Artifakti

Još jedan od važnih aspekata neverbalne komunikacije kod ljudi su artifakti ili materijalni

predmeti koje posjeduju. Kao najjednostavniji primjer javlja se upotreba artifakata za

isticanje i popravljanje vlastite ljudske pojavnosti, a među njih svrstavamo odjeću, nakit,

boje, mirise i sve druge oblike kojima ljudi pokušavaju svoju kožu, kosu i tijelo učiniti

što privlačnijim ili karakterističnijim.

Također, pojavnost ili način na koji predstavljamo sebe, je pod ogromnim uticajem ličnih

artifakata. Nadalje, ljudi i njihovi artifakti pružaju različite vizualne performance pod

različitim uvjetima prirodne ili umjetne svjetlosti. Karakteristike lica. Oči, nos, usta i

obrazi su dijelovi tijela koji kao artifakt koriste razne vrste šminke uz pomoć koje se šalju

signali drugim ljudima. Ti signali mogu biti različite prirode, od onih seksualnih do onih

prijetećih.

I kozmetika ima dugu i složenu istoriju. Šminka za oči u starom Egiptu je sadržavala

supstancu za zaštitu od sunca, ali je i kod njih šminka bila dekorativnog karaktera. Od tog

vremena do danas pojavilo se mnogo različitih stilova šminkanja. Postoji velika upotreba

živih boja, ali se u poslednje vrijeme teži da se na vještački način postigne što prirodniji

izgled (Morris, 1979).

Na čitavom licu, oči su te kojima se poklanja najviše pažnje. One se ističu raznim

lajnerima, olovkama, maskarama, umjetnim trepavicama i sjenama za oči. Ljudi također

koriste i kontaktne leće i naočale kako bi promijenili svoju vanjsku pojavnost. Tako

naočale raznih oblika i vrsta daju ljudima neki željeni izgled koji redovno varira u odnosu

na dob, spol, zanimanje i društvenu klasu. Nadalje, usne i razne vrste ruževa daju

određenu veličinu i izgled usnama, koje jesu jedna važna zona seksualnog interesa; tako

crveni karmin na ženskim usnama privlači muški pogled. Puderi, korektori i razne kreme

utiču na pojavnost kože lica. Bore koje se javljaju oko očiju, danas se smanjuju posebnim

kremama koje koriste i muškarci i žene, a i umjetni brkovi mogu biti zaljepljeni na lice.

Kako vidimo, postoji veliki broj različitih proizvoda koji se danas mogu kupiti kako bi se

promijenio izgled ljudskog lica, a svi oni jesu artifakti kojima ljudi mijenjaju svoju

pojavnost. Ponekad, ljudi preduzimaju neke drastičnije mjere promjene svog izgleda pa

idu na skupe plastične operacije, tako mijenjajući svoj spol, svoje grudi, usta i sve za šta

misle da će poboljšati njihovu pojavu i izgled.

U Zapadnim društvima su se minđuše tradicionalno nosile samo od strane žena, a

početkom 80-tih godina dolazi do masovne upotrebe naušnica od strane i muškaraca i

žena, samo što se sada one stavljaju i na probušene noseve i na jezike i na pupak. Među

ostale artifakte koji utiču na našu pojavnost spadaju, tjelesna dlakavost, zubi, nokti, koža,

kosa, tetovaže, odjeća, nakit, izbor boja i mirisi. Ljudi također briju svoje glave, prave

različite frizure, žene briju noge, a sve kako bi drugim ljudima i sebi ostavljali što bolje

utiske u komunikaciji. Broj, veličina, oblik i položaj zuba zajedno sa dentalnom

higijenom i zdravljem stvaraju jake efekte na vizualni performans osobe. Danas postoje

razne zubne paste koje ljudima pomažu kako bi im zubi bili što bjelji, a i stomatologija je

napredovala toliko da je moguće imati savršene zube.

Čak se i u plemenu drevnih Maya koristilo razno drago kamenje kako bi se poboljšao i

ukrasio izgled zuba (Romero, 1970; prema Miller i Schiffe, 1999). Ljudi širom svijeta

rade određene tjelesne vježbe kako bi povećali mišićnu masu određenog dijela tijela,

kako bi smršali ili poboljšali tjelesnu strukturu, a sve sa ciljem uticaja na svoju pojavnost.

U ranim industrijskim društvima, samo su se kovači vizuelno razlikovali od drugih

muškaraca po obliku i mišićima gornjeg dijela tijela, a to je bilo prouzrokovano njihovim

svakodnevnim radom na kovanju željeza.

Danas, u moderno vrijeme ljudi kupuju skupe sprave kojima vježbaju određene mišićne

grupe ili posjećuju razne fitnes centre. Također, kako bi uticali na svoju tjelesnu strukturu

ljudi se koriste raznim preparatima za mršavljenje ili za stvaranje mišićne mase, a

ekstremne su plastične operacije ili liposukcijski zahvati.

Što se tiče frizura, istraživanja antropologa pokazuju da u mnogim društvima duga kosa

pokazuje „otvorenost“, „strast“ i „nedostatak inhibicije“, dok obrijane glave i kratka kosa

simboliziraju „disciplinu“, „poricanje“ i „konformizam“ (Alford, 1966; prema Givens,

2005).

Perike su u upotrebi bar 5.000 godina. Mnogi drevni Egipćani su brijali glave, a zatim

stavljali na njih brižljivo izrađene i dotjerane perike za razne ceremonije. U nekim

historijskim periodima perike su se nosile neupadljivo, u drugim – razmetljivo. Posljednji

period nošenja očigledno vještačke kose bile su šezdesete godine prošlog vijeka kada su

pomodne perike raznih boja kupovane naveliko (Morris, 1979).

U sedamnaestom vijeku svijet je bilo zahvatilo ludilo „tačaka ljepote“ – malih crnih

flasterčića kojima su se pokrivali ožiljci i bubuljice na licu. U Londonu su ti vještački

mladeži korišteni kao političko sredstvo: vigovci (na desnom krilu) nosili su ih na

desnom obrazu, a lijevi torijevci nosili su ih na lijevom. Te obične crne tačke ubrzo su

prerasle u pomodne oblike kao što su polumjeseci i zvijezde, dok je na dvoru Luja XV

određeno mjesto tih ukrasa na licu imalo i određeno značenje: ugao oka – strast; sredina

obraza – veselost; nos – drskost; čelo – uzvišenost i tako dalje po cijelom licu (Morris,

1979).

Nema te odjeće koju nosimo, a kojom ne dajemo društvene znakove. Svaki kostim priča

neku priču o osobi koja ga nosi. U nekim društvima, odijevanje može biti jednostavno i

pokrivati samo spolne organe, kako je u plemenima Nove Gvineje, a u drugim se može

zahtijevati potpuno pokrivanje, kao što je slučaj pokrivenih žena u islamskom svijetu.

Članovi mnogih društvenih grupa danas mogu birati razne vrste odjeće, različitih boja,

različitih materijala i dizajna. Na osnovu izbora odjeće, posmatrači mogu puno zaključiti

o osobi koja tu odjeću nosi, uključujući komunikativnost, socijalni status, spol, kupovnu

moć, nacionalnost, etničku pripadnost, religiju, privlačnost, seksualnost, slobodne

aktivnosti, dob, te zanimanje i društvenu ulogu (Burgoon i Walther, 1990; Cahill, 1989;

Hill i sur., 1987; Joseph, 1986; Kaiser, 1985; Wobst, 1977; a prema Miller i Schiffe,

19991).

1 Sva ostala istraživanja iz ovog teksta su iz izvora: Andrea R. Miller, Michael Brian Schiffe: The

Material Life of Human Beings: Artifacts, Behavior, and Communication, Routledge, 1999.

U prošlosti je paradna funkcija odjeće bila često obilježena krajnjom okrutnošću. Na

primjer, u 14 vijeku u Engleskoj, odijevanje nije bilo stvar stila ili ukusa već zakona, a

tadašnji parlament je dosta vremena posvećivao izradi strogih propisa o načinima

odijevanja koji su bili dopušteni različitim društvenim klasama. Tako bi neka osoba iz

nižeg staleža mogla biti kažnjena ukoliko bi nosila odjeću koja je bila namijenjena

visokom društvu.

Socijalni psiholozi su proveli mnogo eksperimenata kako bi demonstrirali kako su odnosi

i interakcije pod uticajem odijevanja. U jednoj takvoj studiji koju je na ulicama New

Yorka proveo Bickman (1974), ispituje se kako se pješaci povinuju zahtjevima koje

prave muški eksperimentatori koji nose različita odijela. Postojala su tri načina

odijevanja: 1) civilno, noseći sportsku jaknu i teniske, 2) uniforma mljekara, odjeća bijela

sa košarom punom praznih flaša mlijeka i 3) službeno, policijska uniforma sa značkom i

činovima. Tako odjeveni eksperimentatori su potom postavljali naređenja pješacima.

U rezultatima ovog istraživanja je pronađena velika razlika u povinovanju na naredbe.

Kao i što je bilo očekivano, policajca u službenoj odori je poslušalo do 89 procenata

pješaka, mljekara do 64 procenta, a civila samo 36 procenata slučajnih prolaznika (Miller

i Schiffe, 1999). Petpostavlja se da bi se u opservacijama u još prirodnijim uvjetima

dobili još veći postotci koji govore kako odijevanje utiče na interakciju.

Nadalje u biznisu, najbolje boje odijela za muškarce su teget plava, svijetlo plava, crna i

sve nijanse sive. Smeđa je boja ta koja zahtijeva opreznost zato što odijela te boje

izgledaju jeftino i mnogo ljudi ima negativne reakcije na njega (Bixler, 1984). Najbolje

boje za žene u poslovnom okruženju su crna, plava, bež i sve nijanse sive. Što je tamnija

boja, više autoriteta će odijelo davati ženi koja ga nosi.

Na nekim radnim mjestima ženama treba sva moguća podrška koju mogu izvući iz odjeće

(Bixler, 1984). Što se tiče simbolizma boje poslovnih odijela, tamno plava izgleda „teže“

i „ozbiljnije“ nego svijetlije boje, npr. roza ili žuta. Plavo kreira zadovoljstvo, smirenost,

transcedentalno raspoloženje i simbolizira dignitet i istinu (mišljenje je Richmonda i sur.,

1991).

Neki ljudi vjeruju da je svojevremeno Richard Nixon, bivši Američki predsjednik,

pobijedio na predsjedničkim izborima zato jer je vladao upotrebom boje kako bi

predstavio svoj karakter. On je na jednoj televizijskoj debati nosio tamo plavo odijelo, a

taj tv studio je imao pozadinu svijetlo-plave boje. Ta svijetlo-plava pozadina, zajedno sa

Nixonovim tamno-plavim odijelom stvorila je auru iskrenosti i integriteta.

Nakit i drugi ornamenti kao što su to ogrlice, prstenje, naušnice i ostalo, utiču na izgled i

pojavnost našeg vrata, prstiju, nogu. Ove vrste artifakata omogućavaju nekada da drugi

ljudi o nama donose sudove o našoj religioznoj pripadnosti, kada npr. nosimo oznake

naše vjere, potom mogu vidjeti naš bračni status (putem prstena na ruci) i slično.

Hemijske performanse ili mirisi igraju također važnu ulogu u komunikaciji kako ljudi

tako i životinja (Albone, 1984; MacDonald, 1980). Na često čak nesvjestan način naši

mirisi i osjeti mirisa utiču na naše veze sa drugim ljudima (Ackerman, 1990; Coren i sur.,

1994; Doty, 1985; Kirk-Smith i Booth, 1980; Rogel, 1978; Stoddart, 1990; Van Toller i

Dodd, 1992).

Dokazano je da dojenčad na osnovu tjelesnog mirisa mogu prepoznati svoju majku i tako

se orijentirati prema njoj (Schleidt i Genzel, 1990). Mnogi eksperimenti su pokazali da

često ljudi biraju druge osobe sa kojima će se družiti na osnovu njihove urednosti i

mirisa, čak i kod intervjuisanja za posao miris može imati presudnu ulogu, a u

medicinskoj dijagnostici je ponekad moguće na osnovu tjelesnih mirisa pretpostaviti

postojanje neke bolesti.

Ljudi u mnogim društvima upravljaju svojim tjelesnim mirisima, uklanjajući ih i

poboljšavajući sa hemijski napravljenim artifaktima koji su namijenjeni za tu svrhu, a to

su razni parfemi, šamponi, sapuni, toaletne vode, sprejevi za kosu, ulja za masažu, puder

za stopala, osvježavajuće maramice, razne kreme i slično. Da li je potrebno još reći da su

artificijalni mirisi u širokoj upotrebi na svim stranama zemaljske kugle i to redovno u

situacijama gdje su ljudi u međusobnoj interakciji. Naravno, isto važi i za sve druge

artifakte (sve prema Miller i Schiffe, 1999).