2
83 BESKONAČNI RAZGOVOR Uvodna beleška 1 Sasvim sigurno, u svim zemljama i na svim jezicima još uvek se objavljuju knjige među kojima se jedne smatraju kritičkim ili refleksivnim delima, druge se nazivaju romanima, a treće poezijom. Verovatno je da će se ovi nazivi održati, kao i da će biti još knjiga, još du- go nakon što koncept knjige bude iscrpljen. Ipak, treba pre svega izneti ovu primedbu: počev od Malarmea (svedimo ga na ime, a to ime na putokaz), ono što je takve distinkcije težilo da obesmisli, jeste to što je posredstvom njih i mnogo značajnije od njih, došlo do nastanka iskustva onoga što se i dalje naziva „književnošću“, ali sa obnovljenom ozbilj- nošću i, povrh svega, među navodnicima. Eseji, romani i pesme kao da su tu našli svoje mesto, kao da su napisani, iz jedinog razloga da bi omogućili književnosti (koja se sad smatra neobičnom silom, suverenim položajem) da se ostvari i da se iz tog rada formuliše sledeće pitanje: „Šta je u pitanju pod pretpostavkom da postoje stvari kao što su umet- nost ili književnost?“ Krajnje nametljivo, istorijski nametljivo pitanje (ovde upućujem na nekoliko tekstova iz Književnog prostora [L’espace littéraire] i Buduće knjige [Le Livre à venir], i na tekst pod naslovom Književnost i pravo na smrt [La littérature et la droit à la mort]), ali koje je zataškavala, a i dalje zataškava prastara tradicija estetizma. Neću reći da je taj momenat prevaziđen: to ne bi imalo nikakvog smisla. Šta god radili, šta god pisali – a to nam je pokazalo izuzetno nadrealističko iskustvo – toga se domogne književnost, i opet smo se obreli u civilizaciji knjige. Ipak, književni rad i istraživanje – sa- čuvajmo ovaj pridev – nastavljaju da osporavaju principe i istine nad kojima bdi književ- nost. U korelaciji sa nekim mogućnostima saznanja, diskursa i političke borbe, taj rad je omogućio da se pojavi, ne po prvi put (jer je upravo u ponavljanju – večitom prežvakava- nju – njegovo poreklo), već uz neposredniju potvrdu u delima, pitanje jezika; a nakon pi- tanja jezika, pojavilo se i ono pitanje koje ga možda obrće konstituišući se u toj reči, koja je danas očigledno i lagodno prihvaćena, pa čak i uobičajena, ali koja je tek pre nekoliko desetina godina, u svojoj neutralnoj jednostavnosti, bila toliko jezgrovita, gotovo nera- zumna: pisanje, „ta sumanuta igra pisanja“. Pisanje (écrire), poriv za pisanjem: ne ono pisanje (écriture) koje se oduvek, neizbe- žnom nuždom, stavljalo u službu takozvane idealističke, odnosno moralizatorske reči ili misli, već pisanje koje se sopstvenom, postupno oslobođenom snagom (aleatoričnom snagom odsustva), posvećuje sebi samom, kao nečemu što ostaje bez identiteta i poste- peno iskazuje potpuno drukčije mogućnosti, jedan anonimni, rasejani, odgođeni i rasuti odnos koji osporava sve, najpre ideju Boga, Ja, Subjekta, zatim Istine, Jednog, te najzad, 1 Uvodna beleška za knjigu Beskonačni razgovor (Entretien infini, 1969). (Prim. prev. ) VRT Moris Blanšo

Moris Blanšo Beskonačni Razgovor

Embed Size (px)

DESCRIPTION

esej

Citation preview

  • 83

    BESKONANI RAZGOVORUvodna beleka1

    Sa svim si gur no, u svim ze mlja ma i na svim je zi ci ma jo uvek se ob ja vlju ju knji ge me u ko ji ma se jed ne sma tra ju kri ti kim ili re fl ek siv nim de li ma, dru ge se na zi va ju ro ma ni ma, a tre e po e zi jom. Ve ro vat no je da e se ovi na zi vi odr a ti, kao i da e bi ti jo knji ga, jo du-go na kon to kon cept knji ge bu de is cr pljen. Ipak, tre ba pre sve ga iz ne ti ovu pri med bu: po ev od Ma lar mea (sve di mo ga na ime, a to ime na pu to kaz), ono to je ta kve di stink ci je te i lo da obe smi sli, je ste to to je po sred stvom njih i mno go zna aj ni je od njih, do lo do na stan ka is ku stva ono ga to se i da lje na zi va knji ev no u, ali sa ob no vlje nom ozbilj-no u i, po vrh sve ga, me u na vod ni ci ma. Ese ji, ro ma ni i pe sme kao da su tu na li svo je me sto, kao da su na pi sa ni, iz je di nog raz lo ga da bi omo gu i li knji ev no sti (ko ja se sad sma tra neo bi nom si lom, su ve re nim po lo a jem) da se ostva ri i da se iz tog ra da for mu li e sle de e pi ta nje: ta je u pi ta nju pod pret po stav kom da po sto je stva ri kao to su umet-nost ili knji ev nost? Kraj nje na me tlji vo, isto rij ski na me tlji vo pi ta nje (ov de upu u jem na ne ko li ko tek sto va iz Knji ev nog pro sto ra [Lespa ce littra i re] i Bu du e knji ge [Le Li vre ve nir], i na tekst pod na slo vom Knji ev nost i pra vo na smrt [La littra tu re et la dro it la mort]), ali ko je je za ta ka va la, a i da lje za ta ka va pra sta ra tra di ci ja este ti zma.

    Ne u re i da je taj mo me nat pre va zi en: to ne bi ima lo ni ka kvog smi sla. ta god ra di li, ta god pi sa li a to nam je po ka za lo iz u zet no nad re a li sti ko is ku stvo to ga se do mog ne knji ev nost, i opet smo se ob re li u ci vi li za ci ji knji ge. Ipak, knji ev ni rad i is tra i va nje sa-u vaj mo ovaj pri dev na sta vlja ju da ospo ra va ju prin ci pe i isti ne nad ko ji ma bdi knji ev-nost. U ko re la ci ji sa ne kim mo gu no sti ma sa zna nja, dis kur sa i po li ti ke bor be, taj rad je omo gu io da se po ja vi, ne po pr vi put (jer je upra vo u po na vlja nju ve i tom pre va ka va-nju nje go vo po re klo), ve uz ne po sred ni ju po tvr du u de li ma, pi ta nje je zi ka; a na kon pi-ta nja je zi ka, po ja vi lo se i ono pi ta nje ko je ga mo da obr e kon sti tu i u i se u toj re i, ko ja je da nas oi gled no i la god no pri hva e na, pa ak i uobi a je na, ali ko ja je tek pre ne ko li ko de se ti na go di na, u svo joj ne u tral noj jed no stav no sti, bi la to li ko je zgro vi ta, go to vo ne ra-zum na: pi sa nje, ta su ma nu ta igra pi sa nja.

    Pi sa nje (cri re), po riv za pi sa njem: ne ono pi sa nje (cri tu re) ko je se od u vek, ne iz be-nom nu dom, sta vlja lo u slu bu ta ko zva ne ide a li sti ke, od no sno mo ra li za tor ske re i ili mi sli, ve pi sa nje ko je se sop stve nom, po stup no oslo bo e nom sna gom (ale a to ri nom sna gom od su stva), po sve u je se bi sa mom, kao ne e mu to osta je bez iden ti te ta i po ste-pe no is ka zu je pot pu no druk i je mo gu no sti, je dan ano nim ni, ra se ja ni, od go e ni i ra su ti od nos ko ji ospo ra va sve, naj pre ide ju Bo ga, Ja, Su bjek ta, za tim Isti ne, Jed nog, te naj zad,

    1 Uvodna beleka za knjigu Beskonani razgovor (Entretien infi ni, 1969). (Prim. prev.)

    VRT

    Moris Blano

  • 84

    ide ju Knji ge i De la, ta ko da to pi sa nje (shva e no u svo joj za go net noj stro go sti) ne sa mo da vi e ne ma cilj u vi du Knji ge, ve upra vo pred sta vlja njen kraj: pi sa nje za ko je bi se mo-glo re i da je iz van dis kur sa, iz van je zi ka.

    Jo jed na re raz ja nje nja ili za tam nje nja. Kad go vo rim o kra ju knji ge, ili, bo lje re e-no, o od su stvu knji ge, ni je mi na me ra da alu di ram na raz voj audio-vi zu el nih sred sta va ko mu ni ka ci je, i me se to li ko stru nja ka ba vi. Ako se pre sta ne sa ob ja vlji va njem knji ga, da bi se raz vi la ko mu ni ka ci ja po sred stvom gla sa, sli ke ili ma i ne, to ne e ni u e mu na ru i ti re al nost ono ga to se na zi va knji gom: na pro tiv, je zik, kao i go vor, ti me e jo vi e po tvr-di ti svo ju do mi na ci ju, svo ju si gur nost u jed nu mo gu u isti nu. Druk i je re e no, Knji ga uvek pri ka zu je je dan po re dak ko ji je pot i njen je din stvu, si stem poj mo va u kom se afir mi e pri-mat go vo ra nad pi sa njem, pri mat mi sli nad je zi kom i obe a nje ko mu ni ka ci je ko ja e jed-nog da na bi ti ne po sred na i tran spa rent na.

    Mo gu e je, pak, da pi sa nje zah te va na pu ta nje svih ovih prin ci pa, od no sno, kraj i okon a va nje sve ga to po tvr u je na u kul tu ru, i to ne da bi se idi li no vra ti lo una trag, ve da bi se i lo iz van, od no sno, do sa me gra ni ce, u po ku a ju da se pro bi je krug, krug svih kru go va: to ta li tet kon ce pa ta ko ji i ni isto ri ju, ko ji se u njoj raz vi ja, i i ji je ona raz voj. Pi sa-nje u ovom smi slu (u ovom prav cu gde ni je mo gu e sa mo stal no se odr a ti, ak ni u ime svih, bez pi pa nja u mra ku, bez la ba vlje nja na pe to sti, bez kru e nja i ji trag no se ov de sa-ku plje ni tek sto vi, i u e mu je, ve ru jem, nji hov in te res) pret po sta vlja ko re ni tu pro me nu epo he sa mu smrt, pre kid ili, hi per bo li no re e no, kraj isto ri je, i sa mim tim, pro la zi kroz do la zak ko mu ni zma, ko ji je pre po znat kao kraj nja afir ma ci ja po to je ko mu ni zam uvek iz van ko mu ni zma. Pi sa nje ta da po sta je ogrom na od go vor nost. Ne pri met no, pi sa nje je po zva no da ra zo ri dis kurs u kom, ko li ko god da ve ru je mo da smo ne sre ni, op sta je mo, mi ko ji, udob no sme te ni, tim dis kur som ras po la e mo. Pi sa nje je, sa tog sta no vi ta, naj ve-e na si lje, jer pre va zi la zi Za kon, sva ki za kon, pa i sop stve ni.

    M. B.

    (Sa fran cu skog pre veo Bo jan Sa vi Osto ji)