Kardinal Alojzije Stepinac

7/26/2019 Kardinal Alojzije Stepinac

1/22

Kardinal Alojzije Stepinac uzor sveenika

KRATICE:

VJD Dnevnik Josipa Vranekovia, kraikog upnika, rukopis u Arhivu Postulature bl.

Alojzija Stepinca u Zagrebu, sv. I.V.

DNAB Dnevnik nadbiskupa dr. Antuna Bauera, rukopis u Arhivu Postulature bl. Alojzija

Stepinca u Zagrebu, sv. VII.

BATELJA BATELJA, J.,ivjeti iz vjere. Duhovni lik i pastirska skrb kardinala Alojzija Stepinca,

Zagreb, 1990.

BENIGAR BENIGAR,A., Alojzije Stepinac hrvatski kardinal, Zagreb, 1993.2

POSITIO Congregatio de Causis Sanctorum, P. N. 1762.,ZAGREBIEN. Beatificationis et

canonizationis Servi Dei Aloysii Stepinac, S. R. E. Cardinalis, Zagrebiensis

archiepiscopi (18981960). Positio super martyrio, sv. I.IV., Roma, Tipografia

Guerra s. r. 1., 1996.; dokumenti prikupljeni za proglaenje blaenim i svetim

kardinala Alojzija Stepinca i ugraeni u njegov ivotopis te svjedoanstva svjedoka

na crkvenom suditu koje je utvrivalo glas svetosti i muenitva koji je pratio

njegov ivot i smrt (fama sanctitatis et martirii).

ivot blaenog Alojzija Stepinca prepoznatljiv je po pet njegovih znaajnih izjava.Prva je vezana uz njegovu mladost i obiljeena eljom da se u njegovu ivotu sve dogaa u

skladu s Bojom voljom: Neka bude onako, kako Bog to hoe!

Druga je izbor sveenikog poziva po kojem se elio suobliiti Isusu Kristu i navijestiti ga

ljudima, a oitovao ju je rijeima: Imati i drati se dragoga Isusa, onda sve biva lako!Tu je misao

esto ponavljao uz spominjanje knjige Nasljeduj Krista:Tko prianja uz stvorenje, propast e s

njime, a tko se dri uz Boga, kraljevat e s njime!

Treom je obiljeio svoje biskupsko sluenje, kad je za geslo uzeo rijei Sv. pisma: In Te,Domine, speravi! U Tebe sam se, Gospodine, pouzdao! (Ps 31,1).

etvrtu je ivotnu misao izgovorio na suenju godine 1946. Naime, dok je javni tuitelj

izvodio lane svjedoke i krivotvorio dokumente, bl.je Alojzije svoje djelovanje branio rijeima:

Moja je savjest ista (). Ja bih bio nitarija, kad ne bih osjetio b lo hrvatskog naroda () koji

ima pravo na slobodu i nezavisnost kao i svaki drugi narod.

Petu misao, ivotno prepoznatljivu za njegovu osobu, uli su nazoni uz njegovu samrtnu

postelju.Bilo je to u srijedu, 10. veljae 1960., u 14 sati i 15 minuta, kad je molei Oena, nakonizgovorenih rijei: Fiat voluntas tua! Budi volja tvoja, poao na Boji sud.


2/22

Sve su te misli plod njegove ive vjere u Isusa Krista kojeg je proslavljao krsnim pozivom i

sveenikim sluenjem. Drao je da je sveenitvo osobit Boji dar i zato je vie puta ponovio:

Kad bih se jo jednom rodio, izabrao bih sveeniko zvanje. Tu je ovjek, na milosni nain,

najblii Bogu. Stoga, napominjao je, krtenik ne moe uiniti veeg dara svojoj obitelji, Crkvi

i narodu svome, nego li sveenikim sluenjem.

Promotrimo to sluenje i taj dar u ivotu blaenog Alojzija Stepinca u Godini sveenitva,

koju Katolika Crkva proslavlja povodom 150. obljetnice roenja svetog Ivana Marije Vianneya,

upnika u francuskom mjestu Ars, da nam bude poticaj na molitvu da oni krtenici koji su

obiljeeni sakramentom sveenikog reda i koji se velikoduno na to odluuju iz dana u dan budu

to sliniji Kristu Gospodinu koji ih poziva, izabire i posveuje s ciljem da budu uitelji, posvetitelji

i predvodnici Bojeg naroda.

DJEAKO I MLADENAKO DOBA

Alojzije Stepinac rodio se 8. svibnja 1898. u Brezariu, selu koje pripada upi Krai.

Njegovi su roditelji bili Josip i Barbara, r. Peni. Otac se dvaput enio. U prvom braku, s udovicom

Marijom,r. Matko, imao je etvero djece:Bili su to Josipa, Maksima, Terezijai Barbara. Kad je

nakon etvrtog poroda Marija umrla, oenio se Barbarom,r. Peni. U tom drugom braku rodilo se

osmero djece: Roza, Juro, Josip, Marko,Alojzije-Viktor, tefanija, Mijo i Mato. Alojzije je dakle

peto, odnosno deveto dijete u obitelji. Krten je drugog dana nakon roenja. Po elji roditelja krtenje pod imenom Alojzije, ali mu je upnik po obiaju mjesta dodao ime sveca tog dana Viktor.

Sakrament potvrde primio je 25. svibnja 1905., a neto ranije prvu svetupriest.

U krugu obitelji i u koli

Njegovi su se roditelji s djecom preselili iz Brezaria u Krai 1907. godine. Tu je Alojzije

zavrio i osnovnu kolu.

Rastao je kao i sva druga djeca. Volio je igru, a osobito kupanje, to e ostati njegova

znaajka cijelogivota. Kupina, rjeica koja tee kroz Krai i njegova polja, za njega je bila mali

raj. S radou se sjea kako su kao djeca, on i prijatelji, znali glave namazati blatom, u koje bi

ubacivali perja i onda kao Indijanci skakali u vodu. Prirodne ljepote Kraia i okolice ulijevale su

mu posebnu ljubav prema prirodi, to e ostati jo jednom osobinom njegova ivota.

Meu vrnjacima isticao se osjeajem za pravdu, istinu i nadasve za pobonost. Poput

mnoge djece, i on se s radou sjeao pojedinih zgoda iz svog ivota,pa i onih koje ostavie

brazgotine na tijelu. Tako je pripovijedao o nezaboravnim batinama kojima ga je otac jednog


3/22

danaobdario.Nikada u ivotu, prisjea se, nisam dobio toliko batina! to je bilo? Dan prije

jedna djevojica mela [istila] je sobu uiteljice i uzme joj sa stola zlatni prsten. Na putu iz kole

ponudi ga meni. Mislio sam da ga je dobila na tomboli za gro. Uzmem ga i predam ga Miji

Stepincu kojije prolazio na kolima. Kod istrage mala je rekla da ga je predala meni. I tako sam

ispao kriv pred ocem.1

I drugijeput u koli dobio batina samo zbog toga to nije elio odati imena krivacakoji su u

odsutnosti uitelja pravili nemir, a Alojzije ih po dolasku uitelja nije htio prokazati.

Njegov kolski kolega Stjepan Puli sjea se Alojzija kao odvanarecitatora koji jesnano

i zanosno deklamirao na priredbi u koli pjesmu s nezaboravnim stihovima: 'Ja sam junak do Boga,

ne bojim se niega!'2

Oev muevan stav u ivotu i njegova molitva udahnjivali su u Alojzijevo srce kako

odlunu vjeru,tako i djelatnu ljubav. Moliti nije lako. Kad bi nas otac, pripovijeda on, pozvao

na zajedniku molitvu, triput je lake leati nego moliti.3On se ipak znao svladavati i jaati svojuvolju i tim malimvjebamapostao je ovjek velike molitve.

Tome je pridonijela i majina ljubav i njezina velika krunica, koja je tako esto bila u

njezinim rukama. Sam Alojzije svjedoi o neizbrisivoj uspomeni iz najranije mladosti. Bila je to

slika Marije Pomonice, koju je majka Barbara donijela kao vjenani dar. Pred tom je slikom

gorjela uljanica dan i no. On bi veselo poravnavao iak i mijenjao ulje u svjetiljci, a za svibanjske

i listopadske pobonosti donosio je cvijee i kitio tu sliku Majke Boje.

Upravo arobno svjetlo uljanice snano je djelovalo na njega i udesno ga pratilo nanjegovim ivotnim iskuenjima, na ratitu, na studiju u Rimu, posebno kao osuenika u Lepoglavi.

Osjeao se upravo blaenim kad je mogao tu sliku smjestiti iznad svoga uznikog kreveta u

kraikom suanjstvu i tako biti zagledan u lik Majke Boje.

Zaudo se ta uljanica, kad mu je kao djeaku jednom ispala iz ruke na beton, nije razbila.

Snani djetinji dojmovi tako su ga proeli da je zaelio da nad njegovim odrom ne bude drugog

svjetla osim ove lampice ni drugog ukrasa osim slike Gospine, pred kojom je od ranog djetinjstva

dobio milost tovanja Bogorodice.4

Na njegovu pobonost prema Majci Bojoj utjecala su sveana upna slavlja: Gospe

Lurdske Bezgrjene i Majke Boje alosne, kao i hodoaa u Dol, Volavje, Jastrebarsko, a

posebno pjeaki pohod Majci Bojoj Bistrikoj. Pjesme, molitve, osobito moljenje krunice,

duboko su se urezale u njegovu duu.

1VJD, sv. III., 18. veljae 1957.2

Isto, 29. svibnja 1957.3Isto, 4. oujka 1957.4Isto, sv. I., 10. sijenja 1952.; sv. III., 24. studenog 1955.


4/22

Od majke je primio ljubav prema molitvi krunice. I to je tako snano usvojio da je

moljenjemte molitve i njezinim irenjem postao veliki apostol krunice u 20. stoljeu. Sjea se on

sam, po pripovijedanju drugih, kako mu je majka, dok je jo bio u kolijevci, preko bijelog pokrivaa

stavila svoju veliku krunicu. upnik koji je doao u posjet njegovoj obitelji, videi to, ree: Pa

kako ne bu svetac, kad ve sad moli!5

Majka Barbara eljela je imati sina sveenika. I oko joj zapne za Alojzija. Zato ba za

njega? To je njezina majinska tajna, ali jo vie tajanstvenost Bojih nakana. injenica je da je ona

od njegova roenja do svoje smrti, punih pedeset godina, odravala post i nemrs svake srijede,

petka i subote. On sam pripovijeda: Koliko toga se kuhalo i peklo kod nas, kolike svadbe,

sveanosti, teaci, gosti, protenja! Svaki puta ona je sve u kuhinji vodila, ali nikada kroz pedeset

godina nije u te dane ni okusila mesa i postila je. Poela je dok sam bio jo dijete, a s nakanom da

budem sveenik.6To je nastavila i kad sam postao sveenik,da budem dobar sveenik, i kad sam

postao biskup, ona nastavlja svoj zavjet. A nikada ni jednom rijeju nije mu otkrila svoj zavjet, dabi ga nagovarala da postane sveenikom.

Alojzije srednjokolac

Po preporuci upnika Stjepana Huzeka Alojzije je nakon zavrenogaosnovnog kolovanja u

Kraiu nastavio srednjokolsko naukovanje u Zagrebu. Budui da je veleasni Huzek pratio

opeljudski i intelektualni razvoj svakogapojedinog djeteta, pri zavretku svake kolske godineodabirao bi najbolje mladie i slao ih na daljnje naukovanje. Njegovim poticajem ohrabren i

osobnom eljom privuen, Alojzije je krenuo putem sveenitva. Zagrebaka nadbiskupija tada nije

imala vlastito malo sjemenitepa su sjemenitarci do 6. razreda gimnazijestanovali u orfanotrofiju

(domu za siromanu djecu) u Vlakoj ulici u Zagrebu. Gimnazijske nauke zavrio je u gimnaziji na

Gornjem gradu.

Alojzije se, premda po prirodi zatvorene naravi, ubrzo uklopio u ivot zajednice. Bio je

primjereniji po vladanju negoli po uspjesima u uenju. Radovao se kad je dobio izvrstan, ali bio je

zadovoljan i s prolaznom ocjenom. Oni koji su ga poznavali uoili su da rado prata nanesene mu

nepravde i da spremno priskae u pomo tamo gdje jeza tobilapotreba. Resile su ga jaka volja i

iskrena pobonost. Kako u obvezi prema dunostima, isticao se i u sportskim aktivnostima; uz

nogomet, rado je i kuglao.

Po zavretku estog razreda gimnazije preao je u Nadbiskupsko sjemenite na Kaptolu.

Sada je ve zreliji i u pozivu sigurniji i, po svoj prilici, bio je odluio postati sveenikom.

5Isto, sv. I., 10. sijenja 1952.6Isto, sv. II., 10. sijenja 1952.


5/22

Vojni obveznik

Po tadanjoj uredbi Austro-Ugarske Monarhije pripravnici za sveeniki stale bili su

osloboeni vojne obveze. No, u vrijeme kad Alojzije zavrava gimnaziju,taj je zakon ukinut. Stoga

on, nakon uspjeno poloene mature 26. lipnja 1916., nakratko pohaa rodni dom, pozdravlja

najblie u obiteljite istog dana zapoinje slubu kod 96. karlovake pukovnije u Karlovcu. Dabi

sauvaovjeru i da bi provodio ivot u skladu s kranskim moralnim naelima, u Karlovcu je ee

molio pred oltarom Majke Boje Lurdske u franjevakoj crkvi Presvetog Trojstva.

O tome je sam posvjedoio piui iz kraikog suanjstva p. Sreku Majstoroviu 22.

svibnja 1957.: Drago mi je, da ste uredili Gospinu kapelu. I ja sam tamo mnogo puta kleao za

vrijeme prvog svjetskog rata, kad sam sluio vojsku u Karlovcu i odatle otiao na ratite. Uinite

sve to je u Vaoj moi, da se rairi pobonost Majci Bojoj u tom svetitu!

U mjesecu srpnju 1916. Alojzije odlazi iz Karlovca na estomjeseni asniki teaj u Rijeku.Teko su ga se doimale Bogu mrske psovke, besramni govori i postupci vojnika koji su provodili

razvratan ivot. Za ouvanje vjere i vjernosti kranskim moralnim naelima on se nedjeljom

uspinjao po 561 stubina Trsat, u znamenito svetite Majke Boje Milosti i tu vrue molio da ga

Majka Boja uva vjerna i ista usred valovlja psovki i nemorala.

Na bojinici 1. svjetskog rata

Nakon zavrenoga skraenog asnikog teaja Alojzije je 20. veljae 1917. otiao kao

asnik kadet austro-ugarske vojske na talijansko ratite. U ratnikim uvjetima, promaknut u

asnika, nastojao je sauvati iskrenu vjeru i potovanje prema svakom vojniku. Znao je i fiziki

reagiratiako se koji od njih vladao nedolino ili razvratno. Tako se jednom dogodilo da je neki

vojnik izveden na sud jer je sprijeio asnika u pokuaju silovanja jedne djevojke. Na takav gnusan

in Alojzije je reagirao osjeajem istinske zatite ljudskog dostojanstva i pravde. Kad se bude

nalazio u suanjstvu u Kraiu, svoje gnuanje, ali i zastupanje moralnih naela glede toga sjeanja

iz talijanskog bojita posvjedoit e rijeima: U meni je neto uskipjelo. Da sam ga ja naao u

takvom inu, moda bih i ustrijelio takvu zvijer, sjetivi se, kako bi meni bilo, kad bi moju sestru

netko silovao. Bio sam tamo zapovjednik strae, odluno zagovarao nedunog vojnika i bio je

osloboen.7

Alojzije je sve vrijeme boravka na talijanskom ratitu pokazivao ljudsku i kransku dobrotu

prema svakom vojniku. Kad je na ratite doao otac osmero djece, neki brko, Zagorac, bijae mu

7Isto, sv.I., 6. sijenja l953.


6/22

ao da takav pogine pa ga je nastojao zatititi. Najprije ga je uzeo za posilnoga, a zatim mu je

isposlovao kratak dopust s kojeg se brko nije vie vratio.8

I prema neprijateljima pokazao se ljudski. Njegov nain postupanja u vojsci pokazuje

primjernu kvalitetu ljudskosti i otkriva kako se u mislima, dui i srcu vojnika potuje ljudska osoba,

ali i raskrinkava izopaenost onih koji zamiljaju ratove i potiu okrutnost vojnika.

Jednom je pala obilna kia i voda se slijevala u talijanske rovove. Da se ne utope, vojnici

izioe van. Ovako je on prosuivao taj dogaaj: Mogli smo ih postrijeljati jednim mitraljezom.

Ali, ne! Kakvo ti je to junatvo pucati na ovako postradale? Ni jedan metak nije ispaljen.Ispriao

je jo jedan doivljaj:Pred naim rovom virila je noga jednog zakopanog vojnika; naredio sam

jednom vojniku iz Karlovca da ga zakopa. On nasmijan izie na istinu, pozdravi Talijane: 'Buon

giorno! Dobar dan!' Oni se malo smetu, ali nisu reagirali. Tako je moj vojnik mogao mrtvog

vojnika posvema zakopati.9 Dogaalo se i to da su Alojzijevi vojnici dobacivali cigarete

talijanskima, a ovi su im opet uzvraali naranama.Sadraji pisama to ih je Alojzije tada pisao puna su zahvalnosti i za dar vjere koja ga je

jaala u potekoama vojnikog ivota i kunjama te tjeila u neizbjenim susretanjima sa smru.

Nekoliko dopisnica to ih je uputio sjemeninom kolegi Tomi Koutiu, kasnijem upniku u

Markuevcu, odraz su eznua za sjemeninom sredinom, Zagrebom, Hrvatskom, ali i

svjedoanstvo kako je gimnazijski nauk u njemu postavio solidne temelje.

Na dopisnici,datiranoj 3. listopada 1917., Alojzije je zapisao: Znam, da ve misli da su

me otpremili rogati uHag[pakao]. Ali nee grom u koprive do sada. Jo je Bog na nebu. Ve sivaljda uo iz novina kakva je situacija. Sad sam se malo oivio. Krasna zemlja. Jo je sve zeleno.

Dani krasni, samo noi hladne, ali zato ima u izobilju odijela i hrane. Pa kad jo k tomu zagrmi: 'Oj

Banovci', 'Lijepa naa', 'Kano mi gora' onda misli da si usred Zagreba na kakvim demonstracijama.

Da Bog da samo da doem o Boiu na dopust.

U talijanskom zarobljenitvu

Alojzije se s jezom sjea bitke na Piavi dana 15. lipnja 1918. Austrijski su vojnici preli

rijeku Piavu. Ratni je plan bio savreno razraen. Radilo se o odlunoj bitci. Obrat se dogodio onog

trenutka kad su dvojica austrijskih vojnika plan ratovanja odali Talijanima. Bili su to jedan katolik

iz Sarajeva,Ajvazovi, i Srbin Popovi. Ubrzo su se Alojzije i njegovi vojnici s ostalom vojskom

nali u okruenju, neizbjenom neprijateljskom obruu. Poginulo je oko 30.000 vojnika. Od

Alojzijevaodjeljenja ostala susamo sedmoricavojnika. Sjea se kako je i smjedva spasio ivu

8Usp. isto, sv. III., 10. oujka 1957.9Isto, sv. V., 11. studenog 1958.


7/22


8/22

Te odlomke iz Alojzijevih pisama stric je Matija, za pobudu drugim mladiima, osobito

onima koji se pripremaju za sveenitvo, objavio u asopisu Korrespondenz sveenikoga

molitvenog udruenja u Innsbrucku. Iz godine 1916. potjeu ove misli: Danas predveer, po prvi

puta poi u na stavnju.11Kako to hoe dobri Bog, tako e on i sada bdjeti nada mnom i dopustiti da

te dane dobro proivim. Kako on odredi, biti e najbolje.

Godine 1918. objavljena su dva odlomka koja su, premda izgovorena drugim rijeima,

slona sa zapisom iz godine 1916. jer opetovano izriu njegovo predanje u volju Boju. Prvi

odlomak glasi:Nakon to smo napustili poprita naih prijanjih ratita, gdje je rat bio jo sasvim

podnoljiv, moramo se priviknuti na mnogo tee uvjete ratovanja.12Ali, pod zatitom Presvetog

Srca Isusova i s vjernikim pogledom na Pobjednika smrti i pakla, borit emo se i nadalje i

pobijediti. Neka bude onako, kako Bog to hoe! elim se iskreno preporuiti, i u nadolazeem

vremenu, u Vae sveenike molitve.

Drugi je zapis kratak, ali alojzijevski sroen: Za nas u vojnikom odijelu to znai sveprimiti iz Boje ruke. To je najbolji put u ovim stranim vremenima.

Znaajni su odlomci iz Alojzijevih pisama s bojinica. Oni govore o njegovuposvemanjem

predanju volji Bojoj. Naime, on ee ponavlja misao: Kako hoe dobri Bog, i kako on odredi bit

e najbolje.

Odlomak iz pisma upuenog god. 1917. stricu mons. Matiji Stepincu gotovo je istovjetan,

zapisan gotovo od rijei do rijei u pismu upuenom o Boiu 1923. djevojci Mariji Horvat s kojom

je bio nakanio osnovati obiteljsko zajednitvo, a glasi: Pod zatitom Presvetog Srca Isusova i svjernikim pogledom na Pobjednika smrti i pakla, borit emo se i nadalje i pobijediti.13

Opet u rodnom domu

U proljee 1919. Alojzije javlja roditeljima kako uskoro dolazi kui. U svima otpone

radosno iekivanje. Pred roditeljski dom dovezao ga je gosp. Grnwald, vlastelin u Zorkovcu, koji

bijae dobar prijatelj Alojzijeva oca. No ubrzo nakon isprianih ratnih dogaaja, s tjeskobnim

ratnim uspomenama i prosuujui svekoliku zbilju ivota, Alojzije odlui ne poi opet u

bogosloviju i postati sveenik.

Znakovite su tadanje njegove rijei: Idem bilo kuda, u bilo koje zvanje, samo u bogosloviju

ne!14Zato je Alojzije donio za mnoge tako neoekivanu odluku? Nije iskljueno da su ratne

grozote ostavile dubok trag u njegovoj dui, kao to su ga posljedino namrle njegovuKraiu za

11Regrutaciju.12

Sbojinice oko Gorice preao je na rijeku Piavu.13Odlomci iz Alojzijevih pisma s bojinice 1. svjetskog rata objavljeni su u BATELJA, str. 74.82.14VJD, sv. I., 10. sijenja 1952.; usp. sv. III., 4. oujka 1957.


9/22

koji je upnik vl. Stjepan Huzek zabiljeio: Posljedice rata su bogohulstvo, bezvjerstvo i prezir

sveenika!15Zapaao je i pomanjkanje discipline meu sveenstvom. Osim toga, mnogi njegovi

kolege iz sjemenita, koji nisu otili na ratite, nakon rata su napustili bogosloviju. Osobno je susreo

nekoliko sveenika koji su ivjeli u raskoraku s obvezama svog poziva i nisu davali dobar primjer

pripravnicima za sveeniki poziv.

Sve je to Alojzije duboko proivljavao i u tom svjetlu sebe prosuivao i zakljuio: Gledao

sam ovdje u blizini nekoliko alosnih primjera sveenikog ivota. Bojao sam se zato, da ne bih

kojom nesreom krenuo njihovim putem; odluio sam: 'Radije ne biti sveenik'.

Ponosan zbogkatolike vjere

Pokraj svih kunja njegova je vjera u nadnaravnost sveenikog poziva ostala

nepokolebljiva. On se i nadalje odgovorno pripremao za ivotne bitke i svjesno se ugraivao uzbilju svakodnevnog ivota. Ujesen 1919. upisao je Agronomski fakultetu Zagrebu kako bi nakon

zavrenognaukovanja mogao preuzeti oevo gospodarstvo. Zaudo, ve nakon prvog semestra

prekida studij, vraa se u Krai, gdje se gorljivo ukljuuje u poljodjelstvo, primjenjujui odvano

kranska naela ivota.

On moli i radi. To mu je geslo kojem e ostati vjeran itavaivota: rad i molitva. Ta se dva

imbenika ivota upotpunjuju poput vesala u barci: Ako nedostaje jedno ili drugo, nazaduje se.16

Dok je u jednoj ruci drao krunicu, u drugoj je drao uzde i upravljao konjima dok bi polazio upolje ili odvozio vino na prodaju u Karlovac.

Svoje je vjerniko dostojanstvo izgraivao kao student agronomije radom u akademskom

drutvu Domagoj, a u Kraiu, nadahnut mislima iz Zlatne knjige hrvatske orlovske omladine,

postao je vrlo zauzet u djelovanju omladinskoga gimnastikog drutva Orlovi. Kao njegov lan

sudjelovao je na meunarodnom orlovskom sletu u Brnu 1922. godine nosei, u narodnoj nonji, u

sveanu mimohodu hrvatsku trobojnicu. Sudjelovao je i na orlovskom sletu u akovu 1924.

Duboko prodahnut katolikim naelima irio je meu narodom katoliki tisak, osobito izdanja

MOSKA (Moderne socijalne knjinice), osnovao je i vodio tamburaki sastav te vrlo zapaeno

djelovao u mjesnom Vatrogasnom drutvu.

U roditeljskom su ga domu svi voljeli jer i on bijae dobar svima. Slonost u dobru,

meusobno potovanje i obiteljsko zajednitvo proimalo je sve lanove obitelji tako da se nije

zapaalo ni osjealo da u kui ive i djeca iz prvog oeva braka. Posvjedoanstvu ukuana mlaa

su ga braa doivljavala kao svojeg odgojitelja, a i on je bio posluan i u svemu vrlo usluan.

15Spomenica upe Presvetog Trojstva u Kraiu.16To su misli iz zbirke propovijedi koje je kardinal Stepinac sastavio pod naslovom: Propovijedi na Stari Zavjet.


10/22

Svoj je znaaj jaao odricanjem, volju samoprijegorom, a organizam Kneippovom

metodom. Masirao se snijegom i ledom, a na Novu godinu 1923. okupao se u rijeci Kupi.

Ponovno pred ivotnom odlukom

Mladi se Alojzije svojski dao na rad na gospodarstvu. Nije se gledalo na vremenske prilike;

jednakom je upornou radio zimi i po kii, po lijepui olujnuvremenu.

Ocu se svidjelo to je Alojzije svojski prigrlio rad na poljodjelstvu. No gospodarske prilike i

Alojzijeva dob traile su da i on konano sagradi svoje vlastito ognjite. Stoga mu je otac

preporuivao estitu djevojku iz obitelji Bari u Karlovcu, s kojom je bio povezan vinskom

trgovinom. Kad je Josip shvatio da Alojzije ne prihvaa preporuenu djevojku, svjetova ga ponuditi

brak djevojci iz obitelji Medven iz upe Prekrije. Alojzije je i tu ponudu otklonio. U objema

oevim ponudama otkrio je njegovu elju za stjecanjem kua, uma i uveanjem gospodarstva, a onse tome najmanje radovao. On se i u pripremi za brak ponaao kao vjernik.

Razmiljajui o djevojci s kojom e u potpunosti dijeliti zajednitvo vjerskog ivota i

uvjerenja, odluka je pala na Mariju Horvat koja je, dok joj otac bijae uitelj u koli u Kraiu i

orgulja u upnoj crkvi, redovito dolazila na misu i pjesmom slavila Boga. Toj e djevojci oitovati

branu ponudu.

Od osamAlojzijevih pisama djevojci Mariji Horvat sauvano je njih est. Marija je Alojziju

odaslala 12 pisama, i sva su sauvana. Alojzije je dodue predloio da se pisma unite, no Marija,sprijeena nenadanom smru 7. svibnja 1939.,to nije uinila.17

Njezina sestra, Anelka Horvat, poznata povjesniarka hrvatske barokne umjetnosti, 18.

rujna 1973. svoja je sauvana pisma predala ondanjem zagrebakom nadbiskupu Franji Kuhariu.

U primopredajnom je pismu zapisala: I ta krnja korespondencija koju sam uspjela sauvati od

zloupotrebe i vulgarizacije, bjelodano govori sasvim iskreno o nadama i dijalogu dviju lijepih dua,

koje se na kraju prijateljski rastaju. Stroga etika naela, po kojima je Alojzije Stepinac posvuda

poznat, oita su prema ovim pismima i u njegovim mladim danima.

P. Ivon uk, konventualac, u predgovoru knjiici Mladi Stepinac, pisma zarunici, istie:

Velikani se ne raaju nego postaju. A Stepinac je bio velik davno prije nego to se to moglo vidjeti

u punom sjaju. Dokaz tome jesu ova pisma.

Mladi Alojzije Stepinac u tim pismima otkriva zrelost u poimanju obitelji,predzarunike i

predbrane istoe, smisao i znaajke obitelji, posebno duhovno ozraje koje mora ispunjavati

obiteljsko zajednitvo. To su ve mali traktati o branom ivotu: njegove osnove i njegova bt.

17Sva Alojzijeva pisma prevedena su na talijanski i objavljena u POSITIO, sv. III, 1, str. 111.124.


11/22

Znaajno je da svoje misli potkrepljuje navodima Svetog pisma, knjige Nasljeduj Krista,

znanstvenika Kepplera, pjesnik Silvija Strahimira Kranjevia i Simona Gregoria i drugih djela.

injenica je da Alojzije Stepinac i Marija Horvat nisu bili zarunici u pravom smislu. On je

u pismu napisanom 25. oujka 1924., nakon pohoda njezinoj obitelji u Zagrebu, svoj stav

obrazloio rijeima: Mi jo uvijek nismo pravi zarunici, niti sam ja doao na zaruke. Pred

svjedokom i sveenikom postajemo zarunici. Misli da sam samo onako nabacio nekoje misli iz

orlovske 'Zlatne knjige'. To je ustinu suho zlato ta knjiga. Napose kad pie o ponaanju prema

djevojkama. Danas je svijet upravo gnusno bezobrazan i izopaen u tom pogledu. Djevojaku ast

uvati i braniti kao zjenicu oka, nalae naa zlatna knjiga.Stoga ja nisam mogao popustiti svojem

srcu. Krv nije voda. Znade da premnogi brani par ima da zahvali svoju nesreu u braku

prenjenom milovanju u doba zarunitva.

Osvrnuvi se na Marijinu sumnju u mo molitve, Alojzije je nastavio: Kod tebe je mnogo

natruha lanog liberalizma, a to je posljedica itanja svakojakog tiva, koje nikad ne rodi dobrimplodom... No ima dobro srce ipak uza sve to, a to je glavno. Ja u iz njega nainiti melem za ran e

svih bijednika, ako Bog da...

U svom prvom sauvanom pismu, napisanom 23. veljae 1924., Alojzije je protumaio

razlog enidbe i budui ivot stavio pod monu Boju zatitu: Danas se veina ljudi eni uistinu

radi bogatstva, a moda je ba to bogatstvo i njihovo prokletstvo Glavno je da ti meni donese

obilno blagoslova Bojega, a toga moe siromaniji vie svojom pouzdanom molitvom i istom

vjerom, nego i najvei bogata (...). Ne propusti nijednog dana, da ne posjeti crkve Srca Isusova ida moli Srce Isusovo za blagoslov naoj enidbi, jer ti iskreno kaem da bih ve davno propao da

nisam imao pomoi Boje.

Zavravajui pismo zabiljeio je: uo sam kako je potekao iz srca uzdah jednog sveenika:

'Daj nam Boe, kranskih majki i Hrvatska je spaena!'

O Alojzijevupoimanju obitelji svjedoe i ove rijei iz njegova pisma napisanog 25. oujka

1924.: U branom ivotu podupirat emo jedan drugoga. Brak ima dakle ve tu uzvienu svrhu,

osim one glavne raanja i odgoja djece, koja e opet nakon nas tovati Stvoritelja i iriti slavu

njegovu.

On zna da je ivot u braku ispunjen krievima i moe se izdrati samo vrstom vjerom.

Modernim nazovi-junacima, mukim i enskim, Alojzije se smije jer padaju i pod najmanjim

neprilikama, a kod nas, istaknuo je, dovoljan je jedan pogled na raspetog Spasitelja i mi se saviti

od nepogoda ivota opet diemo s krepkim srcem i puni veselja stupamo dalje putem ivota. Zato

sam ti uvijek ozbiljno pisao da shvati ivot u pravom svjetlu.

Marija, poznavajui svoju narav i shvativi Alojzijevo poimanje lika idealne kranske ene,

otkazuje danu privolu na enidbu. Svoju odluku priopila je Alojziju u dvanaestom, posljednjem


12/22

pismu, napisanom 28. oujka 1924. Ne nalazim mira i moram konano da javno izrazim svoje

misli (...). U dui mi se pojavio udan nemir i preokret, kojega ne mogu da nadvladam (...). Borim

se da doem sama sobom na istac. Osjeam strah da ne u moi odgovoriti dunostima, koje su na

vidiku novog tog ivota (...). Ja sam, istina, pristala na Tvoju vrijednu ponudu i to dobrovoljno.

Pristala sam sa vie razloga, aodustajem samo radi jednoga, ali u tome se jednom sastoje svi

razabrala sam, da nismo jedan za drugoga (...). Ba zato to Te drim previe potenim i

plemenitim, ne mogu i ne smijem da Te varam, moram dakle za dobro oboje nas rei da poemo

svaki svojom stazom (...). Nemoj me Lojzek krivo shvatiti, biti e ti teko, ali meni uvijek tee, jer

ja sam onaj koji nanosi bol (...). Moj bol nije malen, ali vidim da moram rei ove pjesnikove rijei:

'Zmenoj ne gre se k srei'

Ti si tako dobar ovjek, tako sjajna i zamamna partija i ja, znam bolje neu i ne mogu

imati; sve to ja znam i poimljem, ali znam i sebe i ne bi mogla onako kako bi htjela i morala. Volim

nikako, makar i nikada prisei nego polovino (...). Oprosti mi sve i sprijatelji se s time (...).U odgovoru na ovo Marijino pismo Alojzije joj je, vidno iznenaen, ali ne beznadan, 2.

travnja 1924. napisao:Ne znam hoemo li se ve ikada sastati u ivotu, kao to ne znamo kakvim

vremenima idemo ususret. Da doznam kada, da si u nevolji, od srca bi ti pruio bratsku ruku

pomonicu.

Kako je nadvladavao te trenutke unutarnjih borba i razmiljanja posvjedoio je govorei:

Velik dio hrvatske mladei moe rei s Kranjeviem: 'Izmuen vjetrom ivota sumnjam, klonuo

sam pokraj mrtvih ideala'. Molim te za tvoje dobro, ne podaj u svom srcu maha pesimizmu, kojisam ja nasluivao kroz tvoja pisma. Imaj vjere u bolji ivot, i budi nadalje vesela, jer alost donosi

smrt. Kad sam primio tvoje pismo, sruene su bile jednim asom sve moje osnove. Iznevjerio me je

dapae jednu cijelu no moj tvrdi san inae. U mom srcu bjesnila je borba, ali ve ujutro pobijedila

je volja. Moj ivot tee mirno i veselo dalje. Poimljem da ena teko svladava svoje srce, ali ne

svlada li ga, morit e te alou itav ivot (...).

To pismo naslovljeno Na rastanku Alojzije zavrava rijeima arieve pjesme Orlu:

Drago mi te vidjet orle, kad se vija i uzvija pod visoka Boja nebesaMrsko tebi lebdit pod

planinom pa gledati divlju trku zvijeriOd uranka do veerigledat crve Mrke vuke i ljude

hajduke i gudure krivudaste blatne Tebi dua roni u oblake U oblake nedohvatne leti ravno

njihovu vrhuncu da se vine arkovitom suncu Ne plai te munja iz oblaka Ne boji se

sunanih zraka. Grmljavine strah te nije Slobodno ti srce uvijek bije Orle, kralj si ptica

nebesnica U visine U plave vedrine Zamalo si najdalje Srce moje udi jo i dalje Da

poletim nebesima svetim Pa mi dua praha se otresa I drago mi gledat u nebesa.'


13/22

Ova pjesma daje pravac mojem daljnjem ivotu. I posljednju kap krvi ako ustreba rtvovati

za pobjedu kranske misli u hrvatskom narodu, koji je ve poeo izdisati pod uplivom

materijalizma.

Vraam tvoja pisma, a moja uniti. Marija! Bude li i nadalje vesela u ivotnoj borbi, bit e

mi veoma milo. eli ti mnogo sree, a osobito mir i blagoslov Boji. Vjekoslav Stepinac.18

Velika je mo majine molitve i blagoslova

Marija je svojom enskom intuicijom slutila duboka nadnaravna razmiljanja u Alojzijevu

ivotu. Otkrila ih je ovim rijeima:Ja ipak nasluujem da se neto krije u tvojoj dui...Ako je

ona za njega draesno bie, ne moe ipak ispuniti njegovo srce. Njegova ljubav trai Neizmjerno

Bie, trai Boga koji je Ljubav. Samo Bog moe smiriti njegovocor inqietum (nemirno srce).

Dua njegova eli se otresti zemaljskog praha, veseli ga pogled u sveta nebesa, eli seboriti za isteideale istine i pravde, postati svima donositelj boanske ljubavi.

Svaki je sveeniki poziv udo Boje milosti, a bio je tona poseban nain i za Alojzija,

premda je na povratku iz vojske odluio ne ii u bogosloviju jer nije do tada bio siguran da e

moi ostati vjeran do kraja sveenikom pozivu. to se to naglo prelomilo u njegovu srcu da je

odluio ii u bogosloviju, odazvati se sveenikom pozivu koji je na svoj nain u dubini svog bia

osjeao ve od rane mladosti?

Ni majka, koja je vrue eljela da on postane sveenik, ni njegov stric,azmanski kanonikMatija Stepinac, sveenik sveta ivota, nisu ga nagovarali po dolasku iz ratita da nastavi hod

prema sveenitvu. To je kao suanj u Kraiu posvjedoio upniku Vranekoviu rijeima:

Nikada, M. Stepinac, kao ni mama, ali je zato bilo ovo!i pokazujui uzdignute sklopljene ruke

nastavi: Velika je mo majine molitve i blagoslova!19

ODLUKA ZA SVEENITVO

Bog se slui i ljudima u izboru poziva. Apostol Petar poziva svog brata Andriju, druga,

prijatelja, i vodi ga k Isusu. Za Alojzija bijae odluan susret s njegovim bivim ravnateljem u

orfanotrofiju,mons. Josipom Lonariem. Nakon dugo vremena susreli su se na orlovskom sletu u

Brnu godine 1922. No, na Alojzija je snano djelovao lanak koji je mons. Lonari napisao u

sveenikoj reviji Sacerdos Christi.20U tom lanku pisac govori o sv. Klementu Hofbaueru,

18To je jedino mjesto gdje se Alojzije potpisao imenom Vjekoslav. Koji put bi se potpisao s Lojzek, najee

Alojzije. Opirnije o sadraju i porukama Marijinih i Alojzijevih pisama vidi u: BATELJA, str. 74.82.19VJD, sv. I., 10. sijenja 1952.; usp. isto, 25. oujka 1952.20Sacerdos Christi, br. 3. (1924.), str. 87.89.


14/22

apostolu Bea (1780. 1784.). Svetac se mukotrpno uspinjao do sveenstva, i to u zrelijim

godinama. Pisac je tako predstavljao sveca da je mislio na mladog Alojzija Stepinca. Cijelo

vrijeme, to sam ovo pisao, svjedoi mons. Lonari, imao sam pred oima jednoga mladia iz

estite seljake katolike kue... Mladi je dobar, estit. elio je postati sveenikom... U to je

nadoao rat, mladi je morao na ratite... Ali i u ratu, i u streljakim jarcima, mladi je ostao dobar,

svim srcem odan Bogu. Vrativi se kui, ostao je u svijetu, ali u svijetu kao da ne nalazi mira, u

svijetu kao da za nj nema sree i zadovoljstva... Ali kad znademo da je i ova sudbina u planu

providnosti Boje, zar je preuzetno misliti da e i taj mladi na koncu ipak biti sveenik? I

zavrava:Daj ga, estiti itatelju, preporui nebeskoj Gospi barem jednim uzdahom.

Taj broj revije i list od etiri stranice poalje mladom Stepincu potom. Poziva ga da se vrati

u bogosloviju. To je u Alojzijevoj dui izazvalo veliku borbu. Trije tjedna trajala ta borba. Konano

poe u Zagreb, u baziliku Srca Isusova. Potraio jep. Bruna Foretia, isusovca, koji mu je bio

ispovjednik od drugog razreda gimnazije. Otvorio mu je svoje srce i tu se osvjedoio da jesveenitvo uistinu njegov ivotni poziv.

Iz njegoveje due nestalo nespokojstvo, a zavladali su mir i radost. Postalo mu je posve

jasno to treba initi. Ostala je jedina potekoa s upitom: Kako da tu odluku objavim

roditeljima?

Mama, ja idem u bogosloviju!

Jednog danapozove majku da poe s njim u tri kilometra udaljeno svetite Majke Boje

Dolske. Majka, ne slutei nita, zavrivi svoje kune poslove, poe s njim. Tu joj, nakon molitve

pred likom Gospinim, Alojzije rekne: Mama, ja idem u bogosloviju! Zatim otkrije i ocu svoju

odluku. U obitelji je zavladalo neizrecivo veselje.

Proroki poziv

Alojzijev poziv u sveeniku slubu podsjea na poziv Jeremije proroka koji se dugo borio i

opirao da konano radosno prihvati proroki poziv.

Kako Bog zahvaa u ovjekov ivot i stavlja preda nj odabir ivotnog poziva vidljivo je kod

poziva sv. Pavla, a jo je sliniji Alojzijevu poziv sv. Augustina, ija je odluka za krtenje i

sveeniku slubu plod suza i molitava njegove majke Monike.


15/22

Studij u Rimu

Alojzije je pripomenuo vl. J. Lonariu da ne eli nastaviti studij u bogoslovnom

sjemenitu u Zagrebu. Odvie je ostavilo bolan trag u njegovoj dui jer su mnogi kolege olako

poslije rata naputali bogosloviju, a pojedinci se nisu primjereno spremali za sveeniki poziv.

Stoga je izrazio elju da studira u Innsbrucku. Uostalom, dobro je poznavao njemaki, a i studij je

trajao krae nego na drugim uilitima.

Ipak, njegovo e odredite biti Rim i poznati njemako-maarski kolegij: Germanicum-

Hungaricum. Naime, papa Julije III. je 31. kolovoza 1552. za odgoj buduih sveenika iz zemalja

njemakoga govornog podruja utemeljio u Rimu Papinski kolegij Germanicum. Povjerio ga je

Drubi Isusovoj koja ga vodi idanas. Papa Grgur XIII. je godine 1580. tom kolegiju pridruio

maarski kolegij Hungaricum i otada nosi imePontificium Collegium Germanicum et Hungaricum.

Budui da su hrvatske biskupije imale pravo slati svoje kandidate za sveenike u maarski kolegij,otada su ih slale u Germanicum-Hungaricum.

Budui da je vie godina boravio na bojinicama, a zatim radei na oevu imanju, Alojzije

nije imao vremena prijateljevati s knjigom. Saznavi da se na rimskim uilitima predaje na

latinskom jeziku, otiao je u samostan franjevaca u Jastrebarskom i od patra imuna Sirkovia

posudio pregledni prirunik dogmatske teologije na latinskom jeziku poznatoga francuskog

teolokog pisca Adolfa Tanquereya.21

itajui to djelo, uvidio je kako mu latinski nee biti prepreka. Doista, naavi se u Rimu,bez potekoaje zapoeo teoloki studij. Novoje razdoblje prihvaao predan u volju Boju. Ali

to Bog dade, tako neka bude! pisao je u pismu Franji eperu, kolegi kojeg je upoznao na

orlovskom sletu u akovu u ljeto 1924. K tome je napisao, oitujui svoje duevno raspoloenje, i

ove rijei ohrabrenja: Veselim se to si krenuo i Ti trnovitim, ali najsigurnijim putem k cilju. Ne

daj se smesti, makar Ti dole ne znam kakve zapreke. U svijetu nema to traiti. Ja sam ga prezreo

u dui i mogu Ti rei da je dananji svijet Sodoma i Gomora. Kad Ti se najslaim priinja, najgore

e Te ujesti. Nedavno sam vidio u jednom samostanu natpis: 'Ako je ovdje i teko katkada ivjeti,

ali je slatko umrijeti.' Jednostavna, ali krasna istina.

ivot u kolegiju Germanicum-Hungaricum

21

TANQUEREY, Adolf (1854.1932.); cjelovit naslov spomenutog djela glasi: Synopsis Theologiae Dogmaticae adusum seminariorum ad mentem S. Thomae Aquinatis, hodiernis moribus accommodata(Pregled dogmatske teologije zauporabu bogoslova prema misli sv. Tome Akvinskoga, prilagoene dananjem vremenu).


16/22

Alojzije je dolaskom u kolegij Germanicum-Hungaricum, u jesen 1924., odjenuo crveni

talar, po kojem su se njegovi kandidati za sveenitvo prepoznavali meu tisuama bogoslova i

studenata crkvenih uilita u Rimu.

U poetku se osjeao nelagodno, udno i nespokojno. Bili su to teki dani i ee je

postavljao pitanje: Pa kud sam to doao? Ti nelagodni prvi dojmovi i duevni nemir zbog odlaska

iz doma i domovine uskoro su nestali.

Budui da je bio osam godina stariji od ostalih studenata, nije mu bilo lako odmah se

uklopiti u ivot kolegija. Suprotnosti su bile velike: kandidati su dolazili iz razliitih naroda, raznih

jezika, svaki osobite udi i razliite dobi. Alojzije se ubrzo privikao na tijek zajednikog ivota. U

tome mu je pomogao dobri duhovnik, p. Otto Pflf, kojeg e se Alojzije u kasnijem ivotu esto i

rado sjeati. Prijateljstvo i sloga koje su vladale u zajednici pogodovale su njegovusuivljavanju s

ostalim kolegama.

Kako je u kolegijubio obiaj da u prvoj godini, nakon predavanja, mlai kolege u pratnjistarijih razgledaju i upoznaju ljepote kranskog Rima, i Alojzije jejednog dana prispio u baziliku

Santa Maria Maggiore Svete Marije Velike. U toj se bazilici asti slavna ikona Majke Boje pod

naslovom Salus Populi RomaniSpas rimskoga puka.Alojzije klekne pred tu Gospinu sliku. U

mislima je prolazio svoj dotadanji ivotni put i pokuao utirati nove ivotne staze. Bilo je teko,

ree. Odluio sam ili izdrati ili tamo umrijeti.22

Premda je djelovao povueno, oitovao je smisao za humor, veselje i zajednitvo. S

kolegama je ureivao zidne novine eravice,u kojima je mogao svaki od njih rei to je htio ilise na uljudan nain, ne vrijeajui, okomiti na krenje stege, nepravilnosti u izgovoru, oporosti u

naravi i nastupu.

Pater spiritual23 opazio je da sam malo povuen, tih, ree prisjeajui se tih dana. I

preporuio mu jeda igra rukomet. E da mi je rekao nogomet, to bi ilo, ali rukometa ba nisam

prije igrao. Ipak ponem s igrom, kako mi je savjetovao. Igram drugi, trei puta, i brate moj, to ti je

kod mene postala prava strast. Jednom su igrali filozofiprotiv teologa. Temeljito smo ih smlatili:

32:4 za nas mlae. Ba sam nemilo udarao s loptom u gol. udili se otkud imam tako jaki udarac.

Golman se bome koji puta i maknuo pred loptom... Ne bi se udili, da su vie znali, kako su se moje

miice uvrstile i na najteim seljakim radovima. Svako iskustvo dobro doe. Stvarno je spiritual

dobro pogodio i sjeam se da mi je ta razonoda mnogo koristila.24

Na kraju svake godine uvijek se prijavljivao na ispit u prvoj grupi. Velike vruine i

neprospavane noi tjerale su ga da to prije poloi ispite, da ode na odmor u zavodski ljetnikovac u

22

VJD, sv. II., 24. listopada 1953.23Duhovnik p. Pflf.24Isto, sv. I., 1. oujka 1952.


17/22

San Pastore. Svjedoci i dokumenti kau da je Alojzije bio osrednje talentiran, ali marljiv i ustrajan.

Postizao je dobre uspjehe upravo zbogradinosti. Bijahu oni plod njegove muke i talenata.

U ljetnikovcu bi stolario. Nainio sam, posvjedoio je on sam, oko 30 nonih ormaria,

klupa, stolova i slino. Moj 'egrt' bijae Franz Zauner, danas biskup u Linzu.25

Za suanjstva u Kraiu, spominjui se dana provedenih u San Pastoreu, Alojzije je

ispripovjedio i ovaj doivljaj: Tu sam volio i planinariti. Jednom smo u zimi ili po velikom

snijegu u talarima na veliko brdo. Mnogi su putem malaksali. Poao sam uvijek najdalje. udili se

odakle mi tolika kondicija za planinarenje?Nisu ni slutili, koliki je trening bio za mene put u

Vrhovac, Kamenarovo, a onda i proli rat!26

U kasnijem ivotu ispripovjedio je uspomene na izlete, penjanja na planinske vrhunce do

2.600 metara. Bio je najizdrljiviji. Ree: Za jednog izleta na 1.550 mvisine, najednom zastane ti

moj Holandez,27a kasnije i vicarac, inae vian bregovima. A ja samo dalje. Sramota bi bila ne

doi do vrha. Na povratku, jer je bila silna razlika u temperaturi dolje toplo 30 iznad nule, a nabrdu snijeg do jednog metra visine i 20 ispod nule, tako silazei dolje toliko smo se uarili, da se

svima osim meni gulila koa s lica. Zaareni doemo kui, uemo u refektorij i svi su nam se

smijali, poevi od rektora i spirituala.28

Alojzije je rado sudjelovao u pripremi mnogih zavodskih sveanosti i priredaba. Jednom je

glumio policijskog zapovjednikau kazalinoj komediji Die Nichilisten.29Poseban ugoaj bijae

za sve ukuane kad bi hrvatski studenti pripremali prigodne priredbe u ast sv. irila i Metoda, u

spomen bl. Marka Krievanina ili pak aljive priredbe. Nijemci su tada znali rei: Kad Hrvatinaprave sveanost, tada veselju nikad kraja!

Rektor i duhovnik imali su u Alojzija veliko povjerenje. Jer bijae vrst u znaaju i ozbiljan

u vladanju rektor ga je imenovao nadglednikom nad mlaim kolegama, a duhovnik angelusom -

zvonarom, koji bi za vrijeme duhovnih vjebi, da se ne stvara galama u kui, potiho budio kolege ili

ih upozoravao na potivanje utnje. U upi San Camillo tumaio je djeci vjeronauk. ee je

pripovijedao jednom ja najozbiljnije tumaim, a jedan bez rijei skoi na klupu i u momentu baci

mi se oko vrata i kune me [poljubi], da je odzvanjalo sve po crkvi. Pa to e mu!30

25Isto, 13.sijenja 1953.26Nav. mj.27Rijei je o Alojzijevu kolegi mons. Franzu Thvssenu.28VJD, sv. I., 12. travnja 1952.29Nije poznat autor ove priredbe. U ivotu nihilisti obaraju svaki pozitivni nauk, a u filozofskom smislu su pokret

kojem je zaetnik Friedrich Wilhelm Nietzsche. On je nastojao prevrednovati sve vrijednosti, a potvrivanjem volje zamo tvrdio je mogunost ovjekova samoostvarenja u nadovjeku.30Isto, sv. IV ., 9. oujka 1958.


18/22

Svijet vjere bijae njegova druga narav

Alojzijev kolega Izidor Emanuel, biskup u Spayeru, napisao je za Alojzija: Njegov svijet

vjere bijae njegova prava domovina.31 Alojzijeva je pobonost bila duboko proivljena. I za

vrijeme etnje, koje su Alojzija oduevljavale, obiavao je vriti pobone vjebe s vidnom

sabranou i nutarnjom toplinom.32 Svjedoci govore o njegovoj njenoj ljubavi prema Majci

Bojoj i sabranosti u euharistijskim pobonostima. Kolega Izidor Emanuel o tome je rekao sljedee:

esto je i dugo kleao pred Svetohranitem.33

Njegova se vjera otkrivala osobito u njegovim propovijedima. Da mu je religija uistinu

postala druga narav, potvruje i njegovo vjebanje u propovijedanju. Njegove su propovijedi bile

dobre i pobone. Ono to je govorio nije izricao mnotvom rijei ili govornikom vjetinom, ali

je svatko mogao uoiti da iza njegovih govora stoji zrela osobnost, bio je to on osobno.34Govorio

je kao prokuani duobrinik. Profesor retorike i homiletike u Germanicumu, p. P. Zahnen, ree:Stepinac e vie djelovati zbiljom onoga to govori, negoli pravilima retorike.35

Alojzije se dobro uklopio u dnevni red koji je vladao u Zavodu. On je osobno izrekao

pohvale odgoju i redu, zavodskoj disciplini, koja je odgajala samoodgoj u smjeru odgoja potpuna

ovjeka. Ve za boravka u Rimu, naime, Alojzije je uvidio potrebu rada i reda, i s tim sustavom nije

nikada dolazio u sukob. Zato je P. Pflf, njegov duhovnik, s pravom za njega ustvrdio: To je

potpun ovjek! On znade to hoe! Potpun je to ovjek!36Za uspomenu mu je poklonio malu sliku

Majke Boje, koju je stalno drao kod sebe. Htio je da bude na njegovu stolu u kaznionici uLepoglavi, kao i tijekom uznitva u Kraiu.

Sveeniko reenje

Prolo je est godina od Alojzijeva dolaska u Rim. Doao je i dan ispunjenja njegove vrue

elje da postane Kristov sveenik. Doekao je taj dan spreman i radostan.

Nie redove, kako su se tada zvali pripravni stupnjevi do sveenitva, Alojzije je tijekom

godine 1928. primao ovim redom: tonzuru37u lateranskoj bazilici sv. Ivana 3. oujka; ostiarijat38i

31EMANUEL, I.,Sieben Jahre im roten Talar, Speyer, 1970.32Nav. dj., 16133Isto, str.161.34Svjedoanstvo Alojzijeva kolege kard. Josefa Schrffera.35BATELJA, str. 89.36BENIGAR, str. 80.37Rije tonzura dolazi od latinske rijei tondere, iati; u obredu se kandidatu oiao pramen kose ili mu se na vrhuglave oiala kosa u obliku kruga. Tim inom, koji je simbolizirao odreknue svijetu, dotini je slubeno zakoraio

prema sveenikom ili redovnikom staleu.38 Ova rije dolazi od latinske imenice ostiarius, vratar; kandidatu se predavao klju crkve, kojim ju je otvarao izatvarao te pazio na red i dolino vladanje u crkvi.


19/22

lektorat39u istoj bazilici 24. oujka, a egzorcitat40i akolitat416. svibnja u crkvi rimskog sjemenita.

Tijekom godine 1930. u lateranskojjebazilici 5. travnja primio red subakonata,42a 18. svibnja u

crkvi rimskog sjemenita red akonata.43Za sveenika ga je u crkvi sv. Petra Kanizija u Rimu, dana

26. listopada 1930., zaredio mons. Josip Palica, naslovni nadbiskup filipski.

Zavodska stega tada nije doputala da studenti odlaze u domovinu prije zavrenog

naukovanja, pa tako ni za mladumisu. Tek nakon zavrnihstudija mogaoje svaki pojedinac otii iz

Rima. Stoga je Alojzije zamolio pre. Matiju Protenika, kanonika u Varadinu, i pre. Josipa

Lonaria, upnika upe sv. Petra u Zagrebu, da dou na njegovu mladu misu u Rim. Ni roditelji se

nisu pozivali.

S uzvanicima, prijateljima i znancima Alojzije je prvu svetu misu proslavio u bazilici Santa

Maria Maggiore 1. studenog 1930., na oltaru poloenu iznad mjesta gdje se, po predaji, uvaju

ostatci jaslica u kojima se rodio Isus. To mi je, ree, bilo najmilije mjesto; gdje je Spasitelj

doao na svijet.44Svoje je sveenitvo zapoeo ivjeti pod geslom zapisanim na mladomisnikoj sliici: A ja,

ne daj Boe, da bih se iim drugim uznosio, osim kriem Gospodina naega Isusa Krista po kojem

je svijet meni raspet i ja svijetu (Gal 6, 14).

Kod ruka novozareenih sveenika pokraj Alojzijeva tanjura bijae poloen crveni karanfil.

Uzme i ree: Crveni cvijet je znak muenitva! U timje rijeima otkrio slutnju svoje ivotne

zbilje: trpjeti i raditi za Boga, rtvovati se za Isusa Krista i njegovu Crkvu te evaneljem pridonijeti

duhovnom i moralnom preporodu svoga hrvatskog naroda. Tako je, uzevi ga hrabro, otpoeo nositistrpljivo kri Gospodnji.

Nakon sveanosti mlade mise Alojzije je nastavio sa studijem posljednje akademske godine

da bi 1. srpnja 1931. poloio ispite iz cijelog bogoslovlja te bio promaknut na ast doktora teologije.

Doktorska diploma, izdana 10. listopada 1931., zapoinje rijeima: Znanje, to ga je (Alojzije)

stekao neka mudro i srano usmjeri na obranu i jaanje onih vlasti, koje je predobri i neizmjerno

veliki Bog stavio na elo upravi Crkve i drave.

39Red itaa; podrijetlo mu je od latinske rijei lector, ita ili glagola lego, itati. Imao je dunost itati itanja izStarog zavjeta i apostolskih poslanica (ali ne i evanelje) u liturgijskim inima. 40Egzorcistbijae zaklinja koji je uz pomo odreenih izriajnih obrazaca ili upotrebom posveenih predmeta izazivanjem Boga izgonio zle duhove.41Akolitje pomonik viih slubenika u liturgiji. Pali svijee i nosi ih za vrijeme liturgijskih ina te donosi vino i voduna oltar.42Subakonat ilipodakonatbijae prvi stupanj viih redova. Subakon je vrio slubu itanja apostolskih poslanica ipranje svetog posua te drugih pomonih sluba tijekom liturgijskih ina. Papa Pavao VI. je apostolskim pismomMinisteria quaedam od 15. kolovoza 1972. ukinuo nie redove, a uspostavio je slube akolitata i lektorata; ukinut je isubakonat, a zadran akonat kao prvi stupanj sveenikog reda i kao trajnu slubu.43

Dunosti i slube akona su navijetanje evanelja. akon je redoviti sluitelj krtenja i priesti. Moe izlagatiSvetootajstvo i podjeljivati euharistijski blagoslov te dijeliti blagoslove.44VJD, sv. II., 24. listopada 1953.


20/22

U ljeto1931. mladi se sveenik Alojzije Stepinac vraa u domovinu. Poprosudbi zavodskih

odgojitelja u Rimu, bilo je malo studenata u Germanicumu za koje su mogli dati tako izvrsnu

ocjenu kakvu je o Alojziju prigodom njegova odlaska u Zavodskoj kronici zapisao p. Rocco Rimml,

rektor Zavoda: Discessit aestate 1931. Sacerdos optimae omnino indolis, in omnibus solidissimus,

vere pius et in disciplina fidelis, valde diligensNapustio je [Zavod] u ljetu 1931. Sveenik sa

svakoga gledita izvanredno dobra znaaja, iskreno poboan i vjeran u obdravanju zavodske stege,

vrlo marljiv u uenju.

Na putu prema Zagrebu Alojzije je iz Trsta krenuo put Rijeke. Raaren ljubavlju prema

Majci Bojoj i pun zahvalnosti za nebrojena dobroinstva kojima ga je u dotadanjem ivotu

obdarila, hodoastio je na Trsat, gdje se asti pod imenom Majka Boje milosti. Doista vjeran sin

Djevice vjerne. U zahvalu za primljena dobroinstva postavio je pred njezin oltar spomen-

zahvalnicuna latinskom jeziku, koja se i danas uva u kapeli zavjetnih darova, a uprijevodu na

hrvatskiglasi: Bogorodici Djevici Mariji u zahvalu za bezbrojna isproena dobroinstva poklanjaAlojzije Stepinac.

Mlada misa u rodnoj upi

Kao hvaljeni rimski student i poboan mladi sveenik Alojzije se s Trsata zaputio prema

rodnoj kui. Veje 19. srpnja u upnoj crkvi Presvetog Trojstva sveano proslavio mladu misu.

Propovijedao je mons. Josip Lonari, upnik sv. Petra u Zagrebu. U asistenciji su bili dr.Josip Mari, sveuilini profesor i dekan Teolokog fakulteta, Alojzijevi kolege iz Rima: dr. N.

uvi i dr. F. eper. Mladomisnika je k oltaru pratio vl. gosp. Josip imeki, upnik iz Dugog

Sela, a pomagao je vl. gosp. Ivan Maki Stankovi, upnik u Vrhovcu, te bogoslovi. Pripremom i

tijekom sveanosti rukovodili su domai upnik vl. gosp. Pavao Srketi, s gosp. naelnikom,

uiteljima, vatrogascima i ostalim udruenjima.

Mladomisnik je dobio od Svetog Oca doputenje za podjelupapinskog blagoslova. Za

vrijeme ruka koji je pripremljen u dvoritu kue u Kraiu, kamo se njegova obitelj iz Brezaria

doselila 1905. godine,izgovoreno je puno pozdravnih i zahvalnih rijei. Prozborio je i Alojzije.

Prisutnik je izvijestio da je Alojzije tada nagovijestio profinjeni i produhovljeni program svoga

sveenikog ivota i svojih tenja. Naalost, nije nam zapisao u potankosti te njegoverijei.

Ustao je i Josip Stepinac, stari otac, trijezan i razborit, te je trepteim glasom sve pozvao

na veselje. Rijei oduka teko su navirale. Suze ih pretekoe. Uspio je izgovoriti: Veselite se, jer

je doao! Jecaji su zastajali u grlu. Orosie se oi svih slavljenika. A otac, polaui desnu ruku na

glavu Alojzijevu, smogavi snage,nastavi drugi dio reenice: jer je doao ovaj moj Oekivani.


21/22

Tada, kao po ritualu, zaplakae svi nazoni. I doista su suze s tog prizora snano govorile. Utiale

su, za tren, buku nazdravljanja, a potom se prolomio pljesak i: ivio!

Promatrajui mladog Alojzija Stepinca, okruena sveenicima, roditeljima, rodbinom i

prijateljima, izvjestitelj dnevnika Hrvatska straa, proet doivljajem mladomisnikog slavlja i

opaajem mladomisnikove osobe, proroki je i istinito predstavio Alojzija Stepinca: Nadbiskupija

se Zagrebaka s pravom veseli ovom mladom umnom i kreposnom sveeniku. Vesele se svi

prijatelji i tovatelji, jer dobivaju u njemu suradnika i savjetnika u iskrenom radu za Boga i narod.

Pozdravljaju ga svi kolege iz zavoda Germanicuma i sv. Jeronima u Rimu, s kojima je studirao na

Gregorijani, kao i ostali, na koje je sa svojim prvim susretajem ostavio najbolji utisak.

Ve idue nedjelje misu je slavio u susjednoj upi Vrhovac, gdje su ivjeli brojni njegovi

roaci i znanci. Tom je prigodom dao pozvati i rukom poastiti rodbinu, ali i sve teake u

nekadanjoj velikoj zadrunoj obitelji Stepinevih, osobito one s kojima je radio na oblinjem

imanju Kamenarovo, na oranicama, na livadama, u umi i u vinogradima.Za ispunjenje te njegove elje pobrinula se nevjesta Roza, ena najstarijeg Alojzijeva

polubrata Maksima. On je esto tijekom tog ruka dolazio meu njih, a nakon ruka je i sjeo k

njima za stol. Razmijenili su brojne dosjetke i obnovili uspomene. Ta viestruka radost ispunjala je

njegovo srce osjetljivo za ovjeka, osobito za one ljude kojih se gospodari ne spominju kod velikih

sveanosti.

Usvojena ljubav prema Crkvi utemeljenoj na Petru

Alojzije se vratio u domovinu nosei u sebi razgorenu vatru Kristove ljubavi, neizmjerljivu

ljubav prema Crkvi, potovanje prema nasljedniku sv. Petra te gorljivu pobonost prema Majci

Bojoj. Nosio je u dubinama svog bia i mladih sveenikih osnova kranski Rim, s njegovim

bazilikama i crkvama, koje su svjedoanstva neprolaznosti kranske vjere, umjetnosti i pobonosti,

te katakombakoje opjevaju slavu i pobjedu muenika.

Vjeni je grad doista grad muenika, posebno iz prvih triju stoljea kranstva. Alojzije je s

osobitom pomnjom posjeivao njihove grobove, u katakombama ili rimskim crkvama. Tu su bili

Colosseum, mjesto pogibije tisua Kristovih uenika, Tre Fontane, mjesto odrubljenja glave svetog

Pavla, bazilika sv. Petra u Vatikanu i druga hodoasnika mjesta. Tu je rasla i uvrivala se

njegova vjera u pobjedu Crkve, iju je neprolaznost kasnije u ivotu, osobito u vremenu

komunistikog progona, naglaavao rijeima samog Krista Gospodina: I vrata paklena ne e je

nadvladati! (...).

Iz susretanja s kolegama i profesorima sa svih strana svijeta, iz slavljenja otajstava vjere s

hodoasnicima sa svih kontinenata, koji su dolazili pohoditi grobove apostolskih prvaka Petra i


22/22

Pavla, ali i ivog Petra u osobi Svetog Oca, uoioje vanost zajednitva Kristovih uenika u jednoj,

svetoj, katolikoj i apostolskoj Crkvi.

Vrsni uitelji i svjedoci bogoslovnih istina tako su mu protumaili narav i misterij Crkve te

istine katolike vjere da je Alojzije potpuno usvojio ljubav prema Bogu i blinjemu, ljubav prema

Katolikoj Crkvi, prema Svetom pismu i katolikim istinama saetim u Apostolskom vjerovanju.

Vano je to uoiti jer e njegov daljnji sveeniki rad i ivot oitovati i oditavati njegovo

znanje, nepokolebljivu vjernost Isusu Kristu i goruu ljubav za njegovu Crkvu. A jaao se

spoznajama o euharistiji. Ree:Ako ima raja na zemlji, to ga sveenik nalazi u rtvi sv. Mise.A

vjeru u sakrament sveenitva oivljavao je rijeima sv. Pavla:Gratia Dei sum id, quod sum!

Milou Bojom jesam to jesam!(1 Kor 15,10).

J. Batelja

Documents

Kardinal Alojzije Stepinac