MARKO FRANCIŠKOVIĆ - Trĳumf volje za dvosluzenje

8/14/2019 MARKO FRANCIŠKOVIĆ - Trĳumf volje za dvosluzenje

http://slidepdf.com/reader/full/marko-franciskovic-trijumf-volje-za-dvosluzenje 1/6

28

VJERA I KULTURA

Trĳumf volje za dvosluženjeMarko Francišković

Ne pomič i prastare međ e koju su postavili oci tvoji.(Mudre izreke 22, 28)“Nitko ne može služiti dvojici gospodara. Iliće jednoga mrziti,

a drugoga ljubiti; iliće uz jednoga prianjati, a drugoga prezirati. Nemožete služiti Bogu i bogatstvu.“

(Matej 6, 24)

Dana 5. studenog ove godine (2006.), kao gost emisĳe Ne-djeljom u dvana HTV1 hrvatskoj se javnosti predstavio Zoran Janković , novoizabrani gradonačelnik Ljubljane, bivši direktor Mercatora , trgovačkog lanca sa sjedištem u Slovenĳi. Osnovnimotiv koji je doveo Zorana Jankovića na HTV kao dominantnimedĳski prostor nalazi se u nipošto neprisutnom presedanuda slovensko biračko tĳelo s visokim postotkom bira jednogneslovenca, tzv. “južnjaka“, na jednu tako značajnu dužnost

kakva je gradonačelnička. Navedenimčinom aklamativne po- bjede na izborima za gradonačelnika Ljubljane od lika i djelaZorana Jankovića stvorio se svojevrsni fenomen daleko izvanslovenskih granica, a kojeg se preko kontroliranih medĳa od-mah počelo eksploatirati u skladu s njihovom univerzalnomstrategĳom kojoj je osnova u anacionalnom i bezbožnom svje-tonazoru. Ta eksploatacĳa se izvodi manje ili više suptilno– ovisno od medĳa do medĳa, gdje je svaki na djelu sa svojom zadaćom u formiranju javnog mišljenja. U slučaju Zorana Jankovića, kroz pobjedu na izborima de nitivno potvrđenogdruštveno-političkog fenomena, glavna intonacĳa u hrvat-skim medĳima bila je u indirektnom naglašavanju hrvatskog“nazadnjaštva“zato jer je navodno potpuno nezamislivo da bise za gradonačelnika Zagreba ili neki drugi položaj od važ-nosti hrvatsko biračko tĳelo moglo izabrati nekoga tko imamakar i samo 50% srpske krvi, kao što je to slučaj kod Zorana Jankovića.

Naime, Zoran Janković rođen je u Srbĳi od oca Srbina imajke Slovenke. U Srbĳi odrasta i potom kao školarac seli uSlovenĳu gdje završava fakultet i počinje se baviti poduzet-ništvom. Treba reći da se kao poduzetnik pokazao izuzetnosposobnim, a posebno se potvrdio kao direktor Mercatorajer jeod jednog propalog poduzeća uspio napraviti uspješnu i jakutvrtku koja se proširila po cĳelom prostoru bivše SFRJ. Poseb-no je vrĳedno u cĳelom poduhvatu vođenja Mercatorato što se Janković pokazuje kaočovjek koji uspĳeva izgraditi kvalite-tan odnos s radnicima i u uvjetima prisutnog okruženja uvĳek

pružiti makar i minimalno bolje uvjete rada od konkurentskih rmi. Ova sposobnost da se ostvare dobri međuljudski odnosiu tvrtki, kombinirana s poslovnim uspjehom velikih razmje-ra, bila je glavna osnova izbornog uspjeha jer je kroz usmenupredaju kao najbolju marketinšku metodu formirana široka ilojalna biračka baza za budući politički uspĳeh.

Po vlastitom izjašnjenju u TV nastupu Zoran Janković sebe smatra jednako Slovencem i Srbinom i suštinski je on na-cionalno nede niran i nĳe u stanju odrediti svoj nacionalniidentitet. U biti, ovakvim se izjašnjavanjem, makar i prešutnoili nesvjesno, daje de nicĳa jugoslavenštine kao nacionalneodrednice (tj. onoga što supstituira izgubljeni, nede nira-ni nacionalni identitet) budući je jugoslavenstvo ideja da senarodi Slovenaca, Hrvata i Srba odreknu svoje posebnosti iprihvate jednu sveobjedinjujuću. Ili, jer su se vremena ipakpromĳenila i jugo pre ks nosi previše negativne prtljage, sadase sve elegantno uklapa u nadnacionalno-globalizacĳski kon-tekst europejštine. Da li svjesno ili podsvjesno, aličinjenica

je da se kroz Mercatorkao šireći trgovački lanac1 na osnoviekonomske presĳe preko trgovine kao visokopro tne i viso-koutjecajne gospodarske djelatnosti ponovno restaurira ideja jugoslavenskog integralizma, ali pod raznim eufemističkimnazivljem2 i pod “blagoslovom“EU-a kao jednog neupitnogglasa istine i pravde, tj. EU-a kao jedne nadnaravno percipira-ne institucĳe u sklopu hrvatske novodobne idolatrĳe.

Uopće, danas je ta europejština unutar sebe objedinila sveprĳašnje hrvatske političke nastranosti jer pod istu kapu po-kriva nekadašnje zagovaratelje potčinjavanja Beču (austro li),Pešti (mađaroni), Beogradu (jugoslaveni), Rimu (iredentisti)i tko zna kome sve ne. Povĳesno iskustvo, a još više današ-nja stvarnost, sugeriraju zaključak da da smo eventualnograničili s ljudožderima s paci čkih otoka vjerovatno bi se

razvila politička struja pod nazivomkanibalisto li koja bi ses dubokim uvjerenjem da je to u interesu Hrvata zalagala dase integriramo s njima (ljudožderskim plemenima) na načinda im se ponudimo kao kvalitetan obrok.3 Također, kako seove “euroatlantske integracĳe“sada odvĳaju, i ti ljudožderi binas na svoj način ponižavali govoreći kako smo neukusni i nežele nas staviti na svoj jelovnik dok se još malo ne udebljamo,namažemo uljima, zasolimo, izmariniramo onako kako nji-ma konvenira, a “hrvatski političari/državnici“(pojam koji jepostao proturječ jem samim za sebe) svim bi se silama upiralidokazati da smo vrĳedni toga da nas se konzumira kao obrokte radili sve ono što im se od ljudoždera odredi. Sve samoda se bude podloženim nečemu što se smatra vrhunaravnimdobrom: bilo ukusu hipotetskih ljudožderskih plemena ili in-teresima stvarnih europejskih (“euroatlantskih“)činovnika.

Naravno da je ovaj primjer rada Zorana Jankovića i Mer-catorasamo jedan kamenčić u ukupnom mozaiku suptilne re-integracĳe prostora bivše SFRJ pomoću ekonomskih polugadruštveno-socĳalnog inžinjeringa. Stoga ne treba ovo razma-tranje o Zoranu Jankoviću i Mercatoru shvatiti kao upiranjemprsta na nekakvog iznimnog krivca za naše nevolje i porazno(opasno po opstanak) stanje u kojemu se kao nacĳa nalazimo.To niti najmanje, jer u ovom slučaju Janković-Mercatora samo je (i to posve legitimno s njihove strane) iskorišteno ono štoim se ponudilo i što je globalizatorski obrazac dominacĳe ka-pital-interesa koji na sukladan način radi po cĳelom svĳetu.Tko prihvaća kapitalizam mora prihvatiti i njegove principe

po kojima djeluje i po kojima se stvari odigravaju jer to inačene bi bio kapitalizam većnešto drugo. Ljudi i organizacĳe kojiu tome i takvome kapitalizmu pokazuju najbolje sposobnostiu smislu ostvarivanja pro ta samo koriste ponuđene im para-metre djelovanja te od njih ne treba očekivati drugo jer je takonešto naivnost u rangu naivnosti Hrvata iz jugoslavenskogodbora koji su od Pašića očekivali zaštitu hrvatskih nacional-nih interesa. Iako i oni koji aktivno djeluju u kapitalizmu imaju svoju dimenzĳu odgovornosti, ipak je najveća odgovornost

1 Naravno, ne samo Mercator, nego također i kroz sve ostale trgovačke mono-poliste od Kau anda, Inter-Spara, Bille pa do “hrvatskog“Konzuma koji se podpokroviteljstvom bankarskih magnata udružuje sa srpskim Delta M trgovačkimlancem. Svim trgovačkim lancima zajednička stvar je globalni kapital kao onošto je pod kontrolom nancĳske internacionale.2 Tzv. “Sporazum o stabilizacĳi i pridruživanju“, CEFTA i slične protunarodne/antihrvatske izmišljotine.3 U skladu s prisutnom frazeologĳom one koji bi bili protivni kanibalizmu eti-ketiralo bi ih se negativno “kanibaloskepticima“, a zagovornike a rmiralo kroznazivanje istih “kanibalooptimistima“.



29

VJERA I KULTURA

na onome tko sam prihvati ovakva pravila igre, odnosno nadržavi, ljudima koji vode državu, oni koji bi trebali biti dr-žavnici. Ne može se prigrliti određeni vrĳednosni sustav, aonda se potom plakati i tužakati kako mu se ne sviđa ono štose događa na osnovu tih istih vrĳednosti. Poanta je da se unama samima nalazi problem, a ne negdje van nas, negdje uokruženju. Vanjske negativnosti, kojih svakako ima, samo suodraz naše vlastite opredĳeljenosti i zato za promjenu vanj-skih remetilačkih činitelja potrebno je najprĳe izmjeniti sebe.Ili, kako se kaže, sa samim sobom rasčistiti račune, znati što sehoće postići, znati gdje se hoće doći.

Također, prenemaganje i zgrožavanje nad hrvatskom“nazadnošću“i “nacionalističkom isključivosti“bila je svepri-sutna intonacĳa u svim dominantnim medĳima kada se odstrane tzv. “političkih analitičara“komentiralo rezultate izbo-ra za gradonačelnika Ljubljane. Posebno se ovo prenemaganjenad hrvatskom nazadnošću i realno i simbolički izrazila naHTV-u, u jednoj emisĳi u kojoj “tri vrhunska hrvatska intelek-tualca raspravljaju aktualne događaje“– kako se ta emisĳa sa-moreklamira. Tu je bilo naglašeno zgrožavanje nad hrvatskimstanjem u kojem, prema većini od te intelektualne elite (dvo-

jica zdušno zastupaju, treći kilavo oponira), nĳe zamislivo daneki ne-Hrvat bude izabran od Hrvata na neku dužnost. Ta-kvim apriornim stavovima se od nacĳe na jedan podli, izrazitonekorektan način stvara nacĳa-slučaj; nacĳa koja traži “izlječe-nje“, a kao terapĳa nudi se kult demokracĳe sa svojim aposto-lima i nepogrešivim tumačima “vjerskih istina“demokracĳeiz EU-a, SAD-a, ali i takvih paradržavnih institucĳa kakva je Centar Simon Wiesenthal i druge njoj slične (HHO, HRW,AI, TI, ADL, itd.). Naravno da je istina potpuno drugačĳa odovoga što je sada na djelu, jer ako netko ima kroz povĳest do-kazanu otvorenost prema drugim narodima (odnosno poje-dincima iz tih drugih naroda) onda su to Hrvati. I to nerĳetkona svoju vlastitu štetu, iako ima i potpuno suprotnih primjerakada su se etnički Hrvati pokazali daleko pogubnĳima od ne-Hrvata za hrvatsku državotvornu ideju.

Jedan vrlo poučan primjer je onaj austrĳskog feldmaršalaSvetozara Borojevića (rođen 1856.g. u Umetiću pokraj Kostaj-nice), nazvanog Lavom sa Soče zbog svojih vojnih poduhvatana frontu prema Talĳanima u I. svjetskom ratu. Zapovjednik je grupe armĳa na sočanskom bojištu gdje se nadmoćnĳimTalĳanima suprostavio uspješnom taktikomčvrste obrane sčestim i snažnim protuudarima. Potkraj rata Svetozar Boro- jević ustrajno zagovara očuvanje hrvatske državnosti ali nenailazi na ikakvo razumĳevanje od strane ondašnje “političkeelite“u Hrvata. Primjer Borojevića je u tome što je on jedanod onih koji su ne-hrvatskog porĳekla, a svojim djelima su bili na veću korist hrvatskome narodu od zabludjelih Hrva-

ta po krvi. Točnĳe, radi se Frani Supilu koji je odbio ponuduBorojevića da krajem rata Hrvati organiziraju svoju vlastituvojsku, a to ujedno znači i svoju suverenu državu s vojskomkao osnovnim instrumentom očuvanja državnog suverenite-ta. Supilo ga je ljubazno odbio, s izgovorom da su se“dogovo-rili sa Srbima“. Kako je taj dogovor završio dobro je poznato, aSupilo je na kraju, kada je vidio što je učinio, završio u ludnicii tamo preminuo. Barem je imao razuma i savjesti da uvidisvoju odgovornost (makar ga to koštalo upravo tog razuma),što nikako nema aktualna hrvatska upravljačka struktura. Onisu i bez razuma i bez savjesti koja bi ih sprĳečila da produ- bljuju hrvatsku destrukcĳu niti kada je to tako očito kao što jeto sada. Također, nĳe se Borojević sudario sa izvornom hrvat-skom glupošću samo kod Supila, već i onda kad ga je rektorFran Barac pokušao pridobiti za ideje jugoslavenskog odbora ,otvoreno je rekao daće pokrenuti svojih 100.000 vojnika samoako se poništi Londonski ugovor i prizna cĳeli hrvatski etnič-ki teritorĳ “jer kakav bi nam život bio ako nas Tal ĳ ani liše

najljepših krajeva“ .4Zato, da danas postoji pandan Svetozaru Borojeviću, jed-

nom pravoslavcu od pravoslavnih roditelja, ali koji je dokaza-no zastupao hrvatske nacionalne interese, sigurno je da bi biood hrvatskog naroda prepoznat i svaki hrvatski domoljub bi bez problema izabrao jednog Borojevića nasuprot bilo koga izove današnje hrvatske zabludjele političke strukture koja idesigurnim stopama Supila i njegovog društva iz jugoslavenskogodbora.5 Jedini bi problem bio u tome da se Borojević (Boro- jević kao jedna metafora, naravno) ili bilo tko drugi, Hrvatili ne-Hrvat svejedno, probĳe kroz medĳsku blokadu i uspĳesvoje državotvorne stavove prezentirati hrvatskome narodu barem jednakopravno političkim oponentima koji sada imaju praktički apsolutni monopol. Prema tome, samo na ovomepada svaka tvrdnja da Hrvati imaju u sebi ugrađenu nekakvunesnošljivost prema ne-Hrvatima, no problem je u tome štonas ovi “naši“, tj. etnički Hrvati, najviše unazađuju svojom bilo naivnom, bilo slugansko-izdajničkom politikom. Zato,nĳe problem Hrvatske u etničkoj slici eventualnih političkihmislilaca ili političkih lidera (državnika) koji bi mogli biti iza- brani, nego je problem u sadržaju onoga što politički lideri ioni koji to pretendiraju biti nude hrvatskome narodu. Ukoli-ko je sadržaj istinski državotvoran, kakav je bio sadržaj jed-

nog Borojevića, onda nema problema po pitanju etničkog ilivjerskog porĳekla, a ukoliko je protunarodni, nedržavotvorni,kako je sada slučaj s npr. predsjednicima države, vlade, par-lamenta, političkih stranaka itd., onda njihova etnička pravo-valjanost ne vrĳedi pišljiva boba. Naprotiv, hrvatsko porĳeklonacionalnih izdajnika i prodanih duša predstavlja nacionalnusramotu jer pokazuje kako unutar vlastitog nacionalnog bićapostoji velika količina bolesnog tkiva; pokazuje da je nacio-nalno tĳelo podloženo jednoj opakoj bolesti koja ne dopušta

Pod ovom slikom u biltenuIl Dalmata č itamo: “Utemeljen je novi

organizam koji koordinira aktivnosti regĳa dvĳu obala Jadranskogmora, ujedinjenih jednom jedinom kulturnom, umjetnič kom i povi- jesnom matricom trgovač kih, turistič kih i ekonomskih odnosa.”

4 Po ovoj spoznaji o nerazdvojivosti mora, otoka i obale od Hrvatske kao drža-ve pokazuje se kontinentalac Borojević daleko iznad mnogih tzv. političara, oddanašnjih EU poslušnika koji prepuštaju Jadran Italĳi, a također i iznad jednogAnte Pavelića koji je išao raditi hrvatsku državu depriviranu svojih povĳesnihi etničkih temelja i nĳe mogao proizvesti ništa drugo nego krvavu podjelu Hr-vata.5 Jugoslavenski odbor danas se može prepoznati kao uskrsnula ideja u nefor-malno ustanovljenom europskom odboru – tj. aklamativnom jedinstvu svihparlamentarnih i većine neparlamentarnih političkih stranaka oko odnosa pre-ma pitanju tzv. “euroatlantskih integracĳa“.



30

VJERA I KULTURA

normalan razvoj. Ili, kako još Matoš reče: “Hrvatska već vidjedosta raznihč uda, Al ne nađ e štrika za toliko Juda.“

***Ipak, sve ovo nĳe bilo ono što je motiviralo pisanje o gosto-

vanju Zorana Jankovića na HTV-u većpredstavlja jedan uvodu osnovnu poruku koju se ovdje želi naglasiti. Bitno je ono što je dotični u tome svom nastupu izrekao po određenim pitanji-ma i kako je svojim odgovorima dao odličnu priliku da se de-kodira suština zabluda globalizma i modernog zapadnjačkog/kapitalističko-demokratskog mentaliteta. Svojim odgovorimaZoran Janković je dao uvid u mentalni sklop onog najboljeg(najboljeg po svojim vrĳednosnim parametrima, prvenstvenopro tu) što kapitalizam i demokracĳa imaju za ponuditi, dajeuvid u misli onih koji su kao lideri glavni unutarnji pokre-tači kapitalizma. Također je posredno pokazao svu prazninuonoga koji je bio na suprotnoj strani televizĳskog razgovora ikoji se gradi novinarskom veličinom, a samo pokazuje velikoneznanje elementarnih stvari, jer nĳe bio sposoban uočiti i da-lje suvislim pitanjima razraditi upravo one najupečatljivĳe inajzanimljivĳe teze i misli svojeg gosta.

Evo očemu se radi. Zoran Janković kao bivši direktorMercatora na pitanje o odnosu prema globalizacĳi govori daona (globalizacĳa), ukoliko nastavi dalje ovako kako se razvi- ja, na kraju donosi propast jerće na kraju procesa za svaku branšu postojati jedna svjetska rma. Zoran Janković nada-sve točno uviđa ovu ekonomsku zakonitost koju u sebi sadržiglobalizacĳa ovakva kakva je. I to nĳe mala stvar, jer on toispravno uviđa i posve otvoreno govori, a cĳeli niz tzv. eko-nomskih stručnjaka koji se medĳski i institucionalno namećutako nešto praktički nikada ne spominju kada lamentiraju oglobalizacĳi, pa po tome znači da to ili ne uviđaju, ili tomene pridaju značenje, ali u svakom slučaju time pokazuju svojeelementarno neznanje u uočavanju suštine globalizacĳe.

Dakle, Zoran Janković već ovdje iskazuje dvostruko većuupućenost u pitanja globalizacĳe: 1) iznosičinjenicu da nakraju donosi propast i 2) sam kraj je izražen kroz uspostavu jedne svjetske rme; jedne svjetske korporacĳe.6

Prema tome, nĳe ovdje problematičan Jankovićev odnosprema dĳagnozi globalizacĳe, nego prema onome što on nudikao rješenje ove ispravno spoznate globalizacĳske pogubnostipo čovječanstvo. Jer Zoran Janković kao rješenje nudi da se,citirano,“u principu, izvrši jedna regionalizacĳa, da se zadrži dobitu toj regĳi“i da se na taj način“održi otpor prema najmoćnĳima nasvĳetu“.7 Čak i ovdje se vidi kako Janković točno uviđa sušti-nu problema jer se gubitak dobiti izvan područ ja proizvodnjenavodi kao glavni motiv za regionalizacĳu, a koja bi trebala biti rĳešenje problema nestanka dobiti. Odnosno, radi se o

malobrojnim pojedincima iz onoga što se naziva nancĳskominternacionalom – to su oni danas najmoćnĳi na svĳetu pod-loženom kapital-interesu, oni koji svojom pozicĳom nancĳ-skog monopola upravljaju cĳelim procesom i sebi prisvajajusvu dobit koju mogu izvući od mjesta proizvodnje i na tajnačin otuđiti višak vrĳednosti od stvaratelja tih viškova. Po-sljedica je osiromašivanje cĳelog svĳeta i enormno bogaćenje jedne izolirane i odčovjeka i Boga potpuno otuđene manjine.

Ipak, usprkos sve svoje pronicljivosti i korištenja zdravograzuma kod spoznavanja globalizacĳe, Jankoviću se u prvoj

rečenici kojom daje svoj odgovor na neprihvatljivost globali-zacĳe odmah iskazala teška zabluda koja ga, makar i nesvje-sno, svrstava na istu stranu na kojoj je i globalizacĳa protivkoje želi ponuditi rĳešenje. Također, ovaj ispravan uvid kodponude rĳešenja je jedan speci čni paradoks, jer je istovreme-no i bitak njegove teške zablude. Stvar je u tome da se tražiizvršenje jedne regionalizacĳe, tj. da se uspostave regĳe koje bi bile područ ja izvan kojih dobit ne bi mogla biti izvlačenau skladu s interesima onih koji nisu u podudarnosti s timistim interesima nego imaju svoje zasebne interese; interesekoji su u neminovnom sukobu s interesima regĳe. Paradoksse nalazi u tome što je regionalizacĳa potpuno ispravan pri-stup na način da Jankovićevu koncepcĳu regionalizacĳe kao

odgovora globalizacĳi treba shvatiti kao zahtĳev za usposta-vom granica, za utvrđivanje međa koje određuju zatvorenostodređenog sustava i odvajaju (štite) od nepoželjnjih i štetnihupliva sa strane. Što je drugo njegovo regionaliziranje negopovlačenje granica između različitih područ ja; područ ja me-đusobno različitih i nepomirljivo interesno odĳeljenih zbognajrazličitĳih razloga. Regionalizacĳa, ovako ponuđena odstrane Jankovića, je stvaranje različitih suvereniteta sa svimsvojim zakonitostima – onako određenih kako je potrebnoda bi se područ je ekonomski održalo i omogućilo pravičnĳuraspodjelu bogatstva ljudima unutar toga područ ja. Regiona-lizacĳa je u biti drugo ime za stvaranje područ ja jedinstvenogsuvereniteta, odnosno, drugo ime za državu sa svim svojimprerogativima.

Drugim rĳečima, regionalizacĳom se nečĳom proizvolj-nom procjenom rede niraju postojeće međudržavne granice,granice koje su mahom granice među različitim narodima, iuspostavljaju se neke nove granice i neka nova država, a su-

6 Istina, ovdje je malo pogrĳešio u smislu da neće postojati jedna svjetska rmaza svaku branšu, kako je rekao, već će jedna svjetska rma imati pod sobomrazličite odjele za pojedine branše ili sektore djelatnosti. Ipak, suštinski se neradi o nekoj većoj pogrešci i ne mĳenja na stvari ispravnu percepcĳu kraja glo- balizacĳskog procesa.7 Kao jednu svoju načelnu ideju navodi da bi bilo dobro da se zemlje jugoi-stočne Europe zajedno s Ukrajinom formiraju kao jedna takva regĳa koja bi sesuprostavila globalizacĳskom zlu.

David Ben-Gurion, kojiće postati prvim izraelskim premĳerom:kao student prava, završavajući drugu godinu na Sveuč ilištuIstanbula, 1914.



31

VJERA I KULTURA

kladno tome ide se i uspostavi novog narodnosnog identitetapo osnovi te novouspostavljene regĳe-države (tj. nad-države).Pamtimo nametanje jugoslavenstva u sklopu SFRJ “regĳe“,sovjetstva u SSSR-u, ali vidimo i sadašnje nametanje europej-stva kao nadnacionalnog supstituta u EU “regĳi“.8

Ono što je ovdje ono paradoksalno i što predstavlja istovre-meno ispravno i pogrešno je posljedica onoga bezvjerničkoga(jasno se izjasnio ateistom) što u sebi sadrži Zoran Jankovićkaoosoba, ali još više Zoran Janković kao paradigma modernogčovjeka, posebno modernog poduzetnika/političara.9 Zbogsvoje otuđenosti od duhovnih zadatosti, potpune nezaintere-siranosti za iste mišljenjem da ječovjek sebi samodovoljan isam je sebi svrha, Zoran Jankovićne uviđa da svojim vizĳamaregionalizma kao rješenja za globalizam poništava narode sasvojim međama. Bezbožni mentalitet ne može shvatiti da nĳeprimjerenočovjeku da se postavlja i da si prisvaja božanskeprivilegĳe u smislu poništavanja Božjih zadatosti koje su namdane nama na korist upravo iz razloga naše ljudske ograniče-nosti. Ograničenosti koja izvire iz praroditeljskog pada, izgo-na iz raja i produciranog poremećaja cĳelog stvorenog svĳeta.Umjesto da se prihvati ova stvarnost ljudske poremećenosti te

sukladno tome i Božju pomoćda se to stanje nadvlada, slĳepciuporno pokušavaju svojom umišljenošću sami popraviti svojei sveopće svjetsko stanje progresivne propasti. Tako i ovdje,po pitanjima granica, bezbožni um ne uviđa da nam je Stvo-ritelj onda kada je isprepleo jezike ujedno povukao i granice,tj. da je Stvoritelj time izveo začovječanstvo najbolju mogućuregionalizacĳu i ne treba sada izmišljati toplu vodu i tražitikruha preko pogače. Pisano je i o tome nadasve jasno govo-ri Sveto pismo, samo, ne želi se prihvatiti nadnaravna mu-drost koja ga je ljudima pružila:“Od jednoga sazda cĳeli ljudskirod da prebiva po svem licu zemlje; ustanovi određ ena vremena imeđ e prebivanja njihova da traže Boga, ne bi li ga kako napipali inašli.“(Djela apostolska 17, 26-27). Odnosno, kroz različitostnaroda, kasnĳe formiranih nacĳa sa svojim nacionalnim dr-žavama, na najbolji se način provodi u djelo ono što Zoran Janković ispravno navodi da treba napraviti: povući granice,zatvoriti sustav10 i sprĳečiti gubitak dobiti – osigurati uvjeteda se dobit zadrži unutar tog interesnog područ ja. To je pravirecept i metoda kojom se“održava otpor prema najmoćnĳima nasvĳetu“ , a ne nekakvim ljudskim dosjetkama isfantaniziranimregĳama, nadregĳama, podregĳama i tko zna kakvim sve neepitetima običnim produktima ljudske oholosti.11 Ne uviđa Janković i svi njemu manje ili više slični, sa svim dobrim na-kanama koje mogu imati, da nisu oni ti kojima je dano da pre-krajaju međe onako kako oni smatraju korisnim, nego se mora

prihvatiti da svaki narod predstavlja jednu od Boga određenucjelinu. Cjelinu koju oni u svojem neznanju nasilno prekrajajui potom to što kreiraju nazivaju regĳom i kojom se misle odu-prĳeti globalizacĳi. Ništa od toga nema i to nĳe način kojim seglobalizacĳa poništava sa svim svojim pogubnostima. Upravosuprotno, ova nasilnička regionalizacĳa kroz silu ekonomskihpoluga moći (prvenstveno novca i trgovine, banaka i burzi)samo proizvodi veće zlo i daje dodatna opterećenja ionako sasvih strana napadnutomčovjeku ičovječanstvu u cjelini. Ta-kođer, da su si dali truda, ti dobronamjerni bezbožnici moglisu pročitati i starozavjetno upozorenje, pa se u toj spoznaji barem malo zamisliti nad time što predlažu i kakveće poslje-dice dati točime se tako olako bave:“Ne pomič i prastare međ ei ne prodiri u polje siroč adi, jer je moćan njihov osvetnik: branitćenjihovo pravo protiv tebe.“(Mudre izreke 23, 10-11). Naravno, ato bi trebao biti poticaj Hrvatima kojima je ovo napisano, da bi

mi koji smo ugroženi nasilničkim pomicanjem međa od stra-ne bezbožnika svih pro la i oblika, da bi mi koji smo siročadu čĳe se polje prodire imali moćnog osvetnika kojiće branitinaše pravo protiv nasilnika, moramo se najprĳe obratiti. Beznacionalne katarze i obraćenja, bez promjene naših vlastitostii svjesnog odabira puta božanskih zakonitosti nema spasa,nema opstanka, nema opiranja globalizmu i svemu što izanjega stoji. Nema i gotovo, neće nam spasenje donjeti razni Jankovići sa svim svojim pozemljarskim uspjesima i velikimpodvizima jer to su oni slĳepci koji vode slĳepce – to je jed-nostavno kao što je jednostavna i neosporna pobjeda jednomkada se izaberePut, Istina i Život. Da, da – ne, ne. Tako stojestvari kada se svedu na svoj bitak.

***Ostaje još jedan značajan momenat iskazan u televizĳ-

skom iskazu Zorana Jankovića, a koji zaslužuje da ga se de-taljnĳe razmotri jer daje prilično karakterističnu sliku općeg

8 Većna samom začetku stvaranja EU, još dok se točedo nazivalo EEZ-om, bilo je u Francuskoj i Njemačkoj potpuno otvoreno sugerirano žiteljima da se manjeosjećaju Francuzima ili Nĳemcima, a više Europljanima.9 I to upravo ovim redosljedom – prvo poduzetnik, potom političar – jer je eko-nomĳa u kapitalizmu i demokracĳi nadređena politici, a za istinski boljitak i blagostanje trebalo bi biti upravo suprotno tome nenaravnom principu.10 Ovdje se razmatra onaj prvenstveno ekonomski, ali kulturni, medĳski i poli-tički jednako traži svoje sigurno utočište iza granice, iza međe11 Mogu se vidjeti različite koncepcĳe regĳa koje su “u igri“, pa tako npr. Svjet-ska banka po svojim kriterĳima različite zemlje svrstava u jednu skupinu, tj.regĳu, formiranu prema svojim interesima: ECA – Europe and Central Asia, tesvoja izvješća za Slovenĳu, Mađarsku ili Hrvatsku objavljuje zajedno s onima oKirgistanu ili Turmekistanu. Jednako tako i ostale poluge globalizma prihvaćajuovu ECA regĳu: Britanskičasopis The Economist donosi zajedničku tečajnu li-stu, marketinška istraživanja telekomunikacĳskog ili informatičkog tržišta kojeprovode multinacionalne tvrtke iz SAD-a jednako se tako rade po jednakomregionalnom načelu, a nalik tome je i program NATO saveza Partnerstvo zamir. S druge strane, postoje i regionalne koncepcĳe koje imaju sasvim drugači- ju funkcĳu, više političku i prvenstveno služe dodatnoj razgradnji nacionalnogsuvereniteta za račun teritorĳalnih pretenzĳa lokalnih sila poput tzv. Jadranskeeuroregĳe koja je direktna talĳanska podmetačina s ciljem prisvajanje cĳelog Jadrana (vidi sliku u prilogu). To je ono što je Italĳa kroz svoje institucĳe javnonajavila obznanivši odluku da se kao strateški cilj odredi pretvaranje Jadrana utalĳansko jezero.

Jakič ovjek Palestine, Jamal Paša (drugi s desna). Naizmjenič no jebio prĳateljski i neprĳateljski raspoložen prema Židovima, 1915.



32

VJERA I KULTURA

stanja svĳesti modernogčovjeka (da ne kažem intelektualca).Tako Zoran Janković , kada objašnjava kako se treba ponašatina slobodnom tržištu ovakvom kakvo je na djelu, kaže da senakon osvajanja 30% domaćeg tržišta mora ići u ekspanzĳu naostala tržišta jer se inače neminovno propada.

Dakle, jedno od pravila jenužnost ekspanzĳe , ali što to uisti-nu znači? Koje su posljedice ovakvog načela ekonomske nuž-nosti trajne ekspanzĳe? Najkraći odgovor je: rat. Posljedica jerat jednog ekonomskog subjekta protiv drugoga, što samo posebi ne bi bilo ništa novo jer suprostavljenost različitih intere-sa neizostavni je dio ekonomskog procesa, ali bitno je uvidjetiesencĳalnu razliku između ovog sukobljavanja u ekonomĳionda kada se to zbiva unutar jednog područ ja suverenitetaod situacĳe kada se sukob prenosi preko granica domicilnogsuvereniteta. Drugim rĳečima, država je ta koja ima funkcĳuda svojim ovlastima nad državljanima ovaj sukob smišljenokontrolira i pazi da ne prĳeđe granice dopuštenog, tj. da vodi brigu o onome što se smatra općim dobrom, a što je to općedobro ovisi temeljnoj (ili najuzvišenojoj) vrĳednosti koju nekodruštvo prihvaća. No, kada se iz tržišta jedne države krene uosvajanje tržišta druge države, onda je to ono što na kraju, pri-

je ili poslĳe, završava bilo ratom u svojoj najbrutalnĳoj formi, bilo kapitulacĳom “bez ispaljenog metka“jednog suverenitetapod snagom drugog suvereniteta.

Tako i od Jankovića spomenuto pravilo koje je on tako lakoprevalio preko ustĳu, nĳe ništa drugo nego generator ratačo-vjeka protivčovjeka, naroda protiv naroda. Širenje tržišta sestoga treba u ovom svjetlu prepoznati i svesti na to da se radio osvajanju susjeda, osvajanju bližnjih, a to je u nepomirlji-vom sukobu sa suštinom Kristovog nauka o ljubljenju naših bližnjih kao samih sebe.

Primjer kako ovo načelo o nužnosti ekspanzĳe ukolikose želi opstati kao ekonomski subjekt producira rat u svojojnajbrutalnĳoj formi imamo prilike neposredno svjedočiti uokupacĳi Iraka od strane SAD-a. Korporacĳski interesi u SADlociranih tvrtki stvorili su takve unutarnje i vanjske (misli sana SAD) preduslove da je stvorena jedna nevjerovatna para-digma unutar američke srednje i više srednje klase po kojoj jeposve legitimno “štititi svoje gospodarske interese“ako treba ina način da to podrazumjeva doslovno porobljavanje drugih.SAD mora za sebe osvojiti tržište (ovdje se radi o tržištu naf e)kako bi opstao životni standard onih koji potpadaju pod eko-nomski učinak u SAD ukorĳenjenog osvajačkog gospodar-skog subjekta. Naf a je ono okočega se sada najviše i najočitĳesukobljavaju različiti ekspandirajući ekonomskičimbenici sasvojim različitim ukorĳenjenostima u suverenitete. Kako bisi osigurala dovoljno udjela prĳe nego taj udio preotme nekadruga ekspandirajuća sila (Kina, Indĳa, ali i brojne manje ze-

mlječĳe potrebe za naf om ubrzano rastu), SAD su, dok su još dovoljno snažne, “preventivnim ratom“preventivno otelesvoj udio tržišta, a kako nĳe bilo moguće mekom silom (kultu-rom, medĳima, kapitalom),12 to otimanje se obavilo klasičnomtvrdom silom: vojnom agresĳom. Kako oko naf e, tako se su-daranja različitih ekspandirajućih čimbenika odigravaju i nasvim ostalim područ jima koja imaju bilo kakvu tržišnu vri- jednost. Trenutno je naf a najdominantĳi predmet sukoba, alikako se ukupna svjetska ekonomĳa sve više širi, svĳet postajesve manji i manji, te je u svim segmentima slobodni prostor zadaljnju ekspanzĳu sve ograničenĳi. Tako se, po istim načelimakako se dogodilo, kako se događa i kakoće se i dalje događatioko pitanja ovladavanja naf om, ista stvar neminovno početi

odigravati i na ostalim za ekonomski opstanak (opstanak poglobalističko-kapitalističkim principima vrĳednosti) vitalnimsegmentima. Rat (onaj klasični) ili kapitulacĳa (popuštanjepod sredstvima meke sile) po tim pitanjima je, dakle, jednaneminovnost, jedna sigurna izvjesnost, a neizvjesnost je samou tome tko, gdje i kadaće se naći u situacĳi da mora birati iz-među ove dvĳe opcĳe. Sve se skupa svodi na globalno stanjetotalnog rata svih protiv svakoga u kojem se naizmjence iz-mjenjuju različiti dominirajući nositelji nepravde i promotorilaži, a sve zbog suštinski ukorĳenjenih uzroka i koje je opisanorĳečima proroka Siraha:“Vlast prelazi od jednog naroda drugomu

zbog nepravde, nasilja i novca.“(Knjiga Sirahova 10, 8).Ipak, ono što je ovdje bilo ono načemu se htjelo izvući po-antu nĳe bilo ovo tumačenje oko ekspanzĳe tržišta bez kraja ikonca (kako bi istočni susjedi rekli: “Do istrage vaše ili naše“),nego nešto drugo što je Zoran Janković izrekao. On, govorećio globalizacĳi, kako ona donosi propast i služi najmoćnĳimada postanu još moćnĳi, potpuno otvoreno izriče slĳedeće rĳeči:“Ja sam je č ak provodio, ali sam intimno protiv nje.“ Dakle,na djelu je jedna manifestacĳa sjedenja na dvĳe stolice ili slu-ženja dvaju gospodara –dvosluženju. Zašto je ovo toliko važnoda se ovdje želi naglasiti kao ono bitno? Iz vrlo jednostavnograzloga: ova težnja za dvosluženjem karakteristika je ne samoZorana Jankovića kao jednog pojedinca, nego je postalo domi-nirajućim mentalitetom nekada kršćanskog Zapada. I ne trebaići negdje daleko u inozemstvo da bi se vidjela ova volja zadvosluženjem. Dovoljno je pogledati ovu našu Hrvatsku sa ca.90% kršćana-katolika, a pod normalno se najveći dio onih kojise takvima izjašnjavaju istovremeno, kada im to konvenira,

12 Režim Sadama Huseina je iz više razloga bio neprobojan za mogućnost po-stizanja imperĳalnih ciljeva SAD-a mekom silom, a kako se to uspjelo u nekimostalim zemljama u susjedstvu kojima mahom vladaju korumpirani režimipotpuno podložni služenju interesima SAD-a, pa se moralo ići na “uspostavudemokracĳe“i “zaštitu ljudskih prava“putem ratnog osvajanja.

Kolonĳalni tajnik Winston Churchill posjećuje Tel-Aviv. Krajnjega Meir Dizengo ff , gradonač elnik Tel-Aviva.



33

VJERA I KULTURA

upuštaju u izrazito nekršćansko-nekatoličke radnje: abortuse,razvode, rad nedjeljom i blagdanima; da spomenem samo onenajočiglednĳe. Sve je to posljedica upravo ovakvog pristupanormalizacĳe načela dvoslužja, pristupa gdje se misli da jemoguće živjeti i djelovati na neprincipjelnim načelima: da semože istovremeno biti svjesnim da je nešto zlo, a da se ipakistovremeno tome zlu služi zbog toga što daje trenutnu osob-nu korist. Naime, ako je netko intimno protiv nečega znači da je u svojoj nadubljoj nutrini svjestan da je to nešto loše, da nĳedobro po bilo kojoj osnovi. Ne može se biti intimno, unutarsvoje vlastite svjesti, protiv nečega i da onda bez proturječ jasa samim sobom to percipiramo kao dobro jer bi to značilo bitiu stanju određene mentalne poremećenosti – tko bi drugi onošto smatra lošim istovremeno mogao smatrao dobrim? Postojii naziv ove poremećenosti – to jeshizofrenĳa , a shizofrenost je upravo karakteristika zapadnog društva koje pokušavapomiriti nepomirljivosti, pokušava služiti dvojici gospodara.Naravno da je posljedica ove volje za dvoslužjem samo jošveća nesreća jer razdĳeljeničovjek više ne zna kako da udovo-lji sve udaljenĳe prohtjeve dvĳe međusobno oprečne strane.Shizofreno stanje društva neminovno dovodi do unutarnjeg

sukoba jer ona strana koja prevlađuje želi u potpunosti poni-štiti svaku prisutnost one druge, više potisnute i slabĳe strane.Tako od naizgled benignog ičak na prvi pogled respektiranjavrĳednog stava u kojem se priznalo kako se znalo da se radiloono što nĳe dobro, ali se ipak radilo jer je to bilo probitačno poosobnoj osnovi, dolazi do spoznaje da je ovako nešto manjedopustivo što je netko intelektualno osvješćenĳi o tome što je ono što producira zlo u svĳetu, što je ono što nĳe dobro zanaše bližnje.

Jer, ako se nekim slučajem prihvati moralna ispravnostovakvog pristupa, gdje je onda tome kraj? Može se ubojica ilisilovatelj pravdati da je on intimno protiv ubĳanja ili silova-nja, ali, eto, bilo je trenutno korisno nekoga ubiti ili silovati ito je dovoljno opravdanje te sada, kada je to javno priznato,nikome ništa. I dalje se ima sav ugled i prosperitetnu karĳeru jer nitko ne vidi teško moralno proturječ je u ovakvom prizna-nju. Naprotiv, slave priznavatelja vlastitog oportunizma naštetu općeg dobra kao onoga koji može donjeti prosperitet, blagostanje, ispraviti nepravde, itd., itd.

Isti je slučaj i s ovim našim hrvatskim prilikama gdje jeupravo u strukturama koje su zaposjele pozicĳe društvenemoći i ugleda prisutan ovaj mentalitet dvoslužja. Tako semirne duše javljaju oni koji su za vrĳeme otimačine narodneimovine bili intimno protiv, ali su svejedno i dalje nastaviliservisirati isti taj sustav do krajnjih mogućnosti. Intimno suprotiv diktata MMF-a i Svjetske banke, ali svejedno, ondakada im je to naloženo, pokoravaju se onako kako im je to

trenutno korisno. Intimno su protiv toga da Hrvatska za ra-čun imperĳalnih ambicĳa šalje svoje ljude u njihove osvajačkeratove, ali zbog trenutnih kalkulacĳa ipak se upravo tako ne-što podržava.13 Intimno su protiv toga da se ljude predaje upolitičku sudnicu u Haagu, intimno vide da se radi o jednojprljavoj manipulacĳi s pravdom i istinom, ali kada je njimaoportuno odlaze se pokloniti onome tko je najprĳe nemilice

gonio i potom tome sudu izručio čak i njihove ratne kolege,kažu i osobne prĳatelje.

Moglo bi se ovako dalje nabrajati i navoditi stranice i stra-nice, ali nema potrebe za time da bi se pokazalo kako je udanašnjem društvu trĳum rala volja za dvosluženjem nadvoljom za istinom; nad voljom za pravičnošću; na koncu inad voljom za životom. Ne treba ondačuditi da su posljediceovakvog trĳumfa volje za dvosluženjem sve ovo što možemosvi svjedočiti u svojoj životnoj stvarnosti i što je uzrok općerezignacĳe i gubitka vjere u mogućnost ostvarenja onoga štožele dosegnuti svi ljudi počežnji prema praiskonskoj uravno-teženosti ostatke koje nosimo u sebi.

Jasno je da ovo nipošto nĳe bezizgledna situacĳa i da jeovaj trĳumf volje za dvosluženjem u biti samo jedna obma-na, jedna trenutnost koja je neodrživa po svim osnovama, alinajviše od svih po osnovi kršćanske vjere koja je vjera nade,radosti i života. U biti je ovo trenutno stanje koje može dava-ti privid nepromjenjivosti jedno iskušenje pred koje smo svistavljeni i kojim se onda prema našem odnosu razlučuje žitood kukolja. Razlučuju se oni koji imaju vjere od onih koji su uvjeri slabi, od onih koji su mlaki. Između ostalog, i kroz ova-

kova iskušenja dolazimo u situacĳu da ne možemo izbjeći od-govornost za svoje postupke i nitko se ne može provući krozživot a da ne bude zahvaćen konkretnom odgovornošću zasvoje postupke i za svoj slobodni izbor između dva gospodarakoji se pružaju za odabir.

Samo prihvatom vjere može se poništiti ovo stanje sveop-će zaslĳepljenosti prisutne u današnjem modernom društvu. Jednog stanja zaslĳepljenosti gdje se ne vidi ono što svojomstvarnošću doslovce bode svojim pozivom za obraćenje Bogui djelovanje u skladu s tim obraćenjem.

Otprilike onako kako je to iskazao i starozavjetni pisac:

Zasl ĳepljenost narodaČujte, gluhi! Progledajte, slĳepi, da vidite!Tko je slĳep ako ne moj sluga, tko je gluh kao glasnik koga ša-

ljem?Tko je slĳep kao prĳatelj, tko je gluh kao sluga Jahvin? Mnogo si vidio, ali nisi mario, uši ti bjehu otvorene, ali nisi

č uo! Jahvi se svidjelo zbog njegove pravednosti da uzvelič a i proslavi

Zakon svoj. A narod je ovaj opljač kan i oplĳenjen, mladići mu stavljeni u

klade, vrgnuti u zatvore.Plĳene ih, a nikoga da ih izbavi; robe ih, a nitko da kaže: “Vra-

ti!“Tko od vas mari za to?Tko pazi i sluša unapredak?

Tko je pljač kašu izruč io Jakova i otimač ima Izraela?N ĳe li Jahve, protiv koga smo grĳešili,čĳim putima ne htjedo-smo hoditi,čĳi Zakon nismo slušali?

Zato izli na Izraela žarki gnjev svoj i strahote ratne: plamen ga okruži odasvud, al’ on ni to nĳe shvatio; sažeže ga, al’

on ni to k srcu ne uze.(Izaĳa 42, 18-25)

13 U Saboru je sa dva suzdržana i jednim glasom protiv izglasano udvostruče-nje broja hrvatskih vojnika u Afganistanu bez obzira što je većsada svakome ra-zumnom očigledno da je vojno rješenje sukoba koji se tamo odigrava apsolutnonemoguće, ačak su tučinjenicu javno priznali i najviši američki vojni i civilnidužnosnici. Ipak, zbog svojih širih strateških interesa američki establišment jespreman žrtvovati svoje vojnike u ratu u kojem nisu u stanju izvojevati pobje-du, ali to ne bi smjelo biti tako i kod hrvatske državne vrhuške. Pitanje je ondakako je moguće pojačavati i uopće zadržavati vojne snage u sukobu koji nemamoguće vojno razrješenje? Tkoće snositi odgovornost za takvu politiku kada sepočnu gubiti ljudski životi zbog politikanskih kalkulacĳa i nečĳih naslikavanjasa svjetskim moćnicima za potrebe predizbornog cirkusiranja?

Documents

MARKO FRANCIŠKOVIĆ - Trĳumf volje za dvosluzenje