Nezaposlenost

2

1. Ekonomija, šta je to?

Ekonomija je nauka koja proučava pojedince i organizacije koje su uključene u

proizvodnju, distribuciju i potrošnju dobara i usluga. Njen cilj je da predvidi ekonomske

događaje i da razvije politike koje bi mogle da spriječe ili riješe probleme kao što su

nezaposlenost, inflacija ili gubici u ekonomiji. Ekonomija je podjeljena na makroekonomiju i

mikroekonomiju.

Makroekonomija proučava tzv. veliku sliku, analizira varijable koje utiču na čitavu

ekonomiju kao što su agregatna ponuda, zaposlenost odnosno nezaposlenost, kamate i

generalni nivo cijena. Ona se fokusira na pitanja kao što su šta određuje poslovne cikluse, kako

su kamate utvrđene, implikacije štampanja novca ili fiksnog kursa. Uspješnost

makroekonomske politike jedne zemlje zavisi od stepena ostvarenja osnovnih ciljeva

ekonomskog razvoja: optimalne stope privrednog rasta, pune zaposlenosti, stabilnosti cijena i

uravnoteţenosti odnosa u platnom i trgovinskom bilansu.

Mikroekonomija proučava ekonomsko ponašanje individualnih potrošača, firmi i

vlasnika resursa sa fokusom na pitanjima kao što su kako potrošač donosi odluke, kako firme

utvrđuju cijene ili posljedice od strane drţave nametnutih taksi ili kvota. Osnovni principi

mikroekonomije sastoje se u teţnji da se ostvare što veći rezultati rada sa što manjim

ulaganjima, čime se osigurava maksimiziranje profita.

Ekonomiju moţemo podijeliti i na naučnu (curve-shifting), popularnu (pop-art) i

medijsku.

Naučna ekonomija, kojom se bave akademski ekonomisti najčešće podrazumjeva

upotrebu krivulja promjena na dijagramima pa joj odatle i popularni naziv curve-shifting

economics. Njen tehnički karakter čini je pogodnom uglavnom za one koji teţe univerzitetskoj

diplomi iz ekonomije i pisana je jezikom profesionalnih ekonomista. Ona odraţava upravo ono

čim se akademski ekonomisti bave: oni prave, upravljaju i procjenjuju ekonomske modele da

bi objasnili, predvidjeli i formulisali politike.

Popularna ekonomija je ona koja se moţe pronaći u ekonomskim bestselerima i pored

toga što je zanimljiva najčešće je previše uprošćena. Generalno iz ovakvih knjiga se ne moţe

mnogo naučiti o ekonomiji a i nisu pisane kao udţbenici.

Medijska ekonomija je ekonomija koju pronalazimo na biznis stranicama novina,

portalima ili na televiziji. To je ono što poslovni ljudi i zainteresovane stranke ţele da znaju o

ekonomiji i što bi studenti, pored naučnog sadrţaja, trebali da uče. Ona se sastoji od up-and-

down ekonomije, koja se fokusira na razumjevanje razloga zbog kojih ekonomski brojevi kao

što su nezaposlenost, kamate, inflacija idu gore dole, i evaluacije ekonomskih politika, koja se

fokusira na prosuđivanje vrijednosti vladinih politika.

3

Ekonomija kao nauka, praksa i vještina razvila je principe, teorije i modele koji

izoliraju najvaţnije determinante ekonomskih događaja. Ekonomija pomaţe da se riješe tri

vaţna pitanja: šta proizvesti, kako to proizvesti i za koga proizvesti.

2. Pojam i razvoj ekonomije

Prva pojmovna određenja ekonomije nalazimo još u antičko doba u radovima poznatih

grčkih filozofa Platona i Aristotela. Sam pojam ekonomija potiče od riječi “oikonomija” koju

je upotrebljavao Aristotel i koja je nastala kao sloţen pojam sastavljen od grčkih riječi “oikos”

što znači kuća i “nomos” što znači zakon. Tom riječju je Aristotel označavao pravila kućnog

gazdovanja, odnosno zakone upravljanja domaćinstvom. Na prvi pogled to moţe izgledati

čudno ali upravljanje domaćinstvom i ekonomija imaju mnogo zajedničkog. Domaćinstvo se

suočava sa mnogo odluka. U domaćinstvu se donose odluke o tome šta koji član domaćinstva

treba da uradi i šta dobija zauzvrat: Ko kuha ručak? Ko pere veš? Ko dobija ekstra kolač za

večerom? Ukratko, domaćinstvo mora alocirati svoje oskudne resurse među mnogobrojnim

članovima, uzimajući u obzir sposobnosti, napore i ţelje svakog člana.

Kao i domaćinstvo i društvo se suočava sa mnogim odlukama. Ono mora odlučiti koje

poslove da radi i ko će da ih radi. Društvo treba nekog da uzgaja hranu, nekog drugog da pravi

odjeću ili softver. Kada društvo rasporedi svoje članove i resurse na različite radne zadatke isto

tako mora da odluči kako će da distribuira dobijena dobra, usluge i nagrade: Ko će jesti kavijar

a ko krompir? Ko će voziti mercedes a ko će se voziti autobusom?

Upravljanje društvenim resursima je veoma vaţno jer su ti resursi oskudni tj. društvo ne

moţe proizvesti sva dobra i usluge koje bi njegovi članovi htjeli niti pruţiti svima najviše

ţivotne standarde kao što ni prosječno domaćinstvo ne moţe pruţiti svojim članovima sve što

bi oni htjeli. Dakle ekonomija proučava načine na koje društvo upravlja svojim oskudnim

resursima.

Ekonomija kao naučna disciplina, zaokruţena i sistematski proučavana naučna oblast,

relativno je novijeg datuma. Nastanak ekonomije kao nauke vezuje se za ime Adama Smita i

njegovu knjigu “Bogatstvo naroda” iz 1776. godine. U ovom djelu se istraţuju, po prvi put,

organizacija trţišta, ekonomski ţivot i proizvodnja odnosno ekonomski razvoj. Tu su i radovi

Davida Rikarada, koji je istraţivao probleme raspodjele u djelu “Principi oporezivanja” i niza

drugih autora iz poznate klasične političke ekonomije, odnosno engleske škole ekonomske

misli. Po njima rad je jedini stvaraoc vrijednosti i zalaţu se za potpunu slobodu trţišta i

neograničeno djelovanje ekonomskih zakona. Svaka ponuda stvara sopstvenu traţnju a svaka

traţnja stvara sopstvenu ponudu a pošto se traţnja i ponuda poklapaju sistem kapitalizma ne

moţe upasti u ekonomsku krizu.

Francuska ekonomska literatura i marksistička misao govore o političkoj ekonomiji. U

Njemačkoj je odomaćen termin “nacionalna ekonomija”, a u Engleskoj je nakon pojave

“Principa ekonomije” A. Maršala istisnuta riječ politička a ostala je samo riječ ekonomija. U

SAD se desilo isto, naročito poslije pojave “Ekonomije” P. Samuelsona, koja je prevedena na

80 stranih jezika i izvršila snaţan uticaj na zemlje u razvoju. I kod nas je početkom 20. vijeka

uveden naziv Ekonomija ili Ekonomika.

4

Naravno, i prije A. Smita je bilo pokušaja brojnih teoretičara da razjasne pojedine

ekonomske probleme. Prvi pravi teorijski pravac u ekonomskoj teoriji je bio merkantilizam

kojeg su razvijali razni zapadnoevropski teoretičari između 15. i 18. vijeka a među kojima se

naročito isticao V. Peti. Merkantilisti su smatrali da se bogatstvo jednog naroda mjeri

količinom zlata kojim raspolaţe a s obzirom da je ono ograničeno rudnim nalazištima oni

zaključuju da je jedini način da se poveća bogatstvo spoljna trgovina. Samo veći izvoz od

uvoza omogućuje priliv zlata u zemlju pa su se zbog toga zalagali za protekcionističku spoljnu

politiku.

U Francuskoj se u 18. vijeku razvija novi ekonomski pravac fiziokratizam. U to doba

drţavni aparat je bio izdrţavan porezima i rentom koju su plaćali seljaci i oni koji su obrađivali

zemlju pa otud stanovište fiziokrata da samo poljoprivredna proizvodnja stvara višak proizvoda

i bogatstvo naroda. Oni su negirali značaj trgovine i protive se mješanju drţave u ekonomiju a

predstavnik ovog pravca je F. Kenej.

U 19. vijeku K. Marks se javlja kao ozbiljan kritičar klasične političke ekonomije a

njegovi sljedbenici se nazivaju marksistima. On je tvrdio da se kapitalizam odrţava na

eksploataciji radničke klase koja jedina stvara višak vrijednosti i da će stalna klasna borba

radnika i kapitalista završiti pobjedom radničke klase i komunizmom.

Odbacivanjem marksizma ali i klasične teorije dolazi do nastajanja novog pravca u

ekonomskoj teoriji koji se zove subjektivistička teorija ili marginalizam. Neoklasični pravac,

kako se on danas zove, zanemaruje klasne odnose i bavi se čistim ekonomskim problemima. U

centru paţnje ove teorije je pojedinac, njegovi interesi i potezi. Najpoznatiji teoretičar ovog

pravca je A. Maršal.

Kada se činilo da marksistička kritika kapitalizma ima svoje uporište u stvarnosti,

pojavio se rad Dţ. M. Kejnsa “Opšta teorija zaposlenosti, kamate i novca” iz 1936, koji je

ponudio instrumentarij za rješavanje naraslih ekonomskih kriza. Ovim remek djelom je

ponuđen novi pristup ekonomiji, principi koji će pomoći vladinoj monetarnoj i fiskalnoj

politici da ukroti i najgora bjesnila privrednih ciklusa. Stav Kejnsa je da kapitalizam moţe

opstati samo ako se u privredne aktivnosti uključi drţava i svojim aktivnostima eliminiše

negativnosti do kojih bi dovelo slobodno djelovanje trţišta.

Najoštriji kritičar kenzijanizma je monetarizam, koji pokušava ponovo da afirmiše

princip automatske samoregulacije ekonomskih aktivnosti bez drţavne intervencije. Glavni

autor ovog pravca je M. Fridman koji smatra da veliko uplitanje drţave u ekonomske

aktivnosti vodi privredu u stanje stagflacije tj. u inflaciju koju prati nezaposlenost. Monetaristi

se protive drţavnoj intervenciji i smatraju da je jedini zadatak drţave da obezbjedi stabilnost

novca dok je sve ostalo stvar samoregulacije.

Oštru razdvojenost postmaršalijanske mikroekonomije i postkejnzijanske

makroekonomije pokušao je da prevaziđe Pol Samjuelson. On je predstavnik neoklasične

sinteze koja pokušava da pomiri ova dva pravca ekonomske misli šesdesetih godina prošlog

vijeka. Po ovom autoru glavni zadatak ekonomije je da odgovori na pitanja šta, kako i za koga

proizvoditi u nekom društvu.

5

3. Nezaposlenost

Sve savremene privrede su mješovitog karaktera. Regulisanje privrednog ţivota odvija

se preko trţišta sa manjom ili većom ulogom drţave. Iako takvi sistemi skladno funkcionišu u

njima se povremeno javljaju poremećaji. U nekim periodima postoje povoljni uslovi

poslovanja koji omogućavaju ostvarenje dobrih poslovnih rezultata cijele privrede. U drugim

periodima privreda ulazi u nepovoljno ekonomsko stanje koje dovodi do rasta nezaposlenosti,

propadanja preduzeća i niskih profita. To ciklično kretanje savremenih privreda podrazumijeva

njihovo kretanje iz faza ekspanzije i prosperiteta u faze recesije i kriza.

Gubitak posla je vjerovatno najstresniji ekonomski događaj u ţivotu prosječne osobe jer

se većina ljudi oslanja na njihove radne prihode da bi odrţali svoj ţivotni standard. Posao nije

samo izvor novca već daje i osjećaj ličnog uspjeha. Gubitak posla znači niţi standard u

sadašnjosti, nervozu zbog budućnosti i gubitak samopouzdanja. Ovo je jedan od razloga zašto

političari u predizbornim kampanjama stalno pričaju o otvaranju novih radnih mjesta.

Najuočljiviji pokazatelj vaţnosti ovog pitanja je cijena koštanja nezaposlenosti. Radnik koji ne

radi ne doprinosi ekonomiji svoje zemlje. Iako je određeni stepen nezaposlenosti normalan i

neizbjeţan, nezaposlenost značajno varira u vremenu i prostoru. Zemlja koja ima u jednom

trenutku veći stepen zaposlenosti ima i veći bruto domaći proizvod (BDP) nego u drugom

trenutku u kojem je stepen zaposlenosti manji. Prema Okunovom zakonu svaki stepen

nezaposlenosti preko prirodne stope nezaposlenosti veţe za dva stepena manji BDP i obrnuto.

Ovaj zakon se upravo i koristi da se prevede nezaposlenost veća od prirodne stope u manjak

BDP da bi se izmjerila cijena koštanja nezaposlenosti. Ovakva korelacija nezaposlenosti i BDP

je posljedica činjenice da je poslodavcima isplativije prilagođavati se fluktuacijama traţnje

tako što će prilagođavati radno opterećenje i radno vrijeme zaposlenih nego prilagođavanjem

broja radnika jer niko ne ţeli izgubiti obučenog radnika jer je novi radnik manje produktivan i

traţi obuku. Istovremeno ovakvim prilagođavanjem poslodavac izbjegava troškove otpuštanja

radnika. Naravno, ovakvo mjerenje troškova nezaposlenosti pod kritikom je da ne uračunava

ljudsku patnju koju nezaposlenost iziskuje ali ovaj nedostatak je zaista teško ispraviti. Za

razliku od prije samo dvadeset godina mnogo veći broj nezaposlenih je u kategoriji periferne

radne snage tj. onih koji rade na crno ili povremene poslove dok je mnogo manji broj obučenih

odraslih radnika koji su jedini hranioci porodice što je tema za sebe.

6

4. Mjerenje nezaposlenosti

. S obzirom da se stanovništvo moţe svrstati u tri kategorije, zaposlene, nezaposlene i

one koji ne spadaju u radnu snagu, mjerenje nezaposlenosti moţe izgledati kao jednostavan

posao ali u stvarnosti to nije. Pod radnom snagom se ubrajaju oni koji imaju posao kao i oni

koji nemaju posao ali ga aktivno traţe i stariji su od 16 godina. Studenti, domaćice kao i svi oni

koji ne traţe posao nisu u kategoriji radne snage i njihova nezaposlenost se tretira kao

dobrovoljna.

Sasvim je normalno da se broj nezaposlenih stalno mijenja i to iz više razloga. Mnogo

radnika dobija otkaz, određen broj njih pronalazi drugi posao, određen broj mladih ljudi

pronalazi svoj prvi posao. Mnogi radnici daju otkaz da bi prešli na bolje radno mjesto ili radi

potrage za boljim poslom, ali i mnogi radnici koji su dobili otkaz postaju obeshrabreni i

prestaju traţiti posao. Takođe je mnogo radnika koji rade na crno. Sve ovo oteţava tačno

utvrđivanje stope nezaposlenosti. Stopa nezaposlenosti je procenat ukupne radne snage koji je

nezaposlen. Ekonomisti razlikuju tri vrste nezaposlenosti: frikcionu, strukturalnu i cikličnu.

Frikciona nezaposlenost je privremena i dešava se kada radnik napusti radno mjesto

prije nego što si je osigurao novo, kada radnik nije odmah po ulasku u kontigent radne snage

dobio posao i kada dobije otkaz od nezadovoljnog poslodavca. Ona je često rezultat promjene

traţnje za radnom snagom među različitim firmama i vremenski period potreban kompaniji

koja otvara nova radna mjesta da odabere nove radnike i tako apsorbuje otkaze u firmi koja

zatvara radna mjesta obiljeţava ovu vrstu nezaposlenosti.

Strukturalna nezaposlenost predstavlja raskorak između ponude i traţnje za određenom

vrstom radnika zbog promjene traţnje za određenom robom ili uslugom ili zbog tehnološkog

razvoja. Ova nezaposlenost obično traje duţe jer često obuhvata usko specijalizovane radnike

koji više nisu traţeni na trţištu. Osnovni vremenski parametar ove vrste nezaposlenosti je

vrijeme koje je potrebno da radnik nađe posao u novom sektoru.

Ciklična nezaposlenost je rezultat nedovoljne agregatne traţnje. Radnici imaju

neophodne vještine, ţele da rade i raspoloţivi su ali nema dovoljno radnih mjesta zbog

nedovoljnog agregatnog trošenja. Ovo se dešava kada stvarni BDP padne ispod potencijalnog

Na slici vidimo razliku između stvarnog

BDP i potencijalnog i ona moţe biti

pozitivna ili negativna u zavisnosti da li

je ekonomija u ekspanziji ili recesiji.

Kada je u recesiji ova razlika predstavlja

gubitak nemogućnosti postizanja pune

zaposlenosti i popularan je način

iskazivanja cijene koštanja

nezaposlenosti.

7

BDP. Ciklična stopa nezaposlenosti moţe biti i negativna kada realni BDP postane veći od

potencialnog i kada ekonomija proizvodi više od svog nivoa pune zaposlenosti. Ova negativna

stopa pokazuje da normalno vrijeme traţenja posla frikcione i strukturalne nezaposlenosti

skraćeno zbog ekstremno velikog broja novih radnih mjesta. Ciklična nezaposlenost

predstavlja trošak i za društvo i za pojedinca. Društvo zauvjek gubi potencialnu proizvodnju

koja nije realizovana dok je cijena nezaposlenosti za radnika neravnomjerno raspoređena među

različitim tipovima radnika.

Puna zaposlenost u ekonomiji ne znači da je stopa nezaposlenosti jednaka nuli i postoji

kada nema ciklične nezaposlenosti već samo određena frikciona i strukturalna nezaposlenost

odnosno kada je proporcionalno stopa nezaposlenosti veća od nule. To se zove prirodna stopa

nezaposlenosti i ona se mijenja kada se u normalnim okvirima mijenjaju frikciona i

strukturalna nezaposlenost i zdrava je za ekonomiju. Na nezaposlenost utiču i faktori kao što su

zakoni o minimalnim nadnicama, o radnom vremenu i drugi zakoni i propisi. Tako npr.

nezaposlenost u Evropi je duplo veća nego nezaposlenost u Americi a mnogi tvrde da je to

zbog većih minimalnih nadnica, više sindikata, velikodušnih socijalnih povlastica kao i raznih

zakona kao što je onaj o zatvaranju prodavnica nedeljom i ograničenjima radnog vremena.

Zakoni o otpuštanju radnika mogu poskupiti proces smanjivanja radne snage što će poslodavce

odbiti od ideje zapošljavanja novih radnika i natjerati ih da regulacijom radnog vremena

povećaju proizvodnju. Tako u Francuskoj nezaposlenom treba pet puta više vremena da

pronađe posao nego u Americi ali zato kad ga nađe ima pet puta manje šanse da ga izgubi. U

Njemačkoj je cijena radne snage 42% bruto plate zbog finansiranja velikodušnog zdravstvenog

sistema. Zbog toga je sredinom devedesetih, dok je Amerika biljeţila povećanje zaposlenosti

za 11%, Njemačka zabiljeţila smanjenje zaposlenosti od 7%. Ukratko, izgleda da je prirodna

stopa nezaposlenosti u Evropi veća zbog institucionalnog fenomena.

Treba istaći da povećanje zaposlenosti ne znači automatsko smanjenje nezaposlenosti i

to iz već pomenutih razloga postojanja radnika koji se obeshrabre u traţenju posla, tj. zbog

promjena udjela radne snage u broju stanovnika iznad 16 godina. Na ovo utiče i prirodni

priraštaj stanovništva, imigracija i emigracija kao i povećanje učešća ţena u radnoj snazi. Zbog

ovoga je teško predvidjeti kretanje udjela radne snage a samim tim i stopu nezaposlenosti.

8

U procjeni problema nezaposlenosti

jedno od pitanja je i da li je to

dugoročno ili kratkoročno stanje. S

obzirom da ovo pitanje utiče na našu

procjenu problema nezaposlenosti,

ekonomisti su posvetili mnogo

vremena proučavanju podataka o

duţini nezaposlenosti. Zapadni

ekonomisti su došli do sljedećeg

naizgled kontradiktornog zaključka:

Većina perioda nezaposlenosti su

kratki a većina nezaposlenosti

posmatrana u bilo kojem

vremenskom trenutku je dugoročna.

Ovaj suptilan zaključak nas upućuje

na oprez prilikom tumačenja

statističkih podataka i kreiranja mjera

pomoći nezaposlenima.

9

5. Inflacija i nezaposlenost

Ako je inflaciju lako objasniti, postavlja se pitanje zašto je drţavnim institucijama tako teško

da shvate njene posljedice? Jedan razlog je to što smanjenje inflacije često izaziva privremeno

povećanje nezaposlenosti. Kriva koja to ilustruje zove se Phillip-ova kriva, po ekonomisti koji

Npr. ako vlada smanji količinu novca u opticaju na duge staze doći će do smanjenja cijena ali

neće se sve cijene smanjiti odmah jer je potrebno vrijeme da se firme prilagode, publikuju nove

kataloge, da se sindikati sloţe itd. Zato se kaţe da su cijene ljepljive. Zbog ovog efekta mnoge

vladine mjere imaju drugačije kratkoročne efekte od planiranih dugoročnih. Usljed smanjenja

obima novca smanjuje se i potrošnja koja uz zaljepljene visoke cijene smanjuje količinu dobara

i usluga koje firme prodaju. Manja prodaja uzrokuje otpuštanje radnika. Dakle, smanjenje

inflacije uzrokuje privremeno povećanje nezaposlenosti dok se cijene u potpunosti ne prilagode

promjeni. Ova razmjena inflacije i nezaposlenosti jeste privremena ali ona moţe da potraje

nekoliko godina pa je zbog toga Phillip-ova kriva suštinska za razumjevanje mnogih događaja

u ekonomiji.

6. Tržište radne snage

U modernim društvima trţište rada ima snaţne implikacije na oblikovanje velikog broja

institucija, obrazovnih, socijalnih, penzionih i drugih, i funkcionisanje čitavog ekonomskog i

društvenog sistema. Provođenje bilo kog oblika ekonomskih i društvenih reformi u modernom

svijetu uvijek se posmatra i sa aspekta trţišta rada, odnosno implikacija koje će proizvesti u

sferi rada, zapošljavanja, obrazovanja, penzionisanja i socijalne zaštite.

Potraţnja za radom indirektna je potraţnja, jer se rad ne potraţuje samo radi sebe, već i

zbog onoga što on moţe proizvesti. Stoga, u jednoj dinamičnoj ekonomiji, poslodavci

zapošljavaju radnike zato što očekuju da će biti u stanju da prodaju izlazni rezultat koji

proizvedu ti radnici (automobili, gume, usluge) za veću sumu od troškova proizvodnje. Cijena

po kojoj se prodaje taj izlazni razultat mora biti dovoljna da pokrije troškove svih sirovina i

ulaganja, kao i plata. Ako potrošači nisu voljni da plate dovoljno za pokrivanje tih troškova,

onda proizvodnja mora prestati, opasti ili mora biti pronađen neki način da se umanji cijena

jedinice proizvoda. Dakle, rad se potraţuje samo zbog onoga što moţe proizvesti. Štoviše,

vrijednost tog rada zavisi od vrijednosti koju potrošači određuju za ono što se proizvodi.

Drugim riječima, kvantitet i vrsta potraţivanog rada zavisi od skale i prirode potraţnje za

dobrima i uslugama; plate koje su poslodavci voljni isplaćivati za radnike zavise od onoga što

poslodavci mogu naplatiti za izlazne rezultate radnika – to jeste, od produktivnosti rada.

Upravo ovo razlikuje rad od drugih roba čija cijena zavisi isključivo od ponude i traţnje.

je prvi proučavao ovu relaciju. Ona ostaje kontroverzna tema

među ekonomistima ali većina ekonomista danas prihvata

ideju da postoji kratkoročna razmjena između inflacije i

nezaposlenosti. Ovo jednostavno znači da u periodu od

godinu ili dve mnoge ekonomske politike guraju inflaciju i

nezaposlenost u suprotnim smjerovima bez obzira sa kog

nivoa one startaju. Uobičajeno obrazloţenje za ovakvu pojavu

je da se neke cijene sporo mijenjaju.

10

Ponuda rada određena je voljom pojedinaca da učestvuju na trţištu rada. Pojedinci rade

jer očekuju da za svoj rad prime beneficije. Mada je određeni posao po svojoj prirodi koristan,

većina osoba ne bi obavljala količinu posla, koji obavljaju na mjestu na kojem ga obavljaju, da

nisu plaćeni da tako rade. Dakle, većina osoba treba da prima isplatu u gotovini ili dobrima ili

uslugama da bi radili tj. potreban im je podsticaj. Njihova volja da učestvuju na trţištu rada

zavisi od odnosa između isplate koju mogu očekivati i beneficija koje mogu dobiti kada ne

rade. Te beneficije mogu obuhvatati jedno ili više od dole navedenog:

• beneficije socijalne zaštite;

• izlazni rezultat rada na neki drugi način (na primjer, na zemlji koju posjeduje

domaćinstvo ili briga o djeci);

• poboljšane kvalifikacije obukom;

• slobodne aktivnosti.

Stoga, svaka analiza ponude rada mora uzeti u obzir takve alternative.

Efikasan rezultat trţišta rada pojavljuje se tamo gdje su poslodavci i radnici usklađeni

na način da ni poslodavci ni radnici ne bi mogli popraviti svoj poloţaj nekom promjenom,

osim ako ta promjena uzrokuje troškove nekoj drugoj osobi/preduzeću na trţištu koji su veći

od beneficija koje rezultiraju iz te promjene. Na primjer, ako bi jedan poslodavac mogao samo

povećati dohodak preuzimanjem određenog radnika od drugog poslodavca i ako bi dohodak

drugog poslodavca opao kao rezultat toga više nego što bi se dohodak prvog poslodavca

povećao, onda bi prvobitno stanje bilo efikasnije od drugog. U takvom slučaju, racionalna

reakcija drugog poslodavca bi bila da poveća platu radnika kao poticaj njemu ili njoj da ostane.

Na ovaj način, bila bi uspostavljena originalna struktura zaposlenosti i niko ne bi postao

imućniji tom promjenom, ni poslodavci ni radnici.

Ovakvo idealno stanje se, naravno, rijetko susreće u stvarnom svijetu zbog toga što

poslodavci i radnici nemaju potpune informacije o svim mogućnostima koje su im otvorene.

Osim toga, sposobnost poslodavaca da unajmljuju najbolje radnike za svoje poslove je

ograničena spremnošću radnika da se presele na poslodavčevu lokaciju. Samim tim,

sposobnost trţišta rada da ostvari efikasni rezultat zavisi od:

• efektivnosti radnika u potrazi za poslom;

• efektivnosti mehanizama zapošljavanja koja koriste poslodavci;

• efektivnosti mehanizama koji se koriste da osiguraju informacije o trţištu rada.

Treba uzeti u obzir i teoriju prisilne nezaposlenosti koja pretpostavlja da su nadnice

nefleksibilne i time onemogućuju izjednačenje ponude i traţnje rada. Krutost nadnica je

uslovljena brojnim faktorima kao što su zakoni o minimalnim nadnicama i sindikati.

7. Minimalne nadnice

U većini razvijenih zemalja doneseni su zakoni o minimalnim nadnicama čime se štite

radnici. Iako minimalne nadnice nisu odlučujući faktor za nezaposlenost u našoj ali i većini

ekonomija, jer većina radnika u jednoj ekonomiji imaju plate iznad minimalne, one imaju

11

veoma vaţnu ulogu u velikoj nezaposlenosti pojedinih grupa, najviše onih koje obuhvataju

nekvalifikovane i neiskusne radnike, i razumjevanju strukturalne nezaposlenosti.

Kao što se moţe vidjeti na dijagramu strukturalna nezaposlenost se hrani većom minimalnom

nadnicom od one koju trţište utvrdi i ona se upravo u tome razlikuje od frikcione

nezaposlenosti koju uzrokuje potraga za boljim poslom. Kada su minimalne plate veće od

ravnoteţnih ponuda radne snage je veća od traţnje i radnici su nezaposleni jer čekaju otvaranje

novih radnih mjesta. Dakle, moţe se reći da minimalne nadnice koriste već zaposlenima ali

štete nezaposlenima.

8. Sindikati

Sindikati su radnička udruţenja koja u njihovo ime pregovaraju sa poslodavcima oko

plata i uslova rada i štite radničke interese. Obuhvaćenost radnika sindikatima varira od zemlje

do zemlje pa je tako u SAD sindikatima obuhvaćeno tek 16% radnika a u Švedskoj i Danskoj

skoro tri četvrtine. Sindikati su kao karteli i pokušavaju da povećaju svoju trţišnu moć. Proces

kojim sindikati pregovaraju sa kompanijama i drţavom zove se koloektivno pregovaranje a za

rezultat ima kolektivni ugovor kojim se uređuju sva pitanja vezana za radne odnose. U našem

pravnom sistemu ugovorne strane su sindikat i privredna komora, koja zastupa poslodavce,

stim što se uz njih pojavljuje i drţava kao treća ugovorna strana. Postoje dvije vrste kolektivnih

ugovora: opšti i posebni. Opšti kolektivni ugovor uređuje radne odnose na nivou privrede kao

cjeline a posebni se odnosi na pojedine privredne grane. Svaki radnik posebno zaključuje

ugovor o zasnivanju radnog odnosa u skladu sa definisanim elementima u kolektivnom

ugovoru. Kada sindikat pregovara sa firmom o uslovima rada on traţi uslove i plate koje su

iznad ravnoteţnih. Po nekim pokazateljima u Americi radnici u sindikatima imaju i do 20%

veće plate i bolje uslove od radnika koji nisu u sindikatima. Tako sindikati utiču na smanjenje

potraţnje za radnom snagom i povećanje ponude tj. nezaposlenosti istovremeno prebacujući

dio troškova svog statusa na radnike koji nisu u sindikatima. Uloga sindikata u ekonomiji

zavisi od zakona kojima su definisani i kojima se propisuje kolektivno pregovaranje. U

poslovnom svijetu direktno dogovaranje među članovima kartela o visini cijena je nezakonito

ali za sindikate ono je dozvoljeno jer je zakonodavac imao namjeru da radnicima omogući

snaţniju poziciju u pregovorima sa poslodavcima. Ova tema je uvijek ţiva politička tema jer

12

sindikati hoće više uticaja a poslodavci se tome protive. Mnogi ekonomisti različito misle o

tome da li su sindikati dobri ili loši za ekonomiju. Oni koji misle da su loši tvrde da su sindikati

kao karteli i da su neefikasni i nepravedni jer smanjuju zaposlenost u sindikalizovanim

kompanijama ispod efikasnog nivoa i omogućuju nekim radnicima beneficije na račun drugih.

Oni koji zagovaraju sindikate tvrde da su oni neophodna protivmjera trţišnoj moći kompanija

koje unajmljuju radnike. Ekstremni slučaj ove moći je tzv. “kompanijski grad”, gdje jedna

kompanija zapošljava većinu radnika u jednom regionu i ako radnik ne prihvati njene uslove

moţe samo da se seli ili bude nezaposlen. Isto tako zagovornici sindikata tvrde da su sindikati

bitni u pomaganju kompanijama da efektivnije odgovore na zabrinutosti radnika i da tako

stvore sretniju i produktivniju atmosferu i radnu snagu.

9. Teorija efikasnih plata

Po ovoj teoriji, koja je još jedan razlog zašto ekonomije stalno imaju određenu

nezaposlenost, firme mnogo efikasnije rade kada su nadnice iznad ravnoteţnih. Zbog toga

moţe biti profitabilno za firme da drţe više plate čak i u prisustvu viška ponude radne snage.

Novina u ovoj teoriji je da firme plaćajući radnike više podiţu i njihovu efikasnost pa time

smanjuju troškove proizvodnje i povećavaju profitabilnost. Postoji nekoliko tipova ove teorije

od kojih svaki sugeriše različita obrazloţenja zašto bi firme htjele da plate više nadnice. Ovdje

ćemo navesti četiri tipa ove teorije.

Zdravlje radnika

Prvi i najjednostavniji tip teorije efikasnih plata ističe vezu između plata i zdravlja

radnika. Bolje plaćen radnik će si omogućiti bolju prehranu, bolje uslove ţivota i bolju

zdravstvenu zaštitu te će tako biti sposobniji za rad. Ovaj tip teorije nije toliko relevantan za

razvijene zemlje koliko za nerazvijene i za zemlje u razvoju.

Radnički “preleti”

Drugi tip ove teorije ističe vezu između nadnica i radničkih “preleta” tj. napuštanja

jedne firme i prelaska u drugu. Naravno mnogo podsticaja igra ulogu u donošenju odluke o

13

otkazu ili prelasku u drugu firmu ali vjerovatnoća da će radnik napustiti firmu smanjuje se sa

povećanjem nadnice. Razlog zbog kojeg firme ne ţele da im radnici napuštaju radna mjesta je

trošak zapošljavanja i obuke novog radnika i njegova početna niţa produktivnost.

Trud radnika

Treći tip teorije ističe vezu između nadnica i truda radnika. Na mnogim radnim

mjestima radnik sam odlučuje koliko će se truditi zbog čega firme kontrolišu trud radnika i one

koji se ne trude dovoljno otpuštaju. Ali kontrola je skupa i nesavršena pa se firmama isplati

povećati plate i tako povećati trud radnika jer se tada radnicima ne isplati da izgube posao.

Kvalitet radnika

Ovaj tip teorije ističe vezu između nadnice i kvaliteta radnika. Sa većim nadnicama

firma privlači kvalitetnije radnike i ima više šansi da u ponudi nekvalitetnih i kvalitetnih

radnika zaposli onog kvalitetnog. Ovo je fenomen koji moţemo ilustrovati sljedećim

primjerom. Ako firma ponudi ravnoteţnu platu za novo radno mjesto na konkurs će se vrlo

vjerovatno odnosno sigurno prijaviti nekvalitetni radnici i malo vjerovatno kvalitetni koji na

trţištu mogu pronaći bolje ponude. Tako firma ima ogromne šanse da zaposli nekvalitetnog

radnika koji će joj u stvari nanositi gubitke. Ako firma ponudi nadnice veće od ravnoteţnih na

konkurs će se sigurno pored nekvalitetnih prijaviti i kvalitetni radnici što povećava šanse firmi

za dobar izbor. Dakle kada se firma suoči sa situacijom viška ponude radne snage moţe

izgledati profitabilno da smanji nadnice ali veće šanse za veću profitabilnost leţe na strani

odluke da poveća nadnice.

10. Zaključak

Ono što se moţe sa sigurnošću zaključiti je da ćemo uvijek imati određen stepen

nezaposlenosti ali istovremeno stopa prirodne nezaposlenosti nije nepromjenljiva. Mnogi

događaji i politike mogu promijeniti nezaposlenost koja postoji u tipičnim ekonomijama. Dok

god tehnologija mijenja proces traţenja posla, dok god vlade i parlamenti prilagođavaju

minimalnu nadnicu, dok god se radnici učlanjuju i iščlanjuju iz sindikata prirodna stopa

nezaposlenosti evolvira. Nezaposlenost nije jednostavan problem sa jednostavnim rješenjem ali

to kako biramo da organizujemo društvo direktno utiče na ozbiljnost ovog problema.

Isto tako sa sigurnošću moţemo zaključiti da što se brţe informacije o ponudi i

potraţnji rada i radne snage razmjenjuju to mnogo brţe ekonomija moţe da zadovolji radnike i

firme. Internet moţe pomoći u usmjeravanju potrage za poslom i smanjiti frikcionu

nezaposlenost. Isto tako ubrzava razmjenu dobara i usluga, podstiče razvoj ekonomije i

otvaranje novih radnih mjesta što je najbolji način smanjenja nezaposlenosti. Tako je e-

trgovina u Hrvatskoj u prošloj godini dostigla nivo od 500 miliona $ što je deset puta više u

odnosu na 2002. godinu a razvoj informatičkih tehnologija i trţišta je broj zaposlenih u ovom i

telekomunikacijskom sektoru podigao sa 20075 iz 1999. godine na 23763 u 2004. godini. U

prošloj godini ovaj broj je iznosio skoro 30000 sa predviđanjima da će im do 2009. godine na

domaćem trţištu rada faliti 5000 Microsoft profesionalaca. Istovremeno u prošloj godini je e-

trgovina činila 10% ukupnog prometa u Velikoj Britaniji a 7% u SAD. Sve svjetske studije

pokazuju značajan uticaj uvođenja novih informatičkih tehnologija na lokalne ekonomije, na

kreiranje novih radnih mjesta, nastajanje novih kompanija i povećano IT trošenje. Posljednje

14

analize uvođenja novog Microsoft operativnog sistema Vista u Americi pokazuju ogroman

uticaj na ekonomiju. Udio novih radnih mjesta u broju svih novih radnih mjesta u IT industriji

u 2007. godini vezanih samo za ovaj sistem će dostići 18%, 660000 radnih mjesta vezanih je

direktno za ovaj proizvod i još 1,15 milion radnih mjesta posredno je vezanih za Vistu. Od

ovog broja 157000 radnih mjesta je novootvorenih Vista radnih mjesta. Na svaki dolar koji

zaradi Microsoft vezana industrija će zaraditi 18$. Analize pokazuju slične trendove i u Evropi.

Dakle jasno je da u razvijenim zemljama imamo tendenciju rasta udjela zaposlenosti u sektoru

usluga i informatike a smanjuje se u privrednim djelatnostima. Takođe se povećava i dio

društvenog proizvoda nastalog u ovom sektoru. To je direktna posljedica primjene

produktivnijih tehnologija u proizvodnji i izraz realnih mogućnosti za kreiranje višeg standarda

stanovništva. Istovremeno u BiH se smanjuje konkurentnost domaće proizvodnje zbog

zaostajanja primijenjenog nivoa tehnologija što dovodi do smanjenja domaće proizvodnje i

smanjenja izvoza. Na drugoj strani, socijalni i politički uticaji u privredi još uvijek su jaki tako

da obim zaposlenosti nije u direktnoj vezi sa ekonomskom efikasnošću preduzeća tako da se u

daljnim procesima privatizacije, npr. telekomunikacijskog sektora moţe očekivati otpuštanje

viška radnika.Takođe tendencije u prestruktuiranju relativnog udjela privrednog i usluţnog

sektora u ukupnom broju zaposlenih još uvijek je u BiH izraz post-ratne i tranzicijske recesije a

ne slijeđenja modernih trendova u svijetu. Rast udjela javnog sektora u ukupnom udjelu

zaposlenih, naročito u FBiH pokazuje dominantnu ulogu politike u posljeratnom konstituisanju

BiH. Taj isti birokratski, drţavni aparat je i glavna kočnica uvođenja novih tehnologija u

upravu jer opravdano vidi u tome prijetnju svojim privilegijama, radnim mjestima i razrađenim

tokovima korupcije.

15

11. Literatura

1. Osnovi ekonomije; Dr Milenko Stanić; FPS skripta 2005. Banjaluka

2. Principles of Economis

Ba s e d o n S c h au m ’ s Outline of Theory and Problems of Principles of Economics

(Second Edition) b y D o m i n i c k S a lvat o r e , Ph.D. and E u g e n e A . D i u l i o,

Ph.D. ; A b r i d g e m e n t E d i t o r Wm. Alan Ba r t l e y, Ph.D.; 2003.

3. Macroeconomic Essentials; Understanding Economics in the News, Second Edition

Peter E. Kennedy ,Simon Fraser University ; The MIT Press, Cambridge, Massachusetts,

London, England; © 2000, 1997 Massachusetts Institute of Technology

4. Principles of Macroeconomics, South Western College, 2005.

5. Odjel za međunarodni razvoj (DFID) BOSNA I HERCEGOVINA; RADNE I SOCIJALNE POLITIKE U BOSNI I HERCEGOVINI: RAZVOJ

POLITIKA DJELOVANJA I MJERA UBLAŢAVANJA NEGATIVNIH UTICAJA PRIVATIZACIJE;

KVALITATIVNA STUDIJA BROJ 1

STATUS ZAPOSLENOSTI I TRŢIŠTA RADA I POTENCIJAL ZA RAZVOJ POLITIKA DJELOVANJA

U BOSNI I HERCEGOVINI

Nacrt za raspravu; Petak, 21. oktobra/listopada, 2002.

6. Mjesečni statistički pregled, oktobar 2006.; Republički zavod za statistiku RS

7. Nezaposleni, resurs ili socijalni problem?; Rajko Tomaš, Ţivka Prţulj, Ivan Šijaković;

Ekonomski fakultet Banjaluka; 2004.

8. The Economic Impact of Microsoft Windows Vista in the USA; John F. Gantz; 2006.

9. Analiza hrvatske ICT industrije, 1999-2004; IDC 2006.