitu, Biskupskoj bogoslovnoj visokoj školi u Djakovu i u Senju, Dominikanskom filozofskom učilištu u Dubrovniku i Vrhbosanskoj filozofsko-teološkoj visokoj školi u Sarajevu. Te škole moraju ubuduće nositi naziv Visoka bogoslovska škola.“ (SP, sv. 130, f.59) Iako je ta Uredba objavljena u Službenim Novinama 7. lipnja 1940., br 128-XLV., ban Banovine Hrvatske dr. Ivan Šubašić nije ju priznao do kraja 1940. (usp. SP, sv. 131, f. 331., f. 334, 189,1. 190). U izvješću „Mostar 20.VI.1941.“ stoji: „Školske godine 1940/41 bilo je u Franjevačkoj visokoj bogoslovskoj školi Mostar-Humae: profesora 12, bogoslova 51.“ (SP, sv. 133, f. 451)
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
229
Izbor tekstova
rješavao status bogoslovija. Istom sredinom 1944. godine Ministarstvo
narodne prosvjete Nezavisne Države Hrvatske izdaje nacrt „Zakonske
odredbe o priznanju značaja i svojstva rimokatoličkih bogoslovnih učilišta u
Zadru, Sarajevu, Senju, Đakovu, Mostaru, Makarskoj i Dubrovniku [...]
kojima se priznaje značaj javnosti i svojstvo visoke škole“ i kao naslov
predlaže ime Visoka bogoslovna škola.265
U početku je zimski semestar počinjao u prvoj dekadi listopada
(najčešće devetoga) i trajao je do kraja veljače, a ljetni odmah nakon ispita
(koji su u početku svi bili istoga dana, i pismeni i usmeni, a kasnije u tri
posljednja dana semestra) do oko 20. srpnja. Novost počinje 1903./1904.,
kada akademska godina započinje 1. rujna i traje do 20. ili 21. srpnja, ali tada
još nije strogo određen kraj zimskoga i početak ljetnoga semestra (varira od
6. veljače do 1. ožujka), ali i taj je dio ustaljen od 1907./1908. otkada zimski
semestar završava 31. siječnja, a ljetni počinje 1. veljače (koji je iznimno od
1921./1922. do 1931./1932. trajao do kraja srpnja kada se s petogodišnjim
studijem vraća na stari datum). Po drevnome običaju neka su predavanja
bila prije, a neka poslije podne (obično se predavao od 8 do 9 sati jedan
predmet i od 10 do 11 drugi te od 15 do 16 sati treći; iznimka je bio utorak
kada nije bilo nastave).266 Iz godine u godinu, opslužujući pravila267
265 Narodne novine - Službeni list NDFI, God. CX, Zagreb, subota 3. lipnja 1944. „Zakonska odredba o priznanju značaja i svojstva rimokatoličkih bogoslovnih učilišta u Zadru, Sarajevu, Senju, Đakovu, Mostaru, Makarskoj i Dubrovniku. § 1. Rimokatolička bogoslovna učilišta i to: nadbiskupsko u Zadru, nadbiskupsko u Sarajevu, biskupsko u Senju, biskupsko u Đakovu, franjevačko u Sarajevu, franjevačko u Mostaru, franjevačko u Makarskoj, franjevačko u Dubrovniku i dominikansko u Dubrovniku, jesu crkve ne škole, kojima se priznaje značaj javnosti i svojstvo visoke škole. § 2. Rimokatolička bogoslovna učilišta, navedena u § 1., nose naslov: ‘Visoka bogoslovna škola’.... § 4. Ova zakonska odredba zadobiva pravnu moć danom proglašenja u Narodnim novinama. U Zagrebu, dne 1. lipnja 1944.“ (SP, sv. 142, f. 540) 266 Usp. Calendarium scholastieum pro studio theologico Franciseanorum religiososrum Provinciae Hercegovinae in Mostar u kojemu su za 1908. i 1909. upisane sve nastavne jedinice. 267
Usp. Regulae pro Seminario theologico in Mostar ad vitae servandam disciplinam tam intus quam extra Seminarium (SP, sv. 32, f. 321-322), Regula pro Seminario theologico in Mostar (SP, sv. 95, f. 360), Statuta provincial.!a Provinciae Hercegovinae fratrum mmol'um ordinis, E typographic Croalica Franciscanae provinciae, Mostar, 1926., str. 6-15.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
230
Izbor tekstova
ustaljenim svojim skladnim ritmom i radom u molitvi i služenju svomu
narodu, mostarska je Franjevačka bogoslovija djelovala sve do početka 1944.
godine, što se može zaključiti iz pisma tadašnjega provincijala fra Lea
Petrovića od 9. veljače 1944.: „Bogosloviju do danas držimo redovito u
Mostaru. Poslije 14. prošloga mjeseca, nakon bombardiranja grada i okolice,
naši su bogoslovi svi poslani na razne župe i tamo su ostali do ovih dana: na
15. i 16. imat će izpite. Onda, što ću s njima, ne znam. Mnogi se smrtno boje
bombardiranja, pa žele izbivati izvan Mostara.“268 Nešto prije rektor dr. fra
J. Mihaljević izvijestio je Provincijalat o zaključku Profesorskoga zbora
glede regularnosti zimskoga semestra 1943./1944. godine269 kao i o
prijedlozima kako dalje:
Glede nastavka predavanja u drugom samostanu lektori se
stavljaju na volju mnogopoštovanom Provincialatu i spremni su
na svaku žrtvu, pače ako bi trebalo pojedine tečajeve
porazmjestiti na razna mjesta, izrazili su se lektori spremnim, da
bi pojedinci ili po dvojica davali svu potrebnu obuku iz svih
predmeta za pojedine tečajeve. - Stavljajući se do znanja
mnogopoštovaniom Provincialatu molimo, da se računa i s
našom krajnjom požrtvovnošću, samo da djacima ne bi propala
godina. Mostar, 24. siečnja 1944.270
268 SP, sv. 142, f. 107. 269 „Franjevačka visoka bogoslovska škola u Mostaru Br. 1/44 - Mnogopoštovanom Provincilatu u Mostaru. Na sjednici ove Bogoslovije razpravljalo se dne 23. siečnja 1944., kako bi se normalizirale prilike ove Bogoslovije, koje su poremećene bombardiranjem 14. siečnja i nakon toga usliedijelim razlazom djaka. Lektori su se složili u sliedećem: 1. Naša je škola normalno radila sve tamo do 17.IX.1943. te prema tome imamo i preobilan broj radnih dana za jedno polugodište. Prema tome i dani nakon 14. siečnja ne trebaju se smatrati kao prekid škole nego kao semestralni praznici ili priprava za semestralne izpite, budući da smo i bez bombardiranja imali nakanu kroz šest dana obustaviti predavanja. 2. U svakom slučaju trebali bi djaci učiniti semestralne izspite, jer se po propisima o Bogoslovijama, a i po propisima za ređenje traži polaganje iz te materije, a nema smisla te izpite odgadjati za bilo koje kasnije vrieme, jer se tim posao djacima otežava. Lektori se stavljaju mnogopoštovaniom Provincialatu na raspologanje, da odredi, kada i gdje se mogu djaci skupiti, da bi se održali izpiti. Sa svoje starne smatramo da je s obzirom na pripravu djaka najprikaldnije vrieme 9.-12. veljače.“ (SP, sv. 148, f. 165) 270 SP, sv. 148, f. 165.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
231
Izbor tekstova
Zbog sve težih ratnih neprilika u Mostaru bilo je nužno iznaći način
kako će Bogoslovija nastaviti raditi. Zbog toga su već 2. veljače 1944.
odgovorni pokušali riješiti to pitanje, ali je konačni i jedini mogući izlaz iz
tadašnje situacije bio razmještaj pojedinih studijskih godina po župama. Tu
je odluku provincijal fra Leo Petrović priopćio fra Slavku Luburiću, župniku
u Veljacima, i dr. fra Živku Martiću, župniku u Čerinu:
Teške prilike u kojima živimo prisilele (sic!) su nas, da tražimo
mirnije prebivalište, gdje ćemo smjestiti naše bogoslove. Svi su
samostani, većina residencija i mnoge župe zauzeti od drugih,
stoga smo primorani jedan dio bogoslova privremeno smjestiti u
našu župu u Veljacima (13 bogoslova III. i IV. tečaja), a drugi dio
u našu župu na Čerinu (I. i II. tečaj). Na oba mjesta određena su
po dva profesora. Ostatak, tj. V. tečaj razrnjestit ćemo naknadno
po dvojicu na razne župe.
Moramo posebno naglasiti da nas je zadivila uviđavnost drage
braće župnika, koji su odmah shvatili potrebu Provincije,
spremno se odazvali i vrlo rado sve poduzeli, da našoj mladoj
braći bude što udobnije boravljenje kod njih. Za to zaslužuju
svako priznanje i pohvalu od strane provincijalne uprave. U ovim
našim privremenim samostanima treba da vlada red i
disciplina..271
Rektor Bogoslovije upoznao je 12. ožujka 1944. s razmještajem
Rektorski zbor koji se dogovorio 0 načinu realizacije nastave u sljedećemu
semestru i o tome obavijestio Provincijalat.272 Nakon završenoga ljetnog
271 SP, sv. 142, f. 240. 272 „Franjevačka visoka bogoslovna škola u Mostaru Br. 17/44 - Mnogopoštovanom Provincialatu hercegovačkih franjevaca, Mostar. Na redovnoj sjednici profesora ove Visoke Bogoslovske škole držanoj dne 12. ožujka 1944. na kojoj su bili prisutni svi profesori, razpravljalo se o razmještaju klerika-bogoslova i s tim u vezi o razpodjeli predmeta i profesora. - O Rektor izviestio je profesorski zbor daje mnp. o. provincijal našao mjesto i da je odlučio smjestiti 1. i 2. tečaj na Čerin, 3. i 4. tečaj u Veljake, a 5. tečaj ostaje privremeno u Mostaru. - Glede razpodjele profesora i predmeta pp. 00. lektori saglasili su se, da je obzirom na gradju, koja se ovoga semestra ima pretjerati, najbolje, da u Veljake ovoga
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
232
Izbor tekstova
semestra Profesorski je zbor izvijestio Provincijalat i iznio svoje prijedloge
za organizaciju nastave u sljedećoj akademskoj godini:
Franjevačka Visoka Rogoslovska škola u Mostaru - Broj 60/44
Mnogopoštovanom Provincijalatu hercegovačkih franjevaca
Mostar
Profesorski zbor ove Bogoslovije održao je sjednicu na kojoj su
bili prisutni svi lektori koji su u ljetnom semestru školske godine
1943/44 bili djelatni. To su: o. rektor fra Jerko Mihaljević, o fra
Martin Sopta, o fra Rufin Šilić i o. fra Dionizije Lasić. Ponovno
smo promotrili pretjerano gradivo, uspjeh djaka u i vladanje
istih. Ustanovljeno je, da je ipak sve potrebno gradivo
pretjerano/doduše bez takozvanih pomoćnih predmeta/, a da
uspjeh djaka ne zaostaje nimalo za uspjehom iz prošlih godina.
Na istoj sjednici oci lektori pokušali su stvoriti plan rada u
slijedećoj školskoj godini i ustanovljeno je slijedeće:
1) budući da u sljedećoj godini dolaze 4 nova bogoslova, a ne
odlazi nijedan od ovogodišnjih - uzevši u obzir, da su prostorije i
na Čerinu i u Veljacima bile popunjene do zadnjega mjesta -
trebalo bi u slijedećoj školskoj godini bogoslove smjestiti još na
jedno novo (treće) mjesto.
2) iz školskih razloga bilo bi shodno, da se sastave 1. i 2. a opet 4.
i 5. tečaj. Najshodnije bi dakle bilo, da 3. tečaj bude sam.
3) ako bi 3. tečaj bio vrlo udaljen od 4. i 5., onda bi bila potrebna
još jedna profesorska sila, da bi se mogli svi propisani predmeti
predavati i potrebno gradivo obuhvatiti.
Ovo stavljamo mnp. Provincijalatu do znanja samo kao naše
mišljenje, kojim ne želimo ni najmanje utjecati na odluke
semestra ide sam o. Rektor fra Jerko, te da nastoji što više pretjerati moralke i dogmatike, tako da u sliedećem semestru mogne ustupiti više sati profesorima prava, pastoralke i sv. Pisma. - Na Čerin trebaju ići 00. fra Martin [Sopta], fra Rufin [Šilić] i fra Dionizije [Lasić], O. Rufin uslied potreba Učiteljske škole dogovorio se s o. fra Martinom, da se na Čerinu u prvom dielu semestra daje samo filozofija i apologetika, a u drugom dielu semestra samo moralka, uvod u Sveto Pismo i poviest. Prema tome o. fra Martin i o. fra Rufin mogu na Čerinu jedan drugoga nasliediti. - Za 5. tečaj, koji zasad ostaje u Mostaru, davat će 00. Bonicije [Rupčić] i Rufin moralku, tako da će oni završiti najdalje za mjesec dana sve traktate, koje još nijesu pretjerali. - Mostar, 12. ožujka 1944. Rektor fra J. Mihaljević.“ (SP, sv. 148, f. 163). Vjerojatno pogrješkom piše 1934/1944.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
233
Izbor tekstova
starješinstva, nego smo spremni svaku odluku istoga prihvatiti. -
Mostar, 6. srpnja 1944. Rektor J. Mihaljević.273
Budući da je humački samostan u bombardiranju bio gotovo razoren,
moralo se novake izmjestiti na župu u Veljake, a bogoslovi koji su do tada
bili u Veljacima raspoređeni su po župama.274 Zbog sve žešćih i groznijih
ratnih neprilika Franjevačka je bogoslovija posljednji semestar svoga života
započela u listopadu 1944. razdijeljena po rezidencijama na Čerinu i
Čitluku. Svu dramatičnost tih dana275 donekle je moguće predočiti iz
kratkoga i posljednjega pisma što ga je provincijal fra Leo Petrović uputio
svojim bogoslovima preko fra Zlatka Ćorića:
Mostar, 29. siječnja 1945.
Draga u Gospodinu braćo!
Nakon dugog težkog rastanka od preduga tri mjeseca sretan sam,
da za vas čujem, da ste živi i da ste zdravo. Mnogo sam zabrinut
za ove zadnje dane, kako ste prošli i da li je bilo neprilika. - Čuo
sam od više manje pou[z]danih ljudi, da ste imali materijalnih
šteta, da ste oskudni i suhoparni! U tu svrhu šaljem fra Zlatka
[Ćorića], da sve vidi i da mu sami kažete, što bi bilo
najpotrebnije. Ono, štogod imadnemo na razpolaganje sve ćemo
273 SP, sv. 143., f. 257 274 „Mostar, 8. kolovoza 1944. Broj 591/44 - Upravi residencije u Veljacima - Radi katastrofe u našem samostanu na Humcu, odredjujem: Neka svi bogoslovi napuste Veljake za vrieme dok ne svrše novicijat naši novici. Neka se razmjeste ovako: nek idu na Čerin fra Blago, fra Krešo i fra Bosiljko, u Gradniće fra Darinko i fra Urban, u Most. Gradac fra Ljubo i fra Eugen, u Tihaljinu: fra Svetislav, u Drinovce fra Ludovik i fra Ivo, u Rasno fra Radovan, u Ružice fra Ljubo i fra Stanko. Neka sa sobom ponesu najnuždnije: presvlake i obuću, drugo sve neka ostane u Veljacima, jer će se opet tamo povratiti, ako bude Božja volja. Neka se braća bogoslovi vladaju na župama liepo i redovnički i neka slušaju svoje župnike. Neka ostave liepu uspomenu i kod braće svećenika i kod puka. To od njih traži njihov poziv i dobar primjer prema vjernicima. Ovo ovako usput spominjemo, znam, da biste se i bez naše opomene toga držali. Neka se braća strpe i podnesu udare sudbine, koja nam Providnost šalje u ove dane velikih kušnja. - Bratski vas sve pozdravljamo i želi od Boga svako dobro Provincijal L. P[etović] - Napomena: Fra Bono Andačić neka ide čim prije na Čerin. Ostali osim rasporedjenih bogoslova neka ostanu u Veljacima.“ (SP, sv. 143., f. 4451-45V) 275
Usp. Pavao Knezović, „Leo Petrović“, Leo Petrović prvi hercegovački franjevac doktor znanosti, FRAM - ZIRAL, Mostar, 2008., str. 84-100.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
234
Izbor tekstova
poslati. Štedio sam sve za ovaj čas. Sudba kleta nije dopustila, da
dobijemo iz prieka bar ono što smo da[v]no jesenas kupili. Ali,
što imamo dat ćemo odmah na razpolaganje. - Ako vam se dade
prilika, da mi napišete nekoliko rieči o vašem stanju, u svakom
pogledu, pišite mi čim prije. I ovo vam rieči pišem u stisci i hitnji.
- Pun radostnog ganuća mnogo vas sve izreda najsrdačnije
pozdravljam i želim vam od Boga svako dobro i blagoslov.
Provincijal276
Kako je mučki i nijemo mrkla veljačka noć 1945. progutala glavu
Hercegovačke franjevačke zajednice, tako je, moglo bi se reći, u svojim
završnim krvavim operacijama rat pojeo i Franjevačku bogosloviju: „Udarit
ću pastira i stado će se razbjeći“ (Mt 26,31).
***
Za osnivanje i utrnuće Franjevačke bogoslovije presudnu su ulogu
imale dvije militarne, izrazito antiklerikalne ideologije: mazzinijevski je
liberalizam „prisilio“ širokobriješke fratre da 1860. godine oforme studij
filozofije i završni tečaj bogoslovije, a komunističke partizanske čete obilno
su u rano proljeće 1945. sijale smrt, osobito u Hercegovačkoj franjevačkoj
provinciji. Ma koliko bili slučajni, stihijski, parcijalni, povremeni, posve je
pouzdano da su studiji filozofije i teologije oformljeni u širokobriješkome
samostanu uvijek bili regularni i usklađeni s propisima o visokim studijima,
kako onima u franjevačkome redu, počevši od Statuta generalia totius
ordinis minorum studiis regendis novissima (Rim, 1859.), na koje se 1860.
poziva lektor fra Petar Bakula, do onih na koje se 1932. godine poziva rektor
Franjevačke bogoslovije prilikom posljednjega preustroja studija („...to
zahtijevaju Statuta pro studiis regendis i općenite odredbe sv. Crkve“), tako i
pozitivnim zakonima o školstvu državnih vlasti, što jasno potvrđuju
276 SP, sv. 149, f- 30.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
235
Izbor tekstova
konkretni prelasci studenata koji su svoj studij započeli u Hercegovini, a
nastavljali ga na raznim fakultetima diljem Austro-Ugarske i Italije te
kasnije i mnogim drugim državama (Francuska, Njemačka, Švicarska,
Češka, Poljska itd.). Zasada je Franjevačka bogoslovija ne samo najstarija
nego i najdugotrajnija visokoškolska ustanova u Hercegovini.
Izvori i literatura
1. AC, I. i II. - Acta capitularia, Arhiv Hercegovačke franjevačke provincije
Uznesenja BDM, Mostar
2. AFH, III - Acta Franciscana Hercegovinae svezak III. (1850. - 1892.), priredio
B. S. Pandžić, Ziral, Mostar, 2003.
3. Bakula, Petar, Schematismus tipographico-historicus Vicariatus apostolicus
et Custodiae provincialis franciscano-missionariae in Hercegovina pro
anno Domini 1873, Typis Missionis cathol. in Hercegovina, Mostar, 1873.
4. Bakula, Petar, Hercegovina prije sto godina ili Topografsko-historijski
šematizam franjevačke Kustodije i Apostolskog vikarijata u Hercegovini za
godinu Gospodnju 1867., s latinskoga preveo V. Kosir, Mostar, 1970.
5. Brkan, Jure, „Povijesni pregled djelovanja Franjevačke visoke bogoslovije u
Makarskoj“, Franjevačka visoka bogoslovija u Makarskoj250. obljetnica
osnivanja i rada 1736.- 1986., Makarska, 1989., str. 83-100.
6. Demo, Šime - Knezović, Pavao, Čerigajski anđeo, (RECIPE 1), FRAM -
ZIRAL, Mostar, 2007.
7. Dragičević, Pavo, „Osnutak i razvoj današnje franjevačke gimnazije na
Širokom Brijegu“, Prvi izvještaj Franjevačke velike gimnazije na Širokom
Brijegu objavljen na kraju škol. god. 1918.-1919., Mostar, 1919. str. 3-8.
8. Glavaš, Radoslav, „Blagoslov franjevačkog samostana. Otvaranje
bogoslovnog sjemeništa“ Franjevački glasnik, god. IX, Sarajevo, 1895., 21,
str. 330-332.
9. Hoško, Franjo Emanuel, „Nastavna osnova filozofije i teologije u školama
hrvatskih franjevaca“, Samostan Male braće u Dubrovniku, KS - Samostan
Male braće u Dubrovniku, Dubrovnik, 1985., str. 199-215.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
236
Izbor tekstova
10. Jelenić, Julijan, Kultura i bosanski franjevci, sv. 2., Prva hrvatska tiskara
Kramarić i M. Raguž, Sarajevo, 1915.
11. Knezović, Oton, „Prosvjetni rad herc. franjevaca na Širokom Brijegu“,
Napredak - glasilo Hrvatskog kulturnog društva ‘Napredak’ u Sarajevu, god.
VI, Sarajevo, 1931., 5-6, str. 60-63.
12. Knezović, Pavao, „Leo Petrović“, Leo Petrović prvi hercegovački franjevac
doktor znanosti, FRAM -• ZIRAL, Mostar, 2008., str. 15-244.
13. Kosir, Vencel, „Bijeg klerika“, Zbornik Kršni zavičaj- hercegovački
informativni zbornik za vjerska i društvena pitanja, br. 9., Humac, 1976., str.
50-54.
14. Kraljević, Anđeo, „Šematizam Misijske novouspostavljcne kustodije Male
braće od opsluženja u Hercegovini za godinu Gospodnju 1853“, u: Demo,
Šime –Knezović, Pavao, Čerigajski anđeo, (RECIPE 1), FRAM - ZIRAL,
Mostar, 2007., str. 45-94.
15. LC, I. - Liber classificationum Seminarii theologici in Mostar ab an. 1895.-
1937., Arhiv Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM, Mostar
16. LC, II. - Liber classificationum Seminarii theologici in Mostar ab an. 1937.-
1945., Arhiv Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM, Mostar
17. Mandić, Dominik, Osnutak franjevačkog samostana i bogoslovije u
Mostaru (1890.-1895.), preštampano iz Almanaha herceg, franj. Omladine
„Stopama otaca“ 1934/35. strana 10-33, Hrvatska tiskara E P., Mostar, 1935.
18. Pandžić, Bazilije S., Hercegovački franjevci - sedam stoljeća s narodom,
ZIRAL, Mostar - Zagreb, 2001.
19. Papić, Mitar, Školstvo u Bosni i Hercegovini za vrijeme austrougarske
okupacije (1878.-1918.), Veselin Masleša, Sarajevo, 1972.
20. Petrović, Leo, Okružnica broj 813/44, Mostar, 18. listopada 1944.
21. SK - Spisi Kustodije (1844.-1892.), Arhiv Hercegovačke franjevačke
provincija Uznesenja BDM, Mostar
22. SP - Spisi Provincije (1892.-1945.), Arhiv Hercegovačke franjevačke
provincije Uznesenja BDM, Mostar
23. Statuta - Statuta generalia totius ordinis minorum studiis regendis
novissima, Ex typographia Tiberina, Romae, 1859.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
237
Izbor tekstova
24. Statuta - Statuta provincialia Provinciae Hercegovinae fratrum minorum
ordinis, E typographia Croatica Franciscanae provinciae, Mostar, 1926.
25. Šematizmu Hercegovačke franjevačke provincije, Mostar, 1977.
26. <http://hr.wikipedia.org/wiki/Hrvatski__obrazovni_sustav_u__Bosni_i_He
rcegovini>
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
238
Izbor tekstova
Mladen Bevanda
19. NASTAVNA FUNKCIJA VISOKOŠKOLSKIH USTANOVA277
Sažetak
Visokoškolske ustanove, odnosno fakulteti, najviše su znanstvene i nastavne
organizacije, ali i umjetnička, kulturna, društvena središta na kojima se vrši
osposobljavanje za različita područja ljudskoga stvaralaštva. Danas je velika
neravnoteža između nastavne (obrazovne) i znanstvenoistraživačke funkcije
fakulteta. Obrazovanje je, u užem značenju riječi, ispred svih drugih zadaća.
Znanstvena infrastruktura, praksa studenata, oblici i metode rada kojima se potiče
istraživanje - još nemaju potrebne preduvjete. Nedostaju odgovarajući instituti,
zavodi, časopisi, knjižnice, odgovarajuća oprema, praktična nastava i sl. Nastavni je
rad, razumije se, u svakoj konstelaciji presudan pa je nužno kritički razmotriti može
li taj rad biti uspješniji.
Kada je riječ 0 nastavnome radu, nezaobilazni su nastavnici jer su oni temeljni
resursi svakoga odgojno-obrazovnog, odnosno školskoga sustava. Pokretači su i
nositelji promjena, posebice reformskih odredaba. Nije isto znati i poučavati druge
pa je izobrazba budućih odgojitelja osjetljivo i složeno pitanje. Zašto ne reći:
nastavnici imaju presudne posljedice na budućnost društva, naroda?
Mladi se ljudi na fakultetima pripremaju za stručnjake raznih profila, ali i za ljude u
punome značenju: za slobodu, demokraciju, humanost, odgovornost, domoljublje,
kozmopolitizam itd. S obrazovanjem istodobno usvajaju određena temeljna uvjerenja
i stavove, duhovne vrijednosti, sposobnost komuniciranja, dijalogiziranja. Razvijaju
samosvijest, samopouzdanje, samosvojnost kao i sposobnost mišljenja i rasuđivanja
0 objektivnome svijetu.
Stoga je bitno pitanje jesu li studenti uistinu subjekti, stvaraju li se uvjeti za suradnju
277 Zbornik radova sa znanstvenoga skupa održanoga u organizaciji Sveučilišta u Mostaru na Filozofskome fakultetu u Mostaru 22. svibnja 2010. godine, Korijeni i perspektive visokoga obrazovanja u Hercegovini, Fram Ziral, Mostar, 2010.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
239
Izbor tekstova
i optimalan i duhovni razvoj, jer u istinskome odgoju, kazano je, ne bi smjeli
postojati nadređeni i podređeni. Imajući na umu važnost pedagoškoga rada na
fakultetu, ovaj prilog kani potaknuti na razmišljanje i bar malo baciti svjetla na ovu
tako važnu funkciju visokoškolskih ustanova. Pritom se, naravno, ova funkcija ne
može odvojiti od ukupnoga nastavno-znanstvenog rada; ona je integralni dio
nastave, ali je u današnje vrijeme prijeko potrebno imati na umu i ovaj tako važan
segment u sazrijevanju mladih i u ukupnim interakcijskim odnosima na fakultetu.
Važno je pitanje kako se studenti pripremaju za svoju poučiteljsku, pedagošku ulogu.
Kako je organizirana pedagoška, didaktička i metodička teorija i praksa? Ostvaruje li
se trajno pedagoško usavršavanje? Što su danas kompetencije nastavnika i je li on u
lijeku studiranja osposobljen za to?
Ključne riječi: nastava, visoko obrazovanje, pedagoška i metodička teorija i
praksa, trajno obrazovanje.
Mnogo je puta i u različitim prigodama rečeno da su fakulteti najviše
nastavne i znanstvene ustanove. Tu studenti stječu znanja iz mnogih
područja ljudskoga stvaralaštva, osposobljavaju se za učenje, metodologiju
znanstvenoga istraživanja, primjenu naučenoga, ali i za poučavanje drugih!
Danas je upravo nastavna funkcija u središtu jer za
znanstvenoistraživački rad nedostaju sredstva. U okviru nastavne funkcije
može se promatrati obrazovna, odgojna, društvena, kulturna i aplikabilna
dimenzija. Izdvojeno se mogu elaborirati - tek uvjetno - kako bi se što
dublje i što šire osvijetlili pojedini segmenti nastave. No, sve su funkcije u
međusobnome odnosu, jedna drugu dopunja, svaka je važna, pa je najbolje
ako se razvijaju i promatraju integralno. Danas je vidljiva određena
neravnoteža jer su neke funkcije unekoliko zanemarene, ne pridaje im se
potrebna važnost. Bez obzira što je svaka nastava i odgojna, to se u praksi
nedovoljno ističe, posebice kada je riječ o visokoškolskoj nastavi.
Inače, ni prije rata (1991.-1995.) visokoškolska pedagogija, odnosno
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
240
Izbor tekstova
didaktika nije bila razvijena. Doduše, izlazio je časopis Univerzitet danas –
glasilo zajednice jugoslavenskih sveučilišta, pokrenut u Zagrebu 1960.
godine, na čijim su stranicama razmatrana pojedina važna pitanja, odnosno
problemi visokoškolske nastave. Danas je međutim vrlo malo priloga koji
teorijski i empirijski razmatraju problematiku odgoja i obrazovanja na
visokim školama, koji proučavaju metode, oblike i vrjednovanje
visokoškolske nastave.
Nastava je složen proces; to je odgovorna, osjetljiva djelatnost. U
razvijenim zemljama postoji opsežna literatura o pitanjima odgoja i
obrazovanja studenata. Tiskaju se i posebni časopisi za ovu granu
pedagogije, odnosno za ovu populaciju.
U nas je visokoškolska didaktika mlada disciplina iako joj je predmet
nastava i učenje na fakultetima. Nerijetko se važnost nekih nastavnih
područja, odnosno nastavnih predmeta podcjenjuje; smatra se da to i nije
važno za izvođenje nastave jer je, drži se, nastavniku bitno samo znanje iz
struke. Ugledni didaktičar prof. dr. Marko Pranjić kaže:
U nas se predmetnim metodikama na sveučilišnoj razini dobrim
dijelom bave ljudi koji imaju samo predmetna znanja i neko
nastavničko iskustvo a malo je onih kojima su specijalizacije iz
odgojnih znanosti bile povodom da budu nosioci sveučilišnih
metodičkih kolegija, zato su i „znanstvene osnove“ nekih naših
metodika vrlo upitne. One su u najboljem slučaju „primijenjena
znanja“ koja nemaju iza sebe široku odgojno znanstvenu
formaciju svojih autora što bi budućem nastavniku kojemu su
namijenjena omogućilo fleksibilnost, slobodu kretanja,
kreativnost, lakoću u operiranju pojedinim metodičkim, odnosno
didaktičkim postupcima, vrsnoću u sekvenciranju pa i
didaktičkom reduciranju predmetnih sadržaja, multivalentnost
pristupa, evaluacijska znanja, itd., te tako amortizirala, spriječila
neželjena događanja u nastavi što znaju kobno završiti za sve
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
241
Izbor tekstova
sudionike.278
Poznata pedagoginja dr. Jasminka Ledić u svome istraživanju
detektira između ostalih i dva stereotipa vezana za pedagoško obrazovanje
i usavršavanje sveučilišnih nastavnika.279 Prvi stereotip glasi: dobar
znanstvenik u sebi krije i dobroga nastavnika, a drugi: važnost metodike
nastavnoga rada opada s dobi učenika pa po tome principu nije osobito
važno kako se znanja „predaju“ studentima.
Govoreći o neučinkovitosti visokoga obrazovanja, autorica smatra da
je jedan od važnijih razloga za to neodgovarajuće pedagoško obrazovanje.
U nas se uvriježilo mišljenje da je dovoljno poznavati struku, dok
organizacija nastave i sve što se s tim u vezi podrazumijeva nije važna jer
onaj tko poznaje „materiju“ znat će to i objasniti studentima, potaknuti ih i
motivirati na kritičko mišljenje, na samoobrazovanje i sl. Smatra se naime
da umijeća poučavanja dolaze sama od sebe. Istaknuti pedagog prof. dr.
Mujo Slatina s tim u vezi kaže:
Iako je očita činjenica da postoji razlika između nešto znati i
znati tome poučavati, nekima zasmeta ako se ukaže na razliku
između projektanta i učitelja projektiranja, tehnologa i učitelja
tehnologije, agronoma i učitelja agronomije, diplomiranih
matematičara i učitelja matematike, diplomiranih psihologa i
učitelja psihologije, teologa i vjeroučitelja, itd.280
U istome prilogu prof. Slatina piše:
Razvoj kompetencija teacher profesije ključno je pitanje u svakoj
zemlji koja nastoji unaprijediti obrazovni sustav i učiniti ga
dostupnijim i prohodnijim, fleksibilnijim i suvremenijim.
278 M. Pranjić, Didaktika, Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2005., str. 9. 279
J. Ledić, „Pedagoško usavršavanje sveučilišnih nastavnika: Prijedlozi za međunarodni dijalog“, Pedagoški rad, br. 45 (4), 1990., str. 438-443. 280
M. Slatina, Razvoj profesionalnih kompetencija univerzitetskih nastavnika u Bolonjskom procesu, zbornik radova, str. 155-165.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
242
Izbor tekstova
Dugoročno gledano, niti jedna profesija ne ostavlja tako važne
posljedice na budućnost društva kao profesija učitelja.
Ovo nas obavezuje na odgovoran sistemski pristup obrazovanju
za obrazovanje.
Vrijeme kada je svako sa svojim prirodnim osjećajem, bez ikakva
poznavanja odgojnih znanosti, mogao odgajati, obrazovati, poučavati druge
daleko je iza nas. Sve funkcije sveučilišne nastave realiziraju se integralno –
stručna, obrazovana, odgojna, znanstvena, kulturna i društvena dimenzija.
U vezi s tim akademik prof. dr. Mandić napisao je sljedeće:
Sveučilišna nastava potpunije ostvaruje svoju univerzalnu
funkciju kad obrazuje integralni profil stručnjaka, daje sintezu
općih i stručnih znanja, razvija opće i specijalne sposobnosti
(posebno kritičko mišljenje), potiče kreativnost, razvija socijalne
osobine ličnosti, značajne za uključivanje u društvo, svijet rada i
stvaralački odnos prema radu.281
Čini se da su danas nastavni sadržaji svrha i cilj samima sebi, umjesto
da su sredstvo u izgradnji osobe - humane, slobodne, kritične, odgovorne.
Nekima je važno prijeći gradivo, predavati, a za drugo, kako kažu, nisu
zaduženi, odgovorni. Ali izobrazba nije samo pružanje informacija,
zapamćivanje i reproduciranje činjenica. Ako nastavnik nema odgovarajuće
pedagoške kompetencije, onda nerijetko poseže za neprofesionalnim
mjerama, pribjegava voluntarizmu, birokratiziranju, improvizaciji, dolazi
do profesionalne deformacije i sl. U odnosu nastavnik - učenik (student)
često se javljaju konflikti, nesporazumi, pa i oni s težim posljedicama.
Budući nastavnici u tijeku studija ne dolaze do odgovarajuće
pedagoško-didaktičke, metodičke i praktične osposobljenosti pa i to može
281
P. Mandić, Obrazovna i naučnoistraživačka djelatnost u Bosni i Hercegovini, Zajednica univerziteta BiH, Sarajevo 21. i 22.XI.1991., str. 21-30.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
243
Izbor tekstova
biti generatorom problema u odnosima, u komuniciranju. Kad smo
studente četvrte godine nastavničkih fakulteta i akademija pitali jesu li
zadovoljni sadržajem pedagogije, didaktike i metodike, odgovorili su (96%)
da im postojeći sadržaji nisu dostatni. Smatraju da je nužno više sati ove
nastave, a posebno praktičnoga rada u vježbaonicama i hospitiranja.
Naravno, pedagoško-didaktička i metodička osposobljenost nisu čarobni
štapić, nisu panaceum - svelijek, ali taj se vid pripremanja budućih
nastavnika ne može podcjenjivati ni formalizirati.
Profesionalizacija nastavnika po Bolonjskome procesu sastoji se od
dvaju programa: sadržaja predmeta i studija obrazovanja. Studij
obrazovanja ima tri područja: a) studij obrazovnih znanosti; b) studij
metodike i c) školska praksa. Koliko primjerice sati u tijeku studija provedu
budući liječnici, veterinari, inženjeri na praktičnome radu, na vježbama u
laboratorijima, na farmama, klinikama i sl., a koliko budući nastavnici
provedu u osnovnoj ili srednjoj školi?! Koliko su nazočni nastavi u
vježbaonici slušajući druge (kolegice i kolege), a koliko pak sati sami izvode
nastavu?
Govoreći o dobroj nastavi, poznati teoretičar nastave dr. Hilbert
Meyer naglašava: „Praksa se raduje teoriji, a teorija se raduje praksi!“
Razumije se, to ne znači „davati neke gotove recepte, već poticati kako u
pojedinostima rasvijetliti i u cjelini shvatiti taj životni i složeni posao koji
zovemo poučavanje“282. Isti autor definira „dobru nastavu“ i izričito kaže da
nema nastave koja je dobra „sama po sebi“. On smatra da snaga nastave leži
upravo u tome što predmetno učenje povezuje s odgojem. Nakon, kako
kaže, temeljite rasprave s teoretičarima i praktičarima
H. Meyer izdvaja deset obilježja dobre nastave:
1. jasno strukturiranje nastave (jasnoća procesa, ciljeva i sadržaja,
jasnoća uloga, dogovor o pravilima, ritualima i slobodama)
282 H. Meyer, Što je dobra nastava, Erudita d.0.0., Zagreb, 2005.
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
244
Izbor tekstova
2. visok udio stvarnoga vremena učenja (zbog dobre organizacije
vremena, točnosti, podjele organizacijskih poslova, ritmiziranja
dnevnoga tijeka)
3. poticajno ozračje za učenje (zbog uzajamnoga poštivanja, pouzdanja u
pridržavanju pravila, preuzimanja odgovornosti, pravednosti i skrbi)
4. jasnoća sadržaja (zbog razumljivosti postavljenih zadataka,
pouzdanosti tematskoga hoda, jasnoće i obvezatnosti očekivanih
rezultata)
5. uspostavljanje smisla komunikacijom (zbog sudjelovanja u planiranju,
kulture razgovora, rasprava o smislu, dnevnika učenja i povratnih
informacija učenika)
6. raznolikost metoda (bogatstvo tehnika insceniranja, raznolikost
uzoraka djelovanja, varijabilnost oblika nastave i uravnoteženost
velikih metodičkih oblika)
7. individualno poticanje (zbog slobode, strpljivosti i vremena unutarnje
diferencijacije i integracije, analize individualnih postignuća u učenju
i usklađenih planova poticanja, posebnoga poticanja učenika iz
rizičnih skupina)
8. inteligentno vježbanje (zbog osvježivanja strategija učenja,
primjerenih zadataka za vježbu, ciljane pomoći i „za uvježbavanje
poticajnih“ okvirnih uvjeta).
Zaključak
Ovaj prilog želi podsjetiti na važnu zadaću visokoga školstva - na
njegovo pedagoško značenje, jer se obrazovanje ne može ograničiti samo na
posredovanje znanja i sposobnosti za vršenje nekoga posla što je, razumije
se, uvjet i zahtjev svijeta rada. Obrazovanje je međutim više od toga. Nema
nastave bez odgoja, a on je i vrijednosno orijentiran. Odgoj nije ni
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
245
Izbor tekstova
manipulacija ni prisila; on nije ni autoritaran ni voluntaristički. Osim za
svijet rada i stvaralaštva, mladima je nužno pomoći da razvijaju
odgovornost, radne i druge pozitivne navike, da se ponašaju sukladno
pravilima morala, da budu etični, humani, da imaju osjećaj za solidarnost,
kritičko mišljenje, da budu tolerantni, empatični, da imaju razumijevanje
za druge, drukčije, za plemenite vrijednosti.
Vrijeme je zrelo za stvaralačku kritiku, za drukčije paradigme
odnosno za revidiranje pedagoške, didaktičke, psihološke i metodičke
osposobljenosti nastavnika na svim razinama. Zadatci što ih društvo
postavlja pred nastavnike sve su širi, odgovorniji, a s druge strane u tijeku
studiranja nedovoljno se osposobljavaju za kompetencije, za tako
odgovornu i osjetljivu dužnost.
Pedagoška praksa budućih nastavnika više je nego simbolična i
formalizirana. Nužno je verificirati vježbaonice, mentore i savjetnike.
Naravno, za to su potrebne i odgovarajuće financije, ali vrijeme je da se i
nastavnicima omogući napredovanje. Bilo je prijedloga za čak pet stupnjeva
- što je neozbiljno, neutemeljeno jer dovoljno je nakon stručnoga ispita -
mentor i savjetnik - kako je regulirano u Republici Hrvatskoj.
Praktična nastava u vježbaonici osobito je važna za buduće
nastavnike pa je nužno više sati hospitiranja, ali i više sati samostalnoga
izvođenja nastave i nakon toga obvezna kritička analiza nastavnoga sata.
Danas se do tzv. dopunsko-pedagoškoga certifikata dolazi na razne
načine. Nažalost, to se najčešće pojednostavljuje, formalizira se ovaj oblik
nužne izobrazbe nastavnika koji u tijeku studija nisu slušali pedagošku
skupinu predmeta. Zbog oskudice novca gotovo i nema organiziranoga
stručnog usavršivanja ili se to pak svodi na upoznavanje s pojedinim
odlukama, zakonima i si.
Pedagoški časopisi i pedagoška literatura zbog istih razloga rjeđe
navraćaju u školske zbornice i knjižnice. Nužno je afirmirati pedagoško-
Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH
246
Izbor tekstova
didaktičku metodičku teoriju i praksu u cjelokupnome odgojno-
obrazovnom sustavu. Znanstveno-nastavna vijeća na fakultetima još uvijek
ne pridaju dovoljnu pozornost znanstvenomu i nastavnomu razvoju ovih
nastavnih područja. Kakvi su zapravo nastavnički fakulteti bez vježbaonica,
bez pedagoško metodičke prakse? Za to je prijeko potrebno predvidjeti
odgovarajuća sredstva. Poticanje i afirmiranje pedagoško-metodičke teorije
i prakse uvjet je kvalitetnijega osposobljavanja, pripremanja nastavnika za
odgovornu odgojno-obrazovnu zadaću. Jedno od temeljnih zahtjeva glasi:
popraviti status prosvjetnih djelatnika, a kada se to postigne, bit će lakše
privlačiti sposobne pojedince da izaberu nastavničko zanimanje, osigurati
kvalitetnije nastavnike kao i temeljitije trajno stručno usavršavanje. Bolji
materijalni uvjeti potaknut će i na samoobrazovanje, motivirat će
napredovanje, zadržat će uspješne nastavnike.
Vrijeme je da se o ovim pitanjima na sveučilištima i na fakultetima
otvoreno raspravlja i da se stanje počne mijenjati nabolje.
Literatura
1. Kyriacou, Ch., Temeljna nastavna umijeća, Educa, Zagreb, 2001.
2. Ledić, J., „Pedagoško usavršavanje sveučilišnih nastavnika: Prijedlozi za
međunarodni dijalog“, Pedagoški rad, br. 45 (4), 1990., str. 438-443.
3. Mandić, P., Obrazovna i naučnoistraživačka djelatnost u Bosni i
Hercegovini, Zajednica univerziteta BiH, Sarajevo 21. i 22. XI. 1991., str. 21-
30.
4. Meyer, H., Što je dobra nastava, Erudita d.0.0., Zagreb, 2005.
5. Pranjić, M., Didaktika, Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2005.
6. Slatina, M., Razvoj profesionalnih kompetencija univerzitetskih nastavnika
u Bolonjskom procesu, zbornik radova, str. 155-165.