KAREN ARMSTRONG MUHAMMED Poslanik za nae vrijeme

KAREN ARMSTRONG

MUHAMMED POSLANIK ZA NAE VRIJEME

Prijevod Mimes Kova

buybook

Sarajevo, 2008 .

Izdava

buybook Radieva 4, Sarajevo Tel: + 387 33 716-450 Fax: + 387 33 716-451 Zelenih beretki 8, Sarajevo Tel: + 387 33 712-010 Fax: + 387 33 712-011 fabrikaknjiga@buybook.ba www.buybook.ba

Za izdavaa Goran Samardi Damir Uzunovi

Lektura i korektura Vlasta Brajkovi

Dizajn i DTP Almir Hrvanovi

tampa Bemust, Sarajevo

Naslov izvornika MUHAMMAD: A Prophet for Our Time Copyrights 2006 by Karen Armstrong All rights reserved

Prijevod s engleskog Mirnes Kova

Urednici Damir Uzunovi Ida Hamidovi

Sadraj

Pribliavanje Poslanika islama Zapadnom umu 7

Uvod 19

Prvo poglavlje: Mekka 25

Drugo poglavlje: Dahilijjet 50

Tree poglavlje: Hidra 79

etvrto poglavlje: Dihad 107

Peto poglavlje: Selam 140

Glosar 180

Mirnes Kova

Pribliavanje Poslanika islama Zapadnom umu

Knjiga "Muhammed: Poslanik za nae vrijeme", kako sama autorica kae, predstavlja pokuaj dopune ranije knjige "Mu-hammed: Biografija poslanika", koju je 1991. godine napisa-la o Poslaniku islama. Meutim, to je sasvim druga, nova knjiga koja je saetija od prethodne, ali je kao i ona napisa-na za zapadno, prvenstveno nemuslimansko itateljstvo s ci-ljem da se priblii linost Poslanika islama Zapadnom umu u tekom vremenu naglaene zloupotrebe religije i religijskog. Armstrongova u knjizi iznosi svojevrsnu potvrdu ranijih sta-vova, dakako prilagoenih ali nikako promijenjenih, a sve to u jeku globalne prie o terorizmu i njenog nasilnog utiskivanja u okvire islama. Autorica je duboko svjesna krize dananjeg svi-jeta, posebice opasnosti koja dolazi prevashodno od nerazu-mijevanja meu civilizacijama, a koje je jako izraeno u meu-religijskoj oblasti. Stoga ova, za razliku od ranije knjige, uzima u obzir jezive teroristike akcije koje su od 11. septembra 2001. godine promijenile tok meunarodnih odnosa, i koje su na svjetsku globalnu scenu izbacile islam insinuirajui mu nega-tivne konotacije svih izama. Trend zloudnog markiranja sve-ga to je islamsko nije se zaustavio samo na "obiljeavanju" re-ligijskog sistema kao takvog, ve je u duhu stoljetnih zapadnih strahova i predrasuda otiao do blasfemije temeljnih odredni-ca i svetinja islama - Kurana kao svete islamske knjige i nje-govog donositelja poslanika Muhammeda. Kao i u prethod-noj knjizi, Armstrongova drei se humanistikog, kritikog i izrazito racionaliziranog diskursa, nastoji objasniti i priblii-

ti linost poslanika Muhammeda, njegovo vrijeme i dogaaje koji su promijenili kurs historije i ovjeanstva.

Karen Armstrong je roena u katolikoj porodici 14. no-vembra 1944. godine u gradu Wildmooru, oblasti Worcester-shire u Engleskoj. Veoma rano, u svojoj sedamnaestoj godi-ni, 1962. godine stupila je kao iskuenica u katoliki samostan u Triptonu. Nakon sedam godina redovnikog ivota i bezu-spjene potrage za prosvjetljenjem, kako sama navodi u svo-jim memoarima, 1969. godine je odluila napustiti samostan.

svom redovnikom ivotu napisala je autobiografiju u dvi-je knjige: "Through the Narrow Gate" i "The Spiral Staircase" Iako knjige ne govore o decidno razdvojenim ivotnim perio-dima, one su jedinstven primjer pristupa fenomenu line reli-gioznosti i iskreni opis puta iz jedne tradicionalno-rigorozne i konzervativne katolike ustanove u isprazni ateizam, te, kroz prouavanje drugih religijskih tradicija, ponovnog povratka nade i vjere u Boansko, ali na jedan sebi svojstven nain. Na-ime, i samo pitanje vjerskog opredjeljenja za Armstrongovu je izrazito moderna, Zapadna i kranska koncepcija, a sama na njeg najee odgovara definirajui se kao freelance monothe-ist - slobodna ili nezavisna monoteistkinja.

Danas je Karen Armstrong veoma uvaena govornica na svim vanijim svjetskim meureligijskim skupovima. Preko dvadeset izvanrednih knjiga stoji u blistavom opusu ove au-torice to je opravdano stavlja u vrh autora koji piu o religiji i religioznosti. Napisala je i pie opsena analitiko-kompara-tivna djela o judaizmu, kranstvu, islamu i budizmu i drugim istonjakim religijskim tradicijama. Historiju religijske tra-dicije Karen Armstrong aktivno povezuje sa neizbjenim po-litikim pitanjima dananjice, posebice ukazujui na opasne naslage vjekovima njegovanih predrasuda i strahova koji opte-reuju nae doba i koji, prihvaeni zarad postizanja politikih ciljeva, lako mogu izazvati katastrofu armagedonskih razmje-ra. Meu najvanijim djelima koje je napisala treba izdvojiti:

o

Through the Narrow Gate (Kroz uski prolaz - autobiografija) Beginning the World (Poetak svijeta)

The First Christian: St. Paul's Impact on Christianity (Prvi kr-anin: Utjecaj svetoga Pava na kranstvo),

Tongues of Fire: An Anthology of Religious and Poetic Experi-ence (Vatreni jezici: Antologija religijskog i poetskog iskustva) The Gospel According to Woman: Christianity's Creation of the Sex War in the West (Evanelje po eni: Kransko stvaranje rata spolova na Zapadu)

Visions of God: Four Medieval Mystic and Their Writings (Vi-zije Boga: etiri srednjovjekovna mistika i njihovi spisi)

Muhammad: A Biography of the Prophet (Muhammed: Bio-grafija Poslanika), A History of God: The 4000-Year Quest of Judaism, Christiani-ty and Islam (Povijest Boga: etiri hiljade godina traganja ju-daizma, kranstva i islama),

Jerusalem: One City, Three Faiths (Jerusalem: Jedan grad, tri vjere), In the Beginning: A New Interpretation of Genesis (Na Poet-ku: Novo tumaenje Postanka), The Battle for God (Bitka za Boga), Islam: A Short History (Islam: Kratka povijest), Holy War: The Crusades and Their Impact on Today's World (Sveti rat: Kriari i njihov utjecaj na dananji svijet), The Spiral Staircase (Spiralno stepenite - autobiografija) History of Myth (Historija mita)

The Great Transformation: The Beginning of Our Religious Traditions (Veliko preobraenje: Poetak naih religijskih tra-dicija).

The Bible: The Biography (Biografija Biblije)

Mirnes Kova

Kako je katolika redovnica za-voljela Muhammeda?

Vrijedi proitati ono to je prethodilo pisanju prve knjige o poslaniku Muhammedu jer predstavlja lini osvrt autorice na dogaaj koji je nju samu nagnao da se blie pozabavi izuava-njem islama. Naime, etrnaestog februara 1989. godine, desilo se neto to je uzburkalo intelektualne krugove irom planete. Naravno, tada su globalne komunikacije bile dosta skromnije i eho koji je uslijedio sporije se irio. Tog februarskog dana Aje-tullah Homeini je izdao fetvu u kojoj je osudio Salmana Ru-dija na smrt zbog objavljivanja romana Satanski stihovi, dje-la u kojem je na perfidan literarni nain okarakteriziran Po-slanik islama.

Jo dok sam bila pod utjecajem izuavanja kriara, zaoku-pila me jako jedna nova pria. Svi su u knjievnim krugovi-ma Londona govorili o jadu Selmana Rudija, kojem je isticala prva godina skrivanja. Njegov roman Satanski stihovi, koji je u sebi sadravao portret poslanika Muhammeda, koji su mnogi muslimani smatrali bogohulnim, izazvao je nemire u Pakista-nu. A muslimani u Bradfordu u sjevernoj Engleskoj, ceremo-nijalno su spalili roman, to je strahovito podsjealo na spalji-vanje knjiga u doba inkvizicije ili nacizma. U mjesecu febru-aru, tanije, 14. februara 1989., Ajetullah Homeini je izdao fe-tvu, osuujui Rudija i njegove izdavae na smrt. Skrivajui se, Rudi je postao muenik svetog principa slobode govora, a fetva je bila vrhunski primjer krute vjerske uvjerenosti koja

se meni osobno zgadila. Naravno, ja sam tada vjerovala da je Rudi imao pravo objaviti ono to je izabrao da objavi.

No u srcu muslimana Meutim i ja sam se okirala tim surovim bolom koji su

iskusili umniji muslimani, koji su fetvu osudili kao i spaljiva-nje knjiga, ali su nam u isti mah pokuali objasniti zato je ro-man izazvao toliki gnjev. Oni su govorili o toj uvredi prema njihovom Poslaniku koja je izraena u zapanjujuem figura-tivnom smislu - kao naruavanje, silovanje. Poredili su to sa noem zabijenim ravno u srce. Premda je ova reakcija na po-etku izgledala pretjerana, emocionalno me je jako pogodila. I sama sam bila uvrijeena i revoltirana kada bi ljudi vie vjero-vali u svoja izmiljena tumaenja o dogaajima koji su bili sre-dinji za moj ivot i identitet. A sjetila sam se i zlatnog pravila. Ako sam osjetila ovu vrstu boli, ne trebam je prenositi na dru-ge. Kako bi se nama na Zapadu inilo da se nae vlastite tra-dicije pogreno protumae na ovakav nain? Roman Satanski stihovi je sam po sebi bio briljantna i simpatina studija o tome kako predrasuda ljude moe pretvoriti u udovita. A mene je obuzela jeza od straha za budunost.

Nije me se dojmio "kriarski stil" sigurnosti Ajetullaha Homeinija, ali sam takoer bila uznemirena otrom retori-kom nekih Rudijevih pobornika. Zar mi ne vjerujemo u va-nost istine i tanosti u ophoenju s drugima? Meutim, neki londonski literarni krugovi koji su otpoeli napadajui Ajetul-laha i bradfordske muslimane, vrlo brzo su preli u osudu sa-mog islama, a ono to su govorili opasno je prelivalo au. Mu-slimani su usporeivani sa nacistima i poruivano im je da se vrate nazad u zemlje iz kojih su doli. Islam je opisivan kao kr-voedna religija, a za Kur'an se govorilo da nauava o Bogu osvete, koji vlada strahom i prijetnjom. Znala sam da ovo nije tano. Ali mi nije bilo jasno kako se moglo prihvatiti da se brane liberalne pozicije promovirajui netoleranciju koju mi Evropljani sebi, imajui u vidu nau skoriju historiju, ni u kom sluaju nismo mogli priutiti.

"Preplavio me hladan, obuzimajui strah"

Na prvu godinjicu fetve deavalo se jo vee medijsko za-kuhavanje. Ja sam napisala kratki osvrt u Odjeljku za pred-stavljanje knjiga Sunday Timesa, pokazujui da Rudijev por-tret "Mahounda" tano odgovara islamofobinim mitovima koje su meu prvima promovirali kriari. Na dan kada je esej objavljen povrno sam pregledala novine. Moj naslov je izgle-dao malen pored drugih autoritativnijih lanaka koje su napi-sali prvaci londonske literarne "teke kategorije". Odjednom sam osjetila da me preplavio hladan, obuzimajui strah. Pada-jui na ispitu ivljenja svojim vlastitim standardima toleran-cije i suosjeanja, smatrajui da su svi muslimani osvetolju-bivi poput Ajetullaha, te da je njihova vjera inherentno nasil-na i zla, mi smo kopali jamu neprilika za sebe u budunosti. Ispravno ili pogrjeno, mnogi muslimani irom svijeta su vje-rovali da ih Zapad prezire. Ton ovih lanaka bi im sigurno po-tvrdio njihove sumnje, a neke bi isprovocirao da reagiraju ek-stremno. Naravno, moramo mi braniti princip slobode govo-ra, ali, nakon Auschwitza, ne moemo sebi priutiti zadovolj-stvo stare kriarske predrasude koja je oito bila neistinita.

Rudijev portret "Mahounda" je odigrao vanu ulogu u nje-govom romanu. Prikazanje kao fikcija i iluzija, kao dio temati-ke iskrivljavanja i "kreiranja udovita". Meutim, pisci koji su ovog jutra u novinama javno osuivali islam s takvom strau, predstavljali su svoja gledita kao vrstu, nepobitnu injeni-cu. Veina njihovih italaca nee znati pravu priu o Muham-medu, a mnogi e vjerovatno bukvalno prihvatiti ovaj netani opis islama time pogoravajui problem. Neprilika je bila, ka-zala sam to sebi dok sam se tuno vraala hrpi novina, to ne postoji dostupna biografija Poslanikova koja bi djelovala kao kontrast ovom iskrivljavanju. Tradicionalne muslimanske bi-ografije Muhammeda napisane su u stilu koji moe biti intere-santan i privlaan jedino vjerniku porijeklom iz arapskog svi-jeta ili sa indijskog potkontinenta. Uistinu loa stvar je bila ta da niko nije napisao knjigu o Poslanikovom ivotu na koju bi se ljudi sa Zapada mogli osloniti.

Onda mi je sinulo. Moda bih je ja sama trebala napisati. Moja knjiga bi Poslanika mogla postaviti u kontekst vremena u kojem je ivio, a ja bih to mogla pribliiti ovjeku sa Zapada koji je zbunjen kontroverzom i u sebi ima izgraenu kulturo-loku sumnju spram islama.

"Religija sablje?"

Na Zapadu, mi zdravo za gotovo uzimamo da je islam re-ligija sablje. Sama sam pretpostavljala da je to jedna inheren-tno nasilna religija dok nisam otpoela da ozbiljno izuavam islam. U novoj knjizi, mogla bih tretirati ovo pitanje kada bu-dem pripovijedala priu o Muhammedovom ratu sa Mekkom. Kada budem opisivala Poslanikov odnos prema njegovim e-nama, mogla bih raspravljati o poloaju ena u islamu. Mo-gla bih istraiti pravo znaenje epizode o takozvanim Satan-skim stihovima koji su inspirirali Rudijev roman, govoriti o prirodi Svetog spisa i o onome to sutinski ini koncept bo-anske inspiracije. Osjeajui se ushieno i pozitivno kako se ve due vremena nisam osjeala, otila sam na sprat u svoju radnu sobu i otkucala saetak prijedloka od osam stranica i faksirala ga Felicity Bryan kako bi ga mogla vidjeti im doe u kancelariju u ponedjeljak ujutro.

Osjeala sam snanu potrebu da ponem, ali prolo je ne-koliko mjeseci dok sam pronala izdavaa. Veina ljudi koji su vidjeli prijedloak glatko su ga odbijali uvjereni da je tema isu-vie opasna i da u se i ja pridruiti Rudiju u skrivanju. Bilo je uobiajenih i pesimistinih naricanja. "Zna! Muslimanima se to nee svidjeti!", prijatelj me je ozbiljno upozorio. "Sma-trat e to provokativnim jer ne samo da zapadnjak, ve zapad-njakinja, pie o njihovom Poslaniku!" Ostali nisu mogli shva-titi zato uope elim da se upustim u sve ovo. Izgledat u da sam na strani islama, to bi me jo vie bacilo u sjenu u tada-njem Londonu. Jednostavno nisam bila politiki ispravno ori-jentirana u tom trenutku, sugerirali su mi. Konano, Liz Kni-ghts, iz izdavake kue Gollancz, prepoznala je da projekat ima izgleda, i ponudila mi je mali podstrek. Zbog toga to sam

smatrala da je vrijeme u ovom sluaju iznimno vano, sloila sam se da dostavim rukopis na Novu godinu, 1991.

Poput knjiga Prvi kranin i Evanelje po eni, knjiga Mu-hammed je otpoela polemiki. Htjela sam da odbacim optu-be Rudijevih velikih pobornika i da ispravno postavim priu. Meutim, tokom istraivanja i pisanja, desilo se jo neto.

"Vaa knjiga je ljubavna pria!" Na moje iznenaenje, osjetila sam da sam jako dirnuta li-

nou Muhammedovom kao to se desilo kada sam pisala o sv. Pavlu. "Vaa knjiga je ljubavna pria!", pakistanski uenjak Akbar Ahmed e mi rei nekoliko godina kasnije. "Da ste sre-li Poslanika, vjerovatno biste se sloili da budete jedna od nje-govih ena!" Nisam sigurna ta bi se desilo, ali uistinu sam osjetila suosjeanje u toj prii o njemu. Muhammed je ivio u mranom i nasilnom vremenu, ne mnogo razliitijem od na-eg vlastitog. Zbog toga to o njemu znamo mnogo vie nego o bilo kojem osnivau bilo koje glavne tradicije, on se pojavlju-je u izvorima mnogo ljudskiji nego to su to i Isus i Buda. Vi-dimo ga kako se smije, nosa svoju unuad na ramenima i pla-e zbog smrti svojih prijatelja. Iznad svega, vidimo ga kako se bori, nekada doslovce znojei se u naporu da svoj narod izvede iz naizgled beznadene situacije. Vidimo njegove sumnje, nje-gov bol, njegove trenutke oaja i straha...

Premda to u potpunosti nisam shvatila u tom poetnom trenutku, moje istraivanje je uzimalo jedan vie "vjerski" ka-rakter. Radila sam punom brzinom, sa jednim okom na satu. Ipak mom predmetu istraivanja sam prilazila u potpuno dru-gaijem duhovnom ozraju. Ovaj put nije bilo duhovitih i od-mjerenih prijatelja oko mene koji bi mi kazali da sve to ide u lu-dilo. Radila sam u potpunosti sama. Sa slikom mune situaci-je jadnog Rudija koja nam je konstantno bila pred oima, Liz i ja smo bile potpuno svjesne da je tematika krajnje osjetljiva, ak eksplozivna, i da joj se ne smije pristupiti ni sa im to bi se protumailo kao neka vrsta oputenosti ili humora. U ovom sluaju ne smije biti klizavih komentara, humoreske ili pod-badajue polemike kao u knjizi Prvi kranin. Kada sam radi-

la televizijske priloge, to je uvijek bio "moj" show. Pored sve-ga, nisam bila dokazani uenjak, tako da su moje knjige i pro-grami bili uvijek prezentirani kao visoko personalizirani uvid. To nije moglo ii u sluaju pisanja knjige Muhammed. U ovoj opasnoj klimi, "Ja" je moralo da ostane u pozadini. Ovo nije bila nikakva politika koja je prihvaena iz idealistikih razlo-ga, ve urednika nunost. Doim, sada shvatam, odstranji-vanje ega je osnovni preduslov za religijsko iskustvo. S dru-ge strane, nesvjesno sam otpoela prakticirati jedan od naj-univerzalnijih religijskih principa koji je sredinji za sve svjet-ske vjere...

Morala sam prodrijeti u drugu kulturu i razviti kompletno razliit nain gledanja na svijet. To je zahtijevalo konstantnu koncentraciju uma i srca to je ustvari bila jedna vrsta medita-cije, metod koji mi je puno vie odgovarao od onog ignacijskog koji sam slijedila u samostanu. Sada me je udilo to da sam, piui knjigu Muhammed, uila discipline ekstaze. Naravno, pod ovim ne mislim da sam padala u trans, imala vizije ili ula glasove. Da je tako bilo, nikad ne bih knjigu imala zavrenu na vrijeme. Grka rije ekstasis, treba napomenuti, jednostav-no znai "stajati van". A "transcendentnost" znai "penjati se iznad ili iza". Ovo ne mora znaiti nikakvo neobino stanje svijesti. Godinama sam udjela da doem do Boga, da se po-pnem na vii nivo bia, ali nikad nisam dovoljno razmiljala da treba da se "popne sa (strane)". Sve tradicije nam govore, na jedan ili drugi nain, da moramo iza sebe ostaviti svoju uro-enu sebinost, punu tih strahova i udnji. Mi smo, veliki du-hovni pisci to istiu, u najpotpunijem smislu mi kada se pre-damo, a egoizam je taj koji nas udaljava od transcendentnog iskustva koje ljudi nazivaju Bog, Nirvana, Brahma ili Tao...

"Pisanje o njegovom ivotu - in islama" Dok sam pisala knjigu Muhammed, morala sam initi

konstantni, imaginativni pokuaj da, na jedan prisilan nain, uem u iskustvo drugog. Ovo je bila jedna vrsta ekstaze. est mjeseci sam namjerno i po itav dan pokuavala razumjeti o-

vjekovu potragu za svetim. Premda nisam bila "vjernica", mo-rala sam se staviti u religijsku poziciju i ui u misao ovjeka koji je vjerovao da je direktno "dirnut" od strane Boga. Da ni-sam nainila taj iskorak suosjeanja i simpatije, promaila bih u razumijevanju sutine Muhammedove. Pisanje o njegovom ivotu bilo je na jedan poseban nain in islama "predanosti" mog sekularnog, skeptinog ivota, koji me je doveo, pa ma-kar i na trenutak, do granica onog to mi imenujemo boan-skim...

Knjiga Muhammed je trebala da bude na neki nain po-klon muslimanskoj zajednici, ali ipak bila sam zadivljena tom zahvalnou, koja se osjeala u njihovoj reakciji kada je knjiga objavljena u jesen 1991. godine. Nijedna od pesimistinih pro-gnoza nije se ostvarila, a muslimani u Britaniji i Sjedinjenim Dravama (gdje se knjiga pojavila slijedee godine) primili su je k srcu... Knjiga Muhammed me je uvela u jedan drugaiji svijet. Poeli su me pozivati na meuvjerske skupove, a stekla sam i novi krug prijatelja. Bila sam iznenaena i dirnuta da ja - ena i "kafir" mogu biti pozvana da govorim muslimanima povodom roendana njihovog Poslanika. Pitala sam se, da li bi krani bili spremni pozvati muslimana da se obrati njihovom skupu na Boi, roendan poslanika Isusa, koji je, naravno, vi-soko potovan u islamu.1

1 Odlomak iz autobiografije. Karen Armstrong, Spiral Staircase, Lon-don: Harper Perennial, 2005. (Meunaslovi redakcijski)

Posveeno

Sally Cockburn

Uvod

HISTORIJA RELIGIJSKE TRADICIJE je stalni dijalog iz-meu transcendentne zbilje i trenutnih dogaaja u svjetovnoj sferi. Vjernici temeljito izuavaju svetu prolost, traei lekci-je koje se direktno tiu uvjeta njihovog ivota. Veina religi-ja ima titulara predvodnika, osobu koja izraava ideale vjere u ljudskoj formi. U promiljanju istote (spokojstva) Bude, budi-sti vide najvie ostvarenje Nirvane kojemu svaki od njih stre-mi; u Isusu krani maglovito doivljavaju Boansko prisustvo kao snagu za dobrotu i samilost u svijetu. Ove paradigmati-ne linosti bacaju svjetlo na esto mrane uvjete ivota i u nji-ma veina nas trai spasenje u ovom naem iskvarenom svije-tu. One nam govore ta ljudsko bie moe biti.

Muslimani su ovo uvijek razumjeli. Njihova Sveta Knji-ga, Kur'an, dala im je misiju: stvoriti jedno pravedno i pote-no drutvo, u kojem e s potovanjem biti tretirani svi lano-vi. Politiko blagostanje muslimanske zajednice bilo je, i jeste, stvar od vrhovne vanosti. Poput svakog religijskog ideala, to je gotovo nedostino, ali nakon svakog neuspjeha, muslimani su se pokuavali uspraviti i ponovno otpoeti. Mnogi islamski obredi, filozofije, doktrine, sveti spisi i svetita rezultat su e-sto munog i samokritikog promiljanja o politikim dogaa-njima u islamskom drutvu.

ivot poslanika Muhammeda (od oko 570. do 632. n.e.) bio je, kao to je to i danas, kljuan u ostvarenju islamskog idea-la. Njegov poziv otkrio je neobjanjivo Boije djelovanje u svi-jetu, i ilustrirao je savrenu predanost (na arapskom rije "pre-danost" glasi islam) koju svako ljudsko bie treba izvriti pre-ma Boanskom. Poevi za vrijeme Poslanikovog ivota, mu-slimani su morali uloiti napor da razumiju znaenje njegovog ivota i primijeniti ga u svojim vlastitim. Neto vie od stotinu godina nakon Muhammedove smrti, poto se islam nastavio

iriti na nove teritorije i sticati konvertite, muslimanski ue-njaci su poeli sakupljati velike zbirke Muhammedovih izre-ka (hadis) i svakodnevne prakse (sunnet), to e initi osnovu muslimanskog zakona. Sunnet je uio muslimane da opona-aju nain na koji je Muhammed govorio, jeo, volio, istio se i oboavao, tako da su oni i u najmanjim detaljima svog svako-dnevnog postojanja, oponaali njegov ivot na zemlji u nadi da e stei njegove vjene odlike potpune predanosti Bogu.

Nekako u isto vrijeme, u osmom i devetom stoljeu, prvi muslimanski historiari otpoeli su pisati o ivotu poslanika Muhammeda: Muhammed ibn Ishaq (umro 767.); Muham-med ibn 'Umer el-Waqidi (umro oko 820.); Muhammed ibn Sa'd (umro 845.); i Ebu Derir et-Taberi (umro 923.). Ovi hi-storiari se nisu prosto oslanjali na svoje vlastito sjeanje i uti-ske, ve su pokuavali postii jednu ozbiljnu historijsku rekon-strukciju. Uvrstili su rane dokumente u svoja izvjea, otkri-li usmene tradicije i povezali ih sa njihovim originalnim izvo-rom i, premda su potovali Muhammeda kao Boijeg ovje-ka, nisu bili potpuno nekritini. Rezultat njihovih napora je da znamo vie o Muhammedu nego li o bilo kojem drugom osni-vau velike religijske tradicije. Ovi su rani izvori nezaobilazni za bilo kojeg Poslanikovog biografa, a ja u se na ovim strani-cama esto na njih pozivati.

Rad prvih Muhammedovih biografa, vjerovatno, ne bi za-dovoljio modernog historiara. Bili su to ljudi svog vremena i esto su uvrtavali prie udotvorne i legendarne prirode koje bismo mi danas drugaije protumaili. Ali, oni su bili svjesni kompleksnosti grade o kojoj su pisali. Nisu uzdizali jednu te-oriju ili tumaenje dogaaja na raun drugih. Nekada bi stavi-li dvije prilino razliite verzije nekog dogaaja jednu uz dru-gu, i davali bi jednaku teinu svakom izvjeu, kako bi itate-lji mogli donijeti svoju vlastitu odluku. Nisu se uvijek slaga-li sa predajama koje su uvrstili, ve su pokuavali ispriati pri-u o svom Poslaniku to su potenije i istinitije mogli. Postoje praznine u njihovim izvjeima. Mi praktiki ne znamo nita o Muhammedovom ivotu do etrdesete godine kada je poeo primati ono za to je vjerovao da su objave od Boga. Neizbje-

no, razvile su se pobone legende o Muhammedovom roe-nju, djetinjstvu i mladosti, ali one vie imaju simbolike nego li historijske vrijednosti.

Takoer, malo je grae o Muhammedovoj ranoj politikoj karijeri u Mekki. U to vrijeme on je bio prilino nepoznata li-nost, i niko nije smatrao vrijednim zabiljeiti njegove djelat-nosti. Na glavni izvor informacije je Sveti spis koji je on do-nio Arapima. U periodu od dvadeset i tri godine, od oko 610. do njegove smrti 632. godine, Muhammed je tvrdio da je pri-mao izravne poruke od Boga, koje su skupljene u tekst koji je poznat kao Kur'an. Naravno, Kuran ne sadri izravno izvje-e o Muhammedovom ivotu. Poslaniku je dolazio u dijelo-vima, redak po redak, ajet po ajet, poglavlje po poglavlje. Po-nekad su se objave ticale neke specifine situacije u Mekki ili Medini. U Kuranu, Bog je odgovarao Muhammedovim kriti-arima; u obzir bi uzimao njihove argumente; objasnio bi du-blji znaaj neke bitke ili konflikta sa zajednicom. Kad god bi Muhammedu bila objavljena nova skupina ajeta, muslimani bi to nauili napamet, a oni koji su bili pismeni bi to zapisali. Prva slubena kompilacija Kurana nainjena je oko 650. godi-ne, dvadeset godina nakon Muhammedove smrti i zadobila je kanonski status.

Kur'an je Sveta Rije Boija, a njen autoritet ostaje apsolu-tan. Meutim, muslimani znaju da njeno tumaenje nije uvi-jek lako. Njeni zakoni su bili dimenzionirani za jednu malu zajednicu, a ve stoljee nakon smrti njihovog Poslanika, mu-slimani su vladali ogromnom imperijom koja se prostirala od Himalaja do Pirineja. Njihove ivotne prilike su bile potpuno drugaije od onih u kojima je ivio Poslanik i prvi muslimani, a islam se morao mijenjati i prilagoavati. Prvi eseji u musli-manskoj historiji napisani su kao suoenje sa aktuelnim kom-plikacijama i nejasnoama. Kako muslimani treba da primije-ne Poslanikovo razumijevanje i praksu u njihovom vlastitom vremenu? Kada su rani biografi kazivali priu o njegovom i-votu, pokuavali su objasniti neke od kur'anskih odlomaka re-konstruirajui historijski kontekst u kome su pojedine obja-ve sputene Muhammedu. Razumijevajui ono to je bilo po-

vod odreenom kur'anskom uenju, mogli su ga povezati sa svojom vlastitom situacijom koristei iskustveni proces ana-logije. Historiari i mislioci tog vremena vjerovali su da e im uenje o Poslanikovim naporima kako bi se ula Boija Rije u sedmom stoljeu, pomoi da sauvaju njegov duh u svom vlastitom vremenu. Od samog poetka, pisanje o poslaniku Muhammedu nikada nije bilo isto antikvarni poduhvat. Taj proces se nastavlja i danas. Neki muslimanski fundamentalisti zasnovali su svoju militantnu ideologiju na Muhamedovom i-votu. Muslimanski ekstremisti vjeruju da bi on dozvolio i po-hvalio njihove zloine. Ostali muslimani su zaprepateni ovim tvrdnjama, i ukazuju na zadivljujui pluralizam Kurana, koji osuuje agresivnost i smatra kako sve ispravno voene religije potiu od jednog Boga. Mi imamo dugu historiju islamofobi-je u zapadnoj kulturi koja datira od vremena kriarskih poho-da. U dvanaestom stoljeu, kranski monasi u Evropi izriito su tvrdili da je islam jedna nasilna religija, religija sablje, i da je Muhammed varalica koji je snagom oruja nametnuo svoju religiju svijetu koji se opirao. Nazivali su ga enskaroem i sek-sualnim perverznjakom. Ova iskrivljena verzija Poslanikovog ivota postala je jedna od prihvaenih ideja na Zapadu, pa je zapadnim narodima uvijek bilo teko da Muhammeda vide u jednom objektivnijem svjetlu. Od unitenja Svjetskog trgovin-skog centra 11. septembra 2001. godine, pripadnici kranske desnice u Sjedinjenim Dravama i neki zapadni mediji nasta-vili su ovu tradiciju neprijateljstva, tvrdei da je Muhammed bio nepopravljivo ovisan o ratu. Neki su otili toliko daleko da su ustvrdili da je on bio terorista i pedofil.

Ne moemo vie sebi priutiti da budemo upleteni u ovu vrstu zaslijepljenosti, jer to predstavlja dar ekstremistima koji mogu koristiti takve izjave da "dokau" kako je zapadni svijet uistinu angairan u novom kriarskom pohodu protiv islam-skog svijeta. Muhammed nije bio ovjek nasilja. Njegovom i-votu moramo pristupiti uravnoteeno, s ciljem da shvatimo i cijenimo njegova znaajna postignua. Njegovanje netanih predrasuda teti toleranciji, liberalnosti i suosjeanju, to bi trebalo karakterizirati zapadnu kulturu.

Postala sam ubijeena u ovo prije petnaest godina nakon to je fetva Ajetullaha Homeinija osudila Salmana Rudija i njegove izdavae na smrt zbog onog to je doivljeno kao blas-femini portret Muhammeda u Satanskim stihovima. Zgadi-la mi se fetva i vjerovala sam da je Rudi imao pravo objaviti ta god je htio, ali sam bila i uznemirena nainom na koji su neki Rudijevi liberalni zagovornici preli iz javne osude fetve u potpunu osudu samog islama koja nije imala veze sa injeni-cama. Izgledalo je pogrjeno braniti liberalni princip oivlja-vajui srednjovjekovnu predrasudu. Izgledali smo kao da nita nismo nauili iz tragedije tridesetih godina dvadesetog stolje-a, kada je ova vrsta zaslijepljenosti omoguila Hitleru da ubije est miliona idova. Shvatila sam da mnogi Zapadnjaci nema-ju priliku revidirati svoja gledita o Muhammedu, te sam od-luila napisati irem itateljstvu prihvatljivu priu o njegovom ivotu kako bih opovrgla ovo uvrijeeno gledite. Rezultat je bila knjiga Muhammed: Biografija Poslanika, koja je prvi put objavljena 1991. godine. Meutim, nakon 11. septembra, treba se fokusirati na druge aspekte Muhammedovog ivota. Stoga je ovo potpuno nova i posve drugaija knjiga, koja e, nadam se, govoriti direktnije o zastraujuim realnostima naeg svi-jeta nakon 11. septembra.

Kao paradigmatina linost, Muhammed nosi vane poru-ke, ne samo za muslimane, ve takoer i za ljude na Zapadu. Njegov ivot je bio dihad: kako emo vidjeti, ova rije ne zna-i "sveti rat", ona oznaava "borbu". Muhammed se doslovce znojio u naporima da donese mir ratom rastrganoj Arabiji, a mi trebamo ljude koji su spremni da ovo uine danas. Njegov ivot je bio marljivo djelovanje protiv pohote, nepravde i aro-gancije. On je shvatio da je Arabija na prekretnici i da stari na-in razmiljanja vie nee biti dovoljan, stoga je uloio kreativ-ni napor da donese jedno potpuno novo rjeenje. Uli smo 11. septembra u drugu eru historije, i moramo jednakim intenzi-tetom uiniti mnogo da razvijemo jedan drugaiji pogled na budunost.

udno, dogaaji koji su se desili u Arabiji u sedmom sto-ljeu mogu mnogo toga da nas naue o dogaajima u naem

vremenu i njihovom osnovnom znaenju - mnogo vie, ustva-ri, od uglaenih izjava politiara. Muhammed nije pokuavao nametnuti slijepo i nekritino podravanje religije - njega nije mnogo interesirala metafizika - ve promjena ljudskih srca i umova. Duh koji je preovladavao u njegovom vremenu on je nazvao - dahilijjet. Obino muslimani ovo razumijevaju kao "Vrijeme neznanja", to jest, predislamski period u Arabi-ji. Meutim, kako skorija istraivanja pokazuju, Muhammed nije koristio termin dahilijjet da njim oznai historijsku eru ve stanje duha i uma uzrokovano nasiljem i terorom u Arabi-ji u sedmom stoljeu. Dahilijjet je, ustvrdila bih, takoer da-nas jako prisutan na Zapadu kao to je prisutan i u musliman-skom svijetu.

Gotovo apsurdno, Muhammed je postao svevremenska linost zbog toga to jeste bio tako duboko upleten u svoje vla-stito doba. Ne moemo razumjeti ono to je postigao ako ne shvatimo ono protiv ega je ustao. S ciljem da vidimo ta on moe pridonijeti da se uspjeno okonaju nae nevolje, mora-mo ui u tragini svijet u kome je postao Poslanik prije gotovo etrnaest stotina godina, na samotnom planinskom vrhu ne-daleko od svetog grada Mekke.

Prvo poglavlje

Mekka

NAKON TOGA BILO MU JE gotovo nemogue opisati doivljaj koji ga je nagnao da niz stjenovite obronke izbezum-ljen otri svojoj eni. inilo mu se kao da je neko razarajue prisustvo puklo u peinu gdje je spavao i obuzelo ga vrstim zagrljajem, istjerujui mu i posljednji dah iz njegovog tijela. U strahu koji ga je obuzeo, Muhammed je jedino mogao pomi-sliti da ga je napao neki dinn, jedan od vatrenih duhova koji je tumarao stepama Arabije i esto odvraao putnike sa pravog puta. Dinn je takoer nadahnjivao pjesnike i proroke u Ara-biji. Jedan pjesnik je opisao svoj pjesniki podvig kao nasilni napad: njegov osobni dinn bi mu se pojavio bez ikakvog upo-zorenja, bacio bi ga na zemlju i iznudio bi stihove iz njegovih usta.2 Tako, kada je Muhammed uo kratku naredbu "Ui!" istog trena je pomislio da je i on postao opsjednut. "Ja nisam pjesnik", poalio se. Ali njegov napada ga je jednostavno ste-gao ponovno, sve dok nije - kada je ve pomislio da to vie ne moe podnijeti - uo prve rijei novog arapskog Svetog spisa kako teku, kao da naviru, sa njegovih usana.

On je ovu viziju imao tokom mjeseca ramazana, 610. go-dine nove ere. Kasnije e Muhammed to nazvati lejletu-l-ka-dr (No Sudbine) jer u njoj bijae uinjen poslanikom Alla-ha, velikog boanstva Arabije. Meutim, u tom momentu, on nije razumio ta se deavalo. Bilo mu je etrdeset godina, bio je porodian ovjek i ugledni trgovac u Mekki, cvjetajuem tr-govakom gradu u Hidazu. Poput veine Arapa tog vreme-na, bile su mu poznate prie o Noi, Lotu, Abrahamu, Mojsiju i Isusu, i znao je da su neki ljudi oekivali skori dolazak arap-skog poslanika, ali nikada mu ni na pamet nije palo da e nje-mu biti povjerena ova misija. Uistinu, kada je pobjegao iz pei-

2 Tor Andrae, Muhammad: The Man and His Faith, prijevod Theo-phil Menzel (London, 1936.), 59.

ne i urno pohrlio niz obronke brda Hira, bio je ispunjen oa-jem. Kako je Allah mogao dozvoliti da postane opsjednut?

Dinni su bili prevrtljivi. Bili su nadasve nepouzdani jer su uivali u zavoenju ljudi. Situacija u Mekki je bila ozbiljna. Njegovom plemenu nije bila potrebna opasna uputa dinna. Njima je trebala izravna intervencija Allaha, koji je uvijek bio neka daleka figura u prolosti, i koji je, mnogi su vjerovali, bio identian Bogu kojeg su oboavali idovi i krani.3

Mekka bijae postigla zadivljujui uspjeh. Grad je sada bio meunarodni trgovaki centar, a njegovi trgovci i finansijeri postali su bogati mimo svojih najluih snova. Samo nekoliko generacija ranije, njihovi preci ivjeli su oajan, bijedan ivot u nepreglednim pustinjama sjeverne Arabije. Njihov trijumf bio je neobian, jer veina Arapa nisu bili stanovnici gradova ve nomadi. Zemlja je bila tako siromana da su ljudi mogli jedino preivjeti neprekidno selei iz mjesta u mjesto u potrazi za vo-dom i panjacima. Postojalo je nekoliko poljoprivrednih kolo-nija na viem platou, kao to je Taif, koji je Mekku snabdijevao veinom hrane, te Jesrib, nekih etiri stotine kilometara sje-verno. Ali svugdje drugo u stepama su uzgajanje - i stoga, sta-lan ivot na jednom mjestu - bili nemogui, te su nomadi sa-stavljali kraj s krajem svoje oskudne egzistencije uvajui ovce i koze, i uzgajajui konje i kamile, ivei u bliskim plemenskim grupama. Nomadski (beduinski) ivot bio je beskompromi-san, gruba borba, jer je bilo isuvie mnogo ljudi koji su se na-tjecali za isuvie malo resursa. Uvijek gladni, stalno na ivici gladi, beduini su vodili beskrajne bitke sa ostalim plemenima za vodu, panjake i prava na ispau.

Shodno tome gazv (pohod stjecanja) bio je od sutinskog znaaja u beduinskoj ekonomiji. U oskudnim vremenima, la-novi plemena bi redovno vrili upade na teritoriju svojih susje-da u nadi da e zaplijeniti kamile, stoku, ili robove, vodei bri-gu da izbjegnu ubijanje, jer bi to moglo odvesti u krvnu osve-tu. Niko ovo nije smatrao sramotnim. Gazv je bio prihvaena ivotna injenica. To nije in nadahnut politikom ili linom mrnjom, ve je bio neka vrsta nacionalnog sporta, obavljan

3 Na arapskom, rije Allah jednostavno znai "Bog."

vjeto i pouzdano prema jasno odreenim pravilima. Bila je to neophodnost, grubi nain raspodjele bogatstva u regiji gdje jednostavno nije bilo dovoljno resursa za sve.

Premda je narod Mekke nomadski ivot ostavio iza sebe, i dalje su smatrali beduine uvarima autentine arapske kul-ture. Kao dijete, Muhammed je bio poslat da ivi u pustinji sa plemenom svoje pomajke da bi nauio beduinske obiaje. To je na njega ostavilo izrazito velik utjecaj. Beduini nisu bili pretje-rano zainteresirani za konvencionalnu religiju. Nisu polaga-li nadu u ivot nakon smrti i malo su povjerenja imali u svoje bogove, koji su im se inili nemoni da izvre bilo kakav utje-caj na njihovo teko okruenje. Pleme, a ne boanstvo, bilo je vrhovna vrijednost, i svaki lan morao je podvrgnuti svoje li-ne potrebe i elje dobrobiti grupe, i boriti se do smrti, ako je bilo neophodno, da se osigura njegov opstanak. Arapi su malo vremena imali za rasprave o nadnaravnom. Bili su fokusirani, stoga, na ovaj svijet. Fantazija je bila beskorisna u stepama. Bio im je potreban pragmatini, trezveni realizam. Ipak, razvili su viteki zakonik, koji je, dajui znaenje njihovim ivotima i spreavajui ih da ne padnu u oaj u ovim surovim uslovi-ma, obavljao sutinsku funkciju religije. Oni su to nazivali mu-ruvva, kompleksan termin koji je teko prevesti kratko i jasno. Muruvva je znaila hrabrost, strpljivost, izdrljivost; sastojala se iz predane odlunosti da se osveti bilo koje loe djelo uinje-no grupi, da se zatite njeni slabi lanovi, i suprotstavi njenim neprijateljima. Da bi se sauvala ast plemena, svaki lan mo-rao je biti spreman da pohrli u odbranu svojih suplemenika ili roda odmah i da se pokori svom voi bez pogovora.

Iznad svega, lan plemena morao je biti dareljiv i dijeliti svoju stoku i hranu. ivot u stepama bio bi nemogu kada bi ljudi sebino uvali svoje bogatstvo dok bi drugi ostajali glad-ni. Neko pleme koje je danas bogato, moglo je sutra lako osta-ti bez iega. Ako ste bili krti u vrijeme svog blagostanja, ko bi vam pritekao u pomo kada vama zatreba? Zbog ove ne-ophodnosti muruvva je bila vrlina koja je podsticala kerima (blagodarnog heroja) da mu ne budu vane materijalne stva-ri i da ne padne u oaj zbog svog bijednog ivota. Istinski a-

stan beduin nije mario za sutra, pokazujui svojim otmjenim poklonima i gostoprimstvom da svog suplemenika cijeni vie od vlastite imovine. Morao je biti spreman dati sve svoje bo-gatstvo - svoje kamile, stada i robove - drugima, ili potroiti svoje cjelokupno bogatstvo za jednu jedinu no organizirajui vrhunsku gozbu za svoje prijatelje i saveznike. Meutim, dare-ljivost kerima znala je biti samounitavajua i samodopadlji-va: preko noi mogao je dovesti svoju porodicu u siromatvo, iz prostog razloga da pokae ast koja je tekla njegovim vena-ma i pobolja svoj status i reputaciju.

Muruvva je bila nadahnjujui ideal, ali do kraja estog sto-ljea, njene slabosti postale su tragino oite. Plemenska so-lidarnost ('asabijja) podsticala je hrabrost i nesebinost, ali samo unutar okvira plemena. Nije postojao koncept univer-zalnih ljudskih prava. Beduin se osjeao odgovoran samo za svoje krvne srodnike i saveznike. Nisu ga brinuli stranci, koje je smatrao bezvrijednim i beznaajnim. Ako ih je morao ubija-ti za dobrobit svog vlastitog naroda, nije osjeao nikakvu mo-ralnu patnju i nije gubio vrijeme na filozofske apstrakcije ili etike konsekvence. Poto je pleme bilo najsvetija vrijednost, on ga je podupirao, bilo ono u pravu ili u krivu. "Ja sam pri-padnik Gazijja [plemena]", pjevao je jedan od pjesnika. "Ako je ono [pleme] pogrijeilo, i ja u pogrijeiti; a ako Gazijja [pleme] bude ispravno vodena, ja u s njim ii."4 Ili, rijeima popular-ne izreke: "Pomozi svom bratu bilo njemu uinjeno zlo ili on zlo inio drugima."5

Svako pleme je imalo svoj poseban vid muruvve, koja je, po vjerovanju Arapa, bila naslijeena od otaca, osnivaa plemena i bila je prenoena, poput fizikih i mentalnih karakteristika, s jedne generacije na drugu. Oni su ovu plemensku slavu na-zivali haseb (ast predaka).6 Kao izvor svog posebnog genija, lanovi plemena potovali su svoje pretke kao vrhovni autori-

4 Citirano u: R. A. Nicholson, A Literary History of Arabs, (Cambrid-ge, 1953.), 83. 5 Toshihiko Izutsu, Ethico-Religious Concepts in the Quran, (Montre-al and Kingston, ON, 2002.), 46. 6 Ibid., 63.

tet, a ovo je neizbjeno poticalo jedan duboki i utvreni kon-zervatizam. Nain ivota (sunnet) koji su stari zavjetali svo-jim potomcima bio je svet i nenaruiv. "On pripada plemenu iji oci su za njih uspostavili sunnet", drugi pjesnik objanja-va, "svaki narod ima svoj vlastiti tradicionalni sunnet; sva-ki narod ima svoje predmete slijeenja."7 Svako zastranjenje - ma kako beznaajno bilo - od obiaja predaka bilo je veliko zlo. Neki postupci su bili ispravni ne zbog svoje priroene do-linosti ili plemenitosti, ve prosto zbog toga to su bili odo-breni davno od plemenskih otaca.

Beduin sebi nije mogao dozvoliti da eksperimentira. Bilo bi odmetniki neodgovorno zapostaviti erijat, put ka pustinj-skom bunaru koji je bio izvor ivota tvom narodu od pamti-vijeka. Naui preivljavati slijedei rijei pravila ija vrijed-nost je provjerena iskustvom. Meutim, ovo neupitno prihva-tanje tradicije moglo je odvesti u obijesni ovinizam - sunnet tvog naroda je najbolji i ne moe ni pomisliti o nekom dru-gom nainu injenja stvari. ast svog plemena moe jedino sauvati odbijajui se pokloniti bilo kojem drugom autorite-tu, ljudskom ili boanskom. Od kerima se oekivalo da bude ponosan, pun samopotovanja, samopouzdanja i agresivno nezavisan. Arogancija nije bila mana ve znak plemenitosti, dok je poniznost pokazivala da si falinog porijekla i da u tvo-jim venama nema aristokratske krvi. Vanbrano roena oso-ba genetski je bila odreena da bude rob ('abd); to je jedino za to je bila dobra. Nikako i nikom se istinski kerim nije mo-gao potiniti. "Mi svim ljudima, njihovom vodstvu, potinje-nost odbijamo", pjeva jedan pjesnik, "dok im mi sami vode ne budemo, tako, i bez uzda!"8 Kerim bi uvao ovu prkosnu sa-modovoljnost ak i u prisustvu boanstva, jer nijedno boan-stvo ne moe biti superiorno nad istinski plemenitim ljud-skim biem.

U stepama plemenu su bili potrebni ljudi koji nee pokle-knuti pred opasnostima i koji se mogu pouzdano suprotsta-

7 Labid ibn Rabi'ah, Mu'allaqah, 5.81, u knjizi Izutsu, Ethico-Religious Concepts, 63; usp. Kuran, 2:170, 43:22-24. 8 Izutsu, Ethico-Religious Concepts, 72.

viti svakoj neprilici. Ali ova prkosna ovisnost o samom sebi (istigna') mogla je lako postati nesmotrenost i pretjeranost. Beduin je lako bivao uvuen u sukob i na najmanju provoka-ciju.9 Zbog svog izraenog osjeaja asti odgovarao je nasilno na bilo koju prijetnju ili uvredu. On se nije prosto oslanjao na samoodbranu, istinska hrabrost lei u preduhitrenom napa-du. Nije dovoljno za "jednog ratnika, ljutog poput lava, da na napad odgovori ili ukori neprijatelja koji ga je snano udario", poklie pjesnik Zuhejr ibn Ebi Selma, "on treba napasti prvi i postati napada i kada mu niko tetu ne ini".10 Hrabrost koju su veliali plemenski pjesnici bila je neodoljivi impuls koji nije mogao i nije trebao biti sputan. Ako je teta nainjena samo jednom lanu njegovog plemena, kerim je obavezu da se osveti osjeao poput fizikog bola i neutaive ei.11 Bio je to tragian svjetonazor. Beduini su pokuavali glorificirati svo-ju borbu, ali njihov ivot je bio surov i nije postojala nada za bilo ta bolje. Sva bia, vjerovali su, potpadnu pod utjecaj de-hra ("vremena" ili "sudbine"), koje je nametalo sve vrste pat-nji ljudskom rodu. ivot jednog ovjeka je bio odreen una-prijed. Sve stvari su umirale; ak i uspjean ratnik umre i biva zaboravljen. U ovom ivotu neprestane borbe vladala je neka vrsta priroene ispraznosti. Jedini lijek protiv oaja bila su za-dovoljstva - posebno opijenost vinom.

U prolosti, mnogi beduini su pokuali da pobjegnu iz ste-pa i izgrade sigurniji, stalno nastanjeni (hadara) ivot, ali su ovi pokuaji obino bili osujeeni nedostatkom vode i obra-dive zemlje, i uestalou sua.12 Pleme nije moglo usposta-viti odrivu naseobinu ako nije ili akumuliralo viak bogat-stva - gotovo nemogua vjetina - ili zauzelo oazu, kao to je pleme Sekif uinilo u Taifu. Druga alternativa bila je posta-ti posrednik izmeu dvije ili vie bogatih civilizacija regiona. Pleme Gassan, naprimjer, koje je zimovalo na granici Bizant-

9 Ibid., 29. 10 Zuhayr ibn 'Abi Salma, stihovi 38-39, u knjizi: Izutsu, Ethico-Religi-ous Concepts, 84. 11 Nicholson, Literary History, 93. 12 Mohammad A. Bamyeh, The Social Origins of Islam: Mind, Econo-my, Discourse, (Minneapolis, 1999.), 17-20.

skog carstva, postalo je tienik Grka, prelo na kranstvo, i osnovalo tampon dravu da bi branilo Bizantiju od Perzi-je. Meutim, tokom estog stoljea, nova prilika se pojavila kao rezultat revolucije u transportu. Beduini su izmislili to-varno sedlo koje je omoguilo kamilama da nose mnogo tee tovare nego ranije, a trgovci iz Indije, istone Afrike, Jeme-na i Bahreina otpoeli su zamjenjivati svoje magaree zapre-ge kamilama, koje su mogle preivjeti danima bez vode i bile su idealne za putovanje pustinjom. Stoga umjesto da izbjega-vaju Arabiju, strani trgovci, koji su trgovali luksuznim roba-ma - tamjanom, zainima, slonovaom, itaricama, biserima, drvetom, platnima i lijekovima - poeli su svoje karavane vo-diti direktno do Bizantije i Sirije kroz stepe, i upoljavati be-duine da uvaju njihovu trgovaku robu, gone kamile, i navo-de ih od jednog izvora vode do drugog.

Mekka je postala stanica ovim karavanama koje su ile ka sjeveru. Bila je zgodno smjetena u centru Hidaza, i premda je podignuta na vrstom stjenovitom tlu, to je poljoprivredu inilo nemoguom, naseljenost je bila mogua zbog postoja-nja izvora koji je izbijao iz dubina zemlje a koji su Arapi zva-li Zemzem. Otkrie ovog naizgled udotvornog izvora u tako sunom regionu vjerovatno je beduinima ovo mjesto uini-lo svetim mnogo prije razvitka grada Mekke. Privlailo je ho-doasnike iz cijele Arabije, a Kaba, kockasta granitna zgra-da znatne starosti, moda je prvobitno bila sjedite svetih re-likvija Zemzem kulta. Tokom petog i estog stoljea, vrelo i svetite (harem) bili su pod nadzorom razliitih nomadskih plemena koja su se smjenjivala: Durhum, Huza'a, te konano poetkom estog stoljea Kurej, Muhammedovo pleme, koje je istjeralo svoje prethodnike i prvo sagradilo stalne graevi-ne okolo Kabe.

Otac utemeljiva Kureja bio je Kusajj ibn Kilab, koji je okupio nekoliko nekada zaraenih klanova blisko vezanih krvnim i enidbenim vezama, te oformio novo pleme, upra-vo u vrijeme kada je Mekka postajala vaan centar dalekorut-ne trgovine. Ime "Kurej" vjerovatno je izvedeno iz teqarru

("nagomilavanje" ili "stjecanje").13 Za razliku od Durhuma i Huza'a koji nisu mogli napustiti beduinstvo, oni su stekli vi-ak kapitala koji je omoguio stvaranje stalnog naselja. Prvo su uspjeli osigurati monopol nad trgovinom sjever-jug, time da su samo njima bile doputene usluge stranim karavanama. Takoer su bili u mogunosti kontrolirati trgovinske aktivno-sti unutar Arabije koje su stimulirane poveanjem meuna-rodnog prometa. Tokom prve polovine estog stoljea, bedu-inska plemena su poela razmjenjivati robe jedni s drugima.14 Trgovci su se okupljali na mnogobrojnim redovnim sajmovi-ma koji su se odravali svake godine u razliitim dijelovima Arabije, i bili su tako rasporeeni da su trgovci kruili polu-ostrvom u smjeru kazaljke na satu. Prva pijaca (suq) u godi-ni odravana je u Bahreinu, najgue naseljenoj oblasti; slije-dee su sukcesivno odravane u Omanu, Hadremevtu i Jeme-nu, a ciklus se zavravao sa est uzastopnih suqova u i oko-lo Mekke. Posljednji sajam u godini bio je odravan u 'Uka-zu neposredno prije mjeseca hadda, tradicionalnog hodo-aa Mekki i Kabi.

Tokom prve polovine estog stoljea, pleme Kurej je ot-poelo slati svoje vlastite karavane u Siriju i Jemen, i poste-peno su postali nezavisni trgovci. Ali unato ovom uspjehu, znali su da su i ranjivi. Zbog injenice da je poljoprivreda bila nemogua u Mekki, potpuno su se oslanjali na razmjenu pro-izvoda, te ako bi ekonomija propala, umrli bi od gladi. Svi su stoga bili ukljueni u ekonomiju, kao bankari, finansijeri ili trgovci. U naseljima zasnovanim na poljoprivredi beduinski duh je ostajao gotovo netaknut jer je bio sukladniji sa obra-ivanjem zemlje, ali Kurejije su bile prinuene gajiti strogo komercijalni etos koji ih je udaljio od mnogih tradicionalnih vrijednosti muruvve. Morali su, naprimjer, postati ljudi mira, jer bi nain ratovanja koji je bio uobiajen za podruje stepa, biznis uinio nemoguim. Mekka je morala biti mjesto gdje bi se trgovci iz bilo kog plemena mogli okupiti slobodno bez bo-jazni od napada. Stoga je pleme Kurej odbacilo princip ue-

13 Ibid., 30. 14 Ibid., 11-12.

stvovanja u plemenskom ratovanju i zadralo je poziciju hlad-ne neutralnosti. Prije njihovog dolaska, esto su se deava-le krvave bitke u okolini Zemzema i Kabe, pri emu su rival-ska plemena pokuavala zadobiti kontrolu nad ovim znaaj-nim mjestima. Sada, besprijekornom vjetinom, Kurejije su ustanovile Harem, zonu sa radijusom od tridesetak kilometa-ra, sa Kabom u njegovom centru, gdje je svako nasilje bilo za-branjeno.15 Nainili su specijalne sporazume sa beduinskim plemenima, koja su obeala da nee napadati karavane tokom sezone trgovakih sajmova. Zauzvrat, gubitak dohotka bedu-inskim saveznicima bio je kompenziran doputenjem da rade kao vodii i zatitari trgovaca.

Trgovina i religija su na taj nain u Mekki bile neraskidivo uvezane. Hodoae Mekki bilo je vrhunac suq ciklusa, a Ku-rejije su rekonstruirale kult i arhitekturu svetita tako da je ono postalo duhovni centar za sva arapska plemena. Premda beduini nisu bili mnogo zainteresirani za bogove, svako ple-me imalo je svoje glavno boanstvo, obino predstavljeno u vidu kamene skulpture. Kurejije su sakupile toteme plemena koja su pripadala njihovom savezu i postavili ih u Harem kako bi pripadnici tih plemena mogli oboavati samo svoja zatit-nika boanstva kada posjeuju Mekku. Svetost Kabe je tako bila od sutinske vanosti za uspjeh i opstanak plemena Ku-rej, a njihovi rivali su ovo razumjeli. S ciljem da odvue ho-doasnike i biznis od Kureja, guverner Abesinije i Jemena sa-gradio je rivalsko svetite u gradu Sana'a. Potom je, 547. godi-ne, poveo armiju ka Mekki da dokae da grad nije, nakon sve-ga, imun na ratovanje. Meutim, govori se, njegov ratni slon je pao na koljena kada je doao u predgrae Mekke i odbio je da napadne Harem. Impresionirani ovim udom, Abesinci su se vratili kui. Godina slona postala je simbol svete nepovre-divosti Mekke.16

Meutim kult nije bio prosto isprazna, bezobzirna eksplo-atacija pobonosti. Rituali hadda takoer su arapskom ho-doasniku davali duboko iskustvo. Kako su stizali u Mekku

15 Ibid., 38. 16 Kuran, 105. poglavlje.

na kraju suq ciklusa, kod trgovaca se javljao osjeaj uspjeha i uzbuenosti. Karavane su prihvatali pripadnici plemena Ku-rej. Poto su kamile bile osloboene tereta, te, nakon to su platili skromne pristojbe, trgovci i njihove sluge su mogli oda-ti poast Haremu. Dok su se gurali kroz uske ulice predgra-a, izricali su ritualne povike, objavljujui svoje prisustvo bo-govima koji su ekali njihov dolazak. Nakon dugog napornog puta po poluostrvu, ovo ujedinjenje sa svetim simbolima nji-hovih plemena izgledalo je kao povratak kui. Kada bi do-li do Kabe, okrueni sa tri stotine i ezdeset plemenskih tote-ma, poinjali bi obavljati tradicionalne obrede u Mekki i nje-noj okolici, koji su moda izvorno bili koncipirani da zazovu zimske kie. Trali su sedam puta izmeu breuljaka Safe i Merve, istono od Kabe, zatim su trali do male doline Muz-delife, obitavalita boga groma, obavili nono bdijenje na pla-tou pored brda Arefat, dvadeset i pet kilometara van grada, bacali kamenie na tri stuba u dolini Mine, i konano, na kraju hodoaa rtvovali bi svoje najvrednije enske kamile, simbole svog bogatstva te - otuda - i samih sebe.

Najpoznatiji obred hadda bio je tavaf, sedam obilazaka Kabe u smjeru kazaljke na satu, stilizirano obnavljanje kru-ne trgovake rute uokolo Arabije, to je arapskim trgovakim aktivnostima davalo duhovnu dimenziju. Tavaf je postao po-pularna aktivnost ispoljavanja vjere, a graani i njihovi gosti bi ga obavljali cijele godine. Struktura Harema stekla je ar-hetipsko znaenje, koje se zatie u svetitima drugih gradova drevnog svijeta.17 Kaba sa svoja etiri ugla predstavljala je e-tiri osnovne strane svijeta, simbolizirala je, ustvari, svijet. U njenom istonom zidu bio je ugraen Crni kamen, komad ba-zalta meteorskog porijekla, koji je jednom prilikom svijetlei pao sa neba, povezujui Nebesa i Zemlju. Dok su hodoasni-ci trali oko velike granitne kocke, slijedei smjer sunca oko zemlje, osjeali su da uspostavljaju sklad sa fundamentalnim poretkom kosmosa. Krug je uobiajeni simbol cjelovitosti, a praksa obilaenja kruenjem gdje se stalno vraate na pola-

17 Johannes Sloek, Devotional Language, prijevod Henrick Mossin, (Berlin and New York, 1996.), 89-90.

znu taku, proizvodi osjeaj ravnomjernog ponavljanja i ure-enosti. Kruei uokolo Kabe sedam puta zaredom, hodoa-snici ue da pronau svoju istinsku orijentaciju i svoju unu-tranju ravnoteu; ujednaeni ritam tranja postepeno je pra-znio njihove umove od perifernih misli i pomagao im da me-ditiraju

Reformirani rituali uinili su Mekku centrom Arabije. Dok su drugi hodoasnici morali naputati domovinu i pu-tovati do dalekih mjesta, Arapi nisu morali naputati polu-ostrvo, to je ostalo kao zakon sam po sebi. Sve ovo je dove-lo do toga da Mekka postane sredite arapskog svijeta.18 Grad je takoer bio izoliran to je Arapima davalo rijetku slobodu. Niti Perzija ni Bizantija, velike sile regiona, nisu imale nika-kvog interesa u nepristupanom terenu Arabije, pa su Kurej-ije mogle stvoriti modernu ekonomiju bez imperijalne kon-trole. Svijet je prolazio kroz Mekku, ali nije ostajao dovoljno dugo da se uplie. Arapi su bili u stanju razviti svoju vlastitu ideologiju i mogli su tumaiti znanje i vjetine svojih sofisti-ciranijih susjeda kako su eljeli. Nisu bili pod pritiskom da im se namee bilo koja strana religija ili da se povinuju slubenoj ortodoksiji. Zatvoreni krug i trgovakog ciklusa i hadskih ri-tuala simbolizirao je njihovu ponosnu samodovoljnost, koja e, prolaskom vremena, postati odlika njihove urbane kultu-re.

Njihova odvojenost od velikih sila znaila je da mekkan-ska ekonomija nee biti ugroena promjenom njihovog stanja. Zaista, Kurejije su bile ak u stanju da iz toga izvuku profit. Do godine Muhammedovog roenja, 570., Perzija i Bizanti-ja su zapale u niz meusobnih iscrpljujuih ratova, to e fa-talno oslabiti obje carevine. Sirija i Mezopotamija postale su bojinice, mnogi trgovaki putovi bili su naputeni, a Mekka je preuzela kontrolu cjelokupne posrednike trgovine izme-u sjevera i juga.19 Kurejije su postale jo monije, ali ipak su neki od njih poeli osjeati da plaaju veliku cijenu za svoj

18 Bamyeh, Social Origins of Islam, 32. 19 Ibid., 43.

uspjeh. Kako se esto stoljee privodilo koncu, grad je zapao u duboku duhovnu i moralnu krizu.

Stari duh zajednitva bio je uniten trinom ekonomi-jom, koja je ovisila o surovom natjecanju, pohlepi i linom po-duzetnitvu. Porodice su se sada natjecale jedna s drugom za bogatstvo i presti. Manje uspjeni klanovi20 osjetili su da su pritisnuti uza zid. Umjesto velikodunog dijeljenja bogatstva, ljudi su gomilali novac za sebe i gradili privatna carstva. Oni ne samo da su ignorirali teku situaciju siromanijih lanova plemena, ve su iskoritavali prava siroadi i udovica, utapaju-i njihovo nasljedstvo u svoja vlastita imanja. Uspjeni su, na-ravno, bili zadovoljni svojom novom sigurnou. Vjerovali su da ih je njihovo bogatstvo spasilo od neimatine i mizerije be-duinstva. Ali oni koji su poklekli u bezglavom trku za finan-sijskim uspjehom, osjeali su se izgubljeno i dezorijentirano. Principi muruvve izgledali su nespojivi sa trinim silama, a mnogi su zapali u duhovnu prazninu. Stari ideali nisu zamije-njeni niim novim jednake vrijednosti, a uvrijeeni zajedniki etos govorio im je da bi ovaj neobuzdani individualizam mo-gao nanijeti tetu plemenu, koje je jedino moglo preivjeti ako njegovi lanovi ujedine sve svoje resurse.

Muhammed je roen u klanu Haim, jednoj od najistaknu-tijih porodinih grupa u Mekki. Njegov pradjed bio je prvi tr-govac koji se latio nezavisne trgovine sa Sirijom i Jemenom, a klan je imao privilegiju opskrbljavanja hodoasnika vodom to-kom hadda, to je bila jedna od najvanijih funkcija u gra-du. Ali u skorije vrijeme, Haimov klan su pogodila teka vre-mena. Muhammedov otac Abdullah umro je prije Muham-medovog roenja, a njegova majka Amina zapala je u takvo si-romatvo da je, prenosi se, jedina beduinka, koja je bila voljna da bude njegova dojilja, bila iz jednog od najsiromanijih ple-mena u Arabiji. On je ivio sa njenom porodicom dok nije na-punio est godina, i iskusio je nomadski ivot na najokrutni-ji nain. Kratko nakon to je doveden nazad u Mekku, njegova majka je umrla. Ovaj dvostruki gubitak ostavio je duboki uti-

20 Termine "klan" i "pleme" nije lako razluiti jedan od drugog, ali ov-dje se "klan" odnosi na porodinu grupu unutar plemena.

sak na Muhammeda, kao to emo vidjeti, njega e uvijek bri-nuti patnja siroadi.

Prema njemu su se lijepo odnosili njegovi preostali roa-ci. Prvo je ivio sa svojim djedom Abdu-l-Mutallibom, koji je bio nadasve uspjean trgovac u svoje vrijeme. Muhammed je bio djedov miljenik. Starac je volio da se njegova postelja izne-se vani, da moe leati u hladu Kabe, okruen svojim sinovi-ma. Muhammed bi obino sjeo pored njega, a djed bi ga nje-no tapao po leima. Meutim, kada je on umro, Muhammed, kome je tada bilo osam godina, nita nije naslijedio. Njegovi moniji roaci upravljali su imetkom, a Muhammed je preao da ivi kod svog amide Ebu Taliba, koji je sada bio sejjid ("pr-vak") Haimovog klana i visoko potovan u Mekki, iako je nje-gov posao slabio. Ebu Talib je jako volio svog bratia, a i njego-va braa su takoer pomogla u Muhammedovom obrazova-nju. Hamza, najmlai, ovjek impresivne snage, nauio je Mu-hammeda borbenim vjetinama, nainivi od njega vjetog strijelca i borca vinog sablji. Njegov ujak Abbas, bankar, us-pio je Muhammedu obezbijediti da upravlja karavanama koje su ile na sjever za Siriju.

Mladi Muhammed je bio prilino omiljen u Mekki. Bio je zgodan, skladnog, dobro popunjenog tijela, prosjene visine. Njegova kosa i brada bile su guste i kovrdave, a imao je izni-mno svijetlu put i osmijeh pun arma, to se spominje u svim izvorima. Bio je odluan i cijelim biem posveen svemu to je radio. Tako je bio paljiv prema povjerenom zadatku da ni-kad nije gledao preko ramena, ak ni ako bi mu i prekriva za-peo u trnovitom bunju. Kada bi se okrenuo da s nekim govori, obiavao je okrenuti se cijelim tijelom i obratiti se sagovorniku direktno u lice. Kada bi se rukovao, nikad nije bio prvi koji bi povukao svoju ruku. Odisao je takvom pouzdanou da je bio poznat kao el-Emin, pouzdani. Meutim, njegov status siro-eta stalno ga je povlaio unazad. Htio je oeniti svoju roaku Faketu, ali Ebu Talib je morao odbiti njegovu enidbenu ponu-du, njeno naglasivi da Muhammed nije u mogunosti izdr-avati enu, te joj je naao mnogo priliniju ponudu.

Ali, kada je Muhammedu bilo oko dvadeset i pet godina, njegova srea se naglo promijenila. Hatida bint Huvejlid, da-leka roaka, zatraila je od njega da za nju odvede karavan u Siriju. Porijeklom je bila iz klana Esed, koji je sada bio mno-go utjecajniji od Haimovog, i poto je njen mu umro, posta-la je uspjena trgovkinja. Urbani ivot daje eni iz visokih kru-gova priliku da uspije u poslu, premda ene iz niih klasa nisu imale nikakav status u Mekki. Muhammed je putovanje oba-vio tako uspjeno da je Hatida ostala veoma impresionirana i ponudila mu je brak. Potreban joj je bio novi mu, a njen ta-lentirani roak bio je odgovarajui izbor. "Svia mi se zbog naeg srodstva", kazala mu je, "i visoke reputacije meu tvojim narodom, tvog potenja, dobrog karaktera i iskrenosti."21 Neki Muhammedovi kritiari su podrugljivo gledali na ovo vjen-anje u pravi as sa bogatom udovicom, ali to nije bio brak iz koristi. Muhammed je veoma volio Hatidu, i premda je po-ligamija bila pravilo u Arabiji, nikada nije oenio drugu, mla-u enu dok je ona bila iva. Hatida je bila zadivljujua ena, "odluna, plemenita i inteligentna", kae Ibn Ishaq, Muham-medov prvi biograf.22 Ona je bila prva koja je prepoznala ge-nij svog mua, i - vjerovatno zbog toga to je izgubio majku u tako ranoj mladosti - ovisio je o njoj emocionalno i oslanjao se na njene savjete i podrku. Nakon njene smrti, znao je i na-ljutiti neke od svojih kasnijih supruga beskrajno je hvalei.

Hatida je vjerovatno bila u svojim kasnim tridesetim kada se udala za Muhammeda, i rodila mu je najmanje estoro dje-ce. Njihova dva sina - El-Kasim i Abdullah - umrli su kao dje-ca, a-Muhammed je neizmjerno volio svoje keri Zejnebu, Ru-kajju, Ummu Kulsum i Fatimu. Bila je to srena obitelj, iako je Muhammed insistirao da se veliki dio njihove dobiti daje siro-manima. On je takoer u porodicu doveo dva siromana dje-aka. Na dan njihova vjenanja, Hatida mu je poklonila mla-dog roba po imenu Zejd ibn el-Haris iz jednog od sjevernja-

21 Muhammed ibn Ishaq, Sirat Rasul Allah, 120, u djelu: A. Guillau-me, prijevod, The Life of Muhammad: A Translation of Ishaq's Sirat Resul Allah, (London, 1955.); usporedi: Leila Ahmed, Women and Gender in Islam, (New Heaven and London, 1992.), 42. 22 Ibid., 155. Guillaumeov prijevod.

kih plemena. On je postao tako privren svom novom gospo-daru da je, kada je njegova porodica dola u Mekku sa novcem da ga otkupe, molio da mu dopuste da ostane kod Muhamme-da, koji ga je usvojio i podario mu slobodu. Nekoliko godina kasnije, Ebu Talib se zatekao u takvoj finansijskoj nevolji da je Muhammed u svoju obitelj uzeo njegovog petogodinjeg sina Alija da mu olaka teret. Bio je predan obojici djeaka i opho-dio se prema njima kao prema vlastitim sinovima.

Veoma malo nam je poznato o ovim godinama Muham-medovog ivota. Meutim, iz njegove kasnije karijere jasno je da je on tano dijagnosticirao problem koji je posebno bio rai-ren meu mlaim ljudima, koji su se lako predavali ovoj agre-sivnoj trinoj ekonomiji. Kurejije su uvele klasno raslojava-nje koje je bilo prilino strano idealu muruvve. Gotovo u isto vrijeme kada su Kurejije uspostavile kontrolu nad Mekkom, bogatiji su ivjeli pored Kabe, dok su manje uspjeni nasta-njivali predgraa i brdoviti predio van grada. Napustili su be-duinsku vrlinu dareljivosti i postali iznimno pohlepni, te su ovo zvali pronicljivim osjeajem za posao. Neki vie nisu pod-lijegali starom fatalizmu, jer su bili svjesni da su uspjeli pot-puno promijeniti svoje stanje. ak su vjerovali da bi im njiho-vo bogatstvo moglo donijeti neku vrstu besmrtnosti.23 Osta-li su utoite pronali u hedonistikom nainu ivota, prave-i od religije stvar razonode.24 Sve vie se Muhammedu ini-lo kako su Kurejije odbacile najbolje i zadrale samo najgore aspekte muruvve: nesmotrenost, aroganciju i samoljublje koji su bili moralno destruktivni i mogli su grad dovesti do pro-pasti. Bio je ubijeen da drutvena reforma mora biti zasno-vana na jednom novom duhovnom rjeenju, ili e ostati po-vrna. Vjerovatno je shvatio, duboko u sebi, u nekoj nejasnoj slutnji, da posjeduje izniman talenat, ali ta je on mogao ui-niti? Niko ga ne bi uzeo ozbiljno, jer, unato njegovom braku sa Hatidom, nije imao pravi status u gradu. Vladalo je iroko rasprostranjeno duhovno nespokojstvo. Arapi sa stalnim bo-ravitem, koji su ivjeli u gradovima i poljoprivrednim zajed-

23 Kur'an, 103: 2-3. 24 Kur'an, 6: 70, 7:51.

nicama Hidaza, razvili su jednu drugaiju vrstu religijske vi-zije. Njih su vie interesirali bogovi nego beduine, ali njihov nerazvijeni teizam nije imao jakih korijena u Arabiji. Veoma malo mitskih pria je kazivano o raznim boanstvima. Allah je bio najvaniji bog, i bio je potovan kao Gospodar Kabe, ali smatran je udaljenom figurom sa veoma malo utjecaja na sva-kodnevne ivote ljudi. Poput drugih "velikih boanstava" ili "nebeskih bogova" koji su bili zajednika osobina drevnih re-ligija, uz njega nije bio vezan kult niti je bio prikazan kakvim likom ili oblijem.25 Svako je znao da je Allah stvorio svijet; da on zainje ljudski embrio u materici, te da on kiu daje. Ali ova vjerovanja su ostala apstraktna. Arapi bi se ponekad mo-lili Allahu u neprilici, ali kada bi opasnost prola, zaboravili bi sve.26 Doista, na Allaha su gledali kao na jednog neodogovor-nog, odsutnog oca, koji se, nakon to je mukarcima i ena-ma podario bitak, vie ne interesira za njih i preputa ih nji-hovoj sudbini.27

Kurejije su takoer oboavale druge bogove. Postojao je Hubel, boanstvo koje je bilo predstavljeno velikim, crvenka-stim kamenom koji je stajao unutar Kabe.28 Bile su i tri boice - El-Lat, El-Uzza i Menat - koje su esto nazivane "kerkama Allahovim" (benatullah) i bile su veoma popularne u trajno nastanjenim zajednicama. Predstavljene su velikim usprav-nim kamenim statuama, a njihova svetita u Taifu, Nahli i Kudajdu bila su otprilike slina mekkanskom Haremu. Prem-da su bile nieg ranga nego Allah, esto su ih nazivali njego-vim "druicama" ili "partnerima" i usporeivali ih sa prekra-snim dralovima (garaniq) koji su letjeli vie nego ijedna dru-ga vrsta ptica. Iako nisu imale svetite u Mekki, Kurejije su voljele ove boice i molile im se da posreduju u njihovo ime pred nedostinim Allahom. Dok su se gurkali okolo Kabe, e-

25 Wilhelm Schmidt, The Origin of the Idea of God, (New York, 1912.), na vie mj. 26 Kur'an, 10:22-24, 24:61, 63, 39:38, 43:87, 106:1-3. 27 Izutsu, God and Man in the Koran, Semantics of the Koranic Wel-tanschauung, (Tokyo, 1964.), 93-101, 124-129. 28 F. E. Peters, The Hajj: The Muslim Pilgrimage to Mecca and the Holy Places, (Princeton, 1994.), 24-27.

sto bi pjevali ovaj zaziv: "El-Lat, El-Uzza i Menat, trea, preo-stala. Zaista su one uzviene ptice garaniq; nadajmo se njiho-vom posrednitvu."29

Ovo oboavanje idola bio je relativno novi religijski en-tuzijazam koji bijae uvezen iz Sirije a uveo ga je jedan od mekkanskih starjeina koji vjerovae da bi one mogle doni-jeti kiu, ali nemamo nikakve predstave zato se, naprimjer, govorilo za boice da su Allahove keri - posebno zbog i-njenice da su Arapi smatrali roenje kerke nesreom i esto su ubijali ensku djecu pri roenju. Bogovi Arabije nisu svo-jim oboavateljima davali nikakav moralni naputak, te iako su oni zasnovali obrede koji su bili duhovno zadovoljavajui, neki od lanova Kurej plemena poinjali su smatrati ove ka-mene likove neprikladnim simbolima boanstvenosti.30

Ali ta je bila alternativa? Arapi su znali za monoteistike religije judaizam i kranstvo. idovi su, vjerovatno, ivjeli u Arabiji vie od hiljadu godina, gdje su imigrirali nakon babi-lonske i rimske invazije na Palestinu. idovi su bili prvi koji su se nastanili u poljoprivrednim kolonijama Jesriba i Hajbera na sjeveru. Postojali su idovski trgovci u gradovima i idov-ski nomadi u stepama. Oni su zadrali svoju religiju, oformi-li svoja vlastita plemena ali su se enili sa lokalnim stanovni-tvom, i sada se praktino nisu razlikovali od Arapa. Govori-li su arapski jezik, nadijevali arapska imena i organizirali svo-je drutvo na isti nain kao njihove komije Arapi. Neki Ara-pi su postali krani: postojale su vane kranske zajednice u Jemenu i uz granicu sa Bizantijom. Mekkanski trgovci su se sreli sa kranskim monasima i pustinjacima tokom putova-nja, i bile su im poznate prie o Isusu te koncepti raja i Sud-njeg dana. Nazivali su idove i krane ehlu-l-kitab ("Sljedbe-nici Knjige"). Divili su se ideji o objavljenim spisima i eljeli su da i oni steknu Sveto pismo na svom vlastitom jeziku.

Ali u ovo vrijeme Arapi judaizam i kranstvo nisu sma-trali posebnim tradicijama fundamentalno razliitim od nji-hove vlastite. I doista, termin "idov" ili "kranin" obino se

29 Ibn al-Kalbi, The Book of Idols, u knjizi Peters, Hajj, 29. 30 Bamyeh, Social Origins of Islam, 22-24.

vie odnosio na plemensku pripadnost nego to je oznaavao religijsku orijentaciju.31 Ove vjere bile su prihvaeni dio du-hovne panorame poluostrva i smatrane su prilino kompati-bilnim sa arapskom duhovnou. Zbog injenice da nijedna imperijalna sila nije nastojala nametnuti nijednu formu re-ligijske ortodoksije, Arapi su smatrali da slobodno mogu da prilagode ono to su oni razumjeli o ovim tradicijama svojim vlastitim potrebama. Allah je, vjerovali su, Bog kojeg oboa-vaju idovi i krani, tako su i Arapi krani obavljali hadd Kabi, kui Allahovoj, zajedno sa paganima. Kazivalo se da je Adam izgradio Kabu nakon njegovog izgona iz Edena i da ju je Noa obnovio nakon to je bila razorena Potopom. Kureji-je su znale da se u Bibliji za Arape kae da su sinovi Imaela, Abrahamovog najstarijeg sina, i da je Bog zapovijedio Abra-hamu da ga ostavi sa majkom Hagar u divljini, obeavajui da e od njegovih potomaka nainiti veliki narod.32 Kasnije je Abraham posjetio Hagar i Imaela u pustinji i ponovno otko-pao svetite. On i Imael su ga obnovili i uredili obrede had-da. Svako je znao da su Arapi i idovi bili u srodstvu. Kao to je to idovski historiar Josephus (od 37. - oko 100. n.e.) obja-snio, Arapi su obrezivali svoje sinove u dobi od trinaest godi-na "jer je Imael, osniva njihove nacije, kojeg je Abrahamu rodila njegova konkubina (Hagar) obrezan u tim godinama".33 Arapi nisu smatrali potrebnim da prelaze na judaizam ili kr-anstvo jer su vjerovali da su ve lanovi abrahamske poro-dice. Ustvari, ideja prelaska iz jedne vjere u drugu bila je stra-na Kurejijama, ija je vizija religije bila u osnovi pluralisti-na.34 Svako pleme dolazilo je u Mekku da oboava svog vlasti-tog boga, koji je stajao u Haremu pored Allahove kue. Ara-pi nisu razumjeli ideju zatvorenog sistema vjerovanja, niti su uviali da je monoteizam nespojiv sa politeizmom. Smatra-li su da je Allah, koji je bio okruen idolima u Kabi, gospodar

31 Ibid., str. 79-80; Reza Asian, No god but God, The Origins, Evolution, and Future of Islam, (New York and London, 2005.), 9-13. 32 Geneza, 16. 33 Flavius Josephus, The Antiquities of the Jews, 1.12.2. 34 Bamyeh, Social Origins of Islam, 25-27.

meu boanstvima, na veoma slian nain na koji su neki bi-blijski pisci Jahvu vidjeli kako "nadvisuje sve ostale bogove".35

Ali neki od stalno nastanjenih Arapa su postajali nezado-voljni ovim paganskim pluralizmom, i pokuavali su stvori-ti jedan izvorni arapski monoteizam.36 Kratko prije nego to je Muhammed primio svoju prvu objavu, oni su se povukli iz religijskog ivota Harema. Bilo je isprazno, kazali su svojim suplemenicima, trati uokolo Crnog kamena, koji nije mogao "niti vidjeti, niti uti, niti pomoi". Vjerovali su da su Arapi "iskrivili religiju svog oca Abrahama", pa su oni krenuli u po-tragu za hanefijjom, njegovom "istom religijom".37 Ovo nije bila organizirana sekta. Svi ovi hanifi osuivali su oboavanje kamenih statua i vjerovali su da je Allah jedini Bog, ali nisu svi ovo ubjeenje tumaili identino. Neki su oekivali da e doi arapski poslanik sa boanskom misijom da obnovi i-stu religiju Abrahamovu; drugi su mislili da je ovo nepotreb-no: ljudi su se mogli vratiti hanefijji na svoju vlastitu inicijati-vu. Neki su propovijedali ponovno oivljavanje mrtvih i Sud-nji dan, drugi su privremenom mjerom smatrali prelazak na kranstvo ili judaizam, dok se dinu Ibrahim (vjera Abraha-mova) valjano ne uspostavi.

Hanifi su imali malo utjecaja na svoje suvremenike, jer su uglavnom bili zabrinuti za svoj vlastiti spas. Nisu imali elje da reformiraju drutveni ili moralni ivot u Arabiji, a njihova teologija je u osnovi bila negativna. Umjesto stvaranja neeg novog, oni su se jednostavno povukli iz matinog toka. I do-ista, rije hanif se vjerovatno izvodi iz korijena HNF: "okre-nuti se od". Imali su jasniju ideju o onome to nisu htjeli nego to je bila jasna njihova koncepcija o tome gdje idu. Ipak, po-kret je bio simptom duhovne uzburkanosti u Arabiji na po-etku sedmog stoljea, a mi znamo da je Muhammed imao bliske odnose sa troje vodeih hanifa u Mekki. Ubejdullah

35 Psalmi, 135:5. 36 Bamyeh, Social Origins of Islam, 89-144; Aslan, No god but God, 13-15. Izutsu, God and Man, 107-118. 37 Ibn Ishaq, Sirat Rasul Allah, 143. u knjizi Guillaume, Life of Muham-mad.

ibn Dah bio mu je roak, a Vereka ibn Nevfel je bio Hati-din roak: oba ova ovjeka su postali krani. Brati Zejda ibn Amra, koji je napadao pagansku religiju Mekke tako stra-sno da je izbaen van grada, postao je jedan od Muhammedo-vih najpovjerljivijih uenika.38 ini se, stoga, da se Muham-med pridruio hanifskim krugovima, a vjerovatno je i dijelio Zejdovo iekivanje boanske upute. Jednog dana, prije nego to je izgnan iz Mekke, Zejd stajae pored Kabe govorei pro-tiv iskvarene religije Harema. Ali odjednom je ozbiljno zastao. "O Allahu!", poviknuo je, "kada bih znao kako eli da bude oboavan, oboavao bih te, ali ne znam."39

Muhammed je takoer traio novo rjeenje. Ve nekoliko godina, s Hatidom bi odlazio na brdo Hira' tokom mjeseca ramazana, dijelei sadaku siromanima koji su ga posjeiva-li u njegovoj peini na planini gdje se on bijae molio.40 Veo-ma malo nam je poznata ova praksa za koju neki izvori vjeru-ju da ju je uveo Muhammedov djed. Izgleda da je ona spajale drutvenu zabrinutost sa obredima koji su vjerovatno sadra-vali duboko klanjanje Allahu,41 i intenzivnije obilaske Kabe. U ovo vrijeme poeo je doivljavati nadahnute snove, koji su zra-ili nadom i obeanjem. Oni bi mu nadirali "poput prvog ju-tarnjeg svjetla", fraza koja u arapskom jeziku oznaava nagli preobraaj svijeta kada sunce probije tamu u ovim istonim zemljama gdje nema praskozorja.42

Desilo se to za vrijeme njegovog godinjeg povlaenja na brdo Hira' oko 610. godine. Osjetio je iznenadan i dramatian napad. Rijei koje su bile istisnute, kao da su dolazile iz dubi-ne njegovog bia, udarile su u sr problema Mekke.

38 Radi se o Omeru ibn el-Hattabu. 39 Ibid., 145 u knjizi Guillaume, Life of Muhammad. 40 Peters, Hajj, 39-40. 41 Izutsu, God and Man, 148. 42 Ibn Ishaq, Sirat Rasul Allah, str. 151 u knjizi Guillaume, Life of Mu-hammad, 105.

itaj u ime Gospodara tvoga koji stvara -stvara ovjeka od ugruka! itaj, plemenit je tvoj Gospodar, koji pouava peru,

koji ovjeka pouava onome to nije znao. Uistinu, ovjek se uzobijesti im se neovisnim osjeti, a Gospodaru tvome e se, doista, svi vratiti! Ovaj stih bio je jedna vrsta produetka kurejijskog vjero-

vanja da je Allah svakog od njih stvorio. Ponosnu samodovolj-nost muruvve oznaio je kao iluziju, jer su ljudi u potpunosti ovisni o Bogu. Konano, Allah je ponovio da on nije daleko, odsutno boanstvo, ve hoe da podui i uputi svoja stvorenja, prema tome ona mu se moraju "pribliiti". Ali umjesto pri-laska Bogu u duhu ponositog istigna'a, moraju kleknuti pred njim poput poniznog roba. "Dodirni svojom glavom zemlju!", Bog je zapovijedio43 - poloaj tijela koji e biti odbojan arogan-tnim Kurejijama. Od samog poetka, Muhammedova religi-ja je dijametralno bila suprotna nekim sutinskim principima muruvve.

Kada je doao sebi, Muhammed je bio toliko prestraen da je i pored sveg njegovog duhovnog naprezanja, pomislio da ga je prosto posjetio neki dinn, pa vie nije htio ni ivjeti. U oa-ju, izletio je iz peine i poeo se penjati do vrha brda da se baci u smrt. Ali tu je doivio drugu viziju. Vidio je mono bie koje je ispunilo horizont i stajalo "gledajui direktno u njega, ne miui se ni naprijed ni nazad".44 Pokuao se okrenuti, ali, kazivao bi kasnije, "prema kojem god sam dijelu neba pogle-

43 Kur'an, poglavlje 96: u Michael Sells, urednik i prevodilac, Approac-hing the Qur'an: The Early Revelations (Ashladn, OR, 1999.) Muhammed Asad prevodi ove retke od 6 do 8: "Ne! ovjek se zbilja uzobijesti, im Pomisli da je samom sebi dovoljan; a, zaista, Uzdravatelju tvome svi se moraju vratiti." 44 Kur'an, 53: 5-9, Sellsov prijevod. U prijevodu kur'anskih ajeta, gdje je to bilo potrebno, nastojali smo uskladiti Sellsov prijevod sa postojeim Prijevodima na bosanski jezik kako se ne bi, zbog prijenosa iz jezika u jezik, desilo zastranjivanje od izvornog kur'anskog teksta, (op.pr. M.K.)

dao, vidio sam ga kao i prije".45 Bio je to Duh (ruh) objave, ko-jeg e Muhammed kasnije zvati Gabriel [Dibril]. Ali ovo nije bio lijepi, naturalistini aneo, ve nadnaravno prisustvo koje je nadilazilo obine ljudske i prostorne kategorije.

Preplaen i jo uvijek nemoan da shvati ta se zbilo, Mu-hammed se zateturao niz planinske kose ka Hatidi. Dok je doao do nje, puzao je na rukama i koljenima, nekontrolira-no drui. "Pokrij me!", povikao je, dok joj je hrlio u krilo. Hatida ga je zamotala u ogrta i drala ga u svojim rukama dok strah nije uminuo. Ona nije sumnjala u objavu. Ovo nije bio nikakav dinn, tvrdila je. Bog se nikad ne bi tako okrut-no poigrao sa ovjekom koji je poteno pokuavao da mu slu-i. "Ti si ljubazan i paljiv prema svojoj rodbini", podsjetila ga je, "pomae siromanima i bijednicima i njihove terete no-si. Bori se da ponovno uspostavi visoke moralne kvalitete koje je tvoj narod izgubio. Odaje potovanje gostu i pritie u pomo onima koji su u neprilici. Ta, ne moe to tako, dragi moj."46 Muhammed i Hatida su vjerovatno do u sitne sate ra-spravljali, pokuavajui razumjeti istinsku prirodu religije koja je nadilazila obrednu izvedbu i zahtijevala praktinu samilost i kontinuiran moralni trud.

Da bi uvjerila Muhammeda, Hatida se konsultirala sa svojim roakom Verekom, hanifom, koji je izuavao Svete spi-se Sljedbenika Knjige, i koji bi im mogao dati struan savjet. Vereka je bio oduevljen. "Sveto! Sveto!", poviknuo je kada je uo ta se desilo. "Ako si mi kazala istinu, o Hatida, njemu je dola velika boanska poruka koja bijae dolazila Mojsiju prije, i eto, on je poslanik svom narodu."47 Slijedei put kada je Ve-reka sreo Muhammeda u Haremu, poljubio ga je u elo i upo-zorio ga da njegov zadatak nee biti lak. Vereka je bio starac i nije oekivao da e dugo ivjeti, ali zaelio je da poivi i pomo-gne Muhammedu, kada ga Kurejije prognaju iz grada. Mu-hammed je ostao uasnut. Nije mogao ni zamisliti ivot van

45 Ibn Ishaq, Sirat Rasul Allah, str. 153 u knjizi Guillaume, Life of Mu-hammad. 46 Ibid. 47 Ibid., 154.

Mekke. Da li e ga zaista odbaciti, pitao je potiten. Vereka mu je tuno kazao da je poslanik uvijek u svojoj vlastitoj zemlji ostajao bez potovanja.

Bio je to teak poetak, prepun straha, tjeskobe i prijetio je progonom. Ipak, Kuran je sauvao i drugo izvjee o isku-stvu na planini Hira', u kojem je silazak Duha opisan kao do-gaaj udesnosti, blagosti i mira, slian zaeu Isusa u Mari-jinoj materici.48

Mi smo ga poslali u Noi Sudbine -A ta ti zna ta je No Sudbine? No Sudbine je bolja od hiljadu drugih mjeseci -Meleki i Duh, s dozvolom Gospodara svoga, sputaju se u njoj zbog odluke svake. Mir je u njoj sve dok zora ne svane.49

U ovoj suri (poglavlju) Kurana postoji sugestivna nerazgo-vijetnost mukog i enskog roda, posebice u zamjenicama, to se esto gubi u prijevodu. U Kuranu pitanje "A ta ti zna?" re-dovito uvodi jednu ideju koja e biti strana Muhammedovim prvim sluateljima, ukazujui da su oni pred ulaskom u polje neopisivog. Ovdje Muhammed neprimjetno iezava iz dra-me na brdu Hira', a no (lejl) ostaje na centru pozornice, poput ene koja eka svoga ljubavnika. No Sudbine je otvorila jednu novu eru sjedinjenja izmeu Nebesa i Zemlje. Izvorni strah od boanskog susreta je zamijenjen mirom koji je ispunio tamu svijeta koji je ekao svanue.

Muhammed bi razumio njemakog historiara Rudolfa Ottoa, koji je opisao sveto kao misteriju koja je ujedno i stra-hovita i fascinantna. Ona je bila tegobna, nasrtljiva i strana, ali takoer je ispunjavala ljudska bia "oduevljenjem, radou

osjeajem potpune harmonije i bliske razmjene".50 Objava ne i moe biti opisana na jednostavan nain, a kompleksnost nje-

48 Kur'an 21:91, 19:16-27. Sells, Approaching the Qur'an, 187-193 49 Kur'an , 97, Sellsov prijevod 50 Rudolf Otto, The Idea of the Holy: An Inquiry into the Non Rational Factor in the Idea of the Divine and its relation to the rational, prijevod John W. Harvey, 2. izd., (London, Oxford and New York, 1950.), 12-40.

govog iskustva je Muhammeda uinila opreznim da bilo kome neto kae o tome. Nakon iskustva na brdu Hira', bilo je jo vi-zija - ne znamo tano koliko - a onda, na Muhammedovo za-prepatenje, Boanski glas je zatihnuo i objava vie nije bilo.

Bilo je to vrijeme velike praznine. Bijae li to Muhammed, nakon svega, samo obmanut? Da li je prisustvo bilo puko po-javljivanje neposlunog dinna? Je li ga to Bog smatrao ne-dostatnim i napustio ga? Dvije duge godine, nebesa su osta-la neumoljivo zatvorena, a onda, najednom, tama je rastjerana erupcijom blistavog obeanja:

Tako mi jutarnjih trenutaka, Tako mi noi kada se utia, Tvoj Gospodar nije te napustio, niti te mrzi,

Ono to e kasnije doi bit e bolje -od onog to je prije bilo, Tebi e Gospodar tvoj dati -i zadovoljan e biti,

Nije li te zatekao kao siroe -i utoite ti dao, I izgubljenim te zatekao -pa te uputio, I u gladi te zatekao -pa ti je opskrbu dao,

Zato jetima -ne ugnjetavaj! I onog ko prosi za pomo -ne odbij! I o blagodati Gospodara tvoga -kazuj!51

51 Kur'an , 93, Sellsov prijevod

Ovdje je Allah ponudio svoju garanciju da on nije napu-stio svoja stvorenja, i podsjetio mukarce i ene da oponaa-ju njegovu stalnu dobrotu i dareljivost. Ljudska bia, koja su iskusila Boiju brigu, moraju da pomau siroadi i onima ko-jima je uskraeno. Svako onaj ko je iskusio naputenost, glad i ugnjetavanje mora odbiti, ma o kakvim se uvjetima radilo, da nanese ovu vrstu bola drugima. Objava se zavrila govorei Muhammedu da je vrijeme da "kazuje" ili obznani ovu poru-ku Kurejijama. Ali, kako e oni odgovoriti?

Drugo poglavlje

Dahilijjet

OTPOEO JE TIHO, govorei o svojim objavama jednoj maloj grupi prijatelja i lanova porodice, koji su postali odu-evljeni i suosjeajni sljedbenici, uvjereni da je on dugo oeki-vani arapski poslanik. Meutim, Muhammed je uvidio da e veina lanova plemena Kurej ovo smatrati gotovo neprihvat-ljivim. Svi su poslanici Allahovi bili utjecajne linosti, oci osni-vai drutva. Neki ak bijahu uda izvodili. Kako se Muham-med mogao mjeriti sa Mojsijem ili Isusom? Kurejije su ga gle-dale kako odrasta, viale ga kako ide za svojim poslom na pi-jacu, kako jede i pije poput svih ostalih. Oni bijahu odbacili mnoge vrijednosti muruvve, ali su zadrali elitistiko, aristo-kratsko dranje i oekivali su da Bog odabere kerima iz ugled-ne porodice, iz jednog od istaknutijih klanova, a ne nekog be-znaajnog lana klana Haim. Kako e reagirati kada im Mu-hammed bude kazao da napuste svoju ponosnu nezavisnost na nain koji naruava sunnet njihovih praotaca?

ak se i u ovom ranom periodu Muhammed susreo sa opo-zicijom. Hatida, njene kerke, zatim Alija i Zejd su bezuvjet-no prihvatili njegov novi status, ali premda e ga njegov ami-da Ebu Talib nastaviti voljeti i podravati, duboko ga je poga-alo to to se Muhammed usudio odstupiti od apsolutnog au-toriteta njihovih predaka. On je dijelio porodicu. Muhamme-dovi roaci - Da'fer ibn Ebi Talib, Abdullah i Ubejdullah ibn Dah, i njihova sestra Zejneba, svi su prihvatili objave, ali nje-gove amide Abbas i Hamza nisu, premda su to njihove ene uinile. Muhammedov zet Ebu-l-As, koji bijae oenio njego-vu ker Zejneb, odbio je ak i pomisao o novoj vjeri. Narav-no, ovo je veoma optereivalo Muhammeda. Porodina soli-darnost je bila sveta vrijednost, i poput bilo kojeg Arapa, on je potivao starjeine svog plemena i klana. Oekivao je da e oni s vrha prvi pristupiti, ali mladi su bili ti koji su se odazvali njegovoj poruci. Objave su ve poele Muhammeda gurati od

ustaljene norme. Nije mogao a da ne primijeti da mnogi njego-vi sljedbenici dolaze iz niih slojeva. Znatan broj bile su ene, ostali su bili slobodni ljudi, sluge i robovi. Prvi medu ovim po-sljednjim bio je Bilal, Abesinac iznimno jakog glasa. Kada bi se muslimani okupili da zajedno klanjaju u Haremu, Muham-med bi se zatekao okruen "mladim ljudima i nemonim na-rodom grada".52 Muhammed bi im izrazio toplu dobrodolicu u njegovo malo drutvo, ali mora da se pitao kako e uspjeti pokret tako nevanih ljudi. I doista, neke starjeine Kureja, koji jo uvijek nisu znali nita o objavama, poeli su ga pitati zato se sastaje sa takvim neuglednicima.

Nisu svi "slabi" ljudi bili loe situirani. Ovaj tehniki ple-menski termin oznaavao je manje vrijedan plemenski sta-tus, a ne siromatvo. Muhammedov najvatreniji sljedbenik u ovo vrijeme bio je njegov prijatelj Atiq ibn Osman, koji je uo-biajeno bio poznat po svojoj kuniji, Ebu Bekr.53 On je bio uspjean, bogat trgovac, ali, poput Muhammeda, dolazio je iz "slabog" klana koji su zadesila teka vremena. Ebu Bekr je bio "draga i naravna osoba", kae nam Ibn Ishaq, ljubazan, pristu-paan ovjek, posebno vjet u tumaenju snova.54 Mnogi su pripadnici mlade generacije, pogoeni agresivnim kapitaliz-mom Mekke, dolazili njemu traei savjet. Neki mladi ljudi osjetili su da su pritisnuti linom nevoljom, depresivnim mr-tvilom iz kojeg su dugo ekali da se probude, te zastrauju-e otueni od svojih roditelja. Sin jednog vanog finansijera, pripadnika monog klana, bijae usnio da ga njegov otac po-kuava gurnuti u provaliju ispunjenu vatrom, a onda je osje-tio dvije snane ruke koje su ga povukle na sigurno i shva-

Ovo je zabiljeio mekkanski historiar iz sedmog stoljea Ibn Shi-fan ez-Zuhri, kojeg citira W. Montgomery Watt, Muhammad at Mecca, (Oxford, 1953.), 87. 53 Nakon roenja prvog sina, Arapi su po obiaju uzimali poasni na-

ziv poznat kao kunija. Ebu Bekr znai "otac Bekra." Njegova ena bi bila poznata kao Ummu Bekr, "majka Bekra." Muhammed je esto bio poznat kao Ebu-l-Kasim. 54 Muhammed ibn Ishaq, Sirat Rasul Allah, 161, u djelu: A. Guillau-me, prijevod, The Life of Muhammad: A Translation of Ishaq's Sirat Resul Allah, (London, 1955.), 115.

52

tio je, u momentu buenja, da je njegov spasilac bio Muham-med.55 Drugi mladi, koji je bio iz prestinog klana Abdu--ems, doao je Ebu Bekru nakon to je sanjao da je uo neki glas kako vie u pustinji: "Spavai, probudite se!" - obznanju-jui da se pojavio poslanik u Mekki.56 Oba ova mladia postali su muslimani, ali je prvi svoju vjeru tajio od oca koliko god je mogao, a obraenje drugog, uveliko je naljutilo starjeine nje-govog klana, koji su slovili kao najutjecajniji ljudi u Mekki.

Objave su na vidjelo iznijele nove podjele u gradu. Godi-nama, zabrinjavajua podjela bijae otvorena izmeu mladih i starih, bogatih i siromanih, mukaraca i ena. Ovo je bilo opasno. Sveti spis koji je objavljivan Muhammedu, ajet po ajet, sura po sura, osudio je ovu vrstu nejednakosti, zbog koje je jedna grupa neizbjeno patila od druge.57 Svako drutvo koje je bilo podijeljeno unutar sebe bilo je uniteno, jer je ilo pro-tiv same prirode stvari. Bio je ovo jedan zastraujui period. Neprekidni ratovi izmeu Perzije i Bizantije izgledali su kao najava kraja starom svjetskom poretku, a ak i unutar Arabi-je plemenska ratovanja su postala stalna. Tokom posljednjih dvadeset godina, gazv, koji tradicionalno bijae kratak i otar, eskalirao je u duge, iscrpljujue vojne pohode zbog neuve-ne sue i gladi. Vladao je apokaliptini osjeaj nadolazee ka-tastrofe. Muhammed je bio uvjeren da ukoliko Kurejije ne promijene svoje stavove i ponaanje, i njih e takoer unititi anarhija koja je prijetila da obuhvati cijeli svijet.

S nadahnuem koje je dobijao od Allaha, Muhammed je paljivo iao ka jednom potpuno novom rjeenju, uvjeren da ne govori u svoje vlastito ime, ve jednostavno ponavlja objav-ljene Boije rijei. Bio je to bolan, teak proces. Jednom prili-kom bijae kazao: "Nikad nisam primio objavu a da ne pomi-slim da se moja dua od mene rastavlja."58 Nekada je poruka

55 Muhammad ibn Sa'd, Kitab al-Tabaqat al-Kabir, 4.1.68, u djelu: Martin Lings, Muhammad: His Life Based on the Earliest Sources, (Lon-don, 1983.), 47. 56 Ibn Sa'd, 3.1.37, Kitab at-Tabaqat, u djelu: Lings, Muhammad, 47. 57 Kur'an, 27:45-46, 28:4. 58 Jalal al-Din Suyuti, Al-Itqan fi 'Ulum al-Qur'an, citirano u djelu: Maxi-me Rodinson, Mohammed, prijevod Anne Carter, (London, 1971), 74.

bila jasna. Mogao je gotovo jasno vidjeti i uti Gabriela (Di-brila). Izgledalo je kao da mu se rijei "sputaju", poput pljuska ivotvorne kie. Meutim, esto je Boanski glas bio priguen i nejasan: "Ponekad bi mi to dolazilo poput odzvanjanja zvo-na, i to mi je najtee bilo; zvonjava bi zatihnula kada bih po-stao svjestan njihove poruke."59 On je morao oslukivati ne-jasne naznake, slutnje u dogaajima, pokuavajui da otkri-je ta se uistinu deavalo. Postao bi blijed od napora i pokri-vao bi se svojim prekrivaem, kao da se titi od tog Boanskog udara. Jako bi se znojio, ak i kada je dan bio hladan. Okre-tao bi se sebi traei u svojoj dui rjeenje problema, skoro na isti nain na koji pjesnik tegobno trai duboko u sebi rijei po-kuavajui da ih dovede do nivoa svjesnosti u svom umu. U Kuranu, Bog je poduio Muhammeda da paljivo slua sva-ku objavu kada nastupa. Morao je biti paljiv da ne bi prerano nametnuo znaenje nekom ajetu, prije nego bi njegovo puno znaenje postalo potpuno jasno.60

Otuda, u Kuranu, Bog se direktno obraao narodu Mekke, koristei Muhammeda kao svoja usta, isto kao to je govorio putem hebrejskih poslanika u idovskim Svetim spisima. Sto-ga je jezik Kurana svet, jer - muslimani vjeruju - on biljei rijei koje je na neki nain izgovorio sam Bog. Kada su Mu-hammedovi sljedbenici sluali Boanski glas, koji je prvo iz-govarao Poslanik, a kasnije vjeti recitatori Kurana, osjea-li su da imaju neposredni susret sa Allahom. Biblijski hebrej-ski se doivljava kao Sveti jezik na veoma slian nain. Kra-ni nemaju ovaj koncept svetog jezika, jer u grkom jeziku No-vog Zavjeta nema nita sveto, njihovo Pismo predstavlja Isu-sa kao Rije izgovorenu od strane Boga ljudskom rodu. Poput svakog Svetog spisa, Kur'an je na taj nain nudio jedan susret sa transcendentnim, premoujui ogromnu pukotinu izme-u naeg prolaznog, smrtnog svijeta i Boanskog.

Muhammedovi sljedbenici su s nestrpljenjem oekivali svaku novu objavu; nakon to bi je on izrekao, oni bi je uili napamet, a oni koji su bili pismeni zapisivali bi je. Bili su dir-

59 Bukhari, Hadith, 1.3., u djelu: Lings, Muhammad, 44-45. 60 Kur'an, 20:114, 75:16-18.

nuti i uzbueni zbog iznimno lijepog jezika njihovog Svetog spisa, koji je, bil