Glasser, W. (1998.). Kvalitetna škola: Škola bez prisile. Zagreb: Educa.

Šef (boss) tjera na rad. Voditelj (leader) vodi.Šef se oslanja na autoritet. Voditelj se oslanja na suradnju.Šef govori: „Ja.“ Voditelj govori: „Mi.“Šef stvara strah. Voditelj stvara povjerenje.Šef zna kako. Voditelj pokazuje kako.Šef izaziva nezadovoljstvo. Voditelj udahnjuje polet.Šef okrivljuje. Voditelj ispravlja pogreške.Šef pretvara rad u napor. Voditelj pretvara rad u nešto zanimljivo.

1. KVALITETNO OBRAZOVANJE JEDINI JE ODGOVOR NA PROBLEME NAŠIH ŠKOLA

Učenici razmišljaju o kvaliteti i dobro znaju što se u njihovoj školi smatra kvalitetnim; gotovo ju nitko ne pronalazi u kvalitetnoj nastavi. Današnje stanje moglo bi se opisati na dva načina: učenik će ostati u školi i „naslanjati se na lopatu“ ili će prekinuti školu i „naslanjati se na lopatu“. Naše škole nisu uspješne. Metode dr. Deminga naši su rukovoditelji odbacili. On ih je predstavio u Japanu: budući da imaju priliku nabaviti kvalitetne proizvode po cijeni nekvalitetnih, potrošači se otimaju radom „Made in Japan“" i – Japan je postao jedna od najbogatijih zemalja svijeta. Ispita li se pobliže kritika koja se upućuje takvom načinu, postaje jasno da se ne kritizira nauk dr. Deminga, već pogrešna primjena njegovih postavki o ne-prisili. Teorija izbora, choise theory, je upravljanje prema kvaliteti. Sve dok je cilj da što veći broj učenika nauči dovoljno da se „provuče“, još će se više zaostajati. Tradicionalni sustav upravljanja jasno poručuje učenicima da je nekvalitetan rad prihvatljiv. Iako kvalitetno obrazovanje ne možemo definirati, kvalitetu uvijek možemo prepoznati. Kao u industriji, proizvodnost pojedine škole ovisi uglavnom o sposobnostima onih koji neposredno upravljaju radnicima, a to su nastavnici. Kao učenici, tužili smo se ne na težak, već na dosadan rad jer ga nismo mogli povezati sa životom. Ono što nastavnici traže od učenika valja se činiti smisleno. Ne poučavaju li nastavnici tako da učenici zadovoljavaju svoje potrebe, gotovo se svi priklanjaju prisili kako bi naveli učenike na učenje. Mnogi postupci prisile daju učenicima na znanje kako je nekvalitetan rad, koji se može strojno ocijeniti, najvažniji za prosvjetne vlasti gotovo u svim školskim sustavima. Nije cilj povećati broj uspješnih ljudi, već im omogućiti da osvijeste i pokažu svoju uspješnost. Tradicionalna teorija bila je teorija podražaja i odgovora, stimulus-response theory, vođena šefovskim upravljanjem, boss-menagment, nasuprot voditeljskom upravljanju, lead-menagment. Suradničko učenje, cooperative learning, uspijeva jer njime učenici stječu moć. Voditelji podupiru taj pristup jer su otkrili da radnici više rade imaju li više ovlasti. Šefovi, naprotiv, drže konce u svojim rukama i ne vole radnicima dati moć kako to zahtijeva suradničko učenje.

2. USPJEŠNO POUČAVANJE VJEROJATNO JE NAJTEŽI POSAO NA SVIJETU

Nastavnici koji sustavno uspijevaju navesti svoje učenike na kvalitetan rad, nedvojbeno su uspješni u najtežem poslu na svijetu. Pri upravljanju predmetima važno je nekom predmetu ili osobi (koja se ponaša pasivno poput predmeta) izvršiti pojedinu operaciju koja poveća njihovu vrijednost. Ono što je znakovito za predmet (ili osobu koja se ponaša kao predmet) jest to da se, bez obzira na složenost operacije, taj predmet nikad djelatno ne opire izvršitelju. Nastavnik koji to shvati nastojat će upravljati učenicima tako da oni radom u školi zadovolje svoje potrebe. Spoznaju li učenici da kvalitetno radeći napreduju i nastavnik će zadovoljiti svoje potrebe. Ima li neka osoba više izbora pred sobom, svoj će posao smatrati lakšim. Oni koji upravljaju predmetima, za razliku od onih koji upravljaju ljudima, imaju puno veću kontrolu nad svojim poslom. Kritika zbog nečega što ne možete – ili samo mislite da ne možete popraviti – izaziva silno nezadovoljstvo. Po tradiciji, dobar učenik je pasivan i ne pokazuje živo zanimanje, ne sumnja i ne izražava suprotstavljena mišljenja („Šuti i radi što ti se kaže!“). Voditeljsko upravljanje možda neće postići dobre rezultate kojima se mjeri rascjepkano znanje pa će nastavnika proglasiti lošim i buntovnikom. Ništa toliko ne otežava posao kao osjećaj da se morate odreći svojih uvjerenja.

3. POTREBNO NAM JE VODITELJSKO UPRAVLJANJE BEZ PRISILE – OD PROSVJETNIH VLASTI DO NASTAVNIKA

Očito je da je šefovsko upravljanje više usmjereno na potrebe šefova nego radnika; toliko očito da su mnogi šefovi shvatili kako šefovsko upravljanje ima negativan učinak. Uspjeh onih učenika koji ga posjeduju nije rezultat sadašnje metode kojom se s njima radi, nego obiteljske sredine iz koje potječu. U takvim slučajevima na šefa se ne obraća pozornost, nitko ga ne voli, izbjegavaju ga, ismijavaju ga te ga smatraju bespotrebnim ili smetnjom u ostvarenju rada. Šef nastoji izvući iz radnika najviše što može, a pritom im dati najmanje što može. U školi se stvara začarani krug: dijete manje uči, a više se opire, nastavnik se češće služi prisilom, a manje poučava. Mladi ljudi pogotovo neće puno raditi za „daleke“ nagrade. Potrude li se – žele i neposredne rezultate. Primjer: nastavnik-voditelj počeo bi nastavu razgovorom o algebri, njezinu određenju i objasnio zašto se ona uči i kako će učenicima poslužiti u životu. Prikazao bi videosnimku uspješnih ljudi iz raznih kultura koji objašnjavaju kako se svakodnevno služe algebrom i zašto je bilo korisno naučiti ju. Nastavnik-voditelj bi zaključio da ju svaki učenik mogao naučiti ako se potrudi. Odgovorivši na sva učenička pitanja, nastavnik bi objasnio da će se rad uglavnom voditi u malim suradničkim skupinama u kojima će si učenici uzajamno pomagati. Potom bi pokušao rasporediti barem jednog dobrog učenika u svaku skupinu i poučio bi te učenike-voditelje kako ostalim učenicima u skupini objasniti postupke kojima rješavaju zadatke. Istaknuo bi pritom da svrha nije riješiti zadatke, već shvatiti algebru. Kompetencija i kvaliteta bile bi pravilo, vrijeme nikada. Nijedan učenik koji je voljan učiti ne bi trebao brinuti o tome kako neće imati dovoljno vremena za svladavanje određene građe. I malo prisile uvelike produljuje vrijeme uzajamnog prihvaćanja. Dok je u početku napornije biti voditelj nego šef, poslije je potrebno manje vremena i truda. Prilikom proučavanja najboljih nastavnika, može se naučiti puno više iz njihove brižnosti i marljivosti nego iz njihova stila. Vlastiti stil je jedini stil koji će svakom pojedinom nastavniku odgovarati.

4. TEORIJA KONTROLE I MOTIVACIJA

Šefovi su često uvjereni da se ljudi mogu motivirati izvana. Oni ne shvaćaju da motivacija dolazi isključivo iznutra. Učenici ne razgovaraju jedino onda kad su uvjereni da je za njih korisno poslušati nastavnika. Ipak, učenicima se ne sviđa što im se prijeti i učinit će samo ono što moraju. Tako će šefovi prisilom postići samo najjednostavnije radne zadaće; ozlojeđeni radnici neće dobro izvršiti nijednu imalo složeniju. Radnici zamjeraju što šef ima moć nekog nagraditi ili ju uskratiti pa bi mogli osporiti tu moć ne radeći sve što se od njih traži. Velika je razlika između šefa i voditelja u dijeljenju informacija svojim radnicima. Učiti nije osnovna potreba. Zadovoljava li se ono što se od njih traži jednu ili nekoliko njihovih osnovnih potreba, ljudi će puno raditi. Učenici će za nastavnika do kojeg im je stalo učiniti ono što za onog do kojeg im nije stalo neće. Imamo li obitelj koja nas podupire tako da svoje potrebe možemo zadovoljiti kod kuće, neugodan boravak u školi ili na poslu puno lakše podnosimo. Budući da mladi ljudi teško zadovoljavaju potrebu za moći, uvijek ih pitam: „Gdje se u školi osjećate važnima?“ To se pitanje učenicima uvijek učini „svemirskim“ i gledaju me kao da sam rekao nešto smiješno. Većina učenika odgovori da se osjećaju važnima u izvanškolskim aktivnostima. Ne zadovoljava li rad određenu potrebu sada ili u budućnosti, učenici ga neće obaviti i to će biti nastavnikov neuspjeh. Razlikujemo se prema tome s koliko ih uspjeha zadovoljavamo. Nasuprot Demingovu savjetu, nastavnik-šef ne radi na sustavu, nego na učenicima. Za manje povlaštene naređivanje kod kuće i u školi dvostruka je nesreća. Oni nastavnici koji pretpostavljaju kako će naredbe „motivirati“ učenike da bolje uče, više naređuju manje povlaštenim nego dobrim učenicima. Gnjevno ozračje crpi puno više snage. Zbog mnoštva učenika (prije Drugog svjetskog rata) koji su prekidali školovanje, postotak onih u višim razredima koji su htjeli učiti bio je viši nego danas. Nastavnik će se boriti da ih zaštiti od onih koji bi im htjeli naređivati sve dok su spremni dobro učiti. I u razredu i u domaćim zadaćama nastavnik će biti uporan i neće dopustiti učenicima da budu zadovoljni dok dobro ne nauče, pa makar riješe samo jedan zadatak. Slaba ocjena ne znači neuspjeh; ona znači da učenik još nije dovoljno naučio. Do završne ocjene sve su ocjene privremene: svaka loša ocjena do tad može i treba biti popravljena. Ocjene tako neće služiti kao oružje ili kazna, već kao ohrabrenje. Voditelj pokušava stvoriti ozračje u kojem učenici uživaju: moramo raditi, ali se usput možemo zabaviti. Nastavnik ne odbacuje nagrade, ali je uvjeren kako razred, smatra li se da dobro radi, treba odrediti nagrade. Učenike se potiče da planiraju aktivnosti u nastavi i izvan nastave kao nagradu za dobar rad, a nastavnik je nazočan nekim izvanškolskim okupljanjima dokazujući da priznaje važnost cjeline društvenog procesa čiji je i on važan dio. Voditelj nikada ne prijeti i ne kažnjava kad se pojave problemi, već kaže: „Riješit ćemo ih“. Potrebu za moći nastavnik ne zadovoljava učenikovom poniznošću, nego njegovim uspjehom. Čak i kada nastavnici-voditelji postižu dobre rezultate, ono što čine da bi takve rezultate postigli može se smatrati prijetnjom onima koji im naređuju i nastavnicima-šefovima, njihovim kolegama.

5. SVIJET KVALITETE

Potrebe su u osnovi iste, ali djelovanje kojim ih pokušavamo zadovoljiti može se prilično razlikovati. Na primjer, neki učenik može postići moć odličnim znanjem matematike, a drugi pak ometanjem nastave matematike. Iako uvijek pokušavamo zadovoljiti jednu ili više od pet osnovnih potreba, rijetki su svjesni da ih imaju. Čim se rodimo znamo kako se osjećamo, a to ćemo znati cijelog života. Svijet kvalitete, the quality world, sastoji se od slika (percepcija)

koje predstavljaju ono u čemu smo u životu najviše uživali. Te slike postaju mjerila za ono u čemu bismo htjeli neprestano uživati kad bismo mogli. Pokušamo li upravljati ljudima ne znajući što im svijet kvaliteta znači u životu, nećemo biti uspješni. Taj se svijet naziva svijetom kvalitete jer sadrži najbolje ili najkvalitetnije slike ili percepcije ljudi, predmeta i stanja za koja smo naučili da se osobito ugodno osjećamo u stvarnom svijetu. Ako neke slike nema u tom svijetu kvalitete, nećemo se truditi ostvariti je. Razlog zbog kojeg mnogi učenici ne rade marljivo je u tome što u svom svijetu kvalitete nemaju sliku školskog rada. Ne uspijemo li njima upravljati tako da ih uvjerimo kako škola spada u taj svijet, nećemo riješiti problem naših škola. U mladosti, kada osjećamo bol, većina ljudi će se okrenuti slici majke u svijetu kvalitete. Potom će je odmah potražiti u stvarnom svijetu da bi im pomogla riješiti se boli. Budući da je majka za gotovo svu djecu, a i mnoge odrasle ljude, slika koja vrlo često zadovoljava potrebe, poslušat ćemo pozorno njene riječi. Na isti način slušat ćemo i ostale ljude čiju sliku imamo u tom svijetu. Nije li neka osoba u našem svijetu kvalitete, rijetko ćemo učiniti nešto teško ako nas to zatraži. Ljudi bi radije da mi slušamo njih nego da oni obrate pozornost na nas. Moć je teško postići pa mnogi od nas teško prihvaćaju činjenicu da je ona potreba. To znači da nastavnici koji žele ući u naš svijet kvalitete moraju neprestano poticati učenike da govore te ih pritom i pozorno slušati. Iako je posao rukovoditelja u poduzećima nagovoriti radnike da se više trude i kvalitetnije rade, rijetko moraju objašnjavati što je kvaliteta; radnici je obično prepoznaju kada ju vide. Dosada je neprijatelj kvalitete. Kada učenik izbaci sliku škole iz svijeta kvalitete, „razvodi“ se od škole, a mi ne možemo prisiliti ljude da pohranjuju ili izbacuju slike iz svog svijeta kvalitete. Šefovsko upravljanje izazvalo je potrebu za alternativama, kao što su škole za dodatnu nastavu. Sve što miriše na prisilu nema pristupa ni u čiji svijet kvalitete.

6. KAKO DJELUJEMO: DOBRO SE OSJEĆAMO KADA KVALITETNO RADIMO

Izabiremo učiniti ono čime ćemo, prema našem mišljenju, najbolje kontrolirati svijet oko nas kako bi postao sličniji jednoj ili nekoliko slika izabranih iz našeg svijeta kvalitete. Aksiom teorije izbora jest – sustavno možemo kontrolirati jedino sebe. Na primjer, ako mogu zadovoljiti svoju potrebu za moći dobrim uspjehom svoga sina u školi, možda ću mu dosađivati da piše domaće zadaće. No odbije li, ja ne mogu ništa učiniti da on to učini. Sve što ja mogu zapravo kontrolirati je način na koji ja izabirem zatražiti to od njega. Napiše li moj sin zadaću, napisat će je jer je sam odlučio da mu to pruža veće zadovoljstvo od svega onoga što je mogao činiti u isto vrijeme. Najpogubnija prisila je prečesto korištenje kritike. Previše vremena trošimo na to da ljudima kojima upravljamo govorimo kako ono što čine nije dobro. Problem kiritke jest da potiče ljude koje kritiziramo da nas izbace iz svijeta kvalitete. U praksi, radnici ne rade da bi zadovoljili potrbe; većina ih i ne zna kakve su im potrebe. Oni žele dobro se osjećati, a mi možemo u tome pomoći. Često se isplati podnijeti neposrednu kratkoročnu neugodu da bismo u budućnosti dulje uživali. Voditelji trebaju sve radne zadaće začiniti ljubaznošću, uljudnošću i humorom. Voditelj nikada ne laže. Zbog povjerenja, učenici su spremni prihvatiti odgodu zadovoljstva koja je tako važan dio obrazovanja. Dobri rukovoditelji tražeći mišljenje radnika neprestano misle na njihovu potrebu za moći. Naše svjesno ponašanje posljedica je našeg izbora. Cjelovito ponašanje obuhvaća radnje, misli, osjećanje i fiziologiju. Bez teorije izbora odnosimo se prema djelovanju kao da se sastoji od radnje ili radnje i misli. Ne mogu izabrati neku radnju i dobro se osjećati ako ona ne

zadovoljava neku moju potrebu. Nastojite raditi ono što vam godi i što je zdravo, ali nemate ni približno toliko izravnog izbora nad vašim osjećanjima ili fiziologijom. Frustraciju možemo odagnati time što ćemo izabrati ljutnju. Puno uspješnije kontrolira dijete koje izabire potištenost ili bolovanje, nego dijete koje ima ispade. Izbor deprimiranja i bolovanja može se naučiti, jer djeca vide primjere u svojoj okolini. Izbor bolesti ili boli je način na koji se učenici odnose prema prijetnji od neuspjeha. Jake droge oponašaju tvari poput endorfina i aktiviraju iste receptore u mozgu. Pritom pružaju osjećaj da su odjednom zadovoljene potrebe. Kada se iskusi ta lako kemijski izazvana ugoda, teško se zaboravlja. Želja za stalnim ponavljanjem tog iskustva mnoge ljude odvede u ovisnost. Ako je učenicima dosadno u školi i ako im se naređuje, više ih privlači laka, izravna ugoda koju pružaju droge. Kada nezadovoljni učenici iskuse lako dostupne ugode povezane sa drogom, manje će htjeti učiniti što je potrebno kako bi dugoročno zadovoljili svoje potrebe u školi. I sebe možemo kontrolirati preko boli i bolešću. Na primjer, naučimo ljućenje zamijeniti deprimiranjem jer je to sigurnije. Ako se ljutimo, možemo učiniti nešto destruktivno. Izaberemo li deprimiranje, obično nemamo snage nešto uništiti ili nekoga povrijediti, pa je to prilično sigurna metoda rješavanja frustracije. Prisilno obilježje pomiješanih poruka uvijek izbriše savjetodavno obilježje. Sve proizvode ljudskog uma stvorio je netko tko je bio nezadovoljan postojećim stanjem. Kad bismo bili svjesniji toga procesa i otvoreniji prema kreativnim zamislima koji neprestano vriju u nama, bolje bismo podnosili frustraciju.

7. KVALITETAN RAD U ŠKOLI

Potrebno je imati nekoliko primjera kvalitetnih škola. Nitko nije zapazio dobre uvozne automobile sve dok ih nije bilo u dovoljnom broju. Radnici i učenici troše najviše vremena i truda kako bi ocijenili šefa umjesto svoj rad: uludo su gubili vrijeme i trud da bi ocijenili i nadmudrili one koji su ih prisiljavali. Kad se trud odvlači od rada koji treba obaviti, a to se događa kod svake prisile, kvaliteta mora trpjeti. Ako učenici u razvoju ideje o kvalitetnoj školi u početku i ne zadovoljavaju potrebe, zbog činjenice što se nastavnik brine o njihovim potrebama, učenici će ga smatrati kvalitetnim. Problem slabe kvalitete ne rješava se slabom ocjenom. Učenici na upit kažu da bi morali puno više raditi da bi pošteno ocjenjivali svoj rad. Lako je izbjeći odgovornost za niskokvalitetni rad. Budemo li se služili bilo kakvom prisilom, oni će prebaciti pozornost sa svoga rada na prisilu.

8. OCJENE I DRUGE TEMELJNE ZNAČAJKE KVALITETNE ŠKOLE

Učenici ostavljaju dojam da nisu umišljeni zato što dobivaju dobre ocjene, ali je očito kako su dobre ocjene važne njima i njihovim roditeljima. Dobri učenici žele ocjene jer su im one dobra plaća za dobar rad, a nastavnicima su ocjene potrebne jer ne žele izgubiti moć koju im one pružaju kao sredstvo prisile. U završnim razredima osnovne škole većina učenika i nastavnika zna tko će dobiti dobru, a tko lošu ocjenu. Ako se loše ocjene i njihov potencijal za prisilu potpuno ne uklone iz škole, ona neće postati kvalitetna. Naravno, u kvalitetnoj školi administrativno osoblje neće prisiliti ni jednog nastavnika, nije li spreman na tu promjenu. Ocjene imaju dvije svrhe: Obavijestiti učenike, roditelje i druge zainteresirane o uspjehu

učenika i poslužiti kao zamjena za plaću. U kvalitetnoj školi bi svjedodžba trebala pokazati što učenik zna, a ne što ne zna. Iz svjedodžbe se ne bi vidjelo koliko vremena mu je bilo potrebno da svlada predmet, jer bi to značilo prisilu. Ocjene dobar, dovoljan i nedovoljan nestale bi iz svjedodžbi i trajnih zapisa. U okružju kvalitetne škole, učenici bi više zadovoljili potrebe kad bi radili na poboljšanju ocjene nego kada bi odustali i ništa ne naučili. Nitko ne želi ništa prosječno pa zašto bismo se u školi zadovoljili prosječnom kvalitetom?! Nema smisla tjerati učenika da radi ono što smatra da ne može učiniti, kao što nema smisla prisiljavati tvorničkog radnika da podigne predmet koji ne može pomaknuti. Lako bi bilo provesti u djelo sustav kvalitetnog ocjenjivanja ako bismo s njim počeli od prvog razreda osnovne škole. Postojala bi ocjena odličan plus (tom ocjenom ocjenjivalo bi se učenike koji rade iznad kvalitete koja se ocjenjuje ocjenom odličan; domišljati, kreativni).

1) Propisani testovi postignuća

Kvalitetna škola ne bi se trebala brinuti o vanjskim mjerilima učinkovitosti, npr. državnim testovima postignuća jer ti strojno obrađivani testovi ne mjere kvalitetu. Njihova jedina svrha jest doznati broj učenika koji ih nisu prošli. Kvalitetna škola nastojala bi uključiti učenike u napredne programe koji bi im omogućili upis na fakultet. Škola kojom se upravlja voditeljski ohrabrivat će prisustvovanje nastavi, održavati će posebne satove posvećene pripremi za upis na fakultete. Učenike koji završe kvalitetnu školu i budu dobri studenti, zamolit će se da se vrate i održavaju takve satove.

2) Evidencija rezultata, statistika i izobrazba nastavnika

Kvaliteta se može poboljšati jedino ako se vodi statistika kako bi se vidjelo napreduje li ili nazaduje organizacija po kvaliteti. U školi kojom se voditeljski upravlja, pozorno će se bilježiti učenikov napredak. Statistiku valja voditi da se ustanovi koja je najbolja nastavna metoda. Treba se uvesti usavršavanje uz rad, ali ono je beskorisno ako nema statističkog pokazatelja da je ono za što se ljude školuje primjenljivo u praksi. Sa stajališta kvalitete, svote koje se troše na tiskanje državnih testova postignuća, uludo su bačen novac, jer ne pružaju informaciju koja nam je potrebna da bismo zaključili je li stanovita metoda poučavanja bolja od druge.

3) Potreba za uzorima

Potrebno se usavršavati u toku rada u zanimanju koje smatramo najtežim poslom od svih poslova. Za to su nam potrebni uzori, ničime se ne mogu nadomjestiti. Puno se može naučiti o uspješnom poučavanju, a da se to ne temelji na osobnosti ili darovitosti. Videosnimke nastave vrsnih nastavnika mogu poslužiti za neposredan rad u nastavi. Učenici se žale da im je dosadno na mnogim satovima, ali nikada se ne žale na dosadu kad im predaju odlični nastavnici. Neće biti teško naći odlične nastavnike; najveća prepreka biti će namaknuti novac za vrpce i riješiti se profesionalne zavisti koja sprječava njihovu upotrebu.

4) Domaća zadaća u kvalitetnim školama

Rijetki kažu da uvijek pišu zadaće, a većina priznaje da to čini puno rjeđe. Najvažnija zadaća sustava je zadržati školu u njihovu svijetu kvalitete. Problem domaćih zadaća mogao bi se riješiti upravo suprotno onome što danas radimo: znatno smanjiti obvezatnu domaću zadaću i istaknuti važnost rada u razredu. Kad pokušavamo učiniti nešto što ne daje plod, i nastavnici i učenici prestaju poštovati sustav. Prisila se pojačava i propada prilika da se postigne kvaliteta. Možda se učenike može navesti da pišu zadaće, a da to ne bude obvezatno. Npr. zadaci u kojima se od učenika traži da intervjuiraju roditelje, gledaju pojedine emisije školskog programa, izvrše istraživanje u susjedstvu. Previše se troši truda na prisilu da učenici čitaju, pa ih puno nauči mrziti čitanje. Valja se potruditi i poticati čitanje kod kuće. Ima puno igara u kojima se traže sposobnosti zaključivanja , odlučivanja (šah, biljar, dama). Sve su one poučnije od gledanja televizije.

5) Kurikulum

Umjesto da učenicima govorimo što treba naučiti i pritom ih gubimo, iz kurikuluma valja izdvojiti najvažnije dijelove i upitati učenike pristaju li dobro naučiti te dijelove. Puno više bismo trebali objašnjavati zašto učimo to što poučavamo, nego što to činimo sada. Naš kurikulum je dobar. Kriv je pristup šefovskog upravljanja kojim se služimo kad ga prodajemo učenicima. Ne možemo li iznaći kako predavati gradivo da bi učenici lako shvatili da im se isplati potruditi se i naučiti ga, ne bismo ga ni trebali poučavati. Prisiljavati nekoga na učenje najčešće stvara omalovažavanje.

9. STVARANJE PRIJATELJSKIH ODNOSA

Ukoliko nastavnika vide kao protivnika, učenici će ometati nastavu ili će podržati onoga koji ometa. Ljubaznost (Učtivost) je bit odnosa rukovoditelja-voditelja prema radnicima, a služi kao primjer svakome. Ljubaznost znači da slušate što učenici govore, da ne kritizirate, nema omalovažavanja i poruge. Važno je paziti na izbor riječi. Najvažnija razlika kod rukovoditelja-šefova i rukovoditelja-voditelja postaje očita kod uspostavljanja pravila. Rukovoditelji-šefovi ovise o pravilima, ne shvaćaju da radnici i učenici žele rad koji ih zadovoljava i da mnoštvo pravila i kazni umanjuje zadovoljstvo. Rukovoditelji-voditelji ne ovise o pravilima. Jedino opravdanje za postojanje pravila jest omogućiti radnicima da zadovolje potrebe. Iako imaju pravila, nastoje da budu malobrojna i jednostavna. Da bi se uspostavila pravila, rukovoditelj-voditelj razgovara s radnicima, odnosno učenicima i nastoji da svi pristanu na stanovito pravilo i slože se kako je potrebno. Što bi valjalo učiniti ako se prekrši pravilo? Ako vi ne vjerujete u kazne, učenici će početi shvaćati da niste uobičajeni nastavnik-šef, a iskustvo pokazuje da se u tom trenutku veoma zainteresiraju. Dakle, što god učenici kažu, nastavnici trebaju sažeti i reći da svi zainteresirani moraju raditi na rješavanju problema. Pravila se trebaju zapisati kada se uspostave. Neka svi učenici potpišu papir i tako potvrde da su pročitali pravila, i kako će, prekrše li ih, pokušati uz vašu pomoć riješiti problem. Nastavnici bi trebali reći učenicima da su spremni u suradnji s njima naći zanimljiv način poučavanja (npr. suradničko učenje), ako im bude dosadno na nastavi. Bilo bi dobro

kada bi nastavnici od početka pokazivali zanimanje za učenikov privatni život i otkrili neke činjenice iz svog života koje bi ih mogle zanimati. Učeniku ništa ne pruža veći osjećaj moći nego kad savjetuje nastavnika. Učenici će zbog ležernog razgovora u nastavniku prestati gledati šefa. Postignu li nastavnici sve to početkom godine, postavljaju temelje prijateljskog, a ne suparničkog odnosa. Ne uspiju li postati dio učenikova svijeta kvalitete, neće se niti kvalitetno raditi. Najvažnija briga rukovoditelja nije moć nego kvaliteta.

1) Prijatelji dobrovoljci

Učenicima čije je ponašanje toliko asocijalno da je nastavnicima gotovo nemoguće poučavati, potrebno je više pažnje nego što im nastavnici mogu pružiti. Potrebne su odrasle osobe koje im se znaju približiti na topao, srdačan i prisan način. Prijatelj dobrovoljac dokazati će svoje prijateljstvo vremenom koje provodi s usamljenim učenikom. Oboje bi trebali uživati u zajedničkim trenutcima. Zadaća dobrovoljca jest pomoći učenicima zadovoljiti potrebu za pripadanjem i moći. Kad to postignu, ti će učenici otkriti kako su sretniji zbog nečega što im je omogućila škola pa će početi razmišljati o tome da vrate sliku škole u svijet kvalitete. Dobrovoljci moraju redovito biti s njima, možda 2 sata tjedno.

2) Školski kolege-savjetnici

Dobrovoljci ne moraju biti isključivo odrasle osobe; to mogu biti i učenici. Jedni drugima mogu pomagati na razne načine, u učenju i savjetima. Valja imati dovoljno učenika kako ni jedan ne bi bio preopterećen odgovornošću. Profesionalni školski savjetnik trebao bi voditi taj program i redovito nadgledati učenike-savjetnike. Zajedno bi trebali odlučivati je li određenom učeniku potrebna veća pomoć, više vremena…

<NAMA JE STALO> je snažna poruka i temelj kvalitetnog obrazovanja.

10. KAKO RJEŠAVATI PROBLEME NEDISCIPLINE

Učitelji, kada dođu u susret s učenicima koji su nedisciplinirani, ne poštuju pravila, često posižu za jednostavnim i kratkoročnim rješenjima, sa šefovskim pristupom: udalje ga s nastave, pošalju na dodatnu i sl. To u pravilu djeluje dobro samo kratkoročno, dok se na dugoročnom planu stvara samo veća šteta, najviše po učenika, ali i za nastavnika. U kvalitetnoj školi učitelji bi trebali znati što treba učiniti da se učenik ne kazni, a stanje se ipak popravi. Kako bi se stanje popravilo, ne treba zvati roditelje, jer će i oni vjerojatno kazniti učenika. Roditelje bi se trebalo zvati tek kad se nešto pozitivno može reći o učeniku. Pozvati roditelje znači priznati da smo nesposobni sami riješiti probleme unutar škole. U nekim slučajevima kada se ne radi o disciplini, kao npr. kad učenik teško nalazi prijetelje, dobro je razgovarati s roditeljima, ali samo uz nazočnost samog učenika.Kada nastavnik primjeti da određeni učenik ometa nastavu, trebao bi mu reći nešto poput: „Vidim da imaš neki problem. Kako bih ti ga pomogao riješiti? Ako se sada smiriš, čim nađem vremena porazgovarat ću s tobom i mislim kako ćemo naći neko riješenje. Dok se ovako ponašaš, ništa ne možemo riješiti.“ Možete to reći i gestom: bitno je dati mu do znanja

da mu ne možete pomoći dok se ne smiri te biti dosljedan i ustrajan te tako mu pokazati da vjerujete u svoje metode. Duhovitost je uvijek dobro došla i smanjuje napetost. Izbjegavajte prijetnje i prepirke. Potrebno je uvijek zauzeti miran stav koji govori: „Ako postoji problem, riješimo ga.“ Bitno je imati stalno otvoren komunikacijski kanal, razgovarati s učenikom, pohvaliti ga i za najmanji napredak a na svaki problem ukazivati da je rješiv. Ako je učenikovo ponašanje ipak do te mjere nedisciplinirano i potrebno ga je udaljiti s nastave, važno je obaviti razgovor s njim, ali, naravno, tako da se izbjegne šefovsko ponašanje. Važno je opet zauzeti stav da je, ako postoji problem, rješiv. Bilo bi dobro da svaka škola ima „prostoriju za odmor“ u koju bi se slali učenici s problemima i učenici koji ometaju nastavu, na sat ili dva ili više, ako je to potrebno, koju bi vodila neka od odgovornih osoba. Duljina boravka ovisi o učenikovu ponašanju. Jedino pravilo je da u toj sobi moraju biti mirni. Tamo mogu i učiti, ili samo sjediti. Osoba koja ju vodi treba biti spremna na razgovor s učenikom. Najvažnije je da učenik tu sobu ne smatra kaznom, nego mjestom gdje može riješiti svoje probleme. Pobrinite se da učenik shvati kako nije teško pridržavati se pravila. Nastojte vratiti učenika u razed što prije iz sobe za odmor, ali ne dok ne shvati da mora promijeniti svoje ponašanje. Vrijeme koje provede u sobi za odmor ne bi trebalo biti srazmjerno težini prekršaja, nego spremnosti da pokuša naći način kojim bi ispravio svoju grešku. Važno je ne služiti se sobom za odmor za sve probleme s disciplinom koji nisu vezani s ometanjem u nastavi, kao što je primjerice nerad. Zapamtite, najvaćnije je da učenici počnu smatrati mjestom gdje mogu zadovoljiti svoje potrebe.

11. KAKO STVORITI KVALITETNU ŠKOLU

Zadaća osobe odgovorne za stvaranje kvalitetne škole jest objasniti nastavnicima postavke o rukovođenje nastave na način šefa i način voditelja i pokazati im ozbiljne namjere. Reba organizirati sastanak i zatim nastaviti tu praksu. Nastavnici se neće zainteresirati ako ne vide neposrednu korist za sebe i svoje učenike. Očekuje se sumnjičavost nastavnika na početku, ali valja biti ustrajan. Zato treba prijeći na konkretizaciju ciljeva. U kvalitetnoj školi treba biti prebrođen raskorak između onih koji rade u nastavi i uprave i savjetnika. Ova knjiga trebala bi biti početni korak u stvaranju kvalitetne škole i nastavnici bi je trebali pročitati. Važno je da nastavnici pokažu zanimanje. Cilj škole trebao bi postati sljedeći: „Svi bi učenici iz svih predmeta trebali postići takvo znanje koje i učenici i nastavnici smatraju kvalitetnom naobrazbom.“ Možda je ovo općenitO, ali time se ne riskira ograničenost postignuća.

Nastavnici moraju proći barem dva tjedna obučavanja o teoriji kontrole. Nastavnici se moraju temeljno osposobiti kako u svome životu upotrijebiti teoriju kontrole. Izobrazba je nužna, jer će čak i najmanja prisila zagaditi okružje i onemogućiti pretvorbu u kvalitetnu školu. Trebaju poznavati i realitetnu terapiju, reality therapy. Svaka postavka u ovoj knjizi temelji s na teoriji kontrole i realitetnoj terapiji.

Samoocjena učenika korisna je za njihov rad. U svakoj školi postoje učenici koji ne rade uopće. U takve učenika treba uložiti trud, razgovarati s njima., konkretizirati im školske zadatke, pobuditi njihovo zanimanje. Suradničko učenje treba biti važna sastavnica školskog programa. Rješavanje problema u odborima u kojima sjede ljudi koje probleme mogu riješiti – srž je voditeljskog upravljanja. Želi li neka organizacija postići kvalitetu, njezino čelništvo mora jasno i sažeto odrediti namjenu organizacije. Učenici trebaju znati da imaju potrebe koje moraju zadovoljiti i da oni izabiru djelovanje kojima ih nastoje zadovoljiti. Kad to učine, prestaju kriviti druge za svoje probleme i započinju raditi na stvaranju boljih izbora u svom

životu. Dvije su najvažnije odrednice kvalitetne škole: ukinuće prisile i samoocjenjivanje učenika.