Jenny je uspješna obiteljska liječnica, majka troje tinejdžera i supruga uvaženog neurokirurga. Ali kad se njezino najmlađe dijete, petnaestogodišnja Naomi, ne vrati kući nakon školske predstave, Jennyn naizgled idealan život počinje se raspadati.

Policija pokreće istragu po cijeloj državi, ali bezuspješno. Naomi je nestala, a njezina je obitelj uništena. Kako mjeseci

prolaze, najgore mogućnosti – otmica, ubojstvo – čine se manje vjerojatnima. Trag se ohladio. No za očajnu Jenny potraga je tek počela. Više od godinu dana nakon kćerina nestanka, Jenny još uvijek pokušava pronaći odgovore – a ono što saznaje duboko je uznemiruje. Svi kojima je vjerovala, svi za koje je mislila da ih poznaje, skrivaju svoje tajne, a pogotovo Naomi. Povezujući

tragove koje je njezina kći ostavila iza sebe, Jenny otkriva posve drugačiju Naomi od one kakvu je mislila da je odgojila.

Uz svoju liječničku praksu, Jane Shemilt je diplomirala na poslijediplomskom studiju kreativnog pisanja na Sveučilištu

Bristol te nastavila svoj magistarski studij kreativnog pisanja na Sveučilištu Bath Spa. Oba je studija završila s izvrsnim ocjenama. Sa svojim prvijencem Kći ušla je u najuži izbor za nagradu Bath

Spa Sveučilišta Janklow & Nesbit te nagradu za beletristiku Lucy Cavendish. Živi u Bristolu s mužem, profesorom neurokirurgije i

petero djece. Roman Kći s engleskoga preveo je Dado Čakalo.

ISBN 978-953-14-1846-1 99,00 kn

www.mozaik-knjiga.hr

Napeto štivo koje čovjeka tjera na razmišljanje.

Sunday Mirror

Krajnje napet roman. Čvrsta opruga sumnje i neizvjesnosti koja se razmotava

u neočekivanom svršetku.

Mail On Sunday

Krasan zaplet, prepun primamljivih razloga da nastavite čitati, i naravno, s ubojitim obratom

na kraju. Najviše su me se dojmili nemogućnost istinskog poznavanja onih koji su nam najbliži, pritisci

roditeljstva – a osobito pritisci kojima je izložena zaposlena majka, i strašan gubitak koji je u srži

svakog roditeljstva: oni odrastu i odu.

Christopher Wakling, autor What I Did

Napeto, ali suptilno napisano, nježan uvid u roditeljsku ljubav.

Tessa Hadley

Napet do posljednje stranice!

My Weekly

Uzbudljivo!

Sunday Express

Pametno!

Sun

JAN

E S

HE

MIL

T

prolaze, najgore mogućnosti – otmica, ubojstvo – čine se manje vjerojatnima. Trag se ohladio. No za očajnu Jenny potraga je tek počela. Više od godinu dana nakon kćerina nestanka, Jenny još

je uznemiruje. Svi kojima je vjerovala, svi za koje je mislila da ih poznaje, skrivaju svoje tajne, a pogotovo Naomi. Povezujući

tragove koje je njezina kći ostavila iza sebe, Jenny otkriva posve

JAN

E S

HE

MIL

T

Naizgled jednostavna otmica uskoro se pretvori u nešto mnogo složenije. Napetost raste sa svakim

korakom u romanu koji nećete puštati iz ruku.

TESS GERRITSEN

JA N E SH E M I LTJA N E SH E M I LT

Jane Shemilt

KĆI

MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKAknjiga dvjestosedamnaesta

Naslov izvornika

Daughter

Copyright © Jane Shemilt, 2014Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2015.

UrednikZoran Maljković

NakladnikMozaik knjiga

Za nakladnikaBojan Vidmar

Glavni urednikZoran Maljković

Grafički urednikIvica Jandrijević

KorektorRomeo Mihaljević

Ilustracija na naslovnici© LifesizeImages i Shutterstock

TisakDenona, Zagreb, rujan 2015.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, repro-ducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snima njem ili dru ga čije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

ISBN 978-953-14-1846-1CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000912903.

Jane Shemilt

KćiS engleskoga preveo

DADO ČAKALO

Svome mužu Steveu i našoj predragoj djeci Marthi, Mary, Henryju, Tommyju i Johnyju

PRVI DIO

11

1

Dorset 2010.Godinu dana kasnije

Dani postaju sve kraći. Vrane po travnjaku kljucaju otpale ja-buke. Danas, dok sam nosila cjepanice uzete s hrpe uredno

naslagane ispod nadstrešnice, nagazila sam na jednu od tih meka-nih kugli. Pod nogom se pretvorila u sluz.

Studeni.Cijelo vrijeme mi je zima, ali bi njoj moglo biti i hladnije. Za-

što bi meni bilo udobno? Kako mi uopće može biti?Pala je noć i pas se sav trese. Sobu obuzima mrak. Potpalila

sam vatru i plamen me sad vuče k sebi dok mi u glavi plamti i ši-šti od kajanja.

E, da bar jesam. Da sam barem slušala. Da sam barem gledala. Kad bih se bar mogla vratiti na početak, prije točno godinu dana.

Na stolu leži blok za crtanje uvezan u kožu, koji mi je poklonio Michael, a u džepu kućnog ogrtača mi je izgriženi patrljak olov-ke. Rekao je da će mi to pomoći nacrtati prošlost. Slike su mi već u glavi: skalpel među jabučicama drhtavih prstiju, plastična bale-rina koja se vrti i vrti, u mraku hrpa bilježaka uredno naslaganih na noćnom ormariću.

Ispisujem ime svoje kćeri na prvoj praznoj stranici, pa ispod skici-ram dvije polegnute cipele s visokim petama, isprepletenog remenja.

Naomi.

Jane Shemilt

12

Bristol 2009.Dan uoči

Njihala se uz glazbu sa svojeg iPoda, pa me isprva nije primije-tila. Oko vrata je vezala narančastu maramu, a oko nje su ležale razbacane školske knjige. Tiho sam zatvorila vrata za sobom i spustila torbu na pod. Bila je teška, natrpana bilješkama, steto-skopom, špricama, bočicama i kutijicama. Imala sam naporan dan: dvije ambulante, kućne posjete, papirologiju. Naslonivši se na kuhinjska vrata, promatrala sam kćer, ali sam pred očima vidjela drugu djevojčicu, Jade, kako leži na krevetu s rukama u modricama.

Bio je to čili u mojim očima. Obično kad slonu žele obraditi ra-njenu nogu, štrcnu mu soka od čilija u oko da mu odvrate pažnju. To mi je rekao Theo. Tada nisam vjerovala da to funkcionira, ali sam trebala prepoznati opasnost. Čovjek tako lako izgubi iz vida ono što je važno.

Dok sam promatrala Naomi, zamišljala sam kako oslikavam krivulju njezinih nasmiješenih obraza. Oslikala bih ih svjetlijom nijansom da uhvatim svjetlo na koži. Sa svakim korakom plavi bi joj uvojak nježno odskočio od čela. Još dok je u zraku, ukaza-la bi se blistava kaplja znoja tamo gdje prestaje čelo i počinje ko-sa. Zavrnula je rukave svoje školske veste i narukvica joj je plesa-la gore-dolje, gore-dolje po glatkoj koži podlaktice; izgledala je kao da će ispasti. Bilo mi je drago što ju nosi. Mislila sam da ju je odavna izgubila.

– Mama! Nisam te vidjela. Šta misliš? – Skinula je slušalice i pogledala me.

– Voljela bih da mogu plesati kao ti…Približila sam joj se i brzo poljubila procvali satenski obraz, udi-

šući njezin miris. Miris sapuna s limunom pomiješan sa znojem.

Kći

13

Trznula je glavom i sagnula se da pokupi školske knjige s po-da, izmigoljivši poput živa srebra. – Ma ne to, mislim na cipele – gledaj.

Bit će da su bile nove. Crne, s vrlo visokim petama i kožnim remenjem čvrsto stegnutim oko njezinih vižljastih nogu. Kao da nisu za nju. Obično je nosila kožne salonke u boji ili konversice.

– Strašno su ti visoke ove pete. – Čak sam i sama čula kritiku u svom glasu, pa sam se pokušala nasmijati. – Takve obično ne nosiš…

– Jel’ da? – pobjedonosno je odgovorila. – Potpuno su druga-čije.

– Mora da su koštale cijelo bogatstvo. Mislila sam da si potro-šila sve novce od džeparca.

– Tako su udobne i stoje mi kao salivene. – Izgledala je kao da ne vjeruje svojoj sreći.

– Ne možeš ih nositi za van, mila. Izgledaju previše neudobno.– Priznaj da si ljubomorna. Želiš ih za sebe. – Nasmiješila se ki-

selkasto kao nikad dotad.– Naomi…– E, pa, ne možeš ih dobiti. Zaljubljena sam u njih. Volim ih

gotovo koliko i Bertieja. – Izgovorivši to, pružila je ruku da po-gladi psa. Zatim se okrenula, snažno zijevnula i laganim se kora-kom zaputila na kat, udarajući potpeticama o svaku stepenicu uz oštar metalni zvuk, poput sitnih čekića.

Zbrisala mi je. Pitanje je ostalo visjeti u toplom kuhinjskom zraku.

Natočila sam si čašu Tedovog vina. Naomi dotada nije običava-la proturječiti ili otići dok bih joj govorila. Svoju sam liječničku torbu i bilješke gurnula u ugao ormara, pa pijuckajući hodala po kuhinji, poravnavajući kuhinjske krpe. Prije bi mi sve govorila.

Jane Shemilt

14

Objesila sam njezin kaput. Oštar okus alkohola razbistrio mi je um. Radilo se sporazumu o kojem sam davno dobro promislila. Ja ću raditi posao koji volim i dobro zarađivati, ali to znači da ću provoditi manje vremena u kući od drugih majki. Dobra je stra-na to što sam djeci dala više slobode. Odrastali su u samostalne osobe, što smo svi oduvijek željeli.

Izvadila sam krumpire iz kredenca. Na njima su bile grudice sasušene zemlje, pa sam ih kratko isprala pod slavinom. Kad raz-mislim, nije sa mnom htjela ozbiljno razgovarati već mjesecima. Ted mi je govorio da se ne brinem. Pa, sad je tinejdžerica, govorio je, odrasta. Ruke su mi se smrzle pod hladnom vodom, pa sam za-vrnula slavinu. Odrasta ili se udaljava? Zamišljena je ili se povlači u sebe? Ova su mi pitanja zujala u glavi dok sam kopala po ladici tražeći gulilicu za krumpir. Ljetos sam u ordinaciji liječila jednu tjeskobnu adolescenticu. Ona tanka koža na zglobovima ruku bi-la je uredno ispresijecana crvenim linijama. Zatresla sam glavom da otjeram tu sliku. Naomi nije bila potištena. Ima novi osmijeh kojim kontrolira nestrpljivost. Sudjeluje u predstavi kojom razbi-jamo tišinu u kući. Ako je djelovala zamišljeno, to je zato što je sad zrelija, razboritija. Gluma joj je pomogla da sazrije. Ljetos je radila u Tedovom labosu i pokazala zanimanje za medicinu. Dok sam gulila krumpire, palo mi je na pamet da bi njezino novoot-kriveno samopouzdanje moglo imati važnu ulogu za uspjeh na razgovorima za upis. Možda bih trebala slaviti. Glavna uloga u školskoj predstavi također bi joj trebala povećati izglede da upad-ne na medicinski fakultet. Na razgovorima se cijeni zanimanje za izvanškolske aktivnosti. Poznato je da to smanjuje stres izazvan pritiskom da postaneš liječnikom. Kod mene je to bilo slikanje. Uklanjalo bi stres od opće prakse. Kad sam ponovno odvrnula slavinu, iz nje je iscurila blatna voda i u vrtlogu nestala kroz od-vod. Još malo pa je gotov Naomin portret i sad sam osjetila kako

Kći

15

me zove. Kadgod slikam, nestajem u nekom drugom svijetu. Bri-ge se jednostavno istope. Štafelaj je gore na tavanu i voljela bih da mogu češće bježati. Bacila sam kore krumpira u kantu i izvadila kobasice iz frižidera. Roštiljke i pire je Theovo omiljeno jelo ot-kad je prohodao. Sutra ću popričati s Naomi.

Kasnije je nazvao Ted i javio da će se zadržati u bolnici. Blizan-ci su se vratili gladni kao vukovi. Ed je podigao ruku u pozdrav i bez riječi uzeo pun tanjur prepečenaca na kat. Čula sam kako se za njim zatvaraju vrata i zamislila ga kako pali plejer i baca se na krevet s prepečencem u ruci, zatvorenih očiju. Sjetila sam se kako je to biti sedamnaestogodišnjak. Nadati se da ti nitko neće pokucati na vrata sobe ili, još gore, ući i započeti razgovor. Theo je pak, zažarenih pjega na blijedom licu, glasno recitirao svoja da-našnja postignuća, s ustima punim keksa, koje je hrskao jedan za drugim dok nije ispraznio limenu kutiju. Naomi se vratila kroz kuhinju s mokrim uvojcima gusto rasutim po vratu. Brzo sam joj ugurala sendviče u ruksak, prije nego što iziđe, i stajala na vratima osluškujući njezine korake kako se udaljavaju niz ulicu. Školsko je kazalište bilo tek ulicu dalje, ali je uvijek kasnila. Više nikamo ne trči. Predstava ju je počela iscrpljivati.

“Marija Naomi Malcolm možda ima petnaest godina, ali je zre-lija od svojih godina”. “Naomi spaja nevinost i seksualnost u oča-ravajućoj izvedbi Marije – zvijezda je rođena.” Samo zbog ovih recenzija na školskoj web-stranici vrijedio mi je sav umor i briga. Slijede još dvije predstave nakon ove: u četvrtak i petak. A onda će se sve vratiti u normalu.

Jane Shemilt

16

Dorset 2010.Godinu dana kasnije

Znam da je danas petak jer upravo dolazi prodavačica riba. Dok kamionet prilazi vikendici, čučim u dnu stepenica. Kroz mutno staklo ulaznih vrata vidi se njegov bijeli obris. Žena pozvoni i pri-čeka, pa čučne u nadi da će me ugledati. Zatim joj se glava pojavi na prozoru, jednom pa drugom, tražeći me pogledom. Ugleda li me, morat ću otvoriti, sastaviti smislenu rečenicu, nasmiješiti se. A to danas nisam u stanju. Po ruci mi hoda neki paučić. Prignuv-ši glavu još niže, udišem prašinu s tepiha. Nakon nekog vremena kamionet odbruji dalje niz cestu. Danas je dan za samoću. Skri-vam se i čekam da prođu sati. Petkom me još uvijek boli.

Nakon nekog vremena ustanem i nalazim blok koji sam sinoć ostavila na podu ispred kamina. Okrenem list na stranicu sa sli-kom njezinih cipela, pa na sljedećoj stranici nacrtam isprepletene krugove srebrnog prstena.

Bristol 2009.Noć kad je nestala

Kleknula sam na kuhinjski pod i otvorila liječničku torbu da pro-vjerim imam li sve potrebne lijekove s popisa. To mi je uvijek bilo lakše raditi izvan ordinacije. Manje prekida, ako bih našla pravo vrijeme. Kopala sam po dubokim kožnim džepovima torbe, pa ju nisam primijetila kad je tiho ušla u kuhinju. Prošla je pored mene i lupnula me ruksakom po ramenu. Digla sam pogled držeći i da-lje prst na popisu. Ponestajalo mi je paracetamola i petidina. Nao-mi je spustila pogled prema meni. Plave su joj oči zasjenile misli. Čak i kroz gustu šminku koju je stavila za predstavu primijetila

Kći

17

sam tamne podočnjake. Izgledala je iscrpljeno. Nije bilo pravo vrijeme za pitanja.

– Još malo pa gotovo, mila. Ovo ti je predzadnja predstava – rekla sam joj veselo.

Iz ruksaka joj je počela ispadati odjeća. Visoke pete izbušile su plastičnu vrećicu.

– Tata i ja dolazimo sutra. – Čučnula sam na pete i digla pogled prema njezinom licu. Zbog crne olovke djelovala je puno starija od petnaest. – Zanima me je li sad predstava drugačija nego na premijeri.

Pogledala me bezizražajno, a zatim nabacila onaj novi poluo-smijeh: jedna strana lica joj se podigla, pa je izgledala kao da se smije u sebi.

– Kad se vraćaš? – Odustala sam i neodlučno se ispravila. Ni-kako da stvar dovedem do kraja. – Četvrtak je. Četvrtkom te obično pokupi tata.

– Odavno mu govorim da ne treba. Lakše mi se vratiti s pri-jateljima. – Zvučala je kao da joj dosađujemo. – Večera završava oko ponoći. Shan će me dovesti.

– Ponoći? – Pa već je sad umorna. Podigla sam glas, usprkos sebi. – Sutra je opet predstava, a zatim proslava. Ovo je samo ve-čera. Deset i pol.

– To je prerano. Zašto ja uvijek moram biti drugačija od osta-lih? – Prsti su joj počeli lupkati po stolu. Pod svjetlom se zacaklio maleni prsten koji je dobila od nekog dečka u školi.

– Onda jedanaest.Zabuljila se u mene. – Nisam dijete. – Iznenadio me ljutiti ton

njezina glasa.Mogle smo se tako prepirati cijelu noć. Uskoro će na pozorni-

cu i trebala se smiriti. Ja sam trebala posložiti lijekove prije nego što počnem pripremati večeru.

Jane Shemilt

18

– Pola dvanaest. Ni sekunde kasnije.Slegnula je ramenima, okrenula mi leđa, nagnula se nad Ber-

tieja koji se ispružio po podu svom dužinom uza pećnicu i spavao. Poljubila ga je i povukla nježno za mlohave uši. Premda se jedva pomaknuo, rep mu je veselo lupnuo po podu.

Dodirnula sam je po ruci. – Star je, mila. Treba mu sna.Trgnula je ruku i lice joj se zgrčilo.– Smiri se, sve je u redu. Ti si zvijezda, sjećaš se? – Kratko sam

ju zagrlila, ali je okrenula lice od mene. – Još samo jedan dan.Kako se odmaknula, zazvonio joj je mobitel. Javila se, oslanjajući

se rukom na dasku za sušenje posuđa. Imala je duge prste. Po njima sitne, zlaćane pjegice koje su se protezale do zapešća, poput zrnaca smeđeg šećera. Nokti su joj bili izgriženi poput djetetovih, oduda-rajući od lijepoga prstena. Obuhvatila sam joj ruku svojima i brzo poljubila. Razgovarala je s Nikitom. Sumnjam da je uopće primi-jetila. Bila je još dovoljno mlada da joj pod usnama osjetim jamice na zglobovima prstiju. Kad je završila s razgovorom, krenula je prema izlazu i kratko mahnula u znak isprike zbog razdraženosti.

– Bok, mama.Nakon toga sam zaspala. Slučajno. U jedanaest sam pristavila

čajnik za nju i legla na kauč dok se voda ne zagrije. Mora da sam odmah utonula u san. Kad sam se probudila, bolio me vrat, a okus u ustima bio je bljutav. Ustala sam, poravnala džemper i otišla u kuhinju ponovno zagrijati vodu.

Čajnik je bio hladan. Pogledala sam na sat. Dva ujutro. Nisam je čula da ulazi. Uhvatila me mučnina. Nikad nije toliko kasni-la. Što se dogodilo? Krv mi je bolno šiknula u uši, dok se nisam sabrala. Pa jasno, ušla je na prednja vrata i otišla ravno u krevet. Nisam je ni mogla čuti kako zatvara vrata, budući da je kuhinja u podrumu. Vjerojatno je skinula cipele na pragu kuće da bude tiha i na prstima se popela na kat, prošla pored naše spavaće sobe i

Kći

19

popela na drugi kat do svoje sobe, osjećajući se krivom. Čekajući da voda zavrije, istegnula sam se. Boca vruće vode će joj svejed-no dobro doći. Umotat ću je u majicu i staviti pored nje. Možda u snu ipak osjeti ugodno grijanje.

Popela sam se tiho i prošla pored soba od dečki. Dok sam pro-lazila, Ed je naglo zahrkao pa sam poskočila. Još jedan kat do Na-omine sobe. Vrata su bila pritvorena, pa sam se ušuljala. U sobi je bilo potpuno mračno i zagušljivo. Mirisalo je na šampon od ja-gode i na još nešto, gorkasto citrusno. Napipala sam put do njezi-na noćnog ormarića i skinuvši majicu s njega navukla ju na bocu. Pažljivo sam prišla krevetu, gotovo se spotaknuvši o odjeću raz-bacanu po podu. Posegnula sam rukom da podignem pokrivač, ali je on bio složen i ravan.

Krevet je bio prazan.Upalila sam svjetlo. Iz otvorenih ladica prelijevale su se tajice,

a na podu su ležali ručnici i cipele. Na stoliću pored kreveta tan-ge preko crvenog čipkastog grudnjaka, a na stolcu crni grudnjak s polukošaricama. Nijedna od tih stvari nije mi bila poznata. Zar su se ovdje presvlačile i njezine prijateljice? Naomi je obično bi-la veoma uredna. Na toaletnom stoliću prevrnuta bočica s teku-ćim puderom. U lokvici bež boje ruž za usne. Njezin sivi školski džemper ležao je na podu zajedno s bijelom košuljom, koju nije ni izvukla iz njega.

Pokrivač na krevetu bio je udubljen na mjestu gdje je sjela na njega, ali je jastuk bio netaknut.

Želudac mi se počeo grčiti od straha. Naslonila sam ruku na zid i osjetila kako mi njegova hladnoća putuje sve do srca. A onda sam čula kako se zatvaraju ulazna vrata dva kata niže.

Hvala Bogu. Hvala ti, Bože.Stavila sam bocu s toplom vodom pod pokrivač, dovoljno nisko

da joj zagrije noge. U onim su joj se cipelama sigurno ohladile.

Jane Shemilt

20

Zatim sam potrčala niz stepenice ne mareći hoću li nekoga probu-diti. Neću se ljutiti, večeras ne. Poljubit ću ju, uzeti kaput i poslati ju na spavanje. Ljuta mogu biti i sutra. Usporila sam korake kad sam ugledala Teda. Teda, a ne Naomi. Stajao je i gledao gore pre-ma meni. Na njemu je bio kaput, a aktovku je spustio pored nogu.

– Nema je – izgovorila sam bez daha. Bilo mi je teško izgova-rati riječi. – Mislila sam da je ona kad si došao.

– Ha? – Izgledao je iscrpljeno. Obješenih ramena, tamnih po-dočnjaka.

– Naomi se još nije vratila doma. – Prišla sam mu i osjetila bla-gi miris paljevine. Vjerojatno od vreline dijatermijskog postupka za kauterizaciju krvnih žila. Izgleda da je došao ravno iz opera-cijske sale.

Pogledao me zbunjeno svojim plavim očima, istima kakve ima Naomi. – Predstava je završila u pola deset, zar ne? – Preko lica mu je prešla sjenka panike. – Isuse, danas je četvrtak.

Zaboravio je da više ne vrijedi dogovor da ju pokupi četvrt-kom, ali ionako nije znao što se događa s djecom. Nikad nije pi-tao. U meni je počeo bujati bijes.

– Vraća se pješice s prijateljicama. Rekla ti je.– Pa naravno. Zaboravio sam. Uh – laknulo mu je.– Ali večeras je drugačije. – Kako li mu je moglo laknuti dok

meni srce bubnja od strepnje? – Otišla je na večeru s drugim glum-cima.

– Gubim korak – prizna, sliježući ramenima. – Znači, vani je s prijateljima. Možda se dobro zabavljaju, pa su zaglavili.

– Ted, prošlo je dva… – Lice mi se zažarilo od paničnog stra-ha i bijesa. Pa valjda je shvatio da ovo nije isto, da nešto ne štima.

– Tako kasno? Uh, oprosti. Operacija se rastegnula unedogled. Mislio sam da ćeš spavati kad dođem. – Raširio je ruke kao da se ispričava.

Kći

21

– Gdje je, dovraga? – podigla sam ton, strijeljajući ga pogledom. – Ovo joj se još nije dogodilo. Uvijek mi se javi, makar kasnila i pet minuta. – Ali čim sam to izgovorila, sjetila sam se da to ne čini već neko vrijeme. Ali nikad nije ni kasnila ovoliko. – Na vi-jestima su govorili o nekom silovatelju u Bristolu…

– Smiri se, Jen. S kim je sad točno? – Pogledao me s oklijeva-njem. Nije mu to sad trebalo. Htio je otići u krevet.

– S prijateljima iz predstave. Nikitom, svima. Išli su na veče-ru, ne na tulum.

– Možda su poslije otišli u neki klub.– Ne bi ju pustili. – Obrazi su joj još uvijek bili obli. Imala je

lice petnaestogodišnjakinje, čak i mlađeg djeteta, posebno kad je umorna. – Nije dovoljno stara.

– Pa ipak svi to rade. – Ted je govorio polako, zbog iscrpljeno-sti. Cijelim se tijelom, onako visok, naslonio na zid u hodniku. – Imaju lažne osobne. Sjeti se kad je Theo…

– Naomi nema. – A onda sam se sjetila cipela i onog osmijeha. Zar je to moguće? U klub?

– Pričekajmo još malo – rekao je Ted smirenim glasom. – Mi-slim, nije to ništa neobično. Sad je još rano ako se dobro zabavljaš. Pričekajmo do pola tri.

– A onda, što?– Vjerojatno će se vratiti. – Odgurnuo se od zida, trljajući li-

ce s oba dlana, i krenuo prema stepeništu na kraju hodnika, koje je vodilo u kuhinju. – Ako se ne vrati, nazvat ću Shan. Ti si već zvala Naomi, zar ne?

Nisam. Bog zna zašto. Nisam provjerila ni SMS. Gurnula sam ru-ku u džep, ali mobitel nije bio u njemu. – Gdje mi je usrani mobitel?

Progurala sam se pored Teda i odjurila niz stepenište. Bit će da mi je ispao dok sam ležala na kauču i sad je negdje ispod jastuka. Dograbila sam ga. Nema SMS-a. Pritisnula sam njezinu tipku.

Jane Shemilt

22

– Ha-aj, dobili ste Naomi. Sori što se ne javljam, ali sam trenut-no zauzeta nečim nevjerojatno važnim. Ali, ovaj, ostavite broj i javit ću vam se. Obećajem. Ba-aj.

Odmahnula sam glavom, ne znajući što da kažem.– Treba mi piće. – Ted se polako odvukao do vitrine s pićima,

natočio dva viskija i pružio mi čašu. Osjetila sam kako mi alko-hol pali grlo i spušta se niz ždrijelo.

Dva i petnaest. Još petnaest minuta dok ne nazovemo Shan.Nisam više htjela čekati. Htjela sam van iz kuće. Htjela sam

iščupati vrata i zaurlati njezino ime u prašnjavi noćni zrak. Ako se ne javi, otrčala bih niz ulicu, pored sveučilišta, pročešljala sve klubove razmičući gorile na vratima i vikala prema plešućoj go-mili…

– Ima li što za pojesti?– Ha?– Jenny, operirao sam cijelu noć. Propustio sam večeru u kan-

tini. Ima li što za pojesti?Otvorila sam frižider i pogledala. Ništa mi se nije činilo pozna-

tim. Kvadrati i pravokutnici. Ruke su same izvadile sir i maslac. Hladne su kvrge maslaca trgale kruh. Ne rekavši ni riječi, Ted mi ih uzme iz ruku. Napravi savršen sendvič i odreže koricu.

Dok je večerao, ja sam pronašla Nikitin broj na ružičastom post-itu zalijepljenom na plutenu ploču koja je visjela na elemen-tu. Ni ona se nije javila. Mobitel joj je bio u torbi, koju je zagura-la pod stol da bi mogla plesati u klubu u koji su uspjele upasti. Svi ostali su htjeli doma, svi su zijevali naslonjeni na zid, ali Naomi i Nikita su plesale i dobro se zabavljale. Nitko ne bi čuo Nikitin mobitel u torbi pod stolom. Sigurno je i Shan bila budna i čekala. Nije prošla ni godina dana otkad se razvela s Neilom. Onako sa-moj, vjerojatno joj je bilo još teže.

Pola tri.

Kći

23

Nazvala sam Shan i – dok je zvonilo – sjetila se kako mi je pri-je tjedan dana rekla da joj Nikita još uvijek sve govori i kako me je to ugrizlo za srce od ljubomore. Naomi to više nije činila. Sada mi je bilo drago da se Nikita još povjerava majci. Shan bi mogla znati gdje točno da ih pokupimo.

S druge se strane čuo pospani glas. Mora da je zaspala, poput mene.

– Bok, Shan. – Trudila sam se da mi glas zvuči normalno. – Oprosti što sam te probudila. Znaš li ti možda gdje su? Pokupili bismo ih, ali je problem što… – zastala sam i pokušala se nasmi-jati. – Naomi mi je zaboravila reći gdje su.

– Samo trenutak. – Zamislila sam ju kako se uspravlja, rukom prolazi kroz kosu, žmirka prema budilici na noćnom ormariću. – Hajd’ sad ispočetka?

Udahnula sam i pokušala govoriti sporije.– Naomi se još nije vratila. Vjerojatno su nekamo otišli poslije

večere. Je li ti Nikita rekla gdje bi to moglo biti?– Večera je sutra, Jen.– Nije, sutra je slavlje.– I jedno i drugo su sutra. Nikita je ovdje. Sva je iscrpljena. Spa-

va otkad sam ju pokupila prije par sati.Ponovila sam glupavo: – Prije par sati?– Pokupila sam ju odmah nakon predstave. – Uslijedila je krat-

ka stanka, a zatim je tiho nastavila: – Nije bilo večere.– Ali, pa Naomi mi je tako rekla. – Usta su mi se osušila. – Uze-

la je nove cipele. Rekla je…Zvučala sam kao djeca koja žele nešto što ne mogu dobiti. Uze-

la je cipele i torbu s odjećom. Kako je moguće da nije bilo večere? Shan se, bit će, zabunila. Možda Nikitu nisu pozvali. Uslijedila je još duža stanka.

– Provjerit ću s Nikitom – odgovorila je. – Nazovem te za tren.

Jane Shemilt

24

Prošla sam vrata koja su se, kliknuvši, upravo za mnom zatvo-rila. Iza sebe sam ostavila mjesto gdje djeca spavaju na sigurnom, s rukama i nogama raširenima po cijelom krevetu. Mjesto gdje se ne zove prijateljicu u pola tri ujutro.

Stolci u kuhinji bili su hladni i tvrdi. Tedovo je lice bilo bijelo. Sti-skao je šake sve dok mu ne bi krcnuli zglobovi. Htjela sam ga spri-ječiti, ali su mi se usta zapečatila, da ne bih slučajno počela vrištati. Čim je zazvonilo podigla sam slušalicu, ali se nisam odmah javila.

– Jenny, nije bilo večere. – Glas joj je bio zadihan. – Svi su se vratili doma. Žao mi je.

U glavi mi je počelo tiho zujati, ispunjavajući tišinu koja se vukla za njezinim riječima poput repa. Zaljuljala sam se, kao da ću pasti na nos. Ili da će svijet pasti na mene. Čvrsto sam se primila za rub stola.

– Možeš mi dati Nikitu na telefon? – Po kratkoj tišini koja je uslijedila mogla sam izračunati koliko sam se udaljila od vrata ko-ja su kliknula iza mene. Glas joj je bio neodlučan.

– Opet je zaspala.– Zaspala? Kako to može biti važno? Nikita je bila tamo, na si-

gurnom, a mi nismo imali pojma gdje nam se nalazi kćer. Strah je nestao pod valom bijesa.

– Ako Nikita zna bilo što, bilo što što mi ne znamo, a Naomi je u opasnosti… – grlo mi se stisnulo.

Ted mi je oduzeo slušalicu.– Bok, Shania. – Stanka. – Shvaćam da je ovo problem za Ni-

kitu… – glas mu je bio smiren, ali odrješit. Upravo je tako raz-govarao s mlađim kolegama u timu kad bi ga nazvali da ih savje-tuje kako da riješe neki neurokirurški problem. – Ako se Naomi uskoro ne vrati doma, morat ćemo zvati policiju. Što više zna-mo… – još jedna stanka. – Da. Hvala. Onda, vidimo se uskoro.

Dječaci su spavali u svojim sobama. Nagnula sam se nad njih, osjetivši toplinu njihova disanja. Theo se zakopao ispod pokrivača.

Kći

25

Usnama sam mu dodirnula grubi čuperak koji mu je virio izvan ruba. Edove crne šiške bile su vlažne. Čak i u snu obrve su mu se obrušavale poput kosovih krila. Ispravljajući se, ugledala sam svoj odraz lica u ogledalu. Osvijetljeno uličnom rasvjetom, izgledalo je kao da pripada nekome mnogo starijem. Kosa mi je bila tamna i bezoblična. Povukla sam po njoj Edovom četkom.

Provezli smo se pored školskog kazališta, stali i izišli iz auta.Ne znam zašto. Ni sad ne znam zašto smo morali provjeravati. Zar

smo doista vjerovali da ćeš biti tamo, spavajući skutrena na sceni? Da će-mo te samo probuditi, a ti ćeš se nasmiješiti i protegnuti, onako pospana i ukočena, i objasniti da ti je trebalo tako dugo da se presvučeš? Da ćemo te zagrliti i odvesti kući?

Staklena školska vrata bila su zaključana. Lagano su se zatresla kad sam povukla kvaku. U hodniku se vidjelo noćno svjetlo, a u baru su se sjajile boce uredno naslagane u redove. Na podu od-mah iza vrata ležala je poderana žutocrvena programska knjižica. Uspjela sam razaznati riječ “Priča” i “Zapadne” u dva različita re-da te dio slike s djevojkom u plavoj zvonastoj suknji.

Ted je vozio pažljivo, premda je bio umoran. Pritisnuo je du-gme na komandnoj ploči da mi zagrije sjedalo. Od toga sam se samo počela znojiti i osjećati kako mi duboko iz kožnih presvla-ka dolazi mučnina. Pogledala sam ga. Bio je dobar u tome. Dobar da izgleda ozbiljan, ali ne i očajan. Kad je Naomi bila u opasno-sti dok sam ju rađala, upravo me njegova smirenost spriječila da počnem paničariti. Dogovorio je epiduralnu za carski rez i bio je tamo kad su podigli njezino sićušno krvavo tjelešce. Bolje da sad ne razmišljam o tome. Brzo sam svrnula pogled kroz prozor. Pu-ste su se ulice presijavale. Sitne su kišne kapi počele magliti pro-zore. Što ima na sebi? Nisam se mogla sjetiti. Baloner? Je li uzela šal? Zagledala sam se u drveće pored ceste ne bih li prepoznala narančastu tkaninu zakvačenu za granu.

Jane Shemilt

26

Ted je odlučno pokucao na Shanijina vrata. Oko nas je sve bi-lo mirno i tiho, ali da je netko prošao autom ugledao bi par po-put svakog drugog. Na sebi smo imali tople kapute i čiste cipele, glave pognuli na kiši i čekali. Vjerojatno smo izgledali normalno.

Shania nas je dočekala namještena lica. Izgledala je smireno i ozbiljno i zagrlila nas je. Kuća joj je bila pregrijana, a plinska je peć buktala u njezinoj urednoj dnevnoj sobi. Nikita se zgrbila na kauču, snažno obgrlivši jastuk i podvukavši svoje duge noge pod sebe, u pidžami sa zečjim uzorkom. Nasmiješila sam joj se, ali su mi usne bile ukočene i tresle su se u kutovima. Shan je sjela do nje na kauč, a mi nasuprot njih. Ted me je primio za ruku.

– Ted i Jenny bi ti htjeli postaviti neka pitanja o Naomi, mila. – Zatim ju je obgrlila, a Nikita spustila pogled, motajući uvojak svoje tamne guste kose oko prsta.

Premjestila sam se do nje s druge strane, ali se malo odmaknu-la. Trudila sam se da mi glas zvuči blago.

– Gdje je, Nik?– Ne znam. – Savila se i gurnula glavu u jastuk. Glas joj je bio

prigušen. – Ne znam, ne znam, ne znam.Pogled mi se sreo sa Shanijinim preko njezine glave.– Onda pusti da ja počnem – rekla je Shan. – Reći ću Jenny ono

što si ti rekla meni. – Nikita kimne. Majka nastavi: – Naomi je re-kla Nikiti da se ide naći s nekim nakon predstave. Nekim tipom.

– Tipom? – Tedov je glas presjekao moj uzdah. – Kakvim ti-pom? – Riječi su mu zvučale prijeteće. Ne nekim dečkom. Stari-jim. Srce mi je počelo tako lupati da sam se uplašila da će ga Ni-kita čuti i neće reći više ni riječi.

– Rekla je… – neodlučno je krenula Nikita – rekla je da je upo-znala nekog. Da je seksi. – Spustila sam prekriženu nogu i okre-nula se da je bolje pogledam u oči. – Seksi? Naomi je to rekla?

Kći

27

– Zar to nisam smjela reći? Pitali ste me. – Čelo joj se namreš-kalo, a oči napunile suzama.

– Naravno da jesi – odgovorila sam.Ali osjećaj je bio loš. Nikad ju nisam čula da izgovara tu riječ.

Jesmo razgovarale o seksu, ali, koliko god kopala po sjećanju, ni-sam se mogla sjetiti kad točno. Veze, seks i kontracepcija – doima-lo se kao da ju te stvari ne zanimaju. A jesu li? Što mi je promaklo?

– Je li on… je li ga… – kroz glavu su mi prolazile silne moguć-nosti – je li iz škole?

Nikita je odmahnula glavom. Onda je progovorio Ted. Onako usput, kao da nije važno.

– Taj momak. Je li ga već poznavala?Nikitina ramena su se nezamjetno spustila i prestala je vrtje-

ti uvojak. Izgleda da je Tedova smirenost djelovala, ali je u meni izazvalo bijes što se tako lako kontrolira. Ja sam jedva prikrivala drhtanje u glasu.

– Aha. Mislim da je povremeno dolazio u kazalište. – Zatim je spustila pogled. – Znate, iza scene.

– Iza scene? – Glas mu je i dalje bio jedva znatiželjan.– Aha. Tamo gdje čekaju ljudi. Valjda. – Podigla je pogled, a

tamne su joj oči bile nesigurne. – Zapravo nisam vidjela.– Kako izgleda? – brzo sam uskočila.– Ne znam. – Mene nije htjela pogledati. Uslijedila je stanka.

– Tamnokos, možda?Primakla se Shaniji i zatvorila oči. Mislila sam da nam više ni-

šta neće reći, ali je Ted postavio još jedno pitanje.– A večeras? Što ti je rekla za večeras?Nije bilo odgovora. Nikita se nije ni pomakla. Onda je Shan usta-

la. – Umorna je. – Glas joj je bio odlučan. – Mora natrag u krevet.– Molim te, Nikita, reci nam. – Nježno sam joj dotakla ruku.

– Molim te kao Boga, reci nam što ti je rekla.

Jane Shemilt

28

Pogledala me je iznenađeno svojim smeđim očima. Majka nje-zine najbolje prijateljice bila je tek udaljena, prezaposlena figu-ra koja je veselo dolazila i odlazila u žurbi. Figura koja je čvrsto držala konce svojeg života i života svoje obitelji. Takve ne mole.

– Rekla je… – zaustavi se na trenutak – rekla je: “Poželi mi sreću.”

29

2

Dorset 2010.Godinu dana kasnije

Jesen prelazi u zimu. Jutro mi hladnim prstima pritišće lice.Osluškujem, premda ne znam što. Dosad sam već trebala na-

učiti da više nema zvukova koje sam uzimala zdravo za gotovo: prigušene korake bosih nogu, udaljeno pištanje čajnika, nerazgo-vijetne glasove s radija i zveckanje porculanskih šalica za kavu na rubu kade. Zvukovi koje proizvodi jedna osoba su tihi, oprezni, izdvojeni. Nestaju u tišini. Otvorim prozor i zapahne me miris mora poput nečeg živog.

Prolazeći dotaknem vrata spavaće sobe. Izabrala ju je dok je bila mala. Nikad, međutim, nije doista postala njezina jer do pri-je nekoliko mjeseci kuća je bila samo za odmor. Ipak, svi smo ju smatrali njezinom. Kao dijete voljela se praviti da je okrugli ta-vanski prozorčić onaj brodski, a da je krevet brod. Policija je od-nijela madrace i svu posteljinu. Drveni je pod hladan i vlažan pod prstima. Ted je oprao krv s poda. Nisam ulazila otkad sam ovdje.

Treperavi odraz s prozorskog stakla lomi mi ruku dok ležim u kadi. Kad zazvoni, brzo ustanem, omotam ručnik i navučem ogrtač. Koraci mi se zamrznu na vrhu stepeništa. Kroz staklo ula-znih vrata vidim čovjeka u odori. Srce mi toliko brzo lupa da ne mogu stajati i primam se za ogradu. To bi mogao biti taj trenutak kada dođu i kažu da su pronašli nešto u blatu na polju. Potpeticu,

Jane Shemilt

30

možda, meku i gnjilu, bljesak srebrne narukvice, bjelinu zuba. Ne-će mi reći ništa što već nisam i sama zamislila, ali ipak zastajem, kao pogođena metkom. Tad ugledam crveno na njegovoj jakni – po-veću torbu. Posebna dostava. Kad otvorim vrata pruža mi paket: narudžbu malih slikarskih kistova iz dućana sa slikarskom opre-mom iz Bristola. Na otiraču već leži razglednica s velškom plani-nom iz Tedove bogate zbirke. Njegov način da se javi. Bez poru-ke, kao i uvijek. Sjedam za kuhinjski stol, dok mi srce usporava. Preda mnom blok za crtanje. Primaknem ga i otvorim na sljedećoj praznoj stranici. Kad je došla policija, onako crno-bijela, s pod-stavljenim jaknama i značkama, njezin je nestanak postao služben. Vani je još bilo mračno, negdje pred jutro. Četiri ili pet, možda.

Olovka u ruci je gruba. Dok crtam malenu majicu s kapuljačom i sjenim nabore kratkim sivim crtama, osjećam ogrizine na njoj.

Bristol 2009.Noć kad je nestala

Policajac na vratima imao je između 50 i 60 i bezbojne oči poto-nule u duplje. Premda je svoj prirodni izraz lica prekrio velom profesionalne smirenosti, oči su mu brzo prelijetale preko mog lica, otkrivajući nelagodu. Iza njega je stajala niska žena smeđe kose čvrsto stegnute u punđu, usta savršeno namazanih crvenim ružem. Učinilo mi se da potiskuje ljutnju. Možda je zbog ovoga morala ustati iz kreveta, navući opeglanu uniformu i staviti de-beo sloj šminke.

– Doktorica Malcolm? – Muškarac se trudio zvučati neutralno.Kod kuće nisam bila doktorica. Bila sam majka djeci, mužu že-

na, ali ako je ovaj policajac pomislio da i sad dijelim njegovu pro-fesionalnost trebao je bolje promisliti.

Kći

31

– Ja sam. – Povukla sam se da ih pustim u kuću.– Ja sam pozornik Steve Wareham, a ovo je pozornica Sue

Dunning.Zatim je skinuo kapu. Na sivoj mu je kosi ostao njezin otisak.

Rukovali smo se i tiho razgovarali. Rekao je da mu je žao, ali to nije bilo žaljenje kakvoga sam se bojala. Bojala sam se da će re-ći ‘žao mi je zbog vašeg gubitka’. Žena je bila oštrija. Kimnula je kratko i stavila ruke na leđa kao da me ne želi dodirnuti. Za nju sam bila onaj tip žene kojemu se dijete ne želi vratiti kući.

Odvela sam ih u kuhinju. Tek smo se vratili iz Shanijine kuće i htjela sam pogledati koliko je sati. Prošlo je više od četiri sata otkad se Naomi trebala vratiti i htjela sam im odmah ispričati o muškarcu koji je bacio tamnu sjenu na moje svijetle kuhinjske zidove. U gla-vi sam vrištala da požure. Idite. Još ga možete uloviti. Vozi ju niz dugu kišnu ulicu, ulaze u kuću, zaključava vrata, okreće se prema njoj, ona plače. Ne, to svakako ne. Ona nikad ne plače. Požurite.

Obratio im se Ted. Krenuo je od početka, što su i htjeli. Htjeli su čuti sve, i to je trajalo sat vremena. Zatražili su njezin laptop, njezin izvod iz matice rođenih i pasoš. Nazvali su njezin broj, ali ovaj put se nije javila ni sekretarica. Nije čak ni zvonio. Prazan. Naomin je mobitel često bio prazan. To nije moralo ništa značiti. Ali kad mi je Steve Wareham rekao da bi joj mogli odrediti loka-ciju kad bi mobitel bio pun, osjetila sam kako mi naviru bespo-moćan bijes i strah.

Dala sam im njezinu školsku fotografiju iz prošlog polugodišta. Nekoliko sekundi nisam mogla skinuti pogleda s nje. Nema ni par mjeseci da su ju slikali, ali mi je izgledala puno mlađa na njoj. Kao da gledam neku drugu osobu. Širokog osmijeha, svijetle kose pod-vezane u rep, blistava lica. Prisjetila sam se lokvice tekućeg pudera oko bočice. Uoči predstave nije nimalo sličila djetetu s fotografije. Je li imala hobije? Možda. Nisam znala. Dane sam provodila na

Jane Shemilt

32

poslu. Nisam mogla znati sve. Policajac je na tren podigao obrvu. U koju školu ide? Tko joj je liječnik? Zubar? (Zubar? Što? Zbog otisaka zuba? Tedovo se lice nakratko zgrčilo pokazujući da mi-slimo na isto.) Prijatelji u školi? Imena? Dečki? Nema dečka, to ne. Netko tko ju je čekao iza kazališta. Imao je tamnu kosu i ona je mislila da je on seksi. On ju drži. Možda joj upravo sada nanosi bol. Čvrsto je drži za vrat. Možda ju je pritisnuo na pod, trga joj odjeću, penje se na nju, držeći joj dlan preko usta. Zarila sam si prste među zube i zagrizla čvrsto da ne vrisnem.

Sve su zapisali.Pozornica Sue Dunning mi je dala formular za prijavu nestanka

da ga ispunim. Rekla je da je prerano kvalificirati ovo otmicom, budući da ništa ne ukazuje na nju. Ruke su mi se tresle, pa sam pisala polako. Oni su nastavili govoriti, postavljati pitanja. Visi-na? Metar šezdeset sedam ili osam. Težina? Pedeset kilograma. Da, mršava je. Ne, nije anoreksična, samo od onih tipova koji ne miruju. Imala je apetita.

Jesi li gladna? Nisi večerala, zar ne? Tada se zbog toga nisam brinula, jer sam mislila da ćeš jesti vani. Trebala si mi reći. Mogla sam ti nešto spremiti.

Što je imala na sebi kad sam ju zadnji put vidjela? Spuštala se niz stepenice s torbom i mislim da je imala baloner, ili je to bila školska jakna? Možda njezina siva jakna s kapuljačom. Čekajte da razmislim. Mogu provjeriti u njezinom ormaru, pa ću vam reći.

Nadam se da je baloner. Kiša je. Smočit ćeš se.Namjeravala se presvući u haljinu za poslije… i nove cipele.

Crne s remenčićima. I visokim petama. Drugačije. Mogle su biti i poklon, što misliš? Podvala, mito. Nosila je svoju sretnu naru-kvicu. To bi moglo biti važno. Torba koju je ponijela imala je sit-ne rupice. Ne znam, Tesco? Waitrose?

Ne pokušavaj trčati u tim cipelama. Izvrnut ćeš zglob. Prvo ih skini, pa onda bježi.

Kći

33

Je li bilo problema u kući? Je li već koji put nestala? Je li se ikad pokušala ozlijediti? Pitanja su pljuštala, a ja sam bila iscrpljena. Ništa nisu shvatili. Glumila je u predstavi. Naravno da je pone-kad bila umorna i nervozna, ali duboko u sebi bila je dobro. Sve to vrijeme osluškivala sam neću li čuti njezine korake. Mogla se svaki tren vratiti s pripremljenom isprikom, čudeći se ovoj zbrci. I sve bi ovo nestalo poput noćne more.

Steve Wareham je i dalje govorio. – Prije nego što nastavimo, pretražili bismo kuću.

Buljila sam u njega. Zar mi nije povjerovao ni riječi?– Molim? – rekao je Ted u nevjerici. – Sada?– Iznenadili biste se. – Nije htio zvučati kao da popuje. – Ne

biste vjerovali koliko nestale djece nađemo kod kuće kako se skri-vaju u ormaru. U znak protesta.

Pregledali su kat. Ted ih je odveo. Otišli su na tavan, zavirili u kredence i ormare. Pregledavali su sve sustavno ne praveći buku i ne budeći dječake. Pregledali su i vrtnu kućicu i velike kante za smeće. Ja sam čekala u kuhinji, s rukom na mobitelu. Kad su se vratili izgledali su umorno.

– Netko iz službe će navratiti kasnije. – Sue Dunning je izgle-dala kao da joj je malo neugodno. – Moramo i vas isključiti iz daljnje istrage. Stvar rutine.

Nije joj trebalo biti neugodno. Bili su temeljiti, što je značilo da ju žele pronaći.

Ted je upitao što sad slijedi, a ona je izrecitirala: podnijeti izvje-štaj, kontaktirati školu i kazalište, posjetiti Nikitu i dobiti izjavu od nje, provjeriti Facebook stranice, pretražiti Naomin laptop i mobitele njezinih prijatelja ne bi li se našle kakve poruke, razgo-varati s učiteljima, obići klubove, barove, restorane, garaže, želje-zničke postaje, morske i zračne luke. Interpol. A ako se ne vrati za dvadeset i četiri sata, uključiti i medije.

Jenny je uspješna obiteljska liječnica, majka troje tinejdžera i supruga uvaženog neurokirurga. Ali kad se njezino najmlađe dijete, petnaestogodišnja Naomi, ne vrati kući nakon školske predstave, Jennyn naizgled idealan život počinje se raspadati.

Policija pokreće istragu po cijeloj državi, ali bezuspješno. Naomi je nestala, a njezina je obitelj uništena. Kako mjeseci

prolaze, najgore mogućnosti – otmica, ubojstvo – čine se manje vjerojatnima. Trag se ohladio. No za očajnu Jenny potraga je tek počela. Više od godinu dana nakon kćerina nestanka, Jenny još uvijek pokušava pronaći odgovore – a ono što saznaje duboko je uznemiruje. Svi kojima je vjerovala, svi za koje je mislila da ih poznaje, skrivaju svoje tajne, a pogotovo Naomi. Povezujući

tragove koje je njezina kći ostavila iza sebe, Jenny otkriva posve drugačiju Naomi od one kakvu je mislila da je odgojila.

Uz svoju liječničku praksu, Jane Shemilt je diplomirala na poslijediplomskom studiju kreativnog pisanja na Sveučilištu

Bristol te nastavila svoj magistarski studij kreativnog pisanja na Sveučilištu Bath Spa. Oba je studija završila s izvrsnim ocjenama. Sa svojim prvijencem Kći ušla je u najuži izbor za nagradu Bath

Spa Sveučilišta Janklow & Nesbit te nagradu za beletristiku Lucy Cavendish. Živi u Bristolu s mužem, profesorom neurokirurgije i

petero djece. Roman Kći s engleskoga preveo je Dado Čakalo.

ISBN 978-953-14-1846-1 99,00 kn

www.mozaik-knjiga.hr

Napeto štivo koje čovjeka tjera na razmišljanje.

Sunday Mirror

Krajnje napet roman. Čvrsta opruga sumnje i neizvjesnosti koja se razmotava

u neočekivanom svršetku.

Mail On Sunday

Krasan zaplet, prepun primamljivih razloga da nastavite čitati, i naravno, s ubojitim obratom

na kraju. Najviše su me se dojmili nemogućnost istinskog poznavanja onih koji su nam najbliži, pritisci

roditeljstva – a osobito pritisci kojima je izložena zaposlena majka, i strašan gubitak koji je u srži

svakog roditeljstva: oni odrastu i odu.

Christopher Wakling, autor What I Did

Napeto, ali suptilno napisano, nježan uvid u roditeljsku ljubav.

Tessa Hadley

Napet do posljednje stranice!

My Weekly

Uzbudljivo!

Sunday Express

Pametno!

Sun

JAN

E S

HE

MIL

T

prolaze, najgore mogućnosti – otmica, ubojstvo – čine se manje vjerojatnima. Trag se ohladio. No za očajnu Jenny potraga je tek počela. Više od godinu dana nakon kćerina nestanka, Jenny još

je uznemiruje. Svi kojima je vjerovala, svi za koje je mislila da ih poznaje, skrivaju svoje tajne, a pogotovo Naomi. Povezujući

tragove koje je njezina kći ostavila iza sebe, Jenny otkriva posve

JAN

E S

HE

MIL

T

Naizgled jednostavna otmica uskoro se pretvori u nešto mnogo složenije. Napetost raste sa svakim

korakom u romanu koji nećete puštati iz ruku.

TESS GERRITSEN

JA N E SH E M I LTJA N E SH E M I LT