Nakladnik »HENA COM« d.o.o.Za nakladnika Uzeir HuskovićPriredio za tisak Zlatko Crnković\Priprema sloga Ramon MavarDesign korica Ninoslav KuneTisak »PROSVJETA« d.d. - BjelovarNaklada: 2.000CIP katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučiKšna knjižnicaUDK 892.4-7-862-03.30KISHON, EphraimNije fer, Davide / Ephraim Kishon ; izabrala i prevela s njemačkoga Šaša Novak - Zagreb : Hena com., 1997. -152 str. ; 20 cm Prijevod djela: Wie unfair, David ISBN 953-6510-13-8ISBN 953-6510-13-8

Ephraim KishonNIJE FER, DAVIDE

Izabrala i prevela s njemačkogaSAŠA NOVAK

»HENA COM« ZAGREB 1997Naslov izvornika: Ephraim KishonWIE UNFAIR, DAVID! dtv, 1974

NICHT SO LAUT VOR JERICHO dtv, 1973K1SHONS BESTE GESCH1CHTEN Herbig, 1972KEINAPPLAUS FUR PODMANITZKl Langen Mtiller, 1973Copyright © Ephraim Kishon 1975

ČUDOTVORNI LIJEČNIKNajbolji savjet koji se može dati novom doseljeniku u Izrael jest: "Budite liječnik!"Tridesetih godina, kad je doseljavanje iz Njemačke dostiglo vrhunac, nastala je tolika navala liječnika da su oprezne domaćice stavljale na vrata natpis: "Ordiniram za liječnike samo poslije podne od 3 do 4 sata."Danas je drukčije. Sve više ljudi pobolijeva a sve ih manje ide na medicinu. Izrael je postao pravi raj za liječnike.Dakako, i u Americi su čekaonice liječnika prepune. Ali Amerikanci odlaze k njima samo zato što ih na to obvezuje članska iskaznica neke od zdravstvenih organizacija. Zidovi odlaze liječniku zato što ih veseli biti bolestan.Što tolike ljude čini bolesnima? Nesumnjivo, siva jalova svakodnevica. Ljudi čeznu za malom promjenom, a kako im bolest pruža promjenu, oni su čak spremni za to i plaćati. Liječnik ih je pak spreman primati.Moj slučaj započeo je sa čudnim osjećajem praznine u trbušnoj šupljini, za čim je uslijedila potmula unutrašnja tutnjava. Isprva nisam tome pridavao važnost. Ali, kad se taj osjećaj praznine pojačao, pogotovo

nakon što jednom cijelih osam sati nisam ništa jeo, uznemirio sam se i zapitao tetu što da radim. ^Porazmislivši, ona mi preporuči da zatražim liječničku pomoć.EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDE- Dobro - rekoh. - Idem u Bolesničku zaštitu.1- Jesi li poludio? - progunđa moja teta. - Oni će te samo opljačkati. Otići ćeš Grossglockneru.- Tko je to?- Tko je to? Ti ne znaš tko je prof. dr. Grossglckner2? Čudotvorni liječnik koji je spasio već stotine tisuća?- Stotine tisuća? Ma hajde...- Prestani zanovijetati i pođi prof. dr. Grossglockneru. Govori s njim njemački. I budi bez brige... on će ti već pronaći nešto ozbiljno.Htio sam se smjesta uputiti k njemu, ali me teta poučila da se čudotvorcu mora najprije telefonski najaviti. Na telefonu me jedan ženski glas naručio za utorak poslije tri tjedna, u 5 sati i 26 minuta.- Do tada, molim vas, nemojte jesti, piti, spavati, pušiti -dodala je.Kad sam stigao u ugovorenu minutu, čekaonica je bila širom otvorena, a u njoj pedeset do šezdeset pacijenata. Na prijazan pozdrav nitko mi nije odgovorio. U prostoriji je vladala atmosfera vjerske svetosti. Vrata što su vodila iz nje bešumno su se otvarala i zatvarala, sestre odjevene u bijelo promicale amo-tamo, s vremena na vrijeme ušetali bi polu-nagi muškarci i nestajali poput sjena. Zatim se više paci-"Bolesnička zaštita" pripada ustanovama koje naprosto cvatu u Izraelu. Najmanje pola milijuna dioničara ulaže u nju mjesečno svoj novac. "Bo-

lesnička zaštita" izvrsno djeluje, osim kad netko oboli. Onda malo popusti. Bolesničku njegu što je pruža svojim štićenicima, mogli bismo nazvati oskudnom. Na nekoj klinici "Bolesničke zaštite" bolesnik je nakon teške operacije želuca patio od strahovite gladi. Liječili su ga hipnozom.— Vi sada jedete vruću juhu od krumpira... veliki tanjur dobre, krepke juhe od krumpira.... - sugerirao mu je liječnik.- Zašto mu ne sugerirate neto bolje? - zapitala je suosjećajno bolnička sestra.- Na primjer, pečeno pile s rižom i miješanom salatom? Liječnik slegne ramenima:— Žao mi je, ali on je socijalni bolesnik. Grossglockner bi se u nas, recimo, zvao Razvikanović.-6-ČUDOTVORNI LIJEČNIKjenata poredalo jedan za drugim i prošlo kroz neka vrata. Sve se to dogodilo s nekom zastrašujućom preciznošću. Bio je to čudovišni, dobro nauljeni pogon. Oko pola sata pratio sam sve to sa sve većim strahopoštovanjem, kad mi priđe sestra i zapovjedi da pođem za njom. Ušli smo u prostoriju za prihvat bolesnika. Sestra dohvati pozamašnu kartoteku i poče ispisivati moje osobne podatke. Ime? Rođen? Zemlja iz koje sam došao? Zanimanje?- Novinar.- Dvadeset šest funti.- Zašto toliko?

- To je cijena prvog pregleda. Samo kolege i pripadnici srodnih zanimanja imaju popust.- Vrlo dobro. Ja popravljam pisaće strojeve.- Samo trenutak, molim. - Sestra prelista neki dotrajali priručnik. - Dvadeset i pet i trideset.Platio sam tarifu s popustom i vratio se na svoje mjesto u čekaonicu. Za manje od dva sata neka nova sestra odvela me u drugu prostoriju, u kojoj osim kreveta nije bilo drugog pokućstva. Kako je sestra već bila postarija i ulijevala povjerenje, usudio sam se zapitati zašto taj stari lopov zapravo tako bestidno masno naplaćuje.- Moj muž nije dobrotvorna ustanova - odvrati gospođa Grossglockner. Zatim otvori debelu knjigu i upita me ledenim glasom što me vodi ovamo.Možda će se nekom učiniti pomalo čudnim, ali ja ne volim s osobama ženskog spola govoriti o svojim tjelesnim tegobama, ponajmanje u sobi u kojoj nema ničeg drugog do kreveta. Odbio sam da gospodi Grosglockner dadem željenu informaciju. Nakon toga su me poslali da ponovo čekam na starom mjestu, odakle sam mogao nesmetano promatrati sve življi promet. Kao da je bilo sve više sestara što su same ili s pacijentima pod ruku promicale prostorijom. Nisam se mogao suzdržati a da ne nagovorim susjeda što je sjedio kraj mene:— 7 —EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDE- Odakle mu tolike sestre? - zapitah tiho.- To su vam sve same Grossglocknerice - prošapće mi on. - Profesor ima sedam sestara i tri brata. Svi oni rade ovdje.

Uskoro me jedan od braće odvede u kupaonicu, gurne mi epruvetu u ruku i zatraži da učinim nešto što me navelo da upitam: "Zašto?" - "Zato što se nikad ne zna", odgovori mi on. I zato što će me profesor primiti tak nakon što budu izvršene sve pripreme. Jedva sam napunio epruvetu do vrha, kadli me jedna sestra Grossglocknerica odvuče u kuhinju da mi ispita krv i želučanu kiselinu. I onda opet natrag na početni položaj. Pred sumrak se pojavila sljedeća sestra, te meni i još dvojici pacijenata zapovjedila da se svučemo do pasa, da ne napuštamo svoja mjesta i da budemo spremni da se odmah odazovemo pozivu. U taj kasni sat u čekaonici je postalo već tako hladno da se moglo čuti kako nam cvokoću zubi. Sestra reče kako joj je žao, ali profesor ne može uzalud trošiti svoje dragocjeno vrijeme.- Dat ću vam sada nekoliko uputa kojih se morate pridržavati - nastavi ona. - Kako bismo uštedjeli na vremenu, molim vas da pri ulasku u ordinaciju izostavite svako pozdravljanje. Sjedite odmah na tri stolice u sredini sobe, duboko udahnite i isplazite jezik. Ostanite tako sve dok ne dobijete daljnje upute. Ne dosađujte profesoru nikakvim pitanjima ili primjedbama. On će sve saznati iz vaših kartica. Ako vas pak on sa svoje strane nešto zapita, nemojte odgovarati... ili, ako to ne možete izbjeći... odgovarajte čisto prostim rečenicama od tri do šest riječi. Zatim izađite bez pozdrava. Ponovite!Izdeklamirali smo upute. Tada se otvoriše vrata Svevišnjega. Začu se tihi zvižduk.- Sada! - povika sestra. - Marš unutra! Umarširali smo držeći se uputa. Profesor je izvršio smotru jezika.

- Kakvih je bolesti bilo u vašoj obitelji? - zapitao me.- Različitih - odgovorio sam (jedna riječ).-8-ČUDOTVORNI LIJEČNIK- Koliko imate godina?- Trideset. (Točan bi odgovor trebao glasiti "trideset pet", ali nisam htio trošiti vrijeme).Profesor dohvati svojom čudotvornom rukom neki šiljasti instrument, ubode me u leđa i upita što osjećam.- Ubod u leđa - rekoh.- Gospodine Kleineru - reče profesor - vašu kralježnicu treba temeljito pregledati.- Oprostite - reče pacijent lijevo od mene. On još nije bio uvukao jezik pa je teško govorio. - }a se zovem Kleiner, i ja...- Ne prekidajte me! - prekine ga profesor u pravedničkom gnjevu i okrene se meni da mi postavi dijagnozu. A ona je glasila: lagana prehlada, koju sam vjerojatno zaradio sjedeći dugo gol do pasa u neloženoj prostoriji. Terapija: dvije tablete aspirina.Profesor nam pokretom ruke dade znak da izađemo. Ostala dvojica htjela su nešto reći, ali su ih sestre surovo izgurale van.Dok smo se oblačili, jedan se od njih, neki čovječuljak pilećih prsa, gorko požalio da je on poštar i da je samo pokušao uručiti preporučeno pismo. Danas su ga već po treći put silom pregledali, unatoč njegovim prosvjedima. Prošlog ponedjeljka već su ga bili ukrcali da ga odvezu u

bolnicu na operaciju slijepog crijeva, na jedvite jade uspio je pobjeći iz ambulantnih kola.— 9 —IZVOLITE SJESTI!Ako novi doseljenik iz bilo kakvih tehničkih razloga ne može postati liječnik, onda mu je drugo najbolje rješenje da postane državni službenik. Plača izraelskog državnog službenika, doduše, nije velika, ali mu njegova djelatnost omogućuje česte predahe uz čaj i zanimljive razgovore, zbog čega će biti smatran intelektualcem.Jedna od najizrazitijih značajki izraelskog službenika jest to što ga nikada ne možete naći. U stvari, možete ga naći, ali ne tamo gdje bi trebao biti. Dakle, ne u njegovu uredu. Izraelski su službenici najčešće na nekom sastanku. Postoji više tisuća izlika za održavanje sastanaka. Neki traju i do tri dana, a neki pak samo pet do šest sati. Za to vrijeme moramo čekati. Pa onda, čekajmo...Jednog vrućeg ljetnog dana dobio je moj tast Bernard -stari cionist koji je tek prije kratkog vremena došao u Izrael - pismenu preporuku1 za stambenu zadrugu Amidar. U preporuci se tražilo da mu zadruga dodijeli stan i po mogućnosti ne zaračuna višu cijenu od uobičajene.Na molbu tasta otišao sam osobno u središnji ured Ami-dara kako bih pogurao stvar. Poslali su me u sobu 314, gdje me trebao primiti neki gospodin Cešuan.Budući da izraelske vlasti ne mogu svakom novom doseljeniku odmah osigurati stan, to stari cionisti dobivaju pismene preporuke s pomoću kojih lako mogu doći do stana. Zbog toga među novim doseljenicima sve

vrvi od starih cionista. (Do sada su se prijavila pedeset dva bivša tajnika Theodora Herzla - osnivača cionizma.)-10-IZVOLITE SJESTI!U sobi 314 nije bilo nikoga. U susjednoj sobi rekli su mi da gospodin Cešuan upravo ima sastanak s gospodinom Sternom, ali bi morao doći svakog trenutka. Prijazno su me ponudili da sjednem.Sjeo sam. Neko vrijeme sam sjedio, neko vrijeme šetao gore-dolje. Opet sam sjeo. Onda se otvoriše vrata. Čovjek pomoli glavu i zapita:- Gdje je Cešuan?- Na sastanku sa Sternom - rekoh. - Izvolite sjesti. Čovjeku se, čini se, žurilo jer je bez riječi nestao. Nekolikotrenutaka kasnije pojavi se drugi čovjek, po svemu sudeći službenik, i nervozno se ogleda po sobi.- Nemojte biti nervozni — umirivao sam ga. - Cešuan je na sastanku sa Sternom, ali bi svakog trenutka morao doći. Izvolite sjesti.- Nemam vremena. Kad Cešuan dođe, poručite mu, molim vas, neka hitno dođe na sastanak Mayeru! Neka dođe smjesta.- U redu - rekoh.Nije prošlo ni četvrt sata kadli uđe novi službenik i upita:- Gdje je Kirschner?- Upravo je izišao - odgovorih mu. - Kad se Cešuan vrati od Sterna, odmah ću vam ga poslati. Izvolite sjesti.- Hvala. Znate li, možda, je li već nešto poduzeo u vezi s projektom za izgradnju stanova Ramat Aron?

- Vrlo vjerojatno - rekoh.- Onda ću odmah ponijeti mapu. Bude li pitao za Fein-tucha, recite mu da imam sastanak s Maverom.Nekoliko sekundi kasnije pojavio se Kirschner, sav zadihan.- Gdje je mapa Ramat Aron? Stari će pobjesnjeti ako je odmah ne nađem!- Zaboga! - povikah. - Feintuch ju je prije jedne minute odnio Starome.EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDE- A gdje je Češuan?- On još uvijek konferira sa Sternom. Ja ga čekam.- Dobro - razmišljao je Kirschner. - Ako je tako, onda, molim vas, stavite ovaj Goldbergov plan u mapu Givant Seren.- Sa zadovoljstvom - rekoh. Preuzeo sam papire, izvukao iz regala mapu Givat Seren i stavio u nju Goldbergov plan. Tek što sam to obavio kad u sobu nahrupi Feintuch.- Što radite ovdje? - planuh ljutito jer sam već pomalo gubio strpljenje. - Zašto niste na sastanku? Stari je već ionako loše volje! Želite li da bude loma?- Upravo krećem. Svratio sam po Goldbergov plan.- A što će vam baš sada Goldbergov plan? Upravo sam ga stavio u mapu Givat Seren. Da ga opet vadim? Pa to je nevjerojatno! Svi me samo izrabljuju. A ja, budala, dopuštam da me svi iskorištavaju.Feintuch se vidljivo zbunio.' - Ja sam samo htio ponijeti Goldbergov plan Maveru -mucao je ispričavajući se. - Uostalom, kakvo je vaše mišljenje o tom planu?- Nije loš. Ali volio bih znati što kaže Stari.

Feintuch uze plan da ga odnese Maveru. Prije nego što je otišao, rekao mi je još kako bi Stari volio da pregledam listu stanara predviđenih za stambeni projekt Sekem i da napišem o tome izvještaj Sternu.Odmah sam se prihvatio posla.Dok sam još pregledavao listu, pojavi se Feintuch. Mayer traži da smjesta dođem.- Zar vi mislite da imam četiri para ruku? - primijetili s opravdanim prijekorom, pobrah spise i pođoh k Starome. Mayer je htio čuti moje mišljenje o arhitektonskim vrijednostima projekta Ramat Aron. Rekao sam mu otvoreno da su kuće preblizu jedna drugoj i da su prozori premaleni.Kirschner poče zamuckivati:-12-IZVOLITE SJESTI!- Uvijek isto - reče.- Tim gore - odvratih mu oštro, dodavši kako je to samo dokaz više da se tako ne može nastaviti.Stari mi je dao sto posto za pravo, smjesta premjestio Kirschnera na drugi odjel (taj će me odsad progoniti sa svom svojom mržnjom, pomislih) i naložio mi da preuzmem projekt Ramat Aron. Odmah sam poslao po Feintucha i zatražio od njega da mi u roku od dvadeset i četiri sata dade točan izvještaj. Zatim sam naručio kola, odvezao se u Ramat Aron, potanko raspravio o problemima s arhitektom, provjerio planove, odlučio se za neke manje ispravke, a inžinjera koji je nezadovoljno gunđao, otpustio bez prava na otpremninu. Potom sam se vratio u svoj ured.

Tamo su me već očekivali s velikim uzbuđenjem. Kirschner, koji mi je zavidio na meteorskom usponu, počeo je iza leđa šuškati protiv mene. Problijedio je kao krpa kad mi je prišao Feintuch i rekao da me Stern zove na hitan dogovor.Podnio sam Sternu podroban povjerljivi izvještaj o sadašnjem stanju projekta. Nisam štedio kritičke primjedbe na polagani tempo rada.- Ali, Sterne, vi morate uvidjeti - zaključio sam - da ja ne mogu preuzeti nikakvu odgovornost bez odgovarajućih ovlasti.Stern je to shvatio, odmah sazvao izvanrednu sjednicu Izvršnog odbora i obznanio članovima svog štaba da me imenovao svojim zamjenikom. Mayer je pokušao s nekim bijednim natuknicama o tome kako imam relativno kratak radni staž, ali Stern je već bio navikao na takve intrige protiv mene. Na kraju se demonstrativno rukovao sa mnom i glasno mi, tako da svi čuju, izrazio svoje povjerenje.Kad sam se vratio u svoj ured da još jednom na brzinu pregledam spise za Givat Seren, našao sam tamo novog čovjeka. Mayer mi ga je predstavio. Bio je to gospodin Češuan, kojem sam smjesta povjerio važan posao u registraturi.-13-EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDE- Ja nisam nikakvo čudovište - rekao sam mu - ali zahtijevam da se radi točno i savjesno. Posebno mi je stalo da moji ljudi za uredovnog vremena, dakle u vrijeme kada stranke dolaze u ured, ne odlaze na sastanke. To može dovesti do vrlo nezgodnih situacija.Pošto sam svome tastu dodijelio kompletni stambeni blok u Ramat Ganu i podigao mali predujam na svoju plaću, završio sam radni dan.

Otada radim u središnjem uredu Amidara. Stranke se primaju dnevno od 11 do 13 sati, soba 314. Ne nađete li me u sobi, znači da sam upravo na sastanku. Izvolite sjesti.•ife--14-U našoj je zemlji velika potražnja za stručnjacima sviju vrsta, izuzev učitelja skijanja, dimnjačara i pjesnika. Predstavnici ove potonje struke iskazuju upravo nevjerojatnu tvrdoglavost, te uporno i dalje pišu hebrejski. Nekolicina medu njima uspijeva ono što ispjevaju i prodati. Ali svjesni su da istodobno moraju prodati i svoju dušu.REKLAMA ZA KNJIGU ,Izdavač izvuče rukopis iz ladice i okrene se Tola'atu Sha-niju.- Čitao sam vaše pjesme. Pjesnik spuzne na rub stolice.- Jeste li? - prošaputa. - Zaista?- Pjesme su prekrasne. Mislim da u zadnjih dvjesta godina nitko nije napisao ništa što bi se moglo usporediti s vašom zbirkom Ja tebe Ijubljah, tebe Ijubljah ja.- Hvala - reče Tola'at Shani jedva čujno. - Zahvalan sam vam, gospodine Blau.- Idem još dalje i kažem vam da cijela zbirka može ući u vrh svjetske književnosti.- Zahvaljujem vam. Ja ću pak pokušati dotjerati pjesme do savršenstva prije nego što objavite zbirku.- Prije nego što zbirku... što?

- Objavite... zbirku... gospodine Blau... Ja te Ijubljah, tebe Ijubljah ja...- Kad sam što rekao o objavljivanju?- Ali, rekli ste... prekrasne pjesme...-15 -EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDE- Tko danas još kupuje pjesme?- Zar nitko?- Nije baš da nitko ne kupuje. Naći će se četrdeset do pedeset iznimaka.- Spreman sam se odreći honorara, gospodine Blau.- To se razumije samo po sebi.- Spreman sam, nadalje, sudjelovati u pokrivanju izdavačkih troškova.- To je već nešto. Čekajte da razmislim... Patite li od kakve neizlječive bolesti?- Zašto?- Mogao bih tada opremiti knjigu crnom vrpcom s natpisom: "Posljednje pjesnikovo djelo", ili tako nešto. To bi možda potaklo kupce.- Iskreno mi je žao, gospodine Blau, ali ja sam zdrav. Doduše... u kišnom razdoblju...- Na to se ne mogu osloniti.- Onda mi, molim vas, recite što da činim?- Ne bih htio na vas utjecati. Podsjećam vas samo da je poznati slikar Zungspitz, nakon što je oslijepio, postigao fantastične cijene za svoje slike.- Ja, na žalost, nosim očale.

- Tola'ate, vi, čini se, ne shvaćate o čemu se ovdje radi. Danas ne možete prodavati umjetnost bez reklame ili skandala.- Nešto mi je palo napamet, gospodine Blau! Prošetat ću se gol Ulicom Dizengoff s primjerkom knjige Ja te Ijubljah, tebe Ijubljah ja pod rukom.- Stari trik. Kiparica Gisela Glick-Galgal dva puta se gola skinula na Rothschildovu bulevaru kako bi privukla ljude na svoju izložbu. Navodno je tako i prodala nekoliko skulptura. U svakom slučaju, taj je trik već otrcan. Svirate li trubu?- Još ne.-16-REKLAMA ZA KNJIGU- Šteta. Onda nam preostaje jedino nasilje. Nakon prvog napada na vašu knjigu izbit ćete kritičaru sve zube. Pristajete li?- Svakako, gospodine Blau. Samo se bojim da nitko neće napasti moje pjesme...- Razmislite dobro. Možda ipak imate nekakvu bolest?- Na žalost... kao što sam vam već rekao...- Nije li u vašoj obitelji možda bilo slučaja ludila? I to bi se moglo izrabiti. Kad su Josefa Melamed-Beckera strpali nakon jednog napada u ludnicu, roman mu je doživio tri nova izdanja!- Sretnik!- Nije to samo sreća. To je i plod spoznaje da knjiga, kako bi se prodavala, mora imati publicitet. Ima li u vašoj zbirci i ljubavnih pjesama?

- Ali, gospodine Blau! Zar se ne sjećate?- Nisam još pročitao vaše pjesme. Ako su zaista realističke i prostosrdačne... tako reći gole činjenice... Shvaćate li što mislim?- Ne, gospodine Blau! Ne, to nikako! Radije bih skočio s petog kata na ulicu...- I to je ideja! "Pjesnik razočaran u ljubavi počinio samoubojstvo". Nije loše. Mogli biste posvetiti jednu pjesmu Brigitte Bardot.- Rado bih. A tko je to?- Uopće nije važno. Nije potrebno ništa drugo no da bilo kojoj pjesmi dodate posvetu: "Mojoj vječnoj ljubavi B.B.". To je dovoljno.- U redu.- Eto vidite. Polako mi se vaša knjiga počinje sviđati, Tola'ate! Pustit ćemo da u tisku procuri vijest kako ste dvije godine zbog bigamije...- Radije nemojte! To je, naime, istina.-17-EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDE- Onda otpada. Ima li u vašim pjesmama antireligioznih motiva? Možda neko mjesto gdje vrijeđate Mojsija? Znate već kako su osjetljivi naši pravovjerni.- Takvo bih nešto mogao bez po muke ubaciti.- Izvanredno. Kad bismo mogli postići da nadrabinat stavi vašu knjigu na indeks, prvo bismo izdanje zacijelo rasprodali.- Divim se vašoj invenciji, gospodine Blau. Zahvalan sam vam od srca.- Ništa mi još ne zahvaljujte. Treba još mnogo toga učiniti. Već noćas neka vas zatvore zbog javnog nasilja. Najmanje što možete učiniti jest da razbijete nekoliko izloga. Zatim se zabarikadirajte u ženskom zahodu

hotela "Dan", svirajte trubu, svucite se, izađite na ulicu i navucite upalu pluća.- Učinit ću sve što mogu.- Potom pokušajte bombaški atentat na vladu, prijeđite na grčko-pravoslavnu vjeru i emigrirajte.- U redu.- - I nemojte mi doći pred oči prije nego posve poludite.- To neće biti teško, gospodine Blau.I-18-U ovo naše doba kad vrijednosti sve manje vrijede, kada čak ■pojmovi kao "pravda" postupno gube svoje pravo značenje, postoji zadivljujuće uporna skupina ljudi koji se do zadnje kapi tvoje krvi bore za pravdu. Nazivaju ih odvjetnicima. Oni se tako dobro snalaze u labirintu zakona da čak i ne opaze . se izgube. Glavno je da je sve po zakonu.SAMO BEZ SKRETANJA!Jednoga predvečerja prošlog tjedna iskrsne pred vratima našega stana spodoba koja uskoro zatim poprimi očigledne obrise policajca. On mi uruči poziv da se sljedećeg jutra u 8 sati moram pojaviti u najbližoj policijskoj stanici.Moja žena promotri poziv i problijedi.- Zašto te tako hitno pozivaju? - pitala je . - Što si učinio?- Ništa - odgovorih joj. Žena me upitno pogleda.- Ne bi smio poći sam. Povedi odvjetnika.- Zašto?

- Ne pitaj tako glupo. Zato da imaš nekog uza se ukoliko zapadneš u neprilike.Činjenica da je moja žena prvi put u životu upotrijebila riječ "ukoliko", djelovala je na mene duboko demoralizator-ski. Još iste večeri posjetio sam dr. Jonathana Shay-Sheinkra-gera, nadaleko poznatog pravnika koji slovi za jednog od najvještijih odvjetnika u našoj zemlji. Shay-Sheinkrager je tražio da mu potanko iznesem slučaj i neko je vrijeme razmišljao, a onda mi saopćio da je spreman preuzeti mojuUZENI0EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDEobranu. Potpisao sam potrebne dokumente, koji odmah po-stadoše punovažni, i olakšano otišao kući.Sljedećeg jutra teška srca oprostio sam se od svoje bračne družice i u pratnji odvjetnika otputio se u policijsku stanicu. Dežurni policijski narednik, brkat mladić, primio nas je prijazno. Preletio je pogledom poziv što mu ga je Shay-Sheinkra-ger uručio, bez mnogo okolišanja posegnuo u ladicu i izvukao kožnu aktovku koju sam izgubio prije nekoliko tjedana.- Našli smo vašu torbu, gospodine Kishone - reče uz slavodobitni osmijeh. - Evo je.- Velika vam hvala. Cijenim vaš trud. - Posegnem za torbom i spremim se otići.Ali pravio sam račun bez odvjetnika.- Vrlo dirljivo - reče Shay-Sheinkrager i sarkastično napući usne. - Smijem li vas, gospodine inspektore, upitati odakle znate da se radi upravo o torbi mojeg klijenta?

Narednik se dobrohotno nasmiješi.- Našli smo u torbi račun praonice rublja na gospodinovo ime.- A nije vam palo na pamet - nastavi Shay-Sheinkrager -da bi torba mogla biti vlasništvo praonice?- Torba je moja - uvjeravao sam odvjetnika. - Prepoznao sam je odmah po mrljama od jogurta na desnoj strani.- Molim vas, ne miješajte se u ovaj nejasan slučaj - prigovori mi Shay-Sheinkrager. - Gospodine inspektore, molim vas da sačinite zapisnik.- Kakav zapisnik? Uzmite torbu i idite!- Zaista, trebalo bi da idemo - složio sam se. - Tu više nemamo što tražiti.Moj odvjetnik priđe prozoru, prekriži ruke na leđima i zagleda se van. Nakon otprilike jedne minute on se okrene:- Ja ću vam reći što još treba učiniti, gospodo. Treba istražiti sadržaj torbe. -20-SAMO BEZ SKRETANJA!Muk. Shay-Sheinkrager je, naravno, imao pravo. Kako sam mogao biti tako glup da mi to već prije nije palo na pamet? Tu se i opet vidi razlika između laika i školovana poznavatelja materije.- E pa, onda ćemo je otvoriti - uzdahne narednik i posegne za torbom.- Prosvjedujem! - baci se Shay-Sheinkrager kao tigar na torbu. - Sporni objekt svakako se mora otvoriti u prisutnosti ovlaštena svjedoka.S jasno vidljivim znacima samosvlađivanja narednik je zakovrčao brk i pošao po kolegu. Kad su ušli, obojica su bila zajapurena od gnjeva.

- Gospodine Kishon - započe moj odvjetnik saslušanje -hoćete li, molim vas, sastaviti popis predmeta koji su, koliko se sjećate, činili sadržaj ove torbe?- Rado bih - odgovorih - ali se ne sjećam.- Tim bolje - reče narednik i ponovo pokuša otvoriti torbu.Moj ga odvjetnik i opet u tome spriječi.- Priznanje moga klijenta da ne može rekonstruirati sadržaj aktovke, ne znači u pravnom smislu da aktovka u vrijeme kad ju je izgubio nije sadržavala predmete od vrijednosti.Pogledi što su mi ih na to uputila obojica narednika, ne bi se ni uz najbolju volju mogli nazvati "ljubaznima". Shay-Sheinkrager se, čini se, na to već bio navikao. Ne obazirući se na njih, povuče me u stranu.- Molim vas, od sada nemojte progovoriti ni riječi a da prije toga mene ne pitate - strogo mi naloži. - Od sada je stvar u mojim rukama.Zatim otpočne suhoparnim, ali jasnim stručnim jezikom diktirati zapisnik:- Na temelju dobrovoljno dane izjave moga klijenta, ni najmanje ne prejudicirajući njegova prava kao jedinoga zakonitog vlasnika spornoga nađenog predmeta, ovime se us--21-EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDEtanovljuje da moj klijent, budući da se ne sjeća u potpunosti, ne može dati dužne podatke o sadržaju aktovke što se u vrijeme sastavljanja ovog zapisnika nalazila u policijskoj stanici u kojoj je zapisnik sačinjen, a dežurni organ po znanju i savjesti pripisuje nekoliko dana prije nađenu aktovku o kojoj je riječ u vlasništvo moga klijenta i...

- Samo trenutak - prekine ga narednik i ustane kako bi iz susjedne sobe doveo inspektora.Prije no što je inspektor mogao riječima izraziti svoje negodovanje, Shay-Sheinkrager mu se predstavio i zamolio ga da u ovoj nezgodnoj stvari bude pošten i objektivan. Tada se još jednom obrati meni:- Po službenoj dužnosti, moram vas upozoriti da od sada svaka riječ koju izgovorite može biti upotrijebljena protiv vas.Zapitao sam da li moram položiti zakletvu, ali me on umirio:- Tako daleko još nismo stigli.Pošto su svi prisutni potpisali zapisnik, Shay-Sheinkrager objasni glasno i polako:- Moj se klijent slaže da se sporni nađeni predmet otvori. Inspektor zavuče ruku u aktovku i izvadi olovku.- Gospodine Kishon - zapita moj odvjetnik oštro naglašavajući svaki slog - je li to vaša olovka?Pogledao sam olovku. Bila je kratka i istrošena, posve obična olovka.- Kako bih to danas mogao znati?U Shay-Sheinkragerovim očima bljesne sveti plam.- Gospodo, sada je najvažnije zadržati hladnokrvnost. Gospodine Kishon, jeste li potpuno sigurni da ovaj pisaći alat ne možete prepoznati kao sastavni dio pisaćih potrepština koje stalno upotrebljavate?- Već sam vam rekao da ne mogu.-22-SAMO BEZ SKRETANJA!- Onda zahtijevam da se odmah pozove zapovjednik četvrti.

- Zapovjednik četvrti? - zapjeni se inspektor. - A zašto, ako smijem pitati?Smio je pitati. Svako je pitanje mom odvjetniku bilo dobro došlo, jer je na svako imao odgovor. Ovaj put odgovor je glasio:- Gospodine inspektore! Ako je tzv. "pošteni nalaznik" stavio u ovu aktovku olovku koja ne pripada mom klijentu, onda je isto tako mogao izvaditi iz nje možda neki vredniji predmet.Nakon nekog vremena pojavio se zapovjednik četvrti i već na vratima zaprepašteno poskočio:- Za Boga miloga! Shay-Sheinkrageru, vi ovdje? Zar opet? To ne može biti istina.Ni ovaj put se moj odvjetnik nije dao smesti. I dalje je ravnodušno hodao gore-dolje. Nakon nekog vremena ustobočio se pred zapovjednikom četvrti. Glas mu je zvučao važno:- U ime svoga klijenta ovime podižem tužbu protiv nalaznika aktovke, i to: a) zbog protuzakonite upotrebe pisaćih potrepština koje su vlasništvo moga klijenta, i b) zbog mogućeg prisvajanja predmeta iz nađene aktovke.- Treba li to da znači - zapovjednik četvrti će prijeteći -da pretpostavljate kako je posrijedi krađa?- Svakako. Moj klijent, s popriličnom sigurnošću, vjeruje da je u vezi s aktovkom koje je on vlasnik izvršena krađa neodređenih razmjera.- Lijepo - proštenje zapovjednik četvrti. - Tko je pronašao tu prokletu aktovku?Narednik je zlovoljno prebirao po papirima.

- Dežurni prometnik. Prekjučer poslije podne.- Zar želite policajca optužiti za krađu? - upita me zapovjednik četvrti.■23-EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDE- Ne odgovarajte! - Shay-Sheinkrager mi priskoči i začepi usta. - Ni riječi! Oni hoće da vam namjeste pušku. Poznajem ja njihove trikove.- Gospodine zapovjednice četvrti - nastavi on službeno -onome što je rečeno mi više nemamo što dodati. Daljnje izjave dat ćemo samo pred nadležnim sudom.- Kako god želite. Vama je, nadam se, jasno da ste maloprije uvredljivo optužili javnog službenika?- Ulažem prigovor! - zaurla Shay-Sheinkrager. - Ovo je tako reći ucjena!- Ucjena? -1 zapovjednik četvrti naglo podigne glas. - Vi vrijeđate uniformiranog policajca na dužnosti! Osamnaesti paragraf Kaznenog zakonika.- Prigovor. Pozivam se na dodatak broj 47 Propisa o dužnostima i pravima organa javne sigurnosti, "Službeni list" broj 317!- O tome će odlučiti nadležni sud - zakriješti zapovjednik četvrti i okrene se meni. - U ime zakona, vi ste uhapšeni!Shay-Sheinkrager me otprati do ćelije.- Gore glavu! - reče. - Ništa vam ne mogu. Nemaju dokaza protiv vas. A mi ćemo dokazati krivicu policajca i, ako treba/ishoditi nalog za uhićenje ministra unutrašnjih poslova. Neka nam onda on objasni zašto nisu uhapsili "poštenog nalaznika". Spavajte dobro! Obavijestit ću vašu

ženu. - Nakon toga se oprostio od mene sa čvrstim stiskom ruke punim utjehe.Ništa tu ne pomaže: najbolji prijatelj osamljenog zatvorenika jest njegov odvjetnik. Mogu biti sretan što je moj odvjetnik takav briljantni um. Možda čak ishodi da me uz kauciju i puste?-24-Za umjetnika nema ničega goreg nego kad ga svjetina obasipa napasnim obožavanjem. Samo je nešto još gore: kad ga svjetina ne obasipa napasnim obožavanjemINKOGNITONeki znameniti slikar, koji u cijeloj zemlji uživa najveći ugled, želi kupiti kravatu pa ulazi inkognito u butik. Potajno ipak nema veće želje nego da vlasnik trgovine prozre njegov inkognito te mu ne samo iskaže svoje divljenje, kako se pristoji, već i snizi cijenu, kako se također pristoji.Trgovac pak mjeri znamenitog slikara posve praznim, ravnodušnim pogledom. Očigledno i ne naslućuje čast koja mu se ukazuje. Značajnog slikara najčešće prati roj mladih obožavatelja koji se na vrijeme pobrinu da trgovac sazna kakva mu značajna ličnost ulazi u trgovinu. Ovaj put je znameniti slikar, tko zna iz kojeg razloga, ušao sam i tako se pomalo našao u neprilici. Ta ne može on trgovcu jednostavno kazati: "Ja sam Jicak Bar Honig, znameniti slikar!" To mu njegova skromnost nikad ne bi dopustila. Sto mu, dakle, preostaje? Može pokušati neprimjetno navući razgovor na temu koja bi mu pružila priliku da, tobože slučajno, spomene svoje ime. A to se zbiva ovako:

TRGOVAC: Izvolite, molim?ZNAMENITI SLIKAR: Htio bih jednu kravatu.TRGOVAC: Kakvu kravatu želite?ZNAMENITI SLIKAR: Kravatu za umjetnika.TRGOVAC: Izvolite. (Izloži kravate.)-25-EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDEZNAMENITI SLIKAR: Smijem li staviti tašku na ovu stolicu? U njoj je, znate, slikarski pribor.TRGOVAC: Samo izvolite.ZNAMENITI SLIKAR (razgleda jednu kravatu): Vrlo lijep uzorak...TRGOVAC: Naše su kravate izrađene po nacrtima najboljih umjetnika.ZNAMENITI SLIKAR: Da, to se vidi. Ponešto se razumijem u to. U stanovitom bih smislu mogao reći da sam stručnjak za to, he-he-he.TRGOVAC: Vi ste iz struke?ZNAMENITI SLIKAR: Ne, ja sam umje...PRODAVAČ (prekine ga): Blagajna, gospodine Steiner, funta i 70.TRGOVAC: Najljepša hvala, milostiva.ZNAMENITI SLIKAR: Dakle, kako rekoh...TRGOVAC: Oprostite što sam vas prekinuo. Rado ću vam pokazati druge uzorke. Kako vam se sviđa ova žuta kravata?ZNAMENITI SLIKAR: Malo je prekričava, dragi moj! Vidio sam jednu sličnu u Veneciji kad sam tamo dobio nagradu.TRGOVAC: Ma nemojte? Ja mislim da je ova žuta boja vrlo lijepa.ZNAMENITI SLIKAR: Rekao sam vam već da sam sličnu takvu vidio u Veneciji, prigodom dodjele nagrade.

TRGOVAC: Bili ste u Veneciji?ZNAMENITI SLIKAR: Tamo sam dobio prvu nagradu.TRGOVAC: I ja sam jednom bio u Italiji. Prekrasno je što se sve tamo može vidjeti. Govorim ja Dvaši, svojoj ženi: "Dvašo, kad bih ja bio slikar, na časnu riječ, to bih naslikao!"ZNAMENITI SLIKAR: Ja sam u Veneciji dobio prvu nagradu za slikarstvo.TRGOVAC: I ja imam doma nekoliko nagrada. Dvije za uređenje izloga i jednu gimnastičku. U mladosti sam bio- 26 -INKOGNITOizvrstan vježbač. Čak i danas svakog jutra vježbam. Osim kad pada kiša. Ja uvijek kažem: "Zdravlje je najpreče." Zar nije tako?ZNAMENITI SLIKAR: Da, tako je.TRGOVAC: Ova plava je također vrlo lijepa. Djelotvorna boja.ZNAMENITI SLIKAR: Nitko ne zna bolje od mene, prijatelju, što je to djelotvorna boja.TRGOVAC: Svakako. Za boje treba imati smisla. Pogotovo u mojoj struci. Hvala Bogu, imam izvrstan osjećaj za boje. To sam najočitije dokazao u posljednjih dvadeset sedam godina. Dvadeset sedam godina...ZNAMENITI SLIKAR: Čudno. Ja bih se zakleo da vi niste oduvijek bili trgovac.TRGOVAC: Već sam dvadeset sedam godina u struci.ZNAMENITI SLIKAR: Ne piše svakom čovjeku na čelu što je po zanimanju. Ne piše svakome. Eto, uzmite mene. Mogli biste me smatrati za liječnika, premda...

TRGOVAC: Radite li možda za socijalno, gospodine doktore?PROKLETI TELEFON (zvoni).TRGOVAC: Oprostite, telefon. (Podiže slušalicu, razgovara, vraća se.) Gdje smo ono stali? Ah, da, sjećam se. Baš sam jučer čuo jedan dobar liječnički vic. Nadam se da se nećete uvrijediti ako vam ga ispričam? Kaže tako jedan čovjek svom liječniku: "Gospodine profesore, jeste li sigurni da imam upalu pluća? Jednog su mog znanca liječili od upale pluća, a on je umro od tifusa." Profesor mu odgovori: "Gospodine, ako vas ja liječim od upale pluća, onda ćete od upale pluća i umrijeti!" Ha-ha-ha-ha...ZNAMENITI SLIKAR: Ha!TRGOVAC: Želite li da vam još nešto pokažem, gospodine profesore?ZNAMENITI SLIKAR: Imate li platna? Slikarskog?-27-EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDETRGOVAC: Bože dragi, odakle to meni?ZNAMENITI SLIKAR: Mislio sam samo tako, da možda imate platna za mene kao slikara...TRGOVAC: Ne, to ne držimo...ZNAMENITI SLIKAR: Stanite! Ostanite u tom položaju! Ne mičite se! Izvanredno!... Kakav izvanredan profil... To je zaista vrijedno umjetnikova kista!TRGOVAC (ne pomaknuvši se): Da, to su mi već mnogi rekli. Čini se da ima nešto u mojem profilu.ZNAMENITI SLIKAR: Rado ću pristati da vas portretiram.TRGOVAC: Na žalost, imam previše posla.

ZNAMENITI SLIKAR: Trebalo bi mi samo nekoliko minuta. Portreti su moja specijalnost. Ispala bi divna slika.TRGOVAC: Puno vam hvala, ali u mojoj kući visi već dosta slika. Dvije su u salonu a jedna u dječjoj sobi. Da, i ja vrlo volim slikarstvo.ZNAMENITI SLIKAR: Oh, to mi je drago.TRGOVAC: Moj sinčić vrlo lijepo slika. Tek mu je osam godina, ali je učitelj duboko uvjeren u njegovu nadarenost.ZNAMENITI SLIKAR: Navratit ću ovih dana do vas da pogledam njegove radove.TRGOVAC: Začudit ćete se. Učitelj tvrdi da takav talent škola još nije imala.ZNAMENITI SLIKAR: Ja sam i sam slikar.TRGOVAC: Mali je isto tako dobar i u aritmetici.ZNAMENITI SLIKAR: Ja sam znameniti slikar Bar Ho-nig.TRGOVAC: S gramatikom mu ide malo teže. Ali pitam ja vas: zar je gramatika toliko važna?ZNAMENITI SLIKAR: Jicak Bar Honig, veliki slikar! Ja sam svjetski poznati Jicak Bar Honig!-28-INKOGNITOTRGOVAC: Čak i učitelji ponekad prave gramatičke greške... ali... što vam je? Jeste li poludjeli? Pustite moj vrat... U pomoć... Ubojica...!ZNAMENITI SLIKAR: Bar Honig! Veliki slikar! Ja sam svjetski poznati Bar Honig! Ja! Jicak Bar Honig!TRGOVAC: Čekajte malo... Jeste li rekli Bar Honig?

ZNAMENITI SLIKAR: Da, ja sam taj!TRGOVAC: Nemoguće!ZNAMENITI SLIKAR: Kunem vam se!TRGOVAC: Ma ne, to bi bilo prelijepo! Zar je to moguće?ZNAMENITI SLIKAR: Saberite se, prijatelju! Pred vama je Jicak Bar Honig osobno.TRGOVAC: Da sam to znao... Ne, zaista... Smijem li vas poljubiti?ZNAMENITI SLIKAR: Dajte.TRGOVAC: Gotovo da ne vjerujem! I to u mojoj trgovini! Vi ste zacijelo u rodu s Geclom Bar Honigom iz Černovica, četkarom?ZNAMENITI SLIKAR: To mi je bratić. Zašto?TRGOVAC: Ja sam s Geclom išao u školu. Bili smo najbolji prijatelji. Kakvo iznenađenje! Oprostite mi što sam se ponašao prema vama kao prema običnoj mušteriji. Birajte što god vam se sviđa... cijela je radnja vaša... Dvašo! Dvašo! Znaš li tko je tu? Geclov bratić!DVAŠA {prilazi mušteriji raširenih ruku.)-29-U hebrejskom jeziku postoji riječ za koju ni u jednom drugom jeziku ne možete naći odgovarajući pojam. Ona znači potpomaganje (najvećma nezasluženo potpomaganje) pismima, osobnim intervencijama, telefonskim pozivima, raznim, vezama i još nekim sličnim, tipičnim židovskim načinima. Ta se loša navika u sadašnje doba toliko razvila da u mnogim restoranima gosti pitaju jedan drugoga: "Gospodo, tko ima veze s konobarom?" Kao da ne biste dobili odrezak kad ne biste imali veze! To je, dakako, pretjerano. Možete ga dobiti. Možda s malim zakašnjenjem, možda tvrd kao potplat, ali dobit ćete ga.

PARAFRAZA NA NARODNU TEMUIstinita priča koju ću vam sada ispripovjediti, čvrst je dokaz da u ovom našem propalom svijetu još uvijek postoje čast i poštenje. Glavna ličnost ove priče je novi doseljenik iz Istočne Evrope, prezimenom Vaticki. Od djetinjstva je težio da se zaposli u javnoj ustanovi, te se odmah po dolasku prijavio za portira u telavivskoj Vijećnici. Vaticki je rođeni nespretnjaković sa dvije lijeve noge, koji velikim, okruglim očima preplašeno gleda u svijet i ništa ne shvaća. Ne zna ni riječi hebrejski. Ipak je znao da o njegovu namještenju, za koje je osim njega kandidiralo još stotine drugih, odlučuje stanoviti Schultheiss.Vaticki je otputovao k svome ujaku, starosjediocu u Izraelu, i zamolio ga za pomoć. Ujak je jednom spomenuo kako povremeno sa Schultheissom igra u kavani šah.Ujak se sav previjao od neugodnosti. On je Schultheissa poznavao samo površno. Ipak je popustio nećaku kojem tre--30-PARAFRAZA NA NARODNU TEMUba pomoći, i obećao mu da će prvom prilikom govoriti sa Schultheissom.Do prve prilike došlo je tek za nekoliko mjeseci, poslije mnogih nećakovih posjeta ujaku, kojima bijaše svrha da ga natjeraju da porazgovara sa Schultheissom.- Da, govorio sam s njim - objavi mu ujak. - Uspio sam ga nagovoriti da upiše tvoje ime u svoju tajnu bilježnicu. Za svaku sigurnost, potraži i neke druge veze!

Vaticki zahvalno poljubi svoga dobročinitelja u ruku, požuri u Organizaciju za pomoć novim doseljenicima kojoj pripada, te se baci na koljena pred tajnikom. Ovaj se smekša i osobno ode u Vijećnicu, koja bijaše u blizini, kako bi intervenirao kod Schultheissa.- Nije išlo lako - obavijestio ga je poslije tajnik. - Najprije sam morao pola sata čekati u predsoblju a zatim sam ga cijeli sat uvjeravao. Ali uspio sam. Crvenom je tintom u svojoj tajnoj bilježnici potcrtao prezime Vaticki.Doseljenik nije znao što bi od sreće i zahvalnosti. Otada je u tajnikovoj kući često obavljao sitne poslove, ribao stube i izvodio psa u šetnju. U međuvremenu se trudio da uhvati vezu s još nekim važnim osobama koje bi podržale njegovu molbu. Jedan član Gradskog vijeća, do kojega je uspio prodrijeti, u njegovoj je prisutnosti izdiktirao pismenu preporuku i obećao da će je već sutradan poslati. Vaticki se od sreće osjećao kao u sedmom nebu.Nekoliko dana kasnije susreo je zemljaka iz stare domovine, kojem je uspjelo dobiti utjecajan položaj u kulturnom životu grada i koji se osobno htio u Schultheissa zauzeti za svog sretnog prijatelja; i on mu je uskoro s puno ohrabrenja govori o Schultheissovu reagiranju. Bilo je i nekih drugih koji su svi intervenirali kod Schultheissa, i svi su se odreda vraćali s dobrim vijestima.I, da vidite, nakon pola godine Schultheiss ga osobno pozove k sebi u Vijećnicu.EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDE

- Čestitam vam - reče. - Dobili ste namještenje. A znadete li zašto upravo vi? Upravo vi među stotinama kandidata? Zato što jedino za vas nitko nije intervenirao.-32-Izraelska filmska publika, očigledno iz solidarnosti s našim filmskim zvijezdama, jednako kasni. Predstave koje ti ljudi priređuju uz šuškanje vrećica s bombonima kao nekom glazbenom pratnjom, kadikad su mnogo napetije od filma.SVE O GERŠONU MESINGERUImao sam udobno sjedalo u kutu i mogao sam se nesmetano naslađivati titlovima što prekrivaju tijelo Sofije Loren. Odjednom četiri reda iza mene nastade neko živo komešanje, potpomognuto bučnim preklapanjem sjedala i brojnim "oprostite" i "hvala lijepa". Četica četvero zakašnjelih posjetitelja probijala se u red.Netom su ostvarili svoje pravo smještaja, kad jedan od njih primijeti dubokim, osjećajnim glasom:- Kažite što hoćete, ali nitko nije mogao očekivati da će Geršon Mesinger učiniti takvo što.- Slažem se - potvrdi ženski glas. - Ja zaista više nisam dijete, ali ne bih mogla povjerovati da je Geršon Mesinger za takvo što sposoban.- Zašto nam je to učinio? - zapita treći glas. - I to upravo nama!Sad je i mene počelo zanimati to pitanje. Zaista, što je bio razlog da Geršon Mesinger učini nešto takvo? Grčevito sam pokušavao usmjeriti pozornost na platno i potpise u donjem dijelu Sofije Loren, ali uzalud. Otrov što ga je Geršon Mesinger nakapao u moju dušu, počeo je djelovati.

Uto začuh i četvrti glas:•33-EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDE- Da je to učinio netko drugi, bilo tko... još kako tako. Ali da to učini Geršon Mesinger...Podesio sam svoje elektronske moždane ćelije na valnu dužinu "Mesinger" i sklopio oči kako bih sebi mogao točno predočiti Mesingerov zločin. Stvarao sam u glavi najsmjelije kombinacije, ali se pokazalo da su sve neodržive. Stidio sam se samoga sebe.Jedno je bilo jasno: u središtu situacije, ma koliko ona bila zamršena, srž problema, a možda i presudni vid, čini pitanje zašto se nitko drugi nego upravo Geršon Mesinger tako ponašao da je to izazvalo sveopće ogorčenje? Kad bi se najprije razjasnilo to pitanje, mogle bi se razriješiti i ostale niti; zašto se, naime, Geršon Mesinger toga dana tako grozno ponio upravo prema ovim ljudima, zašto nije smio počiniti to što je počinio, i zašto to upravo on nije smio počiniti, a ne, recimo, Stockler ili Feliks Seelig, ili, što je još najvjerojatnije, Eli Binder?Bio bih ovoj četvorki zahvalan i za najmanji podatak koji bi me naveo na rješenje problema. Ali oni su čuvali tajnu za sebe. Cijeli je događaj bio obavijen mrklim mrakom.Nisam to više mogao dugo podnositi. Kad se jedno od ove četvorke iznova počelo glasno čuditi kako to da je upravo Geršon Mesinger bio u stanju učiniti takvo što, nisam više izdržao. Okrenuo sam se i povikao:- Što se mene tiče, mogu potpuno razumjeti Mesingera! Jedan iz antimesingerovske skupine skoči i ustremi sepreko sva tri reda prema meni, ali se u tom trenutku prolomi dvoranom:

- Geršon Mesinger je u pravu! - odjekivalo je sa svih strana. - Sto posto je u pravu! Niste ništa bolje od njega ni zaslužili! Ostavite Geršona Mesingera na miru! Umuknite! Živio Geršon Mesinger!Sve u svemu, bio je to još jedan hvale vrijedan dokaz da su Izraelci - ma koliko se razilazili u svim mogućim mišljenjima i sukobima - u odlučnim trenucima složni.-34-Naša mlada država već se može pohvaliti jednim svjetskim rekordom: mi plaćamo najveće poreze na svijetu. I u nas, naravno, kao i u svim drugim zemljama, ima utajivača poreza ili takvih koji bi to htjeli postati. To je, kao što rekoh, posve prirodno. Nije prirodno kad neki patriot uredno i pošteno prijavi porez pa ga ipak porezni organi smatraju varalicom.POŠTENO ALI SKRIVENOJossele je, kao i obično, sjedio u kavani. Sučelice njemu zgurio se naš stari prijatelj Stockler, koji ima dobro uvedenu parfumeriju i uz to već izdaleka vidljiv slom živaca.- Svake godine isto - uzdisao je. - U srpnju postajem olupina.Jossele s razumijevanjem klimne glavom.- Znam. Treba prijaviti porez. Recite mi, Stockleru, varate li vi?- Na žalost, ne varam. Priznajem da sam u tome bijedna kukavica. A najviše me tišti to što mi ništa ne pomaže. Uredno vodim knjige, svaku stavku točno mogu dokazati... a svake mi godine vraćaju izvatke jer su navodno netočni, nepotpuni i namješteni. Ne znam što da činim.Jossele je s nevjericom klimao glavom a glas mu je bio pun prijekora:

- Recite mi, Stockleru, pa zar ste vi malo dijete? Ili ste možda pali s Mjeseca? Vi pokupite svoje knjige, gurnete ih pod nos porezniku... i onda se još posve ozbiljno nadate da će vam vjerovati? Zaista mi vas je žao.-35-EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDEStockler je tiho zajecao. Njegove suze nakon nekog vremena dirnuše Josselea.- Imate li u kući posteljinu, Stockleru? Dobro. A sada slušajte...Nedugo zatim Stockler se jednog kišnog prijepodneva uputio u svoj financijski ured, stupio u sobu poreznog referenta, sjeo mu sučelice i poniknuo.- Gospodine referente - reče - moram vam nešto priznati. U protekloj godini nisam vodio knjige.- Ne oduzimajte mi vrijeme glupim šalama - resko odgovori referent. - Što želite?- Ne šalim se. Govorim vam istinu. Nisam vodio knjige.- Samo trenutak. Nećete mi valjda reći da niste vodili knjige?- Da, upravo to vam hoću reći. U stvari, vodio sam ih ali ih više nemam.Sad je bilo gotovo s referentovim strpljenjem. Njegov do tada smireni bas naprasno prijeđe u falset:- Što to znači, imam ih - nemam ih? Kako to da ih nemate?- Izgubio sam ih?- Izgubio? Odakle? Kako? Kada? Gdje?- Eh, kad bih to znao! Jednoga dana ih više nisam nigdje mogao naći. Nestale su. Možda su izgorjele a da ja to uopće nisam zamijetio? Možda

ih je netko ukrao? U svakom slučaju, nestale su. Žao mi je, ali tako je. Možda bih ovaj put iznimno mogao prijaviti prihod napamet, to bi bilo najjednostavnije. Ionako je bila slaba godina. Nisam tako reći ništa zaradio... Čekajte malo...Porezni je referent nekoliko puta otvorio i zatvorio usta. Iz grkljana mu se otelo nerazgovijetno kriještanje, koje se tek nakon nekoliko pokušaja pretvorilo u razumljive riječi:- Odlazite, gospodine Stockleru! Još ćemo se mi čuti...-36-POSTENO ALI SKRIVENORano ujutro došli su porezni istražitelji, pokazali nalog za pretres stana, raspršili se po sobama i započeli posao. Otprilike nakon jednog sata začuo se iz spavaće sobe promukli poklič.- Evo ih, tu su!Jedan od istražitelja, koji je nosio tanke naočale bez okvira, stajao je pred ormarom za rublje i slavodobitno dizao uvis debele fascikle.Postupak se privodio kraju. Porezni tužitelj zaključio je neuobičajeno oštrim riječima:- Ovdje pred vama, časni sude, leže sakriveni računi par-fumerije Stockler. Gospodin Stockler se ponadao da ćemo mi prihvatiti "napamet" danu poreznu prijavu, a da prije toga ne potražimo i ne pregledamo knjige. U tome se prevario. Časni sude, porezna uprava zahtijeva da se prihod optuženog procijeni na osnovi knjiga koje smo pronašli. Po njima i samo po njima ustanovit ćemo točan prihod...Na optuženičkoj klupi Stockler je, blijed i sretan, neprestano mrmljao:

"Vjeruju mi... napokon mi vjeruju..."Prepun zahvalnosti, zagrlio je na terasi kavane Josselea.- A sljedeći put zavest ću u knjige samo polovinu primanja. Imam već i izvrsno mjesto gdje ću ih sakriti. Pod jastucima...-37-OD NOVOG STARONaša se turistička propaganda trudi da se sazna kako u zemlji Izrael svaki brežuljak, svaka stijena, svaka stopa zemlje podsjeća na našu biblijsku prošlost. Stojimo na povijesnom tlu naših predaka. Na žalost, istodobno sjedimo na suvremenom aluminijskom pokućstvu naših potomaka.Počelo je s Kasjom. Ona je prijateljica moje žene i lovac na starine. Jednog crnog petka izišle su zajedno, a kad su se vratile, počelo je.Usred naše blagovaonice prekrasan je moderan stol za blagovanje, uvezen iz Danske, zemlje koja proizvodi najluk-suznije pokućstvo.Moja najdraža udari po njemu nogom, što je za nju očigledan znak da joj se nešto gadi.- Užasno! Neukus nad neukusima! Ne može se ni usporediti sa starinskim pokućstvom koje je u kulturnih ljudi posve obična stvar. Od danas kupujemo samo starinsko pokućstvo.- Ali, ženo, što te spopalo? - odvratih joj. - Sto ti ne valja u našem stanu?- Ne valja atmosfera - reče.Sljedećeg dana otputi se s Kasjom i dovuče nisku stolicu, što je mjesto sjedišta imala neku vrstu protusjedišta od tankih konopa. Prema Kasjinu tumačenju, to je "rustikalni original" i one su ga kupile vrlo povoljno. Ipak sam htio saznati čemu služi.

- U dekorativne svrhe - pouči me moja supruga. - Od toga ću načiniti toaletni stolić.■38-OD NOVOG STAROPovoljnu kupovinu trebalo je zahvaliti Wexleru. U našoj zemlji djeluju ukupno tri školovana trgovca starinama: Wex-ler, Josef Azizao i mladi Bendori u Jaffi, koji je istodobno i stručni restaurator, a to znači: stručno pretvara novo pokućstvo u staro. Velika Trojica čvrsto i neumoljivo vladaju nad dvadeset osam donekle autentičnih komada koji kruže Izraelom od ruke do ruke i od jednog trgovca starinama do drugog. Izrael nije samo vrlo mlada nego i vrlo siromašna zemlja, a što se tiče staroga stilskog pokućstva, vjerojatno najsiromašnija na svijetu. Ni na ilegalnim doseljeničkim brodovima, ni na kojekakvim letećim sagovima, nisu se ovamo mogli unijeti oveći predmeti iz doba Luja XIV, a kamoli Luja XVI. Ako tu i tamo iskrsne kakav komadić baroka i ostatak ampira, to svi profesionalci saznaju već za pet minuta. Kad se samo sjetim slavnog firentinskog ormarića za šivanje u Kirjat Bialiku...- Sve moje prijateljice htjele bi se domoći tog ormarića -šaputala mi je žena usplamtjelih očiju - ali vlasnici traže tisuću dvije stotine funti. To je trgovcima preskupo. Oni čekaju.- A prijateljice?- One ne znaju adresu.U tome i jest tajna trgovaca starinama: u adresi. Kad imaš adresu, imaš i starinu. Bez adrese nema ništa. Punokrvni trgovac starinama prije bi umro na mukama nego izustio i djelić adrese.

Tako se, primjerice, nikada nije saznalo ime pravog vlasnika onog napuljskog djedovskog stajaćeg sata (1873) što istodobno pokazuje i Mjesečeve faze. U zadnjih pola stoljeća, doduše, pokazuje samo pomrčinu Mjeseca jer je u međuvremenu zahrđao dio zupčanika koji se više ne može nadomjestiti, tako da cijela ta krasota više ničemu ne služi, osim možda kao toaletni ormarić. Od tada, kao i uvijek, prijateljice moje žene upravo žude za tim komadom. Kasja pak, sa svoje strane, više drži do zlatne krletke (1900). Ovu sjajnu pri--39-EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDEgodnu kupovinu omogućio nam je tajnim kanalima Bendori, prokušani restaurator tipa "od novoga staro". On ga je otkupio od nekoga doseljenika iz Kenije, koji ga je najprije, posredništvom Wexlera, prodao Azizau. Azizao je mojoj ženi pribavio i originalnu windsorsku nogu stola, ogromnu, široku, s kovrčastim intarzijama; silna radost i - silna težina.- Što će ti taj nevjerojatni rezervni dio? - upitao sam ženu pošto su dva nosača otišla.Odgovorila mi je neodređeno. Rekla je kako se nada da će Azizao odnekle izvući još koju sličnu nogu stola, pa kad ih budemo imali dovoljno, moći ćemo pokušati sastaviti stol.U svakom slučaju, naš je stan sada pun atmosfere. Ne možete zakoračiti a da se ne spotaknete o rokoko ili renesansu. Gosti odlaze od nas već dobrano patinirani. S vremena na vrijeme zazvoni telefon, a kad se javim, na drugoj strani netko spusti slušalicu. Znam: to je Wexler. S

vremena na vrijeme najbolja supruga na svijetu bunca u snu. Nešto poput "Kirjat Bialik" i "ormarić za šivenje".Kap koja je prevršila mjeru, bijaše bidermajerski sekreter. U to sam doba već postao alergičan na korake na stubištu. Svaki put kad bih ih začuo kao se uspinju, oblio bi me znoj. Taj put koraci su bili osobito teški i s mukom su se uspinjali. Noćni ormarić što su ga prenosili, težio je najmanje tonu. Kao privaga, stajao je i sklopivi poljski krevet feldmaršala Hin-denburga (1917).- Ja nisam feldmaršal! - urlao sam. - A zašto si kupila noćni ormarić?- Da ga stavim kraj svog kreveta.- Tako. A što će stajati kraj mojeg kreveta?Najbolja supruga na svijetu kupuje uvijek samo po jedan komad. Jednu stolicu, jedan svijećnjak, jedan noćni ormarić. Kao da nemamo dva kreveta, a sad još i sklopivi Hinderburg!- Dobro, dobro - tješila me. - Pokušat ću mu naći par. Ujutro sam se uputio k Wexleru. Moja je odluka bilačvrsta.-40-OD NOVOG STAROWexler bijaše upravo zabavljen nekom vrstom unutrašnje dekoracije. Nasumce je prebirao po starim predmetima i razbacivao ih na sve strane. Taj nered je nešto poput obilježja sposobnog trgovca starinama: što je veći i nepregledniji, to se dulje mora tražiti kako bi se nešto pronašlo, pa je time i veća radost nalaznika. Ženskog nalaznika, razumije se.

Rekao sam Wexleru neka se ne da smetati, i ogledao se po njegovoj trgovini. Na jednom zidu visio je zemljovid Izraela na kojem bijaše pobodeno desetak raznobojnih zastavica. Zastavice su imale natpise poput "renesansna klupica", "španjolski gobleni" (1602) i - dakako, u blizini Haife - "firentinski ormarić za šivenje". Na sjeveru Tel Aviva bila je zabodena crna zastavica: "novo uvezeno, bidermajerski sekreter, poljski krevet".Krv mi se sledila u žilama. Sve je to bilo u našem stanu.Predstavio sam se kao Cvi VVeisberger. Wexler me nemarno pogleda, na brzinu prelista neki album s fotografijama i upita me, zlurado se smiješeći:- Kako vaša windsorska noga od stola, gospodine Kis-hon? Wexlera ne možete prevariti. Wexler zna sve... A kako vaša gospođa supruga? - zapita uljudno.- Hvala, dobro je, gospodine Wexleru - rekoh. - Ali ona nikako ne smije saznati da sam bio kod vas. Da li je očekujete?Teleprinter u kutu tipkao je obavijest:"MADAME RECAMIER UŠLA PRIJE DESET MINUTA U AZIZAO VU TRGOVINU STOP U POTRAZI ZA BAROKNOM HARFOM STOP"Wexler uništi vrpcu i predvidje:- Ona će, vjerojatno, sada poći k Bendoriju, jer ovaj ima adresu barokne harfe. Preostaje nam, dakle, još oko pola sata vremena. Što ste željeli?- Gospodine Wexleru - rekoh - prodajem.-41-EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDE

- U pravu ste. Nema smisla mjesecima sjediti na starinama. Nadam se da niste još nikome ništa rekli?- Ne, samo vama. Ali, molim vas, pošaljite kupca u vrijeme kad moja žena nije kod kuće.- Što, zar kupca na adresu? Pa to bi bilo samoubojstvo! Mi smo čak odustali od toga da im vežemo oči: ni to više nije pouzdano. Prepustite vi to samo meni.Crveni telefon na Wexlerovu stolu davao je čudan signal. Wexler podigne slušalicu, posluša nekoliko sekundi pa je zaklopi. Zatim stane pred kartu i premjesti zastavicu s natpisom "barokna harfa" na sjever Tel Aviva. Madame Re-camier upravo je kupila harfu...Organizacija je savršeno funkcionirala. Wexler je obavijestio Bendorija o predstojećoj likvidaciji adrese. Bendori je smjesta proslijedio vijest Azizau, a ovaj se odmah bacio u lov na nove mušterije, pod prividnom adresom slaboumne žene nekog američkog milijunaša.Točno u podne uputila se najbolja supruga na svijetu na svoju dnevnu inspekciju, a točno u dvanaest i trideset pojavila su se tri gluhonijema nosača koji ugovorenim znakom dokazaše da ih šalje Wexler i počeše prebacivati naše pokućstvo u Jaffu, k Bendoriju. Točno u 13 sati bio sam sam u gotovo praznom stanu. Legao sam na preostali kauč (1962) i zapjevušio neku veselu pjesmicu. Otprilike pola sata kasnije ponovo sam začuo one zlosretne teške korake na stubištu. Požurio sam prema vratima. Nebesa, sve je opet bilo tu: stolac od konopa, windsorska noga stola, Hindenburg i harfa.

- Dragi! - kliktala je iz cijele te gomile moja supruga. -Imala sam izvanrednu sreću! Zamisli samo što sam pronašla: drugi sekreter i... i... - Plač. Ugledala je prazan stan. - Guje jedne! - jecala je. - Vi, licemjerne varalice! Azizao mi je rekao da se radi o adresi neke sulude milijunašice iz Južne Amerike... A ja... I sad... Sva moja ušteđevina otišla je k vragu... O, vi, propalice jedne!■42-OD NOVOG STAROZaista nešto nesvakidašnje: to da jedna te ista starina kruži među jednim te istim kupcima, to sam već znao, ali da će moja vlastita žena kupiti pokućstvo svoga supruga... Zagrlio sam je i tješio, a ona je neprestance jecala.- Smiri se, draga! Sada odmah idemo u Kirjat Bialik da kupimo firentinski ormarić za šivenje...Kako smo uspjeli pronaći adresu, to ne spada ovamo. Bit će to još godinama predmet žučnih rasprava u krugovima trgovaca starinama. Kasja nam je ispripovjedala kako Wexler sumnjiči moju ženu da se preko noći sakrila kod njega u ampirskom ormaru, odakle je prisluškivala razgovor što ga je o ormariću za šivanje vodio s nekim poslovnim suradnikom.Taj divni komad pridonosi atmosferi u našem domu, zasad tek u nižoj ulozi, kao noćni ormarić. A mi se danas ubrajamo u vodeće stručnjake za starine u našoj zemlji. Svi su radari i teleprinteri podešeni na našu adresu. Upravo je jučer Azizao pao preda me na koljena i preklinjao me da mu bilo što prodam kako bi mogao nastaviti trgovačku djelatnost. Izbacio sam ga. Ormarić za šivenje ostaje u nas. To remek-djelo

firentinske stolarske umjetnosti donijelo nam je prvo mjesto među antikvarskim moćnicima. Sada je devet, od ukupno dvadeset osam komada u zemlji, u našem posjedu. Ništa nismo htjeli prodati, i to je paraliziralo tržište. Wexler i Azizao su pred bankrotom. Jedino nam još pomalo konkurira mladi Bendori, prokušani restaurator i umjetnik za preobrazbu novoga u staro.-43-"Moji najbolji prijatelji su Židovi", govore obično antisemiti, a time žele reći kako sve ostale Židove ne trpe. U nas, s obzirom na naš očigledni semitski značaj, sve je pomalo drugačije: naši prijatelji su naši najbolji neprijatelji.PRIJATELJ BEZ PREMCAOpćenito me drže za zakopčana, gotovo mrzovoljna čovjeka. Ali to nije točno. To što se doimam mrzovoljno, u stvari je moja ozbiljnost. Ne brbljam gluposti, moji su nazori razložni i umjereni, ne kreveljim se naokolo - ukratko, odrastao sam čovjek i ne volim ispade.Pa ipak, toga mi se dana činilo da je cijeli svijet moj. Ne znam zašto. Možda sam, zabunom, dobro spavao ili je popustila vlaga u zraku, možda mi je odjednom krvni tlak bio u redu - u svakom slučaju, već sam se izjutra osjećao izvanredno. Sjalo je sunce, cvjetalo drveće, ptice nisu cvrkutale, vladao je ugodan mir i ja sam, sve u svemu, bio zadovoljan i samim sobom i životom.A onda je nazvao Šlomo, moj najbolji prijatelj. Podigao sam slušalicu i rekao:- Halo?- Efraime - odgovori Šlomo. - Što je to s tobom?

- Sa mnom? Ništa. Što bi bilo sa mnom?- Efraime - ponovi Šlomo. - Poznajem ja tebe. Poznajem ja tebe skroz-naskroz. Dovoljno mi je čuti tvoj glas preko telefona pa da odmah znam kako s tobom nešto nije u redu. O čemu se radi?-44-PRIJATELJ BEZ PREMCA- Sve je u najboljem redu.- Efraime!- Ne znam o čemu govoriš. Što hoćeš?- Glas ti zvuči kao da si strašno nervozan.- Nisam nervozan. Ali, budeš li me još dugo pitao zašto sam nervozan, onda ću i postati nervozan.- Mislim da bi ti dobro činilo kad bi s nekim porazgovarao o onome što te muči.- Ali, k vragu, ništa me ne muči!- Dobro je što ne možeš čuti svoj glas. Potpuno je histeričan. Nadam se samo da nije ništa ozbiljno.- Molim te, hajde da govorimo o nečemu drugom.- I ti misliš da je time problem riješen?- Mislim.- Pa dobro. Što radiš večeras? Hoćeš li malo svratiti do nas?- Vrlo rado, Šlomo.- Slušaj, Efraime. - Pa glasu mog prijatelja osjetio sam da je povrijeđen. - Možemo sada unedogled s tim banalnostima: "Hoćeš li malo svratiti do nas - vrlo rado - što ti je - nije mi ništa." Mogli bismo

tako satima. Uvijek sam mislio da nama to nije potrebno. A sada, reci već jednom što ti ide na jetra?- Budeš li me još jednom upitao kome idem na jetra, spustit ću slušalicu.- Znaš li što si sad rekao? Zar sam te pitao kome ti ideš na jetra? Pitao sam te što tebi...- Pa to sam i mislio.- Mislio si, ali nisi rekao. Više ne znaš ni što govoriš. Posve si smušen.U tome je Šlomo donekle bio u pravu: on je govorio "mirno, spokojno, sabrano", a ja sam, nasuprot tome, zamuckivao kao preplašeno dijete.- Nije sve tako crno - nastavi Šlomo. - Vjeruj mi, dokle god si zdrav i možeš disati, dotle nema razloga da očajavaš.-45-EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDEŠto te briga! Jednom je bolje, drugi put lošije, takav je život. Poznajem ja tebe. Doći ćeš ti opet k sebi. Gore glavu, stari moj! Keep smilingl1- Ali, kunem ti se...- Efraime!Osim kad me upitaju "Što je s tobom?" - ništa me drugo ne može toliko razbjesniti kao kad mi netko izgovori ime dubokim glasom i s dubokom sućuti. To me istodobno razljuti i umrtvi.Šutio sam.

- Prije svega - opet progovori Šlomo - moraš biti iskren prema samom sebi. Moraš sebi reći: to i to se dogodilo, to i to se moglo dogoditi, to i to moram učiniti.- To i to i to - čuo sam samoga sebe kako mrmljam. Pogled mi se zaustavio na zrcalu. U mene je buljilo neko pepeljastosivo, izborano lice. A onda iznova Šlomov glas:- Jesi li bio kod liječnika?- Kako? Kakvog liječnika?- Molim te, Efraime, saberi se! Strašno mi je kao prijatelju slušati kako patiš.- Zar ti nisam već rekao da je sa mnom sve u redu? Ta rekao sam ti već. Ili se možda varam?Šlomo nije odgovorio. Možda je suzdržavao suze? Dobri smo prijatelji. Napokon izusti:- Efraime, što je s tobom?Sad je na meni bio red da šutim.- Efraime, za Boga miloga, nemoj se prenagliti. Još si mlad, barem duševno. Život je još pred tobom. Odbaci mračne misli, ne pitaj mnogo zašto, zbog čega, za koga. Život je lijep. Ne propuštaj ništa, Efraime...1 Smješkajte se i dalje!-46-PRIJATELJ BEZ PREMCAUstao sam i počeo razmišljati da li da se objesim. Umjesto toga, odlučio sam otići u kino. Još na vratima činilo mi se da čujem Šlomov glas:

- Efraime! Zašto ne odgovaraš? E-f-r-a-i-me!...Ovaj smo razgovor vodili prije otprilike tjedan dana. Jučer je zazvonio telefon. Podigao sam slušalicu i rekao:- Halo.- Efraime - reče Šlomo - glas ti nekako čudno zvuči.- Nije čudo - odgovorio sam. - Izgorjela nam je kuća. -Što?- Osim toga, u Ulici Dizengoff pregazila me trokolica- Stvarno?- Stvarno. A žena mi je pobjegla s nekim pelivanom iz japanskog cirkusa.- Ništa za to - reče Šlomo. - Sve će to proći. Hoćeš li večeras skoknuti malo do nas? Do viđenja!-47-U svjetskoj politici, što se istančanosti tiče, još uvijek nismo sustigli ostale narode. Zato smo uspjeli sustići čovjeka koji je imao zadatak da uništi naš narod, i izveli ga pred sud. Cijeli slučaj doimao se pomalo nadrealistički. U sudskoj dvorani mogli smo gotovo plastično pratiti slijed misli jednog nimalo imaginarnog štakora.2X2 = SCHULZEAVANGARDNI FRAGMENT(prizor se odigrava u nekoj imaginarnoj sudnici)JAVNI TUŽITELJ: Koliko je, po vašem mišljenju, dva puta dva?ADOLF: Gospodine javni tužitelju, ja nisam matematičar.JAVNI TUŽITELJ: Ali ja bih ipak htio znati koliko je po vašem mišljenju dva puta dva.

ADOLF: Nikada se nisam bavio tim stvarima. Kad sam se suočio s takvim problemima, proslijedio sam to dalje nadležnom odjelu. O svim slučajevima odlučivao je Schulze.JAVNI TUŽITELJ: Vi, dakle, ne znate koliko je dva puta dva?ADOLF: Ne mogu vam o tome dati podatke, gospodine javni tužitelju.JAVNI TUŽITELJ: Što ako vam kažem u lice da vi to znate?ADOLF: Brojke su bile Schulzova stvar.-48-2X2 = SCHULZEJAVNI TUŽITELJ: Zar ste svaki put kad biste htjeli znati koliko je dva puta dva zvali Schulza?ADOLF: Nisam uvijek. Kadikad su se neka pitanja mogla riješiti i putem telefona. Htio bih ovom prilikom primijetiti daje Schulze krajem 1943. godine premješten u Salzkammer-gut i da sam ga tek tamo sreo zajedno s Lehmannom.JAVNI TUŽITELJ: Da li je i Lehmann znao koliko je dva puta dva?ADOLF: To ne znam. Nisam ga nikada pitao. Moj je pretpostavljeni bio, kao što sam već spomenuo, Schulze.JAVNI TUŽITELJ: Je li Schulze znao točan odgovor na pitanje koliko je dva puta dva?ADOLF: To ne mogu reći. Nisam bio u mogućnosti da proniknem u njegovu nutrinu.JAVNI TUŽITELJ: Ali bili ste uvjereni da on znade odgovor?ADOLF: Nikad nisam stvarao sud o svojim pretpostavljenima.

JAVNI TUŽITELJ: Kako znate da je Schulze bio nadležan za te stvari? Mogao je biti nadležan jedino ako je znao koliko je dva puta dva. Kako znate da on to nije znao? Ili da je znao?ADOLF: Nisam bio siguran. Ako se dobro sjećam, čak sam sumnjao u to. Ja nisam matematičar.JAVNI TUŽITELJ: Tada mi objasnite kako to da se u dokumentu 6013, pisanom vašom rukom, nalazi napomena "2 X 2 = 4"?ADOLF: To je nemoguće.JAVNI TUŽITELJ: Evo (dodaje mu dokument). Jeste li to vi napisali?ADOLF (nakon što je pomno proučio dokument): Jesam. JAVNI TUŽITELJ: To je, dakle, vaš rukopis? ADOLF: Nije. JAVNI TUŽITELJ: Nije? Kako to? , . . .-49-EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDEADOLF: U vrijeme označeno u dokumentu nisam bio u Berlinu.JAVNI TUŽITELJ: Dokument je izdan u Miinchenu.ADOLF: Nisam bio ni u Munchenu. Upravo sam tada imao posla u Dachauu.JAVNI TUŽITELJ: Što ste radili u Dachauu?ADOLF: Sad sam se sjetio da sam bio u Linzu.JAVNI TUŽITELJ: Kako je onda vaš rukopis dospio na dokument?ADOLF: Kasnije. Htio bih ukazati na to da brojke u ovom dokumentu nisu jasne. Naročito je nečitljiva brojka 4 i lako se može pobrkati s brojkom 7.JAVNI TUŽITELJ: Tada bi, dakle, dva puta dva bilo sedam?

ADOLF: To nisam rekao. Ja nisam matematičar. Moja se primjedba odnosi isključivo na oblik brojke 4 koja me u dokumentu 6013 podsjeća na brojku 7.JAVNI TUŽITELJ: Lloćete li sada reći gdje ste se u to doba nalazili?ADOLF: U Dachauu.PREDSJEDNIK SUDA: Optuženi, vi treba da odgovorite na pitanje koliko je dva puta dva.ADOLF: Nije sedam. Nikada nisam rekao da je sedam. Rekao sam samo da me brojka 4 u nekim dokumentima podsjeća na brojku 7.JAVNI TUŽITELJ: Sada ne govorimo o "nekim dokumentima". Govorimo o dokumentu 6013.ADOLF: Za taj dokument nisam odgovoran, jer sam u doba kad je izdan bio u Linzu.JAVNI TUŽITELJ: Dakle ipak u Linzu, a ne u Dachauu?ADOLF: Koliko me sjećanje služi.JAVNI TUŽITELJ: Ja ni najmanje ne sumnjam da vi posve točno znate koliko je dva puta dva.ADOLF: Moram ponoviti da nisam matematičar.-50-2X2 = SCHULZEJAVNI TUŽITELJ: Podignite dva prsta desne ruke.ADOLF (podiže): Prisežem pred Bogom Svemogućim.JAVNI TUŽITELJ: Nisam tražio da prisegnete već da podignete dva prsta.ADOLF: Mogu li dati još jedan iskaz s tim u vezi?JAVNI TUŽITELJ: Možete.

ADOLF: Lehmann je 1943. godine premješten u Češko-Moravski Protektorat, pa je nemoguće da ga je Schulze te godine sreo u Salzkammergutu.JAVNI TUŽITELJ: Ne razumijem kakve to veze ima s vama?ADOLF: Gospodine javni tužitelju, ako prisežem, onda prisežem zato da bih govorio istinu. Lehmann nije imao nikakve veze s onim što je radio Schulze.JAVNI TUŽITELJ: Lijepo. On nije imao nikakve veze s vama. Ali nije to posrijedi. Riječ je o tome koliko je Lehmann podigao prstiju.ADOLF: Koliko se sjećam, Lehmann nije nikada podizao prste.JAVNI TUŽITELJ: Nisam ni mislio na Lehmanna nego na vas. Koliko je to prstiju što ste ih sada podigli?ADOLF: Ja mislim dva. Za svaku sigurnost, htio bih se u svakom slučaju ograditi od toga da me se smatra odgovornim za bilo koju netočnost na tom području. Ja nisam matematičar.JAVNI TUŽITELJ: Pustimo to. Podignite sada još dva prsta lijeve ruke.ADOLF (podiže dva prsta lijeve ruke).JAVNI TUŽITELJ: Koliko prstiju sada vidite?ADOLF: Deset.JAVNI TUŽITELJ: Mislim podignutih prstiju?ADOLF: Ali ja vidim i ostale.JAVNI TUŽITELJ: Nas ovdje zanimaju samo podignuti prsti.-51-EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDEADOLF: Meni pripadaju i prsti koje nisam podigao. Oni predstavljaju 60 posto od ukupnog broja prstiju, dakle više od 50 posto u usporedbi s podignutim prstima.

JAVNI TUŽITELJ: Ja od vas ništa drugo ne želim čuti nego ukupan broj prstiju koje ste podignuli dva puta po dva.ADOLF: Sada?JAVNI TUŽITELJ: Sada. Brojte.ADOLF (uzalud pokušava): Ne mogu.JAVNI TUŽITELJ: Zašto ne možete?ADOLF: Navikao sam brojiti na taj način da prstom prelazim preko predmeta koje brojim. U ovom slučaju je prst kojim brojim identičan s jednim prstom koji treba brojiti, a to me zbunjuje. Osim toga, to može dovesti do netočnosti, a budući da sam pod prisegom, moram paziti da budem vrlo točan. Mogu li dati još jedan iskaz?JAVNI TUŽITELJ: Možete.ADOLF: Ne bih htio da se stekne dojam kako ja potpuno odbacujem način računanja po kojem je pod određenim okolnostima rezultat četiri ili neki sličan. Bez obzira na to, želim da se konstatira kako se ja nikada nisam bavio poslovima s tog područja, jer bi to značilo prekoračenje nadležnosti što mi je bila povjerena i točno naznačena. Zato predlažem da se presluša svjedok Schulze koji je u to doba bio gaulajter u VVuppertalu.JAVNI TUŽITELJ: Ako sam vas dobro razumio, vi se de facto slažete sa Schulzeom da je dva puta dva četiri?ADOLF: Ja sam već višeput rekao kako o toj stvari ne mogu ništa izjaviti dok sam pod prisegom. Ali ja, razumljivo, na sebe preuzimam sve posljedice koje proizlaze iz mog iskaza, kako ne bih ostavio dojam da želim izbjeći odgovornosti.

JAVNI TUŽITELJ: Lijepo. Koliko je dva puta dva?ADOLF: Ako se ne varam, to sam već izjavio.JAVNI TUŽITELJ: Htio bih još jednom čuti.ADOLF: To sam već izjavio, ako se ne varam.-52-2X2 = SCHULZEJAVNI TUŽITELJ: Ponovite svoju izjavu.ADOLF: Molim lijepo. Po znanju i savjesti mogu izjaviti samo to kako rezultat matematičkog zadatka što se ovdje ponovo postavlja, približno odgovara onome što ste vi, gospodine javni tužitelju, iznijeli prije nekoliko trenutaka.JAVNI TUŽITELJ: Dakle, četiri.ADOLF: Koliko ja mogu prosuditi.JAVNI TUŽITELJ: Četiri.ADOLF: Po općoj ocjeni.JAVNI TUŽITELJ: Dva puta dva je četiri - da ili ne?ADOLF: Ono prvo.JAVNI TUŽITELJ: Hvala. To je sve što sam htio znati.-53-Izrael ima tako sretan zemljopisni položaj da vlaga s mora usko surađuje sa žarkom pustinjskom žegom. Ta dva čimbenika susreću se svakog četvrtka -pred autorovom kućom.SPARINA- Ženo - rekoh - prije deset minuta ispala mi je kemijska olovka.Najbolja supruga na svijetu ležala je na kauću i škiljila ispod obrva iznad kojih bijaše naslagano brdo ledenih kocaka.

- Podigni je - promrmljala je. - Tu kemijsku olovku.- Ne mogu. Prevruće je.Ne znam na kojem je stupnju zemljopisne širine naš stan, ali ne može biti daleko od ekvatora. U spavaćoj sobi izmjerili smo 42 stupnja a na sjevernom zidu naše sjenovite kuhinje 48 stupnjeva. U ponoć.Već od rana jutra ležim potrbuške, raskrečenih udova, kao životinja koja skapava. Jedino što životinja koja skapava nema pred sobom papir na kojem mora nešto napisati, i to potpisati svojim imenom. Ja, na žalost, moram. Ali kako? Da podignem kemijsku olovku, trebalo bi da se sagnem pod kutom od 45 stupnjeva, a tada bi mi spala s potiljka vrećica s ledom, i to bi bio kraj.Oprezno sam pomaknuo lijevu nogu, mlitavo pokušavajući nožnim prstima dohvatiti olovku, ali uzalud.Sve sam više očajavao. Već je peti dan otkako zurim u bijeli papir pred sobom i do sada sam uspio sročiti jednu jedinu rečenicu: "Nebesa, ta sparina!"54-SPARINAZaista, takve sparine još nije bilo. Nikada. Jednoga dana 1936. godine bilo je gotovo isto tako vruće kao i danas, ali nije bilo tako sparno. S druge strane, 1974. godine zabilježena je gotovo isto tolika vlaga u zraku, ali je zato bilo znatno manje vruće. Samo je jednom, 1955. godine, bilo isto tako vruće i isto tako sparno: u Africi, međutim.Afrika. Kakva neobična riječ! Pokušao sam je uobličiti jezikom, ali trud je bio uzaludan. Af-ri-ka. Čemu sve to? A-f-r-i-k-a.

- Ženo, što je to Afrika?- Afrika - prošaputala je. - Afrika...Da, rekla je "Afrika", posve razgovijetno. Možda se tako i kaže: Afrika? Zašto da ne. Meni je svejedno. Sve mi je svejedno, već danima. Od samog početka ovog nezapamćenog vala vrućine sjedim ili ležim, točnije: ostajem sjediti ili ležati tamo gdje spuznem, i nemam nikakve druge želje osim da se ne mičem. Kažem li da sam za sve to vrijeme više od tri puta trepnuo, pretjerat ću. U mojoj se glavi kretalo apsolutno Ništa, pod uvjetom da se apsolutno Ništa uopće može kretati. Sto se mene tiče, ja ne mogu. Ali htio sam nešto reći. Točno: ta sparina. Nebesa, ta sparina...Zazvoni telefon. Čisto čudo da ta sprava još uvijek radi. Jedva pružam ruku i hvatam slušalicu.- Halo - začujem promukli glas koji prepoznajem kao glas našeg susjeda Feliksa Seeliga. -Ja sam u Ulici Dizengoff. Neizdrživo je. Mogu li govoriti sa svojom ženom?- Svakako. Međutim, morao bi najprije okrenuti svoj vlastiti broj.- Nisam uopće mislio na to. Hvala...Čuo sam još samo tupi pad tijela, zatim je sve utihnulo. Još bolje. Ovaj dugi razgovor me izmorio.Pokretom ruke obavijestih ženu da je Feliks Seelig po svoj prilici mrtav.- Obavijestiti Ernu - jedva je šapnula.-55-EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDE

Ljeti se više služimo kratkim rečenicama. Čitamo krimiće. Pri tom se bar povremeno naježimo.Što smo ono htjeli? Ah, da. Htjeli smo obavijestiti udovu Seelig da joj je muž poginuo braneći Ulicu Dizengoff od sparine.Udova Seelig stanuje dva zida dalje od nas. Kako do nje?Ustanem uz natčovječanski napor i odvučem svoje izmučeno tijelo do vrata stana. Iziđem na njih. Vrata se za mnom zalupe.Sav iscrpljen, naslonim se na ogradu stubišta i isplažena jezika pokušavam uhvatiti malo zraka, ako takvo što postoji. Ali ne postoji.Postoji samo sparina. I to kakva sparina, blagi Bože! Od nje vam se sasuši mozak, ako ga imate. Ali nemate ga. Ne znate čak ni zašto stojite naslonjeni na ogradu stubišta.Doista: što ja tu tražim? Zašto sam izišao iz stana? Htio bih natrag u svoj stan.Ne mogu. Vrata su zatvorena. Sto sada? Čovjek stoji pred vlastitim stanom u kojem je njegova vlastita žena i ne može ući. Što mu je činiti?Vruće je. Sve je više vruće.Sići ću niza stube i zamoliti nekoga da obavijesti moju ženu da pričeka pred vratima. Mogao bih joj i brzojaviti. Da, to je rješenje: brzojav!Ali kako stići do pošte? Naravno, nema nikoga u blizini koga bih mogao zapitati.Nailazi autobus. Ulazim. Sparina za mnom.- Što? - pita me vozač a oči mu sijevaju kao u vrućici.U džepu pidžame nalazim jednu funtu i bez riječi mu je utisnem u ruku. Zatim se okrenem suputniku do sebe:

- Oprostite, kamo vozi ovaj autobus?Čovjek mi se polako okrene. Nikada neću zaboraviti izraz njegova lica.- Kamo vozi? Što?-56-SPARINA- Autobus.- Koji autobus?Suputnik otetura do vrata i iziđe u hlad. To je bilo vrlo razumno. I ja iziđoh.- Hej, vi! - začuh iza sebe glas vozača. - Dugujem vam ostatak od vaših deset funti.Nisam se ni osvrnuo. Odvratna cjepidlaka!Na uglu ulice obuzela me neodoljiva želja za sladoledom, velikom porcijom miješanog - vanilija, čokolada, jagoda. Cijelu bih tu porciju odjednom istresao za vrat, pod košulju.Točno. Vrata stana su se zalupila.Negdje izdaleka sijevne mi čudovišna pomisao: mogao bih pozvoniti na vrata. Najbolja supruga na svijetu možda bi pomislila da netko želi ući i otvorila? Zašto mi to prije nije palo na pamet?Zato sam pošao na poštu, pa da.- Jeste li, možda, negdje u blizini vidjeli poštu? - pitam policajca, koji se bio sakrio pod platneno krilo ispred trgovine kuhinjskim potrepštinama i pećima na loženje.Policajac iščeprka iz znojem natopljena džepa na bluzi nekakvu knjižicu, te me nakon dugog prelistavanja uputi:

- Prelaženje preko ulice dopušteno je samo po zebri. Pođite kući!Zakrvavljene oči gore poput ugljena što se polagano gasi, a glas mu zvuči nekako čudno prigušeno, kao da grglja. U zadnje doba moram uvijek iznova ustanovljivati kako i ja ponekad ispuštam takve roktaje, osobito kad sam doma, a naročito kad nisam kod kuće. Možda je tome uzrok sparina?Ništa ne znači što sada moram kući. Zapovijed policajca. Ne smijemo se opirati državnom organu. Pogotovo ne po ovoj sparini. A ona je sve jača. Brzo kući.Gdje ono stanujem? Gdje? To je sada glavno pitanje koje treba riješiti.-57-EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDERiješit ćemo mi to već. Samo bez uzrujavanja! Nikako ne smijem postati nervozan. Mirno. Počinje djelovati misaoni proces i odjednom je sve čudesno jasno.Stanujem u trokatnici a prozori se otvaraju prema van. Vjerojatno je negdje u blizini. One kuće što su sve slične jedna drugoj. Ulaz, stubište, televizijska antena na krovu. Posebni znaci: posjednik ove putnice je prigodom zadnjeg vala vrućine zadobio opekline trećeg stupnja po drugom katu. Gdje stanujem? Gdje?Valja mirno promisliti. Samo mi mir može pomoći. Ona od sunca zažarena telefonska govornica na uglu. Posve jednostavno. Dovoljno je da se samo malo saberem. Pogledati u telefonsku knjigu. Nadajmo se da onu stranicu na kojoj je moje ime sunce još nije spržilo.

Koje ime? Kako se zovem? Prije nekoliko trenutaka još sam znao. Na jeziku mi je, ali sam zaboravio. Znam samo da počinje sa slovom S. S kao sunce.Sve je toplije. I sve mi je teže držati svoje tijelo uspravno, u okomici što je propisana čovjeku. Prvi put u životu vidim plastično pred sobom šarav, naš domaći neprispodobivi proizvod sparine: grimiznu tvorevinu sačinjenu od malih i velikih krugova što se okreću u istom i suprotnom smjeru, kadikad između toga u dijagonali, u cik-cak crti, i jedan dvostruki viski s ledom. Iz smjera Ulice Dizengoff približava se neka spodoba u kojoj s teškom mukom prepoznajem ljudsko biće, a još teže Feliksa Seeliga. On, dakle, još živi, jadna živina! Približava mi se puzeći na sve četiri, a za sobom kao trag ostavlja potočić znoja. Evo ga, prilazi. Zuri u mene izbu-ljenih očiju, iskešenih zubi. Reži.- Grrr...- Grrr - zarežim zauzvrat i već sam uz njega, na sve četiri. Treba samo da se kratko očešemo jedan o drugog, kako bismo sklopili sporazum da ćemo od sada zajedno dalje kročiti rokćući prema močvarama.-58-SPARINA- Nosorog! Rhinocerus! - odjekuje za nama kroz zatvorene prozorske kapke. Pa šta onda? Svatko je svoj vlastiti Ionesco. Tko te pita... Krrr... Krrr... Grrr... Vruće je... Sve je više vruće... Još nikad nije bilo ovako vruće...

_ KO _Tehnički napredak, a pogotovo sve veće mogućnosti komuniciranja, premostili su i u Izraelu ograde među ljudima - osobito navečer, dok zastori još nisu spušteni.KAKO STEĆI PRIJATELJEJedne večeri zazvonilo je na našim vratima. Najbolja supruga na svijetu skoči i pohita preko cijele sobe prema meni, pa reče:- Hajde, otvori!Pred vratima su stajali Grossmannovi. Dov i Lucy Gross-mann, prijazan bračni par u srednjim godinama i papučama. Kako se do tog vremena nismo još nikad izravno sreli, pred-staviše se i ispričaše što smetaju u ovo kasno doba.- Ta, susjedi smo - rekoše. - Možemo li na trenutak ući?- Samo izvolite.Grossmannovi se sa začudnom sigurnošću usmjeriše ravno u salon, zaobiđoše glasovir i zastadoše pred kolicima za služenje čaja.- Vidiš? - Lucy će slavodobitno mužu. - Nije to nikakav šivaći stroj.- Dobro, u redu! - Dov se ljutito zarumenje. - Pobijedila si. Ali prekjučer sam ja imao pravo. Oni nemaju Encyclopae-diju Britannicu.- O Britannici uopće nije bilo govora - ispravi ga Lucy. -Ja sam samo kazala da oni u kući imaju enciklopediju i da su uopće poprilični snobovi.- Šteta što nismo tvoje cijenjene izjave snimili na vrpcu.-60-KAKO STEĆI PRIJATELJE- Da, stvarno je šteta.

Opazio sam kako malo treba da se taj razgovor pretvori u čarku. Zato sam predložio da svi lijepo sjednemo i razgovaramo kao odrasli ljudi.Grossmannovi klimnuše - svako za sebe - potvrdno glavom. Dov odloži kišni kaput i oboje sjedoše. Pidžama što ju je Dov imao na sebi, bila je plavo i sivo prugasta.- Stanujemo u kući preko puta - započe Dov i pokaže prema kući. - Na petom katu. Lani smo bili u Hongkongu i tamo kupili izvrstan dalekozor.Složio sam se da su japanski proizvodi zaista vrijedni.- Povećanje je maksimalno, jedan prema dvadeset - pohvali se Lucy cupkajući po uvijačima za kosu. - Tim dalekozorom možemo vidjeti svaku sitnicu u vašoj kući. A Dobby, koji je kadikad tvrdoglav kao magarac, jučer je upravo tvrdio da je tamni predmet iza vašeg glasovira šivaći stroj. I niste ga mogli razuvjeriti, premda se jasno vidjelo da na njemu stoji vaza. Ta odakle, molim vas, vaza na šivaćem stroju? Upravo tako. Ali Dobby to nikako nije htio priznati. I danas smo se cijeloga dana svađali oko toga. Naposljetku rekoh Dobbyju: "Znaš šta? Otići ćemo prijeko do njih i provjeriti tko ima pravo." I tako, evo nas ovdje.- Dobro ste učinili - pohvalio sam ih. - Inače svađi ne bi bilo kraja. Postoji li još nešto sporno?- Pa, eto, zastori - uzdahnu Dov.- Što nije u redu sa zastorima, i zašto uzdišete? - zapitao sam.- Kad u spavaćoj sobi navučete zastore, ne vidimo ništa drugo osim nogu.- To stvarno nije u redu.- Ne bih htio da pomislite kako se ja tužim - ubaci Dov. -Uopće se ne obazirite na nas. Vi ste u svojoj kući.

Atmosfera je očigledno postajala sve srdačnija. Moja je žena iznijela čaj i slano pecivo.Dov prijeđe prstima po donjoj strani priručja.-61-EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDE- Silno me zanima...- Da? A što to?- Je li tu još uvijek zalijepljena ona guma za žvakanje? Bila je crvena, ako se ne varam.- Glupost - ispravi ga Lucy. - Bila je žuta.- Nije nego crvena.Neprijateljstvo je iznova usplamtjelo. Zar dvoje civiliziranih ljudi ne mogu ni pišivih pet minuta međusobno razgovarati a da se ne posvade? Kao da su te sitnice važne! Slučajno je guma za žvakanje zelena, znam to posve dobro.- Ovdje ju je zalijepio gost koji je prošlog tjedna bio u vas na večeri - objasni Dov. - Neki visoki, dobro odjeveni muškarac. Dok je vaša supruga bila u kuhinji, izvadio je gumu iz usta, osvrnuo se oko sebe da ga tko ne vidi i zatim... kao što već rekoh...- Pa, to je prekrasno - kikotala se moja žena. - Što vi sve ne vidite!- Kako nemamo televizor, moramo se zabaviti na neki drugi način. Nadamo se da nemate ništa protiv?- Ni govora.- Ali morali biste bolje pripaziti na onog čistača prozora što vam dolazi svakog tjedna. Na onog u sivoj radnoj kuti. On uvijek poslije ode u kupaonicu i upotrebljava vaš deo-dorans.

- Ma nemojte? Vi možete gledati čak i u našu kupaonicu?- Ne osobito. Vidimo u najboljem slučaju tko je pod tušem.Sljedeće upozorenje odnosilo se na djevojku koja čuva našeg sina.- Netom vaš mali zapi - objašnjavala je Lucy - ona se zavuče u vašu spavaću sobu. Sa svojim ljubavnikom, dakako. Studentom. Nosi naočale bez okvira.- A kako vidite spavaću sobu?-62-KAKO STEĆI PRIJATELJE- Nije loše. Samo, rekla sam vam već, smetaju nam zastori. Osim toga, ne sviđa mi se onaj cvjetni uzorak.- Odgovara li vam barem osvjetljenje?- Da kažem istinu: ne odgovara. Kadikad se samo naziru sjene. Tako nešto ne možete fotografirati.- Rasvjeta u našoj spavaćoj sobi - ispričavao sam se -podešena je uglavnom za čitanje. Moja žena i ja vrlo mnogo čitamo u krevetu.- Znam, znam. Ali ponekad to čovjeka, vjerujte mi, može naljutiti.- Dov! - dobaci mu Lucy prijekorno. - Ti ljude moraš odmah napadati!Kao za utjehu, objavi nam što ona najradije gleda: kad moja žena prije spavanja pođe u dječju sobu i poljubi našega najmlađega u riticu.- To je tako lijep i veseo prizor! - Glas joj je bio pun oduševljenja. - Prošle nedjelje posjetio nas bračni par iz Kanade, oboje arhitekti za unutrašnje uređenje. Oboje su, neovisno jedno o drugom, izjavili kako još nikada nisu vidjeli tako nešto dirljivo. Obećali su nam da će nam poslati pravi teleskop, jedan prema četrdeset, najnoviji model.

Uostalom, Dov se već bavio mišlju da montira u vašu spavaću sobu jedan od onih japanskih mikrofona što navodno imaju domet i do dva kilometra. Ja bih radije pričekala dok ne budemo mogli sebi priuštiti nešto zaista prvorazredno, američko.- Imate pravo. Kod tih stvari ne treba štedjeti.Dobby ustane i strese s pidžame mrvice sendviča kojima ih je moja žena u međuvremenu bila poslužila.- Zaista nas veseli što smo se naposljetku ovako licem u lice upoznali - reče srdačno, pa me, kao u šali, mune pod rebra i prišapne mi: - Pazite na težinu, momče! Vaš trbuh se vidi čak i u susjedstvu.- Hvala vam na upozorenju - rekoh pomalo postiđeno.- Nema na čemu. Ako možemo pomoći susjedu, onda to treba da učinimo, zar nije tako?-63-EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDE- Naravno!- A zar ne mislite da je onaj cvjetni uzorak na vašim zastorima...- Posve ste u pravu.Pozvali smo Grossmanove da nam što prije opet dođu. Malo zatim ugledali smo kako se na petom katu susjedne kuće upalilo svjetlo. Na prozoru se ocrtavala Dobbvjeva vitka prilika. Kad je uzeo dalekozor iz Hongkonga, mahnuli smo mu. On nam uzvrati.Bez sumnje: stekli smo nove prijatelje.-64-Židovski su roditelji spremni žrtvovati sve kako bi im djeca bolje živjela nego oni. Prosječno židovsko dijete mora u svemu nadmašiti svoje

roditelje, htjelo to ono ili ne. Ono im je izručeno na milost i nemilost, jedini mu je izlaz: što prije odrasti.ČUDO OD DJETETAVolim sjediti na klupi u parku, ali samo zimi. Kako za hladnih zimskih mjeseci samo luđaci sjede vani, mogu tada na miru rješavati križaljke i rebuse a da me nitko ne smeta, i možda za nagradu dobiti neku vrijednu knjigu. Tako sam i jučer sjedio na svojoj klupi koju je obasjavalo prosinačko sunce, i sa zadovoljstvom ustanovio da mi ne prijeti nikakav razgovor.Upravo kad sam htio upisati 7 okomito, približila mi se zdesna vodoravno neka bijedna bezbojna prilika muškog spola, zastala i upitala me:- Je li slobodno?Moje "da" bilo je kratko i sve prije nego gostoljubivo, ali to uljeza nije spriječilo da sjedne na drugi kraj klupe. Ja sam se demonstrativno zadubio u svoje okomite i vodoravne probleme i, nabirući obrve, pokušavao nagovijestiti kako ne želim da me itko ometa u mom odgovornom poslu, da me pita da li često dolazim u ovaj park, da li sam oženjen, koliko mjesečno zarađujem i što mislim o sadašnjoj vladi.Čini se da je čovjek kraj mene naslutio moje izolacion-ističke tendencije. Preskočio je sve uvodne fraze i odmah prešao na stvar. Očigledno rutiniranim pokretom ruke gur--65-EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDEnuo mi je pod nos pola tuceta fotografija veličine razglednice, s likom nekog dječaka.- Eytan će prekosutra navršiti šest godina - glasio je popratni tekst.

S dužnom pozornošću preletio sam pogledom tih šest slika, blago se nasmiješio nad onom na kojoj je Eytan isplazio jezik, i vlasniku vratio pokretnu izložbu. Potom sam se opet zadubio u križaljku. Ali osjećao sam svim svojim ćutilima da ne mogu izbjeći sudbinu. Tako je i bilo:- Ne dajte se smetati - reče čovjek i, savivši šaku u lijevak, zovne dječaka koji je nedaleko trčkarao.- Evtane, dođi brzo ovamo! Gospodin te nešto treba. Eytan se preko volje dovukao i mrzovoljno zastao predklupom, držeći ruke u džepovima hlača. Otac ga pogleda s blagim prijekorom.- Dakle? Što treba reći kad se upoznaješ s nepoznatim gospodinom?Eytan odgovori ne udostojivši me ni pogleda:- Gladan sam.- Mali ne laže - objasni mi otac. - Kad Eytan kaže da je gladan, onda on to zaista jest. Možete za tu stvar staviti ruku u vatru.Odlučno sam odbio prijedlog i zapitao ponosnog roditelja zašto mi je pokazivao fotografije, kad je prisutan original od krvi i mesa.- Na fotografijama je sličniji sebi - glasio je očinski odgovor. - Eytan je u zadnje doba nešto oslabio.Progunđao sam nešto nerazumljivo i spremao se napustiti klupu, za svaku sigurnost i park. Moj je susjed ugušio tu namjeru u začetku.- Mali ima fantastičan dar za matematiku - prišapnuo mi je kutom usta koja je prekrio dlanom kako ga dijete ne bi čulo i umislilo se. - Tek nekoliko mjeseci ide u školu, a učitelj ga već sada drži za čudo od djeteta... Eytane, reci gospodinu jedan broj.

ČUDO OD DJETETA- Tisuću trideset i dva - reče Eytan.- Neki drugi broj. Veći.- Šest tisuća pet stotina dvadeset sedam.- Vidite, molim vas! Jeste li već doživjeli tako nešto? Za tren oka! A tek mu je sedam godina! Nevjerojatno odakle samo smaže te velike brojeve. Ali to još nije ništa. Eytane, reci gospodinu neka zamisli neki broj.- Neću! - reče Eytan.- Eytaneee! Smjesta zamoli gospodina da zamisli neki broj!- Zamislite neki broj - progunđa Eytan na jedvite jade. Tada moj susjed i opet prošapće kutom usta i ispod dlana:- Tri! Molim vas, zamislite tri!Zatim podigne kažiprst i okrene se svom mezimcu:- A sada ćemo zamoliti gospodina da broj koji je zamislio pomnoži sa deset, je li tako, Eytane?- Tiče me se!- Što to znači "tiče me se"! Govori pristojno i u cijelim rečenicama.

- Pomnožite broj koji ste zamislili sa deset - odvergla Eytan naučeni tekst.- Dalje! - opomene ga otac.- Onda novi broj podijelite sa pet, a broj koji dobijete podijelite sa dva i dobit ćete broj koji ste na početku zamislili.- Je li točno? - zapita moj susjed sav dršćući od uzbuđenja. Kad sam mu potvrdno klimnuo glavom, njegovu veselju nije bilo kraja. - Ali još nismo gotovi! Eytane, kaži sad gospodinu koji je broj zamislio.- Ne znam.- Eytane!- Je li sedam? - upita čudo od djeteta.- Nije.- Jedan?-66--67-EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDE- Nije ni taj! - urlao je razočarani tata. - Saberi se.- Pa sabran sam. - Mali se rasplače. - Odakle da znam koji je broj zamislio nepoznati čovjek?Očevu samosvladavanju bio je kraj.- Tri! - vikao je napuklim glasom. - Tri, tri, tri. Koliko ti još puta moram govoriti da ljudi uvijek zamisle broj tri?- Pa šta onda - kriještalo je izmučeno dijete. - Sto me se tiču brojevi? Uvijek brojevi i samo brojevi! Kome to još treba?Otac ga je već bio dohvatio za ovratnik i drmusao u plemenitu očinskom gnjevu.

- Što kažete na to? - reče daščuči, zaboravivši na kut usana i dlan pred njima. - Jeste li ikada vidjeli osmogodišnje dijete koje ne može zapamtiti jedan jedini broj? Bog me teško kaznio...Zatim se udaljio vukući za sobom zaplakanog Evtana. Gledao sam za njim sve dok se njegova tužna,, pognuta prilika nije izgubila s prosinačkog popodnevnog sunca.Kakvo prokletstvo za oca kad spozna da mu rođeni sin nije ama baš ništa naslijedio od njegove genijalnosti!Osim na bio-placenta kremi, ljepota izraelske žene počiva i na jednom drugom velikom otkriću našeg stoljeća: na kontaktnim lećama. One u tren oka pretvaraju domaćicu s naočalama u seks-bombu.KONTAKT S LEĆAMA- Efraime - reče mi žena, najbolja supruga na svijetu. -Efraime... jesam li ja lijepa?- Jesi - rekoh. - Zašto pitaš?Pokazalo se da se najbolja supruga na svijetu već dugo vremena bavi tim pitanjem. Ona, dakako, zna i priznaje da na njoj ne postoji ništa osobito. Pa ipak, usprkos tome: nečega bi, misli ona, nečega bi ipak moglo biti. Da, bilo bi kad ne bi morala nositi naočale.- Žena je s naočalama - kaže - kao cvijet iz spomenara.Ovu pjesničku usporedbu nije isisala iz malog prsta. Vjerojatno je tu besmislicu negdje pročitala. Po svoj prilici u nekom novinskom oglasu koji hvali najepohalniji izum vremena otkako je izumljen kotač: kontaktne leće. Cijeli civilizirani svijet ih je pun. Dvije majušne staklene leće promjera jedva pet milimetara koje se jednostavno stave na

očnu jabučicu - i već je sve u najboljem redu. Okolina ništa ne opaža, društvo ništa ne zamjećuje, samo tvoje izoštreno oko sve vidi. To je čudo i spas za kratkovidne glumice, košarkaše i stare frajle.I u našoj zemlji proširilo se to veliko čudo.-69EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDE"Jedna manekenka iz Haife", pisalo je na najnovijem reklamnom plakatu, "počela je nositi kontaktne leće i već za manje od tri mjeseca uspjela postati rastavljena supruga zgodnoga južnoameričkog milijunaša."Senzacionalno otkriće! Živjele kontaktne leće! Dolje sa staromodnim, neudobnim naočalama, krutim staklenim zidom koji nas dijeli od ljepote ženskih očiju.- Imam adresu izvrsnog specijalista - obavijesti me supruga. - Hoćeš li poći sa mnom?-Ja?- Pa ti, svakako! Za tebe i želim biti lijepa.U čekaonici izvrsnog specijalista bilo je oko tisuću pacijenata. Mnogi su već imali iskustva s kontaktnim lećama. Neki su se tako na njih privikli da više ni sami nisu znali nose li ih ili ne. To je vjerojatno razlog što su došli k izvrsnom specijalistu.Čovjek srednjih godina upravo je demonstrirao s kojom se lakoćom stavlja leća. Položio ju je na vrh kažiprsta i onda, molim, pripazite, gledajte pozorno, podigao prst ravno nad zjenicu - i ne trepnuvši... stoj - gdje je leća?Leća je ispala na pod. Pozor! Oprez! Molim mir! Molim vas, ne mrčite se!

Izrabili smo metež i ušuljali se u ordinaciju specijalista. Zgodan mladi čovjek obavljao je svoje zvanje sa zanosnim uvjerenjem.- To je posve jednostavno - objavio nam je. - Oko se s vremenom privikne na strano tijelo i u nevjerojatno kratkom roku...- Oprostite - prekinuo sam ga. - U koliko nevjerojatno kratkom roku?.......- To ovisi... , , ,. ,.;, -., .- O čemu? : ■■,,!'■■ ■- O raznim okolnostima. .-;-70-KONTAKT S LEĆAMAStručnjački je izveo niz stručnih testova i izjavio kako je vrlo zadovoljan rezultatom. Okularna klima moje žene, objasnio je, vrlo je povoljna za kontaktne leće. Zatim je demonstrirao kako se leća jednostavno polaže na zjenicu i kako se jednostavno poslije šest sati može ukloniti.Dovoljan je potez prstom.Najbolja supruga na svijetu spremno je izjavila da će se upustiti u taj smjeli pothvat.Nakon tjedan dana poslali su joj u kartonskoj kutiji savršeno izbrušene leće, za što sam ukusno morao isplatiti ček na tri stotine funti.Još iste večeri počela je u malom obiteljskom krugu s privikavanjem, strogo po propisima kojih se i ubuduće namjeravala strogo pridržavati: prvi dan petnaest minuta, drugi dan dvadeset minuta, treći dan...

Treći dan? Ma kakav treći dan, pitam ja vas? Bolje rečeno: kakav drugi dan? I još točnije: kakav prvi dan? Ukratko: nakon što je te dvije mikroskopski sitne i neznatno zaobljene stvarčice očistila točno po propisu, stavila je jednu leću na vrh prsta koji je počela polako približavati zjenici. Prst se približavao, sve bliže - sve je veći, još veći - zastao je -poprimio je strahovite razmjere...- Efraime, strah me je! - povikala je, sva blijeda od užasa.- Samo hrabro, samo hrabro! - umirivao sam je i bodrio istodobno. - Ne smiješ popustiti. Na kraju krajeva, platio sam za to tristo funti. Pokušaj još jednom!Pokušala je još jednom. Dršćući, stisnutih zubi, pružala je prst na kojem bijaše leća prema oku - bliže nego prvi put -već je bio posve blizu cilju - već je nanišanio cilj - i cap! -spustio se na bjeloočnicu.Prošlo je otprilike pola sata dok leća nije točno sjela na zjenicu. Zatim je sve bilo prekrasno! Više nije bilo naočala -oko je iznova imalo svoju prirodnu ljepotu - sjajilo se -bliještalo - prava raskoš! Bilo je, naravno, još nekih usputnih posljedica i smetnji. Tako su joj, primjerice, mišići na zatiljku— 71 —EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDEbili neko vrijeme umrtvljeni, a izraz lica, koje je stalno držala okrenuto gore, pomalo ukočen. Ali drukčije ovo jadno malo stvorenje uopće ne bi ništa vidjelo - moralo bi još i treptati poluzatvorenim kapcima. A s treptanjem nije baš išlo kako treba. Boljelo je. Boljelo je. Boljelo je strašno kad bi samo i pokušala. Zato više nije ni pokušavala treptati. Sjedila je poput duboko smrznute skuše, s glavom

nepomično položenom na naslon stolca, a iz očiju, što su ukočeno gledale u strop, lile su se suze. Punih petnaest minuta. Onda više nije izdržala i skinula je leće.Da, bila bi ih skinula da su se dale skinuti. Ali nisu se dale, već su prkosile njenim sve zdvojnijim pokušajima da ih skine. Ni da se pomaknu!- Što tu stojiš tako glupo! - cviljela je najbolja supruga na svijetu. - Učini nešto! Pokreni se!Potpuno sam shvatio prijekor u njenu glasu. Na kraju krajeva, ona je na sve te muke i nevolje pristala samo radi mene. Potražio sam među alatom ne bih li pronašao kakav podesan predmet s pomoću kojeg bih uklonio ta podmukla stakalca, istresao sam cijeli sanduk na pod i našao samo zahrđala kliješta. U međuvremenu sam neprestano morao slušati jauke svoje sirote žene. Na kraju sam nazvao hitnu pomoć.- U pomoć! - zavikao sam u telefon. - Hitan slučaj! Mojoj su ženi upale u oči dvije kontaktne leće. Hitno je!- Tikvane! - odvrati mi hitna pomoć. - Pođite k optičaru! Učinio sam kao što su mi rekli. Jadnicu što je neprekidnojaukala podigao sam sa stolice, uprtio je na ramena, odnio je do auta, odjurio k našem specijalistu i spustio je pred njega. On je u tren oka, jedva primjetnim pokretom prstiju, skinuo obadvije leće.- Koliko su dugo bile na očima? - zapitao je.- Četvrt sata dobrovoljno, i još četvrt sata prisilno.- Za početak nije loše - reče specijalist. Na rastanku nam je darovao malu gumenu sisaljku, sličnu onima kojima se-72-

KONTAKT S LEĆAMAotčepljuju kuhinjski slivnici, samo što je bila mnogo manja. Ovu minijaturnu sisaljku treba, kako je naglasio, staviti izravno na minijaturnu leću, i to tako đa nastane mali vakuum, uslijed čega će leća sama od sebe otpasti. Vrlo jednostavno. Nevjerojatno je što sve ljudsko oko može podnijeti, samo ako hoće. Svakog bi jutra točno u devet i trideset, svladavši panični strah, najbolja supruga na svijetu utisnula u oči obje one staklene krhotine. Zatim bi se sitnim nesigurnim koracima uputila k meni u sobu, tapkala s ispruženim rukama po mom pisaćem stolu i govorila:- Pogodi, imam li sada leće ili nemam?To je bilo u skladu s reklamnim tekstom, prema kojem je nemoguće prostim okom razaznati jesu li leće na očima ili nisu. Otuda i popularnost tog optičkog čuda.Sve ostalo vrijeme te dnevne vježbe moja bi žena tiho ali ustrajno jecala. Pokatkad bi nesigurno teturala po stanu, a preko isušenih usana neprestano bi naviralo:- Neću izdržati... ne mogu izdržati...Patila je, mora se priznati. Patila je i vanjštinom. Poruž-njela je, da se približno izrazim. Već ionako upaljene oči stalno su joj otjecale, a neprestano plakanje ostavilo je traga i na njenu licu. K tome je cijela ta patnja iz dana u dan trajala sve dulje. Povrh toga, svakodnevna hitna vožnja k optičaru da skine leće. Jer, mala je gumena sisaljka zakazala već pri prvom pokušaju. Vakuum što bi, kako bijaše predviđeno, nastao, gotovo bi joj isisao cijelo oko.

Nikada neću zaboraviti dan kad je jadnica dršćući stala pred mene i zdvojno zajecala:- Lijeva mi je leća skliznula nekamo u kut oka. Tko zna gdje je sada?Počeo sam najozbiljnije razmišljati o tome da uzmemo bolničarku specijaliziranu za skidanje kontaktnih leća, ali takve nije bilo. Ni naše rasprave da emigriramo ili da se rastanemo nisu dovele ni do čega.-73-EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDEI kad sam već, doslovce u posljednjem trenutku, napustio svaku nadu, dogodio se obrat nabolje: leće su nestale. Još ni danas ne znamo gdje ni kako. Ta lećice su tako male, tako majušne, da za tren oka zauvijek mogu nestati u prometnom velegradu, ako ih tko slučajno ispusti kroz prozor...- Što sada? - jadikovala je najbolja supruga na svijetu. -Upravo sada kad sam se privikla na njih, nestale su. Sto da radim?- Zar zaista hoćeš da ti kažem? - zapitao sam je. Klimnula je glavom, sva oblivena suzama, i klimnula jošjednom kad sam joj rekao:- Počni opet nositi naočale!To ide posve lako. Prvi dan petnaest minuta, drugi dan dvadeset i za tjedan dana naviknete se na naočale. Ali s vremena na vrijeme možete ipak otići nekamo u društvo bez naočala i hvaliti se pred cijelim svijetom kako su izvanredne te nove kontaktne leće. Uopće se ne vide. Ako nemate baš tu nesreću da prevrnete postavljeni stol, svatko će vam povjerovati i zavidjeti.-74-

U idućoj priči radi se o malom zlatnom dječaku koji je više učinio za izraelski bravarski ceh nego svi provalnici skupa.KLJUČNI PROBLEMPoslije podne došli su Lustigovi, koje smo bili pozvali, i doveli svoga šestogodišnjeg sina Šragelea, kojega nismo pozvali. Da kažem otvoreno: nismo bili oduševljeni kad se roditelji svugdje i na svakom mjestu pojavljuju sa svojim ne baš svugdje i na svakom mjestu dobro došlim potomstvom. Pokazalo se, međutim, daje Šragele pristojan, dobro odgojen dječak, premda nam je pomalo išlo na živce to što se neprestance motao po svim prostorijama našeg stana.Sjedili smo s njegovim roditeljima i uz čaj razgovarali o svemu i svačemu, počevši od američkih letova na Mjesec do krize izraelskog kazališta. Nisu to baš neke originalne teme, i konverzacija je ponešto zapinjala.Odjednom začusmo - htio bih se jasno izraziti a da ne povrijedim etiketu - začusmo, dakle, kako je Šragele, pa, eto, kako je povukao vodu u našem zahodu.To samo po sebi ne bi bilo ništa neobično. Zašto jedno zdravo dijete ne bi tijekom poslijepodneva osjetilo potrebu da... shvaćate što mislim... i zašto ne bi, nakon što je obavilo nuždu, povuklo vodu... Kao što rekoh: ništa neobično.Neobično je bilo tek držanje njegovih roditelja. Zanijemjeli su usred riječi, zajapurili se i skočili kao gromom oši-nuti, a kad se Šragele pojavio na vratima, oboje su istodobno zaurlali:- 75 -EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDE

- Šragele! Što je to bilo?- Ključ od strikinog ormara - odgovori dječak mirno. Gospođa Lustig ga ščepa za ruku i uz žestoke grdnjeodvuče u najudaljeniji kut sobe. Tamo ga ostavi da stoji licem okrenut zidu.- Ne volimo govoriti o tome. - Gospodin Lustig ipak nije mogao a da prigušenim glasom ne olakša svoju zabrinutu očinsku dušu: - Sragele je inače posve normalno dijete, osim što ima tu čudnu naviku. Kad vidi neki ključ, spopadne ga nezadrživ poriv da ga... znate već... baci u zahod i povuče vodu. Samo ključeve, ništa drugo. Uvijek samo ključeve. Svi naši pokušaji da ga od toga odviknemo, ostali su bez uspjeha. Ne znamo više što da radimo. Prijatelji su nam savjetovali da ništa ne poduzimamo i da ga jednostavno ne zapažamo, pa će tako sam od sebe prestati s tim. Poslušali smo njihov savjet... a rezultat je bio da nakon nekog vremena u kući više nismo imali ni jednog ključa...- Dođi ovamo, Šragele! - pozvao sam malog nevaljalca. -Reci mi: zašto bacaš ključeve u zahod?- Ne znam - odgovori Šragele i slegne ramenima. - Veseli me.Sada progovori gospođa Lustig:- Čak smo jednom pošli psihijatru. Ispitivao je Šragelea puna dva sata i ništa iz njega nije izvukao. Onda nas je pitao da li ga možda nismo, dok je još bio posve mali, tukli nekim ključem. Naravno da je to glupost, već stoga što je ključ za takvo što premalen. To smo mu i rekli. On se usprotivio i razvila se prilično živa rasprava. Usred diskusije najednom smo začuli vodu u zahodu... Dakle, što da vam dalje pričam... Šragele

nas je zaključao, i tek nakon što smo ga satima nazivali telefonom, došao je bravar i mogli smo izaći. Psihijatar je doživio živčani slom i morao je psihijatru.U tom trenutku začu se i opet kobni šum: istražujući, ustanovili smo da nedostaje ključ od ulaznih vrata.■76-KLJUČNI PROBLEM- Koliko je visoko prozor u vrtu? - raspitivali su se Lu-stigovi.- Najviše metar i pol - odgovorih.Lustigovi su se oprostili, izišli kroz prozor i obećali da će poslati bravara.Pošao sam zamišljen u svoju sobu. Nakon stanovita vremena naglo sam ustao, zaključao vrata izvana, izvadio ključ, bacio ga u zahodsku školjku i povukao vodu.Ima nešto u tome. Veseli me.-77-GDJE SE PSIĆU HOĆECvinjija, to kopile iz mongolske stepe, otkrio sam jednog studenog jutra u svom tada još vrlo njegovanom vrtu. Moglo je biti oko pet sati, doba kada većina ljudi još spava - s iznimkom političara, koji moraju vrlo rano ustajati jer bi inače stao kotač povijesti. U taj tmurni jutarnji sat, dakle, začuo sam izvana ispred prozora tihi, očajnički cvilež. Razgr-nuo sam zastore i pospano proškiljio kroz prozor. Nasred mog, ponavljam: tada još vrlo njegovanog vrta ugledao sam posve malo psetance kako malim šapicama ruje po vrtu i s velikim tekom proždire travu.

Psetance bijaše ne samo vrlo maleno i vrlo bijelo, nego i vrlo neodređene pasmine i potpuno nesposobno da uskladi svoje četiri noge.Upravo sam htio ponovo navući zastore i vratiti se u topli krevetac, kadli se najbolja supruga na svijetu probudi i zapita:- Što je to?- Štene - odgovorih neraspoloženo.- Je li živo? ' ' -Jest.- Pusti ga onda unutra!Otvorio sam vrtna vrata. Vrlo mlado psetance doklatilo se u spavaću sobu i pomokrilo se na crveni sag.Htio bih ovdje napomenuti da mi nije osobito drago kad tko mokri po mojim sagovima. Zato sam dograbio to malo bijelo klupko i iznio ga opet u vrt. Potajno sam se nadao da će se Svevišnji, koji bdi nad pticama u šumama, pobrinuti i za psetance u vrtu.-78-GDJE SE PSIĆU HOĆENije se pobrinuo. Psetance je, dapače, počelo tako prodorno zavijati i cviljeti da je iz susjedne kuće dojurila gospoda Kaminski, još u kućnom ogrtaču. A gospođa Kaminski u kućnom ogrtaču nije osobito lijepa slika i prilika, pa ni ono što nam je izgovorila nije bilo osobito lijepo. Nešto se izmijenila pošto je ugledala uzrok te jutarnje vike. Održala nam je predavanje kako bi nas uvjerila da bezuvjetno moramo posvojiti to siroče. Nije propustila spomenuti ni onu malo poznatu činjenicu da je pas vjerna životinja, i ne samo vjerna nego i pametna i čista životinja.

Moglo bi se mirne duše reći, kao što je mirne duše rekla i gospođa Kaminski: pas je, osim možda vlasti, najbolji čovjekov prijatelj.- Ako je to sve tako kako vi kažete, gospođo Kaminski -usudio sam se dobaciti - zašto onda sami ne posvojite psetance?- Pa nisam valjda mešuga1 - kratko odgovori ljubiteljica pasa. - Kao i da bez toga nemam dosta briga!I tako se, eto, dogodilo da smo doista posvojili to vrlo mlado psetance. Obiteljski savjet, što smo ga odmah zatim sazvali, zaključio je, nakon žive rasprave koja se vodila između moje žene i mene, da se vrlo mladom, vrlo malenom psetancu nadjene ime Cvinji, zbog pjegavih ušiju, možda zato što to ime odzvanja nekako poput mongolske stepe ili iz nekog drugog razloga, ne sjećam se više.Uskoro se Cvinji u nas osjećao kao kod kuće i ugnijezdio se u našim srcima. Nije ga bilo teško hraniti jer je proždirao sve čega bi se dočepao: dugmad, konopce, ručne satove, sve moguće. Volio je također prenositi crkotine manjih životinja iz susjedova vrta u naš. Bio nam je dirljivo privržen i vjeran, i svaki put bi, kad bismo ga pozvali, od silne radosti mahnuo kratkim repićem, pogotovo kad bi nam u ruci ugledao mađarsku salamu. Za vrlo kratko vrijeme naučio sam ga slušati moje zapovijedi. Evo nekoliko primjera:1 Šaša-79-EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDE- Sjedi! (Cvinji naćuli uši i lizne me po licu.)- Skoči! (Cvinji se počeše po trbuhu.)- Daj šapu! (Cvinji se ne miče.)

Mogao bih navesti i cijeli niz primjera, ali se i iz ovih nekoliko može zaključiti kako Cvinji nije bio nikakav tupavo kroćeni, ponizni pas koji sluša mehanički, već nezavisno biće koje misli svojom glavom.Šteta samo što je stalno mokrio po sagu.Piškio je stalno, i to uvijek samo po sagu.Zašto? Ne znam.Sudeći prema novoj dubokoj psihologiji, uzrok toj nesretnoj navici mogao bi se naći u nekom traumatskom doživljaju u djetinjstvu, ili u nečem još ranijem. Možda je Cvinji došao na svijet u nekom polju makova, pa zbog toga mora piškiti kad netom ugleda crveni sag, za koji sam dao cijelo bogatstvo? Uostalom, uzroci su sporedni a mrlje ostaju mrlje.Nisam se htio pomiriti sa Cvinjijevim čudnim navikama pa ga započeh vrlo smišljeno odgajati.- Zabranjeno je mokriti na sag - rekoh mu polako i razgovijetno, mašući poučno prstom. - Zabranjeno, čuješ li? Zabranjeno! Fuj!Svaki put kad bi prekršio zabranu, progovorio bih mu nešto strožim glasom i prst podigao još više. S druge strane, obasipao bih ga pohvalama, poslasticama i gladio ga kad bi zabunom taj posao obavio u vrtu, koji se u to doba doimao još donekle uredno, a tek će postupno ogoljeti pod djelovanjem Cvinjijevih zubi što sve više rastu i jačaju.Vjerojatno je Cvinji na temelju moga vrlo promjenljiva ponašanja zaključio kako su ta dvonožna, čas bijesna, čas nježna stvorenja s kojima ima posla, vjerojatno vrlo ćudljiva...Tko bi shvatio ljude...

Kako Cvinji nikako nije mogao shvatiti ni slijediti ni naj-osnovnije higijenske propise, morao sam svaki put iznova izmišljati sve -složenije odgojne mjere. Planirao sam neku-80-GDJE SE PSIĆU HOĆEvrstu eskalacije. Najprije ću ga naviknuti da ne mokri po crvenim sagovima već po nekima druge boje, a onda ću ga izmamiti iz kuće kako bi obavio nuždu vani, ponajbolje u susjedovu vrtu.Slijedeći taj cilj, pokrio sam naš crveni sag sivim te mu za svako mokrenje u sivom dao za nagradu kobasicu.Kad su prošla oko dva tjedna a Cvinji se za to vrijeme već navikao na sivi sag, ponovo sam otkrio crveni sag. Cvinji koji tog trenutka bijaše u vrtu, smjesta dojuri veselo lajući i po-piški se na crveni sag. Psi su, zna se, vjerni.Time, naravno, moja pedagoška zaliha ni izdaleka još nije bila iscrpljena. Odlučio sam u Cvinjija probuditi ljubav prema prirodi. Kupio sam mu dugačku zelenu uzicu i svake noći s njim šetao. Krasna šetnja po krasnoj okolici, još k tome po mjesečini! Cvinji je, začudo, cijelim putem bio vrlo suzdržan. Tek pred kućom postao bi nemiran, a kad bih otvorio vrata, u skoku bi se našao na sagu i dao se na posao.S vremenom sam se počeo pitati čemu sve to, zašto ja sve to zapravo podnosim?Govorio sam o tom problemu i sa svojom ženom. Ona me prijekorno podsjetila na francuskog filozofa Rousseaua, koji je, kao što je

poznato, postavio tezu da je sve što je prirodno ujedno i lijepo. Drugim riječima: prirodno je da Cvinji isključivo mokri po sagu.I što je učinila priroda u svojoj bezgraničnoj mudrosti?Jednog jutra kad je gospođa Kaminski i opet jednom donijela kosti za psa, ispričao sam joj sve o Cvinjijevim higijenskim poteškoćama, nakon čega mi je ona rekla sljedeće:- To je zato što ste ga krivo odgojili. Stoga što ne znate postupati sa psima. Krivo se ophodite s njim. Svaki put kad se pomokri na crveni sag, morate mu porinuti njušku u lokvu, zatim ga morate pljusnuti i izbaciti kroz prozor. Tako se to radi.Premda nisam prijatelj tjelesnog kažnjavanja, učinio sam i to. Cvinji je došao, vidio i popiškio se - gurnuo sam mu-81-EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDEnjušku u lokvu, pljusnuo ga i izbacio kroz prozor. Ova se procedura ponavljala nekoliko puta dnevno, ali ja nisam popuštao. Životni cilj postao mi je da odučim Cvinjija od njegovih loših navika.Polako, vrlo polako počeli su se ukazivati plodovi moje strpljivosti. Cvinji je ipak nešto zapamtio i nečega se odučio. To mi je ipak bila kakva-takva zadovoljština.On, naravno, još uvijek mokri po crvenom sagu, ali odmah zatim posve sam, bez moje pomoći, skače kroz prozor i čeka da ga pohvalim i da mu dadem slatkiš.Ipak nekakav uspjeh!-82-TOČNOST PRIJE SVEGA

Putnik koji u Milanu uđe u vlak što vozi na sjever, zapazit će nakon nekoliko sati vožnje čudnovatu promjenu: vagoni odjedanput više ne tandrču, putnici grozničavo dotjeruju svoju vanjštinu, pobiru sve papiriće s poda, štropot kotača odzvanja jasnim ritmom, pa čak i prozori kao nekim čudom postaju prozirni.A onda vlak prolazi jednim od onih neminovnih, beskrajno dugih tunela; nakon što iziđe iz njega, eto nas u Švicarskoj.I putnici se sad drugačije ponašaju. Reklo bi se da svi pripadaju gornjim deset tisuća. Toliko je ta Švicarska iznad ostalih. Majka je bila barunica, otac veliki francuski tvor-ničar, svi su rođaci milijunaši, osim jedne crne ovce u obitelji, strica u Italiji, koga u razgovoru otmjeno prešućuju.Švicarska je san malograđana. I velegrađana. I socijalista. I revolucionara, i konzervativaca, i nihilista. Švicarska je, ukratko, pojam svih ljudskih čežnji. "Švicarska" znači isto što i "mir". Kamo god pogledaš, svugdje vladaju mir, red, disciplina, higijena, radinost i moral.Nije li to strašno?I u hotelima je visok standard. Nema pogađanja, nema neugodnih iznenađenja, nema nesporazuma oko napojnice. U svakom je hotelu na vidnom mjestu obješena ploča s kućnim redom i cijenama, te se ni od jednog ni od drugog nimalo ne odstupa. U našem hotelu u Ziirichu naišli smo, primjerice, na ovakvu tarifnu osobitost - klimatizacija u sobi: 10% dnevne cijene.-83-EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDE

I s pravom. Klima-uređaji su vrhunac komfora. S pomoću malog aparata koji je postavljen tako visoko da ga ne možeš doseći, pušta se u udobno namještenu sobu pažljivo zagrijani i filtrirani švicarski ozonski zrak. Pri svakom udisaju gost se bolje osjeća. Koliko god bi vam vani toplo jugo zagorčavalo život - u sobi je uvijek svježe. Na žalost, može se kadikad dogoditi da nema juga i da je, naprotiv, vani svježe. Onda se, razumljivo, udobno namještena soba pretvara u ledaru.Upravo u povodu toga otišao sam direktoru hotela i ovako mu rekao:- Ekselencijo! U našoj je sobi hladno. Za krepati! Molim vas, isključite uređaj za klimatizaciju!Ekselencija su, pozivajući se na kućna pravila, prijazno odgovorili:- Dragi gospodine, vi ste uzeli sobu sa klima uređajem.- Svakako. Ali sada je vani hladno i ja bih htio da isključite tu prokletu stvar.- To, na žalost, ne ide. Naši su klima uređaji na centralni pogon.- Navući ću prehladu.- Onda se morate toplije obući - reče direktor, očito ljut što ga želim navesti da prekrši pravila.Pokušah još jednom:- Isključite uređaj, a ja ću vam unatoč tome platiti onih deset posto nadoplate. U redu?Sad je došao kraj direktorovu strpljenju. Za takve levan-tinske običaje nije imao smisla. Zajapurio se.

- Gospodine - reče ledenim glasom - usluge koje ne pružamo našim gostima, ne možemo ni naplatiti. Kad za nešto plaćate, onda to i dobivate. I gotovo.I otjera me neumitnim pokretom ruke.Vratih se u našu hladnjaču i počeh vijećati sa ženom kako da izbjegnemo ledenu smrt. Na kraju smo se, čvrsto pripijeni jedno uz drugo, šćućurili iza neke izbočine na zidu koja nasTOČNOST PRIJE SVEGA

je bar donekle štitila od hladnoće što je neprekidno strujala u sobu.Poslije nekoliko trenutaka netko tiho pokuca na vrata. Švicarci su ipak ljudi. Sobarica nam je unijela električnu grijalicu i dvije deke.Malo-pomalo moji su odnosi s direktorom postali ljubazniji. Otkrio sam da je - kao i svi Švicarci kad ih bolje upoznate - vrlo zgodan momak, samo što, kad se radi o kućnom redu i redu uopće, ne zna za šalu. Kao što se pokazalo, nije to bila jedina vrsta šale za koju nije imao razu-mijevanja.Jedne smo večeri tako čavrljali o svemu i svačemu i ja pomislih da je već vrijeme da mu ispričam jedan židovski vic.- Znate li ovaj? - otpočeh. - Dva Zidova voze se u vlaku...- Oprostite - prekine me direktor i poravna naočale. -Koji Židovi? Hoću reći: odakle su ta gospoda?- Svejedno odakle.- Iz Palestine?- Nije važno. Dobro, iz Palestine. Ili, recimo, iz Izraela.

- Razumijem. Hoćete reći da se to događa nakon što je stvorena država Izrael?- Točno. Ali to zapravo nema nikakve veze s pričom. Dva Zidova voze se u vlaku...- Kamo?- Svejedno kamo. U Haifu. To je zaista posve svejedno. Vlak iznenada uđe u jedan dugačak tunel i onda...- Samo trenutak. Zar na putu za Haifu ima tunela?- E, pa onda putuju u Jeruzalem. U redu? Dakle, vlak...- Oprostite, gospodine, ali bojim se da ni na putu za Jeruzalem nema tunela. Moj je brat bio s jednom misijom Crvenog križa u Palestini dok je ona još bila pod britanskom upravom, i nikad mi nije pričao o bilo kakvim tunelima.-84--85-EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDE- Pa to uopće nije bitno, rekao sam vam već. U mojoj je priči posve svejedno gdje se njih dvojica voze u vlaku. Uzmimo da se voze u nekom vlaku u Švicarskoj. I...- A, u Švicarskoj! A smijem li pitati, o kojem se tunelu radi? O Simplonu? O St. Gotthardu? Ili možda...Sad je na meni bio red da ga prekinem.- Uopće nije važno koji je to tunel! - povikah. - Što se mene tiče, može to biti i Schlesingerov tunel!

- Schlesingerov tunel? - Direktor prasne u grohotan smijeh. - Izvrsno! Izvrstan vic! Oprostite, moram to odmah ispričati našem glavnom portiru. Schlesingerov tunel! Ha-ha-ha...Uskoro se cijeli hotel tresao od smijeha. Ja sam se, trudeći se da me nitko ne zapazi, uvukao u zahod i tu se posve tiho objesio o jednu zajamčeno nepoderivu švicarsku kravatu.-86-PRIBJEŽIŠTE ČISTOĆEPrvi susret s nevjerojatnom švicarskom čistoćom doživjeli smo u svjetski poznatoj ciriškoj Bahnhofstrasse. Prolazili smo kroz jednu od obližnjih robnih kuća, dospjeli pomičnim stubama - koje su radile besprijekorno - na četvrti kat i tu kupili dva besprijekorno, u celofan umotana čokoladna kolača s tanjurićima od kartona i isto takvim žličicama. Na putu do hotela nismo se mogli suzdržati; otvorili smo ih i slasno pojeli. Bili su izvrsni. Još nikad u životu nismo jeli tako dobar čokoladni kolač, osim, možda, dva dana prije toga u Italiji.Tek što smo progutali posljednji zalogaj, kadli nam za leđima odjeknuše uzbuđeni povici. Netko nas sustigne.- Oprostite - dahtao je neki na izgled imućni gospodin. -Izgubili ste tanjuriće.Pred nosom nam je držao oba ona čokoladna zaprljana kartona koje smo na vrhuncu naše gozbe nemarno odbacili.- Oprostite - rekoh i ja. - Mi to nismo "izgubili", oprostite.- Nego što?- Kako to mislite? Kako, nego što?

- A kako bih onda ja to našao na pločniku?U tom trenutku najbolja supruga na svijetu istrgne poštenom nalazniku iz ruku taj ljepljivi otpadak, uz jedno kratko "hvala lijepa", i odvuče me dalje.- Jesi li poludio? - siktala je. - Zar si zaboravio? Problijedio sam. Da, zaboravio sam da smo u čistunskojŠvicarskoj, u prečistoj ulici njihova najčistijeg grada. Nigdje se nije mogao vidjeti ni najmanji odbačeni papirić. Tek ovdje-ondje pokoja izblijedjela mrlja na pločniku, koju poljevači- 87 -EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDE4nisu uspjeli isprati. U daljini je jedan dobro odjeveni pometač antiseptičkom metlom uništavao mrvice kruha. Inače ničega osim čistoće, čistoće i opet čistoće. I ja sam se ovu nepomućenu panoramu usudio oskvrnuti time što sam bezbožnički bacio dva zamrljana kartona!Razapet između srama i grižnje savjesti, pažljivo sam slijepio oba ostatka.- Za sada je u redu - rekoh ženi koja je zadovoljno klimala glavom. - Ali što sada? Ne mogu to cijelo vrijeme vući sa sobom. Napokon, još smo dva tjedna u Švicarskoj....- Ne brini, već ćemo naći neko mjesto gdje ćemo se toga riješiti na propisan način. Neko javno smetlište ili slično.Rekla je to u jedanaest prije podne. U dva popodne još uvijek sam držao ona dva kartona u rukama zamrljanim od znoja i čokolade. Kad bismo barem

našli kakav papir da to zamotamo! Uzalud smo čeznutljivim pogledima tražili nešto slično.Popeli smo se u prikolicu već poslovično čistoga ciriškog tramvaja i sjeli uz otvoreni prozor. Tu smo u živom razgovoru mahali rukama čekajući da naiđe pogodan zavoj. Na jednom sam takvom mjestu brzim pokretom bacio onu kašu od kartona kroz prozor.Zaškripaše kočnice. Nakon nekoliko metara tramvaj se zaustavi. Poslušno sam sišao kako bih pokupio vrijedan predmet što mi je ispao i zahvalio vozaču:- Vrlo ste ljubazni. Srećom, ništa se nije dogodilo. Puno vam hvala.Sad nas je već pomalo bila zahvatila panika. U nastupu očajničke hrabrosti, obratio sam se nekom starijem gospodinu što je sjedio u blizini i upitao ga što bi on učinio kad bi se htio riješiti zamazana komada papira. Stariji gospodin se zamislio i izrazio mišljenje kako je slučaj što sam ga spomenuo toliko nevjerojatan, da on sebi nešto takvo jedva može predočiti, ali govoreći posve teoretski, on bi taj komad papira ponio kući i u nedjelju ga zapalio. Otkrio sam mu-88-PRIBJEŽIŠTE ČISTOĆEsvoju tajnu i dodao da papirnati predmet o kojem je bila riječ, spada u kategoriju "otpad". On mi dade svoju adresu i pozove nas da dođemo do njega sutradan poslije podne. Mogli bismo kod njega ostati nekoliko mjeseci kao gosti; njegovoj bi ženi bilo vrlo drago.Bio sam više nego spreman prihvatiti poziv, ali se pravodobno prisjetih da uopće ne namjeravamo toliko dugo ostati u Švicarskoj. Zahvalih mu

jednako srdačno i obavijestih da ću prihvatiti njegov poziv samo ako se nađem u nepredviđeno teškoj prilici; u međuvremenu mi je, naime, palo na pamet jedno drugo, bliže rješenje: poslat ću tu stvar poštom u Izrael kao "uzorak bez vrijednosti".- Ali što ćete s tim u Izraelu? - zabrinuto je zapitao moj teoretski domaćin.- Bacit ću to u Jordan.To ga je smirilo pa smo se rastali sa suzama u očima.Iskrcali smo se u nekom drvoredu u predjelu vila. Pokazalo se, na žalost, da nije moguće izvesti moj plan, naime pričekati mrak i zakopati papirnati smotuljak pod đrvetom, jer su sva stabla bila okružena rešetkama od kovana željeza. Pognute glave koračali smo natrag prema gradu.Odjednom tu, u središtu grada, ugledah kako na jednoj uličnoj svjetiljci visi sanduk za otpatke, pravi, stvarni, čarobno žuto obojeni sanduk s natpisom:"Održavajte Ziirich čistim! Otpaci - ovdje!" Doteturah i uhvatih se za sanduk, kao bjegunac za tračak spasa, ubacih karton i jecajući zagrlih ženu, čije je lice zračilo nadzemaljskim smiješkom potpune sreće. Uhvativši se za ruke, krenusmo put našeg hotela.- Oprostite - reče policajac koji nas je zaustavio nakon nekoliko koraka. - Morat ćete izvaditi svoj paketić. To je posve novi sandučić za otpatke. Htjeli bismo da ostane čist.- Da... ali... - promucah i malaksalom kretnjom pokazah natpis. - Tu izričito piše: "Otpaci - ovdje!"

-89-EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDE- To vrijedi samo za pometenu prašinu, ali ne i za otpatke ili bilo kakve čvrste predmete. Održavajte Zurich čistim!Spustio sam ruku duboko u sanduk i izvukao kartone. Osjećao sam se kao ranjena srna. Glasom, koji se i meni samom učinio tuđim, progovorih najboljoj supruzi na svijetu:- Ne preostaje ništa drugo. Moram to pojesti.- Za Boga miloga! Da se nisi usudio staviti tu prljavu stvar u usta!- Dobro - prošaputah. - Onda ću je skuhati.S tim riječima utrčah u gostionicu kraj koje smo upravo prolazili. Šef sale mi je prišao.- Papirnati otpadak? - zapita profesionalno. - Želite li ga pirjanog ili pečenog?- Pečenog, molim. Napola, engleski.- Kao obično - potvrdi konobar, stavi papir na srebrni tanjur i odnese ga u kuhinju.Za deset minuta donese ga natrag, vrućeg i garniranog s povrćem. Uzeh prvi zalogaj i ispljunuh ga.- To je zagorjelo - povikah. - Uopće se ne može jesti. Skočismo na noge i pohitasmo van.U duhu nam se prikaza dobri, stari Bulevar Rotschild u Tel Avivu, sa stotinama malih kupova smeća koji veselo blistaju na sjaju sredozemnog sunca.-90-TOUR D'OBELISQUE

U Pariz smo stigli rano poslije podne. Sve je išlo po planu, vrijeme je bilo lijepo, put ugodan, a u hotelu "St. Paul", 15 rue St. Honore, čekala nas je soba. Usto smo još u vlaku susreli starog prijatelja koji privremeno živi u Parizu. On nas je opskrbio s nekoliko dobrih savjeta:- Svakako unajmite neki mali taksi - savjetovao nam je. - Kad sjednete, taksistu recite naziv i adresu vašeg hotela, i sve dok ne izađete iz auta, nemojte više progovoriti ni riječi. Pariški taksisti nanjuše stranca na sto metara, i to uz vjetar. A vi znate kakve to posljedice može imati po vašu novčarku.- Rekla nam je to i Lipschitzova - potvrdismo i odmah počesmo s nekoliko kratkih jezičnih vježbi.Najbolja supruga na svijetu dobila je zadatak da kaže adresu, jer kao čistokrvna Sabra perfektno izgovara gutu-ralno "r". Ona je marljivo uvježbavala bitnu rečenicu:- Quinze rue St. Honore, hotel "St. Paul"... Quinze rue St. Honore...Prijatelj nam je dalje savjetovao da prilikom izgovaranja adrese, kao i pri ostalim raznim pregovorima, valja u ustima opušteno držati cigaretu, što ne samo da se doima tipično francuski već se time prikriva nesavršen izgovor. Kad je vlak već ulazio na kolodvor, on zaključi:- Vaš je hotel blizu Place de la Concorde, samo nekoliko minuta od kolodvora. Vožnja ne bi smjela biti skuplja od tri nova franka.1 Sabra je Židov rođen u Izraelu.-91EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDEUskoro nađosmo jedan mali taksi. Dok smo mi pod budnim šoferovim okom trpali kofere u prtljažnik, naš se prijatelj upustio u brzopoteznu

francusku konverzaciju, koju bismo mi sami povremeno prekidali djelićem našeg bogatog rječnika, kao primjerice jednim "oui" ili "non", ili pak nijemim slijeganjem ramena.Zatim, je počelo. Nakon što smo još jednom mahnuli našem prijatelju, moja žena je zatakla cigaretu u kut usana, uključila na maksimum svoj urođeni guturalni "r" i rekla:- Quinze rue St. Honore, hotel "St. Paul".Priznajem, bili smo izvanredno uzbuđeni. Vozač nije ništa opazio. Poslovno ravnodušno upalio je i krenuo. Sve je bilo u najboljem redu. Zavalili smo se u sjedalima, tijesno pripili jedno uz drugo kao ljubavni par, kako vozaču naša šutnja ne bi bila napadna. Nakon nekoliko minuta prošli smo kraj Obeliska na Place de la Concorde. Moja žena dohvati francuske novine, koje sam ja napadno držao u ruci, i na-črčka olovkom za obrve na rubu:- Uskoro ćemo biti u hotelu. Ovaj glupan od šofera drži nas za Francuze.Ipak, nepoznati su putovi Božji, zaista nepoznati! Nekoliko trenutaka zatim moja žena otvori torbicu, uplašeno pogleda u nju i problijedi:- Oj! - poviče glasnim, čistim hebrejskim. - Zaboga, gdje su naši pasoši?Brzo joj začepih usta (pasoši su, kao i uvijek, bili u mojem desnom džepu), i pokušah u retrovizoru uvrebati vozačevo lice. Uzalud. Međutim, barem se nije okrenuo. Učinilo mi se da je samo nekoliko puta trznuo ušima. Inače se ništa nije dogodilo. Jedino je naglo okrenuo volan i dao gas.

Obuzeo nas je nemir. Sad je bilo jasno: prestrašeni uzvik moje supruge otkrio je da smo stranci. Trebalo je sada progovoriti, inače smo izgubljeni. U napetoj tišini ubacih svoj najbolji francuski, tako da je i vozač mogao čuti:-92-TOUR D'OBELISQUE- Comment allez vous? La plume de ma tante est plus belle que le jardin mon oncle. Garcon, je voudrais manger. L'addition, s'il vous plait.1Još dok sam to izgovarao, ugledao sam u retrovizoru kako me vozač promatra. Ravno u mene gledalo je jedno veliko, sivo, čelično, nemilosrdno oko. Počeo sam drhtati i osjetio kako me oblijeva znoj. U tom trenutku najbolja supruga na svijetu baci se nagonski na mene i poče me ljubiti a la Parisienne, onako kako to samo Francuskinje čine u javnosti...Na kraju poljupca taksimetar je pokazivao 5,60 franaka. Vozač nas je, dakle, prozreo. Zna da nismo Francuzi. On, Jean-Pierre, to zna. Dokaz tome je i način kako sada vozi. Uvijek novi zavoji ulijevo neprekidno nas iznova bacaju u desni kut sjedala. Tek što prijedosmo Seinu, kadli opet jedan oštar zaokret ulijevo, pa opet preko Seine.Prešli smo je nekoliko puta. Zatim smo prošli nekim dugim tunelom, pa onda pokraj nekog obeliska. Nisam se mogao suzdržati a da zlobno ne primijetim:- Ti Francuzi vječito s tim svojim stupovima - prišapnuo sam ženi.- To je onaj Obelisk otprije - muklo odvrati ona. Taksimetar je pokazivao 9 franaka, točno tri puta više od

svote koju je bio predvidio naš prijatelj.Čitatelja možda zanima zašto nismo ništa poduzeli da zaustavimo kola koja su jurila uokolo kao pomahnitali satelit u svemiru? Za to postoji više objašnjenja. Prvo, oboje smo po naravi pomalo plašljivi. Drugo, oboje govorimo vrlo loše francuski. I treće: što smo trebali poduzeti? Uzeti drugi taksi?Na kraju krajeva, Jean-Pierre nas je do sada provozao već dobrim dijelom Francuske, poznavali smo njegov način vožnje, njegove osobine i slabosti - zašto da se upuštamo u1 Kako ste? Pero moje tetke ljepše je od vrta mog strica. Konobaru, želio bih jesti. Račun, molim!-93-EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDEeksperimente s novim šoferom? Ipak, nismo još posve digli ruke. Moja je žena nanovo pokušala akciju a la Parisienne, ali ja nikako nisam bio u stanju odigrati pravog partnera. Morali smo štedjeti snage i boriti se dalje uz što manje gubitke. Jean-Pierre, o tom više nije bilo sumnje, vozio nas je u krugu. U pravilnim razmacima od po šest minuta prošli bismo kraj Obeliska, dakle točno 10 puta na sat. Čak ako pretpostavimo manju kvotu zbog zastoja u "špici", preostaje još uvijek 240 kruženja dnevno oko Obeliska, što iznosi 1680 tjedno.Kad je taksimetar dospio do 17 franaka, vozač je otvorio pretinac i izvukao prvi obrok, koji se sastojao od sendviča, malih kiselih krastavaca i voća. U kratkoj raspravi na hebrejskom o našoj situaciji, ustanovili smo da su naše zalihe hrane svedene na dvije jabuke, naranču,

suhu žemlju i nešto gume za žvakanje. Budemo li vrlo ekonomični, mogli bismo možda izdržati do sutra navečer. Dulje nikako!Najednom se ojađeno lice moje žene ozari:- Benzin! - klikne ona. - On će trebati benzina! Jednom ga mora uzeti, i mi ćemo biti spašeni!Nagnuo sam se naprijed kako bih pogledao kontrolnu ploču. Tank se još nije ni dopola ispraznio. A taksimetar je pokazivao 20,50.Odlučili smo da za svaki slučaj, nakon što padne mrak, spavamo naizmjence svako po jedan sat, kako Jean-Pierre ne bi možda potajno uzeo benzina.Pet-šest puta pokušali smo ga udobrovoljiti time što bismo, ugledavši Obelisk, izustili oduševljeno: "Oh". Jean-Pierre nije reagirao. Široka, snažna leđa bijahu mu nepomična čak i kad bi najoštrije skretao ulijevo.Taksimetar je pokazivao 30 franaka. Uzeh rašpicu i ure-zah u plastičnu oblogu auta sljedeće:"U ovom su taksiju umrli od gladi u kolovozu 1963. Eph-raim Kishon i žena mu."-94-TOUR D'OBELISQUEI tada, kad smo već izgubili svaku nadu, kola se zaus-taviše, ne znam ni kako ni zašto. Možda se Jean-Pierre već izmorio, možda su se u njemu pobudila neka ljudska čuvstva, možda je pomislio na ženu i dijete - u svakom slučaju, odjednom, nakon što smo prošli Obelisk na Place de la Concorde, nije više zaokrenuo ulijevo, već je nastavio ravno još stotinjak metara i zaustavio se pred hotelom "St. Paul".

- Quarantcjuatre - reče.Mislio je na franke, 44 franka, s napojnicom 48. Još uvijek manje od 50.-95-ČIŠĆENJE NAOČALAPovezao sam se autobusom na Monmartre, iskrcao se i blaženo prepustio šarolikoj struji umjetničkog svijeta. Drugim riječima, sjeo sam u kavanu, naručio vermut i promatrao opći metež oko sebe. I to kakav metež! Za pokrajnjim stolom upravo je neka mala blajhana plavuša jecala na ramenu nekog bradatog cvikeraša, nešto podalje seks-bomba u pood-makloj dobi pričala je nezainteresiranom slušateljstvu o svojoj propaloj mladosti. Pokraj njih držao je neki neobrijanko u dolčevitki prazni tranzistor na uhu i divlje gledao oko sebe. Ovdje su šestorica dugokosih mladića raspravljala o nekoj vlastitoj zamisli križanca između neodadaizma i Kafke, ondje se dvije napomične, nalarfane ženske spodobe u nijemom zagrljaju pripremale na iduće udarce sudbine. Neka polugola, prekrasna prodavačica sjela je pokraj afričkog mornara, izvukla knjigu i počela čitati. U jednom je kutu sjetni student pokušavao gutanjem žlice počiniti samoubojstvo, ali je na vrijeme doletio konobar, odgovoran za brojno stanje posuđa. Dvije glumice nisu više mogle izdržati vrućinu i počele se svlačiti, pa je konobar odmah pozvao policajca kako bi i ovaj mogao uživati u prizoru. Neki je kipar, koji zacijelo pati od elefantijaze, uspio s pomoću minijaturne flaute proizvesti zvuk elektronske glazbe, jedna poznata pjesnikinja vodila je ženku buldoga od stola do stola i skupljala milodare za navodni jučerašnji kujin okot, sjedokosi harmonikaš sentimentalnim je melodijama pratio zagrljaje

ljubavnog para, cigarete i šibice letjele su zrakom, žamor i smijeh probijali se kroz slojeve dima i alkohola. Usred te orgije uzajamne pri--96-ČIŠĆENJE NAOČALApadnosti i životne radosti, samo je jedan jedini čovjek osamljen sjedio za stolom, a to sam bio ja.Još se nikada u životu nisam osjećao tako osamljen, tako zaboravljen, napušten i izgubljen. Da po vrućini (kakva je toga dana vladala) nisam običavao nositi sportsku košulju preko hlača - nikada ne bih uspostavio dodir sa svojom okolinom.Nije to bio, da odmah primijetim, nimalo zabavan susret.Odjednom sam, naime, jasno osjetio kako se lijevi donji kraj moje košulje - koja je, kako rekoh, visila preko hlača -odmiče od mene. Oprezno se okrenuh i - stvarno: moj susjed s drugog stola slijeva dočepao se moje košulje i njome brisao naočale, velika debela stakla u crnom rožnatom okviru. Nisam toga gospodina nikad u životu sreo. A sada tu sjedi i mojom košuljom čisti naočale.Jednu minutu otprilike vladao je muk isprekidan samo šumom trljanja u ritmu. Tada sam skočio.- Gospodine! - rekoh. - Što vam pada na pamet?- Pa zar ne vidite? - glasno je odgovorio. - I što buljite tako blesavo?- Možda biste svoje naočale mogli brisati i vlastitom košuljom?- Moja vlastita košulja je u mojim vlastitim hlačama. To vidite i sami...

On podiže naočale prema svjetlu kako bi ustanovio jesu li već dovoljno očišćene. Očigledno nisu bile. Kad sam opazio da namjerava nastaviti čišćenje, htio sam mu uskratiti svoju košulju, ali lijepo sam se proveo!- Sto je? - povikao je. - Izvolite mi dopustiti da očistim naočale!- Ali ne mojom košuljom!- Zašto da ne?- Primjerice zato što vas ne poznajem.- Bosco. - Susjed lagano klimne glavom i predstavi se.-97-EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDESad, kad smo se osobno upoznali, bilo je već mnogo teže uskratiti mu košulju.- Da, ali... - promucao sam. - To je posve nova, čista košulja...Moram priznati da nisam upotrijebio bogzna kako čvrst dokaz, ali mi ništa bolje nije palo na pamet. To što su s pokrajnjih stolova bili u mene uprti neprijateljski pogledi, nije mi nimalo olakšavalo položaj. Bosco, koji je odmah spoznao da je taktički u prednosti, rukom je držao rub moje košulje, spreman na akciju.- Da košulja nije čista, ne bih ni brisao njome naočale. To su vrlo skupa i osjetljiva stakla. Da znate!- Onda je barem nemojte vući - opomenuti ga slabašnim glasom dok je on nastavljao čistiti.- Tko vuče? - zapita Bosco ljutito i izvadi iz džepa svoje košulje druge naočale, s tamnozelenim staklima.- Ne! - rekoh odlučno. - Ni slučajno sunčane naočale.

- Dosađujete mi - odvrati Bosco. - Smirite se napokon! Sad mi je cijela stvar ipak već postala preglupa. Na krajukrajeva, ja sam turist, stranac, podižem im turistički promet, zapravo sam čak i gost u njihovoj zemlji. Bosca jedva da poznajem, a svakako ga ne poznajem dovoljno da bih mu mogao dopustiti da o moju košulju očisti cijelu svoju zalihu naočala. Ali javno mnijenje je, naravno, na njegovoj strani, i to nedvojbeno pokazuju lica onih što sjede naokolo."Ti bijedni autsajderu", govore njihovi pogledi. "Ti uljezu! Ti egoisto! Ti naduti, nesocijalni uobraženko! Misliš li da je tvoja košulja nešto najvrednije na svijetu? Budi sretan što je jedanput poslužila nečemu korisnom. Uopće nemaš osjećaja zajedničke pripadnosti, nikakva osjećaja za kolektivnu odgovornost, za solidarnost. Ne zaslužuješ da tu sjediš, ti dolutala dronjava ništarijo!"Kad mi je prevršilo, skupio sam svu snagu i izustio:- Dosta! Ne dam više!- A zašto?-98-ČIŠĆENJE NAOČALA- Na to vam nisam dužan odgovoriti. Ili bih možda trebao svima dopustiti da brišu naočale o moju košulju?- Svima? Zašto svima? - dobacivali su mi sa svih strana gnjevne povike. - Tko je osim Bosca čistio naočale? Kome drugome treba vaša glupa košulja? Zašto govorite o "svima" kad je samo Bosco...Ostalo više nisam čuo. Bio sam već na vratima. Tu sam zastao, okrenuo se i izazovno polako ugurao košulju u hlače.

■99-VIVE L'EMPEREUR!Jednom me Francuz povezao kući, privatno. Mene. Francuz. Privatno. U svoj stan. U svoj dom. Stranci koji već više od dvadeset godina žive u Francuskoj, uvjeravali su me da u slavnoj povijesti te zemlje nema presedana za ovakav poziv. Još nikad stranac nije prešao praga Francuzova stana, osim ako je trebalo da mu opere prozore. A ovdje bih htio posebno napomenuti da moj domaćin nikako nije bio pijan kad me pozvao, već se doimao kao potpuno uravnotežen čovjek koji posve vlada zdravim razumom. Očigledno se radilo o jedinstvenoj prirodnoj pojavi.U stvari, upoznao sam ga na međunarodnom kazališnom festivalu, a to pomalo umanjuje značaj cijele stvari. Za nastupa nekog izraelskog ansambla sjedio sam uz postarijeg čovjeka, koji je neprestance htio znati što se to, do vraga, zapravo događa na pozornici. Objasnio sam mu da gleda život u jednom tzv. kibucu, poljoprivrednoj zadruzi gdje ljudi rade dobrovoljno s jednom rukom na plugu, s drugom na pušci i s trećom na Bibliji. Moj mi je novi prijatelj, Mon-sieur Rapue, tada objasnio da se i on, ili točnije rečeno njegov djed, borio protiv Prusa. Zatim smo u razgovoru prešli na Kineze, pa na rulet i sudnji dan. Možda upravo ova posljednja tema bijaše uzrok što se Monsieur Rapue odrekao tradicionalne suzdržanosti i pozvao me u svoj dom.- Dođite u petak navečer poslije večere - rekao je. - Doći će još neki ljudi.- Merci - odgovorio sam. - Dakle, doći ću u petak navečer poslije večere.-100-

VIVE L'EMPEREUR!- Pođite metroom s postaje Bonaparte do Napoleonova obeliska. Prijeđite trg Grande Armee u smjeru Slavoluka pobjede. Na križanju Avenije 7. studenog i Ulice 28. svibnja naći ćete kuću "Marengo". Prepoznat ćete je po mramornoj ploči lijevo od ulaza, na kojoj piše kad je položen kamen temeljac. Dogodilo se to točno 104 godine nakon što je Napoleon na mostu Marengo pregazio talijansku vojsku. Do viđenja u petak navečer poslije večere!U petak navečer obilato sam večerao i uputio se u opisanom smjeru. Obelisk što su ga podigli kao sjećanje na Na-poleonovu pobjedu kod Friedlanda, našao sam bez po muke, ali na mjestu gdje je trebalo da bude Trg Grande Armee, bio je Muzej keramike, smješten u zgradi nekadašnje kadetske škole. Nakon nešto uzaludna lutanja, zatražio sam pomoć prometnika. On me poučio da obelisk koji tražim nije Fried-landov obelisk već Obelisk u slavu pobjede u Egiptu, između Ulice 11. siječnja i Ulice 12. siječnja. Usput me zapitao odakle sam. Rekoh mu da sam iz Izraela, nakon čega mu oči zab-listaše. Napoleon je, kao što je poznato - objasnio mi je - prije no što je pokorio Egipat, osvojio Accru i Jaffu. Klimnuo sam potvrdno glavom, premda u tvrđavi Accri nikad nisu doznali da ih je Napoleon osvojio.Za nešto manje od pola sata našao sam se pred kućom "Marengo", a za sljedećih četvrt sata pred stanom Monsieura Rapuea. Tamo se već bilo okupilo malo ali otmjeno društvo.

Svi su govorili tečno francuski, jezik u koji sam beznadno zaljubljen. Nakon nekog vremena prešlo se u razgovoru na Bliski istok. Svi su se složili da je Izrael strateški značajan.- Još od vremena kada je Car, prije no što će pokoriti Egipat, osvojio Accru i Jaffu... - započe jedan od gostiju i zadubi se u potanko opisivanje taktičkih manevara genijalnog Korzikanca u sjeni Piramida. Govornikovu je maštu posebno raspalila slika velikog vojskovođe kako na bijelcu osamljen jaše uz brijeg, dok zrake izlazećeg pustinjskog sunca zlatnim sjajem obasjavaju njegov lik. To bi bila, govorio je zaneseno,- 101 -EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDEveličanstvena umjetnička slika. (Dvije takve u ulju visile su na zidu.)Ja sam se pak, kao posjetitelj na kraće vrijeme, ponesen više praktičkim probicima, raspitivao koje bih sve znamenitosti morao razgledati za svoga boravka. Naveli su mi sljedeće:Napoleonov grob, Slavoluk pobjede, razne ratne muzeje, posebno one u kojima su predstavljene bitke kod Jene, Aus-terlitza i VVagrama, ali i sve ostale. Razne dvorce u kojima je Car najradije boravio, posebno onaj u Malmaisonu, pa u Saint Germainu, u...U glavi mi se zavrtjelo. Napoleon, dakako, s pravom nosi gordi nadimak "orao", ali mene zanimaju i vrapci. Možda sam mu samo zavidan što je osvojio svijet, a ja nisam? Uostalom, ako malo pobliže pogledamo, nije prošlo mnogo vremena što je on osvojio svijet. Naš profesor povijesti u gimnaziji odgovorio je jednom, kad ga je netko bezobrazno upitao zašto je Napoleon uopće osvajao Egipat, da je general htio prenijeti Piramide

u Francusku. A zna se da se morao zadovoljiti obeliscima iz domaće radinosti.Dok su mi tako glavom promicale ove heretičke misli, ostali je dio društva stigao do bitke kod VVagrama, gdje je Car smlatio združenu rusku, prusku i austrijsku vojsku, prije no što će otpočeti svoj poznati zimski pohod i osvojiti Moskvu.- Nikad ni jedan vojskovođa osim Napoleona nije osvojio Moskvu - primijetio je vrlo odlučno neki sportski novinar.- A nakon toga? - zapitao sam.- Sto nakon toga? , i<j- Mislim: nakon toga? • , \-'-:,\'- Pa, nakon toga... Ostalo je povijest.Naš domaćin ispi gutljaj konjaka Napoleon i reče promuklo, s primjetnom mržnjom u glasu:- Nakon toga vratila se banda reakcionarnih careva i kraljeva kako bi zadavili genija revolucije.■102-VIVE L'EMPEREUR!Usudio sam se šaptom usprotiviti:- Ali, zar i Napoleon nije bio car? I kralj Italije?- Tako je! - glasio je zajedljiv odgovor. - Upravo to ti snobovi nisu mogli podnijeti...- Ja Englezima sve opraštam - oglasio se drugi, milujući usput Napoleonovu bistu na kaminu. - Napokon, oni nisu Evropljani. Ali da je

onaj sadist od guvernera Sv. Helene oslovio Cara sa "Sir"... to im ne mogu oprostiti.Kako bih skrenuo razgovor, ponudio sam neke oko sebe cigaretama. Oni mi indignirano okrenuše leđa. Tek sam tada opazio svoju pogrešku: bile su to cigarete Nelson, i portret legendarnog admirala uočljivo je blistao na kutiji. Doimao se tako zadovoljno kao da je netom uništio francusku flotu. Ispalo je vrlo nezgodno. Čak ni to što sam zbunjeno promrmljao kako mi je tu neprobavljivu, običnu travurinu vjerojatno netko podmetnuo u džep, nije moglo probiti bedem ledene odbojnosti što me okružila. Oprostio sam se a da me nitko nije pokušao zaustaviti.Iz puke pristojnosti - valjda stoga da mi odlazak učini manje mučnim - zapitao me Monsieur Rapue za moju adresu u Londonu. Sav sretan što mi se ukazala prilika da malo uzvratim na bijes gostiju, istresem:- VVellington Circle, ugao Trafalgar Squarea. Hotel "Wa-terloo"... o, Bože mili...Nitko mi nije pružio ruku. Domaćin me šutke ispratio do vrata, neosjetljiv na sva moja uvjeravanja kako nije moja-krivnja što se svaka druga ulica u Londonu zove po nekoj bitki ili vojskovođi, a kad im ponestane imena kao što su VVellington ili VVaterloo, izmišljaju nova koja se na njih rimuju kao Kensington ili Bakerloo... Monsieur Rapue snažno zalupi vratima.Oteturao sam niza stube, prešao Ulicu Tilsit i uputio se prema najbližem slavoluku pobjede.-103-GARgON, UN ENTRECOTE!

Duboko u Bulonjskoj šumi, na križanju dvaju teško pristupačnih puteljaka, postoji mali neugledni restoran u koji uglavnom zalaze domaći gosti. Te je nedjelje sve vrvjelo od njih, a na ulazu je stajao red jesnih Francuza što su čekali da se isprazni koje mjesto. Između gusto poredanih stolova hitala su amo-tamo, znojeći se, dva konobara pognuta pod teretom posla, i tako nanovo potvrđivali staro pravilo da u francuskim restoranima ima ili previše ili premalo konobara, ali nikad onoliko koliko ih treba. Atmosfera je bila tako istinski autentična i toliko me obuzela svojim istinskim čarom, da sam s djetinjom lakomislenošću zaboravio na sve pouke Eule Lipschitz i sjeo za stol koji je kao nekim čudom stajao prazan usred lokala. Nemarno sam se svalio na slobodnu stolicu (bila je samo jedna), opustio napete udove i zadovoljno ustanovio da sam se u relativno kratkom vremenu već posve saživio s francuskim načinom života. Uzeo sam jelovnik, preletio ga iskusnim pogledom i odlučio se za en-trecote.- Gargon! - povikah svojim najboljim francuskim. - Un entrecotelKonobar promakne kraj mene s izrazom aristokratske ne-pristupačnosti na licu i sa sedam, poput tornja naslaganih tanjura na rukama, a da me nije ni pogledao. Pričekao sam da u povratku opet prođe kraj mog stola:- Gargon! Un entrecotel1 Konobar!... Kotlet!-104-GARCON, UN ENTRECOTE!

Ovaj put se aristokrat udostojio da me barem usput pogleda, ali to je bilo sve. Zbrisao sam ga s liste znanaca. Ionako mi je njegov kolega, onaj bujnih brkova, bio bliže očima.- Gargon! Un entrecotelKonobar kojeg sam nagovorio - a taj je osim brkova nosio još veći broj tanjura od svog prethodnika - nestao je bez riječi u svjetini. Sad sam već postao pomalo nemiran i pitao se nisam li upao baš u "špicu" prometa. Oko mene je veći dio pariškog stanovništva s užitkom i naglas rješavao problem nedjeljne ishrane. Zar da to meni jedinom ne bude dopu-šteno?Netom sam opazio da se približava aristokrat, skočio sam i zapriječio mu put.- Gargon! Un entrecotelJednostavno me pregazio. Prešao je preko mene kao da me ne vidi. Postao sam nevidljiv."Lipschitzova", prođe mi kroz glavu dok sam jedva usta-jao s poda. Zar mi nije Lipschitzova još u Izraelu govorila da turist za njih nije čovjek? Očigledno to treba shvatiti doslovce. Možda sam već mrtav a da to ni sam ne znam?...Želudac mi je krulio od gladi i to me vrati u stvarnost.Kad je brko ponovo prošao kraj mog stola, zgrabio sam ga za rep njegova fraka:- Gargon! Un entrecote!

- Odmah - odgovorio je, očajnički se pokušavajući izvući iz mog dvostrukog nelsona. Nisam ga puštao. Zapitao sam ga ono što sam već dugo smišljao:- Zašto mi ne date jesti?- To nije moj stol! - Obavijest je popratio s nekoliko snažnih udaraca nogom u moju potkoljenicu.Pustio sam ga. Ako to nije njegov stol, onda ga nemam pravo zadržavati.Okrenuh se s novim žarom aristokratu, pokušavajući privući njegovu pozornost glasno plješćući i zapriječivši mu put tijelom. Ponovo je prošao kroz mene.-105 -EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDETada je u meni proradio izumiteljski duh. Smislio sam zamku - premda dosta primitivnu. Kad se sljedeći put pokušao probiti kroz uski prolaz kraj mog stola, skočio sam, podmetnuo mu stolac iza leđa i munjevitim mu pokretom zapriječio put sprijeda. Uspravio sam se pred njim poput obeliska. Sad mi više nije mogao umaknuti.- Gargon! Un entrecote!Pokušao se strateški povući, ali je ustanovio da mu je moja barikada zapriječila odstupnicu.- Monsieur - reče i odmjeri me ubojitim pogledom. - To nije moj stol.Shvatio sam. Napokon sam shvatio. To je, dakle, razlog zašto je moj stol tako čudesno slobodan. To je ničiji stol na graničnom području između dviju velesila, napuštena pred-straža na rubu pustinje u kojoj noću zavijaju šakali i gdje u najboljem slučaju povremeno iskrsne kakav atomski fizičar. Nagonski sam pogledao pod stol ne bih li možda ugledao

kosture. I opet sam se sjetio Eule Lipschitz. Ja sam turist. Ja sam prognanik. Što će biti sa mnom? Iskonski me snažno obuzela ona, psiholozima tako dobro poznata predljudska potreba da nekome pripadam.- Tvoj sam, dušom i tijelom - šaptao sam u uho aristokratu, koji je slučajno zastao kraj mene da se ispuše. - Pripadam tebi, kročim pod tvojom zastavom, ja...- Ostavite me na miru ili ću pozvati policiju - siktao je aristokrat i nestao u smjeru zapada.Počeo sam plakati. Ne postoji ništa teže od osamljenosti.- Efraime - rekoh samome sebi - moraš nešto poduzeti. Moraš postići da te konobar prizna defacto, inače ćeš prestati postojati.Posljednjim snagama skočio sam na noge i mahnuo brko-nji, koji je promicao s pošiljkom peradi opojna mirisa.- Gargon! L'addition! ..1 Gospodine!2 Račun!-106-GARCON, UN ENTRECOTE!Brkonja mi dobaci pogled po kojem mi je postalo jasno da mu nije ni nakraj pameti da se uhvati na tako otrcani trik, pa nastavi dalje."Kad bih sad," pomislio je mali fašist u meni dok sam s mržnjom pratio pogledom brkonju, "kad bih sad imao u džepu plastičnu bombu, svršio bih s njim!"

Toga trenutka nastupio je nepredviđen obrat: na kuhinjskim vratima ustobočio se zdepast ćelav čovjek i pogledom vojskovođe samosvjesno prelazi preko bojišta. Gazda!Jurnuh prema njemu i gorko se požalih na način kako njegovi konobari postupaju sa mnom.- To je vrlo vjerojatno - odvrati on ravnodušno.- Ali što da učinim? Gazda slegne ramenima.- U pregovorima sam s još jednim, trećim konobarom. Navodno će doći krajem tjedna... Možda bi on...- Ali što da činim do tada?- Hm. Imate li možda među gostima nekog poznatog tko bi mogao naručiti i za vas?- Nekog poznatog? Ja? Ovdje, usred prašume? - zatresao sam glavom.Sef učini to isto i uzmakne u kuhinju, dok sam ja - mlako i neodlučno, kao tipičan pripadnik buržoazije koja propada - opet zauzeo svoj beznadni položaj na ničijoj zemlji.Glad me tjerala u očaj. Moram, dakle, prijeći granicu, uz bilo koju cijenu.Sitnim, pažljivo proračunatim trzajima, i dalje sjedeći, po-čeh napadno pomicati stol s ničije zemlje. Pedalj po pedalj, polako ali nezadrživo, probijao sam se prema brkonjinu teritoriju, koristeći svaki usputni zaklon.- Još malo - bodrio sam sama sebe - još malo i opet ću biti među ljudima... spas je blizu...

Ništa od svega. Uhvatila me granična policija i sada me bez sumnje očekuje sudbina kao i svakog stranog uljeza.- 107 -EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDE- Odmah da ste vratili stol na mjesto! - zapovjedi mi brkonja.Ono što me tog trenutka obuzelo, ne može se objasniti razumom. Takvo što je duboko ukorijenjeno u praiskonskim nagonima. Potmulo kriknuvši, bacio sam se na konobara, oteo mu s najgornjeg tanjura polovicu patke i odmah napunio usta. Ludo mi je prijala. Ispružio sam ruku da dohvatim krumpir s peršinom - ali dotle je konobar, pribravši se od čuda, počeo uzmicati.- Monsieurl - mucao je. - Monsieurl Što to radite!...- Jedem - spremno mu odvratih. - Čudi vas, je li?Sve su oči bile uperene u mene. Cijeli je restoran bez daha pratio ovaj zaista malo neobičan prizor.Na žalost, aristokrat je dohrlio brkonji u pomoć, pa im se čak i gazda udostojio pridružiti.Udruženim snagama uspjelo im je oteti mi iz ruku ostatak patke. Onda su me, praćeni poklicima gledatelja, podigli uvis i iznijeli do vrata. Usput sam odlučio da im uskratim napojnicu.- Gladan sam! - urlao sam. - Gladan sam! Hoću jesti!- Čekajte dok ne budete posluženi! - reče brkonja.- Ovdje vas nitko ne šljivi! -doda aristokrat.Od te se dvojice ništa nije moglo očekivati. Rekao sam gazdi:- Slušajte - preklinjao sam ga. - Uzmite me za konobara! Bilo je prekasno. U širokom luku poletio sam kroz vrata.

Nakon što sam potrbuške aterirao, poskočih na noge i osvr-nuh se oko sebe.Gazda je još bio tu i gledao me gotovo sažaljivo.- Monsieur, pođite u bilo koji restoran na Champs Elvsee. To je pravo mjesto za turiste...-108-BAKINA TOČKAVećina turista ima posve krivu predodžbu o blještavoj metropoli na Seini. Oni poistovjećuju "Pariz" s ljubavlju i porokom, s uskim pokrajnjim ulicama razgranatim poput paukove mreže, gdje u zagušljivim polumračnim noćnim lokalima šampanjac teče potocima i gdje uz glazbu raz-golićene plesačice cijelu noć nude erotiku.No, postoji i drugi Pariz!Taj drugi Pariz nije možda toliko zagušljiv i toliko skučen, ali onaj tko se potrudi da ga otkrije, bit će bogato nagrađen. U tom drugom Parizu - onom pravom, vječnom - ulični prodavači ne prodaju šapćući "umjetničke aktove", tu nema vabitelja koji mame naivnog stranca u polumračne noćne lokale, nema oblaka dima i šampanjskih para, pa ni jeftina striptiza. Ne! Ni govora! Tu, u tom drugom Parizu, veličanstveni su hramovi umjetnosti s otmjeno uređenim gledalištima, u kojima turist sjedi u udobnim ukusnim naslonjačima, gdje obnažene plesačice uz pratnju lude jazz-glazbe po cijelu noć izvode erotske plesove.To je onaj drugi Pariz o kojem želim govoriti.Dogodilo se čudo: dobili smo dvije karte za već godinama unaprijed rasprodanu mamutsku muzičku reviju, o kojoj se u cijelom svijetu

naveliko pričalo. Neki turist iz Latinske Amerike morao je u zadnji trenutak vratiti karte, koje je bio kupio još potkraj prošle godine, i otputovati kući jer je previdio da datum predstave pada upravo u vrijeme mjesečnih štrajkova u njegovoj zemlji. Tako se dogodilo da smo moja žena i ja sjedili u prvom redu, doslovce pred nogama odabra--109-EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDEnih ljepotica, s najboljim mogućim pogledom na potankosti koreografije i bogatu dekoraciju (kostima nije bilo). Djevojke su predstavljale žive slike povijesnih ličnosti iz opće povijesti čovječanstva, pa tako i iz povijesti našeg naroda, na primjer Juditu i Holoferna, Josipa i njegovu braću, Putifarku i Sa-lomin ples s velima. To nam je laskalo i ispunjalo nas samopouzdanjem. Nisu nas smetali čak ni povici iza nas, poput onog: "Sjednite". Nismo ni slutili da je povijest Izraela tako blistava.Tada se spustila baka...Dolebdjela je s nadstroplja slavnog Music Halla u zlatnom kavezu, posebno sagrađenom u tu svrhu, a cijeli je ansambl - slikovito okupljen, neki na koljenima, neki na vršcima prstiju - pružao prema njoj ruke i uz svečani crescendo ponavljao refren: "Evo je, stiže, najljepša na svijetu". Na sebi je imala crne mrežaste čarape, krzno pantere tijesno pripito uz tijelo, na glavi krunu plave kose, duge umjetne trepavice, blještave zube. Izrez nad njenim grudima odavao je sav čar njenih 70 godina. (Najbolja se supruga na svijetu kladila, premda doduše šapćući, da joj je čak 71).Da se razumijemo: pojam "baka" za mene je svetinja. Po mojem mišljenju, baka ima izvanredno važnu zadaću u krilu obitelji, kao baka-servis za

djecu, ili po tome što pamti stare, vrijedne kuharske recepte koji bi bez nje nestali. Ukratko, bake mogu računati na moju ljubav i štovanje. Možda je i to razlog zašto tako osjetljivo reagiram kad najednom na pozornicu dolebdi baka, te se pod blještavim svjetlima reflektora izlaže zblenutoj gomili. Usto, ova izuzetna baka nije bila tek neka točka u programu, već zvijezda revije, božanska primadona, neusporedivo svestrana umjetnica, nacionalna svetinja. I zaista, s glasom je još prilično išlo, ali je bakica pošto-poto htjela pokazati i svoje plesačke sposobnosti. Više nikog nije puštala preda se, divlje je skakutala naokolo, stajala na glavi, premetala se preko glave, pričala dvosmislene viceve i uopće se vladala onako kako se bake ne bi smjele vladati.-110-BAKINA TOČKAVjerojatno je, pomišljao sam, direktorova supruga ili ima izvrsne veze u sindikatu zabavljača?Ubrzo sam shvatio da ona taj svoj povlašteni položaj zahvaljuje nečem posve drugom: naime, svojoj vještini u "kontaktu s publikom". U tome joj nitko nije bio ravan. To bijaše njeno područje: način kako uzima mikrofon u ruku... kako silazi u gledalište... promiče među redovima... zaustavlja se kod nekog stranog turista i razmjenjuje s njim nekoliko riječi na njegovu materinjem jeziku... kako se u prolazu s nekim našali ili nešto letimice ponudi... kako čovjeka koji mirno sjedi ljubi u čelo... sve to bijaše izuzetno.Te kobne večeri pokupila je trojicu muškaraca koji su joj trebali poslužiti na sceni, i to dugajliju Amerikanca, oniskog Španjolca i

podebelog Talijana. Nakon što je svladala njihov otpor i dovukla ih na pozornicu, gdje su ih djevojke dočekale smijuljeći se, podbočila se stavivši ruke na krzno od pantere, prešla pogledom po dvorani i objavila:- Trebam još jednog!Ne da se hvalim, ali mogu reći da sam se više puta našao u životnoj opasnosti. Pobjegao sam iz nekoliko logora, borio se u ratu i jednom čak sudjelovao na mirovnom kongresu Lige za razumijevanje među narodima. Ali još me nikada nije obuzela takva panika kao u trenutku kad se baka uputila prema mom sjedalu u prvom redu. Bilo je strašno. Crvenio sam i blijedio. Zgrčio sam se i očajnički tražio zaklon. Pred očima mi sijevnuše najbolnija sjećanja iz mog tužnog djetinjstva.- Krasno! - prosikta kraj mene zmija kojom sam se oženio. - Dolazi po tebe!Sljedećeg trenutka bakica je već stajala preda mnom. Za-vapio sam prema nebu, ali ona se već bila nadvila nada me i iz crvenog procjepa na njenoj groznoj maski dopre pitanje:- Odakle si, mali moj?Zavukao sam se pod sjedalo i zanijemio. Na kraju krajeva, gdje piše da ja moram razumjeti pitanja na francuskom?- 111 -EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDE- On je iz Izraela - odgovori namjesto mene glasno i jasno zmija kraj mene, dok su pogledi tisučuoke nemani od publike bili sa svih strana uprti u mene.Bakica zanjiha bokovima.

- Izrael - ponovi s užitkom. - O-la-la! Šalom Obavila me svojim kracima.U tom sam trenutku shvatio zašto mi danas proživljavamo vjerski preporod. Čovjek je osamljen. Osamljen je i okružen neprijateljima, prepušten samome sebi. Potrebno mu je neko više biće u koje može vjerovati, u koga će naći zaštitu pred nedaćama sudbine. Ali ja sam im sad bio prepušten na milost i nemilost.Bakica pruži svoju staračku ruku išaranu plavim žilama prema zmiji i zapita:- To je gospođa?Ja sam ustrajno šutio, ali zmija prijazno potvrdi glavom. Zatim je bakica htjela znati da li je gospođa ljubomorna.- Okani se gluposti i pođi kući - šapnuo sam na hebrejskom bakici u uho. - Čekaju te napuštena unučad. Gladni su kruha. Pusti me na miru i idi...Grčevito sam pokušavao izbjeći njena kliješta. Time sam jedino dolio vodu na njen klopotavi mlin. Uz gromoglasni pljesak cijele dvorane pritisla me uz sjedalo i svalila mi se s nepatvorenim francuskim šikom u krilo. Ne bih želio potanko opisivati taj događaj. Dovoljno je reći dami je baka, unatoč mojem snažnom otporu, pritisla glavu na svoj dekolte i zapitala hrapavim glasom:- Vidiš li dobro, mali moj?- Vidim grozotu! - procijedih na jedvite jade, boreći se protiv napada kašlja što su ga izazivali oblaci njena pudera.- Skinite mi se s koljena ili ću zvati u pomoć...1 Zdravo, nazdravlje, čestitam, na sreću!-112-

BAKINA TOČKA-Ah, cherU - ustane baka dok su joj pucketale kosti, poljubi me u nos i htjede me odvući na pozornicu. Pri tom se pokazala začudno mišićava. Ustanovio sam to po tome što mi je stisak kojim sam se čvrsto držao naslona stolice, sve više popuštao - Mon choux2 - cerekala se, a orkestar je na njen znak zasvirao živahni can-can, našto mi najbolja supruga na svijetu za leđima licemjerno došapne:- Sve ćeš pokvariti! Ne misli ona ništa loše! Svi sudjeluju u igri. Samo ti nećeš!U međuvremenu je bakica znalačkim pokretima oslobodila moje prste od naslona, jedan po jedan. Gledatelji su klicali. Ali ja se još nisam predavao. Otkrio sam pod sjedalom željeznu prečku i čvrsto se zakvačio nogama.- Nestani, stara vještico! - dahtao sam. - Mrzim te.- Mon amour - žuborila je bakica, uspravila me brzim spretnim pokretom i oteglila na pozornicu. Dalje se prisjećam samo maglovito. Po pričanju supruge, stajao sam pokraj ostalih bakičinih žrtava, posve ošamućen, razjapljenih usta i klateći rukama, dopustio sam da mi jedna gerla stavi na glavu papirnatu kapu na kojoj su se njihale crvene peruške, te dok je bakica pljeskala u ritmu, plesao ča-ča-ča.Kad sam se vratio na svoje mjesto, najbolja supruga na svijetu dočekala me neprijateljski:- Stidim te se - reče. - Kako možeš praviti od sebe takvu budalu?

Poslije nekoliko dana polako sam već ustajao iz kreveta i pomalo šetao. Slučajno sam sreo znanca iz Izraela, stručnjaka za narodne plesove. U razgovoru mu spomenuh i bakicu.- Ha, poznajem ja nju - zasmijuljio se. - Već desetljećima izvodi uvijek isti trik. Iz gledališta izvuče na pozornicu ne-1 Dragi!2 Milo moje!3 Ljubavi moja!-113EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDEkoliko "turista" i pusti ih da plešu. Publika, naravno, nema pojma da su to njeni plaćeni suradnici.- Tko? - zapitah. - Tko je plaćen?- Ti navodni turisti. Oni su za to posebno angažirani. Rijetko se događa da se neki pravi posjetitelj dade navući na takvu budalaštinu. Zašto pitaš? Nemoj mi samo još reći da je tebe obrlatila.- Mene? - nasmijali se samouvjereno i glatko odbih takvu objedu. - Jesi li poludio?iDRVENI KONJIĆBez lažne skromnosti: Židovi su od pamtivijeka bili pravi majstori u umijeću da sami sebi što više zakompliciraju život. I ovdje u Izraelu postigli smo na tom području značajne rezultate, prije svega zahvaljujući našoj birokraciji. Nema sretnijeg osjećaja od onog što vas obuzme kad s nekim državnim uredom završite posao. Sretno preživjelom nerijetko se omakne usklik: "S kime su me to zamijenili?" Ali nije tako

u svakoj prilici. U pravilu vas raznorazni službenici šalju amo-tamo. Kadikad i tamo-amo. Ali nikada u nekom određenom smjeru.Kad se mom prijatelju Josseleu rodio sin, htio sam malome kupiti posebno lijep dar; "šta košta da košta". Stoga sam napisao pismo stricu Egonu u Ameriku.Desetak dana kasnije primio sam obavijest od carinarnice Glavne pošte da je na moje ime stigla velika pošiljka.Službenik kojeg sam oslovio bio je izvanredno ljubazan, i s anđeoskom strpljivošću skidao jedan sloj papira za dru-'1 Stara izraelska nacionalna igra koja se sastoji od toga da se štogod ušićari od rođaka u Americi. Pravila su, po prilici, ovakva.U Sjedinjenim Državama otkrijete nekog daljnjeg rođaka, za kojega cijelog života niste marili, pa izbacite prvu pokusnu lopticu, pri čemu je preporučljivo upotrijebiti što drhtaviji rukopis: "Jedini i najdraži moj striče, zacijelo ćeš se čuditi što o meni tako dugo ništa nisi čuo, ali ovdje se teško živi a ja sam vrlo zaposlen. Trebaš li možda nešto, dragi striče? Ako trebaš, samo piši, i ja ću ti kao pomoć poslati veliki paket. Ali moraš požuriti, jer bih u međuvremenu mogao umrijeti od gladi."Kad dotični stric - koji, dakako, može biti i tetka, bratić, ili kakav daljnji rod - počini nesmotrenost i odgovori na ovakvo pismo, udareni su temelji za dugu i plodnu suradnju.-114--115-EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDE

gim, sve dok se pred mojim očima nije ukazao skladni, veličanstveni drveni konjić. Moram priznati da sam se pomalo naljutio na strica Egona. U to je vrijeme Josseleov sin imao dva tjedna, a što će bebi od dvije sedmice drveni konjić? Ali sad, kad je već bio tu, htjedoh ga isprobati. To mi službenik, međutim, nije dopustio. Objasnio mi je kako ne smijem konjića ni dotaknuti dok ne platim carinu. A ona iznosi 871,30 funti.- To je čista besmislica! Zašto toliko?- Pogledajte sami - reče službenik i gurne mi pod nos neku tabelu s tarifama. - Radi se o punokrvnom grlu uvezenom u cilju jahanja.- Punokrvnom? O čemu vi to govorite?- Naš zakleti vještak klasificirao ga je kao trogodišnjeg visokorasnog normanskog trkaćeg konja. I sada mi nemojte pokušavati tvrditi da je od drva, jer u paragrafu 117/82 KP nema ni riječi o tome od kojeg se materijala prave konji. Konj je konj.Time je službenik završio svoje izlaganje.Kako ipak nije bio samo službenik već i čovjek, dao mi je - "u strogom povjerenju", kako je odmah naglasio - savjet da podnesem molbu carinskim organima da konja proglase "igračkom". Zahvalio sam mu na susretljivosti, pribavio u rodilištu, gdje je Josseleov sin ugledao svjetlo dana, sudski ovjerenu potvrdu o rođenju i time potkrijepio svoju molbu. Osim toga, podnio sam i sudsku potvrdu da sam već 1928. godine prestao sa svim protuzakonitim djelatnostima i da ne namjeravam konja prodati uz zaradu.Molbu sam proslijedio po propisima i već za koji tjedan imao u ruci tiskanu odluku carinskih organa: mojoj se molbi, na žalost, ne može

udovoljiti. Odmah sam potražio odvjetnika, koji je, nakon što je temeljito proučio predmet, zaključio da se visina carine odnosi na opasku "trkaći konj". Njegova daljnja istraživanja pokazala su da je carina za tegleće konje, koje se može upotrijebiti u privredi, znatno niža. Obratili116DRVENI KONJIĆsmo se stoga Ministarstvu poljoprivrede s molbom da konja ocijeni kao "teglećeg".Nedugo zatim osvane u mom stanu službenik Ministarstva poljoprivrede i upozori me da sam u svojoj molbi zaboravio navesti ime konja.- Schultheiss - rekoh, budući da imam prijatelja s konjskim licem koji se upravo tako zove. Službenik je zabilježio ime i predao mi popis nužnih obrazaca.Od tada je sve išlo glatko. Ministarstvo poljoprivrede obavijestilo me da Schultheissa mogu smatrati teglećim konjem, netom predočim potvrdu da mi je potreban u gospodarstvu. Kako je javna tajna da ne posjedujem nikakvo gospodarstvo, obratio sam se iznova odvjetniku. Ovaj me, nakon što je proučio zakone koji se na to odnose, uvjerio da već posjedovanje samo jedne kobile povlači pravo držanja i ždrijepca. Obavijestili smo Ministarstvo poljoprivrede da je moja kobila Brunhilda smještena u Nahariji. Džokej u Nahariji, jedan od mojih oduševljenih čitatelja, bio je spreman da mi, uz određenu naknadu (50 funti), izda potvrdu s napomenom da je Brunhilda spremna za priplod i da bi hitna intervencija Schultheissa bila od najveće važnosti za rasplod konja u Izraelu.

Tjedan dana kasnije netko pozvoni na moja vrata. Upa-doše dva detektiva i predočiše mi sudski nalog za pretres stana. Država Izrael tužila me za prijevaru.- Vi nas pokušavate uvjeriti da drveni konjić može dobiti mlade? - okomio se na mene jedan od detektiva. - Zar nas držite za totalne budale?Sve sam priznao, spremio najnužnije stvari i oprostio se od žene. Tek u posljednjem trenutku vratio mi se moj poznati smisao za pravi odgovor.- Ali, gospodo - rekoh. - Zar vama nije poznato da je i Brunhilda drveni konjić?Detektivi su nešto međusobno šaputali i onda zaključili da to, naravno, bitno mijenja stvar, ispričali se i otišli. Dva-117-EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDEsata kasnije dostavljen mi je račun na 117 funti: "Stajna taksa za ždrijepca Schultheissa". (Stric Egon je, čini se, dalekovidan čovjek i dobro poznaje odnose u našoj mladoj državi. Očigledno mu je bilo stalo da Josseleov izdanak vidi poklonjenog mu konja prije nego što mu pogleda u zube.)Daljnja neugodnost zbila se s veterinarom kojeg je naručila vlada. Pojavio se na zahtjev Ministarstva poljoprivrede u carinskom skladištu, pregledao prašnjavog Schultheissa i ustanovio "nehigijenske uvjete i mogućnost širenja zaraze". Nalaz je mogao imati ozbiljnih posljedica, ali se, srećom, ustanovilo da je bratić konjskog doktora u rodu sa šurjakom gospođe Toscanini, tako da je nalazu bila pridodana još i primjedba:

"Sumnja se u plodnost ždrijepca."Na žalost, time nisu nestale sve poteškoće. Ministarstvo poljoprivrede tražilo je da objasnim gdje sam kupio drvenu kobilu Brunhildu, i koliko sam za nju platio poreza na luksuz.Na ovom mjestu u pripovijesti, moj se odvjetnik povukao s obrazloženjem da mora uzdržavati obitelj. Pomisao da ću od sada sam stajati nasuprot cjelokupnom državnom aparatu, navela me na pouzdan potez. Ispunio sam obrazac za dobivanje dozvole kako bih na Brunhildino ime uvezao re-troaktivne lance za motor-kotače. Poslao sam ga Ministarstvu.Sljedeće noći su me zatvorili. Obrazac očigledno nije bio proviđen dovoljnim brojem pečata - zločin koji se po oto-manskom pravu drži težim od izdaje atomskih tajni .Rasprava na sudu bila je kratka. Zahvaljujući svojoj dotadašnjoj neporočnosti, dobio sam samo dvije godine zatvora.Po nazorima izraelskog Ministarstva financija sve je ono što se može na-baviti za novac - luksuz.Izraelska država nije još razradila vlastiti pravni zakonik, pa se stoga oslanja dijelom na engleske a dijelom na turske zakone - već prema tome kako vlastima bolje odgovara.-118-DRVENI KONJIĆUračunata su mi tri mjeseca što sam ih proveo u sukobu s vlastima.Poslali su me u ćeliju br. 18 starog zatvora u Jaffi. Ispočetka sam jako patio zbog nepravedne presude i od osam-ljenosti, ali se jednog dana otvoriše vrata ćelije i meni se pridruži jedan dobroćudni, premda već

ponešto propali te-gleći konj. I on je bio osuđen zbog prevare: pred lučkim vlastima u Haiffi izdavao se za drvenog konjića.-119-IZGUBLJEN U JERUZALEMUMnogo toga možete u Izraelu naći vrlo lako, ali ulice zacijelo ne možete. Postoje ulice koje uopće nemaju imena, a ako ga i imaju, nedostaju im ploče s natpisima. Moj prijatelj Jossele obično ovako opisuje put do svoje kuće:- Pođete od Trga Mograbi prema obali, sve dok ne naiđete na čovjeka u kratkom kožnom kaputu koji popravlja mo-tor-kotač i psuje (vlast). Tu skrenete ulijevo i brojite do 22. masline. Na tom mjestu osjetite užasan smrad. Idete desnom stranom uz kameni zid sve do crknute mačke. Tada ponovo skrenete nadesno, sve do jugoslavenske knjižare koja je preko puta kina. Tu ću vas dočekati jer je odavde put malko kompliciran...Nešto slično doživio sam prilikom jednog posjeta Jeruzalemu, koji se, na nesreću, zbio upravo u vrijeme kad je nova gradska uprava odlučila preimenovati ulice i dati im nazive u skladu s biblijskim značajem grada.U Jeruzalem me zapravo pozvao moj dobri prijatelj po imenu Elusivi, i to na proslavu useljenja u novi stan. Elusivi živi u zemlji već pedeset i pet godina. Sada mu se napokon posrećilo da se iz primitivne drvene kolibe, s pomoću znatnog kredita banke, preseli u lijepi jednosobni stan u modernom dijelu Jeruzalema1, koji je tu još od turskih vremena.1 Nestašica stanova nepobitna je značajka izraelskih gradova, jer stanove možete kupiti ali ne i unajmiti. "Za novac možeš ovdje dobiti sve", poučio me moj iskusni ujak kad sam došao u zemlju. "Možeš kupiti

najskupocjenija eterična ulja, egzotična jela, najbolje krojena odijela, ljubav najljepših žena -samo jedno ne možeš kupiti: stan. Preskupo je."-120-IZGUBLJEN U JERUZALEMUElusivi mi je dao točnu adresu: Ulica ljubljene žene 5a. Prije je to bila kuća br. 113 u Ulici Juliusa Finkelsteina, dijagonalno preko puta obrednog kupališta na Bulevaru blagoslovljenog grozda, prijašnjem Putu na drugi svijet.Jako volim svog prijatelja Elusivija, i na njegov sam poziv odmah spremio kovčege. Nakon što sam stigao u Jeruzalem, raspitao sam se u podugu repu ljudi što su stajali na autobus-noj postaji:- Koja ulica? - odvratio mi je rep.- Ljubljene žene - odgovorio sam.Rep u jednom glasu reče da ne zna za takvu ulicu, a to nije ni čudo jer su u zadnje doba promijenili imena gotovo svih ulica.- Nema veze - utješio sam rep. - Slučajno znam da se ta ulica nekoć zvala Ulica Juliusa Finkelsteina.Ovdje bih spomenuo da je raspitivanje za ulice omiljena izraelska nacionalna zabava. U igri postoje raznorazni napeti elementi koji je uvijek iznova čine uzbudljivom. Prije svega, nikad ne možete točno znati tko zapravo poznaje ulicu o kojoj je riječ, onaj koji se pita ili onaj koji pita. Spomenimo svakodnevni slučaj - čovjek vam priđe i pita:- Gdje je Goldsteinova ulica?- Goldsteinova ulica? Koji broj?- Šezdeset i sedam. Treći kat.

- Goldsteinova ulica... Goldsteinova ulica... Vidite li onu široku poprečnu ulicu tamo dolje? Vidite li je? Dakle, Goldsteinova ulica je prva lijevo.- Nije li druga?- Zašto bi bila druga?- Mislio sam da je druga.- Da je druga, bio bih vam rekao. Prva je.- Odakle znate?- Kako to mislite... odakle znam?- Hoću reći: da li vi možda stanujete u toj ulici?-121-

EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDE- Tamo stanuje moj dobar prijatelj.- Bobby Grossmann?- Ne. Jedan inženjer.- Odakle znate da Bobby Grossmann nije inženjer?- Oprostite... ali ja uopće ne poznajem gospodina Bobbyja Grossmanna.- Naravno da ga ne poznajete. Prva ulica lijevo je, naime, Bulevar krušaka, a ne Goldsteinova ulica.

- Da, to je istina. Što se toga tiče, imate pravo. Ali koja je onda Goldsteinova ulica?- Goldsteinova ulica... Goldsteinova ulica... - (Stranac, onaj što je od vas zatražio obavijest, očito napinje mozak.) -Pođite ravno, skrenite u prvu ulicu desno i onda u treću poprečno lijevo.- Najljepša hvala - odgovarate dirnuto. - Oprostite što sam vas zagnjavio.- Nema ne čemu - prijazno odvraća čovjek, koji je od vas htio saznati gdje je Goldsteinova ulica.U međuvremenu ste podignuli šešir na pozdrav, pa sada krenete prema Goldsteinovoj ulici: ravno, pa udesno, pa u treću ulicu lijevo. Pomalo dašćući uspnete se na treći kat kuće br. 67. Tek kad pozvonite na vrata, zbunjeno se zapitate što vi zapravo tu tražite...Ja još nisam dospio tako daleko. Ipak sam još uvijek znao da se Ulica ljubljene žene prije zvala Ulica Juliusa Finkelste-ina.- Zašto to niste odmah rekli? - zapita neki čovjek koji je s koferom u ruci stajao u repu. - Ulica Juliusa Finkelsteina križa se s Ulicom hripavaca, a ona se sada drukčije zove.- Koji autobus vozi onamo?- Broj 37.Krenuo sam, dakle, autobusom 37. Nakon nekih pola sata vožnje zapitao sam šofera:- Treba li da sada siđem?-122-IZGUBLJEN U JERUZALEMU

- Čekajte dok ne stanem - okomi se šofer na mene. -Uvijek ta žurba, uvijek ta žurba...Netom sam sišao, padne mi na pamet da šoferu uopće nisam rekao gdje želim sići. Bio sam na muci, a na ulici ni žive duše. Srećom je iskrsnuo gradski smetlar koji me odlučno uvjeravao da je Ulica hripavaca, koja se prije zvala Ulica osamljenih udovica, odmah iza sljedećeg ugla lijevo, onda dva puta desno, pa još dva puta desno i onda trećom ulicom lijevo.Zapitao sam još neke prolaznike, te za nekoliko minuta skupio četrdeset do pedeset "ulijevo", otprilike isto toliko "udesno" i dvadeset "ravno". S obzirom da se već bilo mračilo, bijaše to posve dobar rezultat.Nakon što sam nekoliko puta zalutao, dospio sam u ulicu koja je odgovarala geometrijskoj sredini podataka koje sam dobio. Na nesreću, nigdje nije pisalo ime ulice. Nigdje nije bilo ploče a užurbani prolaznici nisu se htjeli zaustaviti.Pozvonio sam nasumce na neka vrata u prizemlju i zapitao čovjeka koji mi je otvorio, zna li možda kako se ova ulica zove. Odgovorio je da ima neko hebrejsko ime, ali da ga on ne razumije jer govori samo engleski. Njegova kći, mala Sabra, zna nekog tko je jednom zapisao ime ulice, ali taj, na žalost, sada nije kod kuće.Sav ojađen, napustio sam kuću. U taj mah projuriše vatrogasna kola, usporiše, a vozač me vičući zapita da li se nalazimo u Ulici bratova čuvara, prijašnjoj Ulici Vatroslava Lisinskog. Doviknuh mu sočno "lijevo". Zatim me zaustavio poštar i upitao za savjet kako da najlakše stigne u Ulicu konaca i ušice igle, koja je prije kratkog vremena

promijenila ime u Ulicu Samson protiv Filistejaca, ali se ustanovilo da je i taj naziv predug.Potanko sam ga uputio, a zatim upitao za Ulicu ljubljene žene. Poštar mi je ushićeno čestitao:- Imate sreću - reče. - To slučajno zbilja znam. Druga ulica desno, ali sada je to Ulica životnih snova.-123-EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDENeopisivo sam se razveselio kad sam zaista našao Ulicu životnih snova. Uza sve to, kuću br. 5a nisam našao. Nije bilo ni kojeg drugog kućnog broja. Naišao sam na nekog drhtavog patrijarha, koji, doduše, nije znao gdje je 5a, ali me, srećom, uputio da traženi broj možda glasi samo "5", jer je stranka Mapai svugdje kistom dodala slovo "A".1Već se bližila ponoć a ja sam još uvijek tražio kućni broj. Naposljetku otkrih visoko gore na zidu jedne od tih stambenih vojarni neku ploču, ali nisam mogao pročitati što piše. Zaustavio sam vatrogasna kola koja su se bila ponovo pojavila, posudio ljestve i popeo se. Na ploči je pisalo "182-351-561 k.g." a to mi nije mnogo pomoglo.Jedan mi se kasni prolaznik smilovao i uputio me da zadnja kuća ulice nosi broj 198:- Znači, vi samo lijepo krenite odande i brojite unatrag do broja 5. Ne morate se uopće stidjeti, jer to i ja katkad činim želim li pogoditi u kojoj kući stanujem.Poslušao sam njegov savjet, brojio od 198 unatrag i s puno nade pozvonio na vratima kuće pred kojom sam se našao. Otvorila mi je neka stara gospođa.

- Ne, ovo je broj 202 - reče.Kad sam je zapitao nije li to možda ipak kuća br. 5, strpljivo mi je objasnila kako je to posve nemoguće, jer u cijeloj ulici nema neparnih brojeva; urbanistički zavod omaškom je obje strane označio parnim brojevima, tako da su sada svi brojevi dvostruki, osim brojeva 32 i 66 koji su na drugom kraju grada, u prijašnjoj Ulici Juliusa Finkelsteina, sada Ulici hripavaca.- Zaboga - prostenjah. - Pa to je ulica koju tražim. Bio sam uvjeren da je ovo Ulica hripavaca.- Ne, nije! - Stara je gospođa odlučno zavrtjela glavom. -Ova će se ulica od sutra zvati Ulica neodluka. Danas se još zove Ulica češnjaka.1 Svaka izraelska politička stranka uzima kao simbol neko slovo abecede, koja bi se uskoro, kako niču naše stranke, mogla povećati za još koje slovo.-124-IZGUBLJEN U JERUZALEMU- Čudno. Zašto su mi onda svi govorili da je ovo Ulica životnih snova?- A što su drugo mogli? Zar da se prepiru s vama? Nakon toga je stara vještica nestala u svojoj jazbini. Ponovo su prošišala vatrogasna kola, sirene su glasnotulile, zaustavila se na kraju ulice i usmjerila mlazove vode prema nekoj kući. Iz puke znatiželje prišao sam bliže, kad me jedan vatrogasac zapita da li je to obredno kupalište u Ulici bratova čuvara 107, jer je na tom mjestu izbio požar.

- Nije - odgovorih. - Vi gasite kuću s parnim brojem 102, u prijašnjoj Ulici neodluke.Vatrogasci nekoliko puta sočno opsovaše, povukoše ljestve i šmrkove te se odvezoše.Ja sam dalje lutao kroz noć. Pred očima mi se, onako umornom, prikaza Elusivijevo lice puno prijekora. U meni su rasli bijes i očajanje. Ljutito sam ščepao za rame momka koji je bio pošao prema meni i zaurlao mu u gadnu njušku:- Gdje je Ulica ljubljene žene, mrcino? Gdje?- Allah akbar - odgovori vojnik.I tako sam dospio u arapsko zarobljeništvo. Komisija za primirje odmah je poduzela potrebne korake.125-TVRIJEME POSJETA: PONEDJELJKOM I ČETVRTKOMDisciplina je jedna od važnih nacionalnih osobina Izraelaca: posvemašnja sveobuhvatna disciplina - a ipak ne željezna kao u totalitarnoj državi, gdje se sve naredbe moraju slijepo slušati. Ne, mi njegujemo individualno obojenu disciplinu. Tako, primjerice, kad opazimo telefonsku govornicu na kojoj je natpis Ne radi, odmah nas obuzme silna želja da telefoniramo upravo iz te govornice, i u devet od deset slu-čajeva to i pokušamo. Ploča s tekstom Molimo vas da odmah prebrojite novac, naknadne reklamacije ne priznajemo, navest će nas da od šaltera bezuvjetno odemo odmah, novac prebrojimo kasnije pa onda podignemo viku kako su nas opljačkali. Razumije se, ako na nekim vratima piše Ulaz zabranjen, ne ulazimo. Osim ukoliko zaista moramo. Ili tek, možda, da

pogledamo što se u stvari događa iza tih vrata. Ili iz bilo kojeg drugog razloga.Tu počinje priča o teti Ilki, ljubaznoj staroj gospođi koja je prije nekoliko godina, jednom prilikom dok je čistila pod, samo lagano uzdahnula i više se nije mogla uspraviti. Povrijedila je meniskus ili tako nešto. Morali su je odvesti u bolnicu i tu su je smjestili na 14. odjelu.Tek što su je smjestili, teta lika je naložila glavnoj sestri da nas sve pozove telefonom kako bismo se okupili oko njene bolesničke postelje, uz to da nas podsjeti kako ona obožava sendviče sa sirom, kakve u bolnici dobivaju samo teški srčani bolesnici.- 126 -VRIJEME POSJETA: PONEDJELJKOM I ČETVRTKOMObiteljski savjet je odlučio da sam ja najpogodnija osoba za taj zadatak. Uručili su mi zamotuljak sendviča sa sirom prepečenih u pepelu, i malo zatim već sam stajao pred dvostrukom žičanom ogradom što omeđuje bolnički krug.Željezna vrata bijahu zaključana. Tek nakon što sam dugo, pristojno kucao, pojavi se zdepast vratar i reče:- Posjeti su ponedjeljkom i četvrtkom od 14 i 45 do 15 i 30.- Hvala lijepa - rekoh. - Ali sad sam već ovdje.- Dragi gospodine - reče vratar - to je za dobro bolesnika. Posjeti ih uzbuđuju i produžuju liječenje. Zamislite što bi se dogodilo kad bismo u svako doba dopuštali posjete.

- Posve ste u pravu - rekoh - to bi bilo strašno. A sada me, molim vas, pustite da uđem.- Ne mogu - odvrati on. - Strogo je zabranjeno. U zgradu biste mogli ući samo preko moje lešine.- To ne bih želio. Ja želim do svoje tete like.- Ne može. Ali u dva mi dolazi smjena. Možda ćete s njom imati više sreće.Tip ne samo što je fanatik nego se time i ponosi. Okrenuo sam se s mržnjom u srcu i kletvom na usnama.- Dabogda te spopale sve bolesti što ih ima ovdje, ti mahniti manijače - kleo sam. - I kad se raspadneš na komadiće, otići ću k teti Ilki!Nešto kasnije ponovo sam zakucao na ulazna vrata, ali nisam naletio kao prvi put već sam novom vrataru rekao:- Ja sam iz uredništva lista "Jerusalem Post"; treba da napišem članak o bolnici.- Samo trenutak - reče vratar. - Pozvat ću doktora Ge-bennehmera.Liječnik Gebennehmer (ili naški: Dajdamić), čovjek čije ponašanje osvaja, primio me što je mogao ljubaznije, i odmah se ponudio da mi pokaže ustanovu..-127- •EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDE- Hvala lijepa, doktore - rekoh. - Radije ću se sam snaći. To je nova reporterska tehnika, znate: skupiti dojmove na najneposredniji način. Nemojte se, molim vas, mučiti.- Nije to nikakva muka. Meni je to zadovoljstvo. Gabennehmer me prijateljski uhvati pod ruku.

- Osim toga, bit će vam potrebne i neke stručne obavijesti. Dođite.Vukao me kroz odjele 11, 12 i 13, te mi žustro govorio o glavnom zadatku novinstva da, po njegovu mišljenju, pridonosi većem razumijevanju javnosti za medicinu uopće, a posebno za upravljanje bolnicama. Pratio sam njegovo izlaganje klimanjem glave i s vremena na vrijeme bilježio kao na primjer: En-ten-tini-savaraka-tini, ili nešto slično, najčešće u stihovima.Uzoran red koji je vladao na svim odjelima, donekle je remetio samo nepregledan broj posjetitelja. U prosjeku su na svakom krevetu sjedile po dvije obitelji.- A sada nije čak ni vrijeme posjeta - objasni mi Geben-nehmer. - Zaista ne znam kako su svi ti ljudi dospjeli ovamo.- Ništa, ništa - umirivao sam ga ja.Najednom s jednog kreveta dopre do mojeg uha glas stare dame:- Hej, Feri! Jesi li mi donio sir?Situacija je bila više nego neugodna. Liječnik Gebenneh-mer me neugodno i upitno pogleda.- Šalom, teta liko! - kliknuh. - Kakav nevjerojatan slučaj!- Kakav slučaj? Zar te sestra nije nazvala? Gdje je sir?Brzo joj predah zamotuljak i pokušah liječnika Geben-nehmera uvjeriti kako uvijek nosim uza se zamotuljak sendviča sa sirom, ali on bez riječi slegne ramenima i ode.Teta lika je zavidnom brzinom slistila sadržaj zamotuljka i za idući dan naručila brdo bombona od metvice. I neka dovedem Bernarda i Miciku! I, naravno, svoju ženu. Kad sam

-128-VRIJEME POSJETA: PONEDJELJKOM I ČETVRTKOMbojažljivo napomenuo da sutra nije dan posjeta, teta lika rječitom kretnjom pokaza gomilu ljudi u sobi i posla me kući.Odmah smo se dali na posao. Micika je šivaćim strojem sašila bijele kapice kakve nose sestre. Zatim je od svog frizera posudila tri bijele kute i na kraju smo s pomoću dva drška od metle napravili nosila. Drugo nam ništa nije trebalo.Sutradan smo se dovezli taksijem u blizinu bolnice i tu navukli na sebe pripremljenu odjeću. Moju smo ženu poslali u izvidnicu i ona nam je javila da je onaj mahniti manijak od jučer, kojeg sam joj bio potanko opisao, ponovo na vratima. Ja sam se opružio na nosila, oni me pak pokrili bijelom plahtom. Bernard i Micika su me nosili a moja žena držala za ruku i s vremena na vrijeme mi vlažila usne suhe od groznice. Invazija je uspjela. Bik od manijaka nasjeo je na naš primitivni trik i spremno nas propustio.Sigurnosti radi, pošli smo okolnim putem, kroz druge odjele. Upravo kad smo dospjeli pred 14. odjel, netko grubim pokretom strgne s mene plahtu.- Vi? - zaurla liječnik Gebennehmer. - Jeste li poludjeli?- Nije vrijeme za šalu - rekoh suzdržano. - Umirem.- Sto se dogodilo?- Ujela me zmija.Gebennehmer problijedi i sam me odvuče u svoju ordinaciju. Jedva sam još stigao da Bernardu predam bombone od metvice.

- Brzo - prošaputao sam. - I pozdravite mi tetu liku... Oni odmagliše i ostaviše me u pandžama Gebennehmera.On je već prebirao po svojim špricama i ampulama, te najavio kako će mi sada napuniti žile kurareom, jedinim pouzdanim protuotrovom protiv zmijskog ujeda. Pri duši mi je postalo pomalo nelagodno. I još gore: počeo sam se pitati zar stvarno moram dopustiti da me ovdje maltretiraju, a možda i otruju, samo zato što je teta lika poželjela da prije operacije cucla bombone od metvice? Nakon što sam odlučio da na to odgovorim niječno, u jednom sam skoku izletio iz sobe,-129 -EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDEpotrčao u dvorište i uskočio u jedna od onih teretnih kolica što promeću između pojedinih odjela.- Vozite - siknuo sam šoferu. - Svejedno kamo! Vozite, vozite!Na nekom dalekom odjelu umiješao sam se među posjetitelje i umakao.Pred večer sam se ponovo obreo u svojoj obitelji. Saznao sam da se teta lika izvrsno osjeća, samo da je pomalo uvrijeđena što je nisam posjetio. Poželjela je svu silu švicarskih ilustriranih revija. Micika je predložila da iskopamo tunel ispod žičane ograde, ali bi za to trebalo najmanje tri dana, a nismo mogli dopustiti da teta lika toliko čeka na nas i ilustracije. S druge strane, više se nismo mogli upuštati u kolek-tivni posjet već smo se morali zadovoljiti pojedinačnim akcijama.Idućeg sam dana, dakle, ponovo navukao frizersku kutu, koja se kopča odostraga, i zaokružio svoj izgled debelim naočalima i slastičarskom kapom.

Na ulazu u bolnicu opet je stajao onaj bik od manijaka. Na brzinu sam rupčićem povezao lice i prošao kraj njega paradnim korakom, pri tom izustivši oštro "JazvohI", nakon čega je on zalupio petama.1 Prošuljao sam se kroz odjele 11 i 12 i već se približio odjelu 13, kad osjetih kako me netko ščepao za rame.- Hvala Bogu da ste tu, gospodine profesore! Dođite brzo! Hitna operacija...- Žalim, doktore Gebennehmere - promumljao sam ispod maske - ali nisam u službi.- Ali slučaj je hitan, gospodine profesore! - Gebennehmer me odvuče u operacionu dvoranu i, prije nego sam shvatio1 Gotovo su svi naši liječnfei njemački Židovi. Ako nekoga na ulici Čiijete da govori njemački, onda ga gotovo uvijek možete osloviti s "gospodine dok-tore".-130-VRIJEME POSJETA: PONEDJELJKOM I ČETVRTKOMšto se događa, našao sam se opranih ruku ispod reflektora. Uto su već bili dogurali krevet s bolesnikom.- Jesi li donio švicarske ilustracije? - zapita me teta lika.- Već bunca - reče Gebennehmer i na brzinu dovede tetu liku u besvjesno stanje.I meni je došlo da padnem u nesvijest. Na kraju krajeva, nikad još nisam operirao meniskus, a osobito ne rođenoj teti.

Kad me sestra zapitala želim li mali ili veliki skalpel, naglo se odlučivši, okrenuo sam se liječniku Gabennehmeru i rekao:- Preuzmite, molim vas, vi.Gebennehmer se sav zajapurio od ponosa i radosti. Bilo je to prvi put da mu jedan profesor daje odriješene ruke pri operaciji, i on odmah započe rezati koljeno tete like. Osjećaj koji je u meni rastao, odgovarao je onom koji bi me obuzimao kad bi u kuhinji sjekli pileće batake, premda sam ih poslije rado jeo, najradije sa salatom od krastavaca.- Oprostite - jedva izustih i pomalo teturajući iziđoh iz operacione dvorane. Vani sam odmah skinuo masku s lica kako bih došao do daha. U tom trenutku prođe kraj mene onaj manijak od vratara, prijazno me potapša po ramenu i reče:- Eto vidite, danas možete posjetiti bolesnu tetu! Posve sam previdio da je četvrtak i nešto poslije dva sata.Zapravo sam to trebao zapaziti. Naime, u cijeloj bolnici nije bilo ni jednog jedinog posjetitelja.-131-BROJ VAŠE SOBE, SIR?Mi, naravno, ne možemo ozbiljno konkurirati Veneciji već i stoga što se našim gradovima može relativno bezbrižno kretati pješice. U tom smo pogledu, dakle, nezanimljivi. Ono što nas za međunarodni turizam ipak čini zanimljivima, jest to što živimo u predjelu koji pripadnici više vjeroispovijesti drže Svetom zemljom: za Zidove je to Zemlja njihove povijesti, za kršćane zemlja u kojoj je živio Nazarećanin, za muslimane zemlje u kojoj je Arapska legija, a za Amerikance zemlja naftnih profita.

Čak i najljepši, najprivlačniji predio ništa ne vrijedi ako u njemu nema luksuznih hotela. Ako neki bogati Židov želi potpomoći zemlju svojih otaca, neka u njoj sagradi hotel! To je, usput rečeno, dobra investicija. Kad stranci putuju, ni za čim toliko ne čeznu koliko da budu opljačkani. Izrael u tom pravilu nije nikakva iznimka. Ali teško Izraelcu koji se usudi odsjesti u takvu otmjenom hotelu!Ja sam osobno počinio tu kobnu grešku samo jednom. Uspjelo mi je nekako spasiti nekoliko funta iz pandža poreznika, pa sam odlučio sebi jednom priuštiti pravi odmor na velikoj nozi. Odabrao sam super-de-luxe hotel s vlastitom plažom, vlastitim igralištem za golf, kriket i, kao što ćemo vidjeti, s još vrlo mnogo toga vlastitog.Lakaj u obeshrabrujuće otmjenoj livreji otvori vrata taksija, dohvati moj kovčeg i zapita:- Koji broj sobe, Sir?- To ne znam - rekoh. - Tek sam stigao.-132-BROJ VAŠE SOBE, SIR?Lakaj me provede do recepcije, koja bijaše sva u mramoru; tu mi je agent tajne službe rekao broj moje sobe: 157. Taj je broj lakaj odmah zabilježio u svoju bilježnicu. Tajni agent preda mi ključ od 24-karatnog zlata, optočen dijamantima. Otišao sam u sobu 157 i počeo raspremati kovčeg. Kad mi se prohtjelo oprati ruke, morao sam ustanoviti da nema sapuna. Pozvonio sam robinjici. Donijela mi je sapun zamotan u celofan.- Koji broj sobe, molim?

- Stotinu pedeset sedam - odgovorio sam. Robinjica izvadi bilježnicu i pažljivo na čistom listu papira pribilježi: 157.Opravši ruke, uputio sam se u hotelsku blagovaonicu, gdje su - bez suvišnih, dosadnih pitanja - stavili preda me šalicu čaja i dvije kriške pržena kruha. Kako mi je prženi kruh izvrsno prijao, zatražio sam još jednu krišku.- Broj sobe? - zapitao je konobar, ukočen poput diplomata pred mirovinom. Broj 157 uredno je zabilježio.Pri povratku u sobu htio sam zapitati jednog od brigadnih generala što ovdje služe kao portiri, koliko je točno sati.- Broj moje sobe je 157 - rekoh. - Koliko je sati?- Pet i trideset dvije - odgovori brigadir, i u jednu debelu knjigu unese broj 157.Za večeru sam se presvukao, zatražio četku za odijelo (157) i kasnije di-di-ti protiv komaraca (157). Budući da mi je to knjigovodstvo već pomalo išlo na živce, otputio sam se u odaje direktora hotela koji me primi u audijenciju.- Zašto, o Gospode, moram u svakoj prilici navoditi broj svoje sobe? - upitao sam.Njegova Visost me odmjeri prijekornim pogledom i odgovori hladnim oksfordskim engleskim:- Sve usluge koje nisu uključene u cijenu, računaju se posebno, Sir. Stoga članovi našeg štaba moraju znati broj vaše sobe, Sir. Koji je broj vaše sobe, Sir?- Stotinu pedeset sedam.

-133-EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDE- Hvala, Sir - reče Njegova Visost i pribilježi: "Informacija zabr. 157."Stotinu pedeset sedam postao mi je svakodnevni refren. Gotovo da se nisam usudio nikoga osloviti a da odmah ne spomenem i broj svoje sobe. Kad sam jednom naručio grape-fruit a nisam ga dobio, zbunio sam konobara pitanjem ne bi li sada trebao unijeti u notes: "157 nije dobio grpfrt".I ceremonijal prigodom predstavljanja bijaše drukčiji. Kao da smo u zatvorskom dvorištu. Kad bih kome prišao, ne bih izgovorio svoje ime, već:- Stotinu pedeset sedam. Drago mi je.- I meni - odgovori princ VVeingartner, tajnik hotela, i odmah zapiše u bilježnicu: "Predstavio se broj 157".Ali odjednom se cijela situacija obrnula. Upravo sam sjedio na ametistnoj terasi hotela i duboko udisao večernji zrak pun ozona, kadli mi priđe neki nadglednik koji je već držao bilježnicu u ruci.- Stotinu pedeset sedam - rekoh uljudno. - Svježi zrak.- Pedeset sedam - zabilježi nadglednik. - Hvala, Sir. Već sam se spremao da ispravim pogrešku, ali osjetihkako me zadržava neka tajanstvena sila. U glavi su mi se počele vrtjeti čudne primisli, a zaustavile su se na jednoj posve novoj mogućnosti...Navečer sam u blagovaonici naručio ekstra veliku porciju telećih jetara prženih na ekstra žaru.- Broj sobe? - zapitao me konobar, nekadašnji pukovnik kraljevske garde.- Sedamdeset pet - odgovorio sam.

- Sedamdeset pet - zabilježi pukovnik. - Hvala, Sir. Tako je to počelo i tako sam sljedećih dana udovoljiomnogim svojim željama o kojima sam dotad mogao samo sanjati pod opijumom. Dva puta sam samo za sebe unajmio otmjenu jahtu (75), tri puta naručio duo indijskih trbušnih plesačica (75) a jednom trupu Liliputanaca. Birao sam najbolje od najboljeg. Kad je čovjek već na odmoru, ne treba biti-134-BROJ VAŠE SOBE, SIR?sitničav! Ako si sitničav, radije ostani kod kuće ili kupi sebi plantažu naranči!Pošto sam tako proveo dva prekrasna tjedna, napustio sam hotel. Princ VVeingartner uručio mi je račun koji je vlastoručno supotpisao Njegova Visost direktor. Račun je iznosio 390 funti. U tu su svotu bile uračunate i usluge koje nisu uključene u cijenu hotela, kao sapun (65), informacije (3.10), večernje udisanje zraka (4.90) i nekoliko drugih sitnica.Čvrstim stiskom ruke oprostio sam se od osoblja. Brigadiru sam dao 100 funti, njegovu pomoćniku 50.Dok sam ulazio u taksi, na recepciji se odigravala neugodna scena. Neki debeli ćelavko upravo je dobio napad bijesa, trgao račune u sitne komadiće i isprekidano uzvikivao kako mu ne pada na pamet da plati 2.600 funti za 29 porcija telećih jetara na žaru, koje nije ni naručio ni pojeo, i sve te nekakve koještarije. Zaista sramotno! Zar zbog takvih sitnica toliko neodgovorno galamiti!

1 U Izraelu nije uobičajeno davati napojnice jer su one — po mišljenju gostiju — u suprotnosti s pojmom ljudskog dostojanstva, koje je jasno definirano u Ujedinjenim nacijama. Mišljenje konobara nije toliko dogmatsko.-135-Čovjek je zagospodario prirodnim silama i postigao da i pustinja procvjeta. U pustinji Negev već raste pamuk. Jedina pustinja koja se čovjeku još uvijek odupire, u njegovoj je vlastitoj glavi.DNEVNIK CJEPIDLAKE9. lipnjaJutros za doručkom vidio sam u novinama sliku Hruš-čova i morao se glasno nasmijati. Kako može čovjek, usto još i vođa velikog naroda, biti tako ćelav da ga jedva možete razlikovati od ulaštene biljarske kugle?Tako nešto ipak se ne bi smjelo dopustiti!Pod Hruščovljevim utjecajem stao sam pred ogledalo kako bih provjerio stanje vlastite kose. Nakon nekoliko trenutaka pozornog promatranja učinilo mi se da se rub izrasta na sljepoočicama nešto povukao. Ali to samo još više naglašava produhovljenost mog lica. U mojim je to godinama prirodno. Odsad za mene taj "problem" više ne postoji.10. lipnjaPošto sam se jutros počešljao, slučajno sam pogledao če-šalj. Izbrojio sam na njemu 23 dlake. To me ne zabrinjava. Moj brijač, kojeg sam danas slučajno sreo u njegovu salonu, potvrdio mi je da je gubitak od 10 do 23 dlake dnevno prirodna pojava.- 136 -DNEVNIK CJEPIDLAKE

- To je posve beznačajno - rekao je (a on to zna). - Ćelavost je nasljedna. Opasnost prijeti samo onima čiji su preci bili ćelavi.Kod kuće sam slučajno naišao na obiteljsku sliku moga djeda i njegove osmero braće. Svi su bili ćelavi. Držim da bi bolje bilo kad bi se moj brijač više bavio svojim poslom, mjesto da raspravlja o teoriji nasljeđivanja i brblja gluposti.3. rujnaIpak je to čudno: što se više brinem o svojoj kosi, ona sve više ispada. Naravno da to osim mene nitko ne zamjećuje, jer ja tome pridajem previše pozornosti. Ipak, u prošlom je tjednu dnevni prosjek iznosio već 30. Nije to razlog za uznemirenost, ali ipak treba biti budan. U pismu sam od svog lista zatražio pobliže podatke i u rubrici "Savjeti zaljublje-nima" našao sljedeći odgovor:"Budnost. Tel Aviv. Kosa je nježan vlaknast izrast na određenim dijelovima tijela sisavaca. Iskustvo je dokazalo da na pojedinim dijelovima tijela u nekih sisavaca kosa može početi ispadati. U ljudi muškog roda to je posve prirodna pojava, koja zaslužuje pozornost istom kad poprimi uočljive razmjere."Zatražio sam savjet liječnika. Pregledao mi je srce i bubrege, zatim pluća, slijepo crijevo i slezenu, izmjerio mi krvni tlak, pregledao me na rendgenu, sveobuhvatno me testirao, načinio elektrokardiogram i proglasio me posve zdravim. Što se moje kose tiče, objasnio je da se tu, na žalost, ništa ne da učiniti. Kad počne ispadati, onda ispada.11. veljače

Moja nova frizura izvrsno pristaje mojem lukavo nestašnom izgledu. Kosa mi se spaja u veseli mali smotuljak i-137-EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDEDNEVNIK CJEPIDLAKEdoseže do imaginarne spojne crte između oba uha, gdje se nemarno i ponešto genijalno povija unatrag, preko neobras-log dijela glave.Čitam u vrlo zanimljivom članku, zasnovanom na povijesnim činjenicama, da je sva sila značajnih ljudi bila dijelom ili posve ćelava: Džingis kan, Yul Brvnner, gradonačelnik Tel Aviva. Postojao je čak i francuski kralj imenom Karlo Ćelavi.27, svibnjaMoj brijač kaže da su ćelavi ljudi kudikamo nadareniji od obraslih, pogotovo na nekim određenim područjima. To je znanstveno potvrđeno činjenicama. Po njemu se ja ipak nemam čega bojati. Preporučio mi je da obrijem glavu kako bi sunčane zrake što bolje prodirale u korijen kose. To će potaknuti rast kose i ona će opet dobiti svoju mladenačku svježinu. Nije da bi to meni bilo osobito potrebno - dopustio sam mu da mi glavu obrije više šale radi. Kad sam se zatim ugledao u zrcalu, gotovo sam se onesvijestio: u mene je zurilo mladenački surovo lice gangstera. Sakrio sam se u najmračniji kut salona. Kad se smračilo, iskrao sam se i otišao kući. Samsone, Samsone, kako te sada dobro razumijem!27. kolovozaDanas sam se prvi put usudio izaći na svjetlo dana. Za svog zatočeništva pročitao sam brojnu literaturu o Hruščovu i njegovim velikim djelima.

Hruščov je već u ranoj mladosti izgubio kosu. Moram priznati da osjećam sve više simpatije za komunizam.Razlog što je u međuvremenu moje kose većim dijelom nestalo, vjerojatno je u tome što puna tri mjeseca nije vidjela sunce. Glava mi je nalik na Mjesečevu površinu, koju na ekvatoru prekida samo tanka pruga bujne vegetacije. Bio-138-sam već na rubu očaja kad sam u novinama naišao na sljedeći oglas:BIO SAM NA RUBU OČAJA!Glava mi je bila nalik na Mjesečevu površinukoju na ekvatoru prekida samo tankapruga bujne vegetacijeNISAM OČAJAVAO!Upotrijebio sam američko čudotvorno sredstvo ISOTROPIUM SUPERFLEXSada sam potpuno izliječen, a usto isretan otac dvoje djece. Može se dobiti u malim, bijednim probnimtubama koje kupuju škrci po cijeni od1 funte i 20, ili u divovskim, orijaškim tubamaza ekonomski dekadentnog muškarca po cijeniod 9 funti i 80Kupio sam divovsku, orijašku tubu ne bi li se ubrzao proces.17. studenogJedno se tom isotropium superflexu mora priznati: doista je ubrzao proces.

Broj dlaka na mojoj glavi spao je na 27. Počinjem gledati na svijet u novom svjetlu. Nije slučajno, mili moji, da su gotovo svi veliki industrijski magnati, privredni stručnjaci, znanstvenici i istraživači ćelavi, pogotovo pošto prijeđu određenu životnu dob. U mene se, doduše, to još ne zapaža, jer kosu tako rafinirano češljam prema naprijed da se uvjerljivo doima kao da je počešljana unatrag. Taj mali trik može se otkriti jedino u bazenu, kad mi se kosa smoči i zalijepi za ramena.-139-EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDE29. siječnjaDanas mi je jedan neugodan događaj pokvario raspoloženje. Stao sam u red pred blagajnom kina da kupim ulaznicu, kadli neki huligan zapita svoju prijateljicu:- Gdje li je Pogo?Djevojka - neko primitivno, neodgojeno stvorenje - pokaže rukom prema meni i reče:- Tamo je, iza ovog ćelavca.Bilo je to prvi put da sam doživio takvu primjedbu. Pod pretpostavkom, naravno, da je ta koza uopće mislila na mene. Sudim li po svojoj frizuri, prije bih posumnjao u to: osam dlaka valovito idu slijeva nadesno, a daljnje ih tri presijecaju pod pravim kutom. Za stražnji dio glave brine se Jossi. Ne, ne, što više mislim o tome, sve sam više uvjeren da je ona mala glupača mislila na nekog drugog, nekog ćelavca.2. ožujkaPostajem sve svjesniji i zreliji. Moje sve veće zanimanje za vjeru probudilo je u meni nova čuvstva, a veličanstvena snaga koju zrači

tradicija čini sve ostalo. Otkrivam dubok smisao vjerskih zapovijedi i zakona. Naročito se strogo držim sabata i glava mi je stalno pokrivena - što je, kao što znamo, znak duševne nadmoći. Pod pokrivalom, na mojoj glavi vlada željezna disciplina.Pri jutarnjoj smotri nedostajala je Gusti. Nakon ponovne prozivke morao sam ustanoviti da se ukupan broj prisutnih sveo na četiri. Poslije sam našao Gusti mrtvu na ovratniku svoje košulje. Bila je to najduža i najsnažnija dlaka koju sam još imao. Nepoznati su putovi sudbine. Prazninu sam nadomjestio s Modche. Malo sam je iščetkao kako bi se doimala punijom.Abigail je počela sijedjeti.-140 -DNEVNIK CJEPIDLAKE13. travnjaJossi je ostala posve sama. Brijač joj je počeo naširoko pjevati hvalospjeve i predložio mi da je obrijem, kako bi se nanovo rodila još snažnija. Nisam dopustio. Ne bih htio da još jednom izgledam poput ćelavca. Častio sam Jossi kloro-filnim šamponom protiv prhuti. Kad se osušila, položio sam je u cik-cak crti preko cijele glave. Neka se prostire koliko je volja!28. srpnjaDogodilo se ono neizbježno. Nema više Jossi. Zapetljala se u unutrašnji kožni rub mog šešira, tako da sam je istrgnuo skupa s korijenom. Sjetio sam se tragičnog svršetka Isadore Duncan. Nije li to samoubojstvo?Morat ću se pomiriti ,&;tim prema ćelavosti. ,.

29. srpnja ^ poginjem osjećati sklonost-141-\lrSvi su Židovi braća", rekao je jednom legendarni Schnorres Rothschildu, hoteći nagovijestiti kako su on i barun zapravo rođaci. Priča ništa ne kaže što je odgovorio Rothschild. Vjerojatno nije izgubio prisutnost duha.U Izraelu su rodbinske veze vrlo izrazite. I ljubav prema glazbi bratski nas združuje.Mi smo jednostavno ludi za glazbom. Ta vječita buka potpuno nas izluđuje.TKO ĆE GLASNIJE U A-DURUSinoć sam pošao rano u krevet jer sam jutros morao ustati već u devet i pol. Uspjelo mi je donekle brzo zaspati. Nakon nekih pola sata naglo sam se probudio.- Mi hoćemo spavati! - urlao je vani neki glas prepun mržnje. - Prošlo je deset sati. Ugasite radio, glupane!Uspravio sam se u krevetu. Pričinilo mi se da izdaleka, s krajnjeg ugla našega stambenog bloka, čujem tihu glazbu. Nisam bio posve siguran jer se jedva što drugo čulo od sve glasnije bujice ljutitih glasova.- Hoćemo spavati! Tišina! Ugasite radio! Tišina! Malo-pomalo budili su se i stanovnici susjednih kuća.Mnogi se prozori osvijetliše. Trgovac delikatesama, koji stanuje preko puta, napravio je od novina trubu i zahtijevao da se poštuje novi "protubučni" propis. Sladoledar Salah, Je-menac, kat ispod nas, više je puta spomenuo Ben Guriona, što je za njega pouzdan znak da je krajnje

uzrujan. Ja sam brzo navukao na sebe kućni haljetak kako bih se bolje mogao-142-i'jTKO ĆE GLASNIJE U A-DURUnagnuti kroz prozor. Ništa mi nije draže nego gledati ljude kako se svađaju. To je ono ljudsko u meni.- Mir! - zaurlao sam u noć. - Gdje je kućni odbor? Manfred Toscanini, koji nema nikakve veze s istoimenimdirigentom, pojavi se na balkonu mrmljajući nešto nerazumljivo. Manfred Toscanini je predsjednik našeg kućnog odbora.Počeli su ga bodriti uzvicima:- Što čekate? Jeste li predsjednik odbora ili niste? Pokrenite se! Učinite nešto! Zovite policiju! Za takvo ometanje mira danas se dobiva godina dana zatvora! Hajde!- Čekajte malo! - poviče Toscanini. - Od tolike vike ne mogu ustanoviti odakle galama dolazi.Nasta muk. Pokazalo se da glazba dolazi iz prizemnog stana na desnom uglu.- Mačja derača! - Bio je to Salah. Glas mu se već bio umirio. - Odmah da ste utišali tu mačju deraču! Ben Gurion!Toscanini je nespokojno poskakivao s noge na nogu. Ne posjeduje on neku osobitu borbenu narav. Izabrali smo ga samo stoga što ima lijep rukopis i što se s njim lako izlazi na kraj.- Molim vas, ugasite radio! - pentao je. - Molim vas! Ozbiljno.

Ništa se nije dogodilo. Glazba je svejednako i dalje glasno odjekivala kroz blagu noć.Manfred Toscanini shvati da se radi o njegovu ugledu, njegovoj sudbini, budućnosti, sreći njegove djece. On podiže glas:- Ako ova mačja derača odmah ne prestane, pozvat ću policiju!Slijedilo je nekoliko napetih trenutaka bez daha. Činilo se da slijedi sukob između državne sile i buntovnika.Najednom glazba posta još glasnija: otvorila su se vrata stana odakle je dopirala, a na njima se pojavio dr. Nataniel-143-EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDEBirnbaum, šef obližnje poslovnice izraelskog državnog turističkog biroa.- Koja to neznalica - zapita Birnbaum zvonkim glasom -naziva Beethovenovu Sedmu simfoniju mačjom deračom?Muk. Duboki, potpuni muk. Beethovenovo ime lebdjelo je među kućama, zašlo stanovnicima u kosti i srž, lilo se kao neki djelotvoran otrov u živčani sustav.Manfred Toscanini načinio je užasno lice i previjao se kao crv. Ja sam se udaljio korak od prozora kako bih pokazao da nemam ništa zajedničko s njegovim ponašanjem, koje je ispod svake razine.Za sve to vrijeme nenametljivo se čula božanska glazba. Birnbaum nije htio propustiti a da dokraja ne uživa u svojoj pobjedi.- Dakle? Gdje je taj nepismenjaković za koga je Beethovenova Sedma mačja derača? Beethovenova Sedma!Začu se zbunjeno nakašljavanje i posramljeno kašljucanje. Naposljetku trgovac delikatesama lupeški prošapće promijenjenim glasom:

- Predsjednik odbora...- Čestitam! - Prezir s kojim je Birnbaum izgovorio tu riječ, bio je više nego opravdan. - Treba nam svima čestitati na takvom predsjedniku!Zatim se okrenuo i odmjerenim korakom izgubio u stanu. Iz njega je zračila neopisiva kulturna nadmoć.Manfred Toscanini ostao je na poprištu sav jadan i osamljen, posve dotučen.- Toliko sam se razljutio - reče ispričavajući se - bio sam toliko gnjevan i ljutit da u srdžbi nisam prepoznao Beethovenovu Sedmu.- Pst! - zasiktali su sa svih strana. - Tišina! Jezik za zube! Ne možemo čuti tu božansku glazbu.Manfred Toscanini povuče se pognute glave u svoju jazbinu. Svi mi ostali opčinjeni smo slušali divovsko djelo toga najvećeg glazbenog genija. Mnogi stanari nečujno su se is--144-TKO ĆE GLASNIJE U A-DURUpružili na ležaljkama i sklopili oči kako bi se što bolje predali neumrlim besmrtnim zvucima. A ja? Pogledao sam u nebo puno zvijezda i moje su usne tiho i smjerno izgovorile jednu jedinu riječ:- Beethoven.Samo su Jemenac Salah i njegova žena Etroga svojim do-šaptavanjem ometali svečani trenutak.- Tko je to? - pitala je Etroga.- Tko to?- Taj gospodin... kako se ono zove... Betovi...

- Ne znam.- Vjerojatno je neki važan čovjek kad ga se svi toliko boje?- Ben Gurion - reče Salah - Ben Gurion.- A zašto si vikao k-id ne znaš?- Svi su vikali.- Drugi mogu vikati ali ti ne smiješ. Tvoja trgovačka dozvola nije u redu. Zar si zaboravio što se dogodilo tvom prijatelju Shimuniju zato što je previše izvalio labrnjetinu?Salaj se stresao od straha.- Prekrasno! - povikao je tako glasno da su ga svi mogli čuti. - Veličanstvena glazba!Uri, ljekarnikov sin, koga je nenadani mir probudio, dotrči na balkon i drekne:- Mačja derača!Tata mu je smjesta opalio pljusku, što je naišlo na sveopće odobravanje. Dijete koje već u najranijoj dobi ne nauči cijeniti velika umjetnička ostvarenja, nikada neće postati koristan član društva i završit će na vješalima.Profesor, koji stanuje desno od nas i od zadnje svađe sa svojom ženom, dakle već četrdesetak godina, nije s njom progovorio ni riječi, sada se na prozoru krotko privio uz nju. Beethovenova božanska glazba iznova je sjedinila zavađeni bračni par.- 145 - ,EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDE

U nastojanju da ispravi svoju sramotu, Manfred Toscan-ini demonstrativno otpjevuši nekoliko taktova uz glazbu. U svojoj je bestidnoj poniznosti malko i pretjerao.- Doktore Birnbaume - zazvao je. - Molim vas, pojačajte malo radio! Odavde ne možemo tako dobro čuti... Puno vam hvala!Glazba je postala glasnija. Susjedi su, kao neka velika, sretna obitelj, zajedno sjedili i slušali. Svi smo se međusobno voljeli.- Taj gigantski rondo - šaptao je ljekarnik čiji sin uči svirati harmoniku. - Premda baš nisam uvjeren da to nije možda i scherzo...Trgovac delikatesama dobacio je nekoliko zajedljivih primjedbi na račun nekih suvremenika koji ne znaju razlikovati rondo od scherza.Profesorova supruga više je puta šapčući ponovila:- A-dur... A-dur...Salah se nagnuo kroz prozor i objema rukama naćulio uši.Ja sam potajno otvorio Koncertni vodič i pokušao pronaći Beethovenovu Sedmu. Koncertni vodič je vrlo praktična knjižica koju lako možete sakriti od znatiželjnih pogleda.- Poznato je - čuo sam samog sebe - da simfonija u A-duru spada među najsnažnija Beethovenova remek-djela. Uvodni akordi ponavljaju se u raznim varijantama prije no što prijeđu u glavnu temu prvog stavka. Moderni kritičari zamjeraju toj eksplozivnosti...Jasno sam osjetio kako moj ugled među stanarima naglo raste. Valjda stoga što ih je zavelo moje pretjerano skromno ponašanje, dosad me nisu dovoljno cijenili. To jače je sada bljesnuo vatromet moje istančane muzikalnosti.

Vrtlarova kći preko puta poslala mi je svog malog brata i zamolila da joj posudim operni dalekozor.Jadno mi se pokušavši suprotstaviti, ljekarnik reče:- Ekspozicija je potpuno u redu. Čak ni jedan Bartok ne bi je mogao drukčije oblikovati.-146-TKO ĆE GLASNIJE U A-DURUVeć nakon prvih njegovih riječi užurbano sam počeo prelistavati Koncertni vodič.- Ne zaboravite - odvratio sam tom uobraženom klipanu - da se četvrti stavak razvija neodoljivom snagom i osobito u finalu nadilazi sva zemaljska mjerila!Cijeli mi je kućni blok ležao pod nogama. Beethovenov genij i moja mudrost slili su se u onozemaljskom jedinstvu. Tako zamišljam nirvanu.- Pa ni Bach nije loš - brundao je apotekar ponadavši se da će tako oprati obraz.Skladba je ponovo ušla u glavnu temu. Duhači i gudači buknuli su na kraju u punom skladu, da bi zatim besmrtni zvuči posve utihnuli. Slušateljima se ote uzdah neizreciva ushita. Nekoliko trenutaka vladala je svečana tišina. A tada se javi glas spikera:- Slušali ste suitu Na zidinama Naharije Jochanana Stock-lera, u izvedbi sastava dobrovoljnoga vatrogasnog društva Petah Tikva. U drugom dijelu našega noćnog koncerta izvodimo klasičnu glazbu s ploča. Kao prvo, slušat ćete Beethovenovu VII simfoniju u A-duru.Ponovo muk. Kobni muk.

Na prozoru se pojavi Manfred Toscanini, koji kao da je sablasno rastao sam iz sebe.- Mačja derača! - zaurlao je likujući sumanuto. - Čujete li, Birnbaume? Mačja derača! Ej, Birnbaume? Ovo vi zovete Beethovenom? Ja to zovem mačjom deračom!Zaprepaštenje je zahvatilo stanare kao šumski požar.- Beethoven! - kreštala je profesorova žena i pohitala na drugi prozor. - Što sad, Birnbaume?Salah zgrabi ženu za ruku.- Prevarili su nas - siktao je. - Opet jedan njihov otrcani trik!- Dođe li policija, mi ništa nismo vidjeli - zapovjedi mu žena.-147-EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDE- Ben Gurion - odvrati Salah.Ako je Birnbaum, uza svu svoju smiješnu gordost, još kadar primiti kakav savjet, neka potraži novi stan! U nas je svoje odgudio.■*■'■'-148-POSLIJE VAS, MOLIM!Zemljopisno, Engleska je dio Evrope. U stvari, ona je dio same sebe i ničega više. To smo zapazili već u trenutku kad smo se iskrcali.Možda će se čitatelj prisjetiti novinskih izvještaja o velikoj nepogodi koja je prije stanovita vremena zahvatila kanal La Manche, a bijaše takvih razmjera da se slične ne sjećaju ni najstarji sjeverni medvjedi. Sudbina je htjela da smo moja supruga i ja upravo tog dana prešli Kanal. Valovi što su se divlje pjenili bacahu naš brod amo-tamo, upravo kao onu

slavnu orahovu ljusku što je u takvim slučajevima uvijek izvlače za usporedbu, premda se takva orahova ljuska nikad nije našla u valovima što se divlje pjene, dakako, izuzmemo li naš brod. Kako se na epsko opisivanje prirodnih katastrofa u književnosti gleda s omalovažavanjem, ograničit ću se samo na to da spomenem svečani zavjet što sam ga dao pola sata pošto je izbila nepogoda: zakleo sam se da ću se preostali dio života povući u kibuc i život posvetiti ponovnoj potpunoj izgradnji Zida plača u Jeruzalemu, samo ako uspijem spasiti goli život.Kako se ovaj zavjet pokazao beskorisnim, zamijenio sam ga poslije pola sata sljedećim: "O, Bože, odričem se golog života, samo me nemoj pustiti umrijeti..."Ova je formulacija uspjela. Nekoliko sati zatim ugledasmo bijele stijene Dovera koje su oduševljavale tolike pjesnike prije mene, vjerojatno nakon što su na sličan način prešli Kanal. Oteturali smo preko gata, bacili se na koljena, polju--149-EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDEbili Svevišnju Majčicu Zemlju, te istodobno sklopili prvo poznanstvo s engleskim nacionalnim značajem.Iza nas je neki britanski džentlmen puzio na sve četiri po gatu. On je za vrijeme plovidbe bio u tako bijednom stanju da bismo se nesumnjivo uplašili za njegov život, da nam je preostalo vremena za bilo što drugo osim da strahujemo za vlastiti život.Očekivala ga je njegova britanska supruga.- Hello, darling - reče mu na pozdrav. - Dobro si putovao?- Prekrasno - odgovorio je - premda je izvještaj o vremenu bio vrlo loš.

Moram ovdje napomenuti da je u to vrijeme još padala tuča, debela poput zrna graška.U pravilu postoje četiri godišnja doba: proljeće, ljeto, jesen i zima. To vrijedi i za Englesku. Jedino što oni ova četiri godišnja doba imaju u istom danu. Ujutro ljeto, u podne zima, navečer jesen i proljeće. Kadikad obrnuto. Ne postoje čvrsta pravila. Pogledate kroz prozor: šija sunce, nebo zrači plavetnilom. Veselo izađete iz kuće, stupite na ulicu - i odstupite jer je upravo nekoliko koraka od vas udario grom. Kamo god pogledate, voda nadolazi u slapovima. Požurite uza stube, zgrabite kabanicu i kišobran i ponovo pođete na ulicu - a tamo vas dočeka veseli cvrkut ptica. S vedroga neba smije vam se sunce. I to s pravom.Ni nakon dva dana nismo uspjeli riješiti tajnu zašto se Englezi ne isele. Čak i oni najdomoljubniji među njima priznaju da ih vrijeme izluđuje. Čak se trude da to i dokažu.Odavno je poznato da narodi koji nose kišobran najradije razgovaraju o vremenu. Ipak me pomalo začudilo kad me jedan takav kišobranac nagovorio na autobusnoj postaji ovim riječima:- Lijepo vrijeme, zar ne? Blenuo sam u njega.POSLIJE VAS, MOLIM!- I vi ovo proglašavate lijepim vremenom? Ovo jezivo, sparno, vlažno vrijeme nazivate lijepim?Nepoznati je problijedio, stisnuo usnice i okrenuo mi leđa.Tek mnogo kasnije postalo mi je jasno da sam ga neizmjerno uvrijedio. U Engleskoj treba prema nepoznatima biti uljudan, to je zakon koji se ne smije prekršiti. Kad netko kaže: "Lijepo vrijeme danas, zar ne?" - onda

treba odgovoriti: "Da, vrlo lijepo, zar ne" - pa makar vas već u sljedećem trenutku iznenadni vihor bacio o zid prve kuće. Kad se ponovo nađete na nogama, nepoznati će: "Zaista lijepo vrijeme, zar ne?" - na što treba odgovoriti: "Da, zaista, zar ne?"To može trajati satima, jer stroga pravila igre zahtijevaju da svaka rečenica završi sa "zar ne", dakle pitanjem, a uobičajeno je među dobro odgojenim ljudima da se na pitanje i odgovori.U Francuskoj je život uzbudljiv, u Izraelu naporan a u Engleskoj ugodan. Svatko u Engleskoj priča drugome kako je život u Engleskoj ugodan. Englezi su disciplinirani i dobro odgojeni. Naravno, konformisti među njima - a, koliko sam uspio ustanoviti, među Englezima su sve sami konformisti -ne osjećaju osobitu privrženost ni prema kome ili čemu, izuzev prema svom kaminu koji ih grije čak i za vrućih ljetnih dana, te prema svom psu s kojim satima raspravljaju o svakodnevnim problemima. Sve to ne mijenja činjenicu da su oni najbolje odgojen narod. Nema prilike u kojoj Englez neće reći: "Hvala". Kadikad se to kaže i bez ikakva povoda, na primjer, ako ga upitate koliko je sati.- Ne znam. Hvala.Kako bih dobrohotnom čitatelju podastro konkretan slučaj britanskog dobrog odgoja, opisat ću svoj posjet, ili bolje rečeno: oproštaj nakon posjeta Ministarstvu za podizanje i uzdizanje kulturnih odnosa, ili nečega sličnoga.Šef ureda, neki Mr. MacFarland, ljubazno me primio i ugostio (čajem, ako se ne varam). Na kraju me otpratio do-150-

-151-EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDEvrata visoko nadsvođene prostorije s tamnim hrastovim parketima, za koju se znalo da je izgrađena 1693. godine.Kad smo stigli do vrata, obojica zastadosmo na istoj udaljenosti.- Samo izvolite - reče Mr. MacFarland. - Poslije vas, Sir.- Pri tom je izveo odgovarajuću kretnju rukom. Prije toga sam već dva dana bio proboravio na britanskom tlu i već napola upoznao način ophođenja među civiliziranim ljudima.- Ali, molim vas, Mr. MacFarlande - stajao sam i dalje. -Poslije vas.- Vi ste moj gost, Sir. Ja sam ovdje kod kuće.- Životna dob vrijedi više od ljepote - našalio sam se. -Poslije vas.Taj dijalog, bogat raznovrsnim replikama, potrajao je nekoliko minuta. Meni se žurilo ali nisam htio povrijediti Mr. MacFarlandove osjećaje. Prije svega, bio je Englez, a osim toga, bio je zaista podosta stariji od mene.- Molim vas, Mr. MacFarlande - rekoh blago ga gurnuvši kako bih mu dao prednost.- Ni po koju cijenu - odgovori Mr. MacFarland, dohvati mi ruku i okrene je vještim džudo zahvatom prema vratima.- Nemojte me, molim vas, dovoditi u nepriliku.- Vi ste stariji - navaljivao sam, slobodnom rukom mu jednostavno zakrenuo šiju i povukao ga prema vratima.- Poslije vas, Mr. MacFarlande!- Ne... ne... to je... moj ured. - Mr. MacFarland je stao dahtati jer mu je moj zahvat počeo praviti smetnje pri disanju. Već sam bio pomislio da

sam pobijedio. Odjednom mi on podmetne nogu tako da sam zateturao. Ali hitro sam se uhvatio za neki goblen što je visio na zidu, tako da sam opet stekao ravnotežu i spasio se od odsudnog gubitka pozicije.- Ja ostajem pri svome, Mr. MacFarlande. Poslije vas. Za vrijeme te naše razmjene uljudnosti, moj se lijevi rukavraspao u krpe a MacFarlandove hlače raspukle na više mje--152-POSLIJE VAS, MOLIM!sta. Neko smo vrijeme dašćući stajali jedan nasuprot drugome ne mičući se. Tada se Mr. MacFarland naglo odluči na skok glavom prema mojem trbuhu. Skočio sam u stranu i on se uz tresak zabio u ormar za spise.- Poslije vas, Sir! - Ustao je s pjenom na ustima, dohvatio uredsku stolicu i zavitlao je kroz zrak.- Poslije vas, Mr. MacFarlande! - Ustao sam ne ispuštajući ga iz vida pa dohvatih žarač.Uredska stolica preletjela mi je preko glave. Ogromna slika VVinstona Churchila, što je uokvirena i u staklu visila na zidu, raspala se na komadiće. Ali ni ja se nisam pokazao bogzna kakvim strijelcem: putanja moga žarača bila je uzrokom da je nestalo svjetla.- Poslije vas, Sir - čuo sam Mr. MacFarlanda kako kriješti u mraku. - Ja sam ovdje kod kuće.- Ali vi ste stariji - odgovorio sam i zamahnuo stolom u smjeru kojim je dolazio njegov glas. Ovaj put sam ga pogodio. Kriknuvši iz sveg grla, MacFarland se srušio na pod. Probio sam se kroz ruševine do njega, digao njegovo nepomično tijelo i otkotrljao ga u hodnik.

Razumije se samo po sebi da sam ga preko praga kotrljao ispred sebe. Znam ja što se pristoji.

-153-PODZEMNE PUSTOLOVINEPostoje trenuci kad čak i običan stranac može doći u bliski osobni dodir s Englezima, i to najčešće između dva i četiri sata, u doba poslijepodnevne prometne "špice".U Londonu živi otprilike osam milijuna ljudi. Sedam i pol milijuna se između dva i četiri poslije podne služi javnim prometnim sredstvima kako bi stigli kući. To je razlogom zašto se pisac ovih redaka nikad nije između dva i četiri poslije podne vozio nikakvim sredstvom javnog prometa, osim toga nezaboravnog četvrtka.Zapravo, moju ženu i mene zavelo je to što na vrhu stuba, što vode do postaje podzemne željeznice, nije bilo repa. Ipak, znači, nije tako strašno, pomislili smo i spustili se niza stube. Međutim, kad smo sišli, tamo je vladala takva gužva da smo se htjeli odmah okrenuti i vratiti. Ali bilo je kasno i više nismo mogli utjecati na tijek događaja.Kad su nas dogurali do blagajne, mogao sam jedino još na jedvite jade izvući novčarku, ali je više nisam mogao staviti u džep. Za sve vrijeme puta morao sam je držati u ruci. Ljubljeni lik moje žene vidio sam zadnji put priklješten na platformi. Okrenula je svoje dražesno lice

prema meni i čuo sam kako mi nešto dovikuje, ali sam razumio samo ulomke:-Zbogom, dragi... uvijek tvoja... ine zaboravi... ključeve...Zatim mi je potpuno iščezla iz očiju.Za vožnje sam povremeno sa strane među rebrima osjećao držak nečijeg kišobrana. Sudeći po obliku, učinilo mi se da bi mogao biti njen. Da bih se uvjerio, morao bih okrenuti-154-PODZEMNE PUSTOLOVINEglavu - ali kako? Neki gospodin u crnom kaputu tako mi se pripio uz prsa da su nam se zbratimili čak i nosevi. Zurio sam mu u oči s najviše četiri centimetra udaljenosti; bile su nebeski plave a zjenice nemirno treperile.Nisam mogao ustanoviti kakvo mu je lice. S lijeve strane uvrebao bih pokatkad obrise sportske kape koja me strugala po bedru. S druge strane mi je već spomenuti držak kišobrana probadao prsni koš.- Ženo! - povikao sam nasumce. - Je si 1' to ti?Tek pošto sam je treći put zazvao, iz daleke daljine stiže do mojih ušiju slabašni glas:- Dragi... Ja... mislim da sam to ja...Živa je, dakle! Slobodnom rukom - drugom sam još uvijek čvrsto držao novčarku - pipao sam u smjeru odakle je dolazio glas, ali sam se našao u nekom tuđem grudnjaku, pa sam morao prestati s istraživanjem. Na jednom od mojih stopala - ne znam više kojem jer sam već davno prestao njima upravljati - stajao je neznanac, što mi je još više sputavalo slobodu

kretanje. Ali zato sam na jednom oštrom zavoju uspio odvojiti nos od svog plavookog suputnika. Obrazi su nam se nečujno priljubili i ostali smo pripijeni kao da plešemo argentinski tango. Srećom je moj partner bio dobro izbrijan. Sve veze s mojom ženom bile su potpuno prekinute.Sve je to bila sitnica pred novom katastrofom što mi je prijetila: došlo mi je da kihnem. Već sam to dulje vrijeme očekivao. Sad je bilo neizbježno. Ako se ubrzo ne domognem rupčića, dogodit će se strahota.U lijevu mi je ruku navrla nadljudska snaga. Izrabivši trzanje vlaka, uspio sam svog tango-partnera toliko odmaknuti od sebe da sam dospio rukom u džep. Ali time je tek lakši dio posla bio završen. Trebalo mi je još mnogo, mnogo sreće kako bih rukom i rupčićem stigao do nosa. Uspjelo mi je. Na sljedećoj postaji jedan mi se putnik skinuo s noge i tako mi djelomice opet omogućio malo manevarskog prostora.-155-EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDEZapravo me nova bujica ljudi iznova pritisla, ali sam u onom kratkom, relativno slobodnom trenutku uspio ruku s rupčićem podići sve do nosa.Sad mi se više nije kihalo. Takav je život. Moja ruka s rupčićem uporno se držala svoga položaja polulijevo od ovratnika plavookoga i ukoso ispod moje brade, gdje je polako počela obamirati.Trenutak kasnije rupčić je iskliznuo iz mojih obamrlih prstiju i spustio se u krilo vlasnika sportske kape.Nisam se nikako mogao primaknuti tom čovjeku. Mogao sam ga samo nijemo promatrati desnim kutom oka.Na sljedećem zavoju slučajno je pogledao u krilo, ugledao rupčić, pomislio da je to dio intimnog rublja i brže-bolje ga strpao u hlače. To

ga je stajalo dosta truda i bilo mu je, čini se, neugodno. Zato je ubrzo ustao i izgubio se u gomili. Možda je čak na nekoj postaji i sišao.Kad sam stigao kući, žena me već čekala. Ustanovili smo da smo ovu pogibeljnu pustolovinu preživjeli s neznatnom štetom na odjeći i sitnim ogrebotinama, koje možemo izliječiti na kućnoj njezi.Negdje u Londonu, u nepoznatim hlačama, ostao je moj rupčić.-156-ENGLESKI HUMORNa londonskim ulicama svašta se može vidjeti. Prvih smo dana našeg boravka moja žena i ja uvijek nanovo imali velike muke da ne prasnemo u smijeh kad god bismo ugledali čopor mladih brkatih Engleza odjevenih posve u crno, sa crnim polucilindrom na glavi, sa crnim kišobranima u desnici i obaveznim "Timesom" u ljevici. Da pukneš od smijeha!Poslije nekoliko dana navikli smo na taj prizor i stidjeli se svojega djetinjastog ponašanja.Zatim smo jedne večeri pošli u kazalište. Prikazivali su neku englesku komediju. Na pozornici se pojavio glumac odjeven kako sam gore opisao, a tako je bila odjevena i većina gledatelja, na što su gledatelji prasnuli u grohotan smijeh koji se stalno iznova prolamao, tako da su biljeteri morali dijeliti pilule za umirenje. Uostalom, u engleskim se kazalištima može za vrijeme predstave dobiti sve i sva: kolači, odresci, jastuci, knjige, slike, slikovnice, ako treba i šampon za kosu. Ali zašto Engleze toliko zabavlja kad na pozornici ugledaju svoju vlastitu odjeću - koja im, kad je sami nose, uopće nije smiješna - to je jedna od mnogih tajni engleskog humora.

Priznajem da zavidim Englezima na njihovu humoru, jednako kao što im zavidim na neusporedivoj snazi njihova jezika. Ipak, najviše zavidim engleskim humoristima. U stvari im zavidim na publici koja je čudesno spremna da se nasmije. Nije to samo zahvalna publika već je i pojam za sebe. Onaj tko je ikad doživio orkanske prolome smijeha što ih izazivaju prosječni varijetetski programi i popularne emi--157-EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDEsije BBC-a, taj če to shvatiti. Mi u Izraelu imamo tu prednost što možemo iz dana u dan slušati te emisije, uključimo li britansku vojnu radio-stanicu na susjednom otoku Cipru. Početak bakanalija smijeha na kratkim valovima prepoznajemo po gromoglasnom pljesku. To je znak da su oba protagonista te urnebesne zabave izišla na pozornicu. Nakon što se pljesak stišao, prvi pita drugoga onim širokim, neponovljivim koknijevskim naglaskom:- Šta t' je, Charlie?Salva smijeha što se nakon toga razleže, ubrzo se pričini kao smeteno kašljucanje u usporedbi s orkanskom reakcijom što je izazove odgovor onoga drugog:- Danaske mi strašno zuji u glavi, baš zuji.- A što to, Charlie? - zapita prvi. - Što to zuji u tvojoj glavi, što zuji?Na tom mjestu grč smijeha dobiva razmjere neobuzdane masovne histerije. Radio-aparat prijeti da če se raspasti na komadiće. Tu i tamo zaciče posljednji urlici žena što padaju u nesvijest. U pozadini se čuju sirene kola za spašavanje.

To još uvijek nije vrhunac. On dolazi tek nakon sljedećeg odgovora koji glasi:- Šta zuji? Okle bih ja znao?Tu nastaje neopisiv džumbus. Urnebesan, mahnit smijeh, koji se nikakvim megafonskim mjerilima ne može izračunati, prelazi u ritmičan pljesak popraćen prodornim zvižducima odobravanja kao kontrapunktom. Prvi glumac mora nekoliko minuta čekati kako bi se barem napola čula sljedeća pretpostavka:- Valjda noćaske nisi dobro spavo, Charlie?- A kako b' spav'o kad mi tako zuji u glavi, a? Publika nakon toga posve pomahnita. I posljednji stupoviposlovične britanske suzdržanosti ruše se uz tresak. Riječ1 Londonski žargon.-158-ENGLESKI HUMOR"potres" tek je nedovoljan nagovještaj kako bi se naznačilo ono što se zatim događa. Samo posvemašnjim angažiranjem svih raspoloživih biljetera, organa sigurnosti i pomoćnih trupa može se spriječiti potpuni kaos.Prije no što i posljednja čitava cijev radio-prijemnika pregori, spiker promuklim glasom objavljuje dva smrtna slučaja.Za to vrijeme slušatelj u inozemstvu sjedi pred ostacima svog radio-aparata koji se još puši, i uzalud se u čudu pita što se to zapravo dogodilo, što je bilo uzrokom takvih orgi-jastičnih proloma smijeha?

Sad smo to znali. Ako nam od našeg posjeta Engleskoj ne ostane ništa drugo nego samo ova spoznaja, isplatilo se. Sad znamo: oba protagonista vjerojatno su nosila polucilindre.-159-NEW YORK NIJE AMERIKANEW YORK NIJE AMERIKAAko igdje u ovom našem sve manjem svijetu postoji država u državi, onda je to grad New York u državi New York u SAD. New York ima više stanovnika, više prometnih nesreća, više izložbi, više novogradnji i više poroka nego bilo koji grad na svijetu. Osim toga, tamo prebivaju Ujedinjeni narodi, Barbara Streisand i kralj Saudijske Arabije. New York dopire do oblaka i otvoren je dvadeset četiri sata na dan. Samo je jedan New York. Hvala Bogu!Amerikanci su vrlo ponosni na New York. Nakon što otputujete kako biste upoznali i ostali dio kontinenta, svatko koga usput sretnete odmah će vas upitati:- Kako vam se sviđa u Americi? Što mislite o New Yorku?- Amerika je privlačna - odgovarao bih na takva pitanja - a New York je vrlo lijep i prijazan grad.Time bi tema bila iscrpljena a moj uspjeh u Americi zamalo zapečaćen, da u VVashingtonu D. C. nisam otkrio i drugi način gledanja.Neki gostoljubivi građanin toga razmjerno malog i razmjerno lijepog grada pozvao me u restoran s klima-uređajem i neizbježno me zapitao što mislim o Americi i New Yorku.- New York je simpatičan - odgovorih mu - premda je za moj ukus nešto prebučan.

- Samo trenutak - zaustavi me domaćin. - Moram to ispričati ženi.Zatražio je da mu na stol donesu telefon i nakon nekoliko uvodnih rečenica počeo o meni:-160-- Vrlo zgodan - čuo sam kako govori, - I ne trpi New York. Buka ga izbezumljuje. - Zatim se okrene meni još uvijek držeći slušalicu: - Janette pita da li ste primijetili kako je New York prljav? ,- I te kako! Upravo odvratno.- A pucnjave noću?- Ne podsjećajte me na to!- Moja žena bi vas htjela pozvati na večeru - objavi mi trenutak zatim.Za mene je to bio trenutak spoznaje. Te su je večeri u kući moga novog prijatelja Harrvja potvrdili brojni prognani gosti što ih je on pozvao meni u čast, a oni me okružili s puno iščekivanja, s nijemom požudom u očima i sa čašom u ruci.- Recite nešto pogrdno o New Yorku - preklinjali su me pogledima. - Stranac ste i ne morate imati obzira. Pljujte!Priuštio sam im to.- New York može čovjeku strahovito ići na živce - primi-jetih usput. - Ne bih mogao tamo izdržati ni dvije godine.- Još - prošaputala je sklopljenih očiju jedna dama dok je druga gugutala:- Dalje, nastavite!

- Muškarci su u New Yorku loše odjeveni, neobrijani i škrti. New York nije Amerika.- Genijalno! - proštenje jedan novinar. - To će biti naslov! Odjurio je.Sljedećeg se jutra u vodećem listu uz moju sliku šepirio naslov ispisan krupnim slovima:»IZRAELSKI INTELEKTUALAC ZAZIRE OD NJUJOR-ŠKE HISTERIJE«. Podnaslov: »ODUŠEVLJEN IZVANREDNIM LJEPOTAMA VVASHINGTONA«.Vijest se munjevito proširila s obale na obalu. Kad sam u Houstonu, u Teksasu, izišao iz aviona, dočekao me čopor kauboja koje je izjedao kompleks manje vrijednosti. Prišao mi je vođa delegacije, visok metar i devedeset.-161-

EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDE- Hej! Jeste li vi ta momčina koja posvuda naokolo pljuje po New Yorku?- Ovisi o tome - odgovorih - što nudite?Ponudili su mi apartman u "Hiltonu", limuzinu sa šofe-rom i neograničene količine viskija s ledom. Svečanoj večeri što ju je gradonačelnik priredio meni u čast, prisustvovali su brojni naftni magnati iz okolice. Odreske pred sobom nisu gotovo ni dotakli. Uporno su gledali u mene,

netremice, bez riječi, puni iščekivanja. S užitkom sam čekao da napetost dostigne vrhunac, a onda progovorih:- Gospodo - rekoh - ne bi vas nipošto htio uvrijediti, ali s New Yorkom nešto nije u redu. To nije grad već ogromna smrdljiva krčmetina u kojoj se uživa hašiš i koju bi trebalo smjesta zatvoriti.Prolomio se gromoglasan pljesak od kojeg su zadrhtala, okolna stada goveda. Poslije intervjua na televiziji ("Prosječni je građanin New Yorka za tri palca niži od prosječnog patuljka u Teksasu"), jedva sam se mogao obraniti od poziva što su pljuštali sa svih strana i iz svih država.Od tada je stvar preuzeo u svoje ruke čovjek imenom Charlie, a predstavio se ovako:- Ti si olimpijska klasa. Prava Himalaja! Taj tvoj štos s New Yorkom izvrsno pali. Potreban ti je agent. Zovem se Charlie.Sklopili smo ugovor na godinu dana. Charlie je odmah dao tiskati prospekt, u koji je bio uključen i cjenik i koji je vrlo pregledno sadržavao sve ono što je trebalo znati o meni:»Opće primjedbe na prenapučenost New Yorka: i poziv na večeru (šest jela).Podroban opis moralnog sloma:dva dana stan i hrana u prvorazrednom hotelu.Izabrani primjeri noćnih zločinstava(s dijapozitivima):šest dana u finom hotelu.Udruženja imaju popust.

: Svake srijede matineja.Prijave odmah!«-162-NEW YORK NIJE AMERIKAGradski stadion za bejzbol u Los Angelesu, gdje Billy Graham drži propovijedi, jedva je mogao primiti mnoštvo. Da ne bi nepotrebno izazivao nestrpljenje publike, guverner Kalifornije ograničio se u pozdravnoj riječi na dvije kratke rečenice:- Naš prijatelj, koji je poznat u svijetu i koji je mnogo proputovao, umakao je prije nekoliko dana iz njujorškog pakla. Čujmo što nam ima reći!Stupio sam pred mikrofon.- Dragi prijatelji, vi koji imate tu sreću da živite na zapadnoj obali! Cak ni neusporediva ljepota vašeg grada nije u stanju izbrisati sve patnje koje sam podnio u New Yorku. Ali, otkako sam ovdje, među vama, ne osjećam više mržnju već samo sažaljenje prema toj suvremenoj Sodomi. Što je zapravo New York? Neboderska potleušica, džungla na asfaltu protkana smrdljivim močvarama, u kojima novčari poput aligatora bespoštedno napadaju i razdiru nemoćna namjernika, ako već prije toga nije postao žrtvom otrovnih biljki koje se zovu korupcija i nasilje.Tako sam postao pjesnikom. A kad sam još dodao nekoliko stihova o njujorškim jazbinama poroka i nastranosti lako prijamljivih za uho, elita Los Angelesa posvema me prigrlila. Najotmjeniji krugovi otimali su se za mene i slušali me tako dugo dok ne bi napamet naučili tekst. Zatim

bi odletjeli u New York da se nekoliko noći dobro provedu. Ali ja već odavno nisam ovisio o njima. Bio sam mjesecima unaprijed rasprodan.Jedna tvrtka gramofonskih ploča u San Francisku predložila mi je da izdam album s najznačajnijim odlomcima iz svojih predavanja, pod naslovom:"Neću hvaliti New York, pokopat ću ga."Charlie je bio protiv. Držao je da će našoj turneji samo štetiti takvo longplej prokletstvo New Yorka, jer će tada svaki Amerikanac za svega 2,99 dolara moći doživjeti orgazam i kod kuće.-163-EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDE- Neka oni samo lijepo plate za to! - rekao je. Nadopunio sam predavanja citatima iz Danteova Pakla,uz pratnju orgulja i s pjenom na ustima (u tehnikoloru). U Chicagu su jednostavno pomahnitali od mojih apoka-liptičkih vizija.- To če gangstersko gnijezdo progutati pakao - klicali su. Jedna fanatična vjerska sekta, koja sebe naziva "TheYorks", molila me da joj postanem počasnim predsjednikom. I "United Jevvish Appeal" zainteresirao se za ciklus predavanja. Pozivima nije bilo kraja.Pri svemu tome ipak, kad god bih se našao sam u nekom tihom sobičku, nisam mogao prikrivati istinu, ja, naime, u stvari mislim da je New York vrlo zanimljiv i privlačan grad. Velegrad u pravom smislu. Veseo i pun života. Nije poput onih bijednih provincijskih gnijezda gdje dan završava kad zađe sunce. Što kažete?

Da u New Yorku ima gangstera i ubojica? A gdje ih, molim vas, nema? Ne možemo zahtijevati da grad od dvanaest milijuna stanovnika bude napučen samo svecima i opaticama. Naravno da u njemu žive i neki nesocijalni elementi, odvjetnici i kurve. Ali to ne smeta. I oni pridonose životnosti toga jedinstvenog grada. Ukratko, da budem iskren: volim New York.- New York je središte svijeta! - kliknuo sam glasno i radosno prema suncu. - New York je veličanstven! New York nije Amerika!- Trenutak samo - reče prijazni gospodin što je sjedio kraj mene na klupi u Central Parku. - Moram to ispričati ženi.- Jedan musical na Broadwayu - nastavio sam, a iza nas uzvraćao mi veličanstveni velegradski promet skandirajući moje riječi po divnoj Petoj aveniji - više vrijedi nego sva krda goveda Teksasa i Arizone skupa!- Naše supruge - govorili su Njujorčani - željele bi vas pozvati na večeru ...Sva prava pridržana.-164-U POTRAZI ZA PARKIRALIŠTEMJednog sam se jutra u New Yorku probudio sa zuboboljom. S posve običnom, užasno bolnom zuboboljom. Nešto mi u lijevoj donjoj čeljusti nije bilo u redu, natekla je i boljela me.Zapitao sam tetu Trudu postoji li u blizini dobar zubar. Teta Truda znala ih je trojicu, sve u najbližem susjedstvu, što u New Yorku znači otprilike dvadeset pet kilometara zračne udaljenosti.

Htio sam saznati koji je od ta tri zubara najbolji. Teta Truda je dugo razmišljala.- To ovisi o mnogo čemu. Prvi ima ordinaciju u Wall Streetu. Tamo sve vrvi od novinara i reportera, i ako netko uspije smjestiti auto, odmah ga intervjuiraju. S tvojom zuboboljom ne bih se u to upuštala. Drugi ima izravnu autobusnu vezu od kuće do najbližeg parkirališta, ali nije osobito ugodan liječnik. Preporučila bih ti da odeš k dr. Blumenfeldu. On stanuje u sličnoj četvrti malih kuća poput naše, i uvijek naglašava u oglasima da se kadikad tamo može smjestiti auto u nekoj pokrajnjoj ulici, koja nije previše daleko.To je odlučilo. Donja mi je čeljust u međuvremenu toliko natekla da više nisam smio gubiti vrijemeUzeo sam kola tetka Harrvja i odjurio.Nije mi dugo trebalo da pronađem kuću doktora Blumen-felda. Našao sam i pokrajnje ulice što ih je oglašavao u novinama, ali mjesta za parkiranje koja je također oglašavao, nije bilo. Parkirana s obje strane ulice, kola su bila tako gusto,1: ■'I iEPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDEporedana da između njih ni pribadača ne bi mogla pasti na tlo; zapela bi negdje između spojenih branika.Neko sam vrijeme kružio uokolo poput satelita što je izletio iz putanje.Tada se dogodilo čudo. Ugledao sam ga vlastitim očima. U stvari, vidio sam čudo u početnom stadiju: neki je američki građanin otvarao vrata svog parkiranog automobila.

U trenu sam se našao kraj njega.- Da li odlazite?- Da li... što? Da li odlazim? - nije vjerovao svojim ušima. - Gospodine, dvije sam godine čekao na ovo mjesto i dočepao ga se tek jesenas, poslije uragana koji je odavde pomeo sve parkirane automobile...Tek tada sam zamijetio da je krov njegovih kola, jednako kao i ostalih, pokriven debelim slojem prašine. Tu, dakle, nema nikakve nade.Zapitao sam ga gdje bih mogao naći mjesto za parkiranje.Odgovor što mi ga je izrekao nakon što je poduže razmislio češkajući se po zatiljku, nije obećavao ništa dobro.- Mjesto za parkiranje... mislite slobodno mjesto za parkiranje? Kažu da ih se nađe još ponegdje u Teksasu. Ne zaboravite da se broj automobila u Americi svake godine povećava za oko petnaest milijuna, a dužina automobila za nekih dvadeset pet centimetara. Prema zadnjoj Gallupovoj anketi, osamdeset tri posto stanovništva drži da je problem parkiranja najveća životna prijetnja. Samo jedanaest posto ih se boji atomskog rata.Rekavši to izvuče iz prtljažnika moped i zajaše ga a da auto nije ni zaključao.- Hej! Niste zaključali kola - povikah za njim.- Čemu? - odvrati mi. - Danas više nitko ne krade kola. Gdje bi ih parkirao?

Moj zub me tjerao dalje, ali to je očito bilo posve besmisleno. Kamo god pogledaš, parkirani automobili jedan do drugog, a tamo gdje nema auta, ploča s natpisom "Od po-- 166 -U POTRAZI ZA PARKIRALIŠTEMčetka srpnja do kraja lipnja parkiranje zabranjeno", ili: "Zabranjeno parkiranje od 0 do 24 sata, nedjeljom i blagdanom od 24 do 0 sati." Tamo gdje nema ni auta ni ploče, nesumnjivo je vatrogasni hidrant kojem se u Americi pod prijetnjom najveće globe i zatvora ne smije prići, čak ni kad izbije vatra. U jednoj, nešto već udaljenijoj ulici našao sam natpis da se tu može parkirati 7. kolovoza između 15 i 16 sati. Ozbiljno sam već počeo pomišljati da pričekam taj datum, ali se moj zub tome usprotivio.Naposljetku mi se učinilo da mi se sreća nasmiješila. Pred nekom velikom zgradom ugledan prazan prostor, očigledno namijenjen parkiranju, sa sljedećim natpisom: "Besplatno parkiranje za naše mušterije". Munjevito sam zaustavio kola i izišao. Sljedećeg trenutka netko me odostraga ščepa za rame, a trenutak kasnije nađoh se na stolici, u uredu nekoga osigu-ravajućeg društva.- Dobar dan, gospodine - pozdravi me čovjek za pisaćim stolom. - Na koliko vremena?- Sat i pol, otprilike.Agent osiguravajućeg društva prelistavao je cjenik.- Najmanje što možete za devedeset minuta dobiti je osiguranje protiv požara i tuče na deset tisuća dolara.

Objasnio sam mu da su kola već osigurana.- To svi kažu. Ne možemo to uzeti u obzir.- A ja ne mogu uzeti osiguranje na deset tisuća dolara.- Onda morate maknuti kola.- Onda ću maknuti kola.Preko puta osiguravajućeg društva bilo je kino, a iza kina veliko parkiralište. Na njemu bijaše mnoštvo velikih automobila, ispred njih pak veliki satovi za parkiranje, najviše do jednog sata. Ljudi su neprestance istrčavali iz kina, ubacivali novac u satove i brzo se vraćali.Pred sumrak nestalo mi je benzina. Odvezao sam auto na benzinsku stanicu i, dok su ga punili benzinom, otišao u zahod. Tamo sam skočio kroz prozor, provukao se kroz neki-167-EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDErov, dospio u skladište, iskrao se na stražnja vrata i našao se u tijesnu, tamnu prostoru u kojem je smrdjelo po koži. Bila su to moja kola koja su iskusni prodavači benzina premjestili onamo.Njihov zlobni smiješak duboko je povrijedio moj orijentalni ponos.- Što još možete učiniti na kolima? - pitao sam. - Hej, čujte!Odgovorili su brzo i precizno:- Izmjena ulja - deset minuta. Pregled kola - pola sata. Lakiranje - jedan sat.- Obojite ga svijetlozeleno i izmijenite ulje.Istog trenutka uputio sam se u smjeru Blumenfelda. Krenuo sam oštrim tempom jer je na cedulji, koju su mi na benzinskoj stanici strpali u

ruku, jasno i precizno pisalo: "Ne preuzmete li kola točno u ugovoreno vrijeme, odnosno u roku od 1 sat i 10 minuta" (ovo bijaše upisano rukom), "spa-lit ćemo ih u našoj posebno u tu svrhu konstruiranoj peći."Kako već dugo nisam trenirao, ubrzo mi je, na žalost, ponestalo daha. Krenuo sam autobusom i na krajnjoj postaji unajmio taksi. Kad sam stigao k doktoru Blumenfeldu, već su bile prošle četrdeset dvije minute, pa sam se istoga trena morao vratiti. Stigao sam upravo u trenutku kad su se radnici spremali da izliju prvu kantu kerozina na moj svijet-lozeleni auto.Ostala mi je samo još jedna mogućnost i odlučio sam je izrabiti: odvezao sam se vlastitim kolima pred kuću zubara Blumenfelda i uz tresak udario o stup ulične rasvjete. Olakšano sam izašao iz olupine i uputio se u ordinaciju.Upravo kad je Blumenfeld završio posao, začuo sam odozdo kako netko ljutito trubi. Pogledao sam kroz prozor i opazio vozača što je stao tik iza mog auta. Odjurio sam dolje. Drugi pacijent doktora Blumenfelda dočeka me bijesno daš-ćući:U POTRAZI ZA PARKIRALIŠTEM- Slušajte, vi, što vi zapravo sebi umišljate? Zar mislite da je ovaj stup samo vaš?Morao sam mu dati za pravo. Čak i u Americi samo najbogatiji među najbogatijima mogu sebi priuštiti luksuz da posjeduju vlastiti stup ulične rasvjete za parkiranje.r-168-

-169-Iz grešnog Babilona, Neiu Yorka, natrag u strogo moralni Hamburg, u kojem ugledni građani iz godine u godinu liježu sve ranije. Još prije dvije godine u hamburškim se građanskim domovima svjetlo gasilo u pola deset. Danas su već u tri četvrt osam stanovi potpuno zamračeni. Ako tako potraje, uskoro će na kejovima noćni mir započinjati već poslije podne, a za neko vrijeme više neće biti ni ustajanja.KAKO ZASTRANITI U ST. PAULIJUStranca koji poslije devet sati navečer prolazi ulicama Hamburga, obuzima prigušen osjećaj da je jedini preživjeli u izumrlu gradu. Možda na nekom uglu nabasa na jednu ili dvije spodobe u mornarskom odijelu što se njišu u hodu, ali i to su stranci. U tom dvomilijunskom gradu nema poslije devet navečer nikakva znaka organskog života. Osim...Osim u St. Pauliju. Tamo je na okupu sve ono što se u drugim gradovima nalazi u raznim četvrtima i ulicama. Tamo ima ljudi, buke i glazbe sve do ranih jutarnjih sati.St. Pauli je zanimljiva mješavina Las Vegasa i Sodome. Prepune kockarnice izmjenjuju se sa striptiz lokalima, od čijih bi seksualnih pouka krv navrla u žuto lice i najokorjeli-jem singapurskom eunuhu. Narkomanske jazbine za transvestite i transvestitske jazbine za narkomane, usto stručno vođene orgije za nasukane pomorce, upotpunjuju program.Čestiti građani Hamburga, naravno, ne žele ni čuti za St. Pauli, i o njemu ne govore. Ako pak stranac to ipak spomene, dočekaju ga očinski obzirno, pozivajući se na neminovnu činjenicu da je Hamburg ipak lučki grad i da to, dakako, ima

KAKO ZASTRANITI U ST. PAULIJUza posljedicu i neke neželjene pojave s kojima se, hoćete-nećete, morate pomiriti.Uzmimo za primjer upravitelja hotela u kojem sam odsjeo:- Ja osobno - rekao je - ni za što na svijetu ne bih pošao na Reeperbahn. U vašem slučaju je to, gospodine moj, nešto posve drugo. Vama je, kao stranom novinaru, čak i dužnost da upoznate sve čega ima u našem gradu. Ali ni u kojem slučaju - doda opominjući me - ne smijete sami u St. Pauli. Gangsteri i lopovi iz podzemlja, kojih je tamo sva sila, odvest će vas u prvu kućnu vežu i opljačkati do posljednjeg pfeniga.Zahvalio sam mu, dirnut njegovom zabrinutošću, i zapitao da li bih mogao naći nekoga tko bi me onamo pratio.- Hm. To je već teže. Naravno, pratiti vas može samo netko tko je već iskusan, svjetski čovjek. Netko tko se stvarno dobro snalazi, kao na primjer ja. - Razmišljao je trenutak a onda se okrenuo svojoj ženi: - Što ti misliš, draga?- Mislim da bi trebao poći s gospodinom - spremno odgovori ona.- Ne, ne, Gertrudo! - upravitelj se stresao od gnušanja. -Sve, samo to ne!- Kadikad se treba za svoje goste i žrtvovati - usprotivi se Gertruda.Nakon još malo natezanja upravitelj se ipak smekša, zagleda se u svoj rokovnik ne bi li pronašao sat-dva slobodnog vremena, i objavi mi: da, ima vremena.- Kada? - upitah ga.

- Sada odmah.Nestrpljivo se premještao s noge na nogu. Uopće nisam bio spreman na ovako brz razvoj događaja. Osim toga, morao sam najprije svladati sve unutrašnje zapreke svog humanističkog odgoja. Na muške lezbijke u ženskoj odjeći, ženske ni u kakvoj, igrače opijuma i pušače ruleta nisam baš bio navikao. Dodah na znanje svom dobrotvoru da ću o tome još porazmisliti.- 170 -171-EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDE- Kako god želite - odvrati mi. - A sutra? Ili prekosutra? Kada? Kada?Srećom, toga trenutka netko me pozvao na telefon. Čovjek s druge strane žice predstavio se kao Izraelac: slučajno je u Hamburgu, u stvari već dulje vrijeme, tako da zaista može za sebe tvrditi kako poznaje grad.- Zacijelo i vi želite upoznati grad - doda. - Poslušajte savjet iskusnijeg i ne idite sami u St. Pauli! Upravo sam jučer o tome govorio sa svojom ženom. Ona se posve slaže sa mnom. Ne smijemo dopustiti da naš zemljak dospije u ralje hamburškog podzemlja, barem ne dok sam ja tu. Ja sam, doduše, strašno zaposlen, tako da jedva mogu predahnuti... ali, ako baš želite da vas pratim...- Hvala vam - rekoh. - Već ću se nekako snaći.- Isključeno! Ni za živu glavu ne podcjenjujte te besramne žene što vas tamo vrebaju iza svakog ugla. Iznenada se pred vama skinu i viču da ste vi strgali odjeću s njih. I već su tu njihovi makroi, ti gangsteri i koljači. Ne, nikako vas ne mogu pustiti samog! Jeste li večeras slobodni?

Dogovorili smo se da ćemo se uzajamno nazivati svakih četvrt sata. Upravitelj hotela pratio me u stopu i neprestano ponavljao kako nikome živom ne smijem vjerovati osim njemu. Nakon četvrtog telefonskog poziva dotrči lakaj iz hotelskog predvorja. Tu su ljudi s radija koji žele sa mnom napraviti originalan intervju, ne ovdje u hotelu već negdje šetajući gradom, bilo gdje, možda u St. Pauliju? Mogli bismo tamo pronaći neki od onih smrdljivih striptiz lokala i tako snimiti živu zvučnu kulisu.Prijedlog mi se prilično svidio, ali me - ovaj put ne upravitelj već portir - svojski uvjeravao kako je ovim momcima s radija zapravo samo do toga da nađu bilo kakvu izliku kako bi pošli u bordel, te kako se u tako nešto nikako ne smijem upustiti. On, portir, završava posao u jedanaest navečer, a to je najbolje vrijeme da se pođe u St. Pauli.-172-KAKO ZASTRANITI U ST. PAULIJU- Vi svakako trebate dostojnu i povjerljivu pratnju - reče. - Ja ću odmah nazvati svoju ženu da joj kažem kako hitno moram voditi jednog stranog novinara, pa da ću zakasniti nekih pola sata...U taj mah uručili su mi urgentni brzojav moga izraelskog zemljaka koji je glasio:"AKO TREBA SPREMAN SAM ODMAH DOĆI PO VAS U HOTEL STOP DOLAZIM ZA DESET MINUTA"Upravitelj me nijemim pogledima preklinjao da ga ne iznevjerim.Uredništvo uglednog dnevnog lista najavilo mi je posjet novinara i foto-reportera: gospoda će me provesti zanimljivim dijelom Hamburga, najbolje

St. Paulijem, te zapisati i snimiti sve što tamo budem doživio. Pridružit će nam se čak i glavni urednik. I sportski urednik. I urednik za književnost sa svojom ekipom. Pukim je slučajem prisutan i šef tiskare, pa će i on poći sa svojim pastorkom.Situacija je već pomalo zadobivala prijeteće razmjere. Nisam znao za koga da se odlučim a koga da odbijem. Na hotelskom ulazu sakupila se već pristojna gomila požrtvovnih pratilaca.Stupih pred njih i upitah:- Kako bi bilo da pođete bez mene u St. Pauli?- Isključeno! - odgovori predstavnik delegacije. - Mi smo pristojni građani i uopće nas ne zanima sve ono što se navodno događa u St. Pauliju. Želimo jedino spriječiti da jedan tako ugledan gost poput vas stekne krivi dojam o našem gradu.Iz limuzine što je stala desno od hotelskog ulaza mahao mi je moj nepoznati izraelski prijatelj, te me znakovima obavještavao da možemo odmah krenuti. Ništa nije pomagalo -moram nešto odlučiti, u protivnom ću iznevjeriti pola Hamburga.- Dobro, onda - viknuh. - U četvrtak!-173-EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDEU gomili se začu klicanje i moja se odluka brzo poput munje pronese gradom. Teleprinteri su otkucavali, slale se šifrirane vijesti, a Sjevernonjemački radio objavio je u večernjim vijestima cijeli niz prometnih ograničenja za sljedeći četvrtak.Konvoj što je krenuo u zakazano vrijeme, sastojao se od tuceta privatnih automobila i nekoliko autobusa punih od-važnih građana, odlučnih da bde

nad mojom sigurnošću. Na nekima se jasno vidjelo da su prvi put u St. Pauliju i da pojma nemaju što tamo treba da rade. Vodio sam ih mračnim ulicama ne obazirući se na prostitutke i makroe kojih je bilo u rojevima, ali od kojih me ipak nitko nije odvukao u kućnu vežu, jer sam imao tako dobre čuvare. Upravitelj hotela, tik uz mene, kad god bi ugledao žensku priliku, pljesnuo bi rukama od oduševljenja, a oči mu bile pune suza radosnica. Ostali pratioci pomalo se izgubiše, svaki prema svojim sklonostima.Kad smo se ponovo okupili kraj naše automobilske kolone, pokazalo se da smo neke sudionike izgubili, među njima jednog muzičkog kritičara i njegova bratića: našli su unosno zaposlenje u jednom striptiz lokalu za transvestite.Ja sam osobno sklopio ugovor s jednom turističkom agencijom i od tada radim pod šifrom "Jedna noć u St. Pauliju", kao vodič za domaće.-174-Djelotvorna obrana od umjetnika ne postoji. Ne možete pobjeći ni njihovim djelima. Zato je s pravom zapisano u Deset zapovijedi: "Ne čini sebi urezana lika ni bilo kakve slike!" Trebalo bi usto izričito zabraniti i to da se poklanjaju dovršene slike.VELESLIKA STRICA MORRISADan je započeo kao i svaki drugi. Izvještaj o vremenu glasio je: "Oblačno sa sunčanim razdobljima", more je bilo mirno, sve se doimalo normalno. A onda se oko podne pred našom kućom iznenada zaustavi kamion. Iz njega iziđe Morris, priženjeni stric moje žene po majčinoj strani.

- Čuo sam da ste se preselili - reče stric Morris. - Donio sam vam jednu uljenu sliku za vaš novi stan.Mahne darežljivom rukom i dva snažna nosača dovukoše poklon.Bili smo duboko dirnuti. Stric Morris je ponos ženine obitelji, silno bogat čovjek, neobično utjecajan u utjecajnim krugovima. Njegov je poklon, doduše, stigao malo kasno, ali je već sama činjenica što nas je posjetio, čast koju treba znati - cijeniti.Slika je obuhvaćala cjelokupno prostranstvo od četiri četvorna metra, skupa s gotičko-baroknim zlatnim okvirom, a predstavljala je sveukupnu židovsku baštinu. Desno, u prvom planu, dizao se gradić. Dijelom u dijaspori, dijelom u bunilu, bio je okružen sa mnogo vode i mnogo vrlo plavog neba. Odozgo je sjalo sunce u prirodnoj veličini, dolje su pasle krave i koze. Uskim puteljkom šetao je rabin sa dva-175-EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDEVELESLIKA STRICA MORRISAsvitka Tore u rukama; slijedio ga je stanoviti broj učenika Talmuda, među kojima i nekoliko čuda od djece, kao i dječak koji se uoči svog trinaestog rođendana priprema za bar mi-cvu1. U pozadini su se vidjeli vjetrenjača, skupina guslača, mjesec, svadba i nekoliko poslenih majki kako peru rublje na rijeci. Na lijevoj strani otvarala se pučina s obaveznim jedrilicama i ribarskim mrežama. Iz daljine su pozdravljale ptice i obala Amerike.Nikad u svom životu nismo vidjeli takvo zgusnuće grozote, usto još u četvrtastom obliku, neoprimitivističkom stilu i tehnikoloru.

- Uistinu, staje nam dah, striče Morrise - rekosmo. - Ali to je previše vrijedan dar za nas. Ne možemo ga primiti.- Ne pričajte koješta! - dobrohotno če stric Morris. - Ja sam već star čovjek i neću valjda svoju zbirku ponijeti sa sobom u grob.Kad je stric Morris, ponos obitelji moje žene, otišao, dugo smo sjedili pred tom uljenom strahotom i šutjeli. Pred nama je izranjala sva tragika židovskog naroda. Bilo je kao da se naš skromni stan dupkom napunio kozama, oblacima, vodom i učenicima Talmuda. Pokušali smo pronaći potpis počinitelja, ali taj se kukavički pritajio. Predložio sam da to četvrtasto čudovište spalimo. Moja je žena tužno odmahnula glavom i podsjetila me na preosjetljivost svojstvenu starijim rođacima. Stric Morris nikada nam ne bi oprostio takvu uvredu.Zaključili smo barem da nikad nitko drugi ne smije vidjeti tu grozotu, odvukli je na balkon, okrenuli uljenu stranu zidu i tako je ostavili.Jedno od najvrednijih svojstava ljudskog duha jest sposobnost da zaboravlja. Zaboravili smo onaj oslikani užas koji sa svoje stražnje strane i nije posve loše izgledao, te se po-Obred putem kojega dječak, navršivši trinaest godina, postaje punopravni član židovske vjerske zajednice.-176-malo navikli na to ogromno platno na balkonu. Jedna ga je biljka puzavica počela nagonski obrastati.Dakako, kadikad se noću događalo da se moja žena naglo trgne iza sna, a na čelu joj grašci ledena znoja.- Što ako stric Morris dođe u posjet?

- Neće doći - promrmljao bih pospano. - Zašto bi došao?Došao je.Pamtit ću taj posjet do kraja života. Upravo smo jeli kad je zazvonilo na vratima. Otvorio sam. Vani je stajao stric Morris. Ušao je. Slika je drijemala na balkonu, licem okrenuta zidu.- Kako ste? - zapita stric moje žene po majčinoj strani.U prvom zaprepaštenju - jer i ja sam tek čovjek - pomišljao sam da šmugnem kroz otvorena vrata i nestanem u gustoj magli.Upravo u taj mah pojavila se moja žena., najbolja supruga na svijetu; blijeda ali sabrana stajala je u dovratku i cvrku-tala:- Molim vas samo nekoliko trenutaka, dok napravim red! Efraime, zabavljaj dotle strica Morrisa! To će i tebi dobro doći.Nenapadno sam zapriječio stricu Morrisu put prema sobi i započeo živahan razgovor. Iz susjedne sobe dopirali su sumnjivi šumovi, teški koraci i čudno potrkivanje, kao da tko vuče ljestve, zatim se začuo strašan lom od kojeg su se potresli zidovi, i napokon slabašan glas najbolje supruge na svijetu:- Možete ući.Ušli smo u sobu. Moja je supruga ležala iscrpljena na kauču i teško disala. Na zidu je visio stričev dar, još uvijek se lagano ljuljajući. Bio je prekrio pola prozora i doimao se čudnovato trodimenzionalno, i to stoga što je pokrio dvije manje slike i sat kukavicu, upravo na mjestu gdje su bili naslikani bregovi, koji su se zbog toga vidljivo izbočili.-177-

EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDEVELESLIKA STRICA MORRISATo što smo njegovu daru pridali toliku važnost, najbolje se moguće dojmilo strica Morrisa. Jedino mu se mjesto gdje je slika visila činilo pretamnim. Zamolili smo ga da se idući put svakako najavi prije nego dođe, kako bismo se mogli pripremiti za njegov posjet.- Koješta - brundao je stric Morris polaskano. - Za starca poput mene ne treba nikakvih priprema. Šalica čaja, koji sendvič, malo keksa - i to je sve...Nakon toga neugodnog događaja živjeli smo u stalnoj pripravnosti. S vremena na vrijeme održavali bismo vježbe iznenadne uzbune: legli bismo kao da spavamo, moja bi žena najednom povikala "Morris", ja bih se panterskim skokom našao na balkonu, dotle bi moja žena poskidala sve što je bilo na zidovima, jedne ljestve za opasnost stalno bijahu pod

krevetom - i dok udariš dlanom o dlan, sve bi bilo na svom mjestu. Tu smo vježbu nazvali akcija Harem1 (s obzirom da ima veze s vješanjem).Poslije cijelog tjedna intenzivnog treninga svladali smo cijeli postupak - od uzvika "Morris", preko vješanja slike do uklanjanja tragova - za cigle dvije i pol minute. Značajan sportsko-artistički rekord!Jedne kobne subote stric Morris najavio je svoj posjet. Kako je namjeravao doći tek poslije podne, imali smo dovoljno vremena da se pripremimo, pa smo zaključili da damo sve od sebe. S desne i s lijeve strane postavio sam prema slici, pod kosim kutom, dva reflektora koje sam presvukao crvenim, zelenim i žutim celofanom. Moja je supruga okitila zlatni okvir šarenim cvijećem. Kad smo nakon toga uključili reflektore, morali smo zaključiti kako na svijetu nema goregužasa.

1 Po urotniku iz biblijske priče o Esteri.-178-Točno u pet zazvonilo je na vratima. Dok je moja žena otišla da što ljubaznije dočeka strica Morrisa, ja sam, kako bih uvećao efekt, jedan reflektor usmjerio na koze na paši, a drugi na majke što peru rublje. Vrata se otvoriše. U sobu uđe dr. Perlmuter, jedna od najvažnijih osoba u Ministarstvu kulture i prosvjete, sa suprugom.Dr. Perlmuter pripada duhovnoj eliti u našoj zemlji. Njegov profinjeni ukus u intelektualnim je krugovima gotovo poslovičan. Žena mu upravlja nekom reprezentativnom galerijom. I sada je upravo to dvoje ušlo ovamo.

Vrijeme kao da je nekoliko trenutaka stalo. Zatim se činilo da će se dr. Perlmuter onesvijestiti, nakon čega sam ja bijedno pokušao akciju spašavanja na taj način što sam leđima sakrio barem koze na paši.Tada začuh svoj vlastiti glas:- Kakvo ugodno iznenađenje! Sjednite, molim vas.Dr. Perlmuter, još uvijek nesiguran na nogama, skine naočale i poče ih čvrsto trljati.Prokleto cvijeće! Da barem na onom gotičko-baroknom okviru nema tog prokletog cvijeća.- Vrlo vam je ugodan stan - promrmlja gospođa Perlmuter. - I tako zgodne... hm... slike...Jasno sam osjetio kako učenici Talmuda za mojim leđima izvode balet. Nekoliko sljedećih trenutaka proteklo je u napetoj ukočenosti. Naši su gosti uperili poglede ravno u GROZOTU. Naposljetku je mojoj hrabroj ženi uspjelo iskopčati jedan reflektor, ali se prizor, počevši od rabinovih ramena, i dalje kupao u svjetlu. Doktor Perlmuter se potuži da ga boli glava i zatraži čašu vode. Kad se moja hrabra supruga vratila iz kuhinje sa čašom vode, gurnula mi je ceduljicu s ilegalnom porukom. Tekst je glasio: "Efraime, učini nešto!"- Oprostite što smo došli ovako nenadano - poče gospođa Perlmuter promuklim glasom - ali je moj muž htio govoriti s vama o nekim predavanjima koja biste održali u Americi.- Što? - klimnuo sam glavom. - Kada?- 179 -EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDE

- Nema žurbe - reče dr. Perlmuter i ustane. - Stvar više nije tako hitna.Bilo mi je jasno kako je krajnje vrijeme da iznesem nekakvo objašnjenje, jer ćemo u suprotnom zauvijek biti isključeni iz civilizirana svijeta. Moja hrabra ženica pohita mi u pomoć:- Vi se vjerojatno čudite kako je ova slika dospjela ovamo? - prošaputala je.Oboje Perlmuterovih, koji su već bili pošli prema vratima, okrenuše se.-Da - rekoše u jedan glas.U tome trenutku, upravo kao da je to izračunao, naiđe stric Morris. Predstavili smo ga našim gostima i s veseljem opazili da im je simpatičan.- Htjeli ste nam nešto reći o ovoj... hm... o ovoj tu stvari - pripomene gospođa Perlmuter mojoj hrabroj ženici.- Efraime - reče hrabra ženica. - Efraime, molim te! Prešao sam pogledom od očajničkog izraza moje suprugei skamenjenih lica Perlmuterovih, preko čuda od djece što su stajala u sjeni vjetrenjače do ponosno ozarenog strica Mor-risa.- Slika je vrlo lijepa - zahroptao sam. - Ima tu atmosfere... Potezi kistom su majstorski... i sunce... puno sunca... Dobili smo je na dar od strica Morrisa.- Vi ste kolekcionar? - upita gospođa Perlmuter. - Vi skupljate...- Ne, ne takve stvari - prekine je stric Morris i nasmiješi se. - Ali današnja mladež... ne ljutite se, djeco, što govorim ovako otvoreno...

ova današnja mladež, koja nema nikakva ukusa, više voli ovakve nakazne potpurije.- Ne mora baš uvijek biti tako - rekoh odjednom takvim čvrstim i odlučnim glasom da sam se i sam pomalo iznenadio. Ali više se nisam mogao zaustaviti. Već su mi u ruci sijevnule škare. - Mi volimo i slike manjeg formata.-180 -VELESLIKA STRICA MORRISAI već sam zabio škare u lijevu obalu rijeke. To je, zajedno s još tri krova i dijelom neba, bila prva žrtva. Zatim sam izrezao čamac i dva guslača. Onda vjetrenjaču. Na kraju sve poprijeko. Spopala me elementarna stvaralačka strast. Grak-ćući promuklo, bacio sam se na ribarsku mrežu i nabio je na rabina. Majke koje peru rublje pomiješale su se sa čudima od djece. Nad američkom obalom bila je pomrčina Mjeseca. Koze su se pripremale za bar micvu...Kad sam se ogledao, bili smo sami u stanu. Još bolje! Tako smo žena i ja mogli sve u miru srediti. Za četvrt sata dobili smo 32 slike malog formata. Otvorit ćemo galeriju u središtu grada.-181-Lf nizu velikih uspjeha kojima se naša mlada država može ponositi, nesumnjivo je najveći taj što nemamo vlastite televizije. U tome su skriveni korijeni naše snage. Na žalost, zemlje koje nas okružuju otkrile su naše tajno oružje i prekrile nas TV-mrežom kojoj ne možemo odoljeti.MINESTRONE ALLA TELEVIZIJA

Udaljio sam se tek nekoliko koraka od svog hotela u Hai-fi, kad se nađoh u gustom mnoštvu ljudi koji su se tiskali pred ulazom u mali restoran i ispruženih vratova pokušavali uvrebati ono što se unutra događa. Moja novinarska znatiželja nije mi dopustila da dvaput promislim. Progurao sam se u restoran.Ono što sam ugledao donekle me razočaralo. Nikakve tučnjave, čak ni žučne rasprave, ničega. Gosti su šutjeli i nepomično sjedili za stolovima koji bijahu strogo poredani u jednom smjeru. Zapitao sam konobaricu, koja se bila nepomično naslonila na šank, o čemu se radi.- Bejrut - odgovorila je i ne osvrnuvši se. - Upravo je počelo.Prateći njen pogled otkrio sam u kutu prostorije televizor. Na ekranu je upravo bila počela paklenska jurnjava. Tek mi je tada sinulo da strogo usmjereni gosti u dvorani - i gomila što se tiska vani - prisustvuju TV-prijenosu jednog vesterna.Slika je bila jasna, sinkronizacija na hindiju glasna i razgovijetna, a onaj tko ne vlada tim jezikom mogao se služiti potpisima na arapskom.182-MINESTRONE ALLA TELEVIZIJAU filmu se radilo o punašnoj djevojci koju ljubi neki dobar mladić, ali je ona zaljubljena u bogataša. Ili obrnuto. Bilo kako bilo, pjevala je neku varijaciju meni posve nepoznate pjesme "Iči Kakiči", nakon čega su oba suparnika zapodjela dvoboj.Osjetih glad. Napokon, u restoranu sam.

- Gdje bih mogao sjesti? - zapitao sam konobaricu, ovaj put drugu, koja se nije nepomično naslanjala na šank već na zid, i napeto pratila dvoboj. Nije me udostojila pogleda.- Bilo gdje - prosiktala je. - I ne smetajte!Osvrnuh se oko sebe. Bilo je doista još nekoliko stolica, ali okrenutih u obratnom smjeru.- Ondje gdje je slobodno, ne vidim ništa - rekoh konobarici. - Ne biste li mi mogli pomoći?- Pričekajte dok ne počnu reklame!Kad su reklame počele, život uokolo napola se vratio normalnom toku. Konobarica mi je pronašla stolicu i ugurala je između dvije druge, tako da sam s pomoću žlice za cipele stvarno mogao zauzeti mjesto. Moje susjede to nije smetalo, jer je u međuvremenu film nastavljen. Sada je djevojka ljubila nekog trećeg, pa se ovaj upustio u tjelesne obračune s dvojicom prijašnjih ljubavnika.- Oprostite - progovorio sam susjedu lijevo od sebe. -Mogu li ja ovdje naručiti jelo?- Tko ste vi? - zapita me on, promatrajući kako siromašni ljubavnik uz goleme muke izbjegava stupice novog suparnika.- Ja sam gost u ovoj gostionici i sjedim pokraj vas. Što bi se ovdje moglo pojesti?- Jeste li star ili mlad?- Mlad.- Kako izgledate?- Srednjeg sam rasta. Plemenito oštrih crta lica. Naočale. Plavokos.

-183 -EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDETog je trenutka bogati ljubavnik proletio kroz prozor koji se bio naglo otvorio, ispraćen siromašnim ljubavnikom i pjesmom debeljuce.- Naručite minestrone - posavjetova me susjed. Više od njega nisam mogao izvući.Četvrt sata kasnije on duboko uzdahne:- Moram ići. Baš glupo. Film će zacijelo trajati još tri sata... Platiti!Više puta je morao ponoviti poziv, i to u istim razmacima, kako bi konobarica pronašla put do njega pipajući ispruženom rukom između stolica i gostiju. Tek što je nanišanila prema glasu moga susjeda, kadli se sudari s drugom konobaricom. Nitko se nije obazirao na lomljavu tanjura: na ekranu su tjelohranitelji bogata ljubavnika upravo bili ščepali u šake pridošlice.- Četiri i pol funte. - Konobarica je sve lijepo izračunala u glavi i to saopćila mome susjedu, nakon čega je ovaj začudno vješto prstima napisao i izvukao iz džepa pet funti u novčanicama.Konobarica je na brzinu promrsila "hvala" i gurnula mu pola funte ostatka u šaku.- Ja bih minestrone - rekoh.- Čekajte - odgovori konobarica.Debela je za to vrijeme već postala izabranica u dvorcu bogatoga. Kroz prozor joj se popeo treći ljubavnik i zapjevao s njom u duetu. Na sljedeći dvoboj nije trebalo dugo čekati.- Minestrone, molim!

Konobarica mi opipa lice kako bi zapamtila tko je naručio. Zatim se natraške udalji.Nije prošlo mnogo minuta, kadli neka dama u suprotnom kutu lokala prodorno krikne; minestrone, koju joj je konobarica sasula na grudi, bila je prevruća.1 Juha s gusto ukuhanim rezancima, rižom, zeleni i si., uz dodatak par-mezana.•184-MINESTRONE ALLA TELEVIZIJA- To je danas već treći put - jadikovala je, ali su je susjedi brzo ušutkali.Siromašni ljubavnik držao je bogatoga za gušu i debeloj djevojci otvorio put u slobodu, ne sluteći da tamo već čeka treći, ali je ni taj neće dobiti, jer su dvorac opkolili pobunjeni konjanici.Točno u tom trenutku osjetih kako mi ruka konobarice prelazi preko lica.- Tu je vaša minestrone, gospodine - reče i stavi mi tanjur na desno rame. Po mirisu sam odmah znao da to nije minestrone. Lijevim kažiprstom provjerio sam sadržaj tanjura: mljevena guščja jetra. Nesumnjivo su i iz kuhinje mogli vidjeti ekran.Počeh oprezno jesti. Šakanje dvojice ljubavnika doseglo je vrhunac. Bljutavi okus što sam ga osjećao u ustima, poticao je od donjeg ruba moje kravate koju sam uspio odvezati u mraku. Kad su dvojica zaljubljenih hrvača jedan drugome pali u zagrljaj, nakon što su otkrili da su rođena braća, odlučio sam napustiti lokal jer inače nikad ne bih stigao kući.

Prema izlazu sam se povlačio uz treću pjesmu s djevojčinih punašnih usana. Morao sam ga se dočepati prije početka sljedećeg dvoboja.Na izlazu me dočekalo ugodno iznenađenje: blagajnik je tako zaneseno slušao pjesmu da mi nije stigao naplatiti račun, već me grubo izgurao van.Nadam se da će Izrael uskoro dobiti vlastitu televiziju.-185-TTAJNA LUBENICEKRATKA TRAGEDIJADr. FEINHOLZ (na putu prema kući prolazi kraj trga na kojem se prodaje voće, pa se sjeti da mu supruga uvijek zaboravi kupiti lubenice koje su jedino sredstvo protiv nepodnošljive ljetne vrućine; prilazi brdu lubenica što strši nasred trga i progovara Zurielu, vlasniku brda): Jesu li slatke?ZURIEL (ne odgovara.)Dr. FEINHOLZ: Dobro. Dajte mi jednu.ZURIEL (prodornim rendgenskim pogledom prijeđe preko zelenog brda, dohvati izrazito nabreklu lubenicu, baci je u zrak, uhvati je, pogladi, pritisne, prinese uhu, baci natrag na hrpu, uzme drugu... u zrak... uhvati je... gladi je... pritišće... kucka... stavlja je na uho... vrati... treću... četvrta je u redu, odvagne je u najtamnijem kutu tezge leđima okrenut kupcu): Šest kilograma. Sedamdeset pet pijastera.Dr. FEINHOLZ: Ova je, dakle, slatka?ZURIEL: Vrlo slatka.Dr. FEINHOLZ: Kako znate?

ZURIEL: Iz iskustva.Dr. FEINHOLZ: Iskustva?ZURIEL: Iz iskustva. Imam to u prstima. Kad je opipam. Kad je bacim u zrak. Lubenica koja nije posve zrela, napravi "plop". Lubenica koja je zrela napravi "plop".Dr. FEINHOLZ: Razumijem. (Vlati, uprti pet kilograma tešku lubenicu i krene kući. Pločnik se topi od vrućine. Odjednom dr. Feinholz shvati zašto njegova supruga uvijek zaboravlja-186-TAJNA LUBENICEkupiti lubenicu. Stigavši kući sakrije lubenicu u hladnjak. Poslije ručka izvuče je kao osobito iznenađenje te je razreze.)LUBENICA (žuta je, ima okus smrznute spužve, po svoj su je prilici navodnjavali naftom.)Dr. FEINHOLZ (ispljune Ijutito): Krasno! Evo ti naše obećane zemlje u punom sjaju. Sedamdeset pet pijastera sam je platio!ELSA: Nosi je natrag!Dr. FEINHOLZ: Naravno. Sve ima granice, pa i moja strpljivost. (Nosi lubenicu po najvećoj vrućini natrag na tržnicu, te je baci Zurielu pod noge.) Što ste mi to podvalili? iZURIEL (ne odgovara.)Dr. FEINHOLZ: To se ne može jesti.ZURIEL: Onda nemojte jesti!Dr. FEINHOLZ: Ja sam vas izričito pitao je li lubenica slatka, i vi ste odgovorili da jest.

ZURIEL: Ono "plop" kad sam je uhvatio, bilo je u redu. Ali tko zna što je unutra?Dr. FEINHOLZ: To ne znam. Znam samo da odgovarate za lubenice koje prodajete.ZURIEL: Ali ne za one koje kupujete bez jamstva. Dr. FEINHOLZ: Zar postoje lubenice s jamstvom? ZURIEL: Postoje. Dr. FEINHOLZ: A u čemu je razlika?ZURIEL: Šest pijastera po kilogramu. Lubenice bez jamstva stoje 12 pijastera po kilogramu, a lubenice s jamstvom 18. Za njih i odgovaram.Dr. FEINHOLZ (snažno šutne lubenicu koja mu se upravo bila dokotrljala pod noge.)ZURIEL (ne odgovori.)Dr. FEINHOLZ: Pa dobro, dajte mi jednu lubenicu s jamstvom. Čuvajte se ako ni ta ne vrijedi!-187 -EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDEZURIEL (baci lubenicu u zrak, uhvati je, pogladi, pritisne, pokuca,prinese je uhu, odbaci, i drugu, i treću, četvrta je u redu):Sedam kilograma i osamdeset. Dr. FEINHOLZ: Može ZURIEL: (izreže tanku krišku i pokaže je dr. Feinholzu): Je Vcrvena?Dr. FEINHOLZ: Jest. ZURIEL: Ne da se hvalim,, ali ova je lubenica zaista posebnocrvena Dr. FEINHOLZ (plati u znoju lica svoga, i dašćući donosi šestkilograma tešku lubenicu kući)- Stari lupež ju je bez riječi

zamijenio. ELSA: Jasno. Dr. FEINHOLZ (Stavi lubenicu u hladnjak, pričeka pola sata,izvadi je i razreze): Zaista, prekrasno crvena lubenica! ELSA: Jesi li je kušao? Dr. FEINHOLZ: Kušao je nisam, ali se vidi da je svakakodobra.LUBENICA (bljutava je, svenula, odstajala, trula, gorka.) ELSA: Bubica će lijepo odnijeti lubenicu natrag, zar ne? Dr. FEINHOLZ (teret, znoj, dahtanje, kletve, lubenica pred Zuri-elovim nogama): Evo vam to smeće! ZURIEL (ne odgovori.) ■■Dr. FEINHOLZ: Jesam li ja kupio lubenicu s jamstvom ilinisam?ZURIEL: Jeste. Dr. FEINHOLZ: Kušajte je!ZURIEL: Hvala. Ja ne volim lubenice. Od njih se znojim. Dr. FEINHOLZ: I vi to zovete slatkim? I to je vama slatkalubenica? ZURIEL: Ja vam nisam jamčio da je lubenica slatka. Ja samvam jamčio da je lubenica crvena. Dr. FEINHOLZ: Fućka se meni za boju. Što se mene tiče,može biti i modra.-188-TAJNA LUBENICEZURIEL: Zašto mi niste rekli da je vama stalo do okusa? Jamstvo za slatke lubenice stoji 21 pijaster po kilogramu.Dr. FEINHOLZ (pošto se pribrao): Dobro. Dajte mi zajamčeno

slatku lubenicu. ZURIEL (postupak od A do Z kao i gore): Devet kilograma itrideset.Dr. FENHOLZ: Samo trenutak! Htio bih je kušati. ZURIEL: Samo izvolite! (Izreže iz lubenice zašiljeni komad uobliku piramide, i to tako točno da se vrh piramide poklopios geometrijskim središtem lubenice.) Dr. FEINHOLZ (odgrize vrh): Vidite, čovječe, to se zove slatkalubenica. ZURIEL (brzo vraća piramidu na njeno mjesto): Dvije funte ideset. Dr. FEINHOLZ (plati, znoji se, tetura kući): Natjerao sam gada je zamijeni. A sada kušaj! ELSA (kuša, ispljune.) LUBENICA (posve je bljutava, ima okus, u najboljem slučaju, popomijama, sastoji se gotovo isključivo od koštica, već se uneposrednoj blizini geometrijskog središta pretvara u vlažnipamuk).ELSA: Nosi je natrag! Dr. FEINHOLZ (mučni postupak kao i dva puta prije toga): Aovo? Što je ovo? ZURIEL (ne odgovara.) Dr. FEINHOLZ: Što je ovo? ZURIEL: Pa, kušali ste je.Dr. FEINHOLZ: Ono što sam ja kušao, bilo je slatko. ZURIEL: Ovdje je slatko a kod kuće je kiselo? Što radite kodkuće s lubenicama? Marinirate ih? Dr. FEINHOLZ (počinje se gušiti i kune na njemačkom.) ZURIEL (lupka ga po leđima): Hoćete li drugu? Dr. FEINHOLZ (dašćući): Da.-189-EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDE

ZURIEL (ponovi probni obred.)Dr. FEINHOLZ: Bacajte vi samo svoju robu u zrak! Sam ću sebi odabrati lubenicu.ZURIEL: Kako hoćeteDr. FEINHOLZ (kratko pogleda, osjeti kako ga magično privlači tamnozeleni plod, opipa ga i shvati nepogrešivo pouzdano, poput genija u stvaralačkim trenucima, da ta lubenica jednostavno mora biti slatka.)ZURIEL: Šesnaest kilograma i osamdeset. Hoćete li pismeno jamstvo?Dr. FEINHOLZ: Dabogda krepo! (Stenje, znoji se, dolazi kući.) Onaj dripac morao mi je dati drugu.ELSA: Vidim.Dr. FEINHOLZ (zatvori se zajedno s lubenicom u hladnjak, ali kako je tamo vrlo hladno, iziđe već poslije nekoliko trenutaka i razreze lubenicu.)LUBENICA (slatka, zrela, crvena, blaga, sočna, bez sjemenki, ukusna; izvozna kakvoća.)Dr. FEINHOLZ (blista, pomlađuje se, cvrkuću ptičice): To se zove lubenica, ha? Draga, takvu lubenicu još nisi jela. Zato što sam je ja sam izabrao. Lopov jedan! Tri puta za redom nije ništa pošteno našao. A ja otprve.ELSA: Ne pričaj gluposti!Dr. FEINHOLZ: Gluposti? Vidjet ćeš. Od sada ću uvijek tako.(Sljedećeg dana ponovo sam izabire lubenicu, osjeća da ga i opet neka neobjašnjiva čarolija vuče k jednom određenom plodu. Plati, sav se znoji, tetura, hladnjak, pola sata, reže.)

LUBENICA (ima okus trulog lišća, ne može se jesti i prkosi ljudskoj taštini.)Dr. FEINHOLZ (pokušava sebi prosvirati glavu, krivo nacilja, promaši i živi dalje.)-190-Već smo sponicnidi kako je televizija hvale vrijedna stvar. Radio je još bolji jer ga možete po volji uključiti i isključiti. Postoje, doduše, radio-aparati koje ne možete ni uključiti ni isključiti po želji; oni su obično u susjedovu stanu.SEELIGOVE ATMOSFERSKE SMETNJEImamo poteškoća s našim susjedima Seeligovima. Ono što oni izvode s radiom, jednostavno je nepodnošljivo. Svake večeri oko šest sati Feliks Seelig dolazi mrtav umoran kući, ali ipak ima toliko snage da otetura do radija i uključi ga, i to što je moguće glasnije. Posve mu je svejedno jesu li na programu vijesti, glazba ili književna predavanja. Samo neka grmi! A ta grmljavina dopire do najudaljenijeg kutka našega stana.Već se dosta dugo bavimo mišlju kako da se od toga obranimo. Moja žena, nakon što se dugo savladavala, posjetila je Seeligove i ustanovila da smo žrtve akustičnog fenomena: treštanje radija čuje se u našem stanu jače nego u Seeligovih. U svakom slučaju, zid što razdvaja naša dva sta-na toliko je tanak da pri svlačenju gasimo svjetlo kako se na zidu ne bi ocrtavale žive sjene. Samo je po sebi razumljivo da se kroza zid čuje i najtiši šapat. Moglo nas je spasiti jedino čudo.I čudo se dogodilo.

Jedne večeri, kad je Seeligov pakleni stroj ponovo razvijao zaglušnu grmljavinu, morao sam se obrijati radi nepredviđena odlaska u kazalište. Tek što sam uključio brijaći aparat, kad Seeligov radio poče glasno krčati. Izvukoh utikač i kr--191-EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDEčanje prestane. Ponovo ga uključih - krčalo je i pucketalo. Onda začuh Seeligov glas:- Erna! Što je to s našim radiom? Ovo me krčanje izluđuje! Ukazale su nam se neslućene mogućnosti.Iduće večeri bio sam spreman. Kad je Feliks Seelig oko 6 sati došao kući, već sam ga čekao s isukanim brijaćim aparatom.Feliks otetura do radija i uključi ga.Pričekao sam da prođe minuta - a onda je moj brijaći aparat potražio priključak i našao ga. Istoga se trenutka prekrasna simfonija u susjedovu stanu pretvori u fortissimo kr-krkr. Feliks je to neko vrijeme mirno podnosio, očigledno u nadi da će atmosferske smetnje proći. A onda mu je bilo dosta.- Nebesa, prestani! - zaurlao je razdraženo u kutiju, a glas mu je zvučao tako da sam i nehotice istrgao iz zida utikač brijaćeg aparata.Feliks tada isključi radio, promuklim glasom pozove ženu i reče dovoljno razgovijetno da smo ga naćuljenih ušiju mogli čuti:- Erna, nešto se vrlo čudno dogodilo. Aparat je krčao... ja sam zaurlao "Prestani!"... i on je prestao.- Felikse - odgovori Erna - ti si premoren. Već to neko vrijeme zapažam. Danas ćeš ići ranije u krevet.

- Ne vjeruješ? - plane Feliks. - Ne vjeruješ riječima svoga muža? Poslušaj sama! - I on uključi radio.Gotovo da smo ih mogli vidjeti kako stoje pred kutijom i očekuju zlosretno krčanje. Pustio sam da, napetosti radi, prođe neko vrijeme.- Baš kao što sam rekla - reče gospođa Seelig. - Pričaš koještarije. Gdje je to krčanje?- Sada, kada ti ga želim pokazati, njega, naravno, nema -frktao je Feliks razočarano. Tada progovori izravno radiju, zlobno ga izazivajući:- Dakle, hoćeš li zakrčati ili nećeš?- 192 -SEELIGOVE ATMOSFERSKE SMETNJEUključio sam brijaći aparat. -Krkrkr...- Stvarno - prošaputa Erna. - Sada krči. To je zaista neugodno. Strah me je. Kaži mu da prestane.- Prestani! - Feliks će prigušeno. - Molim te, prestani... Izvukao sam utikač.Sljedećeg dana sreo sam Feliksa na stubištu. Doimao se iscrpljeno i hodao je nesigurno, a ispod otečenih očiju imao je velike tamne podočnjake. Ćaskali smo najprije o lijepom vremenu, a onda me Feliks odjednom uhvati za rame i upita:- Vjerujete li vi u natprirodne pojave?- Naravno da ne vjerujem. Zašto?- Samo pitam.- Moj djed, koji je bio vrlo pametan čovjek - rekoh premišljajući - vjerovao je u takve stvari.

- U duhove?- Ne baš u duhove, ali je bio uvjeren da nežive stvari... to zvuči malo smiješno, oprostite... dakle da stvari kao što su stol, pisaći stroj, gramofon imaju tako reći vlastitu dušu. A što je vama, prijatelju?- Ništa... hvala...- Moj se djed kleo da ga njegov gramofon mrzi. Što velite na tu glupost?- Mrzio ga je?- Tako je on tvrdio. I jedne noći... ali to, naravno, nema nikakve veze... našli smo ga mrtvog kraj gramofona. Ploča se još vrtjela.- Oprostite - reče moj susjed. - Nešto mi nije dobro. Pomogao sam mu da se uspne uza stube, odjurio sam usvoj stan i pripremio brijaći aparat.Čuo sam kako je Feliks u susjedstvu sasuo u grlo nekoliko čašica konjaka prije no stoje drhtavom rukom uključio radio.-193-EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDESEELIGOVE ATMOSFERSKE SMETNJE- Mrziš me! - povika napaćeni čovjek. (Glas mu je, kako nam se činilo, dopirao odozdo; vjerojatno je klečao.) - Znam da me mrziš. Znam.- Krkrkr.Oko dvije minute držao sam utikač uključen prije no što sam ga ponovo izvukao.- Što smo ti učinili? - začu se molećivi glas gospođe Seelig. - Zar smo loše postupali s tobom?Sad je kucnuo čas. Naš borbeni plan ušao je u odsudnu fazu. Moja je žena pošla prijeko, k Seeligovima.

Smijuljeći se slušao sam kako Seeligovi pričaju mojoj ženi da se u njihovu radiju javljaju nadnaravne sile.Nakon kratkog razmišljanja, moja žena predloži da iz radija istjeraju vraga.- Zar se to može? - povikaše u jedan glas dvoje Seeli-govih. - Možete li vi to? Molim vas, učinite to!Ponovo su uključili radio. Došao je veliki trenutak.- Duše koji si u radiju - povika najbolja supruga na svijetu. - Ako me čuješ, onda mi daj znak.Uključih brijaći aparat.-Krkrkr. ' 1; ,''v'- Hvala ti. Isključiti brijaći aparat.- Duše! - povika moja žena. - Daj nam znak treba li ovaj aparat i dalje upotrebljavati?Ne uključih brijaći aparat.- Želiš li možda da svira glasnije? :" Brijaći aparat mirovaše- Onda možda želiš da Seeligovi više ne upotrebljavaju svoj aparat?Sada treba uključiti brijaći aparat. Uključiti brijaći aparat. Uključiti!Nebesa, zašto se ništa ne čuje... nikakvo krčanje, nikakvo krkrkr, ništa...-194-Brijaći aparat je štrajkao. Izgorjela je baterija ili nešto slično. Godinama je besprijekorno radio i upravo sada...

- Duše, zar me ne čuješ? - Moja je žena podigla glas. -Pitam te: hoćeš li da Seeligovi prestanu upotrebljavati tu groznu kutiju? Daj nam znak! Odgovori!Očajnički sam ponovo gurao utikač aparata u utičnicu -nikakve pomoći. Nije bilo ni najtišeg krkrkr. Možda ipak nežive stvari imaju dušu?- Zašto ne krčiš? - zavika moja žena, sada već pomalo kreštavim glasom. - Daj nam znak, glupane! Kaži Seeligovima da više nikada ne sviraju taj radio! Efraime!Sada je već malo prekardašila. Činilo mi se da vlastitim očima vidim kako se Seeligovi okreću njoj i značajno je gledaju...Sutradan sam odnio svoj brijaći aparat na popravak. Ekspresni popravak stoji mnogo novaca.- Izgorjela je baterija - reče mi električar. - Stavio sam novu. Sad više nećete imati smetnje ni na radiju dok se bri-jete.Od tog vremena susjedov radio nesmetano trešti u svakom kutku našeg stana. Imaju li nežive stvari dušu, ne znam, ali duha zacijelo nemaju.^-195-KUPOVANJE RABLJENIH KOLA U SADDogodilo se to onako kako se moralo dogoditi. Jednoga kobnog jutra odlučio sam pribaviti rabljeni društveni položaj i pošao prodavaču polovnih automobila imenom Smiling Joe (čak i ako bismo naški kazali Jozo Nasmijani, ne bismo rekli dovoljno).Smiling Joe je dnevno zakupljivao nekoliko četvornih kilometara oglasnog prostora u novinama, u kojima je oduševljeno hvalio svojih šest stotina rabljenih automobila. Bio je snažan, živahan, mlad veseljak, a kad je

čuo da sam iz Izraela, njegovu oduševljenju nije bilo kraja. Izričito je naglasio kako on zapravo nije Židov, ali ima prijatelja koji se zove Finkelstein ili tako nekako, te da je već to dovoljno.Smiling Joe mi je sam pokazao dvadeset svojih rabljenih automobila i svaki redom oduševljeno hvalio. Kad sam ga zapitao gdje mu je ostalih 580 automobila, povjerljivo mi je prišapnuo kako njih drži na tajnom mjestu, sve za ugledne kupce s Bliskog istoka - poput, primjerice, mene ili kralja Ibn Sauda.- To je samo pet minuta odavde - reče Smiling Joe. -Pođimo! - I on me poveze svojim kolima.Nakon otprilike sat i pol prilično ugodne vožnje, priupitao sam" ga što je zapravo s njegovih pet minuta. Smiling Joe mi je, uz grohotan smijeh, priznao da je mislio na pet minuta nadzvučnim avionom, ali da sada zacijelo stižemo za desetak minuta.Počelo se mračiti. Pustinja, kojom smo se vozili, obrasla je suptropskim raslinstvom. Ipak, prije potpunog mraka bili-196-KUPOVANJE RABLJENIH KOLA U SADsmo u Arizoni. Na tajnom prostoru lako se moglo izbrojiti svega devet rabljenih automobila.- Zar je to sve? - zapitao sam. - A gdje su ostali?- Prodani - nacerio se Smiling Joe. - To vam ide kao med. Još jutros je tu bilo pet stotina automobila. Razmislim li dobro, nije mi baš ni stalo da ovo prodam. Ionako ne znam što bih s novcem.I nehotice mi se ote pitanje zašto me je uopće vozio ovamo?

Smiling Joe se i opet naceri. Novac mu, reče, ne znači ništa. Mnogo je važniji dobar glas. Njegova je deviza: "Čast i poštenje".Ja sam za to vrijeme razgledao ostatak voznog parka, i na svoju radost otkrio jedan relativno dobro očuvani chevrolet, koji je, sudeći po kredom našaranom natpisu na prednjem staklu, stajao 299,99 dolara.- Ova mi se kola sviđaju - rekoh. - Da, hoću ova.- E, stari moj! - Smiling Joe me dobrohotno lupi šapom po ramenu. - To se zove imati oko! Pogleda, i već prokuži najbolja! Kola je zapravo kupio guverner ove najdržave - ali, ako ih vi hoćete, pljunite 400 dolara na ruke i "ševac" je vaš.- Zašto četiri stotine? Pa tu jasno piše 299,99?- To je osnovna cijena, dragoviću. Bez kotača. Nemam ništa protiv ako za 299,99 dolara uzmete auto bez kotača. Ali ne zaboravite da chevrolet spada u najskuplje američke marke automobila.Bez riječi pokazah na neonsku reklamu nad ulazom, na kojoj je pisalo: "Chevrolet - najjeftiniji auto Amerike!"Smiling Joe se nije dao smesti. S istim mirom i smiješkom reče:- Tko još danas mari za neonske reklame? Ta su vremena davno prošla.Ja sam u međuvremenu pregledao kola sa svih strana i sve su mi se više sviđala.-197-EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDE-O.K.- rekoh. - Uzimam ih.- Izvrsno! - Smiling Joe mi je oduševljeno tresao ruku. -Vi ste sretnik! Bolje da nestanete s njima prije no što se predomislim. Kola možete odmah prodati za 500 dolara skuplje.

- I vi ste sretnik - odvratih mu. - Gdje su ključevi?- Znate li što o automatskom kvačilu? - cerekao se Smiling Joe pružajući mi ključeve. - A volan možete jednim prstom okrenuti.Pokušao sam ga jednim prstom okrenuti, ali sam odmah odustao jer je zaprijetio da će se raspasti nadvoje.- Vidite - pobjedonosno će Smiling Joe. - Ne da se. Čvrst je poput čelika. A tek motor s deset cilindara! E, dragi moj!Otvorio sam haubu i izbrojio jedva šest cilindara.- Tako je! - Smiling Joe je blistao od oduševljenja. - Kolika je to ušteda na gorivu! A tek automatsko paljenje!Pokazao sam mu bez po muke da paljenje ni u kojem slučaju nije automatsko, već da se dobrano treba poslužiti rukom. Smiling Joe mi je i opet čestitao na kupovini. Automatsko paljenje ionako ništa ne vrijedi, a u novim ga modelima izostavljaju.- Zar mislite da bih vam ja prodao bilo kakva kola? Židov Židovu? U ovom ćete se autu voziti kao kralj! Želite li slušati glazbu, samo uključite radio!Smiling Joe mi pokaza dugme i uključi radio. Istoga trena proradiše brisači.- A tko još, do vraga, sluša radio? - blaženo će Smiling Joe. - Što na njemu još možete čuti? Cijeloga dana samo gramofonske ploče. Posve suvišno. Puno je važnije da imate fantastično sjedalo koje se dade i pomicati.Pokušao sam pomaknuti sjedalo - nije se pomaklo. Pokušao sam još jednom - nije se pomaklo. Zašto onda Smiling Joe govori da se sjedalo može

pomaknuti? To mi je sumnjivo. Počeo sam temeljito pregledavati kola - bila su gotovo kao nova.KUPOVANJE RABLJENIH KOLA U SAD- Gotovo su kao nova - smijuljio se Smiling Joe. - Nisu prešla ni 27.000 kilometara.To nije mogla biti istina. Pogledao sam na brojilo. Pokazivalo je 5.000. Moje je nepovjerenje raslo:- Kako to da brojilo pokazuje samo 5.000 kilometara?- To vam lako mogu objasniti. Prijašnji vlasnik bio je svjetioničar i mogao je voziti samo oko svjetionika.Sad mi je bilo dosta. Ako sam dobro shvatio prodavačku tehniku Smiling Joea, onda bi se auto već nakon stotinu metara morao raspasti.- Lijepo - rekoh. - Onda, na žalost, nećemo napraviti posao... Nećete od mene praviti budalu.- Kako god želite.Prvi put je nestalo smiješka s lica Smiling Joea.- Kako mogu stići kući?- Autom?- Ne, pješice.- Samo na istok, prijatelju, samo na istok... Premišljao sam: kad Smiling Joe kaže "istok", onda bi totrebalo značiti zapad. Ali, kako se u njega čovjek ni u suprotno ne može pouzdati, bit će najbolje da krenem na jug. Putem prema sjeveru, preko plodnih ravnica, kroz sjeno-vite šume s potocima i slapovima - ipak stigoh kući. Susjed mi je, pomogavši mi da se uspnem uza stube, rekao

(na žalost, prekasno) da se u Americi u kupovinu rabljenih kola svakako mora ići vlastitim kolima.198--199-TRAŽI SE AGENTPutnik što je sjedio do mene u avionu za Hollywood, bio je uščuvan i dobro uhranjen pedesetogodišnjak. Veći dio vremena zvonko je drijemao. Kad smo bili nad Chicagom, meni je dojadilo pa sam ga prodrmao i probudio.- Oprostite, kad stižemo u Hollywood?- Nemam pojma.- Zar vi ne živite u Hollywoodu? -Ne.- Zašto onda putujete tamo?- Kako bih to mogao znati? Pitajte mog agenta. Nakon što smo razmijenili još nekoliko rečenica, Mr.Maxwell - tako se zvao - bio je načisto s tim da sam potpuno neupućen stranac, novajlija, "greenhorn"1 koji nema blage veze s američkim načinom života. Kad sam mu, nakon što me zapitao tko je moj agent, posve istinito morao odgovoriti da ga nemam, umalo da nije pao sa sjedala.- Nebesa, kako vi mislite živjeti bez agenta? Tko obavlja vaše poslove? Tko se brine za vas?- Možda dragi Bog? - promrmljao sam bojažljivo. Maxwell je s nevjericom vrtio glavom, ali nije ništa rekaojer su mu u tom trenutku - letjeli smo upravo iznad Teksasa - uručili brzojav koji mi je nehajno pokazao:1 Početnik, novajlija, žutokljunac.

-200-TRAŽI SE AGENT»VRIJEME U HOLLYWOODU NESIGURNO PREPORUČUJEM SIVI PULOVER 20 I 45 VEČERA S PREDSJEDNIKOM PARA-MOUNTA POZDRAV - MOE«.- Vidite - klimne mi Maxwell glavom. - Sve što vam je potrebno, jest dobar agent.I on mi poče objašnjavati kako je agent najvažnija američka nacionalna institucija. Naravno, rekao je, dužnosti agenta ne završavaju se izborom pulovera; one se više ogledaju na reklamnom polju, u javnom životu, u karijeri. Dobar agent misli samo na to kako će hvaliti jedinstvene sposobnosti svoga klijenta, kako će ih veličati i slaviti do posljednjeg daha, do posljednjeg čeka, vječnosti, amen.Maxwellove himničke riječi duboko su me se dojmile. Nakon kratke stanke upitao sam ga što je po zanimanju.- Ja sam agent - odgovorio je. - Zašto?- Da, ali... ako ste i sami agent, zašto onda trebate agenta? Maxwell se blago nasmiješi.- Ja spadam u najviši razred. U prvu garnituru. Zar da samoga sebe predstavljam kao najvećeg agenta na svijetu? To ne ide. To mora za mene učiniti netko drugi. A za to mi je potreban agentMoje divljenje prema Maxwellu, pomiješano sa zavišću, naglo je naraslo nakon što smo sletjeli u Los Angeles. Tek što smo izišli iz aviona, iz četiri se zvučnika začula obavijest koju su više puta ponovili:- Obavještava se Mr. Maxwell da ga pred izlazom čeka plavi cadillac... obavještava... plavi cadillac... Mr. Maxwell... plavi cadillac...

Na izlazu ga je srdačno pozdravio pravi menadžerski tip koji je u ruci držao velik buket cvijeća. Nema sumnje: to je vjerni Moe, čovjek koji mu je bio brzojavio da obuče sivi pulover.Ja sam, naprotiv, stajao sam i napušten kraj svojih kofera. Za mene, siroče bez adrese, bez nade, bez agenta, nije bilo-201-EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDEmosta koji vodi u svijet. Dršćući se približih princezi što je sjedila za šalterom za informacije:- Molim vas, možete li mi preporučiti neki dobar hotel?- Zar vam vaš agent nije rezervirao sobu?Nisam se usudio da joj kažem istinu i samo sam nijemo poniknuo glavomKako mi nije mogla preporučiti dobar hotel već mi samo dala adrese dvojice dobrih agenata, pokušao sam se sam snaći i nazvao hotel "Beverlv Hills".- Zao mi je Mr. Kishon, u nas je sve popunjeno - odgovorili su mi na recepciji. To je bilo sve što su mi rekli.Dovukao sam se umoran, sa tri teška kovčega, do taksi-postaje i zatražio da me taksist odveze u neki hotel.- U koji hotel, gospodine? , ,,- U bilo koji.Vozač se okrene i pogleda me.- Ne - rekoh - Nemam agenta. Ipak vozite!Kad smo prošli pokraj hotela "Beverlv Hills", ugledao sam pred ulazom plavi cadillac, a pred plavim cadillacom Moea. Bio je to prst sudbine. Zaustavio sam taksi i nasrnuo na Moea.

- Moe - promucao sam bez daha. - Morate me uzeti, Moe.Moe me odmjerio od glave do pete. Pošto sam oko minutu izdržao njegov pogled, on izvuče iz džepa malu bilježnicu i zlatnu kemijsku olovku.- Sutra u pola deset imat ćete televizijski intervju na CBS-u, studio F. U dvanaest i petnaest sastat ćete se s Heddom Hopper. U jedan i četrdeset pet ručat ćete s Paramountovim šefom proizvodnje. U tri dolaze fotoreporteri. Ne zaboravite gitaru!- Ali ja nisam pop pjevač, ja...- Prepustite to, molim vas, meni - ljutito će Moe. - A sada idite u sobu 2003. Doručak je u osam. Dva meko kuhana jajeta. To je dobro za glas. Potpišite ovdje.- 202 -TRAŽI SE AGENTPružio mi je gusto tiskani obrazac iz kojega sam već na prvi pogled razabrao da Moeu pripada dvadeset posto od mojih ukupnih prihoda na području Sjedinjenih Država i Britanskog Imperija, bez obzira kako ih stekao, da li radom, nasljeđem ili igrama na sreću.- Je li to doživotni ugovor, Moe? - upitah ga ponukan nekim unutrašnjim glasom.- Naravno - odgovori Moe.- Onda ne mogu potpisati - odvratih, uzeh kofere i pođoh kroz hotelsko predvorje prema recepciji. Moe mije doviknuo neka se ne trudim, jer tu neću naći sobu. Ali sad se više nisam dao zbuniti. Prozreo sam trik. Već sam stajao pred recepcijom.

- Moje je ime Hyman Schwartz. Agent sam Mr. Kishona, književni savjetnik Pentagona i autor Tolstojeva Rata i mira. Trebam dvokrevetnu sobu,» i to odmah.Iz svoje dvokrevetne sobe nazvao sam Heddu Hopper:- Hedda darling - zapjevušio sam.. - Znaš li za koga sada radim? Nećeš mi vjerovati: Za Kishona! Da, imaš pravo. Zar nije fantastičan? I ti, dakako, umireš od znatiželje da saznaš kakvi su njegovi planovi...Predsjedniku "Paramounta" najavio sam svoj posjet za srijedu i obećao mu svjetska prava za jednu novu Kishonovu senzacionalnu priču. Već za nekoliko dana pohvatao sam tom slaboumnom nesposobnjakoviću sve veze i osigurao mu karijeru za mnogo godina unaprijed.Sa mnom ni jedan moj partner nije htio razgovarati. Svi su radije htjeli pregovarati izravno s mojim agentom. Ja sam im bio suvišan. Tko još treba pisca? Ono što ja trebam, to je dobar agent.i-203-RULET U LAS VEGASU"Tko se nađe u Hollywoodu a ne pođe u Las Vegas", kaže stara muslimanska poslovica, "ili je lud ili je već tamo bio."Las Vegas u državi Nevada s pravom smatraju Monte Carlom SAD. U Sjevernoj Americi igre na sreću svugdje su zabranjene osim na burzi i u Nevadi, koju nije baš briga za zakone ostalih američkih država. Nevada je, osim toga, najsiromašnija od svih američkih država. Bolje rečeno, bila je najsiromašnija prije no što smo moja žena i ja dospjeli onamo.

Razumljivo je da smo znali što nas tamo očekuje. Mi ćemo, govorili smo sami sebi, riskirati deset dolara za rulet, ni centa više, deset dolara i svršeno!Kad smo se spustili avionom usred pustinje u Nevadi, imao sam povratne karte u džepu s pomoću kojih treba da četiri sata kasnije stignemo u New Orleans. Svaka je opasnost, dakle, bila isključena.Las Vegas čine jedna velebna ulica i ni jedna, inače uobičajena, sporedna ulica. Glavna se ulica sastoji od stotina kockarnica i tisuća igrača na sreću.Uđosmo u jednu kockarnicu. Zvala se "Sand's" , što je u nama pobudilo nostalgiju. Podsjetilo nas je na pustinju Ne-gev.U velikoj dvorani tiskalo se nepregledno mnoštvo luđaka oko automata, kartalo i, naravno, igralo rulet.1 Pijesak.-204-RULET U LAS VEGASUAutomati su nas osobito privlačili. Lijevom rukom ubaciš novčić a desnom pritisneš ručicu, nakon čega se iza jedne staklene ploče počnu divlje vrtjeti tri valjka na kojima je naslikano različito voće. Nakon nekog vremena valjci se zaustave, i ako tada sva tri pokažu isto voće, Fortuna iz svog roga obilja saspe kišu malih i velikih novčića dobitniku u džep. Jedino treba točno znati kada pritisnuti ručicu i kada je pustiti: često traje satima, pa i danima, da na to nadođete. A kada to saznate, shvatit ćete zašto u Nevadi ima toliko ljudi tužna pogleda i pretjerano razvijenih mišica desne ruke.

Ipak, treba priznati: igra nije suviše pametna. Tu smo se zadržali cigle tri minute. Ta nismo djeca!S preostalih pet dolara sjeli smo za jedan rulet i kupili deset žetona po 50 centi.- Igrat ćemo po najsigurnijoj metodi - predložih. - Schult-heiss je tako prije nekoliko godina dobio 1520 dolara. Treba neprestano stavljati na istu boju. Ako dobiješ, dobro je. Ako ne dobiješ, udvostruči ulog. Ako i opet izgubiš, udvostruči još jednom. I tako sve dok ne dobiješ. A jednom se mora dobiti.Svi će se složiti da je to na izgled vrlo jednostavno i uvjerljivo, gotovo znanstveno.Uložili smo 50 centi na crno. Ja sam htio da stavimo na crveno, ali je najbolja supruga na svijetu bila uporna.Izišlo je crveno. Ništa strašno. Udvostručili smo ulog držeći se najpouzdanije metode. I opet crveno. Sad je naš ulog na crno iznosio već 2 dolara. Izišlo je crveno.- Jesam li ti rekao da treba staviti na crveno? - siktao sam. - Kako se uopće može od svih boja izabrati upravo crna?Kupili smo od krupjea deset žetona po jedan dolar i odmah odvojili četiri dolara za sljedeći ulog, ovaj put na crveno. Izišlo je crno. Sad je tek moja žena zasiktala.- Glupane! - rogoborila je. - Otkad se usred igre mijenja boja?- 205 -EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDESljedećih deset žetona po jedan dolar uložili smo lijepo, poslušno na crno. Ispalo je crveno. Čuvaj se, Schultheisse, kad te sretnom!

Šesnaest dolara na crno. I što je izišlo? Zna se.Hladan znoj oblio mi je čelo. Što se moje žene tiče, njen je izraz lica bio neka vrsta mješavine bljedila, straha i jedva zatomljene mržnje.Zločinački brlog. Upali smo među same zločince. A tek onaj krupje s nepokretnim licem! Zacijelo je još do prije nekoliko dana bio voda gangsterske družine. Možda je to još i sada? Dokle god ti pogled seže, sve sam zločinac do zločinca. To je Amerika. Ništa do dekadencije i opijuma za mase. Fuj!Kupio sam žetona za 32 dolara i stavio cijeli kup na crno. Krupje je zavrtio rulet i kuglica se počela kotrljati. Odjednom sam znao, znao sam sa svom nedvojbenom sigurnošću da će sada stati na crveno. Teško je objasniti taj nepogrešivi osjećaj. Ili ga imaš ili ga nemaš. To je kao da ti se mrena digla s očiju i neki unutarnji glas šapće ti na uho: "Crveno" . Gurnuo sam žetone na "crveno".- Ne! - klikne najbolja supruga na svijetu i dohvati žetone. I već su bili na crnom.Započela je nijema očajnička bitka. Ja sam, naravno, kao muškarac pobijedio. U zadnjoj sekundi odgurao sam žetone na crveno polje.- Prekasno! - zakrešti krupje i gurne sve žetone natrag na crno.Nije trebalo da to učini. Ispalo je crno i dobili smo 64 dolara. Rulet je sjajna igra. Ne samo da je uzbudljiva i zabavna, nego je i čista dobit za onoga tko ima pouzdan predosjećaj i koji umije ščepati sreću za vrat. Prijateljski sam klimnuo glavom krupjeu, neobično dragom mladom čovjeku, i izračunao koliko smo zaradili.Zaradili smo jedan dolar.

Ali nam je zato ostalo za 64 dolara žetona.-206-RULET U LAS VEGASU- Prepolagano mi je ovo udvostručavanje uloga - izjavi najbolja supruga na svijetu. - Igrat ću na brojeve.Rulet ima 36 brojeva, a broj koji dobije, donosi 36-eros-truko uloženi novac. Na ploči koja visi na zidu mogli smo pročitati kako je 1956. godine neki kauboj razbio bank u ovoj kockarnici i napustio Las Vegas sa 680.000 dolara u džepu. Što može kauboj, možemo i mi.Moja žena stavi dolar na 25. Spopao me bijes. Zašto baš na 25?- Poludjela si! Stavi na 19! Jamčim ti za 19! Više se nije trudila da zatomi mržnju.- Uvijek mi sve pokvariš. Nisam te trebala povesti. Nisam se trebala udati za tebe. Sve mi uvijek pokvariš.Budući da je ona raspolagala žetonima, nisam dalje više ništa poduzimao već sam je prepustio sudbini. Da vidimo što će ućariti.Ja sam pak sebi kupio žetone za pet dolara i stavio ih jasno i vidljivo na 19. Napetost je bila nepodnošljiva. Bez daha smo pratili kuglicu kako se kotrlja. Naposljetku se zaustavila.Zaustavila se na 25. Još ni dan-danas ne shvaćam kako se to moglo dogoditi. Moja je žena utržila 36 dolara. Nisam se osjetio toliko ponižen još od najranijeg djetinjstva. Pred njom se naslagalo brdo okruglih žetona a preda mnom je sve bilo prazno. Uz to je još dobacila jedan dolar "pour les emplo-yes"1. Mrzio sam je.

- Zar ne možeš pametnije trošiti svoj novac? - upitah je suzdržano i uglađeno.- Možeš se frigati - bio je njezin neusporedivo manje uglađen odgovor. - Sa svojim novcem mogu činiti što hoću. I gubi se napokon! Staro je pravilo da baksuz ne smije biti u blizini kad nekome krene sreća.1 Za službenike.-207-EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDEUdaljio sam se duboko povrijeđen i čvrsto uvjeren da je 19 pravi broj, a da je 25 ispalo posve slučajno.Zastao sam kod stola za baccarat, izvukao iz lisnice novčanicu od 20 dolara i stavio je na stol i ne gledajući kamo. Ne znam ni kamo ni zašto. Nisam poznavao igru. Bankar mi je dao dvije karte i sam uzeo dvije. Zatim je okrenuo svoje karte. I ja sam okrenuo svoje. Ja sam izgubio a on je prigrabio moj novac.Vratio sam se ruletu i našao svoju ženu gotovo izbezumljenu od uzbuđenja: pred njom su na stolu stajala brda žetona, prava mala brda. Ostao sam razjapljenih usta od radosna uzbuđenja. Moći ćemo sada ostati barem tri tjedna u New Orleansu. Kakvu ja divnu ženu imam! Rumeni joj se obrazi zažarili a bademaste oči sijevale dok je krasnim gracioznim rukama doticala plijen. Bog je poživio u zdravlju do sto i dvadesete...- Mučko - gugutao sam. - Kaži, kako si to učinila?- Ne pitaj tako glupo - odvrati mi promuklo. - Kupila sam žetona za sto dolara.Njezino izobličeno lice potvrdilo je strašnu istinu. Kunem se da sam znao da će to čudovište sve izgubiti. Kako samo tu sjedi! Oči uperila

ukočeno u kuglicu, prstima grčevito drži novčarku - zaista, jedva da sliči ljudskom biću. A u novčarci je sav naš novac. Ona je to lakoumno potratila, žrtvovala demonu ruleta u znoju lica našega teško stečene i po službenom tečaju razmijenjene dolare. Nema sumnje: poludjela je. Kad ste čuli da netko razuman ulaže na brojku 5? Ili pak na 3, kao što ona upravo čini?Hrpica žetona što je stajala pred njom bivala je sve manja i manja. Letimičnim proračunom ustanovio sam da je kvota gubitka 2 dolara na minutu.Pogledao sam na sat. Naš avion za New Orleans polazi za sat i pol. Kako stvari sada stoje, mogli bismo tamo provesti još najviše tri dana.- 208 -RULET U LAS VEGASUSad je, evo, opet stavila na 25. Zar žene nikada ne znaju izvući pouku iz svojih grešaka?Nešto valja učiniti. Ne mogu samo stajati i gledati kako se naša budućnost ruši brzinom od dva dolara na minutu.- Draga - prišapnuh joj. - Hajdemo nešto kupiti.- Pođi sam.- Jednu tašku. Kupit ćemo ti lijepu tašku.Trgovina je, procijenio sam, odavde udaljena pet minuta, znači deset minuta tamo i natrag, što iznosi 20 dolara neto, a to je, čak i ako odbijem cijenu taške, još uvijek posve lijepa dobit. Već dugo nisam tako lako došao do novaca. Točnije: ne bih tako lako došao do novaca - da je

moja žena pristala. Umjesto toga, iznova je od krupjea kupila brdo žetona.A niotkud onaj unutrašnji glas da mi prišapne idući broj. Mjesto toga, samo mi šapće: "Adio, New Orelans, adio..."Donio sam ženi šalicu čaja. Dobitak od jedne minute i dva dolara, ako odbijemo porez na napitke.Sljedeći pokušaj:- Pođimo na automate.Tamo, naime, minuta stoji najviše jedan dolar.Ona neće. Ona želi rulet. Ona ulaže - i to istodobno - na 8, 9 i 10, na transverzalu 46, nulu, crveno, prvi tucet. Ispada 22, crno, drugi tucet.. Da ja barem izišao broj 19 na koji sam povremeno stavljao.Ali kuglica je okrugla i naposljetku se čini da nam se sreća osmjehnula. Neki nervozni igrač izdere se na moju ženu zbog toga što stalno stavlja na iste brojeve kao i on, i tako mu onemogućava da dobije. Moja mu žena uzvrati: naprotiv, on nju onemogućava jer uvijek prije nje stavlja žetone na brojeve koje ona želi igrati. Izbije glasna prepirka, rulet punih osam minuta miruje (16 dolara). Budući da je moja žena upletena u svađu, ne mogu ostati po strani. Prišao sam jednom naoružanom čuvaru i zatražio od njega da izbaci onu žensku što se tamo dere. Gangster je samo slegao ramenima;-209-EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDEvikanje nije dovoljan razlog da se netko izbaci. Šteta! Moglo nam je preostati za dva dana boravka u New Orleansu.

Moralni pad moje žene išao je naglo. Istodobno je stavila na 18, nepar, crno, 25, 2 transverzalu 4-6, treći tucet, 6, nulu, 7, 9 i 13. I još k tome na crveno... i prvi tucet... i još na 8.Panično sam utrčao u telefonsku govornicu i iz kockarnice nazvao kockarnicu.- Molim vas, pozovite odmah gospođu Kishon. Ona je za drugim stolom slijeva. Hitno je.- O čemu se radi?- Srčani udar u obitelji.Srećom je stol bio daleko od govornice; premda je gospođa Kishon brzo dohrlila, spasio sam već četiri dolara.- Halo?- Gospođo Kishon - izgovorih perfektnim engleskim -direkcija bi vam htjela objasniti da, prema zakonima koji vladaju u državi Nevada, ni jedan igrač ne smije više od dva sata neprekidno igrati rulet. Budući da ste, na žalost, već...- Umukni, glupane! Zar zaista misliš da te nisam prepoznala?I već je odjurila za stol. Ipak: zaradili smo devet vrijednih minuta, gotovo jedan dan u New Orleansu. A za pola sata, hvala nebesima, moramo biti na aerodromu.Vučem našu prtljagu prema vratima i užurbano mašem ženi.- Za Boga miloga! - glas joj podrhtava od užasa. - Gdje je moja crna taška?Nemam pojma. U crnoj su taški, između ostaloga, i kozmetičke potrepštine moje žene. Počinje potraga u vrijednosti od najmanje dvadeset dolara.

Naposljetku nalazimo tašku. Netko ju je sakrio iza vrata. Ščepam tašku i otvorim je kako bih prebrojio preostali novac.Nema novca. Nemam što brojiti. Moja je žena izgubila 230 dolara. Profućkala je 230 dolara ni na što. Da je barem sta--210-RULET U LAS VEGASUvljala na 19, kao ja onih svojih 350 dolara! Ali možda bismo ipak, usprkos svemu, mogli provesti još dva dana u New Orleansu?Na aerodromu nam rekoše da se let odgađa za pola sata. Zašto? Ubrzo smo otkrili razlog. U čekaonici postoji 20 automata. Treba samo ubaciti novčić... pritisnuti ručicu... posve jednostavno...Kako ono kaže pjesnik? "Usahnula mi desnica ako te ikad zaboravim, o Las Vegasu u Nevadi!"Uostalom: jeste li ikad bili u New Orleansu? Ja nisam.-211-Izraelska je umjetnost i dan-danas nadahnuta svemoćnim Sta-nislavskim. Kad bi veliki ruski režiser mogao vidjeti što njegovi sljedbenici u Izraelu stvaraju - plakao bi od sreće. Ako već ne bi od sreće, plakao bi tek toliko da plače. Plakao bi svakako.VLAK ZA ST. PETERBURGNakon što me progonio niz dvije glavne prometne ulice, Jarden Podmanicki, poznati karakterni glumac, napokon me uhvatio. Tjelesnom silom svladao je svaki moj otpor i odvukao me u prvu kavanu, gdje je dao oduška svom veselju što smo se slučajno sreli.

Još jednom sam mu pokušao pobjeći pod izgovorom da imam sastanak s nekim Salzmannom, što je, da bi stvar bila još grotesknija, bilo istina. Podmanicki je to raspršio velikim pokretom ruke.- Počekat će nekoliko minuta - reče.Sastanak sa Salzmannom dogovorio sam za 12 sati. Sat je pokazivao tri minute do 12. Podmanicki je naručio čaj i počeo raspredati o aktualnim svjetskim problemima - kao primjerice o svom sljedećem nastupu, u petak navečer, pred samim sindikatom.- Zaista mi je žao, ali moram ići. - Ustao sam. - Na žalost, imam važan sastanak.- Samo trenutak. - Jarden Podmanicki me uhvati za ramena i povuče natrag. - Ja također imam važan sastanak, pa ipak sjedim s vama. Ali ne govorimo dalje o meni. Recite mi nešto o sebi. Jeste li me gledali u Ocvalom orahu?-212-VLAK ZA ST. PETERBURG- Još nisam - rekoh. - Ali svakako ću sljedećeg tjedna. A sad moram poći. Salzmann putuje poslije podne i čeka me.- Usto moja uloga u Ocvalom orahu i nije tako velika. Ali ja, Jarden Podmanicki, i od najmanjeg izlaska na scenu načinim glavnu ulogu. I to kakvu! Čekajte, pričat ću vam.Izvuče iz džepa složeni komad papira.- Možda kojom drugom prilikom - rekoh. - Salzmann me čeka...- Treći čin, druga scena. Zdesna ulazi dobro odjeven čovjek. "Oprostite, madame, kada polazi vlak za St. Peter-burg?" Katerina Nikolajevna:

"Sutra prijepodne, monsieur." Dobro odjeveni čovjek tiho: "Kakva šteta, madame, kakva šteta!" Odlazi lijevo... Što kažete na to?- Što kažem? Htjeli ste mi pročitati ulogu- Kako? Pa, to je uloga. Kako vam se sviđa? Izazovna je, zar ne?- Da, svakako. Ne zvuči loše. Vidjet ćemo. ali sada, oprostite mi, moram svakako...- Cijeli je moj tekst u Ocvalom orahu ovih nekoliko riječi. Samo što ja, Jarden Podmanicki, od ovih nekoliko riječi pravim ulogu. Stanislavski mi je jednom rekao: "Zapamtite, Podmanicki: nema beznačajnih uloga. Ima samo beznačajnih autora." Naravno da sam u ovom komadu mogao igrati i glavnu ulogu. Ali pravi glumački genij, kao na primjer ja, najbolje se dokazuje u sporednim ulogama.- Točno. A sada moram poći k Salzmannu.- Zacijelo vas zanima kako pristupam ulozi? Stanislavski me naučio da, prije no što uopće počnem raditi na nekoj ulozi, najprije proučim njezinu pozadinu. "Nije dovoljno, dragi prijatelju", govorio mi je, "nije dovoljno naučiti tekst napamet. Morate upoznati sveukupni značaj čovjeka kojega kanite prikazati. Njegove snove, njegova razočaranja, njegov mentalitet. Morate s njim postati jedno, morate se stopiti s ulogom, dragi prijatelju". Ako to ne možete, nikad nećete postati glumac." Cijeli život se ravnom po tim riječima Stani--213-EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDEslavskog. I kad sam preuzeo ulogu dobro odjevena čovjeka u Ocvalom orahu, smjesta sam je počeo raščlanjivati. "Sto se događa s vama, dobro

odjeveni gospodine?" pitao sam se. "Tko ste vi? Odakle dolazite? Kamo idete?"- K Salzmannu - dobacio sam hitro. - Ako sada propustim, morat ću dva tjedna...- Možda taj dobro odjeveni čovjek iznutra i nije tako otmjen kao izvana? Možda je grubijan, invalid, možda zločinac? Malo-pomalo počeo sam ga u mislima oblikovati. Priznajem, neko sam vrijeme tapkao u mraku, ali jednog sam se lijepog podneva probudio, uspravio u krevetu i uskliknuo: "Nizak je i punašan. Mora biti nizak i punašan, drukčiji ne može biti. Najmanje je za glavu niži od mene." A sada vas svakako zanima kako ja to postižem? Stanislavski mi je jednom rekao: "Nije svaki onaj koji se znade prerušiti glumac, ali svaki se glumac mora znati prerušiti." Shvaćate li? Mogu, kad hoću, na pozornici izgledati kao patuljak, a po želji mogu biti i kineska porculanska figura. On, osim toga, nosi cvikere. To su u ono doba nosila dobro odgojena gospoda. Dalekovidan je. Nije previše, najviše dvije ili tri dioptrije... ali cvikeri mu trebaju kako bi mogao vidjeti. Više nije najmlađi. Kosa mu je na zaliscima već prosijeda. Mogao bih, možda, odglumiti da pomalo pati od išijasa. Naravno, posve nenametljvo.- Majstore, ja bih sada...- Znam što ćete reći. Sada biste htjeli znati zašto je on pitao Katerinu Nikolajevnu kada polazi vlak. Zar zaista mislite da ga taj bezvezni vlak zanima? Ni govora. On jednostavno mora nešto pitati, mora u tom trenutku bilo s kim i bilo o čemu govoriti, inače će izludjeti. Eto, tu smo. Tu mu ja skidam masku s lica i pokazujem svu njegovu patnju, vječnu, onu

koja se zove osamljenost. Koliko dugo čovjek može izdržati osamljenost na jednom kolodvoru?- U dvanaest...- 214 -VLAK ZA ST. PETERBURG- Tri ili četiri mjeseca prije toga rastao se od žene. Od tada je slomljen. Ne izvana, to nikako. On to ne pokazuje. Nego iznutra. Jedna struna njegove duše se otrgla. Obožavao je tu ženu... o, ne zbog njene ljepote, nije ni bila osobito lijepa, ali je bila žena. Prava, čistokrvna žena. I kad se te kobne večeri vratio kući iz ambasade...- Nebesa, zar sve to pripada ulozi?- ... začuo je glasove iz plavog salona. Prišuljao se na vršcima prstiju i ugledao Margaretu u zagrljaju Stanislav-skog. Stao je kao gromom ošinut, ne mogavši izustiti ni glasa. Pred očima mu je strelovito prošao cijeli njegov život: rodno selo, staro groblje, kovač Schmied, grbavi krojač Schneider...- Salzmann...- Solar Salzmann, postolar Schuster, njegova prva ljubav i kći mlinara Miillera, poplava... Zatim se okrenuo i odšuljao na vršcima prstiju, isto onako kao što je i došao. Dva tjedna nakon toga razveli su se. Mali Vladimir ostao je s majkom. Rastao je ispunjen kompleksima, kronično patio od pomanjkanja teka, buljio svojim velikim, plavim, dječjim očima u prazno...- Slušajte, Podmanicki...

- Gotov sam. Salzmann je ionako već davno otišao. Ali sada razumijete riječi koje upućuje Katerini Nikolajevnoj. "Kakva šteta, madame, kakva šteta!" Izlazi lijevo. Čega mu je žao? Žene? Vlaka? "Što je to vlak?" - pitao me jednom Stanislavski. Ne. U toj jednoj jedinoj rečenici sadržano je sve njegovo sažaljenje prema živom stvoru, sva srdžba prema tiraniji sudbine. Čekajte, odigrat ću vam tu scenu...Jarden Podmanicki ustane, zakorači natraške i raščupa kosu te se odjednom baci na tlo i počne puziti na sve četiri. Izrabio sam neočekivanu priliku, naglo ga preskočio i dao se u bijeg. Smjesta me počeo progoniti, ali ovaj put mu nije uspjelo: našao sam utočište u neke milosrdne obitelji na drugom katu susjedne kuće.-215-VIPo etičkim shvaćanjima Židova, ništa nije sramnije nego biti bez zanimanja. Bolje je zanimanje koje ništa ne nosi, nego dobro plaćeno namještenje koje je samo namještenje. Taj paradoks može shvatiti samo onaj kojem je glavno zanimanje - Židov.U ZNOJU LICA SVOGATaj je pokućarac prvi put došao u našu kuću prije tri godine* Uspeo se stubištem, pozvonio na sva vrata i, kako bi se koja otvorila, podizao malo svoj kovčežić.- Sapun? Žilete?- Ne, hvala - glasio bi redovito odgovor.- Četkice za zube?- Ne, hvala.

- Češljeve?- Ne.- Toaletni papir?Kad bi već dotle stiglo, vrata bi se obično zalupila.Otada pokućarac dolazi u našu kuću otprilike svaka tri tjedna, zvoni na vrata, izgovara svoje, pričeka dok se vrata ne zalupe i odlazi. Jednom se u meni pobudio iznenadni osjećaj samilosti, pa sam mu htio strpati u džep nekoliko novčića. Ljutito je odbio, poučio me da on nije nikakav prosjak i zalupio vratima.Jučer je opet pozvonio.- Sapun? Žilete? Obuzeo me pustolovni duh- Da. Dajte mi jedan žilet.- 216 -U ZNOJU LICA SVOGA- Četkice za zube? - pitao je dalje, ne zbunivši se.- Hoću jedan žilet.- Češljeve?- Žilet...- Razumijete li? Dajte mi jedan žilet! On se beskrajno zapanji.- Zašto?- Jedan novi žilet! Hoću - od vas - kupiti - jedan - žilet! Sada ! Odmah!- Toaletni... - zacvilio je pokućarac - ... papir ...- Oteo sam mu kofer iz ruke i otvorio ga. Bio je prazan, posve prazan.- Što... što to znači?

Žile su mu nabrekle od ljutnje.- Što znači to: što to znači? Još nikad nitko nije od mene ništa kupio. Ni sapun, ni četkicu za zube, ni žilet, ništa. Zašto bih svu tu kramu vukao sa sobom?- Razumijem - rekoh blaže. - Ali zašto se onda penjete tolikim stubama i zvonite na svaka vrata?- Od nečega se mora živjeti, gospodine - reče pokućarac. Zatim se okrene i pozvoni na susjedna vrata,.-217-Dosad smo se dosta dugo zadržavali na sitnicama. Vrijeme je da se okrenemo zaista važnim stvarima. Na primjer, našem sinu Rafaelu. Kad se rodio, bio je težak tri i pol kilograma u hladu.RODIO SE OTACPred jutro moja se žena uspravila u krevetu, neko vrijeme zurila u prazno, prodrmala me za ramena i rekla:- Počelo je! Pozovi taksi.Odjenuli smo se mirno, bez žurbe. Povremeno bih joj promrmljao nekoliko umirujućih riječi, što je zapravo bilo suvišno. Oboje smo snažno izražene ličnosti visoke inteligencije, i oboma nam je jasno da je rođenje djeteta posve normalan biološki čin koji se od pamtivijeka milijardu puta ponovio i već stoga ne može biti ništa naročito.Dok smo se tako polako spremali da krenemo, pali su mi na pamet razni stari vicevi i karikature u kojima se na najotr-caniji način ismijava budući otac, u kojima ga prikazuju kako u čekaonici rodilišta napola izbezumljen nespokojno pali cigaretu za cigaretom. Pa dobro, neka im je na veselje, tim šaljivčinama!

U stvarnosti je to posve drukčije.- Mogla bi ponijeti nekoliko ilustriranih revija, draga -rekoh. - Da ti ne bude dosadno!Stavili smo nekoliko revija na vrh malog kofera, u kojem se našlo i nešto čokolade i, naravno, pletivo. Krenusmo taksijem. Nakon kratke ugodne vožnje stigosmo u rodilište.* -218- ' ■RODIO SE OTACVratar je pribilježio osobne podatke moje žene i poveo je do dizala. Kad sam krenuo za njom, on sklopi rešetku tik pred mojim nosom.- Vi ćete, gospodine, ostati ovdje. Gore biste samo smetali.Dakako, mogao je biti malo pristojniji, ali, ipak, morao sam priznati da ima pravo. Kad je stvari već dotle došla, otac očevidno više nije potreban. I žena me otpremila nekako u tom smislu rekavši mi:- Pođi sada mirno kući i radi svoj posao kao i obično. Ako si raspoložen, pođi poslije podne u kino. To je posve u redu.Rukovali smo se pa sam se laganim koracima udaljio. Mnogi će me čitatelj sada smatrati hladnim, bešćutnim bićem, ali ja sam jednostavno takav: trezven, miran, razuman - ukratko: muško.U predvorju sam se osvrnuo. Na onižoj klupi blizu vra-tarove lože, jedan do drugog, sjedila su dva drugara, blijedi, grizli usnice, pušili cigaretu za cigaretom i znojili se. Smiješni su ti "budući očevi". Kao da njihova prisutnost može na bilo koji način utjecati na neminovni tijek događaja!

U taj mah se neka prilika, sva dršćući od uzbuđenja, zaletjela izvana, nahrupila u vratarovu ložu i bez daha izgovorila:- Je li već?Vratar je pospano i sa čačkalicom u ustima prešao pogledom po listi, zijevnuo i ravnodušno rekao:- Djevojčica.- Koliko je teška?- Dva devedeset pet.Novopečeni otac skočio mi je u krilo, šapćući mi na uho promuklo i sumanuto:- Dva devedeset pet... Dva devedeset pet...Smiješna budala, koga još zanima živa vaga njegova fa-čuka? Sto se mene tiče, može imati i deset kilograma! Kako-219-

EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDEje samo smiješno kad odrastao čovjek izgubi samokontrolu! Nije čak ni smiješno. Žalosno je.Odlučio sam krenuti kući i pozabaviti se svojim poslom. Osim toga, ponestalo mi je i cigareta. Onda mi je palo na um da bih možda ipak

trebao razmijeniti koju riječ s liječnikom. Možda bih mu mogao pomoći kakvim objašnjenjem ili savjetom? Naravno da je to samo formalnost, ali i formalnosti se moraju obaviti.Prošao sam kroz predvorje i pokušao se popeti stubama do rađaonice. Vratar me zaustavio. Čak ni to što sam mu rekao da je moj slučaj izniman, nije ga se nimalo dojmilo. Srećom, u taj je mah naišao liječnik. Predstavio sam se i zapitao ga mogu li mu biti od bilo kakve pomoći.- Navratite ponovo oko pet poslije podne - glasio je njegov odgovor. — Do tada biste ovdje samo gubili vrijeme.Poslije ove kratke ali korisne razmjene mišljenja, smireno sam krenuo kući. Sjeo sam za pisaći stgl, ali uskoro usta-novih da mi danas posao nekako ne ide od ruke. To mi se nikad prije nije dogodilo i počeo sam napregnuto istraživati koji su tome uzroci. Jesam li premalo spavao? Nije li to od vremena? Možda me smeta odsutnost žene? Tu mogućnost nisam htio potpuno odbaciti. Ako ćemo pravo, ovaj put moja hladnokrvnost, s kojom inače gledam na događaje, nije na mjestu. To što mi predstoji ne događa se, na kraju krajeva, baš svaki dan, premda će dječak po svoj prilici biti dijete kao i svako drugo, zdrav i živahan, ali ništa iznimno. Uspješno će završiti studij i prikloniti se diplomatskoj karijeri. Već i s tog razloga mora dobiti ime koje je s jedne strane hebrejsko, a s druge takvo da ga i svi ostali lako mogu izgovoriti. Recimo Rafael, po velikom nizozemskom slikaru. Još bi, na kraju krajeva, deran mogao postati ministar vanjskih poslova, pa da mu u Ujedinjenim narodima ni ime ne mogu izgovoriti. Uvijek treba misliti na više

probitke nacije. Nikako se ne bi smio prerano oženiti. Treba da se bavi sportom i sudjeluje na olimpijskim igrama, a meni je zaista posve svejedno hoće li pobijediti u trci s preponama ili u bacanju- 220 -RODIO SE OTACdiska. U tom pogledu nisam sitničav. Samo se po sebi razumije da mora vladati svim svjetskim jezicima. I aerodina-miku mora dobro poznavati. Ako ga, međutim, više zanima atomska fizika, onda neka studira atomsku fiziku!A što bude li djevojčica?Zapravo bih sada mogao nazvati rodilište.Hladnokrvno, rukom koja bijaše posve mirna podigao sam slušalicu i nazvao rodilište.- Nema ništa novo - reče vratar. - A tko govori? Zapazio sam mu u glasu neki čudni, promukli prizvuk.Učinilo mi se da nešto krije. Ali veza se već prekinula.Pomalo uznemiren, počeo sam prelistavati novine."Koza sa dvije glave rođena u Peruu."Što sve ti glupani ne izmišljaju samo da ispune te svoje bijedne stranice! Trebalo bi sve novinare potamaniti.Ovoga trenutka, naravno, imam važnija posla. Ne bih smio zanemariti vezu s liječnikom.Uskočih u taksi, odvezoh se do rodilišta i tamo se, na sreću neprimjetno, pridružih ovećem društvu koje se bilo okupilo da proslavi obrezivanje.

- Opet vi? - zareza liječnik kad sam ga na kraju pronašao. - Što tražite ovdje?- Slučajno sam prolazio, pa sam pomislio da možda već ima nešto novo? Ima li što novo?- Ta rekao sam vam već da dođete tek oko pet sati! Najbolje, nemojte uopće dolaziti. Obavijestit ćemo vas telefonom.- Kako god želite, doktore. Mislio sam samo...Imao je pravo. To vječito trčkaranje besmisleno je, a i nedostojno normalnog čovjeka. Nisam se htio spustiti na istu razinu s onim bijednicima što se još uvijek, blijedi i dršćući, guraju na klupi pred vratarovom ložom.Iz puke znatiželje sjedoh među njih kako bih sa psihološkog stajališta raščlanio njihovo ponašanje. Moj mi je sus--221-EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDEjed, a da ga nisam ništa pitao, počeo pričati kako čeka da mu se rodi treće dijete. Ima ih već dvoje, dječaka (3,15 kg) i djevojčicu (2,70). Ostali na klupi pokazivali su uokolo fotografije. Ponešto u neprilici, a više zato da se malo našalim s ovim kukavcima, pokazah im ženinu rendgensku snimku kad je bila u osmom mjesecu trudnoće.- Dražesno - začuše se glasovi. - Jako zgodno!Dok sam kupovao novu kutiju cigareta, obuze me mutan osjećaj da sam nešto važno zaboravio. Upitao sam vratara ima li što novo. Neotesani klipan nije se čak potrudio ni da mi razgovijetno odgovori. Samo je zatresao glavom. Zapravo nije čak ni zatresao njome već ju je samo nehajno okrenuo u drugom smjeru.

Nakon dva sata uputio sam se preko puta u cvjećarnicu, i odande nazvao liječnika. Neki ženski glas obavijestio me da ponovo nazovem tek sutradan ujutro. Ispostavilo se da je to telefonistica. Tako se u ovoj zemlji postupa s uglednim građanima koji su počinili zločin time što se brinu za priraštaj!Nije mi preostalo drugo već da odem u kino. U filmu se radilo o nekom mladiću koji mrzi oca. Sto me briga za to holivudsko smeće! Osim toga, ja čekam djevojčicu. U podsvijesti sam to već odavno očekivao. Mogao bih čak reći da sam to već i odavno znao. Ne bih imao ništa protiv da se bavi arheologijom, samo da se ne uda za pilota. To nikako. Ni pod kojim uvjetima ne bih pristao da imam pilota za zeta. Nebesa, neće proći mnogo vremena i bit ću djed. Kako vrijeme brzo prolazi. Ali zašto je ovdje tako mračno? Gdje sam? Ah, u kinu. Glupo.Išuljao sam se van. Hladni me zrak malo osvježio. Ne previše, samo malo. I što sada?Možda bih se trebao raspitati u rodilištu?Kupio sam dva velika buketa jeftinog cvijeća (raznosač cvijeća ima pristup u svaku bolnicu), poluglasno, poslovno dobacio vrataru: "Soba dvadeset četiri" i pod okriljem mraka upao unutra.Zapazio sam kako se liječniku oko usta počeše stvarati mjehurići pjene.-222-RODIO SE OTAC- Što biste s tim cvijećem, gospodine? Stavite ga na led, gospodine! Ako odmah ne nestanete, izbacit ću vas!

Pokušao sam mu objasniti da je ovo sa cvijećem samo trik koji mi je omogućio da uđem u rodilište. Dodao sam kako, naravno, znam da još nema ničega novog, ali sam pomislio kako bi možda ipak moglo nečega biti...Doktor reče nešto na ruskom, po svoj prilici nešto neugodno, i napusti me.Vani na ulici odjednom mi pade na um što sam u stvari zaboravio: već 14 sati nisam ništa okusio. Brzo kući da nešto prigrizan!Jelo mi je iz nekog razloga zastalo u grlu, pa sam ga morao zaliti s nekoliko čašica rakije. Zatim sam odjenuo pidžamu i legao u krevet.Kad bih samo znao zašto se tako oteglo rađanje tog djeteta?Kad bih znao? Znam! Bit će dvojci. Više nego sigurno. Dvojci. I to je u redu. Tada ćemo sve što trebaju moći kupovati naveliko. Pružit ću im praktično obrazovanje. Neka idu u tekstilnu struku i - nikada neće ni u čemu oskudijevati. Samo da mi napokon prestane ovo zujanje u glavi. I da se soba više ne vrti toliko. Strašno je biti u mračnoj sobi koja se još vrti.Vratar kaže da još ništa ne zna. Crkao dabogda, zlikovac! Obračunat ću s njim onoga trenutka kad mi se rodi kći. Taj će dobiti svoje!Čudnovato, opet mi je ponestalo cigareta. Gdje bi se samo mogle dobiti u ovo doba noći? Vjerojatno samo u rodilištu.Požurio sam na autobusnu postaju, ali me jedan susjed zaustavi i upozori da nisam navukao hlače.- Ponašam se zaista glupo i djetinjasto! - nasmijah se.

Odjurio sam natrag po hlače i nikako se nisam mogao prestati smijati. Tek kad sam stigao u blizinu rodilišta, pomislio sam na Boga. Inače se nikada ne molim, ali sad mi je molitva sama od sebe silazila s usana.-223-EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDE- Bože na nebesima, molim te, pomozi mi samo ovaj jedan jedini put da umjesto djevojčice bude dječak i da bude po mogućnosti normalan, ne radi mene već iz nacionalnih razloga: mi trebamo mlade, zdrave pionire...Noćni me prolaznici upozoriše da ću se prehladjeti budem li još dugo klečao na mokrom pločniku.Vratar je, netom me ugledao, već izdaleka drsko zavrtio glavom.Zaletio sam se svom snagom u rešetkasta vrata. Ona su se uz tresak otvorila, dokotrljao sam se do mliječno staklenih vrata, ustao i začuo kako ono čudovište urla za mnom... Urlaj ti samo, sramoto stoljeća... Ako me sada netko pokuša zadržati, sam će biti kriv za svoju nesreću...- Doktore! Doktore! - glas mi je stravično odjekivao zamračenim hodnicima. Uto već dojuri liječnik.- Ako vas još jednom vidim ovdje, pozvat ću vatrogasce! Trebalo bi vas biti sram! Uzmite sredstvo za umirenje ako ste histerični...Histeričan? Ja histeričan? Sreća njegova što sam izgubio džepni nož, inače bih mu sada prerezao grkljan. I to se još naziva liječnikom! Drumski razbojnik u bijeloj kuti. Ništa drugo do prerušeni ubojica.Napisat ću takvo pismo Ben Gurionu da ga vlada neće moći samo tako zataknuti za šešir. Ne mičem se s ove klupe i od vratarove lože sve dok mi ne predaju moje dijete. Ima li tko od gospode možda cigaretu? U vratara ih više ne mogu kupiti, on dobije drhtavicu netom me ugleda. Pa

neka! Naravno da sam uzbuđen. Tko ne bi bio na mom mjestu; napokon, danas je rođendan moga sina, makar se predvorje još jednom toliko vrtjelo i makar mi u glavi i dalje zujalo...Bližila se ponoć a još uvijek ništa. Kako je samo sretna moja žena što se ne mora uzrujavati. Blagi Bože, možda su otkrili da uopće nije trudna, već da joj se samo trbuh napuh-nuo od silnih kokica. Ti prevaranti! Ne, neće Rafael u diplomaciju. Djevojčica će biti odgojiteljica. A možda ću ih oboje poslati na farmu. Već vidim kako moj sin okajava moje grijehe. Kad bih to mogao spriječiti, i sam bih pošao na farmu,-224-RODIO SE OTACali više nemam cigareta. Molim vas jednu cigaretu, gospodo, samo još jednu cigaretu. Trebalo bi da kupim ženi najskuplji nakit ili krzno od nerca, ali to sada više nema smisla. Sve je gotovo, nešto se strašno dogodilo. Osjećam to. Moj nagon me još nikada nije prevario. Bliži se kraj...Dovukao sam se, puzeći na sve četiri, do vratarove lože. Nisam mogao izustiti ni riječi. Pogledao sam svog neprijatelja preklinjući ga, razrogačenih očiju.- Da - reče on. - Dječak.- Što? - rekoh. - Gdje?- Dječak - odvrati mi. - Tri i pol kile.- Kako? - rekoh. - Zašto?- Čujte - reče on. - Zovete li se vi Ephraim Kishon?

- Trenutak samo - rekoh. - Ne znam točno. Možda.Izvukoh osobnu iskaznicu i pogledah. Stvarno: sve je govorilo u prilog tome da se zovem Ephraim Kishon.- Molim? - rekoh. - Što mogu učiniti za vas, gospodo?- Imate sina! - rikao je vratar. - Tri i pol kile! Sina! Razumijete li? Sina od tri i pol kile...Zagrlio sam ga i pokušao poljubiti njegovo nadzemaljski lijepo lice. Bitka je potrajala neko vrijeme i završila neriješeno. Tada mi se iz grla ote neko pištavo stenjanje. Naglo sam izletio van.Naravno, na ulici ni žive duše. Upravo kad je čovjeku netko potreban, nigdje nikoga!Tko bi pomislio da se čovjek u mojim godinama još može prevrtati preko glave.Naišao je policajac i upozorio me da remetim noćni mir. U skoku sam ga zagrlio i poljubio u oba obraza. ,- Tri i pol kile - urlao sam mu u uho. - Tri i pol kile!- Maseltov - odvrati mi policajac. - Čestitam! Zatim mi pokaza sliku svoje kćerkice.1 Na sreću!-225-U SUPERMARKETUNikada se ne može pouzdano znati hoće li neki brod što prevozi robu za Izrael doista i stići. Mogao bi se nasukati na sprudu, mogla bi na njemu izbiti pobuna ili ga nešto spriječiti da pristane. Upravo se time može objasniti frenetična histerija kupovanja što je zahvatila stanovništvo

kad su u Tel Avivu otvorili prvi supermarket - još jedan znak naše kul-turne povezanosti sa Zapadom.Tri smo se dana žena i ja junački suzdržavali. A onda nismo više izdržali. Imali smo još samo toliko snage da primijenimo zadnju mjeru opreza: kako bismo izbjegli sudbinu nekih naših susjeda koji su u jedno jedino poslijepodne bankrotirali, ostavili smo novčarke kod kuće i, umjesto njih, poveli u supermarket našeg prvenca, nadaleko poznatog Rafija.Već je na ulazu vladala po život opasna gužva. Bili smo pritiješnjeni kao... stvarno, evo ih već:- Sardine! - propišta oduševljeno moja žena i učini neviđeni panterski skok ravno prema tezgi na strateškom položaju, oko koje su se već zubima i pandžama trgale nebrojene domaćice. Po vrstama sardina što tu bijahu naslagane, moglo se poći na malo putovanje oko svijeta: bilo je tu francuskih, španjolskih, portugalskih, talijanskih, jugoslavenskih, albanskih, ciparskih i domaćih sardina, sardina u ulju, umaku od rajčica, vinskom umaku i lebeniji.1 Lebenija je, rekli bismo, izraelski mlječni proizvod. Doduše, i drugi narodi ga proizvode. Ali tko to još osim nas naziva "lebenija"? ^-226-U SUPERMARKETUMoja se žena odlučila za norveške sardine, a uzela je i dvije kutije nepoznata porijekla.- Ovdje je sve puno jeftinije - rekla je.- Ali nismo ponijeli novaca?

- Našla sam slučajno u torbici nešto sitniša.Zatim se dočepala priručnih kolica kako bi u njih stavila jedanaest konzervi sardina.Samo iz znatiželje, jedino kako bih vidio o čemu se zapravo radi, dodao sam i jednu konzervu na kojoj je pisalo "Gold-Syrup".Žena odjednom problijedi i poče drhtati.- Rafi! Za Boga miloga, gdje je Rafi?Vrli čitatelj neka zamisli paniku koja bi obuzela roditelje čije bi jedva osamnaest mjeseci staro dijete nestalo pod kopitima bivoljeg stada što je nahrupilo u supermarket. Upravo smo se tako nekako osjećali.- Rafi! - urlali smo iz sveg glasa. - Rafi! Dragi!- Odjel za igračke, drugi blok lijevo - obavijestio nas je neki iskusni prodavač.U sljedećem trenutku bubnjiće nam je raznio zaglušan tresak, nešto poput eksplozije. Supermarket se zatresao iz temelja i nakosio. Odahnuli smo!Rafi je pronašao umjetnički složenu piramidu od nekih pet stotina konzervi kompota, i s nepogrešivim djetinjim nagonom izvukao onu središnju, potpornu, iz donjeg reda.Da bismo ublažili pretrpljeni strah našeg mezimca, kupili smo mu nešto slatkiša, meda, švicarske čokolade, nizozemskog kakaoa, nešto kave u prahu i vrećicu duhana za lulu. Dok sam trpao taj višak u kolica, ugledah u njima i jednu bocu parfema, tucet bilježnica i deset kilograma cikle.- Ženo! - povikah. - To nisu naša kolica.- Nisu? Pa šta onda?

Moram priznati da je u tom odgovoru bilo nečega. Sve u svemu, nismo loše trampili. Uz već spomenute stvari, u no-- 227 -EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDEvim je kolicima bilo i znatnih količina privlačnih zaobljenih sireva, kompota svih boja, ručnika i jedna metla.- Sve to možemo upotrijebiti - objasni mi žena. - Pitanje je samo čime ćemo platiti.- Kakav slučaj - zavrtio sam začuđeno glavom. - Upravo sam u džepu otkrio nekoliko funti što sam ih nedavno tako dugo tražio.Tjerala nas je pohlepa pa smo krenuli dalje, prisustvovali napetom šakanju triju gospođa čija su se kolica sudarila u punoj brzini, i još jednom morali poći u potjeru za Rafijem. Našli smo ga tamo gdje je maloprije bila tezga za prodaju jaja.- Čije je ovo derište? - doletio je glavni prodavač jaja, zelen od bijesa i žut od žutanjaka. - Tko je odgovoran za ovo čudovište? "■Odgovorili smo mu viafacti tako što smo našeg mezimca brzo odstranili, kupili neke kemikalije i kućne potrepštine, pa se vratili svojim kolicima u koja je netko u međuvremenu nabacao zamašni izbor grčkih vina, sanduk šećera i nekoliko limenki ulja. Da bismo raspoložili Rafija, posjeli smo ga na vrh cijeloga tog brda robe i kupili mu japanskog konjića za njihanje, kojem smo pod sedlo ugurali dva para dražesnih papuča za Rafijeve roditelje.- Još! - stenjala je moja žena blistavih očiju.- Više!

Dočepali smo se još jednih kolica, provalili na odjel "Meso i perad" i tu natovarili nekoliko pilića, pataka, janjaca, raznih kobasica, hrenovki, sušenih jezika, sušenih guščjih jetara, ba-kalara, šarana, rakova, lososa, jednog moše rabenua , jednog Aleksandra Velikog, polovicu kita i nešto ribljeg ulja. Potom su došli na red razni biskviti, paprika, luk, kapari, jedna putna karta za Capri, cimet, vanilija, vazelin, vazomotorične1 Ime ribe koja živi u izraelskim vodama.-228-U SUPERMARKETUsmetnje, grah, odol, šparoge, soda-bikarbona, jabuke, orasi, paprenjaci, smokve, datulje, long-play ploče, vino, žene, pjesma, špinat, konoplja, dinje, jedan karabinjer, jagode, maline, kupine, borovnice, lješnjaci, kokosovi orasi, kikiriki, mandule, mandarine, mandoline, masline, kruške, žarulje (60 wa-ti), jedan akvarij, kruh, vlasac, leukoplast, jedan cirkus buha, ruž za usne, mider, rezervne gume za auto, štirka, kalorije, vitamini, proteini, jedan Sputnik i još neke sitnice.Nije bilo baš jednostavno dogurati 6-vagonsku kompoziciju do blagajne, jer se tele, koje sam privezao za zadnja kolica, neprestano vraćalo majci. Napokon smo uspjeli i blagajnik je, preznojavajući se, počeo zbrajati. Slutio sam da će račun po prilici odgovarati deficitu izraelske trgovinske bilance, ali na moje čuđenje nije iznosio više od četiri tisuće funti. Poseban je dojam na nas ostavila vještina s kojom su prodavači svu tu robu zamotali u velike smeđe papirnate vreće. Sve je bilo gotovo za nekoliko minuta. Samo Rafija nigdje.

- Jeste li vidjeli jednog malog, malog dječaka? - pitali smo naokolo.- Čekajte malo... Plavokosi dječak?- Da. Grize.- Evo vam ga. - Prodavač otvori jednu od onih velikih papirnatih vreća. U njoj je sjedio Rafi i zadovoljno žvakao tubu zubne paste.- Oprostite - reče prodavač. - Mislio sam da ste maloga kupili kod nas.I tako su nam vratili 2.700 funti. Izišli smo iz supermar-keta. Vani su nas već čekala dva kamiona.

■229-SUPERMARKET NA BENZINSKOJ STANICITrebate li mravi?Složit ćete se da takvo pitanje može čovjeka zbuniti. Premda poštujemo te male vrijedne životinjice - kada nam se baš ne vrzmaju po kuhinji -

nemamo s njima ama baš nikakve veze. Što da počnemo s mravima ovdje na cesti, stotinu kilometara sjeverno od New Yorka?Stoga sam se nagnuo prema prodavaču benzina i rekao:- Oprostite, ne razumijem vas?- Preostalo mi je još nekoliko kutija - objasnio je dok nam je, da bi pokazao dobru volju, prao prednje staklo. - To je sada jako u modi. Svatko želi imati mravlju farmu. Zabava za cijelu obitelj. Djeca jednostavno luduju za tim. Satima promatraju kroz stakleni poklopac kako mravi grade ceste. Ili mostove. Ili podzemne željeznice. Sve zajedno stoji samo dva dolara. Mravi su badava. U gradu ćete platiti najmanje tri.- Hvala - odgovorih još uvijek pomalo zbunjen. - Ovoga trenutka nisu mi potrebni nikakvi mravi. Nisam odavde, znate. Stranac sam. Došao sam u posjet.- Stranac? Evo odmah! - pucne prstima, nestane u trgovini i vrati se s tucetom, poput harmonike složenih zemljopisnih karata, te ih rasprostre po haubi automobila.- Kola su vam zapuštena - pripomene usput i stade najlonskom četkom čistiti sjedala. - U međuvremenu možete dobiti najljepše najlonske četke. U svim bojama.- Najljepša hvala. Moj stric radi u toj struci.-230-SUPERMARKET NA BENZINSKOJ STANICI

- Zar ovdje imate strica? Onda ga moramo iznenaditi lijepim poklonom! Vaza za cvijeće? Sjenilo za svjetiljku? Harmonika? Sapun za brijanje? Papigica?- Toliko mi moj stric ne vrijedi. Zapravo ga ne volim.- Imate pravo!U znak odobravanja čovjek mi poče minijaturnim usisivačem šetati po tijelu.- Nikada ne treba ovisiti o rođacima. Nadam se da ne stanujete kod njega. Moj ured za stambene...- Ja sam gotovo uvijek na putu.- Na koje ćete se novine pretplatiti?- Nijedne.- Počnite učiti plesati.- Znam plesati.- Dionice nafte?- U to se ne razumijem.- Onda u redu. Dolar i pol.-Što? , . ' .- Mravlja farma.- Rekao sam vam već da ovoga trenutka ne znam što bih s njom.- Pa, dobro... što ćete onda kupiti? - Uzdahne, izvuče češalj i stručno me počešlja. Sjetih se da sam ovamo došao samo po benzin i da se napokon moram otarasiti ovoga napasnog prodavačkog genija.- Zapravo - rekoh neodlučno - bavim se mišlju da kupim koncertni glasovir...

Prodavaču se lice ozari. Nestao je i začas je već stajao preda mnom sa snopom prospekata u ruci.- Za tisuću dvjesto dolara isporučit ću vam prvorazredan glasovir. Njemački proizvod. Dostavit ću vam ga ravno u stan.- A što ako vam na stubama padne?-231-TEPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDE- To mi se ne može dogoditi. Meni ne. Ali, vama za umirenje: od mene ćete za dvanaest dolara dobiti kompletno osiguranje protiv štete. Ja sam najpouzdaniji agent za osiguranje u ovom kraju. Svirate li vi glasovir? Ili vaša žena?- Ni ona ni ja. Samo, mi odavno sanjamo o tome da naš sin...- Izvrsno! Nabavit ću vam učitelja glasovira koji ima položen državni ispit! Osam sati mjesečno za osamnaest i pol dolara!- Tko zna... možda mali i ne želi učiti glasovir?- Sedamdeset pet dolara u tri rate... i imate najboljeg dječjeg psihologa u Americi! Taj će malog već srediti!- Hm. Još uvijek ostaje jedan problem: mi nemamo djece.- Samo hrabro! Jedinstveni, zajamčeno uspješan savjet priznatog stručnjaka ne stoji vas ništa više...- Čekajte! - prekinuh ga jer mi je iznenada pala na pamet spasonosna ideja. - Preuzimate li i pisanje putopisa?- Naravno. Tisuću pet stotina dolara za 220 stranica rukopisa. Dvostruki prored, šezdeset pet znakova u redu.- To je vjerojatno veselo!

- Nema problema. Petnaest dolara zarade po tiskarskom arku.I tako se dogodilo da je - kao što vrli čitatelj vjerojatno već davno naslućuje - ovu knjigu napisao prodavač na benzinskoj stanici u državi New Haven.

-232-

*Nije svatko sretan kao pisac ovih redaka. Neki roditelji bez djece moraju se, za volju potomstva, upuštati u očajničke rasprave, koje traju i po dva sata, a najvećim dijelom održavaju se u mom stanu.NOGICAMA TRIPA-TRAPJedne večeri posjetio me bračni par Steiner, dvoje ugodnih ljudi srednjih godina. Gospodin Steiner je miran, skroman čovjek uglađenih

kretnji, gospođa Steiner pomalo bojažljiva i voli biti u pozadini, pogotovo ako je ta pozadina identična s kuhinjom. Ukratko, par na kojem već izdaleka možete nazreti da živi mirno i sretno.- To je točno - napomene gospodin Steiner pošto smo se udobno smjestili. - Moja žena i ja morali bismo biti zadovoljni. Zdravlje nas služi više nego dobro, privrženi smo jedno drugome, imamo krov nad glavom i malu ušteđevinu u banci. Čak nam ni prijavljivanje poreza ne remeti mir jer o tome vodi brigu moj šurjak koji je u tome poznati stručnjak. Pa ipak, ipak nam nešto nedostaje: nemamo djece. Koliko smo samo željeli imati dijete! Ali, to nam nije suđeno.Gospodin Steiner je zašutio, gospođa Steiner uzdahnula.- Kod nas je u kući uvijek sve tako mirno! - uzdahne ona iznova. - A bili bismo sretni kad bi u tom miru bilo malo promjene. Zvonki dječji smijeh, na primjer. Ili slatki glasić iz kolijevke.Gospođa Steiner ušutje. Gospodin Steiner uzdahne.- Pošto smo dobro razmislili i posavjetovali se - poče on tada - odlučili smo uzeti jedno dijete pod ^- 233 -EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDE- Čestitam - rekoh.- Htjeli bismo sina - rekoše gospodin i gospođa Steiner istodobno.- Razumije se samo po sebi - rekoh.- Izabrali smo mu čak i ime: Ben.- Lijepo ime - rekoh.- Stvar nije baš tako jednostavna - reče gospođa Steiner.

- Nismo više posve mladi i ja ne znam da li bih se znala brinuti za malu bebu, onako kako treba. Zato razmišljamo o tome da usvojimo dijete u dobi između dvije i tri godine.- Vrlo ispravno - složih se. - Dob djeteta je vrlo važna stvar. Sa dvije ili tri godine dijete je još malo i dražesno, a ipak je već kadro sve primati i davati od sebe.- Upravo nas je toga pomalo strah - ubaci gospodin Steiner. - Malo je dijete stalno u pokretu i po cijeli dan trči naokolo. Moje noge pak nisu više onako hitre kao prije. Dijete od šest godina - on podiže prst kako bi podvukao svoje riječi - bilo bi ono pravo. Ono je već u mnogo čemu samostalnije. Osim toga, ima već drugove s kojima se igra.- Onda bi svakako trebalo da uzmete dijete od šest godina- potvrdih.- Sa šest godina - prigovori gospođa Steiner - djeca već polaze u školu, a to je, kao što znate, velik preokret u životu svakog djeteta. Možda bi bilo bolje uzeti dijete koje je već prošlo taj preokret, koje se već unekoliko naviklo na školu i život. Recimo, dijete između deset i dvanaest godina.- To što ste rekli vrlo je razumno - priznadoh. Gospođa Steiner, očigledno raspoložena mojim priznanjem, nastavi:- S druge strane, ne smijemo zaboraviti da je djetetu u toj dobi pri školskim i domaćim zadaćama potrebna roditeljska pomoć. Tko zna jesmo li mi, nas dvoje skromnih građana srednjih godina, za to još sposobni?

- Jamačno nismo - uvjerljivim će glasom gospodin Steiner. - A to znači, ni manje ni više, da bi trebalo uzeti mladića koji je već završio srednju školu.-234-NOGICAMA TRIPA-TRAP- To nikako! - gospođa Steiner je zabrinuto zavrtjela glavom. - Odmah će u vojsku.- Točno - suglasio se gospodin Steiner. - Bojim se da ćemo morati pričekati dok ne završi vojni rok.- Zatim će se - odvrati gospođa Steiner - morati pobrinuti za posao. Ne zaboravi, u toj dobi on je već odrastao čovjek bez ikakvih prihoda i bez materijalnih sredstava. Osim ako ti možda ne želiš plaćati njegovo uzdržavanje?- To, na žalost, prelazi moje mogućnosti - priznade gospodin Steiner.Ponovo se uključih u razgovor:- Gospođa Steiner ima pravo. Tridesetogodišnjak bi bio u svakom slučaju pogodniji.- Nisam baš posve sigurna u to - usprotivi se gospođa Steiner. - U toj dobi obično se žene, osnivaju obitelj i ne brinu se više za roditelje.- Pa što vi onda zapravo hoćete? - nisam mogao spriječiti da mi u glasu ne izmakne lak nestrpljiv prizvuk. Bračni par Steiner pogledao me iznenađeno. Zatim se gospodin Steiner nakašlje i progovori:- Pošto smo sve dobro razmotrili, bilo bi najbolje uzeti dijete koje već ima svoje mjesto u životu i društvu i koje je potvrdilo svoje sposobnosti. Jer sam Bog zna što sve mali dječak može postati kad

naraste, a odgovornost je velika. Ali, kad on već čvrsto, s objema nogama, zakorači u život, onda se više nemamo čega bojati. Na takvog sina možemo biti ponosni. Takav dječak je u mogućnosti i da potpomaže svoje roditelje.- Riječi vam se pozlatile! - rekoh. - A imate li već nekoga takvog u vidu?- Imamo - reče bračni par Steiner. - Vas.-235-\\Obrtnik je i u Izraelu gospodar života i smrti sviju onih koji ga trebaju - bilo da se radi o stolaru, kovaču ili instalateru. Samo još Mesiju očekuju s tolikom čežnjom. Ali i Mesija bi prije stigao.U IŠČEKIVANJU NEBENZAHLA■ 7. travnjaDanas je napokon došlo dotle da se stol slomio pod teretom svečanog objeda. Mojoj ženi bilo je to čak i drago. Već se ionako odavno htjela riješiti tog klimavog komada pokućstva. Ja sam ga s veseljem raspilio pa smo načinili krasnu lomaču.Moja žena tvrdi da se u Jaffi mogu stolovi kupiti izravno u stolarijama. To je brže i jeftinije.8. travnjaStolar kod kojega smo naručili stol zove se Josef Nebenzahl. Ostavio je na nas svojom ličnošću mnogo bolji dojam nego njegovi konkurenti. To je pošten i otvoren čovjek koji osvaja na prvi pogled.Kad smo stigli k njemu, bio je do grla u poslu. Dok je pilio dasku za daskom a kao sunce čisti strojevi lupkali u taktu, njegove snažne grudi

dizale su se i spuštale u veličanstvenu ritmu. Za stol je zatražio 2360 funti predujma. Moja se žena pokušala cjenkati, ali nije imala sreće.- 236 -U IŠČEKIVANJU NEBENZAHLA- Madame - reče Josef Nebenzahl pogledavši je ravno u oči. - Josef Nebenzahl sam radi svoj posao i zna koliko vrijedi. On ne traži ni pijastera više ni pijastera manje.To je u redu, pomislili smo oboje. Tako govori pošten čovjek.Pitao sam ga kad će stol biti gotov. Nebenzahl izvuče iz hlača bilježnicu: u ponedjeljak u podne. Moja mu je žena živim bojama opisala kako živimo bez stola, kako moramo stojećki jesti i kako nam život bez stola nije nikakav život. Nebenzahl ode u pokrajnju radionicu da se posavjetuje sa svojim ortakom, vrati se i reče:- U nedjelju navečer.Ali u tom slučaju moramo sami platiti prijevoz. Nakon što sam unaprijed platio polovicu cijene prijevoza, oprostili smo se. Nebenzahl nam je snažno stisnuo ruke i čvrsto pogledao u oči: u mene možete imati povjerenja!14. travnjaČekali smo stol do ponoći. Nije stigao. Jutros sam nazvao Nebenzahla. Njegov ortak mi je rekao da je Nebenzahl izašao po poslu i da on sam nema pojma ni o kakvom stolu. Ali čim se Nebenzahl vrati, on će nas nazvati. Nebenzahl nije nazvao. Pomalo smo u neprilici. Jedemo, stidim se priznati, na podu.15. travnja

Otišao sam u Jaffu s namjerom da dignem fajer. Nebenzahl je bio u poslu do grla. Iz kružne pile, kojom je rukovao svojim snažnim pokretima, letjeli su naokolo snopovi pi-ljevine. Morao sam se predstaviti jer me se više nije mogao sjetiti. Objasnio mi je zatim da mu je najbolji radnik morao otići u vojsku, i obećao mi da će stol biti gotov sutra u četiri poslije podne. Nagodili smo se za tri i trideset. Namjeravao sam spočetka zahtijevati isporuku u tri, ali mi nije uspjelo.- Nebenzahl je poput preciznog sata - reče Nebenzahl. -Ni sekundu prije ni sekundu poslije.-237-EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDE17. travnjaNišta. Nazvao sam. Nebenzahl je, kako sam saznao od njegova kompanjona, porezao ruku, tako da tek sutra može isporučiti stol. Ta, jedan dan više ili manje zaista ne igra nikakvu ulogu.18. travnjaStol nije stigao. Moja žena tvrdi da je to znala već od samog početka. Od prvog trenutka nije joj se sviđao Neben-zahalov poprijeki prevarantski pogled. Sad je ona nazvala Jaffu. Nebenzahl je glavom bio na telefonu i utješio je uvjerljivim razlozima. Na materijalu su se nepredviđeno pojavile neke izbočine, ali je sada pod prešom i stol samo što nije gotov.- Kako izgleda? - pitala je moja žena.- To je teško reći preko telefona - odgovori Nebenzahl, koji je više od svega mrzio netočne obavijesti. - Osim toga, ni noge još nisu montirane,

ali to neće potrajati više od tri dana, a ni poliranje dulje od dva dana.U međuvremenu smo se već bili dobro izvježbali u sjedenju prekriženih nogu. Japanci, stari kulturan narod, jedu tako već tisućljećima.21. travnjaNebenzahlov ortak sam nas je nazvao kako bi nas obavijestio da je strugač dobio zaušnjake. Moja je žena dobila na telefonu histeričan napadaj.- Madame - reče joj Nebenzahlov ortak - mi vam stol ne možemo dovršiti u tren oka, ali vam želimo isporučiti prvorazredni ručni rad. Sutra u dva sata donijet ćemo vam stol i u to ime popiti zajedno bocu piva.22. travnjaNisu donijeli stol u dva, a ni kasnije. Nazvao sam. Na telefonu je bio Nebenzahl koji nije imao pojma ni o čemu, ali nam je obećao da će nas nazvati njegov ortak.-238-U IŠČEKIVANJU NEBENZAHLA23. travnjaPošao sam autobusom u Jaffu. Nebenzahl je bio do grla u poslu. Čim me ugledao, strašno me napao: zašto ga stalno smetam, on ne može pod takvim pritiskom izvršavati svoje obaveze. Stol je, nastavio je nešto mirnije, u radu. Što bih, dakle, još htio? Odveo me u radionicu i pokazao daske. Osobito drvo, prvorazredne kvalitete. Tvrdo kao čelik. Kada? Krajem sljedećeg tjedna. U nedjelju prije podne. Nazvat će me u deset sati.5. svibnja

Žena mi je svojim zvocanjem morala pokvariti i lijepu sunčanu nedjelju.- Neće ga poslati - govorila je.- Poslat će ga - odgovorio sam joj. - Osjećam da će ga ovaj put poslati.- Neće ga poslati - ponavljala je žena sa svojstvenom tvrdoglavošću. - Vidjet ćeš. Slomila im se pila.U podne sam nazvao. Nebenzahl mi je rekao da je stol još uvijek u radu. Otkrili su da u daskama ima manjih pukotina, a oni nam ne žele isporučiti drugorazrednu robu.Žena mi ni ovaj put nije bila u pravu. Nije se radilo o pili, već o pukotini u drvu. Krajem sljedećeg tjedna.12. svibnjaNišta. Žena se pomirila s tim da ćemo čekati još najmanje mjesec dana.- Najviše četrnaest dana - rekoh.Nazvao sam. Kompanjon mi je rekao da Nebenzahla nema od prekjučer. Ima nekakva posla na carini. Čini mi se da je posve jasno čuo kako će stol biti gotov najkasnije za tri tjedna. Ne moramo više nazivati: točno 3. lipnja ujutro stol će biti pred kućom.239

EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDE- Vidiš li? - okrenuh se ženi. - Ti si rekla mjesec dana a ja četrnaest. Tri tjedna su posve lijepa sredina.Jedemo napola zavaljeni. Kao stari Rimljani. Vrlo zgodno.3. lipnjaNišta. Telefoniram: nitko se ne javlja. Moja žena: sredinom kolovoza. Ja: krajem srpnja. Odvezao sam se autobusom u Jaffu. Na krajnjoj postaji

upravo se bio zaustavio neki taksi, vozač je promolio glavu kroz prozor i viknuo:- Nebenzahl, Nebenzahl!Istoga trenutka uđoše za mnom u taksi još dva putnika. Jedan od njih već šest mjeseci odlazi u pohode Nebenzahlu zbog garniture stolica. Drugi, profesor fizike, čeka tek dva mjeseca na pisaći stol. Usput smo se srdačno sprijateljili. U Nebenzahlovoj radionici našli smo samo njegova ortaka. Sve će biti u najboljem redu, reče. Meni je kradom prišapnuo da je Nebenzahl izričito rekao krajem srpnja, sto posto krajem srpnja. Provalio sam u radionicu. Daske, one tvrde kao čelik netragom su nestale.Na povratku smo raspravljali o Nebenzahlu kao čovjeku, o poslu kojim je toliko zaokupljen, te o njegovu nastojanju da svima udovolji. Već sada se doima poput progonjene zvijeri. Zaključismo da se opet nađemo sljedeće nedjelje na posljednjoj postaji linije Nebenzahl.Moja žena poriče da je ikad išta tvrdila o kraju kolovoza. U nastupu pravedničkog gnjeva, zahtijevao sam da od sada sve zapisujemo.30. lipnjaKladim se za pet funti na rok do Blagdana plodova, koji je ove godine u prvoj polovici listopada. Žena uzvraća rokom do kraja godine (po gregorijanskom kalendaru). Njezino obrazloženje: Nebenzahl očekuje da mu se rodi sin. Moje obrazloženje: kratki spoj. Sve zapisano.-240-U IŠČEKIVANJU NEBENZAHLA

Na postaji nam se pridružio još jedan Nebenzahlov satelit, postariji član Vrhovnog suda (regal za knjige, dvije godine). Konvoj je krenuo put Jaffe. Nebenzahl je bio do grla u poslu. Kroz snopove piljevine i uz brujanje strojeva doviknuo nam je da ne može govoriti sa svakim pojedinačno. Aklamacijom sam izabran za predstavnika naše skupine. Ne-benzahl je obećao - ovaj put svečano - da će sve isporučiti krajem studenog, moj stol čak i nešto prije, negdje oko židovske Nove godine. Zašto tako kasno? Zato što Nebenza-hlovi očekuju kćer. Profesor fizike predložio je da se i mi međusobno okladimo. Tu u istoj ulici postoji tiskar (stolica za ljuljanje, 18 mjeseci) koji će nam tiskati formulare za oklade. Osnovali smo Klub Nebenzahl.21. kolovozaOvaj put smo sjednicu Kluba održali u nas. Trideset i jedan sudionik. Član Vrhovnog suda donio je sa sobom konačno formuliran statut Kluba Nebenzahl. Redovni član mora imati staž od najmanje šest mjeseci čekanja. Oni s manjim stazom samo su kandidati. Verifikacija formulara za oklade: valja ispuniti tri rubrike: a) obećani datum dovršenja posla, b) izgovor, c) stvarni datum dostave (dan, mjesec, godina). Velikom većinom zaključeno je da se naruči portret Josefa Nebenzahla kako do grla u poslu čvrstim pogledom gleda posjetitelja ravno u oči.Svi su članovi Kluba bez iznimke vrlo ugodni ljudi. Zajedno smo velika sretna obitelj. I svi jedemo na podu.2. siječnjaDanas je na meni bio red da navratim do Nebenzahla. Ispričavao se zbog zakašnjenja: svjedočenje na sudu. Samo gubitak vremena. Zatim je iz

džepa izvukao malu bilježnicu, prelistavao po njoj, naporno razmišljao i čvrsto obećao da će prekosutra poslije podne početi s radom na našem stolu. Odmah smo ispunili formulare. Moja žena: 1. lipnja. Ja: 7. siječnja iduće godine.-241-EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDE1. veljačeSvečana skupština Kluba Nebenzahl. Članstvo neprestano brojčano raste. U okladama sudjeluju već 104 osobe. Vlasnica nekog kozmetičkog salona kladila se za 50 funti na isporuku jedne dodatne ladice i dobila 500 funti, jer je pogodila i oba datuma i izliku (15. siječnja, gripa, 7. srpnja). Skupština je otvorena nastupom našeg gudačkog kvarteta (tri stolice, jedna vrtna klupa). U kulturnom je programu prorektor Tehnikuma iz Haife održao predavanje na temu "Stol - suvišan dio pokućstva". Njegov jasan prikaz prehrambenih navika ranih neandertalaca naišao je na veliko zanimanje. Nakon banketa slijedilo je tradicionalno hodočašće u tri autobusa u Jaffu. Nebenzahl je bio do grla u poslu. Obećao je da će sve dovršiti do petka poslije podne. Razlog odgađanju bio je smrtni slučaj u obitelji.4. rujnaNaš izvršni odbor predlaže da se osnuje Fond medicinske pomoći za Nebenzahlove mušterije. Zaključeno je nadalje da se počne s izdavanjem mjesečnog časopisa pod naslovom "Vječnost", koji bi trebao donositi opise novih strojeva u Ne-benzahlovim radionicama (s fotografijama), liste s imenima majstora, kalfa i šegrta koji su pozvani u vojsku, rezultate Nebenzahlove kladionice, vodič kroz Jaffu, stalnu rubriku

"Novosti iz svijeta stolarije" i ostalo. Naša košarkaška momčad trenira dva puta tjedno. Dobro napredujemo. Sredstva za gradnju klupske zgrade treba namaknuti zajmovima.Nakon završetka sjednice uslijedio je, kako je statutom predviđeno, telefonski poziv u Jaffu. Tamo je bio samo ortak. Nebenzahl je na svadbenom putovanju. Ortak je obećao da će se pobrinuti da se radovi ubrzaju. Moja žena se okladila za 300 funti na 17. kolovoza za tri godine.10. siječnjaDogodilo se nešto potpuno neobjašnjivo. Danas prije podne pojavio se pred našom kućom Josef Nebenzahl vukući za sobom neku vrstu stola. Uzalud smo se pitali što li potajno-242-U IŠČEKIVANJU NEBENZAHLAsmjera. Nebenzahl nas je podsjetio da smo prije dosta vremena - više ne zna kada - naručili od njega stol i da je on, dakle, sada gotov. Očito je šenuo pameću. Oči su mu plamt-jele.- Nebenzahl obeća, Nebenzahl učini - reče. - Platite za prijevoz, molim vas.Bio je to strašan udarac. Zbogom Klubu Nebenzahl, zbogom, sjednice Predsjedništva, kulturni programi i oklade. Ničeg više nema. I što je najgore: ne znamo što da počnemo s tim stolom. Odavno više ne znamo jesti za stolom. Moja žena misli da bismo poslije jela mogli leći pod stol na počinak.

- 243 -Naši preci, koji su prije nekoliko tisuća godina izmislili hebre-jsko pismo, vjerojatno su bili ljevoruki jer su pisali zdesna nalijevo. Uz to su očigledno mislili da ne može baš svaki blesan čitati svete knjige. Stoga su, kao u stenografiji, izostavili sve samoglasnike. Zbog svega je toga hebrejski lakše pisati nego čitati. Nije onda ni čudo što su hebrejski pisci stalno u grozničavoj potrazi za čitateljima. Prosječan broj njihovih čitatelja svodi se na trojicu: izdavača, tiskara i korektora. Mene žele da budem četvrti.KAKO RASPRAVLJATI O KNJIZI KOJU NISI ČITAO?Ta me stvar s Tola'atom Shanijem tištala. Ne, to zaista nije bilo lijepo od mene: prije pola godine poslao mi je svoju novu knjigu, koju sam odmah stavio na pisači stol ili nešto slično, a tamo je več obavija paučina.U početku sam se izvukao uobičajenom izlikom:- Primio sam! - doviknuo sam Tola'atu Shaniju več izdaleka, izmičući mu. - Čim nađem malko vremena, pročitat ću.Mladi nadobudni autor zahvalno mi se nasmiješio.Kad sam mu nekoliko tjedana zatim nepredviđeno uletio gotovo u naručje, omaklo mi se da mu kažem kako sam knjigu već dopola pročitao, i da moramo jednom prilikom o tome porazgovarati.Uskoro zatim dogodilo se nešto vrlo neugodno. Tola'at Shani ušao je u kavanu i u istom trenutku pogledao prema kuhinjskim vratima kroz koja sam se upravo pokušavao išu-ljati.- 244 -

KAKO RASPRAVLJATI O KNJIZI KOJU NISI ČITAO?Još se dobro sjećam kako sam toga dana bio čvrsto odlučio da, čim dođem kući, brižljivo prelistam knjigu. Ako se ne varam, već sam bio i posegao za njom. Na žalost, upravo u tom trenutku zazvonio je telefon, možda je zazvonilo na vratima ili se nešto drugo dogodilo - u svakom slučaju, moja ruka nije stigla do knjige. I na tome je ostalo.Prije nekoliko dana, dok sam pred kinom stajao u redu za karte, netko me iznenada uhvati za ruku. Bio je to Tola'at Shani.- Jeste li pročitali knjigu? - zapitao me. Nekoliko sam puta ozbiljno klimnuo glavom.- Moramo iscrpno o tome porazgovarati. Želim vam mnogo toga reći. Ali ovdje... u repu... na jednoj nozi...Još nisam ni izgovorio kad se na blagajni pojavi natpis "Rasprodano". Moja je sudbina bila zapečaćena. Jedino me, da se iznenada stuštio, mogao spasiti neki suri orao, ali u Tel Avivu, na žalost, nema surih orlova. Nasuprot tome, ima vrlo mnogo kavana, toliko da se u jednoj od njih vrlo vjerojatno može naći slobodan stol za dvojicu. Tola'at Shani, koji me još uvijek držao za ruku, našao je takav stol za dvojicu. I sad smo sjedili jedan nasuprot drugome.- Dakle - reče Tola'at Shani. - Htjeli ste porazgovarati sa mnom o mojoj knjizi?- Da - rekoh. - Sretan sam što sam vas sreo.Sve me to nekako podsjetilo na vrhunac dramatične situacije u vesternima, kad se šerif i razbojnik nađu jedan nasuprot drugome u salunu. U glavnoj ulici nema ni žive duše, konačni obračun je

neizbježan. Čak je i Dizengoffova ulica najednom opustjela. Ne sjećam se da je ikad bila tako pusta. Niotkud đa iskrsne ijedno poznato lice. Očajnički sam se pokušavao prisjetiti bilo čega iz knjige, ali mi je pred očima stalno lebdio samo smeđi ovitak koji nisam ni skinuo. Kad bih barem znao o kakvoj se vrsti knjige radi! Je li roman? Zbirka pripovijedaka? Pjesme? Kazališni komad? Eseji?Mrtva tišina od koje mije zastajao dah. Moram nešto reći.-245-

EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDE- Nešto vam moram kazati - rekoh. - U ovu ste knjigu uložili ogroman trud.- Tri godine - klimne glavom Tola'at Shani. - Ali temu sam još dulje nosio u sebi.- Vidi se to odmah. To je zrelo djelo.

Tišina. Mrtva tišina. A spasa niotkud. Prijatelji u nevolji? Ta nemojte me nasmijavati!- Recite mi, molim vas, svoje mišljenje — navaljivao je nadobudni mladi autor drhtavim glasom, pun iščekivanja.- Vrlo sam impresioniran.- Zar svime?U posljednjem trenutku izbjegao sam zamku. Tola'at Shani me oštro iskosa promatrao. Da sam sada odgovorio: "Da, svime", on bi odmah shvatio da nisam pročitao knjigu.- Bit ču posve otvoren - rekoh. - Držim da početak nije baš sjajan.- Zar i vi? - uzdahne Tola'at Shani rezignirano. - To od vas ne bih očekivao. Iskusan pisac poput vas trebao bi znati da svaka knjiga mora imati ekspoziciju.- Ekspozicija, egzibicija - odvratih pomalo osorno. - Pitanje je u tome je li knjiga od početka zanimljiva ili nije.Tola'at Shani je poniknuo glavom i doimao se tako tužno da mi se smilio. Ali, zaboga, zašto piše tako dosadne ekspozicije?- Poslije već stvar uzima maha - tješio sam ga. - Likovi su vam dobro ocrtani. U priči ima atmosfere. I ritma...- Zar ste i vi mišljenja da sam dijelove knjige, u kojima su čisti opisi, trebao skratiti upola?- Da ste to učinili, bio bi to bestseler.- Možda - ledeno će Tola'at Shani. - Ali meni je bilo važnije da što jasnije objasnim zašto se Boris priključuje pobunjenicima.Boris!

-246-KAKO RASPRAVLJATI O KNJIZI KOJU NISI ČITAO?— Boris je svakako lik koji se ne zaboravlja - priznadoh. -Osjeća se da vam je prirastao srcu.— Srcu? Meni? Boris? Zar ta svinja? Taj zločinac? Držim da je to najgnusniji tip što sam ga ikad stvorio.— Vi to samo tako mislite - ispravih ga. — Dopustite da vam ipak kažem kako se duboko u duši poistovjećujete s njim.Tola'at Shani je problijedio.— Ovim što ste mi sad rekli, kao da ste me ošinuli -promrsio je poluglasno. - Kad sam počeo pisati knjigu, mrzio sam Borisa, u to sam siguran. Ali kasnije, kad biva upleten u svađu između Petra i pomorskog atašea, a unatoč tome ne kaže majci da je silovao Abigajlu... Valjda se sjećate?— Kako ne! On o tome ništa ne kaže majci...— Točno. Tada sam se zapitao: nije li taj Boris, usprkos svim svojim zabludama i nedostacima, još uvijek kao čovjek vredniji od zoologa?— Svi smo mi ljudi - primijetili pomirljivo. - Neki su ovakvi, drugi onakvi, ali u biti smo svi jednaki.— Upravo sam na dlaku to isto htio reći.Nisam li ja tu knjigu, na kraju krajeva, ipak pročitao? Nesvjesno tako reći, a da nisam ni primijetio?— Svi me uvjeravaju — Tola'at Shani će skanjujući se - da je ova knjiga, barem što se radnje tiče, do sada moje najsnažnije djelo.

Zamislio sam se i pogledao u strop, tobože u namjeri da jednim pogledom obuhvatim sve ono što je do sada mladi nadobudni autor napisao. Činjenica je, međutim, da nisam još ni retka od njega pročitao. A zašto i bih? Tko je uopće taj Tola'at Shani? Kog mi vraga šalje svoje knjige? Stvari treba staviti na svoje mjesto.— Ne bih izričito rekao da je to vaše najsnažnije djelo, ali je svakako najnapetije.Tola'at Shani se lecnuo. Bez sumnje, dirnuo sam ga u najosjetljivije mjesto. Žao mi je, ali zar bih možda trebao-247-EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDEkleknuti u strahopoštovanju pred tim diletantizmom kojim se prsi?- Znao sam to. Tako mi Bog pomogao, znao sam! - U njegovu se glasu osjetila sva gorčina ignoranta koji zna da ga je nadmoćniji duh prozreo. - Vi mislite na onu večeru u stanu zapovjednika jurišnih odreda, zar ne? Mogao bih se zakleti da sam znao da ćete u svom šovinizmu zapeti za tu scenu. Zar sam, možda, sve ono što se zbivalo u onoj poplavljenoj dolini trebao zašećeriti kako bi se lakše čitalo? Ako... Sjećate li se...- Ne mucajte - opomenuh ga. - I moje strpljenje ima granica.- Sjećate li se opisa noćne utrke deva oko šeikova harema? Zar vam se to nije svidjelo?- Čak mi se vrlo svidjelo. To je vrlo slikovita scena.- A kad Jekaterina razbije stolnu svjetiljku sucu o glavu, i to vam je u redu?- Kako se uzme.

- Onda nikako ne možete imati ništa protiv sudbine koju sam namijenio Meir-Kronstadtu i njemu sličnima.U meni se javi žestok otpor. "Čekaj, mali," pomislih. "Možeš pljuvati po komu hoćeš - ali mi Meir-Kronstadta ostavi na miru!"Mrzak mi je bio cijeli taj način razgovora. Sve je to bilo previše maglovito i nestvarno. Sad neka vrcaju iskre! Mom svladavanju došao je kraj.- Slušajte, Tola'ate Shani! Na vašem mjestu ne bih baš bio ponosan na tu stvar s Meir-Kronstadtom!- Ali ja jesam ponosan!Krv mi je navrla u glavu. Nevjerojatno! Ovaj mi se momak usuđuje proturječiti!- Kronstadt je varalica - rekoh oštro. - Sve to što on čini nikoga ne može uvjeriti, štoviše: on je suvišan. Mogli ste ga posve izostaviti a da to nimalo ne bi naškodilo knjizi.-248-KAKO RASPRAVLJATI O KNJIZI KOJU NISI ČITAO?- A kako bih onda, ako smijem pitati, pripremio cijeli sukob?- Kako? A što vi mislite?- Vjerojatno ste pomislili na zoologa.- Nego na koga?- A Jekaterina?- Neka pobjegne sa sucem!- U devetom mjesecu?- Poslije.

- Ne shvaćate li vi to malo prejednostavno? Osim toga, čini se da zaboravljate da Jekaterina strada pod automobilom!- Zar baš mora stradati? I to upravo ona? Ako već netko mora stradati, zašto to ne bi bila Abigajla?- Smiješno. Kakvog bi to imalo smisla?Sad mi je bilo previše. To se jednom stručnjaku poput mene ne bi smjelo kazati. Već trideset godina gotovo neprekidno čitam knjige - a sad mi tu dolazi neki šeprtlja i kaže: "Smiješno".- Rekoste: "Smiješno", vi šeprtljo? A vaša glupava utrka deva možda nije smiješna? Ma što smiješna! Odvratna je! Umalo da nisam povraćao!- Izvrsno. Upravo sam to i želio! Čovjek komu od samoga sebe postane zlo, ako ništa drugo, upoznao je samog sebe. A pri tom mislim na vas! - Tola'at Shani je bio sav zelen od bijesa. Drhtao je. - Ja ću reći što vam se u mojoj knjizi ne sviđa - groktao je. - To što nisam dopustio da Boris strada u poplavi! Je li tako?Boris! Samo mi je on nedostajao.- Nosite se k vragu s tim svojim Borisom! - kriještao sam. - Vi ste naprosto zaljubljeni u tu propalicu! Ako baš hoćete znati: ta njegova ljubavna afera s Abigajlom je potpuno izlišna!-249-EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDE- Izlišna! - stenjao je nadobudni mladi autor. - Pa nekom ona mora pripadati!- Ali ne Borisu! Zašto ne bi kome drugome?- Kome? - Tola'at Shani skoči, priđe mi i uhvati me za rever. - Kome?!- Što se mene tiče, zoologu! Kako se ono zove ... Kron-stadtu!

- Kronstadt nije zoolog.- On je pravi zoolog! A ako već ne Kronstadtu, onda zapovjedniku jurišnih odreda.- Kronstadt je zapovjednik jurišnih odreda!- Eto vidite! Po meni, on može biti što god hoće! I po meni, može biti svatko, samo ne Boris! Čak i pomorski ataše bio bi prikladniji! Ili Birnbaum!- Tko je Birnbaum?- Nije ništa gori od Kronstadta, to vam jamčim! Vi, dakako, mislite da je dovoljno nadrljati bilo što na papir pa da iz toga ispadne knjiga. Čuvajte se! A što je s radnjom, vi piskaralo? S likovima? S unutrašnjim sukobima? S dubinom? - Sad sam ja njega uhvatio za gušu. - Stvar je u dubini a ne u blabla i abrakadabra, kao u vas! Boris! Boris! I to mi je neka knjiga! Za koga? Za čitatelja zacijelo nije! Nema čovjeka koji bi to pročitao. Nisam ni ja!- Niste je pročitali?- Nisam. I ne pomišljam na to! Nakon tih riječi sam ga napustio.Vjerojatno još uvijek tamo sjedi, glupan! Pravo mu budi!ROBLJE NA TEZGINije potrebno ni spominjati kako industrija zabave, kao i svaka druga, ne može bez posrednika. Posrednik se u ovom slučaju zove "impresario" (kadikad još i "agent" ili "menadžer") i prodaje "kulturnim ustanovama" u manjim gradovima, većim selima i srednjim zaseocima svaku vrstu zabave u trajanju do dva sata: "Razveselite se s..." - "Nasmijte se s..." -

"Pjesma i ples s..." - i sve ostalo što se publici može prodati, od telepatije do Tolstoja.Kad sastavi program za sljedeći tjedan, impresario se uputi u kavanu "Noga", stjecište ambicioznih ali isto tako i drugorazrednih umjetnika, i tamo procjenjuje izloženu robu. S vremena na vrijeme zaustavi se kod nekog glumca ili mađioničara, razmijeni s njim nekoliko riječi, opipa mu mišice i pogleda zube. O honorarima se gotovo i ne govori, oni su unaprijed utanačeni. Na vrhu rangliste su pop-muzičari, koji zahtijevaju da ih na odredište voze taksijem, a posve dolje, na dnu, životari Jarden Podmanicki s predavanjima o pre-pirci između udove Sigmunda Freuda i Stanislavskog.Dijalog između roba i njegova kupca svodi se na ono najnužnije:- Dva pogranična naselja na jugu još su slobodna. Što možete ponuditi?- Zabavu ili kulturu?- Kulturu, naravno.- Tu bih mogao dati "Egzistencijalizam, kamo?" - ili: "Kult samuraja i harakiri". I jedno i drugo po sedamdeset minuta.

-250-- 251 -EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDE- To mi ne treba. Trebam aktualne teme.- Izvolite. Pedeset minuta: "Kriza hebrejske lirike". S primjerima šezdeset minuta.

- To na jugu već svi znaju. Čak i beduini.- A Spinoza?- Pretužno.- Onda možda "Kiparstvo kroz vjekove"? S dijapozitivima. U Galileji su tražili dodatak.- To je već bolje. Ali u pograničnim naseljima na jugu nemaju projekcione aparate.- Onda ću odigrati scenu iz Umišljenog bolesnika i Čekajući na Godota. Stvar zajamčeno hoda.- O. K. Šezdeset pet funti i taksi.- Obično dobivam sto osamdeset.- Ali ne od mene. Plesaču stepa plaćamo samo stotinu.- Mogu ja i to. Plešem step i izvrsno fućkam. To znači da ne trebam muzičku pratnju. Sto osamdeset.- Sto dvadeset.- Sto pedeset s dodatkom.- Što vam je dodatak? ...- Euripid.- U redu. Sto dvadeset s taksijem i Euripidom. Sastat ćemo se u šest sati ovdje u kavani.- U šest. Ja se vozim kraj šofera.Za stolom u kutu kavane sjedi osamljeno, dostojanstveno, kao na prijestolju, kralj zabavne industrije, najtraženiji rob na tržištu: hipnotizer. Njegov prodorni pogled jamči punu dvoranu a honorari su mu basnoslovno visoki, naročito ako je iz inozemstva. Tekst na njegovu

reklamnom plakatu jednostavan je koliko i djelotvoran: "Večer zabave i hipnoze u kazalištu Magrabi, priređuje profesor Max iz Amerike. Samo za ljude jakih živaca!"Zaista ne shvaćam kako se jedno kazalište može srozati na to da priređuje takve bezvrijedne zabavne večeri. Ali, čini se, uvijek ima dovoljno ljudi koje to može oduševiti. Na primjer, mene.-252-LUDNICAProšli smo kroz ulaz za glumce, ne osvrćući se na povike vratara:- Hej, vi tamo? Kamo? Stoj!Pošto smo se uspentrali nekim škripavim stepenicama, našli smo se u poluosvijetljenom hodniku kojim se ushodalo više odraslih ljudi. Neki od njih možda su prošli i neke škole, ali ovdje se to na njima nije zapažalo.Odjeveni gotovo od glave do pete u prnje, dok hodaju gore-dolje, prigušeno mrmljaju riječi koje je netko drugi napisao prije stotinu ili dvjesta godina. U malim udubinama što su vratima odijeljene od hodnika, u tzv. "garderobama", sjede neki drugi odrasli ljudi i premazuju lica odvratnom masnom smjesom, voskom produžuju ili proširuju noseve ili pak trpaju u hlače jastuke.Neki napola normalno odjeveni škiljavi ćelavac upadne u jednu od garderoba i progovori osobi u hermelinu što sjedi pred zrcalom:- Moraš brže umrijeti, mala moja! Prestani se napokon previjati i preokretati očima. A lice izvoli okrenuti stratištu, a ne publici. Jesi li me razumjela?

Pošto je Mariju Antoinettu usput na brzinu pljesnuo, izjuri van i sudari se s nekim zadihanim mladim čovjekom što je isto tako jurio hodnikom. Glas mu se pretvori u pištanje:- Treći poziv! Svi na scenu! Treći poziv! Zar vi ne čujete?- Piš'me vrit, Schlesingeru! - odvrati mu Luj XVI. i nastavi mirno srkati čaj od kamilice. Pri zadnjem gutljaju počne grgljati: "Grr... grr... grr..."EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDENalazimo se u ludnici, nema sumnje. Tu su i vratari ludi.Nasuprot ulazu je sobica u kojoj sjedi iscrpljena ženska prilika i trepćući očima slomljenim glasom uvjerava svakoga tko pristupi prozorčiću:- U sredini, svakako. Vrlo dobro mjesto. U sredini, u sredini, u sredini.Nasred predvorja neki se suhonjavi čovjek nespokojno ogledava oko sebe, mahne jednom još nespokojnijem čovjeku da mu. priđe i prišapne mu:- Bijedan posjet. Katastrofa! Balkon je poluprazan. Moramo nešto učiniti. Nazovite zapovjedništvo garnizona. Neka pošalju vod novaka...Visoko iznad pozornice neki neobrijani radnik desnicom barata po razvodnoj ploči, ne skidajući pogleda sa sportskih novina koje drži u ljevici.Među kulisama, postrance od stratišta, čeka crkveni dostojanstvenik, možda kardinal, sijed, pognut pod teretom godina i dužnosti.Tihim glasom progovara svećeniku kraj sebe:- Posudi mi dvadeset funti, Jossele. Trebam ih hitno. Sutra ću dobiti predujam i odmah ću ti vratiti.

- Kad bih imao dvadeset funti - glasi svećenikov odgovor - ne bih s tobom ni razgovarao. Pusti me na miru!Sad je već vrijeme da poduzmemo nešto konkretno. S dužnim štovanjem približim se kardinalu.- Gospodin Jarden Podmanicki?- Da, prijatelju.Obuzela me neodoljiva želja da kažem nešto lijepo. U kojem sam ga ono komadu gledao?- U zadnjoj ste ulozi bili izvrsni, gospođine Podmanicki. Plakao sam kao dijete. Svi su se oko mene okretali i gledali me.- Tako? Znači, drugi nisu plakali?- Jesu, jesu. I te kako. Za vrijeme cijeloga drugog čina.-254-LUDNICA- Ja ne nastupam u drugom činu!- Možda je to i bio razlog što su plakali?Kardinal je bijesan. Još će me na kraju pitati da li možda mislim na scenu u kojoj mu se njegovi posljednji sljedbenici zaklinju na vječnu vjernost, čak ako i ne uspije spasiti opaticu koja je zbog njega....Treba hitno bježati. Treba pobjeći iz ove ludnice prije no što i sam obolim. Bolest koja ovdje vlada, zarazna je.t■255-O SOLO MIONaš vrli kolega Shakespeare, tko god bio da bio, imao je u svakom slučaju dara za nešto na čemu mu svi sljedbenici zavide: igrajući sam

glavne uloge u vlastitim komadima, prištedio je sebi svu silu neugodnosti.Današnjim kazalištem vlada zvijezda. Ona ima neograničenu moć, može vršiti bilo kakav pritisak, ucjenjivati, postavljati uvjete, ona je sama - galerija na dvije noge. Osjetio sam to na vlastitoj koži.Svojedobno me pozvao k sebi intendant jednog našeg muzičkog kazališta. Htio je pregovarati sa mnom o musicalu. Smjesta sam mu izjavio da još nikad u životu nisam napisao musical, da iz dna duše mrzim kad ljudi na pozornici bez ikakva razloga počnu pjevati i plesati.Mog sugovornika nije se to uopće dojmilo.- Svatko može napisati musical - reče. - To je najjednostavnija stvar na svijetu. U operi obično barem jedno od ljubavnika na kraju umire. Musical se zasniva na principu da se oboje spase. Pokušajte! Uvjeren sam da ćete uspjeti. Ne želim se miješati u sadržaj, ali bilo bi poželjno da se radnja odigrava u Portoriku, jer Portoriko je sada u modi...Na tom mjestu našeg razgovora pojavio se intendantov osobni tajnik, s porukom Mme Šinovski sljedećeg sadržaja: ona, Felicitas Šinovski, smjesta će istupiti iz planirane predstave ako joj se oduzme solo u drugom finalu, jer taj je solo posebno za nju napisan.- Oprostite - zapitao sam - o kakvom se finalu radi?- O finalu musicala koji pišete - glasio je odgovor.-256-O SOLO MIO- A što je to solo?

- Solo je kad je pjevačka zvijezda sama na pozornici i ubire pljesak dok njeni partneri iza kulisa mijenjaju boje od zavisti.Nakon ovog kratkog uvodnog tečaja o osnovama muzičkog kazališta, pošao sam kući i napisao zatraženi libreto. Radilo se o mladom knjigovođi koji se za vrijeme posjeta Portoriku zaljubio u polinezijsku trbušnu plesačicu, čiji se pak ujak, ugledni počasni konzul, protivi vjenčanju, jer se trbušne plesačice iz njegove obitelji po tradiciji smiju udavati samo za norveške kraljeviće. Nakon toga se knjigovođa predstavlja kao norveški kraljević, ali upravo kad se činilo da će sve sretno završiti, on shvati da trbušna plesačica ne ljubi njega već knjigovođu, jer je u međuvremenu otkrila da je on knjigovođa. U stvarnosti, on zapravo nije knjigovođa već norveški kraljević, premda nezakonit, dočim je trbušna plesačica, kako sama priznaje, djevojka sa sela. Oni se vjenčaju i vode farmu pilića. Zavjesa.Intendant je napeto slušao moju priču i držao da je izvrsna. Zamolio me samo da glavne likove nešto više prilagodim atmosferi musicala. Bilo bi bolje da mladić nije knjigovođa već kontraadmiral. Vrlo je važno, naime, da za vrijeme svog solo nastupa što bolje izgleda, a odjeća knjigovođe ipak ne ostavlja takav dojam kao odora kontraadmirala.- U redu - rekoh. - Neka bude kontraadmiral!Uto se izvana začu velika vika. U sobu provali tenor i urlajući dade nam do znanja kako je sve čuo i kako mu ni na pamet ne pada da nastupi kao kontraadmiral, kad već i vrapci na grani znadu da ništa na svijetu nije strasnije od solo nastupa jednog kontraadmirala. On želi nastupiti kao

veliki admiral bez ikakve kontre, u protivnom smjesta napušta ansambl, kazalište i zemlju. Nakon toga nestade, zalupivši vratima.Drhtao sam cijelim tijelom. Intendant je, nasuprot meni, ostao začudno miran i predložio mi da tenora unaprijedim u čin velikog admirala.-257-EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDE- Ta, što to mijenja na stvari? - reče. - I jedan veliki admiral može padobranom skočiti na telavivski aerodrom Lod.- Padobran? Aerodrom? - drhtao sam sve više. - Čemu sve to?- Zato da bi jedna od mojih najstarijih glumica došla do svog sola: "Leti, ptičica mala / Leti amo i tamo / Preko mora i žala / Jer tebe ljubim samo." Bez tog sola ona ne bi ni primirisala komad.- Pa, dobro. Znači, veliki admiral ugleda na aerodromu plesačicu?- Stjuardesu. ,- Dobro. Stjuardesu. ',.-,■.■ ■- Pet stjuardesa. ; ' ; '- Zašto pet?- Zato što imam pet primadona i ni jedna od njih ne može biti ništa manje od stjuardese ako je jedna od njih stjuardesa.U sobu uđe osobni tajnik i saopći intendantu da Mme Šinovski ne prihvaća solo s kartama, jer ima samo tri strofe, a ne četiri, kako je dogovoreno.Intendant poruči Mme Šinovski da je otpuštena. Ako želi, može se žaliti sindikatu.- Oprostite - upadoh - što je to solo s kartama?

- Točno. Nisam vam to još rekao. U vašem musicalu, neposredno prije finala, sagradit će pagodu od karata za bridž u prirodnim bojama. Mme Šinovski pjeva svoj solo pred tim kartama. U ritmu rumbe.- Ne bismo li... možda... bez karata za bridž?- Isključeno. Solo je već gotov. Refren glasi: "Karte-kar-tice-bum... Karte-kartice-bum." U ritmu rumbe. Sad je već kasno da se bilo što mijenja.Osobni tajnik donese vijest da se Mme Šinovski objesila o konopac od zastora.-258-O SOLO MIO- Dobro - reče intendant. - Onda drugi čin završava posjetom diplomata Kurdima.- Kakvog diplomata?- Prvog tenora.- Ali zar on već nije veliki admiral?- Više nije. Treba nam jedan politički solo. Zaboravio sam da smo pred izborima.- Zašto bi morao upravo u posjet Kurdima?- Zato što sam angažirao balet iz Kurdistana sa dvije solo plesačice.- Mme Šinovski se predomislila i želi natrag svoj solo -poručuje osobni tajnik.Intendant klima glavom u znak pristanka i okrene se meni:- Drugi čin će, dakako, početi sa slonovima.- S kakvim slonovima?

- S onih osam slonova što sam ih unajmio kako bismo ostvarili prijelaz na solo komičara koji igra maharadžu.Komičar koji igra maharadžu izvuče se ispod stola, gdje je bio sakriven posljednja 24 sata, baci se na pod i stade jecati.- Nemojte slonove! Molim vas, nemojte slonove! Sam ću ispuniti pozornicu... slonovi mi samo smetaju... ili slonovi ili ja, gospodine direktore!- Prihvaćam vaš otkaz. Evo vam nalog za honorar za dosadašnje pokuse. Pođite na blagajnu, i da vas više nisam vidio!Komičar se uspravi u svoj svojoj veličini, iziđe odmjerena koraka, ode na blagajnu, pokupi honorar za pokuse i zatvori se u garderobu kako bi proučavao svoj solo.Intendant odahne.- Sve je u redu. Jedino je komad predug. Moramo ga skratiti za oko sat i pol.Ulazak osobnog tajnika ponovo prekine naš razgovor.- Što je sad? - upita intendant.-259-EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDE- Slonovi zahtijevaju solo.To je već bilo previše i za intendantovo anđeosko strpljenje.- Do vraga! - vikne. - Ne mogu valjda dati solo svakom slonu?- Morat ćete - ravnodušno odvrati osobni tajnik. - Slonovi su izjavili da u protivnom neće nastupiti kao balet. Ionako su, tuže se, uvijek na pozornici pokriveni...Izvana zaori glas drugog tenora:

- O, solo mio! - pjevao je. Već je tjedan dana štrajkao glađu kako bi potkrijepio svoj zahtjev za drugim solom. Sad je izvana prijetio da će u protivnom zapaliti kazalište.Intendant i ja izišli smo kroz prozor kako bismo pobjegli mladom ljubavniku koji je već dva dana čekao pred ulazom. Pošto smo koliko-toliko očistili odjeću, zapitao sam intendanta kako može izdržati u toj ludnici.- Ludnici? - začudio se. - Danas je bio posve normalan dan.-260-"Koga više voliš? Mamu ili tatu?" - uvijek se ponovo pita malu djecu, osobito onu koja još ne znaju govoriti. Ni našem sinu Amiru u tom pogledu nije bolje. Kad bi znao govoriti, odgovorio bi: "Svejedno mi je. Glavno je da ih oboje držim na uzdi."KRV NIJE VODAPoznata je činjenica da smo oboje, i žena i ja, u obiteljskim stvarima vrlo suzdržani, te da mi i ne pada na pamet izrabiti to u literarne svrhe. A koga bi još zanimalo što se događa u našoj kući?Spomenimo samo naše najmlađe dijete, sina Amira, koji je u stvari još beba. Liječnici, s kojima se s vremena na vrijeme savjetujemo, kažu da je njegov koeficijent inteligencije 30-35% iznad minimalnog, a da će ostalih 65-70% doći s vremenom. Amir ima plave oči poput kralja Davida, i crvenu kosu, također poput kralja Davida. To može biti fantastična koincidencija - ali javnosti to nije zanimljivo.

Kadikad se ipak u životu malog dječaka dogodi nešto preko čega se ne može prijeći šutke. Tako je Amir jednog dana ustao i ostao stajati. Na obje noge.Naprosto nevjerojatno! Naravno, prije ili kasnije sva djeca nauče stajati na obje noge. Ali Amir je stajao na obje noge a da ga nitko tome nije naučio, bez ikakve najave i pripreme.Bilo je otprilike pet sati poslije podne kad se iz dječje sobe posve nenadano začulo pobjedničko kliktanje. Požurili smo u sobu - i zaista: mali Amir je stajao i držao se za rešetke-261-EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDEKRV NIJE VODAograde. Stvarno, čvrsto je stajao na nogama, za razliku od izraelske vanjske trgovine. Bili smo beskrajno sretni.- Veličanstveno! - povikali smo. - Izvrsno, Amire! Bravo! Hajde još jednom!Tada su iskrsle neke poteškoće. Dijete je začudno rano, u svakom slučaju nipošto prekasno, bez ičije pomoći otkrilo tajnu kako da ustane, ali tehniku kako da sjedne još nije savladalo. Kako malo dijete ne može stajati na nogama cijeli dan, naše mezimče jasno nas je upozoravalo kako mu moramo pomoći da opet sjedne. Mi smo to i učinili.Amir vrlo rado ustaje. Gotovo daje opsjednut ustajanjem. Najmanje se sedamdeset puta dnevno iz njegova kutića čuje zov:- Tata! Tata!Ja sam taj koga zove. Ja, njegov otac, koji sam ga začeo. Postoji u tome nešto što vas duboko uzbuđuje. Njegova se majka gotovo neprestano bavi

njime, hrani ga mlijekom i svim mogućim kašama, čuva ga i njeguje kako najbolje zna i umije - ali čudesni, gotovo atavistički nagon djeteta točno osjeća tko je u kući gazda i kome će pokloniti povjerenje. Zato Amir, kad god ustane i više ne zna sjesti, uvijek ponovo viče samo jedno:- Tata! Tata!I tata stiže. Tata žuri. Svejedno što radio i u kojem položaju bio, uspravnom ili vodoravnom, kad me moje dijete zove, ostavljam sve i žurim k njemu. Priznajem: to je težak udarac za moju ženu. Čak sam i ja pomalo zbunjen što se dijete, premda donekle i njezino, tako jasno i nedvojbeno odlučuje za oca. Srećom je moja žena inteligentna i kulturna osoba i zna se suzdržavati od ljubomore. Prije nekoliko dana mi je jasno i glasno rekla da me to ne treba zbunjivati:- Sve je u redu, Efraime - rekla je kad sam se vratio s još jedne od brojnih ceremonija prizemljivanja. - Amirova ljubav pripada tebi. S time se moram pomiriti.Godi čovjeku kad tako nešto čuje.-262-

S druge strane, htio bih s vremenom na vrijeme malo i odspavati.Dok je djetešce ustajalo danju, bilo mi je to posve prirodno i s veseljem bih ga opet posjeo. Ali, kako sam sve češće morao skakati u pomoć sve do rana jutra, na meni su se već mogli otkriti neki znakovi nervoze. Meni treba najmanje tri sata sna, inače počinjem mucati. A to derište nije mi htjelo priuštiti ni ta tri sata.

Te nezaboravne Bartolomejske noći morao sam trideset puta ustati iz postelje kako bih sinu pružio hitnu pomoć, dok je najbolja supruga na svijetu mirno počivala i spavala dubokim snom, dišući ravnomjerno. Samo bi se pokatkad blago nasmiješila kad bi iz sna izdaleka začula: "Tata". Nisam joj zamjerao na smiješku. Moj sin je, napokon, zvao mene, a ne nju. Ipak, pomislio sam da je to pomalo i nepravedno da ja, premorena i iscrpljena glava obitelji, moram neprestance trčati između postelje i dječjeg kutića, dok za to vrijeme ona, kojoj je glavno zanimanje da bude majka, i dalje mirno hrče kraj mene.U meni je počela rasti pritajena mržnja prema Amiru. Ponajprije, već je odavno trebalo da nauči sjesti bez ičije pomoći, kao i ostala djeca. Drugo, zaista nije lijepo od njega što se tako ružno odnosi prema svojoj majčici koja se toliko brine o njemu. Ali, rekao sam vam da je crvenokos.Kad je i opet jednom najbolja supruga na svijetu traćila vrijeme kod frizera, uzeo sam Amira na koljena te mu polagano i prijateljski počeo govoriti:- Amire, nemoj uvijek zvati "Tata" kad nešto trebaš. Nauči reći "Mama". Mama, mama. Razumiješ li, mali moj? Mama, mama, mama.Amir je, čini mi se da sam to već spomenuo, vrlo bistro dijete. A najbolja supruga na svijetu često ide k frizeru.Nikada neću zaboraviti povijesni trenutak kad se usred noći iz Amirova kutka začuo revolucionarni zov:- Mama, mama!-263-

EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDEČvrsto sam dohvatio suprugu i drmusao je sve dok se nije probudila.- Majko - prošaputao sam u mraku - tvoj je sin na nogama.Majci je trebalo još neko vrijeme i još nekoliko Amirovih poziva da shvati situaciju. Ustala je tromo, gotovo mrzovoljno, i za kratko vrijeme pospano doteturala natrag. Ali nije rekla ni riječi. Opet se ispružila, spremajući se u polusnu da čvrsto zaspi.- Pripremi se, draga - prišapnuo sam joj - da će te tvoj sin još koji put zvati.Tako je i bilo.

Sljedećih nekoliko tjedana mogao sam se nakon toliko vremena opet dobro i nesmetano naspavati. Naše malo, slatko, plavooko čudo od djeteta opet je, uz moju pomoć, našlo pravi put i potpuno shvatilo što je majčinstvo.Sve je opet pošlo svojim tijekom. Majka je ipak majka, tako kaže priroda. I kad dijete zove, ona se tom pozivu mora odazvati.Jedne osobito plodne noći postavila je veličanstven rekord: ustala je četrdeset dva puta.- Od srca se veselim što se Amir opet priklonio tebi -rekoh jednog jutra za doručkom, dok je ona jedva uspijevala podignuti očne kapke na pola koplja. - Zar nije istina da je odnos majka-dijete ipak jedini pravi odnos?Na žalost, tom jedinom pravom odnosu ubrzo je došao kraj. Moglo je biti oko četiri sata ujutro kad me netko grubo probudio:- Efraime - umiljato je rekla najbolja supruga na svijetu. - Zove te tvoj sin.Isprva nisam htio vjerovati. Ali tada se opet prolomilo kroz noć.- Tata! Tata! :KRV NIJE VODATako je i ostalo. Amir se opet priklonio meni. Možda je razlog bio i u tome što sam u to doba svakog dana imao posla u gradu i bio vrlo malo kod kuće?

-264--265-Dok je nastajala ova knjiga, naš je sin Amir bivao sve stariji i veći - usprkos svim suprotnim znacima. On je sam prkosno dijete. A o tome govori i sljedeća priča.ODMJERAVANJE SNAGEAko vas ovih dana put slučajno nanese u našu četvrt, i ako u našoj ulici ugledate dvije ili tri osobe u žučnoj raspri, možete se sa sigurnošću okladiti da raspravljaju o najvažnijoj temi dana, naime: hoće li Amir Kishon ići u dječji vrtić ili neće?Omjer je 3 : 1 za "neće".Dnevno primamo prosječno deset telefonskih poziva, sve s pitanjem: "Ostaje li kod kuće?"Amir ostaje.

Nije uvijek bilo tako. Kad smo ga prvi put odveli u dječji vrtić, činilo se da se tamo izvrsno osjeća. Odmah se sprijateljio s drugim deranima, veselo se igrao s njima i trčkarao naokolo, gradio kule od plastike i plesao uz zvukove harmonike. Već se sljedećeg jutra predomislio:- Neću u dječji vrtić - derao se. - Ne dajte me! Tata, mama, molim vas, neću u vrtić! Neću, neću, neću!Pitali smo ga koji su razlozi tom naglom preokretu, ta jučer mu se još jako sviđalo, zašto najednom više ne želi, što se dogodilo? Amir se nije upuštao ni u kakvu raspravu. Jednostavno nije htio ići, protivio se, bio je spreman da bilo kamo ide, samo ne u vrtić. A kako je velemajstor u umjetnosti plača, i ovaj put je proveo svoju volju.-266-ODMJERAVANJE SNAGEBračni par Seelig nam otvoreno zamjera što smo tako popustljivi prema Amiru. Kad smo ga pokušali braniti - to je naše dijete, a ne Seeligovih - Erna Seelig nam je očitala lekciju:- Jednostavno je raspušten - siktala je. - Ne smije se malom djetetu u svemu popuštati. Mora ga se staviti pred svršen čin. Uzmite malog za ruku, odvedite ga u dječji vrtić i gotovo.Nismo mogli a da se ne divimo odvažnosti ove energične žene. Napokon jedna osoba kojoj se djeca ne mogu popeti na glavu. Stvarno je šteta što Erna Seelig nema djece.S njenom pomoću odvukli smo Amira u auto i pošli se provozati. Vožnja je slučajno završila pred vratima dječjeg vrtića. Amir je propištao najjače

što je mogao, ali se na to nismo obazirali. Ostavili smo ga. Neka se dere! To jača glasnice.Nakon nekog vremena, možda cijelu minutu kasnije, ipak smo se zamislili. U srcima nam je rasla tjeskoba i pitali smo se ne plače li mali još uvijek.Zaokrenuli smo natrag prema dječjem vrtiću. Amir je visio na ogradi, ručice zabio u žice, tjelešce mu se treslo od grčevitih jecaja i zvao "Tatice", "Mamice".Politika sile bijedno je propala. Sila rađa silom, to je stara poznata istina. Sat kasnije cijelo je susjedstvo znalo da je Amir kod kuće, a ne u vrtiću.I tada se, kao što uvijek biva u životu, dogodio obrat. Proveli smo jednu večer u Birnbaumovih, dvoje ugodnih ljudi već u godinama, posve prosječne vanjštine, ali vrlo dragih. Tijekom večeri načeli smo razgovor i o Amiru i o problemu njegova odlaženja u dječji vrtić. Završili smo naš izvještaj riječima:- Ukratko, on jednostavno neće.- Naravno da neće - reče gospođa Birnbaum, vrlo kulturna, obrazovana dama. - Ne smijete mu nametati svoju volju kao kakvom dresiranom dupinu. Tako se djeci ne pri-- 267 -iEPHRAIM KISHON -NIJE FER, DAVIDEODMJERAVANJE SNAGElaži. Naš Gabi također nije htio u vrtić, ali nikada nam nije palo na pamet da ga na to silimo. Da smo to učinili, iz njegove bi odvratnosti

prema vrtiću kasnije nastala odvratnost prema školi i, naposljetku, uopće prema učenju. Treba imati strpljenja. To, istina, donosi neke poteškoće kućanstvu, iziskuje vremena i živaca, ali duševna uravnoteženost djeteta vrijedna je svakog truda.Žena i ja pozelenjeli smo od zavisti.- A ima li taj vaš način uspjeha?- I te kako! Pitamo Gabija s vremena na vrijeme, onako usput: "Gabi, kako bi bilo da sutra pođeš u vrtić?" I to je sve. Ako kaže da neće, onda ostajemo pri tome. Prije ili kasnije uvidjet će da mu želimo samo dobro.U tom trenutku Gabi promoli glavu kroz vrata.- Tatice, spremi me u krevet.- Dođi najprije ovamo, Gabi - pozove ga gospodin Birn-baum prijazno se nasmiješivši. - I daj lijepo ruku našim prijateljima. I oni imaju malog sina. Zove se Amir.- Da - reče Gabi. - Spremi me u krevet.- Odmah ću.- Smjesta.- Najprije budi dobar dečko i pozdravi naše goste. Gabi mi nemarno pruži ruku. Bio je to lijep momak, visoki dobro građen, napadno sličan Rocku Hudsonu, premda nešto stariji.- Sada ćete nas na trenutak ispričati - reče tata Birnbaum i iziđe sa sinom iz sobe.- Gabi! - povika za njim gospođa Birnbaum. - Ne bi li možda htio sutra u vrtić?

- Ne bih.- Kako god želiš, dragi. Laku noć. Ostadosmo sami s majkom.-268-- Ni najmanje me ne smeta što ne želi u dječji vrtić - reče ona. — Ionako je već prestar za to. Sljedeće godine bit će pozvan u vojsku. Što bi on među onim mališanima?Otišli smo od Birnbaumovih pomalo zbunjeni. Uza sve štovanje prema odgojnim metodama naših domaćina, čini se da je rezultat ipak ponešto sporan.Zamislio sam se. Uvijek taj glupi dječji vrtić! Koje sve nedaće zbog njega! Kao da život nije dovoljno težak. Gdje piše da se mora u dječji vrtić? Jesam li ja možda kao dijete išao?Jesam. Dakle?Treba se napokon riješiti te more. Sutradan smo otišli našem kućnom liječniku da se s njim posavjetujemo.On se složio s našim dvojbama i dodao na kraju:- Osim toga, ovih dana nije posve bezopasno slati maloga u dječji vrtić. Još nismo otkrili uzročnika nove ljetne bolesti i postoji velika opasnost od zaraze, pogotovo kad je mnogo djece na okupu.To je odlučilo. Bio je to spas. Čim smo stigli kući, objasnili smo cijelu stvar Amiru:- Imaš sreće, Amirčiću. Stric doktor ne dopušta da ideš u vrtić, jer bi tamo mogao dobiti sve moguće bolesti. Bacili samo vrve zrakom. Dakle, riješio si se dječjeg vrtića.

Odonda više nema poteškoća s Amirom. Po cijeli dan sjedi u vrtiću i čeka bacile. Ni pod koju cijenu ne bi otišao kući ni minutu ranije.Kad nas susjedi zapitaju kako smo to postigli, nasmiješimo se zagonetno i odgovaramo:- Medicinskim metodama.-269-Ne bih htio da itko dođe na besmislenu pomisao kako imamo nešto protiv toga što je naš Amir riđokos. To je jedna od osobina rođenih orijentalaca da katkada imaju riđu kosu. Lijepo je i slikovito vidjeti ljude s riđom kosom. Moja žena i ja čeznuli smo za tim da imamo riđokoso dijete. Na žalost, imamo ih troje.RIĐOKOSI POGLED NA SVIJETKad kažemo "riđ", još uvijek nismo dovoljno rekli. Amir zapravo nije riđ - njegova je kosa grimizna. Kao da mu je na tjemenu izbila vatra. Takvu crvenu boju možete katkad naći na ranim Chagallovim slikama, na krijestama pijetlova što po njima lete. Ja osobno nemam ništa protiv toga. Mislim, štoviše, da taj fenomen riđe kose ima i svojih dobrih strana. Ako se Amir, na primjer, izgubi u nekoj gužvi, možemo ga, zahvaljujući boji kose, u tren oka pronaći čak i u najvećoj gužvi. U najgorem slučaju, ne može postati borac s bikovima. Pa šta onda? Zar da o tome raspravljamo?Moram priznati da na cijelom vrlo razgranatom stablu moje obitelji ne čuči ni jedan riđokosi, čak ni koji daleki praujak. Kako onda baš moj sin... No, ako ćemo po istini, neka vrlo značajna imena svjetske povijesti imala su riđu kosu, na primjer... sada mi ni jedno ime ne pada na pamet. Za Churchila kažu da se čak i rodio ćelav.

- Za mene je - kaže najbolja supruga na svijetu - Amir najljepše dijete u cijeloj zemlji.I sam Amir je, čini se, istog mišljenja. Još nije ni prohodao, a već bi izrabio svaku priliku da se ogleda u zrcalu, kako bi potom zadivljeno uskliknuo:-270-RIĐOKOSI POGLED NA SVIJET- Imam clvenu kosu, imam clvenu kosu!Bio sam silno sretan i zadovoljan. Mi, mudri i iskusni roditelji, znali smo dobro što ga čeka. Već u dječjem vrtiću ona će ga mala okrutna fukara zadirkivati i rugati mu se. Riđokoso siroče, kako li ćeš trpjeti u životu!Naša zabrinutost pokazala se opravdanom. Amir je tek nekoliko tjedana polazio u vrtić, kadli jednog dana dođe kući sav snužden. Kad smo ga zapitali nije li mu možda tko učinio što nažao, briznuo je u plač.- Jedan novi... danas... crvena ... crvena kosa.- Rekao ti je da imaš crvenu kosu?- Nije... njegova je kosa crvenija...Dijete, koje uz ostalo i jeca, ne zna se uvijek razumljivo izraziti. Zato smo nazvali ravnatelja dječjeg vrtića kako bismo saznali o čemu se radi. On nam je potvrdio da je u vrtić došao novi dječak, također riđokos, te da naš preosjetljivi dječarac očigledno pati zbog toga što je izgubio monopol.Amir je u međuvremenu zaboravio na sve i pošao u vrt da se boji mačke.

- On je za sada još duševno uravnotežen - objasni mi njegova majka. - Drži da je riđa kosa lijepa, i to ga veseli. Ali kako će biti kada pođe u školu?Priznala mi je u razgovoru da je u snu progoni uvijek ista strašna slika: Amirčić trči ulicom na svojim nožicama, a za njim urla kohorta (moja žena uvijek sanja tako ekstravagantne izraze) vičući: "Mrkvić! Mrkvić!"I zaista: jedva su prošla tri do četiri mjeseca, kad Amir dojuri kući bez daha.- Tata! Tata! - vikao je već izdaleka. - Danas su me prozvali "Mrkvić"!- Jesi li se potukao s njima?- Potukao? Zašto?Još mu uvijek, sirotome, nije jasno da ga namjerno žele povrijediti. Vjerojatno pod tim izrazom podrazumijeva naročito ukusno povrće. Kadikad se ponosno šepuri ulicom, pokazuje svoju glavu i klikće:-271-<EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDE- Mrk vic! Mrkvić!Da ga i dalje zavaravamo? Zar nam nije dužnost da ga pravodobno poučimo, da ga pripremimo na poniženja i uvrede o kojima njegova mala dječja duša još i ne sluti, a nema sumnje da će ga ipak nezadrživo stići? Hoće li se znati obraniti?- Ti si otac - odlučno će najbolja supruga na svijetu. - Ti treba da govoriš s njim.Uzeo sam Amira na krilo.

- Nije, sine, sramota imati riđu kosu - počeh. - Nitko ne može sam sebi izabrati boju kose. Kralj David imao je vatreno crvenu kosu, pa ipak je pobijedio Golijata. Kad, dakle, bilo kakav blesan dobaci glupu primjedbu na račun tvoje kose, ja bih mu odgovorio: "Da, ja imam crvenu kosu, ali je moj tata nema!" Jesi li me razumio?Amir me nije osobito pozorno slušao. Već bi odavno radije bio vani i nabacivao se kamenjem na susjedova psa. Odsudno me pogladio i nešto promrmljao, kao da želi reći kako se ne trebam uzrujavati zbog toga što nemam crvenu kosu. Zatim je otišao.U svakom slučaju, bio je najljepše riđokoso dijete u cijelom dječjem vrtiću. Uporno je svoju riđu kosu držao odlikom. Riđokosi su vrlo svojeglavi. Često vas razljute. Nije slučajno što ljudi ne vole riđokose. Ja to osobno najbolje znam.Moja žena i ja odlučili smo ne nastavljati započeto, nikako ne silom. Neka život učini svoje!Kad je pred kućom izbila tučnjava, znao sam da se dogodilo ono što sam očekivao.Izjurio sam van. Moj sin Amir sjedio je na biciklu i plakao iz sveg glasa. Ostala su djeca - ako se taj divlji čopor uopće može nazvati "djecom" — sa svih strana navalila na njega. Probio sam se kroz čelični obruč i zagrlio svoje mezimče.- Tko te nazvao crvenokosim? - povikao sam. - Tko se usuđuje vrijeđati moga sina?Maloljetna čudovišta zirkala su naokolo i mukom mučala.- 272 -

RIĐOKOSI POGLED NA SVIJETAmir mi je sam objasnio u čemu je stvar.- Što crvenokosi? Tko crvenokosi? - pitao je. - Posudio sam od Gilija bicikl i on ga sad hoće natrag. A ja puno bolje vozim od njega. I zašto mi ga ne da?- To je moj bicikl - promucao je jedan od dječaka, po svoj prilici Gili. - Ja mu ga uopće nisam posudio.- Tako, nisi mu ga posudio? Zato što ima crvenu kosu, je li?Da se ne bih dalje izlagao tom odvratnom ljudskom nasadu, snažno sam dograbio Amira i odnio ga u kuću. Dok sam mu prao lice, tješio sam ga svom svojom očinskom ljubavlju:- Nisi ti crvenokos, srce moje. Tvoja je kosa malo crvenkasta, ali zapravo nije crvena. Kod pravih riđih ljudi cijeli je nos pokriven pjegama. Ti ih imaš najviše četiri, i to samo ljeti. Ne žalosti se! Bilo je i riđokosih kraljeva. Najljepše životinje koje je priroda stvorila, također su riđe. Lisica, na primjer. I ptici pupavac dogodi se da ima crveno perje. A ti nisi crvenokos, Amire. Ne vjeruj im kad ti to kažu. Ne budi tužan. Ne slušaj ih, dragi moj mali crvenokosi...Ništa nije pomagalo. Amir je sebi zabio u glavu da je crvena kosa lijepa i od toga ga nitko nije mogao odvratiti. On misli da su riđokosi drukčiji od ostalih. Tome je kriv dječji vrtić gdje uče djecu takvim besmislicama.Jučer sam ga zatekao pred zrcalom kako broji pjege na licu. Moja žena tvrdi da se potajno češlja i izmišlja sve moguće frizure.

- Zašto? - uzdisala je. - Zašto ga ne ostave na miru? Zašto mu stalno stavljaju pod nos da je riđokos?Ne znam odgovora na to pitanje, ali osjećam duboko sažaljenje prema riđokosoj djeci, naročito prema onoj čiji roditelji ništa ne poduzimaju da ih riješe tog kompleksa.To je istina. Nije svako dijete te sreće da ima takve roditelje kakve ima naš Amir. ' :;:- 273 -ODGOJNA ULOGA TELEVIZIJE"Svako čudo za tri dana", kaže poslovica. Kakva istina!Uzmimo, na primjer, televiziju: prvih nekoliko tjedana bili smo njome upravo opsjednuti, svake bismo noći sjedili pred novim aparatom sve dok i zadnja eksperimentalna stanica u najzabitnijem kutu Bliskog istoka ne bi završila svoj eksperimentalni program. To još uvijek činimo, ali o nekoj "opsjednutosti" više nema ni govora. Zapravo držimo aparat uključen samo stoga što je naša kuća na brežuljku, a to znači da dobro primamo impulse sa svih strana.I naš je Amir postao žrtva te varijante tehničkog napretka. Srce nam se kida kad ga gledamo kako opčinjeno zuri u ekran, čak i kad na njemu po cijeli sat nema ničega drugog do natpisa "Prekid" ili "Izraelska televizija". Ako usput primijetimo da se ponaša besmisleno, odmahuje ljutitim pokretom ruke ili oštro kaže: "Pssst".Pa ipak, za petogodišnje dijete nije zdravo da iz dana u dan čuči pred televizijskom kutijom sve do ponoći, kako bi izjutra na sve četiri otpuzao u dječji vrtić. Zabrinutost koju nam je time prouzročio, samo se još povećala otkad je Ciparska televizija otpočela glupu seriju Avanture

anđela i lijepo redovito poučavala našeg sina kako se počinja savršeno umorstvo. Otada u Amirovoj sobi mora stalno gorjeti svjetlo, inače od straha ne može zaspati. S druge strane, pri najjačem svjetlu ne može zaspati. Ako barem zaklopi oči, odmah ih opet širom otvori od straha da se tog trenutka ne pojavi savršeni ubojica.-274-ODGOJNA ULOGA TELEVIZIJE- Dosta! - odlučila je neuobičajeno odlučno jedne večeri najbolja supruga na svijetu. - Osam je sati. Nosi se u krevet!Zapovijed, za kojom se samo prikrivala želja majčina srca, nije bila izvršena. Amir, majstor u taktici odugovlačenja, izmislio je novu kombinaciju tvrdoglave šutnje i čudovišna urlanja.- Neću u krevet! - rikao je. - Hoću televiziju. Hoću gledati televiziju.Majka ga je pokušavala uvjeriti da je za to već kasno, ali uzalud.- A ti? A tata? Za vas nije prekasno?- Mi smo odrasli.- Onda hajdete raditi!- Najprije ti pođi spavati!- Poći ću spavati ako i vi pođete spavati.Učinilo mi se kako je došao trenutak da u razgovor uključim očinski autoritet.- Možda imaš pravo, sine. Svi ćemo sada poći spavati.Isključio sam aparat i zajedno sa ženom počeo demonstrativno zijevati i protezati se. Zatim smo sve troje legli u krevete. Dakako da nismo zaboravili da Kairo u 20 sati i 15 minuta ima na programu neku francusku

komediju. Iskrali smo se na vršcima prstiju natrag u sobu gdje je televizor, i oprezno ga opet uključili.Nije prošlo ni nekoliko sekundi, a Amirova se sjena spusti na ekran.- Fuj! - kriještao je u ne baš nepravednu gnjevu. - Lagali ste!- Tata nikad ne laže - pouči ga mati. - Htjeli smo samo pogledati je li ampeks lampa lijevo uključena ili nije. A sada idemo spavati. Laku noć.Tako je i bilo. U tren oka smo zaspali.- Efraime - šapne mi poslije nekoliko minuta moja žena iza sna. - Mislim da sada možemo poći prijeko u...-275-EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDE- Tiho - šapnuh joj također pospano. - Dolazi. Poluzatvorenih očiju ugledao sam u mraku spodobu sinakoji je - u stražarskoj ophodnji - dokaskao k nama u sobu.Nakon što je sa zadovoljstvom poslušao moje hrkanje, koje sam uzorno odglumio, vratio se u krevet da bi se tamo plašio savršenog ubojice. Za svaku sigurnost, pričekali smo da prođe još nekoliko minuta prije no što smo se ponovo prišuljali televizoru.- Isključi ton - šapne mi žena.Savjet je bio izvrstan. Kod televizije, a odatle joj i ime, važno je ono što vidiš, a ne ono što čuješ. Radi li se o kazališnom komadu, možeš - ako uložiš malo truda - glumcima čitati tekst s usana. Svakako da je u tu svrhu potrebno da slika bude što jasnija. Zato je moja žena okrenula odgovarajuće dugme, točnije: dugme za koje je mislila da je od-govarajuće. Ali nije bilo. Shvatili smo to po tome što je u sljedećem trenutku ton zabrenčao svom snagom.

Amir je dotrčao istog trena.- Lažljivci! Obični lažljivci! Guje jedne! Lažljive guje! -Njegovo urlanje nadglasalo je kairsku televiziju.Budući da nam je te večeri autoritet bio beznadno poljuljan, Amir je ostao sjediti s nama ne samo za sva tri čina komedije već je, tiho jecajući, gledao i dvije trbušne plesačice iz Amana.Sutradan je zaspao u vrtiću za vrijeme sata pjevanja. Odgojiteljica nas je nazvala i savjetovala nam da ga smjesta odvedemo u bolnicu, jer da ga je po svoj prilici ugrizla ce-ce muha. Mi smo se ipak zadovoljili time da ga odvezemo kući.- Sad nam preostaje samo još jedno - uzdahnula je usput moja žena.- A to je?- Prodati aparat.- Prodajte ga, prodajte ga! - kmečao je Amir.Samo se po sebi razumije da ga nismo prodali. Jedino što bismo ga svake večeri u osam sati isključili, propisno obavili- 276 -ODGOJNA ULOGA TELEVIZIJEproceduru pranja zubi i propisno legli u krevet. Budilica pod mojim jastukom bila je navijena za devet i trideset.Sve je išlo glatko. Amir nije otkrio ništa sumnjivo u dvije svoje nadzorne ophodnje, a kad je budilica u devet i trideset muklo zazvonila, tiho i oprezno smo počeli provoditi naš plan. Svu našu opreznost upropastio je tupi udarac kad je moja žena glavom udarila u vrata. Pomogao sam joj da se osovi na noge.

- Što je? ■ •■.*- Zaključao nas je.Dijete je nadareno, mora se priznati, premda ponešto drukčije nego Frank Smatra, čiji je najnoviji film upravo počeo na ciparskoj televiziji.- Čekaj tu, draga! Pokušat ću izvana.Skočio sam kroz prozor u vrt, popeo se poput mačke na balkon na prvom katu, provukao ruku kroz rešetku i otvorio vrata, oteturao u prizemlje i oslobodio ženu. Nije prošlo ni dvadeset minuta a već smo sjedili pred ekranom. Bez tona ali sretni.U Amirovu području vladala je potpuna, gotovo sumnjiva tišina.Frank Sinatra je na ekranu nijemo pjevao neku pjesmu s grčkim potpisima.I onda odjednom...- Efraime, oprez! - stigla mi je žena još došapnuti dok je gasila televizor i u hipu se bacila iza kauča. Ja sam pak otpuzao pod stol, odakle sam vidio Amira kako tapka hodnikom oboružan dugačkim štapom. Zastao je pred našom spavaćom sobom i, njuškajući poput krvožedna psa, zavirio kroz ključanicu.- Hej! - zazvao je. - Vi tamo unutra! Hej! Spavate li? Kad nije dobio odgovora, okrenuo se pa ravno u sobugdje je televizor. To je bio kraj. Upalio sam svjetlo i dočekao ga uz glasan smijeh.EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDE- Ha-ha-ha - smijao sam se uvijek iznova. - Ha-ha-ha! Sad si ti upao u klopku; što sad, Amire, sine?Potankosti ostavimo po strani. Njegovi udarci šakom nisu me boljeli, ogrebotine već nešto više. Najneugodnije je bilo to što se u susjednim

kućama sve čulo. Amir je zatim uzeo iz dječje sobe svoju posteljinu i smjestio je pred televizor.Na neki način smo ga i razumjeli. Duboko smo ga razočarali, poljuljali mu vjeru u roditelje; zapravo, krivci smo mi. Otada nas zove samo "tata-lažac" i "mama-guja" i boravi pred televizorom sve do zore. Prvih sam nekoliko noći provjeravao ne gleda li televiziju bez nas, ali on je spavao snom polupravednika. Pustili smo ga. Nismo ga čak ni pomišljali nagovarati da se preseli u svoj krevet. Čemu? Sto je loše učinio? Zar bi bilo bolje da lovi muhe ili mrcvari mačke? Ako hoće gledati televiziju, neka je gleda! Sutra ionako prodajemo tu prokletu kutiju. I kupujemo novu.-278-BOČICA ZA MAČKICUSvi imamo svoje slabosti. Neki od nas piju, neki kartaju, neki trče za suknjama a neki su ministri financija. Moja žena, najbolja supruga na svijetu, obožava mačke. No, mačke koje ona voli, nisu nikakvi čistokrvni plemeniti prmjerci iz Siama ili Angore, već posve obične, upravo proste male zvijeri što lunjaju ulicama i tužnim mijaukanjem objavljuju svijetu kako se osjećaju osamljene. Netom najbolja supruga na svijetu ugleda takva bijednog stvora, počne joj se kidati srce, na oči joj navru suze, stisne uza se to jadno malo biće, nosi ga kući i obasipa ljubavlju, brigom i mlijekom. Sve do sljedećeg jutra.Idućeg jutra joj sve to dosadi.- Mogao bi mi barem u nekim stvarima pomoći. Ne mogu sve sama. Budi ljubazan i malo se pokreni...

Tako je bilo i sa Cicom. Dan prije ugledala ju je na uglu neke ulice i bez oklijevanje je posvojila. Kad kuće je odmah stavila pred Cicu velik tanjur s mlijekom, i s majčinskim se zadovoljstvom spremila gledati kako će mačka polizati tanjur.Ali Cica to nije učinila. Samo je nemarno onjušila mlijeko i okrenula se.Pomajka bijaše preneražena. Ne bude li Cica pila mlijeko, skapat će od gladi. Moramo smjesta nešto poduzeti. Ali što?Raspravljajući o tom problemu, ustanovili smo da Cica pripada velikoj sretnoj obitelji sisavaca, te da bi, dakle, mogla sisati mlijeko iz bočice.- Pa, to je izvrsno - rekoh. - Mi za našeg mlađeg dječačića Amira imamo u pričuvi ništa manje nego osam steriliziranih bočica za mlijeko i... ■ •.- 279 -EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDE- Što ti pada na pamet? Zar bočice našeg Amirića mački? Smjesta skokni u ljekarnu i kupi bočicu s dudom za Cicu.- Ne možeš to zahtijevati od mene.- Zašto ne bih mogla?- Zato što me je sram. Ne može odrastao čovjek poput mene, usto poznati pisac koga u ovom kraju poznaju svi osobno, jednostavno uči u ljekarnu i zatražiti bočicu s dudom za mačku.- Koješta! - odvrati mi supruga. - Hajde, pođi napokon! Otišao sam čvrsto odlučivši da neću otkriti pravu namjenu bočice.- Molim vas jednu bočicu za mlijeko - rekoh ljekarniku.

- Kako je mali Amir? - zapitao je.- Hvala, dobro. Ima već šest kilograma.- Krasno. A kakvu bočicu biste željeli?- Najjeftiniju - rekoh.Oko mene nastade zlokobni muk. Ljudi koji bijahu u ljekarni - njih petero ili šestero - odmaknuše se od mene i počeše me neprijateljski promatrati. "Gledaj ovoga", govorili su njihovi pogledi. "Dobro odjeven, nosi naočale, vozi se u velikom autu - a za svog sinčića kupuje najjeftiniju bočicu. Sramota!"Čak je i s ljekarnikova lica nestalo prijazna smiješka.- Kako god želite - reče i ukruti se. - Htio bih vas samo upozoriti da se te jeftine bočice vrlo lako razbijaju.- Ništa za to - odvratih olako. - Zalijepit ću je. Ljekarnik nestade slegnuvši ramenima i vrati se s ovećimizborom boca za mlijeko. Sve sami prvorazredni proizvodi svjetske industrije. Tek negdje na kraju reda stidljivo se skrivala mala, ružna, bijedna smeđa bočica. Skupio sam svu hrabrost i rekao:- Dajte mi ovu smeđu.Muk koji je ponovo nastao i bio zlokobniji od prijašnjeg, prekine jedna debela gospođa:-280-BOČICA ZA MAČKICU- Mene se to ne tiče - reče - i ne bih se htjela miješati u vaše privatne stvari. Ipak, promislite još jednom! Dijete je najveće blago koje nam Bog može pokloniti. Ako vam tako loše ide, gospodine, da morate

štedjeti, onda štedite na svemu, samo ne na svom rođenom sinčiću. Za dijete ni ono najbolje nije nikad dovoljno dobro. Vjerujte jednoj majci s mnogo djece.Pravio sam se da je ne čujem i raspitivao se za cijene pojedinih bočica. Kretale su se između pet i osam izraelskih funti. Ona smeđa, koju sam bio izabrao, stajala je samo 35 agurota.- Moj dječarac je vrlo živahan - rekoh pomalo mucajući.- Pravi mali vrag. Razbije sve što mu dođe pod ruku. Bilo bi potpuno besmisleno kupiti mu skupu bočicu. On će je odmah uništiti.- Zašto bi je uništio? - pitao je ljekarnik. - Ako mu lijevom rukom pridržite glavicu na zatiljku... vidite, ovako... a desnom mu ulijevate mlijeko, ne može se ništa dogoditi. Ili možda mislite da to nije vrijedno truda?Zamislio sam Cicu u čistim pelenama kako se oslanja na moju lijevu ruku i požudno hvata bočicu. Stresao sam glavom kako bih odagnao to priviđenje.- Vi, vjerojatno, ne znate kako se postupa s malim djetetom? - opet se javi debela višestruka majka. - Pa da, ovi današnji mladi supružnici... Ali onda biste barem trebali imati dadilju. Imate li dadilju?- Nemam... to jest...- Naći ću vam ja vrlo dobru dadilju - odlučno će debela.- Tako kako vi postupate s bebom, zauvijek ćete je ubiti u pojam... Čekajte... slučajno znam broj telefona...Istog je trena moja dobrotvorka dohvatila telefon da mi potraži dadilju. U očaju se osvrnuh oko sebe. Vrata bijahu udaljena tek tri metra. Da one

dvije zdepaste muške spodobe, što su očigledno bile zamijetile moj pogled, nisu spri-1 100 agurota - 1 izraelska funta.-281-EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDEječile prilaz vratima, bio bih u skoku vani i uz urlik nestao u magli. Ali sada bijaše kasno.- Trebali biste ovoj gospođi biti zahvalni - reče mi ljekarnik. - Ona ima četvero djece i sva su zdrava. Možete u nju imati povjerenje; naći će vam izvrsnu dadilju za malog Amira, dadilju koja će ga izliječiti od živčanih smetnji.Htio bih ovom prigodom napomenuti da je moj dragocjeni sin Amir najnormalnije dijete na cijelom Bliskom istoku, da nema nikakvih "smetnji" od kojih bi ga bilo tko morao liječiti. Preostala mi je samo nada da školovana dadilja s druge strane žice nije kod kuće.Bila je kod kuće. Ugojena gospođa, koja se nije htjela miješati u moje privatne stvari, slavodobitno mi je objavila kako je gospođa Mirjam Kussevitzkv, diplomirana njegovateljica, pristala da sutra dođe k meni na razgovor.- Da li vam odgovara u jedanaest sati? - pitalo je to čudovište.- Ne - odgovorili - u to doba imam posla.- Onda u jedan?- Sat mačevanja. (., c ,K. ..,,.,..- Zar i vaša žena? , ,»..'^,, ■■- I moja žena. . .- Onda možda u dva? f':-; } ( "

- Tada spavamo. •'- U četiri?- Još uvijek spavamo. Mačevanje .umara.- U šest? '■-..- •'. .- U šest očekujemo goste.- U osam?- U osam idemo u muzej.- Tako je to kad je čovjek nesebičan i želi nekome pomoći - povika nesebična pomagačica glasom koji je drhtao od bijesa, pa zalupi slušalicom. - Pri tom vas ovaj informativni-282-TBOČICA ZA MAČKICUposjet ne bi ništa stajao, kako ste se u svojoj škrtosti vjerojatno pobojali... Zaista nečuveno...Na usta joj je izbila lagana pjena. Ostali oko mene načinili su željezni obruč. Sve je govorilo da će me linčovati.Iza leđa začuh ljekarnika kako me hladnim glasom pita:- Da vam, dakle, zamotam smeđu bocu? Onu najjeftiniju? Probio sam se do njega i nijemo potvrdio glavom. U sebisam se zavjetovao da ću, budem li odavde izašao živ i zdrav, osnovati sirotište za napuštene mačke.Ljekarnik je poduzeo zadnji pokušaj da me razuvjeri:

- Pogledajte samo taj jeftini gumeni zatvarač na boci. Tako je loše kakvoće da se raširi već nakon prve uporabe. Dijete bi se još moglo, ne daj Bože, ugušiti.- Pa šta onda - odvratih posljednjim snagama. - Napravit ćemo novo.Iz prijetećeg obruča, koji me bio ponovo opkolio, izdvoji se neki zdepasti momak, priđe mi i uhvati me za ovratnik.- Je li vama jasno - urlao mi je u lice - da se ovim jeftinim bocama ne hrane mala djeca nego mačke?To me dotuklo. Više se nisam mogao opirati.- Dajte mi najbolju bocu koju imate - prošaptao sam ljekarniku.Izašao sam iz ljekarnice sa "super-pyrexom", bočicom za bebe kojoj su priloženi precizna tabela vremena i količine obroka, jamstvo na dvije godine, kao i jamstvo protiv oštećenja od vatre, vode i potresa. Cijena 8,50 funti.- Čemu to, budalo? - zapitala me najbolja supruga na svijetu kad sam razmotao dragocjeni predmet. - Zašto si morao kupiti upravo najskuplju bočicu?- Zato što odgovoran čovjek može na svemu štedjeti, samo ne na mačkama - odgovorio sam.-283\Ma kako to smiješno zvučalo, gotovo svaki odrastao čovjek bio je jednom dijete. Piscu ove priče događa se nešto još smješnije: kako njegova djeca rastu, on se sve više pretvara u dijete.TAJNA GOVORNIŠTVA

Samo se po sebi razumije da za praznike cijela obitelj odlazi na Tiberijsko jezero: tatica za volanom, najbolja supruga na svijetu drijemajući kraj njega, dječaci Rafi i Amir na stražnjim sjedalima oponašajući životinjske glasove. Kad su dospjeli do hijene, zamolio sam ih da ušute.Šutnja nije dugo trajala. Amir je predložio starijem bratu da se poigraju "da-ne-ja-crno-bijelo".- Pusti me na miru - reče Rafi. - To je igra za malu djecu. Amir, svojstveno malom djetetu, zaplače.Umiješao sam se da ih umirim:- Dobro, dobro. Tatica će igrati s vama ono... kako se ono zove... ta igra...- Igra se zove "da-ne-ja-crno-bijelo" - pouči me Amir i uputi me u pravila igre: - Ne smiješ upotrijebiti riječi da, ne, ja, crno i bijelo. Ako ih upotrijebiš, onda si glupan. To je vrlo zgodna igra.Započeli smo.- Jesi li spreman? - zapita me sin.- Da - odgovorili i time već izgubih prvi bod.- Glupan - reče Amir i ponovi sudbonosno pitanje. - Jesi li, dakle, spreman?- Posve.-284-TAJNA GOVORNIŠTVAVraški sam oštroumno opazio zamku te je izbjegao.- Je li Amir lijepo dijete? - upita me sin vrebajući.

- Možda.- Tako se ne može igrati - prigovori Amir. - Moraš odgovarati cijelim rečenicama.- Dobro. Dakle, dragi Amire, po svemu sudeći, čini se da bi mogao biti lijepo dijete.- Koje je boje snijeg?Još jedna zamka koju sam uspio izbjeći.- Snijeg je vrlo, vrlo svijetle boje. Amir je tada pokušao drugim putem:- Bi li htio biti pjevač?Nema sumnje da je očekivao odgovor u kojem će se naći riječca "ja", ali se prevario.- Žao mi je što te moram razočarati - rekoh - ali nemam glasa za pjevanje.- Zašto tako polako govoriš?- Inače to ne običavam. U svakom slučaju, to je jedini način kako da ipak izbjegnem vaše zamke.- U redu, tata. Naučio si igru.- Naravno. Svatko će mi priznati kako je moj trud u izbjegavanju stanovitih riječi uspješan.- Kojih riječi? - poduzeo je Amir posljednji očajnički pokušaj.- Radi se o stanovitim ključnim riječima koje na osnovi dogovora sviju sudionika u igri moram izostaviti, kako bih svoje partnere onemogućio da pobjede u igri. Kao što se pokazalo, sposobnost moga uma u prilagođivanju danim okolnostima dala je traženi rezultat, čak je,

možemo slobodno dodati, postala integralnim dijelom moga duhovnog izgleda a da nije negativno utjecala na moje govorničke sposobnosti...Zanijemio sam. Protrnuo sam od užasa. Kakav je to način izražavanja? Tko to govori mojim glasom?-285-^ \EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDErNe! Zaboga ne!Bio je to - kola su se gotovo zanijela kad sam to shvatio - bio je to Abba Eban.Točno tako on govori, naš ministar vanjskih poslova. Točno tom tehnikom došao je na glas kao jedan od najvećih živih govornika, upravo je time načinio dojam u Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda: s pomoću Amirove "da-ne-ja-crno-bijelo" igre.Mora mu se priznati: izvrsno vlada pravilima igre.,-.)•:>■-286-Iskotnpleksirani psihijatri tvrde da židovski roditelji prekomjerno maze svoju djecu, jer "ona tobože moraju imati sve ono što mi nismo imali". Bude u tome i ponešto istine. Ja, na primjer, za cijeloga svog nesretnog djetinjstva ni jedan jedini put nisam osjetio zamamni okus prugaste gume za žvakanje. Zbog toga sam, da bih svome djetetu pribavio gumu za žva-kanje, danas spreman otputovati na kraj svijeta. Bez djeteta, dakako.LES PARENTS TERRIBLES

Netom smo moja žena i ja odlučili za odmor nekamo otputovati, počeli smo potanko razrađivati plan. Sve smo raščistili, samo je jedno ostalo otvoreno: što ćemo reći djeci? Rafi je velik dječak s kojim se već može govoriti razumno. On će shvatiti da je švicarski kralj pozvao mamu i tatu u posjet, a da se kraljevski poziv ne može odbiti jer bi se kralj inače naljutio. To je dakle u redu. Ali što da počnemo s malim Amirom? Njemu je tek dvije i pol godine, a dijete je u toj dobi, kao što je poznato, najviše vezano za roditelje. Bilo je slučajeva da su neodgovorni roditelji i dva tjedna ostavljali dijete samo - pa bi jadni crvić tako navukao bezbroj kompleksa koji bi naposljetku doveli do toga da u školi posve zakaže u zemljopisu. Neka mala djevojčica u Natanji na-vodno je na taj način postala ljevakinja.O tom sam problemu raspravljao za ručkom sa svojom ženom, najboljom suprugom na svijetu. Tek što smo razmijenili nekoliko slogova na francuskom, kad preko lica našeg mlađeg sina prijeđe izraz neizrecivo dirljive tuge. Gledao nas je svojim velikim očima i slabašnim glasom zapitao:-287-EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDELES PARENTS TERRIBLES1\- Zašto? Zašto?Dijete je bez sumnje nešto zamijetilo i izgubilo unutrašnju ravnotežu. On strašno visi na nama, mali Amir, eto, to je.

Mojoj ženi i meni bilo je dovoljno da se međusobno kratko, nijemo pogledamo pa da istog trena odustanemo od planiranog puta u inozemstvo. Sva je sila inozemstva a Amir je samo jedan. Ne putujemo i gotovo. A i zašto bismo? Kako da uživamo u Parizu budemo li neprestance mislili da Amir u međuvremenu kod kuće počinje pisati lijevom rukom? Ta nemamo djecu samo radi zadovoljstva, kao cvijeće ili zebre. Imati djecu, to je poziv, sveta dužnost, životni sadržaj. Nismo li se u stanju žrtvovati za dijete, onda je bolje da sve pustimo k vragu i otputujemo nekamo na odmor.To je upravo naš slučaj. Toliko smo se veselili putovanju, toliko nam je ono trebalo, tjelesno i duševno, da nam ga se bilo teško odreći. Silno smo željeli putovati u inozemstvo.Ali što s Amirom, tužnim malim Amirom velikih očiju?Posavjetovali smo se s gospođom Goldom Arje, našom susjedom. Njen je muž pilot na redovnim linijama i ona dva puta godišnje ima pravo na besplatan let. Ako smo je dobro razumjeli, ona s tom stvari upoznaje djecu postupno, opisuje im ljepote zemalja preko kojih će preletjeti i vraća se s puta s obiljem fotografija. Tako i dijete sudjeluje u veselju roditelja, gotovo da osjeća kako je i samo putovalo. Samo malo pažnje i razumijevanja, to je sve što je potrebno. Da je djeci Golde Arje prije stotinu godina netko rekao kako im je mama odletjela u Ameriku, dobila bi histeričan napad ili bi postala džepari. Danas, zahvaljujući psihoanalizi i međunarodnom zračnom prometu, oni lako svladavaju neizbježne činjenice.

Sjeli smo da porazgovaramo s Amirom. Odlučili smo govoriti s njime otvoreno, kao čovjek s čovjekom.- Znaš, Amirčiću - poče moja žena - tako su lijepa brda tamo u...- Ne putuje! - prodorno vrisne Amir. - Mama tata ne putuje! Ne pustiti Amira samog! Nema brda! Ne putuje!-288-Suze su potocima tekle niz njegove nježne obraze, njegovo malo dječje tijelo stislo se dršćući od straha uz moja koljena.- Nećemo putovati! - oboje smo izgovorili gotovo istodobno, mirno, utješno, odlučno. Sve krasote Švicarske i Italije zajedno ne mogu opravdati ni najmanju suzu u plavim očima našeg mezimca. Njegov smiješak nam vrijedi više od svega rumenila alpskog neba. Ostajemo kod kuće. Kad dijete bude imalo koju godinu više, šesnaest ili dvadeset, onda ćemo vidjeti. Time je, čini se, problem riješen.Na žalost, došlo je do nepredviđene komplikacije: sljedećeg smo jutra ipak odlučili putovati. Mi volimo našeg sina Amira, volimo ga iznad svega, ali također volimo putovati u inozemstvo. Nećemo dopustiti da nam mali zloduh pokvari baš svako zadovoljstvo.Jedna je naša znanica izučeni dječji psiholog. Potražili smo je i točno joj izložili osjetljivu situaciju.- Počinili ste grubu pogrešku - čuli smo od nje. - Djetetu ne smijete lagati jer to može imati teške duševne posljedice. Morate mu reći istinu. Ni u kom slučaju ne smijete potajno pripremati prtljagu. Naprotiv, mali mora tome prisustvovati. Ne smije se osjećati kao da mu želite pobjeći...

Kad smo stigli kući, donijeli smo s tavana oba velika kovčega, rastvorili ih i pozvali Amira u sobu.- Amire - rekoh mu jasnim, čvrstim glasom - mama i tata...- Ne putuje! - zaurlao je Amir. - Amir voli mamu i tatu! Ne ostaviti Amira bez mame i tate! Ne putuje!Dijete se cijelim tijelom treslo. Oči su mu bile natopljene suzama, iz nosa mu curilo, u bespomoćnom strahu rukama je mlatarao po zraku. Bio je izravno pred šokom od kojeg se nikada više ne bi oporavio, jadni mali Amir! Uzeli smo ga na ruke, grlili ga, milovali i tepali mu.- Mama i tata nikamo ne putuju... Zašto Amir misli da mama i tata putuju?... Mama i tata donijeli su kovčege samo-289-EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDEda pogledaju ima li u njima igračaka za Amira... Mama i tata ostaju kod kuće... zauvijek... cijeli život... nikada neće putovati... uvijek samo Amir... ništa drugo nego samo Amir... fuj, Evropa...Ali ovaj put je Amirov duševni potres već bio predubok. Uvijek se iznova privijao uz mene, u svakom se novom uzdahu očitovala mnogim naraštajima nošena svjetska bol. I mi smo sami već bili vrlo blizu da briznemo u plač. Što smo to, za ime svijeta, učinili? Što nam je bilo da ovako grubo povrijedimo malu, nježnu dječju dušu?- Što stojiš tu kao kreten? - opomene me žena. - Donesi mu žvakaću gumu!Amir je tako naprasno prestao jecati da smo gotovo mogli čuti škripu kočnica.- Tata ce iz Evlope donijet Amilu zvakacu gumu?

- Da, dragi moj, da, naravno. Žvakaće gume. Puno, puno žvakaćih guma. Prugastih.Dijete više ne plače. Dijete zrači cijelim licem.- Plugaste zvakace gume. Plugaste zvakace gume! Tata nosi Amilu iz Evlope zvakace gume! Tata putuje! Tata blzo putuje! Puno zvakace gume za Amila!Dijete skakuće po sobi, dijete plješće rukama, dijete je slika životne radosti i sreće.- Tata putuje! Mama putuje! Odmah mola putuje! Blzo, blzo! Zašto tata jos tu? Zašto, zašto...I opet su mu navrle suze na oči, tjelešce se stalo tresti, ručicama se grčevito uhvatio za ručku od kovčega; onako slabašan, htio je dovući kovčeg pred mene.- Da, putujemo, Amire, mali moj! - umirivao sam ga. -Putujemo uskoro.- Ne uskolo! Sada odmah! Mama i tata sada odmah putuje!To je bilo razlogom što smo odlučili krenuti na put nešto ranije nego smo namjeravali. Zadnji su dani bili prilično naporni. Mali nam je zadavao dosta posla. Noću nas je u-290-LES PARENTS TERRIBLESprosjeku tri puta budio kako bi nas pitao zašto smo još tu, i kad ćemo napokon otputovati. On jako ovisi o nama, mali Amirčić, jako! Donijet ćemo mu mnogo prugastih paketića žvakaće gume. I naša znanica, dječji psiholog, dobit će nekoliko paketića.-291-

UVIJEK NA USLUZIPosve je prirodno što turisti vole vesele Talijane, koji su uvijek puni šarma i dobre volje. Ali to što i Talijani vole turiste, to već graniči s nastranošću. Gotovo bi se moglo pomisliti da nastoje opovrgnuti poznatu definiciju turista koju je izrekla gđa Lipschitz: oni, naime, gledaju na stranog namjernika kao na ljudsko biće, i prema njemu su prijazni i pažljivi. Kadikad u toj svojoj pažnji i pretjeraju, pa se više uopće ne možete snaći.Primjer za to pružio mi je Luigi, koji bijaše više nego spreman da mi pomogne. Sreo sam ga u Genovi istog dana kad sam i prispio. Bio sam se, naime, izgubio besciljno lutajući nepreglednim ulicama grada, i zastao na nekoj auto-busnoj postaji gdje je čekalo mnoštvo ljudi. Jedan punašni postariji muškarac, što je u ruci držao zamotuljak, pobudi u meni povjerenje i ja ga zapitah gdje je hotel "Excelsior". Još jednom sam iznova potvrdio svoj genijalni nagon: čovjek je kako-tako govorio njemački:- Hotel "Excelsior"? Dođite!Ušli smo u autobus i sjeli jedan do drugoga. Moj dobrovoljni vodič pokaza svoj zamotuljak i reče:- Kupio sam sebi vunene gaće.- Oh? - odgovorih. - Zaista?- Zimi valja imati nešto toplo oko trbuha - nastavi moj susjed - inače možete navući prehladu. Moja mi žena stalno govori: "Nemoj biti lažno

stidljiv, Luigi! Ništa ne smeta ako se povežeš frotir ručnikom." Ona zna da sam u tim stvarima pomalo stidljiv. Često se zbog toga svađamo. Ona, na pri-- 292 -UVIJEK NA USLUZImjer, bez ustručavanja vješa svoje grudnjake na balkon. Već sam joj stotinu puta... ma što kažem, tisuću puta govorio: "Zar hoćeš pod svaku cijenu", kažem joj uvijek nanovo, "da te ljudi ogovaraju?" A što će ona na to? Veli mi: "Radije ti pripazi na sebe i nemoj dolaziti svake noći pijan kući." Što velite na to? Usto je tako debela da stolci pod njom pucaju kad sjedne.- Tja - dobacih mu. - Takav je život.- Oženio sam se njome premda nije imala ni prebijene lire - nadopunjavao je Luigi svoje informacije. - Ništa nije donijela u brak, ama baš ništa. O tome, dakako, šuti. Ona jedino zna zanovijetati, prigovarati, kleti. Usto je još i ljubomorna! Tako mi Blažene Djeve Padovanske, takvu ljubomornu ženu nećete nigdje naći. Već godinama me sumnjiči da imam nešto sa signorom Cattini, onom što drži novinski kiosk kod katedrale, odmah desno ispod arkada. A kunem vam se, dragi gospodine, da je ona puno zgodnija, mislim moja žena, od te Cattinijeve. Usprkos tome što je svakim danom sve deblja. Ne smeta mene to. Čak mi se i sviđa. Ali hajde, probajte vi nešto ludoj ženi dokazati. Gotovo da ništa drugo ne slušam osim: Cattinijeva ovo, Cattinijeva ono. I svake večeri iznova: "Opet si kupio novine kod one Cattinijeve. Vidjela sam na vlastite oči, baš kod

nje." Pa što? Zašto ne bih kupio novine kod Cattinijeve? Zar je to možda zločin?- Ne, nije - promrmljao sam zbunjeno. - Ne mislim da je to zločin.Autobus je vozio duž morske obale. Pogled je bio prekrasan. Hotelu "Excelsior", doduše, ni traga. Luigi mi nastavi iznositi svoje jade:- Jedina osoba koja još više melje i brunda od moje žene jest njezina majka. Kadikad obje istodobno počnu mljeti, proklinjati. Onda ja sklopim ruke i kažem: "Sveta Majko Padovanska", kažem ja, "kako se može toliko mljeti i proklinjati?" I što mi na to odgovara ta stara vještica od punice? Kaže mi: "Ti budi kuš, ti sa svojom kažnjeničkom prošlošću!" Da kaž--293-EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDEnjenička prošlost! Jednostavno smiješno. Samo zato što su me prije dvije-tri godine zatvorili na kratko vrijeme. Mar-cello i ja smo tada malo više popili, bili smo dobre volje i porazbijali nekoliko izloga loncima za cvijeće. I to je bilo sve. Cak mi je i sudac rekao: "Luigi", kazao je, "uzimam tvoju neporočnu prošlost i tvoju tešku sudbinu kao olakotnu okolnost." Eto, to je bilo sve. I sad ja vas, dragi gospodine, pitam: je li to kažnjenička prošlost? Ona potječe iz kažnje-ničke obitelji, ona! To vam mirne duše mogu reći, nije to nikakva tajna. Cijeli svijet zna da joj je otac bio krijumčar droga. Pri tom su mu poslu odstrijelili tri prsta. Takav vam je on bio. Jednom moja kćerkica dođe iz škole i pita: "Tatice", pita ona, "je li istina da su našega djeda objesili?" Sto da odgovorim na to? Ne možete djetetu lagati. Dosta je što ovakve stvari mora slušati u školi. Ionako svake godine ponavlja

razred. Srećom, kad me to zapitala, vozili smo se autobusom pa sam mogao odvratiti njenu pažnju. "Vrijeme je da izađemo", rekoh. "Vrijeme je da izađemo."Tek kad je ustao i pošao prema izlazu, shvatio sam da se njegove riječi odnose na sadašnjost. Zaustavio sam ga:- Oprostite... Koliko je još daleko do hotela "Excelsior"?- Hotel "Excelsior"? Nikad čuo. Ali naći ćete ga već -veselo mi je mahnuo na pozdrav. - Ugodno smo popričali, zar ne? Do viđenja! I mnogo sreće!

SPAGETTI ALLA MONUMENTALEPoznato je da svaki narod ima svoje nacionalno jelo (Izraelci, na primjer, imaju arapski šiš-kebab). Talijanima pak špageti nisu samo nacionalno jelo već i psihopatološka, traumatski naslijeđena prisila. Talijani jedu gotovo bez prestanka, i gotovo bez prestanka jedu špagete. Jednostavno nema jela uz koje oni ne bi jeli špagete. Naručite li

biftek, konobar će najprije zagrabiti u lonac sa špagetima. Bez špageta nema ni mesa, ni ribe, ni predjela, ni deserta, ni špageta.Kad smo tako jednom opet dobili uz jelo špagete koje nismo naručili, usudila se moja neustrašiva supruga prigovoriti:- Ali špagete nismo naručili.- Signora - pouči je konobar - to nisu špageti. To su allegretti con brio alla pomodore di Ottorino Respighi...Talijani, naime, stalno mijenjaju nazive za svagda iste špagete. Zapravo, kad jedete špagete, nikad ne znate što jedete - osim da jedete špagete. Prosvjedi ničemu ne koriste, možete govoriti koliko vam drago. Osim toga, umjetnost nabadanja špageta spada u najveća i najteža čovjekova umijeća. Obitelji koje se dosele u Italiju, često tek u trećem koljenu uspijevaju ispravno smotati te osam metara duge gumene cijevi.Jednoga mi je dana dojadilo. Izvukao sam džepni nožić i razrezao tu podivljalu zmiju od špageta na komadiće. Moja je žena mislila da će od stida propasti u zemlju. Mene je pak moja odvažnost spasila da ne umrem od gladi.-294--295-EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDEOsim špageta, Talijani imaju još jednu slabost: kipove konjanika.Na svakom drugom uglu susrest ćete se iznenada s nekim herojem iz rata, koji visoko gore na postolju sjedi na konju kao na prijestolju, ispružene ruke i s isto takvim orlovskim nosom. Poduži latinski natpis urezan u postolje slavi hrabrost poznatoga ratničkog talijanskog naroda i njegov prezir prema smrti. Ni jedna talijanska obitelj, koja imalo

drži do sebe, neće propustiti da podigne najmanje jedan do dva takva konjanička spomenika. Čim završi vrijeme korote, talijanska će se udovica sjetiti i reći:- Naš je Peppino uvijek tako rado išao na konjske utrke. Trebali bismo mu pred trgovinom podignuti spomenik.Uskoro zatim pokojni Peppino, s isukanim mačem u desnici, sjedi na brončanom konju nasred tržnice i ispred svoje trgovine mješovitom robom, a oko njegova podnožja mušterije, isklesane u bijelom mramoru, podignutih ruku pozdravljaju svog heroja.Još na prijelazu stoljeća bili su debeo trbuh i debeo zlatni lanac sata simboli građanskog statusa. Danas taj građanin ni za čim toliko ne čezne kao za tim da postane tako mršav da mu ručni sat pleše oko zgloba. To nije lako postići u zemlji gdje teku med i mlijeko. O palačinkama punjenim čokoladom da i ne go-vorimo.-296-KORABIČINA OSVETA- Efraime? - upita me jednog dana najbolja supruga na svijetu. - Efraime, jesam li ja debela?- Nisi, ženo - odgovorih joj. - Nisi debela.- Ali ti si debeo.- A, tako? Onda ti moram reći da si ti puno deblja.U stvari, ni jedno od nas dvoje nije "debelo" u doslovnom smislu riječi. Najbolja supruga na svijetu možda na stanovitim dijelovima tijela ima

nekih oblina, a što se mene tiče, u profilu se kadikad doimam pomalo mlohavo. Ali to je više osobni dojam nego ono što bi pokazivala vaga.Ipak smo za svaki slučaj stupili u vezu s jednom od stanica za nadzor nad tjelesnom težinom, što su danas u modi. Prijateljice moje žene pričaju fantastične priče o tim nadzornim stanicama, u kojima prestaje laki život teške kategorije. Tamo su toliko smanjili težinu nekom u cijelom gradu poznatom frizeru da sada, mjesto stotinu trideset, teži samo četrdeset kilograma. Neki je direktor kazališta, navodno za samo dva mjeseca, sa devedeset kilograma spao na apsolutnu ništicu.- 297 -

EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDEU jednoj takvoj stanici spomenute organizacije primili su nas direktorica i neki tanjušni docent. Kad bi samo još nekoliko mjeseci prije - govore njegovi oduševljeni studenti -izišao iz autobusa, ostala bi dva mjesta slobodna; danas povremeno nastupa u nekom lutkarskom igrokazu kao avet...Docent nas je bez okolišanja upoznao sa svim onim što nam predstoji; svaki kandidat za mršavljenje dobiva vlastiti dosje. Uz neznatnu naplatu svakog se tjedna podvrgava pranju mozga putem razgovora, te dobiva popis jela koje smije jesti. Ne mora posve prestati jesti, već samo neke

određene stvari, a prije svega mora se riješiti osjećaja okusa. Nema više, dakle, kruha, bijelog peciva, tjestenine, maslaca, ničega što sadrži masti, škrob i šećer. Umjesto toga: u svim količinama korabice, kisela kupusa i svježe ribe. Dvije čaše mlijeka dnevno. Nikakvih sportskih djelatnosti jer one izazivaju želju za jelom. Napose se preporučuje: jednom tjedno ležati ispružen na podu i piti mlaku vodu. Nakon sedam dana pacijent se važe u nadzornoj stanici, i ako nije izgubio na težini, sam je tome kriv i treba se stidjeti. Ako je izgubio na težini, dobit će pohvalu na taj način što će ga pogladiti po glavi.- Izvrsno - rekoh. - Oboje žudimo za nježnošću.Direktorica nas je odvela u drugu prostoriju, gdje smo morali bosi stati na vagu, ali sa svim onim što imamo u džepovima. Rezultat je bio porazan.- Žao mi je - rekla je direktorica. - Vi nemate potrebni višak težine.Zamračilo mi se pred očima. Nikada ne bih pomislio da bi nam zbog takve formalnosti mogli odbiti pravo na mršavljenje. Ta meni nedostaju samo tri kilograma da postanem službeno ovjerovljeni trbonja, a moja žena, premda niska rasta, prošla bi da ima samo kilogram i pol više. Mjerači težine nisu se dali uvjeriti.Tako smo krenuli kući i počeli jesti sve što je zabranjeno. Poslije dva tjedna ponovo smo došli u nadzornu stanicu,- 298 -KORABIČINA OSVETAopravdano se nadajući da nam sada više ništa ne stoji na putu. Za svaku sigurnost natrpao sam u džepove pedeset funti kovana novca.

- Dobro došli - reče nam direktorica nakon vaganja. -Sada vam mogu otvoriti dosje.Zatim nam je docent dao upute:- Tri glavna jela dnevno. Ne smijete gladovati. Nastojte mijenjati hranu. Kad vam dosadi kiseli kupus, prijeđite na korabicu i obrnuto. Glavno je: nikakvih masnoća, nikakva škroba, nikakva šećera. Dođite opet za tjedan dana!Sedam dana i sedam noći ropski smo se držali svih propisa.Sir koji smo jeli bio je bijel i nemastan, kruh prošaran zelenim krastavcima, kupus gorak.Sljedećeg tjedna jeli smo samo korabicu, koju su nam kamionom dovozili izravno s teretnog kolodvora. I stvarno: nismo dobili na težini ali ni izgubili. Stagnirali smo. Kazaljka male vage koju smo kupili za kućnu uporabu, stajala je uvijek na istom mjestu. To nas je pomalo razočaralo.U nekoj staroj apoteci u Jaffi najbolja supruga na svijetu otkrila je neispravnu vagu, ali tamo je u repu stajalo pola ženskog stanovništva Tel Aviva. Osim. toga, u nadzornoj stanici istina će ionako izići na vidjelo.Pomalo sam već počeo zdvajati. Zar da zauvijek ostanemo pri sadašnjoj težini? Kako to da moja žena nije smr-šavjela? Za moj je slučaj postojalo neke vrsti objašnjenja: nešto sam načuo da svake noći odlazim u kuhinju kako bih ondje vodio podzemni otpor, uništavajući veće količine sira i kobasica.Osveta korabice, kojoj sam se sljedećih tjedana opet priklonio, ubrzo me stigla.

Sedmog tjedna naših patnji - a poznato je da je sedmi tjedan kritičan - probudio sam se usred noći. Osjetio sam neodoljivu potrebu za zamamnim mirisom i zvukom masti koja cvrči. Da ne bih poludio, morao sam pošto-poto, i to- 299 -VEPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDEsmjesta, pojesti nešto pečeno. Bio sam spreman ubiti za nekoliko pišljivih kalorija. Zadrhtao sam od same pomisli na riječi poput "poljupci punjeni kremom". Progonile su me grozničave vizije "škroba". Pojam "škrob" pričinjao mi se kao utjelovljeno biće: slatka, dražesna djevojka koja u bijeloj vjenčanici, lepršave zlatne kose, trči preko livade.- Škrobe! - vikao sam za njom. - Čekaj, Škrobe! Volim te! I love you! Je t'aime! Ja tebja ljublju. Nemoj mi pobjeći, Škrobe!Sljedeće noći sam je sustigao. Iskrao sam se iz kreveta, odšuljao u kuhinju, sasuo punu vreću kokica na vruće ulje, posipao po njima ogromnu količinu šećera i sve pojeo u tren oka. A to je bio tek početak festivala kalorija. Oko ponoći spremao sam se da na štednjaku ispečeni kruške, kad iznenada preda me iskrsne krhka pojava najbolje supruge na svijetu. Zatvorenih očiju uputila se ravno prema košari za rublje i izvukla iz nje tucet čokolada i smjesta ih počela odmotavati. Ponudila je i meni i ja sam se počastio rokćući od užitka.Usred te orgije probudi se u meni nagon za mršavljenjem. Dopuzao sam do telefona i zadnjim snagama okrenuo broj nadzorne stanice.- Dođite brzo... brzo... inače ćemo pojesti... čokoladu...

- Smjesta dolazimo! - vikne docent na drugom kraju žice. - Već smo krenuli...Uskoro zatim zaškripale su kočnice i pred kućom se zaustavila kola nadzornika težine. Razbili su vrata i provalili u kuhinju, gdje smo se nas dvoje valjali u hrpama staniola, pečenih ostataka voća i tekuće kreme. Uspjeli su spasiti polovicu čokolade. Sve ostalo je već bilo u našim želucima i toliko nas napuhnulo da se nismo mogli prepoznati.Docent nas je uzeo na koljena, mene na desno a najbolju suprugu na svijetu na lijevo.- Ništa ne brinite, djeco - tješio nas je očinski. - Niste vi prvi kojima se to dogodilo. Već su mnogi naši članovi za-300-KORABIČINA OSVETAsamo nekoliko sati namakli svu težinu koju su godinama gubili. Počet ćemo opet ispočetka.- Ali samo ne korabicom! - preklinjao sam slabašnim glasom. - Preklinjem vas: ne korabicom!- Dobro, neka bude! - odluči docent. - Samo zelena salata.Napustili smo redove nadziranih dijetalaca. Potpuno smo zatajili.Kadikad u profilu i opet izgledam pomalo mlohavo, a najbolja žena na svijetu na stanovitim dijelovima tijela ima obline. Pa što? Poznato je da dobro ishranjeni ljudi imaju bolju narav, da su prijazni, velikodušni i skloni životnim radostima; ukratko, oni imaju više od života. Ono što nemaju, to je korabica i salata. Ali može se i bez toga!

-301-Sljedeću paramedicinsku raspravu vjerojatno će razumjeti samo oni koji vrlo dobro poznaju naše narodne značajke. Dijagnoza bolesti o kojoj je riječ glasi: patološke sklonosti prosječnog izraelskog građanina da obilato ugovara isprazne dogovore. Čini se da su klice te bolesti donijeli sa sobom već prvi doseljenici u prošlom stoljeću, a one su se odonda izvanredno razvile.KAKO SE PREDLAŽU PRIJEDLOZIAko se ne varam, dogodilo se to za jedne kazališne praizvedbe u sezoni 1954/55. Stajao sam za odmora za šankom kad mi priđe Stockler.- Čujte - reče mi. - Moramo se svakako naći. Imam za vas prijedlog. Ako hoćete, sutra ću vas nazvati. Ili još bolje u utorak. O. K.?- O. K. - odvratio sam mu ravnodušno a da ozbiljno nisam ni pomislio kako bi me mogao nazvati. Stocklera poznajem samo površno, zapravo samo

po imenu. Bije ga glas da je svakom loncu poklopac, da poznaje sve moguće ljude i da se upušta u sve moguće poslove. Više o njemu ne znam. Ako mi nešto želi predložiti, i bude li prijedlog dobar - zašto ne?Ali Stockler nije nazvao.Mjesec dana kasnije slučajno smo se sreli na ulici. Odmah me zgrabio.- Imam za vas nešto vrlo zanimljivo. Moramo se sastati i na miru porazgovarati o svemu. Je li vaš broj u telefonskoj knjizi?- 302 -KAKO SE PREDLAŽU PRIJEDLOZI- Jest.- Dobro. Onda me, molim vas, nazovite sredinom sljedećeg tjedna.Razlog što ga sredinom sljedećeg tjedna nisam nazvao tehničke je naravi i predaleko bi nas odvelo kad bih ga sada ovdje objašnjavao. Htio bih samo pripomenuti da sam na Stocklera i njegove prijedloge davno bio zaboravio, kad me on neočekivano nazvao u kolovozu 1956. godine.- Cijelo ovo vrijeme htio sam vas nazvati da vam nešto predložim. Možemo li se naći oko podne?- U svako doba.- Dobro, nazvat ću vas.Kako sam sljedećeg dana otputovao na tjedan dana, ne znam da li me zaista nazvao. U svakom slučaju, krajem 1957. ustremio se na mene na nekom posijelu u Zieglerovih.- Upravo sam se vratio iz Francuske - prošaputao je dok me vukao u neki miran kutak. - Imam za vas zanimljiv prijedlog. Moramo pronaći kakav miran kutak kako bismo dogovorili pojedinosti.

- Kako god želite.- Vi se, dakle, slažete? Nazvat ćemo se međusobno telefonom.Nakon toga neko vrijeme nismo imali nikakve veze. To je trajalo do jeseni 1959. Tada se Stockler iznenada javi telefonom i reče kako bi želio saznati moj telefonski broj, jer da želi nešto sa mnom važno razgovarati. Pristao sam. Ugovorili smo da ćemo za koji dan nazvati ili on mene ili ja njega, kako bismo se dogovorili za sastanak. Zatim se izgubio svaki trag o njemu.Sredinom 1963. ugledao sam Stocklera kako utonuo u misli sjedi na terasi neke kavane, miješajući neprestance čaj pred sobom. Prišao sam mu i predstavio se.Bilo mu je drago što me upoznao. Doda kako me ionako htio nazvati da mi predloži nešto vrlo zanimljivo. Nakon kratkog razmišljanja reče da bi bilo najbolje kad bismo sjeli-303-EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDEna terasu neke kavane i o tome mirno porazgovarali. Trebalo je da samo utanačimo najprikladnije vrijeme. Na kraju je ostalo na tome da će me on nazvati u petak. Do tada je zauzet i nema vremena.U svibnju 1966. sreli smo se na filharmonijskom koncertu, ali smo mogli razmijeniti svega nekoliko riječi jer je glazba bila preglasna.Koliko sam prošle godine mogao razabrati iz nekih njegovih nagovještaja, on me više puta nazivao, ali je moj broj, navodno, uvijek bio zauzet. Predložio sam mu da me nazove pred večer između 18 i 19 sati. Obećao je da će to zapamtiti, i dodao kako će me njegov prijedlog zacijelo zanimati.

To je zapravo kraj priče. Kratko vrijeme poslije našega zadnjeg razgovora, Stockler se razbolio i nešto kasnije umro. Ovu tužnu vijest javila mi je u pismu njegova udovica. Obavijestila me da je njen pokojni muž i na samrtnoj postelji mislio na mene i uvijek nanovo govorio o velikim planovima koje je htio ostvariti samo sa mnom i ni s kim drugim.Jučer u noći zazvonio je telefon u neuobičajeno doba. Međugradska. Bio je to Stockler.- Sada imam nešto više slobodna vremena - reče mi grobnim glasom. - Htio bih vam predložiti nešto vrlo zanimljivo.- Izvrsno - odgovorih. - Uskoro me nazovite!JOvu priču posvećujem svom prijatelju prevoditelju, gospodinu piscu-komorniku, dvorskom savjetniku prof. dr. Frie-drichu Torbergu, građaninu Beča, grada bogatog titulama.BEČKI VALCER S TITULAMANetom je naš avion sletio na bečki aerodrom, iz zvučnika se začu:- Molimo profesora Kishona da se izvoli javiti na šalteru za obavijesti. Hvala unaprijed.Dok smo obavljali carinske formalnosti, ponovo se začuje ugodni glas:- Gospodina doktora Kishona očekuju na izlazu. Molimo gospodina profesora doktora Kishona da se uputi na izlaz. Hvala lijepa.Nemam mnogo smisla za ovakvu vrstu šala u javnosti, i to sam odmah na izlazu natuknuo odboru za doček:- Lijepo je od vas što ste došli, momci! - rekoh neusiljeno. - Uostalom, ja nisam ni profesor ni doktor.

- Da, naravno. - Vođa delegacije, otmjena, džentlmenska izgleda, sa sijedim zaliscima, klimne mi odobravajući glavom. - Smijem li vas sada, dragi profesore, upoznati sa svojim asistentima... - I on povede mene i moju hrabru ženicu prema špaliru što ga je odbor za doček u međuvremenu bio formirao, neusiljeno i otmjeno.- Doktore Kishone, ovo je dvorski savjetnik Manfred Wa-sserlauf... Dopustite, profesore Kishone, da vam predstavim gospodina trgovinskog savjetnika, profesora doktora Stei-304--305-EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDEBEČKI VALCER S TITULAMAnach-Irdninga... A ovo je, profesore Kishone, naš stručnjak za gradski promet, savjetnik voznog parka doktor Willy...Dr. Willy je bio, kao što se ubrzo ispostavilo, naš šofer, ali nas je, kao i svi ostali, dočekao u tamnom odijelu sa srebr-nosivom kravatom. Besprijekorno se naklonio prije no što se nagnuo nad ruku moje supruge, koja je pocrvenjela od glave do pete, i uz zvonko: "Ljubim ruke, milostiva" to i učinio.- Oni su mešuge - prišapnuo sam svojoj družici. - Nije moguće da misle ozbiljno.- Varate se - reče mi trgovinski savjetnik prof. dr. Stei-nach-Irdning tečno hebrejski. - Takav je ovdje u Beču običaj. Morat ćete se na to naviknuti.Dok smo se vozili u hotel, rasvijetlio nam je donekle još neke činjenice.

- Zovem se zapravo Stein - reče. - Moše Stein. Došao sam ovamo poslom iz Izraela prije tri godine. I ja sam se u početku bunio kad bi me nazivali profesorom. S vremenom sam se prilagodio. Postalo je već besmisleno. Poslije sam svom imenu, da bih ga pojednostavio, dodao ono "ach-Irdn-ing", a za rođendan sam od svog šurjaka, koji radi u Vijećnici, dobio doktorsku titulu.- Ali vi ste i trgovinski savjetnik, zar ne?- Naravno. Otvorio sam u središtu grada malu trgovinu tekstilom.Bivši Moše Stein nam je nadalje objasnio kako, od dana kad se barokna austrijska feudalna monarhija pretvorila u umjereno demokratsku republiku, stanovništvo te zemlje osjeća neutaživu nostalgiju za iščezlim vremenima.- Ovdje, na primjer, nema poštara. On se zove poštanski nadslužbenik - tumačio nam je trgovinski savjetnik profesor doktor. - Nema konobara; oni su "oberi". Činovnici su tajni savjetnici. Svaki od njih uz svoju službenu titulu ima još najmanje jednog "doktora" ili "profesora".- A gdje se mogu dobiti te titule? <, (- Postoji više izvora. U početku, profesorsku titulu dodjeljivao je predsjednik države na osnovi preporuke nekog javnog tijela ili jedne od dviju koalicionih partija. Poslije su gradonačelnici većih gradova počeli za svoj račun dijeliti doktorate. Danas u Karntnerstrasse imate već i knjižaru gdje bez velike muke možete dobiti titulu privatnog savjetnika za književnost.- Pa sve ove titule postaju bezvrijedne kad ih već svatko ima! Zar vam to, gospodine, nije palo na pamet?

- U tome ste, možda, u pravu. Ipak, ako vas smijem zamoliti, oslovljavajte me profesorom.Pošto smo stigli u hotel, ispunio sam prijavnicu. Službujući upravni savjetnik za hotelska pitanja, u mnogim zaostalim zemljama zvan "portir", uzeo mi je obrazac iz ruku i, prijekorno me pogledavši, nadopisao ispred mog imena "profesor". Nakon što je mojoj supruzi poljubio ruku, koju mu je ona za svaki slučaj bila nemarno piružila, uputio nas je prema dizalu.- Oprostite, ekscelencijo, na koji kat? - zapitao je liftboj.- Treći kat, profesore.Već smo pomislili da smo donekle ušli u igru, ali mi se odmah zatim potkrala gruba greška. Po povratku u predvorje, pristupili smo jednom članu odbora za doček.- Dopustite mi, profesore - rekoh pokazujući na svoju suprugu - da vam predstavim predstavnicu moga osobnog tajništva.Na moje iznenađenje, čovjek koga sam nagovorio samo je površno poljubio mojoj supruzi ruku i, očigledno ljutit, okrenuo nam leđa.Savjetnik za doček Stein, koji je opazio ovu malu scenu, hitno nam priđe.- Jeste li ovog gospodina, možda, oslovili profesorom? -zapitao je sav uzbuđen.- Jesam.- Nebesa! Time ste ga smrtno uvrijedili.r-306-

-307-EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDE-Ali kako?- Zato što je on zaista profesor...Očigledno smo prebrzo prihvatili austrijski stil i nismo više ni pomišljali da negdje još uvijek postoje ljudi koji predaju na sveučilištima i zaista su profesori.- Kako sam ga trebao osloviti? - zapitao sam preplašeno.- Najmanje sa "dvorski savjetnik privatni docent doktor-doktor". To je apsolutni minimum.Smjesta sam prišao osobi koju sam tako teško povrijedio i naklonio se.- Vrlo poštovani gospodine dvorski savjetniče, sveučilišni profesore, privatni docentu, doktordoktore... kako ste?- Dobro -odvrati on sada već dobrohotno. - Hvala, profesore. Vi ste po svoj prilici ovdje tek nedugo, zar ne?- Da, tako je, gospodine dvorski savjetniče, sveučilišni profesore, privatni docentu, doktordoktore...Sad sam već bio udario u pravu žicu. Bilo je ponešto naporno ali imalo je čari. Malo-pomalo počeo sam shvaćati zašto su Austrijanci danas toliko sretniji nego prije rata. A nakon dva dana već sam jasno osjećao antipatiju prema svima koji bi mi uskratili moju doktorsku ili profesorsku titulu. Svakom svoje, molim lijepo! I moja supruga, najbolja na svijetu, navikla se da, kad god bi se povela riječ o meni, nenapadno ubaci "moj muž, nadsavjetnik za književnost". A ja sam joj uzvraćao sa "doktorice muzikologije" (ona pomalo svira glasovir).

Titule imaju čari, to se ne može poreći. Sjedite, primjerice, u hotelskom predvorju a nailazi vrlo mlad profesor u laka-jskoj livreji, nosi u ruci ploču i uzvikuje:- Profesor doktor Ephraim Kishon neka se javi na telefon, molim!Tome se nema što zamjeriti. Pustite ga da nekoliko puta protrči predvorjem i veselite se pozivu. Ako baš hoćete, možete i sami sebe nazvati kako bi vas prozvali.-308-BEČKI VALCER S TITULAMANije ni čudo što nam je srce prepuklo kad smo morali napustiti glavni grad Austrijske Republike.- Profesore - reče mi žena dok smo se uspinjali u El-Alov avion - ovdje je zaista lijepo.- Prekrasno, gospođo doktor - odvratio sam i poljubio joj ruku.Dok smo letjeli nad Sredozemljem, utonuo sam u dubok levantinski drijemež. U snu mi se ukazala presvijetla prilika cara Franje Josipa I, u blještavoj odori optočenoj ordenjem.- Veličanstvo - promucao sam i sav se naježio... - Carsko-kraljevsko apostolsko veličanstvo... milostivi gospodine...- Mani se gluposti - prekine me pokojnik. - Zovi me jednostavno Francek.-309-MENAŠE ZNA SVE

Znanost je izumjela sve uređaje za mjerenje. Postoje instrumenti za mjerenje jačine ultravioletnih zraka, vlažnosti zraka i uspjeha ispaljivanja rakete. Uređaja za mjerenje društvenog uspjeha još nema. Postoji jedino izraelski proizvod, ali on nije za izvoz.MENASEZNASVETe sumorne kišne večeri ponovo smo sjedili Jossele i ja na našem stražarskom mjestu u kavani, kadli se do našeg stola progura pjesnik Tola'at Shani i poče gristi nokte.- Strašno sam nespokojan - reče. - Prošireni Odbor za dramaturgiju, koji sastavlja repertoar, upravo odlučuje o sudbini mog komada.Iskreno smo suosjećali s njim. Situacija je zaista bila napeta. Ako komad odbiju, onda je sve dobro prošlo. Ako ga pak prihvate, ne može se posve isključiti mogućnost da ga nekom tehničkom omaškom i izvedu. Pokušali smo ga umiriti, ali on, koji je kao autor već svašta prošao, jedva da nas je i slušao; s vremena na vrijeme počeo bi se histerično kik-otati i prijetiti da će emigrirati.Iznenada se dogodilo nešto neobično. Kraj našeg stola prođe visok, koščat čovjek, pozdravi Josselea prijazno mu mahnuvši rukom, zastane ispred Tola'ata Shanija, nakrivi glavu i onjuši zrak šireći nosnice, a lice mu poprimi izraz duboke zamišljenosti. Sve se to zbilo u jednoj

jedinoj sekundi. Čovjek se zatim opusti, uperi vršak prsta u Tola'ata Shanija i ledeno izusti:-Hej.Odmah zatim nestao je u gustom dimu cigareta što je obavijao kavanu.- Zao mi je, Tola'ate Shani - reče Jossele promuklim glasom. - Odbor za dramaturgiju je odbio vaš komad; bojim se: jednoglasno!Shani poče drhtati, čvrsto se držeći objema rukama za stol.- Ali kako... odakle to znate?- Od... - Jossele pokaza smjerom kojim je nestao koščati. - Menaše to pouzdano zna.Jossele nam zatim objasni da Menaše posjeduje gotovo genijalnu sposobnost da u ljudi točno ocijeni njihove izglede na uspjeh.- Menaše se druži samo s onima koji imaju uspjeha. Ako netko ima sve manje uspjeha, onda se i Menaše s njim sve manje druži. Menaše je u jednoj osobi savršena ustanova za ispitivanje tržišta. Po načinu kako nekoga pozdravlja, može se s tri desetinke točno izračunati koliko dotični u tom trenutku vrijedi.Sad su i meni neke stvari postale jasnije. Naravno! Prije nekoliko godina Menaše ne bi nikada propustio a da me pri susretu ne potapša po ramenu. Jednom se dogodilo, kratko vrijeme nakon što me Državni departman pozvao kao gosta na putovanje po SAD - ne, zbilo se to dan prije nego je stigao poziv: tada je Menaše čak i sjeo kraj mene i upitao me za zdravlje.- Njegov živčani sustav - objasnio je Jossele - radi poput seizmografa i registrira i najmanje društvene potrese. Ništa rnu ne može promaknuti,

ni najsitniji znak uspjeha ili neuspjeha. I on se prema tome ravna. Jedno glasno, srdačno "šalom" najpouzdaniji je znak da je čovjek kojega je pozdravio na vrhu ljestvice uspjeha, ili će uskoro dospjeti na vrh. Kad se radi o ljudima u kojih status uspjeha nije pouzdan, ograničit će se da manje ili više ravnodušno mahne rukom. Ako neki poslovni čovjek bankrotira, ili umjetnik dobije loše-310--311-EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDEkritike, Menaševo "hej" je tako tiho da bismo ga mogli čuti jedino ako se uključe aerodromski zvučnici.Najnevjerojatnije jest to što njegovo procjenjivanje uspjeha nije podešeno samo na sadašnje stanje. Kadikad zagrli nekog pisca koga su u književnoj rubrici jednostavno slistili. Tada njegov radarski mozak predosjeti uspjeh o kojem još nitko i ne sanja. Ili neku književnu nagradu. Ili kakvo nasljedstvo. Menaše je u stanju mjesecima unaprijed izračunati koeficijent uspjeha nekog čovjeka. Shvaćaš li ti to?- Ne shvaćam - rekoh iskreno.- Razjasnit ću ti to na primjeru kojem smo upravo bili svjedoci: Menaše pogleda Tola'atu Shanija i njegov se stroj u tom trenutku pokrene... "Pjesnik čiji je status nestalan", signalizira mu antena. "Dovoljan je standardni pozdrav broj 8, srednje srdačan: 'Kako si stari?' Polako uspori korake jer je kritičar Birnbaum nedavno hvalio njegove pjesme." Dosad je sve jasno. Ali on se, približavajući, prisjeti da Kunstetter Veliki već dva tjedna ne sjedi za istim stolom s Tola'atom Shanijem. Ono "stari" otpada. S druge strane, žena Tola'ata Shanija ima bogata strica

u Americi, a to vrijedi prijazan smiješak, pa i da u stanovitim uvjetima, uz ono "kako je", još nemarno mahne rukom. Kad je Menaše dotle stigao u svojim proračunima, odjednom na njegovu radaru iskrsne predsto-jeća mogućnost da mu Odbor za dramaturgiju odbije komad. Prema tome, u zadnji će trenutak isključiti smiješak, "kako je" zamijeniti s "hej", a mjesto da mahne rukom, uperit će kažiprst. Po tom kažiprstu zaključio sam da je komad jednoglasno i konačno odbijen. U suprotnom slučaju, Menaše bi upotrijebio barem dva prsta i ne bi ih uperio prema njemu.U tom trenutku u kavanu uđe tajnik kazališta i uputi se ravno prema Tola'atu Shaniju.- Žao mi je - reče. - Odbili su vaš komad. Svi su bili protiv.Oko ponoći unijeli smo ono što je još preostalo od Tola'ata Shanija u jedan taksi. Iznenada se iza ugla pojavi Menaše.-312-MENASE ZNA SVEZastao je pred Josselom, uštinuo ga za obraz i, uz široki prijateljski osmijeh, zapitao:- Pa gdje si, stari, nigdje te nema?Zbrajao sam: osmijeh je trajao 1-2-3-4 pune sekunde. Jossele je počeo drhtati, jednom prodavaču novina koji je upravo naišao istrgnuo je iz ruku jutarnje izdanje, pogledao rezultate lota i glasno uzviknuo: dobio je četiri tisuće funti!- Samo mi jedno nije jasno - progunđao je nakon što se uvjerio da je zaista dobio. - Zašto me Menaše nije poljubio? Za više od tri tisuće

funti on uvijek ljubi... - Tada se lupi dlanom po čelu. - Naravno! Dužan sam tisuću šesto funti...Pođosmo kući. Za svaki slučaj, okrenuh se Menašeu i zaželjeh mu glasno i radosno "laku noć".Menaše je gledao kroz mene kao kroz zrak. Što se dogodilo? Nebesa, što se dogodilo? f m---313-U židovskoj obitelji žena od pamtivijeka ima dostojanstvenu i štovanja vrijednu ulogu: ulogu majke. Ona tu ulogu igra kako u odnosu prema djeci tako i u odnosu prema mužu. Prije no što bilo što odluči, židovski se muž pita ne bi li ipak prije trebalo pitati svoju ženu. Najčešće je i pita. Ona mu katkad čak i odgovori. Ako se on kojim slučajem usprotivi, ona to smatra dječjim brbljarijama.ŠTO DAROVATI ODGOJITELJICI U DJEČJEM VRTIĆU?Ležim posve odjeven na kauču. Nad glavom mi bliješti svjetiljka, a u glavi mi se motaju mračne misli.Na drugom kraju sobe najbolja supruga na svijetu stoji pred zrcalom i krivi se. To uvijek čini kad želi dobro vidjeti što radi. Ovoga trenutka pokriva lice kremom bio-placen-tom, tim poznatim čudesnim sredstvom za regeneraciju kožnih stanica. Ne usuđujem se smetati. Bar ne zasad.Čovjeku u mojim godinama, stvaraocu, jednom mora doći trenutak kad će se ogledati za samim sobom. Već tjednima, već me mjesecima tišti strašna dvojba. Moram s nekim porazgovarati o koraku koji će odlučiti o ostatku mog života. Ta zašto imam ženu? Odvažih se:

- Draga - počeh ponešto drhtavim glasom. - Htio bih se s tobom posavjetovati. Molim te, nemoj se uzbuđivati, nemoj naprečac stvarati zaključke. Dakle, stanovito vrijeme osjećam da sam stigao do kraja svoje stvaralačke putanje, pa bi bilo bolje da prestanem pisati, da barem načinim prekid od-314- *« ' ' 'MŠTO DAROVATI ODGOJITELJICI U DJEČJEM VRTIĆU?nekoliko godina. Potrebni su mi mir i oporavak da se sa-berem. Možda će onda opet krenuti... Slušaš li ti mene?Najbolja supruga na svijetu pokriva lice novim slojem bio-placente i šuti.- Što mi savjetuješ? - zapitah bojažljivo, ali uporno. Konzument bio-placente se okrene, zagleda se u mene i uzdahne.- Efraime - reče. - Moram kupiti nešto odgojiteljici. Premjestili su je u Ber-Sevu i odlazi već krajem tjedna. Morali bismo joj kupiti oproštajni dar.Govorim li po duši, to i nije bio neki zadovoljavajući odgovor na moje sudbinsko pitanje. To sam gospođi želio i razjasniti:- Zašto me nikada ne slušaš kad želim s tobom o nečemu važnom govoriti?- Slušala sam te pozorno. - Sada je preko sloja bio-placente mazala kremu boje opeke. - Mogu ti ponoviti svaku riječ koju si rekao.- Odista? A što sam rekao?- Rekao si: "Zašto me nikada ne slušaš kad želim s tobom o nečemu važnom govoriti?"- Točno. I zašto mi onda nisi odgovorila?

- Zato što moram razmisliti.To je već imalo nekog smisla. Na kraju krajeva, problem s kojim sam je suočio nije bio nimalo jednostavan.- Misliš li - zapitao sam je oprezno - da se možda radi samo o nekoj prolaznoj bezvoljnosti, koju ću moći savladati sam od sebe? Recimo da na neko vrijeme prestanem pisati?Bez odgovora.- Jesi li me razumjela? , ,,■,,- Naravno da sam te razumjela. Nisam gluha... Sam od sebe svladati prolaznu bezvoljnost ili tako nekako...- I što kažeš na to? . ,- Kako bi bilo s bombonijerom? . • ,:- Molim?-315->■'EPHRAIM KISHON - NIJE FER, DAVIDE

- To je ipak nešto a nije ni preskupo. Što misliš?- Mislio ja ili ne, moj problem time nije riješen, draga. Prestanem li pisati na godinu ili dvije, ili čak možda tri godine, čime da se bavim? Cime da ispunim intelektualnu prazninu koja će u meni nastati? Čime?Sad su premazani obrazi bili podvrgnuti nekoj vrsti masaže, laganom lupkanju, u čijem se ritmu s malo mašte mogla razabrati riječ "odgojiteljica".

- Slušaš li ti mene? - zapitah iznova.- Nemoj me neprestano pitati da li te slušam. Naravno da te slušam. Sto mi drugo preostaje? Dovoljno glasno govoriš.- Tako. A o čemu sam sada govorio?- O praznini koju namjeravaš intelektualno ispuniti.- Da možda pokušam slikati? Ili da se bavim glazbom? Tek tako, za početak. Kao prijelaz, u neku ruku?- Ja sam za to.- Mogao bih, dakako, ići i u lov na vodene konje ili skupljati čavle.Bugačica preko kreme boje opeke, umjetne trepavice ispod obrva i zatim njezin glas:- Treba o tome dobro promisliti. Nisam znao što bih na to rekao.- Zašto šutiš, Efraime?- Misliš da je krajnje vrijeme da iskopamo leš naše pralje i strpamo ga u zeleni kovčeg... Slušaš li me?- Strpati leš pralje u kovčeg.Ne da se moja žena tako lako smesti. Sad je prelazila preko trepavica majušnom četkicom, dakako uvoznom. Poduzimam zadnji pokušaj:- Ako ta krotiteljica voli djecu, mogli bismo joj darovati malu zebru.I opet sam promašio. Moja sugovornica uključi radio i reče:- Nije loša ideja.-316-ŠTO DAROVATI ODGOJITELJICI U DJEČJEM VRTIĆU?- U tom slučaju - zaključih - brzo ću otići prijeko k svojoj najdražoj priležnici i kod nje prenoćiti.

- Da, slušam te. Prenoćit ćeš.- Dakle?- Kad dobro promislim, bolje bi bilo da joj umjesto bombonijere kupimo vazu. Odgojiteljice vole cvijeće.S tim riječima se najbolja supruga na svijetu uputi u kupaonicu kako bi s lica sprala taloge.Čini se da ću još neko vrijeme morati nastaviti s pisanjem.