Josip Pavić – (Re)formiranje moderne države: političkoteorijski, ekonomski, socijalni, administrativni i vojni aspekti

Lako bi se moglo utvrditi da je historiografija XX. stoljeća krstila tisuću godina

srednjeg vijeka (možda i nezasluženim) pridjevom ''mračni'' gledajući na postignuća

ranonovovjekovlja kao na temelje moderne državnosti. Laiku, neupućenom u problematiku

povijesnog razvoja, bi se možda učinilo čudnim da, nakon stoljeća polaganog obezvređivanja

institucije kraljevske vlasti diljem Europe, te jačanja autonomije visokog plemstva i njihovih

posjeda, postupno dolazi do pojave onoga što se obično naziva apsolutizmom.

Pod pojmom apsolutizam obično se svi sjetimo Luja XIV. i njegove izjave – l'etat c'est

moi. Ta izjava je dobra polazišna osnova za razumijevanje apsolutizma i nimalo nije čudna za

to razdoblje – kada je kardinal Richelieu, prvi ministar Francuske početkom XVII. stoljeća

izdvojio ''uzvisiti ime kralja među svim narodima do neslućenih visina'' kao jedan od svojih

glavnih ciljeva, nije imenom spomenuo Francusko Kraljevstvo, nego kraljevu osobu.

Institucija kralja tako se, zaslugom sposobnih kraljeva i njihovih savjetnika, transformira – od

maglovite predodžbe udaljenog suverena kojeg se nastoji ograničiti, kralj postaje realni

autoritet, Božji namjesnik i jedini zaštitnik protiv općeg rasula i vječnog ratnog stanja

(''bellum omnium contra omnes''). Unatoč tome što i sam pojam apsolutizma i ono što se pod

njim podrazumijeva (širenje vladarskih ovlasti i utjecaja na svakodnevni život) tendira

prikazivati kralja sa ovlastima kakvog starovjekovnog perzijskog cara, u stvarnosti čak ni

francuski kraljevi nisu imali tolike ovlasti – primjerice, još su u XVII. stoljeću postojale

pokrajine pod francuskom krunom (Provansa, Burgundija, Bretanja, Languedoc...) u kojima je

dvor imao relativno malo utjecaja, bilo u ekonomskom, socijalnom ili administrativnom

smislu, i čija će relativna autonomija pasti tek pred nacionalnom homogenizacijom tijekom

Francuske Revolucije. Također, u Engleskoj će Cromwellova vladavina, ali i ''slavna''

revolucija pokazati da je kralj lako zamjenjiv. Ideja o božanskom pravu vladara polako

postaje prošlost, a potpuno će isčeznuti tijekom XVIII. stoljeća i prosvjećenog apsolutizma,

kada je mnogima bilo jasno da su ''vlade i vladari samo fiktivne tvorevine ljudskog uma''.

Kada se maksimalno simplificirano gleda na period apsolutizma, plemstvo se doima

kao ''glavna žrtva''. Epoha u kojem su plemićki magnati iskorištavali vladare i povećavali

svoje povlastice (eklatantni primjer vladavine Vladislava II. u Ugarskoj, kojeg su zvali ''kralj

Dobže'') bila je gotova. Ovisno o pojedinim državama, plemstvo se ili opredjelilo za

konstruktivnu suradnju s kraljem (Skandinavija), ili je obespravljeno (Rusija), ili se na neki

način povuklo samo u sebe, kao da je potišteno gubitkom moći i (uglavnom svojevoljnim)

Josip Pavić – (Re)formiranje moderne države: političkoteorijski, ekonomski, socijalni, administrativni i vojni aspekti

isključenjem iz trgovine koja je bujala u gradovima. Građanstvo, na neki način prirodni

saveznik kraljeva, postaje osnovica ekonomske politike – gradovi obilno koriste povlastice

koje dobivaju od vladara, a sa ''širenjem Sredozemlja na Atlantik'' primorski gradovi zapadne

Europe postaju sjecišta mnogo širih puteva nego do tada. Čak i sredozemni gradovi

(Venecija) imaju korist od novih otkrića, te će njihov gospodarski pad započeti tek u XVII.

stoljeću, nadovezujući se na demografsku katastrofu koja je pogodila cijelu Europu.

Jedan od modela pomoću kojih su europski vladari jačali svoju poziciju je svakako i

gospodarski model – merkantilizam – koji se temeljio na ekonomskoj samodostatnosti države.

Merkantilizam je dobio zamah sredinom XVII. stoljeća. Nakon što su se europske države

iscrpile u ideološkom Tridesetogodišnjem ratu, Europi je trebala nova gospodarska strategija

koja će revitalizirati devastiranu privredu. Državnim mjerama bi se poticala proizvodnja i

izvoz, a uvođenjem velikih carina bi se smanjio uvoz, koji je po merkantilizmu bio skoro pa

beskoristan. Naravno, odmah se uočavaju minusi takve gospodarske politike – kada bi sve

države izvozile robu, a nitko je ne bi uvozio, stvorio bi se zanimljiv vakuum u koji bi odlazio

taj proizvodni višak. Države su taj problem rješavale različitim ''varijantama merkantilizma''

(Colbertov ''kopneni'' u Francuskoj, ''proizvodni'' u Engleskoj, kameralistička varijanta u

njemačkim zemljama), ali i ratovima. Izuzetno je zanimljivo konstatirati da je prvi

internacionalni konflikt koji je počeo nakon Tridesetogodišnjeg rata (posljednjeg velikog

europskog konfesionalnog rata) bio trgovačko – ekonomski rat dvije gospodarske supersile

tadašnjeg vremena, Engleske i Nizozemske.

Tadašnju ekonomsku politiku i razvoj praktički je nemoguće proučavati bez uvida u

administrativne reforme. Temeljni postulat praktički svih ranonovovjekovnih vladara je bio

isti – potreba za sredstvima i novcem. Gradili su se velebni dvorovi, pokretali ratovi, nametala

gospodarska politika i subvencioniralo se proizvođače, a kraljevski ministri financija su

morali smišljati nove maštovite načine kako prikupljati poreze. Opsežne upravne reforme su

se pokretale diljem Europe (Habsburška Monarhija, Pruska), a zajednički ciljevi su im bili

potiskivanje starog feudalnog sistema upravljanja, centralizacija i osnivanje različitih komora,

vijeća i zemaljskih vlada, sve u cilju punije državne blagajne. Reforme su u većini slučajeva

bile umjereno do znatno uspješne: Luj XIV. je veliki oslonac imao u državnim činovnicima i

skupljačima poreza, koji su uglavnom dolazili iz građanskog sloja, dok je u isto vrijeme

velikaše iz provincija naseljavao i zabavljao u Versaillesu kako bi ih spriječio da se miješaju u

Josip Pavić – (Re)formiranje moderne države: političkoteorijski, ekonomski, socijalni, administrativni i vojni aspekti

unutarnju politiku; pruski su, pak, knezovi i kasnije kraljevi štedljivom merkantilističkom

politikom, pametnim administrativnim reformama i agresivnom militarizacijom tu malu

izbornu kneževinu u samo stotinjak godina pretvorili u glavnu silu Svetog Rimskog Carstva.

Pruska nije bila jedina država koja je shvatila potrebu reorganizacije vojske. Početkom

XVI. stoljeća diljem Europe u ratovima su se borili isključivo plaćenici (lako je uočljiv

primjer Škota koji su se borili gdjegod su stigli, na bojištima Francuske u Stogodišnjem ratu,

preko Njemačke sve do Poljske za vrijeme ustanka Hmeljnickog). Prvi značajni vojni

reformatori bili su nizozemski ''stadtholder'' Maurice Oranski i švedski kralj Gustav II. Adolf

Veliki, koji su shvatili prednosti inteligencije, discipline i intenzivnog vježbanja u vojsci, za

razliku od dotadašnje prakse koja se očitovala samo u velikom broju vojnika. Njihove

postulate će, više od stoljeće kasnije, usavršiti pruski kralj Fridrik Vilim I. (der

Soldatenkönig) i njegov sin Fridrik II. Veliki.

Rani novi vijek promijenio je i sliku običnih ljudi o funkcioniranju svijeta koji ih

okružuje. Iako je proces ''raščaravanja svijeta'' započeo još za vrijeme kasnog srednjeg vijeka,

tek će s pojavom prosvjetiteljstva početi doba, ne samo moderne države, nego i modernog

razmišljanja. Osim klasičnih ishodišta prosvjetiteljske misli (''europska kriza savjesti'',

sekularizacija, zamjena teološkog sa kritičko – propitivačkim), na ''duh misaone slobode''

zasigurno je utjecao i ekonomsko – demografski oporavak, čak i polet, koji je Europa

doživjela krajem XVII. stoljeća i koji se kontinuirano nastavio kroz XVIII. stoljeće.

Prosvjetiteljska misao se ubrzano širi kontinentom, te je mnogi europski vladari prihvaćaju

pod formom prosvijećenog apsolutizma – država se počela shvaćati kao neka vrsta društvenog

ugovora podanika i kralja, koji je, umjesto neograničenog suverena, postao ''prvi sluga

države'' te mu je glavna zadaća bila briga o zadovoljstvu njegovog naroda. Primjer

prosvjetiteljskog apsolutizma (vladavine Fridrika Velikog u Pruskoj, te Marije Terezije i

Josipa II. u Habsburškoj Monarhiji) izvrsno pokazuju utjecaj prosvjetiteljske misli –

intenzivna birokratizacija, formiranje novih terirorijalnih jedinica, novi porezni sustavi, edikti

o vjerskoj toleranciji i opća školska obaveza samo su neke od pokrenutih reformi. Zanimljivo

je primjetiti da, dok se Marija Terezija i Fridrik Veliki trude reformirati i modernizirati državu

i ''usrećiti ljude'', čini se da francuski vladar Luj XV., koji vlada domovinom najistaknutijih

prosvjetitelja, ima potpuno druge namjere (''Zar je dopušteno zaboraviti da u samoj mojoj

Josip Pavić – (Re)formiranje moderne države: političkoteorijski, ekonomski, socijalni, administrativni i vojni aspekti

osobi počiva suverena vlast... da su sva prava i interesi nacije.... nužno spojeni s mojim i

nalaze se u mojim rukama.'').

Poseban oblik vladavine razvio se u Engleskoj – još od XIII. stoljeća i Magna Carte

kralj je moć dijelio sa plemstvom, odnosno institucijom parlamenta. Pokušaji uvođenja

apsolutizma tijekom XVII. stoljeća završili su kobno po kraljeve: Karlo I. je izgubio glavu u

borbi protiv republikanaca, a Jakov II. je u ''slavnoj revoluciji'' svrgnut s prijestolja. Njegov

nasljednik, Vilim III. Oranski je poznatim dokumentom ''Bill of Rights'' potvrdio i proširio

prava parlamenta, čime je formirana moderna ustavna država, kao i trodioba vlasti

(zakonodavna; izvršna; sudska). Engleska će, kako se pokazalo, znatno profitirati od ovakvog

državnog uređenja te će se tijekom XVIII. stoljeća pretvoriti u prvu svjetsku silu.

Sagledavajući i sumirajući sve ove promjene koje su se dogodile u

ranonovovjekovnom društvu, nije ni čudno što se na engleskom jeziku taj period naziva

''early modern period''. Pokazalo se, na primjeru Engleske i sa druge strane Rusije ili Poljske,

da je pad feudalnog sustava bio ključan čimbenik razvoja većine država. Od XVIII. stoljeća

se počelo ratovati za razloge koji nisu bili samo ideološki – ratovalo se za povlastice, carine,

po prvi puta se počelo ratovati za teritorij umjesto za stanovnike (pa tako bilježimo i prve

pojave čvrstih granica). Sve te promjene utrle su put Francuskoj Revoluciji, ''Proljeću Nacija''

i ostalim procesima tijekom XIX. (''najdužeg'') stoljeća.

Josip Pavić