ČASOPIS ZA ZAŠTITU TEKOVINA BORBE ZA BOSNU I …zatebebih.ba/pdf/Korak_34.pdf · cid. Naime, ovaj rat je uz sve drugo pokazao i jednu surovost, koja nije bila iskazana u toj mjeri

ČASOPIS ZA ZAŠTITU TEKOVINA BORBE ZA BOSNU I HERCEGOVINU

BROJ 34 ISSN 1512-9411 U ovom broju:

Prof. dr. Džemal NajetovićDEVETI MAJ, MEĐUNARODNI DAN POBJEDE

NAD FAŠIZMOM I NACIZMOM

General Mustafa PolutakOSVRT NA RUKOVOĐENJE I

KOMANDOVANJE VRS OD STRANE GŠ VJ

Fadil AlihodžićTERITORIJALNA ODBRANA R BIHVAŽAN DRŽAVOTVORNI FAKTOR

Mr. Safet KešoŠTA SE VALJA IZA BRDA?

Avdo Huseinović„SLUČAJ DOBROVOLJAČKA“

POLIGON VELIKOSRPSKIH LAŽI I PODVALA

General Fikret MuslimovićRAT U JEMENU

KORAK

ČASOPIS ZA ZAŠTITU TEKOVINA BORBE ZA BIH

BROJ 34

Sarajevo, 2017.

Izdavač:Udruženje za zaštitu tekovina borbe za Bosnu i Hercegovinu Sarajevo, Nedima Filipovića 19Tel.: (033) 658 015, fax: (033) 658 015E-mail: [email protected]; www.zatebebih.ba

Za Izdavača:Mustafa Polutak

Redakcija:Dr. Orhan Bajraktarević, Mirsad Begić, Šefko Hodžić, Neven Kazazović, mr. Safet Kešo, dr. Džemal Najetović, mr. Emir Ramić, Samija Rizvanović i mr. Husnija Sejdinović

Glavni urednik:Nazif Osmanović

Sekretar Redakcije:Dževad Hadžić

Lektor i korektor: Nazif Osmanović

Dizajn, korice i računarski prelom:Kenan Branković

Štamparija: Štamparija Fojnica

Za Štampariju: Šehzija Buljina

Tiraž: 1000 kom

KORAK broj 34

3

SADRŽAJ

Prof. dr. Džemal Najetović

DEVETI MAJ, MEĐUNARODNI DAN POBJEDE

NAD FAŠIZMOM I NACIZMOM .................................................................................................7

AKTIVNOSTI UDRUŽENJA

General Mustafa Polutak

IZVJEŠTAJ O RADU UDRUŽENJA ZA ZAŠTITU TEKOVINA

BORBE ZA BIH ZA PERIOD MAJ 2016. - MAJ 2017. GODINE ............................................9

Dževad Hadžić

ODRŽANA 15. REDOVNA SKUPŠTINA UDRUŽENJA

ZA ZAŠTITU TEKOVINA BORBE ZA BOSNU I HERCEGOVINU ........................................ 15

KORAK broj 34

4

ODBRANA BOSNE I HERCEGOVINE

Mirsad Čukle

FAŠIZAM SUZBIJATI SVAKOG DANA

I NA SVAKOM MJESTU! ............................................................................................................... 19


DAN NEZAVISNOSTI BOSNE I HERCEGOVINE ................................................................... 22

Fadil Alihodžić

Obilježena 25. godišnjica TO RBiH

TERITORIJALNA ODBRANA R BIH

VAŽAN DRŽAVOTVORNI FAKTOR ........................................................................................... 25

Brigadir Esad Pelko

RASPORED NEPRIJATELJSKIH SNAGA

NA PODRUČJU SARAJEVSKE REGIJE,

POČETKOM 1992. GODINE ....................................................................................................... 29

Mr. Safet Kešo

ŠTA SE VALJA IZA BRDA? ........................................................................................................... 33

Mr. Murat Kahrović

SLAVNA BOSANSKA ARMIJA ................................................................................................... 44

Dr. sc. Izet Bijedić

REPUBLIKA SRPSKA

NE MOŽE POSTATI DRŽAVA ...................................................................................................... 64

Dr.sc. Kenan Dautović

SREDNJA BOSNA

KAO ZASEBNA GEOPOLITIČKA CJELINA .............................................................................. 71

Mr. Adisa Krehmić

Pravni i sociološki aspekti mentalnog zdravlja

POSLJEDICE RATA

NA MENTALNO ZDRAVLJE STANOVNIŠTVA BIH ............................................................... 78

KORAK broj 34

5

UMIJEĆE SJEĆANJA

Šaćir Hrustemović ČAS HISTORIJE ZA UČENIKE ŽELJEZNIČKOG ŠKOLSKOG CENTRA IZ SARAJEVA .......................................................... 99

General Mustafa Polutak OSVRT NA RUKOVOĐENJE I KOMANDOVANJE VRS OD STRANE GŠ VJ .......................................................................107

General Džemal Merdan REZULTATI DJELOVANJA ZAJEDNIČKE KOMANDE – KOMISIJE ARMIJE R BiH I HVO ...............................................................................................114

General Hasan Efendić ULOGA OBAVJEŠTAJNIH SLUŽBI U RATU U BOSNI I HERCEGOVINI ..........................................................................................122

Avdo Huseinović “SLUČAJ DOBROVOLJAČKA“ POLIGON VELIKOSRPSKIH LAŽI I PODVALA .....................................................................131

General Fikret Ćuskić OPERATIVNA GRUPA BOSANSKA KRAJINA I 17. SKBBR U 1993. GODINI .........................................................135

Idriz Hodžić Sjećanje na Čedomira - Čedu Domuza, viteza sa Igmana „GROM“ U NJEDRIMA IGMANA .............................................................................................141

Mr. Munib Kajmović SLOBODAN PRALJAK: „KAKO SE EKSPLOZIVOM MOŽE RAZORITI TRAVNIK?“ .................................................147

Brigadir Remzija Šiljak PRUSAC - NEDOSANJANI SAN SRPSKO-CRNOGORSKOG AGRESORA.................................................................................155

KORAK broj 34

6

BIH I SVIJET

General Fikret Muslimović PRISUSTVO RUSIJE NA BALKANU I SUKOB SA EVROPSKOM UNIJOM .......................................................................................166

General Fikret Muslimović RAT U JEMENU ............................................................................................................................171

KORAK broj 34

7


DEVETI MAJ, MEĐUNARODNI DAN POBJEDE NAD FAŠIZMOM I NACIZMOM

Devetog maja 2017. godine navršile su se 72 godine od kako su savezničke sna-ge porazile nacističke i fašističke vojske. Taj datum se uzima ne samo kao dan po-bjede nad glavnim nosiocima nacizma i fašizma (Njemačkom, Italijom, Japanom i državama koje su pod njihovim uticajem formirale kolaboracionističke režime), već se smatra da je time izvojevana opšta pobjeda dobra nad zlom i demokratije nad autoritativnim režimom.

U Drugom svjetskom ratu, koji je bio najrazorniji sukob u historiji svijeta, i trajao od 1939.-1945. godine, učestvovala je 61 država sa 2,1 milijarde stanovnika (96% tadašnjeg svjetskog stanovništva). Ratnim djejstvima bilo je obuhvaćeno 40 država sa mobilisanih 110 miliona vojnika. Uzroci ovog rata ležali su u jačanju nacizma i fašizma i njihovim željama za dominacijom u svijetu. Za pobjedu nad nacizmom i fažizmom ljudski rod je u ovom ratu žrtvovao enormne ljudske, materijalne i druge gubitke (poginulo je oko 50 miliona ljudi). Ovaj rat donio je jedno gorko iskustvo koje je, odmah nakon njegovog završetka, iskazano pravnim terminom kao geno-cid. Naime, ovaj rat je uz sve drugo pokazao i jednu surovost, koja nije bila iskazana u toj mjeri niti u jednom od prethodnih ratova, a to se odnosi na broj civilnih žrtava. Masovni teror nacističkih i fašističkih hordi odnio je oko 31 milion civila.

Svijet, ustrojen nakon Drugog svjetskog rata, izgledao je dugo vremena kao uspješna brana pojavi nacizma i fašizma. Izgledalo je da su takve snage konačno pobijeđene, a podnesene žrtve dovoljna opomena budućim generacijama da nika-da više ne dozvole njegovu pojavu niti u jednom obliku. Obilježavanje godišnjica pobjede nad nacizmom i fašizmom vremenom se prenijelo i na novoustrojene si-steme, a evropski i svjetski poredak nastojao je da i u državama u kojima je nacistič-ki i fašistički režim poražen izgradi i novo gledanje, izbjegavajući kolektivnu osudu cijelih nacija i naroda. Pored toga, Evropska unija ovaj datum slavi kao dan svog formiranja.

Upravo kada se činilo da je Evropa uspješno prebrodila nacional-fašizam kao model, uz kozmopolitizam i slobodno opredjeljenje naroda zasnovano na legiti-mitetu, došlo je do disolucije SFRJ, izazvane, prije svega, srpskim nacionalizmom

8

u čijoj osnovi je bila velikosrpska ideja stvaranja „velike Srbije“, samo privremeno zaustavljene između 1945.-1991. godine. Velikosrpski planovi iz 1941. godine, koji su sublimirali velikosrpsku ideju 19. stoljeća, postali su osnova a JNA glavna snaga za agresiju na Bosnu i Hercegovinu 1992. godine. Isto se odnosi i na velikohrvatsku ideju. Preko noći rehabilitovani su četnički i ustaški pokreti i njihovi zločini i zločinci, a u napadu na BiH primijenjene su najcrnje metode ratnih zločina i genocid, s istim ciljem da se unište svi tragovi postojanja Bosne i Hercegovine i Bošnjaka, koji su sto-ljećima njegovali državno-pravne okvire Bosne i Hercegovine, kao države na koju oni, zajedno sa drugim narodima koji u njoj žive, imaju pravo.

Tokom trogodišnje odbrane i nadljudskih napora, sačuvana je država Bosna i Hercegovina. Branioci su očekivali bespoštednu podršku naprednog evropskog i svjetskog društva, uvjeravajući cijeli svijet da je na ovim prostorima na sceni bio najcrnji oblik nacizma i fašizma. Deklarativno, BiH je sve vrijeme, posredstvom OUN, imala podršku svijeta, ali u osudi nacizma, fašizma i velikodržavnih projekata i pru-žanju pomoći braniocima, počev od skidanja embarga na naoružavanje i prava na samoodbranu, međunarodna zajednica se sramno ponijela, stavljajući sopstvene interese u prvi plan. Pri tome je zaboravljeno da je u agresiji na BiH (i sa istoka i sa zapada) na sceni bio nacizam i fašizam koji su imali svoje neposredne korijene u Drugom svjetskom ratu.

Zato, obilježavanje godišnjica pobjede nad nacizmom i fašizmom ne bi trebalo proći bez jasne osude cijelog čovječanstva prema agresiji na BiH i odavanja prizna-nja ARBiH u borbi protiv nacizma i fašizma. U suprotnom, tolerantan odnos prema velikodržavnim projektima može bitno utjecati na sliku svijeta i EU u budućnosti.

KORAK broj 34

9


IZVJEŠTAJ O RADU UDRUŽENJA ZA ZAŠTITU TEKOVINA BORBE ZA BIH ZA PERIOD MAJ 2016. - MAJ 2017. GODINE

UVODNE NAPOMENE

Period juni 2016. - maj 2017. godine karakterišu intenzivna previranja na uku-pnom društvenom, političkom, ekonomskom, moralnom kao i u svakom drugom pogledu, kako u svijetu, Evropi, regionu tako i u samoj Bosni i Hercegovini. Tu po-sebno treba istaći promjene u SAD dolaskom Donalda Trampa na čelo SAD. Izlazak Velike Britanije iz Evropske unije, rasplamsavanje ratova na Bliskom istoku i strada-nja arapskog (islamskog) naroda, dešavanja u susjednim državama - Hrvatskoj, Srbi-ji, Crnoj Gori i Makedoniji.

U Bosni i Hercegovini i u Federaciji BiH na sceni su velika razmimoilaženja i ne-slaganja ključnih partnera na vlasti. U protekloj godini je bilo više ključnih pitanja o kojima se partneri u vlasti nisu složili: pitanje promjene Ustava, pitanje izmjene Iz-bornog zakona, pitanja obilježavanja određenih manifestacija, pitanje obnavljanja tužbe BiH protiv Srbije.

Na sceni su jačanje nacionalizma i fašističke ideologije, te pokušaj izjednačavanja agresora i branilaca, zločinca i žrtve, te pokušaj izjednačavanja ratnih zločina pod geslom svi su činili zločine i svi su za to podjednako odgovorni. Agresori i oni koji pripadaju tom establišmentu negiraju agresiju na BiH, ne razlikuju masovni plani-ran, naređen i izveden zločin širokih razmjera i pojedinačne (grupne) zločine za koje nisu postojali niti planovi niti ima naredbi za iste. I dalje je na sceni izjednačavanje pravih boraca za odbranu BiH i „podrumaša“, a još gore „pobjegulja“. Ono što najviše brine organe i članove Udruženja za zaštitu tekovina borbe za BiH je pokušaj od gru-pa i pojedinaca da iskrivljuju istinu i činjenice o proteklom odbrambeno-oslobodi-lačkom ratu, ističu se grupe i pojedinci, daje im se značaj koji ni izbliza nisu zaslužili, a na drugoj strani se minimiziraju zasluge pravih boraca.

Imajući u vidu opšte stanje u svijetu, Evropi, regionu, u BiH, Udruženje za zaštitu tekovina borbe za BiH itekako ima svoje mjesto i ulogu da svojim djelovanjem i ra-


10

dom učestvuje na poboljšanje sveukupnog stanja, sa posebnim osvrtom na jačanju BiH kao društva, jačanju FBiH, na zaštiti i popravljanju statusa boraca i tekovina do sada ostvarenih na uspostavi i funkcionisanju BiH. Ostajemo i dalje u uvjerenju da se vrijedi boriti za BiH, za ravnopravnost građana i svih naroda i narodnosti u BiH i da ćemo u toj borbi i uspjeti.

RAD PREDSJEDNIŠTVA I DRUGIH ORGANA UDRUŽENJA

Aktivnosti Udruženja ZA TEBE BiH u protekloj godini odvijala su se u skladu sa Statutom UG „ZA TEBE BIH“, Programom rada i u okviru aktuelnih društvenih zbiva-nja u Bosni i Hercegovini.

Predsjedništvo Udruženja je održalo 10 sjednica, na kojima su analizirani izvješta-ji o radu i usvojeni planovi rada Udruženja po komisijama i kantonalnim udruženji-ma. Neka od bitnih pitanja o kojima smo raspravljali na sjednicama Predsjedništva su: pripreme za izdavanje časopisa „KORAK“, realizacija održavanja časova historije, aktivnosti vezane za učestvovanje u Koordinaciji boračkih udruženja i saveza, uče-šće članova udruženja u obilježavanju značajnih datuma i događaja iz prošlog rata i rata 1941.-1945. godine. Aktivnosti vezane za održavanje Skupštine Udruženja. Razmatrane su inicijative za neodložno demokratsko donošenje novog Ustava BiH i angažovanje odgovarajućih naučnih institucija na tom planu.

DJELOVANJE NA OČUVANJU I JAČANJU DRŽAVE BOSNE I HERCEGOVINE

Svojim aktivnim djelovanjem, Predsjedništvo Udruženja, kantonalna i općinska udruženja dali su značajan doprinos u pokušaju jačanja institucija države. Također, data je podrška organima i organizacijama u radu na pripremi ustavnih promjena i ispunjavanju uslova za ulazak naše zemlje u evroatlantske integracije.

Na naš Javni apel za naučne pripreme i demokratsko djelovanje na pripremi i donošenju novog Ustava Bosne i Hercegovine nismo dobili adekvatne odgovore i reakcije. I dalje ćemo insistirati na ovom pitanju.

Aktivno smo se uključili u poboljšanje statusa i očuvanje stečenih prava boračke populacije. Podržali smo aktivnosti Ministarstva za boračka pitanja na reviziji svih davanja za iste. Dali smo podršku novom Zakonu o boračkim udruženjima i Zakonu o pravima demobilisanih boraca koji su u procesu rasprave. Nastavili smo sa nese-bičnom podrškom pripadnicima ARBiH koji se optužuju i procesuiraju pred sudovi-ma BiH.

Udruženje za zaštitu tekovina borbe za Bosnu i Hercegovinu je podržalo odluku bošnjačkog rukovodstva za podnošenje obnovljene optužnice BiH protiv Srbije za počinjeni genocid nad Bošnjacima u toku agresije na BiH od strane Srbije i Crne

KORAK broj 34

11

Gore. Pojedinci iz našeg Udruženja su neposredno učestvovali u pripremi obnovlje-ne optužnice.

VALORIZOVANJE TEKOVINA BORBE ZA BOSNU I HERCEGOVINU

Nismo obezbijedili sredstva, a ni izvršioce za realizaciju i dovršenje Naučno-istra-živačkog projekta „Vojna iskustva iz rata 1992. - 1995. godine po separatima:

- Funkcionisanje sistema veza u odbrambeno-oslobodilačkom ratu 1992.-1995.g.

- Odnos agresorskih i sopstvenih snaga u proteklom ratu.

OBILJEŽAVANJE GODIŠNJICA, ZNAČAJNIH DOGAĐAJA I LIČNOSTI IZ PROTEKLOG RATA I RATA 1941.-1945. GODINE

Kao i prethodnih godina, tako i u protekloj godini smo organizovali i obilježili godišnjice značajnih događaja i ličnosti iz proteklog rata 1992.-1995. godine. Gdje nismo bili organizatori i nosioci obilježavanja, učestvovali smo u obilježavanju zna-čajnih događaja i na taj način smo dali svoj doprinos. Pomenut ćemo neke od njih:

- Godišnjica bitke za Podveležje;- Obilježavanje godišnjice formiranja 7. korpusa ARBiH;- U saradnji sa planinarskim udruženjima općine Travnik (PD „Vlašić“ Travnik

i PD „Galica“ Turbe) u martu 2017. godine organiziran je tradicionalni 14. pohod „Tragom oslobodilaca Vlašića“.

- Nosilac aktivnosti na organizaciji javne tribine povodom godišnjice formi-ranja Armije R BiH i 7. korpusa Armije R BiH bilo je Udruženje „ZA TEBE BIH SBK“, a tribina je održana u kolijevci bosanske državnosti, AVNOJ-evskom Jajcu.

- Učešće u organizaciji i izvođenju Memorijalnog pohoda za Srebrenicu, u kome su učestvovali članovi našeg Udruženja iz više općina SBK;

- Odbrana BiH „Igman-2016.g.“;- Godišnjica Operacije Vlašić;- Obilježavanje godišnjice Teritorijalne odbrane RBiH;- Obilježavanje godišnjice ARBiH;- Obilježavanje bitke za odbranu Predsjedništva RBiH;- Obilježavanje godišnjice smrti prvog predsjednika Predsjedništva RBiH Ali-

je Izetbegovića;- Obilježavanje godišnjice smrti komandanta ARBiH Rasima Delića;


12

-Obilježavanje godišnjice smrti poginulim i umrlim generalima ARBiH i ista-knutim borcima ARBiH.

- U skladu sa planom rada Udruženja za zaštitu tekovina borbe za Bosnu i Hercegovinu Kantona Sarajevo, 07.12.2016. godine, održan je čas histori-je za učenike Osnovne škole “Fatima Gunić” iz Sarajeva. Tema časa historije je bila Pofalićka bitka, a o njenom značaju za odbranu Sarajeva govorio je pukovnik ARBiH Jusuf Lošić, jedan od učesnika ove bitke. Čas historije je održan na lokalitetu brda Hum.

- Dana 23.05.2017. godine organizovan je čas historije za učenike Željeznič-kog školskog centra iz Sarajeva, u prostorijama Udruženja, gdje ih je pred-sjednik Udruženja, general Mustafa Polutak, upoznao o radu Udruženja i rezultatima koje je ovo Udruženje postiglo u proteklon periodu, a zatim je predsjednik Kantonalnog udruženja Šaćir Hrustemović učenicima održao čas historije na temu: Uzroci i posljedice agresije na Bosnu i Hercegovinu. Nakon toga, učenici su posjetili Tunel spasa, gdje su dobili potrebne infor-macije o vojno-političkom značaju tunela D-B za odbranu Sarajeva i Bosne i Hercegovine.

- U saradnji sa Savezom udruženja antifašista i boraca Narodnooslobodilač-kog rata Udruženje je uzelo učešće i dalo svoj doprinos u obilježavanju:

- Godišnjice Igmanskog marša;- Godišnjice državnosti Bosne i Hercegovine 25. novembar;- Godišnjice pobjede nad fašizmom;- Godišnjice oslobođenja od fašizma Stoca, Mostara, Goražda, Sarajeva i dru-

gih mjesta;- Godišnjice Bitke za ranjenike;- Godišnjica bitke na Sutjesci;- Godišnjice ustanka 1941.godine protiv okupatora i domaćih izdajnika.- Iz izvještaja općinskih odbora izdvajamo:

OO Bugojno:

Udruženja je u sklopu Dana bugojanskih jedinica, a u povodu godišnjice „Ku-preške operacije“, organizovalo tradicionalni planinarski pohod pod nazivom „Pu-tem oslobodilaca Kupresa“. Pohod je uspješno organizovan u saradnji sa Plani-narskim društvom „Koprivnica“ Bugojno, rutom Koprivnica – Jarčišće – Hadrovica – Han- luka. Na ovom pohodu je bilo oko 150 učesnika.

U sklopu obilježavanja godišnjice „Kupreške operacije“, u Kristalnoj sali općine Bugojno, održana je javna tribina pod nazivom: „Odbrana Bugojna i Dejtonski spo-razum“, na kojoj su govorili: Dr. Selmo Cikotić i starješine bugojanskih jedinica Ar-mije R BiH. Javnoj tribini je, pored učenika srednjih škola, prisustvovao i veliki broj građana.

KORAK broj 34

13

OO Bugojno pružio je znatnu podršku formiranju Udruženja strijelaca općine Bu-gojno u organizacijskom, ali i u materijalnom smislu, nabavkom 10 vazdušnih pušaka.

OO Travnik:

Organizirali i izveli okrugli sto na temu „BORBE ZA KARAULU 1992-1995.“ povo-dom dvadesete godišnjice oslobođenja Karaule.

Zajedno sa Organizacijom šehida i poginulih boraca općine Travnik promovisali Monografiju šehida, poginulih i umrlih boraca općine Travnik.

Zajedno sa Organizacijom demobilisanih boraca općine Travnik promovisali Mo-nografiju 306/706. brigade Armije R BiH.

Uzeli učešća u realizaciji projekta Udruženja „Tri, jedan, dva brigada“ izrade Mo-nografije 312. brigade Armije R BiH.

Zajedno sa drugim udruženjima organizirali obilježavanje stradanja Bošnjaka općine Travnik u Velikoj Bukovici.

Organizirali obilježavanje godišnjice smrti Mihajla Petrovića, dobitnika najvišeg ratnog priznanja značke „Zlatni ljiljan“ i Ordena zlatnog grba sa mačevima.

Organizirali druženje članova Udruženja povodom Dana Armije R BiiH, osloba-đanja Karaule, obilježavanja bitki u Biljanskoj dolini.

Organizirali i izveli takmičenje učenika Lašvanske doline u poznavanju novije historije povodom godišnjice 312.sbbr, a u školama Biljanske doline časove historije povodom godišnjice 306.bbr.

OO Novi Travnik:

Održavanje časova historije u saradnji sa mektebskom nastavom novotravničkih gradskih škola.

Kao negativan primjer ističemo činjenicu da u ovoj godini nije organizirano obi-lježavanje godišnjice 308.slbr.

OO Vitez:

Obilježavanje godišnjice stradanja Bošnjaka općine Vitez 16.aprila 1993.godine.Obilježavanje godišnjice odlaska Viteškog odreda na visočko ratište.Obilježavanje godišnjice smrti predsjednika OO Refika Hajdarevića.Kao negativno ističemo činjenicu da nije organizirano obilježavanje godišnjice

325.lbr, jer se predsjednik OO Vitez u to vrijeme nalazio van BiH.

OO Donji Vakuf:

Priprema, štampanje i promocija Zbornika radova sa okruglog stola „HEROJSKA ODBRANA PRUSCA U OBRAMBENO-OSLOBODILAČKOM RATU 1992-95.GODINA“ i „NIKAD VIŠE SRBOBRAN, DONJI VAKUF SLOBODAN“.

Obilježavanje godišnjice formiranja 770.sbbr.


14

IZDAVAČKA DJELATNOST

Časopis KORAK

U prošloj godini izdali smo dva broja časopisa KORAK, od planiranih četiri. Plan nismo ispunili zbog nedostatka finansijskih sredstava. Namjera nam je da se časopis sadržinom i tretmanom obrađivanih tema neposrednije osloni na analize i reagova-nja na aktuelna zbivanja od značaja za afirmaciju BiH, aktivnosti boračkih organiza-cija i udruženja u Bosni i Hercegovini, te da u njegovoj sadržini nađu mjesta svi oni koji baštine tekovine borbe za Bosnu i Hercegovinu.

Knjige

U 2016. godini Udruženje za zaštitu tekovina borbe za Bosnu i Hercegovine iz-dalo je Zbornik radova sa okruglih stolova: Herojska odbrana Prusca, i Nikad više Srbobran - D. Vakuf slobodan, na kojima su uvodničari bile starješine koje su imale značajnu ulogu u planiranju, organizovanju i izvođenju b/d koje su rezultirali oslo-bađanjem Donjeg Vakufa, dijela teritorije općine Travnik i Jajce, među kojima šest genarala Armije R BiH (Mustafa Polutak, Sakib Mahmuljin, Atif Dudaković, Refik Len-do, Sakib Forić, Kenan Dautović).

OSTALE AKTIVNOSTI UDRUŽENJA ZA ZAŠTITU TEKOVINA BORBE ZA BOSNU I HERCEGOVINU.

a) Intenzivno smo radili, u koordinaciji sa drugim boračkih udruženjima, na iz-mjeni Zakona o povoljnijem penzionisanju boraca, a u vezi statusa penzionera voj-nih osiguranika. Održano je preko deset sastanaka što sa premijerom FBiH, što sa ministrom za boračka pitanja, što sa parlamentarcima. Aktivnost je trajala cijeli iz-vještajni period. Održana su i dva protestna okupljanja ispred Vlade FBiH. Iako smo raspolagali sa skromnim finansijskim sredstvima, podržali smo organizaciju prote-sta sa 500,00 KM. Do sada smo uspjeli da Vlada pošalje tekst izmjene Zakona u oba doma Parlamenta FBiH. Očekujemo da će to Parlament i usvojiti.

b) Članovi Udruženja donirali su 500,00 KM pomoći „FONDACIJI ZA PRUŽANJE POMOĆI PRIPADNICIMA BRANILAČKE POPULACIJE“.

c) Intenzivno smo sarađivali sa SABNOR-om BiH i SABNOR-om Kantona Sarajevo.d) Ponovo smo uspostavili saradnju sa prijateljskim udruženjem iz Islamske Re-

publike Iran. Na njihov poziv, naša dva člana su učestvovala u Teheranu povodom obilježavanja godišnjice Islamske revolucije.

KORAK broj 34

15

Dževad Hadžić

ODRŽANA 15. REDOVNA SKUPŠTINA UDRUŽENJA ZA ZAŠTITU TEKOVINA BORBE ZA BOSNU I HERCEGOVINU

Realizacija programskih ciljeva, temeljno je opredjeljenje Udruženja za zaštitu tekovina borbe za Bosnu i Hercegovinu. To je, između ostalog, istaknuto na petnae-stoj, redovnoj Skupštini ovog Udruženja, održanoj 25. maja 2017. godine u prosto-rijama Udruženja u Sarajevu.

Prema riječima predsjednika Mustafe Polutka, Udruženje se i u prošlom izvje-štajnom periodu u svom radu angažovalo na realizaciji svojih programskih ciljeva i opredjeljenja, a prije svega na:

• afirmisanju i podržavanju zaštite tekovina borbe za Bosnu i Hercegovinu kroz njenu historiju, a posebno onih događaja iz perioda 1992.-1995.,

• borbi protiv snaga i ideja koje su narušavale kredibilitet i budućnost BiH, te pokušavale okaljati ugled i doprinos institucija i pojedinaca zaslužnih za od-branu BiH,

• davanju inicijativa i učešću članova Udruženja na naučnim skupovima na ko-jima se raspravljalo o odbrambenom ratu i njegovim tekovinama doprinoseći tako valorizovanju i očuvanju istine o tom najtežem trenutku u bosanskoher-cegovačkoj historiji,

• organizovanju okruglih stolova od strane Udruženja o ključnim problemima koji opterećuju bosanskohercegovačko društvo, a prije svega boračku popu-laciju,

• podršci, učešću i organizovanju manifestacija kojima su obilježavani značajni događaji iz bliske historije BiH,

• svojim aktivnim djelovanjem, Predsjedništvo Udruženja, kantonalna i općin-ska udruženja dali su doprinos u pokušaju jačanja institucija države dajući podršku organima i organizacijama u radu na pripremi ustavnih promjena i ispunjavanju uslova za ulazak naše zemlje u evroatlantske integracije,

• na naš Javni apel za naučne pripreme i demokratsko djelovanje na pripremi i donošenju novog Ustava Bosne i Hercegovine nismo dobili adekvatne odgo-vore i reakcije. I dalje ćemo insistirati na ovom pitanju,


16

Udruženje za zaštitu tekovina borbe za Bosnu i Hercegovinu je podržalo odluku bošnjačkog rukovodstva u BiH za podnošenje obnovljene optužnice BiH protiv Srbije za počinjeni genocid nad Bošnjacima u toku agresije na BiH od strane Srbije i Crne Gore. Postali smo prepoznatljivi po izdanju časopisa „KORAK“.

U 2017. godini Predsjedništvo Udruženja se sastajalo preko 10 puta, raspravlja-jući o značajnim pitanjima iz programskih opredjeljenja i proisteklih iz dnevno-po-litičkih događaja.

Intenzivno smo radili, u koordinaciji boračkih udruženja, na izmjeni Zakona o povoljnijem penzionisanju boraca, a u vezi statusa penzionera vojnih osiguranika.

Predsjednik i pojedini članovi Udruženja su održali seriju predavanja širom BiH o događajima i ličnostima koji su obilježili blisku historiju, te stanju i perspektivama bosanskohercegovačkog društva danas.

Članovi Udruženja su bili aktivni učesnici i na tribinama, predavanjima i okruglim stolovima u organizaciji drugih udruženja.

Prisustvo naših članova skupštinama i sjednicama boračkih udruženja održalo je naš interes za sudbinu i rješavanje problema boračke populacije.

Ostala boračka udruženja prepoznala su u nama istinske borce za njihova pra-va, otklonivši sumnje da smo mi samo još jedno udruženje u okviru boračke po-pulacije.

Naše prisustvo obilježavanju značajnih događaja iz bliske prošlosti davalo je tim skupovima ton ozbiljnosti i prepoznatljivosti.

Ponovo smo uspostavili saradnju sa prijateljskim udruženjem iz Islamske Repu-blike Iran. Na njihov poziv, naša dva člana su učestvovala u Teheranu povodom obi-lježavanja godišnjice Islamske Revolucije.

Nastavili smo saradnju sa Udruženjem prijatelji Bosne i Hercegovine iz Republike Turske.

Pored jednoglasno usvojenog izvještaja o radu Udruženja, na Skupštini je done-sena izmjena i dopuna Statuta Udruženja za zaštitu tekovina borbe za Bosnu i He-cegovinu u dijelu regulisanja pitanja trajanja mandata organa Udruženja i njihovih članova.

U situaciji izbora organa Udruženja može se doći u situaciju za nemogućnost izbora određenog člana Udruženja na neku dužnost u organima Udruženja, iz bilo kog razloga. Stoga se ostavlja mogućnost ovakvog načina izbora, što nije prepreka za novi izbor ili reizbor istog.

Prednje omogućava da se eventualne proceduralne mogućnosti, odnosno, ne-mogućnosti koje bi mogle stati na put uspješnom djelovanju Udruženja, optimal-nije rješavaju.

KORAK broj 34

17

S obzirom da je istekao mandat organima Udruženja i njihovim članovima, Skupština je jednoglasno potvrdila mandate svim organima za naredne četiri go-dine. Tako je za predsjednika Skupštine ponovo izabran prof. dr. Mesud Hadžialić, dopredsjednika Esad Begić, a sekretara Rasim Hodžić. Za predsjednika Udruženja ponovo je izabran general Mustafa Polutak, a dopredsjednika Sakib Selmanović. Skupština je potvrdila mandat članovima Predsjedništva Udruženja, osim članu Sejdaliji Ferhatoviću, umjesto njega izabran je Vahid Bogunić. Takođe je potvrđen mandat članovima Nadzornog odbora, Statutarne komisije i Suda časti.

Udruženje je godišnju Skupštinu koncipiralo ne samo kao projekt za usvajanje izvještaja, nego i kao podsjetnik bosanskohercegovačkoj javnosti, da je u BiH ne-ophodno potreban kontinuitet u zaštiti svih oblika tekovine borbe za odbranu i očuvanje njenog kontinuiteta i otpora protiv svih vidova neprekidnog napada na njezine vrijednosti, kao države jednakih prava i sloboda svih njenih žitelja i boraca odbrambeno-oslobodilačkog rata 1992.-1995. godine.


18

U tom cilju, usvojen je obiman plan aktivnosti za naredni period, tj. za 2017.-2018. godinu, pri čemu se, prije svega, ističe iznalaženje mogućnosti za izdavanje časopi-sa „KORAK“, izdavanje knjiga i brošura sa tematikom koja valorizuje tekovine borbe za BiH, obilježavanje događaja i predavanja o značajnim događajima i ličnostima iz proteklih ratova u BiH (1941.-1945., 1992.-1995.), nastaviti održavanje „časova histo-rije“ na kojima će mlade generacije, kada im je to uskraćeno u školama, saznavati istinu o našem odbrambeno-oslobodilačkom ratu, saradnja i podrška značajnih ak-tivnosti srodnih udruženja i organizacija u skladu sa Statutom i Programom.

ORGANI UDRUŽENJA ZA ZAŠTITU TEKOVINA BORBE ZA BIH

SKUPŠTINA UDRUŽENJA

Prof. dr. Mesud Hadžialić, predsjednik, Esad Begić, dopredsjednik, Rasim Hodžić, sekretar.

Radno predsjedništvo Skupštine: Šaćir Hrustemović, prof. dr. Mesud Hadžialić i Rasim Hodzic (s lijeva na desno).

PREDSJEDNIŠTVO UDRUŽENJA:

Mustafa Polutak (predsjedik), Sakib Selmanović (dopredsjednik), članovi: Vahid Bo-gunić, Osman Čengić, Džemal Merdan, Fadil Karičić, Džemal Najetović, Avdulah Kaje-vić, Remzija Šiljak, Selim Isić, Ismet Mujanović, Šaćir Hrustemović i Dževad Smailagić.

NADZORNI ODBOR

Nedžad Suljić (predsjednik), članovi: Sabahudin Mahmić i Abdulah Jeleč.

STATUTARNA KOMISIJA

Kadir Jusić (predsjednik), članovi: Mehdija Bahtijarević i Tahir Granić.

SUD ČASTI

Avdulah Kajević ( predsjednik), članovi: Osman Čengić i Muhamed Delalić.

KORAK broj 34

19

Mirsad Čukle

FAŠIZAM SUZBIJATI SVAKOG DANA I NA SVAKOM MJESTU!

Antifašisti, iz skoro cijele bivše Jugoslavije, u subotu 6.maja 2017. u Jablanici su obilježili 74 godine od najhumanije bitke 2. svjetskog rata. Pored ostalog, bila je to prilika da se upoznaju i progovore o fašizmu juče i danas.

Na pitanje novinara - ima li danas fašizma, predsjednik SABNOR-a BiH Bakir Na-kaš, odgovorio je: „Fašizma ima ali ne u Hitlerovom obliku, ima ga čak i u par-lamentima nekih evropskih država, on novim uslovima prilagođava svoj način djelovanja, moramo ga brže i bolje prepoznavati i boriti se otvoreno, oštro, jav-no. Raduje me da se mladi bude, dolazi njihovo vrijeme i treba otvoriti vrata an-tifašističkog fronta BiH svima koji su spremni i žele da se bore za humanizam, solidarnost, pravdu, demokratiju, jednakost. Svakim danom sve više uviđamo vrijednost tih zaboravljenih ideala koje je Tito neumorno razvijao“, rekao je dr. Nakaš.

Fašizam, rasizam, nacizam i nacionalizam imaju zajedničku osnovu kao ideologi-je i kao njihovi državni režimi, a to je da, otvoreno ili prikriveno, za određene grupe ljudi zagovaraju privilegije. Zavisno od interesa vladajuće elite, ljude dijele po boji kose, kože, očiju, po pripadnosti jednoj vjeri, političkoj partiji, naciji, koje onda tako grupisane diskriminiraju kao nepripadnike svoje grupe, ideologije, stranke, i sve koji imaju drugačija politička i ideološka uvjerenja.


20

Fašizam je način mišljenja i ponašanja. Površna, a pogotovo ozbiljna analiza ide-je fašizma pokazaće ko i zašto pravi „nadnaciju“, kako se vrši ubjeđivanje da su oni odabrani, da su najbolji, najljepši, najpametniji, da je njihova vjera ili nacija bolja i starija od drugih, da zaslužuju privilegije jer su ljepši i pametniji od drugih. Time se vrši podmićivanje cijelih naroda, koji na izborima daju legalitet svojim predstavnici-ma u vlasti, koji to kroz vlast onda njima vraćaju. Privilegije daju „svojima“ koji tada imaju interes da galame o sebi kao ugroženom a odabranom, temeljnom narodu koji povijesno zaslužuje više prava od drugih.

Fašizam danas je, osim etničkog čišćenja i uništavanje preduzeća, radnih mjesta, budućnosti, fašizam je kad pojedinci od radnika otimaju i na sebe prevode neka-dašnje gigante „Soko“, „Granit“, „Glinicu“, „Žicu“, kad vlast organizuje dvije škole pod jednim krovom...

„Fašizam je oblik pasivizacije čovjeka, uništavanje ličnosti čovjeka, hipnotiziranje čovjeka i oduzimanje lične odgovornosti „ kaže u jednom tekstu Esad Bajtal, citira-jući Vatroslava Mimicu.

Većina u parlamentima i u vladajućim strankama u BiH narode stalno drže na ivici sukoba, koji tako postaju taoci sopstvene vlasti koji, kao nasljednici djedova-fašista, nikada neće usvojiti zakon o zabrani fašističkih simbola. Opozicija nema kapacitete da probudi mase, malo radi na raskrinkavanju zabluda i prevara, mnogo je salonskih socijalista i antifašista koji samo lajkaju na fb, a ne objašnjavaju puku da je sukob, prvenstveno socijalni, a ne nacionalni. Nacionalizam “kao posljednje utočište hulja“ (D.Kiš), maska je za političke vrhuške i njihovu pri(h)vatizaciju svega što se može unovčiti. „Etnički poduzetnici“ (Asim Mujkić) dobro trguju nacijom i vjerom, rade na discipliniranju građana, što im, nažalost, i Ustav BiH omogućava.

Hrvoje Mimica (1924.) iz Splita, jedini prisutan živi svjedok Bitke na Neretvi rekao nam je: “Imao sam tada osamnaest godina, most je srušen 2.3., a 6.3. postavljen je improvizovani preko kojeg je prvo prešla “Grom desetina” naše 2. dalmatin-ske brigade. Oko sat vremena grupa se prebacivala preko greda i sajli porušenog mosta, zauzela je bunker sa lijeve strane Neretve, onda smo se mi ostali razvili u strijelce lijevo i desno, jer smo kao prethodnica krčili put glavnini snaga,Vrhov-nom štabu i ranjenicima, usput smo tukli četnike i nastavili put prema Sutjesci”.

Na pitanje - kako su uspjeli u nemogućim uslovima, Mimica je rekao: Išli smo na sve ili ništa, hrabro i odlučno, jer nazad nema kud. Na ovome mjestu poginuo mi je, četiri godine stariji brat Rade, ja sam ovdje uvijek dušom i tijelom, a mladima poručujem da čuvaju čast ove doline heroja“ rekao nam je stari partizan, borac protiv fašizma, Hr-voje Mimica.

Nadajmo se da BiH ima dovoljo snaga, dovoljno mladih, svjesnih i odlučnih da sačuvaju civilizacijska dostignuća antifašizma, da će znati razdvojiti laž od istine. In-spiracija u borbi za slobodu, pravdu i jednakost građana može da im bude i Bitka za ranjenike 1943., ili Španski građanski rat 1936-1939. u koji su, kao antifašisti, išli Čedo Kapor i drugi naši sugrađani s ciljem da u korijenu unište fašizam. Motivacija je budućnost same Bosne i Hercegovine. Borba antifašista mora biti jača, glasnija,

KORAK broj 34

21

otvorenija, djelotvornija ne frazama i lajkanjem, nego svakodnevnim radom na te-renu, razotkrivanjem manipulacija i zabluda, tako da glasači ne kažu da uvijek gla-saju za svoju naciju, jer „kad svi kradu nek me barem moji kradu“.

Od 9. maja 1945. do 9. maja 2017. godine – nikad više fašizma, i nikad manje anti-fašizma na ovim prostorima, kaže Rajko Živković, bivši urednik “Oslobođenja”. Jedni antifašizam sužavaju, svode na KPJ-SKJ, na Tita i partizane, ali on je imao i danas treba da ima najširu osnovu u narodu. Sve političke, pa i tzv. lijeve partije su zakr-žljale u svome ideološkom obrazovanju, u razvijanju svijesti o značaju antifašizma, jer 9.maj, skoro je prošao neobilježen, osim u Sarajevu. U manjim mjestima nema RTV emisija, nema mitinga, protesta, ispisanih parola, pjesama kao npr. ustajte vi zemaljsko roblje, vi sužnji koje mori glad, vi potlačeni, razočarani, diskriminisani, ne-zaposleni, obespravljeni.

Fašizam danas je svuda prisutan, zaista prijeti da jednog dana ovlada političkom i društvenom scenom. Profašističke snage zaustavljene su u Francuskoj, Holandi-ji i Austriji, ali ne i u posljednjem ratu u BiH 1992-1995. Uvlačeći se nečujno u sve društvene pore života, infiltrirajući se u svaku ćeliju bosanskohercegovačkog druš-tva, počev od obrazovnih, naučnih, kulturnih, ekonomskih, do političkih i drugih institucija, fašizam truje, zagađuje sve pozitivne vrijednosti ovoga društva. Strah nas obuzima na pomisao šta nam se sutra može desiti, ako se antifašisti ne probude i ne ujedine.


22


DAN NEZAVISNOSTI BOSNE I HERCEGOVINE

Svjedočenje francuskog filozofa Bernarda Henry Levya u knjizi „Ljiljani i pepeo – dnevnik pisca o bo-sanskom ratu“.

„Bosna nije nacija, nema ni prava ni povijest nacije. Nacija je zemlja, ali je i rasa i krv, a tzv. Bosnu naseljava nekoliko rasa i krvi. Kako bi neki iz te mješavine i nečiste etničke situacije htjeli oblikovati cjelinu. Ne, gospodo, ne! Bosna mora nestati!“ (Franjo Tuđman, predsjednik R Hrvatske).

„Dobro, gospodo, da zaključimo. Skupština je zauzela stav da su Muslimani komuni-stička tvorevina i da predstavljaju vjersku skupinu turske orijentacije.... Oni su nevjernici, narod koji nije narod, odnosno narod koji hoće da bude narod i nema nikakve argumen-te za naciju... Smatramo da su muslimani sekta, grupacija ili skupina turske orijentacije... Ko je za? Ima li neko protiv? Suzdržan? Gospodo, hvala, usvojili smo zaključke jednogla-sno“. (Momčilo Krajišnik, Skupština RS, početkom 1993.)

„Muslimani se natalitetom učetvorostručuju, a mi Srbi nismo tome dorasli, ne da samo mi Srbi nismo tome dorasli, čak ni hrišćani u Libanu nisu dorasli tim orijentalnim mentalitetima koje daje islam. Prema tome, mi to ne možemo. Ni Srbi, ni Hrvati zajedno natalitetom ne mogu da kontroliraju prodor islama u Evropu, jer za 5-6 godina bi u uni-tarnoj Bosni Muslimana bilo preko 51%...“ (Radovan Karadžić, u Skupštini RS, juli 1992.)

„...Srbi ne pristaju da padnu u ruke svojim vekovnim neprijateljima - Muslimanima“. (Neđeljko Prstojević, predsjednik srpske opštine Ilidža, 1992.)

Na osnovu prava na samoopredjeljenje, uključujući i pravo na otcjepljenje, a polazeći od revolucionarnih avnojevskih i ustavnih rješenja, SR BiH je bila dobrovoljno ujedinje-na u zajedničku državu SFRJ. Time su bili osigurani uvjeti i puna ravnopravnost SR BiH za svestrani nacionalni razvitak, materijalni i kulturni napredak i socijalistički preobražaj.1

U junu 1989. godine upriličeno je prethodno izjašnjavanje građana SR BiH povodom izbora člana Predsjedništva SFRJ iz SR BiH, koje je sprovedeno po, u tu svrhu, posebno donesenim propisima. Ovo izjašnjavanje razlikuje se od referenduma, jer je ono pred-stavljalo samo anketu građana čiji rezultati nisu obavezivali Skupštinu SR BiH. Međutim, odluka donesena na referendumu je obavezna.

1 Ustav SR BiH, NIRO “Službeni list SR BiH”, Sarajevo, 1985., str. 8.

KORAK broj 34

23

Robert Badinter, šef Arbitražne komisije EZ o Jugoslaviji, povodom održavanja Mi-rovne konferencije o Jugoslaviji, u Parizu, 15.01.1992. godine, podnio je Izvještaj lor-du Karingtonu. U tačci 3. Mišljenja broj 4. – Priznanje BiH od strane EZ i zemalja čla-nica konstatuje: “Osim toga, izvan institucionalnog okvira SR BiH, srpski narod u BiH se 10.11.1991. godine putem plebiscita izjasnio za zajedničku jugoslovensku državu. Skupština srpskog naroda u BiH izglasala je 21.12.1991. godine rezoluciju koja se od-nosi na formiranje Srpske Republike BiH u okviru Savezne države Jugoslavije, ukoliko bi muslimanske i hrvatske zajednice u BiH odlučile da promijene stav o Jugoslaviji. Dana 09. januara 1992. godine ta Skupština proglasila je nezavisnost Srpske Republike BiH i donijela Deklaraciju o proglašenju Republike srpskog naroda BiH”.2Slobodan Milošević i Franjo Tuđman javno su izjavljivali da brane Evropu od islama. Predstavljali su Srbe i Hrvate voljnim da učine uslugu Evropi tako što će uništiti Muslimane. Tvrdili su da Srbi i Hrvati braneći se od islamske opasnosti ujedno od toga brane Evropu i Evropljane. Iz-javljivali su i da bi im Evropa trebala biti zahvalna zato što bi “uništenjem islamske države BiH uništili odskočnu dasku za migraciju muslimana u Evropu“. U januaru 1992. godine Radovan Karadžić je izjavio: „Borit ćemo se dok ne postignemo Karađorđev cilj - ujedi-njenje svih Srba“.

RASPISIVANJE I SPROVOĐENJE REFERENDUMA 1992. GODINE

Na zajedničkoj sjednici Vijeća građana i Vijeća opština Skupštine SR BiH, održanoj 24. i 25.01.1992. godine, vođene su rasprave i donijeta je Odluka o raspisivanju republičkog re-ferenduma za utvrđivanje statusa (nezavisnosti) SR BiH, koji je održan 29.02. i 01.03.1992. godine.3 Na referendumu građani SR BiH trebali su se izjasniti o pitanju: “Da li ste za suve-renu i nezavisnu BiH, državu ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive”?4 Ovim je narodima SR BiH data prilika da na neposredan način donesu odluku o tome u kakvoj državi žele da žive. Referendum je po načinu provođenja i njegovim rezultatima trebao biti garancija izraza stvarne volje građa-na o sudbonosnom pitanju budućnosti SR BiH. On je istovremeno dao legitimitet SR BiH u procesu njenog međunarodnog priznanja.

Na insistiranje Radovana Karadžića, većina Srba bojkotovala je referendum. Neposred-no nakon zatvaranja glasačkih mjesta, noću 01. na 02.03.1992. godine, SDS je postavi-la barikade na putevima da bi spriječila postavljanje i prikupljanje glasačkih kutija i tako omela provođenje referenduma na područjima pod njihovom kontrolom.5

Dana 24.03.1992. godine, Skupština srpskog naroda BiH na Palama izjasnila se protiv nezavisne i suverene BiH, a od 28. do 29.03. u Sarajevo je u organizaciji SDS-a održan

2 Momir Stojković: Balkanski ugovorni odnosi 1876 –1996, III tom, Beograd, 1999., str. 537 i Hilmo Pašić: Raspisivanje i sprovođenje referenduma, Sarajevo, 1992.

3 O značenju pojma referendum (odnosno plebiscit) šire vidi, Pravna enciklopedija – tom II, Savremena administracija, Beograd, 1985., str. 1402 i Leksikon temeljnih pojmova politike, Školska knjiga, Zagreb, 1990., str. 105 – 106.

4 O navedenom referendumu, opširno vidi, Hilmo Pašić: Raspisivanje i sprovođenje referenduma, Sarajevo, 1992.5 Noel Malcolm: Bosna i Zapad, Zagreb-Sarajevo, 1995., str. 231.


24

kongres srpskih intelektualaca (oko 500 prisutnih). U kongresnoj deklaraciji istaknuto je da je “trodjelna zajednica u kojoj će Srbi suvereno stati na svoje međe” jedino rješenje za budućnost BiH.

Referendum je proveden pod međunarodnom kontrolom. Za uspješnost referen-duma bilo je potrebno da glasa natpolovična, odnosno dvotrećinska većina birača od ukupnog biračkog tijela. Rokovi za pripremu referenduma bili su kratki. Isti je proveden u stanju općeg ratnog okruženja i zimskim uvjetima. U tom cilju, Skupština SR BiH je uz Odluku o raspisivanju referenduma donijela i Zaključak kojim je Vlada SR BiH zaduže-na da osigura sve materijalne, organizacione i tehničke uvjete potrebne za pripremu i sprovođenje referenduma.6 U vezi s tim, Vladi je dat zadatak da, u saradnji s nadležnim organima, formira Organizacioni odbor za pripremu referenduma koji bi vodio promo-tivne i druge aktivnosti u odnosima sa javnošću, organizovao međunarodni Press-cen-tar i ostvario saradnju s međunarodnim posmatračima. Vlada je nakon toga formirala Organizacioni odbor za pripremu republičkog referenduma za utvrđivanje statusa SR BiH, koji se sastojao od 15 članova i u kojem su imenovani predstavnici Predsjedništva SR BiH, Skupštine SR BiH, Vlade SR BiH i Republičkog zavoda za javnu upravu. U okviru ovog Odbora formirani su: Međunarodni Press-centar, Centar za promotivne aktivnosti, Centar za saradnju sa međunarodnim posmatračima i Ured prevodilaca.7

Osnovni cilj preduzetih mjera bio je da se građanima SR BiH omogući da nesmetano izađu na referendum i sasvim slobodno, bez ičijeg uticaja, izraze svoju volju o utvrđiva-nju budućeg statusa SR BiH. Za realizaciju navedenog cilja bili su zaduženi: republička izborna komisija, općinske izborne komisije i glasački odbor. Ovaj referendum je prvi klasični referendum koji je sproveden u SR BiH po odredbama Ustava SR BiH i Zakona o referendumu.8

Dana 03.03.1992. godine objavljeni su rezultati referenduma. Glasalo je 63,41% gla-sača, od čega 99,7% potvrdno i 0,19% negativno.9 Na osnovu ovog izjašnjavanja među-narodna zajednica (EZ) je 06.04.1992. godine priznala Republiku BiH, 07.04. to su učinile SAD-a, a 22.05. iste godine BiH je primiljena u članstvo OUN. Za Dan nezavisnosti BiH proglašen je Prvi mart. Odmah nakon međunarodnog priznanja suverenosti i samostal-nosti, na BiH otpočinje otvorena agresija jedinica JNA, “šešeljevaca”, “arkanovaca”, “belih orlova”, paravojnih formacija SDS-a i dr.

I pored toga, što je to bio prvi Republički referendum, kao jedan od oblika nepo-sredne demokratije u SR BiH, naročito od donošenja Ustava iz 1963. godine, kasnije je veoma široko korišten u praksi prilikom donošenja značajnih odluka.

6 Ova Odluka i Zaključak objavljeni su u “Službenom listu SR BiH”, broj 2/92.7 Za predsjednika Organizacionog odbora imenovan je Jure Pelivan, a za zamjenika predsjednika Rusmir Mahmutčehajić.8 Ustav SR BiH iz 1974.godine (član 152. i Amandman LXXIX tačka 3) doslovno je preuzeo odredbe o referendumu iz Ustava SFRJ (član

146.), što znači da se raspisivanje i sprovođenje referenduma u SR BiH zasniva na istim principima koji su dati u Ustavu SFRJ. Pored toga, Ustav SR BiH (u Amandmanima LXII) predviđa i obavezno održavanje referenduma radi prethodnog izjašnjavanja građana cijele SR BiH o promjeni njenih granica. Prema ovom amandmanu, “teritorija Bosne i Herecegovine je jedinstvena i nedjeljiva. Gra-nice republike mogu se mijenjati odlukom Skupštine SR BiH samo u skladu s voljom građana cijele Republike, izraženom njihovim prethodnim izjašnjavanjem putem referenduma, ako se za mijenjanje izjasni najmanje dvije trećine ukupnog broja birača”. Bliže o tome, Hilmo Pašić: Zakon o Referendumu donesen je 1977. godine i objavljen u “Službenom listu SR BiH” broj 29/77 i 24/91.

9 O navedenom referendumu, opširno, Hilmo Pašić: Raspisivanje i sprovođenje referenduma, Sarajevo, 1992.

KORAK broj 34

25

Fadil Alihodžić

Obilježena 25. godišnjica TO RBiH

TERITORIJALNA ODBRANA R BIH VAŽAN DRŽAVOTVORNI FAKTOR

Osmog aprila 2017. godine obilježena je 25. godišnjica Teritorijalne odbrane RBiH. Tog dana (8. aprila 1992. godine) Predsjedništvo RBiH donijelo je strateški važ-nu Odluku, da se Teritorijalna odbrana proglašava jedinom legitimnom Oružanom silom RBiH, kojoj se od tog datuma potčinjavaju i pridružuju svi sastavi (Patriotska liga, Zelene beretke) i druge formacije koje su postojale na samom početku agresije na BiH, osim jedinica MUP-a BiH.

Da bi slika o Teritorijalnoj odbrani RBiH, njenom doprinosu, ulozi i značaju bila jasnija, neophodno je podsjetiti se o njenom razvoju u miru i nastavku djelovanja u vanrednim i ratnim uslovima 1992. godine.

Geneza Teritorijalne odbrane RBiH je mnogo starija od godišnjice koja je obilje-žena u aprilu 2017.godine. Ona je u BiH nastala još krajem 1969 godine, znači prije punih 47 godina, i njen kontinuitet nije prekidan. Samo je u formacijski reduciranoj veličini i teritoriji nastavljen i u najsloženijim izvanrednim i ratnim uslovima 1992. godine, kada je izvršena agresija na RBiH i okupiran značajn procenat njene terito-rije.

Uspjeh štabova, komandi i jedinica Teritorijalne odbrane RBiH u organizovanju odbrane od agresije u njenoj početnoj fazi na BiH bio je iznenađujući samo za one koji nisu imali dovoljno spoznaje o njenoj organizacijskoj strukturi u miru do otpo-činjanja agresije na BiH 1992. godine.

Do 1985. godine Teritorijalna odbrana SRBiH je bila izrasla u respektabilnu vojnu formaciju od 297 hiljada vojnih obveznika, raspoređenih u 108 općinskih štabova Teritorijalne odbrane, 10 okružnih štabova, Republički Štab TO i njihove prostorne i manevarske jedinice i komande. U bivšoj SFRJ, Teritorijalna odbrana SRBiH bila je najorganizovanija. Bila je opremljena sa veoma savremenim naoružanjem i drugim


26

materijalno-tehničkim sredstvima, a nivo obučenosti i uvježbanosti bio je na zavid-nom nivou.

Da tako brojna i organizacijsko–formacijski ustrojena Teritorijalna odbrana BiH nije sistemski urušavana od tada vojnih i civilnih ovlaštenih struktura i institucija iz iste kuhinje gdje je i planirana agresija na BiH, veliko je pitanje da li bi i došlo do rata i agresije na BiH.

Projektanti zla i krvi, projektanti besmislenih ratova na prostoru bivše SFRJ su vidjeli u tako organizovanoj i dobro opremljenoj i obučenoj Teritorijalnoj odbrani veliku prepreku u ostvarivanju svojih ekspanzionističkih ambicija i ciljeva. Zato su već od 1985. godine, kako to u svojoj knjizi „besmisao ratovanja na prostoru YU“ otvo-reno piše general-pukovink Ilija Radaković, koji je do 1986. godine bio pomoćnik Saveznog sekretara za narodnu odbranu SFRJ Veljka Kadijevića. On dalje navodi – otpočeli su sa najvišeg nivoa iz Beograda sa postepenim, a u konačnici drastičnim smanjenjem jedinica, štabova i komandi Teritorijalne odbrane SRBiH i sa izmjenama njene organizacijsko formacijske strukture.

Već 1988. godine aktivnosti na planu obuke jedinica i štabova svedeni su na minimum i to ciljano, kako bi se bezbolnije izvršile pripreme za centralizaciju nao-ružanja i ostalih materijalno-tehničkih sredstava Teritorijalne odbrane i ista stavila pod kontrolu JNA. Centralizacijom naoružanja i ostale opreme Teritorijalne odbrane i stavljanja iste pod kontrolu JNA, braniocima Bosne i Hercegovine je onemoguće-no raspolaganje tim sredstvima u uslovima vanrednog stanja i ratne opasnosti, a istovremeno osigurana mogućnost da se to naoružanje i sredstva oko 80 % otuđe i stave na raspolaganje onim snagama koje su planirale agresiju i okupaciju BiH.

Svojim iskustvom i vojnostručnom osposobljenošću, mirnodopska jezgra štabo-va Teritorijalne odbrane koji su izrazili lojalnost Predsjedništvu RBiH nastavili su sa kontinuiranim djelovanjem u ratu i dali su nemjerljiv doprinos na formiranju ratnih jedinica i komandi: četa, odreda i bataljona, a nešto kasnije i brigada Teritorijalne odbrane RBiH. Također, doprinos su dali i u rukovođenju i komandovanju na svim nivoima u planiranju i izvođenju borbenih djejstava, nekada veoma uspješno, a ne-kada sa manje uspjeha. Ono što je najvažnije, agresor je osujećen da ostvari svoj strateški cilj u kratkom roku, kako je bilo zamišljeno u najvišim instancama bivše jugoslovenske vojske i marionetskog režima oličenog u Slobodanu Miloševiću, kao eksponentu memorandumskog projekta SANU.

Period mart - maj 1992. godine za BiH je bio potpuno neizvjestan i najteži u nje-noj bližoj povijesti. I pored takve složenosti i svih ratnih i drugih izazova, osigurana je pretpostavka da se zvanično Teritorijalna odbrana proglasi kao jedina legitimna oružana sila RBiH u odbrani od agresije. Kasnije će se ispostaviti da je ta odluka bila od strateške važnosti, jer je izbjegnuta moguća zamka da sukob poprimi karakter građanskog rata, a to su neprijatelji Bosne (vanjski i unutrašnji) priželjkivali, jer bi u tom slučaju mogli lahko pred institucijama međunarodne zajednice opravdati svoje postupke ubijanja nedužnih građana i razaranja privatnih i državnih objekata i in-frastrukture u BiH.

KORAK broj 34

27

Multietički karakter koji je imala i uspjeh koji je ostvarila, Teritorijalna odbrana je neosporno bila važan državotvorni faktor. Njeni štabovi i komande su uspjeli u nevjerovatno kratkom vremenu, pod najtežim okolnostima, ustrojiti jedinice ranga brigade i niže jedinice, te po odluci Predsjedništva RBiH, kao vrhovne komande, do kraja 1992. godine, transformisati se u A RBiH. Ovo je bio fenomen, ako se ima u vidu da je za ustrojstvo jedinice ranga brigade u miru potrebno 2 do 3 godine . To svakako zaslužuje pažnju znanstvenog izučavanja, ali i mnogo više poštovanja, uva-žavanja i vrednovanja svih sudionika u ovom procesu.

Značaj, uloga i doprinos Teritorijalne odbrane RBiH u odbrambeno- oslobodilač-kom ratu 1992-1995. godina, bez dileme, zaslužuje da bude ispisana zlatnim slovima u bosanskohercegovačkoj povijesti.

Značajnosti Teritorijalne odbrane RBiH i ARBiH su doprinijeli hrabri borci. Postav-lja se pitanje - gdje su danas ti hrabri borci? Kako žive? Na koji način država vodi računa o njima? Borci odbrambeno–oslobodilačkog rata 1992-1995. su poniženi. Tre-ba svima da bude jasno da oni ne smiju biti marginalizirana društvena skupina. Za sve borce treba regulisati borački dodatak. Oni su državu Bosnu i Herecegovinu zadužili da im osigura pravdu i pravednost, egzistencijalnu sigurnost, uvažavanje i poštiva-nje, bez obzira ko bio na vlasti.

Na osnovu objektivnog istraživanja potrebno je stvoriti sveobuhvatnu sliku o tačnom broju boraca, položaju i problemima, te na bazi takvog uvida formirati de-taljne strategije njihove potpune društvene reintegracije. Treba priznati da su sa-dašnjem lošem statusu i sami borci, u određenoj mjeri, dali doprinos.

Među nama borcima, zbog ličnih i grupaških interesa, ima puno kontraverznih stavova pa i svađa po pitanju doprinosa u odbrani BiH. To nije dobro, sa tim treba prestati. Mi treba da razgovaramo i na bazi činjenica sve valorizovati i realno smje-stiti u okvire zajedničkih vrijednosti naše borbe. Samo tako ona neće gubiti na svo-joj povijesnoj težini i značaju. U protivnom, možemo dovesti u pitanje autentičnost naše borbe, a time i naš ukupan doprinos u odbrani države. S tim se ne smije niko poigravati, ma ko to bio.

Umjesno je postaviti pitanje - gdje smo mi borci danas, nakon 25 godina od po-četka rata u BiH i nakon nepune 22 godine od njegovog završetka? Već duže vri-jeme smo taoci destrukcije i samodestrukcije i iznutra i s vana, i to od onih snaga i pojedinaca koje ne vole BiH i koji proizvode probleme i prijetnje razvoju i napretku države, održavajući stalne tenzije neslaganja i straha. Njima koji bi ponovo da pale i prenose vatru preporučuio bih da često ponavljaju rečenicu velikog Sosela „ko pot-paljuje i prenosi vatru, mora i sam goreti“.

Kočničarima u razvoju BiH, manipulatorima i njima sličnim otvoreno, glasno i jasno mi borci poručujemo: prestanite biti kreatori problema i nepovjerenja! Omogu-ćite da svi skupa budemo dio rješenja. Došlo je vrijeme da se, napokon, na dobrobit svih građana u BiH, u funkciju stavi veliki ljudski i ekonomski potencijal koji Bosna i Hercego-vina ima.


28

Vrijeme vratiti ne možemo, ali već danas možemo svi mnogo više gledati na-prijed, a ne unazad, te zajedničkim snagama odgovorno pristupiti provođenju do-maćih reformi i zadataka, svako na svom nivou: ovlaštenja, obaveza, mogućnosti i odgovornosti.

Neophodno je pokrenuti lavinu pozitivne energije, fali nam malo više patriotiz-ma, ne smatram samo i isključivo patriotizmom zaštitu vitalnih nacionalnih interesa. To je, po meni, više populistički patriotizam.

Kad kažem malo više patriotizma, prije svega mislim na patriotizam koji će dopri-nijeti da zemlju učinimo ekonomski snažnijom, zaposlimo veći broj posebno mla-dih ljudi, uspostavimo stabilniji penzioni i zdravstveni sistem, da imamo stabilnu fiskalnu politiku i da se manje zadužujemo, da obrazovanje, kulturnu i naučno-istra-živačku djelatnost podignemo na veći nivo i kvalitetnije uredimo bosanskoherce-govačku društvenu zajednicu.

Problemi su mnogobrojni i različiti, mnogi se mogu brzo riješiti, samo nam treba više odgovornosti, organizovanosti i kompetentnosti, ali i mnogo više državne i dr-žavničke hrabrosti da se zajedno i jedinstveno krene u promjene i reforme, koje će donijeti rezultat, više blagostanja za sve građane BiH i njen ukupni razvoj i stabilnost i bolje dobrosusjedske odnose u regionu.

Vjerujem da vrijedi uložiti napore, i da oni neće biti uzaludni. Vjerujem da će Bo-sna i Hercegovina ići naprijed i da je neupitna njena opstojnost, bez obzira na sve unutrašnje i vanjske destrukcije.

Ne smijemo se predati i stati u borbi za „Jedinstvenu, cjelovitu BiH, državu njenih naroda i građana - Srba, Hrvata, Bošnjaka i ostalih“.

Uzaludne su destrukcije, podvale, laži i svi napori da se zemlja podijeli. Oni koji to rade spadaju u vrstu ontoloških neznalica o Bosni, jer kada je pokušavaju najviše razvaliti, ona je tada najjača, i poput mističnog Bermutskog trokuta guta nasilnike, uzurpatore i zulmdžije. Poručujem - sve će proći, a Bosne i Hercegovine ima i biće je - to je njena povijesna sudbina.

KORAK broj 34

29

Brigadir Esad Pelko

RASPORED NEPRIJATELJSKIH SNAGA NA PODRUČJU SARAJEVSKE REGIJE, POČETKOM 1992. GODINE

U Sarajevu i neposrednoj okolini bile su raspoređene snage tadašnjeg 4. korpu-sa/II vojne oblasti (VO bivše JNA), paravojne jedinice SDS koje su posredstvom JNA i opremljene i formirane, te paravojne formacije iz Srbije (“arkanovci”, “šešeljevci”, “beli orlovi” i dr.). Napadi na Sarajevo su otpočeli neselektivnim granatiranjima i pje-šadijskim napadima iz više pravaca:

- sa sjevera i istoka, gdje je položaje držala 216. bbr iz Han-Pijeska, naročito iz rejona Mrkovića, Borija i Lapišnice;

- sa jugoistoka, iz rejona Trebevića, gdje je položaje držao 346. lap PVO iz Lukavice;

- sa juga, iz rejona Vraca, Mojmila, Lukavice i Vojkovića, gdje su položaje drža-le 49. mbr. iz Lukavice i 120. lbr. iz Zenice;

- sa zapada, iz rejona Ilidže, gdje su položaje držali 4. map iz Kiseljaka i 4. mpoap iz Visokog;

- sa sjeverozapada, iz rejona Vogošće i Rajlovca, gdje su položaje držali pri-padnici Školskog centra iz Rajlovca.

U cilju potpunog razumijevanja događaja o kojima je riječ, dobro je podsjetiti se na par činjenica koje su vrlo bitne. Tadašnje rukovodstvo SDS-a je već u drugoj polovini 1991.godine započelo sa proglašavanjem tzv.”srpskih opština”, a zatim i “autonomnih oblasti“ – tzv „SAO”. Zatim su 09.01.1992. godine u Sarajevu proglasili ”Skupštinu Republike srpske Bosne i Hercegovine”, koja u martu usvaja “ustav” te pa-radržavne tvorevine. Dana 19.05.1992. godine, po nalogu iz Beograda, samoprogla-sili su samostalnost te “srpske R BiH”, a već narednih dana 20. i 21.05.1992. godine, naredbom GŠ JNA, tadašnje komande i jedinice JNA na prostoru R BiH preimeno-vane su u jedinice Vojske tzv. “Srpske R BiH”. Tako je II vojna oblast (VO) iz Sarajeva preimenovana u „GŠ Vojske Srpske R BiH“, gdje je za komandanta štaba postavljen general Ratko Mladić, a za načelnika štaba general Manojlo Milovanović. Četvrti korpus JNA, sa sjedištem u Sarajevu, preimenuje se u „SRK“ (Sarajevsko-romanijski korpus) sa svim svojim jedinicama koje se preimenuju na sljedeći način:


30

- 49. mbr iz Lukavice u 1. Smbr, sa KM u kasarni “Slaviša Vajner Čiča” – Luka-vica,

- 216. bbr iz H. Pijeska u 1. Rpbr, sa KM u Han-Pijesku,- 120. lbr iz Zenice u 2. Slpbr, sa KM u Vojkovićima,- 14. mtbr iz Zenice u 2. R.mtbr, sa KM u Knežini – Sokolac,- 4. map iz Kiseljaka u istoimenu jedinicu, sa KM na Palama,- 4. mpoap iz Visokog u istoimenu jedinicu, sa KM u Mokrom – Pale.- 346. lap PVO iz Lukavice u 4. lap PVO, sa KM u Lukavici.- 4. inžp u 4. Inžb, sa KM na Palama,- 40. bV iz Lukavice u 4. bV, sa KM u Lukavici,- 4. ab u istoimenu jedinicu, sa KM u Lukavici,- 288. bVP iz Sarajeva u 4. bVP, sa KM u Lukavici,- 4. Snb u istoimenu jedinicu, sa KM u Koranu – Pale,- 4. ič i 4. čABHO u istoimene jedinice sa r/r u Lukavici (uz komandu SRK – Sa-

rajevsko-romanijski korpus).

Iz navedenih činjenica, dokumentiranih i materijalno zvanično potvrđenih, pot-puno jasno se vidi kako je i od čega nastala tzv. Vojska RS, koje su snage agresora bile raspoređene oko Sarajeva i ko je zapravo stvarni agresor na Bosnu i Hercegovinu!

Kao dodatna argumentacija navedenom može poslužiti i izvještaj koji je 20. mar-ta 1992.godine, komandant Druge vojne oblasti, sa sjedištem u Sarajevu, general Milutin Kukanjac podnio Generalštabu JNA u Beogradu. U izvještaju se, između ostalog, daju procjene vojnopolitičke i sigurnosne situacije u BiH. Konstatovana je haotična situacija i ocijenjeno je da su rukovodstvo srpskog naroda i Srbi u cjelini

KORAK broj 34

31

spremni za rat ako se ne prihvate njihovi uslovi za rješenje krize u BiH. Također se ističe da je JNA direktno podijelila 51. 900 komada naoružanja, a preko SDS još 17. 298 komada, te da je samo u Sarajevu „pouzdanim“ penzionisanim oficirima JNA podijeljeno 300 automatskih pušaka. U izvještaju se potvrđuju akcije premještanja naoružanja i opreme, čak i vojne industrije na lokacije u BiH sa većinskim srpskim stanovništvom, ali i u Srbiju. Podnesen je i izvještaj o premještanju dijela jedinica JNA na položaje oko Sarajeva, čime je, ustvari, potvrđeno da je sve spremno za pri-krivenu agresiju i rat.

Samoproglašenjem tzv. „Srpske republike Bosne i Hercegovine“ praktično je for-mirana paralelna vlast u R BiH, što dovodi do drastičnog pogoršanja sigurnosne si-tuacije. Tako je na prostoru države BiH, uz direktnu političku i vojnu podršku Srbije i tzv. JNA u svim elementima, izvršeno potpuno nelegalno i nasilno formiranje srpske paradržavice, koju niko u svijetu nikada i ni na koji način nije formalno registrirao ili priznavao i koja će tek u Dejtonu krajem 1995. godine, u sklopu međunarodnog mirovnog procesa, dobiti status entiteta u okviru granica samostalne, nezavisne i suverene države Bosne i Hercegovine.

Rukovodstvo SDS-a nastavilo je proces formiranja „srpske teritorijalne odbrane“, „srpskog ministarstva unutrašnjih poslova“ i na područjima s većinskim srpskim stanovništvom u RBiH suspenduje zakone BiH i nadležnosti legalnih organa vlasti. Nakon tobožnjeg povlačenja jedinica JNA iz BiH, 10. maja 1992. godine, naredbom Generalštaba JNA komande i jedinice JNA na prostoru R BiH preimenovane su u „vojsku republike srpske“ (VRS), pa je formiran i “Glavni štab vojske Republike Srp-ske...”


32

Već 1. aprila 1992.godine artiljerijsko-raketne jedinice JNA posjedaju sve ranije pripremljene položaje oko Sarajeva. Oklopno-mehanizirane jedinice JNA zaposje-daju položaje na brdu Mojmilo, u Sarajevu, i u širem rejonu prigradskog naselja Lu-kavica. Tako je Sarajevo stavljeno u potpuno okruženje i blokadu.

Do daljnjeg zaoštravanja i usložnjavanja stanja dolazi 04. aprila 1992.godine, kada Srpska demokratska stranka (SDS) organizuje i postavlja barikade na prilazima Sarajevu i blokira saobraćaj na području gradskog naselja Grbavica, što, pored osta-log, nameće potrebu da Predsjedništvo R Bosne i Hercegovine proglasi neposrednu ratnu opasnost na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine. Općinskim štabovima TO dato je odobrenje za mobilizaciju jedinica TO, zavisno od sopstvene procjene. Istog dana je na stanicu javne bezbjednosti u Sarajevu izvršen oružani napad od strane Karadžićevih paravojnih snaga. To nameće potrebu izvršenja mobilizacije rezervnog sastava policije R BiH. Nakon mobilizacije, broj naoružanih policajaca MUP-a RBiH iznosio je oko 30 000. Zatim slijedi granatiranje Sarajeva od strane pa-ravojnih formacija SDS-a i jedinica JNA. Prve granate na prigradska naselja ispaljene su sa srpskih položaja na Lapišnici, Borijama i Trebeviću. Slijedi djejstvo jedinica JNA na TV repetitor na brdu Hum i zgradu RTV BiH.

Dana 05. aprila 1992. godine paravojne formacije SDS-a napale su školu MUP-a na Vracama. Bio je to prvi tenkovsko-pješadijski napad srpskih snaga na Sarajevo. U napadu na školu MUP-a učestvovala je tenkovska jedinica JNA, paravojne formacije SDS-a i paravojna Srpska dobrovoljačka garda Željka Ražnjatovića Arkana. U školi se u trenutku napada nalazilo oko 800 srednjoškolaca i profesora. Srpske snage zauze-le su školu nakon šest sati borbe. Učenici i profesori su zarobljeni, i nešto kasnije, raz-mijenjeni. Isti dan, srpske snage napadaju motel “Osmice”, na padinama Trebevića, objekat koji je smješten na dominantnoj koti sa koje se vatrom mogao kontrolisati veći dio sarajevskih općina Centar i Stari Grad. Pripadnici TO RBiH i MUP-a RBiH od-bili su taj napad.

Sutradan, 06. aprila 1992.godine, odmah po priznanju nezavisnosti Bosne i Her-cegovine od strane Evropske unije i Sjedinjenih Američkih Država, srpske paravojne formacije počinju otvorene artiljerijske napade na Sarajevo. Aprila i maja mjeseca 1992. godine srpske snage su na sarajevskom ratištu angažovale preko 15 000 vojni-ka (JNA je u gradskim kasarnama raspolagala sa oko 5000 vojnika i oficira), oko 2000 oruđa kalibra od 12,7 mm do 155 mm, oko 100 tenkova i transportera. U to vrijeme srpske snage su na jedan kilometar sarajevskog fronta imale na raspolaganju čak 35 oruđa. Najveća koncentracija oruđa u historiji ratovanja do tada je bila zabilje-žena u bici za Berlin, 1945.godine, kada su ruske snage na dužini od kilometar linije fronta imale 25 oruđa. Od tog dana Sarajevo i svi njegovi građani i vitalni objekti bili su svakodnevno izloženi jakoj i neselektivnoj artiljerijskoj vatri, usljed čega već 10. aprila dolazi do prekida programa RTV BiH, koja je jedina slala u svijet slike stradanja i svakodnevnog umiranja njegovih građana-civila.

KORAK broj 34

33

Mr. Safet Kešo

ŠTA SE VALJA IZA BRDA?

Početkom 2003. godine za „Korak“ sam napisao tekst pod naslovom „Infamija svi-jeta (Mračne haške sjenke)“. Imao sam namjeru da nas upozorim da živimo u svijetu bez moralnih skrupula, svijetu u kojem je već odavno pravo jačeg postalo jače od svakog drugog prava, svijetu u kojem se nakon agresije na BiH (1992-1995) našim borcima, braniteljima i BiH i svih proklamovanih ključnih civilizacijskih vrijednosti, sudilo pred međunarodnim sudovima prije nego nositeljima ideja fašizma, planeri-ma, organizatorima i izvršiteljima genocida nad Bošnjacima u BiH i drugih najtežih oblika ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti.

Tim tekstom želio sam takođe da sve nas prekorim zbog naše tragične indolen-tnosti i kratke historijske memorije, zbog neshvatljive spremnosti na periodično opuštanje, na sjedenje i teferičenje našega naroda, koji u svojoj viševjekovnoj po-slovičnoj dobroti vidi svoju sigurnost i zaštitu, dok neprijatelji u tome vide samo priliku. I stalno ostajemo na vjetrometini, stalno nam kisne za vrat i nikako da ko-načno dovršimo gradnju te naše kuće – države BiH, da ojačamo njene temelje, za-štitimo njene zidove, zatvorimo otvore i stavimo siguran pokrov. Generacija naših branitelja, kojoj zasigurno nema ravne u sveukupnoj historiji naše zemlje, osigurala je međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine, Domovinu herojski odbranila od agresora tokom perioda 1992-1995. godine i stvorila pretpostavke da državu BiH, tu svoju jedinu kuću, konačno do kraja sagradimo.

Mi ovdje živimo na razmeđu svjetova, na mjestu napetog susreta civilizacija, mjestu povremenog sudara „tektonskih ploča“ na Balkanu, čiji je epicentar baš ov-dje pod našim nogama, pod temeljima naših porodilišta i naših vječnih počivališta, pod fundamentima svega što se između njih odvija i što nazivamo našim životom. Ni manje ni više.

Period u kojem trenutno živimo ponovo najavljuje moguće potrese.Naime, ovih dana i sedmica, Milorad Dodik – predsjednik manjeg bosanskoher-

cegovačkog entiteta, nedvojbeno nastalog na genocidu i etničkom čišćenju dijela Bosne i Hercegovine, potvrđenim kroz presude najrelevantnijih međunarodnih su-dova, prelazi na drugu fazu ostvarenja beogradskog hegemonističkog plana iz de-vedesetih godina prošlog vijeka (koji svoje velikosrpske korijene pruža do Garašani-novog „Načertanija“ iz 1844. godine). Naime, on odbija da prihvati Odluku Ustavnog suda BiH po kojoj se 9. januar, zbog decidno navedenih pravnih razloga, ne može


34

obilježavati kao dan RS te se toj odluci ruga referendumom na kojem građani RS tre-ba da odluče da li će je poštovati ili neće. Nema nikakve sumnje da je ovaj nezako-niti i antiustavni čin rušenja navedene odluke Ustavnog suda putem referenduma samo generalna proba za uhodavanje modela rušenja države Bosne i Hercegovine putem referenduma. I Dodik to drsko najavljuje.

Sa intencijom da nas uozbilji, razbudi i mobilizira, u nastavku slijedi najveći dio pomenutog teksta koji sam napisao 2003. godine, uz logičnu preporuku da se ima u vidu tadašnji kontekst i tadašnje nesporne činjenice.

Evo tog teksta:„Malo je među nama onih koji nisu čitali roman «Na Drini ćuprija» Ive Andrića,

ali je mnogo manje onih koji se sjećaju mučnih opisa etničkog čišćenja i progona Bošnjaka iz Srbije u Bosnu preko višegradske ćuprije za vrijeme srpskih ustanaka u 19. vijeku. Te slike beznađa Bošnjaka neodoljivo nas podsjećaju na 1992. godinu. Andrić piše: «Muškarci su većinom išli pešice, prašni i pogruženi, a na sitnim konjima klatile su se umotane i zabuljene žene i nejaka deca... Poneki ugledniji čovek jaše na boljem konju, ali pogrebnim kasom i oborene glave...Ima ih koji na konopčiću vode jednu kozu. Neki nose jagnje u naručju. Svi ćute, čak ni deca ne plaču.»

Tu žalosnu povorku gladnih i umornih muslimana prognanih iz Užica višegradski Bošnjaci, muslimani, prate nijemim pogledima: «Stariji ostadoše na kamenim klupa-ma. Mlađi poustajaše i napraviše sa obe strane kapije živ zid; samo su saučesno gle-dali muhadžire i ćutali, drugi su im nazivali merhaba i pokušavali da ih zadrže i po-nude čime, ali se oni nisu ni obazirali na ponude i jedva su odgovarali na pozdrave».

Potom Andrić opisuje kako neki odlaze za Sarajevo, neki ostaju kod rodbine u Vi-šegradu, a glavnu i najsnažniju poruku ubajukanim višegradskim kasablijama tada, a svima nama i danas i svagda, izriče jedan siromah koji, žedan i srdit, nije odolio da se dobro napoji vode na kapiji jedne avlije u Višegradu te da glasno prekori: «Vi sjedite ovdje i teferičite, a ne znate šta se iza Staniševa valja. Mi evo pobjegosmo u tursku zemlju, ali kuda ćete vi bježati, zajedno s nama, kad i na ovo red dođe? To niko ne zna niti ko od vas misli na to.»

Bio je to trenutak u kojem je pred pomenutu avlijsku kapiju, bez imalo ustruča-vanja i stida, istrčala obnažena i zastrašujuće ružna istina, koju su prisutni odmah, u čistoj samoodbrani, zastrli zarom ravnodušja - da je ne gledaju. Međutim, ona će kasnije u više navrata oholo i snažno zalupati na sve kapije usnule savjesti brojnih pokoljenja naših predaka. I o tome smo, odrastajući, podosta čitali, najčešće s nevje-ricom da je ovdje, u zavičaju bratstva i jedinstva, ikada stanovalo nasilje, a pogotovo ravnodušnost.

U proljeće 1992. godine istina je smjelo iskoračila iz knjiga pravo u naše živote s namjerom da nam, zamalo posljednji put, pokuša kazati «šta se to iza Staniševa va-lja». Bila je, nema sumnje, mnogo uvjerljivija i stvarnija nego što je na bijelom papiru historijskih čitanki ikada bila. Naime, 1992. godine došao je red i na «ovo», kako je Andrićev Bošnjo-siromah gotovo proročki nazvao Višegrad. Pa na Zvornik, Sarajevo, Bihać, Mostar, Srebrenicu ..., na Bosnu i Hercegovinu. Kriknuli smo tada, zajecali i za-

KORAK broj 34

35

stenjali pod teretom bolnoga buđenja. Više od stotinu hiljada svirepo ubijenih i više od milion i po prognanih, silovanih, poniženih, gladnih, žednih i bosih - uglavnom Bošnjaka, ali i onih pripadnika drugih naroda koji su stali na stranu svoje domovine BiH – pod kuršumskom je pratnjom tumaralo drumovima i zastajalo pred tuđim avlijskim kapijama da pruži ruke prema kori tuđeg hljeba, prema kapi tuđe vode.

A koliko juče Bošnjaci su bježali od Užica do Višegrada, do Tuzle i do Sarajeva, videći tamo sigurnost i spas. 1992. godine nam, eto, ni tu nije bilo smiraja ni spasa. I opet, dakako, mnogi nisu znali «šta se to iza Staniševa valja». Uzalud se potom «ma-gistra vitae» četiri duge godine svojski trudila da nam otvori oči, da nas povede ka istini. Mnogima po svijetu i mnogima od nas ovdje uzaman su bile sve slike masov-nih četničkih zločina, svi logori smrti, streljački strojevi, jame i kame. Svijet je ostao bešćutan i bestidan.

Upravo stoga i na ovaj način, u ime onih sa kojima dišemo i postojimo, a naroči-to u ime svih nedužnih koji su zločinački smaknuti u agresiji na BiH od 1992-1995. godine, dižemo svoj glas dubokoga protesta i zgražavanja nad činjenicom da je, su-deći u Hagu žrtvi prije nego zločincu, čovječanstvo pred Bogom sudilo sebi u cjelini, propuštajući svaku priliku da ostane dostojno Božije milosti po kojoj je stvoreno da upravlja običnim ljudskim stvarima.

Nije nam namjera ni sada, kao što nije nikada ni bila, da osporavamo rad Tribu-nala u Hagu. Naprotiv, potpuno ga podržavamo još od njegovog osnivanja, ali ne možemo da prihvatimo duboko nemoralnu činjenicu da je prvo suđeno žrtvi pa tek onda dželatu. Ili još gore, izražavamo realnu bojazan da pojedinim dželatima uopće ne bude ni suđeno, koji se prkosno šepure po njedrima zločinačke tvorevine Republike Srpske, toga, po izjavama njenih čelnika, «naprednijeg entiteta u Bosni i Hercegovini». A koliko je «neuporedivo napredniji» taj entitet od Federacije BiH vidi se jasno i po Izvještaju o radu Tužilaštva BiH za 2003. godinu, u kome se kaže da je «u BiH 350 osoba optuženo za krivična djela ratnog zločina, od čega je 127 osuđeno, te da se sve osuđene osobe odnose na Federaciju BiH, dok u RS nije osuđen niko». Da-kako, u entitetu RS ne fali «krivih» ni izbliza onoliko koliko fali pravednih i spremnih da im sude i da iza rešetaka pošalju faktički svoje dojučerašnje mentore i saborce.

Zločinci iz RS su se godinama krili od Suda u Hagu jer su savršeno dobro znali za-što ih Sud traži. Stoga se, što su krivlji, sve više i bolje kriju. Žrtve se, pak, ne kriju. One su, vođene logikom svoje nevinosti dostupne (a ne zaboravimo da je na desetine hi-ljada Bošnjaka zaklano i mučki ubijeno 1992. upravo zbog njihove vlastite računice da su nevini i da im stoga ne prijeti opasnost ni od koga ako ostanu u svojim domo-vima) i stoga se u ovom svijetu teških paradoksa njihov status žrtve ni danas ne mi-jenja. Normalan čovjek danas ne može a da se ne zapita kakav je ovo svijet u kome se prvo sudi onom koji se oteo koljaču i pobjegao ispod noža, a pritom se koljačima uopće i ne sudi. Zar je normalno da su nekoga ko je doslovno klao nejač, silovao, rušio i palio kuće, oči ljudske vadio, djecu živu pekao i pritom pjevao „Bože, pravde“, « godinama molili, savjetovali, pozivali...» da se sam uljudno odazove pravdi.


36

Zapanjujuće predugo međunarodna zajednica podilazi zločinačkoj kliki u RS pa su to ovi uknjižili kao veliku, ohrabrujuću i zasluženu pobjedu svoje ideje.

Kukavičluk i infamija svijeta, nespremnost da se jasno i glasno kaže Karadžićevim sljedbenicima da su uz nalog i pomoć brojne zločinačke bratije iz Srbije i Crne Gore potpuno svjesno i organizirano u BiH počinili stravične zločine genocida nepojmlji-vih razmjera - i dalje su glavne odrednice (ne)etičnosti ključnih faktora međunarod-ne zajednice. Da nije tako, zar ne bi branitelji BiH i borci protiv najcrnjeg fašizma u Evropi 90-ih godina 20. vijeka, kao što su Sefer Halilović, Enver Hadžihasanović, Amir Kubura, Naser Orić i drugi, stajali gordo u prvim safovima na svim proslavama Dana pobjede nad fašizmom u bilo kojoj demokratskoj prijestonici svijeta. Među-tim, nažalost i nasramotu čitavom svijetu današnjice, njima se sudilo zato što su se drznuli da pokolj Karadžićevih i Miloševićevih zločinaca nad Bošnjacima zaustave i preobrate u rat Bošnjaka i drugih patriota protiv tih dželata. Usnuli svijet moćnika očigledno ne prašta uznemiravanja jer, da se žrtva nije opirala, pokolj bi (oni bi ga najvjerovatnije nazvali «pojačanim nasiljem na brdovitom Balkanu»), po logici išče-zle ljudskosti, koju oni naglas zasigurno neće priznati, bio završen mnogo brže nego rat i maske sa lica svjetskih moćnika ne bi pale. Ovako, maske su pale, svako je poka-zao svoje pravo lice, državnici vodećih zemalja svijeta uhvaćeni su u činu očigledne političke prostitucije, a glavni krivci za te grubo strgnute maske sa njihovih masnih, izbrijanih i napudranih lica, upravo smo mi Bošnjaci. I to je jedan od razloga zbog kojeg smo plaćali i plaćamo visoku cijenu.

Suđenje fašistima u Nurnbergu i Tokiju je bilo izrazito dobar, a aktuelno suđenje osumnjičenim za ratne zločine u Hagu izrazito loš primjer za čovječanstvo, u kojem se vidi dvoličan odnos svijeta prema istini i pravdi. Pozitivni eho suđenja u Nurn-bergu i Tokiju trajao je oko 4 decenije, dok će negativni eho suđenja u Hagu trajati mnogo duže – vječno! U Nurnbergu i Tokiju nije suđeno američkim, ruskim i drugim savezničkim generalima i vojnicima, što je predstavljalo odlučnu i vrlo snažnu po-ruku fašizmu da, ukoliko krene u krvave osvajačke i zločinačke pohode na gradove i ljude, može očekivati nemilosrdan odgovor svijeta i to svim raspoloživim sredstvi-ma. Za Hirošimu i Nagasaki, taj nesumnjivo masovni zločin katastrofalnih razmjera, Amerikanci nisu odgovarali. Umjesto da prkosi svijetu i brani bolesne fašističke ideje zločinačkog saveznika Hitlera, Japan je nakon užasa Hirošime i Nagasakija potpisao kapitulaciju te se u godinama iza toga potpuno okrenuo i posvetio poslu, a ne ratu. I danas mu je dobro.

Ne zagovaramo ovim, naravno, nikakvu upotrebu atomskog oružja protiv faši-stičkih zločinaca, ali očekujemo – na to imamo puno pravo – da svijet poštuje makar sebe i svoja pravila. I stoga, svi naši rasimi, seferi, enveri, naseri, amiri... gdje god bili, koliko god im sudili, moraju znati da Bog i sve dobre ljudske duše ovoga svijeta znaju i osjećaju užasnu bol uvrede činjenicom da su im umjesto svečanih strojeva diljem svijeta pažnju posvećivali zatvorski stražari Ševeningena.

Nažalost, i u samoj BiH su postojale snage koje, po nalogu i želji sponzora mrač-nog scenarija za Bošnjake, likuju svaki put kada nedužan Bošnjak dobrovoljno sjed-

KORAK broj 34

37

ne u avion za Hag i otputuje tamo sa namjerom da pred Sudom dokaže svoju nevi-nost. Likuju i unaprijed blate i osuđuju, a da se pritom niti jednom nisu zapitali da li likovanju i zluradosti uopće ima mjesta kada se sramoti u naručje, baš kao lavovima pred noge, bacaju oni što su svakom, pa čak i onima koji svaki ispljuvak po Bošnjaku smatraju svojim značajnim doprinosom «demokratizaciji i evropeizaciji BiH», čuvali san o životu čovjeka koji se i ovdje u Bosni drznuo da sebe samoga pomisli onako kako to drugi u svojim zemljama prirodno i bez kritike sa strane čine odavno. Te zle sile vode borbu za svoj šićar, kako bi M. Vitezović rekao, «u ime države ili tobožnje ideje, ali u svoje vlastito prezime».

Zloslutno, bez sumnje, zvuči činjenica da smo i mi danas ravnodušni na sve i svakoga, baš kao i ona Andrićeva višegradska čaršija koja, sijeleći i teferičeči po ne-promijenjenom adetu i ritmu, ispraća užičke muhadžire i nastavlja ispijati kahvu kao da se ništa nije ni desilo. U romanu «Na Drini ćuprija», da podsjetimo ponovo, Andrić ovako opisuje tu našu ravnodušnost: «Ali već sutradan, sve je opet bilo po starom, jer kasablije ne vole da pamte zlo i ne mare da brinu brigu unapred; u krvi im je sa-znanje da se pravi život sastoji od samih zatišja i da bi ludo i uzaludno bilo mutiti ta retka zatišja, tražeći neki drugi, čvršći i stalniji život koga nema».

Već stoljećima, osim svoga čas lanenoga čas svilenoga ruha, Evropa ne mijenja ništa što je suštinsko. Pogotovo ne ćud. Zato nam je uvijek vrlo teško naći izbor i pra-vu mjeru riječi da je koliko-toliko realno opišemo, ljuti na tu svoju narcisoidnu i hlad-nu maćehu, s kojom, nema nam druge, moramo živjeti do Sudnjega dana. I premda nam se ne jednom činilo da ta Stara Dama, mahmurna od svoje samodovoljnosti i ravnodušja, prosto juri u susret tom Sudnjem danu, noseći u istom naručju i žito i kukolj, dužni smo priznati jednu naizgled paradoksalnu činjenicu da pasivnost Evro-pe u naše doba predstavlja čak i napredak u poređenju sa aktima njenoga djelova-nja u prošlosti. Historija nas navodi na nedvojben zaključak da prognane Bošnjake, sa pokislim sirotinjskim zavežljajima na kvrgavim zavičajnim štapovima zaturenim preko ramena i naše majke i nene u šarenim mahramama i dimijama, nekadašnja srednjevjekovna Evropa ne bi primila ni pod strehu na konak, a kamoli na pet–deset dugih godina boravka u svojim kućama. Evropa se danas, nema sumnje, promijenila i po tome što ne rubi glave na licu mjesta i što uz sažaljenje i postelju daje nevoljnici-ma hljeba i vode. No, u samu se suštinu, pravdu i nepravdu na zemlji, ona ipak javno ne miješa. I, po svemu sudeći, i dalje nas ne voli. Oni sa oštrijim jezikom među nama tvrde kako je Evropa pomogla izbjeglicama iz BiH samo radi reinkarnacije zamrlog mita o sebi kao neupitnoj kolijevci civilizacije i humanizma. Oni, drugim riječima, poručuju da je Stara Dama pomogla sebi da se ponovo uznese nad nama sve do neslućenih visina vlastitoga samoljublja. U tome, bezbeli, ima dosta istine. Suđenja nama kao žrtvama zločina, koji smo samo čudom Božije volje ustali ispod noževa opakih dželata i stigli u naručje Staroj Dami, zorno pokazuju taj nepromijenjeni od-nos Evrope i prema nama i prema njenoj vlastitoj percepciji o svojoj superiornosti.

Ovdje u Bosni su Bošnjaci, muslimani po vjeri, većinski narod i našli su se pod udarom neprijatelja i Bosne i Bošnjaka čim su se politički organizirali u respektivnu snagu. Da ta većinska pozicija Bošnjaka, muslimana, ne bi proizvela za svijet ne-


38

željene posljedice, upravo se Bošnjacima više nego drugima u Bosni i Hercegovini nameće model rigidne multikulturalnosti i multietničnosti, kojega su, od svih većin-skih evropskih naroda u njihovim državama, isključivo Bošnjaci u svojoj zemlji duž-ni do kraja primijeniti. Drugi konstitutivni narodi u BiH, logikom statusa «manjine» kojoj se moraju činiti ustupci i davati povlastice, ne moraju uopće biti «multi». To se lijepo vidi po nacionalnoj strukturi zaposlenih u gradovima i mjestima entiteta RS i nekadašnje paradržavne tvorevine Herceg-Bosne. Bošnjaka, koji su do 1992. godi-ne bili većinski narod, danas u mnogim tamošnjim općinama skoro uopće nema. Neki strani i domaći politički faktori vrlo aktivno već deceniju i po žele Bošnjake razmutiti, razgoditi u posno šerbe koje nikom neće biti ni prijetnja ni izazov. A po-što ne vjeruju da taj perfidni projekat naše minorizacije možemo provesti protiv samih sebe, određuju nam i mentore i tutore. Istovremeno treba utješiti «manjine», uliti im osjećaj sigurnosti, dostojanstva, ravnopravnosti i pozitivnog odnosa prema projektu «multizacije» BiH odnosno Bošnjaka. U takvoj atmosferi, dok «multizacija» traje, nije realno očekivati da svijet krene u otvorenu hajku na zločince upravo iz reda manje brojnih naroda koji su, kakvog li paradoksa, upravo napravili ogromnu većinu zločina u BiH i koji su radili za račun agresora na BiH. To je perfidna strategija «ravnomjerne distribucije zločina na sve strane u sukobu»!!!

To je sadistički čin stavljanja flastera na usta žrtvi - da ne podsjeća više nikoga na sramnu epizodu Evrope i svijeta ovdje u BiH.

Umjesto da budemo aktivni faktor humanizacije Evrope, nas su Bošnjake bili pre-tvorili u objekat evropskoga milosrđa, taj politički isfabrikovani, ali moralno krajnje upitni izraz evropskoga duha kojim Stara Dama prikriva svoj kaljavi obraz i pere svo-je prljave ručice.

A kakvi vjetrovi pušu po krilu i njedrima Evrope lijepo se vidi iz “otkrića» ugled-ne Encyclopaediae Britannicae, po kojem Bošnjaka uopće nema kao autohtonog i državotvornog naroda u BiH. Ta nas Encyclopaedia, naime, imenuje „Muslimanima“, što nas, prema prepisanom modelu perfidne antibošnjačke politike bivše Jugoslavi-je, svodi na kategoriju vjerske grupe, kojoj, dakako, pripadaju samo vjerska prava, ali ne i pravo na državu. Lahko je stoga izvesti zaključak da ako sada i ovdje ne bi činio glavno koheziono demografsko tkivo Bosne i Hercegovine, bošnjački narod zasi-gurno nikada ne bi mogao biti ni dio Evrope. Naprosto, on ne bi de jure ni postojao.

U Britannicai se isto tako posebno naglašava da „Muslimani“ u BiH vode porijeklo od Slavena koji su primili islam, ali se nigdje, ako je to već bilo toliko važno pomenu-ti, ne kaže da i pravoslavci odnosno katolici u BiH takođe vode porijeklo od Slavena.

A da i ne govorimo o «ljepoti izraza» koju njeguje Encyclopaedia Britannica, za mnoge Evropljane knjiga prave mjere i istine, kada govori o pokoljima nad «Mu-slimanima» u Bosni i Hercegovini. Tamo se užasavajućim zločinima agresora nad nama, otvorenoj agresiji na međunarodno priznatu državu BiH i genocidu nad Boš-njacima, gotovo tepa blijedim eufemizmima: «etničko čišćenje», «građanski rat» i «vjerski sukob». Nema stoga sumnje da je, u pogledu istine o nama i našoj zemlji, i Britannica samo specifičan izraz, još jedan izvod iz nekog vrhovnog konspirativnog

KORAK broj 34

39

dokumenta, iz maligne socio-političke platforme o sudbini Bosne i Bošnjaka iz koje se izvornim nadahnućem napojio i sam «Memorandum SANU».

Isti lobi, srpsko-britanski, čini i činit će sve da ovo što je do sada napisano u Bri-tannici potkrijepi i izvođenjem pred sud u Hagu što više Bošnjaka, muslimana. Ta, zaboga, ne smije se valjda dopustiti da u Hagu za zločine odgovaraju najviše Srbi, i kao inicijatori i kao izvršitelji nečijih zločinačkih naloga. Istina je da je u Hagu naj-više Srba kojima se sudi, ali se ne može poreći ni činjenica da ih je uhapšen i pre-dat samo minorni procenat od ukupnog broja onih kojima treba suditi (samo za zločin nad Bošnjacima Srebrenice treba da odgovara ravno 810 zločinaca), te da se od Haga skriva daleko najviše Srba, neki čak i po pećinama Balkana, gdje se, u prirodnom ambijentu vlastitoga duha prošlosti čuvaju od uticaja novoga vremena. Predstavnici vlasti iz RS do sada su demonstrirali zaista zavidnu lepezu providnih izlika za nehapšenje «svojih» ratnih zločinaca. Svojevremeno je svoj originalan do-prinos tom organiziranom zločinačkom projektu jatakovanja zločincima u RS dao i tada potpredsjednik Predstavničkog doma Parlamenta BiH, Srbin Nikola Špirić, koji je izjavio da je «odbio potpisati izjavu kojom se optuženi za ratne zločine pozivaju na dobrovoljnu predaju Tribunalu, jer Sulejman Tihić želi preko SDS-a Srbe pretvoriti u pse tragače». Da je bilo kakva reda i zakona, međunarodna je zajednica ovom pre-rušenom karadžićevcu samo zbog ove izjave trebala istog trena dati crveni karton i izreći potpunu zabranu bavljenja politikom do kraja njegovog života. Pravde i reda, međutim, nema, pogotovo ako do njih treba doći bilo kakvim dodatnim naporom stranaca u BiH, pa će Špirić i dalje ostati u poziciji da pred Parlamentom i svijetom energično zastupa svoje (Karadžićeve zapravo) ideje o potrebi ravnopravnog tre-tmana žrtava i zločinaca pred sudovima.

Encyclopaedia Britannica je, da pokaže i «mjeru svoje objektivnosti i ljubavi pre-ma nama», za Sarajevo napisala sramnu laž da je tek od 1993. godine opkoljeno od strane Srba, a da je, primjerice, Srebrenica «pripojena srpskom teritoriju», baš kao da ga je iz kakva nestašluka nakratko i neopravdano bila napustila pa su je Mladićevi i Karadžićevi zločinci ponovo vratili tamo gdje pripada. Sve je tu na istom fonu na-mjernog izvrtanja činjenica i klasične zamjene teza o zločincima i žrtvama. Sve do danas. I danas.

Dželaludin Rumi je, očigledno s punim pravom, govorio da je nemoralan intelek-tualac najopasnije stvorenje na zemlji, da je njegovo znanje nesporno, ali da je ono, nažalost, u istoj funkciji kao što je svijeća u ruci lopova – uz njenu će pomoć, naime, lopov pokrasti više. Encyclopaediau očigledno pišu neki vrlo opasni stvorovi.

U veoma čudnom svijetu živimo. Paradoksalan čovjekov napredak Theodor Adorno je uporedio sa napretkom od luka i strijele do atomske bombe, gdje je «ne-sumnjivi napredak» u činjenici da se bombom može ubiti daleko više ljudi nego strijelom. Dakako, o moralnom napredovanju nema ni govora.

Huntingtonova teorija o sukobu civilizacija se i afirmira i osporava već dugo. Ona je nalik na teoriju o «klasnom sukobu» za koju se kaže da više ne vrijedi, ali je i to pod znakom pitanja. Ona istodobno podsjeća i na drevne modele podjele na «civilizira-


40

ne» i «divlje» narode, na «barbare i Grke» i sl. Danas odista postoji podjela svijeta po raznim osnovama, ali ipak ne i na planu nekih potpuno suprotstavljenih civilizacija; nema danas više podjele na Amere i Ruse, nema krute podjele na Zapad i Istok, ali se čini da sve stvarnijom postaje podjela na Amerikance i ostale, sa tendencijom da se ovi ostali globalno amerikaniziraju, i to bez mogućnosti da bilo kakva realna sila tome stane na put. Samuel Huntington Zapadu konfrontira islamski svijet, kao što mu je nedavno na sličan način suprotstavljan i komunizam. Komunizam je, kako znamo, neslavno završio, gdjegdje se još samo koprca i meškolji, dajući slabe zna-kove života, a očigledno se ni islamskom svijetu već odavno ne piše dobro u važećoj konstelaciji svjetskih političkih faktora. Bosna i Hercegovina je dio svijeta i podliježe primjeni globalnih pravila koja reguliraju najkrupnija pitanja odnosa među faktori-ma rata i mira u svijetu.

Upravo stoga su suđenja najistaknutijim starješinama Armije RBiH kao jedine legalne i legitimne vojne sile koja se borila za očuvanje same BiH zapravo dio šireg scenarija u svim po nas nepovoljnim varijantama – u varijanti kada nas treba učiniti minornim faktorom na Balkanu i u Evropi, ili pak u varijanti kada nas treba vidjeti kroz prizmu globalnog odnosa Zapada prema islamu. U tom se smislu stvari katkad odvijaju u pravcu izmišljanja pa potom i raspirivanja sukoba islama sa Zapadom – sve od terorističkih napada na New York 11. septembra 2001. godine do ovog trena. Svijet tako pokazuje da od postanka do dana današnjeg nije napustio okamenjeni model razmišljanja po kome čovjek na dunjaluku mora imati ili samo prijatelje ili samo neprijatelje, isključujući mogućnost da u svijetu egzistira i neki treći tabor – uljudnih, miroljubivih i prema cijeloj planeti i čovječanstvu blagonaklonih ljudskih stvorenja koja ni u kome ne žele vidjeti svoje neprijatelje (barem je nama poznata ta bogumilska priroda duha).

Moderno doba ne prihvata mogućnost postojanja čistog humanističkog odnosa čovjeka prema životu i samom sebi!? To je bolna istina. Jer da nije, agresija na BiH ne bi bila samo problem Bošnjaka u BiH. Da je htio biti principijelnim 1992. godine, kao što tu principijelnost upravo sada trenira nad Bošnjacima, svijet uopće ne bi dopustio agresiju na Bosnu i Hercegovinu kao međunarodno priznatu državu. Ne bi, prema tome, bilo ni navedenih materijalnih netačnosti i grubih laži u Encyclopa-ediai Britannici, ni suđenja u Hagu, ni više hiljada jama i masovnih grobnica diljem BiH, ni žrtava ni dželata. Pa ni ove gorke priče.

Kada agresija Srbije i Crne Gore na BiH nije zaustavljena u prvih mjesec-dva dana rata, bilo je jasno da nikako i neće biti jer su svijetu slike rata iz Bosne i Hercegovine od početno ekstremno uznemirujućih ubrzo prešle u svakodnevne, dosadne i ne-poželjne, od kojih se zapadni svijet, i sit i pjan i željan „teferičenja“, branio tipkama na daljinskim upravljačima svojih televizora. I suđenja u Hagu bila su im najzanimljivija na početku. Sada, pak, to je jedan rutinski proces i svijetu ne smeta nepojmljivo šo-kantna činjenica da se na istoj optuženičkoj klupi smjenjuju žrtva i njen dželat. Na-stoji se tako, na ovoj važnoj međunarodnoj adresi, implicirati zaključak da su „svi“ u Bosni i Hercegovini podjednako krivi za rat koji nam se «dogodio» i da je svijet s pra-vom ostao da se drži po strani od tog «besmislenog građanskog i vjerskog sukoba».

KORAK broj 34

41

Odsustvo demokratije na Balkanu rodilo je nacionalizme. Ako se, naročito uz po-moć Suda u Hagu i drugih međunarodnih institucija, ne demokratizira Srbija kao glavni generator svih ratova na Balkanu, a potom i RH kao tek napola demokratizi-rana zemlja koja nosi na savjesti hegemonistički Tuđmanov plan napada na Bosnu i Hercegovinu i pokušaj anektiranja jednog dijela naše zemlje Hrvatskoj u posljed-njem ratu, Balkan će i dalje ostati bure baruta sa vrlo kratkim fitiljem i, nažalost, opet grobnica uglavnom manjih balkanskih naroda.

Iz nesigurnosti balkanskoga i evropskoga okruženja, iz ozračja ravnodušnosti prema slabima koje su, dakako, stvorili jaki, potpuno je umjesno citirati riječi Enesa Karića koji pita sebe i sve nas: «Žive li evropski muslimani upravo ovih godina vrije-me svog holokausta?! Jer, ma ko bili, ma šta mislili ili govorili, kojoj političkoj opciji pripadali i sl., njima je namijenjeno etničko čišćenje, «evropska sudbina Jevreja».

Još 1931. godine Albert Einstein je napisao: «Evropska se bijeda sastoji u tome što su narodi u njoj odgojeni s krivim ciljevima...Školski se udžbenici moraju ponovo pisati». (navedeno prema Zborniku radova sa Međunarodne konferencije održane u Sarajevu, 10. i 11. septembra 2001. godine, str. 158)

Danas, nekoliko decenija kasnije, ove njegove riječi zvuče još tačnije i uvjerljivije. Ostaje jedino pitanje da li je ovdje uopće moguće napisati te nove udžbenike - da budu bez ružnih riječi, kako to svijet od nas traži, a da istodobno ostanu poučni i istiniti (!?!). Nama se čini da to sami trenutno ne možemo učiniti jer to nije moguće učiniti prije nego što svijet kaže istinu o sebi i posljednjem ratu u BiH. Ako to svijet napokon učini, napisat ćemo potpuno istinite udžbenike historije sa dubokom na-dom da pravdi ovdje više nikada neće biti tako tijesno kao što je bilo u vrlo dugih posljednjih 24 godine. U našoj se bosanskohercegovačkoj stvarnosti bjelodano ja-sno vidi da se upravo na ovom pitanju valorizacije prave istine zatvara jedan potpu-no zamršeni mračni krug u kome se svijet bez ideja vrti već stoljećima i poput vira guta ljude i narode.

Danas se stoga postavlja veoma realno pitanje: hoćemo li sutra, kada ponovo zaurla bolesna mržnja protiv nas (ona je mirovnim sporazumom godinama tek ne-znatno utišana, ali je, nažalost, ostala ista), biti nemilosrdno zbačeni sa svoje bosan-ske serdžade i izgubiti svoje ime i adresu?

Na jasno pitanje, jasan je i odgovor: budemo li „sjedili i teferičili“, to nam se lahko može dogoditi!“

To je, dakle, bio taj tekst iz 2003.god.

Od tada do danas prošlo je još 14 godina, dogodila su se neka nova suđenja u Hagu, uhapšeni su ratni zločinci Karadžić i Mladić i još im traju suđenja, donesene su brojne presude za genocid nad Bošnjacima i najteže ratne zločine. Uz ogromne napore kao društvo i država napredovali smo puževim korakom jer su sljedbenici velikodržavnih projekata iz našeg susjedstva, naizmjenično ili skupa, godinama dr-žali klipove u našim točkovima, vadeći ih samo u slučajevima davanja ustupaka koji su omogućavali tek loš mir u kući.


42

I ovih dodatnih 13 godina samo nas je ojačalo u sljedećem uvjerenju: ako ikada ikome, „teferičeći i sjedeći“, damo povoda da nasluti makar i stidljive znakove naše nespremnosti da branimo sebe i svoju jedinu domovinu Bosnu i Hercegovinu, mo-žemo nestati zajedno s njom. I niko na ovoj planeti ne bi se zbog toga ugušio u suzama.

Isto tako, što se svijeta tiče, na njega treba ozbiljno računati. Treba, naime, oz-biljno računati da međunarodna zajednica neće učiniti ništa da zaštiti i nas i svoje vlastite principe. To smo naučili u bolnoj lekciji od 1992-1995.

A sjetimo se - od svih usvojenih rezolucija i deklaracija UN-a koje su se odnosile na Bosnu i Hercegovinu u periodu njene odbrane od brutalne agresije (1992-1995) striktno je poštovana samo i isključivo ona o embargu na naoružanje za branitelje Bosne i Hercegovine. One među nama koji su kratkog pamćenja treba podsjetiti da je 25. 09. 1991. godine u Vijeću sigurnosti UN na njegovoj 3009. sjednici, jednogla-snom podrškom svih 15 članica Vijeća, usvojena Rezolucija Vijeća sigurnosti UN broj 713 kojom je uveden embargo na uvoz oružja i vojne opreme za SFRJ.

Tri su veoma indikativna detalja vezana za donošenje ove Rezolucije. Prvo, ona je donesena na inicijativu EU i OSCE u saradnji sa Vladom SFRJ (!!). Drugo, i Rusija je tada zdušno podržala donošenje ove Rezolucije (!!). Ova dva „krupna detalja“ jasno pokazuju da su politički procesi u SFRJ devedesetih godina 20. vijeka imali već de-finiran smjer i ciljeve u kojima je glavna kolateralna šteta trebala nositi ime države Bosne i Hercegovine te Bošnjaka kao njenog najbrojnijeg konstitutivnog naroda i njenog ključnog faktora odbrane i opstanka.

Treći detalj predstavlja činjenica da je tadašnja Vlada RBiH, s raspadom i prestan-kom postojanja SFRJ, Rezoluciju proglasila nevažećom, jasno pokazavši time da je političko rukovodstvo R BiH na čelu sa Alijom Izetbegovićem do kraja prozrelo zlo-slutni po nas političko-diplomatsko-vojni igrokaz i scenarij bjelosvjetskih moćnika.

Naravno, i pored toga, embargo je ostao na snazi te je njime uskraćeno pravo BiH kao međunarodno priznate države da se brani u slučaju napada i to sve dok Vijeće sigurnosti ne preduzme mjere zaštite mira i sigurnosti (član 51 Povelje UN). Međutim, u našem slučaju, niti su nas branili, niti su nam dozvolili da se naoružamo i sami branimo.

A sve ono što je uslijedilo nakon toga od 1992-1995. godine u Bosni i Hercego-vini jeste veličanstvena priča o „čudu bosanskog otpora“ i našoj izvanrednoj voj-no-političkoj pobjedi, kojom su osujećeni zlokobni strateški ciljevi agresije na BiH.

Nažalost, međunarodna zajednica odlučila se umiješati u ratne tokove baš onda kada je shvatila da smo nadjačali i slomili agresora te smo pod prijetnjom udara NATO-a zaustavljeni upravo u oslobodilačkom pohodu.

Trenutno bahato i neodgovorno ponašanje Dodika i njegovih beogradskih men-tora velikosrpskog projekta manifestirano kroz perfidne referendumske rušilačke igre navodi nas na zaključak da su malo predahnuli od bježanja pred pomenutim silovitim oslobodilačkim naletom jedinica Armije R BiH, MUP-a RBiH i HVO tokom

KORAK broj 34

43

1995. godine pa ponovo ovih dana ispipavaju teren za nastavak radova na izgradnji „velike Srbije“.

Na svu sreću, aktivnosti ključnih probosanskih političkih subjekata i pojedinaca, posebno predsjedavajućeg Predsjedništva BiH gospodina Bakira Izetbegovića, po-kazuju da među nama ima dosta onih koji budno drže straže i koji očigledno znaju šta se iza brda valja.

Sa svih mjesta stižu nedvosmislene poruke da ovdje za tu gradnju nikada niko niti je dobio niti će ikada dobiti dozvolu!

I nikakav referendum, pogotovo protivustavan, ne može je osigurati.Sa svih strana takođe se čuju umirujuće vijesti da se mi nismo nimalo umorili,

kako Dodik i Vučić priželjkuju i procjenjuju prema energiji koju ulažu da nas premo-re već godinama. Naprotiv! Mi smo se, hvala Bogu, lijepo odmorili, obnovili snagu i sve životno važne resurse, obnovili i izgradili svoju zemlju i sad smo spremniji nego ikada da je dalje gradimo, da branimo i odbranimo svaki njen pedalj. Ako, ne daj Bože, zatreba.

Mi preferiramo mir, on je uslov boljeg života i napretka svakog čovjeka u BiH.Stoga, mir, Milorade! Ne ugrožavaj nam mir!


44

Mr. Murat Kahrović

SLAVNA BOSANSKA ARMIJA

Jedna od suštinskih karakteristika odbrambeno-oslobodilačkog rata u Bosni i Hercegovini 90-ih godina prošlog stoljeća bila je munjevitost ratnih zbivanja i do-gađaja, koji su, ne samo jedni druge sustizali, nego su se, veoma često, paralelno odvijali i smjenjivali jedni druge. Ta karakteristika bit će jedna od osnovnih pratilja tog rata, ne samo na njegovom početku, nego i tokom njegovog cjelokupnog traja-nja. Uporedo s tim, a u pojedinim fazama ratnog trajanja, možda i brže, odvijala se, smjenjivala i unapređivala unutrašnja organizacija stvaranja odbrambenih snaga, njihova struktura, sistem rukovođenja i komandovanja, reorganizacija i transfor-macija jedinica, njihovo unutrašnje uvezivanje i ukrupnjavanje, obuka, disciplina, te sazrijevanje svijesti o neophodnosti upotrebe svih raspoloživih snaga, kako bi se uspješno pariralo daleko nadmoćnijem i, bar na papiru, superiornijem agresoru.

Iako su organizacije SDA, Patriotske lige i Zelenih beretki, pred sam početak rata bile kako-tako organizovane, kao i neki štabova TO i samoorganizovane grupe, ipak je ogromna većina kasnijeg boračkog sastava Armije R BiH još bila izvan bilo ka-kvog sistema organizovanja i priprema za odbrambeni rat. Nešto zbog lažne nade da rata, ipak, neće biti, nešto zbog nemogućnosti organizovanja, a najvećim dijelom zbog nedostatka mobilizacijskih planova i MTS-a, koje je bivša JNA na vrijeme sklo-nila i ustupila pripadnicima ekstremnog SDS-a i samoproglašenih srpskih krajina još u miru, odbrambeni sistem Bosne i Hercegovine bio je isuviše daleko od realnih sna-ga koje bi, koliko-toliko, mogle parirati visokosofisticiranoj jugoslovenskoj armadi i veoma organizovanim paravojnim jedinicama SDS-a.

No, i pored toga, i uprkos skoro bezizlaznoj situaciji, nevjerovatno velikom br-zinom na temeljima ranije TO, SDA Patriotske lige i Zelenih beretki, takoreći, pre-ko noći, nikli su opštinski i regionalni štab TO R BiH, a ubrzo i Glavni štab Armije R BiH, koji su preuzeli komandu nad sve većom masom dobrovoljaca, koji će u tim sudbonosnim danima predstavljati jezgro iz koga će se kasnije razviti respektabilna odbrambena armija.

Paralelno sa ustrojem oružanih snaga i njihovim organizovanjem u odjeljenja, vodove, čete, bataljone, brigade, operativne grupe i korpuse, izgrađivao se, kalio, obučavao i stasavao naš komandno-rukovodni kadar (mahom iz redova rezervnih oficira i podoficira, iz JNA odbjeglog oficirskog kadra, ali i otresitih, a komandovanju sklonih ljudi različitih struka i zanimanja koji su se dokazali još u predratnom peri-odu formiranja Patriotske lige i Zelenih beretki) od obučenih operativaca, odličnih

KORAK broj 34

45

organizatora, majstora - graditelja vojničkih kolektiva i dobrih obavještajaca, do sjaj-nih narodnih komandanata.

Tako su nastali najizrasliji i najsposobniji rukovodni kadrovi buduće Armije, vanredni i veoma uspješni, te svakom zadatku dorasli, operativci, obavještajci i komandiri, sve do onih do juče nepoznatih anonimnih ljudi koji su, takoreći, preko noći postali zaslužni a svima poznati i dragi autoriteti i komandanti čija se riječ uvijek rado slušala, a naređenja besprijekorno izvršavala. U nevjerovatno kratkom vremenu njihove pritajene, a do tad neiskazane sposobnosti stvorile su od njih izuzetno sposobne kadrove, komandante štabova i jedinica koji su postali pravi majstori u procjenjivanju i predviđanju ratnih do-gađaja, politike i strategije ratovanja, odnosa snaga, pravovremene upotrebe jedinica, ali i izuzetno hrabre, čestite i poštene autoritete u donošenju odluka, izradi strategij-sko-operativnih planova, kako u napadu, tako i u odbrani. Oni su do nevjerovatne preci-znosti znali isplanirati i nagle i neočekivane, a po agresora zaprepašćujuće obrte situaci-ja kad se iz odsudne odbrane prelazi u žestok protivudar, iz napada u naglo povlačenje, probijanje iz okruženja, sve do upadnih i zasjednih djejstava u kojima se na najefikasniji način, uz oskudnu upotrebu ljudstva, naoružanja i municije uništava i dezorganizuje agresorska živa sila, a plijene neophodna materijalno-tehnička sredstva, tako da smo na tom planu postali nenadmašni majstori u historiji ratova. Prema nekim relevantnim pokazateljima, značajan broj MTS kojima se tokom rata koristila Armija R BiH potiče iz ratnog plijena, što dovoljno potvrđuje gore izrečene konstatacije.

Svi ti ratni događaji, uz činjenicu da su i komandanti naše Armije, uz posredovanje međunarodne zajednice, pregovarali sa agresorom, kao i cijela ratna kampanja u kojoj su se isprepletali mnogi politički, vojni i psihološki ljudski faktori, odvijala se u inter-pretaciji naših komandanata ne pokazujući ni u jednom trenutku svoj, nekad veoma težak, pregovarački položaj, tek se stiče prava slika njihove veličine, čak i u onim poslo-vima koji, u najčešćem broju slučajeva, nisu vojnički nego najčešće politički.

Ta čvrstina, snalažljivost, upornost i nečuvena hrabrost koja se cijelim tokom rata ispoljavala na svim nivoima Armije R BiH, kako na brojnim frontovima, tako i u poza-dini, da bi se što uspješnije pariralo neprijatelju, rezultat su stručnog i kontinuiranog rada, prije svega u Glavnom, odnosno, Generalštabu Armije R BiH ali i u komanda-ma i jedinicama naše Armije unutar koje su stvarane, obučavane i osposobljavane brojne ubojite borbene jedinice, odredi, bataljoni i brigade, divizije i korpusi koji su tokom četverogodišnjeg rata svoje slavno vojevanje pretočili u sintagmu pod nazi-vom “čudo bosanskog otpora”.

Formirana je, dakle, jedna operativna narodna Armija, koja je na završetku rata u svom sastavu imala preko 230 hiljada pripadnika, koja je prošla mnogobrojne gol-gote, Scile i Haribde i učinila nemoguće spasivši svoju državu i svoj narod, s pravom je svrstana među najbolje pješadije na svijetu, bez obzira što joj na početku rata niko od iole ozbiljnijih i u svijetu priznatih vojnih stratega i analitičara nije davao nikakve šanse. Iako slabo naoružana i niotkud podržana i prepuštena sama sebi, ona je u nevjerovatno brzom roku, kako formirana, tako i ustrojavana i moralno-psi-hološki stabilna, borbeno osposobljena i za najkomplikovanija i najteža borbena djejstva, i hrabra preko svake mjere. Zbog toga, budućim ratnim i vojnim stratezi-


46

ma, kako ovdje, tako i u svijetu, ostaje težak i nezahvalan zadatak da odgovore na mnogobrojna pitanja iz bosanskohercegovačkog odbrambenog rata, među kojima je svakako i ono ključno kako je jedna armija, na čijoj strani, osim moralnog, nije bio niti jedan od ključnih faktora rata, uspjela da nadvlada, onemogući i obesnaži tako premoćnog agresora kakvi su bili prvo srpska, a potom i hrvatska armada, i spasi od uništenja svoju državu i svoj narod.

Uz sve to, pripadnici bosanske Armije nikada nisu dozvoljavali da s odbrambe-nog pređu u bratoubilački i osvetnički rat, neprestano vodeći računa da mora biti i ostati časna, narodna odbrambena sila čiji je osnovni i jedini cilj očuvanje Bosne i Hercegovine i njenih naroda na principima multietičnosti, multikulturalnosti, su-života i tolerancije, koji su oduvijek krasili njenu opstojnost i kao srednjovjekovne države, i osmanskog ejaleta, i austrougarske separatne pokrajine, i starojugosloven-ske banovine i socijalističke republike. Ti i takvi uzvišeni ciljevi, za koje su se borile najbolje bosanskohercegovačke patriote i gazije, predstavljale su onu antifašističku snagu koja je svijetu otvoreno dala do znanja da fašizam nije uništen i da svojom odbrambenom borbom Bosna i Hercegovina brani najveće civilizacijske tekovine savremenog čovječanstva.

Bosanskohercegovačka Armija nije iza sebe ostavila nijednu “Srebrenicu”, ni-jedne “Ahmiće”, nijedno “Trnopolje”, nijedan “Keraterm”, “Crni vrh” ili bilo koje dru-go slično stratište.

Možda vrijedni komandanti AR BiH, pregaoci i svojevrsne gazije, u početku, kada su napuštali svoja radna mjesta, uzorane njive, nepokošene livade i bivšu JNA nisu ni slutili svoju historijsku misiju, koja će omogućiti bosanskom narodu da iskorači na svjetsku historijsku scenu kao narod visokog civilizacijskog ranga.

I da ne bude zabune. Ovdje nije samo riječ o vodećim herojima rata, a još manje o zaslužnim komandantima, štabovima i Vrhovnoj komandi. Ti heroji su prije svih narod i njegovi borci, te nesavladive kapetanije, poput Sarajeva, Mostara, Goražda, Bihaća, Gradačca i onih tvrđava odbrane na kojima su se tokom cijelog rata vihori-le zastave Bosne i Hercegovine, slobode, ljudskog dostojanstva i demokratije. Niti jedan narod u historiji ratova nije podnio teže i surovije uslove rata niti je ispoljio tako masovan heroizam kao naš narod. Samo su takav narod, takvi borci i takvi ka-petani i kapetanije mogli izroditi iz sebe vrhunske komandante, ali i neprevaziđene ljudske vrijednosti kojima se danas cijeli svijet divi. To divljenje doživjelo je svoju najočitiju katarzu u vrijeme smrti našeg prvog predsjednika, rahmetli Alije Izetbe-govića, kome se, kao svojevrsnom simbolu Bosne, bosanskog naroda i njegove Ar-mije samo u jednom kišnom oktobarskom danu poklonio cijeli svijet. Odajući takvu počast njemu, kao simbolu bosanske državnosti i herojske borbe njenog naroda, odata je počast svim onim znanim i neznanim junacima, gazijama i herojima koji su kroz četverogodišnju oružanu borbu branili svjetsku civilizaciju.

Kroz to i takvo nepodijeljeno svjetsko priznanje od prvog čovjeka UN-a Kofija Anana, lidera najmoćnijih država svijeta, pa čak i nekadašnjih osvajača, otkrila se i jedna naša samozatajena slabost vijekovima prisutna u nama. Naime, otkrilo se u najdrastičnijem obliku da se ovdje, među nama, ta herojska borba i ti veliki ljudi naj-

KORAK broj 34

47

manje cijene. Naša savremena historiografija, a pogotovo publicistika, sociologija i psihologija kao da bježe od svoje suštinske zadaće da kroz prizmu svojih naučnih disciplina nastoje da odgonetnu i daju bar dio odgovora na „čudo bosanskog ot-pora“, kako neki slikovito nazvaše naš odbrambeno-oslobodilački rat. Samo su izu-zetna filmska ostvarenja, kao što su “Ničija zemlja”, Danisa Tanovića, na kojoj je Pjer Žalica slavodobitno uzviknuo “Gori vatra”, izuzetak od pravila, ali i svijetao primjer kako treba objašnjavati i kako pristupati našem velikom oslobodilačkom ratu, drža-vi Bosni i Hercegovini, njenoj historiji, narodu i njenim herojima. U protivnom, nije daleko vrijeme kada će nam ponovo neki novi Karadžići, Mladići, Miloševići, Blago-jevići, Abdići, Kordići, po ko zna koji put tumačiti historiju prema svojim mitovima i izmišljotinama. Jer, veličina jednog naroda adekvatna je veličini njegovog pam-ćenja, isto kao što je veličina njegovog samozaborava adekvatna veličini njegovog samoubilačkog nagona i uništenja. U protivnom (ni Bog), ni Allah, ni Davud, ni Isus, ni Muhammed a.s., ni brojni Klintoni, Demireli, Širaci, Bleri, Anani, Izetbegovići, Efen-dići, Halilovići, Zajke, Hujke, Šehovići, Nanići i brojni drugi ovozemaljski ljudi, živi i mrtvi, neće nam pomoći da jednom položenu historiju ponovno ne polažemo.

Danas niti jedan istinski poznavalac svjetskih kretanja, ratova i političkih bor-bi, ako želi da ostane na strani pravde, istine i demokratije ne može da obesnaži i ostane ravnodušan pred istinskim komandantima i vojskovođama kakvi su bili i ostali ratni komandanti bosanskohercegovačke Armije, koji su u najtežim trenuci-ma bosanskohercegovačkog postajanja do ludila dovodili zadrigle i osione gene-rale jugoarmade, njihove vođe, miloševiće, tuđmane i abdiće, te s golorukim he-rojima razbijali njihove opsade, suzbijali napade i do besmisla ponižavali njihove u krvi ogrezle horde pljačkaša i koljača. Rukovođeni njihovom smjelošću i upornošću slične podvige pravili su i njihovi podređeni: komandanti korpusa, divizija, brigada i bataljona koji su i u izgubljenim i beznadežnim situacijama tražili i nalazili najbolja i najbezbolnija rješenja. Svi oni zajedno, uz neuništiv borački kadar, postali su pravi majstori ratovanja i lučonoše borbe do, kako pjesma kaže, “istrage naše ja njihove.”

Kako god i koliko god se istraživalo, analiziralo i razmišljalo i s ma kakvom preciznošću i objektivnošću o minulim ratnim događajima, neumitno se dolazi do istih zaključaka:

1. Da je odbrana našeg naroda i države, i pored brojnih teškoća i pojedinih po-grešaka, u osnovi vođena ispravno, stručno i sa mnogo nadahnuća.

2. Da su za svojim, sada već legendarnim komandantima marširali, usavršavali se, organizovali, ratovali i vojevali, padali i ustajali neprikosnoveni ratnici izrasli iz se-oskih straža i uličnih barikada i uzdigli se do nepreglednih visova Vlašića, Majevice, Žuči, Bjelašnice, Ćabenskih stijena, Nišića, Grabeža, Bogoševaca i Dizdaruše.

3. Da su iza njihovih položaja, komandi i jedinica ostale zarušene bajte, tranšeje, isturena komandna mjesta, prolazi i saobraćajnice, brojne zapovijesti, naređenja, planovi i odluke, kao neuništivo svjedočanstvo neshvatljivog patriotizma, slobodar-ske tradicije, istrajnosti, upornosti i ogromnog nadahnuća da se brane i odbrane temeljna civilizacijska načela demokratije, tolerancije i suživota.

4. Da su iza njihovih komandi na brojnim bojišnicama širom Bosne i Hercegovi-ne, kao neugasli simboli heroizma i otpora ostale i takve ljudske, vojničke i koman-


48

dantske veličine kakve su bili Zajko, Šeha, Hujke, Bolo, Imamović, Nanić, Magoda i oni znani i neznani heroji velike bosanskohercegovačke ratne epopeje.

5. Da su Sarajevo, Mostar, Goražde, Gradačac, Bihać, Olovo i brojni drugi gradovi ostali kao neuništive tvrđave slobode, otpora i heroizma.

6. Da su nad njihovim legendarnim podvizima lebdjeli, mudro ih vodili i njima rukovodili najizrasliji komandanti naše Armije.

7. Da ni nakon nepune 22 godine od završetka rata, nažalost, ovo društvo i vla-dajuće strukture u njemu nisu našli načina da se na dostojan način, srazmjeran nji-hovim djelima i imenu, oduže najvećim sinovima ove zemlje.

8. I da nakon svega rečenog ostaje da lebdi kao istina i gorčina pitanje - “hoće li sloboda umjeti da pjeva, kao što su sužnji pjevali o njoj.”

Bosanskohercegovački komandanti su bili i ostali svaki na svom mjestu i u svom vremenu, komandanti čija je armija, ma koliko mala, činila velike podvige zahvalju-jući kojima smo postali i ostali poznati u svijetu. Komandanti naše Armije, svaki na svoj način, kako je ko znao i umio, u jednom neshvatljivo teškom vremenu najča-snije što je znao, mogao i umio, obavljao je svoju komandantsku dužnost. A to što mi kao uz sve kvalitete svakom sve možemo oprostiti osim uspjeha i što čekamo da nam neko sa strane ukazuje na naše pojedinačne i kolektivne veličine, više je stvar naših slabosti nego neoborivih istina. Uostalom, recimo to još jednom o pojedinim ratnim događajima u Bosni i Hercegovini, dovoljno govore sami događaji. Zar brojni svjetski stručnjaci i analitičari, toliko godina nakon rata s neskrivenom pažnjom izu-čavaju i nastoje objasniti metode, tempo stvaranja i izgradnje naše Armije, principe njenog ratovanja i dostignuća koja se teško razumom daju objasniti.

Jer, gledano u cjelini, naše komandno rukovodstvo moralo je u datoj situaciji od-stupiti od svih mogućih vojnih doktrina i učiniti nešto, na prvi pogled, nemoguće, kako bi se za tako kratko vrijeme i pod tako teškim okolnostima angažovala, mobi-lisala i ustrojila toliko brojna masa branilaca koja je, uprkos brojnim hendikepima, u stanju parirati tako obučenom, pripremljenom i visoko sofisticiranom agresoru. U takvoj situaciji i pod takvim okolnostima, više nego normalnim, djeluju neki nespo-razumi i greške, naročito na planu rukovođenja i komandovanja, neke ishitrene od-luke i nedorečenosti, koje, uprkos njihovim posljedicama, nisu mogle zaustaviti, ne-prestano narastanje, borbenu moć i snagu naše Armije. Takvom borbom i takvom armijom u najsloženijim mogućim okolnostima, naši komandanti činili su sve što su mogli i dali su svoj lični puni obol toj borbi, svaki na svoj način i svaki u svom vreme-nu i datim okolnostima. A to što je ta ista Armija vremenom nadrasla svoje vođe nije plod njihove slabosti, već naprotiv, njihovog pregnuća, jer učitelji koje ne prevaziđu njihovi učenici i nisu pravi učitelji. Svaki od komandanata naše Armije imao je svoje osobenosti po kojima je bio i ostao prepoznatljiv u vremenu i prostoru u kojima je obavljao svoju časnu dužnost komandanta.

HASAN EFENDIĆ je prvi komandant Teritorijalne odbrane Republike Bosne i Her-cegovine, čovjek koji je sa komandantima Patriotske lige postavio temelje buduće Armije BiH. On je u tim sudbonosnim danima pripremio teren za transformaciju TO

KORAK broj 34

49

u Armiju R BiH, koja će funkcionirati na sasvim novim principima, a u skladu s datim okolnostima. Pri tom ni u jednom trenutku ne treba smetnuti s uma da je on bio na čelu naših odbrambenih snaga u onom prvom, izuzetno teškom, ratnom periodu od početka aprila do 25. maja 1992. godine. Mada je komandovao u veoma kratkom vremenskom periodu, od nepunih mjesec i po dana, Efendić je stvorio plodonosnu osnovu, ne samo za daljnji nastavak borbi koje su uveliko počele, već i za prelaz sa teri-torijalnog na armijski sistem, kako organizovanja, tako i rukovođenja i komandovanja.

Odlukom Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine uspostavljeno je ruko-vodstvo Teritorijalne odbrane, kojim su rukovodili Hasan Efendić, kao komandant (tada u činu pukovnika), Stjepan Šiber, kao načelnik Štaba (takođe, kao pukovnik), dok je za pomoćnika načelnika Štaba, istovremeno i kao operativac, postavljen ta-dašnji pukovnik Jovan Divjak. Tom odlukom, koja je po mnogo čemu bila historij-skog karaktera, udaren je pravni i državotvorni okvir legitimnog i legalnog sistema odbrane u Bosni i Hercegovini. Time su obuhvaćene sve organizovane, ali i samo-organizovane grupe i jedinice koje su tom odlukom dobile svoj puni legitimitet sa jedinstvenim sistemom rukovođenja i komandovanja.

SEFER HALILOVIĆ je tek formiranu Armiju, stasalu iz jedinica TO, te samoorga-nizovanih grupa i odreda, preuzeo 25. maja 1992. godine, po mnogo čemu u jed-nom od najtežih i najprelomnijih trenutaka, kada je novoformirana Armija pravila svoje prve korake. Čak i u miru, u ekonomski i politički stabilnim državama, tako krupna reorganizacija i transformacija oružanih snaga predstavlja jedan od najtežih i najodgovornijih zadataka, kada stručni vojno-politički timovi i štabovi nakon da-lekosežnih priprema pristupaju tako radikalnim izmjenama, kao što je prelazak sa teritorijalnog na armijski princip organizovanja. Transformacija oružanih snaga BiH odvijala se u najtežim ratnim uslovima, od međunarodne zajednice tek priznate dr-žave, u ekonomsko-političkom haosu u kome je svaka, pa i najmanja odluka mogla imati i imala je najdalekosežnije posljedice. Reorganizacija rukovođenja i komando-vanja, ukrupnjavanje i objedinjavanje odbrambenih snaga, te formiranje brigada, a potom i korpusa uz neprestana, a sudbonosna borbena djejstva, odvijali su se ne-vjerovatnom brzinom, tako da je bosanskohercegovačka Armija, već u septembru 1992. godine imala svoje korpuse, zone odgovornosti i jedinstven sistem rukovođe-nja i komandovanja, što predstavlja abecedu svakog ratnog djelovanja. Dodaju li se tome najodsudnije bitke koje su tih dana vođene za odbranu Bosne i Hercegovine, onda se s pravom može govoriti o čudu bosanskog otpora i skoro nemogućoj misiji odbrane zemlje koja je iz pepela neprestano bombardovanih gradova i sela, uz stra-hovite udare agresora, iznjedrila tako jake odbrambene snage koje su u parampar-čad razbile ideju o munjevitom ratu, a već organizovane agresorske jedinice dovele do prvih ćor-sokaka, nedoumica i nevjerica u kojima se lahko donose ishitrene i u pravilu pogrešne odluke koje za posljedicu imaju velike gubitke, dezorganizaciju, krizu morala i haotično stanje u kome se sve više gubi i tone.

RASIM DELIĆ je preuzeo komandovanje Armijom, juna mjeseca 1993. godine, uoči samog početka opsežne neprijateljske ofanzive na sve ključne dijelove odbrane BiH, a naročito u gradu Sarajevu, koje je bilo i ostalo ključ rata, ne samo za agresora, nego


50

i za našu Armiju, i odgovor na sva moguća pitanja o ishodu bosanskohercegovačkog rata. Ujedno, bio je to najveći, ali i jedan od posljednjih agresorskih udara na ovaj grad. Nakon uspješne odbrane Sarajeva, agresoru je ovaj grad bio i ostao uklet i nedostižan. Na njegovim ključnim tačkama odbrane, Trebeviću, Igmanu, Žuči i Poljinama ostale su desetkovane, ne samo njegove najelitnije jedinice, nego i ogromna materijalno-teh-nička sredstva, tako neophodna našoj Armiji. Od tada, pa sve do završetka rata, agre-sor je samo sa distance mogao rušiti Sarajevo i ubijati civile, jer pitanje njegove odbra-ne nikada više nije bilo aktuelno. Izvršavajući uspješno tu prvu komandantsku zadaću, generalu Rasimu Deliću širom su otvorena vrata daljnjeg uspješnog komandovanja, a izgradnjom sarajevskog tunela otvorene bezbrojne mogućnosti, manevra jedinica, dovođenja i izlaska novih snaga, MTS-a, hrane i svih drugih neophodnih sredstava za uspješnu odbranu. Otvorivši nove frontove i razvlačeći agresorske snage, Rasim Delić je sa saradnicima oslobađao nove prostore i stvorio mogućnosti za daljnje ustroja-vanje Armije, njeno jačanje i prerastanje u modernu vojnu silu, koja je od autsajde-ra prerasla u ključnog činioca bosanskohercegovačke budućnosti. Dakle, nastavljač uspješnog rada i komandovanja oružanim snagama R BiH i neimar novih odnosa koji su u kontinuitetu stasavali na temeljima onoga što su stvorili njegovi prethodnici je general Rasim Delić. Pod njegovim zapovjedništvom naša Armija se razvijala i stasala u snažnu i modernu vojnu silu u kojoj su do kraja rata vladali visoki moralno borbeni odnosi, utemeljeni na savremenoj vojnoj organizaciji.

Pominjanjem i izdvajanjem ratnih komandanata bosanskohercegovačke Armije, autor je sve vrijeme imao na umu da su njih trojica, svaki na svoj način bili i ostali, po autorovom mišljenju, samo paradigme odbrambeno-oslobodilačkog rata i simboli nepregledne kolone znanih i neznanih heroja, kako u Armiji, tako i u narodu. Svjestan svega toga, autor je pišući o njima, pisao o tri druga heroja, državi-heroju, Armiji-hero-ju i narodu-heroju. To što su njih trojica, svaki u svom vremenu obavljali nimalo zahval-ne uloge ključnih ljudi u svim ratnim zbivanjima, to je njihov usud, njihova sudbina i nezahvalan teret svih njihovih iskušenja i podviga. Gledano uopšteno, njih trojica i svaki ponaosob ni blizu nisu toliko bitni koliko su bitna tri gore pomenuta heroja: - država, narod i Armija. Događaji koji su ih izbacili na površinu i vrijeme u kome su bili čelne ličnosti ratnih zbivanja i tu poziciju svaki na svoj način obavljao kako je najbolje znao i umio, samo su nezaobilazne činjenice koje se, htio to neko ili ne, nikako ne mogu zaobići. Ne ističući niti jednog posebno i bez ikakve namjere da ih međusobno poredi ili bilo koga od njih favorizuje, autor ih je poređao po hronološkom slijedu do-gađaja, ostavljajući nekom budućem spisatelju da istražuje uporedna ili neka druga pitanja vezana za njih trojicu kao ratne komandante naše Armije. Ovdje je nužno reći da zapostavljanje ili minimiziranje bilo kojih vrijednosti, u cjelini, znači i minimiziranje našeg velikog odbrambenog rata, a to su naše velike greške koje nam historija neće oprostiti, a ni budućnost, pa ni okruženje u kojem živimo. Imajući u vidu sve ono što nam se dogodilo u minulom ratu, moramo se upitati jesmo li kao narod došli na gra-nicu upitnosti velikog pisca Meše Selimovića – da su Bosanci nalik vodi, isuviše velikoj da bi je upila Zemlja i suviše maloj da bi potekla...?

KORAK broj 34

51

Mr. Adil Žigić

BOŠNJACI U AGRARNOJ REFORMI OD 1919. DO 1931. GODINE

G L A V A II

ODUZIMANJE ZEMLJIŠTA ZEMLJOVLASNICIMA MUSLIMANIMA I NJEGOVA DODJELA RAZNIM ZEMLJIŠNIM INTERESENTIMA, UGLAVNOM PRAVOSLAVNE VJEROISPOVIJESTI

Jedno od najvažnijih pitanja u novostvorenoj državi Kraljevini SHS, koje je naj-duže dominiralo u političkom životu zemlje, bilo je agrarno pitanje. Ono je utjeca-lo na sve bitne elemente politike i odslikavalo cjelokupnu osobenost privrednog života Kraljevine SHS. «Seljaštvo u državi je činilo većinu stanovništva (oko 80%) i očekivalo se da vlasti i političari učine nešto za interese seljaka po pitanju agrarnih odnosa».

Situacija u Bosni i Hercegovini bila je daleko složenija nego u tzv. razvijenijem dijelu države - Hrvatskoj i Sloveniji, tim prije što je bila opterećena naslijeđem koje je vuklo korijene još iz turskog perioda. Ako se uzme u obzir da je Prvi svjetski rat trajao četiri godine, desila su se velika razaranja, osjećala se ekonomska iscrpljenost zemlje, glad i neimaština zahvatila je najveći dio stanovništva u Bosni i Hercegovini, usložila je ionako veoma tešku situaciju.

Zbog tako teškog položaja u kome su se našli seljaci, stvorile su se suprotno-sti između zemljovlasnika muslimana i kmetova pravoslavaca i dostigle su vrhunac stvaranjem zajedničke države Kraljevine SHS 1918. godine.

Narodno vijeće i Narodna vlada za Bosnu i Hercegovinu ostavljali su po strani agrarno pitanje sve dotle dok nije zaprijetila opasnost da se «revolucionarne ok-tobarske ideje» primijene i oživotvore i na našem prostoru. Tada je Narodno vijeće SHS u Zagrebu izdalo posebnu poslanicu seljacima 14. 11. 1918. godine, a zatim 26. 11. 1918. godine donijelo Zaključak o agrarnoj reformi, te tražilo da se ne čini


52

nasilje i ne pravi šteta zemljovlasnicima, «jer će se ova pitanja riješiti zakonom i tako ukinuti kmetski odnosi uz pravičnu nadoknadu za oduzetu zemlju dosadaš-njim vlasnicima njenim».

Dakle, nakon otprilike mjesec dana po proglašenju stvaranja Kraljevine SHS (6-I-1919), regent Aleksandar Karađorđević,u proglasu upućenom narodu, između osta-log, je rekao:

«Ja želim da se odmah pristupi pravednom rešenju agrarnog pitanja, i da se uki-nu kmetstva i veliki zemljišni posjedi. U oba slučaja zemlja će se podeliti među siro-mašne zemljoradnike, s pravičnom nadoknadom dosadašnjim vlasnicima njenim. U slobodnoj državi našoj može da bude i biće samo slobodnih vlasnika zemlje. Zato sam pozvao Moju vladu da odmah obrazuje komisiju, koja će spremiti rešenje agrar-nog pitanja, a seljake-kmetove pozivam, da s poverenjem u moju Kraljevsku reč, mirno sačekaju, da im naša država zakonskim putem preda zemlju, koja će u napred biti samo Božija i njihova, kako što je to već odavno u Srbiji».

Već 25. februara donesene su Prethodne odredbe za pripremu agrarne reforme, a stupile su na snagu 27. februara. U donesenim odredbama preciziran je način na koji će kmetovska selišta čiji su vlasnici age prijeći u vlasništvo kmetova, dok je pita-nje prelaska begluka (zemljište rezervisano za vlastitu upotrebu bega) u ruke beglu-čara samo nagoviješteno.

O načinu prelaska kmetovskih selišta u ruke kmetova navedeno je sljedeće:

«Ukidaju se kmetski odnosi u Bosni i Hercegovini i u tzv. «novim krajevima Srbi-je (Sandžak, Kosovo, Metohija, Makedonija) i Crne Gore», stvaranje novih kmetskih odnosa zabranjeno je a dotadašnji kmetovi proglašeni su slobodnim vlasnicima kmetskih selišta. Obustavljena je obaveza izmirivanja zakupa haka za 1918. godinu. Dakle, na temelju Uredbe o upisu vlasnosti bivših kmetova na kmetskim selištima u zemljišnim knjigama u Bosni i Hercegovini od 21. jula 1919. godine», gruntovne vlasti su bez saglasnosti zemljovlasnika sve zakupničke ugovore proglasile kupo-prodajnim ugovorima i na taj način bivše kmetove upisali u knjige kao nove vlasni-ke kmetovskih selišta.

Time je u ruke 113.103 kmetovske porodice pretežno pravoslavne vjeroispovije-sti (srpske nacionalnosti) prešlo 775 233 ha zemljišta.

Nagovještaj prelaska begluka u ruke beglučara koji su radili na zemlji sa specifič-nim ugovornim odnosima, bez vlasničkih prava, sadržan je u sljedeće dvije odredbe:

• eksproprišu se svi veliki posjedi koji su imali površinu od 100 – 150 jutara, odnosno 58 – 288 ha u korist države;

• ukidaju se zakupnički odnosi na veleposjedima, s tim što je u slučaju Bosne i Hercegovine u obzir uzet i tzv. «zakupništvu sličan odnos» (napoličari, pridrž-nici, priornici, prisjevnici i dr.).

Neposredno nakon donošenja Prethodnih odredbi, donesene su i dvije uredbe o pobiranju žetve roda iz proizvodne 1918/1919. godine sa begluka u korist bivših

KORAK broj 34

53

beglučara (ziratna zemljišta) i četvrtara (vinogradi u Hercegovini) pod sljedećim na-zivima:

• Uredba o pobiranju (žetve) prihoda u 1919. godini sa beglučkih ziratnih ze-mljišta u Bosni i Hercegovini od 22. jula 1919. godine

• Naredba ministra za agrarnu reformu o berbi na vinogradima koje su obradili tzv. «četvrtari u Hercegovini od 9. avgusta 1919. godine». Manje od godinu dana nakon donošenja Prethodnih odredbi, a pod utjecajem seljačkih nemi-ra, vlada u Beogradu donijela je p r v u Uredbu o postupanju sa beglučkim ze-mljama u Bosni i Hercegovini od 14. februara 1920. godine.

U ovoj Uredbi precizirano je da se svrsi agrarne reforme u Bosni i Hercegovini ima privesti sva beglučka zemlja koju zemljovlasnici (begovi) trajno ne obrađuju sami u vlastitoj režiji. U tu kategoriju spadali su sljedeći begluci:

• naseljeni beglučarima na kojima postoje kmetstvu slični odnosi tzv. «pridržni-ka», «prioraca», «prisjevnika», «zakupaca», «napoličara», «ćesimlija» i «četvrta-ra» (kod vinograda u Hercegovini), ako zemljoradnici to zemljište drže deset godina, računajući od 25. februara 1919. godine unazad, pod uvjetom da je njihov život i opstanak vezan za tu zemlju ako nije ugovoreno vrijeme trajanja odnosa;

• u čifluke pretvoreni begluci, iako kmetovski odnos u gruntovnici nije upisan, pobeglučeni čifluci i njihovi dijelovi iza 1878. godine (austrougarske okupa-cije) također će se smatrati kmetovskom zemljom, ako kmet za brisanje kme-tovskog prava nije dobio obeštećenje i ako na ove zemlje treća osoba nije stekla jača prava iza pobeglučenja, a prije 25. februara 1919. godine, odnosno prije donošenja Prethodnih odredbi za pripremu agrarne reforme.

Ova uredba je samo još više podstakla seljake da sa većom upornošću zauzmu beglučku zemlju, u čemu su prednjačili dobrovoljci.

Time je izazvan revolt muslimanskog veleposjedničkog sloja u Bosni i Hercegovi-ni, a težaci su uporno tražili da se beglučko zemljište tretira isto kao i kmetska selišta, te da se obustavi davanje haka.

Udruženje zemljišnih posjednika je u više navrata, preko svojih predstavnika, reagiralo, ukazujući na sve nepravilnosti i nezakonite radnje koje su kršile princip vlasništva. Očito je bilo da je seljački interes prednjačio nad zemljovlasničkim, jer ni jedna njihova predstavka nije ozbiljnije uzimana u razmatranje.

Na inicijativu Jugoslovenske muslimanske organizacije, Radikalne stranke i Udru-ženja zemljoradnika došlo je do izmjena i dopuna «Uredbe o postupku sa begluč-kim zemljama u Bosni i Hercegovini od 11. maja 1920. godine». Ovim izmjenama bili su izuzeti od agrarne reforme oni begluci na kojima nisu postojali kmetstvu slični odnosi ili su ih vlasnici obrađivali u vlastitoj režiji, ali samo dotle dok se zemljoradnici sa tih begluka budu mogli podmiriti iz fondova državne ili javne zemlje.

Na kraju, predlagano je da se nađu novčana sredstva za isplatu rente (haka) za period od 1918 -1920 godine. Izmijenjena Uredba o beglučkim zemljama, zbog če-stih smjena vlada, nije ostala dugo na snazi.


54

Donesena je nova Uredba o postupanju sa beglučkim zemljama u Bosni i Her-cegovini 12. maja 1921. godine i njome je stavljena van snage uredba pod istim nazivom od 11. maja 1920. godine.

U novoj Uredbi samo su donekle pobliže utvrđeni uvjeti prelaska begluka u ruke beglučara, tako da su naseljeni begluci na kojima postoje kmetstvu slični odnosi ne-prekidno deset godina (računajući unatrag, počevši od 25. februara 1919. godine) prelazili u vlasništvo obrađivača zemlje pod sljedećim uvjetima:

• ako je opstanak zemljoradničke porodice bio vezan za begluk,• ako nije bilo ugovoreno vrijeme trajanja beglučarskog odnosa.

Bilo je predviđeno da četvrtarski vinogradi u Hercegovini prijeđu u ruke četvrta-ra, njihovim otkupom od bivših vlasnika.

Bitna razlika između kmetovskih selišta i begluka proizlazila je iz činjenice da su kmetovska selišta automatski prelazila u vlasništvo kmetova koji su imali registro-van ugovor o zakupu u gruntovnici, dok je kod begluka svaki slučaj zasebno treba-lo ispitati, odnosno utvrditi opravdanost zahtjeva beglučara za dobijanjem zemlje besplatno.

Naredbom o provođenju Uredbe o postupanju sa beglučkim zemljama u Bosni i Hercegovini od 12. maja 1921. godine, koja je donesena 10. juna 1921. godine, detalj-no su razrađeni modaliteti prelaska begluka u ruke beglučara i četvrtarskih vinogra-da u ruke četvrtara u Hercegovini.

U izmjenama Naredbe o provođenju Uredbe o postupanju sa beglučkim zemlja-ma u Bosni i Hercegovini, donesenoj 10. juna 1921. godine, nešto su bolje precizira-ne određene formulacije u Naredbi.

O pitanju likvidacije agrarnih odnosa na beglučkim zemljama u Bosni i Herce-govini mnogo se raspravljalo i otezalo. Međutim, upornim insistiranjem JMO sve što je bilo sadržano u ranijim uredbama konačno je sređeno i uokvireno u Zakon o beglučkim zemljama u Bosni i Hercegovini, koji je donesen 3. decembra 1928. go-dine, a istovremeno i Naredba o provođenju Zakona o beglučkim zemljama u Bosni i Hercegovini.

Ovim zakonom trebalo je da se reguliše položaj beglučkog posjeda, visina odš-tete i način plaćanja, a time i definitivno riješi agrarno pitanje u Bosni i Hercegovini.

Pokazalo se kasnije da ni ovaj zakon nije našao svoju primjenu u praksi, jer vlada i sve druge državne institucije koje su se formirale za rješavanje agrarnog pitanja nisu pokazivale interes za pravično rješenje, bilo da se radi o zaštiti zemljovlasnika ili pak o pravičnoj nadoknadi.

Zakonom o izmjenama i dopunama zakona koji se odnose na agrarnu reformu u Bosni i Hercegovini od 12. augusta 1933. godine, a koja se, ustvari, odnosi na izmje-ne i dopune Zakona o beglučkim zemljama, određeno je da se u obzir uzmu šume i šikare na koje beglučarske porodice nisu stavile svoje zahtjeve i da otkupom od države sa bivših vlasnika prelaze u vlasništvo beglučarskih porodica. Na taj način

KORAK broj 34

55

prešlo je u ruke 54 728 beglučarskih porodica 400 072 ha poljoprivrednog i šum-skog zemljišta.

Koliko je prema stanju zemljišnih površina Bosne i Hercegovine u 1920. godi-ni zemljovlasnicima muslimanima oduzeto, prikazano je u narednoj tabeli (broj 15).

Dakle, u tabeli broj 15 prikazana je katastarska kultura (kategorija zemljišta), za-tim stanje zemljišta 1920. godine, oduzeto zemljište agama i begovima, i na kraju, prikazan je procenat oduzetog zemljišta.

Rezultati u tabeli pokazuju da je oduzeto agama i begovima 925 147 ha ili 52, 8 % obradive površine, zatim 53 179 ha ili 6, 9 % pašnjaka i neplodnog zemljišta, te 196 979 ha ili 7, 8 % šuma i šikara. Ukupno je oduzeto 1 175 305 ha ili 23 % ze-mljišta.

UDIO ZEMLJIŠTA ODUZETOG KMETOVIMA U UKUPNIM ZEMLJIŠNIM POVRŠINAMA - Tabela 15

R/BKATASTARSKA KUL-TURA (KATEGORIJA)

ZEMLJIŠTA

U HEKTARIMA UDIO ODUZETOG U

UKUPNOM( U %)

STANJE ZEMLJIŠTA1920. godine

ODUZETO ZEMLJIŠTE AGAMA I BEGOVIMA

1. Obradiva površina 1.753 488 925.147 52,8

2. Pašnjaci i neplodno 768.633 53.179 6,9

S V E G A: 2.522 121 928.326 36,8

3. Šume i šikare 2.516 827 196.979 7,8

4. Neplodno 63.752 0 0

U K U P N O: 5.102 700 1.175 305 23,0

Izvor: Statistička publikacija Ministarstva poljoprivrede KSHS Obrađena zemlja i žetveni prinos 1920. godine, Beograd, 1921. godine i već navedni podaci iz Arhiva BiH.

U narednoj tabeli broj 16 vidimo zbirne podatke oduzetog zemljišta agama i be-govima, te akcionarskim društvima, fabrikama, bankama i dr. Oni iznose 110 922 ha zemljišta, koje je na kraju podijeljeno raznim zemljišnim interesentima, pretežno pravoslavne vjeroispovjesti (srpske nacionalnosti).

Dakle, u sklopu agrarne reforme u Bosni i Hercegovini od zemljovlasnika svih kategorija oduzeto je ukupno 1 286 227 ha poljoprivrednog i šumskog zemljišta i preneseno u ruke 249 580 bezemljaških porodica.


56

REZULTATI AGRARNE REFORME U BOSNI I HERCEGOVINI U PERIODU IZMEĐU DVA SVJETSKA RATA - Tabela 16

RANIJI VLASNICI ZEMLJE NOVI VLASNICI ZEMLJE

Mali posjedi:kmetskih selišta

(age)begluka (begovi)

Brojvlasnika

Površinau ha

Udiou %

Brojporodica

Prosječnapovršina po

porodici(ha)

10.463 775.233 60,3 Kmetovi 113.103 6,86

4.281 400.072 31,1 Beglučari 54.728 7,31

SVEGA 14.744 1.175.305 91.4 167.831 7,00

Veliki posjedi:fabrike, banke

akcionarska društvaostali

28.458 2,2 Beskućnici 25.752 1,10

22.415 1,7 Solunskidobrovoljci 4.483 5,00

8.326 0,7Invalidi

I svjetskograta

2.542 3,27

SVEGA51.723

110.9221.286.277

4,08,6

100,00

Ostali inter-venti

48.97281.749

249.580

1,565,15,5,15

Izvori za tabelu broj 16: Zečević, S., Siromaštvo Jugoslavije, Beograd, 1936, str. 24. Ristić, T., Borba za zemlju i naša agrarna reforma, Beograd, 1938, str. 59. Vučo, N., Poljoprivreda Jugoslavije 1918 -1941, Beograd, 1958, str. 25-36. Erić, M., Agrarna reforma u Jugoslaviji 1918 - 1941, Sarajevo, 1958, str. 48.

Bit će interesantno ako grafički predstavimo nove vlasnike oduzete zemlje posli-je agrarne reforme u Bosni i Hercegovini između dva svjetska rata.

REZULTATI AGRARNE REFORME U JUGOSLAVIJI IZMEĐU DVA SVJETSKA RATA PREMA VJERSKOJ STRUKTURI VLASNIKA - Tabela 17

PODRUČJE I VJEROISPOVIJEST VLASNIKA

ZEMLJOVLASNICI MUSLIMANI

Površina u ha Udio u %

Bosna i Hercegovina 1.175.305 61,1

Sandžak, Metohija, Kosovo i Make-donija 231.099 12,0

SVEGA: 1.406.404 73,1

ZEMLJOVLASNICI NEPRAVOSLAVNE VJEROISPOVIJESTI I KOLEKTIVNI VLASNICI

Bosna i Hercegovina (x) 110.922 5,8

Dalmacija (xx) 50.000 2,6

Slavonija (xxx) 110.577 5,7

Vojvodina (xxx) 222.707 11,6

KORAK broj 34

57

Slovenija (xx) 23,697 1,2

SVEGA: 517.903 26,9

UKUPNO: 1.924307 100,0Izvori za tabelu broj 17: Zečević ,S., Siromaštvo Jugoslavije, Beograd, 1936, str. 24. Ristić, T., Borba za zemlju i naša agrarna reforma, Beograd, 1938, str. 59. Vučo, N., Poljoprivreda Jugoslavije 1918 – 1941, Beograd,1958, str. 25 – 36. Erić, M., Agrarna reforma u Jugoslaviji 1918 – 1941, Sarajevo, 1958, str. 48.

(x) Odnosi se na zemljovlasnike nepravoslavne vjeroispovijesti i na kolektivne vlasnike (dionička društva, tvornice i dr.)

(xx) Radi se o kolonatskom odnosu ili tzv. «napoličarstvu», kakav je i danas prisu-tan u južnim dijelovima Italije (Mezzadria)

(xxx) Radi se o veleposjedima domaćih i naseljeničkih zemljovlasnika.

Sa tačke gledišta ovog rada posebno je važno istaknuti da je zemljovlasnicima islamske vjeroispovijesti (današnji Muslimani, Albanci i Turci) sa prostora Makedo-nije, Kosova, Metohije i Sandžaka, na koje se uglavnom odnosila agrarna reforma, oduzeto ukupno 1 406 404 ha zemljišta, što je predstavljalo manje od 73,1 %, odno-sno ¾ od ukupno oduzetog zemljišta u okviru agrarne reforme u Kraljevini SHS/KJ između dva svjetska rata.

U Bosni i Hercegovini iz ruku zemljovlasnika nepravoslavne vjeroispovijesti i ko-lektivnih vlasnika (dionička društva i dr.) oduzeto je 110 922 ha ili 5, 8% zemljišta.

U Dalmaciji je oduzeto 50 000 ha ili 2, 6% zemljišta (radi se o kolonatorskom odnosu ili tzv. «napoličarstvu», kakav je i danas prisutan u južnim dijelovima Italije (Mezzadria).

Oduzimanjem zemljišta u Slavoniji bili su obuhvaćeni domaći veleposjedi i nase-ljenički zemljovlasnici, kojima je oduzeto 110 577 ha ili 5, 7% zemljišta.

Istoj kategoriji zemljovlasnika u Vojvodini oduzeto je 222 707 ha ili 11, 6% zemlji-šta.

U Sloveniji je istoj kategoriji zemljovlasnika, kao što je bilo i u Dalmaciji, oduzeto 23 697 ha ili 1, 2% zemljišta.

Ukupno je iz ruku zemljovlasnika nepravoslavne vjeroispovijesti i kolektivnim vlasnicima oduzeto 517 903 ha ili 26, 9% zemljišta. Kada ovoj površini zemljišta do-damo oduzeto zemljište muslimanskih zemljovlasnika u BiH, Makedoniji, Sandžaku, Kosovu i Metohiji, imamo ukupnu površinu od 1 924 307 ha (tabela 17).

Da bi slika o transferu zemljišta bila još potpunija, iz ruku vlasnika pretežno mu-slimanske, ali i drugih nepravoslavnih vjeroispovijesti, u ruke vlasnika pravoslavne vjeroispovijesti (srpske nacionalnosti) prešlo je u Bosni i Hercegovini (u okviru tzv. «unutrašnje kolonizacije») još oko 600 000 ha državnih šuma i oko 40 000 ha drugog zemljišta.


58

Zakonom o banskoj upravi (1929. godina) ukinuta je Agrarna direkcija u Sarajevu (Čl. 49), a njene poslove preuzeo je Agrarno-pravni odsjek III poljoprivrednog odje-ljenja Kraljevine banske uprave Drinske banovine.

KAKO SU UTVRĐIVANA OBEŠTEĆENJA ZA ODUZETA ZEMLJIŠTA ZEMLJOVLASNIKA MUSLIMANA

Kod utvrđivanja obeštećenja zemljovlasnika muslimana za oduzeta zemljišta (kmetovska selišta, koja su bila u posjedu aga i begluci u posjedu begova) postuplje-no je na dva različita načina:

Obeštećenja za oduzeta kmetska selišta

Odredbama Uredbe o finansijskoj likvidaciji agrarnih odnosa u Bosni i Herce-govini od 12. maja 1921. godine na ime obeštećenja za oduzeta kmetovska selišta ukupne površine od 775 233 ha predviđen je fiksni iznos od 255 miliona dinara, od-nosno, u prosjeku 328,93 dinara za 1 ha zemljišta (255 000 000 dinara : 775 233 ha).

Sva zemlja bila je podijeljena u 28 bonitetnih klasa na osnovu zemljarine koja je plaćena za 1918. godinu. Skala je bila degresivna i podrazumijevala je iznose od 40 do 6000 austrougarskih kruna ili od 10 do 1500 dinara.

Predviđena fiksna suma nije se mogla povećati, i ukoliko je bila nedostatna da se njome izmire sve obaveze, bilo je predviđeno da se opet degresivnim stopama smanje koeficijenti predviđeni za pojedine klase zemljišta.

Obeštećenja za oduzete begluke

Kod poljoprivrednog zemljišta važila su dva kriterija:• ako je na zemlji postojao kmetstvu sličan odnos, obeštećenja su utvrđivana

prema četverostrukoj vrijednosti godišnjeg katastarskog prihoda u novcu;• ako nije postojao kmetstvu sličan odnos, ali ga je beglučarska porodica obra-

đivala najmanje deset godina, računajući vrijeme od 25. februara 1919. go-dine, ili ako su begluci nastali preoravanjem seoskih utrina, obeštećenja su utvrđivana prema petnaestostrukoj vrijednosti godišnjeg katastarskog pri-hoda u novcu u Bosni, a po dvadesetostrukoj u Hercegovini.

Na tako obračunate iznose dodavala se vrijednost neisplaćenih godišnjih hako-va ako do donošenja zakona nisu plaćeni u visini od 20 %.

Kada se radilo o voćnjacima i vinogradima koje je zasadio zemljovlasnik u vlasti-toj režiji, utvrđena vrijednost zemljišta povećala se za 100 %.

Bez obzira na kvalifikaciju begluka, ako se radilo o zemljištima i gradilištima koja su se nalazila u neposrednoj blizini zatvorenih mjesta ili industrijskih područja, utvr-đena visina odštete prema katastarskom prihodu uvećavana je za 100 %.

KORAK broj 34

59

Za šume i šikare na koje je plaćana obračunavana zemljarina plaćana je vrijed-nost četverostrukog godišnjeg katastarskog čistog prihoda u Bosni i peterostrukog u Hercegovini.

Shodno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama zakona koji se odnose na agrarnu reformu u Bosni i Hercegovini od 12. augusta 1933. godine za zemljišta u okviru pobeglučenih kmetskih selišta, na koja nije bila obračunavana zemljarina (paš-njaci, šume i šikare), bila je propisana visina obeštećenja od 700 dinara na jedan ha, ali do ukupnog iznosa od 50 miliona dinara fiksno.

U Članu 16 Finansijskog zakona za 1936/1937. godinu precizirano je da će se utvr-đeni iznos obeštećenja po jednom hektaru smanjiti ako bi se pokazalo da je suma od 50 miliona nedostatna.

KAKVA SU BILA RJEŠENJA ZA FINANSIJSKU LIKVIDACIJU OBAVEZA DRŽAVE PREMA ZEMLJOVLASNICIMA MUSLIMANIMA

Za finansijsku likvidaciju obaveze države prema zemljovlasnicima muslimanima rješenja su bila različita kod oduzetih kmetovskih selišta i kod oduzetih begluka.

Finansijska likvidacija obaveza za oduzeta kmetovska selišta

Zakonsku osnovu za finansijsku likvidaciju preuzetih obaveza prema vlasnicima oduzetih kmetovskih selišta predstavljala je Uredba o finansijskoj likvidaciji agrar-nih odnosa u Bosni i Hercegovini od 12. maja 1921. godine. Prema odredbama ove uredbe, svi kmetovski odnosi u Bosni i Hercegovini trebali su biti likvidirani sa una-prijed utvrđenom sumom od 255 miliona dinara, s tim da se polovina ove sume isplati u gotovini, a polovina u državnim obveznicama. Isplata je trebala biti izvršena po degresivnoj skali, koja je obuhvatala 28 kategorija zemljišta prema visini zemlja-rine koja je vlasnicima kmetovskih selišta bila određena za 1918. godinu. Raspon kategorija kretao se od 40 do 6000 kruna, odnosno 10 do 1500 dinara.

Obveznice su nosile naziv Obveznica za finansijsku likvidaciju agrarnih odnosa u Bosni i Hercegovini. Bile su označene na rok otplate u trajanju od 50 godina, sa 4 % kamate godišnje na glavnicu.

Isplata je vršena dva puta godišnje: 1. maja i 1. novembra, počevši od 2. januara 1923. godine, sa retroaktivnom isplatom kupona za 1922. godinu.

Prema tome, zadnji kupon trebao je biti isplaćen 1. novembra 1971. godine. Ovih je obveznica izdato u vrijednosti od 130 miliona dinara.


60

Finansijska likvidacija obaveza za oduzete begluke

Zakonsku osnovu za finansijsku likvidaciju preuzetih obaveza prema vlasnicima oduzetih begluka predstavljale su odredbe Zakona o finansijskoj likvidaciji odšteta sa beglučke zemlje dosuđenih po Zakonu o beglučkim zemljama u Bosni i Hercego-vini od 14. septembra 1929. godine, dva zakona o izmjenama i dopunama Zakona od 9. augusta 1930. godine i 19. novembra 1930. godine, te Zakon o izmjenama i dopunama zakona koji se odnose na agrarnu reformu u Bosni i Hercegovini od 12. augusta 1933. godine.

U Zakonu o finansijskoj likvidaciji odšteta za beglučke zemlje regulisana su dva pitanja:

• da se u gotovini isplaćuju dosuđeni iznosi za obeštećenje u visini od 500 di-nara, a preko toga 6% u obveznicama za finansijsku likvidaciju odšteta za be-glučke zemlje u Bosni i Hercegovini,

• da se izda prva emisija obveznica u iznosu od 150 miliona dinara na rok ot-plate od 43 godine sa isplatom 1. jula svake godine, počevši od 2. novem-bra 1930. godine, sa retroaktivnom isplatom kupona od 1. jula 1930. godine. Isplata kupona po ovim obveznicama trebala je trajati do 1. jula 1972. godine.

Do početka Drugog svjetskog rata isplaćeno je deset kupona ili 23, 2 % od njiho-vog ukupnog broja (tabela broj 18).

U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o finansijskoj likvidaciji od 19. novembra 1930. godine bilo je predviđeno emitovanje d r u g e emisije šestpostotnih obveznica za finansijsku likvidaciju odštete za beglučke zemlje u Bosni i Hercegovini u visini od 200 mi-liona dinara, na rok otplate do 43 godine, sa isplatom 1. jula svake godine, počevši od 2. novembra 1931. godine, sa retroaktivnom isplatom kupona od 1. jula 1931. godine.

Isplata kupona po ovim obveznicama trebala je trajati do 1. jula 1973. godine. Do početka Drugog svjetskog rata isplaćeno je devet kupona ili 20, 9 % od njihovog ukupnog broja.

Obveznice iz t r e ć e emisije izdate su na osnovu Člana 12 Finansijskog zakona za 1931/33. godinu, na ukupan iznos od 150 miliona dinara, na rok od 43 godine. Ot-plate su bile predviđene jednom godišnje i to 1. jula, počevši od 2. novembra 1932. godine, retroaktivno za 1. juli 1932. godine.

Isplata kupona po ovim obveznicama trebala je trajati do 1. jula 1975. godine. Do početka Drugog svjetskog rata isplaćeno je osam kupona ili 18, 6 % od njihovog ukupnog broja.

Na temelju Člana 14 Finansijskog zakona za 1936/1937. godinu izdata je i č e t v r t a emisija obveznica na ukupan iznos od 100 miliona dinara, sa rokom otplate od 40 godina, odnosno u periodu od 1. jula 1936. godine do 1. januara 1976. godine.

Isplata je vršena dva puta godišnje: 1. januara i 1. jula. Otplata je obuhvatala pe-riod od 1. jula 1936. godine do 1. jula 1976. godine. Retroaktivno je isplaćivan po jedan kupon više, tako da je do 1. jula 1940. godine već bilo isplaćeno 15 kupona ili 30 % od ukupnog njihovog broja (tabela broj 18).

KORAK broj 34

61

Završetkom Drugog svjetskog rata novoformirana država Jugoslavija zanemarila je obavezu da nastavi isplatu, odnosno da preuzme dug Kraljevine Jugoslavije i ze-mljovlasnicima nastavi isplaćivati utvrđenu cijenu oduzetog zemljišta.

Ona je tu obavezu u potpunosti zanemarila na taj način da nije uplatila niti jednu obveznicu, odnosno izdatu emisiju.

Ustvari, ne samo da nije nastavila isplatu duga Kraljevine Jugoslavije već je novo-formirana država nastavila proces razvlašćivanja muslimana, putem nacionalizacije. Nakon donešenja Ustava iz 1974. godine doneseni su propisi kojim se uvela pravič-na nadoknada za eksproprisanu imovinu.

Tabela 18

A) NA IME ODŠTETE ZEMLJIŠTA NA KOJE JE PLAĆENA ZEMLJARINA (Obradivo poljoprivredno zemljište)

EMISIJA APOENI OBVE-ZNICA

BROJ EMITOVA-NIH KOMADA

VRIJEDNOST U 000 DINARA BROJ SERIJA SERIJSKI

BROJEVI

Ia) 500 80.000 40.000 1.600 1-1600

2.500 16.000 40.000 1.600 1601-3200

5.000 14.000 70.000 2.800 3201-6000

SVEGA: 110.000 150.000

IIb) 500 12.500 6.250 250 6001-6250

2.500 5.500 13.750 550 6251-6800

5.000 36.000 180.000 7.200 6801-14000

SVEGA: 54.000 200.000 8.000

IIIc) 500 80.000 40.000 1.600 1401-15600

2.500 16.000 25.000 1.600 15601-17200

5.000 14.000 55.000 2.800 17201-20000

SVEGA: 61.000 150.000 6.000

Ivd) 500 40.000 20.000 800 20001-20800

2.500 10.000 25.000 1.000 20801-21800

5.000 11.000 55.000 2.200 21801-24000

S V E G A: 61.000 100.000 4.000

U K U P N O: 286.000 600.000 000 24.000

B) NA IME ODŠTETE ZEMLJIŠTA NA KOJA NIJE PLAĆENA ZEMLJARINA (Pašnjaci, šume, izvori)

100 222.500 22.250 4.450 1-4450

500 22.500 12.750 2.550 4451-7000

1.000 9.250 9.250 1.850 7001-8850

2.500 2.300 5.750 1.150 8851-10000

S V E G A: 259.550 50.000 000 10.000


62

Izvor: Autorski tim stručnjaka Preporoda za agrarnu politiku i ekonomski sistem, Zagreb, 1993. godine, Genocid nad Muslimanima u Bosni i Hercegovini, Sandžaku, Kosovu i Metohiji, Crnoj Gori i Makedoniji oduzimanjem zemljišta od strane srpskog režima u razdoblju između dvaju svjetskih ratova, str. 11.

Kao odšteta za zemljišta na koje je plaćena zemljarina (obradivo poljoprivredno zemljište) i odšteta za ono na koje nije plaćena zemljarina (pašnjaci, šume, izvori) u okviru četiri emisije i jedne dodatne emitovano je ukupno 545 550 obveznica na iznos od 650 miliona dinara (tabela broj 18).

KOLIKO SU ZEMLJOVLASNICI MUSLIMANI ZAISTA DOBILI OD UTVRĐENIH VISINA OBEŠTEĆENJA

Ne ulazeći u realnost procijenjenih vrijednosti oduzetih kmetovskih selišta i be-gluka, zanimljivo je vidjeti koliko su stvarno age i begovi dobili kao obeštećenje za oduzeto zemljište.

Od predviđenih 650 miliona dinara begovi su u obveznicama trebali naplatiti 650 miliona dinara, a stvarno su naplatili samo 139, 5 miliona ili manje od jedne četvrtine, tj. 21, 5 %. Prema tome, nisu naplatili 510, 5 miliona dinara ili 78, 5 %.

Vidljivo je da je od ukupno četiri emisije i jedne dodatne izdata vrijednost od 650 miliona dinara. Zaključno sa 1936. godinom naplaćeno je svega 139, 5 miliona ili 21, 5 % od ukupno izdatih obveznica.

Pregled naplata po emisijama dat je u sljedećoj tabeli (br. 20).

Pregled unovčenih obveznica za finansijsku likvidaciju odšteta za beglučke zemlje do početka Drugog svjetskog rata

EMISIJA OBVE-ZNICA

UKUPAN BROJ KUPONA

NAPLAĆENI BROJ KUPONA UDIO U %

UKUPNA VRIJEDNOST

EMISIJE

NAPLAĆENI IZNOSI

( u 000 dinara)

I (1930-72) 43 10 23,2 150.000 34.800

II (1931-73) 43 9 20,9 200.000 41.800

III (1932-74) 43 8 18,6 150.000 27.900

IV (1936-75) 50 11 30,0 100.000 30.000

Dodatna (1936-1975) 40 4 10,0 50.000 5.000

UKUPNO: X X 21,5 650.000 139.500

Izvor: Autorski tim stručnjaka Preporoda za agrarnu politiku i ekonomski sistem, Zagreb, 1993. godine, Genocid nad Muslimanima u Bosni i Hercegovini, Sandžaku, Kosovu i Metohiji, Crnoj Gori i Makedoniji oduzimanjem zemljišta od strane srpskog režima u razdoblju između dvaju svjetskih ratova, str. 10.

KORAK broj 34

63

Dijagram uz tabelu broj 19

Izvor: vlastita tvorevina

Iz grafikona uz tabelu 20 vidimo koliko je zaista naplaćeno od svih izdatih emisija obveznica: od prve emisije naplaćeno je 10 kupona ili 23, 2 %, od druge emisije 9 kupona ili 2, 9 %, od treće emisije 8 kupona ili 18, 6 %, od četvrte emisije 11 kupona ili 30 % i od dodatne emisije naplaćeno je 4 kupona ili 10 %. Od četiri izdate emisije i jedne dodatne ukupno je naplaćeno je 42 kupona u vrijednosti od 139, 5 miliona dinara.

Prema službenim podacima, begovima je kao odšteta za oduzete begluke odo-breno 512 109 689 dinara, od čega 509 385 500 dinara u državnim šestpostotnim obveznicama, a samo 2 714 189 dinara u gotovini.

Također, prema službenim podacima, do 1938. godine emitovane su obveznice u vrijednosti od 533 646 000 dinara, ali za njih nije bilo naznačeno da su svim ošte-ćenim bile i odobrene.

Agama za oduzeta kmetovska selišta isplaćeno je za odštetu po 328, 93 dinara po jednom hektaru, a za oduzete begluke po jednom hektaru isplaćeno je svega 355, 50 dinara.


64

Dr. sc. Izet Bijedić

REPUBLIKA SRPSKA NE MOŽE POSTATI DRŽAVA

(Geopolitički pristup)U ovom tekstu se govori o opstojnosti države Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: BiH) i analizira fenomen nemogućnosti secesije manjeg entiteta Repu-blika Srpska (u daljem tekstu: RSBiH) koji je u geopolitičkom pogledu sastav-ni dio BiH. Analiziraju se svi elementi koji onemogućavaju secesiju entiteta RSBiH prisutni, kako u međunarodnim odnosima, tako i sa aspekta elemena-ta na kojima je pomenuti entitet nastao. Sa geopolitičkog aspekta, rad govori o supremaciji entiteta Federacija (u daljem tekstu: FBiH) u odnosu na RSBiH njegov položaj, oblik i dužinu granica koji mu onemogućavaju opstojnost. U vezi sa secesijom RSBiH od države BiH, u tekstu se također govori o mogućim posljedicama po bezbjednost Balkana, pa i Evrope.

UVOD

Prostor entiteta RSBiH je geopolitički definisan na 16-oj sjednici skupštine Bo-sanskih pravoslavaca, održanoj 12.5.1992 godine. Tada je, u geopolitičkom pogle-du, definisan prostor RSBiH koji se ogleda u sljedećem:

• Državno razgraničenje pravoslavnog naroda od druge dvije nacionalne za-jednice,

• Uspostavljanje koridora između Semberije i Krajine,• Uspostavljanje koridora u dolini rijeke Drine, odnosno eliminisanja pomenu-

te rijeke kao granice između pravoslavnih država,• Uspostavljanje granica na rijekama Uni i Neretvi,• Podjela grada Sarajeva na pravoslavni i bošnjački i• Osiguravanje izlaza RSBiH na more putem Sutorine.

Govoriti o secesiji entiteta RSBiH znači u potpunosti negirati međunarodni svjet-ski poredak, međunarodno priznanje postojećih granica, suverenitet, teritorijalni integritet i međunarodni subjektivitet države BiH.

Secesijom RSBiH praktično se inaugurira promjena granica i suvereniteta drugih država, kako u Evropi tako i u svijetu, priznavajući silu kao ključni faktor u međuna-rodnim odnosima. Na taj način direktno se ugrožava opredjeljenje Evropske unije o

KORAK broj 34

65

njenoj multikulturalnosti i multietničnosti, kao temelju njene opstojnosti, gdje BiH kroz istoriju, može poslužiti kao primjer suživota u različitostima.

CILJ ISTRAŽIVANJA

Smatram da je BiH političko-geografska laboratorija Evropske unije i to posebno u bezbjednosnom pogledu, a moje istraživanje je usmjereno na faktore koji onemo-gućavaju disoluciju BiH, kroz secesiju RSBiH ne zanemarujući pri tome faktore koji to i omogućavaju.

Istraživanje je bazirano i na anketama svih naroda u državi BiH koji su se plebis-citarno izjasnili za njen pristup Evropskoj uniji. Istraživanjem također pokazujem da je BiH jedinstven ekonomski prostor i da sadašnja podjela napravljena u Dejtonu, je neodrživa, jer ne uvažava kako geografske, tako i druge parametre njene opstoj-nosti.

ANALIZA ELEMENATA KOJI OMOGUĆUJU OPSTOJNOST BIH

Prema Ustavu BiH iz Dejtona, u članu 1. se navodi: „Država BiH nastavlja konti-nuitet Republike BiH“. Dakle, time je formalnopravno definisan političko-geografski kontinuitet države BiH.

U teorijskom poimanju, međunarodno priznanje jedne države jednostavan je politički čin jedne ili više država ili drugih subjekata međunarodnog prava kojim se izričito ili na konkludentan način (prešutno, npr. uspostava diplomatskih odnosa) prihvaća određena politička tvorevina kao država. Priznanje može biti defakto (pri-vremeno ili ograničeno tek na neke odnose) ili dejure (potpuno i trajno). Priznanje države, obično se vrši izjavom o priznanju i to je deklarativan učinak u odnosu na nastanak države.

Sa druge strane, međunarodno priznanje daje legitimitet snagama koje su za njenu opstojnost, tačnije koje tu državu smatraju svojom bez obzira na njihovu vjersku i narodnu pripadnost. Ovdje ističem narodnu pripadnost, jer BiH ima kon-stitutivne narode, a ne nacije i postoji samo jedna bh. nacija, koja je priznata kroz međunarodno priznanje.

Posmatrano u savremenom pristupu teorije međunarodnog priznanja, BiH ima sljedeće autentične faktore: istorijski, državnopravni i političkogeografski kontinui-tet, geopolitičku kompaktnost i izgled teritorije države i duhovnokulturna je simbi-oza islama i bosanskog srednjevjekovlja.

Scenarij secesije RSBiH poodavno je urađen u režiji Milorada Dodika, koji koriste-ći prisustvo ruskog energetskog lobija nastoji izazvati konflikte „nižeg intenziteta“, što bi bio povod za postavljanje svojih sigurnosnih snaga na entitetsku granicu i proglašenje entiteta RSBiH neovisnim. On se nada da će mu na tom planu pomoći


66

Rusija koja trenutno nije puno zainteresovana za Balkan, ali im je RSBiH interesan-tna kao kočnica prvenstveno integracijama u NATO-savez, pa onda i integracijama u Evropsku uniju. Isto tako, za slučaj prodora Rusije na Balkan, Banja Luka bi mogla postati novi Kaljingrad. Prethodni pokušaj organizovanja referenduma za otcjeplje-nje RSBiH od države BiH, Evropska unija Dodiku to nije dozvolila.

Secesija RSBiH ne bi se mogla obaviti bez oružanih sukoba snaga koje su za ot-cjepljenje sa snagama lojalnim opstanku države BiH. Prema mojim procjenama, su-kobi koji bi tom prilikom nastali, ne bi se mogli držati pod kontrolom samo u BiH, nego bi sigurno poprimili i širi karakter. Ovakvi sukobi ne bi se smjeli dozvoliti zbog karaktera rata koji se prethodno desio u BiH, tačnije genocida i etničkog čišćenja. Sukobi koji bi se eventualno desili, bili bi u funkciji dalje disolucije države BiH na etničkoj osnovi. Pokušaj secesije RSBiH, u svojoj pripremnoj fazi, ima za posljedicu i stvaranje trećeg katoličkog entiteta samo na području Federacije, a sve s ciljem de-zintegracije i nestanka BiH kao države. Moja analiza pokazuje da se treći entitet neće formirati, a ako bi se formirao, bio bi štetan po opstojnost katoličkog naroda u BiH.

Republika Hrvatska je potpisnica Dejtonskog sporazuma po kome je BiH suve-rena država sa svojim teritorijalnim integritetom. Objektivno, bilo kakva geopoli-tička prekompozicija BiH ne bi odgovarala Hrvatskoj, a najmanje formiranje „velike Srbije“ na potezu Bosanski Novi- Bijeljina, što bi direktno ugrozilo njen suverenitet obzirom da joj je oblik države takav da ima dva „meka trbuha“ (najuži prostori koji se vojnim putem mogu presjeći da bi se država uništila) od kojih bi jedan bio pod kontrolom srpskih snaga, pravac Osijek-granica Mađarske. Drugi bi bio u FBiH na potezu Bosanska Kladuša-Karlovac.

Ovdje bih podsjetio na izjavu Stjepana Mesića, bivšeg presjednika Hrvatske i u vrijeme kada je predsjednik RSBiH, 2008. godine, pokušao organizovati referendum za otcjepljenje RSBiH, tada je Mesić izjavio da će Hrvatska vojska presjeći koridor kod Brčkog.

BiH u integracijama prema Evropskoj uniji nastupa kao jedinstvena država, bez entiteta, tačnije kao subjekt međunarodnog prava i međunarodnih odnosa, bez ob-zira što RSBiH pravi velike opstrukcije.

Sa geopolitičkog i geostrateškog aspekta, idealan oblik jedne države, jeste krug. Takvog oblika države praktično nema, ali ima određen broj država koji imaju približ-no takav oblik. BiH ima trouglast oblik državnog prostora, što joj omogućava solid-nu geostratešku osnovicu za odbranu. Entitet RSBiH ima izdužen i razvučen prostor sa koeficijentom razuđenosti „granica“ 3,6 (odnos između prečnika idealnog kruga države u odnosu na stvarnu dužinu granice), što mu onemogućava geopolitičku opstojnost. Postojeća „granica“ između entiteta iznosi 1050. km, pa u odnosu na broj stanovnika u RSBiH, prema statističkim procjenama, približno iznosi 1,100.000, kako nije moguće kontrolisati granicu. Pomenuti entitet, skupa sa Srbijom su svjesni svoje geopolitičke pozicije. Oni nastoje taj entitet predstaviti Evropi kao geografsku regiju, a koja nema nikakva obilježja da je takva. Sva nastojanja geopolitičara iz Sr-bije i RSBiH od 1994. godine do današnjih dana, bila su na fonu promatranja ovog

KORAK broj 34

67

entiteta sa Srbijom kao jedne geopolitičke cjeline. U tu svhu su organizovali naučne skupove od kojih pominjemo najvažnije:

1. Gnjato,R: Republika Srpska u svjetlu savremenih promjena na jugosloven-skom geografskom prostoru, Globus, br.18-10, str.37 -41. Beograd 1994.

2. Gnjato,R;Gajić,B: Geopolitički aspekti mogućnosti revitalizacije geoprosto-ra zapadnih srpskih zemalja i potencijalni model teritorijalne organizacije., Glasnik,sv.5,str 55-69. Geografsko društvo Republike Srpske, Banja Luka 2000.

3. Grčić,M: Geopolitički procesi i otvorena pitanja novonastalih država na geografskom prostoru bivše Jugoslavije, Zbornik radova Trećeg kongresa srpskih geografa sa međunarodnim učešćem, Geografsko društvo Repu-blike Srbije.

4. Gnjato,R: Geopolitički položaj Republike Srpske, Glasnik, sv.1, str.27 - 48, Geografsko društvo Republike Srpske, Banja Luka, 1996.

Ovo su samo neki od naslova kojih je na desetine, a svi su sa osnovnim ciljem razgradnje i dezintegracije države BiH i tu se upravo ogleda prisustvo geopolitičkih aspiracije Srbije prema BiH.

RSBiH, proglašenjem Brčko distrikta kao prostora pod ingerencijom države BiH, je izgubila svoj fizičko-geografski kontinuitet (u smislu kontrole prostora), a time i geopolitički značaj. Da bi umirili svoje stanovništvo, oni na geografskim kartama RSBiH prikazuju distrikt Brčko kao sastavni dio svog entiteta, što uopšte ne odgova-ra ustavnoj stvarnosti BiH.

RSBiH nema „stratešku dubinu“. To je geopolitički termin, a znači sljedeće:

To je prostor jedne države koji joj omogućava valjano organizovanje života i od-brane na cijelom njenom prostoru. Ona je na određen način povezana sa terminom „oblik državnog prostora“. RSBiH ima najužu širinu entitetskog prostora na dvije po-zicije, i to kod Zvornika 4,5 km i kod Čajniča oko 6,5 km. Ovo su samo najkarakteri-stičniji detalji njene „strateške dubine“.

Termin „strateška dubina“ prvi je inaugurisao geopolitičar iz Turske i jedno vrije-me predsjednik turske vlade, dr. sc. Ahmet Dautoglu, ali u sasvim drugom kontekstu koji se odnosi na geopolitiku svoje zemlje. Zbog plitke „strateške dubine“ vojnopoli-tički položaj RSBiH je vrlo nepovoljan za odbranu ukoliko bi proglasila svoju secesiju od BiH.

Ovdje je važno napomenuti da je glavni oslonac agresije na BiH bila Srbija, koja je kasnije, tačnije 2007. godine, proglasila svoju „neutralnost prema vojnim savezi-ma“. Ovdje pominjem neutralnost Srbije u teorijskom smislu, što bi formalno značilo i odustajanje od geopolitičkih aspiracija prema BiH.

Inauguracija trećeg, katoličkog entiteta, dodatno bi usložila političku scenu u BiH i izazvala nesagledive posljedice po njenu opstojnost. Naravno, RSBiH svoju šansu za secesiju vidi u dezintegraciji države BiH kroz formiranje trećeg entiteta.


68

Milan Kujundžić, kandidat za predsjednika Republike Hrvatske iz Saveza za Hr-vatsku, u intervju za „Večernji list“ ponovio je stav da je protiv trećeg entiteta u BiH. On je u završnici intervjua izjavio sljedeće: „Ne možete Hrvate staviti u enklave. To mogu zagovarati ljudi koji žele dijeliti Hrvate u BiH, koji žele pogodovati „velikoj Sr-biji“ i koji žele destabilizirati BiH, a onda i cijelu regiju.

RSBiH ne može izvršiti secesiju, jer je svjesna geostrateške supremacije FBiH, koja ima “geostratešku kičmu“- Koridor 5C, na potezu Doboj-granica Hrvatske u ukupnoj dužini od 80% i približno oko 800.000 Bošnjaka koji posredno ili neposredno gravi-tiraju pomenutom koridoru.

Bošnjačko stanovništvo je rasprostranjeno na potezu Bihać-Goražde i zajedno sa stanovništvom uz Koridor 5C čini karkasnu (stabilna linija koja drži jedan prostor kompaktnim) konstrukciju svoje opstojnosti na fonu postojećeg etničkog raspore-da stanovništva. Ovo govori da etnizacija prostora BiH, projektovana od Srbije i Hr-vatske, nije u dovoljnoj mjeri izvršena i na osnovan način, govori da secesija RSBiH i po tom osnovu, ima slabe šanse.

Ne treba zaboraviti da se kroz istoriju pokazalo da, ko je vladao dolinama rijeka Bosne i Neretve, vladao je i BiH.

Prema demografskim procjenama Agencije za statistiku BiH, odnosno Federal-nog zavoda za statistiku, kao i zavoda za statistiku RSBiH, došao sam do podataka:

Ukupno stanovnika u BiH 3.447.156Federacija 64,2% 2.213.074Republika Srpska 33,8% 1.165.138Brčko Distrikt 2,0% 68.943

Hrvati u BiH 13,5 % 450.000Srbi u BiH 33,7% 1.165.000Bošnjaci u BiH 53,1% 1.832.000Iz ovih podataka je vidljivo da je, i pored etničkog čišćenja i genocida koje su ura-

dile srpske snage u proteklom ratu 1992.-1995. u BiH, udio bošnjačkog stanovništva se povećao sa 44% (popis iz 1991.godine), na 53,1%.

Isto tako, i prema provjerenim podacima, a po interpretaciji akademika Muha-meda Filipovića, od 343.111 ostalih stanovnika (popis iz 1991.godine), 255.078 su Bošnjaci, što znači, bošnjačkog etničkog kulturno-istorijskog identiteta. Kada sabe-remo broj Bošnjaka po popisu i broj ostalih istog kulturno-historijskog identiteta, onda ukupan broj Bošnjaka prema popisu iz 1991.godine iznosi 2.158.034 ili 49,3%.

Fizičkogeografska kompozicija BiH sa aspekta podjele na entitete ne obezbje-đuje dovoljan suverenitet države, po pitanju korištenja prirodnih resursa (narušena je prirodnogeografska kompozicija reljefa i hidrografije), narušen je jedinstven eko-nomski prostor, a BiH spada u male zemlje. Evropska unija je praktično prihvatila regionalizaciju BiH na naučnim osnovama koju su uradili eksperti iz BiH. Sve pret-

KORAK broj 34

69

hodno govori da put BiH prema Evropskoj uniji i NATO- savezu je nezaustavljiv bez obzira na opstrukcije koje dolaze iz RSBiH.

BiH je geostrateško čvorište. Evropska unija je Solunskom agendom iz 2004. go-dine definitivno označila jugoistok Evrope kao područje koje treba da se integriše u Evropsku uniju.

Rusija je zainteresovana da ekonomski uđe u BiH i to, naravno, putem entiteta RSBiH.

SAD su zainteresovane za opstanak Dejtona, jer je on njihov proizvod, a isto tako su u sklopu svoje opšte strategije vezanja Evrope za NATO, zainteresovana da BiH postane članicom tog saveza.

Turska, kao regionalna sila koja je dijelom evropska država, i geografski je dije-lom smještena na jugoistoku Evrope , članica je NATO- saveza, a preko SAD dobija potporu aktivnog uključivanja u procese na jugoistoku Evrope.

Arapski svijet je u određenoj mjeri zainteresovan za BiH zbog prisustva islama i daje punu potporu u svim segmentima opstojnosti države BiH.

Njemačka, kao najvažnija država Evropske unije, izjavljuje da je arhitektura grani-ca na Balkanu završena, kao i da BiH mora nastojati što prije da formira svoju naciju.

Engleska u zadnje vrijeme, bar na diplomatskom polju, podržava suverenitet BiH.

Poznati američki stručnjak za Balkan, prof.dr. Danijel Server, na više mjesta i u više intervjua ističe da RSBiH ne može postati državom jer je nastala na genocidu i etničkom čišćenju.

Zaključna razmatranja

Tačno je da su kroz historiju o sudbini BiH uvijek odlučivale „velike sile“, i da se BiH održala kao država prolazeći kroz različite faze opstojnosti.

Sa geopolitičkog aspekta, secesija RSBiH nije moguća, jer je prvenstveno nastala na genocidu i etničkom čišćenju. Izazvala bi velike probleme, kako za Srbiju, tako bi aktuelizirala i postojanje trećeg katoličkog entiteta. Doprinijela bi radikalizaciji Bošnjaka kojima bi životni prostor bio znatno sužen, što bi moglo imati velike po-sljedice za bezbjednost Balkana, pa i Evrope.

Oslonac koji RSBiH ima u Srbiji, i pored specijalnih veza koje su Dejtonom le-gitimne, u ovom momentu nije pouzdan, jer Srbija teži prema Evropskoj uniji, a proglasila je i svoju vojnu neutralnost, bar u formalnom smislu. Srbija je trenutno u ekonomskom pogledu pred bankrotom i zarobljena je između ratobornog nacio-nalizma i korupcije, a političke elite su angažovane i na jednom i na drugom planu.


70

Svi pokušaji geopolitičkog stvaranja RSBiH u zamišljenim granicama, praktično nisu uspjeli i to se ogleda kroz neuspjeh:

• koridora između Semberije i Krajine (formiran Brčko Distrikt);• eliminacije Bošnjaka sa rijeke Drine, jer Bošnjaci na području Goražda drže

17 km Drine, a kod Zvornika su 4,5 km od Drine i kod Rudog 5 km također od Drine,

• uspostave granice RSBiH na rijekama Uni i Neretvi,• podjele grada Sarajeva, kako je bilo zamišljeno. Sarajevo je ostalo glavni grad

države BiH, i• da RSBiH izađe na more u Sutorini, nije i neće nikada uspjeti.

Izvor:• Pravni Leksikon, Izdavač „Krleža“, Zagreb 2007.godina• Dr. Muminović A., Bošnjaknet 2002.godina• Stjepan Mesić, izjava za Večernji List, 2008.godina• Rezolucija o zaštiti suvereniteta i teritorijalnog integriteta Republike Srbije, Narodna skupština Republike Srbije, Beograd

2007.godina• Milan Kujundžić, Interviju za Večernji list.

KORAK broj 34

71

Dr.sc. Kenan Dautović

SREDNJA BOSNA KAO ZASEBNA GEOPOLITIČKA CJELINA

Prije rata sadašnja teritorija Srednje Bosne uglavnom je pripadala Zeničkoj regiji kao višem nivou društveno-političkog organiziranja u SR BiH i nije bila posmatrana kao zasebna geopolitička cjelina u bilo kom smislu. Tek su dešavanja vezana za diso-luciju SFRJ dovela do drugačijeg društveno-političkog organiziranja.

Tako je, na primjer, Član 2. Odluke o uspostavi HZ HB regulirao njen prostorni obuhvat na način da ju čine „područja općina: Jajce, Kreševo, Busovača, Vitez, Novi Travnik, Travnik, Kiseljak, Fojnica, Skender Vakuf (Dobretići), Kakanj, Vareš, Kotor Va-roš, Tomislavgrad, Livno, Kupres, Bugojno, Gornji Vakuf, Prozor, Konjic, Jablanica, Po-sušje, Mostar, Široki Brijeg, Grude, Ljubuški, Čitluk, Čapljina, Neum, Stolac, Trebinje (Ravno)“ (Rotim, 1997: 518).

No, kada se pogleda nacionalni sastav općina, posebno prostora koji se naziva Srednja Bosna, onda se može vidjeti da je u samo 2 od 11 općina ove geopolitičke cjeline hrvatsko stanovništo predstavljalo apsolutnu većinu (Kreševo, 70,7% i Kise-ljak 51,7%), da je hrvatska relativna većina bila u općinama Busovača, 48,1%; Vitez, 45,7% i Novi Travnik, 39,6%; dok su Muslimani imali apsolutnu većinu u Gornjem Va-kufu, 56,1% i Donjem Vakufu, 55,3%; a relativnu većinu u općinama Fojnica, 49,4%; Travnik, 45,3%; Bugojno, 42,1%; te Jajce, s 38,8% stanovništva.

Daljnja analiza također pokazuje da hrvatsko stanovništvo nije imalo relativ-nu većinu ni u općinama Mostar (Muslimani 34,8%), Kupres (Srbi, 51,2%), Skender Vakuf (Srbi, 68,4%), Kotor Varoš (Srbi, 38,1%), Konjic (Muslimani, 54,5), te Jablanica (Muslimani, 72,1%). Teritorija HZ HB je zapravo nastala kao zbir općina sa hrvatskom apsolutnom i relativnom većinom te onim općinama u kojima su Hrvati bili drugi po brojnosti. Već ovakav nekonzistentan pristup u sebi je nosio samogenerirajući konfliktni potencijal.

Brza okupacija željenih prostora koju su srpske snage izvele još u toku 1991. go-dine na način razmještanja jedinica JNA na ključne objekte, komunikacije, čvorišta i topografske objekte operativno-taktičkog značaja, dovela je do toga da su dijelovi općina Gornji Vakuf, Bugojno, Jajce, Travnik, te gotovo cjelokupna općina Donji Va-kuf već početkom 1992. godine bili pod kontrolom srpskih snaga. U društveno-po-


72

litičkom smislu, pak, ovo područje nije imalo zasebnu subregionalnu organizaciju, već su nosioci vlasti bili na općinskom nivou.

Nepovoljna vojno-politička situacija te rascjepkanosti ionako malog dijela terito-rije koju su kontrolirali legalni organi vlasti RBiH dovela je do toga da je prostor Sred-nje Bosne organiziran u okviru Okruga Travnik, dok je na istom prostoru egzistirao i eksteritorijalni Okrug Banja Luka, koji je vodio brigu o mnogobrojnim prognanici-ma sa prostora Bosanske Krajine.

Kako god, u toku 1992. godine, prostor Srednje Bosne su težišno nastanjivali Boš-njaci i Hrvati i njihov međusobni odnos opredjeljivao je i razvoj situacije na ovom prostoru u svakom smislu. Isto tako, dok je prema sjeveru prostor Srednje Bosne bio vezan sa Okrugom Zenica i bez daljnje veze prema vanjskom svijetu, dotle je na jugu postojala veza sa Hercegovinom i dalje sa Republikom Hrvatskom kao jedinim izlazom prema ostatku svijeta.

INTERNACIONALIZACIJA BOSANSKOHERCEGOVAČKOG SUKOBA

Iako je reakcija međunarodne zajednice prema situaciji u bivšoj Jugoslaviji su-štinski bila zakašnjela, ipak je formirana Mirovna konferencija o Jugoslaviji vođena od Evropske zajednice (EZ), nastojeći da dođe do prihvatljivog rješenja i zaustavi krvave sukobe na tom području. Iako su se početni napori međunarodnih fakto-ra nastojali fokusirati na očuvanje jugoslovenske državne zajednice, ovaj fokus je u kasnijim fazama imao tendenciju da uvažava realno stanje na terenu. A realno stanje na terenu bilo je uglavnom praćeno kombinacijom teritorijalnih osvajanja u cilju homogenizacije naroda i teritorije i političkih pregovora koji su nastojali isho-diti sankcioniranje trenutnih teritorijalnih pozicija, što je, u konačnom, vodilo samo jednom mogućem rješenju - dezintegraciji Bosne i Hercegovine kao države.

Tako je već Cutillerov plan ili Lisabonski sporazum, iz februara 1992. Godine, na-javio otklon politike međunarodne zajednice u smjeru „prihvatanja realnosti na te-renu“ i nastojao najaviti političko rješenje koje bi rekonstruiralo BiH na način da ona „ostane u postojećim granicama, ali da se izvrši temeljita decentralizacija tako što će se osnovati tri nacionalne jedinice koje će imati određenu samoupravu“ (Jurčević, 2008: 118-21). Rotim (1997: 310) još naglašava da je „Lisabonska konferencija o BiH prihvatila, kao osnovu za rješenje bh. krize, prijedlog hrvatske delegacije o suvere-noj i cjelovitoj BiH koju bi činila tri konstitutivna naroda u svojim kantonima, kao razuman i kompromisan“. Na taj je način, prema Jurčeviću, „u međunarodni mirovni proces uvedena koncepcija teritorijalne podjele po nacionalnim kriterijima“, a što je poslije „utjecalo na sve mirovne planove, uključujući i Dejtonski sporazum“. Već je na ovom mjestu jasno da hrvatska politika u BiH nije tražila nikakvo drugo rješenje već isključivo ono koje bi zaokružilo teritorij koji se smatrao hrvatskim povijesnim prostorom a koji je artikuliran u programu HZ HB.

KORAK broj 34

73

Smatramo primjerenim osvrnuti se na HDZ-ov prijedlog referendumskog pita-nja od 09.02.1992. godine o nezavisnosti BiH koje tada nije prihvaćeno ali se za-pravo njegova logika može prepoznati u svim kasnijim potezima hrvatske politike u BiH. Prijedlog pitanja glasi: „Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državnu zajednicu konstitutivnih suverenih naroda hrvatskog, muslimanskog i srp-skog u njihovim nacionalnim područjima (kantonima)?“ (Tuđman i Bilić, 2005:64)

Da je ovakva politika bila osnovna odrednica hrvatskog rukovodstva i da se u osnovi nije razlikovala od one koju je provodilo srpsko rukovodstvo dokazuje i spo-razum Boban-Karadžić od 06.05.1992. godine, potpisan u Gracu, u kojem su potpi-snici u ime svojih naroda „odlučni da sva sporna pitanja, uključujući razgraničenje dviju konstitutivnih jedinica – hrvatske i srpske u BiH riješe miroljubivim sredstvima i dogovorom“ i da su utvrdili da „u odnosu na radnu mapu o razgraničenju postoje nesuglasnosti“ u nekim slučajevima, pri čemu hrvatska strana smatra da je „cijeli grad Mostar u hrvatskoj nacionalnoj jedinici“ a da „južno od Mostara...u hrvatsku nacionalnu jedinicu spada područje određeno 1939. godine, tj. granica Hrvatske Ba-novine“ (Tuđman i Bilić, 2005: 93). Nije potrebno naglašavati kakva je sudbina bila namijenjena Bošnjacima ukoliko je referentna tačka bio sporazum Cvetković-Maček iz 1939. godine.

Odnos hrvatskih političkih lidera u BiH prema svojim saveznicima (TO RBiH) naj-jasnije se može vidjeti iz zapovjedi Glavnog stožera HVO od 08.05.1992. godine, donesene u skladu sa odlukama predsjednika HZ HB Mate Bobana od 08.04.1992. godine, prema kojoj su „postrojbe HVO jedino legalne vojne postrojbe“ i da se njom stavljaju „van snage sve zapovjedi zapovjedništva TO i ista se na ovim prostorima smatra nelegalnom“. Ova naredba je nadalje operacionalizirana na način da su npr. na prostoru općine Busovača dana 10.05.1992. godine jedinice TO „proglašene pa-ravojnim“ i da im je dat „ultimatum da predaju svo naoružanje koje posjeduju ili da se sve snage stave pod zapovjedništvo HVO-a, uključujući stavljanje obilježja HVO-a“ (Čekić, 2004: 959-61).

Odgovor legalnih organa vlasti na ovakav koncept sadržan je u Platformi za djelovanje Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine u ratnim uslovima od 26.06.1992., prema kojoj, između ostalog, „u zajedničkom višenacionalnom frontu učestvuju patriotske snage koje su za suverenu i nezavisnu BiH, za zajednički život i nacionalnu ravnopravnost Muslimana, Srba i Hrvata i pripadnika ostalih naroda i narodnosti (manjina)“ (Tuđman i Bilić, 2005: 101).

Početkom septembra 1992. godine kreirana je nova Međunarodna konferencija o (sada već o.a.) bivšoj Jugoslaviji u stalnom zasjedanju i iz Londona je premješte-na u Ženevu, ali se stanje na terenu nije značajnije mijenjalo. Prvi ozbiljniji pokušaj traženja rješenja za Bosnu i Hercegovinu predstavljen je u oktobru 1992. godine pod nazivom Nacrt ustavnog ustrojstva za BiH radne skupine Konferencije, što će poslužiti kao osnova za poznatiji Nacrt dogovora o BiH ili Vance-Owenov plan iz januara 1993. godine. Prema ovom planu, Bosna i Hercegovina je trebala biti decen-tralizirana država sastavljena od 10 pokrajina (provincija), pri čemu su pokrajine s


74

brojem 3, 8 i 10 trebale biti sa hrvatskom nacionalnom većinom. Ovaj plan je pred-viđao da u provinciji broj 3 hrvatsko stanovništvo čini 56%, u provinciji broj 8, 54%; a u provinciji broj 10, 45,8% ukupne populacije (Rotim, 1997: 326). Pravednost ovog plana može se sagledati u činjenici da su, prema popisu iz 1991. godine, Bošnjaci učestvovali sa 43,74% a da ih je prema Planu pripadalo 26,36% teritorije; Srbi sa 31,33% stanovništva i 42,23% teritorije; a Hrvati sa 17,27% stanovništva i 25,87% te-ritorije. Nadalje, „dok su Bošnjaci imali apsolutnu većinu u ‘bošnjačkim provincijama’ sa 61,95 odsto učešća u ukupnom stanovništvu, kao i Srbi u ‘srpskim provnicijama’ sa 59,90 odsto, dotle Hrvati imaju sa 45,84 odsto učešća u ukupnom stanovništvu u ‘hrvatskim provnicijama’ samo relativnu većinu“. Kada je, pak, nacionalna objedi-njenost u pitanju, podaci govore da „Bošnjaci učestvuju u ‘hrvatskim provincijama’ sa 30,32 odsto stanovništva a u ‘srpskim provincijama sa 24,75 odsto stanovništva, dok je učešće Hrvata u ‘bošnjačkim provincijama’ svega 8,30 odsto a u ‘srpskim pro-vincijama’ 7,90 odsto u ukupnom stanovništvu tih provincija“ (Begić, 1997: 117-8).

Dijalektička veza između kreiranja stanja na terenu i međunarodnog političkog pregovaranja može se iščitati i u Političkoj povelji HDZ BiH iz novembra 1992. go-dine, kada se predstavnici muslimanskog naroda pozivaju na hitne razgovore „radi zaustavljanja sukoba, dogovora o privremenom razgraničenju i poštivanju autori-teta vojne i civilne vlasti stvorene na teritoriju Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, do definitivnog političkog i ustavno-pravnog uređenje BiH“ (Rotim, 1997: 274).

Ipak, ono što je bio najproblematičniji aspekt ovog sporazuma jeste pokušaj nje-gove implementacije od HZ HB i HVO bez pristanka i prihvatanja plana od druge dvije strane.

Tako je tadašnji ministar obrane RBiH Božo Rajić u Sarajevu potpisao 16.01.1992. godine Zapovijed kojom se, između ostalog, „sve postrojbe Armije RBiH, koje se trenutno nalaze na prostorima provincija broj 3, 8 i 10, koje su Ženevskim dogo-vorima proglašene hrvatskima, potčinjavaju Glavnom stožeru HVO-a“. Istu ovakvu odluku donio je i HVO Herceg-Bosne na svojoj „izvanrednoj sjednici“ (Tuđman i Bilić, 2005: 204).

VOJNA MOĆ NA PUTU REALIZACIJE POLITIČKIH CILJEVA

Vojna moć u suštini predstavlja samo jednu od državnih moći koje se, u zavisno-sti od situacije, aktiviraju u cilju postizanja političkih ciljeva. Kako to naglašava Kla-uzevic, rat je samo produženje politike vojnim sredstvima, i zbog toga je nužno da se u ovoj kratkoj analizi osvrnemo na vojni okvir dešavanja u istraživanom periodu.

Način djelovanja HVO u potpunosti je bio usklađen sa političkim ciljevima HZ HB, posebno u dijelu odbrane i stavljanja pod kontrolu onih prostora koji su se nala-zili u njenom projiciranom sastavu.

Kada su u pitanju linije odbrane prema srpskim snagama, HVO se nalazio is-ključivo ispred „hrvatskih naseljenih prostora“ tik do linije odbrane, da bi nakon

KORAK broj 34

75

pada Jajca svoju l/o u rejonu Travnika (uži rejon Turbeta) uspostavili neposredno iza linija ARBiH.

Tako su jedinice HVO do oktobra 1992. godine držale dio l/o na planini Raduši (općina G. Vakuf), dio l/o oko grada Jajca i dio l/o u rejonu Turbeta na travničkoj op-ćini. Ostatak slobodnih snaga (velika većina) nastojao je da ostvari kontrolu po dubi-ni teritorije i uspostavi funkcionirajuću vlast HZ HB. Ova kontrola teritorije svodila se na kontrolu kretanja ljudi i roba, uz nerijetko maltretiranje i pljačkanje; zauzimanje vitalnih objekata u gradovima; ometanje kretanja jedinica ARBiH prilikom vršenja smjena i drugih pokreta; ometanje i prekidanje lanca logističkog snabdijevanja jedi-nica ARBiH, te, nerijetko, zarobljavanje i razoružavanje tih jedinica ili pojedinaca. Sve to neprekidno je doprinosilo atmosferi nepovjerenja i podizanju tenzija, nerijetko, i do razine oružanih incidenata.

Jedino u čemu je HVO u odnosu na TO i ARBiH bio oslabljen je živa sila i broj bošnjačkog stanovništva, koji je, iako slabo opremljen i naoružan, ipak predstavljao potencijalnu snagu koja je mogla u kasnijim fazama osujetiti političke namjere hr-vatskog rukovodstva. Ovaj segment je posebno istican u vrijeme pristizanja velikog broja bošnjačkih izbjeglica sa prostora Bosanske Krajine.

Isto tako, planirana hrvatska teritorija nije bila kompaktna na prostoru Srednje Bosne niti je imala direktnu vezu sa snagama u Hercegovini koje su bile dobro opre-mljene, brojne i u direktnoj vezi sa Republikom Hrvatskom.

Imajući u vidu kvantitativni i kvalitativni odnos snaga te druge relevantne spe-cifičnosti, situacija na terenu je iziskivala aktivno djelovanje HVO-a, a najlogičnija strategija se odnosila na izražavanje težišta, postizanje ograničenog uspjeha, nje-govu stabilizaciju uz jednovremeno izbjegavanje sukoba na širem prostoru kada bi nadmoć u ljudstvu mogla biti od presudnog značaja.

Zbog toga je, u cilju osiguranja neprekidne komunikacije prema Hercegovini, trebalo osigurati siguran ulaz u Srednju Bosnu, što je vodilo preko općina Prozor, Gornji Vakuf i Novi Travnik. Najpovoljniji momenat koincidirao je (da li slučajno?) sa padom Jajca kada je došlo do značajnog rasterećenja ionako slabo opterećenih snaga HVO, velike pometnje u redovima ARBiH, te priliva velikog broja izbjeglica sa prostora grada Jajca.

I zaista, prvi ozbiljniji sukobi javljaju se u junu 1992. godine u Gornjem Vakufu i Novom Travniku (18-20.06.) kada dolazi do zauzimanja što boljih taktičkih pozicija za ono što treba uslijediti. No, tek u oktobru mjesecu sva tri pomenuta grada su na-padnuta gotovo istovremeno (19-21.10.), kada se grad Prozor stavlja pod potpunu kontrolu, dok se u G.Vakufu i N. Travniku postižu ograničeni uspjesi, ali se ne uspije-va otvoriti planirana komunikacija (Zločini u Vrbanji, 2001: 92-8). Iako ima podataka da su pojedine jedinice HV učestvovale i u borbenim dejstvima na prostoru Novog Travnika, mnoštvo je dokaza o njihovom učešću na prostoru općina Prozor i Gornji Vakuf (Čekić, 2004: 1014-114).

Određeni zaključci mogu se izvesti i iz analize načina organizacije lanca koman-dovanja i kontrole, načina ukrupnjavanja sastava sposobnih za izvođenje viših ni-


76

voa borbenih djelovanja te njihovih osnovnih misija. Tako je HVO, prema Shraderu (2003: 27), u julu 1992. godine izvršio restruktuiranje svojih snaga i tada su formira-ne četiri operativne zone (OZ): Jugoistočna Hercegovina, Sjeverozapadna Hercego-vina, Središnja Bosna i Posavina. Operativna zona, Sjeverozapadna Hercegovina, sa sjedištem u Tomislavgradu, obuhvatala je još općine Posušje, Livno, Duvno, Kupres, te Prozor, Gornji Vakuf i Bugojno.

Operativna zona Srednja Bosna, jačine 13 brigada, sa komandnim mjestom (KM) u Vitezu je potom, zbog nekompaktnosti teritorije i lakšeg komandovanja i kontro-le, podijeljena na tri operativne grupe. Operativna grupa 1 jačine 6 brigada, sa ko-mandnim mjestom u Vitezu pokrivala je još teritorije općina Travnik, Novi Travnik, Jajce i Zenica; OG 2 jačine 5 brigada sa KM u Kiseljaku obuhvatala je još općine Bu-sovača, Kreševo, Fojnica, Vareš, Kakanj i Sarajevo; a OG 3 jačine 2 brigade i sjedištem u Žepču bila je odgovorna još za općine Zavidovići, Tešanj, Teslić i Maglaj.

Raspored i zone odgovrnosti ovih formacija u potpunosti su podržavale koncept „pokrivanja“ teritorije HZ HB i ničim nisu pratile uvriježene vojničke procedure ozna-čavanja zona interesa, zona djelovanja, faznih linija i sl., upotrebom topografskih objekata, već su se isključivo fokusirali na postojeće (ili projicirane) granice općina.

Ovakav koncept ukrupnjenih sastava trebao je omogućiti spajanje manjih dije-lova teritorije u veće, kompaktnije cjeline, sve do konačnog zaokruživanja politički artikulirane teritorije HZ HB.

Za razliku od HVO, ARBiH je z/o svojih korpusa od samog početka jasno usmjerila prema srpskim snagama i sa jasnom namjerom oslobađanja okupirane teritorije. Kada su u pitanju preklapanja z/o operativnih formacija HVO i ARBiH, iako je bilo do-dira sa nekim dijelovima z/o Prvog i Četvrtog korpusa, velika većina općina OZ Sre-dišnja Bosna i dvije općine OZ Sjeverozapadna Hercgovina (Gornji Vakuf i Bugojno) nalazile su se u z/o Trećeg korpusa ARBiH jačine 16 brigada. U martu 1993. godine su i okviru Trećeg korpusa formirane operativne grupe, od čega su, prema Shraderu (2003: 35-6), OG Bosanska Krajina, OG Zapad i OG Bosna težišno bile orijentirane prema srpskim snagama, dotle je OG Lašva bila primarno fokusirana prema sna-gama HVO u dolinama Lašve i Lepenice (Vitez, Busovača i Kiseljak). Ovom prilikom se ne smije gubiti iz vida i potreba autonomnog djelovanja u uvjetima izolacije, što je već ranije bilo uzrokovano neprijateljskim potezima HVO. Kako god, operativne grupe AR BiH su bile „privremene organizacije dizajnirane za omogućavanje izvođe-nja operacija te komandovanje i kontrolu u borbi“, za razliku od operativnih grupa HVO koje su bile „polustalne organizacije sa fiksnom geografskom bazom“ (Shrader, 2003: 35).

Imajući, dakle, u vidu cjelokupan koncept operacija HVO, spajanje OZ Sjeve-rozapadna Hercegovina i Središnja Bosna, bilo je od vitalne strategijske važnosti i trebalo je da se realizira u dvije faze: u prvoj fazi bilo je neophodno ovladati općinama Prozor, Gornji Vakuf i Novi Travnik, te ostvariti direktnu komunikaciju između ove dvije operativne zone; a u drugoj fazi sa takve osnovice, uz snažnu logističku i podršku u ljudstvu iz Hercegovine, ostvariti kontrolu nad ostatkom

KORAK broj 34

77

Srednje Bosne, u cilju zaokruživanja cjelokupnog prostora HZ HB. Ovakav razvoj situacije na terenu omogućio bi vrlo jaku pregovaračku poziciju na koju bi boš-njačka strana morala pristati, dok su sa Srbima već od ranije postigli načelni do-govor o podjeli BiH.

Kako je to već naglašeno, srpska strana je do kraja 1992. godine već kontrolira-la oko 65% teritorije BiH, završila njeno „etničko čišćenje“ uz počinjenje masovnih zločina, te je svoje snage fokusirala na „odbranu svoje teritorije“ uz povremeno izra-žavanje težišta s ciljem izvršenja parcijalnih zadataka u cilju dovršenja sopstvenog političkog projekta – jedinstvene srpske države. Na području Srednje Bosne, pak, ti „parcijalni zadaci“ su se svodili na ovladavanje gradom Jajce, što je i urađeno u okto-bru mjesecu, te ovladavanje Turbetom kako bi se skratila komunikacija Donji Vakuf – Skender Vakuf preko Komara i Vlašića. No, nekoliko ozbiljnih pokušaja realizacije ovog zadatka je ostalo neuspješno. Sva dešavanja u toku 1993. godine vjerovatno će potvrditi ovakvu operativno-strategijsku postavku.


78

Mr. Adisa Krehmić

Pravni i sociološki aspekti mentalnog zdravlja

POSLJEDICE RATA NA MENTALNO ZDRAVLJE STANOVNIŠTVA BIH

Apstrakt: Rat kao totalna društvena destrukcija spada u katastrofu od-gromih razmjera koja redovno pogađa svo stanovništvo (sa različitim in-tenzitetom, od čega najveći intenzitet ali i posljedice pogađaju veteransku populaciju). Obim i jačina ratne traume „obezbjeđuje“ da većina ljudi nije u stanju da se adekvantno nosi sa ratnom traumom, a kasnije i sa njenim posljedicama, ukoliko izostane adekvatna društvena i državna predikcija i prevencija. U poslijeratnom periodu u Bosni i Hercegovini pažnja je foku-sirana na stvaranje uslova za preživljavanje, spajanje raseljenih porodica, potraga za nestalim,... Očekivali se bolji dani o kojima se u ratu maštalo. Došlo je duboko razočarenje, kada poslijeratni period postaje neizdržljivi-ji od ratnog u mentalnom smislu za većinu stanovništva. Lagano se gubi nada da će mir donijeti blagostanje, napredak i boljitak. Društveni poreme-ćaji počinju nagrizati i preostali dio zdravog bića, organizmi popuštaju,.... što utiče i na porast različitih psihičkih poremećaja i oboljenja, pa i samou-bistava. Problem mentalnog zdravlja na globalnom, ali i nacionalnom ni-vou je zasigurno jedan od najaktuelnijih i veoma ozbiljnih problema; pro-blema koji osim što direktno pogađa pojedinca i njegovu porodicu, njegove posljedice višestruko osjeća cjelokupno društvo i država. Sociološki i pravni aspekti mentalnog zdravlja su veoma značajni u sveukupnom sagledava-nju problema mentalnog zdravlja. Jer, Dikemovski rečeno, sve više i više imamo uticaj društva na individuu u smislu kvaliteta života, odnosno sve izraženiji negativni društveni uticaj na zdravlje i život pojedinca. Mentalni poremećaj značajno utiče na kongitivne, emocionalne i socijalne sposob-nosti osobe, te smanjuje mogućnosti pojedinca i zajednice da ostvare svoje ciljeve i zadovolje potrebe. Sadržajno je razmatrano i naglašeno stanovište da je i pored niza implikacija, naučno shvaćen (i) društveni karakter men-

KORAK broj 34

79

talnog zdravlja-mentalno zdravlje je i društvena stvar. Može se reći da veza između mentalnih poremećaja i društveno nepoželjnog ponašanja ima po-seban društveni interes. Potvrđene su (i) pretpostavke da je u bosanskoher-cegovačkom društvu sve slabija društvena integracija i regulacija, koje utiču na porast problema na polju mentalnog zdravlja.Ključne riječi: mentalno zdravlje, duševne smetnje, posttraumatski stre-

sni poremećaj (PTSP), samoubistvo,....

UVOD

Šta je mentalno zdravlje? Prema definiciji Svjetske zdravstvene organizacije, mentalno zdravlje je stanje emocionalne i socijalne dobrobiti u kojem osoba može da realizuje svoje vlastite mogućnosti, da se suočava sa uobičajenim životnim stre-sovima, da produktivno radi i da je u mogućnosti da doprinese zajednici u kojoj živi. Dejvid Mikenik definiše mentalno oboljenje kao oblik devijantnog ponašanja koje je bazirano, iracionalno ili sadrži natprosječno visok nivo distresa.1

Na početku, prije naučne elaboracije o mentalnom zdravlju, tačnije njegovim pravnim i sociološkim aspektima; potrebno je navesti sumornu ljudsku statistiku koja u svakom trenutku i na svakome mjestu na planeti Zemlji uzima danak, koji se često manifestira kroz teške bolesti, ubistva, samoubistva,... Prema prikupljenim podacima, 450 miliona ljudi boluje od nekog duševnog ili neurološkog poreme-ćaja; jedan od četiri čovjeka će trpiti zbog nekog duševnog ili neurološkog pore-mećaja u neko doba svog života; 121 milion ljudi trpi zbog depresije; 50 miliona ima epileptične bolesti; 24 miliona ljudi boluje zbog šizofrenije; 10-20 miliona ljudi u svijetu godišnje pokuša samoubistvo a 1 milion ljudi izvrši samoubistvo2; dvije milijarde ljudi danas konzumira alkohol; 200 miliona konzumira različite psiho-aktivne supstance,... Osim navedenog, depresija i anksioznost su najčešći mentalni problemi u Evropi. Podaci Evropske komisije govore da preko 27% Evro-pljana pati od nekih mentalnih zdravstvenih problema i psihičkih bolesti, koje su dovele do 58.000 samoubistava (na godišnjem nivou) u Evropskoj uniji. Zvaničnici Evropske unije napominju da su depresija i anksioznost, za sada, među najčešćim mentalnim problemima u Evropi. Očekivano, stope samoubistava variraju od 44 na 100.000 ljudi u Litvaniji, do 3,6 u Grčkoj. Posebno je zabrinjavajući zvanični izvještaj Evropske komisije koja smatra da mentalno zdravlje značajno utiče i na evropsku privredu i društvo.

Dosadašnja istraživanja su pokazala da osobe s mentalnim poteškoćama, u ve-likom broju slučajeva, posjeduju asocijalne karakteristike, te da se često pojavljuju

1 Minković, 2006., str. 50.2 Samoubistvo dolazi od latinske riječi sui=sebe i occidere=ubiti, što znači „ubiti se“, odnosno čin svjesnog i namjernog oduzimanja

vlastitog života. Smatra se da je samoubilačko ponašanje zapravo „vapaj“ osobe za razumjevanje i pomoć koja naravno ukoliko je pravovremena može biti dragocjena. Sinanović Z., Samoubistvo, Institut za istraživanja zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Univerzitet u Sarajevu, Sarajevo, 2012. str. 364.


80

kao izvršioci raznih društveno nepoželjnih djela, a nažalost i velikog broja krivič-nih djela.

Kod zdravog čovjeka sve ljudske aktivnosti nastaju i razvijaju se na osnovu dje-lovanja svjesnih i voljnih elemenata. Ukoliko su prisutne aktivnosti koje su rezultat nesvjesnih i nevoljnih elemenata to nas upućuje na određene poremećaje. Takvi poremećaji se u literaturi nazivaju mentalni3 ili duševni poremećaji4. Osobe kod kojih su prisutni mentalni poremećaji, ne umiju, da se adekvatno suoče s različi-tim društvenim problemima niti da ih s uspjehom rješavaju; čak se ne isključuju i najteži oblici destrukcije (nasilja, ubistva,...) i autodestrukcije (samopovređivanja, samoubistava,...).5

Svjetska zdravstvena organizacija objavila je alarmantan podatak: u idućih 20 godina prijeti nam svjetska epidemija depresivnih poremećaja, koja neće pošte-djeti ni razvijene niti tranzicijske zemlje. U skladu sa navedenim, globalne su pro-cjene da će doći do značajnog porasta destrukcije i autodestrukcije, pa samim time i ubistava i samoubistava prouzrokovanih depresijom, koja posebno zahva-ta mlade i koja proizvodi (i) masovna samoubistva mladih (za razliku od ranijih pokazatelja, danas je samoubistvo jedan od glavnih uzročnika smrtnosti mladih). Svjetska zdravstvena organizacija predviđa da bi depresija mogla postati prvi uzrok smrtnosti kod žena, a drugi kod cjelokupne populacije. Glavni zaključak de-presivnih osoba je: ako se lišim života, učinit ću dobro sebi i svim oko sebe koje volim i do kojih mi je stalo.

Prema izvještaju Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), današnji problemi mentalnog zdravlja stanovništva Bosne i Hercegovine najvećim dijelom su rezul-

3 U sociologiji mentalnih poremećaja postoje četiri bazične teorijske paradigme, a koje su vezane za velika imena u historiji nauke: (1) Frojdova psihoanalitička teorija; (2) Durkheimova teorija; (3) Lemertova teorija anomije; (4) Parsonsova funkcionalistička teo-rija (Grusky & Pollner, 1981.). Pilgrim i Rodgers (1999.) su ponudili, takođe, nešto homogeniju i originalniju podjelu teorija unutar sociologije mentalnih poremećaja (pet teorijskih i tematskih pristupa): (1) teorije koje se koncentrišu na temu o socijalnim uzro-cima mentalnih poremećaja; (2) teorije koje se odnose na društvenu reakciju na psihička oboljenja; (3) kritička teorija (4) socijalni kontruktivizam; (5) socijalni ili kritički realizam.

4 Sociološke teorije objašnjenja duševnog poremećaja, u užem smislu, nastale su u opoziciji prema medicinskom, odnosno, bi-ološkom modelu tumačenja poremećaja. Prema brojnim autorima, izložene su sljedeće sociološke teorije tumačenja duševnih poremećaja: teorija anomije po Durkheimu i Mertonu (sa Mertonovom tipologijom ponašanja); koncept psihičkog poremećaja etnometodologije; antipsihijatrijsko tumačenje psihičkih poremećaja; teorija društvenih uloga Parsonsa; teorija etiketiranja (labe-ling teorija); teorija model karijere duševno oboljelog.

5 Osnovna obilježja klasifikacije samoubistava duševnih bolesnika (preuzeta od Žusea i Moro de Tura) su: 1. manijačko samoubistvo - potiče od halucinacija ili sumanutih predstava. Bolesnik se ubija da bi izbjegao umišljenu opasnost ili sramotu, ili da bi izvršio tajno naređenje koje prima od više sile. Motiv navedenog samoubistva i njegov razvoj odražavaju opšta obilježja bolesti od koje ono potiče - monomanije; 2. melanholično samoubistvo je povezano sa stanjem krajnje potištenosti, pretjerane tuge koja indi-viduu dovodi u stanje da više ne može da zdravo procjenjuje svoje odnose sa stvarima i osobama koje ga okružuju. Individua sve vidi crno, nema zadovoljstva, ništa ga ne privlači, život mu je dosadan, itd.; 3. opsesivno samoubistvo se ne prouzrokuje nikakvim umišljenim motivom niti stvarima, naprotiv ono se prouzrokuje stalnom i ukorijenjenom idejom - idejom smrti, koja je gospodar bolesnikovim duhom; 4. impulsivno ili automatsko samoubistvo nema nikakva posebna razloga ni u stvarnosti ni u mašti bolesni-ka. Samoubistvo proističe iz naglog poriva kojem se u kritičnom trenutku ne može odoljeti. Npr. čovjek mirno sjedi i razgovara sa svojim prijateljima, naglo skače i baca se pod vozilo. Oni koji prežive govore da se ne mogu sjetiti kritičnog momenta koji najčešće vodi u smrt - kada su se bacili pod vozilo, kada su se popeli na most i skočili sa njega,… Kod slabijih manifestacija bolesnici se uspijevaju otrgnuti od naglog poriva i tako preživjeti.

KORAK broj 34

81

tat proteklog rata. Od ukupnog broja svih oboljelih, čija je bolest povezana sa ra-tom, na neuropsihijatrijske bolesti otpada 20%, čija je godišnja prevalencija 2%.6 Centri za mentalno zdravlje u Bosni i Hercegovini svakim danom primaju nove pacijente. Najčešći razlozi javljanja u navedene centre su depresija, akutne faze hroničnih oboljenja, kao što su šizofrenija, PTSP,...

Nauka opominje, svako ko je u Bosni i Hercegovini proveo protekli rat, doživio je negativne mentalne promjene koje se još više razvijaju nakon rata (koje ipak nisu po obimu i jačini iznad očekivanja; već su još ispod naučnog očekivanja u odnosu na obim i jačinu destrukcije koju su u ratnom i poslijeratnom periodu pre-živjeli stanovnici BiH). Uzročnik je rat, ali i iznenađujuće visok nivo traumatičnosti poratnog razdoblja koje još razornije utiče na bosanskohercegovačku individuu. Bosanskohercegovačko društvo i dalje „obezbjeđuje” porast navedenih pokazate-lja, jer je sve više nezaposlenih, nesigurnosti naročito kod mladih, sve veće iselja-vanje stručnog i sposobnog stanovništva, starenje generacija, porast broja pen-zionera, snažne interne migracije, „gašenje ognjišta” usljed sprečavanja povratka, kolaps privrede,...

Stanje u Bosni i Hercegovini se na području mentalnog zdravlja nedovoljno sagledava. Uglavnom je težište na statističkom sagledavanju posljedica mental-nih bolesti. U poslijeratnom periodu u Bosni i Hercegovini pažnja je fokusirana na stvaranje uslova za preživljavanje, spajanje raseljenih porodica, potraga za nesta-lim,... Očekivali se bolji dani o kojima se u ratu maštalo. Došlo je duboko razočare-nje, kada poslijeratni period postaje neizdržljiviji od ratnog u mentalnom smislu za većinu stanovništva. Lagano se gubi nada da će mir donijeti blagostanje, na-predak i boljitak. Društveni poremećaji počinju nagrizati i preostali dio zdravog bića, organizmi popuštaju,.... što utiče i na porast različitih psihičkih poremećaja i oboljenja, pa i samoubistava. Naučno je uspostavljena teza da 10% ljudi nose u sebi predispozicije za samoubistvo. Ukoliko se ne steknu druge okolnosti, može se preživjeti životni vijek, a da se i ne pomisli na samoubistvo, a kamo li da se ubije. Suprotno, ukoliko individua „stekne“ uslove koji je vode u neizdrživu krizu, a pogotovo u uslovima razočarenja, neperspektivnosti, gubljenjem smisla za živo-tom,... onda to može izazvati tragične posljedice po zdravlje i život pojedinca, pa i ubistvima, samoubistvima,...

U Bosni i Hercegovini se u proteklom periodu desila katastrofa, totalna druš-tvena destrukcija-rat; živimo u posttraumatskom društvu u kojem je evidentna nepravda, svakodnevno nasilje na ulici i u porodici, izuzetno visoka stopa nezapo-slenosti, ubistva, psihički poremećaji vezani za ratni i postratni stres,...; na svakog učesnika rata u Bosni i Hercegovini rat je ostavio posljedice. Društvo odbacuje ljude s ovim problemom, a to može biti dominirajući društveni problem sa značaj-nim posljedicama po zdravlje i život ljudi. Stalna politička previranja, opšti porast kriminala, velika nezaposlenost, evidentan pad morala, obrnuta skala društvenih vrijednosti su dodatni činioci koji pogoduju porastu broja samoubistava. Bosan-

6 Zločini nad djecom Sarajeva u opsadi, 2010., str. .131.


82

skohercegovačko društvo poprima karakteristike „razorenog društva” „prikliješte-no” snažnom anomijom i „organizovanim haosom”. Poslijeratni period u Bosni i Hercegovini karakteriše sve slabija društvena solidarnost i kohezivnost. Uzimajući u obzir Durkheimova shvatanja mentalnog zdravlja, u Bosni i Hercegovini je sve slabija društvena integracija i regulacija, koje utiču na porast mentalnih bolesti.

SOCIOLOŠKI ASPEKTI MENTALNOG ZDRAVLJA

Zdravlje je rezultat optimalnog korisnog djelovanja u kojem pojedinac ispunja-va sve zadatke i uloge za koje je socijaliziran. Bolest je nemogućnost izvršavanja zadataka, tačnije bolest je način ponašanja koji odstupa od normalnog. Definicija Svjetska zdravstvena organizacija iz 1948. godine navodi: “Zdravlje nije samo od-sustvo bolesti i nesposobnosti, nego stanje potpunog fizičkog, psihičkog i socijalnog blagostanja“. Svjetska zdravstvena organizacija ozbiljno prilazi problemu mental-nog zdravlja, uopšte (u razvijenim, manje razvijenim i nerazvijenim zemljama).

Naučno je dokazano da na društveno nepoželjno ponašanje značajno utiču (i) različite osobine ličnosti kao što su: navike, temperament, karakter, emocije, na-goni, afekti i dr. Ipak, teško se uspijeva precizirati koliki je uticaj i stepen pojedinih ličnih svojstava na određeno društveno nepoželjno ponašanje. Delikventna aktiv-nost, kao i svako drugo ponašanje, mora imati svoju psihičku osnovu.

U cilju zadovoljenja naučnih kriterijuma, u ovom radu se na sistematski, objek-tivan, kritički, kontrolisan,... došlo do novih informacija neophodnih za identifiko-vanje i rješavanje (teorijskih i praktičnih) problema vezanih za mentalno zdravlje.

Društvo je kroz historiju diktiralo norme ponašanja. Pojam opasnog pojedin-ca u kontekstu neke od bolesti nije bio poznat, prvenstveno zbog nepoznavanja osnovnog znanja o čovjeku. Danas čovjek zna puno, možda i previše o drugim stvarima; o sebi skoro da ništa ne zna; jer iako obdaren razumom kao svjesno biće, čovjek je i dalje najveći destruktivac na planeti Zemlji: najsavremenija dostignuća čovječanstva se i dalje koriste u vojnoj industriji! Zašto? Samo zato da bi se čo-vjek moga što efikasnije i što masovnije (međusobno) ubijati! Na godišnjem nivou ljudske destrukcije samo u ubistvima odnese najmanje milion života; najmanje milion ljudi izvrši i samoubistvo (ljudska autodestrukcija);... Iz razloga nepozna-vanja osnovnog znanja o čovjeku kao živom biću primitivna zajednica se prema licima (s mentalnim poremećajima) odnosila kao i prema pojavama na koje nije mogla utjecati, odnosno, koje nije uspijevala kontrolisati, time ih svrstavajući u nadnaravno, magijsko. Dominantan zadatak zajednice u to doba bio je otklanja-nje straha od opasnog istovremeno i nepoznatog. Iako su metode liječenja često imale i fatalne posljedice ipak su pojedincima omogućavale povratak u zajednicu bez atributa „opasni“.

Većina sociologa smatra da ono što nedostaje akterima socijalnih problema su vrijednosti i vrijednosne orijentacije. Naučna shvatanja definišu da je nemoguće

KORAK broj 34

83

nametnuti devijantima poželjne vrijednosne orijentacije, ali takođe smatra se da njihovo relativno odsustvo osigurava sklonosti ka stvaranju socijalnih problema. U definisanju socijalnih problema i njihovog tretmana navedeni etički problemi i generalizacije ranih socijalnih reformatora imaju odjeka i danas.

Durkheim smatra da društvo treba da utvrdi granice onoga što pojedinac može očekivati u pogledu ličnog zadovoljenja, budući da su želje pojedinaca, same po sebi, bezgranične i nezasite. Smatra se da čovjek jedino može da živi ako su njego-ve potrebe u skladu sa sredstvima koja mu stoje na raspolaganju i koja koristi, što podrazumijeva ograničavanje potreba-društvo je ta poluga. Način na koji društvo vrši ograničavanje potreba biva poremećeno u krizama, odnosno, u deregulaciji.

Kao novija varijanta američke sociološke teorije javlja se teorija anomije, čiji za-govornik Robert Merton istu definiše kao društveno stanje, odnosno tip društve-ne strukture.7 Devijantno ponašanje je simptom stanja u kome postoji suprotnost između nametnutih ciljeva i nemogućnosti da se isti ostvare nekim legalnim sred-stvom.8 Svojom teorijom, Merton je pokušao objasniti delinkventno ponašanje omladine iz nižih društvenih slojeva, posebno radničkih. Prema njemu, društve-no nepoželjno ponašanje se javlja kod određenih grupa koje legalnim putem ne mogu steći ekonomska ili druga društvena dobra. Svako civilizirano društvo kroz svoju kulturu nameće određene ciljeve kojima teže članovi tog društva iako za sve njih oni nisu podjednako dostupni. Ovdje se prvenstveno radi o pripadnicima nižih etičkih grupa. Kako ovim grupama nedostaju legalna sredstva za ostvariva-nje postavljenih ciljeva dolazi do nezadovoljstva koje može potaknuti devijantno odnosno delikventno ponašanje. Društvena struktura upravo je ta koja vrši stvarni pritisak na pojedine članove društva, te nastaju specifična stanja, stanje anomije, koja vode kršenju pozitivnih normi.9

Mentalno zdravlje su isprepletene komponente života i ono je od vitalnog zna-čaja za sve ljude. Što god je naše razumijevanje ove isprepletenosti veće, postaje sve jasnije da je mentalno zdravlje krucijalno, kako za pojedince, tako i za društvo i cijelu ljudsku zajednicu. Mentalno zdravlje je, svakako, mnogo više od pukog odsustva psihičke bolesti.10

Sociološka istraživanja mentalnog zdravlja se zasnivaju na hipotezi da se bole-sti ne šire slučajno, već postoje određeni društveni uslovi-obrasci ponašanja koji promovišu zdravlje ili koji pogoduju nastanku bolesti i smrti; Džon Kasel, poznati epidemiolog sa Univerziteta u Sjevernoj Karolini, je rekao: „Bolest nikada ne spre-čava to što se otkrivaju slučajevi oboljenja, već djelovanjem na nivou kolektiva, na sredinu, društvene i socijalno-psihološke faktore koji povećavaju sklonost ka oboljenjima i slabe otpornosti pojedinaca prema spoljnim agresijama. U suštini, zdravlje je ravnoteža između patogenih činilaca i njihovih domaćina. Zdravlje za-

7 Merton R., Social theory and social structure, Glencoe, 1949. str. 670-682.8 Ignjatović Đ., Kriminologija, Pravni fakultet, Beograd, 2011. str. 78-79.9 Merton R.,O teorijskoj sociologiji, CDD, Zagreb, 1979. str. 56.10 Jeftić et al., 2008.


84

visi od sposobnosti pojedinaca da održe relativno stabilan odnos prema svome okruženju. Pitanje na koje treba odgovoriti je „kako društvo može da pomogne tu sposobnost?”11

Relevantna sociološka istraživanja mentalnog zdravlja ukazuju na rezultate da država nije ispunila svoj cilj ako je kreirala društveni ambijent isključivo na za-dovoljenju materijalnih uslova, odnosno da se živi udobnim životom, pravičnom raspodjelom bogatstva, istim pravima svih građana. Zemlje koje su se približile navedenom cilju pokazuju jače znakove mentalne neuravnoteženosti (Švedska, Švicarska i Danska, koje imaju visoku stopu samoubistava i visoku stopu alkoho-lizma). Navedeno je samo potvrda da svako društvo ima mentalno stanje zdravlja primjereno odnosima i procesima u njemu.

Društvena uloga medicine i obaveze koje proizilaze kod liječenja bolesnika ogledaju se u tome da ljekar koji bolesniku daje opravdanje za izostanak sa po-sla ujedno ga oslobađa njegovih društvenih uloga i radnih zadataka. Ljekar utiče na ponašanje pacijenta i traži od njega da promijeni svoju društvenu ulogu: da ozdravi, da želi da ozdravi i da traži stručnu pomoć. Manjak sociološke podrške može dovesti do razvoja bolesti i komplikacija.

Osobe s problemima mentalnog zdravlja češće obolijevaju i umiru od somat-skih bolesti, posebno od zaraznih, dišnih i kardiovaskularnih bolesti i ozljeda. Vla-da opšte mišljenje da živimo u posebno stresnom razdoblju i da posljedice stresa na mentalnom i somatskom planu mogu biti mnogobrojne i teško predvidive. Neki teoretičari smatraju da je stres generalni adaptacijski odgovor organizma, koji je biološki determinisan i predstavlja nespecifičan odgovor na bilo koju opa-snu situaciju u koju je naš organizam doveden. Time se aktiviraju snage za odbra-nu od opasnosti i omogućavaju napad ili bijeg. Drugi smatraju da je individualna kognitivna obrada uzročnika stresa ono što utiče i određuje odgovor organizma. Ono što jedna osoba doživi kao napetu i neprijatnu situaciju, može za drugu oso-bu biti izravna egzistencijalna prijetnja.

Koliko nas koštaju mentalni poremećaji: Najmetodičnije procjene koje postoje, a tiču se troškova liječenja mentalnih poremećaja, urađene su u Sjedinjenim Ame-ričkim Državama (SAD) i Velikoj Britaniji. U SAD. Tokom 1990. godine potrošeno je oko 2,5% bruto nacionalnog dohotka. Međunarodna organizacija rada (ILO – International Labour Organization) procjenjuje da troškovi u zemljama članicama Evropske unije (EU), iznose 3-4% bruto nacionalnog dohotka, od kojih 2% odlazi na troškove zdravstvene zaštite.12

Jedno od naučnih stanovišta je da se kod mladih dešava da agresivnost ide spolja prema drugima ali se ona često okreće i na ličnost, pa i u vidu samoubistva. Postoji u svijetu povećanje mentalnih poremećaja kod mladih, zavisnosti od so-cio-ekonomskih uticaja. Grupe sa nižim socio-ekonomskim stanjem imaju veće prevalence mentalnih poremećaja i samoubistava, a modeli su prilagođeni život-

11 Gorz, 1982. str. 204.12 Jeftić et al., 2008

KORAK broj 34

85

nom dobu, bračnom stanju i urbanoj sredini. Drugi autori ne postavljaju duševne poremećaje kao posrednike između socio-ekonomskog statusa i samoubistva.

Sociologija kroz proučavanje društvenih devijacija, polazeći od opštih teorij-skih saznanja, posvećuje posebnu pažnju sljedećim problemima: 1. protivrječno-sti u vrijednosno-normativnom sistemu društva, s obzirom na potrebe i moguć-nosti zadovoljavanja potreba različitih društvenih grupa i pojedinaca; 2. tipovima društvenih devijacija. Razlikovanje devijacija na sistemske, adaptivne i nekonfor-mističke ukazuje na različit odnos aktera prema poretku; 3. subjektivnom doživ-ljaju i smislu kojem devijent pridaje svom ponašanju. Kako devijent doživljava društvene ustanove i, naročito, ustanove društvene kontrole?; 4. djelovanju me-hanizama socijalne kontrole; 5. uzrocima nastanka društvene devijacije, koja se sastoji u stvaranju sistema hipoteza o tumačenju nastanka društvenih devijacija.

Sociologija zastupa tezu da se ličnost osjeća sigurnom i stabilnom u organizo-vanom društvu, a primarna društvena grupa-porodica je presudan dio te organi-zacije. U cilju „pomaganja” djetetu, često roditelji prave ključne greške u odgoju djece, koje se najčešće ispoljavaju u obliku pretjerane popustljivosti, strogosti ili vaspitne ravnodušnosti, a što može dovesti do asocijalnog ponašanja.

Značajno je navesti da postoje mnoge sociološke koncepcije mentalne bolesti. Najvažnije među njima su gledišta o stresu i prevladavanju, etiketiranju i kolektiv-noj mobilizaciji. Model stresa i prevladavanje se bez problema uklapa u razvoj-no gledište. Psihološki distres i neke mentalne bolesti su shvaćeni kao rezultat neuspjeha u preovladavanju stresnih životnih događaja. Stres je u okviru takvih modela shvaćen kao neravnoteža između zahtjeva koji se postavljaju osobama i njihovih kapaciteta da s njima izađu nakraj.

Ispitivanja mentalnog statusa kod izbjeglica iz različitih područja ukazuju na veoma visoke stope prevalencije mentalnih poremećaja, posebno PTSP i de-presije, ali i drugih anksioznih poremećaja. De Jong i saradnici su u izbjegličkim kampovima u Ruandi i Burundiju našli da je stopa prevalencije „ozbiljnih proble-ma mentalnog zdravlja” iznosila 50%; izmjerena stopa psihijatrijskih poremećaja može da bude i do 90%.13

U sociologiji mentalnih poremećaja postoje četiri bazične teorijske paradigme, a koje su vezane za velika imena u historiji nauke: (1) Frojdova psihoanalitička te-orija; (2) Durkheimova teorija; (3) Lemertova teorija anomije; (4) Parsonsova funk-cionalistička teorija (Grusky & Pollner, 1981.).

Pilgrim i Rodgers (1999.) su ponudili, takođe, nešto homogeniju i originalniju podjelu teorija unutar sociologije mentalnih poremećaja (pet teorijskih i temat-skih pristupa): (1) teorije koje se koncentrišu na temu o socijalnim uzrocima men-talnih poremećaja; (2) teorije koje se odnose na društvenu reakciju na psihička oboljenja; (3) kritička teorija (4) socijalni kontruktivizam; (5) socijalni ili kritički re-alizam.

13 Kinzie et al., 1990.


86

Uže sociološke teorije objašnjenja psihičkog poremećaja, prema više autora, nastale su primarno iz tri razloga: 1. nužna potreba suprotnosti naraslom biolo-gizmu i psihijatriji; 2. heruistička potreba da se u nauci objasni uticaj društvene sredine na fenomenologiju i tretman psihičkih poremećaja; 3. eho uticaja na ra-zumijevanje društvene prirode psihičkih poremećaja učenja dominantnih klasika sociološke nauke (Durkheima, Parsonsa, Mertona,…). Da društvo nije samo ap-straktni pojam, pokazuju psihički poremećaji u mnoštvu modusa i raznovrsnih intenziteta u kojem se pojavljuju upravo u zavisnosti od karaktera uže i šire druš-tvene sredine.

Na Ministarskoj konferenciji u Helsinkiju, u Akcionom planu za mentalno zdravlje Evrope navedeno je da izazov u narednom 5.-10-togodišnjem radu, po-red usvajanja i evaluacija politike zaštite mentalnog zdravlja usaglašene sa za-konodavstvom koje omogućuje pristupačniju zdravstvenu uslugu, uključenost i dobrobit čitave populacije, sprečavanje mentalne bolesti i omogućavanje funk-cionalnosti oboljelima. Prioriteti su dati: 1. podržavanju svjesnosti i značaja men-talnog blagostanja; 2. kolektivnoj destigmatizaciji, diskriminaciji i nejednakosti, te osnaživanju i podršci osoba koje su duševni (mentalni) bolesnici, ali i njihovim porodicama, omogućivši im da budu aktivni sudionici ovih aktivnosti i procesa; 3. dizajn i implementacija sveobuhvatnih, integrisanih i efikasnih sistema zaštite mentalnog zdravlja, koji pokrivaju promociju, prevenciju, tretman i rehabilitaciju, zaštitu i oporavak; 4. podvlače potrebu za odgovarajućom radnom snagom, efi-kasnom u ovom području rada; 5. prepoznaju iskustvo i znanje davaoca usluga i institucija, kao važnu osnovu za planiranje i razvijanje i drugih usluga.14

Dr. Aleksandar Milić, profesor kriminalističke psihologije na Višoj školi MUP-a, smatra da je protekli rat oslabio ne samo organski nego i mentalni imunitet većine stanovnika. Ekonomska kriza narušava mentalno zdravlje. Sve je veća potražnja za antidepresivima (i) u BiH. Šef Psihijatrijske klinike Sarajevo dr. Abdulah Kučukalić izražava bojazan da će vremenom situacija biti sve gora i da će u budućnosti još više biti narušeno mentalno zdravlje ljudi u BiH. To će rezultirati i povećanjem bro-ja samoubistava. „Poslijeratne štete zbog oštećenja mentalnog zdravlja stanov-ništva u BiH ogledaju se u 1.750.000 osoba koje imaju neki sa stresom povezani psihički poremećaj“.15

Posljedice ratova su primarno socijalne, ali se one, isto tako, snažno odražavaju i na psihičke funkcije i mentalno čovjekovo zdravlje. Ratovi izazivaju višestruke poremećaje racionalnog vladanja ali i prosocijalnog ponašanja samog čovjeka, posebno kad ga obuzmu strast ali i mržnja, često praćeno motivima osvete, kada dođu do samog izražaja najniži ali i najprimitivniji slojevi njegova mentalnog funkcionisanja. E. From ističe da „ratobornost nije funkcija čovjekovih prirodnih nagona, koji se manifestuju u najprimitivnijim oblicima društva, već njegovog ra-zvitka u civilizaciji“.16

14 Zavod za javno zdravstvo Federacije Bosne i Hercegovine, 2009.15 Sinanović et al., 2009., str. 7.16 E. Fromm, Anatomija ljudske detsruktivnosti I, Zagreb, 1976, str. 151.

KORAK broj 34

87

Kod ljudi u drugim zemljama, koje nisu zahvaćene ratom, razvoj psihičkih bo-lesti ide sporije. Uz saradnju porodice, društva i ljekara rješavaju se pojedinačni doživljaji, što se uglavnom svodi na saobraćajne nesreće, terorističke aktivnosti,... Sve to jeste dramatično, ali je sporedno u odnosu na masovna preživljavanja, koja su imali bosanskohercegovački građani u proteklom ratu.

Brojna sociološka istraživanja i rezultati do kojih se došlo imaju veoma zna-čajnu ulogu za definisanje ukupne zdravstvene politike savremenog, a posebno tranzicijskog društva. Kvalitet razvoja društva u direktnoj je korelaciji sa zdravstve-nim stanjem njegovih članova i opštedruštvenim ishodom.

Interesantni su (iako za nauku nisu iznenađenje) rezultati istraživanja da je sto-pa samoubistava u BiH bila niža u vrijeme rata nego u stabilnijim društvenim okol-nostima (prijeratnom periodu,...). Navedeno se objašnjava činjenicom da, kada se čovjek bori za neke od vrijednosti (ili istovremeno za sve), kao što su npr. država, narod, vjera,... onda nekako teže potone u onu vrstu depresije koja ga vodi ka samoubistvu, nego kada je uopšte u boljem društvenom položaju. U navednom leže razlozi objašnjenja da bogata društva često imaju visoku stopu samoubista-va, odnosno, mnogo višu stopu od očekivane. Prema rezultatima istraživanja, sto-pa samoubistava, statistički gledano, veća je u civilizovanijim sredinama, odnosno gdje su ljudi emancipovaniji, odgovorniji i, samim time, skloniji da sebe optuže za lični neuspjeh, što vodi u „kažnjavanje samog sebe”-samoubistvo.

Još je rezolucijama Savjeta Evropske Unije i SZO iz 1975 godine priznat značaj štetne veze između mentalnih problema i društvene marginalizacije, nezaposle-nosti, beskućništva i poremećaja koji nastaju zbog zloupotrebe alkohola i droga. Samim tim je negativan uticaj ratne psihološke traume na mentalno zdravlje u Bosni i Hercegovini očekivan.

PRAVNI ASPEKTI MENTALNOG ZDRAVLJA

Na prava, obaveze i odgovornosti pacijenata17 u oblasti mentalnog zdravlja primjenjuju se propisi o zdravstvenoj zaštiti, zdravstvenom osiguranju, propisi o pravima, obavezama i odgovornostima pacijenata, te propisi o zaštiti osoba sa mentalnim (duševnim) smetnjama18. Ukoliko je pacijent zdrvstveno osiguran on može ostvariti nadoknadu za slučaj bolesti (bolovanje). Ukoliko pacijent nije osi-guran pravo na nadoknadu nema. Pri ocjeni radne sposobnosti za slučajeve fizič-

17 Pacijentom se smatra svako lice, bolesno ili zdravo, osigurano ili neosigurano, koje zatraži ili kojem se pruža određena mjera ili usluga u cilju očuvanja i unapređenja zdravlja, sprječavanja bolesti, liječenja ili zdravstvene njege i rehabilitacije.

18 Osoba sa duševnim smetnjama je duševno bolesna osoba, osoba sa duševnim poremećajem, nedovoljno duševno razvijena osoba, ovisnik o alkoholu ili drogama ili osoba sa drugim duševnim smetnjama. Osoba sa težim duševnim smetnjama je osoba sa takvim duševnim smetnjama koja nije u mogućnosti shvatiti značenje svog postupanja ili ne može vladati svojom voljom ili su te moguć-nosti smanjene u tolikoj mjeri da je neophodna psihijatrijska pomoć. Zakon o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama, „Službene novine Federacije BiH“.


88

ke ili psihičke onesposobljenosti, ljekari se više orjentišu na kliničke parametre bolesti i svako odstupanje posmatraju kao bolest.

Društveno nepoželjno ponašanje, nastalo kao posljedica npr. (i) mentalne bo-lesti, je složena pojava i zahtjeva svestrano i kompleksno proučavanje i upoznava-nje. Kako na društveno nepoželjno ponašanje značajno utiču (i) različite osobine ličnosti kao što su: navike, temperament, karakter, emocije, nagoni, afekti i mnogi drugi, teško se uspjeva precizirati koliki je uticaj i stepen pojedinih ličnih svojstava na određeno društveno nepoželjno ponašanje. Delinkventna aktivnosti, kao i sva-ko drugo ponašanje, mora imati svoju psihičku osnovu. Kod zdravog čovjeka sve ljudske aktivnosti nastaju i razvijaju se na osnovu djelovanja svjesnih i voljnih ele-menata, te se njihov rezultat ukoliko su društveno nepoželjne adekvatno i pravno sankcioniraju. Ukoliko su prisutne aktivnosti koje su rezultat nesvjesnih, nevoljnih elemenata, to nas upućuje na određene poremećaje, gdje se onda sa pravnog aspekta, posebno u dijelu sankcionisanja, postupa na dosta osjetljiv način.

Osobe kod kojih su prisutni mentalni poremećaji, ne umiju, da se adekvatno suoče s različitim društvenim problemima niti da ih s uspjehom rješavaju, pa sa-mim time odgovornost za njihove postupke leži u okviru njihove porodice i druš-tva.

Dosadašnja istraživanja su pokazala sa su osobe s mentalnim poremećajima u velikom procentu asocijalnih karakteristika te da se pojavljuju kao izvršioci raznih društveno nepoželjnih djela, na žalost često i krivičnih djela. Česte su situacije gdje, kod osobe koja se nalazi pod dejstvom negativnih uticaja društva, preovla-dava društvena pobuda, što za posljedicu može imati obavljanje pojedinih druš-tveno nepoželjnih radnji i u krajnjem slučaju izvršenje krivičnih djela.

Zbog raznih uticaja, promjena, poremećaja u psihologiji čovjeka dolazi (i) do društveno nepoželjnog ponašanja gdje veliki problem predstavlja sklonost (i) ka kriminalitetu, odnosno stečene navike za činjenje krivičnih djela. U literaturi se često ovakvi slučajevi nazivaju „Delinkventi po sklonosti“. Često se u vezu dovode različita oboljenja mentalne funkcije s nekim od izvršenih krivičnih djela što uka-zuje na činjenicu da osobe s mentalnim poremećajem čine krivična djela ali da način njihovog izvšenja vrlo često nosi obilježja nekih mentalnih oboljenja. Stope u vršenju krivičnih djela od strane mentalno poremećenih osoba teško precizno utvrditi. Ovakva djela ali i druge drušveno-neprihvatljive radnje, mentalno obo-ljelih osoba često su tema istraživanja kako pravnika tako i sociologa te ljekara, psihologa, psihijatara i dr. S tim u vezi može se reći da veza između mentalnih poremećaja i društveno nepoželjnog ponašanja ima poseban društveni interes.

Stručnjaci iz područja mentalnog zdravlja pokušavaju odgovoriti na pitanja što je to normalno a šta abnormalno ponašanje. Iako je nerjetko prisutna veoma tan-ka linija koja razdvaja normalno od abnormalnog ponašanja, s vremenom su po-stignuti određeni konsenzusi kada je riječ o tome, što je abnormalno ponašanje i doživljavanje a isti su sadržani u savremenim dijagnostičkim priručnicima DSM i ICD u obliku dijagnostičkih kriterija mentalnih (duševnih) poremećaja. Pored po-

KORAK broj 34

89

menutog, mnoga pitanja o abnormalnom ponašanju i dalje ostaju neodgovore-na, jer je abnormalno ponašanje kompleksno, kako po svojoj definiciji, tako i po aspektima koje obuhvata. Da bi se ipak, u određenoj mjeri shvatilo, nužno je što preciznije odrediti što je to „normalno ponašanje“ tj. psihičko zdravlje.19

Dijagnostički i statistički priručnik za mentalne poremećaje, nastoji kategori-jalno definisati odstupanje od normalnog, pri tome zadržavajući mogućnost da svaka kategorija ne bude poseban entitet, odnosno da osobe na ovaj način dija-gnosticirane imaju isključiva obilježja nekog dijagnostičkog entiteta. Kao osnovni kriteriji prilikom razmatranja normalnosti i abnormalnog/patološkog ponašanje često se navodi i rijetkost takvog ponašanja.20

Klasifikacija mentalnih poremećaja: Savremena klasifikacija psihičkih poreme-ćaja raspolaže sa dva paralelna sistema, jedan ustrojen od strane Svjetske zdrav-stvene organizacije (SZO), odnosno Međunarodna klasifikacija bolesti i uzroka smrti (MKB), a drugi, izdat od strane Američke psihijatrijske organizacije odnosno Dijagnostički i statistički priručnik za mentalne poremećaje (DSM) koji ima prevn-stveno značaj za naučno-istraživački rad.21

Mentalni poremećaji izazvani psihoaktivnim supstancama: Za izazivanje men-talnih ali i poremećaja ponašanja, veoma značajne su i supstance kao što su: alko-hol, opijati, sedativi, kanabinoidi, kokain, psihostimulansi, duhan i sl. jer mogu da uzrokuju niz stanja, od kojih su najznačajni akutna intoksikacija, sindrom zavisno-sti, stanje apstinencije, psihotični poremećaj itd. Ova stanja mogu nastati nakon unošenja pomenutih supstanci u organizam a dovode i do poremećaja svijesti. Nastaje čitav niz psihotičkih simptoma koji se karakterišu halucinacijom, sumanu-tim idejama, psihomotornim poremećajima, od intenzivnog straha pa do ekstaze. Najučestaliji poremećaji su oni nastali alkoholnom intoksikacijom22

Alkoholna intoksikacija nastaje nakon konzumiranja određene količine alkoho-la a manifestuje se poremećajem ponašanja uz oslobađanje od kontrole emocija i nagona. Često se javlja agresija koja može biti usmjerena prema sebi i okolini, nastaje i poremećaj pažnje i rasuđivanja, preosjetljivosti, ovisnosti, nesigurnosti jer emocije mogu biti izuzetno labilne. Okolina lahko primjećuje spoljne znakove pijanstva, kao što su: nesiguran hod, teškoće pri stajanju, crvenilo lica i poremećaj svjesti23 Od izuzetnog je značaja utvrditi da li je počinitelj krivičnog djela alkoho-lisani alkoholičar ili alkoholisani nealkoholičar jer hronično, dugotrajno konzumi-ranje alkohola u visokom procentu slučajeva uzrokuje pojavu organski oštećenih bolesnika.24

19 Veljković J., Uvod u mentalnu higijenu i socijalnu psihijatriju, Medicinska knjiga, Beograd-Zagreb, 1967 str.14-15.20 Davison G.C., Neale M.J., Psihologija abnormalnog doživljavanja i ponašanja, Naklada Slap, Jastrebarsko, 1998.21 WHO: The ICD-10, Classification of Mental and Behavioural Disorders, WHO, Geneva, 1993; Loga S., Sudska psihopatologija, Fakul-

tet kriminalističkih nauka, Univerzitet u Sarajevu, Sarajevo, 1999. str.59.22 Loga S., Sudska psihopatologija, Fakultet kriminalističkih nauka, Univerzitet u Sarajevu, Sarajevo, 1999. str. 70.23 Šarić H., Prostitucija i ostale pojave socijalne patologije, OFF-SET, Tuzla, 2008. str. 132 – 138.24 Demirović V., Sudska psihijatrija, Sarajevo, 2010 str.108; Binder H., Forensiche Beurteilung der Alkoholraus, Chzustande, Schw.

1934


90

Narkomanija ili zavisnost od psihoaktivnih supstanci: Prema definiciji eksperata Svjetske zdravstevne organizacija (WHO) pod „ovisnost o drogama“ se podrazu-mijeva pojava ponovnog uzimanja prirodne ili sintetičke droge što dovodi do pe-riodičnog ili stalnog intoksiciranja koje karakteriše neodoljiva strast i potreba za njenim konzumiranjem.25 Psihoaktivne supstance (droge) predstavljaju hemijsko sredstvo pomoću kojeg se mijenja raspoloženje, svijest, opažanje pa i cjelokupna psihička aktivnost. Pored psihičkih faktora u nastanku zavisnosti od droga imaju i društveni faktori (siromaštvo).

Shizofrenija: Shizofrenija je duševna bolest koja oboljeloj osobi onemoguća-va razlikovanje stvarnih (realnih) od nestvarnih (nerealnih) doživljaja ili iskustava, ometa logičko razmišIjanje, normalne osjećajne doživljaje prema drugim osoba-ma, te narušava njeno društveno funkcioniranje.26 U literaturi prvi put opisana u djelu „Lehrbuch der Psychiatrie“, (1896) pod nazivom „Demenctia praecox“ od strane njemačkog profesora Emila Kraepelina, dok ju je njemački psihijatar Eugen Bleuler, preimenovao u bolest „Schizophenia“ (1911).27 Simptomi shizofrenije uo-bičajeno se dijele na: pozitivne (sumanute ideje, smetnje i poremećaji mišljenja, halucinacije, čudno ponašanje) i negativne. Sumanute ideje su lažna uvjerenja ili zablude nastale na nerealnoj osnovi, tj. nemaju podlogu u realnoj životnoj situa-ciji, pa su nedostupne korekciji. Shizofrenija je hronično duševno oboljenje koje obično počinje u doba adolescencije i u odrasloj dobi a predstavlja kombinaci-ju specifičnih poremećaja psihičkih funkcija. Vrlo je složena bolest tako da čak ni stručnjaci nisu u potpunosti sigurni što ju uzrokuje. Kako i zašto dolazi do poja-ve shizofrenije, te što sve utiče na njen tok, prognozu i ishod, još uvijek je velika enigma na čijem rješavanju radi ogroman broj naučnika. Istražuju se biološki, psihološki i socijalno etiološki faktori a jedan od mogućih uzroka shizofrenije je nasljeđivanje gena za shizofreniju. Važni su i intrapsihički faktori te porodični i psihosocijalni uticaj. Smatra se da oko 50 % djece i adolescenata, kod kojih će se razviti ova bolesti pokazuje određene crte ličnosti kao što su: povlačenje, izbjega-vanje kontakta sa vršnjacima, stid i sramežljivost, preosjetljivost, pasivnost, izolo-ranost, anksioznost, itd. 28

Afektivni poremećaji-poremećaji raspoloženja: Svjetska zdravstvena organiza-cija označava poremećaj raspoloženja među najurgentnijim zdravstvenim pro-blemima ljudi širom svijeta, a ovi poremećaji ujedno predstavljaju i najčešće psi-hičke bolesti. Afektivni poremećaji nastaju kao kratkotrajno i prolazno osjećajno uzbuđenje koje prati jak vegetativni i motorni refleks. Osjećanja kao najznačajnija čovjekova zbivanja, psihički održavaju razna fiziološka stanja a djeluju i na sve čo-vjekove psihičke funkcije i procese u organizmu, te prvi pokreću nagone koji su u osnovi spremište svih naših osjećanja.29

25 Demirović V., Sudska psihijatrija, Sarajevo, 2010 str. 12526 Brown S. Excess mortality of schizophrenia. A meta-analysis. Br J Psychiatry. 1997; 171: 502–508.27 Demirović V., Sudska psihijatrija, Sarajevo, 2010 str. 13728 Loga S., Sudska psihopatologija, Fakultet kriminalističkih nauka, Univerzitet u Sarajevu, Sarajevo, 1999.101-103.29 Henry C.et al. Antidepresant-induced mania in bipolar patients:Journal of Clinical Psychiatry, 2001, 249-255

KORAK broj 34

91

Neurotski, sa stresom povezani i somatiformni poremećaji: Neuroze predstav-ljaju funkcionalni nervni poremećaj bez znakova organskog oštećenja. Obično su česte u zemljama u razvoju. U etiologiji oboljenja postoje dvije teorije koje ju opisuju: psihodinamska i neurodinamska teorija, koje objašnjavaju pravi nasta-nak ovog poremećaja.30 Prema MKB-10, ovoj grupi poremećaja pripadaju: fobični anksiozni poremećaji, opsesivno-komplusivni poremećaji, reakcija na teški stres i prilagođavanje (akutna stresna reakcija te posttraumatski stresni poremećaj31), disocijativni poremećaj, somatoformni poremećaj i ostali neurotski poremećaji. Od značajnijih treba pomenuti posttraumatski stresni poremećaj koji predstavlja zakašnjeli odgovor na neki događaj koji je izazvao stres a karakteriše se strahom koji se pojavljuje bez povoda, nastalim poslije psihički neuobičajenog događaja. To je inače dijagnostička kategorija a definisana je i u međunarodnoj klasifikaciji Svjetske zdravstvene organizacije. 32

Rat je jedna od kolektivnih stresnih situacija, katastrofa ogromnih razmjera koja pogađa, većim ili manjim intenzitetom, cjelokupno stanovništvo. Zbog ja-čine traume, posljedice rata znatno prevazilaze sposobnosti većine ljudi da se s njima suočavaju. Ratni stres je u bosanskohercegovačkom društvu ostavio ne-sagledive posljedice po zdravlje ljudi. Posttraumatski stresni poremećaj postaje realno dominirajući društveni problem, koji se, nažalost, rješava na zanemarljiv način. Stiče se utisak da ga država i društvo žele marginalizirati do te mjere da po njima uopšte ne postoji. Potvrda ovog stanovišta je i činjenica da je u Zakonu o pravima boraca F BiH definisano da pravo po osnovu PTSP demobilisani borac može ostvariti samo ukoliko mu je PTSP registrovan do 1997. godine, iako sva relevantna istraživanja govore da se manifestacije PTSP mogu pojaviti i nakon 20 i više godina od stresnog događaja. „Prema procjenama Svjetske zdravstvene or-ganizacije (WHO), posttraumatski stresni poremećaj, poznatiji kao PTSP, u BiH ima više od 10 posto stanovništva, odnosno oko 400.000 ljudi. Najugroženiji su demo-bilisani borci i ratni invalidi, pa se procjenjuje da trećina ove populacije boluje od nekog simptoma PTSP.33

U SAD, tačnije u Nacionalnom istraživanju o prilagođavanju vijetnamskih ve-terana ustanovljeno je da dvadeset godina nakon rata 15,20% muškaraca, ratnih veterana pati od PTSP, a 11,10% pati od djelimičnog PTSP-a (Kulka, et al., 1990.). Bosanskohercegovački slučaj (iskustvo proteklog rata), iako je po obimu i intenzi-tetu posljedica po zdravlje ljudi prevazišao iskustva mnogih ratova (pa i Vijetnam-skog rata), nije bio dovoljan razlog da se u bosanskohercegovački pravni okvir uvede mogućnost tzv. kasne posljedice PTSP, već se to zadržalo kao mogućnost

30 Loga S., Sudska psihopatologija, Fakultet kriminalističkih nauka, Univerzitet u Sarajevu, Sarajevo, 1999. str. 142.31 U ranijim razdobljima ovaj problem se nazivao histerija, ratna neuroza, traumatske neuroze, hronične reaktivne depresije i post-

konclogorski sindrom. Savremena literatura ga prepoznaje pod jednim nazivom posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) i tumači se kao posljedica psihološke traume prouzrokovane psihološkim mehanizmima: pretjerana tjeskoba i disocijacija, a isključivi uzroč-nik je traumatsko iskustvo.

32 Folnegović Š. V., Postraumatski stresni poremećaj, Psihijatrijska bolnica Vrapče, www.cybormed.hr/clanci/..., 27.12.2010.god.; Klasifikacija mentalnih poremećaja i ponašanja-Klinički opisi i dijagnostičke smjernice MKB-10. Medicinska naklada, Zagreb, 1999.

33 Dnevni avaz, 02. novembar, 2010.


92

samo dvije godine poslije rata. Iako je, „najzastupljenija psihijatrijska kategorija, kod nas su i 11 godina poslije rata, nažalost, ljudi sa posttraumatskim stresnim poremećajem (PTSP) i moj utisak je da nikakvih pozitivnih promjena nema. Stalno imamo nove slučajeve i ovome ne vidim kraja. Problem se zanemaruje, nema ni-kakvog sistema niti strategije, niko ne želi sagledati cjelokupnu situaciju. Društvo odbacuje ljude s ovim problemom, a to bi mu se moglo obiti o glavu”, kaže dr. Senadin Ljubović, zamjenik šefa Psihijatrijske klinike u Sarajevu.

Socijalno nepovoljni uslovi života, nezadovoljstvo bračnim stanjem, usamlje-nost, nezaposlenost, posljedice rata kao totalne društvene destrukcije, starost, bolest, gubitak voljene osobe, poslovni neuspjeh najčešći su faktori koji utječu na povećan broj samoubistava u Bosni i Hercegovini. Zanimljiv je podatak o pregle-du izvršenih samoubistava samo u Bosni i Hercegovini, u periodu 2006-2010. go-dine, koji pokazuje da je u tom razdoblju izvršeno čak 2.525 samoubistava, kako slijedi: 2006 god. (562); 2007.god. (511); 2008.god. (491); 2009.god. (448); te 2010.god. (513).34

Poremećaj ličnosti: Promjenljivi oblici ponašanja ličnosti u toku njihovog života se najčešće definira kao psihoza. Značajnu ulogu u nastanku ovog oboljenja igra-ju hereditarni, psihički te faktori sredine i to ne pojedinačno, već multifaktorijalno. Psihopatije se obično ispoljavaju u djetinjstvu i ranoj adolescenciji. Najčešća ma-nifestacija simptoma kreće sa poremećajem pažnje, nemirom, nedisciplinom dok kasnije nastupa faza agresivnosti, krađe, sklonost lažima i slično.35

Duševna zaostalost: Duševna zaostalost predstavlja stanje nedovršenog ra-zuma a karakteriše ga subnormalna inteligencija. Uzroci koji dovode do ovog oboljenja su mnogostruka a veoma je teško pojedinačno odrediti pravi etiološki faktor.36 Duševna zaostalost je podijeljena na četiri osnovna oblika: laka duševna zaostalost, umjerena, teška i duboka. Ponašanje koje imaju ove osobe je različito, zavisi od stepena oštećenja, posebno mozga, te psiholoških i faktora sredine.37

Duševne bolesti i stigma: Osobe s duševnim poremećajima pate od socijalne stigme i diskriminacije, što neminovno dovodi do smanjenja samopoštovanja ali i straha od gubitka socijalnih pogodnosti38 Socijalni psiholozi su razvili model ste-reotipa koji je okvir za stigmu a uključuje tri područja: osobe koje skrivaju proble-me s duševnim (mentalnim) zdravljem i pate od jedne vrste stida, osobe koje su proglašene psihički labilnim i koje na taj način trpe socijalnu stigmu i društvo kao

34 Sinanović Z., Samoubistvo, Institut za istraživanja zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Univerzitet u Sarajevu, Sara-jevo, 2012. str. 364

35 Loga S., Sudska psihopatologija, Fakultet kriminalističkih nauka, Univerzitet u Sarajevu, Sarajevo, 1999. str. 160.36 Babić M., Marković I., Krivično pravo, Banja Luka, 2011. str.249-25037 Petrović B., Jovašević D., Krivično/kazneno pravo, opći dio, Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, 2005. str 207.; Kostić M., Foren-

zička psihologija, Beograd, 2002. str.168-17138 Šendula Jengić V., Kriminogene specifičnosti psihotičnih počinitelja kaznenih djela, doktorska disertacija, Medicinski fakultet,

Sveučilište u Zagrebu, 2008. str. 7.

KORAK broj 34

93

takvo koje pati od dezinformacija temeljenim isključivo na stigmi i mitu.39 Prema nekim istraživanjima, većina hospitaliziranih bolesnika počinitelja krivičnih djela prethodno nisu pokazala nasilništvo u životu i njihova dvostruka stigma duševno bolesnih kriminalaca predstavlja značajnu prepreku u njihovoj mogućoj resocija-lizaciji i reintegraciji.

Međunarodni dokumenti o pravima lica sa mentalnim poremećajem: Položaj osoba sa mentalnim poremećajem u međunarodnom pravu reguliše se u okvi-ru zaštite lica sa invaliditetom a njihova prava uglavnom se štite međunarodnim dokumentima o ljudskim pravima koji se mogu podijeliti u dvije skupine: me-đunarodne konvencije, obavezujuće za države potpisnice istih i međunarodne „standarde“ ljudskih prava, koje nisu pravno obavezujuće. Obaveze koje nameću međunarodni dokumenti, prvenstveno se trebaju ogledati u domaćem pravnom poretku.40 Međunarodnim pravom postavljeni su zahtjevi u vezi prava čovjeka posebno u pogledu specifičnog položaja lica koja počine krivična djela u stanju neuračunljivosti.41

Osobe sa mentalnim poremećajem često ne mogu da ostvare svoja ljudska prava i izlažu se najrazličitijim oblicima diskriminacije. Najveća zloupotreba prava se sreće prilikom njihovog prinudnog smještaja u ustanove za mentalno zdravlje i tretman u njima. Pored loših uslova, često su izloženi surovoj torturi.42 Nerijetko su takva lica izložena veoma ponižavajućem, nehumanom postupanju, uz česte diskriminacije te uskraćivanja osnovnih prava i sloboda koja se garantiraju svim ljudima. Mnoga saopštenja, izvještaji pa i presude Europskog suda ukazuju da su ova lica smještena u prenatrpanim psihijatrijskim bolnicama, zavodima i raznim drugim ustanovama za njihovo zbrinjavanje te da život provode zaboravljeni od porodice, društva u degradirajućim i nehumanim uslovima. Kako svi obavezujući međunarodni instrumenti prava lica s mentalnim poteškoćama tretiraju u okviru principa garancije poštivanja ljudskih prava, generalno za sve ljude, može se reći da ne postoje takvi pravno obvezujući dokumenti koji se bave konkretno samo pravima lica s mentalnim poteškoćama, mada se u novije vreme zaključuju ugo-vori koji sadrže odredbe o posebnoj zaštiti ovih lica. Najznačajniji ugovor je Kon-vencija Ujedinjenih nacija o pravima osoba sa invaliditetom iz 2006. godine. Zašti-ta ovih lica potpunije i detaljnije je regulisana putem „standarda“ koji obuhvataju brojni dokumenti usvojeni u okviru Ujedinjenih nacija, Savjeta Europe i Europske unije.43

39 Crisp A. H., Gelder M.G., Rix S., Meltzer H.I., Rowlands O.J., Stigmatisation of people with mental illness. Br. J. Psychiatry, 2000. str. 4-7.

40 Radivojević Z., Raičević N., Međunarodna zaštita osoba sa mentalnim poremećajem, Temida, 2007. str.11-2541 Sijerčić Č. H., Halilović H., Krivično procesno pravo sa posebnim osvrtom na krivično Kosova, Priština, 2007. str.14042 „BBC, Izvještaj iz 1982.god., Osobe sa mentalnim oboljenjima su u jednoj državi, zaključavane u tradicionlnim duševnim bolni-

cama u kojima su im stavljeni okovi i izlagane su permanentnom batinanju. Primjer naveden prema Worlth Health Organisaton, 2005.“

43 Radivojević Z., Raičević N., Međunarodna zaštita osoba sa mentalnim poremećajem, Temida, 2007. str. 22


94

Položaj počinitelja krivičnih djela u stanju neuračunljivosti, odnosno, bitno sma-njene uračunljivosti u Federaciji Bosne i Hercegovine (rezultati empirijskog istraži-vanja autora): U metodama i materijalima analizirani su podaci prikupljeni prven-stveno iz protokola i dosijea Kazneno popravnog zavoda Zenica, Odjel forenzika, kao mjesta određenog za istraživanje. Ukupni broj ispitanika je 160 i svi ispitanici su osobe muškog spola. Prema dobijenim podacima, došlo se do zaključka da je alkoholizam najčešća vrsta ovisnosti kod osoba sa izrečenom mjerom bezbjedno-sti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja, odnosno, mjerom bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječenja. Najviše ispitanika je bilo u životnoj dobi 30-39 godina života, dok je najmanji broj ispitanika ispod 19 godina života. Starosna dob je u direktnoj korelaciji sa vrstom i brojem izvršenih krivičnih djela. Najčešće trajanje mjere bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja bilo je između 6 mjeseci i 1. godine i 11 mjeseci (40%). Na osnovu dobijenih rezultata istraživanja možemo zaključiti da je od ukupnog broja ispitanika, 29 % recidivista, odnosno lica koja su ranije počinila neko krivično djelo. Prema statističkim poka-zateljima u ovom istraživanju, potvrđena je hipoteza da socijalna diskriminacija i marginalizacija društvenog položaja utiču na povećanja kriminaliteta kod osoba sa nekim mentalnim poremećajem. Prema statističkim pokazateljima, takođe je potvrđena hipoteza da shizofrenija, kao oboljenje, utiče na povećanja kriminali-teta (kod osoba sa nekim mentalnim poremećajem). Možemo zaključiti da je naj-češća vrsta zastupljene toksikomanije, alkoholizam, te da je isti često prisutan kod osoba sa nekim mentalnim poremećajem ujedno izvršiocima krivičnih djela čime se potvrđuje hipoteza da alkoholizam ali i druge toksikomanije kao socio-patološ-ke pojave značajno utiču na činjenje krivičnih djela od strane osoba sa mentalnim poremećajima, a kojima je izrečena mjera sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja, te da utiču (i) na povećanja kriminaliteta kod osoba sa nekim mentalnim poremećajem.

Uračunljivost je osnov krivnje, jer krivnja ne može postojati bez uračunljivost. Prema važećem krivičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine, nije uračunlji-va osoba koja u vrijeme učinjenja krivičnog djela nije mogla shvatiti značaj svog djela ili nije mogla upravljati svojim postupcima zbog trajne ili privremene dušev-ne bolesti, privremene duševne (mentalne) poremećenosti ili zaostalog psihičkog razvoja, dok učinitelj krivičnog djela čija je sposobnost da shvati značaj svog dje-la ili sposobnost da upravlja svojim postupcima bila bitno smanjena zbog trajne ili privremene duševne bolesti, privremene duševne poremećenosti ili zaostalog psihičkog razvoja, može se blaže kazniti.44

Prema pozitivnom zakonodavstvu, kriv je i učinitelj krivičnog djela koji se upo-trebom alkohola, droga ili na drugi način doveo u stanje u kome nije mogao shva-titi značaj svog djela ili upravljati svojim postupcima, ako je u vrijeme dovođenja u to stanje krivično djelo bilo obuhvaćeno njegovim umišljajem ili je u pogledu

44 „Član 36. KZFBIH“

KORAK broj 34

95

krivičnog djela kod njega postojao nehat a zakon za takvo krivično djelo propisuje krivicu i za nehat.45

Značajno je pomenuti da je zakonodavac postupak u slučaju neuračunljivosti regulisao na način da, ako je osumnjičeni učinio djelo u stanju neuračunljivosti, tužilac će u optužnici postaviti prijedlog da sud utvrdi da je osumnjičeni učinio krivično djelo u stanju neuračunljivosti, kao i da se predmet uputi organu nad-ležnom za pitanja socijalnog staranja, radi pokretanja odgovarajućeg postupka.

Mjere sigurnosti: Mjere sigurnosti, kao posebne krivično-pravne sankcije, uvo-de se u krivična zakonodavstva velikog broja zemalja krajem 19. i početkom 20 vijeka. Iako su u mnogim zakonodavstvima bile prisutne i nešto ranije, i to kao vr-ste kazni, tek su se pod uticajem sociološke škole preoblikovale u mjere sigurnosti kao samostalne krivične sankcije. U sistemu koji propisuje kako kazne tako i mjere sigurnosti, javlja se tzv., sistem dualiteta krivičnih sankcija.46

Svrha mjera sigurnosti jeste da se otklone stanja koja mogu uticati da učinilac ubuduće učini krivično djelo. Osnov njihove primjene jeste opasnost od ponov-nog učinjenja krivičnog djela. Mjerama sigurnosti ograničavaju se određena pra-va i slobode ili dobra učinilaca krivičnih djela i svaka njihova primjena ocjenjuje se s aspekta jačine opasnosti i jačine ugroženosti zaštićenih vrijednosti društva. Mjera sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja predstavlja složen problem kako za sudove koji donose odluke o njihovom izricanju, za osobe koje su osu-đene i prema kojima se mjere trebaju sprovesti, tako i za društvo koje je dužno obezbijediti prikladne ustanove i uslove za sprovođenje istih.

Može se slobodno reći da je u BiH sistem uspostavljanja ustanova za izvršava-nje mjera bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja uveliko zao-stao. Dovoljan je podatak da u F BiH ne postoji ustanova specijalizovanog tipa u kojoj bi se liječili mentalni bolesnici, počinitelji krivičnog djela te u kojoj bi se vršila njihova resocijalizacija. Sistem uspostavljanja ustanova za liječenje i čuvanje lica s mentalnim poremećajima regulisan je tako da se u okviru općih bolnica osnivaju neuropsihijatrijski odjeli koji često, zbog malog kapaciteta, odbijaju prijem takvih lica. Najčešći smještaj radi izvršenja mjere obaveznog psihijatrijskog liječenja i ču-vanja za počinioce krivičnih djela, bio je Forenzičko-psihijatrijski odjel KPZ Zenica, koji je otvoren 1996. godine, i to kao privremeni smještaj za duševne bolesnike, počinitelje krivičnih djela.

Krivično zakonodavstvo u BIH u okviru reformi 2003. godine, doživjelo je znat-ne izmjene u sistemu mjera sigurnosti, naročito u pogledu mjera medicinskog karaktera. U ranijem krivičnom zakonodavstvu među mjerama sigurnosti našle su se i mjere obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanje u zdravstvenoj ustanovi i

45 „Član 36. KZFBIH“46 Vranj V., Alternativne mjere i sankcije u krivičnom zakonodavstvu i praksi u BiH, Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo,

2009. str.18.


96

obaveznog psihijatrijskog liječenja na slobodi, koje su se mogle izreći neuračunlji-vom izvršiocu krivičnog djela.47

Problem visokog učešća osoba sa mentalnim poremećajima među osuđenim licima prepoznat je i u Evropskoj uniji. Tako je u najmanje 89% međunarodnih istraživanja ukazano na pojavu depresivnih simptoma među osuđenicima, dok se smatra da u ukupnoj osuđeničkoj populaciji ima 3-7% duševno bolesnih osuđe-nika.48 Upravo zbog toga javila se potreba poboljšanja zdravstvenog zbrinjavanja osoba sa duševnim poremećajima u zatvorskom okruženju, te je još 1995. godine pokrenut naročiti projekat Svjetske zdravstvene organizacije (regionalnog centra za Evropu) radi poboljšanja zaštite duševnog zdravlja osuđenih lica.

Reforma mentalno-zdravstvenog sistema u BiH: Kamen temeljac sadašnjeg si-stema, predstavljaju centri za mentalno zdravlje u zajednici. U BiH trenutno ima 59 centara, 40 u FBiH, 1 u Brčko distriktu i 18 u RS. Svaki centar pokriva određe-nu geografsku regiju i određeni broj stanovnika. Četiri najvažnija aspekta zaštite mentalnog zdravlja odvijaju se unutar centara: promocija, prevencija, liječenje i rehabilitacija. Centri su uvezani u organizacijsku mrežu sa psihijatrijskim odjelima u općim i univerzitetskim bolnicama, a sarađuju i sa službom socijalne zaštite i sudskim i policijskim službama, premda još nedovoljno.

Zaključna razmatranja

Iz sadržaja ovog rada vidljivo je da su sociolozi, pravnici, psiholozi, psihoana-litičari i ljekari aktivno izučavali faktore društvene destrukcije, od kojih nerijetko uzroke i posljedice narušenog stanja mentalnog zdravlja. Može se konstatovati da je mentalno zdravlje naučno nedovoljno ispitano, iako je poznato tokom cijele historije ljudskog roda. Mentalne bolesti se, i pored znatnog napredovanja nauke, ne mogu precizno lokalizovati. One uvijek proističu od šireg kruga poremećaja.

U radu je prepoznato da sklop društvenih, psiholoških, psihijatrijskih i porodič-nih faktora, uz moguću dominaciju jednog faktora nad drugim, imaju značajnu ulogu u etiologiji pojave mentalnih bolesti. Najveće mogućnosti za objašnjenje mentalnog zdravlja imaju one nauke koje se nalaze na granici gdje se individu-alno i društveno prožimaju; te da najširi teorijski okvir u sociološkom izučavanju mentalnog zdravlja postavlja tezu da je mentalno zdravlje posljedica (i) društva, tj. poremećenih odnosa između pojedinca i društva; kao i da mentalnim poremeća-jima često prethodi akumulacija nekoliko negativnih socijalnih činilaca.

Bosanskohercegovačko društvo prošlo je totalnu društvenu destrukciju-rat, što se generalno smatra i jednim od uzročnika povećanja mentalnih oboljenja. Ipak, stanovništvo BiH je „pobijedilo“ i nauku, o čemu svjedoče relevantna istraživanja: s obzirom na obim i količinu destrukcije koja je zahvatila bosanskohercegovačko sta-novništvo u proteklom ratu ali i u poslijeratnom periodu, stanovništvo BiH je mani-festovalo iznad naučnih očekivanja snažan mentalni integritet. Potvrdu navedenog

47 Babić M., Marković, I., Krivično pravo, Banja Luka, 2011, str. 403.48 WHO Collaborating Centre for the Health in Prison Project Department of Health, 2006.

KORAK broj 34

97

stajališta najbolje iznosi (i) ugledni američki sociolog Keith Doubt (veliki prijatelj Bo-sne i Hercegovine, koji je napisao naučno djelo Sociologija nakon Bosne): „Bosanci su preživjeli nerazuman rat pomoću dara mentalnog integriteta. Svaki istaknuti novinar koji je bio u Bosni u toku rata svjedočio je i izvještavao o ovom daru mentalnog integri-teta, daru naslijeđenom iz vjerske tradicije i kulturnih običaja u Bosni“.49

Naučno je dokazano da se ratom izazvani psihološki poremećaji kreću u ras-ponu od anksioznih i paničnih stanja do ozbiljnih posttraumatskih stresnih po-remećaja i reaktivnih psihoza, karakterističnim ne samo pojedinaca već i besti-jalnostima u ponašanju koje ovladavaju kolektivitetom. Poslijeratni period u BiH karakteriše sve slabija društvena solidarnost i kohezivnost.

Faktori koji štite od mentalne bolesti uključuju psihosocijalne faktore, kao što su dobra mreža podrške i odgovarajućih sposobnosti suočavanja, kao i fizičkih i ekoloških faktora, kao što je dobar san, uravnoteženje prehrane, fizičke vježbe i okolina bez pristupa drogama. Prema procjenama, mentalni poremećaji i siro-maštvo pogađaju nekoliko dimenzija individualnog i društvenog razvoja.

Pokrenut je projekat “Izgradnja socijalne kohezije” kroz razvoj usluga mental-nog zdravlja u zajednici u jugoistočnoj Evropi, koji je sačinjen u okviru Pakta sta-bilnosti za jugoistočnu Evropu, a sa ciljem izgradnje socijalne dimenzije u ukupan ekonomski razvoj ovih zemalja (prema principima koji se primjenjuju za zemlje u procesu priključenja članstvu Evropske unije). Bosna i Hercegovina je određena za nosioca veoma važnog projekta iz oblasti mentalnog zdravlja, čiji je cilj poboljša-nje mentalnog zdravlja i smanjenje postotka obolijevanja populacije od menatl-nih (duševnih) bolesti, smanjenje upotrebe droga i prevencija samoubistava.50 Bosna i Hercegovina je preuzela lidersku poziciju u oblasti mentalnog zdravlja među zemljama u regionu, uspostavljanjem Regionalnog foruma za obuku i regi-onalnu saradnju u oblasti mentalnog zdravlja u zajednici.

Nužno je promovirati potrebu za boljim stanjem na polju mentalnog zdrav-lja u Bosni i Hercegovini. Smisao u životu trenutno je vrlo popularno područje bavljenja u sklopu različitih naučnih disciplina. Potvrđene su povezanosti ovog konstrukta sa mentalnim zdravljem i kvalitetom života.51

U ovakvom društvenom ambijentu, bosanskohercegovačkom ambijentu, ne-ophodna je izrada cjelovite (državne) Strategije zaštite mentalnog zdravlja kako bi se preveniralo loše stanje na polju mentalnog zdravlja stanovnika Bosne i Herce-govine.52 Ugledni bosanskohercegovački sociolog Jusuf Žiga kaže: „Evidentno je

49 Doubt, K., 2003., str. 28.50 UNDP Bosna i Hercegovina, 2007., str. 151.51 Npr. održane su radionice u Zenici i Vitezu „Primjena akreditacionih standarda i unapređenje kvaliteta u centrima za mentalno zdrav-

lje (CMZ)“. Federalno ministarstvo zdravstva i Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske, zajedno sa Asocijacijom XY, nastavlja saradnju sa Vladom Švicarske u provođenju „Projekta mentalnog zdravlja u BiH, Faza II (2014.-2018.)“ u sklopu kojeg se implementiraju aktivnosti predviđene Politikom i Strategijom razvoja mentalnog zdravlja u Federaciji BiH. Nosilac implementacionih aktivnosti je Agencija za kvalitet i akreditaciju u zdravstvu u FBiH.

52 Npr. donešena je (ali za nivo države parcijalna) „Politika i strategija zaštite i unapređenja mentalnog zdravlja u Federaciji Bosne i Hercegovine (2012-2020.)“.


98

da savremeni čovjek, moralno sunovraćen i duhovno ispražnjen, ne može riješiti krizu suvremenog svijeta, jer je sam, kao takav, producira. On, najprije, mora rede-finirati svoj odnos prema sebi, tj. vlastitom sistemu vrijednosti, prema drugim lju-dima i, konačno, prema svijetu koji ga okružuje. Jednom riječju, mora promijeniti filozofiju svoga života. Samo u proživljavanju njegove zemaljske ukorijenjenosti i nebeske produhovljenosti, isijava ljudskost. Sve drugo bi bio pokušaj imitiranja životinje (životinjskih poriva), ili pak, duhovnih stvorenja”.53

Kako u današnjem društvenom (bosanskohercegovačkom) ambijentu otuđe-nosti čovjeka od čovjeka, pa i otuđenosti samog od sebe, pomoći drugima i njih razumjeti za njihovu duševnu i drugu bol. Upitajmo se svi kada smo zadnji put obišli bližnjega svoga i iskreno ga upitali (sa željom da nam iskreno odgovori); šta mu treba i kako se osjeća? Jedna od životnih sintagmi glasi: onaj ko drugima pomaže, najviše pomaže sebi - postaje sretan; onaj ko obilazi svoju rodbinu, prijate-lje,...-produžava sebi život. Ostaje dilema, zašto izbjegavamo (ovu) najednostavni-ju, najjeftnijiu ali i najefikasniju (samo)terapiju koja nam sigurno donosi sveuku-pnu sreću i duži život, a to je danas upravo i najugroženije kod svih nas, manje ili više!

53 Žiga, 1998., str. 301.

KORAK broj 34

99

Šaćir Hrustemović

ČAS HISTORIJE ZA UČENIKE ŽELJEZNIČKOG ŠKOLSKOG CENTRA IZ SARAJEVA

U skladu sa planom rada Udruženja za zaštitu tekovina borbe za BiH Kantona Sa-rajevo, 24.05.2017. godine, održan je čas historije za učenike Željezničkog školskog centra iz Sarajeva. Tema je bila: „Uzroci i posljedice agresije na BiH“. Čas historije je održan u prostorijama Udruženja na Čengić Vili, a izvodžač je bio Šaćir Hrustemović. Prije početka časa historije učenicima i nastavnicima ove škole obratio se general Mustafa Polutak i u najkraćim crtama ih upoznao o radu Udruženja i rezultatima koje je ovo Udruženje postiglo u proteklom periodu. Učenicima je podijeljen i po jedan primjerak posljednjeg broja časopisa „Korak“. Nakon toga, o gore navedenoj temi govorio je Šaćir Hrustemović, iz čijeg izlaganja izdvajamo sljedeće:

„Mnogi ljudi danas pokušavaju osporavati Bosnu i Hercegovinu, njen suvere-nitet, teritorijalni integritet, historijski kontinuitet, i to rade uglavnom iz političkih razloga, a neki iz neznanja. Historijske činjenice govore nešto sasvim drugo. Da bi mogli lakše shvatiti razloge agresije na BiH u periodu 1992-1995., kratko ćemo se prisjetiti svih napada na našu državu u njenoj hiljadugodišnjoj historiji. U dalekoj prošlosti, ove prostore napadali su: Huni, Avari, Goti, Grci, Gali, Kelti, Rimljani, Austri-janci, Turci i mnogi drugi. Tri su osnovna razloga zašto su mnogi htjeli vladati ovim prostorima:

• geostrateški položaj• prirodna bogatstva• vjerski razlozi

Geostrategijski položaj Bosne ima veliki značaj za širi prostor ovog dijela Evrope jer spaja mediteranski i panonski bazen- dva krajnja klimatska i kulturna kontrasta, doline rijeka su u svim epohama imale historijski značaj kroz koje su prolazili trgo-vački i migracioni putevi, što je imalo trajne kulturne, etničke, vjerske i političke po-sljedice. Značaj Bosne je i taj što se nalazi na razmeđu istočnog i zapadnog svijeta.

Bosna ima izuzetno velika prirodna bogatstva (željezo, olovo, srebro, bakar, ugalj, drvo i.t.d.), te je, iz tog razloga, u svojoj dugogodišnjoj historiji bila često meta napa-da stranih zavojevača.

UMIJEĆE SJEĆANJA

100

Treći faktor koji je bitno utjecao na sudbinu bosanskog naroda i koji mu je sto-ljećima bio uzrokom teških nesreća i stradanja, bila je njegova vjera. U srednjem vijeku Bosanci su ispovijedali posebnu vjeru, koja se u našem narodu obično naziva bogumilskom. Ova vjera nije slijedila učenje zvanične crkve, i zbog toga je bila trn u oku kršćanskoj Evropi. Zbog toga je Bosna napadana, pljačkana, paljena i rušena. Ti napadi nisu prestali ni onda kada je nestalo te vjere. Primivši novu islamsku vjeru, Bosanci su se opet našli na meti Evrope. Takav odnos prema Bosni traje evo do da-našnjih dana.

Prve pouzdane vijesti o Bosni potiču iz X vijeka u spisu „O upravljanju carstvom“ vizantijskog cara Konstantina VII Porfirogeneta , kao mala oblast u gornjem toku ri-jeke Bosne sa dva grada Katera i Desnek, sa nejasnom političkom pozicijom u znaku globalne predominacije čas Vizantije čas Ugarske.

KORAK broj 34

101

Za vrijeme bana Borića (1154-1164) Bosna se formira kao stabilna feudalna po-litička cjelina.

Vrijeme Kulina bana (1180-1204) za Bosnu je potpuna afirmacija razvojnog izra-za srednjovjekovne bosanske države na historijskoj pozornici. Dolazi do privrednog, društvenog, kulturnog i vjerskog razvoja, a Bosna je obuhvatala prostor od Drine, linijom do Srebrenice, ušće Drine, dolinom Save, do Ukrine, Banje Luke, do planine Grmeč, i na jug prema Glamoču, Livnu, Rami i dolinom rijeke Rame do gornjeg toka rijeke Drine. Važno je istaći „Povelju Kulina Bana“ koja se smatra rodnim listom Bo-sne.

Bosna u doba Stjepana II Kotromanića (1322- 1353) se dalje teritorijalno širi na zapadni dio Huma i Primorje od Cetine do Dubrovnika. U sastav Bosne ulaze Glamo-čko, Livanjsko i Duvanjsko polje. Dolazi do razvoja trgovine, rudarstva i zanatstva, a uvodi se i domaća moneta.

Kulminaciju teritorijalnog širenja i političkog izraza Bosna doživljava za vrijeme Tvrtka I Kotromanića (1353-1391). Bosna postaje kraljevina (1377), a granica je ome-đena rijekama Drinom, Savom, Unom, uključujući Dalmaciju i dalmatinske otoke Brač, Hvar i Korčulu, i na jug do Kotora. Tada dolazi do intenzivnog društvenog i privrednog razvoja, a vjerski život se odvija u okviru „Crkve bosanske“.

Nakon Tvrtkove smrti, slabi jedinstvo bosanske države i dolazi do gubitka značaj-nih teritorija, što koristi Osmansko carstvo, koje se pojavljuje na bosanskoj političkoj sceni prije 1430., a 1451. su postali gospodari u župi Vrhbosni. Bosna konačno pada pod osmansku vlast 1463. godine, a posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević je zarobljen u Ključu, doveden pred sultana i nakon što je naredio predaju preostalih tvrđava biva pogubljen, što je značilo i kraj srednjovjekovne bosanske države.

Na području Bosne dolazi do formiranja Bosanskog ejaleta, kao jedinstvene cje-line sposobne da vlastitim snagama vodi samostalne ofanzivne akcije. Iz ovog peri-oda značajno je napomenuti upad Eugena Savojskog u Sarajevo, koje je opljačkao i do temelja porušio i popalio. Izgorjele su i sve sarajevske džamije i drugi vjerski objekti.

Kada je, zbog niza razloga koje ovog puta nećemo navoditi , došlo do akutne faze raspada Osmanskog carstva, porastao je interes evropskih zemalja za Bosnu i Hercegovinu. Poseban interes pokazala je Austrija, koja je otvorila konzulat u Sa-rajevu. Na Berlinskom kongresu 1878. godine Austro-Ugarska je dobila pravo da okupira i upravlja pokrajinama Bosnom i Hercegovinom. Vijesti o okupaciji stigle su prije završetka Berlinskog kongresa i izazvale su velike nemire u Sarajevu i drugim gradovima.

Nakon 415 godina vladavine Osmanskog carstva, BiH je izašla iz kruga orijental-no- islamskog i duhovnog utjecaja i prešla na postepeno adaptiranje na zapadnoe-vropski utjecaj. Poslije tri mjeseca krvavih borbi, Bosna je konačno okupirana. Anek-sija Bosne je proglašena 1908. godine, Carskom deklaracijom stanovnicima BiH.

UMIJEĆE SJEĆANJA

102

Prvi svjetski rat (1914-1918) donio je velike patnje stanovnicima Bosne i Hercego-vine. Sa političke scene definitivno je nestala Austro-Ugarska carevina. Bosna ulazi u sastav Države SHS, koja je formirana 29.10.1918. godine. Kasnije se ova država pre-imenuje u Kraljevinu SHS, a 1929. dobija novi službeni naziv: Kraljevina Jugoslavija. Podijeljena je na devet banovina. Bosna i Hercegovina je podjelom na banovine bila najviše pogođena. Njen teritorij razdijeljen je i usmjeren izvan njenih historijskih granica, kako bi se izbrisala tradicija bosanske državnosti i automnosti.

Sporazumom Cvetković-Maček dolazi do podjele na interesne sfere između srp-skih i hrvatskih krugova a na račun Bosne i Hercegovine. Formira se Banovina Hrvat-ska, u čiji sastav ulaze i dijelovi Bosne i Hercegovine, a kao posljedica svega javlja se ideja o „srpskoj zemlji „ koja se temelji na koncepciji „velike Srbije“.

Napadom nacističke Njemačke na Kraljevinu Jugoslaviju, 6. aprila 1941. godine, počeo je Drugi svjetski rat na ovim prostorima. Za 12 dana Jugoslavija je kapitulirala. Pod okriljem Njemačke, u Zagrebu je formirana NDH, 10. aprila 1941. godine. Beč-kim dogovorom, od 20. aprila, BiH je definitivno prepuštena na upravljanje NDH. Ustaške vlasti su odmah bile usmjerene na izmjenu strukture stanovništva na način da su Bošnjaci postali hrvatskog „podrijetla“, a s druge strane, istrebljenjem Srba, Jevreja I Roma. Pod udar ustaškog terora došli su i Hrvati i Bošnjaci i svi koji nisu podržavali ustaški režim.

Paralelno sa zločinom ustaša započeo je genocid četnika nad Bošnjacima. Ma-sovni zločini nad bošnjačkim stanovništvom počeli su u ljeto 1941. godine na pro-storu jugoistočne i istočne Bosne i Sandžaka i potrajali su do kraja rata. Jedan od strateških ciljeva četnika je bio stvaranje „velike homogene Srbije“, i to potpunim čišćenjem nesrpskog stanovništva. Ovaj plan se temeljio na projektu četničkog ide-ologa i člana četničkog pokreta advokata iz Banja Luke Stevana Moljevića. Kasnije je ovaj plan dopunjen programom četničkog pokreta Draže Mihailovića. U toku reali-zacije svog programa četnici su koristili četiri metoda genocida:

• masovna ubistva civilnog stanovništva;• progonstvo civila;• uništavanje imovine, kako bi se onemogućio opstanak i preživljavanje;• pokrštavanje Bošnjaka, odnosno prevođenje na pravoslavnu vjeru.

U uslovima egzistencijalne ugroženosti dolazi do dizanja ustanka protiv stranih okupatora, ustaša i četnika. Ustanak je organizovala i njime rukovodila Komunistič-ka partija, na čelu sa Josipom Brozom Titom. Partizanske jedinice su jedine pružale utočište svakome ko je bio za borbu protiv okupatora i njihovih pomagača.

Krucijalno važno za Bosnu i Hercegovinu iz perioda Drugog svjetskog rata je odr-žavanje Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a, 25. novembra 1943. Godine, u Mrkonjić-Gra-du, čijim su odlukama postavljeni temelji državnosti Bosne i Hercegovine, i one su imale ustavno-pravni značaj.

Poslije završetka Drugog svjetskog rata, Bosna i Hercegovina je u skladu sa od-lukama AVNOJ-a ušla u sastav FNRJ, kasnije SFRJ, kao jedna od federalnih jedinica. Ono što je karakteristično za ovaj period je - nikada do kraja riješeno nacionalno

KORAK broj 34

103

pitanje kada su Muslimani u pitanju. Oni se poslije rata jednostavno zaboravljaju. Bosna i Hercegovina, i Muslimani nisu uvršteni u buktinju novog grba. Službeno se govori o samo pet nacija u Jugoslaviji, njihova tradicija, kultura i ukupna društve-no-politička uloga se minimizira ili ignoriše, i oni su ponovo u situaciji da se nacio-nalno opredjeljuju. Nudi im se da se opredjeljuju kao Srbi-muslimani, Hrvati-musli-mani, Makedonci–muslimani ili „neopredijeljeni“. Ustavom iz 1974. godine, konačno se može reći da su Muslimani, u nacionalnom smislu, postali ravnopravni ostalim građanima tadašnje države.

Uoči 14 vanrednog kongresa SKJ (januar 1990) politički sukobi i nesuglasice na prostoru bivše Jugoslavije su kulminirali, a SKJ je na vrhuncu svog nejedinstva. Bez obzira na takvo stanje, još uvijek su mnogi vjerovali u mogućnost demokratskog preobražaja i opstanak Jugoslavije. Međutim, sam Kongres je pokazao da je dubina krize veća nego što se pretpostavljalo. Poslije iznuđenog odlaska slovenačke dele-gacije sve je poprimilo drugi tok i raspad kongresa bio je neminovan.

U JNA od tada se situacija mijenja iz temelja. Vrh Armije se priklanja Miloševiće-voj politici i sve više uplovljava u nacionalističke vode. Preko 80% oficirskog kadra su Srbi i Crnogorci. Ubrzo je uslijedio i napad na Sloveniju, ali je odmah bilo jasno da je Slovenija samo povod, a ne stvarni cilj. JNA se relativno brzo povukla iz Slovenije i iskoristila situaciju da se „očisti“ od nesrpskog kadra i da se dovedu novi četnički orijentisani kadrovi. Milošević se brzo pomirio sa „izlaskom“Slovenije iz Jugoslavije, iz razloga što ona nije bila u „memorandumskom“ planu, jer se nalazila iza linije Kar-lobag-Karlovac-Virovitica.

Uslijedila je agresija na Hrvatsku, koja je mnogo pažljivije i studioznije priprema-na od one na Sloveniju. Prije same vojne intervencije, izabrana je Kninska krajina kao centar za širenje antibirokratske revolucije, odnosno, destabilizaciju Hrvatske. Uporedo je išla bezočna kampanja u kojoj su učestvovali mediji, pravoslavna crkva, mnogi književnici , filozofi i.t.d. Glavne teme su Jasenovac, Gradiška , Glina... Rehabi-litiraju se najokorjeliji četnički zločinci. Na jedan nacionalizam uzvraća se drugim. U avgustu 1991. godine u Hrvatskoj bjesni rat na svim frontovima. Borbena djejstva u Hrvatskoj su prekinuta nakon dugih pregovora, a međunarodne mirovne snage su raspoređene između zaraćenih snaga. Prestankom ratnih djejstava u Hrvatskoj zavr-šena je operacija „RAM“. JNA je zauzela jednu trećinu Hrvatske i praktično zaposjela granice „velike Srbije“. Takvo stanje je potrajalo do 1995. godine, kada su hrvatske snage u operaciji „Oluja“ upotpunosti oslobodile državnu teritoriju.

U svjetlu sveukupnih demokratskih promjena u Evropi, i u BiH dolazi do opredje-ljenja za politički pluralizam, tako da se na političkoj sceni formiraju nove političke partije i ubrzo dolazi do raspisivanja prvih višestranačkih izbora. U predizbornim kampanjama dominirale su nacionalne teme, a kao favoriti su se izdvajali: SDA, SDS, HDZ, SDP i Reformisti. Važno je napomenuti da je Slobodan Milošević uoči prvih vi-šestranačkih izbora obećao realizaciju ideje „svi Srbi u jednoj državi“, odnosno stva-ranje „velike Srbije“ na teritorijama gdje Srbi žive u većini. Izbori u BiH su održani 18.11.1990. godine, a ubjedljivi pobjednici su nacionalne stranke SDA, SDS i HDZ.

UMIJEĆE SJEĆANJA

104

Na osnovu rezultata izbora formirane su institucije vlasti, ali je već tada bilo jasno da će to u praksi teško funkcionisati. Srpski delegati u Skupštini BiH otvoreno negiraju ovaj najviši zakonodavni organ vlasti pa i samu državu BiH. Dolazi do formiranja srp-skih paradržavnih tvorevina (SAO) pod plaštom ugroženosti srpskog naroda. Pod okriljem međunarodne zajednice vode se pregovori o razrješenju bh. krize, među-tim bez ikakvih rezultata . Na startu se prave velike greške, jer se polazi od neminov-nosti kantonizacije BiH na etničkoj osnovi. Bilo je jasno da će takva podjela dovesti do krvavog rata, što se, nažalost, i obistinilo.

Isforsirani i iznuđeni referendum o suverenosti i nezavisnosti BiH realizirao se u krajnje naelektrisanoj atmosferi 29.02. i 01.03.1992.godine. Referendum je izuzetno uspio, odziv je bio veliki, a 67% građana se izjasnilo za suverenu i nezavisnu BiH. Na birališta je izašao i određeni broj srpskih glasača. To je bila velika politička pobje-da i dodatni legitimitet pred međunarodnom javnošću i za sve one koji se bore za očuvanje nezavisne, suverene i nedjeljive BiH. To je, nažalost, ubrzalo velikosrpske planove za podjelom i okupacijom BiH.

Predsjedništvo BiH je 3.marta 1992. godine proglasilo nezavisnost, a 7. aprila Evropska zajednica je priznala BiH kao nezavisnu i suverenu državu. Kruna političke afirmacije je prijem BiH u članstvo UN 22.05.1992. godine.

JNA pod vidom vojnih vježbi zauzima sve strateške kote u BiH, potpuno kontroli-ra sve važnije putne komunikacije, izmješta sve vojne efektive van kasarni, ukopava i pravi fortifikacijske prepreke na svim strateškim mjestima oko gradova. U BiH se nalazi ogroman broj rezervista iz Srbije i Crne Gore, što uz postojećih šest korpusa predstavlja strahovitu koncentraciju vojne sile koja zvecka oružjem i samo čeka na-redbu za napad.

Kada je stvarno počela agresija na BiH, stvar je različitih ocjena. Već u oktobru 1991. godine izvršen je napad na selo Ravno, 3.marta je napadnut Bosanski Brod od strane srpske TO, 1. aprila „arkanovci“ su napali Bijeljinu, a 6. aprila 1992. godine zvanično je otpočela agresija na BiH.

U žestokim agresorskim napadima na cijeli prostor BiH, za kratko vrijeme okupi-rano je oko 70% teritorije. Slabo naoružani branioci pružali su žestok otpor i spre-čavali neprijatelja da u potpunosti ostvari planirani cilj i ovlada cjelokupnim pro-storom BiH. Osnovni cilj odbrambenih snaga u 1992. godini je bio zaustaviti dalje napredovanje neprijateljskih snaga i izvršiti organizaciono ustrojavanje jedinica.

Predsjedništvo RBiH je u toku 1992. godine donijelo niz odluka koje su imale za cilj ustrojavanje i organizaciono jačanje Armije RBiH. Formiraju se brigade, opera-tivne grupe, korpusi, dolazi do ukrupnjavanja jedinica, što umnogome omogućava lakše i efikasnije rukovođenje i komandovanje.

Žestoka agresija na BiH nastavljena je i u 1993. godini. Jedinice HVO su, potpo-mognute regularnim snagama R. Hrvatske, otvoreno napale jedinice ARBiH na svim frontovima gdje su bile u dodiru.

KORAK broj 34

105

U skladu sa dogovorom Tuđman-Milošević, Hrvatska je pokrenula ofanzivna borbena djejstva prema BiH u cilju realizacije programa o formiranju „zajedničke hrvatske države u njenim povijesnim granicama“, čime se otvoreno uključila u agre-siju na BiH. U Bosanskoj krajini izdajničke snage Fikreta Abdića vode borbe protiv jedinica 5. Korpusa, što je u konačnici dovelo Armiju RBiH u situaciju da se mora boriti na tri fronta, protiv tri različita neprijatelja. Bez obzira na sve teškoće, branioci Bosne nisu poklekli, osujetili su sve neprijateljske napade i spriječili neprijatelja u ostvarivanju svojih planova.

Godina 1993. smatra se prelomnom godinom za odbranu BiH, i nakon toga je bilo jasno da će BiH biti odbranjena.

U toku 1994. dolazi do potpunog organizacionog ustrojstva ARBiH. Jedinice su brojčano popunjene, neprijatelj je zaustavljen na svim frontovima, odbrana je čvr-sta i stabilna, i dolazi do prvih ofanzivnih djejstava (oslobađanje Vareša, Vlašića, pro-širenje slobodne teritorije oko Goražda i.t.d.).

Sukobi sa jedinicama HVO su, potpisivanjem Vašingtonskog sporazuma, prestali što znatno olakšava borbu protiv srpskog agresora.

U 1995. godini ARBiH prelazi u ofanzivna borbena djejstva na svim frontovima. Oslobađaju se velike teritorije na prostorima Bjelašnice, Igmana, Nišićke visoravni, Vozuće, Ozrena. Oslobađaju se gradovi : Donji Vakuf, Jajce, Sanski Most, Ključ, Pe-trovac i drugi. Jedinice ARBiH su praktično pred Banja Lukom i samo je dogovor u Dejtonu spriječio dalje napredovanje ARBiH u konačnom oslobađanju okupiranih teritorija.

Posljedice agresije na BiH su zastrašujuće. Izvršen je genocid nad Bošnjacima u Srebrenici i oko nje u julu 1995. godine. Na najsvirepiji način ubijeno je u kratkom vremenskom periodu više od 8000 Bošnjaka, što je najveći zločin počinjen na tlu Evrope poslije II svjetskog rata. Masovne grobnice su pokazatelj teških zločina pro-tiv čovječnosti i nepobitan dokaz izvršenog genocida. Najveće ekshumirane grob-nice su Kamenica kod Zvornika i Tomašica kod Prijedora.

Izvršeno je sistemsko uništavanje kulturno-historijskog nasljeđa i svega onog što je podsjećalo na bosansku i bošnjačku kulturu i tradiciju. Uništavanja nisu bili pošteđeni ni najvredniji spomenici kulture kao što je Stari most u Mostaru , Ferha-dija džamija u Banja Luci i mnogi drugi. Ukupno je uništeno 1437 objekata islamske arhitekture. Zapaljena je i Nacionalno-univerzitetska biblioteka i Orijentalni institut u Sarajevu, s ciljem uklanjanja svega što podsjeća na bosansku historiju i kulturu.

Desetine hiljada muškaraca, žena i djece bilo je zatočeno u koncentracionim lo-gorima. Mnogi su zvjerski mučeni i ubijani, a hiljade žena Bošnjakinja je silovano.

Ukupan broj ubijenih u agresiji na BiH je oko 150 hiljada. Mnogima još uvijek nisu pronađeni posmrtni ostaci.

Ukupne materijalne štete nastale kao posljedica razaranja privrednih i stambe-nih objekata, infrastrukture, zdravstvenih ustanova i.t.d. mjere se desetinama mili-jardi dolara.

UMIJEĆE SJEĆANJA

106

Više od milion ljudi je napustilo BiH i mnogi od njih su trajno ostali u drugim zemljama. Veliki broj interno raseljenih još uvijek se nije vratio u svoje prijeratne domove i taj proces će trajati još godinama.

Bez obzira na sve teškoće u kojima se BiH nalazi i uprkos svima onima koji rade na njenoj razgradnji , Bosna će opstati . Mladi, pametni i obrazovani ljudi su njena budućnost i siguran sam da će znati i umjeti voditi ovu zemlju u bolju i sretniju bu-dućnost“.

Nakon održanog časa historije učenici su obišli Tunel spasa, na Butmiru, gdje su se upoznali sa značajem ovog objekta za odbranu Sarajeva i Bosne i Hercegovine.

KORAK broj 34

107


OSVRT NA RUKOVOĐENJE I KOMANDOVANJE VRS OD STRANE GŠ VJ

Kada se prouči dio obimne dokumentacije, izjava ključnih svjedoka međuna-rodne zajednice, svjedoka agresorske strane, svjedoka odbrane i naučnih i drugih studija u vezi sa agresijom na BiH, dolazi se do ciljeva i djelovanja sveobuhvatnog velikosrpskog državnog agresivnog-osvajačkog zločinačkog genocidnog aparata.

Za realizaciju cilja vjekovnog srpskog sna stvaranja „velike Srbije“, države u kojoj bi živjeli svi Srbi i gdje bi oni imali dominantnu ulogu u praktičnoj realizaciji plano-va, Milošević, i svi drugi s njim i uz njega, služili su se skrivanjem tragova, metodom razgovora u četiri oka (bez svjedoka). U velikoj mjeri su u tome uspjeli. Najbitnija naređenja, odluke nisu dokumentovane ili su pravovremeno uništene ili su pravo-vremeno sklonjene.

Velikosrpski stratezi imali su namjeru, odnosno san o „velikoj Srbiji“, a kako taj san nisu mogli ostvariti bez ratova, bez „čišćenja prostora“, svjesni da to ne mogu ostvariti bez zločina pa i genocida, sve su činili da takve razmjere zločina prikriju od javnosti.

Kao i u prethodnim agresivnim ratovima i u pripremanoj agresiji na BiH srpski agresor je primijenio sve oblike pripreme i vođenja agresorskih ratova. U tu svrhu vodio je specijalni rat protiv BiH, odnosno nesrpskog stanovništva. Kod svog naro-da, na sve moguće načine, stvarao je i stvorio uvjerenje da su mu Muslimani-Tur-ci-Bošnjaci istorijski neprijatelj i da ih je neophodno eliminisati iz nove „velike Srbije“. Slično je činio i prema Hrvatima. Rehabilitovani su raniji i novi zločinci protiv Musli-mana-Turaka. Ostaci četničkog i ostalih pokreta osvjedočenih mrzitelja Muslimana su stavljeni u funkciju. Nesrbima, a posebno Muslimanima, i javno je prijećeno da će nestati (izjava Radovana Karadžića na Skupštini RBiH još 1991. godine, svjedoče-nje prvog čovjeka službe vojne bezbjednosti Aleksandra Vasiljevića u Hagu, u pred-metu Milošević, 12.03.2003. godine, kada je rekao kako je Radovan Karadžić objaš-njavao svom načelniku MUP-a Momčilu Mandiću, oktobra 1991. godine „za samo nekoliko dana Sarajevo će biti sravnjeno sa zemljom i bit će 500.000 mrtvih. Za mjesec dana Muslimani BiH bit će uništeni“).

UMIJEĆE SJEĆANJA

108

Očito da je iz usta Miloševićkog satelita Karadžića najavljen sistematski i dobro isplaniran genocid koji se i desio od Prijedora do Srebrenice. U svrhu pravdanja i motiviranja na zločin, Milošević je apsolutno kontrolisao i usmjeravao državne me-dije u kojima su širene lažne vijesti o napadima na Srbe od strane Muslimana i Hrva-ta. S druge strane, mediji su prešutkivali srpske zločine.

Na tom planu, preko medija i na druge načine plasirana je priča kako Milošević čuva Jugoslaviju, a većeg rušitelja Jugoslavije od njega nije bilo. On je lično kontroli-sao „krnje Predsjedništvo“, Vrhovni savjet odbrane, MUP, SDB i paravojne formacije, iz čega proizilazi da je imao kontrolu nad svim ratovima od Slovenije do Kosova. Zvanične naredbe su bile jedno, a praktične usmene instrukcije drugo. „Bilo je uo-bičajeno da pismenu naredbu prati usmena, koja je bila potpuno drugačija od pismene. JNA nije sprečavala sukobe nego smo napadali“. (iskaz zaštićenog svje-doka u predmetu Milošević u Hagu, C-057).

„Mi ne smijemo reći, da ćemo uništiti Sarajevo. Reći ćemo da hoćemo da sa-čuvamo Sarajevo. Mi nećemo reći da ćemo srušiti dalekovod ili isključiti vodu, ne, jer to Ameriku diže na noge. Mi moramo mudro saopštiti svijetu, gađali su oni, pogodili dalekovod i nestalo struje, gađali vodovod, a mi vršimo napore da to popravimo. To je diplomatija.” (Ovo su riječi generala Mladića poslije usvajanja strategijskih ciljeva srpskog naroda u maju 1992. godine).

Otuda nebuloze branilaca srpskih zločina kako je ARBiH gađala Markale, kako su minirane džamije u Banja Luci i Foči, jer se iz njih gađalo po srpskim položajima, jer je u njima čuvano naoružanje i eksploziv. Tamo gdje na neki način i priznaje zločin, imajući u vidu nepobitne dokaze, idu na postepenu negaciju:

• Ništa nije bilo, sve je laž, samo se želi ocrniti srpski narod, i kako bi se prikazali kao zločinci;

• Ako je i bilo zločina, isti su vršeni u nužnoj samoodbrani (odnekle iz Sarajeva ARBiH dejstvuje po srpskim položajima oko Sarajeva, oni onda granatiraju i snajperišu po Sarajevu i njihovim građanima.

• Ukoliko je bilo nešto više od samoodbrane, to je djelo nekontrolisanih grupi-ca i pojedinih ekstremista.

U svojim suvislim idejama, a da bi ostvarili zacrtane ciljeve Milošević i Karadžić idu čak dotle da Milošević izigrava „odgovornog državnika“, a Karadžić „ludog Sr-bina“, kako bi prevarili cijeli svijet.

Genocid u Srebrenici, zasnovan na strategijskim ciljevima srpskog naroda, osmi-šljen je vjerovatno u Beogradu (za što nema pisanih tragova) a realizovan na osnovu konkretnog plana Karadžićeve Direktive u ulozi Vrhovnog komandanta oružanih snaga Republike Srpske (Državna tajna br.2/2-11, od 08.03.1995. godine). Direkti-vu Radovana Karadžića (a što je u vojnoj hijerarhiji i normalno, pratila je Mladićeva vojna direktiva u ulozi komandanta Glavnog štaba Vojske Republike Srpske (Držav-na tajna br.02/2-15, od 31.03.1995. godine). Mladićevu direktivu prati Zapovest za odbranu i aktivna borbena dejstva komandanta Drinskog korpusa general-majora Milenka Živanovića (Državna tajna br.03/277-3, od 06.04.1995. godine).

KORAK broj 34

109

U zadacima iz Karadžićeve direktive Drinskom korpusu, između ostalog, je na-vedeno: „Svakodnevnim planskim i osmišljenim borbenim aktivnostima stvori-ti uslove totalne nesigurnosti, nepodnošljivosti i besperspektivnosti daljeg op-stanka i života mještana u Srebrenici i Žepi“.

U operaciji na Srebrenicu, pored pripadnika VRS, MUP-a RS, pripadnika VJ i MUP-a SRJ učestvovali su i strani borci Grci i Rusi. Oni su mogli da dođu na Srebre-ničko ratište samo uz dozvolu i preko Srbije i Crne Gore. Njihovo prisustvo potvr-đuju izvještaji presretnutih razgovora (Arhiv Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo broj 2-3071 i 2-3072) u kojima, između ostalog, piše: „Predsjednik Radovan je naredio lično da se u Srebrenici pored naše zastave postavi i grčka zastava i da se snimi. Treba mu to radi nekih stvari“...“Slušaj, daj pronađi gdje su Grci, na kojoj su liniji...Nek se istakne Grčka zastava, i ko bude snimao, da snimi i to“.

Nosilac ofanzivnih dejstava na Srebrenicu, u julu 1995. godine, bio je Drinski kor-pus, sa sjedištem u Vlasenici. U svom sastavu imao je sljedeće jedinice:

1. zvornička pješadijska brigada, brojno stanje 4.500

bratunačka -//- -//- -//- -//- oko 2.500

birčanska -//- -//- -//- -//- -//- 3.500

milićka -//- -//- -//- -//- -//- 2.000

vlasenička laka brigada -//- -//- -//- 1.700

podrinjska -//- -//- -//- -//- -//- 1.500

mješoviti artiljerijski puk -//- -//- -//- 1.000

laki artiljerijski puk PVO -//- -//- -//- 600

bataljon vojne policije -//- -//- -//- 300

inžinjerijski bataljon -//- -//- -//- 300

bataljon veze -//- -//- -//- 250

pozadinske jedinice -//- -//- -//- 500

Komandant Drinskog korpusa do 12.07.1995. godine bio je general Milenko Ži-vanović, a od 13.07.1995. godine bio je Radoslav Krstić. Indikativno je zašto je baš u ovo vrijeme uslijedila promjena, a pretpostaviti je da su znali ili očekivali da će zločin genocida bolje odraditi general Krstić. U obavještenju o primopredaji dužnosti ko-mandanta Drinskog korpusa, između ostalog, je navedeno: „Dužnost komandanta korpusa primio je general-major Krstić (Milorada) Radislav, a dosadašnji komandant general-major Milenko Živanović postavljen je na novu dužnost Vojske Jugoslavije – Vojske Republike Srpske“. (Akt komande Drinskog korpusa, pov.br.05/2-293, od 13.07.1995. godine).

Iz dijela u kome je navedeno da se Živanović postavlja na novu dužnost u VJ-VRS, jasno se vidi odnos dvije vojske.

UMIJEĆE SJEĆANJA

110

Jugoslovenska narodna armija je, po Kadijeviću, “Predstavljala osnovu iz koje su formirane tri vojske:

• Vojska SRJ• Vojska Republike Srpske• Vojska Republike Srpske krajine”

(Veljko Kadijević – Moje viđenje raspada Jugoslavije, str.163)

Poslije okončanja sukoba u Sloveniji i povlačenja JNA iz većeg dijela Hrvatske, u skladu sa odlukom “Krnjeg Predsjedništva SFRJ, u Sarajevo je iz Zagreba premje-štena 2.vojna oblast. Za komandanta je ubrzo postavljen general Milutin Kukanjac. 2.VO je u svom sastavu imala pet korpusa:

• 4. korpus u Sarajevu-komandant Vojislav Đurđevac• 5. korpus u Banja Luci-komandant Vladimir Vuković• 9. korpus u Kninu-komandant Ratko Mladić• 10. korpus u Bihaću-komandant Špiro Ninković• 17. korpus u Tuzli-komandant Savo Janković.

Ukazom br. 2/50 “Krnjeg Predsjedništva” SFRJ, od 25. aprila 1992. godine, na duž-nost načelnika Štaba (ujedno zamjenika komandanta 2. vojne oblasti postavljen je general Ratko Mladić. (Dejtonski sporazum, legalizacija genocida u RBiH od Smaila Čekića, str.180.

Odluka o formiranju vojske za Srbe u BiH donesena je na sastanku u Beogradu, 30. aprila 1992. godine, gdje su bili prisutni Radovan Karadžić, Momčilo Krajišnik i Nikola Koljević. Na ovom sastanku u Beogradu dogovoreno je da se umjesto gene-rala Milutina Kukanjca postavi general Ratko Mladić, za komandanta 2. VO u Sara-jevu.

Naredbu o ustrojstvu “Vojske Srpske Republike BiH”, 10. maja 1992. godine, do-nio je SSNO, koju je potpisao general Blagoje Adžić. Tom naredbom je formiran GLAVNI ŠTAB VRS:

• komandant general Ratko Mladić• NŠ general Manojlo Milovanović.

Sljedećeg dana (11. maja 1992. god.) general Kukanjac je generalu Mladiću pre-dao dužnost komandanta 2.VO u Sarajevu.

Skupština srpskog naroda BiH je 12. maja 1992. godine na sjednici u Banja Luci formalno-pravno formirala “Vojsku Srpske Republike BiH, a generala Ratka Mladića imenovala za komandanta Glavnog štaba. Na taj način je novoformirani “Glavni štab Vojske RS BiH” preuzeo funkciju u BiH koju je do tada imala Komanda 2.VO.

Imajući u vidu da je general Ratko Mladić preuzeo dužnost komandanta 2.VO 10. maja 1992. godine, koja je ugašena 19. maja, i da je 12. maja imenovan za ko-mandanta VRS, isti obavlja u isto vrijeme dvojnu komandnu funkciju. Na taj način je obezbijeđen kontinuitet RIK-a OS SRJ u RBiH.

U sastavu Vojske SRBiH egzistirali su:- 1. Krajiški korpus – Banja Luka

KORAK broj 34

111

- 2. Krajiški korpus – Drvar

- Istočno- bosanski korpus – Bijeljina

- Sarajevsko-romanijski korpus – Sarajevo

- Hercegovački korpus – Bileća

- Drinski korpus – Vlasenica

General Ratko Mladić je u isto vrijeme bio i komandant Glavnog štaba 30. ka-drovskog centra Generalštaba Vojske Jugoslavije, u Beogradu. (16. juna 1994. go-dine, Ukazom predsjednika SRJ Zorana Lilića, vanredno je unaprijeđen u čin gene-ral-pukovnika).

Odluke VRS potvrđivala je i, u načelu, odobravala VJ i morale su biti u skladu sa propisima VJ.

Popuna ljudstvom, rukovođenje i komandovanje, obuka, unapređenja i sve dru-ge aktivnosti u BiH protiv nje vođeni su preko 30. kadrovskog centra GŠ VJ u Beogra-du, čiji je komandant bio general Ratko Mladić.

Vojska Jugoslavije je generalu Ratku Mladiću priznala pravo na staž osiguranja u dvostrukom trajanju za službu u vojsci Jugoslavije za period od 29. juna 1991. godi-ne do 14. decembra 1995. godine (RJEŠENJE pov. br. 15-359, od 28. februara 2002. godine – Vojne pošte 3001 Beograd).

U sistemu rukovođenja i komandovanja komandanti oružanih snaga, odnosno vojske, su članovi Vrhovne komande, odnosno Vrhovnog savjeta odbrane. Otuda je Ratko Mladić prisutan na sastancima “Vrhovnog savjeta odbrane” Jugoslavije i na sjednicama “Vrhovne komande” i Narodne skupštine Srpske republike BiH. Na istima aktivno učestvuje na referisanjima, analizama i prima zadatke i smjernice za realizaciju istih. U skladu sa dobijenim zadacima i smjernicama, komandant (u ovom slučaju Mladić) donosi odluke i iste realizuje.

Komandant je uvijek tamo na težištu realizacije odluke zadatka. Uvijek ima na umu konačni postavljeni cilj od strane Vrhovne komande.

Poslije donijete odluke o “Strateškim ciljevima srpskog naroda u BiH”, 12. maja 1992. godine, između ostalog, Ratko Mladić kaže: ”…To je ljudi genocid”. I po-red toga, odmah kreće u realizaciju postavljenih ciljeva, naglašavajući da se za iste moramo izboriti (Smail Čekić “Dejtonski (mirovni) sporazum-dokumenti str.1734,1735,1741,1761,1823).

U borbenim dejstvima, a u vezi sa strateškim ciljevima general Mladić je uvijek na licu mjesta: Ostvarenje, proširenje Posavskog koridora. Koridora koji dolinom ri-jeke Save kroz BiH povezuje SRJ, BiH, Srpsku Krajinu. U borbama oko Sarajeva (po-sebno u početku agresije 1992. i u ljeto 1993.godine, u borbama za eliminisanje granice na rijeci Drini između SRJ i RS u BiH. Posebno se ističe njegova uloga i značaj u borbenim dejstvima oko Srebrenice 1993. i 1995. godine.

UMIJEĆE SJEĆANJA

112

Poznata je i karakteristična Mladićeva uputa pukovniku Vukašinoviću neposred-no po preuzimanju komande 2. VO: “Tuci po Velušićima, tamo nema srpskog življa, ponovo tuci po Predsjedništvu, da im razvučemo pamet”.

Kada, u ljeto 1993. godine, VRS pokušava zatvoriti obruč oko Sarajeva, Ratko Mla-dić je u prvom borbenom ešalonu na Proskoku, odakle neposredno podiže moral srpskim borcima.

Na licu mjesta je pri napadu na zonu Srebrenice - 1993. godine, a posebno pri za-uzimanju Zaštićene zone “Srebrenica”1995. godine. Među prvima ulazi u Srebrenicu i Potočare. Nagovijestio genocid svojim pozivom da je došlo vrijeme da se osvetimo Turcima poslije bune protiv dahija.

Na osnovu Službene zabilješke sa sastanka NGŠ VJ sa generalima koji odlaze u penziju, održanog 26.08.1993. godine (dokument: SRJ GŠ VJ, Kabinet NGŠ SP br. 11-24, od 26.08.1993. godine, u kome general-potpukovnik Momčilo Perišić, novi načelnik GŠ VJ u kratkom obraćanju, između ostalog, naglašava:”…da su starješine vojske Jugoslavije, odnosno JNA, dostojno izvršili tri zadatka:

• Zaštitu naroda koji je bio uz JNA;• Spriječili rasparčavanje i uništenje Republike Srpske i Republike Srpske Kra-

jine;• Očuvali vojsku i formirali novu državu SRJ.

General Ratko Mladić (iz razloga poznatih rukovodstvu Srbije (SRJ) i Republike Srpske je u isto vrijeme komandant GŠ RS i komandant GŠ 30. kadrovskog centra GŠ VJ, što je nespojivo u vojnoj teoriji i praksi sa sistemom rukovođenja i komando-vanja. Nespojivo je sa principima vojne subordinacije i jedinstva komandovanja, po kojima jedno lice može obavljati istovremeno samo jednu komandnu funkciju i da na jednoj komandnoj dužnosti može istovremeno biti samo jedno lice.

Očito je da se i na ovaj način željelo stvoriti odstupnica pojedincu (pojedincima), izbjegavanje sankcija za počinjena zlodjela kao i rukovodiocima zločina.

Ratko Mladić je neprekidno na vezi načelniku Generalštaba VJ. Posebno je to došlo do izražaja njegovim postavljanjem za komandanta 30. kadrovskog centra GŠ VJ i po dolasku generala Momčila Perišića za NGŠ VJ . Njihovi kontakti su redov-ni, a po mnogim pitanjima imali su odnos PRETPOSTAVLJENI (Perišić) PODREĐENI (Mladić), pošto je 30. KC VJ neposredno rukovodio i komandovao general Perišić, a general Ratko Mladić je bio komandant tog centra.

Ratko Mladić je imao neposredne kontakte i sa Slobodanom Miloševićem na održavanim skupštinama Srpskog naroda u BiH, na sjednicama Vrhovnog savjeta odbrane SRJ... Posebnu vezu sa Miloševićem general Mladić je ostvarivao preko ge-nerala Perišića.

Direktivu za brisanje granice na Drini, odnosno okupiranje, zauzimanje zaštiće-nih zona Srebrenice, Žepe i Goražda izdao je Radovan Karadžić 8. marta 1995. go-dine.

KORAK broj 34

113

Na osnovu Karadžićeve Direktive (vrhovnog komandanta VRS) 31. marta izdaje Ratko Mladić Direktivu komandanta GŠ VRS.

Napad VRS za ZAŠTIĆENU ZONU UN-a počinje 06.07.1995. godine. Dan nakon početka napada na Srebrenicu, general Ratko Mladić je bio u Beogradu kod Milo-ševića (potvrdio Carl Bildt). O čemu su razgovarali i šta su dogovorili, to nam još nije dostupno. Vrijeme u kome se susreću nameće zaključak o čemu su raspravljali. Posljedice za Srebrenicu i Bošnjake su katastrofalne. Izvršen je genocid.

Neposredno po zauzimanju Srebrenice, Ratko Mladić je ponovno kod Miloševi-ća (opet svjedok Carl Bildt). Susretu je prisutan i komandant UNPROFOR-a Wesley Clark. Opet nema konkretnih informacija zašto je Mladić opet kod Miloševića.

Ako se ima u vidu da je, po izjavi Deronjića, na Palama kod Karadžića 08. i 09.07.1995. godine boravio Stanišić onda se može zaključiti direktna umiješanost i rukovođenje situacijom u Srebrenici, odnosno u BiH od strane Miloševića.

Milošević je tolerisao drskost generala Mladića, imao u njega povjerenje i da-vao mu podršku čak i onda kada je Karadžić imao najavu da smijeni generala Ratka Mladića sa funkcije Komandanta GŠ VRS, Milošević je to spriječio. Mladić je dobio obećanje Miloševića da neće biti isporučen Hagu (Lilić pred sudom u Hagu).

Biljana Plavšić, presuđena za ratni žločin pred sudom u Hagu priznaje da su Ka-radžić, Krajišnik i Mladić često odlazili u Beograd kod Miloševića i dobijali instrukcije za djelovanje.

UMIJEĆE SJEĆANJA

114

General Džemal Merdan

REZULTATI DJELOVANJA ZAJEDNIČKE KOMANDE – KOMISIJE ARMIJE R BIH I HVO

Osnovna misija Zajedničke komande-zapovjedništva armije R BiH i HVO, čije su formiranje naredili načelnik GŠ Armije R BiH, general Sefer Halilović i načelnik GS HVO, general bojnik Milivoj Petković, Naredbom-Zapovješću broj: 1-2/93, od 30.04.1993. godine (Prilog broj 1.), bilo je planiranje i kontrola borbi, bojeva i ope-racija protiv srpsko-crnogorskog agresora i vojske Republike srpske. Sjedište Zajed-ničke komande-zapovjedništva je u Travniku.

Pored toga, Zajednička komanda-zapovjedništvo, na osnovu ranijeg iskustva, trebala je spriječiti međusobne incidente i oružane sukobe između postrojbi HVO-a i jedinica Armije R BiH i ne dozvoliti da ti međusobni oružani sukobi prerastu u oru-žanu borbu dviju zaraćenih strana, odnosno totalni rat.

U 1993. godini formirana su tri zajednička tijela-organa, i to Zajednička komisija, Zajednički operativni centar i Zajednička komanda.

Da bi se cijenili rezultati tih zajedničkih tijela-organa potrebno je ukratko sagle-dati uzroke za formiranje zajedničkih tijela-organa i njihove osnovne misije.

Ratna 1993. godina u Srednjoj Bosni je bila veoma teška i složena za sve građane, narode i narodnosti koji su živjeli tada na tom prostoru, a posebno za one građane, narode i narodnosti bosanske orijentacije gdje su prednjačili Bošnjaci. Sa ove vre-menske distance, može se sa sigurnošću tvrditi da je to najteža ratna godina svih ratova koji su do sada vođeni na ovim prostorima. Veoma teško je vjerovati da će se takva godina više ikada ponoviti.

Prostor Srednje Bosne je bio u potpunom okruženju i totalnoj izolaciji u dužem vremenskom periodu i prije 1993. godine. U 1993. godini pripadnici Armije R BiH, nedovoljno naoružani i opremljeni, vodili su u isto vrijeme borbe, bojeve i operacije. Dakle, vodili su rat sa dva neprijatelja, koji su višestruko bili bolje naoružani i opre-mljeni, u početku rata i bolje organizovani, a i pripreme za rat su prije otpočeli.

Na sastanku predsjednika kriznih štabova Hercegovačke i Travničke regionalne zajednice, održan 11.12.1991. godine u Grudama, kojeg je vodio Mate Boban a su-voditelj bio Dario Kordić, doneseni su zaključci (Prilog broj 2.). U prvom zaključku sa

KORAK broj 34

115

ovog sastanka stoji da poslije usvojenih zaključaka na dogovorima sa predsjedni-kom Republike Hrvatske, dr. Franjom Tuđmanom, od 13. i 20.06.1991. godine, u Za-grebu, zaključaka od 15.10.1991. godine iz Gruda i 22.10.1991. godine iz Busovače, jednoglasno je odlučeno da hrvatski narod u BiH mora konačno povesti odlučnu, aktivnu politiku, koja treba dovesti do realizacije vjekovnog sna - zajedničke hrvat-ske države.

Spominjući zaključke usvojene na dogovorima sa predsjednikom Republike Hrvatske, dr. Franjom Tuđmanom, od 13. i 20.06.1991. godine, u Zagrebu, dokazu-je da je ubrzo nakon Karađorđeva (dogovor Miloševića i Tuđmana od 26.03.1991. godine o podjeli BiH), došlo do prvih poticaja za posebno organizovanje Hrvata u Herceg-Bosni i da početne odluke o oblikovanju hrvatske zajednice nisu bile posve autonomne.

Odluka o formiranju Hrvatske Zajednice Herceg-Bosna donesena je 18.11.1991. godine, a objavljena u Narodnom listu HZ H-B Br. 1/92, službenom glasniku ili listu Hrvatske Zajednice Herceg-Bosna. Hrvatska Zajednica Herceg-Bosna je proglaše-na kao zasebna politička, kulturna, gospodarska i teritorijalna cjelina na području Bosne i Hercegovine, u jedinstvu sa Republikom Hrvatskom, uz upotrebu hrvatske valute i hrvatskog jezika, te davanju hrvatskog državljanstva bosanskim Hrvatima.

Predsjedništvo Hrvatske Zajednice Herceg-Bosna na svojoj drugoj radnoj sjedni-ci, mjesec dana nakon stvaranja, 23.12.1991. godine, u Tomislavgradu je prihvatilo sljedeću odluku:

«Hrvatska zajednica Herceg-Bosna još jednom potvrđuje volju cjelokupnog hr-vatskog naroda Herceg-Bosne, izraženu 18.11.1991. godine u Grudama, donoseći povijesnu odluku o uspostavi Hrvatske Zajednice Herceg-Bosna, koja predstavlja pravnu podlogu za ulazak ovih teritorija u Republiku Hrvatsku».

Ovdje samo još želim podsjetiti na sastanak čelnika HDZ-a Republike Hrvat-ske i čelnika HDZ-a Hrvatske zajednice Herceg-Bosna, koji je održan u Zagrebu 27.12.1991. godine, na kome Mate Boban, tadašnji predsjednik Predsjedništva Hrvatske zajednice Herceg-Bosna, naglašava da je prostor Hrvatske zajednice Her-ceg-Bosna proglašen neovisnim hrvatskim prostorom zato da se priključi Republici Hrvatskoj, kada tako zaključi hrvatsko «Vrhovništvo». Na istom sastanku, Darijo Kor-dić, dopredsjednik Predsjedništva Hrvatske zajednice Herceg-Bosna, je Predsjedni-ku Republike Hrvatske dr. Franji Tuđmanu rekao: «Šest mjeseci smo krvavo razrađi-vali vašu ideju od 13. i 20.06.1991. godine koju ste nam ovdje iznijeli».

Svakako da je važna Zapovjed Glavnog stožera HVO-a Hrvatske Zajednice Her-ceg-Bosne br: Z-01-11 od 10.04.1992. godine o formiranju HRVATSKOG VIJEĆA OBRANE, a potpisao ju je Mate Boban (Prilog broj 3) u kojoj se kaže da su sve druge vojne formacije na području HZ Herceg-Bosna nelegalne ili neprijateljske.

Kao rezultat odluka «Hrvatske zajednice Herceg-Bosna» imamo i prvi incident u Srednjoj Bosni između pripadnika TO R BiH i pripadnika HVO u Busovači, dana 26.04.1992. godine, kada je bilo preuzimanje kasarne JNA «Draga» od strane HVO-a,

UMIJEĆE SJEĆANJA

116

jer se nije ispoštovala odluka općinskog Kriznog štaba (Ratnog Predsjedništva op-ćine) Busovača.

Prvi oružani incident se desio u Busovači 09.05.1992. godina, koji je za posljedicu imao teško ranjavanje pripadnika TO R BiH Busovača (Ekmeščić Seid) i ranjavanje pripadnika HVO-a (Vuleta Darko) sa smrtnim posljedicama na punktu HVO-a «Šen-duline kuće» prilikom preuzimanja kasarne JNA «Kaonik» od strane HVO-a. Oba ova ranjavanja su izvršili pripadnici HVO-a.

Posebno ističem Zapovjed Općinskog stožera HVO-a Busovača br. 62/92, od 10.05.1992. godine, sa potpisom dopredsjednika HVO-a Daria Kordića i zapovjedni-ka Općinskog stožera HVO Busovača Ive Brnada (Prilog br. 4), kojom se zavodi total-na blokada Busovače, razoružava se TO R BiH Busovača, poništavaju se sve odluke Kriznog štaba, zauzima se Stanica policije i razoružavaju policajci, raspuštaju se le-galni organi vlasti općine Busovača, svu vlast preuzima HVO i vojna policija. Dakle, radi se o klasičnom primjeru «vojnog udara». Od tada su tenzije HVO i TO na pro-storu općine Busovača stalno rasle uz stalne provokacije HVO-a prema Bošnjacima i pripadnicima TO. Vremenom su tenzije dostizale kulminaciju gdje je u zadnji mo-menat izbjegnut oružani sukob širih razmjera, ali se ipak, uz velike napore, situacija uspjela kontrolisati sve do januara 1993. godine, kada je na tim prostorima buknuo otvoreni oružani rat. Tenzije su bile posebno visoke kada su pripadnici TO R BiH op-ćine Busovača odlazili na linije odbrane od srpsko-crnogorskog agresora i vojske RS kada bi HVO uzimao jedan oklopni kamion sa protivavionskim topom, specijalno pripremljenim za tu priliku, kružio gradom i pucao uzrak.

U istom danu, 19.06.1992. godine, dolazi do oružanog napada postrojbi HVO na pripadnike TO R BiH u Gornjem Vakufu i Novom Travniku, gdje dolazi do većih materijalnih šteta, zarobljavanja na obje strane, ali na žalost, bilo je i poginulih na obje strane.

U Novom Travniku, u napadu na pripadnike TO R BiH Novi Travnik, pored postroj-bi HVO-a, učestvovali su dijelovi 113. splitske i 123. varaždinske brigade Hrvatske vojske. Prvi oružani napad u Vitezu, postrojbe HVO-a izvode 19.10.1992. godine, napodom na komandu Općinskog štaba TO R BiH općine Vitez (zgrada škole u Vi-tezu). Drugi oružani napad postrojbi HVO-a u Novom Travniku, 20.10.1992. godine, na pripadnike TO bio je veoma žestok sa velikim materijalnim razaranjem i većim brojem poginulih na obje strane. Cilj napada postrojbi HVO-a je bio ovladavanje cje-lokupnim prostorom Općine Novi Travnik i zauzimanje tvornice «Bratstvo». Postroj-be HVO su ovaj napad izvršile u vrijeme kada je glavnina jedinica TO R BiH općine Novi Travnik bila na odbrambenim položajima protiv srpsko-crnogorskog agresora i vojske RS na prostoru Turbeta i širem prostoru prevoja Komar. Nakon ovog oruža-nog sukoba tenzije između postrojbi HVO i jedinica TO R BiH općine Novi Travnik su stalno rasle do juna 1993. godine, kada su oružani sukobi prerasli u oružanu borbu dviju zaraćenih strana. Želim istaći da su u ovom napadu na pripadnike TO R BiH Općine Novi Travnik, pored postrojbi HVO-a, učestvovali i dijelovi 141. šibenske i 123. varaždinske brigade Hrvatske vojske.

KORAK broj 34

117

Drugi veći oružani napad postrojbi HVO-a u Gornjem Vakufu, 24.10.1992. godine, na pripadnike TO R BiH Gornji Vakuf bio je obimniji i žešći od već spomenutog prvog oružanog napada. Poslije ovog oružanog sukoba tenzije između postrojbi HVO-a i jedinica TO R BiH općine Gornji Vakuf su stalno rasle do početka januara 1993. Godi-ne, kada su oružani sukobi prerasli u oružanu borbu dviju zaraćenih strana.

Na komunikaciji Busovača-Kiseljak, na punktu u mjestu Kačuni, općina Busova-ča, dana 20.01.1993. godine, zaustavljen je automobil u kome su bili Dario Kordić i Ignjac Koštroman. To je bio povod da postrojbe HVO-a otpočnu sa ubistvima Boš-njaka u Busovači, miniranje svih poslovnih prostora u vlasništvu Bošnjaka u Busova-či noću 20./21.01.1993. godine, i da otpočne opšti oružani napad 25.01.1993. godi-ne na cijelom prostoru općine Busovača.

Svi navedeni oružani napadi postrojbi HVO-a na pripadnike TO R BiH u 1992. go-dini, kao i svi incidenti u 1992. godini, su rješavani na lokalnim nivoima uz pomoć pripadnika UNPROFOR-a, pripadnika Evropske promatračke misije (ECMM), pripad-nika Međunarodnog crvenog križa (ICRC), a ponekada i od pripadnika Međunarod-nog komiteta za izbjeglice (UNHCR).

U popodnevnim časovima, 11.01.1993. godine, postrojbe HVO potpomognute dijelovima 114. šibenske i 113. splitske brigade Hrvatske vojske, specijalnim jedini-cama «ŠKORPIJE» iz Trogira, «ALKARI» iz Sinja, bojna (bataljon) «FRANKOPAN» (Zapo-vjednik Ivan Zorić – Zulu, koji je Naredbom Zapovjednika Južnog Vojišta, Generala zbora Janka Bobetka, prebačen u Bugojno još u maju 1992. godine , kao i uspostava IZM «Srednja Bosna» u Gornjem Vakufu, maja 1992. godine, Naredba Zapovjednika Južnog Vojišta, Generala zbora Janka Bobetka, «DIVOVI», «TIGROVI» i «VUKOVI» iz Splita, žestoko su i snažno napale na jedinice TO R BiH Gornji Vakuf, podržane tenko-vima i teškom artiljerijom, s ciljem njihovog uništenja i ovladavanjem cijelokupnom teritorijom Općine Gornji Vakuf.

Na inicijativu komandanta engleskog bataljona UNPROFOR-a, koji je bio staci-oniran u Biloj-Vitez, potpukovnika Bob Stjuarta (BOB STEWART), dana 13.01.1993. godine, u prostorijama UNPROFOR-a Gornji Vakuf otpočeli su pregovori između predstavnika civilnih i vojnih organa Bošnjaka iz Gornjeg Vakufa i Zeničke regije sa jedne strane i predstavnika civilnih i vojnih organa Hrvata iz Gornjeg Vakufa i Her-cegovačke regije sa druge strane (Merdan Džemal, zamjenik komandanta 3 korpu-sa; Selmo Cikotić, referent u obavještajnom odjeljenu komande 3. korpusa; Begić Redžib, načelnik regionalnog MUP-a regije Zenica ; Salčinović Bedrudin, predstavnik civilnih organa vlasti regije Zenica; Agić Fahrudin, komandant Općinskog štaba TO Gornji Vakuf; Topčić Abdulah, predsjednik SDA Gornji Vakuf; pukovnik Andrić Miro, zamjenik načelnika Glavnog stožera HVO; puk. Šiljeg Željko, zapovjednik HVO-a OZ «Sjeverozapadna» Herceg-Bosna; dr. Ivan Šandrk, glavni inspektor saniteta HVO-a; dr. Ante Bagarić, predsjednik HVO-a Bugojno).

Pregovore je vodio potpukovnik Bob Stjuart (BOB STEWART) a bili su još prisutni gospođa Iris Vitver (IRISS WITTWER) šefica ureda Međunarodnog crvenog križa Ze-nica (ICRC) i delegat ICRC Denis Cretnet.

UMIJEĆE SJEĆANJA

118

Na pregovorima je dogovoreno: 1. Bezuslovan prekid vatre na obje strane; 2. Obezbjeđenje prohodnosti puteva; 3. Formiranje zajedničkih mješovitih patrola; 4. Da se izvrši puštanje svih uhapšenih i zarobljenih; 5. Da se izvrši povratak oduzetih materijalno-tehničkih sredstava; 6. Da se uvede policijski sat od 17,00 do 06,00 ča-sova narednog dana i 7. Ispitati ubojstvo pripadnika UNPROFOR-a.

Kako borbena aktivnost nije prestajala, ponovo je 15.01.1993. godine, u kasnim popodnevnim časovima, održan novi sastanak predstavnika sukobljenih strana. Oko 22,00 časova sastanak se prekida i pukovnici Andrić Miro i Šiljeg Željko odlaze u Prozor, na dalje konsultacije. U međuvremenu, voditelj pregovora p.puk. Bob Stjuart odlazi na radiovezu i od brigadira Andreva Kiminga (ANDREW CUMMING), štapskog oficira komande BRITFOR-a iz Splita, dobija informaciju da je lično Mate Boban na-redio postrojbama HVO-a prestanak neprijateljstava. Naredni dan, 16.01.1993. go-dine, oko 17,30 časova, nastavljaju se pregovori, a na pregovore dolaze Radić Mir-ko, pripadnik HVO-a zadužen za informisanje i Lucić Ivica iz organa bezbjednosti HVO-a, ali bez većih rezultata u obustavi borbenih djelovanja.

Postoji još jedna Zapovjed Glavnog stožera HVO-a i štaba A R BiH br. 01-111/93, od 20.01.1993. godine, u potpisu Načelnik GS HVO-a, brigadir Milivoj Petković i za Štab A R BiH, po ovlašćenju NŠ A R BiH komandant 4. korpusa A R BiH Arif Pašalić o bezuslovnom prekidu svih borbenih djelovanja, formiranju komisije o nadgledanju prekida borbenih djelovanja i da ispita, uzroke, povode, posljedice i definiše krivce međusobnog sukoba. Sve ove aktivnosti nisu dale željene rezultate i borbena djelo-vanja u Gornjem Vakufu su nastavljena.

Nakon opšteg napada postrojbi HVO-a na pripadnike Armije R BiH i Bošnjake u Općini Busovača, 25.01.1993. godine, na prijedlog komandanta engleskih snaga UNPROFOR-a, p.puk. Boba Stjuarta (BOB STEWART), u bazi UNPROFOR-a u Kiseljaku održan je sastanak dana 26. i 27.01.1993. godine, između predstavnika Armije R BiH, Merdan Džamala, zamjenika komandanta 3. korpusa A R BiH i predstavnika HVO-a, Blaškić Tihomira, Zapovjednika HVO-a OZ «Srednja Bosna». Sastankom je predsje-davao brigadir Rodi Kordi Simpson (RODDY CORDY-SIMPSON), načelnik štaba Ko-mande UNPROFOR-a u Kiseljaku. Cilj sastanka je bio da se bezuslovno zaustave sva borbena dejstva, obezbijede prolazi vozilima UNPROFOR-a, ECMM, ICRC, UNHCR; Međunarodnim humanitarnim organizacijama i da se izvrši puštanje svih uhapše-nih i zarobljenih.

Kako se situacija u Busovači nije smirivala, predstavnici UNPROFOR-a su organi-zovali novi sastanak i željeli su da sastanak vodi prestavnik Evropske promatračke misije (ECMM). Sastanak je održan 30.01.1993. godine u bazi UNPROFOR-a Bila, kod Viteza. Sastanak je otvorio Bob Stjuart (BOB STEWART) a vođenje sastanka je pre-uzeo predstavnik Evropske promatračke misije (ECMM) Đeremi Fleming (JEREMY FLEMING). Na sastanku su bili šef i član visokog komesarijata za izbjeglice Zenica (UNHACR-a) Horhe de la Mota (JORGE de la MOTA) i Andres Livensen (ANDRES LIVENCEN), šef Međunarodnog crvenog križa iz Zenice (ICRC) Iris Vitver (IRIS WI-TTWER), predstavnici HVO-a Nakić Franjo, dozapovjednik HVO-a OZ «Srednja Bo-

KORAK broj 34

119

sna», Marko Prskalo i Zeko Ivica iz štaba HVO-a predstavnici Armije R BiH, Merdan Džemal, zamjenik komandanta 3. korpusa Armije R BiH, Kadrić Šerif iz komande 3. korpusa Armije R BiH i predstavnici štampe.

Cilj sastanka je bio realizacija zaključaka sa zajedničkog sastanka iz Kiseljaka i na-redni zadaci. Na sastanku je dogovoreno da se izvrši prekid svih borbenih dejstava i da primirje nastupa u 08,00 31.01.1993. godine, da sve jedinice ostanu na svojim položajima dok ne dobiju naređenja o povlačenju, da se sve jedinice postrojbe iz drugih općina povuku iz Busovače do 16,00 - 31.01.1993. godine, da svi putevi mo-raju biti otvoreni za slobodan prolaz, oslobađanje svih zarobljenih i uhapšenih.

Bez obzira na sve poduzimane mjere, situacija u Busovači je bila i dalje vrlo slo-žena i prijetila je opasnost da se tenzije prošire i na šire područje, pa je, na inicijativu predstavnika Evropske promatračke misije, održan novi sastanak u bazi UNPRO-FOR-a Bila, kod Viteza, dana 05.02.1993. godine. Cilj sastanka je analiza realizacije zadataka sa sastanka od 30.01.1993. godine i trenutna obustava svih borbenih dej-stava, povlačenje jedinica na početne položaje i zatrpavanje rovova, razmjena svih zarobljenih i uhapšenih i otvorenost puteva za nesmetan prolaz.

Zajedničkim naredbama načelnika štaba Vrhovne komande OS R BiH, Sefera Halilovića i načelnika GS HVO-a, brigadira Milivoja Petkovića, pov. br. 01-131, od 11.02.1993. godine i komandanta 3. korpusa A R BiH, Envera Hadžihasanovića i za-povjednika HVO-a OZ «Srednja Bosna», puk. Blaškić Tihomira, pov. br. 03-33436, od 13.02.1993. godine, formiraju se zajedničke komisije radi rješavanja incidentnih si-tuacija.

Na zajedničkom sastanku 13.02.1993. godine, komandant 3. korpusa A R BiH, En-ver Hadžihasanović i zapovjednik HVO-a OZ «Srednja Bosna», puk. Tihomir Blaškić izdaju osam zajedničkih naredbi kojima se hitno obustavljaju sva borbena dejstva, povlačenje jedinica-postrojbi, povratak izbjeglog stanovništva, puštanje zarobljenih i privedenih, kontrola na punktovima, uklanjanje svih barikada, formiranje komisija na nivou općina, obilazak mjesta sukoba i omogućavanje odlaska svih transporta.

Sjedište zajedničke komisije bilo je u jednoj privatnoj kući, zakupljenoj od strane Evropske promatračke misije (ECMM), neposredno pored hotela «Tisa» u Busovači. Zajednička komisija je imala po tri predstavnika Armije R BiH i HVO-a i predstavnika Evropske promatračke misije (ECMM). U komisiji su ispred Armije R BiH bili Merdan Džemal, Kadrić Šerif i Jusufspahić Vezir, a ispred HVO-a Nakić Franjo, Marko Prskalo i Mario Raić. Zajedničku komisiju su sačinjavali predstavnici Evropske promatračke misije (ECMM) a povremeno i predstavnici drugih organizacija UNPROFOR-a, UNH-CR-a, ICRC i druge međunarodne organizacije.

Zajednička komisija se svaki dan sastajala na jutarnjem brifingu, gdje je analizira-na aktivnost iz prethodnog dana, postavljani dnevni zadaci, odlazilo se na teren i na kraju dana se pravila analiza realiziranih zadataka. Zajednička komisija je sprovodila zajedničke naredbe pretpostavljenih komandi. U praksi su se formirale i zajedničke potkomisije za rješavanje konkretnog problema koji bi se javljao na terenu. Zajed-nička komisija i zajedničke potkomisije su obilazile skoro sve općine gdje je dolazilo

UMIJEĆE SJEĆANJA

120

do incidenata Kiseljak, Busovača, Kakanj, Vitez, Travnik, Novi Travnik i Zenica. Zajed-nička komisija je imala velike rezultate u radu ali su tenzije u Busovači i dalje bile na visokom nivou i postojala je mogućnost da se tenzije prošire na teritorije drugih općina.

Nakon eskalacije sukoba, sredinom aprila 1993. godine u Vitezu, održan je važan sastanak 20.04.1993. godine u Zenici, pod potkroviteljstvom Komandanta UN BiH Komande, generala Filipa Moriona (PHILIPPE MORILLON) na kome su, između osta-lih, bili načelnik štaba VK OS R BiH Sefer Halilović, načelnik GS HVO Milivoje Petković i šef regionalnog centra Zenica Evropske promatračke misije (ECMM/RC ZENICA) ambasador Žan Pijer Tibo (JEAN PIERRE THEBAULT). Na sastanku je usvojeno niz za-ključaka od kojih ističem formiranje operativnog centra na nivou Komande 3. kor-pusa A R BiH i Zapovjedništva HVO-a OZ «Srednja Bosna».

Zajedničkom naredbom Komandanta 3. korpusa A R BiH, Envera Hadžihasanovi-ća i zapovjednika HVO-a OZ «Srednja Bosna», puk. Blaškić Tihomira broj 02/33-952, od 22.04.1993. godine, formira se zajednički operativni centar.

U zajednički operativni centar bili su postavljeni Džemal Merdan, Vezir Jusufspa-hić i Jusuf Halilagić ispred Armije R BiH, a ispred HVO-a bili su Franjo Nakić, Zoran Piličić i Zvonko Vuković.

Zajednički operativni centar je bio smješten u jednoj privatnoj kući, iznajmljenoj od pripadnika Evropske promatračke misije (ECMM), u Biloj kod Viteza, neposredno pored baze UNPROFOR-a.

Bilo je uvedeno dežurstvo 24 sahata dnevno, bile su direktne veze sa komandom 3. Korpusa Armije R BiH i Zapovjedništvom HVO-a OZ »Srednja Bosna» i pisane su zajedničke naredbe (Prilog br. 22 i 23.).

Osnovna misija Zajedničkog operativnog centra bila je trenutna obustava svih borbenih djelovanja, sprečavanje incidenata, razdvajanje sukobljenih strana, zatr-pavanje rovova, vraćanje vojske u kasarne, obezbjeđenje prohodnosti puteva, oslo-bađanje zarobljenih i uhapšenih i planiranje zajedničkih borbi, bojeva i operacija prema srpsko-crnogorskom agresoru i vojsci RS.

Zajednički operativni centar je u svom radu imao velikih problema i dosta uspje-ha, ali nije ostvario svoju osnovnu misiju, jer su tenzije između pripadnika Armije R BiH i HVO-a stalno rasle nekad manje a nekad više.

Nakon povećanih tenzija između pripadnika Armije R BiH i pripadnika HVO-a, krajem aprila 1993. godine, na prostoru Srednje Bosne načelnik GŠ A R BiH, gene-ral Sefer Halilović i načelnik GS HVO-a, general-bojnik Milivoj Petković izdaju zajed-ničku naredbu-zapovjed br. 1-2/93, od 30.04.1993. godine o formiranju Zajedničke komande-zapovjedništva Armije R BiH i HVO-a, sa sjedištem u Travniku, radi plani-ranja i kontrolisanja borbi, bojeva i operacija. Komanda Zajedničke komande-zapo-vjedništva se smješta u prostorijama pošte u Travniku i odmah otpočinju sa radom. Ovom naredbom je regulisano da se i na nivou općina formiraju operativne grupe, a

KORAK broj 34

121

rok je bio do 05.05.1993. godine. Tako se u Travniku već 03.05.1993. godine održava zajednički sastanak, gdje se donose zaključci za djelovanje u narednom periodu.

Zajednička komanda-zapovjedništvo počinju operativno djelovati, i već 07.05.1993. godine izdaju pismenu naredbu-zapovjed br. 01-6/93 za održavanje sastanka i u Staroj Biloj, a aktom br. 01-11/93 od 08.05.1993. godine obavještava komandu 3. korpusa A R BiH i Zapovjedništvo HVO-a OZ «Srednja Bosna» da je Za-jednička komanda-zapovjedništvo otpočela sa radom u sastavu Džemal Merdan, Franjo Nakić, Ahmed Kulenović, Vlado Jurić, Vezir Jusufspahić Zvonko Vuković, Me-sud Hadžialić i Josip Stojak.

Članovi Zajedničke komande-zapovjedništva su svakodnevno izlazili na teren da rješavaju incidentne događaje kako ne bi eskalirali u oružanu borbu.

Zajednička komanda-zapovjedništvo je u svom radu formiralo veliki broj komisi-ja i potkomisija, a sve u cilju da bude što efikasnija na terenu.

U Zajedničku komandu-zapovjedništvo sa terena od jedinica Armije R BiH i po-strojbi HVO-a stizale su mnogobrojne informacije, obavještenja i zahtjevi, na koje je odmah reagirano.

Situacija na terenu je bila veoma teška i složena i svaki dan se pogoršavala i usložnjavala, o čemu svjedoće brojni dokumenti koji su stizali u Zajedničku koman-du-zapovjedništvo svakodnevno, a Zajednička komanda-zapovjedništvo je reagira-la izlascima na teren i pisanjem mnogobrojnih akata. Bez obzira na sve aktivnosti, mjere i radnje, Zajednička komanda-zapovjedništvo nije izvršila svoju osnovnu mi-siju, planiranje i kontrola borbi, bojeva i operacija prema srpsko-crnogorskom agre-soru i vojsci RS i nije spriječila da mnogobrojni incidenti i međusobni oružani sukobi ne prerastu u oružanu borbu dviju zaraćenih strana, odnosno totalni rat.

UMIJEĆE SJEĆANJA

122

General Hasan Efendić

ULOGA OBAVJEŠTAJNIH SLUŽBI U RATU U BOSNI I HERCEGOVINI

Bosna i Hercegovina, u vremenu raspada SFRJ, od izvršene agresije na RH do Dejtonskog mirovnog sporazuma bila je država u svijetu sa najvećim brojem voj-nika po km2 njenog prostora. Iz sasvim razumljivih razloga, balkanski prostor je uzavreo, a posebno prostor zapadnog Balkana, sa epicentrom u Bosni i Hercego-vini. Da je zainteresovanost Međunarodne zajednice bila usmjerena u pravcu rje-šavanja narastajuće balkanske krize, kao što je bila zainteresirana i očekivala šta će se dogoditi, rata ne bi ni bilo. Zato su sve značajnije svjetske obavještajne službe našle razloga i načina da se nađu u epicentru tada jednog od primarnih svjetskih događanja. Vijesti, npr. iz BiH, išle su takvom brzinom u svijet da smo i mi brže sa-znavali o situaciji u BiH i šire nego što bi ih doznali od naših sredstava informisanja ili izvora odakle su informacije i potekle.

Štab TO RBiH, personalno određen ‹ad hoc›, od postojećeg kadra, popu- nja-van sa onim što nam se nudilo, bez provjere, sretni što nam se ljudi javljaju, nismo znali, a ni mogli ništa konkretno preduzimati. Smatrali smo da o tome neko vodi računa, bar što se međunarodne špijunaže tiče. Kada je ŠTO RBiH određen i na-javljen, 8. aprila 1992.godine, oružana agresija na BiH je trajala već par dana, a rat preko pola godine. Masovni zločini nad Bošnjacima i Hrvatima su otpočeti s početkom agresije. Bio nam je osnovni zadatak kako se suprot- staviti istočnim i, unutar BiH, domaćim neprijateljima. Nije čudo što nam se u ŠTO RBiH ubacio i jedan broj KOS-ovaca i SIS-ovaca, koji su subverzivnim i obavještajnim radom potkopavali sposobnosti štabova i jedinica TO, a kasnije Armije RBiH.

Što se tiče Bošnjaka i jedinstvene BiH, bile su najneposrednije opasne KOS JNA, SIS (obavještajna služba Hrvatske), kao i SDB SRJ i tzv. RS i HZ H-B, kao kvislinških paradržavnih tvorevina u RBiH.

Potvrđene procjene i saznanja ukazuju da su u obavještajnoj ofenzivi na RBiH, pred i u toku oružane agresije, učestvovale obavještajno-bezbjednosne službe SRJ, Srbije i Crne Gore (bivši KOS i SDB), Hrvatske, paradržavnih tvorevina u RBiH, te niza zainteresovanih vodećih zemalja iz okvira Međunarodne zajednice. Cijeni se da je na takvim zadacima surovog obavještajnog rata protiv RBiH učestvovalo blizu 10.000 profesionalnih obavještajaca, od čega oko 2.500 iz susjednih zemalja.

KORAK broj 34

123

Subverzivno djelovanje KOS-a u velikosrpskoj transformaciji JNA u agresiji na RBiH, a takvoj velikosrpskoj ulozi KOS-a želim, kao visoki oficir JNA, svjedočiti i ličnim iskustvom podnošenja nekih tortura od te službe.

Mnoštvo relevantnih podataka i saznanja ukazuju da su procesi pretvara- nja JNA u jednonacionalnu vojsku po mjeri velikosrpskog hegemonizma zapo- čeli, ponajprije, u njenim bezbjednosno - obavještajnim službama. Naprimjer, u struk-turi kadrova KOS-a i njegovih organa u periodu od 1945.-1985. godine, među ukupno 6 načelnika Uprave bezbjednosti SSNO i među 11 njihovih zamjenika, 8 pomoćnika, kao ni među 33 načelnika odjeljenja u toj upravi i 7 načelnika obavje-štajno-bezbjednosnog i školskog centra, nije bilo nijednog Muslimana - Bošnjaka. Nijednog Muslimana nije bilo ni među 20 načelnika organa bezbjednosti ŠTO SR i SAP, a svega 2 Muslimana su bila među 103 načelnika organa bezbjednosti ko-mandi armija,VPO, RV i PVO.

U takvom nacionalističkom vođenju kadrovske politike u KOS-u leže važni kori-jeni dubljih deformacija u JNA. O tome svjedoči i Raif Dizdarević, bivši predsjednik Predsjedništva SFRJ (od maja 1988.) tvrdeći, pored ostalog, i sljedeće: ,,Mislim da je KOS-a JNA bila među prvim dijelovima vojnog vrha u koje je velikosrpski naciona-lizam nastojao prodrijeti u civilne strukture i koristiti za svoje ciljeve. Vjerujem da je KOS-a odigrala veliku ulogu u izdaji koju je počinilo rukovodstvo JNA”. Takav KOS, očišćen od Muslimana i Hrvata, bio je glavna poluga čišćenja cijelog oficirskog sastava JNA od ovih kadrova, naročito pred agresiju na RBiH.

Mi, profesionalni vojnici, koji nismo bili u službi u redovima i organima oba-vještajno-izviđačkih službi, nismo pridavali neki veliki značaj ovim službama. Za to postoji više razloga. Istina je da smo kroz školovanja u akademijama učili o tim službama, kao i ostalim rodovima i službama, ali je, ipak, naša preokupacija bila praćenje i usavršavanje specijalnosti za koju smo se opredijelili pri školovanju u akademijama, školama usavršavanja i raznim kursevima. Komandirima nižih tak-tičkih jedinica vodova, četa, bataljona i njima ravnih jedinica bila je osnovna zada-ća obuka i vaspitanje, kao i svakodnevna briga o vojnicima pojedincima i njihovim kolektivima, tako da sa ovim službama nisu imali nikakve veze. Ali, te službe su imale veze sa njima, jer su bili budno praćeni od pripadnika, posebno KOS-a, da ne bi napravili neki neprijateljski akt. Rad tih službi u jedinicama bio je primjetan i agresivan. Poznavao sam dosta starješina koji su se više plašili KOS-ovaca nego pretpostavljenih starješina. Zašto je to bilo tako? - Pa, iz prostog razloga, što je KOS imao svoju stručnu vertikalu rukovođenja u službi. Starješine KOS-a su nasto-jale da se izdignu iznad svojih opštevojnih pretpostavljenih starješina, u čemu su uspijevali. Svakom starješini bilo je stalo šta će o njemu reći KOS-ovac. Kada sam, kao pitomac u Vojnoj akademiji vidio šta KOS-ovci rade od pojedinih pitomaca „neprijateljski nastrojenih», ta mi se služba nije dopala, a ljudi koji su radili u njoj bili su mi antipatični. Nikada, pa ni danas, nisam mogao shvatiti da se više vjeruje jednom poltronu, nego čestitom vojniku ili starješini. Te službe popunjavane su, pogotovu niži kadrovi, sa osobama lošijih karakternih osobina. To su, prije svega, bili poslušnici» koji su spremni uraditi sve da bi dobili neku privilegiju, kao čin,

UMIJEĆE SJEĆANJA

124

odlikovanje, nagradu, i sl. A, da bi to dobili, u stanju su bili, što narod rekao, preko mrtvih gaziti. Bio sam u prilici da imam starješine SB (KOS-a), pod svojom koman-dom. Pokušavao sam im uvijek staviti do znanja da sam ja najodgovorniji, kako za svakog pojedinca, tako i za ukupno stanje štaba i jedinice. Nikada nisam dozvolio sebi da van sistema komandovanja zovem nekoga u kancelariju ili drugdje da mi nešto u povjerenju kaže. Tražio sam od svojih potčinjenih da o svemu jasno i gla-sno izvještavaju na službenim razgovorima i sastancima. A od organa SB tražio sam da o uočenim slabostima i pojavama koje su oni pratili, prvo mene izvijeste. Mislim, da u ovome zadnjem nisam nikada uspio - da me KOS-ovci o svojim sa-znanjima izvještavaju. Dakle, nisam se bavio KOS-ovskim problemima. Međutim, oni su počeli mene „obrađivati”, pa evo kako sam od dobrog oficira, komuniste, postao „Efendija”, a na KOS-ovski način, i na kraju, islamski fundamentalista. Lije-po ime, da su i mene pitali ne bi mi ljepši nadimak dali. Godine 1968., pohađao sam drugu godinu Komandno - štabne akademije (Škola operatike) u Beogradu. Te godine dogodile su se studentske demonstracije u Beogradu. O tim događaji-ma smo diskutovali na sastancima OO SK i međusobno. Malo nas je začudio Titov postupak, kada je u prvom govoru, povodom demonstracija, podržao studente, a onda, nakon nekoliko dana, raspalio je po studentima i demonstracijama i loše ih okarakterisao. Te sam godine završio Komandno-štabnu akademiju i raspore-đen sam za komandanta artiljerijskog diviziona u Ohridu, u jedinicu u kojoj sam prije polaska u KŠA bio pomoćnik komandanta diviziona za moralno-politički rad. Moja zadnja službena ocjena sa kojom sam pošao u KŠA, bila je „naročito se ističe”. Dakle, najveća moguća službena ocjena koja se dobijala u JNA. KŠA sam završio sa vrlodobrim uspjehom. Položio sam ispit za čin majora sa 33 godine. Kada sam došao u Ohrid, bio sam još na godišnjem odmoru. Rečeno mi je da dođem u Dom armije na razgovor. Odlazim sav radostan, obukao sve novo, zategnut i opeglan, pa mislio sam nema baš smisla da ne dođem i uredno obučen. Pošto sam bio si-guran da me zovu u vezi prijema nove dužnosti, to je bio neki običaj ili pravilo da pretpostavljeni komandant sa svojim najbližim saradnicima primi starješinu koji se postavlja na komandantsku dužnost. Kada sam ušao u salu gdje mi je portir rekao da me čekaju, začudio sam se što nema komandanata puka ni divizije, nego načelnik Štaba komande divizije, pomoć- nici za politički rad, oficiri bezbjednosti puka i divizije i načelnik operativnog odsjeka puka.

Poslije nekoliko uvodnih rečenica koje su mi uputili, pomoćnik za politički rad komande divizije pita načelnika Štaba - koji će od njih dvojice prvi da počne? Ovaj mu odgovori - da on to uradi. Pukovnik me pogleda, izvadi jedan papir i poče da ga čita: „ Vi ste, druže kapetane, dana toga i toga, u razgovoru sa oficirom bezbjedno-sti, poručnikom....Zaustavio sam i nisam dozvolio da se dalje čita, okrenuo sam se poručniku, pljucnuo sam prema njemu i nazvao ga bitangom, a zatim sam rekao da ne dozvoljavam da se o meni razgovara pred mlađima od mene, dodavši - ako prisutni poručnik ne izađe, ja ću napustiti sastanak. Svi su bili začuđeni i zaćutali su. Načelnik Štaba divizije je naredio da poručnik izađe i sačeka u kafani. Ja sam iskoristio zatišje i rekao, otprilike, ovako - očekivao sam da ste me pozvali na sasta-

KORAK broj 34

125

nak radi prijema dužnosti, da mi čestitate i date potrebne pouke, a vi me pozivate da me optužite za neki, ne znam koji rad, što je izmislio vaš nepismeni poručnik. Ja vam čestitam! Zatim su oni na mene navalili - da ne smijem tako da reagujem. Ponovo sam im upao u riječ, glasno komentarišući, - a on smije da me pravi ne-prijateljem! Pitaju me - otkuda ja znam šta piše? - Pa vidim da je cijeli tekst pod znacima navoda. Ustvari, nas dvojica smo samo razgovarali, pa im ja ispričam o čemu smo razgovarali. Ništa nisam krio, niti koga ogovarao, nego je bilo govora o studentskim demonstracijama i Titovim izjavama. Zaključio sam, ako je to neprija-teljski rad, onda priznajem da sam neprijatelj, a sada vam kažem da vi imate oficira bezbjednosti koga treba hitno mijenjati, jer nisam siguran da neko od vas ne dođe na red. Oni su se tome nasmijali. Ipak, za kraće vrijeme, poručnik je smijenjen sa dužnosti i poslat u neko skladište kod Prištine.

Moram priznati da se situacija okrenula i počeli su mene tješiti. Sve u svemu, nisu mi pročitali „optužnicu”, ali su mi naredili - sada, kada budemo izlazili, da se izvinim poručniku što sam ga nazvao bitangom. Rekao sam, teška srca, Razumi-jem! Kada smo izašli na hodnik, pogledao sam u kafanu i vidio poručnika kako sjedi u ćošku kafane. Prišao sam za šank i zatražio jednu rakiju, znam da je volio popiti. Prišao sam poručniku, okrenuo se da vidim po-smatrače. Svi stoje na vrati-ma. Poručniku pružim rakiju i, umjesto izvinjenje, tiho mu kažem - platićeš mi za ovo. Pohvalili su me za „izvinjenje”.

Poručnik, bezbjednjak puka, je bio potrčkalo pomoćnika za MPV puka, oba Cr-nogorca. Zahvaljujući ovom dvojcu, izvještaj o mojoj „neprijateljskoj” djelatnosti ušao je u moj personalni dosije, a ja, pod šifrom „Efendija”, po-stadoh obavještaj-no - interesantno lice za praćenje od strane organa službe bezbjednosti JNA. Nije ovo kraj ovoj mojoj priči. Moram priznati da nekoliko godina nisam znao da sam praćen, a nisam znao ni svoje KOS-ovsko ime. Na par sastanaka, pojedini članovi OO SK pokušali su moju diskusiju protumačiti onako kako njima odgovara. Karak-terističan slučaj je bio na jednoj sjednici pukovskog komiteta, Naime, raspravljalo se nešto o spoljnim neprijateljima i za jednog Crnogorca glavni neprijatelj socija-lizma i naše zemlje bio je Staljin, pa se na Staljina obrušio sa najcrnjim rječnikom kojeg mogu upotrebljavati samo polupismeni političari i razne ulizice, kao što je bio navedeni diskutant. Ja sam u svojoj diskusiji rekao da je Program SKJ jasno definisao mjesto i ulogu Staljina i nema potrebe sada obrušavati se na Staljina ili bilo koga, mimo Programa SK. Toliko su osuli „paljbu” na mene da sam morao napustiti sastanak, te im donijeti Program SKJ i pročitati tri rečenice , nakon čega su se umirili veći komunisti od Staljina. Znao sam to, jer bio sam već poodavno završio političku školu JNA, a Program SKJ sam dobro poznavao.

Navedeni slučaj sa komandantom 17.divizije me osvijestio da razmišljam odakle to vjetar puše. Zatražio sam prijem kod komandanta divizije, pukovni-ka, Zdravka Dimića, borca iz NOB od 1942.godine, kandidata za čin generala. Na prijemu sam tražio saglasnost da mogu konkurisati u Školu narodne odbrane. U ovoj školi se sticalo vojno obrazovanje strategijskog nivoa.Većeg stepena sticanja vojnog obrazovanja nije bilo od ove škole. Sa završenom Školom narodne odbra-

UMIJEĆE SJEĆANJA

126

ne moglo se postati general, ali bez nje, po zakonu, nije moglo. Ipak, neki su čin generala dobijali i bez ove škole. Kada sam rekao komandantu šta želim, on se glasno nasmijao i rekao: „Turčin i general”. Odmah sam zaključio da od moje Škole narodne odbrane nema ništa, a time i daljeg napredovanja. Vjerovatno je znao za onaj „izvještaj” iz 1968, i još poneku rečenicu dodatu od strane Aleksandra Vasilje-vića, koji je bio oficir bezbjednosti u to vrijeme u diviziji. Da napomenem, da sam te godine, pored moje dužnosti, vršio dužnost načelnika Štaba divizije, Jednom prilikom, pri mom jutarnjem referisanju, komandant mi reče: „ da je ranije znao, da sam tako dobar, ne bi Rašeta (Andrija) otišao u Školu narodne odbrane, nego ja”. Sve u svemu, na koricama mojih personalnih podataka napisano je „nije za dalje uzdi-zanje”. Ne znajući za ovo, žalio sam se komandantu 7. armije (komandant general Drago Aćić). Perspektivno mi je ponuđeno mjesto čina potpukovnika u TO. To sam odbio, jer sam već 4 godine bio sa činom i na položaju potpukovnika. Žalio sam sc saveznom sekretaru za NO, Povodom moje žalbe, u Tuzlu je došao general Rahmija Kadenić i jedan pukovnik iz Personalne uprave GŠ JNA. Poslije obavljenog razgo-vora, u prisustvu novog komandanta divizije Andrije Rašete i sekretara divizijskog komiteta SK, a poslije pročitanih par zaključaka iz mojih službenih ocjena, general Kadenić je upitao Rašetu, - je li moguće da vi tražite boljeg starješinu? Rašeta se vadio da za to - on nije kriv. General Kadenić se okrenuo prema meni i rekao mi napredovaćeš ti dalje. Poslije tog razgovora, nakon par mjeseci, upućen sam u TO u Doboj, za načelnika Ok TO Doboj, kao nepodoban kadar u JNA. Baš im hvala, tek dolaskom u TO RBiH moji kvaliteti, kao starješine, došli su do punog izražaja. Od mog razgovora sa komandantom divizije, pukovnikom Zdravkom Dimićem, do odlaska u TO RBiH, prošlo je „samo” pet godina.

U međuvremenu, proglasili su me islamskim fundamentalistom, što je „maslo” Vasiljevića i njegovih pomoćnika. Kada sam došao do podataka da je, idealno, da u JNA treba da ima 209 pukovnika Muslimana, a imalo ih je svega 28. Idealan broj pukovnika Srba trebao je biti 850, a stvarno ih je bilo 1,511, onda mi je bilo jasno da je na tom mjestu, koje sam ja ili neki drugi Musliman trebao dobiti, sjedio već neki Srbin ili Crnogorac. Crnogoraca je, idealno, trebalo biti 60 pukovnika, a bilo ih je 257).124 Pri tome, ne treba zaboraviti da su Muslimani u Jugoslaviji bili treći narod po brojnosti, a Crnogoraca je bilo koliko je i Sarajevo imalo stanovnika. Kod ostalih visokih činova bila je još veća razlika u korist Srba i Crnogoraca, a na štetu ostalih naroda. Priznajem, nisam bio svjestan ovog omalovažavanja Muslimana i na svaki način sprečavanja njihovog daljeg unapređivanja u visoke činove i po-ložaje. Da sam toga bio svjestan, najvjerovatnije bih završio u zatvoru, zašto sam imao dobre pretpostavke kao „islamski fundamentalista”, plus „efendija”. Ovo sam napisao kao slučaj kako je KOS stvarao „nepodobne” za društveni sistem, a podob-ne za praćenje od strane KOS-a. A kako se postajalo saradnikom KOS-a, to su već neki KOS-ovci objasnili u svojim izjavama povodom istraga o njihovoj neprijatelj-skoj djelatnosti, 135

U TO RBiH, u koju su me prekomandovali 1980. godine, nacionalna struktura starješina u štabovima TO bila je nešto bolja nego u komandama i jedinicama JNA.

KORAK broj 34

127

Nije bilo neke zavisti među starješinama i službenicima. Sve u svemu, bilo je bolje nego u JNA. Situacija, što se tiče nacionalnog sastava, postepeno se pogoršavala na štetu nesrba, a naročito od 1980.godine. Svoj vrhunac dostigla je 1991.godi-ne na štetu Bošnjaka i Hrvata, posebno u RS i OkŠTO. Tako, na primjer, sva važ-nija mjesta u RS (izuzev načelnika Štaba) držali su Srbi, a u OkŠTO Banja Luka cio Štab bili su samo Srbi. Komandanti brigada TO RBiH bili su također aktivni oficiri srpske i crnogorske nacionalnosti (sa izu- zetkom dvije brigade TO). Dolaskom na vlast nacionalnih stranaka, kadrovi u nižim štabovima su, uglavnom, postavljani po nacionalnom ključu, odnosno, prema nacionalnom sastavu stanovništva po opštinama, uz razne preporuke, pa i KOS-a. Na nacionalni sastav okružnih štabo-va, SDA uopšte nije obraćala pažnju, i zato su se okružni štabovi TO u kojima su komandanti bili Srbi, uglavnom, rasturili, izuzev Ok ŠTO Banja Luka, koji je već bio srpski, pa je još i pojačan.

Velikosrpska politika, preko KOS-a JNA, 1991.godine počela je sa formiranjem i organizovanjem paravojnih formacija kod Srba, preko SDS-a. Pošto je velikosrp-ska propaganda stvorila od Bošnjaka neprijatelja srpskom narodu, pa i Evropi, red je da ti neprijatelji imaju i svoje oružane snage. Vrh tadašnje JNA smatrao je da je Teritorijalna odbrana RBiH potpuno onesposobljena njenim razoružanjem i znat-nim ukidanjem organizacijskih sastava i rapidnim smanjenjem brojnog stanja pri-padnika TO za oko 2/3. Ljudi koji su se dobrovoljno i sa oduševljenjem prijavljivali u Patriotsku ligu i druge samoorganizovane grupe građana nisu bili neprijatelji, naprotiv, ali u vojnim rukovodstvima ovih organizacija bilo je pripadnika ili sa-radnika KOS-a i SIS-a, koji su sveobuhvatno djelovali u pravcu iskrivljavanja uloge ovih patriotskih snaga. I pored toga, ove organizacije su odigrale značajnu ulogu u pripremi naroda za otpor agresiji. Međutim, tadašnje rukovodstvo SDA nemar-no se odnosilo prema postavljanju ljudi na visoke funkcije u ovim sastavima u toku priprema za rat, na početku rata, pa i kasnije, postavljajući, čak, i strane držav- ljane, bezbjednosno neprovjerene. Na ovaj način znatno je usporen i, u suštini, ometan pristup pravoj organizaciji odbrane od predstojeće agresije.

Nije neobično, čak je i normalno ubacivati obavještajce u neprijateljske redo-ve, ali nije normalno kada se ljudi koji treba da su odgovorni za sistem odbrane zemlje olako, čak i dobronamjerno, odnose prema takvim ljudima koji su se „iz patriotskih osjećanja” prijavili da brane Bosnu i Hercegovinu. Zato su naši podaci počeli curiti na sve strane, zadržavali su se u tajnosti kao voda u rešetu. Više puta, određene podatke prije su saznavala rukovodstva u Beogradu i Zagrebu nego što bi stigli do okružnih i opštinskih štabova. Odobravanjem od strane Predsjednika SDA odbrambenih priprema za odbranu, koje vrši PL, KOS- ovci u PL su ekspresno počeli stvarati štabove i jedinice PL na papiru. Bilo je važno da se ima o čemu izvijestiti rukovodstvo KOS-a o uspješnosti rada na formiranju muslimanskih oru-žanih snaga.

Tako su KOS-ovci ponešto odradili i u korist BiH. Ogromna većina ljudi nije zna-la ko ih vodi, da budemo iskreni, pa ni ja nisam znao sve dok nisam postavljen na dužnost komandanta ŠTO RBiH. O tada, pa do danas, malo je ljudi koji vjeruju da

UMIJEĆE SJEĆANJA

128

se to radilo pod rukovodstvom Aleksandra Vasiljevića, iako o tome postoji obilna dokumentacija. Načelnik štaba PL – „Boris“, pošto je dobro prošao kod predsjed-nika Izetbegovića na referisanju o odbrambenim pripremama PL, bio je red da se pohvali i svom glavnom starješini, koji ga je poslao na ovaj zadatak. Snimio je „po-stignute rezultate sa PL” i kasete sa snimcima predao Aleksandru Vasiljeviću, koji je s njima mahao Izetbegoviću pred očima, govoreći kakao ima dokaze o stvaranju muslimanske vojske. Siguran sam da su podaci koji su bili u disketama 90% lažni , ali ne sa namjerom da prevari Vasiljevića, kako je to „Boris“ obrazložio prilikom priznanja o predaji disketa, nego da posluže za neprijateljsku propagandu protiv Bošnjaka i da prikaže stepen „pripremljenosti” muslimanske vojske.

Na dužnost komandanta ŠTO RBiH, 8.aprila 1992.godine, postavljen je pukov-nik Hasan Efendić. Za nepuna dva mjeseca je smijenjen sa dužnosti, a za koman-danta je postavljen KOS-ovac, major JNA, strani državljanin. Podobnost za obavlja-nje dužnosti provjerio je Aleksandar Aco Vasiljević. Nakon intervencije Radovana Karadžića, izjavom, parafraziram – „ukoliko Efendić ne bude smijenjen sa dužnosti, neće razgovarati sa Izetbegovićem“. Nakon razgovora predsjednika Izetbegovića i Vasiljevića, poslije 2 - 3 dana, Efendić je smijenjen. Za narednu godinu dana, ko-liko je novi komandant bio na dužnosti komandanta ŠTO RBiH, odnosno ARBiH, tokom izvođenja borbenih dejstava, imali smo nenormalno velike gubitke u ljud-stvu, uglavnom, zbog nestručnog rukovođenja i komandovanja jedinicama. Za tu prljavu rabotu svaljivali su svu krivicu na starješine koji su vodili vojnike u borbu, a ovi nisu znali da ih vode u namještenu pogibiju. (Slučaj proboja prema Poljinama, nepreduzimanje mjera da se izvrši proboj iz Sarajeva, avgusta 1992.), akcija „Zape-čaćeni koverat 1 - V”, „Jesen 93” i mnogi drugi slučajevi).

Kada su nam se prijavljivale starješine koji su napuštali JNA, lično sam smatrao da su to sve Bosanci, patriote koji žele da se bore za svoju državu, porodicu, svoj dom i domovinu i raspoređivali smo ih na dužnosti u TO prema odgovarajućim činovima i specijalnostima, ne pomišljajući, na to da je značajan broj njih pripre-mljen i ubačen (ostavljen) u redove TO, MUP-a, itd, te da su nam oni pokušali for-mirati paravojne jedinice, umjesto već postojećih legalnih i legitimnih jedinica TO i jedinica MUP-a. Čak, kada su saznali da je u Štab PL postavljen novi komandant ŠTO RBiH, sa čuđenjem se javno oglasio strani državljanin – „Boris“, otkuda da se neko postavi za komandanta TO a da „oni” nisu pitani? A kada je KOS preuzeo kormilo sa ŠTO RBiH, odmah se otpo- čelo sa udaljavanjem sposobnih starješina iz štabova za koje su smatrali da bi mu mogli biti konkurencija, a koji bi mogli biti od velike koristi za oružanu borbu, proglašavajući ih kosovcima i komunjarama, zapravo, onim što su oni sami bili.

Sa velikim brojem posijanih KOS-ovaca i drugih neprijatelja u jedinicama i štabovima, te u organima vlasti koji su ih podržavali, teško se izlazilo nakraj, što najbolje odslikava i sadašnje stanje u BiH. Najviše ih je ubacivano u odbrambene strukture (TO, MUP, sekretarijate za NO), gdje su napravili velike štete u pripre-mama i početku pružanja otpora agresoru, Teritorijalnu odbranu su razvaljivali, a stvarali PL i druge paravojne formacije „kroz formu TO”, tako da TO nestane, a

KORAK broj 34

129

ostanu neke papirne jedinice koje su trebale zamijeniti TO RBiH. Za ovaj rad na razbijanju TO RBiH neki su dobili i dijamantska odličja.

Koliko su trebali i šta su sve mogli uraditi, a uradili su mnogo, pogotovu u pri-premama i početku pružanja otpora. Jedan broj KOS-ovaca igrao je dvojnu ulogu, ali, u korist agresora, potencirajući islamski ekstremizam, činjenje i prikrivanje či-nilaca ratnih zločina i, naprasno, gurajući vjerski fanatizam.

Beograd i Zagreb su nam poslali značajan broj „mudžahedina”, kako iz poje-dinih zapadnih, tako i iz jednog broja islamskih zemalja da nam pruže „bratsku pomoć” u borbi protiv dindušmana, i da nam oplemene dušu svojim pripovijeda-njem islama.

U Srbiji su bili formirali jedinicu „Sova” za borbu protiv mudžahedina, i poslije „velikih podviga” u borbi protiv njih, ukinuli su je prije nego su se mudžahedini i pojavili u BiH. Toliko su znali o mudžahedinima.

Odmah, na početku, zapravo, negdje koncem aprila mjeseca 1992. godine, KOS-ovci su pokušali da ubiju komandanta ŠTO RBiH, Hasana Efendića, gađaju-ći ga iz snajperske puške, kroz prozor u kancelariji. Ubistvo nije uspjelo. Dvojica KOS-ovaca bili su jako zainteresovani da zauzmu mjesto komandanta Štaba TO. Očigledno, da je tadašnji komandant ŠTO RBiH smetao mnogima, svima koji su sa najvišeg nivoa komandovali i rukovodili sa TO RBiH i paravojnim for- macijama. Kao dokaz ovome je i neuobičajeno, za ovakve prilike, brza smjena tadašnjeg ko-mandanta ŠTO RBiH.

Posebno je masovan dolazak KOS-ovaca bio sa otpočinjanjem agresije na BiH, početkom aprila 1992.godine, kada ih je došao najveći broj. Znatan broj njih je radio za JNA, odnosno, obavještajnu službu VSRJ i za ARBiH, neki od njih radili su i za SIS Hrvatske.

ULOGA SIS-A HRVATSKE, POČETKOM RATA U BIH

Ništa manje značajnu ulogu, na početku agresije na BiH, nije odigrao SIS Hr-vatske, nego što je to odradio KOS JNA. Posmatrano sa stanovišta ŠTO R BiH, na početku rata, rad KOS-ovih obavještajnih službi (bio mi je nepoznat rad SDB BiH) srpsko-crnogorskog i hrvatskog agresora niko nije ometao. Ovo, pogotovo što na početku agresije RBiH nije ni imala svoje vojne obavještajno- bezbjednosne služ-be, jer su te službe u okviru JNA transformisane u agresivne službe. Uz to, veoma je bilo ograničeno i djelovanje MUP-a RBiH i SDB, jer su agresori i te službe pre-polovili, stvaranjem paradržavnih tvorevina RS i HR H-B. U ŠTO nam se javio jedan broj starješina koji su obavljali profesionalno te dužnosti u JNA, postavljali na iste ili slične dužnosti druge starješine, te su, uglavnom, oni organizovali našu kontra-obavještajnu službu (SVB). Ispočetka se dalo primijetiti, da se naša služba koristila sličnim metodama rada koje su korištene u JNA i TO. Izvještaji Službe prvih dana obilovali su podacima o našim kadrovima, a manje o obavještajnim podacima o

UMIJEĆE SJEĆANJA

130

neprijateljskoj strani. Međutim, SIS se uvukao u redove TO preko ključnih hrvat-skih kadrova u MO RBiH. Zvanično je izgledalo, da svi radimo na očuvanju jedin-stvene BiH. Međutim, nije bilo tako. Kako su god podaci oticali na Pale i Beograd, a oni se hvalili da sve znaju o nama, isto tako su podaci o našim „zajedničkim” djelo-vanjima odlazili za Zagreb i dolazili na radni sto Tuđmana i Šuška. Nisam mogao ni pretpostaviti da su nam pobornici Tuđmanove politike bili tako veliki neprijatelji. Sve im je bilo dostupno. Većina hrvatskih starješina koji su bili u Štabu bili su veliki Bosanci i borci za jedinstvenu BiH. Jedan broj njih, posebno iz MO i političkog or-gana GŠ TO, radili su izričito za interese Tuđmanove politike a na štetu RBiH.

Kada sam jedne prilike, kao vojni ataše u Zagrebu, otišao službeno u hrvatsko Ministarstvo odbrane, general Čermak me upitao, da li želim da čujem šta sam kao komandant pričao? Rekao sam da ne želim, i da znam šta sam pričao, ali da sam znao i da se prisluškuju moji razgovori, što nije bilo fer, jer smo radili na istom poslu.

KORAK broj 34

131

Avdo Huseinović

“SLUČAJ DOBROVOLJAČKA“ POLIGON VELIKOSRPSKIH LAŽI I PODVALA

Tokom sudskog procesa Ejupu Ganiću, u Londonu, 2010. godine, Srbija je pri-znala da se 2. maja 1992. godine desio međunarodni oružani sukob na prostoru Re-publike Bosne i Hercegovine i da je na strani Srbije učestvovala Vojska Jugoslavije.

I, danas, 25. godina nakon 2. i 3. maja 1992. godine, velikosrpska propaganda maltretira region gomilama podvala o tzv. “slučaju Dobrovoljačka” i navodnom veli-kom nekažnjenom ratnom zločinu nad “nedužnim vojnicima Jugoslovenske narod-ne armije”.

Elaboracija i rasvjetljavanje svih događaja koji su se desili u nekoliko poslije-podnevnih sati 2. i 3. maja 1992. godine predstavlja dug prema historiji države BiH, gradu Sarajevu, budućim generacijama. Neozbiljnim pristupom istraživanja ovog datuma dozvolilo se instaliranje tzv. „slučaja Dobrovoljačka“, tako da u medijskim istupima niko ne koristi termin „slučaj napada na Predsjedništvo RBiH od strane agresorske Vojske Jugoslavije“ ili „slučaj otmice predsjednika Predsjedništva RBiH Alije Izetbegovića.“

Uglavnom, i domaći mediji koriste termin „slučaj Dobrovoljačka“.Velikosrpska propaganda redovno objavljuje spisak od 42 vojnika, koji se vode

na spisku “ubijenih u Dobrovoljačkoj“.Niko ne postavlja pitanje, koliko je za ta dva dana ubijeno građana Sarajeva?Niko ne navodi da je samo u Starom Gradu poginulo sedam policajaca Stanice

policije Stari Grad, da je ubijeno više branilaca Sarajeva, da su ubijene desetine ci-vila…

Na spisku srbijanske optužnice za tzv. ”slučaj Dobrovoljačka” nalaze se sljedeća lica:1. Bešlić Kruno, vojnik, poginuo - Skenderija 2.5.1992.2. Blagojević Aleksandar, vojnik, poginuo - Skenderija 2.5.1992.3. Bojanić Nebojša, vojnik, poginuo - Skenderija 2.5.1992.4. Vitković Dragan, vojnik, poginuo - Skenderija 2.5.1992.5. Gajić Zoran, vojnik6. Gvozdenović Obrad, poručnik, poginuo - Skenderija 2.5.1992.

UMIJEĆE SJEĆANJA

132

7. Gluhović Aleksandar, rezervista, vojni policajac8. Divović Goran Divac, vojnik, poginuo 2.5.1992.9. Đukić Miodrad, vojnik dobrovoljac, poginuo 3.5.1992.

10. Janjić Milomir, poginuo 3.5.1992.11. Jelić Slobodan, vojnik, poginuo - kino Đuro Đaković, 3.5.1992.12. Jovanić Boško, potpukovnik, poginuo - Dobrovoljačka 3.5.1992.13. Jovanović Nebojša, vojnik14. Jovanović Srećko, vojnik, poginuo - Kino Đuro Đaković, 3.5.1992.15. Kastrati Nihad, poručnik, poginuo - Skenderija 2.5.1992.16. Kočiš Robert, vojnik17. Labudović Marko, major, poginuo - Skenderija 2.5.1992.18. Mihajlović Boško, pukovnik, poginuo Dobrovoljačka 3.5.1992.19. Mojsilović Milomir, vojnik, poginuo - Skenderija 2.5.1992.20. Nikolić Mladen, vojnik, poginuo Skenderija 2.5.1992.21. Nikolić Srđan, vojnik, poginuo Skenderija 2.5.1992.22. Ninkov Predrag, vojnik, poginuo u kafiću 29.4.1992.23. NN Vesna, kino Sutjeska 3.5.1992.24. NN Čedo25. NN Dževad, portir Dom JNA 2.5.1992.26. Nović Perica, vojni policajac, Komanda Druge vojne oblasti 2.5.1992.27. Pajović Radoš, vojnik, poginuo - Skenderija 2.5.1992.28. Petrović Vitomir, vojnik29. Petrović Vlastimir, vojnik30. Petrović Gradimir, pukovnik, poginuo Dobrovoljačka 3.5.1992.31. Popović Branko, vojnik, poginuo - Skenderija 2.5.1992.32. Radulović dr. Budimir, pukovnik, poginuo - Dobrovoljačka 3.5.1992.33. Rakić Željko, vojnik, poginuo - Skenderija 2.5.1992.34. Ritan Stevo, vojnik35. Rotić Kozafer, vodnik36. Simić Ivica, desetar dobrovoljac, nestao 3.5.1992.37. Sokić Miro, pukovnik, poginuo Dobrovoljačka 3.5.1992.38. Tomović Zdravko, vojnik, poginuo Dobrovoljačka 3.5.1992.39. Urošević Saša, vojnik, poginuo u kafiću 29.4.1992.40. Cvetković Ivica, poručnik, poginuo Skenderija 2.5.1992.41. Cerović Predrag, vojnik, poginuo kino Đuro Đaković, 3.5.1992.42. Šuko Nurmela, građansko lice u Vojsci, poginula - Dobrovoljačka 3.5.1992.

KORAK broj 34

133

Na ovom spisku se najbolje vidi manipulacija od strane države Srbije žrtvama, s ciljem da se uveliča broj onih koji su uistinu poginuli u Dobrovoljačkoj ulici 3. maja 1992. godine.

Zašto je ovo i kome još uvijek potrebno?

Zašto se već 25 godina uporno skriva istina da je između 20 i 30 vojnika i star-ješina Vojske Jugoslavije izginulo 2. maja 1992. godine. U pokušajima da zauzmu strateške tačke u Sarajevu, među njima i zgradu Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine?

Zašto se podlo podmeće kako su svi oni „mučki i zločinački masakrirani u koloni koja se mirno povlačila iz grada“ dan poslije, 3. maja 1992. godine.

Jedan od razloga nesumnjivo je u pokušaju da se, falsifikovanjem i skrivanjem istine, sakriju i zaštite od pravde istinski krivci za smrt i pripadnika Vojske Jugoslavije i, naravno, svih drugih žrtava tog 2. maja u Sarajevu.

Sem toga, ovakvim povećavanjem broja „žrtava u koloni“ krije se i notorna činje-nica da su pripadnici Vojske Jugoslavije poginuli kao napadači, a ne kao napadnuti.

U jednom od svojih posljednjih intervjua, general Milutin Kukanjac, koji je umro 2002. godine, posebno se bavio beogradskompropagandom u odnosu na slučaj Dobrovoljačka ulica: - Pošto se mnogo manipulisalo, lagalo, izmišljalo o tome koliko je stradalo u Dobrovoljačkoj ulici, vrijeme je jednom da se kaže tačno, a to samo mogu ja. U toj Dobrovoljačkoj ulici oni su napali jedno sanitetsko vozilo. Poginuo je jedan vojnik – Tomović Zdravko, iz Han-Pijeska, tri pukovni-ka – Sokić Miro, Radulović dr. Budimir i Mihajlović Boško, i jedan potpukovnik – Jovanić Boško, i jedna žena, Muslimanka, Šuko Nurmela, koja je došla iz Za-greba sa tom komandom, i ona je rekla: ‘Ja neću nikakvu drugu vojsku, ja idem sa mojom vojskom, pa neka poginem’. Znači, šest osoba je stradalo, od 261.

Valjda su ovi u Beogradu izgubili strpljenje što mi nismo stradali, već ne stradamo. Te laži koje su prosute oko Dobrovoljačke je nešto najsramnije što se može čuti. Ja sam se borio da to objelodanim. “Novosti” nisu smjele, “Poli-tika” - ma ni govora. “Televizija Srbije” - ma ni govora. “Radio Beograd” - ma kakvi. Do dan-danas“.

Analizom spiska 42 navodne žrtve iz „slučaja Dobrovoljačka“, vrlo lahko se da de-šifrovati sva podvala i manipulacija koja se evo već decenija sprovodi iz Beograda.

1. Na spisku srbijanskog tužilaštva nalazi se i ime pukovnika Gradimira Petrovića, kao osobe koja je ubijena 3. maja 1992. godine u Dobrovoljačkoj ulici. Pukovnika Petrovića general Kukanjac nikada nije spomenuo.

2. Na spisku se nalaze imena trojice vojnika - Srećka Jovanovića, Predraga Cerovi-ća i Slobodana Jelića, a kao mjesto pogibije je navedena lokacija kina Đuro Đaković. Međutim, opštepoznato je da su svih 27 specijalaca koji su bili odsječeni u pomenu-tom kinu i koji su se 3. maja 1992. godine predali Dževadu Topiću Topi, Ademu Ježu, Zoranu Čegaru i njihovim saborcima, preživjeli i vrlo brzo su razmijenjeni.

UMIJEĆE SJEĆANJA

134

Prešućuje se u kreiranju spiska žrtava da su pomenuti vojnici poginuli u tran-sporteru kod kafića „Estrada“, koji je uništio branilac Sarajeva, rahmetli Alija Miladin.

3. Na spisku se nalaze imena sedam vojnika za koje nije uopšte utvrđeno gdje su i kada poginuli (Gajić Zoran, Jovanović Nebojša, Kočiš Robert, Petrović Vitomir, Petrović Vlastimir, Ritan Stevo – vojnici i Rotić Kozafer, vodnik).

Navedeno je ime jednog rezerviste (Gluhović Aleksandar, rezervista, vojni polica-jac), dvojice dobrovoljaca (Simić Ivica, desetar, dobrovoljac, nestao 3.5.1992., Đukić Miodrad, vojnik dobrovoljac, poginuo 3.5.1992.) što argumentovano dokazuje da su se u Komandi Druge vojne oblasti nalazili srpski vojnici koji su tu došli nakon počinjenja zločina u Vukovaru i drugim dijelovima Hrvatske, u jesen 1991. godine.

Također, na spisku se nalaze i tri NN osobe (NN Vesna, kino Sutjeska 3.5.1992., NN Čedo , NN Dževad, portir Dom JNA 2.5.1992. ), kao i imena dvojice vojnika (Urošević Saša i Ninkov Predrag), čije se mjesto pogibije navodi izvjesni kafić, a kao datum smrti 29.4.1992.godine, četiri dana prije incidenta u Dobrovoljačkoj.

4. Na spisku žrtava Dobrovoljačke nalaze se i imena specijalaca Vojske Jugosla-vije, koji su, pod komandom majora Marka Labudovića, poginuli na Skenderiji 2. maja 1992. godine u pokušaju osvajanja zgrade Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine.

Danas je sasvim jasno, da se u Komandi Druge vojne oblasti Vojske Jugoslavije na Bistriku nalazio i pouzdani kadar Srpske demokratske stranke BiH, koji će nakon nekoliko dana postati okosnica komande Vojske Republike Srpske: prije svega, pu-kovnik Dušan Kovačević i potpukovnik Petar Salapura.

Interesantno je da je 3. maja 1992. godine u koloni u Dobrovoljačkoj ulici pogi-nuo Zdravko Tomović iz Han-Pijeska, koji se danas vodi kao poginuli borac Vojske Republike Srpske.

Postavlja se pitanje - da li je Vojska Republike Srpske u to vrijeme postojala?Prema dostupnoj dokumentaciji, izgleda da jeste, i postavlja se pitanje otkud

pripadnici Mladićeve vojske u komandi kod generala Kukanjca.Posljednjih godina, na obilježavanjima u Dobrovoljačkoj ulici pojavljuje se i Gor-

dana, sestra poginulog potporučnika Obrada Gvozdenovića, i maltretira javnost pi-tanjem: „Kada će odgovarati onaj ko je ubio mog nevinog brata?“

Međutim, prava istina je da se Gvozdenović ne nalazi na spisku poginulih u Do-brovoljačkoj, jer je poginuo dan ranije, 2. maja 1992. godine, na Skenderiji, u diver-zantskom napadu na Predsjedništvo RBiH.

Inače, većina poginulih 2. i 3. maja 1992. godine su bili državljani Srbije.

KORAK broj 34

135

General Fikret Ćuskić

OPERATIVNA GRUPA BOSANSKA KRAJINA I 17. SKBBR U 1993. GODINI

Sedamnaesta krajiška brdska brigada formirana je u Travniku 25. novembra 1992. godine, u vrijeme formiranja ostalih brigada 3. korpusa ARBiH. Nastala je spajanjem dvije dobrovoljačke krajiške brigade, 1. krajiške i 7. brigade. Padom Jajca, došlo je do značajnog pada borbenog morala jer se gubila nada u skori povratak iz vrbaske doline u Bosansku Krajinu, što se najdirektnije odrazilo na veći odliv krajiških boraca ka inostranstvu. Prema mojoj slobodnoj procjeni, oko 30 % ih je napustilo Bosnu i Hercegovinu. Odlučeno je da se 1. krajiška i 7. brigada spoje u jednu brigadu kako bi se sačuvao preostali krajiški borbeni element u Srednjoj Bosni od daljeg osipanja i zadržala, ali i realizirala nada u povratak u Bosansku krajinu. Za komandanta brigade postavljen sam ja.

Angažovanjem svih mogućih potencijala i resursa, do kraja 1992., u potpunosti je ustrojena komanda, prištapske jedinice, te prvi i drugi bataljon. Prvi bataljon je krajem decembra s dijelom komande brigade i prištapskih jedinica izvršio marš na Visočko bojište, gdje se naša odbrana u tom momentu nalazila u veoma kritičnoj si-tuaciji. Bataljon je angažiran na kralupskom pravcu. Istovremeno je u kasarni brigade u Travniku nastavljeno s procesom ustrojavanja i uvojničavanja ostalih jedinica bri-gade. Početkom januara ustrojen je i 2. bataljon. Od preostalog ljudstva ustrojavan je 3. bataljon. Krajem januara počelo se s formiranjem 4. bataljona od ljudstva iz 84. brigade TO Kotor Varoš i Bošnjaka iz kotorvaroške bojne HVO. Tokom prve polovine januara 1993. brigada je angažovana s 1. i 2. bataljonom na Visočkom bojištu, gdje je vodila teške borbe sa VRS. Na tom bojištu izvodila je uspješna napadna borbena djejstva, ali je razvojem situacije bila primorana i da bude upotrijebljena na čuvanju linija odbrane. Nakon napada jedinica HVO na Gornji Vakuf, 2. bataljon je s Visokog 19. januara upućen preko slobodnih dijelova općine Busovača u ispomoć snagama odbrane. Međutim, sukob sa HVO se proširio i na busovačkom području, tako da je bataljon upotrijebljen za njegovu odbranu. U rejonu Kaćuna i prema Bilalovcu postigao je zavidne rezultate. Zbog mogućnosti širenja sukoba i na teritorije općina Travnik, Vitez i Novi Travnik, 1. bataljon je s Visočkog bojišta prebačen u Han-Bilu, kod Travnika. S obzirom da se sukob nije proširio, nije borbeno angažovan. Nakon okončanja januarsko-februarskih sukoba sa HVO, brigada je vraćena na Visočko bo-jište. U međuvremenu su formirani 3. i 4. bataljon, tako da je krajem februara i 3. ba-

UMIJEĆE SJEĆANJA

136

taljon uveden u borbe na tom bojištu. Nažalost, pretrpio je značajne gubitke u ovla-davanju i odbrani kote 715, što je negativno uticalo na njegovo dalje ustrojavanje i razvoj. Razvoj situacije na terenu zahtijevao je uključivanje i 4. bataljona u borbu, tako da je od početka marta cijela brigada sa svim svojim jedinicama angažovana u odbrani Visokog. Jedan od većih problema u to vrijeme bilo je naoružanje. Nismo imali dovoljno oružja za sve jedinice. Vršili smo pregrupisavanja i naoružavanja je-dinica i boraca. I u tim najtežim uslovima tražili smo najbolja moguća rješenja kako bismo jednovremeno izvodili borbena djejstva i paralelno s tim formirali, opremali i obučavali jedinice. U tome smo, u dobroj mjeri i uspijevali, o čemu govori podatak da smo do početka marta imali formirana četiri brdska bataljona. U cilju potpune obučenosti i odgovornosti, bataljone smo upotrebljavali kao cjeline, i nismo dozvo-ljavali upotrebu po dijelovima.

Intenzivna borbena djejstva u prvom tromjesečju 1993. (s VRS i HVO) dovela su do velikih gubitaka, zbog čega je brigada 8. aprila povučena u Travnik, na odmor. Međutim, kompletno naoružanje ranga jednog bataljona ostavili smo 305. bbr, Ja-jačkoj, koja nas je smijenila na visočkim linijama odbrane. Situacija koju je brigada zatekla po svom dolasku u Travnik, a koju je izazvao HVO tokom uskršnjih praznika provokativnim postavljanjem zastava po gradu, bila je izuzetno teška. Ostavljanje naoružanja 305. bbr pokazalo se otežavajućim faktorom za brigadu koja, čak i s tim oružjem, nije bila u potpunosti naoružana.

Na svim dominantnim objektima oko Travnika bile su ukopane jedinice HVO s okrenutim cijevima na grad, a posebno na kasarnu. Sedamnaesta je bila nepoznani-ca za HVO, a iz raspoloživih dokumenata je vidljivo da su neke jedinice naše brigade tretirali kao specijalne i da je njena borbena spremnost preuveličavana. Svakog tre-na se očekivao napad HVO. Događaji u Vitezu 16. aprila dodatno su usložnili ionako teško stanje.

I pored ovakvog ambijenta i ugroženosti kasarne, 15. aprila smo dostojanstveno obilježili Dan ARBiH i dobijanje zasluženog priznanja brigadi za njen dotadašnji do-prinos odbrani Republike Bosne i Hercegovine, počasnog naziva Slavna. U kasarni je upriličen prikladan program na kojem je, na osnovu naredbi ŠVK, brigada proglaše-na Slavnom, te dodijeljeni prvi Zlatni ljiljani borcima, ali i brigadi. Tim činom 17. Slav-na krajiška brdska brigada postala je jedna od rijetkih jedinica odlikovana Zlatnim ljiljanom kao kolektiv, jer se to priznanje inače dodjeljivalo samo pojedincima, što govori o njenim do tada postignutim rezultatima.

Napad HVO na Travnik 3. juna 1993. godine brigada je dočekala s četiri bataljona, potpuno osposobljenom komandom, prištapskim jedinicama, vojnom policijom, vodom veze, razvijenom logistikom i rezervama hrane ekvivalenta dva mjeseca, a MTS-a za jedan dan borbe. Drugi bataljon je bio nenaoružan, jer je njegova oprema ostavljena Jajčanima.

Period od povratka brigade s Visočkog bojišta do napada HVO na Travnik, počet-kom juna 1993. godine, iskorišten je za povoljan taktički razvoj i ojačavanje odbrane nekih bošnjačkih sela koja su bila okružena snagama HVO i time najugroženija od

KORAK broj 34

137

njegovog mogućeg napada. IDV Gavranovi su, nakon izviđanja prema Jajcu, ostali u Mehuriću, s naredbom da se angažuju u odbrani okolnih sela ako se za to ukaže potreba. Jedinice 1. bataljona upućene su u Slimena, na Skok i Ilovaču, te u travnič-ku medresu. Četvrti bataljon u Vakuf, a 3. u Bijelo Bučje. Drugi bataljon zadržan je u kasarni kao rezerva s planom njegovog angažovanja u odbrani kasarne, Kalibunara, Pirote, Bašbunara, ali i ovladavanja objektima HVO na pravcu prema Vlašiću i Vile-nici. U rezervi smo držali i dio 1. bataljona. Obje jedinice su bile spremne da budu angažovane po naredbi komandanta OG Bosanska Krajina i komandanta brigade na bilo kojem pravcu, odnosno, tamo gdje se ukaže najveća potreba.

Prvih dana izbijanja sukoba sa HVO, 17. SKbbr je izvršila potpuno naoružavanje svih jedinica od zarobljenog ratnog plijena. Sadejstvo s ostalim jedinicama OS R BiH bilo je na potrebnom nivou za uspješno ostvarenje svih postavljenih zadataka brigade koja je činila glavnu snagu odbrane, ali i napadnih borbenih djejstava u smislu proširenja slobodne teritorije i deblokade bošnjačkih sela i naselja. Ostva-ren je spoj sa 306. bbr na pravcu prema Zenici, čime je Travnik deblokiran. Slimena, Skok, Ilovača i Vakuf su odbranjeni, deblokirani i povezani sa gradom. Odbranje-ni su i položaji prema VRS na liniji kod Bijelog Bučja, koje je također deblokirano prodorom 3. bataljona preko HVO položaja na Mešćemi, prema Kraljevicama i Tur-betu. Jedinice 2. bataljona su uspješno upotrijebljene u borbenim djelovanjima na pravcu preko Bašbunara, Kalibunara, Jankovića i Ovčareva prema položajima HVO na vlašićkom platou koje je on prepustio VRS. Nakon uspješne odbrane Travnika, 1. i 3. bataljon su angažovani na povratku izgubljenih položaja prema VRS u rejonu Bijelog Bučja. Potom je uslijedio uspješan napadni boj, zajedno sa jedinicama OG Zapad, na Mravinjcu i Kamenjašu, da bi potom 3. bataljon, ponovo u sadjejstvu sa jedinicama te operativne grupe, tačnije 308. bbr, odbranio BNT i očistio plato Rosto-va i izvršio zadatak ovladavanja rejonom planine Sebešić i raskrsnicom planinskih puteva Fojnica – Gornji Vakuf – Novi Travnik. Zaposjedanjem Sebešića, snage HVO u lašvanskoj dolini došle su u potpuno okruženje što je s druge strane ARBiH dalo bolje operativno-taktičke pozicije. Ovim borbenim djejstvima uvezana je slobodna teritorija općina Gornji Vakuf i Bugojno preko Travnika ka Zenici i ostvaren fizički spoj s okruženim selom Krušćica kod Viteza, čime je u narednoj fazi olakšana od-brana tih teritorija. Početkom jula, dijelovi brigade uvučeni su na viteško bojište. Treći bataljon je sa Sebešića produžio u Krušćicu. Četvrti je prebačen na pravac od Zenice. Drugi je branio nekadašnje linije HVO prema VRS na vlašićkom platou, a prvi u rejonu Putićeva. Brigada je bila maksimalno angažovana. Krajem jula njene jedi-nice bile su od Fojnice, preko Igmana i različitih dijelova viteškog bojišta do linija na vlašićkom platou. Svakodnevna borbena djelovanja sa HVO crpila su brigadu koja se nosila i s problemom nedostatka MTS zbog blokade Srednje Bosne. Najveće gubitke tokom sukoba brigada je pretrpjela 19. septembra u napadnim djejstvima prema Starom Vitezu. Od uspješnih borbenih djejstava na viteškom bojištu mogu se izdovojiti oslobađanje Zabrđa, učešće u borbama u Ciganluku, te na Špicu i Križan-čevom Selu od pravca Zenice prema Vitezu. Konstantnim pritiskom i nametanjem stalnih aktivnih borbenih djejstava, naših oblika borbe, izbora mjesta i vremena,

UMIJEĆE SJEĆANJA

138

doveli smo HVO u poziciju da prihvaćanjem Vašingtonskog sporazuma i Federacije Bosne i Hercegovine odustane od ideje Herceg-Bosne.

Sedamnaesta brigada je kraj 1993. godine dočekala s ogromnim borbenim isku-stvom i izuzetnim doprinosom odbrani Srednje Bosne od agresije HVO, ali iscrpljena i s velikim gubicima. Izgubila je svoje najbolje borce u tim teškim i iscrpljujućim borbama.

Jedinice 17. SKbbr u sukobu s HVO angažovane su težišno u odbrani Travnika, a uporedo s tim, razvoj borbenih djelovanja zahtijevao je angažovanje brigade na po-dručju općina: Novi Travnik, Vitez, Fojnica uz jednovremeno držanje linija odbrane prema VRS. Pored toga, i dalje je bila napadna oštrica OG Bosanska Krajina, čime je bila i jezičak na vagi koji je omogućio odbranu ovog dijela Srednje Bosne i nameta-nje protivniku prihvatanja političkog rješenja kroz Vašingtonski sporazum.

OG BOSANSKA KRAJINA

16. februara 1993. formirana je OG Bosanska krajina, čiji je cilj bio da se izdvoje manevarske jedinice dijela 3. korpusa i objedine u borbenim djelovanjima s ciljem oslobađanja okupiranih dijelova Republike Bosne i Hercegovine na pravcu prema Bosanskoj krajini. Po naređenju komandanta 3. korpusa, Envera Hadžihasanovića, u OG Bosanska krajina ušle su: 17. SKbbr, 7. Mbr i 305. bbr. Planirano je formiranje i dvije nove brigade: 27. mtbr i 37. mtbr od ljudstva sa područja Bosanske krajine. Me-đutim, operativna grupa sa ovakvim sastavom jedinica nije nikada zaživjela, a razlog tome je agresija od strane HVO. Tako da 305. bbr nikada nije ušla u organski sastav svoje operativne grupe. Prvi bataljon 7. Mbr u početnoj fazi sukoba sa HVO borbeno je djelovao na području općina Travnik i Novi Travnik u sastavu OG Bosanska krajina, da bi se sredinom jula uključio u organski sastav 7. Mbr. Formiranje 27. mtbr bilo je sporo i otežano, a 37. mtbr nije ni formirana.

Da bi se realizirao postavljeni cilj operativne grupe, njen komandant, rahmetli general Mehmed Alagić, pristupio je određenim planskim aktivnostima u smislu izviđanja zona borbenog djelovanja, prikupljanja podataka o neprijatelju, izviđanja rejona prikupljanja i očekujućih rejona, izrade planova i obuke jedinica za napad-na djelovanja. Komandant Alagić obavljao je dužnost oslanjajući se na komandu 17. SKbbr. Povratkom iste s visočkog bojišta došlo je do jedne specifične situacije kada je u pitanju OG Bosanska krajina. Naime, ona je ušla u zonu odgovornosti OG Zapad, u garnizon Travnik. Kao najstariji starješina u travničkom garnizonu, cijeneći realnu prijetnju od predstojeće agresije HVO, oslanjajući se na komandu 17. SKbbr koju je jedinu imao na raspolaganju iz sastava OG Bosanska krajina, komandant OG je pristupio planskom uvezivanju svih odbrambenih resursa na području općine Travnik (306. bbr, 312. mtbr, 17. SKbbr, OpŠO Travnik, SJB Travnik i CSB Banja Luka). U početku realizacije ove misije nailazio je na velike probleme i otpore, međutim, njegov vojnički autoritet i pokazano znanje lomili su te otpore. Paralelno s koordi-nacijom priprema odbrane od agresije HVO, postepeno se vršila popuna koman-

KORAK broj 34

139

de OG, od početnih administrativnih funkcija, garnizonih, bezbjednosno-obavje-štajnih, štabnih do logističkih. Logističku funkciju OG je ostvarivala preko odjeljka LoB-a 3. korpusa u Travniku. Komandant OG Bosanska Krajina je de facto, a sukladno razvoju situacije i naređenjima komande 3. korpusa, i de jure preuzimao komandu nad pojedinim jedinicama OG Zapad. Ostvarena je veza i sadjejstvo sa susjednim komandama (OG Zapad). S njom su razmjenjivane informacije, a kasnije ostvareno i sadjejstvo u rejonu Mravinjca i Kamenjaša. Do sredine augusta formirana je 27. bbr. Veliku podršku operativnoj grupi dala je i jedinica PEB-a, smještena u kasarni 17. SKbbr, opremljena najkvalitenijom opremom od strane Tehničko-remontnog zavoda iz Travnika i vođena njegovim najstručnijim kadrovima. Preko nje dobijani su blagovremeni i kvalitetni podaci o namjerama HVO u našoj zoni odgovornosti.

Iz ovoga je vidljivo da je do početka sukoba sa HVO, na području općine Trav-nik komanda OG Bosanska krajina od svojih formacijskih jedinica raspolagala sa 17. SKbbr, 1/7. Mbr, a kao najstariji komandant, na osnovu ovlašćenja proisteklih iz Pravila službe ARBiH i naređenja komande 3. korpusa, komandant Mehmed Alagić je koordinirao odbrambene pripreme na općini Travnik i to sa 312. mtbr, 306. bbr, OpŠO Travnik, SJB Travnik i CSB Banja Luka. Početkom borbenih djelovanja sa HVO, a sukladno razvoju na terenu, spajanjem jedinica i ostvarenja mogućnosti manevra u zoni operacija OG BK, pojedine jedinice iz OG Zapad su i formalno pretpočinjene OG BK. Tako da su do početka jula u sastav OG BK ušle, pored travničkih brigada, 308. bbr iz Novog Travnika i 325. bbr iz Viteza. Na taj način OG BK dostigla je da u svom sastavu ima šest jedinica ranga brigada, čVP, četu veze, vod PEB-a i komandu stana, čime je završen organizacijsko-formacijski razvoj njene komande. Iz svega na-vedenog je vidljivo da se razvoj i jačanje komande OG BK, kao i prištapskih jedinica, odvijao postupno i sukladno narastanju zone odgovornosti i borbenih jedinica u njenom sastavu.

OG BK uspješno je prihvatila borbu na području općine Travnik i odgovorila na agresiju HVO 3. juna 1993., jednovremeno čvrsto držeći pozicije prema VRS. Pravilna procjena i izvršene pripreme za rezultat su imale da je za tri dana HVO na područ-ju općine Travnik poražen i da je ostvarena komunikacija sa jedinicama 3. koprusa preko Guče Gore i Ovnaka. U narednim danima uspješno je odbijen napad HVO i VRS na Bijelom Bučju i Vilenici, izvršeno spajanje sa 308. bbr preko Đakovića, a u sadjejstvu OG Zapad oslobođeni su objekti Mravinjac i Kamenjaš, čime se osigurao bok naših snaga i ostvarila sigurna komunikacija sa OG Zapad u Bugojnu. U daljim djejstvima snage OG BK u sadjejstvu sa 308. bbr izbile su i razbile snage HVO na pravcu Rostovo – Peluka – Sebešić. Ovim su snage HVO u lašvanskoj dolini stav-ljene u okruženje. U daljem toku sukoba vođene su teške i iscrpljuće borbe, a od značajnijih bojeva i borbi navest ću 18. Septembar, kada se uspjelo ovladati selima Čerkezi i Bobaši; zauzimanje vikend naselja Zabrđe početkom novembra; teške i kr-vave borbe u Klinu. Sve ove borbe i bojevi vođeni su bez minimalnih pretpostavki koja borbena pravila predviđaju za napad (odnos snaga, vatrena priprema napada, popunjenost jedinica ljudstvom i MTS-om i sl). To je dovodilo do ogromnog zamora i velikih gubitaka. I pored ovako teških uslova izvođenja b/d, krajnjim naporima i

UMIJEĆE SJEĆANJA

140

maksimalnom korištenjem svih resursa OG BK je uspjela zadržati operativno-taktič-ku inicijativu. Uspješnim napadnim djelovanjima, krajem decembra 1993. i počet-kom januara 1994. (Ciganluk, Buhine Kuće i Križančevo Selo) neprijatelj je doveden pred mogući potpuni poraz i uništenje u Lašvanskoj dolini, čime su stvorene poli-tičke prepostavke da hrvatska politika prihvati inicijativu međunarodne zajednice, predvođene SAD, i potpiše Vašingtonski sporazum.

Iz gore iznesenog da se zaključiti da su 17. SKbbr i OG BK u najtežim mogućim uslovima (borba u okruženju sa dva agresora, nedostatak MTS, hrane, nemogućnost popune ljudstvom) odgovorile istorijskom izazovu.

KORAK broj 34

141

Idriz Hodžić

Sjećanje na Čedomira - Čedu Domuza, viteza sa Igmana

„GROM“ U NJEDRIMA IGMANA

Uz 50. godišnjicu rođenja i 18. godišnjicu od pogibije le-gendarnog Čede Domuza-Ba-te, objavljena je monografija naslova „Grom u njedrima Igmana“, koju je autor Idriz Hodžić posvetio Tanasiju-Če-domiru Domuzu, njegovoj porodici, njegovim saborcima i svim braniteljima Igmana i Bo-sne i Hercegovine. Iz te knjige donosimo priče kojima želimo iskazati pijetet prema ovom Vitezu Igmana, heroju i gaziji, Čedomiru Bati Domuzu, koji je još za života postao legenda na igmanskim i širim bosansko-hercegovačkim prostorima.

Igman je i u toku Drugog svjetskog rata, odnosno Narodnooslobodilačke borbe 1941.-1945. godine, imao svoj veliki strateški značaj, kao slobodna teritorija preko koje se moglo i u istočnu Bosnu. Januar te, 1942. godine, i nezapamćena studen upisani su u historiju NOB-e kao prostor i vrijeme prolaska dijelova Prve proleterske brigade Narodnooslobodilačke vojske iz okoline Srednjeg, preko Igmana u Foču, poznatiji kao „Igmanski marš“.

UMIJEĆE SJEĆANJA

142

Igman je i u to vrijeme bio poprište borbenih djelovanja u kojima se ginulo za slobodu, protiv fašizma. Na Brezovači se nalazi partizansko groblje, u kojem je uko-pano 98 poginulih partizana, iz sastava Prve igmanske partizanske čete.

Igmanci-proleteri su savladali zimsku surovost Igmana 1942. godine, u dugom i neizvjesnom maršu prema Foči i Istočnoj Bosni, da tamo raspale buktinju antifašiz-ma. Dok su od studeni cvilili borovi i jele i dok se ledilo ljudsko tijelo na temperaturi od oko minus 42 stepena Celzijusovih, partizani su s teškom mukom savladavali vrleti Igmana. Neki iz te kolone zauvijek su ostali zavijani snijegom, a mnogi od pre-živjelih su, u partizanskoj bolnici u Foči, dugo vidali svoje rane zadobijene smrzava-njem.

Pedeset godina kasnije, pravac je bio isti, a smjer obrnut. Suroviji od igmanske studeni 1942. godine bio je agresorski, četnički teror nad Muslimanima Istoče Bosne 1992. godine, pred kojim su bježali samo oni koji su uspjeli spasiti živu glavu.

Na Igmanu i Brezovači prihvatao ih je Čedo sa svojim saborcima. Brezovača i Igman postali su za njega sinonimi borbe za slobodu i pravdu za koju su se borili i oni partizani koji su sahranjeni u groblju na Brezovači.

Čedo je osjećao da postoji neka tajnovita nit koja povezuje njegovu sudbinu sa sudbinom tih poginulih partizana. Kao da je želio oživjeti ovo, već zaboravljeno, par-tizansko groblje i sjećanje na poginule partizane. Znao je da su se oni borili za novu Demokratsku Federativnu Jugoslaviju. Znao je i da se on bori za Republiku Bosnu i Hercegovinu, kao međunarodno priznatu državu.

Shvatao je da u ratnim vihorima ima i sreće i nesreće. Nesreću nije želio ni sebi ni drugima, a u ratnom vihoru ljudska nesreća je često neizbježna. Čedo je to pre-dosjećao. Nije govorio o skorom završetku rata i o svojim planovima za budućnost. Mislio je o borbi za slobodu, koja ne dolazi kao „nebeski dar“ i koja neminovno sa sobom nosi i kosi ljudske živote i koja traje punom žestinom.

Kada se, u trenucima predaha, nakratko opuštao, govorio je svojim saborcima:

„Ako poginem, sahranite me u partizanskom groblju, na Brezovači“. To isto je govorio i Nihadu Šehiću-Šehi, kada ga je zvao da sa Brezovače siđe na Gradac i da zajedno rade na deblokadi Hadžića.

Želio je time da kaže da bi on tada bio 99. partizan u tom groblju i da bi se, uz još jednog saborca koji pogine, mogao zaokružiti broj od 100 partizana sahranjenih u partizanskom groblju na Brezovači. Amanet koji je Čedo ostavio svojim saborcima ispunjen je. Taj nepisani testament, te riječi Čedine koje su u njihovim ušima odjeki-vale kao grom iz vedra neba, prihvaćene su kao zapovijed. One su za njegove sabor-ce značile obavezu da se postupi po njegovoj izraženoj želji. Obavezu za saborce i za porodicu, podjednako.

Borac i heroj kojem je Igman tog proljeća i ljeta 1992. godine bio i otac i majka i brat i supruga i djeca i dom i sloboda, izrazio je svoju želju da tu vječno ostane, ako pogine. „Ako preživim rat, ostaću da živim na Igmanu“, govorio je.

KORAK broj 34

143

Da je preživio rat, poslije njegove smrti, pripalo bi mu sigurno neko drugo, tako-đer časno mjesto, primjereno veličini njegovog udjela u doprinosu odbrani slobode i nezavisnosti države Bosne i Hercegovine.

Posljednji ispraćaj Čedomira Domuza obavljen je 3. avgusta 1992. godine. Video zapisi tog tužnog i bolnog rastanka svjedoče i dokumentiraju veličinu herojske bor-be Armije RBiH i veličinu ljudskih vrijednosti koje su krasile branioce naše domovine i Čedu Domuza, posebno.

Pred tim dokumentima padaju sve maske i sve zamke koje su pletene od poje-dinaca koji su „sumnjali“ i koji nisu mogli „voljeti“ i „poštovati“ saborca, kakav je bio Čedo Domuz. O njemu je govorila njegova hrabrost, jezikom onih koji su se oprašta-li na njegovom posljednjem ispraćaju.

To, zasigurno, nije bila puka kurtoazija i nije bilo rezultat uvriježene floskule: „O mrtvima sve najbolje“. O živom Čedi i mrtvom Čedi se nije smjelo i nije se moglo lagati.

U sumnje na račun njegovog patriotizma vjerovali su jedino oni rijetki pojedinci kojima je smetala Čedina požrtvovanost i hrabrost, njegova smionost da traži smje-nu pojedinih ljudi iz Komande koje je smatrao nedoraslim dužnostima koje obnaša-ju. Za te i takve pojedince Čedo je jedino mogao biti sumnjiv zato što je Srbin među Muslimanima. Tu nema drugih argumenata.

U mnoštvu likova ratne zbilje na Igmanu 1992. godine, u mnoštvu onih koji su tu dolazili i prolazili sa različitim motivima i zadacima, u zamršenom klupku političkih, vojnih i sigurnosnih ocjena i procjena, u potajnim obračunima „nas samih sa nama“, u raznovrsnim mešetarenjima pojedinaca koji su rat vidjeli kao svoju šansu za lov u mutnom, u sukobu profesionalnog i laičkog poimanja vojne organizacije i rukovo-đenja i komandovanja u ratu, teško je bilo držati konce u rukama bilo kojem poje-dincu, bez oslonca na pouzdanog saborca i bez vjere u pravednost oslobodilačke borbe, koja je tražila puno odricanja, strpljenja i vjere u sebe.

Plakati nad samim sobom, kada se treba izjašnjavati o vlastitim nečasnim rad-njama, a istovremeno sumnjičiti saborca kojeg krase vrline odanosti našoj oslobo-dilačkoj borbi, u najmanju ruku, licemjerno je i pogubno. Takvi su bili rijetki i takvi ne mogu žaliti. O njihovom moralu izlišno je i govoriti.

Komandant Mirsad Ćatić Čuperak je iskren kada, u svom Ratnom dnevniku, na dan 31. juli 1992. godine, navodi: „Zauzeli smo Rogoj, Trnovo je u toku. Nisam rado-stan. Žao mi je Čede. Značio je mnogo...“.

Čuperak nije govorio na Čedinom posljednjem ispraćaju, ali je bio ganut onim prizorom koji je gledao svojim očima. Veličanstven je bio taj ispraćaj koji je Čedo zaslužio. Kao čovjek, saborac i komandant poginulog komandira Diverzantske čete, među kojima je „vladao korektan odnos“, osjećao je bol i saosjećao je u tom bolu: „...Ja ne plačem, bol gutam, ali tada su mi suze tekle kada sam vidio staru Desu sa svojim Čedom i unucima Teom, Sanjom i snahom Vesnom“.

UMIJEĆE SJEĆANJA

144

To su trenuci u kojima čak i kamenje plače i u kojima se i nebo u vrisak pretvara. A tog dana bilo je tužno i nebo nad Igmanom, u čijim njedrima je bio i ostao Čedomir – Bato Domuz. Ili, najkraće „Grom“. Danas, 25 godina poslije, još odjekuje eho poča-snih plotuna i riječi izgovorenih na njegovom posljednjem ispraćaju, u Boriku, na Igmanu. Oproštajni govor VOLJENOM ČEDOMIRU – BATI napisao je Ahmed Sidran, Batin saborac, učitelj Domuz Tea, a pročitao ga je Batin saborac, najmlađi pripadnik njegove jedinice, BEĆIROVIĆ AMER:

„Imaš samo 32 godine. Tvoje 32 godine trajat će za stoljeća 32 generacije. Tvoje ime će lebdjeti na usnama onih koji imaju svoje ČEDO i žele MIR. Tvoje ime ČEDO plus MIR donese ti vječni mir, a nama ostade da gajimo svoja ČEDA, po uzoru na tebe i da želimo MIR.

Imao si zašto živjeti, ali nisi imao razloga umrijeti. Danas bi bio najpotrebniji svom TEU i SANJI, supruzi Vesni i majci Desi. Rame uz rame sada stoje DESA, NURA, DIKA, VAHIDA, SELMA, uz njih mali veliki ljudi TEO i SANJA i proklinju zlu kob koja im iz njedara iščupa dragi lik. Voljeni BATO – ti ne nestade, nego među nama ostade. Koračamo tvojim utrtim stazama da te ne iznevjerimo i ne izgubimo tvoju zvijezdu vodilju. Svojim tijelom pomjerio si vrata svjetlosti koja nas kradomice osvjetljava i sada će sav Igman i Bjelašnica grunuti kroz taj uzani otvor da širom prokrče put ka svjetlosti, tvojoj i našoj djeci. Koliko smo puta sa zebnjom krenuli ka Brezovači, bojeći se zasjeda i mina. I svaki put šapat je kružio – da li je BATO gore? Čak, ako smo samo naslućivali, onda smo slobodno odlazili. Sada ponovo idemo na Brezovaču da te ispratimo na tvoj posljednji zadatak. Tvoja želja da budeš tamo odavde do vječ-nosti bit će ostvarena. Sada sa bolom u srcu koračamo ka Brezovači. Svakim kora-kom tuge u srcu, smjenjuje odlučnost da krvavo naplatimo svaku kap tvoje krvi koja ostade na vrletima Igmana, Bjelašnice, Treskavice. Slobodno će sada kročiti noga nejači i starca po Brezovači, jer ćeš biti na vječnoj straži. Oči sokola koje se sklopiše, zauvijek će pretraživati svaki žbun, uvalu i brežuljak da se krvnici nama ne približe. Tvoje ruke nikada ne zadrhtaše kada braniše ove nedužne ljude, sada su stamene i slat će ognjene plamenove od Drine, pa do Zujevine. Tvoje tijelo i noge će biti tu da zakrče prolaz za krvnike. Tvoje srce pretvori se u hiljadu kristala koji unesoše tvoju hrabrost u ranjena srca boraca sa Igmana. Heroji ne umiru. Heroji se rađaju. Znam da ove riječi ne dopiru do tebe, nestade tvoj dragi lik sa vidokruga. Nestade ga u pri-rodnoj veličini, ali on raste do neslućenih razmjera. Oči zamagliše, srce se otvori, srce majke Nure, Fate, Selme, otvoriše ga da prime i uzidaju tvoj dragi lik u svoja njedra. Nijedan spomenik od granita i mermera neće biti čvršći od ovoga koji vječno osta i posta žila kucavica. Još od februara mjeseca ove 1992. godine, toplinu doma zami-jenio si okriljem Igmana. Mjesto Desinih ruku milovao te oštri sjeverac, u zamjenu za Teove i Sanjine cjelove imao si jutarnju rosu i mraz na rukama. Blagi Vesnini šapati su se smjenjivali sa šumorom jela i omorika. Tvoje ime lebdjelo je na usnama nejači i staraca. Mnogi te znadoše kao Batu, pravo ime ti ne znadoše, ali su znali da si čovjek, čovjek, čovjek. Bdio si nad nama sa svojom novopečenom braćom iz diverzantske grupe tzv. „Igmanska praga“. Kad god si dolazio tvoj osmijeh je unosio vedrinu u ovaj sumorni život. Jednom si rekao: - ‘Vaspitavan sam da progonim i hapsim kri-

KORAK broj 34

145

minalce i šljam’. Radio si to do posljednjeg daha i upravo te taj šljam otrgnu iz naše sredine. Rame uz tebe bijaše Smajo Somo, sa svojih 70 godina, koji ode zajedno s tobom. Molimo vas obojicu da nastavite i tamo ono što ovdje počeste. Mi, koji osta-dosmo iza vas, dogonićemo ih do vas, a vaš posljednji zadatak da ih protjerate do pakla i džehennema i da ih vatra sažeže i zatre svaki trag. Htio si MIR i vedru Bosnu, zato te molim – nemoj stati ni sada, niti ikada dok im ne zatremo trag. Dok posljednji put stojimo uz tebe, plaču i šume breze. I sada nad odrom tvojim, kunemo se da će tvoja smrt biti višestruko naplaćena. ZNAJ, NISI OTIŠAO OD NAS.“

Dok je čitao oproštajni govor, plakao je. Čuli su se bolni jecaji majke Desanke i supruge Vesne. Iza dirljivog i nadahnutog oproštajnog govora, počasna jedinica is-palila je počasni plotun. Dugim rafalima. Odzvanjala je planina. Na Brezovači je bilo kao u paklu. Četnici su znali za Batinu sahranu i gađali su Brezovaču neprekidno. Pri-padnici jedinice i građani odali su počast svom heroju, mimohodom. Za sve vrijeme oproštaja, smjenjivale su se počasne straže saboraca. Od Bate su se posljednji opro-stili komandant Čuperak, majka Desanka i supruga Vesna. „Joj, duša moja, ubiše te dušmani, zlikovci...Joj, zar i tebe izgubih!... Joj, majka tebe samo imala!...Naučila sam ga da se herojski ponaša... Odgajala ga da nije kukavica... Nisu ubili mene, ubili su mi četnici dijete...Joj, sunce moje... Joj, zlato moje... Da ga majka još jednom poljubi“, „Da ga još malo ispratim“, „Čuvajte mi Vesnu“, ponavljala je majka Desanka. I Čupe-rak je poljubio mrtvog saborca. Kovčeg sa posmrtnim ostacima Čedomira Domuza, prekriven bijelom zastavom R BiH sa ljiljanima, unesen je u kombi-vozilo. S njim su ušli i njegovi saborci. Bato je sahranjen u uniformi u kojoj je poginuo, u prisustvu najbližih saboraca. Bilo je rizično da se na mjestu sahrane koncentriše veći broj lica. A on sam je odredio da bude ukopan na Brezovači, ako pogine. Njegova želja je ispunjena. „Ako ostanem živ, nikada ne bih silazio sa Igmana“, govorio je svojim sa-borcima. Nije dočekao slobodu. Bećirović Amer, mladić koji je čitao oproštajni govor VOLJENOM ČEDOMIRU – BATI, rođen je 10. 04. 1975. godine u općini Centar Sara-jevo, od oca Fehima i majke Fate, djevojačko Dupovac. Poginuo je kao pripadnik VJ 5072 – Odred „Laste“, 16. 06. 1995. godine na Poljinama, općina Centar Sarajevo. Odlikovan je Zlatnom policijskom zvijezdom, a ukopan je u mezarju Kahrimani – Pazarić.

Oproštaju u Boriku prethodila je Komemorativna sjednica u Komandi 9. brdske brigade u Pazariću.

U ime drugova, saboraca i u svoje lično ime, komemorativni govor je održao Ba-tin saborac i predratni kolega Fikret Kovačević. Uz ostalo, rekao je: „Dragi naš Čedo,...Uvijek si bio drug i čovjek, čovjek nemirna duha, pun života, bio i ostao čvrst, ne-pokolebljiv, ustrajan. Krasile su te ljudske vrline. Volio si svakoga, a i svi su voljeli tebe. Nikada nisi dozvolio da te neko pokoleba i porazi. Svi su te voljeli kao dobrog i poštenog čovjeka i primjernog radnika. Od prvog dana agresije, stavio si se na branik naše Republike. Borio si se za slobodu i pravdu, uvijek bio pošten, neustrašiv, uvijek u prvim redovima. Štitio si i čuvao svakoga, ne razmišljajući o opasnostima, ne misleći na sebe. U ovom, do sada nezapamćenom i najprljavijem ratu, odmah si se stavio na stranu pravde, boreći se protiv srbočetničkih agresora i drugih bandi,

UMIJEĆE SJEĆANJA

146

ne štedeći sebe, gdje posebno tvoje ljudske vrline dolaze do izražaja... U narodu se o tebi već stvorio mit. U narodu si postao junak, jedan od najvećih i takav ćeš ostati...“

Djeca i mladi su najvažniji resurs budućnosti Bosne i Hercegovine. Oni su ti koji će preuzeti odgovornost za sudbinu svoje zemlje. Oni su ti koji će je dalje graditi i razvijati. Oni su ti koji će je znati voljeti i čuvati, kao što su je voljeli i čuvali njeni naj-bolji sinovi i mnogi od njih, za nju, svoje živote dali, kao heroji njene odbrane. Oni su ti koji neće zaboraviti naše heroje i gazije.

Čini se da je, za kraj, najuputnije, citirati poruku Sanje Domuz, kćerke heroja, Če-domira – Bate Domuza: „Asja i Abdulah su unučad heroja Čedomira – Bate Domuza. Oni su ti, zajedno sa budućim mladim naraštajima, kojima sjećanje na njihovog hra-brog djeda ostaje na amanet....Oni su ti koji će nastaviti čuvati uspomenu na Čedo-mira i njegovo djelo kada nas više ne bude. Oni su ti čija će obavezna literatura biti ova knjiga. Asja i Abdulah su njegovi potomci, unuka i unuk, njegova krv...“

KORAK broj 34

147

Mr. Munib Kajmović

SLOBODAN PRALJAK: „KAKO SE EKSPLOZIVOM MOŽE RAZORITI TRAVNIK?“

Sa proglašenjem HZ H-B, 18. novemra 1991. godine, počinje se intenzivno odvi-jati i proces u kojem hrvatska zvanična politika u BiH i u Republici Hrvatskoj ulaže velike napore na izgradnji hrvatske nacionalne države, na jednom dijelu teritorije BiH. Odnosno, bio je to, u isto vrijeme, i njen rad na dezintegraciji BiH na isti način kao što su to radili Srbi u BiH i Srbiji. Pošto se najčešće države formiraju a i ruše uz pomoć sile, Hrvati u BiH i Republika Hrvatska zajedničkim snagama započinju i pro-ces stvaranja jedinstvene civilne i vojne organizacije u BiH pod nazivom „HRVATSKO VIJEĆE OBRANE“. Za što bolje naoružavanje ove vojne organizacije, oba faktora su koristila sve mogućnosti koje su u to vrijeme imali na raspolaganju, među kojima je bila svakako i dotadašnja namjenska industrija. Jedan od najznačajnijih kapaci-teta te grane industrije svakako je bila i tvornica „SPS“ u Vitezu, koju su Hrvati držali pod svojom kontrolom tokom čitavog perioda agresije na BiH. U vrijeme te agresije, kompleks „ SPS“ u Vitezu je imao izuzetno važnu ulogu i ogroman utjecaj na vojna zbivanja, a preko njih i na politička kretanja i procese u Srednjoj Bosni, pa i na širem prostoru. Dakle, sa vojnog aspekta, „SPS“ je mogao biti od izuzetne važnosti i za od-branu BiH od srpske agresije, pod uvjetom da agresiju na BiH nije izvela Hrvatska i Hrvati u BiH. S obzirom da se to ipak dogodilo, i da su ga kontrolisale hrvatske poli-tičke i vojne strukture, ovaj privredni kompleks zaista je odigrao veoma negativnu ulogu sa vrlo teškim posljedicama za državu BiH, njenu Armiju i Bošnjake.

Kako se odvijao proces preuzimanja kontrole namjenske industrije od strane HVO struktura u općinama Srednje Bosne vidi se i kroz jedan broj njihovih doku-menata.U jednom od tih dokumenata navedeno je da su predsjednici HVO opći-na Srednje Bosne i predstavnici vojne industrije (Hrvati) iz općina u kojima je ona postojala, a na osnovu naredbe Zapovjedništva Operativne zone Srednja Bosna i ovlaštenja Slobodana Praljka, 28. novembra 1992. Godine, u Vitezu održali jedan sastanak. Na tom sastanku bili su prisutni: - VAREŠ; Predsjednik HVO-a i predstav-nici „Tvornice rezervnih dijelova“, „Zraka 4 april“ i „Željezare“, - KISELJAK; Predstojnik Ureda za obranu i predstavnici „Zraka DO“ i „Zraka – Optomehanika“, - KREŠEVO; Predsjednik HVO-a i predstavnik „Čelika“ DD, - TRAVNIK; Predsjednik HVO-a, - BU-

UMIJEĆE SJEĆANJA

148

GOJNO; Predsjednik HVO-a i predstavnik „SRB“, - NOVI TRAVNIK; Predstavnici kom-binata „Bratstvo“ i „TMH“, - VITEZ; Predsjednik HVO-a; Predstojnici Ureda za obranu i Ureda za gospodarstvo i predstavnici DP “SPS“ i DP „Vitezit“. Na drugom sastanku predstavnika ključnih tvornica namjenske proizvodnje, koji je održan 30. novembra 1992. godine u Novom Travniku, bili su prisutni predstavnici: „SPS“ i „Vitezita“ iz Vite-za, „Slavka Rodića“ iz Bugojna i „BNT“ iz Novog Travnika. Na ovom sastanku usvojeni su slijedeći zaključci:

1. Prihvata se zapisnik sa sastanka u Vitezu, koji je održan 28. novembra 1992. godine.

• Zadužuju se svi direktori vojnih industrija da u roku od 2 dana snime kom-pletno stanje u preduzećima poslije bombardovanja (stanje objekata, stanje opreme, vozni park, stanje kadrova, broj zaposlenih, stručna sprema i nacio-nalna struktura).

• Snimiti stanje potreba HVO Herceg-Bosna (zadužen Marijan Skopljak, rok 2. decembar 1992.).

• Sačiniti detaljan popis proizvoda koji se mogu dati u funkciju postrojbi HZ H-B i to; - odmah, - u roku od 30 dana, - što nije moguće proizvesti ili dovršiti, nabaviti tamo gdje ima preko Ministarstva Republike Hrvatske.

• Realno prikazati potraživanja svih preduzeća i na koga se ta potraživanja od-nose. Isto uraditi i sa dugovanjima. Pikazati potraživanja i dugovanja sa dru-gim državama. Rok 2 dana.

• Sačiniti detaljan plan potreba finansijskih sredstava za realiziranje zadataka koji će biti dati vojnoj industriji. Rok 2 dana.

• Formirati ured vojne industrije pri Ministarstvu obrane HZ H-B, a u suradnji sa Vladom HZ H-B. Predlažemo da sjedište ureda bude u jednoj od općina Sred-nje Bosne. Zbog blizine fronta predlažemo da to bude općina Vitez.

• Obavezuju se direktori vojne industrije da u roku od 2 dana predlože poten-cijalne kandidate za; pomoćnika ministra obrane za vojnu industriju, pomoć-nika za finansije i logističara.

• Tražiti od predstojnika Ureda za obranu da se oslobode svi kadrovi iz vojske kao i drugi neophodni radnici, da bi se mogla organizirati što bolja proizvod-nja.

• Zaključeno je da se slijedeći sastanak održi u Bugojnu 2.XII 1992. godine u 10,00 časova.

Zapisnik sa ovog sastanka vodio je Ivica Taraba1.

HVO strukture su maksimalno u Vitezu koristile eksploziv, barut i druge materija-le iz ovih tvornica u agresiji na Armiju i Bošnjake Viteza, ali i na širem prostoru Sred-nje Bosne, Zapadne Hercegovine i dakako i Republike Hrvatske. Pružanje pomoći HVO-u u Hercegovini pokazuju dostupni dokumenti, a jedan od njih je i dokument broj 01-2578/92, od 18. XI 1992. godine. U tom dokumentu komandant Glavnog

1 https://www.google.ba/#q=http:%2F%2Fwww.slobodanpraljak.com%2FMATERIJALI%2FRATNI%2520DOKUMENTI%2Fagresi-ja_do_1992%2F1917.pdf&btnK=Google+pretraga

KORAK broj 34

149

stožera HVO-a u Mostaru Milivoj Petković zahtijeva od DP „SPS“ i Nikole Križanovića da mu isporuči barutna punjenja M4A1 NCD-27 za H 155mm. U istom dokumentu Petković naglašava da raspolažu sa 350 granata ali bez barutnog punjenja, i da mu je potreban isti broj spomenutih punjenja. Ukoliko niste u mogućnosti da ih izradi-te, onda nam pošaljite 2.300 kg baruta a račun ispostavite HVO-u. Na kraju doku-menta Petković naglašava da mu je traženi materijal hitno potreban radi situacije na bojištu2.

Zbog značaja tvornica namjenske proizvodnje, HVO je vodio računa da one imaju i veoma dobro obezbjeđenje. U tom smislu, Milivoj Petković, ispred Glavnog stožera HVO-a, šalje zapovjed Tihomiru Blaškiću, zapovjedniku OZ Srednja Bosna, broj 01- 506/93, od 23. marta 1993., u kojoj zahtijeva da sa pripadnicima IV bojne vojne policije provede osiguranje objekata namjenske proizvodnje u tvornicama „Vitezit“, „SPS“ i „Sintevit“ u Vitezu. Za provedbu ove naredbe direktno je odgovoran zapovjednik Paško Ljubičić, koji je obavezan da svakodnevno podnosi izvještaj za-povjedniku OZ Srednja Bosna. Navedena zapovjed se mora provesti odmah3.

U analizi odnosa između DP “SPS“ iz Viteza i Ministarstva obrane Republike Hr-vatska veoma je interesantan jedan dokument pod nazivom „Izvještaj o započetim a nedovršenim aktivnostima između MO RH i D.P. „SPS“ Vitez iz R BiH“. Ovaj izvje-štaj napisao je direktor „SPS“ Križanović Nikola sa datumom 4. april 1993. godine, a preko Slobodana Praljka uputio ga je Ministarstvu odbrane Republike Hrvatske. U ovom izvještaju Križanović navodi da je u februaru 1992. godine (dok su još bili na snazi savezni zakoni) sklopljen jedan ugovor broj 80/92 između MO RH i „SPS“, po kojem se odvijala vrlo dobra saradnja, uz napomenu da je on bio i tada i sada direk-tor, kada šalje ovaj izvještaj. Kroz našu saradnju ostalo je nekoliko važnih aktivnosti koje još nisu realizirane, a po njegovom mišljenju još su aktualne, i on samo na njih upozorava. Praktično, Križanović Nikola upozorava na slijedećih pet nerealiziranih aktivnosti:

1. Dana 4. maja 1992. u službenom razgovoru sa Ivanom Čermakom, uz prisustvo Nikole Gambirože, dogovoreno je da dislociramo lansere iz Novog Travnika i gorivo iz Viteza za raketu „ORKAN“ na područje Republike Hrvatske, a to još nije učinjeno. Na ovom dogovoru Križanović je predložio grupu stručnih ljudi da osvoje i urade „bojevu glavu“, kako bi imali kompletnu raketu. Zbog političke i bezbjednosne si-tuacije, Čermak je odlučio da inertnu „BOJEVU GLAVU“ i respoloživu dokumenta-ciju dovezemo u „BRODSKI INSTITUT“ u Zagreb, što je i učinjeno. Ali, od tada pa do danas, posao nije odmakao daleko i u kojoj je fazi on nije upoznat, ali zna da bi bilo korisno i potrebno da se on završi.

2. Razbuktavanjem rata u BiH Križanović je procijenio da bi agresor mogao doni-jeti odluku o uništenju naše tvornice, te je zbog toga tražio da Ministarstvo obrane Republike Hrvatske (koje raspolaže kvalitetnom opremom i kadrovima) uradi mi-

2 http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI%20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih/ANEX-GENEZI-1.htm3 http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI%20DOKUMENTI/SUKOB_ABiH_i_HVO-OZUJAK_1993.g/VANCE-OWEN-

PLAN-OZUJAK.htm

UMIJEĆE SJEĆANJA

150

kro-filmovanje vitalne opreme i objekata o našem trošku, koje bi platili kroz gorivo koje isporučuje Republika Hrvatska. Križanović dalje navodi da po ovom poslu nije ništa urađeno, i da on ne zna zašto, ali zna da je on veći dio dokumentacije davno poslao u Republiku Hrvatsku, pa ako je ona u pravim rukama, možda treba i odustati od ove aktivnosti.

3. U više navrata predstavnici Ministarstva obrane Republike Hrvatske i predu-zeća „Končar“ su tražili dio opreme sa pogona za proizvodnju kompozitnih goriva. Međutim, veći dio kadrova je napustio Vitez i otišao u Beograd i Zagreb, tako da je Križanović Nikola predložio, pod izgovorom „zajedničkog razvoja“ i uz posjetu pred-stavnika MO Republike Hrvatske, da se dislocira dio laboratorijske opreme, na kojoj bi mogli nastaviti dalji razvoj započete palete proizvoda i stvaranje uslova zavisnosti proizvodnje u „VITEZITU“, ali je i ova aktivnost u potpunosti izostala.

4. Bila je urađena jedna „PROMEMORIJA“ o 50% nadoknadi goriva NGH 285, koje je vlasništvo D.P. „SPS“ i koje je bilo smješteno u Luci Ploče. Promemoriju je lično potpisao i Šušak, tako da nije poznata dokumentacija Luke Ploče, kako je to u pro-memoriji navedeno, nego je priznata količina od pojedinih magacina, mada, kako tvrdi Križanović, pouzdano zna da je pomenuto gorivo jednim dijelom bilo smje-šteno, osim u Luci Ploče, u Splitu, Rijeci, Zagrebu i Slavonskom Brodu. Po mišljenju Križanovića, u ovim teškim vremenima MO RH više gubi na ugledu nego što vrijedi nepriznati iznos, zbog čega on moli da se do kraja ispoštuje raniji dogovor.

5. Uzimajući u obzir cjelokupnu situaciju u Hrvatskoj i BiH, i mogućnost prekida proizvodnje, Križanović predlaže da se pod hitno nabave potrebne sirovine, kako bi Republiku Hrvatsku mogli snabdijevati potrebnim raketnim gorivom.

Na kraju svog “Izvještaja“, Križanović Nikola predlaže da se pod hitno dislocira-ot-kupi najvitalniji dio pogona za proizvodnju eksploziva, tj. pogona za proizvodnju NGL-a, dok sva ostala postrojenja Republika Hrvatska može uraditi sama. Križanović napominje da D.P.“VITEZIT“ duže vrijeme ne koristi ova postrojenja, te da bi, ukoli-ko bude potrebe, RH vrlo brzo mogla da podigne sopstvenu tvornicu eksploziva, naravno uz pomoć dokumentacije i kadrova sa kojima raspolaže Vitez i Republika Hrvatska4.

Tvornice namjenske proizvodnje iz Viteza su sarađivale sa Hrvatskom, i to vrlo ćesto preko istih lica iz rukovodećih struktura HVO-a. Jedan takav primjer vidi se iz pisane izjave Slobodana Praljka, od 5. marta 1993., koju on upućuje Upravi za na-mjensku proizvodnju, i u kojoj on, ispred Ministarstva odbrane Republike Hrvatske preuzima odgovornost za siguran transport i izručenje 11,5 tona nitroceluloze i 5 tona acetona tvornici „SPS“u Vitezu, odnosno njenom direktoru Nikoli Križanoviću. U istoj izjavi se navodi da će „SPS“ istovremeno izvršiti protuisporuku Upravi za na-mjensku proizvodnju Hrvatske 1.250 kompleta ( barut NGB 105 A) za raketu 128mm, 1.350 kg baruta BALISTIT i oko 1.000 kg NGH 245. U ovoj izjavi se na kraju navodi da će ovaj materijal preuzeti u tvornici „SPS“ vozač Ministarstva odbrane Republike Hr-

4 http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI%20DOKUMENTI/DOKUMENTI_IPD_I_DRUGE_DJELATNOSTI_1991_1995/bez3.htm

KORAK broj 34

151

vatske, i da je sa ovom operacijom u cijelosti upoznat i saglasan direktor Nikola Kri-žanović, kao i predstavnik Ministarstva odbrane Republike Hrvatske Ratimir Ružić5.

Saradnja Pricipovih tvornica sa Hrvatskom pokazuje i dokument Nikole Gambi-rože, načelnika Uprave za namjensku proizvodnju pri Ministarstvu obrane Republi-ke Hrvatske, broj 213-01/93-03/219, od 10. marta 1993. godine. Gambiroža je ovaj dokument uputio pomoćniku ministra obrane Republike Hrvatske general-bojniku Slobodanu Praljku, u kojem traži hitnu nabavku baruta i eksploziva za proizvodnju minobacačkih granata, bombi, upaljača i raketa. U dokumentu se dalje navodi da je potreban hitan uvoz slijedećih količina eksplozivnih materijala: 10 tona baruta NGB-051, 18 tona baruta NGB-021, 7,6 tona baruta NGB-161, 100 tona baruta NGB-261, 1,5 tona baruta NGB-171, 5 tona baruta NGB-271, 2 tona baruta NGB-181, 50 tona baruta NGH-245, 75 tona baruta NGR-105A, trinitrotoluena 1.000 tona, plastičnih ek-sploziva nitropenta 5 tona i flegmatiziranog pentrita ili heksogena 10 tona. U istom se dokumentu dalje navodi da se navedeni materijal treba da uveze iz inostranstva. Međutim, dok se to ne realizira, potrebna je pomoć za određene vrste baruta iz HZ Herceg – Bosne. U međuvremenu, dok se ne ostvari uvoz, a prema zahtjevima i do-govorima Uprave za proizvodnju sa „SPS“-Vitez, potrebne su nam slijedeće količine: 1.250 kompleta ( barut NGB 105 A) za raketu 128mm, 1.350 kg baruta BALISTIT i oko 1.000 kg NGH 245. Potrebno je upoznati rukovodstvo HZ Herceg-Bosne o hit-noj preradi nitroceluloze upućene u tvornicu „SPS“-Vitez, i da se utječe na direktora Tvornice, kako bi se 11,5 tona nitroceluloze preradilo u skladu sa našim zahtjevom: 2,5 tona NGB-271,500 kg NGB-171,6 tona NGB-161 i 10 tona NGB-261. Potrebno je isto tako pomoć rukovodstva HZ Herceg- Bosne za hitnom preradom takozvane jake smjese u količini od 3 tone u tvornici „SPS“-Vitez u slijedeću vrstu baruta: 2 tone NGB-051 i 1 tonu NGB-021. Na kraju ovog dokumenta napominje se da je Uprava za proizvodnju uz pomoć Praljka poslala u tvornicu „SPS“ aceton i nitrocelulozu kako bi se organizirala proizvodnja navedene količina baruta u Vitezu6.

Tvornica „SPS“ iz Viteza je u toku 1992. godine uspješno sarađivala i pomaga-la tvornici „MIV“ iz Varaždina, tako što joj je isporučivala barute za proizvodnju minobacačkih granata. U toku 1993. godine prilike su se promijenile, tako da su predstavnici „SPS“ tražili od „MIV“ iz Varaždina da za potrebe HVO-a Vitez ispo-ruče dopunska punjenja i mine za odbranu od muslimanskih napada, i predlaže da se plaćanje reguliše kroz kompenzaciju. Iz dokumenta, klasa 213-01/93-03/77, ur.broj:512-24-02-93-58, od 29. aprila 1993. vidi se da su HVO strukture iz “SPS“ tra-žile da im „MIV“ isporuči 1.000 komada dopunskih punjenja za mine 120 mm, 1.000 komada dopunskih punjenja za mine 82 mm, 5.000 komada dopunskih punjenja za mine 60 mm, obrađeno metalno tijelo i stabilizatore za 1.000 mina 120 mm, obra-



UMIJEĆE SJEĆANJA

152

đeno metalno tijelo i stabilizatore za 1.000 mina 82 mm i obrađeno metalno tijelo i stabilizatore za 2.000 mina 60 mm7.

Društveno preduzeće „Vitezit“ iz Viteza je 20. maja 1993. godine uputilo Mini-starstvu obrane Republike Hrvatske, za Vragotuk Mladena „Zahtjev za uskladištenje eksplozivnih tvari u Luci Ploče“. Ovaj zahtjev je upućen preko predstavništva „Vite-zita“ u Splitu, a povod za njegovo upućivanje je bio dobijanje odobrenja od MO i MUP Hrvatske za prebacivanje određenih količina eksploziva iz Splita u skladište Luke Ploče. U ovom zahtjevu se, pored ostalog, navodi da je prošle godine (1992.), uz saglasnost nadležnih organa Republike Hrvatske iz „Vitezita“ izmještena značajna količina privrednog eksploziva i detonirajućeg štapina. O razlozima i uvjetima pod kojima je roba dovežena u Republiku Hrvatsku, u dokumentu se kaže da nema po-trebe da se to posebno ističe. Jedan dio robe je bio smješten u skladište Luke Lora u Splitu, a veći dio u skladište Kukuzovac. Na zahtjev Hrvatske vojske, Zapovjedniš-tvo Stožera Split, početkom veljače, je svu robu iz Luke „Lora“ prebacilo u skladište Luke Ploče, gdje se trenutno nalazi 75.275 kg privrednog eksploziva. Tokom nared-nog tjedna ova količina će se smanjiti za 10 tona, obzirom da predstoji otprema za „RUDAR“ Zagreb. U skladištu Kukuzovac se nalazi 25 tona privrednog eksploziva i 458.000 metara štapina. Za Ovu robu već duže vrijeme se traži rješenje za izmješta-nje, a jedino pravo rješenje je skladište Luke Ploče. Za to izmještanje robe su bile potrebne i saglasnosti nadležnih organa Republike Hrvatske8.

HVO Srednje Bosne je u toku rata protiv Armije RBiH, pored ostalog naoružanja, imao na raspolaganju i ogromne količine eksploziva, koji je koristio za izradu eksplo-zivnih naprava i miniranje svojih odbrambenih linija. Po nekim procjenama, HVO je u toku agresije samo na Stari Vitez, preko eksplozivnih naprava i autocisterne, upotrijebio oko 10 tona eksploziva. U toj, može se kazati, masovnoj upotrebi eksplo-ziva od strane HVO-a, autor ovog teksta je bio zaprepašten kada je vidio dokument Slobodana Praljka u kojem on traži od Blaškića da se izvrši procjena mogućnosti postavljanja veće količine eksploziva prema Travniku i ostalim muslimanskim polo-žajima, koji bi akiviranjem prouzrokovao velika razaranja i ljudske gubitke na strani Armije i bošnjačkog stanovništva. I prije uvida u ovaj dokument, autor je imao dosta čvrsto uvjerenje da se od hrvatskih vojnih i političkih struktura može sve očekiva-ti. Kada se u rukama tih struktura nađe i jedna od najvećih tvornica eksploziva na Balkanu, čije količine eksploziva imaju snagu jedne manje atomske bombe, onda imate velike i opravdane razloge da se jako uplašite. Mada sam imao i praktično iskustvo od 18. aprila 1993. godine, kada je aktivirana autocisterna napunjena ek-splozivom od koje je porušen istočni dio Starog Viteza, ipak sam se nadao da se to neće više ponoviti. Priznajem da sam bio u zabludi.

Slobodan Praljak je, ispred Glavnog stožera HVO-a, uputio jednu zapovjed 3. no-vemra 1993. godine pod nazivom –„Mogućnost korištenja eksploziva“, ur.broj 02-2/1-01-3289/93, OZ S-B, n/r pukovnik Tihomir Blaškić.

7 http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI%20DOKUMENTI/SUKOB_ABiH_i_HVO-TRAVANJ_1993.g/POCETAK_RATA_TRAVANJ.htm

8 http://www.slobodanpraljak.com/materijali/ratni%20dokumenti/naoruzavanje_armije_bih/tablica_oruzje.htm

KORAK broj 34

153

U Naredbi se traže odgovori na slijedećih 5 zahtjeva:1. Procijenite mogućnost postavljanja većih količina eksploziva prema Trav-

niku i ostalim muslimanskim položajima koji bi aktiviranjem prouzročio veće materijalne štete i nanio gubitke živoj sili.

2. Utvrditi količine eksploziva koji se nalazi u rezervi i o tome me izvjestite.3. Procjenite efekte koje bi izazvale aktivnosti pod tačkom 1. prema neprija-

telju, nama i UNPROFOR-u.4. Način miniranja tvornice, posljedice, i da li to imaš pod kontrolom?5. Izvijestite me odmah o svemu.

Zapovjednik Glavnog Stožera HVO general-bojnik Slobodan Praljak9.

U drugom dokumentu broj 01-11-82/93, od 3. novembra 1993. godine Blaškić daje odgovore na Praljkove zahtjeve.

-Odgovor Blaškića na prvi zahtjev Praljka:„Sagledavajući taktički položaj naših postrojbi u odnosu na muslimanske snage,

objektivno gledajući jedini rejon sa kojeg značajnije možemo ugroziti muslimanske snage i naselja gdje čine apsolutnu većinu je prostor Bošnjakovog gaja, uz nepo-srednu blizinu prometnice od raskrižja na Docu prema Gučoj Gori. Smatram da bi od posljedica vazdušnog udarnog talasa posebno bili pogođeni rejoni Polje Slav-ka Gavrančića, Dolac na Lašvi, Novo Naselje, Grahovik, Kmetići, Guvna, Vakuf i sam grad Travnik. Središte Travnika od Bošnjakovog gaja udaljeno je oko 3,5 km. Postoji opasnost da vazdušni udar ugrozi i naše sopstvene snage naselja po dubini i snage UNPROFOR-a u Biloj. Istina, daleko manje nego za gore navedene rejone“.

- Odgovor Blaškića na drugi zahtjev Praljka:„Prema dokumentu od 04. 10.1993. godine, stanje gotovih proizvoda eksploziva

i štapina je slijedeće;

-plastični privredni eksploziv na bazi nitroglicerina .......82.000 kg

-praškasti privredni eksploziv na bazi TNT(trotila).........54.000 kg

-detonirajući štapin na bazi pentrita..................................252.000m

-sporogoreći štapin proizvod „Kamnuka“.........................47.000m

-protivoklopne mine (nalaze se u vojarni Kaonik).............5.596 komada

Stanje sirovina je takvo da ne postoji mogućnost proizvodnje detonirajućeg šta-pina i plastičnog eksploziva.

Ukoliko bi pored 1.500 TNT-a osigurali još određenu količinu istog mogli bi proi-zvesti još 60.000 kg praškastog eksploziva“.

-Odgovor Blaškića na treći zahtjev Praljka:„Procjena je da bi efekti vazdušnog-udarnog talasa nanijeli posljedice naseljima

i gradu Travniku gdje žive muslimani, ali razmještaj naših sela gdje živi naše pu-čanstvo i naših postrojbi u rejonu razmještaja snaga UNPROFOR-a također bi imali

9 http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI%20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih13/tab_12.htm

UMIJEĆE SJEĆANJA

154

određene posljedice što bi moglo imati veoma negativne efekte na ukupno stanje i na odnose sa međunarodnim organizacijama“.

-Odgovor Blaškića na četvrti zahtjev Praljka:„Način miniranja tvornice:a) Izvršeno demontiranje vitalnih strojeva bez kojih je već sada nemoguće po-

krenuti proces proizvodnje.b) Izvršena priprema za miniranje svih vitalnih objekata. Vrijeme izvršenja 30 mi-

nuta od izdate zapovjedi.c) Izvršene pripreme za miniranje kompletne tvornice i podijeljene konkretne

zadaće za izvršenje. Vrijeme izvršenja 90 minuta.d) Veliki problem su ogromne količine eksploziva i kemijskih supstanci posebno

za pučanstvo i okolinu, a zbog sekundarnog djelovanja eksplozije“.-Odgovor Blaškića na peti zahtjev Praljka:„Imam sve pod kontrolom, a postoji još jedna osoba koja sve zna ukoliko se meni

nešto nepredviđeno desi, a vi sigurno znate tko je taj prijatelj, jer sam o njegovom statusu sa Vama razgovarao“10.

Nasreću, Praljkova suluda ideje o razaranju Travnika eksplozivom nije praktično realizirana, vjerovatno iz razloga što je procijenjeno da bi i hrvatska strana imala ve-oma teške posljedice. I sa ovom svojom idejom Praljak je i sam još jednom pokazao svoje zločinačke nagone i praktične postupke, zbog kojih je opravdano i dospio u Haški tribunal. Treba se nadati da će sud u žalbenom postupku ovom zločincu izreči i veću kaznu od one u prvostepenom postupku. Na kraju ovog teksta navedena su dva dokumenta Slobodana Praljka i Tihomira Blaškića, prije svega zbog hrvatske javnosti kaja ima dosta rašireno uvjerenje kako su i ova dva čovjeka, kao i ostali osu-đeni Hrvati za zločine, praktično nevini ljudi, i da im se presuđuju kazne od nepra-vednog i političkog suda u Hagu samo zato što su Hrvati.

10 http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI%20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih13/tab_12.htm

KORAK broj 34

155

Brigadir Remzija Šiljak

PRUSAC - NEDOSANJANI SAN SRPSKO-CRNOGORSKOG AGRESORA

Na nekoliko kilometara od Donjeg Vakufa nalazi se Prusac, najveće dovište muslimana u Evropi. Svakog mjeseca juna, na hiljade muslimana hodočasti na Aj-vaz-Dedinu Ajvatovicu.

Tradicionalna arhitektura je gotovo podjednako lijepa kao i okrugla brda koja se protežu dokle vam doseže pogled. Sveta mjesta uvijek imaju neku posebnu ener-giju, ali za razliku od ostalih, Prusac nije komercijaliziran. To je malo mjesto u kojem ljudi žive kao što su oduvijek živjeli i koji svakog juna otvorenih ruku dočekuju hilja-de posjetilaca.

Legenda o Ajvaz-Dedi

Legenda o Ajvaz-Dedi govori o velikoj žeđi koja je zaprijetila opstanku male pla-ninske zajednice u Pruscu. Bilo je veoma malo vode, jedva dostatno za seljane, ali su je ovi ostavili za svoju stoku, od koje im je ovisio opstanak. A onda je Ajvaz-Dedo odlučio da se moli Bogu za vodu. Kaže se da to što je on odlučio da moli za vodu, a ne za kišu, je dokaz snage molitve.

Ajvaz Dedo je molio 40 dana, i na 40. dan velika stijena u blizini sela počela se tresti, nakon čega se razdvojila. Iz procjepa je potekla voda. Novost se brzo proširila, i muslimani i kršćani dolaze ovamo da vide izvor i veliko ždrijelo koje je nastalo ze-mljotresom. Sa toga mjesta voda nastavlja da teče i muslimani ovdje dolaze iskazati svoju zahvalnost i nastoje održati sjećanje na Ajvaz-Dedu i tradiciju posjete ovom mjestu.

Legenda o braniteljima Prusca

Udruženje za zaštitu tekovina borbe za BiH Srednjobosanskog kantona - Općin-ski odbor Donji Vakuf, u sklopu manifestacije „Dani Ajvatovice“, organizirao je okru-gli sto na temu „Herojska odbrana Prusca“, želeći na taj način odati počast hrabrim braniteljima i budućim generacijama ostaviti zapis o jedinstvenoj organizaciji od-brane i hrabrosti Pruščaka, potomaka Ajvaz-Dede.

U ovom broju donosimo izlaganja brigadira Remzije Šiljka, predsjednika Udru-ženja „Za tebe BiH SBK“.

UMIJEĆE SJEĆANJA

156

Dame i gospodo, nekako, u posljednje vrijeme, prilikom organizacije okruglih stolova i javnih tribina zapadne me nezahvalna uloga da govorim o neprijateljskim snagama, iako sam tokom rata uvijek bio u operativno-nastavnim organima ko-mandi jedinica u kojima sam bio angažovan. Tema mog izlaganja nosi naziv „Snage srpsko-crnogorskog agresora u širem rejonu Prusca“. Moj stil kazivanja na ovakvim okruglim stolovima je da proučim dokumentaciju, te da na osnovu dostupne do-kumentacije govorim o zadanoj temi. Tako sam učinio i ovog puta, te sam u prilici da na video-zidu pokažem faksimile dokumenata koji potkrepljuju moje kazivanje.

Iako je po popisu stanovništva iz 1991. godine na donjovakufskoj općini od 24. 544 stanovnika, bilo najviše stanovnika muslimanske nacionalnosti (Bošnjaci)1, srp-ski nacionalisti općine Donji Vakuf su uzeli aktivnog učešća u kreiranju zločinačke politike SDS i vrlo rano općinu Donji Vakuf, bez konsultacija muslimanskog naroda, priključili budućoj paradržavnoj tvorevini, koja će počiniti strašne zločine na prosto-ru Bosne i Hercegovine, zarad velikonacionalnih interesa srpstva, odnosno, stvara-nja „velike Srbije“.

O ovome ilustruju dokumenti:• Telegram ratnog zločinca Radovana Karadžića Opštinskom odboru SDS Donji

Vakuf, od 19.12.1991. godine, po kome se u SDS-u na području općine Donji Vakuf uvodi vanredno stanje;

• Odluka o formiranju srpske opštine Donji Vakuf, broj. 01/92, od 15.02.1992. godine;

• Odluka srpske opštine D. Vakuf o pripajanju srpske opštine Donji Vakuf auto-nomnoj regiji Krajina, broj: 2/92, od 15.02.1992.godine;

• Zahtjev srpske opštine Donji Vakuf za pripajanje srpske opštine Donji Vakuf Autonomnoj regiji Krajina, broj: 03/92, od 15.02.1992. godine.

Sva tri dokumenta potpisuje predsjednik srpske opštine Donji Vakuf Nikica Zagorac.

1 Statistički bilten Državnog zavoda za statistiku R BiH, broj 234, iz decembra 1993. godine: Nacionalni sastav stanovništva - rezultati za Republiku po opštinama i naseljenim mjestima 1991.: Od ukupnog broja stanovnika općine D. Vakuf 24.544, muslimanske nacio-nalnosti (Bošnjaci) bilo je 13.590, srpske nacionalnosti 9.533...

Prilog br:1 - Fotokopija telegrama Radovana Karadžića opštini Donji Vakuf o uvođenju vanrednog stanja SDS Donji Vakuf

KORAK broj 34

157

O ulozi bivše JNA na stvaranju pretpostavki da svi Srbi žive u jednoj, srpskoj dr-žavi, velikoj Srbiji, napisane su mnoge knjige, a na ovim prostorima 5. korpus JNA je rasporedio jedinice pristigle iz Slovenije i Hrvatske i formirao nove jedinice koje će biti zaštitnici srpskog naroda i koji će ovladati gradovima, selima i dominantnim objektima, koji će kontrolisati putne komunikacije koje iz Srednje Bosne vode na zapad, istok, jug i sjever, koji će blokirati i izolovati Srednju Bosnu od ostatka svijeta.

Iz faksimila prve stranice Naređenja Komande 5. korpusa JNA vidi se da je još 03.09.1991. godine, na širem prostoru Donjeg Vakufa formirana 30. divizija u čijem

Prilog br:2 - Fotokopija Odluke srpske opštine Donji Vakuf o pripajanju Autonomnoj regiji Krajina, od 15.02.1992. godine

UMIJEĆE SJEĆANJA

158

sastavu je i 19. partbr-donjovakufska, koja će zajedno sa ekstremistima SDS protje-rati nesrpsko stanovništvo sa područja općine Donji Vakuf, izuzev sa prostora heroj-skog Prusca, koji će ostati nedosanjani san SCA.

Drugi učesnici okruglog stola će detaljnije govoriti o prvim atacima agresora na Prusac i organiziranju patriotskih snaga i odbrani ognjišta, a ja sam sebi u zadatak postavio tezu koju potkrepljujem dokazima-dokumentima agresorske strane, koji pokazuju da SCA niti jednog trenutka tokom odbrambeno-oslobodilačkog rata ne odustaje od namjere da zaposjedne cjelokupnu teritoriju općine Donji Vakuf, uklju-čujući i Prusac.

Prilog br:3 - Fotokopija prve stranice Naređenja Komandanta 5. korpusa JNA za formiranje 30. part divizije i potčinjenih jedinica, uključujući i 19. partbr

KORAK broj 34

159

Vama je svima dobro poznata činjenica da je Donji Vakuf, pa i Prusac, bio u zoni odgovornosti 1. krajiškog korpusa (KK) Vojske Republike Srpske (VRS), u okviru ovog korpusa u zoni odgovornosti 30. lake pješadijske divizije (lpd) VRS, a najkonkretnije u zoni 19. lake pješadijske brigade (lpbr)2.

Referišući o borbenoj gotovosti komandantu 1.KK VRS - 07.12.1992. godine, ko-mandant 30. lpd odmah na samom početku referata hvali se postignutim rezultati-ma u dosadašnjem toku agresije, ali i ističe zadatke koji stoje pred njegovim „hero-jima“ : „Oslobađanjem grada i opštine Jajce, dijelova opštine Travnik, ukupno 400-450 km² površine, 30.KD3 je izvršila svoj postavljeni zadatak. Treba izvršiti još odgovarajuće popravke, na lijevom krilu da se, radi povoljnijih položaja, ide naprijed 2-3 km, odnosno uzme Turbe, i na desnom krilu, radi popravljanja granice i rešenja vode za Donji Vakuf, da se uzme Prusac...“

Sasvim je jasno da će agresor i u narednom periodu atakovati na branitelje Prus-ca. Potvrdu ove teze nalazimo u Naređenju za dalja dejstva 1.KK VRS, od 26.06.1993.godine, u kome se na 3. strani, u tačci 3.1. daje zadatak 30. lpd: „U sadejstvu sa OG Prijedor, Vlašić i snagama 2. krajiškog korpusa, osloncem na zemljišne objekte, uz pri-mjenu zaprečavanja, sprečiti prodor muslimanskih snaga na pravcima: Bugojno-Srbo-bran-Jajce i Travnik-Turbe-Dobratići-Jajce i stvoriti povoljne uslove za ofanzivna dejstva i osloboditi Prusac i Turbe...“

2 19. brigada je formirana kao 19. partizanska brigada, nakon toga preformirana, prvo u 19. laku pješadijsku brigadu, a zatim u 19. pješadijsku brigadu

3 Tokom svog postojanja, 30. divizija je doživljavala transformacijske promjene: prvo je bila 30. partizanska divizija, nekada su je, kao u ovom slučaju nazivali i 30. krajiška divizija, zatim je preformirana u 30. laku diviziju, a potom u 30. pješadijsku diviziju.

Prilog br:4 - Fotokopija dijela Referata komandanta 30. lpd VRS komandantu 1. KK, 07.12.1992.g.

UMIJEĆE SJEĆANJA

160

Prilog br:5 i 6 - Fotokopija dijelova prve i treće strane Naređenja 1. KK VRS za dalja dejstva od 26.06.1993. godine

KORAK broj 34

161

Da je 19. lpbr VRS imala zadatak zauzeti Prusac i u kasnijem periodu odbrambe-no-oslobodilačkog rata govori i Zapovijest Komande 11. lpbr VRS, od 04.07.1993. godine. Na drugoj strani ove Zapovijesti, u tačci 3. se, između ostalog, navodi: „...Desno od nas odbranu organizuje 19.pbr..., a po stvaranju uslova za ofanzivna dejstva u bližem zadatku osloboditi Prusac, a sledećem ovladati linijom Oštrulja (tt 848)-Guvno-Koš-Čevina (tt 1269)...“

Krajem 1993. godine i Komandant 1.KK VRS insistira da se zauzme Prusac. U Na-ređenju za dalja dejstva Komande 1.KK VRS str.pov.broj: 560-10/93, od 21.11.1993.godine, na 7. strani daje u zadatak 30. lpd: „...pripremiti i izvesti napad na Prusac i Turbe, naneti neprijatelju što veće gubitke, osloboditi pomenuta mesta...“

Prilog br:7 i 8 - Fotokopija dijelova prve i druge strane Zapovijesti za odbranu 11. lpbr VRS, od 04.07.1993. godine

UMIJEĆE SJEĆANJA

162

Komanda 1.KK VRS sličan zadatak daje 30.lpd i krajem novembra 1994. godine. U vrijeme kada je Armija R BiH bila u ofanzivi prema Kupresu, komandant 1.KK VRS svojim borbenim naređenjem broj: 1-133, od 24.10.1994.godine, na 5. strani insisti-ra: „...a) 30. lpd: U sadejstvu sa 2.KK stabilizovati odbranu na desnom krilu i po sticanju uslova preći u napad opštim pravcem: Srbobran-Prusac-Bugojno, sa zadatkom: razbiti snage neprijatelja na pravcu napada i u bližem zadatku ovladati Pruscem, a u slede-ćem zadatku ovladati sa Bugojnom...“

Ratnom zločincu su izgleda apetiti porasli, pa želi i Bugojno u granice fantomske paradržave, ali mu je izgleda zalogaj stao u grlu. Prevelik zalogaj mu je bio i Prusac, a kamo li i Bugojno.

Prilog br:9 i 10 - Fotokopija dijelova prve i sedme strane Naređenja K 1.K VRS za dalja dejstva, od 21.11.1993. godine

KORAK broj 34

163

O ratnim zbivanjima u i oko Donjeg Vakufa, pa time i Prusca u 1995. godini biće više na okruglom stolu u Donjem Vakufu. U furioznoj Kupreškoj operaciji Armija R BiH je pokazala da je spremna za šira oslobodilačka dejstva, da je spremna za oslo-bađanje najdominantnijih zemljišnih objekata i gradova. Agresoru je poljuljano ranije samopouzdanje. Zabrinuti za dalju sudbinu na prostorima Srednje Bosne, agresorski oficiri razmišljali su kako sačuvati ono što su agresijom početkom 1992.godine, uz pomoć posrbljene JNA, postigli. Znali su da Armija R BiH kuca na vrata Donjeg Vakufa.

Dozvolite mi da na kraju samo jednim dokumentom potkrijepim tezu da je i na našim prostorima postojao međunarodni oružani sukob, odnosno da je Vojska Ju-goslavije davala pečat tzv. Vojsci Republike srpske.

Nisu tačne tvrdnje da je JNA sporazumno napustila teritoriju Bosne i Hercegovi-ne, maja 1992. godine, nego je samo transformisana u VRS, sa svim svojim efektivi-

Prilog br:11 i 12 - Fotokopija dijelova borbenog naređenja komandanta 1. KK VRS, od 24.10.1994. godine

UMIJEĆE SJEĆANJA

164

ma, od naoružanja do oficirskog kadra. Za ovo moje izlaganje bitan je oficirski kadar. Šta je rukovodstvo Jugoslavije učinilo na tom planu?

Želeći „zamazati oči“ međunarodnoj javnosti, Vrhovni savjet odbrane Jugoslavije je donio odluku o formiranju 30. kadrovskog centra (30. KC) u koji su raspoređivani svi oficiri Vojske Jugoslavije koji su odatle upućivani na ratište u R BiH. Neki od ovih oficira nisu ni dolazili u 30. KC, nego su sve vrijeme bili na ratištu u BiH, predvodeći agresorsku stranu u borbama nad nesrpskim stanovništvom. Ovaj 30. KC imao je svoj budžet dobiven od Ministarstva odbrane Jugoslavije, koji je bio nemali, dovo-ljan da osigura sve prinadležnosti oficira angažovanih na ratištu u R BiH, (od ličnih

KORAK broj 34

165

dohodaka, stambenih potreba, i dr), ali je veći dio tog budžeta korišten za obezbje-đivanje potreba u materijalno-tehničkim sredstvima VRS.

Ovu konstataciju potkrepljujem Formacijskom knjigom starješina Komande 30. pd VRS. U ovoj knjizi prikazane su sve formacijske dužnosti u komandi 30. pd VRS, sa imenima lica koja su te dužnosti obavljala. Na prvom mjestu je komandant 30. pd, te je očito da je u ovom trenutku tu dužnost obavljao Zec (Gojka) Momir. “Jedinica-ko-manda koja ga vodi u evidenciji“. Za Momira Zeca, komandanta 30. pd VRS to je 30. KC. Isti slučaj je i za načelnika štaba 30. pd VRS Kajtez Nikolu i načelnika odjeljenja za ONP Jokić Ljubomira. I kod njih piše da ih u evidenciji vodi 30. KC. Daljom analizom ove Knjige će se vidjeti da se svi pomoćnici komandanta, načelnici rodova i službi također vode u evidenciji 30. KC, odnosno da su na platnom spisku Vojske Jugosla-vije, da su pripadnici Vojske Jugoslavije. U komandi 30. pd VRS takvih je 20, a prema „Analizi b/g VRS za 1992. godinu“ iz aprila 1993. godine, strana 134: „...više od 26.000 oficira i podoficira VJ bilo je u VRS tokom jula 1992. godine...“

Trideseti Kadrovski centar VJ formiran je Naređenjem predsednika SRJ broj: N 1/2-02-033/93-1, od 10.11.1993.godine, i Naredbom Načelnika GŠ VJ str.pov.broj: 3087-1, od 15.11.1993. godine. Ovaj Kadrovski centar funkcionisaće sve do 28.03.2001. godine, kada će biti rasformiran Naredbom predsjednika SRJ Vojislava Koštunice.

BIH I SVIJET

166

General Fikret Muslimović

PRISUSTVO RUSIJE NA BALKANU I SUKOB SA EVROPSKOM UNIJOM

DESTRUKCIJA OD STRANE RUSIJE NA BALKANU

Oslonci na Balkanu:

Velike sile se bore za prisustvo i prestiž na Balkanu. U tome je Zapad superior-niji. Ima brojnije i jače oslonce, jer su sve zemlje Balkana odredile svoj integracijski put prema članstvu u EU, a osim Srbije, i prema članstvu u NATO-u. Pozicije Rusije širom Balkana su razuđene, dobro organizirane i međusobno povezane, upravo na antizapadnim ideološkim i političkim osnovama. Cijeni se da je Vlada RS-a u Banjoj Luci, „najveći oslonac Rusije na Balkanu“, pa se cjelokupna antibosanska destrukcija, na čelu sa predsjednikom RS-a, Miloradom Dodikom, smatra izrazom ruskog utje-caja, te da, iza antiustavnog referenduma o Danu RS-a stoji Rusija, koja teži da ojača destruktivni potencijal Dodika. Upravo to potvrđuje i Putinov prijem Dodika u Kre-mlju, 22.09.2016., tri dana pred referendum, odnosno na desetak dana pred Lokalne izbore u BiH.1

Ruskoj politici pogoduju problemi unutar EU, posebno u pogledu širenja i jača-nja evroskepticizma čiji je rezultat izlazak Velike Britanije iz njenog članstva. Odno-sno, Rusiji odgovaraju blokade procesa produbljenja i proširenja EU.

Ruska nostalgija i revanšizam:

Putin je nostalgičan prema bivšem SSSR-u. U osnovi te nostalgije je ruska srdžba prema zemljama Zapada za koje smatra da su putem subverzije, krajem 20. stoljeća, srušile SSSR, te suzile prostor ruske dominacije i hegemonije. U inerciji te srdžbe, „svjesno ili nesvjesno“ Rusija revanšistički uzvraća putem subverzivne podrške ek-stremno desnim snagama u zemljama Zapada koje djeluju protiv opstojnosti EU, kao što je Nacionalni front u Francuskoj i Alternativa za Njemačku. Putem podrške ekstremnim desničarima, odnosno euroskepticima, Rusija teži da oslabe integracij-

1 Kremenović Mladen, Politika, 16.09.2016. godine, strana 4.Kremenović Mladen, Politika, 15.09.2016. godine, strana 4.

KORAK broj 34

167

ske veze između članica EU, dok potencijalne kandidate i kandidate za članstvo u EU Rusija demotivira i odvraća od evropskih integracijskih iskoraka. Taj smisao ima ruska podrška ekstremnim srpskim nacionalistima u Srbiji, BiH, Crnoj Gori, Make-doniji i Kosovu. Sagledavajući upravo takve destruktivne utjecaje, ruski opozicioni političar i bivši svjetski šampion u šahu, Gari Kasparov, je rekao: „Putinov primarni cilj je da podijeli Evropu, a uz to čak i ne krije tu svoju želju.“2

Značaj EU za mir na Balkanu

Za razliku od Rusije, EU djeluje s ciljem da se Balkan regionalno stabilizira, kako po osnovu iste proevropske orijentacije balkanskih zemalja, tako i po osnovu nji-hove lokalne i regionalne, bilateralne i multilateralne saradnje, dok Rusija ometa evropske težnje za stabilizacijom tog regiona, pomažući snagama koje se protive integraciji u članstvo EU i NATO. Iskoraci u stabilizaciji Balkana na evro-atlantskim integracijskim osnovama umanjuju utjecaj Rusije, dok rezultati ruskih utjecaja kom-pliciraju napore Zapada za izgradnju stabilnog i trajnog mira na Balkanu.

Ulaskom u EU, zemljama zapadnog Balkana će se omogućiti da međusobne spo-rove uspješnije rješavaju u bilateralnim odnosima i u institucijama EU koje mogu, u korist mira i sigurnosti, imati ulogu poticanja saradnje između svojih članica, otkla-njajući rizike rješavanja sporava na „bojnom polju“. S obzirom na svoju osnovnu am-biciju u pogledu mira i sigurnosti, EU teži da bude prisutnija u zemljama i regijama gdje je aktuelnija nacionalistička euforija, kao što je na zapadnom Balkanu, jer me-taforički rečeno, „nacionalizam znači rat“, iz čega, u balkanskim prilikama proizilazi da se, ni srpskim, ni hrvatskim, ni albanskim, ni bošnjačkim, ni bilo čijim nacionaliz-mom ne može osigurati mir, a može ugrožavati.

Za mir i sigurnost na Balkanu od naročitog značaja je kako će koja od zemalja te regije prihvatati utjecaje u svom ambijentu od strane SAD, EU, Rusije i Kine. Nakon Brexita i izbora Donalda Trampa za predsjednika SAD-a, vjerovatno je da će na Bal-kanu prisustvo Rusije i Kine rasti u težnjama da zauzmu pozicije koje ostanu nepo-krivene zbog eventualnog smanjivanja utjecaja SAD-a.

Ideologija „panslavizma“ i ruske prijetnje miru

Karakter panslavizma:

Ideološka osnova ruskog prisustva na Balkanu je „panslavizam“,3 odnosno težnja za ujedinjavanjem svih zemalja slavenskog porijekla. Zato, Rusija na Balkanu ostva-ruje efikasne utjecaje, često sa snažnim simboličkim značenjem i porukama kakvim se može smatrati Putinova posjeta Sloveniji, 30.07.2016. godine, pored ostalog, i s ciljem da simbolički označi dokle na Zapad dosežu direktni interesi ujedinjenja na panslavenskim ideološkim osnovama.

2 Kasparov Gari, Faktor, 12.03.2016. godine, strana 13.3 panslavizam: „težnja za političkim ujedinjavanjem svih slavenskih naroda; sveslavenstvo; ...“ (Klaić Bratoljub, Rječnik stranih

riječi, Nakladni zavod MH Zagreb, 1978. Godine, strana 1.000.)

BIH I SVIJET

168

Ruska propaganda ističe da postoji „posebna veza između ruskog i slavenskih na-roda na Balkanu“.4 Znajući za takav interes Rusije, obavještajne službe zemalja Zapa-da detaljno istražuju rusko prisustvo u toj regiji, pa je „Vašington post“ u jednoj anali-zi ukazao da „u Beogradu postoji 109 organizacija koje rade na promociji rusko-srpskih odnosa“.5 Panslavenski interesi ideološka su osnova za angažiranje Rusije u krizama Ukrajine, Gruzije, Moldavije, zemalja Balkana ...

Na osnovama panslavizma, Rusija postala glavna prijetnja miru:U odnosima između evropskih zemalja, posebno na zapadnom Balkanu, ima

brojnih neriješenih problema i političkih sukoba u raznim sadržajima, sa rizicima da prerastu u ratna neprijateljstva. Predsjedavajući Vojnog odbora NATO-a, general Petr Pavel, sredinom septembra 2016. godine je ocijenio da je „Balkan još uvijek po-tencijalni izvor ratnih sukoba“, te da „NATO-savez mora da posjeduje sposobnost, snage i resurse za odvraćanje protivnika i odbranu svoje članice od bilo kakve prijetnje ... Bal-kanu prijeti islamski terorizam, ali i ruski utjecaj (podvukao a.)“6 Prema tome, najviši vojni zvaničnik NATO-a cijeni da su glavne prijetnje miru na Balkanu (a) „islamski terorizam“ i (b) „utjecaj Rusije“. Ta ocjena nije nastala tek 2016., jer je u identičnom sadržaju isticana i ranije, naprimjer, 2015. godine u petogodišnjoj procjeni rizika za nacionalnu sigurnost Velike Britanije. U toj procjeni je navedeno da će Velika Brita-nija „proglasiti Rusiju za prijetnju najvišeg nivoa“.7 Slično je ocijenio i ministar odbrane SAD-a Ash Carter, koji je istakao da su Rusija i Kina „potencijalna prijetnja svjetskom poretku“.8

Propagandni rat Rusije

Uopće, saradnja podrazumijeva kontakte, razmjenu mišljenja i informacija, usa-glašavanje i međusobno pomaganje. Suprotno tome, sukob je proces distanciranja, zatvaranja, sumnji i nepovjerenja. U uslovima sukoba i odsustva saradnje, umjesto privrednih i kulturnih sadržaja u odnosima zemalja EU i Rusije, pojačano se anga-žiraju obavještajne službe putem ilegalnih metoda koje često imaju subverzivni karakter, pa u slučaju otkrivanja i indiciranja obavještajnih subverzivnih aktivnosti, nepovjerenje i sukobi se produbljuju sa posljedicama dodatnih ulaganja u vojne i sigurnosne resurse, što izaziva i produbljuje krize jačajući strah i strepnje od oruža-nih sukoba.

Propagandni rat, može biti uvod u oružane sukobe. Između Zapada i Rusije, upravo je na sceni propagandni rat u kome najznačajniju ulogu imaju televizija, ra-dio, internet portali, štampa i publicistika uopće. O rezultatima ruske propagande u zemljama Zapada, član Evropske službe za vanjske poslove zadužen za praćenje i procjene te propagande, Jakub Kalenski je rekao: „U nekim evropskim zemljama na Rusiju gledaju kao na žrtvu agresivnog Zapada ... ruske snage koje imaju zadatak dezin-

4 Politika, Beograd, 22.09.2016. godine, strana 4.5 Politika, Beograd, 22.09.2016. godine, strana 4.6 Politika, Beograd, 19.09.2016. godine, strana 4.7 Oslobođenje, 10.11.2015. godine, strana 21.8 Carter Ash, Oslobođenje, 10.11.2015. godine, strana 21.

KORAK broj 34

169

formisati javnost aktivne su u svim evropskim zemljama ... lokalni političari prenose po-ruke Moskve ... (podvukao a.)“9 Taj problem je vrlo prisutan i u BiH, jer neki njeni lideri, pa i bošnjački, kao svoje stavove, iznose poruke Beograda iz arsenala velikosrpske propagande, kao što su naprimjer stavovi izjednačavanja pa čaki i prebacivanja na bošnjačku stranu odgovornosti za uzroke i posljedice rata, zatim stavovi o „bošnjač-koj državnoj mafiji“ i stavovi da SDA vodi BiH iranskim ili turskim, a ne evropskim putem. Ruska propaganda je predmet pažnje raznih političkih, medijskih i naučnih institucija u zemljama Zapada koje su utvrdile da su „glavni alati ruske obavještajne politike televizijska i internet mreža RT i olajn radijski i novinarski portal Sputnjik. Autori i voditelji programa često pričaju o zajedničkoj slavenskoj istoriji i kulturi ...“10

Sankcije EU prema Rusiji

Zbog angažiranja Rusije u Ukrajini, posebno zbog ruske aneksije Krima, odnosi između EU i Rusije su se radikalno pogoršali. EU je uvela ekonomske sankcije Rusiji i više puta ih pooštravala, zahtijevajući da, pored njenih članica, isto učine i zemlje koje su u statusu potencijalnog kandidata i kandidata za članstvo u EU. Rusija je istom mjerom odgovarala na sankcije od strane EU, zabranivši uvoz roba, naročito poljoprivrednih proizvoda u Rusiju iz zemalja EU i zemalja koje su podržale EU u pogledu sankcija protiv Rusije. Pored toga, Rusija je intenzivirala aktivnosti za uspo-stavu režima slobodne trgovine sa zemljama koje su bile u sastavu bivšeg SSSR-a, te sa Kinom, Izraelom, Peruom, Čileom, Južnom Korejom, Egiptom, Indijom, Indo-nezijom, Iranom, Kambodžom, Sjevernom Korejom, Venecuelom, Nikaragvom ...11

U pogledu odnosa prema Rusiji, u EU postoje podjele, pa i sukobi između onih koji insistiraju na sankcijama i onih koji su protiv sankcija, za približavanje između EU i Rusije, smatrajući, kako ističe poslanica ljevice u njemačkom Bundestagu, Sahra Wagenknceht, da „mjere koje je Zapad do sad proveo na račun Rusije nisu ispravne.“12 I članice EU su podijeljene po pitanju sankcija Rusiji. Dok se Italija, Velika Britani-ja, Njemačka, Francuska, Poljska i baltičke države ..., zalažu za produženje sankcija, tome se protive Grčka, Mađarska, Španija, Portugalija, Slovačka, Kipar, Austrija ...13

U vrijeme uvođenja sankcija EU prema Rusiji i uzvratnog uvođenja sankcija Rusi-je prema EU, BiH je intenzivirala saradnju sa Rusijom i bitno povećala izvoz u Rusiju svojih roba, naročito voća, dok su sve ostale zemlje zapadnog Balkana, uključujući Srbiju, bitno smanjivale izvoz u Rusiju.14

Reagiranje Rusije na sankcije od strane EU nije se svelo samo na kontra-sankcije, već je obuhvatilo niz strateških mjera koje imaju smisao geopolitičkih promjena u svijetu. Evropske sankcije su dodatno motivirale Rusiju da jača „Evroazijsku ekonom-

9 Kalenski Jakub, Faktor, 16.07.2016. godine, strana 14.10 Politika, Beograd, 22.09.2016. godine, strana 4.11 Oslobođenje, 22.06.2016. godine, strana 15.12 Wagenknceht Sahra, Oslobođenje, 07.07.2016. godine, strana 14.13 Mitrinović B., Politika, Beograd, 28.05.2016. godine, strana 2.

Mitrinović B., Politika, Beograd, 22.06.2016. godine, strana 2.

14 Faktor, 18.06.2016. godine, strana 17.

BIH I SVIJET

170

sku uniju“ (EEU), te da proširuje i produbljuje savez Rusije sa Kinom, Indijom, Iranom i drugim zemljama koje imaju ideoloških i političkih sukoba sa Zapadom. U okviru ta-kve ruske orijentacije naročitu pažnju zaslužuje Srbija koja usporedo sa zalaganjem za ulazak u EU, gdje je dobila kandidatski status, jača svoje političke, ekonomske i vojne veze sa Rusijom i njenim saveznicima, posebno sa proruski usmjerenim drža-vama nastalim u raspadu bivšeg SSSR-a, kao što je Bjelorusija, Jermenija, Kirgizija i Kazahstan. Sa tim zemljama Srbija uspostavlja bliske ekonomske veze, uključujući bescarinsku trgovinu i druge pogodnosti. Na prostoru zapadnog Balkana, posebno u Srbiji, EU dobija konkurenciju sve većim prisustvom Evroazijske ekonomske unije, organizacije kojom predsjedava predsjednik Rusije Vladimir Putin.15

Dakle, Rusija u sukobu sa EU upotrebljava potencijale svih svojih saveznika, isto kao što to čini EU u sukobu sa Rusijom, što asocira na bipolarnu podjelu svijeta i hladni rat.

15 Mikavica Aleksandar, Politika, Beograd, 01.07.2016. godine, strana 1. i strana 5.Mikavica Aleksandar, Politika, Beograd, 01.06.2016. godine, strana 1. i strana 5.

KORAK broj 34

171

General Fikret Muslimović

RAT U JEMENU

OPĆI PODACI O REPUBLICI JEMEN

Republika Jemen je nastala ujedinjenjem bivše sjeverne „Arapske Republike Jemen“ i bivše južne „Narodne Demokratske Republike Jemen“, 22.05.1990. godine. To je najsiro-mašnija zemlja Arapskog poluotoka, sa najmanjom proizvodnjom nafte. Prostire se uz obalu Crvenog mora, Adenskog zaljeva i Arapskog mora. Kopnom i morem, graniči se sa Saudijskom Arabijom, Omanom, Eritrejom, Džibutijem i Somalijom. Površina Jeme-na je 527.970 kilometara kvadratnih. Po popisu od 2004. godine, sa visokom stopom nataliteta ima 19.865.161 stanovnika, a prema nekim izvorima 24 miliona. Stanovniš-tvo govori arapski jezik. Bavi se uglavnom zemljoradnjom, stočarstvom i ribolovom, od kojih je, kako ističe publicista Zlatko Dizdarević „60 posto sunita, a oko 40 posto šiita“. Kroz historiju, utjecaj i vlast u Jemenu su imali Perzija, Osmansko carstvo, Velika Brita-nija i Saudijska Arabija. Glavni grad Jemena je Sana.1

Uzroci retne krize u Jemenu se tiču unutarnjeg političkog uređenja te zemlje i odnosa u njoj između plemenskih skupina. Izvana, u jemenskoj krizi se sukobljavaju Saudijska Arabija i Iran, a preko njih i velike sile. SAD su na strani Saudijske Arabije, a Rusija je na strani Irana.

Kada se ujedinio, Jemen je odbio podržati međunarodnu koaliciju za napad na Irak. Podržao je Sadama Huseina i vojnu operaciju Iraka protiv Kuvajta.

SUBVERZIVNA DOKTRINA I METODE AL-KAIDE I ISLAMSKE DRŽAVE (ID)

Šta pogoduje subverzivnoj praksi Al-Kaide i ID?

Eskalacija krize u Jemenu potvrđuje pravilo da terorističke organizacije ID i Al-Ka-ida pogodno tlo za utjecaje nalaze u zaostalosti muslimanskih naroda i država, gdje

1 Wikipedija, slobodna enciklopedija.Dizdarević Zlatko, Oslobođenje, Pogledi, 18.04.2015. godine, strana 24.Bektaš Elis, Stav, 28.01.2016. godine, strana 36.

BIH I SVIJET

172

nema stabilne vlasti, odnosno gdje već postoji haotično stanje. U uslovima gdje nema afirmiranih političkih i drugih društvenih faktora sposobnih da kontroliraju i usmjeravaju društvene tokove, nastaju prostori pogodni za infiltraciju ID i Al-Kaide. Terorističku strategiju Al-Kaide, ID je dopunio političkim ciljevima uspostave halifa-ta - islamske države, što je radikaliziralo terorističke metode i odredilo uspostavu i jačanje vojnih resursa pod kontrolom ID i Al-Kaide. Političkom i vojnom radikaliza-cijom, ID se oslanja na uporišta i mrežu Al-Kaide u Arabijskom poluotoku - Jemenu, Sjevernoj Africi, Somaliji, Siriji (Al-Nusru) ...

Subverzivna postupnost:

Kao i u drugim muslimanskim zemljama zahvaćenim katastrofalnim krizama u kojima Al-Kaida i ID imaju ključnu destruktivnu ulogu, i u Jemenu su se uspostavljali paradržavni elementi u formi „vilajeta“ i „šerijetskih odbora“ koji su se efikasno uve-zivali i ujedinjavali u snažan politički i vojni pokret destrukcije. Metodološka praksa ID i Al-Kaide obuhvata: (a) prvo, identifikaciju razloga i karaktera sukoba u musli-manskim područjima; (b) identifikaciju i procjenu one sukobljene strane koja može postati oslonac za utjecaj ID i Al-Kaide; (c) povezivanje sa pojedincima, grupama i organizacijama za koje se ocijenilo da mogu biti oslonci za dalje proširivanje i pro-dubljivanje utjecaja ID i Al-Kaide; (d) slanje emisara za ideološku i političku pripremu pojedinaca, grupa i organizacija za koje se ocijenilo da mogu biti oslonci ID i Al-Ka-ide u upravljanju krizom dozirajući sukobe, uključujući i oružana neprijateljstva; (e) upravljanje početkom i procesom rasplamsavanja i eskaliranja krize, što obuhvata obavještajne, vojne, medijske i druge subverzivne aktivnosti.

Naprijed navedena metodološka praksa i hronologija subverzivnog djelovanja ID i Al-Kaide u muslimanskim područjima za glavni cilj ima rušenje legalnih i legi-timnih centralnih vlasti u postojećim državama, te aktiviranje lokalnih, plemenskih vođa paradržavno usmjerenih protiv legalnih i legitimnih centralnih vlasti. „Pripad-nici Al-Kaide, zajedno sa islamskim ekstremistima, iskoristili su politički haos u Jemenu tokom arapskog proljeća 2011. i preuzeli kontrolu nad pojedinim gradovima i oblasti-ma na jugu zemlje.“2

Prema tome, nestabilnost i haos su recept za uspjeh Al-Kaide i ID. Nestabilnost se prvo uspostvalja i pospješuje s ciljem da permanentno tinja, da tinjajuća kriza unutar sebe ima potencijal transformacije u radikalno eskalirajuću krizu, proizvod-njom općeg haosa u kome potpuno nestaju efikasni utjecaji legalnih i legitimnih autoriteta državnih institucija i lidera, a radikalizacija proizvodi posljedice masovnih stradanja ljudi, obimnog i temeljitog razaranja materijalnih dobara. U širenju svije-sti sveopćeg negiranja legalnih i legitimnih autoriteta, izazivanja stanja u kome se autoriteti negiraju i ignoriraju, pod vidom demokratije i slobode, uglavnom u svim krizama prednjače pojedini mediji, da bi kasnije, isti ti mediji, u haosu stradavali kao i ostali građani.

2 Oslobođenje, 21.09.2013. godine, strana 9.

KORAK broj 34

173

ZARAĆENE STRANE U JEMENU

Kriza u Jemenu je vrlo složena jer ima više „isprepletenih konfliktnih linija“, što tu krizu, sa distance Evrope, čini teže razumljivom. Podrška jednoj od zaraćenih strana, od nekih činilaca međunarodne zajednice, sasvim ne isključuje podršku nekoj od ostalih sukobljenih strana.

Državni aparat, vojska i policija Jemena su podijeljeni na sljedbenike i protivnike svrgnutog predsjednika Ali Abdulah Saleha koji ima podršku Irana, Rusije ..., odno-sno na protivnike i sljedbenike aktuelnog predsjednika Abd-Rabbu Mensur Hadija koji ima podršku Saudijske Arabije i SAD-a. Sljedbenici svrgnutog Saleha podržava-ju šiitske pobunjenike, Hute, dok se sljedbenici aktuelnog predsjednika Hadija bore protiv Huta, Al-Kaide (ID) i sljedbenika bivšeg predsjednika Saleha.

U Jemenu, Al-Kaida i ID su suprotstavljeni zvaničnoj državi i njenoj vojsci (sljed-benicima i aktuelnog i svrgnutog predsjednika), šiitskim Hutima, institucijama, sna-gama i predstavnicima Zapada prisutnih u Jemenu.

Kako opisuje publicista Zlatko Dizdarević, sukobi u Jemenu su počeli „tako što su svojevremeno“ Huti, šiiti, „zatražili promjenu Ustava koja bi im garantovala ravnoprav-nost u odnosu na vladajuće sunite. Nisu dobili ništa, a optuženi su za ‘fanatizaciju vjere’. U susjednoj Saudijskoj Arabiji ..., ova priča je pročitana kao dokaz ambicija šiitskog Irana za njihovu ekspanziju na Arabijskom poluotoku ... Napad na predsjednika Hadija, nje-govo protjerivanje iz Sane i de fakto obaranje režima bio je upaljač za podizanje aviona koalicije“ arapskih zemalja predvođenih Saudijskom Arabijom „protiv pobunjenika u Jemenu ...“3

Glavni problem krize u Jemenu su odnosi Irana i Saudijske Arabije zabrinute in-dicijama otvaranja SAD-a prema Iranu koji se zalaže za prekid vojnih operacija na teritoriji Jemena, demilitarizaciju i diplomatska rješenja, za šta se, navodno, zalaže i Rusija, čiji je ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov, rekao: „Rusija sarađuje sa pred-stavnicima jemenske vlasti i opozicije kako bi se okončao sukob u toj zemlji. Cilj nam je pokrenuti politički proces koji bi doveo do političkog rješenja.“4 Pri tome treba imati u vidu da su pobunjeni Huti naoružani ruskim raketama „Točka“ i drugim borbenim sredstvima.

Na složenost odnosa Saudijske Arabije i Irana ukazuje i činjenica što je istočna provincija u Saudijskoj Arabiji, koja je najbogatija naftom, naseljena uglavnom šiiti-ma pod utjecajem iz Irana. Dakle, Saudijska Arabija ne leži samo na nafti, već i na po-tencijalnoj opasnosti od pobune šiita u saudijskom predjelu najbogatijem naftom.

Posljednjih godina, Saudijska Arabija, uglavnom od SAD-a, kupuje ogromne ko-ličine naoružanja i vojne opreme, uz istovremeno jačanje vojne koalicije arapskih zemalja odlučnih da grade poseban „arapski vojni identitet“, uspostavom „jedinstve-

3 Dizdarević Zlatko, Oslobođenje, Pogledi, 18.04.2015. godine, strana 24.4 Lavrov Sergej, advence.hr, 12.10.2015. godine 19.:18 h

BIH I SVIJET

174

nih vojnih snaga“, od oko 40.000 vojnika, što je velika komercijalna šansa za američ-ke i evropske proizvođače naoružanja i vojne opreme.

Vojska i sigurnosne snage pod kontrolom međunarodno priznate Vlade Jemena:

Nova vlast, na čelu sa predsjednikom Hadijem, suprotstavljena je sljedbenicima svrgnutog predsjednika Saleha, Al-Kaidi, ID i Hutima. Predsjednik Hadi ima veli-ku finansijsku i drugu podršku Saudijske Arabije i SAD-a, dok Hute podržava Iran, tako da je i jemenska kriza prostor sukobljavanja Irana i Saudijske Arabije, odnosno SAD-a i Rusije.

Jemenska vojska i sigurnosne snage su nanosili gubitke Al-Kaidi u ofanzivnim operacijama na uporišta te terorističke organizacije, uz podršku SAD-a upotrebom bespilotnih letjelica.

Tokom 2015., jemenska Vlada, na čelu sa predsjednikom Hadijem i premijerom Khaled Bahah, nalazila se u egzilu u Saudijskoj Arabiji. Augusta 2015., premijer Ba-hah se vratio u grad Aden5 iz koga su odbačene vojne snage Huta, dok je predsjed-nik Hadi i dalje ostao u Rijadu.

Huti:

Huti, jedno od šiitskih plemena na sjeveru Jemena („Ansar Allah“ ili „Zejdije“), na čelu sa vođom Abdulmalikom al-Hutijem, navodno, uz podršku Irana, Rusije ... želi zauzeti cijeli Jemen, ispoljavajući se kao neprijatelj SAD-a, Izraela, Jevreja i Saudijske Arabije. Huti su 2012. godine, zauzeli glavni grad Sanu, a uz pomoć drugih plemen-skih organizacija, svrgnuli predsjednika Saleha, zahtijevajući veće učešće u central-noj vlasti Jemena i autonomiju na sjeveru Jemena.

Pred postizanje sporazuma o prekidu neprijateljstava uz posredovanje UN-a, Huti su, tokom ljeta i početkom jeseni 2014. godine, u glavnom gradu Sani bili ponovo zauzeli nekoliko vladinih ureda, uključujući i ured predsjednika Vlade, ko-mandni centar vojske, Centralnu banku, zgradu Civilnog zrakoplovstva i državnu televiziju.6 I nakon postizanja sporazuma, oružana neprijateljstva na jugu Jemena su nastavljena tokom 2014. i 2015., a Huti su napredovali u zauzimanju teritorija, na-seljenih mjesta i grada Jarim.7 Inače, upade u zgrade gdje su bile smještene institu-cije vlasti, praktikovale su sve zaraćene strane suprotstavljene centralnim državnim autoritetima. Tako je smijenjena jemenska Vlada, pa je početkom novembra 2014. godine, postavljena nova Vlada, koja je položila zakletvu, ali time nisu bili zadovoljni ni Huti, ni Al-Kaida, ni sljedbenici ranijeg predsjednika Saleha ... I dalje, oružana ne-prijateljstva su nastavljena.

Dakle, nakon zauzimanja glavnog grada Sane, 2012. i ponovo 2014., Huti su na-stavili vojne operacije prema jugu ali su naišli na otpor „najopasnijeg krila terorističke

5 Advance.hr, 16.08.2015. godine 17:04 h6 Oslobođenje, 23.09.2014. godine, strana 19.7 Oslobođenje, 20.10.2014. godine, strana 16.

KORAK broj 34

175

organizacije“, Al-Kide i ID koji, kao i Huti, imaju cilj svrgnuti predsjednika Hadija, jer je Hadi podržao SAD i Saudijsku Arabiju. Dakle, svaka od strana međusobno zarećenih Huta i Al-Kaide (ID), iz svojih razloga, želi svrgavanje predsjednika Hadija.

Početkom 2015. godine, Huti su ponovo zauzeli zgrade Vlade u glavnom gradu Sani, raspustili parlament i uspostavljali svoju vlast. Tada su, predsjednik Jemena, Hadi i predstavnici Huta postigli sporazum o izlasku iz krize, tako da su Huti, sredi-nom januara 2015., napustili ranije zauzeti predsjednički kabinet, a zauzvrat Hutima je obećano veće učešće u centralnoj vlasti i veća autonomija na sjeveru Jemena. Ubrzo poslije tog sporazuma, oružana neprijateljstva su se rasplamsala. Tokom mar-ta 2015. godine, Huti su izvodili samoubilačke akcije u džamijama.8

Zračna operacija koalicije arapskih zemalja predvođenih Saudijskom Arabijom:

Do marta 2015. godine, uz kontrolu glavnog grada Sane, Huti su zauzeli veći dio Jemena. U egzil, u Saudijsku Arabiju su protjerali međunarodno priznatog predsjed-nika Hadija, što je bio povod da Saudijska Arabija sa saveznicima, zračnom opera-cijom interveniše protiv Huta. Ustvari, Saudijska Arabija je 26.03.2015. godine,9 na poziv od strane predsjednika Hadija, otpočela i predvodila zračnu operaciju pod nazivom „Odlučujuća oluja“ u kojoj su učestvovali Egipat, Jordan, Sudan, Pakistan (indirektno), Maroko, Kuvajt, Ujedinjeni Arapski Emirati, Katar i Bahrein.

Saudijski kralj Selman je rekao da će „Odlučujuća oluja“ trajati sve dok snage Huta ne budu poražene. Arapski saveznici su sprečavali Hute da zauzmu grad Aden.10 U bombardovanju po Hutima i njihovim saveznicima, uglavnom sljedbenicima svr-gnutog predsjednika Saleha, učestvovalo je 185 bombardera11 arapskih zemalja, a za kopnenu operaciju, Saudijska Arabija je bila pripremila oko 150.000 vojnika.

Od zračnih udara, svakodnevno su ginule desetine i stotine ljudi, među kojima su stradali mnogi civili. Mediji su izvještavali o stradanjima djece. Predsjednik Hadi je od arapskih saveznika i od UN-a, na čelu sa Saudijskom Arabijom, pored zračne tražio i kopnenu intervenciju, koja je vrlo rizična zbog planinskog terena pogodnog za zasjede i prepade od strane Huta koji su navikli na takav teren.

Od ljeta 2015. i tokom 2016., u Jemenu su djelovale kopnene snage Saudijske Arabije, Egipta, Sudana, Katara, Bahreina, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Jordana i Maroka.

Za „Odlučujuću oluju“, SAD su sa Saudijskom Arabijom osnovali „zajedničku ćeliju za planiranje“,12 koja koordinira američke i arapske napore u borbi protiv Huta i ID u Jemenu. Zamjenik američkog državnog sekretara, Antony Blinken, o toj operaciji je

8 Oslobođenje, 21.03.2015. godine, strana 14.-15.9 Oslobođenje, 18.04.2015. godine, strana 15.10 Oslobođenje, 20.05.2015. godine, strana 21.

Vijesti.ba/DW, 03.04.2015., 22:34 h11 Vukasović Vladimir, Politika, Beograd, 27.03.2015. godine, strana 2.12 Oslobođenje, 27.03.2015. godine, strana 24.

BIH I SVIJET

176

izjavio: „U sklopu te misije ubrzali smo dostavu oružja, povećali razmjenu obavještajnih podataka i uspostavili odjel za planiranje zajedničke koordinacije u centru saudijskih operacija.“13

Tada su zemlje „Arapske lige“ odlučile da se osnuje zajednička arapska vojska sa jedinicama za brze intervenicije u slučajevima kada su ugrožene arapske zemlje. Slanjem mornarice u vode blizu Jemena, na „Odlučujuću oluju“, je reagirao Iran. Zrač-nu intervenciju je podržala i Turska. Organizacija za zaštitu ljudskih prava Human Rights Watch je optužila Hute za ratne zločine nad civilima, posebno u naseljima koje okupiraju.

Tokom aprila 2015. godine, Huti su intenzivirali napade na grad Aden, koga su zauzeli, ali je taj grad oslobođen krajem jula 2015. godine, kada se prognano sta-novništvo počelo vraćati.

Dakle, Huti, u savezu sa sljedbenicima bivšeg predsjednika Saleha se bore i pro-tiv legalne vlasti Jemena, na čelu sa predsjednikom Hadijem, i protiv Al-Kaide i ID. Snage svrgnutog predsjednika Saleha su u savezu sa Hutima, iako su Huti pomogli Salehovo svrgavanje sa vlasti.

Ako slabe Huti, slabi i borba protiv Al-Kaide, odnosno ID, što je veliki problem za ključne faktore međunarodne zajednice na Zapadu, jer je u takvim uslovima kom-plicirano izabrati stranu koju treba podržati.

ID i Al-Kaida:

Al-Kaida i ID, svojim neprijateljima smatraju i Saudijsku Arabiju, i Iran, i Hute, i snage predsjednika Hadija, i snage na koje ima utjecaj svrgnuti predsjednik Saleh ... Najopasniji jemenski ogranak Al-Kaide je osnovao, lično, Osama Bin Laden. Tokom 2012., taj ogranak je samoubilačkim akcijama izveo brojna teroristička djela po Je-menu. Napadali su na borbene položaje jemenske vojske i snaga sigurnosti. SAD, kao saveznici vojske i snaga sigurnosti pod kontrolom predsjednika Hadija, bespi-lotnim letilicama su djelovale po „visokim ciljevima Al-Kaide“ u Jemenu.

Jemenski ogranak Al-Kaide je pozvao muslimane da demonstriraju protiv SAD-a i da „ubijaju što više američkih diplomata u svim muslimanskim zemljama“, u šta, naj-vjerovatnije spadaju i utjecaji za napad Mevlida Jašarevića na Ambasadu SAD-a u BiH. U jesen 2012., maksimalno su pojačane opasnosti po američke interese, insti-tucije, predstavništva i građane koji su se nalazili u Jemenu. Zato su SAD naložile povlačenje diplomata i drugog svog osoblja, što je učinila i Velika Britanija, Fran-cuska, Njemačka, Norveška ... Tada je povučeno osoblje 20 američkih diplomatskih predstavništava iz zemalja Bliskog istoka, a povod za eskalaciju Al-Kaidinih napada na američke interese, objekte, predstavništva i građane je bio film „Muslimanska ne-vinost“, autora Nakulua Bejzlija,14 kojim se vrijeđa Poslanik Muhammed s.a.v.s.

13 Blinken Antony, Oslobođenje, 09.04.2015. godine, strana 20.14 Dnevni avaz, 16.09.2012. godine, strana 17.

KORAK broj 34

177

U vezi s tim, američki mediji su objavili da su presreli „e-mailove“ vođe Al-Kaide, Ajman al-Zavahiri koji je naredio Naseru al-Vuhajšiju, vođi jemenskog ogranka te-rorističke organizacije da napada na američka predstavništva i građane u Jemenu i svim drugim područjima Arabijskog poluotoka.15 Decembra 2015. godine, Al-Kaida i ID su zauzeli gradove Zinjibar i Jaar, na jugu Jemena.

Septembra 2012., teroristi ID (Al-Kaide) su napali na američka diplomatska pred-stavništva u Egiptu i Libiji gdje su, u Bengaziju, sljedbenici terorističkog vođe Omara el-Muktara ubili američkog ambasadora Kris Stivensa. U isto vrijeme, policija u Sid-neju je spriječila demonstrante koji su pokušali napasti na zgradu američkog kon-zulata. Sa Bliskog istoka, u SAD su pristizali kovčezi sa poginulim Amerikancima.16 Al-Kaida je uzimala taoce i ucjenjivala. Krajem 2014. godine, zarobljen je američki fotoreporter Luke Somers i „južnoafrički učitelj“, Pierre Korkie. Za njihovo oslobađa-nje, predsjednik Obama je odobrio akciju zračnih i specijalnih snaga, ali su oba za-točenika ubijeni.

Zbog eskalacije napada na predstavništva SAD-a, Obama je odlučio poslati u Li-biju, Sudan i Jemen po „stotinjak“ marinaca.

I Al-Kaida, i Huti, i sljedbenici svrgnutog Saleha, iako su svi bili međusobno su-kobljeni, svako iz svojih razloga i ciljeva, tokom 2014. i 2015. godine, napadali su na jemenske državne institucije s ciljem da zauzmu zgrade u kojima su smještena mini-starstva i drugi organi jemenske Vlade na čelu sa Muhamedom Basindvom koji je u uslovima eskalacije sukoba, sredinom septembra 2014. godine dao ostavku. Takvo stanje unakrsnog sukobljavanja je bilo izraz haosa. Težište tih napada su bile sigur-nosne, policijske institucije i njihovi šefovi. Izvedeno je nekoliko atentata na funk-cionere u obavještajnoj službi Jemena. Napadane su državne radio i TV stanice.17 I početkom 2015. godine, usljed velikih rizika za sigurnost diplomata u Jemenu, svoje predstavnike iz ambasada ponovo su povukle SAD, Velika Britanija, Francuska ...

U sukobu sa Hutima eksponiran je „Al-Islah“ - „sunitska islamistička stranka šefa Hamida el-Ahmara“ koja je pod utjecajem Al-Kaide.

Međunarodna zajednica i humanitarna situacija u Jemenu:

U Jemenu, muslimani ratuju i ubijaju se međusobno, pa se postavljaju pitanja: U čijem su interesu međumuslimanski ratovi i stradanja? Da li bi Zapad, s jedne, te Rusija i Kina s druge strane imali protiv da Saudijska Arabija i Iran sjednu za jedan sto i dogovore o prekidu neprijateljstava, ne samo u Jemenu, već i u drugim državama gdje je u osnovi uzroka ratovanja, sukob između šiita i sunita? Muslimane niko, pa ni velike sile, ne bi mogle natjerati da se međusobno ubijaju, ako to oni ne žele. Zato, odgovornost međunarodne zajednice za mir i poboljšanje odnosa između musli-

15 Oslobođenje, 7., 8. i 9.08.2013. godine, strana 22.16 Dnevni avaz, 16.09.2012. godine, strana 17.17 Oslobođenje, 01.09.2013. godine, strana 13.

Oslobođenje, 07.03.2014. godine, strana 19.Oslobođenje, 23.04.2014. godine, strana 16.Oslobođenje, 22.09.2014. godine, strana 17.

BIH I SVIJET

178

manskih zemalja i naroda treba mjeriti po naporima da na svoje saveznike, Iran i Saudijsku Arabiju efikasno utječu da se zalažu za prekid svojih sukoba na vjerskoj i političkoj osnovi i prekid sukoba između svojih sljedbenika u više muslimanskih zemlja.

UN su u Jemenu angažirale izaslanika Jamal Benomara, koji je tokom ljeta i jeseni 2014. godine pokušavao postići mirovni sporazum između zaraćenih strana, kojima se nudilo da Jemen bude federacija sa šest regija, što su sve sukobljene strane od-bacile. Sredinom septembra 2014., UN-ov posrednik, Jamal je postigao sporazum između zaraćenih strana što je obuhvatalo hitnu obustavu neprijateljstava i imeno-vanje novog predsjednika Vlade u roku od mjesec dana. Sporazum nije poštovan.

Naprotiv, sukobi su se rasplamsali, pa je samo u martu 2015. godine, prema po-dacima UN-a, u Jemenu poginulo 1.850 ljudi, a 7.394 ranjeno. Od početka zračnih napada koalicije arapskih zemalja predvođenih Saudijskom Arabijom, 26.03.2015., pa do sredine aprila iste godine, dakle, za dvadesetak dana, prema podacima Svjet-ske zdravstvene organizacije, u Jemenu je poginulo 736, a ranjeno 2.719 ljudi. 18 Od početka zračne ofanzive marta 2015., do sredine augusta iste godine, u Jemenu je poginulo 2.000 civila, a oko 1,4 miliona ljudi je prisiljeno da napusti svoje domove.19 Do početka oktobra 2015., ubijeno je 2.355 civila a 4.862 ranjeno, među kojima je ubijeno najmanje 505 a ranjeno 702 djece, a mnoga djeca su silom regrutovana u razne vojne formacije.20 Do početka decembra 2015., u Jemenu je poginulo više od 6.000 ljudi, a izbjeglo, uglavnom u susjedne zemlje Džibuti, Somaliju i Saudijsku Arabiju preko 100.000 ljudi, dok je više od 1,5 miliona raseljeno unutar Jemena.21

Imajući u vidu katastrofalne posljedice oružanih sukoba u Jemenu, putem re-zolucije, sredinom aprila 2015. godine, Vijeće sigurnosti UN-a je uvelo embargo na isporuke oružja Hutima i njihovim saveznicima – sljedbenicima bivšeg predsjednika Saleha. Tom rezolucijom, šiitski pokret Huti je pozvan da prekine nasilje, povuče sa okupiranih teritorija, preda zaplijenjeno naoružanje, oslobodi zarobljenike, dok je čelnik Huta Abdel-Malek al-Huti stavljen na „crnu listu“.22

U Jemenu je nastala velika humanitarna kriza, zbog gladi, pogibija, ranjavanja, zbrinjavanja raseljenih osoba. Intenzivirani su humanitarni letovi u organizaciji UN-HCR, MKCK i drugih humanitarnih organizacija. UNICEF je posebno potencirao što se u Jemenu ubijaju i na druge načine ugrožavaju djeca. Više od 80 %, i inače siro-mašnog jemenskog stanovništva koje oskudijeva vodom i hranom, bilo je u stanju potrebe za humanitarnu pomoć u raznim oblicima. Humanitarne organizacije nisu imale pristup humanitarno najugroženijim područjima.

Aprila 2016. godine, u glavni grad Sanu koji je pod kontrolom pobunjenika, do-šao je mirovni posrednik UN-a, inače diplomata iz Mauritanije, Ismail Ould Cheikh

18 Oslobođenje, 18.04.2015. godine, strana 15.19 Oslobođenje, 21.08.2015. godine, strana 24.20 Oslobođenje, 03.10.2015. godine, strana 15.21 Vujić Tanja, Politika, Beograd, 09.12.2015. godine, strana 2.22 Oslobođenje, 15.04.2015. godine, strana 21.

KORAK broj 34

179

Ahmed, s ciljem da ponovo pokrene mirovne pregovore između pobunjenih Huta sa saveznicima i međunarodno priznate Vlade, na čelu sa Hadijem, sa kojim je po-srednik Ismail razgovarao u Rijadu dan prije dolaska u Sanu na razgovor sa pred-stavnicima pobunjenih Huta i njihovih saveznika.23

INDIKATORI PRISUSTVA ID (AL-KAIDE) U BOSNI I HERCEGOVINI

Cilj Al-Kaide i ID je zauzimanje i kontrola teritorija, gradova i drugih naseljenih mjesta, što se kao začetak, u formi paradžemata, pokušava i u BiH. Cilj je da, slično kako je Jemen preplavljen osloncima Al-Kaide i ID, i BiH bude preplavljena paradže-matima u kojima djeluju pojedinci i grupe kao oslonci Al-Kaide, odnosno ID. To su grupe selefija, vehabija koji propagiraju da su državni i politički predstavnici u BiH, kao i predstavnici raznih nevladinih društvenih institucija, „ćafiri“ protiv kojih se tre-ba boriti s ciljem uspostave islamskog poretka. Uspostavili su Koordinaciju nezavi-snih džemata kao opoziciju Rijasetu Islamske zajednice.

Jemenska Al-Kaida je, u toku rata 1992.-1995., u BiH infiltrirala ekstremiste koji su ušli u Odred „El-mudžahidin“. Više dokumenata potvrđuju da su organi bezbjedno-sti u Komandi 3. korpusa Armije RBiH24 primjenjivali efikasne metode identifikacije veza pripadnika odreda „El-mudžahidin“ sa osobama izvan BiH. Karakter tih veza ilustriraju sadržaji više pisama, prema kojima su se autoriteti i nadređeni za koman-danta Odreda „El-mudžahidin“ nalazili u Jemenu i Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Iz Odreda „El-mudžahidin“, u Zenici, nadređenim autoritetima, u Jemen i Ujedinjene Arapske Emirate je ishitreno dostavljen izvještaj o tek izvedenim borbenim aktivno-stima u kojima je zarobljeno, navodno, 60 neprijateljskih vojnika. Zanimljivo je što izvjestilac ističe da je odred „El-mudžahidin“ bio glavni nosilac uspješno izvedene operacije, a da su jedinice Armije RBiH bile pod komandom odreda „El-mudžahidin“.

Sadržaji pisama potvrđuju da komandant 3. korpusa nije imao nikakvu, a kamo li efikasnu kontrolu nad odredom „El-mudžahidin“. Prema detaljima iz pisama dostav-ljenih u Jemen, proizilazi da su nadređeni autoriteti Odreda „El-mudžahidin“ imali želju da kontroliraju 3. korpus, ali zbog odnosa snaga to nisu mogli. Prema detaljima iz više pisama poslanih u Ujedinjene Arapske Emirate proizilazi da je komandant Odreda „El-mudžahidin“ kontinuirano i opširno izvještavao svoje nadređene izvan BiH o podacima koji su imali karakter službene i vojne tajne, pa je postojala osnova-na sumnja da time čini zakonom propisano krivično djelo.

Dakle, Komanda odreda „El-mudžahidin“ nije bila lojalna ni Komandi 3. korpusa, ni Generalštabu Armije RBiH, ni civilnoj Vrhovnoj komandi – Predsjedništvu RBiH, isto kao što paradžemati nisu lojalni Rijasetu IZ u BiH. Vjerovatno je, također, da su

23 Faktor, 20.03.2016. godine, strana 13.24 Odjeljenje službe bezbjednosti, broj 03/1-174-223, Zenica 16.09.1995. godine, Informacija pod naslovom „Odred ‘El-mudžahidin’,

operativna saznanja.-“, dostavljena Upravi bezbjednosti Generalštaba Armije RBiH, primljena u Upravi bezbjednosti i zavedena na otisku četvrtastog pečata s.p. broj 7-3/29-1026, od 17.09.1995. godine.

BIH I SVIJET

180

borbene rezultate koje su ostvarili na vozućkom bojištu željeli iskoristiti za pojača-vanje svog utjecaja, zbog čega im je odgovaralo da rat u BiH potraje.

Dakle, tokom rata 1992.-1995., Bosna i Hercegovina je tretirana u planovima koje su koncipirali i pokušavali realizirati moćni centri koji su poslije rata, u decenijama krajem 20. i početkom 21. stoljeća identificirani kao „Al-Kaida“ i ID. Veliki je uspjeh subjekata odbrane BiH što su takve anticivilizacijske težnje blokirane, svedene samo na odred „El-mudžahidin“ i što se nije dozvolilo njihovo širenje po cijeloj BiH.

U tom smislu treba sagledavati značaj djelovanja IZ u BiH s ciljem da se ugase paradžemati.

Udruženje za zaštitu tekovina borbe za Bosnu i Hercegovinu - Sarajevowww.zatebebih.ba

Documents

ČASOPIS ZA ZAŠTITU TEKOVINA BORBE ZA BOSNU I …zatebebih.ba/pdf/Korak_34.pdf · cid. Naime, ovaj rat je uz sve drugo pokazao i jednu surovost, koja nije bila iskazana u toj mjeri