LVI. 2016. 2/3/4 · 1 Dante susreće Tristana u paklu među bludnicima (Pakao V, 67). Wagnerovo dje-lo Tristan i Izolda (1869.) opisuje, međutim, pobjedu ljubavi, a nikako odreku,

2/3/42016.

LVI.

119

SADRŽAJ - CONTENTS

121 Uvodnariječnovogaurednika

ČLANCI I RASPRAVE – ARTICLES AND DISCUSSIONS

123 MiljenkoOdrljin,Ljubav prema Bogu kao prva zapovijed u Bibliji Love for God as the first commandment in the Bible138 ŽeljkoTolić,Starokršćanska rimska groblja - katakombe Early christian roman cemeteries - catacombs159 IvanMacut,Filozofske teme i filozofi u tjedniku Spremnost

(1942. – 1945.) Philosophical topics and philosophers in the weekly newspaper

Spremnost/Readiness (1942.-1945.)189 SinišaBalaić,Proces zvanja i stvaranje nove slike o sebi. Analiza zvanja

sv. Franje Asiškog prema Franjevačkimizvorima Process of vocation and creation of a new self image. Analysis of St.

Francis’ of Assisi vocation according to Franciscan sources

LITURGIJA – SVETI SUSRET

213 MarkoBabić,Simbolika uz čitanje evanđelja na misi

PRAKTIČNA TEOLOGIJA

218 IvanMacut,Kratke propovjedi

PRIKAZI – OSVRTI – OCJENE

229 StjepanZimmermann,Znanje i vjera. Studije i rasprave233 PaulClaudel,Navještenje

242 Autoriuovombroju243 Kazalogodišta

121

UVODNA RIJEČ NOVOGA UREDNIKA

Poštovani čitatelji, u rukama vam je trobroj liturgijsko-pasto-ralne revije Služba Božja. U ovoj godini promijenjen je glavni i odgovorni urednik časopisa pa ta promjena neminovno za sobom povlači i određenja kašnjenja u izlasku časopisa te je to razlog zašto smo bili primorani ovaj broj časopisa izdati kao trobroj. Ovom se prigodom zahvaljujemo dosadašnjem uredniku časo-pisa izv. prof. dr. fra Anđelku Domazetu koji je dvanaest godi-na savjesno i marljivo uređivao časopis te ga kao takvog ostavlja novom uredniku.

Budući da časopis ima već dobro poznate rubrike koje pokri-vaju uglavnom praktičnu teologiju i liturgiju, ali i druga važna područja, želimo, barem u prvoj godini, nastaviti u tom smjeru. Rado ćemo poslušati, poštovani čitatelji i suradnici, vaše dobro-namjerne sugestije, savjete te, naravno, i vašu suradnju pisa-nom riječju. Željeli bismo časopis približiti svima, a ponajviše pastoralnim djelatnicima kako bi ovaj časopis, doista, bio litur-gijsko-pastoralna revija, tj. kako bi se njime najviše koristili oni koji su izravno uključeni u pastoralni rad u župama i zajednica-ma diljem domovine.

Na koncu, ispričavamo se što je ove godine došlo do određenih poteškoća u izlasku časopisa na koje je bilo nemoguće utjecati te vam obećavamo kako ćemo se truditi da časopis izlazi redovito, kako ćemo u njemu pratiti aktualna teološka i crkvena zbivanja i pomagati vam u pastoralnom radu i evangelizaciji što je zada-tak svakog kršćanina.

dr. Ivan Macut

2,3,4 l 16.123

ČLANCI I RASPRAVE

MiljenkoOdrljinLJUBAVPREMABOGUKAOPRVAZAPOVIJEDUBIBLIJI

Love for God as the first commandment in the Bible

UDK:27-14+177.6+27-428-284.6.1 Pregledniznanstvenirad Primljeno:10/2016.

Sažetak

Ovaj rad želi pružiti jedan povijesni presjek misli i ideja o ljubavi. Pritom se ne donosi iscrpan kronološki red misli o lju-bavi, nego se fokusira na relevantne etape i ocrtava se geneza modernog shvaćanja ljubavi kao slobodnog čina i biblijskog shva-ćanja ljubavi kao zapovijedi. Na taj se način želi pokazati da se dva shvaćanja ne sukobljavaju, nego nadopunjuju te da biblijsko shvaćanje ljubavi kao zapovijedi nije antropološki ili teološki pro-blem. Stoga se u radu donose neki ključni starozavjetni tekstovi koji su ili oblikovali shvaćanje ljubavi ili su plod shvaćanja ljubavi nekog povijesnog razdoblja, te se tako osvjetljava pozadina biblij-ske zapovijedi ljubavi prema Bogu.

Ključne riječi: ljubav, Božja ljubav, zapovijed, savez, brak

Uvod

Riječ ljubav obiluje različitim značenjima, doziva u svijest različita iskustva uključujući tisuće nijansi i tisuće varijacija, ovi-sno o kulturi i vremenu. Čitatelj Biblije, Staroga i Novoga zavjeta susreće riječ ljubav u različitim životnim prigodama, na poseban način u prvoj zapovijedi – prema izrazu skovanom u Novom zavje-tu (Mt 22, 36; Mk 12, 28). Za modernog čovjeka povezivanje riječi ‘ljubav’ s riječju ‘zapovijed’ stvara određene poteškoće, jer se lju-bav povezuje s riječi slobodom, a ne s obvezom. Već jedna ovakva primjedba otkriva nam udaljenost koja razdvaja našu osjetljivost

124

Miljenko Odrljin, Ljubav prema Bogu kao prva zapovijed u Bibliji

od biblijskog svijeta. Može li se, zapravo, zapovjediti da netko lju-bi Boga? Može li naložena ljubav biti iskrena i prava? Da bismo se malo približili pravom odgovoru, najprije ćemo pokušati vidjeti razliku u našem poimanju ljubavi, počevši od doba romantike i doba staroga svijeta. Nakon toga pokušat ćemo pokazati koja je pozadina biblijske zapovijedi ljubavi.

1. RazličitapoimanjaljubaviustaRodobaiudobaRomanticizma

1.1. Romantična ljubav između privatnoga i javnoga područja

Naše poimanje ljubavi duguje mnogo razdoblju romantike i njezinih propisa. Ne možemo se baviti tolikim aspektima ove vrlo važne teme, ali možemo barem istaknuti da je jedna od osnovnih karakteristika romantične ljubavi njezino pozivanje na potpunu slobodu. Ljubav je za romantičare jedna nevjerojatna snaga koja se ne obazire na običaje, naredbe i zabrane društva. Dapače, ona se potvrđuje i biva sve sigurnija u svome suprotstavljanju društvu. Postoje različite vrste suprotstavljanja iako sve imaju zajedničko podrijetlo. Određeni primjeri bolje objašnjavaju dobro poznatu činjenicu. Tako npr. u romanu Zaručnici nalazimo kako se stavlja nasuprot ljubav i društvo, što odgovara sukobu izme-đu dvaju društvenih staleža. Lik don Rodriga, koji nastoji ukra-sti Luciju mladome Rencu, može objasniti jedan tipični sukob između aristokracije i naroda, između jednog predstavnika vla-dajućeg staleža i dvaju članova staleža tradicionalno podređenog plemstvu i od njega iskorištavanog. Roman pokazuje kako lju-bav Renca i Lucije pobjeđuje nakon mnogih peripetija, pa čak i nakon don Rodrigova protivljenja. Drugim riječima ljubav između Renca i Lucije jača je i od kojekakvih samovoljnih propisa koje je nametala ondašnja aristokracija.

U VII. poglavlju čitamo kako Renco pobjesni nakon što dozna za don Rodrigove planove. Manzoni ovaj prizor sažima u slje-deće riječi koje puno govore: “Činjenica je da se Renco zaista razbjesnio protiv Rodriga i da je žudno čeznuo za Lucijinim pri-stankom. I kada se dvije snažne strasti raspale zajedno u srcu jednoga čovjeka, nitko, pa ni on sam, ne može jasno razlikova-ti jedan glas od drugoga i sa sigurnošću kazati koji od njih ima prevlast.” Jedna je stvar jasna, po mom mišljenju, a to je da su

125

Služba Božja 56 (2016), br. 2,3,4, str. 123 - 137

osjećaji ti koji prevladavaju u ovom slučaju i koji pokreću rad-nju romana. Naravno, tu su i izvorni osjećaji Renca i Lucije koji će prebroditi svaku nevolju.

Tu su i drugi primjeri ovog romantična sukoba ljubavi i društva kao npr. La Traviata Giuseppea Verdija, nadahnuta po romanu A. Dumasa La Dame aux Camélias. Sukob je manje kom-pliciran, ali će se riješiti također na tragičan način. Primjera ne nedostaje, a najslavniji od svih, budući da se radi vjerojatno o prvom književnom djelu te vrste, jest Die Leiden des jungen Werthers J.W.Goethea. U svakom slučaju, postalo je jasno da romantično poimanje ljubavi dovodi do jednog kontrasta između osjećaja i društva, između pojedinca i ustanove. Za one romantič-ne, kratko rečeno, dvoje mladih vjenčaju se samo zato što se vole. U starom svijetu, međutim, i to je ono što ćemo nastojati poka-zati u nastavku, stvari su često bile dosta različite: dvoje mladih vjenčavalo se i tek nakon toga bi se, možda, zaljubljivalo.

1.2. Ljubav i društvo u starija vremena

Ljubav i društvo u starijem svijetu bili su mnogo više ispre-pleteni i ujedinjeni nego u modernome svijetu koji je baštinik ideala romanticizma. Suprotnost između pojedinca i društva bila je dosta drukčija jer je samo društvo bilo više “personalizirano”. Pod režimom tzv. “personalne unije”, na primjer, vladar je osni-vao i garantirao jedinstvo Države. Podanici su mogli pripadati različitim narodima i kulturama, njihove razlike mogle su često dosta dobro doći do izražaja, ali svi su oni na neki način bili “vezani” za istoga gospodara. Moglo bi se čak kazati da Država kao takva nije postojala, već samo vladar. Poznata izreka Luja XIV.: “Država, to sam ja”, sama po sebi puno govori i izražava zapravo jednu vrstu identiteta između poglavara i Države. Osje-ćaj pripadnosti bio je većinom osobna povezanost s poglavarom, knezom ili nekim plemenskim gospodarom. Postojao je također zasigurno osjećaj pripadnosti jednoj grupi kao npr. obitelji, kla-nu, plemenu ili narodu. No i u ovim je pojedinim slučajevima veza koja ujedinjuje različite članove grupe više osobna nego institucionalna.

Ono što vrijedi za politički svijet vrijedi također i u drugim područjima javnog i privatnog života. Što se pak ljubavi tiče, osjećaj je vrlo rijetko pobjeđivao društvene običaje i političke imperative. To vrijedi posebno u slučajevima kada se radilo o

126


zabranjenoj ili transgresivnoj ljubavi, a o preljubu da i ne govo-rimo. Jedan je glasoviti primjer onaj Parisa i Helene, a jednako tako slavni su redci posvećeni onima u Danteovu Paklu: “Gle-daj Helenu koja, s vatrom u tijelu, toliko zla dozva” (Pakao, V, 64–65). Jedan drugi primjer, keltska priča o Tristanu i Izoldi, na primjer, završava na tragičan način: samo smrt uspijeva uje-diniti ljubavnike.1 Dodajmo ovome posljednji primjer iste vrste tj. tragičnu sudbinu Paola i Francesche koji bivaju ubijeni zbog svoje ljubavi. Dante ih smješta u pakao među bludnike (Pakao, V, 73–142). No glavne riječi koje je izgovorio Pavao : “Ljubav kojoj se plemenito srce brzo predaje… Ljubav koja nikome tko voli ne prašta… Ljubav nas dovede do smrti: Kajina čeka, onoga koji nas ubi” (V,100–106), anticipiraju u više redaka ono što će kazati romantici. Evolucije nisu nikada potpuno linearne i gra-nice između kulture i mentaliteta nisu nikada označene preci-znošću kartografa. U svakom slučaju, predromantičko društvo bilo je puno manje tolerantno od našega u ovakvim okvirima i sličnim slučajevima.

Kad je riječ o ovakvoj tematici, našoj bi diskusiji trebalo dodati još jedan važan element. U stara vremena, pa sve do počet-ka našega tzv. modernog doba, na međunarodnoj i nacionalnoj razini politika i brak išli su ruku pod ruku. Kriteriji vanjske i nutarnje politike odlučivali su o mnogim brakovima. Habsbur-ška je obitelj, možda više od drugih, postala poznata po svojoj bračnoj politici. Kad je o ovoj obitelji riječ, jedna stara latinska poslovica u malo riječi sažima koliko su za Habsburge bili pove-zani brak i politika: “Dok drugi vode ratove, ti se, sretna Austri-jo, ženi. Carstva koja Mars daje drugima tebi daje Venera.”2

Puno drukčije nije bilo ni na starom Bliskom istoku. Dapače, može se kazati da je bračna politika bila još jednostavnija jer su vladari mogli posjedovati mnogobrojni harem. Svaka od “zaruč-nica” predstavljala je posebnu povezanost s jednom drugom kraljevskom obitelji ili pak sa saveznicima ili vazalima. Jedan ugovor, posebno onaj vazalski, bivao je zapečaćen jednim bra-kom ili pak slanjem jedne “zaručnice” u vladarev harem. Ramzes

1 Dante susreće Tristana u paklu među bludnicima (Pakao V, 67). Wagnerovo dje-lo Tristan i Izolda (1869.) opisuje, međutim, pobjedu ljubavi, a nikako odreku, a kamoli poraz. Želja i osjećaj što je nešto tipično za razdoblje romantike sve-moćni su.

2 Izreka pripisana Matiji Corvinu (1440. – 1490.), ugarskome kralju od 1458. do 1490.).

127


II., na primjer, poslije jedne neodlučne bitke protiv Hetita (1286. pr. Kr.) zaključuje ugovor o nenapadanju sa svojim osporavatelji-ma i sklapa brak s jednom hetitskom princezom. Brak označava mirovni ugovor kao što je bio običaj onog vremena. Najslavni-ji biblijski primjer u ovom smislu jest onaj Salomonov. Njegov golemi harem (prema 1 Kr 11,3 sedam stotina žena i tri stotine priležnica) bio je znak međunarodnog prestiža i pokazivao je da je izraelski kralj imao veze s gotovo svim važnijim nacijama ono-ga vremena (1 Kr 11,1–8). Biblijska pripovijest, uostalom, bliža legendi nego stvarnoj povijesti, dosta je kritična prema Salomonu jer, prema biblijskom tekstu, njegove su ga žene udaljile od što-vanja jednog Boga Izraela. Radi se sigurno o drukčijem čitanju tradicionalne pripovijesti u prilog Salomonu, drukčijem čitanju koje trebamo pripisati sastavljačima bliskim deuteronomističkoj teologiji, jer izravno citiraju zabranu udruživanja s drugim naro-dima u Pnz 7,3–4.

Ne treba se čuditi nakon ovog kratka pregleda ako rječ-nik ljubavi, na poseban način, izrazi kao osjećaj, odanost i vjer-nost koje su bitne kvalitete osobnih ljudskih odnosa, nalazimo u diplomatskom rječniku narodnih i međunarodnih političkih odnosa. Dosadašnja zapažanja vrlo su važna kako bismo mogli opisati temu ljubavi Božje u Svetom pismu.

2. zapovijedljubavipRemaboguusvetompismu

Biblija je jedna šuma, a ne nekakvo glatko ujednačeno pod-ručje na svim razinama. To je jedna vrsta šume u kojoj ne domini-ra jednoličnost. Prema rabinima zapravo Torah ima sedamdeset lica. Zbog toga neće biti moguće iscrpno obraditi ovu složenu i vrlo bogatu temu kao što je Božja ljubav u Bibliji. Pokušat ćemo se radije zaustaviti na jednom posebnom i još više zanemarenom aspektu kao što je npr. uska veza između Božje ljubavi i opsluži-vanja zapovijedi. Ne isključuju se, naravno, ni drugi argumenti kao npr. osobna i osjećajna povezanost koja može ujediniti Izra-elova Boga s njegovim narodom i sa svakim njegovim članom u Starom zavjetu. Ne isključuje se, naravno, ni sve one skladne nijanse Božje ljubavi objavljene u Kristu u Novom zavjetu.

Ograničit ćemo se samo na jednu dimenziju Božje ljubavi, onako kako je predstavljena u Starom zavjetu, dimenziji koju ne smijemo ignorirati ako želimo shvatiti točni smisao biblijskog rječnika na ovom području.

128


2.1. Ljubav i opsluživanje zapovijedi

Vratimo se na trenutak na početno pitanje ovog našeg raz-mišljanja: zašto Bog traži od Izraela da ljubi samo svoga Boga? I zašto u Novom zavjetu ljubiti i opsluživati zapovijedi idu zajed-no? Temeljni tekst Staroga zavjeta u svezi s ovim jest onaj u Pnz 6, 4–9: “Čuj, Izraele! Jahve je Bog naš, Jahve je jedan! Zato lju-bi Jahvu, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom! Riječi ove što ti ih danas naređujem, neka ti se urežu u srce. Napominji ih svojim sinovima. Govori im o njima kad sjediš u svojoj kući i kad ideš putem; kad lijegaš i kad ustaješ. Priveži ih na svoju ruku za znak, i neka ti budu kao zapis među očima. Ispiši ih na dovratnicima kuće svoje i na vratima svojim.”

Jedan drugi, također vrlo znakovit tekst jest Pnz 10, 12–13: “Dakle, Izraele, što od tebe traže Jahve, Bog tvoj? Samo to da se bojiš Jahve, Boga svoga; da po svim putovima njegovim hodiš; da ga ljubiš i služiš Jahvi Bogu svome, svim srcem svojim; da držiš Jahvine zapovijedi i njegove zakone što ti ih danas za tvo-je dobro dajem.”

Mogli bismo nadodati još neke tekstove iz Pnz, kao npr. Pnz 11, 1 ili pak Pnz 30, 15–16 i rezultat bi bio isti: ljubiti Boga i opsluživati njegove zapovijedi su zapravo dvije strane iste meda-lje i nemoguće ih je rastaviti. Ljubiti Boga, bojati se Boga, slijediti ga, služiti mu, opsluživati zakon zapravo gotovo su istoznačni-ce. Kako pomiriti vidove koji su, prema modernom mentalitetu, nepomirljivi i isključuju se međusobno? Je li moguće “ljubiti” Boga i “bojati ga se” u isto vrijeme? Rješenje će, kao što ćemo vidjeti, proizići iz usporedbe ovog rječnika s rječnikom različitih ugovora saveza na starom, Bliskom istoku. Diplomatski rječnik onoga vremena pruža nam ključ za ispravno tumačenje para-doksalnog spajanja glagola ljubiti i bojati se, ljubiti i opsluživati zapovijedi.3

3 O Savezu u Bibliji napisano je dosta toga. Za više informacija dobro je pogleda-ti nekoliko radova kao npr. K. BALTZER, Das Bundesformular, WMANT 4, Neu-kirschener Verlag, Neukirchen-Vluyn 1960.; D. J. McCARTHY, Covenant in the Old Testament: The Present State of Inquiry”, in CBQ 27 (1965.), str.217-240; D. R. HILLERS, The Johns Hopkins University Press, Baltimore MD 1969.; S. E. PORTER; J. C. R. DE ROO, The Conceptnof Covenant in the Second Temple Peri-od, JSJSup 71, Brill, Leiden-Boston 2003.; N. WEEKS, Admonition and Curse: The Ancient Near Eastern Tre4aty/Covenant Form as a Problem in Inter-Cultural Relationships, JSOTS 407, T&T Clark, London 2004.

129


2.2. Ljubav između oca i sina

Neki tekstovi, uvijek iz Ponovljenog zakona, uspoređuju odnos između Boga i njegova naroda Izraela s onim između oca i njegova sina4. Prvi je tekst Pnz 1, 31: “A vidio si, uostalom, i u pustinji, gdje te Jahve, Bog tvoj, cijeloga puta što ste ga preva-lili dok ste stigli do ovoga mjesta, nosio kao što čovjek nosi svo-ga sinčića.”

Slika se ponavlja u Pnz 8, 5: “Priznaj onda u svome srcu da te Jahve, Bog tvoj, odgaja i popravlja kao što čovjek odgaja sina svoga.” Zakon u Pnz 14, 1 počinje ovom tvrdnjom: “Vi ste sino-vi Jahve Boga svoga.” Ovakve ili slične ideje nalazimo i na dru-gim mjestima u Bibliji i prvi dojam jednog moderna čitatelja jest pomisao da se radi o jeziku obiteljskog života i ambijenta. Izrazi, u prvi mah, prizivaju atmosferu doma, osjećajne veze koja ujedi-njuje roditelje i djecu i neke temeljne životne vrijednosti kao npr. zaštita, vjernost i solidarnost. Ne može se sa sigurnošću unapri-jed isključiti da izabrani rječnik može podsjetiti na obiteljski svi-jet. No potrebno je također ustvrditi da se isti rječnik nalazi i u svijetu međunarodnih odnosa, kao npr. u 2 Kr 16, 7, gdje čita-mo: “Tada Ahaz uputi poslanike asirskome kralju Tiglat-Pilese-ru da mu kažu: ‘Ja sam tvoj sluga i sin tvoj! Dođi i izbavi me iz ruku aramejskoga kralja i kralja Izraela, koji su se digli protiv mene.’”

Kada Ahaz, judejski kralj, kaže asirskome kralju: “Tvoj sam sluga i sin tvoj”, priznaje u pravnom smislu da je podanik asir-skog vladara. Ova terminologija, koja sigurno u sebi krije jedan veliki osjećaj časti, nalazi se u mnogim tekstovima na starom Bliskom istoku kako bi se naglasila dva korelativna vida odnosa koji ujedinjuje slugu i gospodara5. Prvo, vladar se nalazi u situa-ciji neosporne superiornosti u odnosu na svoga slugu, kao i otac prema sinu. Odnos koji je prouzročio ugovor može se usporediti s “normalnom” situacijom gdje generacije diktiraju odnose. Sluga ne bi smio prigovarati svome gospodaru kao što ni sin ne prigo-vara ocu. Dobna razlika i sinova ovisnost o svome ocu očituju,

4 Kad je riječ o ovoj temi, pogledaj D. J. McCARTHY Notes on the Love of God in Deuteronomy ond the Father-Son Reloationship between Yahweh and Israel, in CBQ 27(1965.), str.122–139.

5 U svezi s ovom temom vidi: P. KALLUVEETTIL, Declaration and Covenant. A Com-prehensive Review of Covenant Formulae from the Old Testament and the Ancient Near East, AnBib 88, Biblical Institute Press, Roma 1982., str. 122–139.

130


barem se tako misli, tip odnosa koji postoji među njima. Drugo, pravna povezanost gospodara i sluge mora biti snažna kao što je snažna povezanost oca i sina. Upotrijebljeni jezik, osim toga sugerira da se sluga mora pokazati vjeran, siguran i zahvalan prema svome gospodaru kao i jedan sin prema svome ocu kojem duguje život i o kojem ovisi njegov daljnji život. Odnos između gospodara i sluge, na kraju, treba imati istu osjećajnu snagu koju ima odnos između oca i sina. Upotrijebljeni rječnik nastoji osnažiti formalni i pravni odnos vazalstva s aluzijom na obitelj-ski život koji je puno topliji, srdačniji i osjećajno uvjerljiviji.

Isti rječnik nalazimo vrlo često u raspravama o vazalstvu na starom Bliskom istoku. Tako se npr. knez u mjestu Kultepe proglašava “sinom” asirskoga kralja6. Ono što vrijedi za obiteljski rječnik vrijedi također i za rječnik prijateljstva, što je čest slučaj na starom Bliskom istoku kada se opisuju diplomatski odnosi između vladara i naroda.7

2.3. Savez i ljubav

“Ljubav” nije mogla u ovom kontekstu ne poslužiti za opis odnosa između gospodara i sluge. To je upravo slučaj u mno-gim biblijskim tekstovima kao i u onim ne-biblijskim, kao što je to pokazao prije nekoliko godina egzeget W. L. Moran u jed-nom poznatom članku o ovoj temi8. Mnogi su tekstovi vrlo važni u tom smislu jer tu nalazimo izraze koji se pojavljuju u Ivanovu Evanđelju, na poseban način u govorima poslije Posljednje veče-re kada Isus govori svojim učenicima o uzajamnoj ljubavi. Zato bi se moglo kazati da u diplomatskom rječniku Bliskog istoka nalazimo daleki izvor Ivanova rječnika o ljubavi.

Neki su tekstovi o tome vrlo jasni. To pokazuje prvi primjer koji potječe iz jednoga staroga asirskoga diplomatskog teksta u

6 Vidi D. J. McCARTHY, Treaty and Covenant. A Study in Form in the Ancient Orien-tal Documents and in the Old Testament, AnBib 24A, Biblical Isntitute Press, Roma 1979., str.35.

7 Za više informacija vidi KALLUVEETTIL, Declaration and Covenant. A Compre-hensive Review of Covenant Formulae from the Old Testament and the Ancient Near East, str. 93–106.

8 W. L. MORAN, “The Ancient Near Eastern Background of the Love of God in Deu-teronomy”, u CBQ 25 1963.), str.77–87. Vidi također KALLUVEETTIL, Declara-tion and Covenant. A Comprehensive Review of Covenant Formulae from the Old Testament and Ancient Near East, str. 47–50; 79–83; 110–111.

131


kojem se traži da treba ljubiti vlastitog gospodara kao sebe samo-ga, ali i gospodar obećava da će ljubiti slugu kao sebe samoga9. U jednom hetitskom tekstu, koji potječe vrlo vjerojatno iz vremena kraljevstva Suppiluliuma II., kaže se da nema veće ljubavi nego dati život za vlastite prijatelje tj. saveznike. 10

Moderni će čitatelj ovdje zasigurno primijetiti sličnost s nekim biblijskim tekstovima, posebno s onim koji govori o zapo-vijedi ljubavi prema bližnjemu: “Ljubi svoga bližnjega kao samo-ga sebe”11, i s poznatom izrekom koju je izgovorio Isus u svojim posljednjim govorima: “Nitko nema veće ljubavi od ove: položiti vlastiti život za svoje prijatelje” (Iv 15, 13). Po mišljenju nekih, ono što kaže evanđelje o odnosima unutar kršćanske zajednice, ima svoje daleko podrijetlo u diplomatskom jeziku rasprava o vazalstvu koje su bile vrlo česte na starom Bliskom istoku.

Jedan treći tekst, koji potječe iz jedne rasprave Ashurnina-ria V., asirskog kralja s Matiluom kraljem Arpada, zavrijedio je da ga se navede u cjelini: “Ako naša smrt nije i tvoja smrt i naš život i tvoj život, ako ne tražiš da život Ashurninaria, njegovih sinova i službenika bude kao tvoj, neka bog Ašur pretvori tvoj život u pustinju.”12

Kao i u prethodnom tekstu, odnos između vladara i sluge jasno pretpostavlja, barem na književnoj razini, da su povezani “i u životu i u smrti”. Ova čvrsta povezanost identična je, barem što se rječnika tiče, onoj koja ujedinjuje npr. Jakova i njegova omiljenog sina Benjamina, barem po onom što kaže Juda u svom govoru pred Josipom: “Dječak ne može ostaviti oca; kad bi ga ostavio, njegov bi otac umro” (Post 44, 22). Ovdje nalazimo kao i mnogim drugim slučajevima jasnu razmjenu biblijskoga i diplo-matskog rječnika.

Ugovor kralja Asarhadona, asirskoga kralja,13 u svezi s na sljed stvom njegova sina Asurbanipala donosi vrlo znakovite

9 Usp. McCARTHY, Treaty and Covenant. A Study in Form in the Old Testament, str. 161.

10 McCARTHY, Treaty and Covenant. A Study in Form in the Ancient Oriental Docu-ments and in the Old Testament. Hetitsko se carstvo nalazilo na teritoriju današ-nje Turske, a glavni grad nije bio daleko od Ankare. Kralj Suppiluliuma II. vladao je otprilike od 1215. do 1200. pr. Kr.

11 Lev 19, 18; Mt 19, 19; 22, 39; Mk 12, 31; Lk 10, 27; Rim 13, 9; Gal 5, 14; Jak 2, 8.

12 Vidi J. B PRICHARD, Ancient Near Eastern Texts Relating of the Old Testament (ANET), Princeton University Press, Princeton NJ 1969., str. 533.

13 Asarhadon je vladao od 680. do 669. g. pr.Kr.

132


fraze: “Ako niste spremni umrijeti za Asurbanipala…” (21. /229/); “Ako ne volite kneza Asurbanipala kao vlastiti život…” (24. /266/) ostvarit će se strašna prokletstva14.

Ljubiti znači biti spreman umrijeti za vlastitog vladara. Ovo nam može zvučati čudno, ali čitanje ovih starih tekstova pokazu-je dovoljno da se u jeziku govora o vazalstvu ne preže od uporabe ovog tipa izražavanja, dapače s osobitom ljubavlju upotrebljava ga se kako bi se maksimalno ojačalo pravnu povezanost gospo-dara i slugu. Ne možemo, s druge strane, zanijekati da retorika ne odražava uvijek stvarnost i da su sluge, ustvari, bili daleko od toga da budu privrženi svojim gospodarima. Pobune, pokušaji osloboditi se nepodnošljive vlasti svojih gospodara i kažnjeničkih ratova kao odmazde, bili su jedna normalna pojava na starom Bliskom istoku i jedno svjedočenje stalne napetosti i borbe pobu-njenih slugu protiv pokušaja gospodara da podvrgne pobunjene sluge. Retorika vrlo često i rado upotrebljava jezik ljubavi, dok je stvarnost više životna i zahtijeva brutalniji rječnik vojnih izvješta-ja ili onaj o nametima koji se traže i dobivaju od podanika.

Pozadina rječnika saveza, u svakom slučaju, pomaže bolje razumjeti točni smisao zapovijedi ljubavi i smjestiti ga u pravi kontekst.

3. diplomatskiRječnikiteološkigovoR

Preostaje nam posljednji korak u našem kratkom prikazu govora o ljubavi u kršćanskoj Bibliji. Rječnik koji smo analizirali izjednačava odnose između rodbine s onima koji vladaju izme-đu gospodara i slugu. Biblija, međutim, ide jedan korak dalje i primjenjuje ovaj rječnik na odnose između Boga i njegova naro-da Izraela. Kao što je, uostalom, poznato, Jahve je sklopio Savez sa svojim narodom u pustinji, na brdu Sinaju, nazvanim još u Ponovljenom zakonu i brdo Horeb. Tekstovi kao Izl 24, 3–8: ili pak Pnz 5, 2 dobro su poznati i nije ih potrebno navoditi. Možda su i previše poznati tako da ne bude nikakvo divljenje. U svakom slučaju, u okviru teologije nema puno tekstova izvan Biblije koji upotrebljavaju jezik Saveza u kontekstu teologije.15

14 Kompletan tekst vidi u PRITCHARD, ANET, str. 534–541, a posebno 536–537.15 U već citiranom ugovoru kralja Asarhadona, kralj zaključuje savez sa svojim

slugama pred asirskim bogom. U svakom slučaju, ne radi se o ugovoru između boga Ašura i njegovog naroda.

133


Koji bi bio razlog ove posebnosti izraelskoga Pisma? Zašto uvoditi “svetinje nad svetinjama” vjere u čisto diplomatski i poli-tički jezik? Radi se o tvorevini izraelskih vođa i mislilaca u jed-nom vrlo teškom i mukotrpnom razdoblju njihove povijesti. Od početka IX. stoljeća prije Krista, ustvari, međunarodna politika onog vremena uglavnom je politika saveza. Sve žešći pritisak novoga asirskog carstva na mala kraljevstva Istoka, na poseban način na feničke gradove kao i na mala kraljevstva Sirije, Izraela i Judeje utječe na stvaranje novih razvrstavanja i novih saveza s drugim narodima. Svatko se mora, prije ili poslije, svrstati s Asi-rijom ili protiv nje. Ostale sile koje uspijevaju često vrlo mukotr-pno, igrati nekakvu ulogu na svjetskoj pozornici jesu Egipat, a zatim još uspješniji Babilon i na kraju Midjanci i Perzijanci.

U ovakvoj situaciji kraljevstva Judeje i Izraela u napasti su ili pak prisiljena uobličavati svoju politiku prema vanjskim prinud-nim čimbenicima. Mala kraljevstva svakog razdoblja nastojala su spasiti vlastitu neovisnost zahvaljujući nekom “velikom bra-tu”, što je više nego razumljivo. Samarijansko kraljevstvo, koje je judejsko kraljevstvo oponašalo, slijedilo je, međutim, druge na ovom opasnom putu. U ovakav kontekst treba smjestiti razli-čita proročka proricanja koja pozivaju, dramatski inzistirajući, Jahvin narod da se ne upusti u ovako opasnu igru. Jedno kratko Izaijino proroštvo dobiva na važnosti ako se čita pazeći o događa-jima onog vremena, tj. o asirskoj invaziji na sjeverno kraljevstvo između 745. i 722. g. pr. Krista, kada je pao i grad Samarija:

“I opet mi reče Jahve: Jer narod ovaj odbacuje mirne tekućice Šiloaha, a dršće pred Rasonom i pred sinom Remalijinim, dovest će Gospod na vas vodu Eufrata, silnu i veliku – kralja asirskoga i svu slavu njegovu – i ona će izići iz rukava svoga, preliti se pre-ko svih obala; provalit će u Judeju, razlit se i poplaviti je, popet se do grla njezina; i krila će svoja raširiti preko cijele tvoje zemlje, o Emanuele” (Iz 8, 5–8).

No okolnosti ovog proroštva nisu baš sve jasne. Uza sve to može se s određenom sigurnošću kazati da je proroštvo progla-šeno za vrijeme kralja Ahaza koji je bio potican od samarijskog kralja Pekaha, sina Remalijina, i Resina, kralja damašćanskoga, koji su sklopili obrambeni savez protiv Asirije i zvali su Ahaza da im se pridruži. Ahaz je to, iz nama nepoznatih razloga, odbio. Dvojica kraljeva Pekah i Resin odlučili su silom natjerati Ahaza da im se pridruži i počeli su opsjedati Jeruzalem (usp. 2 Kr 16, 5–9; Iz 7, 1), ali nisu uspjeli. Razlozi neuspjeha prilično su jasni

134


jer 2 Kr 16 kaže da je Ahaz u tom trenutku sklopio savez s Asi-rijom koja je najprije napala Damask a zatim Samariju (2 Kr 16, 7–9). Načelo kojeg se držao Ahaz dobro je poznato: “Neprijatelji mojih neprijatelja moji su prijatelji.”

Tekst, barem onaj koji slijedi hebrejska Biblija16, pretpostav-lja da je jedna stranka podržala savez s Izraelom i Damaskom jer su u tom savezu vidjeli najbolji način kako izbjeći nezaustav-ljivo širenje Asirije. Prorok Izaija osuđuje ovakvu politiku oštrim tonovima u upravo navedenom proroštvu: Jeruzalemski narod podcjenjuje vodu iz Siloe tj. vodu iz vlastitog zdenca, i vlastitu predaju tražeći kako bi se udružio s moćnim susjedima. Poslje-dice ovakve politike za Izaiju su vrlo jasne: vode moćnih mezopo-tamskih rijeka razlit će se i potopit će Judino kraljevstvo. Izaija, dakle, predviđa asirsku invaziju koja se ima dogoditi 701 g. pr. Kr. kada će Sanherib, nakon duge borbe, okružiti Jeruzalem i povući se tek nakon što dobije veliki danak17.

Ovi detalji, na prvi mah, ne čine se puno korisnima da bismo mogli razumjeti teologiju Božje ljubavi. No omogućuju nam bolje razumijevanje onoga što će se kazati o ovoj posebnoj Božjoj lju-bavi, na poseban način u knjizi Ponovljenog zakona. Na koji način?

Moramo, prije svega, inzistirati na činjenici da Izaija nije ni na koji način izoliran. Njegov stav dijeli velika većina proroka Svetoga pisma. Nećemo navoditi puno tekstova i zadovoljit ćemo se samo s onim najvažnijima, a ostale možete potražiti u Sveto-me pismu18.

16 Tekst je inače dosta težak a na poseban način izraz koji se prevodi s “obradova se zbog Resina, sina Remalijina”. Neki prijevodi donose: “izabrao je Resina, sina Remalijina”, što je zapravo nemoguće. Neki opet autori prevode s: “uzdrhta se pred…” na temelju Iz 7, 2 gdje čitamo: “Tada dojaviše domu Davidovu: Aramci se utaborili u Efrajimu. Na tu vijest uzdrhta srce kraljevo i srce svega naroda, kao što u šumi drveće ustrepti od vjetra.”

17 Ovo je najvjerodostojnija verzija činjenica što možemo zaključiti na temelju biblij-skih tekstova kao i iz tzv. Sanheribove “prizme”, jednoga asirskog dokumenta koji opširno, u detalje opisuje vojni pohod asirskoga kralja u onom kraju. Postoje i mnogi biblijski tekstovi o ovim događajima koji se vrlo teško međusobno slažu. Vidi 2 Kr 18, 13–16; 18, 17–19, 37; Iz 36–37; 2 Ljet 32, 16, 20. O Sanheribovu vojnom pohodu dobro je pogledati posebno L. L. GRABBE, Like e Bird in a Cage: The Invasion of Sennaherib in701 BCE, JSOTS 363, Sheffield Academic Press, London 2003. Vidi također W. R. GALLAGHER, Sennaherib's Campain to Judah: New Studies, Studies in the History and Culture of the Ancient Near East 18, Brill, Leiden 1999.

18 Vidi na poseban način Hoš 5, 13; 7, 11–13 ; 8, 8–10; 12, 2; 14, 3–4; Iz 8, 6–8; 30, 1–5; 31, 1–3; Jer 2, 12–13.18; 17, 5–8; 17, 13.

135


Tekst koji smo izabrali jest onaj iz Jer 2, 12–13 i 18: “Zapa-njite se nad tim, nebesa, zgranite se i zaprepastite, riječ je Jahvi-na. Jer dva zla narod moj učini: ostavi mene, Izvor vode žive, te iskopa sebi kladence, kladence ispucane što vode držati ne mogu. A sad, zašto krećeš u Egipat da piješ vode iz Nila? Zašto krećeš u Asiriju da piješ vode iz Rijeke?”

Jeremijin govor vrlo je sličan onom Izaijinu navedenom malo prije. Prorok prigovara svome narodu da traži spasenje u savezu s Egiptom i s Mezopotamijom a da podcjenjuje vlastitoga Boga, izvor žive vode. Jeruzalemska se politika sastoji u preka-panju napuklih cisterni što je zapravo uzaludan posao. Kakvu je, dakle, politiku trebalo primijeniti u ovakvim okolnostima? Koje su gledište nagovijestili jedan Izaija i jedan Jeremija? Nije jednostavno kazati. Pjesničkim jezikom poput onog u knjizi Izre-ka, savjetovali su narod i njegove vođe da “piju vodu iz svoje nakapnice” (Izr 5, 15). Možda je Izaija savjetovao da se ne opiru Asiriji kao što je Jeremija bio sklon savezu s Babilonom. Jesu li možda bili oportunisti? Ili se pak radilo o tome da se čini što je moguće kako bi se izbjeglo još veće probleme? Možda su pro-roci razumjeli odakle puše vjetar i kako bi se Jeruzalem mogao spasiti u dramatičnim okolnostima? Sve su ovo vrlo teška pita-nja, na koja možemo odgovoriti samo djelomično. Tekstovi, u svakom slučaju, inzistiraju na jednoj vrlo bitnoj stvari: Izrael će se, za sjeverne proroke, i Jeruzalem, za južne, moći spasiti samo ako ne izdaju svoje korijene koji su u Starom zavjetu, i ne samo u njemu, vjerski korijeni i izraženi su u jednom čvrstom “vjerovanju”.

Ovo je potrebno naglasiti kako bismo mogli razumjeti jedan bitni element teologije Saveza koji ćemo sada u zaključku, vrlo kratko, razmotriti. Radi se o ekskluzivnoj ljubavi koju Bog zahti-jeva od svoga naroda. Najjasniji je tekst onaj Pnz 6, 4 – 5, koji smo već naveli i u kojem se inzistira na dvama bitnim elemen-tima: Jahve je jedini Bog i Izrael treba ljubiti samo njega.

Za razumijevanje ovog, vrlo sadržajnog teksta, nužna je jed-na kratka povijesna podsjetnica. U razdoblju smo relativnog mira jer se asirsko carstvo brzo raspada: Ninivu će Babilonci i Medi razoriti 612. pr. Kr., a carstvo će definitivno nestati 606. g. pr. Krista. U vrijeme kralja Jošije (640.–609. pr. Kr.) Jeruza-lem će, barem djelomično, ponovno zadobiti svoju neovisnost jer Asirija ne može više kontrolirati svoje pokrajine i svoje najdalje saveznike. Povoljne će prilike omogućiti kralju Jošiji, njegovu

136


dvoru i vladajućim staležima uvođenje tzv. “deuteronomističke reforme”19.

Osnovni izbor u tom trenutku – ili da budemo precizni u tekstovima koji opisuju ovu reformu tj. u Ponovljenom zakonu i sličnoj literaturi – jest taj preuzeti jezik ugovora vazalstva uobi-čajenog u ono doba i primijeniti ga na odnose između Jahve i njegova naroda.

Izrael odlučuje zato slušati proroke i ne tražiti svoje spasenje u nesigurnim savezima s prolaznim silama. Iskustvo ga je nau-čilo koje strašne posljedice mogu imati takvi izbori. Zbog toga u Ponovljenom zakonu Izrael odabire biti sluga, ne nekakva moć-nog kralja ovoga svijeta, već svoga Boga Jahvu, Boga koji ga je izveo iz Egipta i koji se objavio na brdu Horebu. Izrael, prema tome, ne ovisi ni o kakvoj ljudskoj sili i ne priznaje na ovom svi-jetu nikakva gospodara. Osjeća se dužnikom samo Jahvi, svome Bogu. Ta ga posebna ljubav obvezuje da odbaci kult bilo kakva božanstva osim onoga prema Jahvi. Prema tome u jeziku vazal-skih ugovora nalazimo ne samo temelje novozavjetne zapovijedi ljubavi, već i temelje jednoboštva20. Izrael priznaje samo jednoga Boga jer može imati samo jednoga gospodara.

Nadamo se da je naš kratki presjek različitih aspekata Božje ljubavi i različitih sredina Bliskoga istoka bio koristan. Nije uvijek jednostavno zahvatiti sve nijanse jednostavnih riječi u Bibliji, što posebno vrijedi za izraz “ljubav”. U svakom slučaju, nadamo se da nije bilo beskorisno posegnuti za izvorima. Vjerujemo da smo na ovaj način, koliko-toliko, uspjeli objasniti neke važne teme starozavjetne teologije a posebno pokazati da usporedba Staroga i Novoga zavjeta, kao i Staroga sa svijetom u kojem se razvijao, može biti vrlo korisna i poučna.

19 Još se umnogome raspravlja o opsegu i pravoj naravi ove reforme. U svezi s tim vidi L. L. GRABBE, Good Kings and Bad Kings, Libreray of Hebrew Bible /Old Testament Studies 393; European Seminar in Historeical Methodology 5, T & T Clark, London-New York 2005.

20 Ova je tema mnogo obrađivana i o njoj se mnogo raspravljalo, a ovdje ćemo spo-menuti posebno N. MacDONALD, Deutoronomy and the Meaning of “Monotheism”, Mohr Siebeck, Tübingen, 2003.; M. CROCIATA, Il Dio di Gesù Cristo e i monote-ismi, Collana di teologia 46, Cittá Nuova, Roma, 2003.; A. LEMAIRE, Naissance du monothéisme. Point du vue d'un historien, Bayard, Paris, 2003.; M. OEMING - K. SCHMID, Der eine Gott und di Götter. Polytheismus und Monotheismus im antiken Israel, AThANT 82, Evangelischer Verlag, Zürich, 2003.

137


LOVE FOR GOD AS THE FIRST COMMANDMENT IN THE BIBLE

Summary

The word love abounds with various meanings, recalls vario-us experiences including thousands of shades and thousands of variations, depending on the culture and time. The reader of the Bible, the Old and New Testament, encounters the word love in different life situations, especially in the first commandment – according to the expression coined in the New Testament (Mt 22, 36; Mk 12, 28). To modern man, connection of the word “love” with the word “commandment” poses a certain difficulty, since love is connected with freedom and not with an obligation. This alone remark reveals the distance that separates our sensitivity from the biblical world. Is it really possible to command that one should love God? Can love that is commanded be real and honest love? To get closer to the right answer, we will first try to see the difference in our perception of love, starting from the time of romanticism and the time of ancient world. Then, we will try to show the background of biblical commandment of love.

Key words: love, God’s love, command, covenant, marriage

138 2,3,4 l 16.

ŽeljkoTolićSTAROKRŠĆANSKARIMSKAGROBLJA-KATAKOMBE

Early christian roman cemeteries - catacombs

UDK:903.5:27]“652“ 369.22.47:27

726.84(450Rim)(091) Pregledniznanstvenirad Primljeno:10/2016.

Sažetak

Ovaj članak podijeljen je u dva dijela. U prvom dijelu autor govori o rimskim katakombama. U podnaslovima opisuje njihov postanak, nazivlje i stanje tijekom stoljeća. U drugom dijelu govo-ri o Kalistovim katakombama, opisujući u podnaslovima njihovo otkriće i povijesno bogatstvo, osvrćući se posebno na kriptu papa, kriptu sv. Cecilije, sakramentalni kubikul i druge znamenite krip-te koje se nalaze u Kalistovim katakombama.

Ključne riječi: kršćani, katakombe ukop, groblja, pape.

Uvod

Kult mrtvih, koji u osnovi sadržava poštovanje prema tije-lu pokojnika i njegovu ukopnom mjestu, ujedinjuje sve religije, unatoč tome što arheološka istraživanja u nekropolama često dokumentiraju i primjere nasilja, ograničavanja, premještanja i drugih čina kojima se kršilo to prastaro pravilo. Budući da se sljedeće godine navršava 1800 godina od izbora đakona Klaista, dugogodišnjeg čuvara i upravitelja jednog od rimskih starokr-šćanskih groblja, za papu Kalista I. (217.-222.), to me je ponu-kalo na pisanje ovoga rada. Njime, s jedne strane, želim izraziti poštovanje prema tom vjernom čuvaru i kršćanskom mučeniku te, s druge strane, iznijeti pred čitatelje uistinu sažeti povijesni presjek o rimskim podzemnim grobljima, odnosno katakomba-ma, koje i danas privlače brojne posjetitelje, a na poseban način

139


hodočasnike. Razlog pisanja ovoga rad jest donekle i taj što u hrvatskoj stručnoj literaturi, koliko mi je poznato, ne postoji cje-lovitiji uradak na ovu temu1.

i.Rimskekatakombe

Rim je grad katakomba: više od 100 km podzemne mreže, četrdesetak poznatih katakomba, barem dvadesetak hipogeja “privatnog vlasništva”, šest židovskih katakomba. Obilje tih staro-kršćanskih grobnih spomenika posljedica su nekoliko čimbeni-ka: a) posebna pogodnost zemljišta; b) Rim kao najznačajnija metropola u Sredozemlju; c) rimska kršćanska zajednica, koja se zbog grobova dvojice apostolskih prvaka (Petra i Pavla) sma-trala najuvaženijom u kršćanskom svijetu. Katakombe su danas velikim djelom dostupne, iako su samo neke od njih otvorene za javnost.

Topografski razmještaj rimskih katakomba slijedi smjer rim-skih cesta koje su polazile od rimskih zidina. Ipak, neki su se smjerovi, s obzirom na razmještaj starokršćanskih groblja, izdva-jali od ostalih. Tako je, primjerice, smjer jug-istok od Rima pod-ručje najbogatije kršćanskim grobljima, posebno predio između Apijske i Ardeatinske ceste (Via Ardeatina), dok su Latinska cesta (Via Latina), dvije Salarijske ceste (Vetus i Nova) te Aurelijska cesta (Via Aurelia) najgušće zaposjednute.

1 Autori kojima sam se služio u ovom radu su: P. Filacchione – C. Papi, Archeolo-gia cristiana. Coordinate storiche, geografiche e culturali (secoli I-V), Pontificium Institutum Altoris Latinitatis, Roma, 2015.; A. Ferrua, “Scavi a S. Sebastiano”, u: Civiltà Cattolica, 88 (1937.); A. Ferrua, “Antichità cristiane. Gli anatemi dei padri diNicea”, u: Civiltà Cattolica, 108 (1957); A. Ferrua, Epigrammata Dama-siana, Città del Vaticano, 1942.; A. Baruffa, Le Catacombe di s. Calisto. Storia, archeologia, fede, Libreria Editrice Vaticana, Città del Vaticano, 31992.; L. Her-tling – E. Kirschbaum, Le catacombe romane e i loro martiri, Pontificia Università Gregoriana, Roma, 1992.; A. P. Frutaz, “I cimiteri antichi di Roma”, u: Fliche-Martin, Storia della Chiesa, sv. II, Editrice S.A.I.E., Torino, 31977.; D. Mazzole-ni, “Vita quotidiana degli antichi cristiani nelle testimonianze delle iscrizioni”, u: Archeo-Dossier, Istituto Geografico De Agostini, 8 (1985); F. Umberto, “Les Cata-combes entre la légende et l’histoire”, u: Les Dossiers de l’Archéologie, 18 (1976); P. Testini, Arceologia cristiana. Nozioni generali dalle origini alla fine del. sec. VI: propedeutica, topografia cimiteriale, epigrafia, edifici di culto, Bari, 21980; O. B. Paszkiewicz, Il simbolo e il motivo dell’ ancora nella letteratura e nell’arte clasica e paleocristiana, Università Pontificia Salesiana, Roma, 2012.; C. Rendina, I Papi. Storia e segreti, Newton Comton editori, Roma, 2005.; AA. VV., I Papi e gli anti-papi, Tea, Torino, 1993.;D. Attwater, Vite dei Santi, Piemme, Casale Monferrato, 1995.; AA. VV., Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, uredio: A. Badurina, Zagreb, 1979.; Euzebije Cezarejski, Crkvena povijest, prev. M. Mandac, Služba Božja, Split, 2004.

140

Željko Tolić, Starokršćanska rimska groblja - katakombe

1.postanak

Starokršćanska rimska groblja ušla su u kolektivnu svijest pod pomalo neobičnim i upitnim pojmom – “katakombe”, koji je isprva služio za oznaku lokaliteta. Naime, pojam “in catacum-bas” (u značenju: kod udubina/rupa) odnosio se na lokalitet na kojem se nalazi današnja bazilika i groblje sv. Sebastijana na Apijskoj cesti (Via Appia). Kako je u srednjem vijeku to groblje bilo najpristupačnije, a istodobno i najpoznatije, dogodilo se da je narod toponim “in catacumbas” protegnuo na sva podzemna groblja pa su tako sva rimska starokršćanska groblja nazvana “katakombe”2.

Mjesta na kojima su rimski kršćani, prije nego su usposta-vili vlastita groblja, ukapali svoje pokojnike, kao i drugdje su se nazivala κοιμητήριον ili coemeterium. O tome svjedoče: Hipolit u svojim djelima (Komentar na Knjigu proroka Danijela i Philo-sophumena), zatim pojedini nadgrobni natpisi, Rimski kalendar sadržan u Martyrologium Hieronymianum3, Liberijanov katalog (tako nazvan jer je uređen za pontifikata pape Liberija, 352.-366.) i Liber pontificalis (knjiga s biografijama papa od sv. Petra do Martina V. ), čija redakcija potječe iz prvih desetljeća 6. sto-ljeća. Pod tim nazivom coemeterium podrazumijevali su se nad-zemni i podzemni grobovi4.

Običaj izdubljivanja ili iskapanja podzemnih grobnica u Rimu u svrhu ukopa nije kršćanskog podrijetla, jer su taj običaj i prije pojave kršćanstva poznavali i prakticirali pogani5. Tipično

2 L. Hertling – E. Kirschbaum, Le catacombe romane e i loro martiri, 21-22.3 Martyrologium Hieronymianum je nastao sredinom 5. stoljeća u sjevernoj Italiji,

a nazvan je tako jer se krivo pripisivao sv. Jeronimu. Postao je osnovicom svih kasnijih zapadnih martirologija. Podloga su mu bili rimski Kronograf, kartagški Kalendar (Kalendarium Carhaginense) i istočni martirologij. Uglavnom se ogra-ničava na imena svetaca i mjesta, a tek u rijetkim slučajevima nalazimo trag nekog elogiuma svetca. Usp. T. J. Šagi-Bunić, Povijest kršćanske literature, sv. I, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1976., 210-211.

4 Pogrješno bi bilo misliti da su katakombe tijekom prvih triju stoljeća bile jedina i opća ukopišta kršćanskog svijeta. Naprotiv, one predstavljaju samo jedan tip ukopa, karakterističan tek za pojedine gradove i pokrajine u Rimskom Carstvu, od kojih su Rim, Napulj,Siracusa, Malta, Tunis… samo neki od najznačajnijih. Na svim drugim mjestima u Carstvu ukop se obavljao nad zemljom.

5 Etruščani su, primjerice, prakticirali dva načina ukopa: ukapanje u grob izdu-bljen u stijeni, što je bila redovita pojava, i ukapanje u grobove pod zemljom. Usp. L. Hertling – E. Kirschbaum, Le catacombe romane e i loro martiri, 22.

141


kršćanski, a također i židovski6, bilo je, s obzirom na konfigu-raciju zemljišta i iskoristivost prostora, stvaranje velikih podze-mnih grobnih prostora na više razina7, pri čemu je veliku ulogu imala Isusova zapovijed ljubavi prema bližnjemu. Naime, kao kod svih drugih kršćanskih zajednica, tako se i u rimskoj zajednici ta Isusova zapovijed nametala kao permanentna briga za siro-mašne kršćane kojima je trebalo omogućiti dostojan ukop; tu su brigu na sebe isprva preuzimali pojedini (imućniji) vjernici, a zatim rimska Crkva čim je bila u mogućnosti raspolagati grob-nim prostorima. U genezi pojedinoga rimskoga starokršćanskog groblja redovito se dakle nalazi jedna ili više obiteljskih grobnica, uz koje su onda i siromašna braća ex indulgentia mogla prona-ći mjesto ukopa: to je bila jezgra iz koje su se zatim, postupno, razvili prostraniji podzemni kompleksi. To, uostalom, potvrđuje i sama struktura starokršćanskih groblja koju čine: a) manji i ujedno prvi (tj. najstariji) prostori, s ograničenim brojem kubiku-la (lat. cubiculum: spavaonica) i galerija, koji su bili neovisni jedni o drugima; b) prostraniji i ujedno mlađi prostori, koji su iskopa-ni kasnije; prvi su nastali dobrohotnošću imućnijih kršćana, a drugi voljom rimske kršćanske zajednice, odnosno Crkve.

Svi ti podzemni prostori, bilo da je riječ o prvima ili drugi-ma, nastali su zahvaljujući tadašnjim manualnim radnicima, tzv. fossores (od lat. fodere: kopati, kopajući praviti), svojevr-snim starovjekovnim “rudarima”, koji su na slikama iz tog raz-doblja prikazani u kratkoj odjeći i s alatom njihova zanimanja: pijukom, bradvom, svjetiljkom i torbom za hranu. Ti su “rudari” radili pod nadzorom mensora ili architectusa, zadaća kojih je bila odrediti mjere iskopa, vodeći pri tome brigu o međama vlasni-kova posjeda nad zemljom, te odrediti arhitektonsko-dekorativ-

6 Ono što je u kršćana bio izraz kršćanske ljubavi i karitasa, to je u Židova bila iznimno jaka svijest o nacionalnom i religioznom bratstvu, po čemu su se uvi-jek razlikovali od domorodačkog stanovništva. Takvoj se svijesti ima zahvaliti i postojanje zajedničkih podzemnim grobišta koja su, kao i kršćanska, otkrivena uz rimske ceste. Do danas je poznato šest lokaliteta židovskih podzemnih grob-nica u Rimu, koje potječu s kraja 2. i početkom 3. stoljeća. O tome detaljnije u: C. Vismara, “I cimiteri ebraici di Roma”, u: A. Giardina (a cura di), Società Roma-na e Impero Tardoantico, sv. II, Bari, 1986., 351-392.

7 Postojanje takvih podzemnih prostora na više razina formiralo je gotovo pa opće mišljenje, prema kojemu bi katakombe služile kao skrovišna mjesta kršćanima u vrijeme progona, što jednostavno ne odgovara povijesnoj istini. Kršćani su bili svjesni da je carski represivni aparat znao za ta mjesta pa se u vrijeme progona nisu skrivali u katakombama, gdje bi ih na jednom mjestu lako pohvatali, nego na drugim mjestima po gradu, kod rodbine i drugdje.

142


ni izgled galerija i kubikula, kojima su mensori nerijetko davali i osobni pečat8.

Nakon iskopa pojedinog kubikula ili galerije fossores bi zatim pristupali izgradnji grobova, bilo u podu ili u zidovima; kod ovih zadnjih riječ je o udubinama (jednostavnim pravokutnim nišama) i arkosolijima (niše većih protega s polukružnim svodom, u koje su se izravno polagali posmrtni ostatci pokojnika)9. Tijela pokoj-nika redovito su se umotavala u povoje ili svečanu odjeću, ovisno o mogućnostima. Nakon toga bi se iznad, radi dezinfekcije pro-stora, stavljao sloj vapna, a potom bi se otvori niša zatvarali mra-mornim pločama ili pečenom ciglom, kojima bi se zatim, redovito, urezivali ili ispisivali natpisi koji bi uz ime pokojnika sadržavali i neke druge izraze, primjerice: dormit in pace, in pace Domini, in pace Christi, vivas in Deo, vivas cum Sanctis i slično.

Formula “in pace”, koja se bezbroj puta ponavlja na natpi-sima rimskih katakomba, nije tek obična formula nego, imajući u vidu njezinu teološku poruku, nešto puno više od tih šest slo-va; nije ni sama ispovijed vjere, jer je više i od toga; također ne znači sami odmor ili oslobođenje od životne borbe i žalosti. Pax je u najdubljem teološkom smislu sjedinjenje s Bogom. Duše pokojnika u tom “miru” provode istinski i stvarni život. Ne manje često od izraza “Dormi in pace” ili “in pace dormias” pojavljuje se: “Semper vive in pace” ili “semper in pace gaude”, “vivas in pace Dei”. No, taj “Božji mir”, u koji je pokojnikova duša potpuno uro-njena, ne počinje sa smrću. Koliko je, s jedne strane, istinito da se uživanje Božjega mira ostvaruje samo u onostranosti, toliko je, s druge strane, istinito i to da kršćanin već na zemlji živi “in pace”. To, uostalom, potvrđuju i natpisi: “Recessit in pace fede-lis” (umro je u miru kao vjernik) i “Vixit in pace fidelis” (živio je u miru kao vjernik). Uz teološki pax ima i ekleziološki smisao i u svome značenju može označivati i jedinstvo s Crkvom. To, među ostalim, pokazuje i jedan natpis iz 357. koji svjedoči da je izvje-sni Kvintilijan (Quintilianus) pokopan “in pace legitima”; pozna-to je da je upravo te godine u rimskoj kršćanskoj zajednici, tj. Crkvi, vladao raskol između pape Liberija (352.-366.) i arhiđa-kona Feliksa; stoga, “in pace legitima” znači: u zajedništvu sa zakonitom Crkvom10.

8 A. P. Frutaz, I cimiteri antichi di Roma, 697.9 Udubine i arkosoliji koji su služili za ukop više tijela nazivali su se bisomus ili

biscandes za dva tijela; trisomus ili triscandes za tri; quadrisomus za četiri.10 Usp. L. Hertling – E. Kirschbaum, Le catacombe romane e i loro martiri, 206-207.

143


1.1. Nazivi i izvori

Nazivi rimskih groblja potječu: a) od imena vlasnika (privat-nih osoba ili obitelji) na čijem je posjedu nastalo pojedino gro-blje, kao coemeterium Priscilae, Praetextati, Bassillae, Maximi, Trasonis, Jordanorum, itd.; b) od imena nekih posebnih osoba i lokaliteta, kao coemeterium Callisti (prema imenu đakona koji je bio mjerodavan za njegovu upravu) ili coemeterium in Catacum-bas (prema lokalitetu na kojem se nalazilo). Druga su groblja od samog početka bila anonimna, odnosno nepoznatog imena pa su se u dokumentima, zbog te nepoznanice, označivala po cesti uz koju su se nalazila, kao in Nomentana, in Tiburtina itd.; nakon 4. stoljeća takvim se grobljima počinju pridavati imena prema naj-znamenitijim mučenicima koji su u njima pokopani.

S obzirom na izvore u kojima su sačuvana imena rimskih groblja, najvažniji su: a) Depositio Episcoporum (s popisom papa od 254. do 352.) i Depositio Martyrum (s popisom mučenika iz prve polovice 3. stoljeća), kojima se u 4. stoljeću služila rimska Crkva: obadva Depositio sačuvana su u rimskom Cronografu iz 354. godine11; b) rimski Kalendar, tj. službeni Kalendar rimske Crkve iz 5. stoljeća, sadržan u Martyrologium Hieronymianum12; c) Liber pontificalis; d) Indeks coemeteriorum iz 6.-7. stoljeća (možda čak i iz 9. stoljeća), koji sadržava nepotpuni popis rimskih gro-blja, bez topografskog reda13.

2.katakombetijekomstoljeća

Povijest rimskih kršćanskih katakomba može se podijeliti u nekoliko velikih razdoblja14:

– Prvo i drugo stoljeće. Tijekom prvog stoljeća rimski kršćani, kao i kršćani diljem Carstva, nisu imali vlastitih grobalja. Većina

11 Cronograf je danas poznatiji pod nazivom Filocalianus, prema njegovu sastav-ljaču Furiju Dioniziju Filocalu, tajniku pape Damaza I., ili Bucherianus, prema isusovcu koji ga je objavio u 17. stoljeću.

12 Počevši od pape Damaza(366.-384.) pa do kraja 5. stoljeća znatno se uvećao broj liturgijskih slavlja mučenika: od 46 mučenika, koliko ih se spominje u Depositio Episcoporum i Depositio Martyrum, u Martyrologium Hieronymianum se navodi više od 150 takvih slavlja. Taj kult, uz koji su vjernici uvijek bili privrženi, kul-minirat će hodočašćima i posjetima ad Sanctos i njihovim grobnicama. Usp. P. Filacchione – C. Papi, Archeologia cristiana, 178-179.

13 A. P. Frutaz, I cimiteri antichi di Roma, 698. 14 Usp. A. Baruffa, Le Catacombe di S. Callisto, 11-17.

144


sljedbenika nove vjere, kako rekosmo, ukapala se u zajedničkim grobljima, na otvorenom, zajedno sa sljedbenicima politeističkih religija, tj. s poganima. Tako je, primjerice, apostol Petar pokopan u nekropoli na Vatikanskom brežuljku, ispod današnje bazilike, a apostol Pavao u nekropoli uz Ostijsku cestu.

Drugi pak kršćani, koji su raspolagali privatnim posjedom, pokapali su svoje pokojne u obiteljske grobnice, na površini zemlje.

U drugoj polovici 2. stoljeća neki su grobovi, koji su se nala-zili na imanjima (vilama, vrtovima, zemljištima) uglednih i imuć-nijih obitelji koje su se obratile na kršćanstvo, stavljeni od njih na raspolaganje siromašnoj braći u vjeri koji, s obzirom na nji-hove ekonomske i financijske mogućnosti, nisu mogli imati vla-stiti grob. Tako su započeli iskopi pod zemljom.

Iz ovog razdoblja potječu groblja (ili katakombe) koja svojim imenom podsjećaju na vlasnike tih posjeda na kojima su izgra-đeni: Prisciline, Domitiline, Kalistove, Pratekstatove i druge kata-kombe, odnosno coemeteria.

– Treće stoljeće. Nakon što je broj kršćana porastao neke su katakombe tijekom ovoga stoljeća došle u posjed rimske Crkve, koja je njima izravno upravljala. To se pouzdano zna za Kalistove katakombe, kojima je Rimska crkva upravljala od početka spo-menutog stoljeća. O tome svjedoči i suvremenik Hipolit Rimski, koji u svom Philosophúmena iznosi da je papa Zeferin (199.-217.) za čuvara i upravitelja spomenute katakombe postavio đakona Kalista.

U ovom razdoblju, odlukom pape mučenika Fabijana († 250.), grad Rim podijeljen je na sedam crkvenih područja sa svojim bogoštovnim mjestima. Svakome od tih mjesta, najvje-rojatnije, dodijeljena je i više nego jedna katakomba za ukop kršćana15.

– Četvrto stoljeće. S Milanskim ediktom, objavljenim u velja-či 1313., kršćani više nisu bili progonjeni i njihova vjera, kao do tada, više nije bila religio illicita. Katakombe tada i definitivno postaju crkveno vlasništvo. No unatoč činjenici da je kršćanstvo spomenutim ediktom steklo slobodu, kršćani su se i dalje nasta-vili ukapati u ta podzemna groblja, a razlog je bila pobožnost prema mučenicima, koji su u velikom broju pokopani u njima.

15 Ilustracije radi, Rim je u tom razdoblju premašivao milijun stanovnika, a kršća-ni su činili koju desetinu tisuća.

145


Nad grobovima najistaknutijih od njih počele su se uzdizati crkve ili male bazilike. U pobožnosti prema mučenicima osobito se je isticao papa Damaz (366.-384.).

Napisao je oko 50 pjesama (poetskih natpisa), sastavljenih u čast svetaca i mučenika koji su pokopani u rimskim kata-kombama. Zbog te njegove poetske aktivnosti, popraćene zduš-nim nastojanjem oko otkrivanja svetačkih grobnica, kao i zbog njihova monumentalnog uređenja što ga je nakon toga poduzi-mao, papa Pio XI. 1926. proglasio ga je zaštitnikom kršćanske arheologije. Tijekom svojega pontifikata papa se Damaz zdušno pobrinuo za obnovu i izvođenje raznih radova u katakombama: gradio je nove stube (tj. nove prilaze), proširivao galerije, uređi-vao osvjetljenje… sve to prema dobro uređenom projektu koji je ta kršćanska sveta mjesta pretvorio u središta mučeničkog kulta, koja su poput krune razmještena oko Rima, a također i u stjeci-šte brojnih hodočasnika16.

Početkom 5. stoljeća, s “pljačkom Rima”, koju su 410. izveli Alarikovi Vizigoti, prestaje ukapanje u katakombe. Ponovno se, kao na početku, prakticira pokapanje na otvorenome, na zemljištu iznad katakomba i, mnogo kasnije, unutar gradskih zidina.

– Od petog do devetog stoljeća. Tijekom cijelog ovog razdo-blja katakombe se smatraju svetištima mučenika u koja hodoča-ste brojni vjernici s jednom jedinom nakanom: moliti uz grobove mučenika.

Da bi se tim vjerničkim i hodočasničkim skupinama olak-šao pristup i molitva, uz grobove su mučenika uređene dvorane, tj. podzemne sobe, proširene uske galerije te se izgradile uisti-nu male podzemne bazilike. Liturgijsko se bogoslužje održavalo u grobnim bazilikama iznad zemlje, čiji je pod također bio ispu-njen grobovima17.

Iz ovog razdoblja potječu brojni pobožni grafiti (zazivi ili sjećanja na obavljene obrede, koje su hodočasnici ispisivali na žbuci) i pojedini Putopisi (pravi vodiči u tim podzemnim labirin-tima).

16 Usp. D. Mazzoleni, Vita quotidiana degli antichi cristiani nelle testimonianze delle iscrizioni, 1-68. Za svoju grobnu ploču sastavio je epigraf na latinskom, koji u prijevodu glasi: “Onaj koji je hodao po slanim morskim vodama, koji zamrlom sje-menu daje život, koji je razriješio smrtne okove poslije mraka smrti, koji je Marti mogao uskrisiti njezina brata tri dana poslije smrti, vjerujem da će uskrisiti i pre-minulog Damaza”, C. Rendina, I Papi. Storia, 95.

17 Usp. F. Umberto, Les Catacombes entre la légende et l’histoire, 51-64.

146


No vrijeme, općenito, nije bilo naklonjeno i okretalo je nago-re: seobe naroda tresle su Zapadno Rimsko Carstvo. Goti su znat-no oštetili ova sveta mjesta za vrijeme opsade: najprije 537./38., a zatim i 545./46.

U nemogućnosti da osiguraju odgovarajuću obranu kata-komba, s jedne, i ne raspolažući sredstvima za stalnu obnovu i uzdržavanje grobnih bazilika, s druge strane, pape u 8. stoljeću započinju premještanjem relikvija mučenika i svetaca iz kata-komba na sigurnije mjesto, tj. unutar grada. To se nastavilo i u prvim desetljećima 9. stoljeća.

– Od kasnog srednjeg vijeka do 16. stoljeća. Nakon premje-štanja relikvija, nad katakombe se nadvio mrak zaborava. Odro-ni i vegetacija učinili su svoje: ne samo da su zapriječili, nego su i zameli pristup k njima. Samo u nekoliko desetljeća zameo se svaki trag najvećem dijelu tih podzemnih svetišta i groblja, tako da su tijekom cijeloga kasnog srednjovjekovlja katakombe osta-le zaboravljene.

Ne samo da se zaboravio topografski smještaj (gotovo svih) katakomba nego je došlo i do kompletne konfuzije u nazivlju. Od svih, samo su tri ostale u jasnom sjećanju: svetoga Sebastijana (na staroj Apijskoj cesti), svetoga Lovre (na Tiburtinskoj cesti) i svetoga Pankracija (na Aurelijskoj cesti). No i one su bile samo djelomično vidljive.

– Sedamnaesto i osamnaesto stoljeće. Nakon srednjovjekov-nog zaborava katakombe se opet počinju otkrivati, istraživati i studirati zahvaljujući “Kolumbu Podzemnog Rima”, Antoniju Bosiju (Antonio Bosio, 1575.- 1629.), koji je ušao u trag za tri-desetak katakomba18. Ne raspolažući dragocjenim Putopisima, koje će njegovi kasniji nastavljači imati u posjedu, Bosi je unio određenu konfuziju u određivanju točnog imena za katakombe koje je otkrio. Ipak, njegov je Podzemni Rim bio rudnik obavijesti i zapažanja koje je prikupljao tijekom cijeloga života.

Nakon njegove smrti za katakombe je nastupilo dugo vri-jeme mraka. Arheolozi toga vremena zaboravili su na Bosijevu

18 Pronicavim i ustrajnim istraživanjem, spojenim s njegovim izvrsnim poznavanjem antičke povijesti, Bosi je započeo 1593., a rezultat je bio Podzemni Rim (Roma sotterranea), kapitalno djelo kršćanske arheologije. Rezultate svoga istraživanja Bosi nije imao prilike predstaviti javnosti jer ga je u tome pretekla smrt; pripre-mljeni su bili samo nacrti. Ipak, skupina mecena i nekih stručnjaka, na čelu s isusovcem Ivanom Severanom, pobrinuli su se da Bosijevo djelo ugleda svjetlo dana objavivši ga 1634. godine.

147


znanstvenu metodu te su, zbog nepoznavanja stvari, bili uvjere-ni da se mnoge svetačke i mučeničke relikvije još nalaze u kata-kombama, iako su one još u 8. i 9. stoljeću odatle premještene unutar grada. Što više, preuzetno su nastojali identificirati gro-bove mučenika i svetaca oslanjajući se ponajviše na predmete i dekorativne elemente (bočice, male vaze…), koje su zatim tuma-čili na krivi način.

Tako su se, primjerice, maslinove grančice, koje su česti dekorativni element grobnih ploča, tumačile kao znak mučeniš-tva, dok se Kristov monogram XP, koji se vrlo često pojavljuje i gotovo sigurno predstavlja znak koji datira neki spomenik u raz-doblje poslije 313., dešifrirao kao “passus pro Christo”. Nadalje, za brojne se staklene fragmente pronađene u katakombama, kao što su male bočice i posudice, držalo da je riječ o ampulicama koje bi sadržavale krv heroja vjere te se i u njima, kao i u gor-njim slučajevima, vidio znak mučeništva; nasuprot tome, danas se je opće mišljenje da se radi dijelom o miomirisima, a dijelom o čašama koje su se upotrebljavale u pogrebnim obredima (tj. refri-geriumu); ti su se predmeti ostavljali izvan grobnica s nakanom ponovnog dolaska rodbine na grob, a ponekad i kao signum dis-ctintivum (raspoznatljivi znak) pojedinog groba.

S takvim svojevoljnim premisama, naravno, nije bilo teško “pronaći” grobove mučenika. Nažalost, takav način istraživanja prouzročio je ogromne štete na podzemnim grobnicama, jer su brojne od njih, radi se čak o tisućama, koje su do tada bile netaknute bile otvorene, a zatim su ubrzo počele kolati i lažne relikvije.

U dovršenju devastacije i pljačke katakomba ističu se krajem 18. i početkom 19. stoljeća tzv. corpisantari, tj. skupine “lovaca” na relikvije mučenika, probitačne i beskrupulozne osobe, koje su pretražile te podzemne grobnice odnoseći iz njih sve što bi im moglo poslužiti za zaradu.

I kao da to nije bilo dosta, također su vinogradari, vlasni-ci zemljišta iznad katakomba, sišli u podzemne galerije da bi se poslužili materijalom za kućice u svojim vinogradima. Tako su ogromni podzemni prostori zadobili poharan izgled u kojem ga posjetitelji danas vide, a to su: otvoreni grobovi, razbijene mra-morne ploče, freske nepopravljivo oštećene itd.

– Devetnaesto stoljeće i De Rossi. Ovo stoljeće označuje početak cjelovitoga i stručnoga arheološkog pristupa antičkoj kršćanskoj baštini. Predvodnik mu je bio isusovac Josip Marc-

148


hi († 1860.), strastveni zaljubljenik u arheologiju, koji je izradio metodološki plan za razne kršćanske spomenike, klasificirao ih po njihovu podrijetlu i obliku, popratio ih slikovnim ilustracija-ma i time postavio nove kriterije.

Ipak, trebalo je čekati polovicu 18. stoljeća da bi katakombe ponovno zadobile svoj stari sjaj: povratio im ga je Giovanni Batti-sta De Rossi (1822.-1894.), koji će kršćansku arheologiju usmje-riti u ispravnom smjeru: utvrdio je, naime, znanstvene kriterije s kojima treba pristupiti proučavanju rimskih starokršćanskih groblja i, općenito, bilo kojem drugom spomeniku iz kršćanske starine. Zbog takvog znanstvenog pristupa, a također i dopri-nosa, kršćanska ga je arheologija promovirala u svoga pravog utemeljitelja, jer ju je on uzdignuo “na razinu prave znanosti, tretirajući je kao autonomnu znanstvenu disciplinu, a ne kao ancillu (sluškinju) teologije (archeologum, non teheologium facio). U svom polustoljetnom istraživanju De Rossi je došao do brojnih otkrića koja je zatim prezentirao u brojnim djelima i znanstvenim revijama, od kojih je neke i sam pokrenuo19. Njegovi radovi i dan danas predstavljaju nepresušiv izvor za proučavanje kršćanske arheologije.

ii.kalistovekatakombe

“Kalistove katakombe su – izrazio se jednom papa Ivan XXI-II. (1958.-1963.) – jesu najuzvišenije i najglasovitije rimske kata-kombe”. Na toj je crti i De Rossi, koji je to podzemno groblje okarakterizirao “najizvrsnijim” te “prvim službenim grobljem rim-ske kršćanske zajednice i slavnim grobljem papâ 3. stoljeća”20. Smještene su na drugoj milji Apijske ceste, duž koje se nalaze i druga starokršćanska groblja21, samo nekoliko koraka od glaso-

19 De Rossi je posjedovao široko poznavanje književnih izvora. Osim što je bio izvr-stan arheolog, također je bio i kompetentni epigrafist, zbog čega mu je upućen poziv na suradnju u izradi Corpus Inscriptionum Latinarum za grad Rim; ide mu i zahvala za prve sveske Inscriptiones Christianae Urbis Romae septimo saecu-lo antiquiores. Nadalje, on osniva, vodi i, gotovo u cijelosti, uređuje časopis za kršćansku arheologiju – Bullettino di Archeologia Christiana; sva njegova prou-čavanja i istraživanja objavljena su u svescima Roma sotterranea (djelu koje je s njegove strane ostalo nedovršeno), u kojima je objavljivao sve što se odnosilo na katakombe (od strukture do topografije), njihove dekorativne prikaze i epigraf-ske danosti.

20 A. Baruffa, Le Catacombe di S. Callisto, 21. O Kalistovim katakombama također: P. Filacchione – C. Papi, Archeologia cristiana, 183-184.

21 Osim Kalistova, na toj se cesti još nalaze: a) anonimno groblje: mala i vrlo deva-stirana grobna galerija, smještena uz grobnicu Scipiona; b) Balbinino groblje:

149


vite crkvice Domine quo vadis. Dobile su ime po đakonu Kalistu i među najvažnijim su grobljima podzemnog Rima: ta važnost ne proizlazi samo zbog kršćanskih mučenika koji su tu pokopani već i zbog ikonografskih i epigrafskih spomenika koji se u nji-ma i danas nalaze. Protežu se na četiri etaže ili kata (četvrti je u odnosu na druga tri znatno ograničen), dosežu dužinu od gotovo 20 kilometara i broje oko pola milijuna grobnica.

1.velikootkRiće

Tragajući za kršćanskim starinama, De Rossi je 1849., kao strastveni dvadesetsedmogodišnji arheolog, ušao u jedan vino-grad smješten na uglu između dviju cesta, Apijske i Sedmorih crkava. U vinogradu se nalazila mala crkvica, nekoć posvećena papi mučeniku Sikstu, a u De Rossijevo je vrijeme bila napu-štena i pretvorena u magazin. Stručnjakovo oko zaustavilo se na fragmentu jedne razbijene mramorne ploče, koju je vlasnik vinograda upotrijebio za jednu od stuba u svom vinogradu. Na oštećenom kamenu nalazio se natpis: “[…] NELIVS MARTYR”. De Rossi je odmah uočio da natpisu nedostaje prvi dio slovā od punog imena pa je pronađeno NELIVS kompletirao s “COR” te dobio puno ime: CORNELIVS. Odmah je shvatio da pred sobom ima dio natpisa i ploče koja je nekoć prekrivala grob pape Kor-nelija, mučenika, koji je 253. umro u Centumcelae (današnja Civitavecchia) i, koju godinu kasnije, prenesen u jedan hipogej uz Kalistovo groblje.

Bio je uvjeren da se u podzemlju toga vinograda kriju Kali-stove katakombe. Da bi njegove pretpostavke dobile i potvrdu, trebalo je zaviriti u “utrobu” vinograda, tj. izvršiti iskapanja. A to se nije moglo jer se radilo o privatnom posjedu. Stoga se De Rossi uputio k papi Piju IX.: želio ga je izvijestiti o svom otkriću i nago-voriti ga da otkupi taj vinograd kako bi se slobodno moglo istra-

nedovoljno istraženo, na kojem se nalazi grob pape Marka († 336.); c) Lucinine kripte: ima tri kata s vrlo dragocjenim freskama i natpisima; u jednoj od kripta nalazi se grob pape Kornelija († 253); d) Sebastijanovo groblje: na kojem je bila memoria (ili basilica) Apostolorum u kojoj se iskazivao kult dvojici apostolskih prvaka – Petru i Pavlu; e) Pretekstatovo groblje: prostrana grobna mreža s više katova; najpoznatiji mučenici pokopani na ovom groblju su Felicisim i Agapit, dvojica đakona pape Siksta II. († 258.); f) anonimno groblje: smješteno sjeveroza-padno od Pretekstatova, otkriveno je 1951./52.; danas nosi naziv Svetoga križa. O podzemnim grobljima uz druge rimske ceste vidi: A. P. Frutaz, I cimiteri antic-hi di Roma, 698-706; L. Hertling – E. Kirschbaum, Le catacombe romane e i loro martiri, 19-22.

150


živati. Nakon što je Papa uvažio De Rossijevu molbu o otkupu vinograda, strastveni je stručnjak odmah započeo s iskapanjem i istraživanjem. Njegove pretpostavke pokazale su se točnima. Ne samo da je našao podzemnu grobnicu, uz koju je pronašao i ostatak natpisa kojeg je intuitivno već bio nadopunio – tako da je u svom punom obliku glasio CORNELIVS MARTYR EP(iscopus) – već je na tom mjestu otkrio i grobnice drugih papa22. Naravno, i Papa je zaželio vidjeti to otkriće. Došavši na grobove svojih pret-hodnika, bio je duboko ganut. Zajedno je s De Rossijem postavio natpise papa iz 3. stoljeća koji su ondje pronađeni te sa suzama u očima upitao: “To su, dakle, grobne ploče mojih prethodnika koji su ovdje počivali?”, na što je De Rossi s ponosom potvrdno odgovorio23.

2.podzemnobogatstvo

Kao i druga starokršćanska podzemna groblja, ni Kalistove katakombe nisu izdubljene u kratkom vreme-nu. Naprotiv, nastajale su postupno: spajanjem pojedinih hipogeja koji su, neovisno jedan o drugom, sagrađeni u različi-tim vremenskim razdobljima; svaki je hipogej isprva imao vla-stiti pristup, tj. stube, te je bio sastavljen od nekoliko galerija i ponekog kubikula.

Katakombe su, spomenusmo, dobile ime po đakonu i kasni-jem papi Kalistu I. (217.-222.), koji se rodio u jednoj robovskoj obitelji i mukotrpno radio u rudnicima na Sardiniji; nakon što je stekao slobodu postao je đakon i suradnik pape Zeferina (199.-217.): gotovo dvadeset godina bio je čuvar i upravitelj ovoga gro-blja, priskrbljujući brojnim siromašnim kršćanima dostojan ukop. Nakon Zeferinove smrti24 izabran je za papu, unatoč veli-koj oporbi koju je predvodio svećenik Hipolit25. Pontifikat mu je

22 L. Hertling – E. Kirschbaum, Le catacombe romane e i loro martiri, 9-11; A. Baruffa, Le Catacombe di S. Callisto, 11.

23 L. Hertling – E. Kirschbaum, Le catacombe romane e i loro martiri, 11.24 Prema Salzburgškom putopisu, papa Zeferin pokopan je na Kalistovu groblju, ali

iznad zemlje, u jednom skromnom mauzoleju, sagrađenom upravo iznad kripte papa. U 7. stoljeću u Zeferinovu mauzoleju častio se i grob sv. Tarzicija, mučeni-ka poznatog po štovanju euharistije. Usp. L. Hertling – E. Kirschbaum, Le cata-combe romane e i loro martiri, 47-48.

25 Rimski svećenik Hipolit jedna je od najistaknutijih osoba starovjekovne rimske Crkve i zasigurno njezin najveći teolog, kojega je u to vrijeme po znanju nad-mašivao jedino Origen. Nakon Zeferinove smrti nadao se da će ga zamijeniti na

151


trajao pet godina, jer je, navodno, uslijed jedne pučke pobune (222.), umro mučeničkom smrću. Zbog opasnosti, nije mogao biti pokopan u “svojim”, Kalistovim katakombama, već je u “žur-bi” pokopan na Kalepodijevu groblju, na Aurelijskoj cesti26.

Kalistove katakombe sadrže brojne znamenitosti. Budući da na ovom mjestu nije moguće sve navesti, ograničujemo se spo-menuti samo neke od njih, zapravo one najistaknutije: kriptu papa, kriptu sv. Cecilije, sakramentalne kubikule i druge zna-menite kripte.

1. Kripta papâ. Otkrio ju je De Rossi 1854. godine i odmah ju nazvao “malim Vatikanom” i “središnjim spomenikom svih kršćanskih grobalja”27. Začetak joj je privatni kubikul. Nakon darovnice toga prostora rimskoj kršćanskoj zajednici kubikul je u cijelosti restrukturiran i pretvoren u kriptu koja sadržava dvanaest lokula (tj. grobnica pravokutnog oblika), četiri sarko-faga i jednu monumentalnu grobnicu u podnožju zida. U kripti je sahranjeno devet papa i osam biskupa. Tijekom obnove kripte De Rossi je otkrio izvorne nadgrobne ploče četvorice papa: Ante-rovu (235.-236.), Fabijanovu (236.-250.), Lucijevu (253.-254.) i Eutihijanovu (275.-283.); petu, Poncijanovu (230.-235.), je otkrio je njegov učenik, mons. Joseph Wilpert.

Natpisi su na tim pločama na grčkom jeziku28. Uz ime, sadr-žavaju i “biskupski” naslov, a za dvojicu i počasni naslov “muče-nika”. Devetorica papa sahranjenih u toj kripti jesu:

papinskoj stolici. Razočaran u svojim očekivanjima, prekinuo je odnose s papom Kalistom i ustanovio vlastitu zajednicu kojoj je figurirao kao poglavar, odnosno protupapa (od 217. do 235.). Car Maksimin Trački poslao ga je u progonstvo na Sardiniju, gdje je pomiren s Crkvom umro mučeničkom smrću. Tijelo mu je zatim preneseno u Rim i sahranjeno u groblje na Tiburtinskoj cesti, koje je kasnije nazvano po njemu. Usp. AA. VV, I Papi e gli antipapi, 250-251; L. Hertling – E. Kirschbaum, Le catacombe romane e i loro martiri, 50-52.

26 Usp. C. Rendina, I Papi. Storia e segreti, 52-55; A. Baruffa, Le Catacombe di S. Callisto, 22-24. S druge strane, L. Hertling – E. Kirschbaum (Le catacombe roma-ne e i loro martiri, 48-49) pobijaju to mišljenje, jer smatraju da se ono zasniva na nepouzdanoj legendi. Prema njima, nije se radilo ni o kakvoj opasnosti ni žurbi, jer u vrijeme Kalistove smrti nije bilo nikakvog općeg progona pa tako ni pobune u kojoj je Papa ubijen. S onu stranu Tibera (Trastevere), gdje je navodno Kalist pogubljen, do kripte papa, tvrde oni, ima jedan dobar sat hoda, a do Kalepodi-jeva groblja samo tri četvrt sata, tako da “žurba” u ovom slučaju ne znači ništa. Kalist je pokopan na najbližem groblju, a ne “svome”, jer, prema njima, kripta papa u današnjim Kalistovim katakombama godine 222. još nije ni postojala.

27 A. Baruffa, Le Catacombe di S. Callisto, 52-67.28 S tim u vezi, potrebno je reći da su do kraja trećeg stoljeća svi papinski epigrafi

(natpisi), izuzev pape Kornelija, na grčkom jeziku, iako sve pape nisu bili grčkog

152


– sv. Poncijan, podrijetlom Rimljanin. Car Maksimin Trački osudio ga je na prisilni rad na Sardiniji. Da ne bi zbog svoga prisilnog izbivanja doveo rimsku Crkvu u teškoće, odrekao se papinstva (prvi primjer abdikacije u povijesti papinstva); umro je u progonstvu, ali su mu posmrtni ostatci preneseni u Rim i sahranjeni u kripti papa.

– sv. Anter, podrijetlom Grk. Za papu je izabran nakon Pon-cijanove abdikacije, dok je ovaj još bio živ. Umro je nakon samo 43 dana pontifikata, koje je sve proveo u zatvoru; od njega nam nije poznato ništa do ime, koje je tipično ropsko29;

– sv. Fabijan, također Rimljanin po podrijetlu. Umro je muče-ničkom smrću za Decijeva progona: odrubljena mu je glava; pokazao se kao sposobni organizator rimske Crkve30;

– sv. Lucije, također Rimljanin. Bio je papa samo devet mjese-ci, od čega je dio proveo u progonstvu u Centumcelae, kamo ga je prognao car Gal; s Valerijanovim dolaskom na vlast i on se vratio u Rim te nastojao ublažiti stav službene Crkve prema lapsa, tj. onima koji duhovno nisu bili dovoljno jaki pa su žrtvovali poganskim božanstvima da bi spasili život;

– sv. Stjepan I. (254.-257.), Rimljanin. S kartaškim bisku-pom Ciprijanom teološki je raspravljao te je, nasuprot nje-

podrijetla. Razlog tome je dvojak: autori tih natpisa, koji su bili grčkog podrije-tla (što je manje određujuće) i grčki kao liturgijski jezik toga doba, što se odra-zilo i na uporabu grobnih natpisa (uglavnom određujuće). Usp. L. Hertling – E. Kirschbaum, Le catacombe romane e i loro martiri, 187.

29 C. Rendina, I Papi. Storia e segreti, 57. Može se reći da je ovaj Papa, jednako kao i papa Kalist, bio libertin. No, unatoč tome, pogrješno bi bilo poimati rimskog libertina kao umirovljenog roba. Unatoč tome što su ih rimski plemići gledali s visoka, libertini su bili često vrlo aktivni i dobrostojeći ljudi. Stoga bi bilo posve krivo, a to se često i čini, kršćane prvih stoljeća zamišljati “prostim ljudima” i gotovo “najnižim društvenim slojem”. Upravo kripta papa – bilo po svojoj arhitek-tonskoj izvedbi, bilo po natpisima – pokazuje jasnu imućnost i eleganciju, koja ne zaostaje ni za najboljim klasičnim ostvarenjima te vrste.

30 Ciprijan o njemu govori s velikim pohvalama. Bio je poštovan i na Istoku, tako da je kasnije uvršten među svete čudotvorce, a Origen mu je uputio jedno pismo da bi se opravdao od optužaba za krivovjerje. Začetnik je diobe nižega klera i reorganizacije Rimske crkve, koju spominje njegov nasljednik Kornelije: svaki od sedam đakona imao je uz sebe jednog podđakona i šest akolita. U isto je vri-jeme podijelio Rim na sedam područja kako bi se olakšala briga za siromašne. Osim 56 klerika i 46 prezbitera, postojala su još 52 iz nižeg klera (lektori, egzor-cisti, ostijari, tj. vratari). Iz Fabijanove škole proizašli su pape: Kornelije, Lucije, Stjepan i vjerojatno Siksto II. i Dionizije. Umro je kao mučenik početkom Deci-jeva progona. Usp. C. Rendina, I Papi. Storia e segreti, 58-59.

153


mu, priznao valjanost krštenja obraćenim krivovjercima i lapsima31;

– sv. Siksto II., grčkog podrijetla. Umro je za Valerijanova pro-gona upravo na groblju sv. Kalista: uhićen je dok predvodio liturgiju te je istoga dana, poslije jednog kratkog procesa, smaknut (6. kolovoza 258.); mučeništvo su, zajedno s njim, podnijela i šestorica đakona, koji su također pokopani u Kalistovim katakombama32;

– sv. Dionizije (259.-268.), nepoznatoga podrijetla. Imao je teš-ku zadaću: organizirati rimsku Crkvu nakon Valerijanova vihora33;

– sv. Feliks I. (269.-274.), Rimljanin. Bio je papa u vrijeme cara Aurelijana. Intervenirao je na Antiohijskoj sinodi, na kojoj je svrgnut antiohijski biskup Pavao Samosatski; nakon osude antiohijskog biskupa poslao je pismo aleksandrijskom kleru u kojem je jasno precizirao kristološki nauk34;

– sv. Eutihijan, podrijetlom iz Ligurije. Posljednji je od deveto-rice papa koji je sahranjen u kripti papa. Veliki dio njegova pontifikata odvijao se za vladavine cara Proba (276.-282.); umro je 283., godinu ranije nego što je na carsko prijestolje zasjeo Dioklecijan35.

31 Protivno Ciprijanu i Firmilijanu, biskupu u Cezareji Kapadocijskoj, te protivno biskupskim sinodama afričke Crkve, koje su odricale valjanost krštenja koje bi podijelili krivovjerci i raskolnici, papa Stjepan je podržavao tezu o samo jed-nom krštenju: na obraćene krivovjernike dovoljno je položiti samo ruke. Teološki sukob između dvojice biskupa prekinuo je Valerijanov progon, tijekom kojega je mučeničkom smrću završio Ciprijan († 258.). Vijest o Stjepanovu mučeništvu, kojemu su vojnici odsjekli glavu dok je obavljao službu Božju na Lucinu gro-blju, donosi jedna passio iz 6. stoljeća; ta je vijest, koja inače nema uporišta u staroj rimskoj liturgijskoj predaji, prešla zatim u Martyrologium Hieronymianum, Liber pontificalis i Sacramentarium gregorianum. Usp. C. Rendina, I Papi. Storia e segreti, 63-65.

32 C. Rendina, I Papi. Storia e segreti, 65-66. Usp. L. Hertling – E. Kirschbaum, Le catacombe romane e i loro martiri, 55-57. Iz kasnijih vijesti dade se zaključiti da su i drugi đakoni bili mučeni, ukupno sedmorica, iako ne isti dan; sedmi bi bio sv. Lovro, o kojemu ipak ostaje dvojba je li se njegovo mučeništvo zbilo 258. (za Valerijana) ili pak kasnije, za Dioklecijana i njegova progona: elementi sadržani u priči o sv. Lovri (zapljena dobara siromašnih, smrt na užarenim gradelama) čine ga bližim Dioklecijanovu progonu.

33 C. Rendina, I Papi. Storia e segreti, 66-68.34 C. Rendina, I Papi. Storia e segreti, 68-69.35 C. Rendina, I Papi. Storia e segreti, 69. Eutihijanove su relikvije 1659. prenesene

u gotičku katedralu u Sarzani, gdje mu je podignuta velika mramorna statua.

154


U cjelokupnom kompleksu Kalistovih katakomba sveuku-pno je sahranjeno 16 papa, a gornja devetorica u kripti papa. Po završetku progona papa Damaz I. (366.-384.) pretvorio je kriptu u malu podzemnu crkvicu uresivši je slikama, mramorom, moza-icima, stupovima, svjetiljkama i drugim ukrasnim predmetima, a pored groba pape Siksta II. dao je urezati u mramor dvije poet-ske strofe na latinskom, koje posjetitelje i hodočasnike podsje-ćaju na mučenike pokopane u tom groblju36.

2. Kripta sv. Cecilije. Kripta ove kršćanske djevice i muče-nice iz 3. stoljeća nalazi se u blizini kripte papa37. Budući da su se mnogi kršćani željeli pokopati u blizini grobova kršćanskih mučenika, tako se dogodilo i s grobom sv. Cecilije, u čijoj su bli-zini kršćani željeli imati svoj grobni smiraj. Kako je njezin grob ubrzo postao meta brojnih hodočasnika, došlo je do preuređenja kripte, pri čemu su učinjeni određeni zahvati i proširenja.

Tijelo mučenice pokopano je na mjestu na kojem se danas nalazi njezina statua. Tu je ostalo sve do 821. godine, kada ga je papa Paskal I. (817.-824.) premjestio u baziliku posvećenu u nje-zinu čast: bazilika je sagrađena na mjestu svetičine rodne kuće, s desnu stranu Tibera (in Trastevere). Današnja je Cecilijina statua u Kalistovim katakombama kopija originala, koju je izradio Ste-fano Maderno (1566.-1636.), dok se original nalazi u bazilici sv. Cecilije. Statua pokazuje tijelo mučenice kako je viđeno 1559., kada je otvoren sarkofag radi prepoznavanja njezinih posmrtnih ostataka. Kipar je na statui istaknuo urez mača na svetičinu grlu i njezinu vjeru u Presveto Trojstvo (s prstima ruke).

Iako ne postoji nikakva dvojba o povijesnoj osobi sv. Ceci-lije, ipak se pouzdano ne zna za kojeg bi progonstva podnije-la mučeništvo38, jer je Dioklecijan naredio da se unište crkvene pismohrane.

36 Relikvije papa pokopanih u katakombe, uključujući i one iz kripte papa, preni-jete su kasnije u gradske crkve. Tako su njihovi prvotni grobovi pali u zaborav, sve do De Rossija.

37 O kripti sv. Cecilije: A. Baruffa, Le Catacombe di S. Callisto, 68-75.38 Prema Passio sv. Cecilije, koja je zatim prešla u Jeronimov Martirologij, Cecili-

ja je bila kršćanska djevojka iz plemićkog staleža. Bila je obećana poganskom mladiću Valerijanu. Na dan vjenčanja kazala mu je da je ona svoje djevičanstvo posvetila Bogu. Valerijan je uvažio i poštovao taj njezin zavjet te postao kršća-nin; kršćaninom je postao i njegov brat Tiburcije. Dvojica su braće zatim uhićeni i kao kršćani osuđeni na smrt zajedno s još jednim čovjekom, imenom Maksim. Nakon toga je i Cecilija izvedena pred prefekta. Budući da je odbila izvršiti idola-trijske obrede, osuđena je na smrt gušenjem u kupaonici svoje kuće. Zato što je para i vrućina nisu uspjele usmrtiti, poslan je jedan vojnik da joj mačem odrubi

155


Kripta je nekoliko puta bila obnavljana i uljepšavana fre-skama, mozaicima i mramorom. U jednoj maloj niši prikazan je Krist u bizantskom stilu, s aureolom oko glave, na kojoj se ističe križ. Desna mu je ruka u pokretu onoga koji govori, dok u lijevoj drži knjigu Evanđelja, urešenu dragim kamenjem. U neposrednoj blizini nalazi se freska pape mučenika, sv. Urbana I. (222.-230.). Iznad Kristove niše ističe se slika sv. Cecilije u odjeći bizantske princeze.

3. Sakramentalni kubikuli. Riječ je o obiteljskim grobnicama ure šenim slikama, s početka 3. stoljeća, na kojima se posebno isti ču simbolički prikazi dvaju sakramenata: krst i euharistija.

Tim su freskama kršćani prvih stoljeća željeli podsjetiti na svoj katekumenat, ali su istodobno preko njih željeli ostaviti i poruku svojim suvremenicima, koja otprilike glasi: krštenjem su postali kršćani te su ustrajali u kršćanskom životu zahvaljujući slavljenju euharistije i čestom primanju pričesti. U biti, željeli su podsjetiti svoje najbliže i sve one koji budu posjećivali njihov grob da će se jednoga dana ponovno sastati u nebu ako i oni budu upotrebljavali ista sredstva spasenja39.

4. Druge znamenite kripte. Ograničujem se ukratko spome-nuti samo neke, bez namjere opširnijeg opisa unutrašnjosti nji-hova groba: – kripta sv. Kaja (283.-296.), pape, porijeklom iz rimske Dal-

macije, koji je umro za Dioklecijanove vladavine40 i pokopan u kripti iznimnih protega41. Za razliku od kripte papa42, ili

glavu; nakon tri neuspješna udarca ostavio ju je u agoniji u kojoj je nakon tri dana umrla. Poslije toga je njezina kuća pretvorena u crkvu. Valerijan, Tiburcije i Maksim povijesne su osobe: bili su rimski mučenici, pokopani na Pretekstato-vu groblju, o kojima se ništa drugo ne zna. Priča, kakva je o njoj napisana, može uistinu izgledati maštovita, ali su povjesničari u novije vrijeme unijeli u nju malo više svjetla; od 6. stoljeća pa dalje sv. Cecilija, djevica i mučenica, bila je vrlo čašćena na Zapadu. Zbog teksta u njezinu časoslovu “cantibus organis” progla-šena je zaštitnicom glazbe i glazbenika. Usp. D. Attwater, Vite dei Santi, 66-67.

39 Usp. A. Barufa, Le Catacombe di S. Callisto, 79-84.40 Prema jednoj legendi, papa Kaj je bio u rodbinskim odnosima s Dioklecijanom,

porijeklom iz Dalmacije kao i on; i upravo bi taj rodbinski odnos utjecao na činje-nicu da Dioklecijan nije ni prst pomaknuo protiv Crkve dok je Kaj bio rimskim biskupom. Usp. C. Rendina, I Papi. Storia e segreti, 70.

41 Promjeri su kripte: dužina 5,56 m; širina 3,50 sa 4,40 m; visina 4,70 m. U krip-ti je moglo biti sahranjeno više od šezdeset osoba; zidovi su joj ispisani brojnim gra fi ti ma svećenika i hodočasnika. Usp. A. Baruffa, Le Catacombe di S. Callisto, 93

42 Može se pitati: Zašto ovaj glasoviti papa, čiji se cijeli pontifikat podudara s Diokle-cijanovom vladavinom (prije nego je poduzeo progone), ne nalazi u kripti papa?

156


npr. kripte sv. Euzebija, kripta sv. Kaja nije doživjela dama-zijsku restauraciju. Kad ju je De Rossi otkrio (1856.), kripta je bila u potpuno ruševnom stanju, a znameniti ju je arhe-olog uspio identificirati zahvaljujući pronađenim ulomcima i u cijelosti rekonstruirao izvorni grobni natpis. Taj je nat-pis bio na grčkom jeziku i glasio je: Γ(αίο)ϒ ΕΠΙ(σκόπου) ΚΑΤ(άθεσις) ΠΡ(ό ἰ) ΚΑΛ(ανδῶν) ΜΑΙѠ(ν): “Grob biskupa Kaja 22. travnja”43;

– kripta pape Euzebija (vjerojatno 310.), mučenika, kojega je Maksencije odmah nakon izbora za papu protjerao u progon-stvo na Siciliju, gdje je ubrzo i umro; tijelo mu je preneseno u Rim i pokopano u Kalistovim katakombama, u neposred-noj blizini pape Kaja. De Rossi je uz njegov grob otkrio i neke poetske natpise pape Damaza44;

– kripta pape Kornelija (251.-253.), mučenika, koji je prognan u Centumcellae (današnja Civitavecchia), gdje je umro u bijedi i mukama. U toj su kripti sačuvane još neke kamene ploče i dvije freske bizantskog stila iz 7. stoljeća45.

Freske su naslikane na dva pilastra (kvadrasta stupa) koji se nalaze uz grob pape Kornelija. Na jednoj od njih nalaze se dvojica papa mučenika: Kornelije i Siksto II. te dvojica afričkih biskupa: sv. Ciprijan, biskup u Kartagi, i sv. Optat, biskup u ondašnjoj Numidiji. Svi likovi imaju oko glave aureole i prošišanu kosu na vrhu glave, tj. tonzuru; izrazi su im lica različiti, a pontifikalna

Na to pitanje nije jednostavno odgovoriti. Ali najvjerojatnije zbog toga što je u trenutku njegove smrti (22. travnja 296.) ukopni prostor u spomenutoj kripti već bio popunjen. Svakako, sv. Kaj ubrzo je našao mjesto u pobožnosti rimskih vjernika. O tome svjedoči i natpis iz prve polovice 4. stoljeća koji govori da se dio Kalistovih katakomba u blizini njegove grobnice, odnosno kripte, označavao njegovim imenom i da su vjernici nastojali imati grob u njegovoj blizini, kao što svjedoči i ovaj natpis: Iovina…je dobila arkosolij u Kalistu kod svetog Kaja. Usp. A. Baruffa, Le Catacombe di S. Callisto, 94.

43 A. Baruffa, Le Catacombe di S. Callisto, 95.44 C. Rendina, I Papi. Storia e segreti, 75-76; A. Baruffa, Le Catacombe di S. Callisto,

100-102. U mnogim se udžbenicima, a također i literaturi, navodi da je između pape Marcelina, koji je umro za Dioklecijanova progona (15. siječnja 304.) i pape Euzebija, smješta pontifikat Marcela I. koji bi trajao godinu dana (307.-308.). Međutim, čini se da je istina posve drugačija. Na ovom mjestu kažimo samo to da je između Marcelinove smrti i Euzebijeva izbora za papu, a to je bilo nakon što su završili progoni (vjerojatno 310.), bila sedes vacantiae, koja je trajala gotovo sedam godina. Razlog tome isključivo su okolnosti koje je proizveo Dioklecijanov progon. No o tome, kako rekosmo, drugom prilikom i na drugom mjestu.

45 C. Rendina, I Papi. Storia e segreti, 59-61; A. Baruffa, Le Catacombe di S. Calli-sto, 157-164.

157


odjeća (sva četvorica imaju palij, tj. znak nadbiskupske vlasti) i stavovi tijela jednaci; u lijevoj ruci drže knjigu (Evanđelje), a desna im je u govorničkom pokretu; ne radi se o izvornim por-tretima, već o imaginarnim figurama.

zaključak

Nakon svega izloženog značenje “podzemnog Rima”, odno-sno katakomba, može se sintetizirati riječima što ih je izrekao znameniti De Rossijev učenik Horacije Maruucchi: “Katakombe se mogu smatrati kolijevkom kršćanstva i pismohranom rane Crkve. Slikarstvo, kiparstvo, epigrafija pružaju nam najdrago-cjeniju građu za osvjetljivanje običaja i života starih kršćana. K tome, dopuštaju nam pokazati identitet življene vjere u prvim sto-ljećima, s Vjerovanjem koje i mi danas ispovijedamo. I to poka-zivanje za nas ima veliku vrijednost, jer spomenici koji se nalaze u katakombama pripadaju prvim stoljećima kršćanstva.”46 Slič-nu je misao izrekao i papa Pio XI. u svom motu proprio, u prigodi osnutka Papinskog Instituta za Kršćansku arheologiju (1925.), kada je kazao da je rimska Crkva, zahvaljujući katakombama, otkrila znatan dio svoje antičke baštine, da je iščitala cijele stra-nice svoje povijesti te iznijela na vidjelo dokumente i spomenike od najviše povijesne vrijednosti, kako bi pokazala starost svoga nauka, svoje vjere i svoje časne predaje47.

Katakombe su, uistinu, bogata pismohrana rane Crkve. Po njima se može hodati satima, zagledavati i promišljati satima. O njima se mogu ispisati brojne stranice. Ali sve to ne će biti dostatno da se sagleda, ispiše ili spomene cijelo Vjerovanje, što ga one sadržavaju. Svjesni smo da smo u ovom uratku nešto i propustili, kao što su, primjerice, teme (u slici, natpisu, sim-bolu) koje govore o otpuštenju grijeha, općem sudu i slično, a također pripadaju Vjerovanju “podzemnog Rima”. Ipak, i ovo što smo izložili smatramo kako je dovoljno za tvrdnju da je Vjerova-nje prvih kršćana isto Vjerovanje koje ispovijedaju i žive današ-nji kršćani. Jer, Christus hieri, hodie et semper est (Krist, jučer, danas i uvijek isti je)!

46 A. Ferrua, Le Catacombe, 19.47 Usp. Acta Apostolicae Sedis, 17 (1925), 620-621.

158


EARLY CHRISTIAN ROMAN CEMETERIES - CATACOMBS

Summary

This article is divided into two parts. In the first part the aut-hor speaks about the Roman catacombs. In subtitles the author describes their origin, nomenclature and their condition over the centuries.

In the second part the author speaks about the catacombs of Callixtus, describing in subtitles their discovery and historical wealth, referring especially to the Crypt of the Popes, the crypt of Saint Cecilia, the cubicles of the Sacraments and other famous crypts located in the catacombs of Callixtus.

Key words: Christians, catacombs, burial, cemeteries, pope

159 2,3,4 l 16.

IvanMacutFILOZOFSKETEMEIFILOZOFIUTJEDNIKUSPREMNOST

(1942.–1945.)Philosophical topics and philosophers in the weekly newspaper

Spremnost/Readiness (1942.-1945.)

UDK:14:050(497.5)“1942/1945“ Pregledniznanstvenirad Primljeno:10/2016.

Sažetak

U ovom radu istražujemo koje su filozofske teme te koji su filo-zofi objavljivali svoje tekstove u tjedniku Spremnost, a koji je izla-zio za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, tj. od 1942. do 1945. godine. Budući da u tom povijesnom razdoblju, a ni dosta prije te dosta kasnije, u Hrvatskoj nije postojao časopis koji bi bio namije-njen izrazito filozofiji, hrvatski su filozofi svoje tekstove objavljivali po različitim novinama, tjednicima i mjesečnicima, a što istraživa-čima hrvatske filozofije uvelike otežava posao. Ovaj je rad podije-ljen na četiri dijela. U prvom dijelu donijeli smo nekoliko povijesnih bilješki o samom nastanku tjednika Spremnost. Drugi dio donosi detaljnu bibliografiju filozofskih članaka objavljenih u tom tjed-niku. Treći dio rada iznosi kratku analizu objavljenih filozofskih tekstova te na koncu u četvrtom dijelu donosimo biografije naj-značajnijih filozofskih autora u ovom tjedniku. Zaključak je kako su hrvatski filozofi za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske prati-li europsku i domaću filozofsku literaturu te promišljali o vreme-nu u kojem su živjeli, a to su i zabilježili na stranicama tjednika Spremnost.

Ključne riječi: Spremnost, hrvatski filozofi, filozofija, Nezavi-sna Država Hrvatska

Uvod

Hrvatska filozofija prve polovice dvadesetog stoljeća, izuzev-ši dva časopisa koji su, između ostalih znanosti, bili posvećeni i filozofiji, a to su Univerzum. Mjesečna revija za filozofiju, pri-rodne i socijalne znanosti (1922.) i Revija za filozofiju i psihologi-

160

Ivan Macut, Filozofske teme i filozofi u tjedniku Spremnost (1942. – 1945.)

ju (1927.) koji su izlazili u kratkom vremenskom razdoblju, nije imala filozofski časopis u kojem bi objavljivala svoje tekstove te su iz tog razloga hrvatski filozofi svoje radove, razmišljanja, pri-jevode filozofskih tekstova objavljivali u časopisima koji su bili spremni objavljivati i filozofske tekstove. Jedan od takvih časo-pisa za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske bio je i tjednik Spre-mnost (1942. – 1945.). Naš je cilj istražiti tko je i što objavio iz filozofije u tjedniku Spremnost.1

U ovom ćemo radu ponajprije prikazati što je u svojoj biti bio tjednik Spremnost, a zatim ćemo prijeći na središnji dio ovoga rada u kojem ćemo u četiri tematske cjeline popisati sve filozof-ske tekstove (filozofski članci – razmišljanja; filozofske rasprave u povodu izlaska pojedinoga filozofskog djela ili prijevoda; o filo-zofima te recenzije ili prikazi knjiga), ukratko ih sistematski pro-analizirati te na koncu predstaviti najplodnije filozofe koji su u tom tjedniku objavljivali svoje tekstove.

1. ukRatkootjednikuSpremnoSt

U vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, a, nažalost, i puno prije i poslije razdoblja od 1941. do 1945. god., nije izlazio niti jedan izrazito filozofski časopis. Sigurno je kako tjednik Spre-mnost nije filozofski časopis te je ponajprije potrebno utvrditi njegovu narav. Služeći se člankom iz Hrvatske enciklopedije te natuknicom Časopisi autora Matka Rojnića2, Spremnost možemo odrediti kao politički tjednik.3 U njemu dominiraju dnevno-poli-

1 Cjelovitu bibliografiju toga važnoga tjednika obradio je povjesničar Trpimir Macan u knjizi Spremnost 1942. – 1945., Matica hrvatska, Zagreb, 1998. Budući da je on taj tjednik obradio kronološki prateći neke važnije teme, u našem radu ista-knut ćemo tematski i sadržajno filozofske tekstove te ih kao takve analizirati.

2 “Međutim, iako pisana kao leksikografska natuknica, članak Matka Rojnića, knjižničara Sveučilišne knjižnice u Zagrebu, u Hrvatskoj enciklopediji (Časopisi, sv. IV., Zagreb, 1942., str. 200–204.), nije samo pionirski, već još uvijek najsu-stavniji, i sve ono što je po srodnim edicijama pisano o časopisima uglavnom je kompilacija ovoga rada.” Vinko BREŠIĆ, Čitanje časopisa, Matica hrvatska, Zagreb, 2005., str. 28. Navedena studija Vinka Brešića, iako se primarno bavi književnom časopisnom produkcijom 19. stoljeća, po mnogim je elementima izvor za proučavanje bilo koje periodičke publikacije na našem području. O Matku Rojniću može se vidjeti nekoliko osobnih podataka u leksičkom izdanju Tko je tko u NDH, Zagreb, Minerva, 1997., str. 349.

3 Matko ROJNIĆ, Časopisi, sv. IV, Zagreb, 1942., str. 200. Zanimljivo je napome-nuti da u nabrajanju časopisne produkcije zemalja u našem okruženju, autor ne preskače niti srpske časopise, donoseći čak i neke vrijednosne procjene i to 1942. godine, a što nije zanemariva činjenica.

161


tičke teme, a rubrika kulture udomaćila se od 9. do 12. stranice.4 Dosadašnji kritičari ovog časopisa, a to su Stanko Lasić, Trpimir Macan i Ivica Matičević, iznose vrlo pozitivne kritike kulturnih dostignuća tog tjednika. Uz to, potrebno je istaknuti kako je prvi koji je prepoznao vrijednosti i kvalitetu tjednika Spremnost bio Stanko Lasić, a koji u svojoj glasovitoj Krležologiji u trećem sve-sku piše: “Najbolji tjednik u doba NDH, komentatori i analitičari obično ga smatraju najvažnijim glasilom ustaškog pokreta [...]. Jedan od najbolje uređivanih tjednika što ih je hrvatsko novin-stvo imalo, stavimo li na stranu ideološku orijentaciju.”5 Da je ova ocjena vrlo laskava, govori i podatak da je 1942. god. tjed-nik Spremnost bio tek jedan od dvadeset tjednika koji su izlazili samo na području Zagreba, odnosno njih sedamnaest koliko ih je izlazilo u provinciji, uz trideset i tri mjesečnih i povremenih izdanja drugih časopisa.6

S Lasićevom konstatacijom da je Spremnost bilo “najvažni-je glasilo ustaškog pokreta” ne možemo se složiti. Ipak, tjednik Spremnost bio je važno glasilo. S jedne strane, Lasić je isprav-no ocijenio kvalitetu ovoga tjednika, ali je, s druge pak strane, ipak podlegao sugestivnim činjenicama koje nam govore da je taj “reprezentativni tjednik” nastao na inicijativu samog Poglavnika koji ga je okrstio imenom Spremnost jasno dajući do znanja da i pero treba biti (Za dom) spremno, a čemu u prilog govori i podna-slov časopisa: Misao i volja ustaške Hrvatske. Kako bi tjednik u tome naumu i uspio, Poglavnik je glavnim urednikom imenovao Ivu Bogdana7, pročelnika Državnoga izvještajnog i promičbenog ureda (DIPU). Pripremajući medijski prostor Spremnosti, ustaš-

4 Prva stranica kulturnog priloga tjednika Spremnost, dakle stranica br. 9, po svojoj je strukturi i smještaju, odnosno grafičkom rješenju udarna stranica na kojoj se donose najreprezentativniji tekstovi koji su ili aktualni temom ili kva-litetom. Ne zaboravimo da je tjednik Spremnost izlazio u novinskom formatu te da je tekst koji bi zauzimao gotovo cijelu stranicu takva formata iznosio 4 do 5 autorskih kartica teksta, a što je solidan prostor za artikulaciju bilo koje teme.

5 Stanko LASIĆ, Krležologija ili povijest kritičke misli o Miroslavu Krleži. Knjiga tre-ća. Miroslav Krleža i Nezavisna Država Hrvatska (10. 4. 1941 – 8. 5. 1945), Glo-bus, Zagreb, 1989., str. 116.

6 Božidar NOVAK, Hrvatsko novinarstvo u 20. stoljeću, Golden marketing-Tehnič-ka knjiga, Zagreb, 2005., str. 101. “Popis svih listova u NDH sastavio je 24. stu-denog 1942. novinski odjel Državnoga izvještajnoga i promičbenog ureda (DIPU) pri predsjedništvu vlade NDH”, Usp. HDA Predsjedništvo vlade HDH(sic!), GPR, tematski spisi, kutija 46.

7 O Ivi Bogdanu može se vidjeti u: Tko je tko u NDH, str. 43.

162


ka je vlast ugasila, a pod izgovorom nestašice papira, i časopis Književni tjednik.

U uvodnom slovu tjednika Spremnost pod naslovom Našim čitateljima8 piše da će se za tiskanje tjednika koristiti “bolji gladki novinski papir”, a što je u suprotnosti s izjavom da se Književni tjednik gasi zbog nestašice papira. Da je nestašice papira bilo, ne može se nijekati, ali je ta nestašica korištena selektivno.

Od 39. broja glavni urednik tjednika Spremnost postaje Tias Mortigjija9, a koji je ujedno i glavna karika onoga “prostora slobode”10 što je krasio časopis sve do Mortigjijine smjene s tog mjesta 2. siječnja 1945. godine, poslije dvobroja za Božić i Novu godinu.11

2. bibliogRafijafilozofskihčlanakautjednikuSpremnoSt (1942. – 1945.)

a) Filozofski članci – razmišljanja

Stjepan Zimmermann, Budućnost Hrvatske i Europe. “Kako će filosofija kulture prosudjivati našu sadašnjost?”, 1 (1942.), br. 20, str. 1–2.

Julije Makanec, Odgovorni auktoritet i odgovorna sloboda. Put i primjer Portugala, br. 47, str. 1.

8 Našim čitateljima, u: Spremnost, 1 (1942.), br. 1, str. 2. Uvodnik je, neobično za prvi broj bilo koje tiskovine, donesen tek na drugoj stranici jer je na prvoj stra-nici bio objavljen tekst Ante Pavelića Pojam Bosne kroz stoljeća, s velikom slikom Poglavnika u odori na konju. Urednik Ivo Bogdan, počašćen tim blagonaklonim činom, u bilješci prije samog teksta na prvoj stranici tjednika Spremnost piše: “Članak koji objavljujemo jest poviestni dokumenat, koji k tome i po svome obli-ku nosi sve oznake Poglavnikova snažnog i sažetog stila.”

9 Osnovni podatci također u: Tko je tko u NDH, str. 282. Osim toga, svakako valja napomenuti da je Mortigjija, dok se nalazio u istražnom zatvoru, po nalogu napi-sao svoju autobiografiju u kojoj je objasnio svoju ulogu u ustaškom pokretu te onu urednika tjednika Spremnost. Životopis je tek 1996. godine Trpimir Macan priredio za tisak. Tijas MORTIGJIJA, Moj životopis, Nakladni zavod Matice Hrvat-ske, Zagreb, 1996.

10 Pojam Prostor slobode ovdje se odnosi na Zaključak knjige Ivica MATIČEVIĆ, Prostor slobode. Književna kritika u zagrebačkoj periodici 1941. – 1945., Matica hrvatska, Zagreb, 2007., str. 523–524.

11 Impresum: SPREMNOST, Zagreb, Jelačićev trg 8/II, vlasnik: Nakladni zavod d. d., Glavni urednik: Ivo Bogdan (br. 1. – 38.), Tijas Mortigjija (br. 39. – 150), Fra-njo Nevistić (br. 151. – 168.), odgovorni urednik Zlatko Petrak (cijelo vrijeme izla-ženja); Tisak: ‘Tipografija’.

163


Julije Makanec, Uzpon i pad liberalne demokracije. Od odpo-ra absolutizmu i individualizmu do plutokracije i internaciona-lizma, 2 (1943.), br. 56, str. 3.

Julije Makanec, Marxizam i boljševizam. Još nema samoni-kle ruske ideje koja bi se suprotstavila žido-boljševičkoj ideji, 2 (1943.), br. 61, str. 8.

Kruno Krstić, Croce o komunizmu, 2 (1943.), br. 62, str. 7.Julije Makanec, Odtkriće politike (Machiavelli i machiaveli-

zam), 2 (1943.), br. 85, str. 7.Albert Haler, O poviestnom zbivanju, 3 (1944.), br. 100, str.

1–2.Albert Haler, Paradoksi, suvremena filozofska razmatranja,

3 (1944.), br. 107, str. 1–2.Julije Makanec, Poviest i vječnost, 3 (1944.), br. 111 – 112,

str. 2. Albert Haler, Stvarnost – naš dodir sa stvarnošću mnogo je

raznolikiji od onoga, kako ga zamišlja majmun, 3 (1944.), br. 117, str. 9.

Albert Haler, Što je kultura?, 3 (1944.), br. 135, str. 1–2.Albert Haler, Korist i spoznaja (aktualna filozofska razmatra-

nja), 3 (1944.), br. 142, str. 2.Albert Haler, Anarhični diletantizam. Potreba historičkog gle-

danja, 4 (1945.), br. 149 – 150, str. 15.Julije Makanec, Nietzcheova filozofija poviesti, 4 (1945.), br.

151, str. 9.Milivoj Magdić, Osvajanje budućnosti (kritičke refleksije Stje-

pana Zimmermanna o smislu hrvatskog zbivanja), 4 (1945.), br. 153, str. 2.

Dušan Žanko, Filozofija, 4 (1945.), br. 154, str. 6.Vilim Keilbach, Egzistencijalno ili obstojnosno mišljenje, 4

(1945.), br. 161, str. 7.Julije Makanec, Razmatranje o poviesnim zakonima, 4

(1945.), br. 163 –164, str. 14.Stjepan Zimmermann, Povijesni smisao sadašnjice, 4 (1945.),

br. 168, str. 2. Dušan Žanko, Hrvatski filozof o poviestnom spasavanju

čovječanstva, 4 (1945.), br. 168, str. 2.

164


b) Filozofske rasprave u povodu izlaska pojedinoga filozof-skog djela ili prijevoda

Julije Makanec, Platonova idealna država. Uz hrvatski prie-vod Platonova spisa o državi i državniku, 2 (1943.), br. 62, str. 3.

Mirko Kus-Nikolajev, Suvremenost Platona. Prethodnik današnje borbe za idejni smisao države. Uz hrvatski prievod Pla-tonove “Države” i “Državnika”, 2 (1943.), br. 66, str. 8.

Danijel Uvanović, Preobražaj slike svijeta (Značenje djela Nikole Kopernika), 2 (1943.), br. 66, str. 9.

Kruno Krstić, Vječno u prolaznom (prilikom izdanja Platonove ‘Države’), 2 (1943.), br. 68, str. 9.

Kruno Krstić, Vječno u prolaznom, 2 (1943.), br. 69, str. 9.Julije Makanec, Tragična srž kulture. O duševnosti i kulturi

povodom prievoda Sprangerovih “Oblika života” u izdanju Matice Hrvatske, 2 (1943.), br. 82, str. 11.

Petar Grgec, Izlaz iz suvremene krize kulture (u povodu knji-ge ‘Kriza kulture’ hrvatskog filozofa Stjepana Zimmermanna), 2 (1943.), br. 87, str. 9.

Mirko Kus-Nikolajev, Pojam Europe i sutrašnjica (političko-filozofska razmatranja povodom izlaska hrvatskog prijevoda J. Huizinge), 3 (1944.), br. 109, str. 3 i 8.

Mirko Kus-Nikolajev, Povratak kentaura (političko-filozofska razmatranja povodom knjige Stj. Zimmermanna ‘Kriza kulture’), 3 (1944.), br. 177, str. 2.

Albert Haler, Suvremena ćudoredna kriza (prilikom prievoda djela Huizinge), 3 (1944.), br. 119, str. 1–2.

Mirko Kus-Nikolajev, Čovjek i tehnika (sociološka razmatranja povodom izlaska Matičina zbornika kulturno-filozofskih članaka), 3 (1944.), br. 132, str. 7.

Petar Grgec, Borba za pobjedu moralne sviesti (prigodom nove knjige dr. Stjepana Zimmermanna ‘Smisao života’), 3 (1944.), br. 134, str. 3.

Estetska razpravljanja (između Radoslava Glavaša i Alberta Halera), 3 (1944.), br. 134, str. 7.

Albert Haler, Tko je subjektivist i relativist? Odgovor dru Radoslavu Glavašu, 3 (1944.), br. 140, str. 6.

165


c) O filozofimaDanijel Uvanović, Značenje Boškovićeve nauke (misli Boško-

vića u okviru prirodoznanstvenih i filozofskih sustava), 1 (1942.), br. 15, str. 9.

Petar Čiklić, Hrvatsko filozofsko stvaranje. Djela prof. Stje-pana Zimmermanna u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, 1 (1942.), br. 44 – 45, str. 23.

Ivo Lendić, Vincenzo Gioberti (utemeljitelj talijanske moderne političke filozofije), 2 (1943.), br. 62, str. 7.

Milivoj Magdić, Ortega Y Gasset (60-godišnjica filozofa suvre-mene Europe), 2 (1943.), br. 66, str. 6.

Gjuro Krečak, Bošković i milanski profesori, 2 (1943.), br. 77, str. 8.

Albert Haler, Filozof Đuro Pulić, 2 (1943.), br. 96 – 97, str. 14.

Mirko Kus-Nikolajev, Suvremeni Nietzsche (prilikom 100-godišnjice rođenja 1844-1944.), 3 (1944.), br. 103, str. 6.

d) Recenzije ili prikazi knjigaKruno Krstić, Prvi prikaz srednjovječne filozofije (drugi dio

‘Poviesti filozofije’ od Franje Šanca, D. I.), 3 (1944.), br. 121, str. 9–10.

Marko Skatolini, Doživljaj ljepote (prva hrvatska suvremena estetika), 3 (1944.), br. 123, str. 9.

Jordan Kuničić, Socialna filozofija boljševizma (nova vriedna hrvatska knjiga), 3 (1944.), br. 125, str. 2 i 8.

Franjo Šanc, Prvi prikaz srednjovječne filozofije (osvrt na pri-mjedbe dra Krune Krstića), 3 (1944.), br. 125, str. 6.

Kruno Krstić, Prvi prikaz srednjovječne filozofije (odgovor K. Krstića na primjedbe Franje Šanca), 3 (1944.), br. 126, str. 7.

Dušan Žanko, Kratak uvod u filozofiju, 4 (1945.), br. 156, str. 7.

Vilim Keilbach, Kratak uvod u filozofiju, odgovor, 4 (1945.), br. 157, str. 12.

Juraj Paša, Filozofija povijesti A.S. Homjakova, 4 (1945.), br. 158, str. 3 i 8.

Juraj Paša, Zablude homjakovsko-slavenofilske filozofije povijesti, 4 (1945.), br. 167, str. 7.

166


3. kRatkaanalizaobjavljenihfilozofskihtekstova

a) Flozofski članci – razmišljanja: s obzirom na filozofske članke i razmišljanja koji su objavljeni u tjedniku Spremnost, treba reći kako ih je ukupno objavljeno 20. Kako se iz popisa jasno može vidjeti, najviše filozofskih tekstova ove vrste objavio je Julije Makanec i to 7 tekstova. Slijedi zatim Albert Haler sa 6 tekstova. Po 2 teksta objavili su Stjepan Zimmermann, Dušan Žanko te 1 tekst objavili su Vilim Keilbach, Milivoj Magdić i Kru-no Krstić.

Kada je riječ o opsegu radova, možemo s pravom ustvrditi kako se radi o kraćim filozofskim radovima, ali koji se zbog svoje kratkoće ipak ne smiju olako preskočiti u budućem proučavanju hrvatske filozofije u razdoblju Nezavisne Države Hrvatske. Budu-ći da je tjednik Spremnost izlazio u izrazito nepovoljnim povije-snim okolnostima, tj. za vrijeme Drugoga svjetskog rata, hrvatski filozofi koji su u njemu objavljivali svoja filozofska promišljanja nisu mogli preskočiti izreći pokoju riječ o povijesti kao takvoj, o povijesnom trenutku u kojem su živjeti i o kojem su promišlja-li, također o smislu same povijesti i povijesnih događanja te što nas čeka u budućnosti. Stoga ne čudi da više od polovice objav-ljenih tekstova u ovoj prvoj grupi ima u svojim naslovima riječi povijest, povijesni, budućnost te smisao, npr., Stjepan Zimmer-mann, Budućnost Hrvatske i Europe; Albert Haler, O poviestnom zbivanju; Julije Makanec, Poviest i vječnost; Milivoj Magdić, Osva-janje budućnosti (kritičke refleksije Stjepana Zimmermanna o smi-slu hrvatskog zbivanja); Stjepan Zimmermann, Povijesni smisao sadašnjice.12

Ostali filozofski tekstovi objavljeni u ovoj prvoj kategoriji odnose se na nekoliko različitih, ali i aktualnih filozofskih tema toga razdoblja, poput kulture, npr. Albert Haler, Što je kultura?, o spoznaji: Albert Haler, Korist i spoznaja (aktualna filozofska raz-matranja); o egzistencijalnom mišljenju: Vilim Keilbach, Egzisten-cijalno ili obstojnosno mišljenje, str. 7; te tekstovi Julija Makanca iz političke filozofije Odgovorni auktoritet i odgovorna sloboda. Put i primjer Portugala te Uzpon i pad liberalne demokracije. Od

12 Stjepan ZIMMERMANN, Budućnost Hrvatske i Europe, 1 (1942.), br. 20, str. 1–2; Albert HALER, O poviestnom zbivanju, 3 (1944.), br. 100, str. 1–2.; Julije MAKA-NEC, Poviest i vječnost, 3 (1944.), br. 111 – 112, str. 2.; Milivoj MAGDIĆ, Osva-janje budućnosti (kritičke refleksije Stjepana Zimmermanna o smislu hrvatskog zbivanja), 4 (1945.), br. 153, str. 2.; Stjepan ZIMMERMANN, Povijesni smisao sadašnjice, 4 (1945.), br. 168, str. 2

167


odpora absolutizmu i individualizmu do plutokracije i internacio-nalizma.13

b) Filozofske rasprave u povodu izlaska pojedinoga filozof-skog djela ili prijevoda: u drugoj grupi filozofskih tekstova, nalazi se ukupno objavljenih 14 radova. S obzirom na filozofske raspra-ve, a koje su potaknute izlaskom ili prijevodom pojedinih filozof-skih djela, potrebno je reći kako se polovica tekstova nadahnjuje prijevodima stranih filozofskih djela (Platon, Kopernik, Spran-ger, Huizinga), a polovica izlaskom djela domaćih filozofskih autora (Zimmermann, Vasilj, rasprava Haler-Glavaš, Čovjek i tehnika).

Od stranih prijevoda knjiga koja je imala izrazito visoki utje-caj na hrvatsku filozofiju za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske bila je Platonova Država14 te je to ujedno i najvažniji filozof15 čije je djelo za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske bilo prevedeno na hrvatski jezik. O dobroj primljenosti ovog Platonova djela16 kod nas svjedoči nam i činjenica kako je ubrzo nakon izlaska ovo dje-lo bilo u potpunosti rasprodano. Filozof Vladimir Filipović ovom je prijevodu napisao i hrvatski predgovor te njime umnogome obogatio izlaženje tog Platonova djela na hrvatskom jeziku.17 Iz popisa u ovoj drugoj grupi tekstova vidimo da je i Julije Maka-

13 Albert HALER, Što je kultura?, 3 (1944.), br. 135, str. 1–2; Albert HALER, Korist i spoznaja (aktualna filozofska razmatranja), 3 (1944.), br. 142, str. 2.; Vilim KEILBACH, Egzistencijalno ili obstojnosno mišljenje, 4 (1945.), br. 161, str. 7.; Julije MAKANEC, Odgovorni auktoritet i odgovorna sloboda. Put i primjer Portuga-la, br. 47, str. 1.; Julije MAKANEC, Uzpon i pad liberalne demokracije. Od odpo-ra absolutizmu i individualizmu do plutokracije i internacionalizma, 2 (1943.), br. 56, str. 3.

14 PLATON, Država. Državnik, preveli Veljko Gortan, Martin Kuzmić, Prosvjetno-politička knjižnica, Izdanje Matice hrvatske, Zagreb, 1942. Iako je u knjizi oti-snuta godina izlaska 1942., knjiga je zapravo izašla iz tiska u veljači 1943. godi-ne. Razlog ovome nalazimo u činjenici da su prema jednoj zakonskoj odredbi sve knjige tiskane od 1. siječnja 1943. god., trebale biti napisane i tiskane kori-enskim pravopisom. Da bi se to izbjeglo, mijenjana je godinu izdanja. Slično je napravio i Mate Ujević, urednik Hrvatske enciklopedije s trećim sveskom.

15 “Ovo je djelo svojina cjelokupne europske kulture, pa se njegovim prievodom sada i širim hrvatskim krugovima omogućuje upoznavanje s vjekovnim mislima filosofa, koje su jedna od osnovica europskog mišljenja i duha.” Zlatko GAŠPA-ROVIĆ, Hrvatska znanstvena knjiga u godini 1942., u: Prosvjetni život, 2 (1943.), br. 7 – 8, str. 14.

16 O recepciji ovog Platonova djela u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj pisao je: Višeslav ARALICA V., Platonova “Država” u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Ideja, stvarnost i cenzura, u: Filozofska istraživanja, 26 (2006.), br. 3, str. 701–729.

17 Vladimir FILIPOVIĆ, Značenje Platona, u: PLATON, Država, Državnik, Matica hrvatska, Zagreb, 1942., str. V-XXXII.

168


nec napisao kraću filozofsku raspravu u povodu izlaska ovog Platonova djela gdje, između ostaloga, o samom značenju Pla-tona i ovog djela smatra kako ovo djelo: “može i mora zanimati današnjeg čovjeka, koji imade i te kako mnogo razloga, da raz-mišlja o pitanjima, što ih Platon u tome djelu obrađuje.”18 Usput spomenimo kako je za vrijeme pisanja ove filozofske rasprave, a objavljena je 2. svibnja 1943. god., Makanec je od ožujka do listopada 1943. god., odlukom poglavnika Ante Pavelića bio pro-fesor na Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu na katedri za filo-zofiju i sociologiju.

Kratku filozofsku raspravu u povodu izlaska Platonova dje-la Država napisao je i Mirko Kus-Nikolajev19 koji je svoja pro-mišljanja o Platonovoj ideji o državi primijenio samo na Europu u cjelini, a da je pri tome izbjegao pa makar i implicitni govor o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, a da o kritici stanja ili vlasti i ne govorimo. Ako imamo na umu česta uhićenja, zatvaranje u zatvor zajedno s njegovom suprugom, i sl., onda nije ni čudno zašto se Kus-Nikolajev čvrsto držao po strani i u svojim tekstovima suz-državajući se od bilo kakvih pa makar i dvoznačnih riječi, a koje bi mogle biti shvaćene kao kritika onodobne ustaške vlasti i nje-zinih djela.

Spomenimo također kako je Krstićev tekst u tjedniku Spre-mnost o ovom Platonovu djelu pod naslovom Vječno u prolaznom (prilikom izdanja Platonove ‘Države’),20 izazvalo žestoke polemi-ke između njega i Stjepana Zimmermanna koji ga je u knjizi Kri-za kulture (1943.), a u kojoj je napisao Dodatak o jednom našem piscu ne imenujući izravno na koga misli, ali je bilo jasno te se Krstić odmah u tome tekstu i prepoznao, žestoko napao te je odmah, naravno, uslijedio i Krstićev odgovor pod naslovom Doda-

18 Julije MAKANEC, Platonova idealna država. Uz hrvatski prievod Platonova spisa o državi i državniku, u: Spremnost, 2 (1943.), br. 62, str. 3.

19 Mirko KUS-NIKOLAJEV, Suvremenost Platona. Prethodnik današnje borbe za idejni smisao države. Uz hrvatski prievod Platonove “Države” i “Državnika”, u: Spremnost, 2 (1943.), br. 66, str. 8. O ovom su djelu za vrijeme Nezavisne Drža-ve Hrvatske pisali i sljedeći autori: Stjepan ZIMMERMANN, O Platonovoj državi (odlomak iz neobjavljene studije prof. S. Z.), u: Hrvatska smotra, 11 (1943.), br. 2, str. 80–85.; Marijan PETRAS, Platonova Država, državnik i sedmo pismo, u: Nastavni vjesnik, (1942./43.), br. 3. – 4., str. 210–212.; Vladimir FILIPOVIĆ, Pla-tonova ‘Država’ na hrvatskom. Prigodom Matičinog izdanja, u: Hrvatski narod, 5 (1943.), br. 631, str. 2; Ton SMERDEL, Prievod Platonove ‘Države’, u: Hrvatski narod, 5 (1943.), br. 707, str. 6.

20 Kruno KRSTIĆ, Vječno u prolaznom (prilikom izdanja Platonove ‘Države’), u: Spre-mnost, 2 (1943.), br. 68, str. 9.

169


tak o jednom našem piscu – Povodom jednoga ulomka u najnovi-jem djelu sveučilišnog prof. Dra. Stjepana Zimmermanna21 te je tako nastala javna rasprava između ovih dvaju istaknutih hrvat-skih filozofa.

Mirko Kus-Nikolajev te Albert Haler napisali su kraće filo-zofske rasprave u povodu izlaska djela U sjeni sutrašnjice. Kri-za suvremene kulture – Johan Huizinga na hrvatskom jeziku.22 Albert Haler iskoristio je izlazak tog Huizingina djela kako bi pro-govorio o suvremenoj ćudorednoj krizi u ondašnjem svijetu, dok Kus-Nikolajev govori o Europi te njezinim temeljima, pita se o samim temeljima Europe te pokušava pronaći ono što Europu i europske narode ujedinjuje: “Danas se često govori o novoj Euro-pi, obnovi Europe, europskoj zajednici naroda, europskoj kulturi, odnosno kulturi Zapada, a da se pri tome ne dobiva jasna slika o sadržaju i oblicima tih pojmova. Uzporedo time iztiče se i kri-za suvremene Europe, odnosno europske kulture, a da se riet-ko kada jasno normira, o kakvoj krizi i kakvoj se kulturi ovdje zapravo radi.”23 Iako Kus-Nikolajev ovaj tekst piše u prigodi izla-ska hrvatskog prijevoda Huizingine knjige U sjeni sutrašnjice. Kri-za suvremene kulture, ipak spominje još i poznate mislioce poput Joséa Ortege y Gasseta te Jacquesa Maritaina.24

21 Kruno KRSTIĆ, Dodatak o jednom našem piscu – Povodom jednoga ulomka u naj-novijem djelu sveučilišnog prof. Dra. Stjepana Zimmermanna, u: Hrvatski narod, (1943.), br. 860, str. 5. Na ovoj odgovor Zimmermann nije ostao dužan te piše tekst pod naslovom: Dodatak o nekom našem piscu. Odgovor sveuč. prof. dra S. Zimmermanna, u: Hrvatski narod, 5 (1943.), br. 876, str. 5., a na što mu ponov-no odgovara Krstić tekstom pod naslovom Odgovor Dra. Krune Krstića – Pozadi-na mojih prigovora, u: Hrvatski narod, (1943.), br. 876, str. 5.

22 Johan HUIZINGA, U sjeni sutrašnjice, preveo Zlatko Gašparović, Naklada Dubra-va, Kultura i priroda: knjižnica za usavršavanje obćeg znanja, sv. 1, Zagreb, 1944. Za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske o ovom su prijevodu prikaze-rasprave ovog djela napisali još: Stjepan PATAKI, Huizinga – o čovjeku i kulturi sadašnjice, u: Hrvatska revija, 17 (1944.), br. 6, str. 289–297., te jedan nepotpisan kraći pri-kaz: J. Huizinga, U sjeni sutrašnjice, u: Hrvatski narod, 6 (1944.), br. 986, str. 4

23 Mirko KUS-NIKOLAJEV, Pojam Europe i sutrašnjica (političko-filozofska razma-tranja povodom izlaska hrvatskog prijevoda J. Huizinge), u: Spremnost, 3 (1944.), br. 109, str. 3.

24 O Maritainu Kus-Nikolajev smatra slijedeće: “Maritain nasuprot tog ljudskog tipa oblikuje svoj humanizam, koji treba označiti odkrivenje jednog dubljeg smisla dostojanstva čovjekove ličnosti, čijim posredstvom čovjek pronalazi sebe samoga u pronađenom Bogu, i upravlja družtveno djelu u pravcu herojskog ideala brat-skog prijateljstva. A taj humanizam može se provesti samo u obnovi kršćanske koncepcije političkog života, koja počiva na pravdi i na pravu, te iziskuje nepre-stano prisustvo i djelovanje Krista u okviru ljudske poviesti.” M. KUS-NIKOLA-

170


Sljedeće značajno djelo prevedeno na hrvatski jezik jest dje-lo Eduarda Sprangera, Oblici života. Duhovnoznanstvena psiho-logija i etika ličnosti,25 a u tjedniku Spremnost nailazimo samo na jedan tekst nadahnut ovim djelom i to Julija Makanca pod naslo-vom Tragična srž kulture. O duševnosti i kulturi povodom prievoda Sprangerovih “Oblika života” u izdanju Matice hrvatske.26 Filozof Vladimir Filipović preveo je knjigu na hrvatski jezik te za nju napi-sao i uvod pod naslovom Značenje Sprangerovih »Oblika života« za suvremenu psihologiju.27 U svom vrlo kratkom tekstu filozof Juli-je Makanec ukratko se osvrće na izlazak ovog Sprangerova djela iskazujući mu naklonost zbog bliskosti sa svojim stajalištima o istraživanju i vrednovanju duše. U prvom dijelu Makanec goto-vo u natuknicama analizira novovjekovno stanje i izgubljenost s obzirom na istraživanje duše jer matematika i prirodo-znanstve-na metoda imaju prednost i određuju smjer novovjekog istraži-vanja. Ističući Wilheima Diltheya i njegov doprinos istraživanju, Makanec spominje i Sprangera, a koji je bio Diltheyev učenik. Sprangerova je važnost u tome, prema Makancu, što u svojem djelu “istražuje područja, u kojima se prožimlju kultura i duša, objektivni i subjektivni duh”, te nadalje “polazi od činjenice da nama nije prozirno samo duševno zbivanje kao takvo, nego da su nam shvatljive i u svojoj strukturi prozirne i objektivne vriednos-tne zakonitosti, na kojima se temelji kulturno stvaranje”.28

JEV, Pojam Europe i sutrašnjica (političko-filozofska razmatranja povodom izlaska hrvatskog prijevoda J. Huizinge), str. 3.

25 Eduard SPRANGER, Oblici života, prijevod Vladimir Filipović, Prosvjetno-politič-ka knjižnica, Matica hrvatska, Zagreb, 1942.

26 Julije MAKANEC, Tragična srž kulture. O duševnosti i kulturi povodom prievoda Sprangerovih “Oblika života” u izdanju Matice hrvatske, 2 (1943.), br. 82, str. 11. Potrebno je spomenuti kako je za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, s jed-ne strane, Eduard Spranger bio često citiran te kao takav imao određeni utje-caj na naše filozofe, dok s druge pak strane, nailazimo na još prikaza-recenzija ovog prijevoda njegova djela u drugim novinama koje su u ono vrijeme izlazile: Vladimir FILIPOVIĆ, Eduard Spranger u hrvatskom prijevodu. Uz ‘oblike života’ u izdanju Matice hrvatske, u: Novi list/Nova Hrvatska, 3 (1943.), br. 174, str. 9; Ton SMERDEL, Na rubu knjige Eduarda Sprangera ‘Oblici života’, u: Hrvat-ski narod, 5 (1943.), br. 803, str. 4; Stjepan PATAKI, Eduard Spranger – tumač i branitelj duha, u: Hrvatska revija, 16 (1943.), br. 10, str. 517–529; Drago ĆEPU-LIĆ: ‘Oblici života’ E. Sprangera, O suvremenom pjesništvu, u: Hrvatska smotra, 11 (1943.), br. 7. – 10., str. 546–547.

27 Vladimir FILIPOVIĆ, Značenje Sprangerovih »Oblika života« za suvremenu psiho-logiju, u: Eduard SPRANGER, Oblici života, prijevod Vladimir Filipović, Prosvjet-no-politička knjižnica, Matica hrvatska, Zagreb, 1942., str. V-VI.

28 J. MAKANEC, Tragična srž kulture. O duševnosti i kulturi povodom prievoda Sprangerovih “Oblika života” u izdanju Matice hrvatske, str. 11.

171


S obzirom na filozofske rasprave koje su potaknute izlaskom djelā hrvatskih filozofa, onda treba svakako istaknuti kako je Stjepanu Zimmermannu s njegovim dvama djelima (Kriza kul-ture29 i Smisao života30) u tjedniku Spremnost iskazana najve-ća pozornost. Filozofske rasprave u povodu djela Kriza kulture u tjedniku Spremnost objavili su Mirko Kus-Nikolajev31 te Petar Grgec32 ističući obojica iznimnu vrijednost i značaj ovog Zimmer-mannova filozofskog djela.

Zbornik radova Čovjek i tehnika33 donosi 11 rasprava o teh-nici od kojih je samo jedna, i to ona posljednja Vladimira Filipovi-ća pod naslovom Smisao i vriednost tehnike34 izvorno napisana na hrvatskom jeziku dok su ostale u biti prijevodi stranih rasprava o toj tematici. Zlatko Gašparović na koncu ove antologije donosi u Pogovoru točna mjesta gdje su pojedine rasprave prije objavljene, tj. odakle su preuzete. U tjedniku Spremnost u povodu ovoga dje-la izašla je jedna kraća rasprava pod naslovom Čovjek i tehnika. Socioložka razmatranja povodom izlaska Matičina zbornika kul-turno-filozofskih članaka, a napisao ju je Mirko Kus-Nikolajev.35

29 Stjepan ZIMMERMANN, Kriza kulture. kulturno-filozofijske studije iz suvremene socialne filozofije, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (knjiga XXXVII.), Zagreb, 1943.

30 Stjepan ZIMMERMANN, Smisao života, Hrvatska akademija znanosti i umjetno-sti (knjiga XL.), Zagreb, 1944.

31 Mirko KUS-NIKOLAJEV, Povratak kentaura (političko-filozofska razmatranja povo-dom knjige Stj. Zimmermanna ‘Kriza kulture’), u: Spremnost, 3 (1944.), br. 177, str. 2.

32 Petar GRGEC, Izlaz iz suvremene krize kulture (u povodu knjige ‘Kriza kulture’ hrvatskog filozofa Stjepana Zimmermanna), u: Spremnost, 2 (1943.), br. 87, str. 9.

33 Čovjek i tehnika. Kulturno-filozofski eseji, Zlatko Gašparović (ur.), Matica hrvat-ska, Zagreb, 1944. Zlatko Posavac je pogriješio u svom članku pišući da je ovaj zbornik tekstova priredio Vladimir Filipović, dok je kao urednik naveden Zlatko Gašparović. Osim toga, knjiga nije izašla, kako nadalje smatra Posavac, u edi-ciji Male knjižnice Matice hrvatske, već u nakladničkom nizu Prosvjetno-poli-tičke knjižnice. Usp. Zlatko POSAVAC, O filozofiji Vladimira Filipovića, u: Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, 38 (2013.), br. 2 (76), str. 305. Osim Posavca i Mihaela Girardi-Karšulin u radu pod naslovom Profesor Filipović o poj-mu tehnike krivo navodi da je zbornik Čovjek i tehnika profesor Filipović priredio za tisak. Usp. Mihaela GIRARDI-KARŠULIN, Profesor Filipović o tehnici, u: Vladi-mir Filipović. Život i djelo (1906. – 1984.), Institut za filozofiju, Erna Banić-Pajnić, Mihaela Girardi-Karšulin, Ljerka Schiffler (ur.)., Zagreb, 2008., str. 131–132.

34 Vladimir FILIPOVIĆ, Smisao i vriednost tehnike, u: Čovjek i tehnika, Zlatko Gašparić (ur.), Zagreb, Matica hrvatska, 1944., str. 273–294.

35 Za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske ovo je djelo, uz raspravu Kus-Nikolajeva, prikazano još dva puta i to: z. g. [Zlatko GAŠPAROVIĆ], ‘Čovjek i tehnika’ kultur-no-filozofski eseji, u: Prosvjetni život, 4 (1944.), br. 28. –30, str. 230, te Valdemar LUNAČEK, Čovjek i tehnika, u: Hrvatska revija, 17 (1944.), br. 10, str. 513–516.

172


Analizirajući suvremenu situaciju, kapitalizam i tehniku koja sve više napreduje te pred kojom čovjek-radnik, sve više gubi bitku, dok se ujedno poziva i izlaže mišljenja pojedinih utjecajnih auto-ra toga vremena poput Oswalda Spenglera, Nikolaja Berdjajeva, i dr., Kus-Nikolajev smatra kako “tehniku, kao i čitav proizvodni proces, možemo podrediti ljudskom htijenju i njegovom voljnom naporu. Pitanje je samo, koje nam sredstvo stoji na razpolaganju, da našu volju proizvodnom procesu nametnemo”.36

Na koncu, u ovu drugu grupu tekstova spada i rasprava između Alberta Halera i fra Radoslava Glavaša, a koja se vodi-la na stranicama tjednika Spremnost i dnevnika Hrvatski narod. Raspravu je pokrenuo Haler i to u tjedniku Spremnost 1944. god. svojom kritičkom ocjenom Glavaševe knjige pod naslovom Jakša Čedomil – osnivač moderne hrvatske kritike.37 Haler mu, između ostaloga, predbacuje da nije zauzeo određeno kritičko stajalište, te da mu pri ocjenjivanja nedostaju objektivno valjana mjerila. Osim toga ocijenio je da se oslonio samo na općenita mišljenja, te da nije dovoljno istaknuo Čedomilovo značenje za hrvatsku knji-ževnu kritiku. Haler ga je pokušao i osobno diskreditirati govoreći kako nema sigurnog stajališta niti je njegova naobrazba dovolj-no dobra da bi uopće i mogao poduzeti ozbiljan istraživački rad, nego da može samo glavinjati i lutati.38

Na ove prigovore Glavaš odgovara također u tjedniku Spre-mnost pod općenitim naslovom koje je stavilo uredništvo Estet-ska raspravljanja između Radoslava Glavaša i Alberta Halera. Glavaš se branio tvrdnjom da mu Haler podmeće nešto što on nije ni zastupao.39 U istom broju tjednika Spremnost i pod istim naslovom Haler oštro odgovara Glavašu kako se on ne razumije u filozofske probleme te da mu zbog toga njegove riječi izgledaju kao zbrka, i da on nije kriv što Glavaš nema dovoljno predzna-nja da nešto shvati. Nadalje, Haler je Glavaša proglasio spoznaj-nim relativistom.40 Polemika je, naravno, nastavljena. Budući da

36 Mirko KUS-NIKOLAJEV, Čovjek i tehnika (sociološka razmatranja povodom izlaska Matičina zbornika kulturno-filozofskih članaka), u: Spremnost, 3 (1944.), br. 132, str. 7.

37 Albert HALER, O kritičkom radu Čedomila Jakše (povodom izdanja njegovih ‘Prika-za i razprava’ i monografije A. R. Glavaša), u: Spremnost, 3 (1944.), br. 126, str. 9

38 Usp. A. HALER, O kritičkom radu Čedomila Jakše (povodom izdanja njegovih ‘Pri-kaza i razprava’ i monografije A. R.Glavaša), str. 9.

39 Usp. Estetska razpravljanja (između Radoslava Glavaša i Alberta Halera), u: Spre-mnost, 3 (1944.), br. 134, str. 7.

40 Usp. Estetska razpravljanja (između Radoslava Glavaša i Alberta Halera), str. 7.

173


je tjednik Spremnost, kako to u posebnoj noti objašnjava ured-ništvo, tražio od Glavaša da svoj dugačak odgovor Haleru pod naslovom Povampireni hegelijanizam Alberta Halera skrati te da iz članka izbaci izraze koji se mogu smatrati uvredljivima, Gla-vaš nije usvojio prijedlog, nego je svoj odgovor poslao u dnevnik Hrvatski narod koji ga je objavio pod naslovom Croce-Halerova subjektivistička estetika.41 Glavaš u svojoj kritici ponovno prozi-va Halera da se slijepo drži Croceove estetike bez ikakva vlastitog doprinosa, te da je Croceov epigon i samim time štetočina.42

Haler je svoj odgovor objavio u tjedniku Spremnost pod naslovom Tko je subjektivist i relativist. Odgovor dru Radoslavu Glavašu. U svom se članku Haler brani i odgovara na Glavaše-ve optužbe stavku po stavku. Odbacuje Glavaševe napade da je subjektivist i relativist. Na koncu, pita se Haler, čije stajalište vodi subjektivizmu i relativizmu – njegovo ili Glavaševo jer kako net-ko može biti relativist ako priznaje univerzalne vrijednosti.43

U svom Završnom odgovoru dr. Albertu Haleru u dnevniku Hrvatski narod Glavaš, između ostaloga, naglašava kako se u ozbiljnoj raspravi ne smije podmetati nekome ono što nije rekao, a upravo to Haler čini kada tvrdi kako on (Glavaš) poput poziti-vističkih kritičara niječe duhovne vrijednosti. Ističe kako Haler nekritički povezuje najoprečnija gledišta.44

c) O filozofima: u trećoj grupi filozofskih tekstova, a koji se odnose na rad pojedinih filozofa, u tjedniku Spremnost nailazimo na ukupno 7 tekstova od kojih su četiri teksta posvećeni hrvat-skim filozofima o kojima ćemo nešto više reći: dva teksta o Ruđe-ru Boškoviću, te jedan o Stjepanu Zimmermannu i Đuri Puliću, dok su ostala tri teksta posvećena stranim filozofima: Vincenzu Giorbertiju, Ortegi y Gassetu te Friedrichu Nietzscheu. Danijel Uvanović u svom tekstu o Ruđeru Boškoviću ističe kako pisanje njegova teksta ne slijedi nikakvu obljetnicu Boškovićeva života,

41 Usp. Spremnost, 3 (1944.), br. 140, str. 6.42 Usp. Radoslav GLAVAŠ, Croce-Halerova subjektivistička estetika, u: Hrvatski

narod, 6 (1944.), br. 1162, str. 9.43 Usp. Albert HALER, Tko je subjektivist i relativist? Odgovor dru Radoslavu Gla-

vašu, u: Spremnost, 3 (1944.), br. 140, str. 6. 44 Usp. Radoslav GLAVAŠ, Završni odgovor dr. Albertu Haleru, u: Hrvatski narod,

6 (1944.), br. 1179, str. 9. Glavaš se nakon svog odgovora Haleru obraća i ured-ništvu tjednika Spremnost te ističe kako je on upozorio na Halerovo neprimjereno izražavanje u njegovoj kritici te da je uredništvo neodgovorno postupilo kada je dopustilo da ga Haler napadne teškim riječima o nepoznavanju struke i sl. Usp. Hrvatski narod, 6 (1944.), br. 1179, str. 9.

174


ali to nije ni važno jer je potrebno da se ponajprije sami upozna-mo s veličinom samoga Boškovića, kako bismo ga mogli predsta-viti i svijetu.45 Ovo je prema Uvanoviću potrebno jer mali narodi trebaju točno upoznati vrijednosti svojih istaknutih ljudi, kako ih ne bi sami previše ni hvalili, ali ni podcjenjivali, nego spoznali njihovu pravu vrijednost te je upravo Ruđer Bošković osoba kod koje smijemo dići svoj glas jer se njegovo ime veže uz povijest najvećih misli znanosti.46

Gjuro Krečak u svom radu o Boškoviću kratko rasprav-lja o ispravnosti pisanja Boškovićeva imena, a za koje su neki milanski profesori smatrali da su ga Hrvati pogrešno napisali i tako iskrivili. Krečak ističe kako je Bošković uvijek govorio da je “Dalmatinac iz Dubrovika, a ne Talijan” te kako se potpisivao s Boscovich iz razloga što za slovo “š” u hrvatskom jeziku nema ogovarajuće slovo u latinskom alfabetu ni u talijanskom jeziku. “Iz ovoga pak sliedi, da naš slavni sunarodnjak Bošković svo-je prezime nije mogao drugačije pisati po latinskom alfabetu, nego li Boscovich prema ondašnjem običaju i pravilima talijan-ske ortografije.”47

Đuro Pulić još je jedan slavni Dubrovčanin, a o kojemu je Albert Haler napisao kratki prikaz u tjedniku Spremnost ističu-ći njegovu veličinu i značaj. Njegovo je najznačajnije djelo Nova teodiceja devetnaestog vieka, 1866., s kojim Pulić stupa “u bor-bu proti imanentističkoj filozofiji devetnaestoga vieka, koja je nastala uslied ‘raznih i zapletenih upliva’, a osobito pod uplivom Kanta i Hegela”.48 U svom djelu razlikuje staru i novu teodice-ju ističući kako je ova posljednja u biti “sami niz protuslovlja”, “tvrdi, da je nemoguće priznati pravoga Boga, koji bi bio živ i stvaran” i sl. Na koncu, Haler ističe i njegovo stajalište u vezi s dokazima o postojanju Boga koji su prema Puliću “samo pomoć-

45 “Jer treba da se sami najprije urazumimo o veličini i slavi ovoga čovjeka, da sebi – i pojedincima i cielom narodu – dozovemo u sviest barem sve najglavnije tre-nutke, koji će nam u povjestnom osvrtu i suvremenim mjerilom objasniti i utvr-diti i naše vlastito mišljenje o vriednosti i položaju ovog našeg velikana, i naše opravdane zahtjeve i očekivanja, koja vežemo s tim imenom u velikom svietu.” Danijel UVANOVIĆ, Značenje Boškovićeve nauke (misli Boškovića u okviru priro-doznanstvenih i filozofskih sustava), u: Spremnost, 1 (1942.), br. 15, str. 9.

46 D. UVANOVIĆ, Značenje Boškovićeve nauke (misli Boškovića u okviru prirodo-znanstvenih i filozofskih sustava), str. 9.

47 Gjuro KREČAK, Bošković i milanski profesori, u: Spremnost, 2 (1943.), br. 77, str. 8.

48 Albert HALER, Filozof Đuro Pulić, u: Spremnost, 2 (1943.), br. 96–97, str. 14.

175


ne konstrukcije”, dok se pravi izvor spoznaje o Bogu “nalazi u intuitivnim moćima duha, u Božjoj praslici prvobitno utisnutoj u dušu ljudsku” te Haler svoj kratki tekst zaključuje riječima u kojima opisuje značaj Pulića: “Svakako, Pulić je vrlo važan pred-stavnik hrvatske filozofije, što se dosad nije uzimalo u obzir. On se digao do vrhunca europske misli svoga vremena i djelatno je sudjelovao na njoj.”49

Na koncu, posljednji tekst o hrvatskim filozofima u tjedniku Spremnost za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske objavio je Petar Čiklić o Stjepanu Zimmermannu te njegovu filozofskom stvara-nju. U svom tekstu Čiklić govori o Zimmermannovim objavljenim djelima za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, a to su Filozofija života50 te Nauka o spoznaji, ističući njegovu važnost za hrvat-sku filozofiju.

d) Recenzije ili prikazi knjiga: četvrta je grupa tekstova, a posvećena je prikazu knjiga iz filozofije. U tjedniku Spremnost ukupno je prikazano 6 filozofskih knjiga, od kojih je pet doma-ćih filozofa, a jedna ruskog filozofa Homjakova. Ne želeći ulaziti u dublje rasprave, kod ove grupe tekstova smatramo samo potreb-nim istaknuti kako su pojedini prikazi ili recenzije djela domaćih filozofa izazvale i kraće polemike, tj. odgovore. Tako npr. na recen-ziju Krune Krstića51 o djelu Povijest filozofije Franje Šanca, odgo-vorio je sam autor52 da bi potom opet Krstić napisao odgovor na Šancov tekst.53 Druga kratka polemika bila je ona između Duša-na Žanka koji je prikazao djelo Kratak uvod u filozofiju od Vilima Keilbacha,54 na što mu je sam autor odmah i odgovorio.55

49 A. HALER, Filozof Đuro Pulić, str. 14.50 To je prva filozofska knjiga tiskana u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Ovoj našoj

tezi u prilog idu i riječi Petra Čiklića koji piše: “Odmah nakon uzpostave Nezavi-sne Države Hrvatske izdaje Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti Zimmer-mannovu ‘Filosofiju života›.” Petar ČIKLIĆ, Hrvatsko filosofsko stvaranje. Dje-la prof. Stjepana Zimmermanna u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, u: Spremnost, 1 (1942.), br. 44–45, str. 23.

51 Kruno KRSTIĆ, Prvi prikaz srednjovječne filozofije (drugi dio ‘Poviesti filozofije’ od Franje Šanca, D. I.), u: Spremnost, 3 (1944.), br. 121, str. 9–10.

52 Franjo ŠANC, Prvi prikaz srednjovječne filozofije (osvrt na primjedbe dra Krune Krstića), u: Spremnost, 3 (1944.), br. 125, str. 6.

53 Kruno KRSTIĆ, Prvi prikaz srednjovječne filozofije (odgovor K. Krstića na primjed-be Franje Šanca), u: Spremnost, 3 (1944.), br. 126, str. 7.

54 Dušan ŽANKO, Kratak uvod u filozofiju, u: Spremnost, 4 (1945.), br. 156, str. 7.55 Vilim KEILBACH, Kratak uvod u filozofiju, odgovor, u: Spremnost, 4 (1945.), br.

157, str. 12.

176


Ostale knjige domaćih autora koje su predstavljene u tjedni-ku Spremnost bile su knjiga Albreta Halera Doživljaj ljepote koju je recenzirao Marko Skatolini,56 te djelo Dominika Barača Soci-alna filozofija boljševizma s recenzijom Jurdana Kuničića.57

Od stranih autora jedino je prikazano djelo ruskog filozofa Aleskseja Stepanoviča Homjakova Semiramida ili Zapisi o sveo-bćoj poviesti koje kritizira i smatra da iznosi određene zablude s obzirom na tumačenje povijesti.58

Na koncu, potrebno je istaknuti kako je po broju objavljenih filozofskih radova u tjedniku Spremnost i to uzimajući u obzir sve četiri kategorije u kojima su objavljivani, od ukupno 17 auto-ra filozofskih tekstova koji su u ovom tjedniku izdani, najviše su zastupljeni Albert Haler te Julije Makanec s ukupno 9 rado-va, a slijedi ih Mirko Kus-Nikolajev s 5 objavljenih radova. Kru-no Krstić je objavio 4, a Dušan Žanko 3 rada, dok su Stjepan Zimmermann, Vilim Keilbach, Milivoj Magdić, Danijel Uvanović, Petar Grgec te Juraj Peša objavili po 2 rada. Jedan rad objavili su autori: Petar Čiklić, Ivo Lendić, Gjuro Krečak, Marko Skato-lini, Jordan Kuničić te Franjo Šanc.

4. označajnijimfilozofimakojisuobjavljivaliutjednikuSpremnoSt

Od 17 autora koliko je u tjedniku Spremnost objavljivalo svo-je filozofske tekstove, možemo istaknuti šestoricu filozofa (Albert Haler, Vilim Keilbach, Kruno Krstić, Mirko Kus-Nikolajev, Julije Makanec te Stjepan Zimmermann) koji su po svom stvaralačkom opusu, zauzeli istaknutije mjesto od ostalih te ih u ovom radu ukratko i predstavljamo.

Albert HalerAlbert Haler59 rodio se u Vrgorcu 3. kolovoza 1883. god.

Gimnaziju je završio u Dubrovniku. Klasičnu filologiju studirao

56 Marko SKATOLINI, Doživljaj ljepote (prva hrvatska suvremena estetika), u: Spre-mnost, 3 (1944.), br. 123, str. 9.

57 Jordan KUNIČIĆ, Socialna filozofija boljševizma (nova vriedna hrvatska knjiga), u: Spremnost, 3 (1944.), br. 125, str. 2 i 8.

58 Juraj PAŠA, Filozofija povijesti A. S. Homjakova, u: Spremnost, 4 (1945.), br. 158, str. 3 i 8; Juraj PAŠA, Zablude homjakovsko-slavenofilske filozofije povijesti, u: Spremnost, 4 (1945.), br. 167, str. 7.

59 Za Halerov životopis koristili smo se sljedećim bibliografskim jedinicama: Zlatko POSAVAC, Albert Haler, Zavod za znanost o književnosti – Sveučilišna naklada

177


je u Beču. Po povratku zaposlio se kao srednjoškolski profesor u Dubrovniku (1909. – 1911.), Splitu (1911. – 1929.) i Zagre-bu (1929. – 1931.). Doktorirao je 1927. god. tezom Gundulićev Osman s estetskog gledišta. Nekoliko je puta pokušao dobiti mje-sto profesora na Zagrebačkom sveučilištu između dvaju ratova, ali svaki put bezuspješno. Tek za vrijeme NDH 1943. god. postao je profesor estetike na tadašnjem Mudroslovnom (filozofskom) fakultetu u Zagrebu. Njegovo napredovanje bilo je neuobičaje-no. S mjesta ravnatelja gimnazije u Dubrovniku, Poglavnik ga je izravno imenovao redovitim profesorom filozofije na Mudroslov-nom fakultetu u Zagrebu. Bio je i suradnik različitih zagrebačkih časopisa: Suvremenik, Hrvatska revija, godišnjak Hrvatsko kolo. U svibnju 1945. povlači se prema Austriji. Pretpostavlja se da je ubijen 18. svibnja 1945. god. kod Kamnica blizu Maribora.

O Albertu Haleru kod nas nije puno pisano. Već je Matoš primijetio kako je lakše u kritici uočiti razlike prema nekome nego li specifičnosti, jer se tek tu ogleda prava intelektualna oštrina te stoga i ne čudi da su o Haleru izrečene brojne neute-meljene kritike i to 50 godina nakon njegove smrti. Naime, kao primjer navesti ćemo ocjenu Vlatka Pavletića koji o Haleru piše: “Haler je živio u Dubrovniku i pisao uglavnom odvojen. i pro-storno i duhovno, od matice suvremene hrvatske književnosti” [...] “Pribrojimo li tome i Halerovu neslikovitost, bezličan izraz, obilježen rečeničnim konstrukcijama i nespretnom, netranspo-riranom terminologijom, lako ćemo shvatiti zašto njegov kritič-ki opus nema književnu, pogotovo ne antologijsku vrijednost.”60 Albertom Halerom kod nas se prvi sustavno bavio filozof Zlatko Posavac koji je prvi autoritet kada je Haler u pitanju i to ne samo u području estetike. U uvodu prve monografije o Haleru, Posavac piše: “Upornim poricanjem ‘originalnosti’ Haleru je bilo uskraće-no svako priznanje. On, međutim, nije bio imitatorski trabant i eklektik poput mnogih mu neoriginalnih suvremenika. Nije bio plagijator.”61 Osnovno Halerovo stajalište, kako ispravno primje-ćuje Posavec, jest to da kritičarska metoda mora biti filozofski utemeljena. U tome leže sve Halerove nevolje bilo (ne)razumije-vanja bilo (ne)prihvaćanja.

Liber, Zagreb, 1987. te Zlatko POSAVAC, Novija hrvatska estetika. Studije i ese-ji, Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb, 1991., str. 317.

60 Vlatko PAVLETIĆ, Kritički medaljoni – panorama hrvatskih pisaca i djela, Zagreb, 1996., str. 112 i 113.

61 Z. POSAVEC, Albert Haler, str. 5.

178


Nadalje, kao što je vidljivo iz naslova tekstova koje je objav-ljivao u tjedniku Spremnost, glavno težište Halerova rada bila je književna kritika. Međutim, njegova kritika bila je usko vezana uz filozofsku poziciju Benedetta Crocea, a čije je estetske nazore Haler visoko cijenio i njima se koristio pri ocjeni književnih tek-stova kojima se bavio.62 Estetika je upravo ona filozofska disci-plina koja će prevladavati u njegovim filozofskim tekstovima. Ne čudi stoga što Halerova knjiga objavljena 1943. godine upravo nosi naslov Doživljaj ljepote.63 Tekstovi koje je Albert Haler objavio u tjedniku Spremnost obuhvaćaju osim književne kritike (Slava hrvatske Atene, Dubrovačka književnost u XIX. i XX. stoljeću, itd.) najvećim dijelom filozofsku problematiku. Toj problematici pripa-da i polemika koju je u nekoliko nastavaka vodio s Radoslavom Glavašem oko pitanja filozofskog utemeljenja kritike o književni-ku Jakši Čedomilu. O toj će polemici književni kritičar Branimir Donat napisati: “Premda ga je Albert Haler napao spočitavajući mu terminološku nedosljednost, odnosno dovodeći u pitanje teo-rijsku podlogu Glavaševih književnopovijesnih istraživanja djela i rada Jakše Čedomila (u povodu izlaska disertacije), čini mi se da je naš autor u svom pristupu književnoj tvorevini bio elastič-niji i spretniji u doticaju s konkretnim književnim materijalom od doktriniranog kročeanca Halera.”64

Halerova profesionalna okupiranost pitanjima estetike vid-ljiva je i u njegovim tekstovima u tjedniku Spremnost, te može-mo s pravom zaključiti kako na stranicama tog tjednika nalazimo reprezentativan prikaz njegova stvaralaštva i njegove intelektu-alne angažiranosti na tom području.

Vilim Keilbach

Vilim Keilbach65 rodio se 10. rujna 1908. god. u Banatskom Despotovcu. Maturirao je 1926. god. u Velikom Bečkereku. Dvi-je godine boravio je u biskupskom sjemeništu u Đakovu. Kao

62 Usp. Josip HORVAT, Dosljednost kulturnog poslanja (marginalije uz Halerovu ‘Noviju dubrovačku književnost’), u: Spremnost, 3 (1944.), br. 129, str. 9.

63 Albert HALER, Doživljaj ljepote, Matica hrvatska, Zagreb, 1943.64 Branimir DONAT, Radoslav Glavaš, Hrvatska književnost i duhovnost, Dora Kru-

pićeva, Zagreb, 1995., str. 428.65 U ovom poglavlju o životu i radu Vilima Keilbacha u velikoj smo se mjeri oslonili

i pratimo izvještaje In memoriam koji su prigodom smrti Vilima Keilbacha napisa-li: Bonaventura DUDA, Monsignoru dr. Wilhelmu Keilbachu in memoria, u: Bogo-slovska smotra, 53 (1983.), br. 1, str. 144–147, te Kurt KRENN, Im memoriam Wilhelm Keilbach, u: Münchener Theologische Zeitschrift, 34 (1983.), str. 49–53.

179


bogoslov odlazi na studij u Rim. Boravio je na papinskom kolegi-ju Germanicum, a studirao na Papinskom sveučilištu Gregorija-na. Godine 1931. postigao je doktorat iz filozofije, a četiri godine kasnije i doktorat iz teologije. Za svećenika je zaređen 29. listo-pada 1933. god. u Rimu. Na Katolički bogoslovni fakultet dolazi 1936. god. Nakon habilitacije iz filozofije na Sveučilištu u Zagre-bu 1937. god. imenovan je privatnim docentom na katedri iz filozofije, pedagogike i metodike religijske nastave. Keilbach je sve do početka 1942. god. bio dušobrižnik Hrvata u Njemačkoj. Po želji münchenskoga kardinala Faulhabera66 nadbiskup Ste-pinac odredio ga je da bude na čelu hrvatskih dušobrižnika u Njemačkoj. Kada je nadbiskup svoju odluku povukao, Keilbach je u Zagrebu postavljen za dušobrižnika Nijemaca u NDH.67 Po svjedočenju Krune Krstića, Keilbach je za vrijeme NDH održao na Pučkom sveučilištu i tri predavanja za koja je interes bio izni-mno velik. Prva dva predavanja odnosila su se na problem spiri-tizma i telepatije, dok je treće bilo posvećeno povijesti spiritizma i okultizma u Hrvatskoj.68

God. 1943. izabran je za izvanrednog profesora na Bogo-slovnom fakultetu, a nakon tri godine, dakle, 1946. izabran je za redovitog profesora. Dekan fakulteta bio je od jeseni 1950. do jeseni 1954. U vrijeme dok je bio dekan Bogoslovni fakultet isključen je iz Zagrebačkog sveučilišta (30. lipnja 1952.) te je nje-govim nastojanjem mogao nastaviti svoj rad kao crkvena ustano-va.69 Od 12. veljače 1955. postao je redoviti profesor za znanost religija na sveučilištu u Beču. Sljedeće godine iznenada odlazi u München gdje postaje redoviti profesor sistematske skolastič-ke filozofije na sveučilištu u Münchenu. U akademskoj godini 1960./1961. bio je dekan teološkog fakulteta u Münchenu. Od 1966. redoviti je profesor za kršćansku filozofiju i teološku pro-pedeutiku. Emeritiran je 1976. god., te je živio u Münchenu,

66 Münchenski kardinal Faulhaber održao je neustrašivi govor pod naslovom: Sukob Crkve sa suvremenom diktaturom, a objavljen je i na hrvatskom jeziku u: Život, 18 (1937.), br. 7, str. 305–310.

67 Usp. Frano GLAVINA, Nadbiskup Stepinac i nacionalsocijalizam u svjetlu izvješća Gestapoa, u: Croatica christiana periodica, 21 (1997.), br. 40, str. 92.

68 Usp. Kruno KRSTIĆ, Sviet tajanstvenih pojava – Prilikom predavanja i publikacija prof. dra Vilima Keilbacha, u: Hrvatski narod, 5 (1943.), br. 911, str. 5.

69 Usp. Ivan MACAN, Neoskolastika u Hrvatskoj od 1874. do 1945., u: Otvorena pitanja povijesti hrvatske filozofije, Zbornik radova znanstvenog skupa, Zagreb, 23. – 25. lipnja 1999., Pavo Barišić (ur.), Institut za filozofiju, Zagreb, 2000., str. 335.

180


s povremenim boravcima u okolici Salzburga. Preminuo je 25. listopada 1982. u Salzburgu u 75. godini života.

Stvaralaštvo Vilima Keilbacha u tjedniku Spremnost jest doi-sta skromno, za razliku od njegova cjelokupnog stvaralaštva za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske,70 ipak, članak Egzistencijal-no ili obstojnostno mišljenje važan je zbog toga što je to posljednji Keilbachov filozofski rad objavljen u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj te također napušta neoskolastičku filozofiju i njezine teme, a koja umnogome prevladava u njegovu stvaralaštvu te progovara o jed-noj drugačijoj filozofskoj tematici. U tom radu Keilbach ukrat-ko predstavlja egzistencijalnu filozofiju. Polazi od tvrdnje kako mnogi očekuju da se ovdje u biti radi o jednom novom sistemu. Keilbach smatra kako egzistencijalna filozofija ne želi napraviti novi filozofski sistem jer ona u sistematskom mišljenju i ne vidi pravi put do istine. Dok tradicionalna filozofija smatra kako je bit čovjeka izreciva te definira čovjeka apstraktnim pojmovima, doživljajna filozofija uvodi novi pojam: egzistencija. Egzistenci-jalno misli samo onaj filozof koji probleme vidi u usmjerenosti prema čovjeku. Keilbach ističe kako egzistencijalno mišljenje ne mora značiti ujedno i novu filozofiju, nego može značiti poseb-nu metodu rada koja može naći mjesta u svakom filozofskom sustavu.71

Krunoslav Krstić

Krunoslav Krstić72 rodio se 13. studenoga 1905. god. u Arba-nasima kod Zadra. Pučku je školu polazio u Otoku kod Sinja, a gimnaziju kod franjevaca u Sinju. Maturirao je 1926. god. na talijanskoj klasičnoj gimnaziji u Zadru. Studij filozofije, psiho-logije i talijanskog jezika pohađao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i 1930. god. diplomirao, a četiri godine kasni-je završio je i studij francuskog i latinskog jezika. Zaposlio se 1931. god. na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu gdje

70 Za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske Vilim Keilbach objavio je tri filozofske knji-ge: Misli o Bogu i religiji, Tisak Narodne tiskare, Zagreb, 1942.; Problem Boga u filozofiji. “Teodiceja” ili “Naravno bogoslovlje”, Nakladni odjel Hrvatske državne tiskare, Zagreb, 1944.; Kratak uvod u filozofiju, Družtvo hrvatskih srednjoškol-skih profesora, Zagreb, 1945. te mnoštvo filozofskih članaka.

71 Usp. Vilim KEILBACH, Egzistencijalno ili obstojnostno mišljenje, u: Spremnost, 4 (1945.), br. 161, str. 7.

72 Životopis slijedimo uglavnom prema: Mladen ŠVAB, Građa za bio-bibliografiju Krunoslava Krstića – U povodu 90. godišnjice rođenja, u: Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, 21 (1995.), br. 1 – 2 (41 –42), str. 315–321.

181


je radio do 1934. god. Na klasičnoj gimnaziji u Sisku Krstić pre-daje 1936., a već u listopadu iste godine vraća se u Zagreb na Mušku realnu gimnaziju, gdje ostaje do 1938. god. Doktorirao je 1937. god. obranivši doktorsku disertaciju pod naslovom Psiholo-gija i njen predmet: perspektivna polimorfnost predmeta psihologi-je pred komisijom: Albert Bazala i Ramiro Bujas na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Školske godine 1938./1939. kao stipen-dist francuske vlade u Parizu sluša predavanja na Sorbonni i College de France iz filozofije, psihologije i lingvistike. U rujnu 1939. god. vraća se u Zagreb, a 1940. god. prelazi na mjesto prosvjetnog referenta Banovine Hrvatske. Suradnik je Hrvatske enciklopedije za koju piše članke iz psihologije, filozofije i kultur-ne povijesti.

Proglašenje NDH Krstić je dočekao kao profesor na IV. gimnaziji gdje predaje do 17. rujna 1941. godine, a potom kao lektor prelazi na rad u Hrvatski državni ured za jezik73 te se zajedno s Franjom Ciprom i Petrom Guberinom uključuje u izra-du Hrvatskog pravopisa. Iako su zajedno završili novi hrvatski pravopis, on nikada nije tiskan.74 Krstić 1942. odlazi na studij-sko putovanje u Italiju. Vrativši se u siječnju 1943., premješten je iz državnog ureda za jezik na II. mušku realnu gimnaziju gdje ostaje do travnja 1945. Od 20. travnja do 8. svibnja 1945. god. Krstić je asistent na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Kada je nakon Drugoga svjetskog rata 6. lipnja 1945. zapo-čela s djelovanjem Anketna komisija, a koja je imala zadatak utvrditi zločine okupatora te onih koji su im pomagali, Kruno Krstić pojavio se na 376. mjestu na popisu osoba koje je Anket-na komisija proglasila zločincima. Stoga, u svibnju Krstić bje-ži pred partizanima u Austriju te boravi u engleskom logoru za emigrante. Nakon pola godine vraća se u Zagreb. Iako se protiv

73 Hrvatski državni ured za jezik osnovan je 28. travnja 1941. godine Zakonskom odredbom o osnivanju Hrvatskoga državnog ureda za jezik. Usp. Narodne novi-ne, god. 105, br. 13 od 28. travnja 1941.

74 Tiskanje pravopisa zabranjeno je po izričitoj naredbi Ante Pavelića. Usp. Krstić, Kruno (Krunoslav), u: Tko je tko u NDH, str. 214. Marko Samardžija u svojoj monografiji o jezičnoj politici u NDH ne imenuje izričito tko je i gdje donio odlu-ku o zabrani tiskanja pravopisa, ali je jasno da jedna tako bitna i ozbiljna stvar kakva je objavljivanje novoga pravopisa nije bila prepuštena na odluku nekome tko nije imao izravne veze s vrhom tadašnje vlasti. Usp. Marko SAMARDŽIJA, Hrvatski jezik, pravopis i jezična politika u NDH, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2008., str. 44.

182


njega vodila istraga, ipak oslobođen je svih optužbi te je 1947. god. protiv njega obustavljen postupak. Ipak, glas da je politički sumnjiv i nepoćudan, pratio ga je cijeloga života.75

Od 1945. do 1948. god. nije zaposlen, nego privatno drži instrukcije i honorarno se bavi korekturom tehničkih školskih knjiga. God. 1950./1951. kao bibliotekar radi u arhivskoj knjiž-nici u Zadru, gdje ostaje do rujna 1951. god. U listopadu iste godine vraća se u Zagreb te je zaposlen kao asistent u Leksi-kografskom zavodu FNRJ gdje je i ostao sve do mirovine 1975. god. Surađivao je na svim važnijim projektima Leksikografskog zavoda. Pisao je članke iz psihologije, filozofije, lingvistike stari-jeg razdoblja i kulturne povijesti. U mirovini je 1987. god. objavio knjigu Rječnik govora zadarskih Arbanasa. Umro je 6. prosinca 1987. god. u Zagrebu.76

Kruno Krstić objavio je dva filozofska teksta u tjedniku Spremnost te je uz to i kratko polemizirao s Franjom Šancom u povodu izdanja drugoga dijela njegove Povijesti filozofije. U svom prikazu Šancove knjige Krstić na više mjesta ukazuje na autorov eklekticizam, pa i površnost prilikom citiranja i parafraziranja literature kojom se koristio: “Uobće se čini, da je dr. Šanc svoju knjigu vrlo brzo napisao i izdao prije nego ju je dospio pregledati i dotjerati u kritičkom, sadržajnom i oblikovnom pogledu. Tako knjiga više djeluje kao koncept i skup bilježaka nego kao dozre-lo i dovršeno djelo.”77

Na tu kritiku Šanc se osvrnuo u sljedećem broju Spremnosti. Na temelju njegova odgovora na Krstićeve primjedbe, mišljenja smo da ga se ova kritika vrlo neugodno dojmila jer Šanc gotovo da i nije pokušao argumentirano opovrgnuti Krstićeve mnogo-brojne prigovore. Na taj osvrt odgovorio je Krstić konstatirajući da se Šanc nije osvrnuo na glavne prigovore koje je on detaljno izložio.78 Zanimljivo je napomenuti kako je Šancov osvrt na Krsti-ćev tekst u tjedniku Spremnost jedina autorska suradnja toga povjesničara filozofije s tim tjednikom.

75 Usp. Božidar PETRAČ, Pogovor, u: Kruno KRSTIĆ, Studije, rasprave i članci, Glas Koncila, Božidar Petrač (priredio), Zagreb, 2015., str. 338.

76 Detaljniju biografiju vidjeti na http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=6991 gdje se nalazi i bogat popis referentne literature o Kruni Krstiću.

77 Kruno KRSTIĆ, Prvi prikaz srednjovječne filozofije (drugi dio ‘Poviesti filozofije’ od Franje Šanca, D.I.), u: Spremnost, 3 (1944.), br. 121., str. 9.

78 Usp. Prvi prikaz srednjovječne filozofije (odgovor K. Krstića na primjedbe Franje Šanca), u: Spremnost, 3 (1944.), br. 126, str. 7.

183


Mirko Kus-Nikolajev

Mirko Kus-Nikolajev79 rođen je u Zagrebu 11. svibnja 1896. god., u građanskoj obitelji. Maturirao je na Prvoj realnoj gimna-ziji 1919. god., u Zagrebu te iste godine na Mudroslovnom fakul-tetu Sveučilišta u Zagrebu upisao kolegije iz prirodnih znanosti i filozofije. Jedno vrijeme bio je na studiju u Grazu. God. 1924. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu obranio je doktorsku tezu iz graničnog područja psihologije i biologije pod nazivom Psiho-loški problem evolucije i biologija vitalnih nizova. Te godine bio je i na studiju u Berlinu, gdje je studirao ekonomiju, sociologiju i etnologiju. Po povratku iz Berlina, zaposlio se u Klasičnoj gimna-ziji u Zagrebu gdje je radio od 1925. do 1927. god. Kao suplent srednje škole, odlukom ministra prosvjete od 6. travnja 1925. god., u Etnografskom muzeju u Zagrebu dodijeljeno mu je mje-sto muzejskog asistenta, da bi nakon dvije godine dobio zvanje kustosa u istom muzeju.

Proglašenjem Nezavisne Države Hrvatske i ukidanjem Rad-ničke komore ostao je bez namještenja. Tijekom 1941. god., četiri puta uhitilo ga je ustaško redarstvo. Oslobođen je zauzimanjem slikarice Zdenke Sertić kod ustaškog pukovnika Tomislava Ser-tića te se zaposlio u knjižnici Glavnog ravnateljstva za promičbu vlade Nezavisne Države Hrvatske. Surađuje u dnevnom i peri-odičnom tisku (Spremnost, Neue Ordnung, Preporod, Nedjeljne viesti, Suradnja, Hrvatski krugoval, Hrvatska mladost, Novine, Hrvatski narod, Hrvatska misao) temama iz etnologije, antropo-logije i sociologije. God. 1943. ponovno je zatvoren tri mjeseca i to zajedno sa svojom suprugom pod sumnjom da su namjeravali prebjeći partizanima. Budući da sumnja nije dokazana, pušten je i vraćen na posao.

Nakon sloma Nezavisne Države Hrvatske Kus-Nikolajev je uhićen, a nova vlast optužila ga je za suradnju s okupatorom. Nakon pet mjeseci zatočenja sud je odbacio optužbu za političku suradnju i preinačio je u kulturnu suradnju s okupatorom koja je bila amnestirana donesenim Ukazom o općoj amnestiji i pomilo-vanju. Međutim, ponovno je uhićen 8. siječnja 1946., ali sada je optužba za kulturnu suradnju preimenovana u političku surad-nju s okupatorom te je osuđen na dvije godine lišenja slobode s

79 Životopis slijedimo prema tekstu: Dolores IVANUŠA, Životopis etnologa, sociologa i publicista dr. Mirka Kus Nikolajeva (1896. – 1961.), u: Časopis za suvremenu povijest, 35 (2003.), br. 1, str. 237–247.

184


prisilnim radom i pet godina gubitka građanskih prava. Odveden je u logor Zavod za prisilni rad Stara Gradiška. Nakon pet i pol godina izdržavanja kazne, dana 11. travnja 1951. god., pušten je na uvjetnu slobodu koja je trajala do 1956. god., a zatim još pet godina gubitka građanskih prava. God. 1958. podnio je mol-bu za pomilovanje zbog gubitka građanskih prava, ali je ponovno odbijen. Umro je 18. ožujka 1961. god., u Zagrebu, u 65. godini života, usamljen, nepriznat i skoro nepoznat novim generacijama muzealaca, etnologa i sociologa. Jedini nekrolog koji je o njemu napisan, napisala je njegova supruga Zdenka.

S obzirom na njegovo filozofsko stvaralaštvo u tjedniku Spre-mnost treba istaknuti kako je objavljivao tekstove u povodu izla-ska pojedinih filozofskih bilo prijevoda (Platon i Huizinga), bilo djela domaćih autora (Zimmermann) i izdanja (Čovjek i tehnika). Napisao je i jedan rad o Nietzscheu. Pokušavao je ponešto pro-govoriti o suvremenom svijetu, Europi i njezinoj budućnosti, ali izbjegavajući bilo kakvu kritiku ustaških vlasti. Ipak, ni to ga nije spasilo od povremenih progona i zatvaranja, a tako se nastavilo i nakon sloma Nezavisne Države Hrvatske budući da ga se optu-živalo za suradnju s ustaškim vlastima.

Julije Makanec

Julije Makanec rođen je u Sarajevu 1904. god. Radio je kao srednjoškolski profesor u više srednjih škola, a najduže u Bjelo-varu, gdje je bio i ravnatelj gimnazije i gradonačelnik. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata brzo napreduje kroz hijerarhiju ustaškog pokreta: od stožernika Ustaške mladeži stožera Bilogora (1941. god.), preko pročelnika za duhovni odgoj Ustaške mladeži (1942. – 1943.), da bi u ožujku 1943. god., postao izvanredni profesor filozofije na Mudroslovnom (Filozofskom) fakultetu u Zagrebu gdje je ostao do listopada iste godine kada je prihvatio ponudu novog predsjednika vlade Nikole Mandića te postaje ministar pro-svjete. Na tom će mjestu ostati do kraja rata. Autor je nekoliko knjiga: Marksistička filozofija prirode, Zagreb, 1938., O podrijetlu i smislu države, Zagreb, 1939., Poglavnik o boljševizmu, Zagreb 1942., Ustaške vrline, Zagreb 1942., Veliko raskršće, Zagreb 1942., Razvoj državne misli od Platona do Hegela, Zagreb, 1943., Hrvatski vidici, Zagreb, 1944. Padom Nezavisne Države Hrvatske osuđen je i strijeljan u lipnju 1945. god., u Zagrebu.

U radovima koje je Makanec objavljivao u tjedniku Spre-mnost, uostalom kao i kod Halera, nalazimo na književne teksto-

185


ve (Fidilina gozba, Zrinski u Sigetu, Periklova smrt itd.), ali i na one s filozofskom tematikom. Makanec je, za razliku od Halera, doktorirao filozofiju te se veći dio života bavio različitim filozof-skim problemima. U tjedniku Spremnost Makanec je objavljivao gotovo isključivo tekstove iz političke filozofije. Iako je to pod-ručje bilo tek jedno od onih prema kojima je Makanec pokazivao naklonost, ipak vrijeme u kojem surađuje u tjedniku Spremnost, a to je kraj 1942. god., pa sve do svibnja 1945. god., ispreple-teno je politikom i filozofijom. Naime, Makanec je od siječnja 1942. god., godine visoki dužnosnik organizacije Ustaške mla-deži u kojoj je obnašao dužnost pročelnika za duhovni odgoj.80 Nakon uspješno izvršene dužnosti, u ožujku 1943. god., ime-novan je izvanrednim profesorom filozofije na Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu. Katedru je zadržao tek sedam mjeseci, jer je već u listopadu 1943. godine prihvatio biti ministrom prosvjete gdje će ostati sve do svibnja 1945. godine. Paralelno s tim duž-nostima, Makanec je u tjedniku Spremnost objavljivao i teksto-ve. Od objavljenih tekstova nalazimo nekoliko predavanja koja je održao na fakultetu (Poviest i vječnost, Nietzscheova filozofija poviesti, Razmatranje o poviestnim zakonima), a koja će pedeset godina kasnije biti objavljena u knjizi Uvod u filosofiju poviesti81 te prevladavaju analize trenutnoga stanja tadašnjega društva (Odgovorni auktoritet i odgovorna sloboda. Put i primjer Portuga-la, Marksizam i boljševizam, Put hrvatskog naroda do slobode, Politika mržnje).

Stjepan Zimmermann

Stjepan Zimmermann82 rodio se 24. prosinca 1884. god. u Virovitici. Pučku školu pohađao je u rodnom mjestu, a kla-

80 Petar MACUT, Julije Makanec kao duhovni odgojitelj Ustaške mladeži, u: Inte-lektualci i rat 1939. – 1947., Zbornik radova s međunarodnog skupa Desničini susreti, ur. Drago Roksandić, Ivana Cvijović Javorina, Filozofski fakultet, Cen-tar za komparativno-historijske i interkulturne studije: Plejada, Zagreb, 2012., str. 147– 161.

81 Julije MAKANEC, Uvod u filosofiju poviesti, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1993.

82 Osnovne biografske i biliografske podatke o stjepanu Zimmermannu sadrža-va knjiga: Ivan TADIĆ, Filozofska misao Stjepana Zimmermanna. Izabrani vido-vi s bibliografijom, CuS, Split, 2010., str. 9–24 te 151–199. O njegovu životu podatke možemo pronaći i u sljedećim publikacijama: Ivan ČEHOK, Filozofi-ja Stjepana Zimmermanna, Filozofska istraživanja, Zagreb, 1993.; Život i djelo Stjepana Zimmermanna, Zbornik radova sa znanstvenog skupa održanog 5. listo-

186


sičnu gimnaziju u Varaždinu i Zagrebu. Za svećenika je zare-đen 3. kolovoza 1907. Studij je nastavio u Rimu na Papinskom sveučilištu Gregorijana gdje je 1910. god. i doktorirao iz filo-zofije. Redoviti je profesor postao na Rimokatoličkom bogoslov-nom fakultetu u Zagrebu 1919. gdje je predavao do 1946. god., kada je prisilno umirovljen. Bio je dekan Bogoslovnog fakulteta u Zagrebu (1920./1921.), član Jugoslavenske akademije znano-sti i umjetnosti postao je 1921. god., rektor Sveučilišta u Zagre-bu (1923./1924.) te prorektor sljedeće akademske godine. Odbio je ponude da bude poslanik u Vatikanu, kao i ponudu da bude predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Nakon sloma Nezavisne Države Hrvatske, Zimmermann je prisilno 21. listopada 1946. god., umirovljen te od tada živi povučeno i inten-zivno piše i radi u svojoj sobi, a o čemu nam govore neobjavlje-ni rukopisi njegovih djela koja još čekaju na obradu i izdavanje. Umro je 16. travnja 1963. god. te pokopan u Zagrebu.

Za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, ali i ranije, Zimmer-mann je bio iznimno plodan filozofski pisac. Međutim, kada uzme-mo u obzir njegove tekstove objavljene u tjedniku Spremnost, onda nailazimo samo na dva njegova rada i to jedan objavljen 1942. godine pod naslovom Budućnost Hrvatske i Europe. “Kako će filosofija kulture prosudjivati našu sadašnjost?”, a drugi 1945. godine naslovljen Povijesni smisao sadašnjice. Potrebno je ista-knuti kako je 1942. godine Zimmermann počeo pisati filozofske eseje koje će iduće godine sakupiti i objaviti u knjizi Kriza kulture gdje će se naći i predavanje pod naslovom Kako će filosofija kul-ture prosudjivati našu sadašnjost? a koje je Zimmermann održao 1. srpnja 1942. godine u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetno-sti. Tjednik Spremnost donio je odlomke iz toga predavanja pod naslovom Budućnost Hrvatske i Europe. “Kako će filosofija kultu-re prosudjivati našu sadašnjost?”. Taj tekst objavljen u tjedniku Spremnost ne bi trebalo posebno isticati da uredništvo tjednika, a glavi urednik bio je Ivo Bogdan, nije ubacilo jednu rečenicu u Zimmermannovo predavanje i tako mu iskrivilo smisao. Naime, u Zimmermannovo izvorno predavanje ubačene su sljedeće riječi: “Tu, na tome položaju osvajanja svoje samostalnosti, bio je naj-odlučniji momenat, ima li hrvatski narod pripravljeno vodstvo, koje je kadro oživotvoriti novi sustav narodno-državnog života. I

pada 2000. u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, Vladimir Stipetić (ur.), Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 2002.

187


na ovom eto, najsudbonosnijem pitanju hrvatskog naroda pojav-ljuje se lik Poglavnika Ante Pavelića.”83 Možda je i ta manipulaci-ja tekstom i ubacivanje riječi kako bi tekst koji je kritika režima Ante Pavelića postao njegovim hvalospjevom, potaknulo Zimmer-manna da ne objavljuje svoje radove u ovom tjedniku, osim jed-nog rada i to onog iz 1945. godine.84

zaključak

Iz prikaza filozofske produkcije na stranicama tjednika Spremnosti, možemo zaključiti kako se na njegovim kulturnim stranicama nalazi reprezentativni broj filozofskih članaka, raz-mišljanja te prikaza knjiga. Filozofske teme koje su zastupljene u tekstovima objavljenima u tjedniku Spremnost pokazuju kako su hrvatski filozofi promišljali o povijesnom trenutku u kojem su se nalazili, povlačeći paralele iz prošlosti te pokušavajući dati smjer-nice za budućnost i to Europe u cjelini, pa i hrvatskog naroda. Također, naši su filozofi pratili europsku filozofsku literaturu, a što vidimo i iz prikaza aktualnih filozofskih knjiga koje su tada u Europi objavljivane, ali također pratila se i domaća filozofska literatura te su, nadahnjujući se na svim tim tekstovima, pisali i svoja vlastita promišljanja. Na koncu, u tekstovima su prika-zani i životi tada aktualnih i vrlo utjecajnih filozofa. Sve nas ovo dovodi do zaključka kako su hrvatski filozofi za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske pratili europsku i domaću filozofsku literaturu te promišljali o vremenu u kojem su živjeli, a to su i zabilježili na stranicama tjednika Spremnost.

Za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske izlazilo je i mnoštvo drugih dnevnika, tjednika ili mjesečnika u kojima su hrvatski filozofi objavljivali radove te će istraživanja ovoga tipa zasigurno pomoći da se ponajprije popišu svi objavljeni filozofski tekstovi u razdoblju Nezavisne Države Hrvatske, ali ne samo tog razdoblja, kako bi se onda moglo prijeći i na sustavno-kvalitativno vredno-vanje objavljenih tekstova.

83 Stjepan ZIMMERMANN, Budućnost Hrvatske i Europe. “Kako će filosofija kulture prosudjivati našu sadašnjost?”, u: Spremnost, 1 (1942.), br. 20, str. 2.

84 O tome zašto Zimmermann nije niti je mogao biti autor ovih ubačenih riječi može se vidjeti više u radu: Petar MACUT, Zimmermannova kritika režima Ante Pavelića – uzroci i posljedice, u: Intelektualci i rat 1939. – 1947., Zbornik radova s među-narodnog skupa Desničini susreti 2011., Filozofski fakultet u Zagrebu – Plejada, Zagreb, 2012., str. 167-181.

188


PHILOSOPHICAL TOPICS AND PHILOSOPHERS IN THE WEEKLY NEWSPAPER SPREMNOST/READINESS (1942.-1945.)

Summary

In this paper we investigate which philosophical topics and which philosophers were publishing their texts in the weekly Spre-mnost, which was published during the Independent State of Cro-atia, i.e. from 1942 to 1945. Since in this period of history, as well as much before and after it, in Croatia there was no journal dedi-cated only to philosophy, Croatian philosophers used to publish their works in various newspapers, weeklies and monthlies, which considerably aggravates the work of Croatian philosophy rese-archers. This work is divided into four parts. In the first part we present some historical records on the emergence of the weekly Spremnost. The second part presents a detailed bibliography of philosophical articles published in that weekly. The third part brin-gs a brief analysis of the published philosophical texts, and finally, in the fourth part, we present the biographies of the most signifi-cant philosophical authors in this weekly. We conclude that, in the period of the Independent State of Croatia, Croatian philosophers followed European and local philosophical literature and reflected on the time in which they lived, which they recorded on the pages of the weekly Spremnost.

Key words: Spremnost, Croatian philosophers, philosophy, Independent State of Croatia

189

SinišaBalaićPROCESZVANJAISTVARANJENOVESLIKEOSEBI.ANALIZA

ZVANJASV.FRANJEASIŠKOGPREMAFRANJEVAČKIM IZVORIMAProcess of vocation and creation of a new self image.

Analysis of St. Francis’ of Assisi vocation according to Franciscan sources

UDK:27-36FranciscusAssisiensis,sanctus Pregledniznanstvenirad Primljeno:10/2016.

Sažetak

U ovom se tekstu analizira proces rasta slike o sebi. Analiza se temelji na iskustvu procesa zvanja svetog Franje Asiškoga u Franjevačkim izvorima te polazi od psihološkog i ljudskog iskustva sebstva/jastva. U iščitavanju osnovnih elemenata ovog procesa analiza teksta ne zadržava se samo na humanističkom pristu-pu. Naime, ograničnost humanističke psihologije na odnos sa seb-stvom – često se ograničava samo na potrebe sebstva – nadilazi se u otvaranju Beskonačnom, koje nije jednostavna dimenzija seb-stva, nego ontološka otvorenost Bogu.

U taj proces rasta otvorenosti Bogu bivaju uključene sve ljud-ske sposobnosti i mogućnosti. Rast pomaže ne samo u nadilaženju osobnih psiholoških granica, nego i u promjeni i stvaranju novih životnih mogućnosti kao i nove slike o sebi. Tekst ima u vidu pozi-tivno iskustvo zvanja kao globalnog fenomena: zvanje karakteri-zira činjenica da ima u vidu cjelovitost osobe i odgovor na poziv koji ne zanemaruje dobro osobe. Naime, analiza Franjina zvanja otkriva dinamičan proces koji upućuje osobu na postupnu pro-mjenu odnosa sa sobom i s Bogom koji vodi maksimalnom samo-ostvarenju, a ne gubitku sebe. Taj proces, kroz koji se otkrivaju i kristaliziraju sve dimenzije osobnosti i životni ciljevi, jasno ukazuje i na promjenu slike o sebi važne za jasniju sliku vlastitog zvanja i odnosa s Bogom.

Ključne riječi: Franjo Asiški, proces zvanja, sposobnost razlu-čivanja, stvaranje slike o sebi

190

Siniša Balaić, Proces zvanja i stvaranje nove slike o sebi

Uvod

Budući da je zvanje jedno od univerzalnih izraza ljudske osobnosti, razumljivo je da onaj tko se bavi ljudskim bićem i njegovim životom ne može zanemariti važnost zvanja za ljudsku egzistenciju. U tome leži i razlog zbog kojeg se zvanje ne može analizirati samo znanstvenim ključem, kao puki povijesno-soci-ološki fenomen, nego i kao pojam koji nadilazi čisti znanstveni pristup. Širina problematike zahtjeva da se uđe u odnos – zva-nje je prije svega odnos – koji nadilazi ograničenosti empirijskih podataka.

Kad je zvanje shvaćeno u kontekstu odnosa, ono pruža mogućnost iščitavanja dinamike procesa poziva kroz odnos vje-re i Božje milosti – polje kojim se bavi teologija – i antropoloških dimenzija – kojima se bave odgojne znanosti1. Teologija upuću-je na bitne elemente zvanja, dok antropološka dimenzija nudi hermeneutske, egzistencijalne elemente neizostavne za razumi-jevanje čovjeka koji ugošćuje Božji poziv, za njegov proces odlu-čivanja, za osobne, svjesne i nesvjesne dinamike, prisutne u procesu zvanja2. Odnos nam zapravo omogućuje shvatiti zvanje kao savez, koji je sklopljen, ne zbog nečijih prirodnih ili intelek-tualnih sposobnosti, nego iz ljubavi3.

U ovom smo tekstu posvetili pozornost psiho-pedagoško-pastoralnim elementima percepcije sebe i slike o sebi, onako kako ih donose Franjevački izvori, jer je razumijevanje samo-per-cepcije jedan od temeljnih vidova za razumijevanje dinamike pro-cesa zvanja. Na ovaj način proces Franjina zvanja postaje i jedan od mogućih modela u kontekstu animacije (pastorala) i formacije zvanja. Naime, kada se u animaciji, pastoralu ili formaciji zva-nja suočimo sa svim vidovima osobnosti na konstruktivan način,

1 Usp. Mario Oscar LLANOS, Servire le vocazioni nella Chiesa. Pastorale vocazio-nale e pedagogia delle vocazioni, Roma, LAS, 2005., 155. Vidi: Elicio Martínez LINARES, Pastorale vocazionale, u Angel Aparicio RODRÍGEZ; Joan Maria Canals CASAS, Dizionario teologico della vita consacrata. Ed. ital., u Tullo GOFFI; Achil-le PALAZZINI (a cura), Milano, Áncora, 1994., str. 1914–1922.

2 Teološka komponenta pomaže razumjeti “što je” zvanje, a antropološka upućuje “kako” se posreduje pozivu i odgovoru na poziv. LLANOS, Servire le vocazioni nella Chiesa, 155. Vidi još: Tulio CITRINI, Vocazione (Teologia della), u CEN-TRO INTERNAZIONALE VOCAZIONALE ROGATE (a cura), Dizionario di Pasto-rale Vocazionale, Roma, Rogate, 2002., str. 1283–1295. Treba imati na umu da naša analiza “daje prednost antropološkoj dimenziji zvanja”, jer nas zanimaju pedagoško-pastoralni vidovi zvanja.

3 Usp. Giuseppe CREA, Psicologia, spiritualità e benessere vocazionale. Percorsi educativi per una formazione permanente, Padova, Messaggero, 2014., str. 13.

191


posebno s onim negativnima, oni otvaraju mogućnost razvo-ja “novog života”, života koji nosi obrise beskonačnosti4. Tako se stvaraju uvjeti življenja s novom sviješću i ujedno se stvara temelj osobnoga životnog programa koji bi pozvani trebao prove-sti5. To nam govori da, osim načela, koncepcija, vrijednosti, druš-tvenih ili eklezioloških ciljeva, trebamo jednako dobro razumjeti dinamizme i procese osobnosti (spoznaje, uvjerenja, motivacije, emocije, očekivanja, stavovi). Naime, osobna je povijest jedin-stveno mjesto na kojem se istražuje i razumijeva zvanje6. Zato ovaj tekst nastoji prikupiti podatke o samopercepciji kroz ana-lizu osobe, njezinih snova, bolesti, dramatičnih epizoda, izvan-rednih fenomena. Proces analize samopercepcije otvara i uvid u odgovarajući način razlučivanja7 koji nadilazi puka znanstvena objašnjenja8. Proces razlučivanja pomaže čišćenju svijesti o sebi, koja pak zahtijeva promjenu nekih kriterija samovrjednovanja i načina življenja. Ova promjena pomaže integriranju stvarnosti koja poziva na transcendentnost, ali i na samoostvarenje9.

Kako bi se upoznao s vlastitim zvanjem, Franjo se najpri-je postupno upoznavao s osobnim dinamizmima10. Nakon toga je iščitavao svoja znanja u svjetlu novih elemenata. Upravo su samoodnos i razumijevanje unutrašnjih dinamika kontekst koji nam omogućuje razlučiti i način na koji se on suočavao s novim životnim elementima, problemima, nejasnoćama. Razumijevanje samoodnosa vodi i razumijevanju odnosa s Božjim glasom te se otkriva i način procesa samopercepcije na temelju kojeg je gradio novu sliku o sebi i razumijevao Božju volju na čije je ostvarenje, u konačnici, bio i pozvan11.

4 Usp. G. CREA, Psicologia, spiritualità e benessere vocazionale, str. 36–41.5 Usp. W. ARNOLD, Disagio, u Dizionario di Psicologia, str. 319. Vidi: Gian Vitto-

rio CAPRARA; Accursio GENNARO, Psicologia della personalità. Storia, indirizzi teorici e temi di ricerca, Bologna, il Mulino, 1999., str. 295–298.

6 Usp. Amedeo CENCINI, La storia personale, casa del mistero. Indicazioni per il discernimento vocazionale, Milano, Paoline, 1997., str. 5.

7 Usp. Severino DE PIERI, Orientamento educativo e accompagnamento vocaziona-le, Leumann (TO), ElleDiCi, 2000., str. 51–55.

8 Usp. Marko Ivan RUPNIK, Il discernimento, Roma, Lipa, 2004., str. 37.9 Usp. Alessandro MANENTI, Il progetto di Dio nei progetti dell’uomo, u: Rogate

ergo, LIV (1991.) 1, str. 7.10 Pietro SCHIAVONE, Discernimento vocazionale, u CENTRO VOCAZIONALE

INTERNAZIONALE ROGATE (a cura), Dizionario di Pastorale vocazionale, Roma, Rogate, 2002., str. 420–432.

11 Usp. Pietro GIANOLA, Lo sviluppo vocazionale: Compenetrazione di grazia-libertà e metodologia, Torino, Società Ed. Internazionale, 1984., str. 269.

192


fRanjinabolest

U opisu bolesti, čije je prve obrise Franjo vjerojatno već osje-tio u zatvoru u Perugi, a još snažnije nakon povratka iz zatvora, nalazimo prve elemente koji nam omogućuju da stvorimo počet-nu sliku razlučivanja zvanja i percepcije sebe. Ne zanimaju nas, dakle, podatci o kliničkoj dijagnozi bolesti, nego Franjino pona-šanje pred bolešću, odnos između fizičke patnje i mentalnog sta-nja te samospoznaja i elementi zvanja.

Životopisci pišu da, nasuprot posljedicama bolesti ili nasuprot fizičkoj i mentalnoj krizi, nastaloj zbog uzništva u Perugi, zbog rata i neuspjeha12, Franjo je postao osjetljiviji, sup-tilniji u odnosu na svoj unutrašnji svijet. Bolest ga je natjerala da se kritički osvrne na unutarnja psihička stanja koja su mu počela “slati” nove poruke. Toma Čelanski piše: “I tako dugo bijaše pritisnut bolešću da bi se izliječio od ljudske tvrdoglavosti koja se jedva čim drugim može popraviti osim kaznama. Tada je počeo drukčije misliti.”13

Bonaventura/Da Bagnoregio ovoj bolesti pridaje više duhov-ni karakter14. Možemo razumjeti tu bolest, u određenom smislu, kao znak da Franjo nema više siguran i dobar život. Možemo je razumjeti kao znak njegove potpune zbunjenosti, nastale nakon neostvarenosti mladenačkog sna ili kao pojavak nekih “novih” elemenata. Premda se radi, vjerojatno, o vrućici, uzrokovanoj malarijom ili tuberkulozom, koja ga je prikovala za krevet, ovu bolest možemo interpretirati i kao snažnu unutrašnju tjesko-bu i mučno stanje duše. U stvarnosti, bolest se pojavljuje kao znak duboke krize, bilo fizičke, bilo psihičke, bilo duhovne. Nai-me, malo prije gore navedenog teksta, Čelanski piše: “Dok je taj čovjek još mladenačkim žarom izgarao u grijesima i dok ga je povodljiva mladenačka dob snažno nagonila na ostvarivanje mladenačkih prava i nije se dala utažiti i dok je bio potican otro-vom ‘stare zmije’, najednom se nad njim pojavila Božja osveta ili radije pomazanje.”15

12 Franjo se razbolio u zatvoru. Povijesno se govori o malariji u nekom obliku epi-demije, koja je zahvatila tadašnju Italiju, a koja je donijela teške posljedice; vje-rojatno je ta bolest bila i uzrok budućeg razvoja Franjinih patnji. Usp. Rober-to ZAVALLONI, La personalità di Francesco d’Assisi. Studio psicologico, Padova, Messaggero, 1991., str. 82–83.

13 Tommaso da CELANO, Vita beati Francisci o Vita prima (VbF) 3: FF 323. 14 Usp. Bonaventura da BAGNOREGIO, Legenda Maior (LegM) 1, 2: FF 1030. 15 VbF 3: FF 322.

193


Biografi nam opisuju ovu situaciju radije kao neočekivan, nepredvidljiv trenutak, a ne kao duži proces. Bolest je Franju tako snažno pogodila da je “uzdrmala” njegov osobni svijet, koji je postao mjesto žestoke unutrašnje borbe16. Osim što je pota-knula unutrašnji svijet na borbu, bolest je također bacila i prvu sumnju na ono što je Franjo do tada mislio, znao i vjerovao. Ipak, prije nego što govorimo o iznenadnom ili nepredviđenom događaju, možda bi bilo bolje govoriti o jednom od onih malih, ali snažnih intervencija i provokacija u Franjinoj duši koje su bacile sumnju na njegov dotadašnji život, sileći ga na traženje i razumijevanje novosti koja će udariti temelje novim nijansama budućeg odnosa i izbora. U svakom slučaju, ova dva odlomka, bilo onaj Čelanskog bilo Bonaventurin predstavljaju prvi snažni “dodir” koji će “probuditi” Franjinu svijest i sve njegove moguć-nosti i sposobnosti.

Tekst nam kaže da je bolest izazvala nesigurnost u njegovu dotadašnjem načinu razmišljanja. Franjo je ostao zbunjen, zami-šljen i ušao je u odnos s nečim što mu je do tada bilo nepozna-to. Čelanski naglašava da se, premda je sumnja pala na ono što je prije mislio, nije izgubio u kaosu razmišljanja, nego je nasto-jao razjasniti svoj odnos pred novošću. U svakom slučaju, baciti sumnju na uobičajeni način razmišljanja za biografe je od izni-mnog značenja. Naime, njih više zanima koje posljedice ostavlja bolest na Franjinu mentalnom i duševnom stanju, nego opisi-vanje same bolesti. Stoga Čelanski dodaje da je Franjo “počeo razmišljati drugačije od uobičajenog načina razmišljanja”. On interpretira njegovo stanje duha, tj. njegov način razmišljanja, meditiranja, kanaliziranja novih elemenata i usmjerava na nje-gove ljudske sposobnosti i kvalitete koje su se počele “buditi”. I drugi biografi spominju njegov “drugačiji način razmišljanja”. Ipak, nitko od njih ne objašnjava niti kvalificira ovaj “drugači-ji način razmišljanja”, tj. ne razjašnjuje koje je to njegovo novo znanje. Jasno je samo što je ovaj novi način mišljenja još neo-dređen i što je ujedno bacio sumnju na njegov dotadašnji način mladenačkog razmišljanja. U krizi, koja je trajala neko vrijeme (Čelano piše da se radilo o dugoj bolesti), Franjo je stvarno osje-tio da nešto bitno snažno dodiruje njegovo biće, miješa osjećaje, remeti misao i djelovanje. Zbog toga je, kako kaže Čelano, počeo “ispravljati”, tj. mijenjati svoj dotadašnji način razmišljanja.

16 Vidi: Enzo FORTUNATO; Felice ACCROCCA, Chi me lo fa fare? La lotta nello svi-luppo umano e spirituale di Francesco d’Assisi, Padova, Messaggero, 2008.

194


Treba naglasiti da ovaj element, tj. gubitak uobičajenog načina mišljenja – bez obzira na to što u prvom trenutku biva predstavljen negativno – zapravo igra veoma važnu ulogu. Iz tek-stova proizlazi da se radi o trenutku koji mu je omogućio da se prvi put ozbiljno suoči s dotadašnjim načinom života. Radi se o procesu koji će omogućiti stvaranje novih nijansi u odnosu na njegove osobne namjere, motivacije, planove i životne izbore.17 Bivajući bačen u stanje “unutrašnjeg kaosa”, morajući mijenjati način razmišljanja i imajući pred sobom cijelu seriju novih i neo-dređenih podataka, donijelo je Franji i pozitivne elemente: otvo-rila se, prije svega, mogućnost izlaska iz prošlih znanja, u ovom trenutku vrlo ograničavajućih, kao i mogućnost susreta s nepo-znatim, koje je omogućilo širenje granica prema horizontu novog znanja i novog načina življenja.

Osim novih mogućnosti, u tekstovima naziremo i proces Fra-njina zrenja kroz stvaranje novih odluka. Naime, on polazi od sta-nja egzistencijalne dezorijentiranosti i unutrašnjih sukoba prema produbljivanju iste problematike i koncentraciji mišljenja. Nakon toga se, na određeni način, “odmaknuo od sebe” ne bi li stekao jasnoću koja je mogla baciti novo svjetlo na njegovo stanje, na ciljeve, vrijednosti, motivacije i životne planove. U tome je prona-lazio novu energiju za nastavak procesa odluke18. Kao posljedi-cu ovog procesa biografi gotovo stavljaju na kušnju njegov način razumijevanja informacija i mnoštva podataka koje je otkrivao. Upućujući najprije na ovaj proces, a zatim bacajući sumnju na njegove sposobnosti, biografi otkrivaju njegovo stanje u procesu samopercepcije. Naime, Franjo je postao svjestan da se dogodilo nešto što nije mogao objasniti jer je nadilazilo njegova mladenač-ka znanja i sposobnosti. Radi se o novoj operaciji svijesti, koja je bacila sumnju na poznato, na znanje, mišljenje i dotadašnji, mladenački način odlučivanja19.

Tekstovi nam donose različite podatke o trenutcima u kojima je Franjo gubio snagu i više nije mogao kontrolirati vlastiti život, sve do objave da, nakon “duge bolesti”20, njegove misli nisu bile više iste (VbF). Čelanski nas praktično informira da je Franjo, dok

17 Usp. Claudia MONTEDORO; Giacomo ZAGARDO, Maturare per orientarsi: viag-gio nel mondo dell’orientamento formativo, Milano, F. Angeli, 2003., str. 89.

18 Usp. LLANOS, Scrivere le vocazioni nella Chiesa, str. 278–284.19 Usp. Ersilio TONINI et. al., Amore chiama amore. Scelta della vita, spiritualità e

discernimento vocazionale, Leumann (TO), ElleDiCi, 1989., str. 17.20 LegM 1, 2: FF 1030.

195


je bio bolestan, počeo drugačije razmišljati, meditirati, istraživati koji smisao nosi u sebi ovaj događaj i koji smisao ima sam život. Počeo je, na određen način, kontrolirati svoj život. Bolest, shva-ćena kao fizički problem, zapravo je uzrokovala duboke promje-ne u svijesti i unutrašnjosti. Naime, tekst upućuje da je bolest potakla Franju da počne sam sebi postavljati zahtjevna pitanja, koja su iskrsnula prije svega zbog nesigurnosti njegovih vlasti-tih znanja; upravo je ovo bio pokazatelj prvih elemenata razluči-vanja poziva (samoanalize) i nove slike o sebi21. Mjesto ovog tipa razlučivanja jest Franjin duh, njegov unutrašnji svijet, u kojem ćemo pronaći prve elemente promjene. Prve se promjene, stoga, ne događaju izvan, nego u intimi i njih nije moguće odmah pri-mijetiti. No postupno će postati i vidljive22. Biografi su, na ovaj način, izbjegli rizik utemeljenja zvanja “na nekom društvenom ili religioznom “superegu”, koje se u određenim kontekstima može pokazati čvrstim, ali koje nije vlastiti duboki “Ja”. Božja volja nije nikada izvanjska vlastitom “Ja”, pa ni onda kada poziva, kao što se uvijek i događa, na obraćenje”23.

Čelanski, kao i 3Soc slažu se oko toga da je ova bolest dio onoga “božanskog plana” i da je postala mjesto prvotnog razlu-čivanja poziva i snažno potaknuće koje će “probuditi” Franjine ljudske sposobnosti, a koje će ga poslije dovesti do obraćenja. Podsjetimo se da Bonaventura/da Bagnoregio kaže kako je bolest “čišćenje”, Čelanski pak govori o “kazni”, koja je potaknula mla-dića da počne drugačije razmišljati o životu i mijenjati ga.

Premda bolestan, Franjo nije postavljao upite o ozdravljenju. Biografi su svu pozornost usmjerili ne prema tjelesnom liječe-nju i sredstvima koja bi u tome pomogla, nego prema značenju i smislu koje u sebi nosi bolest. Tekstovi skrivaju u bolesti važan podatak i jedan od temeljnih vidova Franjine promjene: pitati se koje značenje za život nosi u sebi bolest i, zatim, koje značenje ima život u sebi. Tako je osjećaj boli i patnje bivao manje težak i otvorio mu je prostor da se suoči s bolešću kroz duhovno i umno promišljanje. Ne može se ni zanemariti činjenica da se ovdje nazi-

21 Usp. CONFERENZA EPISCOPALE ITALIANA, Le vocazioni al ministero ordinato e alla vita consacrata, Milano, Paoline, 2000., str. 9.

22 Usp. CENTRO NAZIONALE VOCAZIONI, Annuncio, proposta, accompagnamento vocazionale, Napoli-Roma, Dehoniane, 1986., str. 66–67.

23 Paul GRIÉGER, Aspetti psico-pedagogico-pastorali, u: Agostino FAVALE (Ed.), Vocazione comune e vocazioni specifiche. Aspetti biblici, teologici e psico-pedago-gico-pastorali, Roma, LAS, 1981., str. 427.

196


re i bitni element procesa razlučivanja, tj. pozornost-istraživa-nje, jer govorimo o novom, istraživačkom iskustvu24. Franjo biva pozorniji na pojavnost, na osjetilni svijet, na “strane” elemen-te. Možemo stoga opisati događaj na ovaj način: “Intelektualne sposobnosti, zbog visoke temperature i ekstremne slabosti, više su dana odbijale mogućnost mišljenja. Više od svega on je često buncao. Neočekivano, ne znamo je li se to dogodilo po noći ili po danu, Franjo je primijetio da su neke misli sazrele u njegovu umu. To je jako dobro razumio. Bijahu to jasne, logične misli.”25 Njegove intelektualne sposobnosti i misli bijahu prije bez logič-ke povezanosti, konfuzne i neodređene do trenutka u kojem se njegova svijest probudila iz svijeta neodređenih misli, uznemira-vanja, iz stvarnosti u kojoj je do tada živio, postajući svjestan da je ova kriza donijela sa sobom neke elemente koji su mogli doći iz neke druge dimenzije, jer mu se nisu činili potpuno njegovima (nikada se prije nisu tako snažno pokazali u njegovu umu).

Ove epizode iz životopisa potvrđuju jednu stvar vrlo važnu za proces razlučivanja zvanja. Budući da Franjo, u svojim neposred-nim interpretacijama, nije došao do konačne jasnoće ni o sebi ni o zvanju, proces razlučivanja iznjedrio je, malo-pomalo, ono što se nalazilo u središtu njegova bića a što je napokon omogućilo početak ozbiljnog rada na vlastitom unutrašnjem svijetu kako bi prepoznao ono što je moglo uvjetovati njegov način mišljenja, viđenja, osjećanja, u konačnici, življenja. U ovoj je fazi Franjo, na poseban način, bio na putu razlučivanja nesvjesnih podraža-ja. Radilo se o iznimno zahtjevnom koraku jer će se od njega tra-žiti da – to će tek naknadno razumjeti – odbaci tip zadovoljstva i ugode koji su bili rezultat razuzdanih i neobveznih mladenač-kih želja. Potrebe i želje prošlosti bile su snažne i otporne bilo na kakvu promjenu ili na mogućnost da se doživi sebe na drugačiji način koji se više ne podudara sa željama za visokim društvenim, aristokratskim statusom, pohvalama, lagodnim životom26. Kriza

24 Usp. Pietro GIANOLA, Lo sviluppo vocazionale: compenetrazione di grazia-libertà e metodologia, Torino, Società Ed. Internazionale, 1984., str. 267.

25 Giuseppe NANNI, Itinerario spirituale di s. Francesco d’Assisi secondo i suoi scrit-ti: La Vita Prima del Celano e la Leggenda dei tre compagni, Abruzzo, Provincia Francescana, 1981., str. 22.

26 U odnosu na ovu problematiku korisno je pročitati: Amedeo CENCINI, Vocazio-ni dalla nostalgia alla profezia. L’animazione vocazionale alla prova del rinnova-mento, Bologna, EDB, 1989., str. 22–26. Također: Anna FREUD, L’io e meccani-smi di difesa, in Opere di Anna Freud (1922. – 1943.) vol. 1, Torino, Boringhieri, 1978., str. 184–220.

197


je, u svakom slučaju, donijela sa sobom mnoge nejasne obrise zbog kojih je Franjo stvorio veoma siromašan temelj za jasnije razlučivanje. Posljedica slabog temelja razlučivanja pokazala se u nedostatku slobode da, barem djelomično, jasnije kontrolira ono što mu se događalo. Budući da je sloboda, po sebi, temelj u procesu odlučivanja, zbog njezina nedostatka čine se i krivi kora-ci u izboru kriterija razlučivanja.

Unatoč prvim elementima, važnima za proces razlučivanja zvanja i jasnije slike o sebi, Franjo je, u ovoj životnoj fazi, još predstavljen kao “slijepac” u odnosu na značenje i smisao stvar-nosti općenito, a to znači i u odnosu na ovu novu stvarnost. Ondje gdje ne postoji sigurnost odakle dolaze nepoznati podat-ci, od Boga ili od ljudi, iz tradicije, iz društva ili iz vlastite psihe, Franjo se nužno našao u središtu nejasne, “mračne” situacije. Upravo se u mraku otvorio prostor za drugo osjetilo, tj. za sluh: rodila se dimenzija slušanja. Slušanjem je mogao, malo-pomalo, razbiti gluhoću svog srca.

Ovaj događaj – bolest – bez obzira na nedostatak sredsta-va koja bi nam omogućila potvrditi da je Franjo čuo ili doživio nešto nadnaravno, smatramo prvotnim jasnim znakom otvara-nja procesu razlučivanja zvanja i nove samopercepcije. Naime, bolest se pojavila u trenutku kada je počeo svjesno mijenjati životni cilj i u tekstu o njoj nalazimo prve elemente koji se odno-se na biće sposobno misliti, ozbiljno razmišljati i meditirati nad sobom i vlastitim životom. U tom smislu, Franjo se prvi put ozbilj-no počeo upoznavati sa sobom kao bićem koje nije ograničeno svojom prošlošću, nedostatcima, grijesima, neuspjesima, nego da na njegovu izvoru postoji širok prostor nepoznatih elemena-ta zbog kojih, vjerojatno prvi put u životu prepoznaje da posto-je u životu i druge perspektive, a ne samo ona prvotna i jedina (karijera: postati plemić). Pretpostavka da se ovi elementi, koje je iznjedrila bolest, trebaju staviti u odnos sa sadašnjošću, s budućnošću, a ne samo s prošlošću, ovdje dobiva svoje razjaš-njenje. Stav, koji Franjo ima u ovom trenutku, prvi je znak stava očekivanja budućnosti (nije više onaj njegov stav koji je zahtije-vao sve ovdje i sada). Naime, on je raspoloživ misliti, razmišljati, ispravljati se, planirati. Ovo je moglo iznjedriti elemente koji će postaviti čvršće i stabilnije životne temelje. Stoga je razlučivanje označilo spoznaju, ne samo o postojanju novih elemenata, nego je postalo i proces koji će usmjeriti pozornost prema onome što je nepoznato.

198


dimenzijaslušanja

Postoje mnogi biografski tekstovi koji govore o Franji Asiškome i njegovu putu do dvadeset pete godine života. Do ove životne dobi on je pretpostavljao da spoznaja bitno odgovara osje-tilnim spoznajama. Znanje, koje je dominiralo njegovim životom, imalo je osnovni izvor u pogledu, tj. u svijetu pojavnosti. Vidje-ti značilo je za Franju imati neposredno iskustvo istine. Vidjeti i osjetiti imalo je veze sa znanjem: vidjeti je značilo znati, poznava-ti. Veza pogleda i znanja postala je tako temelj njegove stvarno-sti. Na taj je način većina znanja o stvarnosti proizlazila iz onog što se vidi, tj. pogled i znanje ostajali su na površini. Njegovo je znanje, možemo reći, bilo površno.

Budući da vidjeti ne znači samo gledati, vidjeti očima, nego i percipirati, pozorno gledati, susresti, predmnijevati, kontem-plirati itd., onda znanje ne može ovisiti niti znači samo vidjeti27. Postoje i druga osjetila i druge dimenzije ljudskog duha koje su uključene u percipiranje, u spoznaju i znanje. U trenutku, u kojem ulaze u njegov život elementi koji se ne mogu više razu-mjeti na temelju sfere pojavnosti, izgleda, Franjo je počeo “raz-mišljati drugačije”.

Čelanski, nakon što je opisao Franjinu bolest, nastavlja ovako: “Kad mu je već bilo malo lakše i kad je, upirući se o štap, počeo hodati po kući amo-tamo ne bi li opet ozdravio, jednoga je dana izišao van i počeo radoznalo promatrati okolicu. Međutim, ljepota polja, privlačivost vinograda i što god je na pogled lijepo, nikako ga nije moglo razveseliti. Zato se čudio svojoj nenadanoj promjeni, a ljubitelje svega toga smatrao je luđacima.”28

Tekst nam govori o Franjinu gledanju i osluškivanju, o tome da nije više imao iste osjećaje, ne govori samo o gledanju, nego i o pozornosti. Gledajući uokolo, i premda je bio pozoran na ono što je vidio, nije više prepoznavao ono što je prije poznavao. Sve ono što je gledao, dodirivao, nije više u njemu budilo iste osjećaje koje je imao u prošlosti. No vidljive su stvari i dalje imale isti oblik kao i prije. Premda je ovo istina, Franjo ih više nije prepoz-navao. U ovom se razdoblju nešto promijenilo, ali ne u svijetu, nego u njemu.

27 Usp. Salvatore BATTAGLIA, Grande Dizionario della lingua italiana XXI, Torino, Unione Tipografico-Editrice Torinese, 2002., str. 694–695.

28 VbF 3: FF 323.

199


Nakon što je ojačao, kako kaže Čelanski i malo prije njega Bonaventura/da Bagnoregio 29, Franjo je izišao iz kuće i vratio se gledati okolicu. Bijaše veoma iznenađen jer je nije više pre-poznavao. Ono što je gledao, osjećao i poznavao, nije više bilo isto. Nijanse vanjskog svijeta bijahu veoma britke. Pred njego-vim pogledom prolazio je velik broj slika i ideja koje nisu imale nikakvu posebnu snagu. To je ono na što prije nije bio navik-nut. Bijaše zbunjen. Fizička je slabost očito utjecala na njegovu unutrašnju promjenu. Franjo je u ovom trenutku izgledao kao čovjek koji više nije vezan uz svagdanje, uz uobičajeno, nego je prikazan kao onaj koji je izvan poznatog života, izvan konteksta svoje uobičajene svagdašnjice. Doživio se drugačijim. U pitanje bijaše dovedena njegova percepcija sebe. U stvarnosti, kako piše Čelanski, izlazak ispred kuće, nakon što je prikupio fizičke sna-ge, bijaše prvi korak koji je Franjo napravio. Nakon toga se kon-centrirao na ono što je vidio vani, a to je prouzročilo neodređena značenja u njegovoj unutrašnjosti30. Premda nije razumijevao značenje događaja, usmjerio je svoju pozornost, ne više prema van, nego prema svojoj intimi. Napokon se počeo osjećati kao pro-buđen čovjek koji je razmišljao nad onom “naglom promjenom” u sebi. Stigao je do toga da se pita što se s njim dogodilo i tko je pred ovim događajem, pred životom. Zato se, bez obzira na to što je izišao van, vratio u svoju intimu, daleko od poznatih stvari. Kako bi napravio ovaj korak, trebao se “probuditi”. Iako se nala-zio u neodređenoj i nestabilnoj situaciju – puno je elemenata koji govore o nestabilnosti njegova stanja koje je skršilo stabilnost i sigurnost znanja i prethodnih osjećaja31 – Franjo se “probudio”, tj. predstavljen je kao biće koje aktivno sudjeluje u razmišljanju o vlastitom životu: gleda, sluša, razmišlja, razlučuje.

Podsjetimo opet na njegov način “gledanja” okolice, tj. njego-va odnosa s vanjskim svijetom. Tekst kaže da je gledao, ali nije vidio više kao prije. Ako pretpostavimo da je prije bilo dovoljno gledati kako bi znao, u ovom trenutku to postaje nedovoljno. Gledanje i viđenje bili su štoviše znak nedostatka prepozna-vanja i znanja. Bilo je potrebno otvoriti prostor za drugu dimen-

29 Usp. LegM 1,2: FF 1030.30 Usp. CENTRO NAZIONALE VOCAZIONI, Annuncio, proposta, accompagnamento

vocazionale, str. 78.31 Usp. Maurice BELLET, Offrirsi agli avvenimenti, u Maurice BELLET et. al., L’av-

venimento, Roma, A. V. E., 1967., str. 13–14.

200


ziju koja je mogla bolje objasniti ono što se dogodilo: dimenziju slušanja.

Da bi se mogli razumjeti događaji, potrebno se usmjeriti na vlastite misli i na sebe, ne više na vanjski svijet32. Naglašava se pozornost prema “nagloj promjeni” koja se događa u dubini inti-me. Kada kažemo pozornost, mislimo na činjenicu koja kaže da se Franjo koncentrirao na nešto posebno što je odzvanjalo u nje-govoj unutrašnjosti jer je i sam primijetio da se nije promijenio vanjski svijet, nego nešto u njegovu unutrašnjem svijetu. Ne radi se, stoga, više o načinu na koji treba gledati ili čuti svijet i stva-ri – jer su vid i sluh osjetila – nego o slušanju – jer je osluškiv-anje vezano uz mišljenje i duh. Prisutnost slušanja u Franji objašnjava rađanje nove sposobnosti, tj. sposobnost pozorno-sti na događaje i njihova percepcija. To ga je izvelo iz svijeta gle-danja stvari i uvelo u svijet mišljenja. Odnos slušanja i mišljenja postaje tako temelj za proces razlučivanja, percepcije i razumi-jevanja. 3Soc piše: “Probudivši se, pažljivo je promišljao o ovoj objavi.”33 U ovoj rečenici iz 3Soc naglašava se njegovo stanje uma ili duha. Naime, biografi naglašavaju neprestanu pozornost, ne toliko na fizičku ili psihičku krizu, koja je bila prisutna i nakon bolesti, koliko na njegovo stanje uma. Doista, Franjo nije uspio razumijevati značenje događaja do trenutka u kojem je prestao gledati svijet očima. Kada je počeo usmjeravati pozornost prema svojoj intimi i onome što mu je bilo nepoznato, događaji su počeli dobivati duboko značenje. U prvom trenutku otkrivamo odsut-nost razumijevanja. Naprotiv, Franjo je ostao zbunjen nepozna-tom novošću.

Čelanski se u ovom dijelu posebno usmjerio na Franjin unu-trašnji svijet i njegove ljudske sposobnosti koje su trebale biti uključene u procesu razlučivanja nepoznatih elemenata. Osim Čelanskog, i drugi biografi inzistiraju na njegovim sposobnostima slušanja i iščekivanja. Pozoran na nove stvari, Franjin se pogled premjestio s onoga što je prije poznavao prema dimenziji u kojoj svijet nije imao isto značenje. U ovome se otkriva i naglašava temeljni vid njegove promjene: Franjo razlučuje koje značenje i smisao imaju svijet, stvari i život u sebi. Stoga je njegova pozor-nost sada usmjerena, ne na prisutnost, nego na odsutnost istih

32 Usp. Giuseppe SOVERNIGO, Progetto di vita. Alla ricerca della mia identità, Leu-mann (TO), ElleDiCi, 1985., str. 62.

33 Legenda trium sociorum (3Soc) 6: FF 1401.

201


osjećaja, istih pojavnosti i, na poseban način, usmjerena je na značenja i smislove, na bitno. Pozornost se pomakla s materija-lnog, na svijet duha. Na ovo će vrlo jasno dodati Cencini: “Samo onaj tko je “pozoran”, može reći da je subjekt vlastitog življenja i, u isto vrijeme, kao najosjetljiviji radar, biti sposoban priku-piti mnoštvo poruka dozvoljavajući im da odzvanjaju u dubini vlastitog ja.”34 Slušanje je ovisilo i o onome što je dolazilo izva-na, budeći u Franji stanja koja nije razumijevao. Radi se o vrlo važnom podatku za njegovo buduće znanje: nije bio ograničen svojim snovima, nije ovisio potpuno o njima ni o znanjima i pla-novima vezanima za društvene ili obiteljske uloge. Ovaj kratki odlomak iz Čelanskog donosi, naime, podatke koji oslikaju nje-govo sebstvo u drugačijoj perspektivi: Franjo nije ovisio samo o prethodnim iskustvima, nego i o novima koja su ga činila otvo-renijim i slobodnijim bićem. Nalazio se sada u posebnom stanju: osluškivao je različite zvukove u intimi koje nije lako razlikovao jedan od drugoga. Stoga je postajao pažljiviji na sve “glasove” (elemente) koji su dolazili izvana i iznutra35, jer svi elementi koji su se pojavili u njegovoj unutrašnjosti, premda su bili različiti, bijahu veoma slični “glasovima” njegove prošlosti. Trebalo je sada odvojiti nove elemente od osobnih želja, od svijeta pojavnosti i od svojih prošlih osobnih i društvenih očekivanja36 i ne miješati ih s novim transcendentnim znakovima. “Razumski znamo dobro da slušanje drugih služi širenju naših spoznaja, obogaćivanju našeg iskustva, pomaže nam prikupiti važne podatke, poznavati bitne stvari o argumentima koji zahtijevaju dugogodišnje školovanje itd., ali ujedno znamo da, ako se otvorimo ugošćivanju drugoga, različitog od nas, to nosi sa sobom rizik koji zahtjeva da pono-vno razmislimo o svojim pogledima i gledamo u lice mogućnost promjene.”37

Biografi ne smatraju da je temeljni problem ovog procesa koji vodi poslušnosti u Franjinoj ne-otvorenosti poslušnosti, nego u pasivnosti slušanja i u ovisnosti o glasovima svijeta. Naime, u

34 Amedeo CENCINI, Vita consacrata. Itinerario formativo lungo la via di Emaus, Cinsello Balsamo (MI), San Paolo, 1994., str. 194.

35 Usp. Herbart FRANTA; Giovanni SALONIA, Comunicazione interpersonale, Teoria e pratica, Roma, LAS, 1981., str. 105.

36 Usp. Ante VUČKOVIĆ, Esej o pozivu, u: Služba Božja, XXXVII (1997.) 1, str. 69–84. Vidi: Lorenzo GHIZZONI (Ed.), Direzione spirituale e orientamento voca-zionale, Milano, Paoline, 1992., str.102.

37 Gianna GIULIANI, La voce, l’ascolto. Ricerca per una psicologia della voce, Roma, Bulzoni, 1990., str. 49.

202


trenutku u kojem Franjo biva spreman na slušanje, on djeluje kao slobodno biće. Prije toga mu se činilo da je slobodan samo kada je imao mogućnost slijediti neku društvenu ulogu ili san38. U trenutku, u kojem je osjetio da je pozvan na drugačiju stvar-nost, počinje sumnjati u poziv na karijeru, na bogatstvo i na svjetsku slavu. Otvoreniji slušanju novosti, Franjo je bivao sve manje ovisan o zovu vanjskog svijeta i o društvenim ulogama. Čelanski će napisati u istom odlomku da je čak “smatrao buda-lastima sve one čije je srce bilo navezano na dobra takve vrste.” Nakon toga piše: “Od tog dana nije se više brinuo za sebe, nego je, s određenim prijezirom gledao na ono čemu se prije divio i što je ljubio.”39

U navedenim tekstovima otkrivamo još jedan važan poda-tak, tj. određenu disciplinu ili vježbanje i razvijanje odnosa (nai-me, ne postoji zvanje ili religiozni život bez ove discipline)40. Ova je disciplina na početku potakla Franju na onaj mučni i teški proces, a to je osluškivanje i percepciju znakova za koje je prije bio gluh i slijep. Naučivši slušati, bijaše u stanju čuti, a nakon toga je mogao prijeći na poslušnost bez obzira na to što nije sve poznavao. Proces spoznaje bijaše dug. U svakom slučaju, teksto-vi opisuju da je Franjo bio motiviran slušati. Prvotna struktura dimenzije slušanja, premda prisutna, još bijaše krhka i nestabil-na. Unatoč krhkosti, postala je nezamjenjiv temelj razlučivanja. Slušanje je zatim potaklo pozornost na kritičko mišljenje koje je trebalo pomoći razumijevanju izvora i potvrditi jasnije obri-se poziva. Naime, Franjo je postao svjestan svojih sposobnosti i mogućnosti: bilo onih koje su vezane uz njegovu osobnost, bilo onih koje su dolazile iz nepoznate dimenzije. Slušanje je, malo po malo, postajalo njegov životni stil traženja podataka i značenja prisutnih u svakoj stvari, u svakom događaju i riječi. U tome se pokazala i njegova sposobnost razlučivanja koja mu je pomo-gla u pronalaženju mjere u kojoj je njegova interpretativna slo-boda odražavala ovisnost o riječima, željama, o onim “stranim” događajima koji su dodirivali njegovo biće i doveli ga do toga da “prigrli” novu dimenziju života41.

38 Usp. Franco IMODA, Sviluppo umano, psicologia e mistero, Casale M. (AL), Piem-me, 1995., str. 29–30.

39 VbF 4: FF 324. 40 Usp. A. VUČKOVIĆ, Esej o pozivu, str. 69-84.41 Usp. Enzo FORTUNATO (Ed.), Il pensare formativo francescano, Padova, Messag-

gero, 1999., str. 210–211.

203


Čini se da Čelanski inzistira, ne toliko na informacijama korisnima za konačni Franjin izbor, koliko na oblikovanju smi-sla i dimenzije slušanja koja ga je osposobila da ugosti novu stvarnost kao moguće mjesto susreta, najprije sa sobom, a zatim susreta između čovjeka i Boga. Mjesto susreta jest dimenzija u kojoj se otvorila nova perspektiva za prepoznavanje nepoznatih znakova i, nakon toga, za donošenje odgovora42. Ako je do ovog trenutka Franjo imao osjećaj da živi vječnu sadašnjost, od sada pa unaprijed, sve se preoblikovalo (slika o sebi, okus, doživljaji, planovi). Nepovratno se mijenjao i, prvi put, osjećao je da doista posjeduje prošlost; budila se i budućnost premda još nejasna i nedefinirana. No, od ovog trenutka pa nadalje postao je svjestan – pa makar i na nepredviđen način – da se jedna životna struktu-ra mogla promijeniti u drugu.

Bilo Čelanski bilo da Bagnoregio ipak potvrđuju da je sluša-nje probudilo neku vrstu kaosa u osjećajima i donijelo još pre-malo informacija. U Čelanskog možemo pročitati kako se Franjo zapravo još nije dovoljno udaljio, ni osjećajno ni misaono, od prošlosti: “Zato je Franjo pokušavao izbjeći dohvatu ruke Božje i doskora je zaboravio na očinsko karanje. Dok mu se smiješila sreća, mislio je na svjetovne stvari i zaboravio na nakane Božje, ponovno se predavao želji za svjetovnom slavom i čeznuo je za ispraznošću velikih pothvata.” 43 Franjo je predstavljen kao oso-ba koja se opet “uspavala u svagdašnjici”. Uspavan nije osjećao nikakvu krizu niti neravnotežu. U ovome se nalazi i jedna zani-mljiva činjenica: njegova se svijest “uspavala” u budnom stanju. Nakon onoga što se dogodilo i nakon ulaska novih elemenata u život, njegova je pažnja oslabila. Da Bagnoregio kaže: “Franjo još nije poznavao Božje planove za sebe […], još nije bio naučio kontemplirati nebeske stvarnosti niti je imao naviku kušati te božanske stvarnosti.”44

Bonaventura smatra da Franjo još nije percipirao novost jer je postojao određeni mehanizam obrane koji je ograničavao događaje na nešto manje važno, tj. na nešto marginalno, premda su korijeni događaja ostali u središtu njegova ja. Problem se nazi-rao u kriterijima iščitavanja novih događaja i elemenata. Stoga

42 Usp. Alessandro MANENTI, Vocazione, psicologia, e grazia, Bologna, EDB, 1979., str. 49.

43 VbF 4: FF 324. 44 LegM 1, 2: FF 1030.

204


ćemo shvatiti ovaj mehanizam obrane kao neposrednu interpre-taciju, interpretaciju koja se pojavila na instinktivan, automat-ski način, koji je često “na izvoru malih, ali značajnih svagdanjih razlučivanja”45. Da Bagnoregio naglašava da Franjo nije još razvio unutrašnje mehanizme razlučivanja. Zbog toga je interpretirao stvari na uobičajen način. Premda su spomenute njegove prirod-ne sposobnosti, bilo u ovim da Bagnoregiovim rečenicama bilo u drugima, biografi kažu da nije bio sposoban razumjeti značenja događaja zbog čega ih je interpretirao na kriv način46. Njegovi načini mišljenja, njegovi stavovi iz prošlosti nisu bili iskorijenje-ni (podsjetimo se rečenice Čelanskoga: “odbaciti navike prošlosti veoma je teško”). Zato su njegov način življenja, viđenja i osjećaja stvari bacile u drugi plan nukleus potreban kako bi se stvorio čvršći temelj za jasniji odnos sa sobom i s pozivom. Franji se još činilo sigurnijim vratiti se na poznato. Uzgred, možemo pročit-ati u Čelanskog kako “se duh, i nakon duge udaljenosti, vraća na prvotne stavove i, štoviše, porok postane temelj ljudske pri-rode”47.

U navedenim odlomcima i rečenicama krila se samo jedna stvar, samo neposredno značenje dijaloškog slušanja48. Naime, njegovu su intuiciju podržavali određeni prirodni i ambijental-ni čimbenici bez potpunog uključivanja novih elemenata. Još je imao povjerenja u sebe, u svoju logiku i prethodna znanja, veo-ma krhka i pasivna49. Najvažniji su elementi pak ostali nedefini-rani i nejasni, štoviše bijahu potisnuti u područje nesvjesnog i Franjo nije uspijevao naći alternativu za dosadašnji način života. U tom smislu nailazimo na siromašnu osnovnu dijalektiku, kao i na veoma ograničenu slobodu. Upravo ova dva vida jesu antropo-loške pretpostavke i osnovna građa za dublji način razlučivanja50. Biografi upućuju i na još jedan problem, tj. na nove elemente kojih je bio svjestan, ali su ujedno nadilazili ono što se nalazi-lo u njegovoj unutrašnjosti, njegove psihičke dinamike, stanja mišljenja, ljudske želje, njegovo znanje. Sve ono što je Franjo slušao nije imalo ponajprije neku terapeutsku ulogu niti je dove-

45 CENCINI, Vita consacrata, str. 196.46 Usp. Luigi GUSSANI, Decisione per l’esistenza, Milano, Jaca Book, 1978., str.

21.47 VbF 4: FF 324. 48 Usp. RUPNIK, Dall’esperienza alla sapienza, str. 16.49 Usp. CENCINI, Vita consacrata, str. 181–182.50 Usp. CENCINI, Vita consacrata, str. 29–30; 33–38.

205


lo do ravnoteže značenja, njegova psihička i ljudska stanja, nego je, prije svega, dovelo do neravnoteže i “pozivalo” ga da se susret-ne s nečim ili nekim novim i nepoznatim51. Osim toga, upozna-ti smo i s pogreškom u razumijevanjima novih elemenata: on ih je nastojao shvatiti kao put samoostvarenja. No oni su donosili sa sobom nešto što je, nadilazeći ljudska stanja, pozivalo ga da ostavi iza sebe mladenačke snove, društvena očekivanja, uloge i ograničavajuća ostvarenja i pronađe neke pretpostavke koje će ga odvesti preko ograničenja prošlosti. Osnovnu pretposta-vku pronalazimo u riječima LegM, tj. treba se “naviknuti, nau-čiti razmišljati o drugačijim stvarnostima”. Tako je mogao izbjeći određeni krivi antropocentrizam, tj. sentimentalizam, racionali-zam, fantaziranje, koji su najčešće vodili do ispunjenja potreba “hic et nunc”52.

Franjo je došao do trenutka u kojem je osjetio da se više ne poznaje, da je stranac, nepoznat sam sebi, pozvan da iziđe iz sebe. Prije nego li iziđe i “ostavi samog sebe”, trebao se vrati-ti u sebe i razjasniti novost te ponovno definirati svoje životne planove.

U tekstovima, posebno u onom Tome Čelanskog, koji se nalazi na početku ovog procesa, pronašli smo nove elemente, po kojima se Franjo dao na traženje kako bi razjasnio koji su ele-menti temelj njegova identiteta, što mu je doista važno, koji smi-sao imaju “strani” elementi u definiranju osobne stvarnosti koja je postajala sve dublja i veća. Kao posljedica toga, u odnosu na prošla iskustva, na vidjelo su izišli prvi jasni znakovi životnog poziva. Tražiti smisao ovih podataka za Franju je značilo slušati i upoznati sebe iščitavajući čitav prethodni život u svjetlu nečeg novoga. Bit će potrebni novi podatci koji će ga potaknuti na slu-šanje s puno više pozornosti sve dok njegova pozornost ne bude potpuno usmjerena prema nečemu što je drugačije od onoga za što je prije smatrao da je jedino bitno.

novaslikaosebi

Franjo, predstavljen u prvim biografskim izvještajima u svo-joj adolescentskoj i mladenačkoj životnoj fazi, pun je sumnji i ograničenja u odnosu na duboku stvarnost. Opisujući ove životne

51 Usp. IMODA, Sviluppo umano, psicologia e mistero, str. 118–120.52 Usp. Eugenio FIZZOTTI (a cura), Religione o terapia, Roma, LAS, 1994., str.

31–33.

206


faze, biografi govore posebno o njegovim osjećajima; podraža-ji ambijenta snažno su utjecali na njegove osjećaje, a onda i na izbore. Franjo je predstavljen gotovo ovisan o ovim utjecajima53. Biografi opisuju slabost njegove pozornosti, razmišljanja, misli, u konačnici, njegovo nedovoljno izraženu dimenziju razlučiva-nja i nejasnu sliku o sebi. Jasna slika o sebi daje jasniji uvid u proces stvaranja vlastitog zvanje54. I obratno, cilj procesa zvanja jest i postizanje jasne i iskrene slike o stvarnosti vlastitog ja.

Nakon što su se pojavili prvi elementi egzistencijalne krize, nastali zbog fizičke i mentalne krize i iscrpljenosti, uzrokova-ne nezdravim zatvorskim prostorom u Perugi, neostvarenošću mladenačkih snova, bolešću, Franjo je predstavljen drugačijim. Naime, opisan je kao osoba svjesna gubitka onih osjećaja koje je prije njegovao. Odsutnost poznatih osjećaja praznila je i njego-vo znanje. U 3Soc čitamo kako je Franjo ostao začuđen i kako se ispitivao o novonastaloj situaciji u njemu samom55. Nije razumio što se dogodilo s njegovim životom. Biti začuđen i ne razumjeti što se događa otvorili su prostor traženju novog značenja sebe56. 3Soc govori i o još jednoj zanimljivoj promjeni: Franjo je premje-štao pozornost s vanjskog na unutrašnje jer vani nije više nalazio zadovoljavajući odgovor niti integritet osobnosti. Osnovna se pro-mjena nalazila u otkriću vidova stvarnosti koja je nadilazila puka osjetila. U tome se pokazuje i novi element, tj. Franjina kritička sposobnost u odnosu na svijet osjetila, osjećaja. Postao je sve sposobniji odvajati osjetilne elemente. Radi se o novoj sposobno-sti i kvaliteti odnosa koji se nije zadržavao samo na pojavnosti, nego se spuštao prema dubljem značenju i smislu57. Radi se o onoj “nagloj promjeni” o kojoj govori Čelanski jer ništa više što je Franjo gledao nije mu “pružalo zadovoljstvo”58. Ta ga je promje-

53 Usp. Paul ROOKES; Jane WILLSON, La percezione, Bologna, il Mulino, 2002., str. 7-8.

54 Usp. PONTIFICIA OPERA PER LE VOCAZIONI ECCLESIASTICHE, Nuove voca-zioni per una nuova Europa. In verbo Tuo. Documento finale del Congresso sulle Vocazioni al Sacerdozio e alla Vita Consacrata in Europa (5–10 maggio 1997), Milano, Paoline, 1997., str. 131.

55 Usp. 3Soc 5: FF 1399.56 U svezi s problematikom sebstva korisno je pročitati: Alberto MASCETTI, Con-

cetto di sé e stile di vita, u Umberto PONZIANI, Psicologia e dimensione spiritua-le, Bologna, il Mulino, 2004., str. 165–174. Umberto PONZIANI, Influenza delle idee di assoluto e di religione sullo stile di vita personale, u: Isto, str. 223–248.

57 Vidi: Walter GERBINO, La percezione, Bologna, il Mulino, 1983., str. 7–59.58 Usp. VbF 3: FF 323.

207


na nagnala da uđe u odnos sa svojim ljudskim sposobnostima koje su bile nedostatne za samoostvarenje i kompletnost slike o sebi. Čelanski piše da je Franjo od tada počeo smatrati svoj način života neispravnim. Stoga se više nije obazirao na svoju prošlost te je smatrao budalastim ono što je prije ljubio59.

U svakom slučaju Franjo se nalazi u procesu otkrivanja sebe pred novom stvarnošću. Otkrivanjem sebe udaljava se od svijeta te započinje razlikovati sebe od bilo koje druge osobe. U tom smi-slu možemo smatrati Franju kao objektivnog analitičara svoga vlastitog ja koji je postao “objekt” odvojen i različit od bilo kojeg drugog objekta60. Nakon ove prve “objektivne” analize, teksto-vi prelaze na analizu, još neotkrivenih elemenata njegovog ja61. Franjo biva predstavljen kao subjekt koji razmišlja o sebi i koji se, malo-pomalo, doživljava različitim od drugih62. U kontekstu samoodnosa, na početku konfuznog i jedinstvenog, rađa se shva-ćanje, tj. da njegov život nije ostvaren, nego da postoji čitav miste-rij sebstva koji se može beskonačno istraživati kako bi došao do spoznaje o tome tko je on zapravo. Na ovaj je način izlazio iz svi-jeta nesvjesnog, iz svijeta objekata, u svijet svijesti i subjekta, u svijet jastva. Izlazak iz mladenačkih snova pronašao je put pre-ma nečemu što više nije bilo pred očima, nego pred duhom, pred mislima, razmišljanjima, koja su stvarala novu sliku sebe, otvo-renu i u neprekinutom razvoju63.

Iz ovoga se da zaključiti važan pedagoški element: nužnost istraživanja i djelovanja. Njegova prvotna aktivnost percepcije bila je shvaćena samo kao direktan kontakt s ambijentom čiji su elementi jednostavno ulazili u njegov život bez ikakva “filtri-ranja”. U tom smislu, Franjo bijaše pasivno biće. Sada, naprotiv, biva predstavljen s potpuno drugačijim karakteristikama: postaje biće koje istražuje, razmišlja o događajima, tražeći njihovo pravo

59 Usp. VbF 4: FF 324. 60 Usp. Ulrich NEISSER, The perceived self. Ecological and interpersonal sources of

self-knowledge, Cambridge, University Press, 1993., str. 25–29.61 Usp. PONTIFICIA OPERA PER LE VOCAZIONI ECCLESIASTICHE, Nuove voca-

zioni per una nuova Europa, str. 132.62 Usp. Marco DALLARI, Lo specchio e l’altro. Riflessioni pedagogiche sull’identità

personale, Firenze, La Nuova Italia, 1990., str. 13–16.63 Usp. Paolo MARTINELLI, Il primato della vita spirituale nella formazione, u CON-

FERENZA INTERMEDITERRANEA MINISTRI PROVINCIALI. COMMISSIONE PER LA FORMAZIONE INIZIALE, Atti del Convegno per Ministri provinciali, Formatori e Animatori vocazionali Lourdes 9–13 luglio 2007., Segretaria CIMP, 2008., str. 106–113.

208


značenje sve dotle dok se nije razumio kao subjekt, jedinstveni ja pred svijetom. Radi se o snažnom susretu sa samim sobom. I premda se može činiti kako se radi o pasivnom stanju osobno-sti, radi se zapravo o novom i aktivnom biću64. U ovom je slučaju izražena i temeljna želja čovjeka koji teži zvanju, koji je u potrazi za Beskonačnim premda ne još na definitivan način65. U tome se crpi i pokazuje i novi vid slike o sebi: biografi govore o traženju transcendentnosti i teocentrične dimenzije, a ne samo antropo-centrične66. Franjo iščitava sebe u viziji transcendencije. Biografi nikada ne podcjenjuju “ljepotu tijela” koje je dio ove analize, kao ni intelektualne sposobnosti – finoću duha, znanje, iskustvo, znanost – ali podcrtavaju i da je vrijednost ovih darova često bila “izopačena”, tj. Franjo se koristio osjetilima ne brinući se za nji-hovo stvarno značenje67.

Tekstovi nam stoga otvaraju mogućnost iščitavanja nove sposobnosti percepcije. Franjo je tako mogao biti siguran da nije potpuno uvjetovan prošlošću niti da je ograničen onako kao što je mislio, nego da je osoba u procesu neprestane promjene, nikada do kraja oblikovan. U tom smislu ne radi se toliko o ispravnoj ili manje ispravnoj formi sebe, koliko o otkrivanju novih prostora za samoostvarenje. Na taj je način postigao rezultat koji nije bio materijalan, nego se otvorio prostor u kojem se mogao promatra-ti i ući u dijalog sa samim sobom što mu je pomoglo da se odva-ja od materijalne privlačnosti i osjetilnosti. 3Soc opisuje Franju upravo ovim karakteristikama nakon što se vratio u grupu svo-jih vršnjaka: “I gle, najednom ga je pohodio Gospodin. Srce mu je bilo ispunjeno tolikom ugodnošću da nije mogao ni govoriti, ni kretati se; i ništa drugo nije mogao osjećati ni čuti osim one ugodnosti koja ga je tako udaljila od tjelesnog osjećanja da se tada, kako je naknadno izjavio, ne bi mogao ni maknuti s mje-sta, pa makar sav bio sasječen na komadiće.”68

Premda tekst direktno govori o samopercepciji, ona se još nema konačnu strukturu. Razumije se samo da je Franjo “bio udaljen od bilo kakva tjelesnog osjećaja”. Ne govori se ni o novoj

64 Usp. Erich FROMM, L’amore per la vita, u Francesco Saba SARDI, Milano, A. Mondadori, 1984., str. 20.

65 Usp. VbF 4: FF 324. 66 Usp. Luigi M. RULLA, Antropologia della vocazione cristiana, Bologna, EDB,

1997., str. 186–192.67 Usp. ZAVALLONI, Pedagogia francescana, str. 156. 68 3Soc 7: FF 1402.

209


strukturi sebstva. Unatoč tomu, taj tekst, kao i neki drugi tek-stovi, konačno donosi jedan bitni element: Franjina sposobnost samopercepcije, premda prisutna, nije mogla objasniti pojavu nove stvarnosti. Stoga je bilo potrebno razjasniti strukturu per-cepcije kako bi se postigla i jasnija slika sebe i svijeta. Naime, nije više vrijedio uobičajen način percipiranja.

Nakon prvog koraka u ovom procesu Franjo je počeo perci-pirati odsutnost osjećaja koje je prije njegovao; nakon slijedećeg koraka razumijevao je samog sebe kao slobodnu i neograniče-nu osobu; nakon trećeg nastojao se osloboditi zapreka prošlosti i uključiti u sliku o sebi nove “strane” elemente (vidove poziva). Ta percepcija nije bila nekakva projekcija koja ga je zatvarala u sebe, ne bijaše vezana uz psihičku stabilnost ili nestabilnost koja ga je mogla odvesti u tjeskobu, strah ili nered69, nego stvaranje slike koja se budila i otvarala u novootkrivenoj stvarnosti. Franji-ni biografi shvaćaju da nova stvarnost bijaše upućena direktno njemu te se stoga osjećao kao dijete koje je tek počelo razumi-jevati da je različit od drugih i da nije jednak okolini koja ga je okruživala. Čini se kao da je prvi put postao svjestan sebe jer je postao ja, pojedinac. Prepoznati sebe kao jedinku, kao ja, znači postati slobodan70.

Biografi doista daju veliku važnost samopercepciji, osobnoj Franjinoj sposobnosti razumijevanja i ovladavanja vlastitim živo-tom, a to više nije ovisilo ni o vlastitoj ulozi ni o društvenim ili obiteljskim institucijama71. Naprotiv, njegova je autonomija rasla kada je počeo učiti kako prijeći puku dimenziju potrebe. Radi se o tome da biti osoba ne znači samo poznavati, znati, biti inte-ligentan, biti uspješan čovjek, nego prije svega postati svjestan vlastitog identiteta. U tom slučaju svaki proces prepoznavanja vlastite osobnosti i slobode jest, ne samo otkrivanje sebe, nego i jednog ti, bližnjega. Možemo, naime, reći da je Franjo otkrio dvije stvarnosti: sebe kao slobodnu osobu i Drugoga72. Autonomija je,

69 Može se dogoditi da “strani” elementi dovedu i do psihičke neuravnoteženosti koja postane još više izražena zbog osobnih slabosti, nedostataka, pogrešaka itd.. Vidi: Giuseppe BRONDINO; Mauro MARASCA, Psicolpatologia nella vita consa-crata, Fossano (CN), Ed. Esperienze, 2007.

70 Usp. Enzo FRANCHINI, Persona e vocazione, Bologna, EDB, 1988., str. 9–12.71 Usp. Javier GARRIDO, Educare la persona. L’arte di personalizzare l’educazione,

Padova, Messaggero, 1995., str. 49.72 Vidi: Umberto PONZIANI (a cura), Psicologia e dimensione spirituale, Bologna,

il Mulino, 2004.

210


u tom smislu, doista vrijednost za koju Bog želi za čovjeka73. Bog je želio da Franjo postane slobodan, jer otkriti vlastitu autonomi-ju znači prepoznati Ti i postati zagovornik slobode i dostojanstva drugih. Ovo će doista omogućiti da postane zagovornik slobode potlačenih i siromaha, kako piše Čelanski: “Jednog je dana sreo nekog siromašnog viteza malne gola. Ganut samilošću, Kristu za ljubav darežljivo mu pokloni vlastitu odjeću koja je bila otmjeno izrađena. - Je li učinio manje nego sveti Martin? Postoji doduše razlika u načinu, ali su imali jednaku nakanu i izvršili jednako djelo. Jedan je najprije dao odjeću a onda ostalo, a drugi riješivši se najprije svega, naposljetku dade i odjeću.”74 I da Bagnoregio, imajući u vidu Franjinu promjenu, slično piše. 3Soc, dajući više teološki naglasak, opisuje njegovu potpunu promjenu: “Božan-ska ga je milost duboko promijenila.”75

Osim ovih elemenata samopercepcije, pronalazimo i neke korake važne za pedagogiju, psihologiju i animaciju zvanja. Nai-me, polazi se od analize vlastitih sposobnost, vrijednosti, pozitiv-nih mogućnosti, pronalazeći i vlastita ograničenja, nedostatke, tjeskobe, odsutnost prvotnih osjećaja i grijeha. Ujedno se traži i određeni cilj, kao npr. poziv, koji može usmjeriti život i integri-rati sve elemente, bilo pozitivne bilo negativne, u životni plan. U taj plan zatim biva uključen i Božji plan. U tom smislu, određe-no zanemarivanje samoostvarenja je nužno je. To ne baca život u krizu. Naprotiv, Božji plan osnažuje i ispunja životne snove i stvara novu sliku sebe u svijetu76.

zaključak

Ljudsko biće, u svojoj kompleksnosti, ima potrebu ući u odnos i s duhovnom dimenzijom. Ako pak biva lišeno te moguć-nosti ili je smatra iluzijom, onda će nastojati tražiti na drugom mjestu i u različitim oblicima nekakvu dimenziju s kojom će ući u dijalog kako bi se razvijalo što harmoničnije duž svog život-nog puta. Ovo posebno područje težnje za apsolutnim ili božan-

73 Usp. GARRIDO, Educare la persona, str. 46–47.74 Tommaso da CELANO, Memoriale o Vita secunda (Mem) 5: FF 585.75 3Soc 10: FF 1405.76 Vidi: Amedeo CENCINI, Il cuore del mondo. Accompagnare un giovane al cen-

tro della vita, Milano, Paoline, 2006. Također: Amedeo CENCINI; Alessandro MANENTI, Psicologia e formazione. Strutture e dinamismi, Bologna, EDB, (140 ed.), 2010.

211


skim možemo vrednovati realnim i efikasnim ako ono postupno osvjetljuje kompleksan i problematičan argument, kao što je poziv – Franjin poziv – i slika o sebi. Ako se obezvrijedi ova ljud-ska težnja, onda se smanjuje mogućnost upoznavanja sebe i vlastitoga životnog poziva. Stoga je nezamislivo ne baviti se ovim pitanjem i područjem, ne samo u slučaju Franje Asiškoga, nego i u slučaju bilo kojeg ljudskog bića.

Iz ovoga proizlazi da potreba traženja životnog smisla, bez prestanka vodi otvaranju prema misteriju vlastitog ja koje nije samo ograničeno ljudskim nemogućnostima, nego i otvore-no novim spoznajama o sebi i životu, većim i širim od vlastitih nemogućnosti. U tom smislu Franjin je poziv područje u kojem se kristalizira susret s nečim misterioznijim i drugačijim koje vodi novim spoznajama o sebi i otvara novom odnosu. Stoga je uočavanje prisutnosti novih, duhovnih elemenata i Drugoga u vlastitom životu, ujedno i poziv da se neprestano pitamo o vla-stitoj sudbini, o sebi, o prisutnosti Boga i postanemo svjesni snage koja vodi mogućnosti neprestanog rasta, izgradnje i pro-mjene sebe.

Ova analiza, imajući u vidu kompleksnost slike o sebi u procesu zvanja (Franjino zvanje), nastojala nas je potaknuti da postavimo različita pitanja o vidovima sebe i životnog poziva, zahtijevajući da se poslužimo interdisciplinarnim pristupom kako bismo ova područja što bolje osvjetlali. Taj analitički pri-stup, koji je pošao od nejasne i nezrele slike sebe, vodio nas je prema većoj jasnoći sebe i životnog poziva.

PROCESS OF VOCATION AND CREATION OF A NEW SELF IMAGE. ANALYSIS OF ST. FRANCIS’ OF ASSISI VOCATION

ACCORDING TO FRANCISCAN SOURCES

Summary

This text analyses the developing process of self image. The analysis is based on the experience of St. Francis’ of Assisi pro-cess of vocation according to Franciscan sources and starts from the psychological and human experience of one’s self. Discer-ning the basic elements of this process the analysis does not dwell only on humanistic approach. Namely, the confinement of humanistic psychology to the relation to the self – it often confi-

212


nes itself only to the needs of the self – goes beyond and opens to the Infinite, which is not a simple dimension of the self, but an ontological openness to God.

In that process of growing in openness to God all human abilities and capabilities are being involved. Growth helps not only to go beyond one’s personal psychological boundaries, but to change and create new life possibilities and new self image. The text takes into account the positive experience of vocation as a global phenomenon: vocation is characterized by the fact that it takes into account the integrity of the person and the respon-se to the calling that does not ignore the good of the person. In fact, the analysis of Francis’ vocation reveals a dynamic process which directs the person to a gradual change of the relationship with oneself and God, which leads to the maximal self-realiza-tion, not to the loss of the self. That process, through which all dimensions of the person and life goals are being revealed and crystallized, clearly points to the change of the self image, which is important for a clearer image of one’s vocation and relation to God.

Key words: Francis of Assisi, process of vocation, ability to discern, creating self image

213 2,3,4 l 16.

LITURGIJA – SVETI SUSRETI

Marko BabićSIMBOLIKA UZ ČITANJE EVANÐELJA NA MISI

“Misno je slavlje središte svega kršćanskog života …, a čitanje evanđelja tvori vrhunac liturgije riječi. Njemu valja iskazati najve-će poštovanje” (Opća uredba misala – dalje: OUM - br. 16 i 60). Zbog toga je obred čitanja evanđelja na misi, s pravom, popra-ćen mnogim simboličkim i znakovitim radnjama kojima vjernička zajednica iskazuje osobito poštovanje Božjoj riječi da bi je lakše prihvatila vjerom i zahvalnošću. Jer, “Krist je prisutan u svojoj riječi i on govori kad se u Crkvi čita Sveto pismo” (SC 6).

Čitanje Svetoga pisma u liturgiji nije obično čitanje nekoga teksta, nego je to obredno čitanje Božje riječi i zbog toga mora biti obilježeno osobitom svečanošću i ozbiljnošću. Tome dopri-nose različiti čimbenici: službenik naviještanja, mjesto naviješta-nja, knjiga iz koje se čita te popratni znakovi i simboličke radnje što prate to svečano čitanje. Ovdje ćemo svratiti pozornost na neke od navedenih sastavnica, s posebnim naglaskom na čita-nje evanđelja, imajući uvijek na pameti da se radi o simboličkim činima koji “objavljuju i djeluju … otkrivajući ono što je onkraj oči-tosti stvari”.

Mjesto naviještanja

Mjesto naviještanja Božje riječi jest ambon koji zbog dosto-janstva onoga čemu služi, treba biti tako postavljen i izgrađen da se prema njemu “za vrijeme liturgije riječi sama od sebe obraća pozornost vjernika” kojima treba omogućiti da “dobro vide i čuju zaređene službenike i čitače” (OUM 309). Zbog istih razloga pre-poručuje se da ambon bude “nepomičan, a ne tek obični pomični stalak” (Isto mj.). Samo ime ambon u izvorniku sugerira poviše-

214

Marko Babić, Simbolika uz čitanje evanđelja na misi

no mjesto na koje se uspinje i koje svojom povišenošću sugerira da Božja riječ dolazi odozgor.

U crkvi treba biti samo jedan ambon s kojega se “proglašava-ju jedino čitanja, pripjevni psalam i vazmeni hvalospjev. Na njemu se može držati homilija i izreći nakane sveopće molitve vjernika. Dostojanstvo ambona iziskuje da na nj uzlazi samo služitelj rije-či” (Isto mj.). Za druge službenike, kao što su: tumač, ravnatelj obreda (ceremonijar), voditelj pjevanja i sl. treba pripraviti pose-ban stalak koji se jasno razlikuje od ambona oblikom i mjestom što ga zauzima u crkvi. Nije prikladno ni da predsjedatelj obavlja svoju predsjedateljsku službu na ambonu. On tu svoju službu obavlja s posebna sjedala prilagođena mjestom u crkvi i izgle-dom što sugerira i omogućuje službu predsjedanja liturgijskom skupu. To sjedalo trebalo bi biti tako postavljeno i oblikom pri-lagođeno da ga svi prisutni vjernici lako vide dok je predsjeda-telj na tom mjestu, ali i da on sam može vidjeti sve vjernike i čuti čitanja i pjevanje.

knjigazačitanjebožjeRiječi

Uvodne napomene za misna čitanja, otisnutu na početku Reda nedjeljnih čitanja za godinu A, posvećuju tom pitanju zna-čajnu pozornost i donose veoma praktične upute u brojevima 35 – 37. Tu, između ostaloga, čitamo: “Knjige iz kojih se čitaju čita-nja riječi Božje, a tako i služitelji te svi pripadni čini, mjesta i stvari trebaju u vjernicima pobuđivati spomen da je tu prisutan sam Bog koji sada govori svojemu narodu. Stoga se treba pobrinuti da knji-ge budu doista dostojne, urešene i lijepe jer su one u liturgijskom slavlju znakovi i simboli višnjih zbilja” (br.35).

Knjige za čitanje riječi Božje mnogo su više od običnih teh-ničkih pomagala na kojima su otisnuti tekstovi koji nam mogu poslužiti u pripremi čitača ili za vrijeme posebnih skupova na kojima se tumače svetopisamski tekstovi što će se čitati u bogo-služju. Veliko je osiromašenje obreda, znakovitosti i dostojanstva navještaja Božje riječi kad čitači donose na ambon kopirane tek-stove na pojedinačnim listovima i iz njih čitaju. Nažalost, to se događa i na nekim najsvečanijim slavljima.

To što je rečeno općenito o knjigama za čitanje riječi Božje na misi, još više vrijedi za evanđelistar. Spomenute Uvodne napo-mene o tome su izričite: “Budući da je proglas Evanđelja uvijek vrhunac liturgije riječi, po predaji i Istoka i Zapada, uvijek su se

215


razlikovale knjige biblijskih čitanja. Evanđelistari su se s najvećom pomnjom ispisivali, krasili i častili, više od koje druge knjige. Sto-ga je i u naše vrijeme prikladno da katedrale, te barem posjećenije župe i crkve imaju poseban evanđelistar, različit od drugih knjiga. Ta se knjiga, s pravom, kod ređenja predaje đakonu, a u biskup-skom se ređenju stavlja izabraniku na glavu” (br. 36). Nasreću, imamo veoma prikladno pripremljen evanđelistar na hrvatskom jeziku, a neki su mu korice još dodatno ukrasili posebnim umjet-ničkim ukrasima. Takvi evanđelistari doprinose dostojanstvu i ljepoti misnog bogoslužja.

posebniobRediuzčitanjeevanđenja

Budući da je “čitanje evanđelja vrhunac liturgije riječi” i da “mu valja iskazati najveće poštovanje”, sasvim je normalno da je čitanje evanđelja na misi popraćeno raskošnijim i raznolikijim obredima u usporedbi s drugim svetopisamskim čitanjima. Upo-zorit ćemo ukratko na neke osobitosti.

Službenik i njegova priprava

Svečano čitanje evanđelja na misi pripada đakonu, ili – ako njega nema –svećeniku. Za tu prigodu đakon moli poseban bla-goslov, što mu ga udjeljuje biskup ili svećenik predsjedatelj litur-gijskog skupa. Ako je navjestitelj evanđelja svećenik a slavlju predsjeda biskup, i taj svećenik traži blagoslov od biskupa kao i đakon. Ako nema ni biskupa ni đakona, svećenik moli prignut pred oltarom: “Svemogući Bože, očisti mi srce i usne da mogu dostojno navijestiti tvoju svetu Blagu vijest.” Čitanje evanđelja čitava zajednica sluša stojeći na nogama u znak osobita poštovanja i spremnosti prihvatiti pročitano.

Ophod za evanđelje

Evanđelistar se donosi u crkvu u ulaznom ophodu a nosi ga đakon ili, ako njega nema, jedan od koncelebranata. Evanđelistar se polaže na oltar i tu stoji dok se ne zapjeva Aleluja ili odgova-rajući redak u korizmenom vremenu. Tada navjestitelj evanđelja svečano nosi evanđelistar prema ambonu u pratnji poslužitelja kojima je na čelu kadioničar. Poslužnici se za vrijeme čitanja evanđelja rasporede tako da su svi okrenuti prema ambonu iska-zujući tako posebno poštovanje Kristovu evanđelju.

216

Marko Babić, Simbolika uz čitanje evanđelja na misi

Navjestitelj pozdravlja sklopljenih ruku

Prije čitanja evanđelja navjestitelj pozdravlja zajednicu uobi-čajenim pozdravom Gospodin s vama na što narod odgovori: “I s duhom tvojim.” Pozdrav i odgovor učestali su i uobičajeni, ali ovdje je to popraćeno posebnom uputom na koju se mnogi navje-stitelji evanđelja ne osvrću. OUM br. 134 propisuje: “Svećenik na ambonu otvori knjigu i sklopljenih ruku kaže: ‘Gospodin s vama …’”

Mnogi svećenici, po inerciji, i u toj prigodi raširenih ruku izgovaraju Gospodin s vama, a to se protivi navedenom propisu. Zbog toga je potrebno razjasniti zbog čega je nastala ta iznimka i koji joj je smisao. Taj pozdrav prije naviještanja evanđelja nije pozdrav zajednici u pravom smislu te riječi kao što je slučaj na drugim mjestima u misnom slavlju. Navedeni pozdrav na ovo-me mjestu sredstvo je uspostavljanja kontakta sa zajednicom i upozorenje da slijedi nešto osobito važno. I zbog toga bi trebalo slijediti preporuku da se pozdrav Gospodin s vama ovdje poprati sklopljenim rukama.

Uz sve rečeno, za početak i završetak čitanja evanđelja dobro se prisjetiti i odredbe da na Cvjetnicu i Veliki petak pri čita-nja evanđeoskog izvještaja o muci Gospodnjoj “nema svijeća ni kađenja, ne pozdravlja se niti se znamenuje knjiga”. A nema ni završnog usklika Riječ Gospodnja! To je ostatak prvotne liturgij-ske jednostavnosti kada su sva čitanja počinjala bez izgovara-nja naslova i drugih znakova koji su sačuvani za ostale dane u godini.

Ostali popratni znakovi

Iz obilja simboličkih znakova što prate čitanje evanđelja na misi ističemo još neka: znak križa, kađenje i ljubljenje knjige. Znak križa što prati proglas naslova evanđeoskog odlomka uklju-čuje najprije znak križa učinjen na knjizi, potom svih sudioni-ka u bogoslužju na sebi: na čelu, na usnama i na prsima. Sama činjenica što je predviđen za svakoga sudionika u misnom bogo-služju, zaslužuje posebnu pozornost, stvarno prakticiranje i vjer-ničko poštovanje.

Kađenje općenito izražava počast osobama i pojedinim stva-rima, ali je i znak molitve Bogu. Ovdje je u službi očitovanja sve-čanog poštovanja knjige, ali i izražaj vjere da je tu Krist stvarno “prisutan u svojoj riječi i da on govori kad se u Crkvi čita Sveto

217


pismo” (SC 7) i doziva u pamet riječi Otkrivenja 8, 4: “I vinu se dim kadioni s molitvama svetih iz ruke anđelove pred lice Božje.”

Poljubac knjizi iz koje je pročitano sveto evanđelje znak je osobita poštovanja prema knjizi u kojoj je sadržana Kristova riječ. Isti je znak propisan i za oltar, stol Kristova tijela, koji sveće-nik ljubi na početku i na kraju misnog slavlja. Dok navjestitelj ljubi knjigu evanđelja, predviđeno je da tiho izgovara molitvu: “Evanđeoskom riječju uništili se naši grijesi.” Molitva je predvi-đena za navjestitelja i nije baš prikladno da se izgovara naglas. Kad đakon poslužuje biskupu, nakon čitanja evanđelja dono-si knjigu biskupu da je poljubi. U svečanijim slavljima biskup može blagosloviti narod evanđelistarom (OUM br. 175). Nakon toga, evanđelistar se odloži na pokrajnom stoliću i time je uloga evanđelistara završena.

Polazeći od vjerničke činjenice da je “riječ Božja, što se nudi u liturgiji, snagom Duha Svetoga stalno živa i djelotvorna” (OUM 4), a da je “čitanje evanđelja vrhunac liturgije riječi kojemu valja iskazati najveće poštovanje”, svi popratni obredi i simbolički zna-kovi uz čitanje Svetoga pisma zaslužuju osobito poštovanje i pre-poruku da se prema njima postupa po uputama i preporukama što ih donose liturgijske knjige. Time se lakše i ispravnije odgo-vara na odslušanu Božju riječ.

A Bog “uvijek očekuje taj odgovor koji se sastoji u osluhu i posluhu te klanjanju u Duhu i istini. Sam Duh Sveti čini taj odgovor djelotvornim kako bismo ono što u liturgijskom činu čujemo proveli u život, po riječi sv. Jakova: ‘Budite vršitelji riječi, a ne samo slu-šatelji!’” (Jak 1, 22).

218 2,3,4 l 16.

PRAKTIČNA TEOLOGIJA

IvanMacutKRATKEPROPOVIJEDI

pRvanedjeljadošašćaBdijte da budete pripravni!

Na početku nove crkvene ili liturgijske godine, tj. na prvu nedjelju došašća, Crkva u izboru tekstova iz Svetoga pisma pozi-va na budnost u svakidašnjem životu. Vrijeme došašća, a koje je također i priprava za rođendan Gospodina Isusa Krista, jest vrijeme budnosti i osluškivanja, tj. vrijeme u kojem se na ozbi-ljan ili, bolje rečeno, na vjernički način, potrebno pripremiti za Gospodinov rođendan.

Budnost je vrlo važna kategorija za život u vjeri. Naime, ako netko doista želi biti ozbiljan kršćanin i vjernik te ako želi da njegov život bude usklađen prema Božjim zapovijedima i zako-nima, potrebno je da bdije nad sobom, tj. bdije nad svojim život-om, ponašanjem te da iz toga bdjenja uoči gdje su mu slabosti, gdje najviše griješi i, upravo zbog toga što je budan, može popra-viti svoj život i manje griješiti. Biti budan znači preuzeti kontro-lu nad svojim životom. Onaj tko “spava” u životu vrlo lako može skrenuti s pravoga puta, a da to i ne primijeti. Sveti nas Pavao u drugom čitanju iz Poslanice Rimljanima upozorava: “Odložimo dakle djela tame i zaodjenimo se oružjem svjetlosti. Kao po danu pristojno hodimo, ne u pijankama i pijančevanjima, ne u priležn-ištvima i razvratnostima, ne u svađi i ljubomoru, nego zaodjenite se Gospodinom Isusom Kristom.” Onaj tko je budan i tko bdije živi u svjetlosti i njegova su djela onda djela svjetlosti. Onaj tko “spava” živi u tami i njegova su djela zla i vode ga u propast. Zato, potrebno se truditi kako bismo ostali budni i svoj život jasno usmjerili prema svjetlosti i dobru, jer tu prebiva sami Bog.

Bdjenje nad životom zahtijeva ulaganje napora i truda zato vjernički život, tj. bdjenje treba biti potpomognuto čitanjem Sve-toga pisma, slavljenjem i primanjem svetih sakramenata, a na poseban način slavljenjem euharistije, čitanjem duhovnog štiva, molitvom koja je ujedno i razgovor s Bogom, itd. Sve su to sred-

219


stva koja pomažu da se doista i ostane budan, dok navaljuje sila “sna” ili zla koja želi uspavati vjernika kako bi mogla preusmjeriti njegov život s puta Isusa Krista i njegove Crkve.

Isusov poziv na budnost, a koji smo čuli u evanđeoskom odlomku, odnosi se na povratak Sina Božjega na zemlju. Isus jasno upozorava, i to ne samo u današnjem evanđelju, kako će dolazak Sina Božjega biti iznenada, tj. neće biti jasnih znakova koji će reći da Sin Čovječji uskoro dolazi, nego, kaže Isus: “Kao u dane Noine, tako će biti i dolazak Sina Čovječjega. Kao što su u dane one – prije potopa – jeli i pili, ženili se i udavali do dana kad Noa uđe u korablju i ništa nisu ni slutili dok ne dođe potop i sve odnije – tako će biti i dolazak Sina Čovječjega.” Vjera nas uči da će Krist ponovno doći i da će to biti kraj ovoga svijeta. Isus upo-zorava da nije bitno kada će to biti, nego samo to da je potrebno biti budan i živjeti kao da će sada Sin Čovječji doći.

Neka ovo vrijeme došašća doista bude prigoda da se pripra-vimo za Gospodinov rođendan, ali jednako tako, pripravljajmo se i za njegov ponovni dolazak kojim će nastupiti kraj ovoga svi-jeta. Taj Posljednji dan bit će dan proslave Sina Božjega na zem-lji, ali također bit će i dan naše proslave kada ćemo, vjerujući i uzdajući se u Božje milosrđe i trudeći se oko svoga spasenja i oko spasenja drugih, konačno i tjelesno uskrsnuti te ćemo veli-čati i slaviti Trojednog Boga, Oca i Sina i Duha Svetoga, zajedno sa svima svetima u nebesima.

dRuganedjeljadošašćaObratite se! Približilo se kraljevstvo nebesko.

Crkva u današnjoj liturgiji pred oči nam stavlja lik Ivana Krstitelja i to kao onoga koji živi u pustinji, hrani se skakavcima i divljim medom, te propovijeda skori dolazak kraljevstva Božjega; poziva ljude da se obrate Bogu, da napuste grešan život jer kralje-vstvo je Božje blizu.

Ivan propovijeda u pustinji. Nije bez razloga Ivan izabrao pustinju. Sigurno je da bi ga više ljudi čulo u Jeruzalemu, da je propovijedao po okolnim naseljenim mjestima. Pustinja je nepri-jateljska za život čovjeka, ali Ivan izabire pustinju zbog drugog razloga. Naime, pustinja u povijesti izraelskog naroda, kojemu pripada i Ivan, odigrala je značajnu ulogu. Narod je morao proći kroz pustinju da bi ušao u Obećanu Zemlju. Četrdeset je godina

220

Ivan Macut, Kratke propovijedi

trajalo to putovanje. Narod se grijehom odvojio od Boga te je bilo potrebno čišćenje, tj. katarza kako bi mogao ući u Zemlju koju je Bog obećao Abrahamu. Hod od četrdeset godina kroz pustinju bio je dovoljno dug da narod konačno spozna svoj grijeh i da se za njega pokaje te da mu Bog oprosti. Značaj pustinje za izraelski narod nalazi se i u tome što je Bog upravo u pustinji, u podnožju brda Sinaja, sklopio savez sa svojim izabranim narodom. Nadalje, u pustinji je Bog prvi put u povijesti objavio svoje ime Mojsiju: “Ja sam onaj koji jesam.” Pustinja je mjesto gdje postoje vrlo loši uvjeti za život; teško se preživljava. Ona je mjesto čišćenja, mjesto pokore za grijehe, mjesto na kojem se čovjek može uistinu susre-sti sa samim sobom jer ga ništa ne smeta da sam sebe upozna i spozna da mu je potrebna promjena u vlastitom životu.

Ivan Krstitelj propovijeda te k njemu hrli cijeli Jeruzalem, sva Judeja i sva okolica jordanska. Njegov glas daleko se čuo. Svi su hitali da čuju toga neobičnog propovjednika, onoga koji je propovijedao o posljednjim vremenima. Čak su i farizeji i sadu-ceji dolazili da prime od Ivana krštenje da ne bi propali. Sadržaj njegova propovijedanja bio je vrlo jednostavan: “Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze! Svaka dolina neka se ispuni, svaka gora i brežuljak neka se slegne! Što je krivudavo, neka se izravna, a hrapavi putovi neka se izglade! I svako će tijelo vidjeti spasenje Božje.”

Svi koji su ga slušali mogli su razumjeti sadržaj njegovih riječi. To je poziv na obraćenje, na promjenu života. Ono što je Ivan učinio jest što je najprije sam izvršio ono što je zahtijevao od svojih suvremenika. Povukao se u pustinju i sav se predao Bogu te poziva i druge da se obrate. Što znači obraćenje? Znači da se u ove dane priprave i iščekivanja Gospodinova dolaska, treba povući u svoju “pustinju” gdje se jedino možemo susresti sa samim sobom i s Bogom i tek na taj način možemo ispravno odlučiti i promijeniti svoj život. Nije moguće doživjeti obraćenje u buci. Obraćenje i susret s Bogom možemo uistinu doživjeti tek u tišini, tamo gdje je On na poseban način prisutan.. Ako je čovjek stalno u buci, ne može se susresti sa samim sobom, a onda nije ni moguće započeti put obraćenja na koji nas sv. Ivan Krstitelj poziva. Put je obraćenja dug, ali je i plodonosan te onaj tko ide njime sve se više i više približava Bogu. Gospodin je već došao, ali će ponovno doći. Svi oni koji ga ne budu dostojni, upozorava nas Ivan Krstitelj, bit će bačeni u oganj neugasivi, u oganj vječni. Vrijeme je da se trgnemo iz sna te napokon počnemo donositi plodove obraćenja.

221


tRećanedjeljadošašćaJesi li ti onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?

Na treću nedjelju došašća Crkva pred nas stavlja dva vrlo važna novozavjetna lika: Ivana Krstitelja i Isusa Krista. Ivan je, kako čitamo u Matejevu evanđelju, u zatvoru. Naime, Ivan Krsti-telj javno je govorio kako kralj Herod ne smije imati ženu svoga brata za priležnicu te ga je kralj dao uhititi i baciti u tamnicu. Nadalje, Ivan, dok je propovijedao, kao i mnogi propovjednici i učitelji, imao je učenike ili sljedbenike koji su ga slijedili. Dok je bio u tamnici, Ivan Krstitelj šalje svoje učenike k Isusu da im odgovori na pitanje: je li on Mesija koji ima doći ili treba dru-goga čekati? Naime, to je pitanje od iznimne važnosti za Izrael. Ivan, kao i svi Židovi, želio je od Isusa čuti jasan odgovor: jesi li ti Krist kojega čekamo?

Isus, prema Matejevu evanđelju, vrlo zanimljivo odgovara. Naime, možemo primijetiti kako Isus ne odgovara izravno na pitanje Ivanovih učenika: nije odgovorio ni potvrdno ni negativ-no, ali je, ipak, odgovorio. Kaže Isus u evanđelju: “Pođite i javite Ivanu što ste čuli i vidjeli: Slijepi proglédaju, hromi hode, guba-vi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje Evanđelje. I blago onom tko se ne sablazni o mene.” Dakle, Isus odgovara na pitanje naznačujući znakove koji su već davno pri-je proroci navijestili kada je riječ o dolasku Mesije te kraljevstva Božjega s njime.

Nadalje, Isusov je odgovor zanimljiv jer upućuje na osobno iskustvo Ivanovih učenika u prenošenju objave. Isus kaže Ivano-vim učenicima: “Pođite i javite Ivanu što ste čuli i vidjeli…” Ove su Isusove riječi od iznimne važnosti za kršćanski život vjernika te prenošenje vjere, na što smo svi pozvani. Vrlo je važno shvatiti da se ne može prenositi vjera niti se može biti svjedok vjere ako se doista osobno nismo uvjerili, tj. ako osobno nismo prepoznali Božje znakove u svijetu ili Božje djelovanje u našem životu ili pak ako nismo osobno čuli Riječ Božju, tj. ako naše slušanje Sveto-ga pisma nije doista i slušanje Božjeg govora. Potrebno je imati osobno iskustvo vjere kako bismo mogli biti istinski i uvjerljivi svjedoci te iste vjere. Ako nemamo to iskustvo, naše svjedočenje može biti samo iz druge ili pak iz treće ruke, tj. nije moje osob-no iskustvo Boga u životu i onda postajemo samo pripovjedači evanđelja, pripovjedači Isusova života, ali ne i oni koji doista žive život usklađen s Božjim zapovijedima niti kao oni koji žive svoj život utemeljen na zaglavnom kamenu, a to je Isus Krist.

222


Neka nam današnje Isusove riječi koje nalazimo zapisane u Matejevu evanđelju, a koje su upućene Ivanovim učenicima: “Pođite i javite Ivanu što ste čuli i vidjeli...”, budu kroz ove dane došašće, ali i u cijelom našem životu, poticaj kako bismo se traj-no ponajprije sami uvjeravali i imali iskustvo vjere u svom svag-danjem vjerničkom životu, a onda se trudili i odgovoriti na Isusov poziv da i mi budemo poput Ivanovih učenika te da javimo dru-gima ono što smo mi čuli i vidjeli, tj. da prenesemo svoje vlasti-to iskustvo vjere i života s Isusom Kristom, kako bi i drugi mogli doživjeti Boga u svom životu te poput nas mogli biti prenositelji i navjestitelji kraljevstva Božjega na zemlji.

četvRtanedjeljadošašćaIsus će se roditi od Marije, zaručene za Josipa, sina Davidova.

Na četvrtu nedjelju došašća, a koja je ujedno i posljednja nedjelja u vremenu adventa ili priprave za Božić, Crkva pred nas stavlja evanđelje u kojem se govori o anđelovu navještenju Mari-ji te o Josipovoj borbi i sumnjama. Koliko god katkad radili idi-lu oko Božića i svih događaja koji su se dogodili, tj. oko susreta Marije i anđela Gabrijela te Božje ponude Mariji da bude majka Sina Božjega, u tim se trenutcima odvijala prava ljudska drama te je bilo potrebno puno vjere i snage kako bi se sve to moglo pri-hvatiti te nastavilo živjeti po Božjem planu. Da je to istina, svje-doči nam i današnje evanđelje.

Današnji evanđeoski ulomak iz Matejeva evanđelja jest, možemo reći, govor o ljudskim sumnjama i unutarnjim borba-ma. Naime, Marijin zaručnik Josip nalazi se u dvojbi, u sumnja-ma i borbama sa samim sobom. Nije mu lako shvatiti, a još je teže prihvatiti, novonastalu situaciju: njegova je zaručnica Marija trudna. Josip je u teškim unutarnjim borbama jer zna, ako jav-no priopći kako on nije otac djeteta, da će Mariju kamenovati do smrti. Josip, nadalje, bio je čovjek pravedan, čovjek bogobojazan te je namjeravao učiniti, možemo reći, ono što mu se s ljudske strane činilo najpravednije: potajice otpustiti Mariju. Ipak, Bog je onaj koji je odlučio, po tko zna koji put, intervenirati i uputiti svoju riječ i riješiti problem.

U današnjem evanđelju Bog govori po anđelu. Bog se služi posrednicima, anđelima, ljudima, kada upućuje svoju riječ. Vrlo je važno znati osluškivati i slušati što drugi govore, pogotovo u

223


teškim situacijama i kušnjama. Dok možda želimo čuti izrav-ni Božji glas s neba, ne čujemo riječi naših bližnjih, prijatelja, ili pak stranaca, po kojima nam Bog katkad progovara i rješava naše situacije. Otvorimo se poticajima Božjim i osluškujmo Bož-ji glas koji nam dolazi po drugim ljudima preko kojih Bog može i želi govoriti i danas u svijetu. Božja je riječ i danas prisutna, ali je pitanje koliko smo je sposobni prepoznati i, što je još važnije, koliko smo je spremni prihvatiti. To nas pitanje dovodi do drugog važna elementa ili Božje pedagogije djelovanja i odgajanja čovje-ka, a koje pronalazimo u današnjem evanđeoskom ulomku po Mateju. Naime, rješenje koje Bog nudi Josipu, niti u jednom ele-mentu ne slaže se s Josipovim rješenjem i njegovom odlukom: “A Josip, muž njezin, pravedan, ne htjede je izvrgnuti sramoti, nego naumi da je potajice napusti.” Bog nudi potpuno suprotno rje-šenje: “Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih.” Što nam to govori? Zašto mi danas ne čuje-mo Božji glas ili Božje rješenje za naše teške životne probleme i poteškoće? Smatram da je jedan od glavnih razloga taj što Bož-je rješenje, a koje dolazi i preko drugih, nije u skladu s našom odlukom, tj. ne slaže se s našim rješenjem. Naime, kad odlučimo kako bismo riješili neki problem, prijedlozi i rješenja drugih čine nam se suludima i smatramo kako mi sami najbolje znamo. To je tako pogotovo onda ako je njihovo rješenje nešto što smo odmah u početku odbacili. Josip je odlučio ostaviti Mariju. Problem je bio jedino na koji način to učiniti. Međutim, Bog mu po anđelu nudi ono rješenje koje je on odbacio. Josipova veličina jest upra-vo u tome što je napustio svoje rješenje i prihvatio ono što je sam odmah isključio: uzeo je Mariju za svoju ženu.

Potrebno se zapitati jesmo li u stanju poslušati i prihvati-ti rješenje koje nam dolazi od drugih, pogotovo onda ako se ono radikalno razlikuje od našeg rješenja problema. Ako samo tra-žimo rješenja koja su u skladu s našima, ako tražimo samo isto mišljenje, može se dogoditi da uopće i ne čujemo Božji glas, jer, ako je Božji govor u suprotnosti s našim željama i rješenjima, zasigurno ćemo ga kao takva i odbaciti.

Bog je i danas prisutan u svijetu i u našem životu. Jednako tako, Bog nam je pomoćnik i suputnik na našem životnom putu. Otvorimo se poticajima Božjeg Duha i nemojmo olako odbaciva-ti govor ljudi koji nam istinski žele pomoći i koji nam žele svo-

224


jim savjetom ponuditi prijeko potrebno rješenje za naše teške životne situacije. Zamolimo Gospodina da nam udijeli jakosti i snage da možemo biti otvoreni Njegovim poticajima te da nam udijeli sigurnost u vjeri kako ne bismo možda tražili samo, po nama, izvanredne znakove u našim životima po kojima bismo bili sigurni da Bog doista djeluje i govori, nego da možemo ima-ti povjerenje u Njega i biti sigurni kako nas Bog nije napustio. Osluškujmo Božji govor preko govora naših bližnjih i trudimo se prepoznati njegov glas koji možda samo šapuće, ali ipak je prisu-tan i ima snagu mijenjati ne samo naš osobni život, nego i život cijeloga svijeta.

RođenjegospodinovoU početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše u Boga, i Riječ bijaše Bog

Danas zajedno s cijelom Crkvom slavimo blagdan rođenja Gospodina našega Isusa Krista. To je rođenje promijenilo cje-lokupnu povijest čovječanstva. On koji je odvjeka, rađa se u vre-menu; postao je čovjekom i to radi nas i radi našega spasenja. Ivan Krstitelj za njega kaže da je svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka. Sv. Ivan evanđelist u današnjem evanđeoskom ulomku govori o utjelovljenju Riječi na jedan teološki i nimalo lagan način:“U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa.”

Uz teologe, i vjernici su laici također razmišljali o svetoj noći, o Isusovu rođenju. Plod takva razmišljanja jesu i jaslice koje se svake godine prave po našim crkvama, po primjeru sv. Franje Asiškog. Volimo doći pred jaslice i promatrati ih te se i na taj način pokušavamo približiti velikom otajstvu utjelovljenja Boga u naš svijet, Boga koji je postao malo dijete i proživio ovozemaljski život u svemu nama sličan, osim u grijehu. Veliko je to otajstvo te je velika, također, i Božja ljubav prema čovjeku.

U jaslicama se nalazi malo dijete – Isus. Gdje je prisutan Isus, tu nema straha, nema tame, nema tjeskobe jer Isus donosi mir. Zvijezda repatica u službi je djeteta, ali i onih koji su daleko od njega, tj. od Isusa. Ona pokazuje put onima koji se žele poklo-niti malom djetetu, koji se žele susresti s novorođenim kraljem. Anđeli objavljuju pastirima radosnu vijest, rodilo se dijete, te hitaju k njemu da ga vide. Kraljevi slijede zvijezdu i nalaze dije-

225


te te mu se klanjaju. Kraljevi, koji su u tradiciji zapamćeni kao mudraci, klanjaju se djetetu te mu prinose darove. Mudrost je pred nevinim djetetom na koljenima, ali kraljevi simboliziraju i političku moć. Sve je pred Isusom na koljenima. Isusova nevinost pobjeđuje i mudrost i moć ovoga svijeta.

Isus u jaslicama jest Krist Spasitelj koji je došao na zemlju. Pred njim u jaslicama sve je na koljenima: nebo i zemlja, životinje i ljudi. Sve pred djetetom Isusom pada na koljena, jer on je Bog i Spasitelj. Zato, kada dođemo pred jaslice, sjetimo se da je to malo dijete čiji rođendan slavimo pobjednik, naša snaga, on je Sin Božji. Iako za njega nije bilo mjesta u svratištu, ipak se rodio: ne u kući, nego vani na otvorenom. Bog iz ljubavi prema čovjeku čini sve da ga spasi, da mu pomogne. Otvorimo svoja srca da se i u nama na današnji dan, na Božić, Isus utjelovi. Ne tražimo dru-gih znakova prisutnosti Božje na zemlji jer nam je sam Bog dao znak, a anđeli su ga u svetoj noći objavili svijetu – Dijete povije-no u pelene gdje leži u jaslama.

dRuganedjeljapobožićuU početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog

Na samom početku došašća Crkva je pred nas u liturgijskim čitanjima stavila osobu i lik Ivana Krstitelja kao onoga koji navi-ješta skori dolazak Mesije. Ivan je, propovijedajući u pustinji, pri-vlačio mnoštvo te nije svraćao pozornost na sebe jer, kako on sam kaže, nije on Krist, nego samo glas koji viče u pustinji i poziva na obraćenje. Danas u Proslovu Ivanova evanđelja čitamo i nai-lazimo opet na Ivana Krstitelja, ali sada o njemu govori evanđe-list Ivan: “Ivan svjedoči za njega. Viče: ‘To je onaj o kojem rekoh: koji za mnom dolazi, preda mnom je jer bijaše prije mene!’” te, zapravo, ponavlja Ivanove riječi i opisuje ono što je Ivan Krstitelj činio, tj. propovijedao o dolasku Svjetla na ovaj svijet: “Bi čovjek poslan od Boga, ime mu Ivan. On dođe kao svjedok da posvjedo-či za Svjetlo da svi vjeruju po njemu. Ne bijaše on Svjetlo, nego – da posvjedoči za Svjetlo.”

Iako je Proslov ili početak Ivanova evanđelja jedan od najlje-pših, ali ujedno i jedan od najtežih evanđeoskih tekstova, ipak, potrebno je nad njim zastati i vidjeti što nam poručuje u životu. Isus je u ovom kratkom evanđeoskom tekstu opisan i prikazan kao Svjetlo. Evanđelist Ivan piše: “Svjetlo istinsko koje prosvjet-

226


ljuje svakog čovjeka dođe na svijet; bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga.” Isus je prikazan kao svjetlo koje prosvjetljuje svakoga čovjeka. Naime, možda smo kao kršćani katkad i sebični kada mislimo kako je Isus samo naš Otkupitelj i Spasitelj, dok su drugi isključeni iz Božjeg plana spasenja. Nije Isus Krist došao samo nas spasiti; ne spašavaju se samo oni koji su kršćani, nego Božja spasiteljska volja i otkupiteljsko djelo jesu univerzalni te su protegnuti na sve ljude svih vremena. Doista, Krist je Svjetlo koje prosvjetljuje sva-kog čovjeka. Razlika je samo u tome što smo mi donekle i svje-sni te činjenice što nas Krist spašava i što je svoj život položio da bi nas otkupio, dok drugi, tj. oni koji nisu kršćani, nisu svjesni te istine. Zato je na nama zadatak da svojim propovijedanjem i naviještanjem cijelom svijetu kažemo kako je Krist Spasitelj svih ljudi te da i drugi povjeruju u njega. Naime, kaže sv. Ivan kako Isus “k svojima dođe i njegovi ga ne primiše”. Možda osuđujemo Isusove suvremenike koji nisu povjerovali u njega, a imali su ga prigodu čuti i vidjeti. Međutim, potrebno je biti svjestan da smo i mi danas oni koji, unatoč svjedočanstvu mnoštva ljudi koji su kroz povijest vjerovali u Krista i svjedočili kako je on Spasitelj, ipak, katkad ne prihvaćamo njegovu riječ ni evanđelje.

Bog svima nudi spasenje. Bog želi da se svi ljudi spase. Na nama je da, koliko je u našoj moći, surađujemo s Bogom i oko svog spasenja, ali i oko spasenja drugih ljudi. Kao Kristovim učenicima ne smije nam biti svejedno hoće li se drugi čovjek spasiti ili neće. Pozvani smo biti svjedoci Svjetla, poput sv. Iva-na Krstitelja. Nismo mi svjetlo. Neće se nitko spasiti zbog naše riječi jer naše riječi nisu spasiteljske, ali naše riječi jesu i trebaju biti svjedočanstvo za istinsko Svjetlo. Potrebno je biti svjedok da postoji Riječ koja prosvjetljuje svakog čovjeka, da postoji Svjetlo koje je jače od tame ovoga svijeta.

Neka Krist, Svjetlo istinsko, vodi naše živote, pogotovo u trenutcima kada mislimo da je tama prevelika i da ne možemo pronaći izlaz iz poteškoća, problema i kriza. Povjerujmo Bogu, primimo Krista u svoj život i predajmo sve u njegove ruke kako bismo hodili u Svjetlu koje je jače od svih tama i problema na koje možemo naići. Evanđelist Ivan piše: “I svjetlo u tami svijet-li i tama ga ne obuze.” Doista, Krist i danas svijetli i nitko, ma

227


koliko god se trudio, ne može ugasiti ni potamniti ovo svjetlo jer Krist je iznad ovoga svijeta, ali ipak i utjelovljeni Sin Božji. Upra-vo u ovom velikom otajstvu trebamo pronaći izvor i snagu za naš život. Bog je iznad ovoga svijeta, ali je također postao i jedan od nas, tj. postao je čovjekom. Zato Isus Krist, Sin Božji, i pozna našu patnju i probleme i nije nas ostavio same. On je zajedno s nama u sve dane našega života.

kRštenjegospodinovoOvo je Sin moj, ljubljeni! U njemu mi sva milina!

Nedjelja krštenja Gospodinova posljednja je nedjelja u božićnom liturgijskom vremenu te s njom ujedno i završava božićno vrijeme. Evanđelje po Mateju donosi nam izvještaj o Isu-sovu krštenju na Jordanu. Sv. Ivan krsti Isusa, otvaraju se nebe-sa i glas s neba progovara: “Ovo je Sin moj, ljubljeni! U njemu mi sva milina!” Isus je doista Sin Božji ili kao što to u prvom čitanju kaže prorok Izaija: “Evo sluge mojega koga podupirem, mog iza-branika, miljenika duše moje. Na njega sam svoga duha izlio, on će donijeti pravo narodima. Vikati neće, neće bučiti, glas mu se neće čuti po trgovima. Trske napuknute prelomiti neće, stijenja što tinja neće ugasiti. Po istini on će donijeti pravo, neće sustati niti smalaksati dok na zemlji ne uspostavi pravo.”

Što nam poručuje današnje evanđelje? Glavni plod milosno-ga božićnog vremena trebala bi biti upravo vjera da je Isus Sin Božji. Nije dovoljno ovu istinu ili otajstvo vjere samo ispovijeda-ti riječima, nego tu istinu vidljivo živjeti. Sva ova otajstva vjere koja smo u božićnom vremenu slavili imaju za cilj posvjedočiti i potaknuti ljude da vjeruju kako je Isus Sin Božji.

Što znači priznati da je Isus Sin Božji? Onaj tko prizna i prihvati Isusa kao Spasitelja taj svoj život nastoji usmjeriti prema njegovim zapovijedima i njegovoj Riječi zapisanoj u evanđeljima. Isus je, kako nam svjedoči sv. Petar u današnjem drugom čitanju iz Djela apostolskih: “Prošao zemljom čineći dobro i ozdravlja-jući sve kojima bijaše ovladao đavao.” To bi trebao biti i program našeg života: proći zemljom i činiti dobro te pomagati svima koji su u potrebi. Ovo je dakle praktični vid ispovijesti vjere da je Isus Sin Božji i Spasitelj. Djela se trebaju slagati s vjerom da je Isus Bog. Život nam treba biti u skladu s vjerom i tek onda postaje-mo vjerodostojni navjestitelji Isusa Krista i njegovi svjedoci.

228


Sveto pismo, a na poseban način Novi zavjet, svjedoči nam o Isusu te nam donosi događaje iz njegova života, ili kao što piše sv. Petar: “Vi znate što se događalo po svoj Judeji, počevši od Galileje, nakon krštenja koje je propovijedao Ivan: kako Isusa iz Nazareta Bog pomaza Duhom Svetim i snagom, njega koji je, jer Bog bijaše s njime, prošao zemljom čineći dobro i ozdravljajući sve kojima bijaše ovladao đavao.” Ova svjedočanstva trebaju nas potaknuti da vjerujemo kako je Isus doista Sin Božji. Stoga na posljednju nedjelju božićnog vremena promislimo još jednom o proteklom vremenu i zapitajmo se jesmo li se uvjerili da je Isus Krist Sin Božji te živimo li po tom vjerovanju.

Čitajući evanđelja i razmatrajući o događajima iz Isusova živ-ota, produbit ćemo svoju vjeru i to će nam pomoći da lakše pre-vladamo poteškoće i probleme na koje nailazimo, jer Isus, iako Sin Božji, bio je i pravi čovjek. Isus je svojim krštenjem suobličen nama ljudima. Krstio se kako bi se solidarizirao s nama grešnic-ima, a ne zbog toga što je imao grijeha. Sin Božji Isus bio je bez grijeha i nije mu trebalo krštenje obraćenja, nego je na taj način postao bliži nama ljudima. Neka nam Isus, Bog i Čovjek, bude uzor i poticaj da poput njega prođemo zemljom čineći dobro sva-kom čovjeku.

229 2,3,4 l 16.

PRIKAZI - OSVRTI - OCJENE

Posljednja knjiga u vrijednom nizu biblioteke Hrvatska katolička baština 20. stoljeća posvećena je filozofu i svećeniku Stjepanu Zimmermannu. U dosadašnjih 28 svezaka ove biblio-teke urednik Vladimir Lončarević zajedno sa svojim suradnici-ma odabrao je i nekoliko katoličkih intelektualca, a koji su se djelomično, pretežito ili, kao u Zimmermannovu slučaju, gotovo isključivo, bavili filozofijom. Možemo istaknuti da je u ovome nizu objavljen dio stvaralaštva Drage Ćepulića (sv. 3), Đure Arnolda (sv. 7) te Hijacinta Boškovića (sv. 19). Nadati se da će se ovaj niz i dalje nastaviti.

Što se tiče same knjige koju ovdje prikazujemo, ona je priređena već po ustaljenom redu. Naime, odabrani priređivač knjige odgovoran je za odabir građe osobe čije se stvaralaštvo prikazuje, kao i za uvodnu studiju koja je ujedno i kratki uvod u život i djelo odabranog autora. U našem slučaju taj zadatak odra-dio je dr. Danijel Miščin koji je u uvodnoj studiji načinio skicu za Zimmermannov biografski portret koristeći se već objavljenom literaturom. Prikazujući Zimmermannove osnovne biobibliograf-ske podatke, upoznao nas je s tijekom privatnog i intelektualnog života ovoga zaslužnoga hrvatskog filozofa. Istaknuo je njegovo poslijediplomsko školovanje na rimskoj Gregorijani gdje je 1910. doktorirao filozofiju, da bi već od sljedeće godine počeo predava-ti kao profesor na Nadbiskupskoj gimnaziji u Zagrebu. Tijekom rada u gimnaziji Zimmermann je pripremio i habilitaciju 1918. godine pod naslovom Opća noetika koja je, kako se pokazalo, odredila i smjer njegova daljnjeg bavljenja spoznajnom filozofi-jom. Nakon habilitacije započeo je karijeru sveučilišnog profesora filozofije na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu gdje će, intenziv-no istražujući, objavljujući i predajući studentima niz predme-ta, ostati sve do listopada 1946. godine kada su ga, nakon pada Nezavisne Države Hrvatske, komunističke vlasti posve neoprav-dano i prisilno umirovile.

StjepanZimmermann,Znanje i vjera. Studije i rasprave, GlasKoncila,

Zagreb,2015.,342.stranice

230

Stjepan Zimmermann, Znanje i vjera. Studije i rasprave

Paralelno sa Zimmermannovim životom sveučilišnog profe-sora, tekla je i njegova intenzivna znanstvena karijera koju je dr. Miščin potpuno ispravno u jednom podnaslovu sažeo riječi-ma “neoskolastik s vlastoručnim potpisom”. Prikazujući njegovu filozofsku poziciju priređivač je istaknuo kako je Zimmermann u svom neoskolastičkom pristupu filozofiji općenito bio ne samo sljedbenik filozofije sv. Tome Akvinskog i ostalih autoriteta, već njihov aktivni sugovornik, osobito jer je bio svjestan kako je potreban sasvim specifičan intelektualni i filozofski napor da bi se bilo sadržaj bilo pojmovi iz filozofije velikoga Akvinca prilagodi-li i promislili u kontekstu prve polovice 20. stoljeća. Osim pozicije sugovornika, dr. Miščin ističe da je jedan od bitnijih Zimmer-mannovih motiva bavljenja filozofijom sažet u stavu da je svrha filozofije život. To je osobito vidljivo već iz naslova Zimmermanno-vih djela koja je objavio od 1938. do 1945. godine (Religija i život, 1938.; Filozofija života, 1941.; Smisao života, 1944.; Putem živo-ta. Autoergografija, 1945.)

Nakon dolaska Komunističke partije Jugoslavije na vlast, u svibnju 1945. godine, Zimmermann ne samo da nije objavio niti jedan filozofski rad, nego je i prisilno umirovljen 1946. godine. Međutim, to ga nije spriječilo da se i dalje intenzivno bavi istra-živanjem filozofije. Kao što je vidljivo iz prethodno nabrojanih naslova, u razdoblju od 1938. do 1945. godine Zimmermann sve više promišlja o problematici susreta filozofije i konkretnog živo-ta, a što ga je neminovno dovelo do susreta s egzistencijalizmom. Tu problematiku dr. Miščin promatra u svojoj uvodnoj studiji u podnaslovu Zimmermannov ‘programatski’ susret s Kierkegaar-dom u knjizi o Jaspersu. Tu se ističe Zimmemannov filozofski susret ne samo s Kierkegaardom, već i Friedrichom Nietzscheom kao filozofima koji su svojom mišlju utjecali na veliko djelo Karla Jaspersa. Tim više potrebno je objaviti Zimmermannove rukopi-se nakon 1945. godine, bez kojih nema uvida, barem ne općeg, u njegovo cjelokupno filozofsko stvaralaštvo.

U posljednjem dijelu svoje uvodne studije, autor ističe neko-liko Zimmermannovih glavnih stajališta. Naime, cjelokupno filo-zofsko stvaranje toga plodnoga hrvatskog filozofa dijalog je sa skepticizmom njegova vremena koje je odbijalo svaku metafizičku spoznaju, a od Kanta pa nadalje čak i njezinu mogućnost. Njegov ogroman intelektualni napor stvorio je jedinstven opus u povi-jesti hrvatske filozofije koji nije samo činjenica koju je potrebno uvažiti, nego nas tjera na promišljanje cjelokupne povijesti filo-

231


zofije pod vidom pitanja o granicama i mogućnostima čovjekove spoznaje. Kruna čovjekove spoznajne sposobnosti jest “afirma-cija mogućnosti objektivne spoznaje Boga”.

Na koncu je dr. Miščin istaknuo i dva važna zaključka: metafi zičke implikacije pitanja o Bogu, okrunjena u pitanju o granica ma i mogućnosti sposobnosti da istinito sudimo, postaju sre diš njim pitanjem Zimmermanova filozofskog sustava; drugi je zak ljučak što je Zimmermann svojom obranom spoznajne moguć-nosti omogućio Boga u obzoru metafizike. To je ujedno i ishodište njegova aristotelovsko-tomističkog puta kojim je hodio u svom dugogodišnjem i plodnom istraživanju povijesti filozofije.

Nakon uvodne studije priređivač je donio i sedam filozofskih tekstova Stjepana Zimmermanna koje je objavio u rasponu od 1918. do 1943. godine. Njihovi naslovi, koje ćemo sada navesti, prate razvoj Zimmermannove misli kako nas je u nju priređivač ove knjige i uveo: Imamo li sposobnost da istinito sudimo?; Spo-znaja istine; Nauka o spoznaji; Znanje i vjera u Kantovoj filozofiji; Znanstvena vrijednost metafizičke spoznaje; Od svijeta k Bogu; Od svijeta k Bogu. Zakonski i svršni red u svijetu dokazuje da postoji zakonodavni i svrhodavni uzrok: Bog.

Moramo pohvaliti priređivača jer je odabrao tekstove koji svojim sadržajem odlično prikazuju razvoj cjelokupne Zimmer-mannove filozofije u njegovu intenzivnom, desetljetnom bavljenju ovom složenom filozofskom problematikom. Postavljanje pitanja o sposobnosti za istinit sud i pozitivan odgovor na njega dovodi ga do toga da se spusti na teren samog pitanja o sadržaju spo-znaje, tj. o samoj istini. Taj pristup zahtijeva sustavnu i preci-znu terminologiju, te stoga nije čudno što se sposobnost za sud i pitanje o istini uobličuju u znanost o spoznaji. Dovršivši svoj “sustav”, Zimmermann se upušta u kritiku i promišljanje odnosa znanja i vjere u Kantovoj filozofiji što mu omogućuje da u obzorju neoskolastike odredi i vrijednost metafizičke spoznaje. Utvrdiv-ši svoju filozofsku zgradu, teorijski njezin okvir, Zimmermann prelazi na središnji dio promišljajući u obzoru spoznajne filozo-fije mogućnost dokazivanja postojanja Boga. Dokaz o postoja-nju Boga temeljeni je Zimmermannov filozofski poticaj koji svoje utemeljenje ima u osobnom egzistencijalnom stavu izraženom na samome početku njegove odluke da se bavi proučavanjem filozo-fije: “Ili ću se staviti u službu Crkve, ako se uvjerim, da su filo-zofijski njezini osnovi održivi, ili ću u protivnom slučaju posvetiti život suzbijanju kršćanstva.” Budući da nam je njegov filozof-

232

Stjepan Zimmermann, Znanje i vjera. Studije i rasprave

ski opus poznat, jasno je da se Zimmermann osobno uvjerio u ispravnost i istinitost filozofije koju je cijeli život zastupao. Time je Zimmermannov sustav zaokružen, kao i pregled njegova stva-ranja kako nam je predstavljen u ovoj knjizi.

Iako se knjizi s formalne strane nema ništa prigovoriti jer su i tekstovi koje je priređivač odabrao relevantni, kao i uvodna studija koja nas lako i sigurno uvodi u tekstove koje ćemo čita-ti, smatramo kako je potrebno ipak istaknuti nekoliko načelnih zamjerki. Ponajprije, cijela ideja koja je pokrenula ovu vrijednu biblioteku sastojala se u nastojanju da se iz zaborava istrgne mnoštvo zaslužnih i tijekom vremena zaboravljenih hrvatskih katoličkih intelektualaca 20. stoljeća. Taj zadatak ova bibliote-ka svakako ispunjava, međutim, teško bismo mogli Stjepana Zimmermanna smjestiti u okvir zaboravljenih ili zanemarenih intelektualaca. Štoviše, Zimmermann je jedan od naših najistra-živanijih modernih neoskolastičnih filozofa, o kojem su do danas napisane mnoge studije, kojemu je popisana sva objavljena i neobjavljena bibliografska građa te kojega se sustavno istražu-je. S druge strane, točno je da je većina tekstova i knjiga koje je Zimmermann napisao nakon 1945. još u rukopisu te je prava šteta što su ti rukopisi i dalje neobjavljeni. Tu problematiziramo i pitanje članaka koje je priređivač za objavu u ovoj knjizi oda-brao. Kao što smo već istaknuli, sa sadržajne strane tekstovima nema prigovora i oni zaista reprezentiraju dio Zimmermanno-ve misli na relevantan način. Ipak, potrebno je istaknuti da od sedam tu objavljenih članaka čak njih šest Zimmermann je obja-vio u Bogoslovskoj smotri, a kako to priređivač korektno i korisno navodi na kraju svakoga članka, te su kao takvi već dostupni u PDF formatu na internetu (HRČAK). Upravo zbog toga smatra-mo kako bi puno korisnije bilo da je priređivač upozorio zain-teresirane čitatelje na ovaj besplatni i svima dostupni izvor koji sadržava sve Zimmermannove članke objavljene u tom časopi-su od kojih su mnogi zapravo početci istraživanja koja će kasni-je postati glasovite knjige (npr. Kant i neosklolastika), te da su u knjizi umjesto njih objavljeni neki puno manje dostupni Zimmer-mannovi radovi.

Ipak, bez obzira na prigovor, ova knjiga vrijedan je doprinos ne samo hrvatskoj katoličkoj baštini 20. stoljeća, već i istraživa nju povijesti hrvatske filozofije, kao i hrvatskoj kulturi općenito.

Ivan Macut

233

U suvremenim kulturološkim krugovima sve se češće poti-skuju moralno vrijednosna djela prožeta snažnim kršćanskim etičkim i biblijskim impulsima. Ni književna, ni kazališna sce-na nije izuzeta iz tih društvenih stremljenja. U svim medijima, pa tako i na “daskama”, prevladavaju agnostičke teme književ-ne umjetnosti.

Da bi se nadvladale tendencije devalvirana duhovnoga umjetničkog izričaja, na dramskom se repertoaru Hrvatskoga narodnog kazališta u Osijeku posegnulo za inspirativnim dje-lom, iz doba francuske renesanse Paula Claudela, Navještenje1, koje je u svom izvorniku naslovljeno Annonce faite à Marie.

“Ovaj veliki francuski pjesnik i dramatičar sakralnoga u žari-šte svoga književnog opusa postavlja dijalog čovjeka s Bogom, slobode s providnošću, duhovne ljubavi s onom tjelesnom.”2 S obzirom na kršćansku inspiraciju pisca – teološku karakteriza-ciju likova i katolički simbolizam, možemo afirmativno ustvr-diti da ovo djelo ponovno unosi proevangelizacijski kršćanski impuls.

kRšćanskainspiRacijapisca

Suvremeni književnik kršćanske inspiracije, francuski dramski pisac, pjesnik i lirski tumač biblijskih tekstova, član Francuske akademije i dugogodišnji konzul Paul Claudel rođen je u Villeneuve-sur-Fère, Aisne, 1868., a umro u Parizu 1955. U osamnaestoj godini života, u pariškoj katedrali Notre Dame na Božić 1886., doživljuje vjersko obraćenje, dok je Katedralna škola dječaka pjevala Veliča, i otada, počinje njegova značajno vjerski inspirirana književna djelatnost.

1 Preveo: Janko Marinković. Izdalo: Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Meto-da, Zagreb, 1971.

2 http://www.hnk-osijek.hr/hnk/index.php?option=com_content&view=article&id=679&Itemid=2 (31.5.2016.)

PaulClaudelNAVJEŠTENJE

234

Paul Claudel, Navještenje

“Tada se zbio događaj koji je ovladao čitavim mojim živo-tom. U jedan trenutak moje je srce bilo dirnuto i ja sam povjerovao. Povjerovah takvom snagom duha privlačno-sti, takvim uzdignućem čitavog mojeg bića, tako moć-nim uvjerenjem, takvom sigurnošću, koja nije ostavljala mjesta nikakvoj vrsti sumnje, da odsada, sve knjige, sva razmišljanja, sve dogodovštine jednog uznemirenog živo-ta, nisu mogle pokolebati moju vjeru, niti je, pravo govo-reći, dodirnuti. Odjednom sam imao razdirući osjećaj nevinosti vječnoga Božjeg djetinjstva, neizrecivu obja-vu... Kako su sretni ljudi koji vjeruju... Bog opstoji, on je tu. To je netko, biće osobno kao i ja! – On me ljubi, on me zove... Suze i jecaji su nadošli, i ona nježna pjesma Adeste fideles još je uvećavala moje uzbuđenje.”3

Njegovo obraćenje snažno utječe na umjetničko nadahnuće i poticajnu kreativnost, a njegova se vjera prepoznaje u odrazu kreiranih likova.

Na više od pet tisuća stranica napisao je vrhunska dramska, pjesnička i biblijsko-poetska djela4.

Kao katolički pjesnik i pisac bio je obilježen španjolskim misticizmom, filozofijom Dalekog istoka i grčkim tragedijama. “Vezujući kršćansku duhovnost s kozmičkim senzibilitetom, nje-gova je riječ otad poput nekog sakramenta. Taj univerzalni poziv izražava se u djelu širokih dimenzija gdje su boli ljudskog stvo-renja uzveličane raskošnom i baroknom riječi, gdje se slavi Božja ljubav i njegova djelatnost u svijetu.”5

Književno djelo Navještenje svrstava se u doba6 europske dramske književnosti u razdoblje 1929. – 1952. To je doba izme-

3 Dinko Vlašić, PAUL CLAUDEL. U povodu 50. godišnjice smrti, Crkva u svijetu 41 (2006.) 1, str. 98.

4 Među najznačajnijim dramskim djelima navodim: Le partage du Midi / Razdioba podneva iz 1906. ,, Le soulier de Satin / Cipelica od satena iz 1929., dvije drame s biblijskom tematikom: Prispodoba o Gozbi; Povijest Tobije i Sare, Križni put (iz 1922., koji je preveo Ivan Merz), “Taoca” (L’Otage) iz 1911.

5 Dinko Vlašić, Isto, str. 97.6 Povijesnu potkrijepljenost vremenske kolokacije potvrđuje nam dr. Ivan Merz, u

svojoj doktorskoj disertaciji, navodeći: “To je doba triju papa i nesreće”. “Velika revolucija, koja je uništila velik broj crkava, opljačkala kraljevsku grobnicu u St. Denisu, nastojala je uništiti sve što je i malo podsjećalo na ancien régime.” Usp. Ivan Merz, Katolička tragedija, Hrvatska Prosvjeta (25. VII. 1921.) VIII, 9-10, 274., I. www.ivanmerz.hr/sabrana-djela/clanci/Knjizevna-kritika/KK_katolic-ka_tragedija.htm (3. 12. 2102.)

235


đu dvaju svjetskih ratova koje karakterizira modernistički poku-šaj oživljavanja epskog kazališta i kazališta apsurda7. “To je doba karakterizirano laičkim, moralno-autonomnim državama, seksu-alnom slobodom, socijalnim egoizmom, znanstvenom napuha-nošću i nacionalnim ratovima. Na svoju veliku radost možemo ustanoviti da su koncem XIX. stoljeća motori Kristove Crkve započeli djelovati kao pomlađeni: posvuda se osnivaju katoličke organizacije, katoličke tiskare, raspačavaju se u narodu evanđe-lja i misal. Crkva kao da ponovno počinje preporađati pogansko društvo kao što je to činila u prvim stoljećima nakon dolaska našega Otkupitelja. Nečujno se zatrpava jaz koji nas dijeli od kršćanskoga srednjega vijeka i elita suvremenih katolika već se započela nadovezivati na tradiciji, što ih je renesansa u cvatu uništila. Umjetnički odraz te nove europske kršćanske epohe možemo pratiti u djelima suvremene francuske književnosti od Huysmansa pa do Claudela.”8

Claudelov prikaz, “otvara, posve nove vidike u razvoju kršćanske drame. Ona se osim toga nadovezuje na tradiciju sred-njovjekovnih misterija i popravlja što su francuski klasici pod dojmom renesanse pokvarili. Sedamnaesto stoljeće udaljilo se od liturgije i nije htjelo primijeniti kršćanstvo na cjelokupni život i radi toga nije moglo osjetiti djelovanje Milosti u ljudima i dje-lovanje Boga u cijelomu stvorenom svijetu. Claudel je svladao poganski racionalizam svoga prethodnika jer njegov katolicizam ima mnoge oznake svetosti.”9

Navještenje Marijino (1912.) jedno je od najpopularnijih i naj-značajnijih djela Paula Claudela koji je u njega unio svoje isku-stvo nemoguće ljubavi, vjere i ljudske sudbine. To je “djelo koje je za prvoga svoga prikazivanja podiglo oluju zanosa te su tako njegov pjesnički dah usporedili s najvećim što postoji u Sofokla i Shakespearea”10. “Riječ je o drami prepunoj lapidarnih dijaloga, lirskih pasaža, djelu nadahnutom srednjevjekovnim misterijima i starogrčkom dramom, ali prije svega i biblijskim stihovima, dra-

7 Uz P.Claudela najvažniji su pisci dramskih tekstova dvadesetih godina: Luigi Pirandello, George Bernard Shaw, Gerhard Hauptmann, Maurice Maeterlinck, Ernst Toller i dr.

8 Ivan Merz, Isto, 275, I. 9 Usp. Isto, V. 10 Ivan Merz, Paul Claudel i liturgija, XXII. poglavlje doktorske disertacije Ivana

Merza, s francuskog preveo dr. Drago Čepulić, Hrvatska Prosvjeta (25. IX. 1923.) 9., 414–424., VI.

236


gulju dramske literature koji biblijsko zrcali na ovozemaljsko, ljudsko, svevremeno.”11

U Hrvatskoj je Claudel bio prepoznat kao vrsni književnik kršćanske inspiracije, čemu svjedoče osvrti mnogih istaknutih autora, među kojima su na poseban način bili dirnuti njegovom teološkom misli, uokvirenom na umjetnički način: – Blaženi Ivan Merz opširno obrađuje Paula Claudela u svojoj

doktorskoj disertaciji, a o njemu je objavio i nekoliko poseb-nih članaka.

– I. V. Horvat, piše recenzentski osvrt kazališne izvedbe “Navje-štenje”, u najstarijem i teološkom časopisu na hrvatskom području, u Bogoslovskoj smotri 41 (1972.) 4, na stranici 478.

– O njemu se u nas pisalo i jubilarne godine, u Glasu Konci-la, br. 52, o Božić 2005.

– Paula Claudela ne zaobilazi ni Dinko Vlašić, koji u svome preglednom članku, “Paul Claudel. U povodu 50. obljetnice smrti”, objavljenom u periodici, Crkva u svijetu 41 (2006.), br. 1, na stranici 97., nastoji prikazati literarnu i kršćansku veličinu tog upečatljiva pisca.

– Sveučilište u Zadru objavilo je krajem studenoga 2006. mons. Marijana Oblaka, zadarskoga nadbiskupa u miru, vrsnog poznavatelja toga francuskog pisca, Paul Claudel – obraćenik, diplomat, književnik, u prigodi 50. obljetnice njegove smrti (1955. – 2005.). Opisujući Claudelovo obraće-nje, mons. Oblak, uspoređuje ga s mladim Savlom, kojim je nevjernik Paul Claudel, bio odabran da bude “L’Ambassadeur de Dieu – Božji veleposlanik, obraćenik i obraćatelj svojih i drugih.” Zato smo i mi posve suglasni s autorom Oblakom kada u “Uvodnoj riječi” tvrdi: “Uvjeren sam, tko god s Cla-udelom druguje, taj će se obogatiti i oplemeniti, kulturno, rodoljubno i vjernički.” To je i glavna poruka ovoga pouz-danog zbornika o Paulu Claudelu, koji s pravom možemo nazvati hrvatskom Summom Claudelianom.

sažetakdRamskogdjelaKroz Prolog i četiri čina, Paul Claudel smješta ovu “vjersku”

dramu u srednjovjekovnu atmosferu francuskoga gradića Cam-bernona, iz regije Champagne.

11 http://www.hnk-osijek.hr/hnk/index.php?option=com_content&view=article&id=679&Itemid=2 (31.5.2016.)

237


U uvodnom dijelu radnje, susrećemo glavnu protagonisticu, lik Violaine, koja u ranu zoru pozdravlja njihova gosta na odlasku, Pierrea de Craona, znamenitoga graditelja crkvi12, koji je pokle-knuo tadašnjoj pošasti gube. Violaine, puna sažaljenja, smilovala se gubavom umjetniku, koji ju je još nedavno htio obeščastiti i iz samilosti ga nevino poljubi, na iznenađenje njezine mlađe sestre Mare, koja ih je promatrala sa stubišta.

Prvi čin drame, upoznaje nas s drugim likovima obitelji Ver-cors. Otac Anne Vercors objavljuje svojoj supruzi, majci Elisabet-hi, da je odlučio udati Violaine za susjeda Jacquesa Hurya. Tom gestom nastoji predati imanje u pouzdane ruke, kako bi mogao poći na hodočašće u Jeruzalem. Jacquesa potajno priželjkuje nji-hova mlađa kći Mara koja ljubomorna na svoju sestru, pod prijet-njom da će se ubiti, primorava majku da stane na njezinu stranu. Njezina zavist unosi razdor u prvi čin i ona izdaje Jacquesu da je Violaina poljubila graditelja.

U drugom činu Jacques, tijekom slatkorječive, ljubavne scene s Violaine, otkriva njezinu tajnu da je postala gubava i time mu se potvrđuju Marine optužbe da je zgriješila s Pierreom de Craonom. Prigovara Violaine te ju na njezinu molbu odvodi u Geyu/špilju za gubavce, želeći izbjeći javnu sablazan.

Treći čin smješten je u vrijeme od sedam godina poslije, na Badnjak, dok seljaci čekaju prolazak Ivane Orleanske na putu pre-ma Reimsu gdje ide na krunidbu kralja13. U ovom činu ponovno se susreću oslijepljena Violaine i pristigla joj sestra Mara, noseći joj kći koju je rodila Jacquesu i koja iznenada umire.

Vjerujući da joj sestra može pomoći, znajući da je Violaina, milosna žrtva pomirnica, naglašujući joj: “Moraš biti svetica, kad

12 On gradi crkvu u čast sv. Justicije čiji su grob nedavno otkrili. Riječi Pierrea de Craona dočaravaju nam tu epohu: “Samo ova crkva će biti moja žena koja će biti izrađena iz moga rebra kao Eva od kamena u snu i u boli.” “To je crkva koju mi dadoše cehovi Reimsa da je sagradim ... i to da zahvale Bogu za sedam rodnih godina u doba nesreće u kraljevini...” “Cijeli je Reims radi toga otkrića zanesen i mnogi znaci i mnoga čudesa pokazuju se.” To je doba kad cijeli narod sudjeluje kod gradnje katedrala, kad cehovi kupe novac u tu svrhu. Violaina za gradnju crkve skida s prsta zlatni zaručnički prsten i daje ga umjetniku.

13 Ivan Merz podrobnije nam smješta vrijeme radnje ove drame, sljedećim citatom: “Francuski narod slavio je 8. svibnja o. g. svetkovinu sv. Ivane d’Arc.” Prvi put sklapa se , nakon užasnih borbi, koje su gotovo iscrple moralnu energiju fran-cuskoga naroda, između Kristove Crkve i skoro bezvjerske vlade Union sacrée. Laička država pod pritiskom većine francuskoga naroda napušta borbu protiv najmoćnije organizacije svijeta i uzima sveticu Katoličke Crkve za zaštitnicu”. Usp. Ivan Merz, Isto, str. 274.

238


te bijednik zaklinje. “Kad bih imala pristup k Bogu kao ti, ne bi me otkinuo od mog djeteta.” Potom joj Mara predaje mrtvo tijelo djevojčice Aubaine. Za vrijeme Marina čitanja božićnog oficija, za koji je svjesna “da ga nije dostojna”, Violaine snagom vjere, miste-riozno uskrisuje dijete.

U daljnjem raspletu radnje, umjesto zahvalnosti, paradoksal-no se Marina zavist ne utišava ni tom požrtvovnom Violaininom gestom, već pokušava trajno zataškati njezin čudesni utjecaj, te ju strmoglavljuje u obližnji duboki pješčanik. Vraćajući se sa zavjet-nog hodočašća iz Jeruzalema, otac začuje nijemi šapat svoje sta-rije kćeri koja moli oca da ju ponese u rodnu kuću, želeći moliti za oprost, cjelovitim prikazom istine. Dovodeći je u rodnu kuću, ona umire radosna, poput svetice govoreći: “Kako li je divno živjeti! I kako li je svesilna slava Božja! Ali kako li je također dobro umrije-ti.” Ona umire uz “Angelus” u čijem milosrdnom tonu, svi se bližnji preporađaju, a osim toga, uspostavljena je i Res publica Christia-na! Izabran je novi papa, a francuski kralj okrunjen je u Reimsu. Pierre de Craon nema više putenih napasti, a Jacques Hury može svjesno nastaviti s Marom teški ratarski život. Djelo završava zvo-njavom koja poziva vjernike na sv. pričest.

teološkakaRakteRizacijalikova

Teološka karakterizacija likova u djelu Navještenje ocrtana je svojevrsnim moralno-etičkim antagonizmom dviju sestara, koji na svojstven način predstavljaju uobičajenu pojavnost kršćan-skih romana, kroz dihotomiju dobra i zla.

“Dok je Violaine utjelovljenje ljepote i dobrote, svjesnog pri-manja žrtve za druge i velikodušnog opraštanja njihove nezahvalnosti i zlobe, Mara je divlja i neobuzdana, sebična i nezahvalna, ovozemaljska i zlobna sve do klevete, pa i zlo-čina prema dobročiniteljici, rođenoj sestri.”14

Tu karakterizaciju potvrđuju i sami roditelji kad se, u opi-su svojih kćeri, koriste posve oprečnim epitetima. Otac prikazu-je Violainu sljedećim opisom: “Ljubi je jer ona je čista kao zlato. Svakog dana svog života, kao kruh koga se ne možeš nasititi. Ona je jednostavna i poslušna, osjetljiva i tajanstvena. Ne nanosi joj bol i postupaj dobro s njome!”

14 I. V. Horvat, Paul Claudel, Navještenje, Bogoslovska smotra 41 (1972.) 4, str. 478.

239


Majka Elisabeth za svoju mlađu kći Maru koristi između ostaloga i sljedeći opis: “Ona je tvrda kao čelik i gorka kao pelin.” Obraćajući joj se izravno, optužuje ju riječima: “Ti si oduvijek bila zla! Kad si bila mala, nisi vrištala kad su te batinali... Reci, lažljivko, divljakušo..., zavidnice.”

Violaina je odlučila s Kristom trpjeti i stoga: “Violaina je heroj evanđeoske poslušnosti. Ona je kršćanska žrtva uzvišena pred Križem u imitaciji Isusa Krista.”15 Bog ju je obdario gubom, da bude odstranjena iz društva, iz zajednice i prebivališta kako bi mu se mogla potpuno posvetiti. U tom smislu dijeli Isusovu sudbinu, osuđenog na pustinju, kako bi mogla produbljivati svoj mistični zanos i ostvarivati svoj poziv na svetost. Geslo Violaini-ne svetosti kao da su Marijine riječi: “Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po Riječi tvojoj”, i od početka pa do kraja ona osta-je posve vjerna ovoj misiji. To nam je na izričit način potvrđe-no uvodnim i završnim dijelom ove vjerske drame, koja za alfu i omegu, u svom uvodnom i završnom dijelu odjekuje Angelusom. Tom visokom liturgijskom intonacijom, ta se drama u piščevim rukama, uzdiže daleko iznad prosječna književnog djela.

Otac Anne Vercors prikazan je kao poslušni apostol koji na milosni vjernički poziv odlazi na hodočašće u Jeruzalem, ostav-ljajući sve.

kRšćanskisimbolizamknjiževnogdjela

Radnja obiluje kršćanskim simbolizmom i možemo ustvrditi da je velikim dijelom pisana ne samo književnim rječnikom, već obogaćenim “liturgijskim govorom”: molitvama, himnima, psala-mima i evanđeoski nadahnutim riječima. Tome u prilog svjedo-če brojne stranice i udio njihovih versa u svakom činu, sceni i u didaskalijama likova: – Prolog započinje scenom u kojoj Violaine stoji u pozadini

raspela, a odmah potom započinje zvonjava jutarnjih zvona Angelusa, s tornja Monsanviergea što potiče sudionike rad-nje da se posve spontano krste i mole: “Regina Coeli, laeta-re, Alleluja...”

– Uzvišenost drugog čina naglašava se početnim marijanskim hvalospjevom: “Salve regina, mater misericordiae. Vita, dul-cendo et spes nostra salve. Ad te clamamus exules filii Hevae.

15 Usp. Ivan Merz, Isto, 275., III.

240


Ad te suspiramus gementes et flentes in hac lacrymalum valle. Eia ergo advocate nosta illos tuos misericordes oculos ad nos converte. Et Jesum benedictum fructum ventris tui nobis post hoc exilium ostende. O clemes, o pia, O dulcis virgo Maria.”

– Claudelovi se likovi pozdravljaju s: “Pax tibi!” – U djelu se iščitava svojevrsni književni hvalospjev Bogu i nji-

me se nazire kršćanski deocentrizam potkrijepljen citatima: “Kako se sve što je stvoreno, utapa s Gospodinom u duboku tajnu. Sve što je skriveno postaje po Njemu vidljivo…. Slavi Boga, blagoslovljena zemljo u suzama i tami!... Čovjek koji je Boga stavio ispred drugih stvari u srcu kad umire, vidi svog anđela koji ga je čuvao.”

– Anne Vercorsa citira himnu Caelestis urbs Jerusalem: “Ja nisam sam. Velik se narod sa mnom veseli i putuje sa mnom. Narod svih mojih mrtvih sa mnom je. Te duše, jedna nad drugom, od kojih je preostao još samo kamen. Svi ti kršteni kameni koji traže svoj potporanj.”

– Glavni lik, Violiane, u svome životnom poslanju prepoznaje svoju evangelizacijsku misiju i radosno življenje kroz vršenje Božjih zapovijedi: “Služim da trpim i molim se!”…“Oprostite mi što sam presretna! Jer, Onaj koga ljubim, ljubi i mene, i ja vjerujem i znam da me ljubi, i sve je jednako među nama! Jer me je Bog stvorio da budem sretna, i da ne susrećem zla ni ikakve muke”… “Zašto hoćeš uzeti za ženu onu koja pripada Bogu samome? Božja ruka je na meni i ti mi ne možeš braniti, Jacques! Mi ne ćemo biti muž i žena na ovo-me svijetu”…”Pusti me! Za nas dvoje ne postoji obveza, već samo vjera i milosrđe. Zašto me hoćeš ženiti? Zašto hoćeš uzeti za ženu onu koja pripada Bogu samome? Božja ruka je na meni i ti mi ne možeš braniti, Jacques!”

– Prvi čin na veoma uzvišen način progovara o nerazrješivom shvaćanju zavjeta i sakramentalne milosti braka koja ju čini trajnom: “Pristupili smo jedno drugome i uzeli se u poštenju, ali ne više u radosti, nego u nježnosti, sućuti i pobožnosti našeg uzajamnog zavjeta.”

– Hodie nobis de coelo pax vera descendit, hodie per totum mundum melliflui facti sunt coeli ... Hodie illuxit nobis Dies redemptionis novae, reparationis antiquae, felicitatis aeter-nae... O magnum mysterium et admirabile sacramentum ut animalia viderint Dominum jacentem in praesepio... Evo naviještam vam veliku radost. To golemo veselje, koje nam

241


sugestivno pruža liturgija i kojem je uzrokom rođenje jed-nog Djeteta, koje je u isti čas i Spasitelj i apsolutni gospodar svemira, daje Violaini prigodu da za Njega moli nešto vrlo jednostavno: da uskrisi mrtvo čedo Marino.

– Dalmatika je đakonska koju imaju privilegij nositi žene iz Cambernona dva puta: prvi put prigodom njihovih zaruka, drugi put kada umru.

– Marin vapeći agnosticizam prikazan je u završnom činu kroz dijaloški oblik tražećeg razuvjeravanja: “Smrdljiva gubavko, došao je čas da hvališ Boga svog… Ti vapiš Bogu, kad za te već ničeg nije… Zar ti si primjer Njegove Dobrote – ti koja uli-jevaš stravu?... Što znaš o njemu? On je nevidljiv i očito za te ne mari… za pokornost tvoju, on te gadno okuži! Kroz igru okrutnih riječi, kao da je alegorijski nastojala, upućujući ih Violaini, okarakterizirati svoj “nepostojeći” odnos s Bogom i ocrtati autoportret svoga lika. Njezina se dobroti nepokore-na ljubomorna mržnja očituje i na samom kraju: “Violaine! Samo nju on ljubi! Samo nju su svi ljubili. A eto, otac ju je napustio, mati ju je ljubazno savjetovala, a zaručnik, kako li je on u nju vjerovao. To je bila sva njihova ljubav!” Razmo-trivši prevrtljivost i izdanost, ovime pisac još više naglašava pouzdanost i neprevrtljivost ljubavi, koju je Violaine prepo-znala u ljubavi Svevišnjeg.Ovo književno djelo u autorskoj zamisli, zasigurno, nije

namijenjeno samo trenutnim izvedbama na daskama kazališ-nih pozornica, već su njegove književne riječi i liturgijski stiho-vi kojima je drama na uzvišen način dočarana, namijenjeni da se izvode na daleko dostojnijem mjestu: u čitateljevu srcu, te da odjekuju daleko duže od same prezentacije kazališne drame. Ona treba da kod čitatelja na mističan način: ponovno probudi vjeru u Božju svemoćnost, misterioznu uvjerljivost čudesa i potakne ih na radost kršćanskog predanja.

Suzana Vuletić

242

POPIS AUTORA

Doc. dr. sc. Suzana Vuletić, Katolički bogoslovni fakultet u ĐakovuE-pošta: [email protected]

Dr. sc. Željko TolićKatolički bogoslovni fakultet – SplitE-mail: [email protected]

Dr. sc. Ivan MacutKatolički bogoslovni fakultet – SplitE-mail: [email protected]

Dr. sc. Siniša BalaićCollegio internazionale “Antonianum” - RimE-mail: [email protected]

Mr. sc. Miljenko OdrljinKatolički bogoslovni fakultet – SplitE-mail: [email protected]

Mr. sc. Marko BabićUmirovljeni nastavnik KBF-aE-mail: [email protected]

243

ČLANCI I RASPRAVE

Miljenko Odrljin, Biti braća: zadaća i izazov. Varijacije na temu bratstva u knjizi Postanaka / To be brothers: task and challenge. Variations on the theme of brot, herhood int he book of Genesis . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5-21

Miljenko Odrljin, Ljubav prema Bogu kao prva zapovijed u Bibliji / Love for God as the first commandment in the Bible . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 123-137

Alojzije Čondić, Svećenik pred izazovom pastorala ispovijedi / Priest facing the challenge oft he pastoral care of confession . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 22-41

Domagoj Volarević, Participatio u bogosložju: slavlja putujuće Crkve / Participatio in liturgy: celebrations of pilgrim church . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 42-65

Ivan Macut, Vjerske teme u tekstovima Drage Ćepulića / Religious themes int he texts od Drago Ćepulić . . . . . . . . 66-91

Željko Tolić, Starokršćanska rimska groblja - katakombe / Early christian roman cemeteries – catacombs . . . . . . . 138-158

Ivan Macut, Filozofske teme i filozofi u tjedniku Spremnost (1942 . – 1945 .) / Philosophical topics and philosophers in the weekly newspaper Spremnost/ Readiness (1942.-1945.) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 159-188

Siniša Balaić, Proces zvanja i stvaranje nove slike o sebi. Analiza zvanja sv. Franje Asiškog prema Franjevačkim izvorima / Process of vocation and creation of a new self image. Analysis of St. Francis’ of Assisi vocation according to Franciscan sources . . . . . . . . . . . . . . . . . . 189-212

LITURGIJA – SVETI SUSRET

Jure Brkan, Svetište prema općem Zakoniku kanonskoga prava . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 92-99

Marko Babić, Uz obnovu svećeničkih obećanja . . . . . . 100-104

Marko Babić, Simbolika uz čitanje evanđelja na misi . . 213-217

KAZALO GODIŠTA

244

PRAKTIČNA PITANJA

Edvard Punda, Kratke homilije . . . . . . . . . . . . . . . . . . 105-115Ivan Macut, Kratke homilije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 218-228

PRIKAZI – OSVRTI – OCJENE

Stjepan Zimmermann, Znanje i vjera. Studije i rasprave . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 229-232Paul Claudel, Naviještenje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 233-241

Kazalo godišta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 243-244