OKRUŽENJE – Prvi regionalni informativni TV šou, treća sezona

OKRUŽENJEPrvi regionalni informativni TV šou – treća sezona

Prvi regionalni informativni TV šouTreća sezona

OKRUŽENJE

UREDNIK ZVEZDANA KOVAČ

2015.

Ova knjiga je transkript odabranih izjava uglednih gostiju treće sezone “Okruženja”, koji su govorili o različitim

temama, sa različitih tačaka gledišta i iskustava.

OKRUŽENJE

Prvi regionalni informativni TV šou, treća sezona

Urednica

Sandra Bogojević

Izdavači

Centar za demokratiju i pomirenje u jugoistočnoj Evropi

Evropski fond za Balkan

Za izdavače

Zvezdana Kovač i Hedvig Morvai

Copyright © 2015. CDRSEE & EFB

Lektura

Marija Tasovac

Korektura

Anđela Moračanin

Oblikovanje i slog

Ivan Hrašovec

Fotografija

Duško Filipović

Štampa

Gama digital center, Beograd

ISBN 978-86-6371-010-8

COBISS.SR-ID XXXXXXXXX

Predsjednik upravnog odbora

Erhard Busek

Izvršni direktor

Zvezdana Kovač

Projektni tim

Korina Noak Aetopulos, Suzan Nado, Antonis

Hadzijanakis, Mihaela Zervidu, Sofija Avgitidu,

Elena Farini

Krispou 9 Ano Poli, 54634 Solun, Grčka

tel: +30-2310-960-820,

fax: +30-2310-960-822

e-mail: [email protected]

www.cdsee.org

Upravni odbor

Atje Drexler– Robert Bosch Stiftung;

Fabrice De Kerchove – King Baudouin

Foundation;

Franz Karl Prüller – Erste Stiftung

Izvršna direktorka

Hedvig Morvai

Projektni tim

Igor Bandović, Branka Panić,

Jovana Jovanović, Nataša Smiljanić

Resavska 35, Beograd, Srbija

tel. +381-11-3033-662

www.balkanfund.org

SADRŽAJ

UVOD 4

PRODUKCIJSKI I UREDNIČKI TIM 9

prva emisija

SOLIDARNOST 12

druga emisija

ORGANIZOVANI KRIMINAL I KORUPCIJA

20

treća emisija

NAŠ JEZIK 28

četvrta emisija

DRUŠTVENE MREŽE 38

peta emisija

EKOLOGIJA 46

šesta emisija

NE ZA POS LENOST 54

sedma emisija

OBRAZOVANJE 62

osma emisija

BRIGA O STARIMA 70

deveta emisija

POSLIJE RATA – POSLJEDICE 78

deseta emisija

UČENJE DEMOKRATIJE 86

jedanaesta emisija

REGIONALNA SARADNJA 94

dvanaesta emisija

GLUMAC JE GLUMAC 102

trinaesta emisija

SARADNJA MEDIJA U REGIONU 108

UTISCI UČESNIKA 116

O SAJTU 119

MEDIJSKA PODRŠKA 119

UVOD

Ohrabreni velikom podrškom gledalaca, gostiju kao i TV partnera, u treću sezonu “Okruženja” ušli smo svjesni da moramo biti još kvalitetniji, sadržaj-niji, raznovrsniji, dinamičniji i zabavniji.

Znali smo da više nema nazad, jer poruke i misija “Okruženja”, pokazalo se, nijesu samo lokalne ili regionalne, već univerzalne. Zbog toga smo i u trećoj sezoni još jednom snažno dali šansu razumijevanju, poštovanju i pomirenju – trima vrijednostima koje su na Balkanu 20 godina razgrađivane i gurane u drugi plan.

Ove, 2014/ 15. godine, zadržali smo isti koncept, a kroz 14 emisija preko 60 gostiju, umnih i ostvarenih ličnosti u svojim sredinama, otvoreno, direktno i iskreno raspravljali su o aktuelnim temama kako bi pomogli ljudima iz ze-malja okruženja da se bolje razumiju i ojačaju međusobno uvažavanje. Pri tom, nije nam cilj da vratimo vrijeme i ideje koje su istorijski potrošene.

TV produkciju smo ove godine značajno osvježili i unaprijedili, što je takođe doprinijelo kompletnom utisku i ocjeni da je “Okruženje” zaista profesiona-lan i originalan, rekla bih jedinstven televizijski projekat na Balkanu.

Treću sezonu krunisali smo promocijom “Okruženja” u Beogradu i okru-glim stolom na kome su ugledni novinari i urednici iz zemalja koje emituju “Okruženje” govorili o saradnji. Čuli smo mnogo komplimenata, ali i niz korisnih zapažanja i sugestija o tome što bi još valjalo poboljšati i dotjerati

4

u četvrtoj i, nadamo se, narednim sezonama “Okruženja”. Nakon toga je ro-đena ideja da ove godine osim redovnih emisija održimo više javnih tribina u različitim državama i gradovima regiona. Takve tematske manifestacije bile bi značajne za lokalne sredine a doprinijele bi i daljoj afirmaciji osnov-ne misije “Okruženja” i, naravno, popularizaciji projekta.

Takođe, sada je već izvjesno da će nas i ove godine podržati Evropski fond za Balkan i Ministarstvo spoljnih poslova Savezne Republike Njemačke kome će se pridružiti i Regionalni savjet za saradnju. Sve televizijske kuće koje su emitovale emisije iz trećeg ciklusa i od jeseni će ponovo biti s nama, a s velikim zadovoljstvom najavljujemo i devetu – od naredne sezone, TV Al-banija se pridružuje našem timu!

Kao što vidite, entuzijazam nas ne napušta – naprotiv. Znamo da su očekiva-nja velika, znamo i da je sve u našim rukama. Spremni smo da profesional-no i odgovorno realizujemo i naredno “Okruženje”. Nećemo razočarati. Na to nemamo ni pravo jer je “Okruženje” zreo, formiran i uhodan poduhvat. Završiću, ipak, kao i prošle godine na ovom mjestu: obećanjima se ne valja razmetati, ostajemo u kontaktu.

Zvezdana KovačIzvršna direktorica CDRSEE i glavna i odgovorna urednica “Okruženja”

5

Dr Erhard Busekpredsjednik Upravnog odbora CDRSEE

Ono što je, za mnoge, prije tri godine izgledalo nemoguće, sada je ne samo stvarnost, već i sastavni dio procesa pomirenja u regionu.

CDRSEE nije obraćao pažnju na skeptike kada smo predložili da dove-demo goste iz konfliktnog područja da razgovaraju o temama koje su još osjetljive za mnoge na Balkanu. To je zato što nam namjera nije bila da po-vređujemo, već da mirimo. Namjera nam nije bila da podstičemo razdvaja-nje, već razumijevanje. To je upravo ono što smo s trećom sezonom i uradili. Doveli smo stručnjake iz različitih oblasti, one koji različito misle i imaju razli-čita iskustava i efekat je bio sjajan. Razgovarali smo o stvarnim problemima, ponekad sučeljavali različite argumente, ali je rezultat uvijek bio isti – bolje razumijevanje drugog.

S nestrpljenjem očekujemo četvrtu, petu sezonu, radujemo se novim ideja-ma i dodatnim emisijama, ali prije svega radujemo se spremnosti da čuje-mo i razumijemo druge iz našeg okruženja.

Hedvig Morvaiizvršna direktorica Evropskog fonda za Balkan

“Okruženje” je, kako ga mi vidimo u Evropskom fondu za Balkan, jedinstvena inicijativa i po svojoj zamisli i realizaciji i širini i načinu razmišljanja, dosta ra-zličito od svega što poznajemo i imamo u ovom regionu. Ono u potpunosti promoviše ciljeve Evropskog fonda za Balkan i zato mi stojimo iza ovog pro-jekta, a to je da se na ovim prostorima ostvari pomirenje i demokratizacija i da se sve ove države, što je moguće brže ali i kvalitetnije približe članstvu u EU.

Ja verujem da je “Okruženje” jedan primer koji može da posluži i drugima, koje su to sve mogućnosti koje nam pruža ta famozna medijska i vrlo ozbilj-na i zanimljiva sfera, koja ulazi u naše domove, koja se širi i razvija, koja po-kriva danas već mnogo toga, a ne samo one standardne vidove medijske komunikacije koju poznajemo iz ranijih godina. I zato mislim da je civilnom društvu i te kako mesto u medijima i da mi treba da insistiramo na tome, da ako smo već našli način da uđemo na mala vrata u tu sferu, da promoviše-mo te mogućnosti, da unosimo svežinu, zato što mi dolazimo iz neke druge sfere, sa nekim drugim idejama i nekim drugim načinom komuniciranja i da promovišemo te načine uticaja na javnost i na zbivanja u ovom našem regi-onu i ubuduće. (Promocija “Okruženja” – oktobar, 2014.)

6

Hajnc Vilhelmambasador SR Njemačke u Beogradu

Podržavamo i podržavaćemo ovaj projekat, pošto on približava ili pokušava da približi ljude u čitavom regionu jugoistočne Evrope. Važno je približiti ljude i postići pomirenje u regionu gde su mnoge rane i dalje otvorene i koje možda još krvare. Zbog toga smo, uopšteno uzev, bili zainteresovani da podržimo i ohrabrimo ovu inicijativu. Nadam se da će nova sezona oku-piti više ljudi i da će talk show “Okruženje” stići do više ljudi nego ranije. Još jednom, drago mi je da Nemačka podržava ovaj projekat i mi ćemo svaka-ko nastaviti da to činimo. (Promocija “Okruženja” – oktobar, 2014.)

Goran Svilanovićgeneralni sekretar Regionalnog saveta za saradnju (RCC)

Regionalni savet za saradnju (RCC) se pridružio klubu podržavalaca “Okru-ženja” prvenstveno zato što “Okruženje” predstavlja kvintesenciju regional-nog projekta. Emisije iz regiona pripremaju ljudi iz regiona a za region. A to je posao i RCC – da neguje sve vrste saradnje kojima se unapređuje me-đusobno razumevanje u jugoistočnoj Evropi, zaceljivanje jučerašnjih rana i postavljanje temelja za bolje sutra. U tom smislu težimo ostvarenju istih ciljeva kao i ovaj program i oni koji ga stvaraju. Apsolutna svaka epizoda “Okruženja” 2014. godina bila je aktuelna, regionalna i konstruktivna. Svaka je imala za cilj da gradi mostove i održava dijalog među društvima. RCC se prvenstveno bavi privrednim oporavkom jugoistočne Evrope, ali bez tog dijaloga i tih mostova nećemo biti uspešni u našim nastojanjima.

Iako je ovo već treća uspešna sezona u kojoj se emisija prikazuje, i dalje je teško shvatiti da projekat i program ove vrste prikazuju vodeće televizijske stanice u Beogradu, Bijeljini, Ljubljani, Podgorici, Prištini, Skoplju i Zagrebu. Već to samo po sebi predstavlja izvanredan uspeh, ali u trenutku kada je ova knjiga odlazila u štampu čuo sam da će od 2015. “Okruženje” emitovati i javni servis u Tirani (RTSH) i želim da čestitam timu “Okruženja”. Ovaj pro-gram je mnogo više od onoga što je bio na samom početku – program u kojem se govore jezici koji su dovoljno slični da bi ih svi gledaoci razumeli. On je prerastao u istinski talk show o aktuelnim zbivanjima koji se bavi ključ-nim problemima celog regiona i pronalazi načine da predstavi sve stavove. To u trenutnoj klimi koja vlada u medijima predstavlja mnogo više od obič-nog uspeha, to predstavlja istinsko dostignuće i znak da je pronašao put do srca i umova emitera i gledalaca u našem delu sveta.

7

8

PRODUKCIJSKI I UREDNIČKI TIM

Nakon dva serijala “Okruženja” koja su emitovana 2012. i 2013. godine i bila veoma gledana, Centar za demokratiju i pomirenje u jugoistočnoj Evropi i Evropski fond za Balkan, uz pomoć Ministarstva inostranih poslova Njemačke i podršku Centra za regionalnu sarad-nju, krenuli su u treću sezonu sa još više posvećenosti i samopouzda-nja. Gosti su opet bile ugledne ličnosti u svojim sredinama. “Okruže-nje” je emitovano na Radio-televiziji Slovenije, Radio-televiziji Srbije, Hrvatskoj radio-televiziji, Radio-televiziji Bosne i Hercegovine, Tele-viziji Vijesti iz Podgorice, Televiziji Alsat-M iz Skoplja, Radio-televiziji Kosovo i BN televiziji iz Bijeljine.

Urednici i voditelji i trećeg serijala bili su: Zvezdana Kovač, dugo-godišnja radijska i televizijska novinarka, sada direktorica CDRSEE i Nenad Šebek, nekadašnji novinar Radio Beograda i BBC-ja, sada portparol u Regionalnom savjetu za saradnju.

Trinaest emisija “Okruženja” emitovano je od polovine septembra do kraja decembra 2014. U emisijama su i ove godine aktivno uče-stvovali alumnisti Evropskog fonda za Balkan u čijoj je produkciji urađena 14. epizoda, koja se bavila mogućim scenarijima proširenja Evropske unije, emitovana u maju 2014. Režija “Okruženja” je povje-rena Draganu Elčiću.

9

Centar za demokratiju i pomirenje u Jugoistočnoj Evropi

www.cdsee.org

CDRSEE je nevladina i neprofitna organizacija sa sjedištem u Solunu, čija je misija podsticanje demokratskog pluralističkog društva evropskih vrijedno-sti, tržišne privrede po principima vladavine prava i društvene odgovornosti i pomirenja među narodima. U upravnom odboru CDRSEE, kojim predsje-dava dr Erhard Busek, nalaze se istaknute ličnosti iz regiona i Evrope.

Evropski fond za Balkanbalkanfund.org

Evropski fond za Balkan, formiran je kako bi pokretao i podržavao inicijative koje imaju za cilj jačanje demokratije i podsticanje evropskih integracija, pri čemu omogućavaju učešće svih relevantnih aktera u kreiranju politike, podržavaju jačanje kapaciteta i stvaraju platformu za razmjenu i saradnju na Zapadnom Balkanu.

Ministarstvo inostranih poslova Njemačkewww.auswaertiges-amt.de

Od 1870. godine kada je osnovano, u vrijeme Njemačkog carstva, ministar-stvo vodi politiku države prema inostranstvu, a danas i odnose sa Evrop-skom unijom. Od decembra 2013. godine na čelu ove institucije je Frank-Walter Steinmeie, doktor pravnih nauka. Širom svijeta Njemačka ima 153 ambasade, 61 konzularno predstavništvo i 13 misija.

10

http://www.cdsee.org

http://www.auswaertiges-amt.de/

ZVEZDANA KOVAČizvršna direktorica CDRSEE

U novinarskoj profesiji je više od 20 godina. Na uredničkim pozicijama je radila u mnogim TV stanicama u regionu. Nakon dolaska u Grčku, radi kao projekt menadžer u nevladinim organizacijama. Diplomirala je na Fakultetu za srpsko-hrvatski jezik i jugoslovensku književnost Univerziteta Crne Gore. Njen maternji jezik je crnogorski, što joj omogućava sprazumijevanje na svim jezicima u regionu. Govori grčki i engleski jezik.

NENAD ŠEBEKportparol Regionalnog savjeta za saradnju

Do juna 2014. bio je izvršni direktor CDRSEE. Prije toga je 16 godina radio u BBC World Service, gdje je, između ostalog, izvještavao o ratovima u bivšoj Jugoslaviji i u Čečeniji i bio dopisnik sa Balkana i iz Moskve. Prvih 10 godina u novinarstvu, proveo je u Radio Beogradu. Pisao je, takođe, i za štampane medije, radio na televiziji i predavao novinarstvo na Američkom koledžu u Solunu. Moderator je brojnih skupova za EU.

PREDRAG KAJGANIĆizvršni producent

Diplomirao je 1989. godine na odsjeku za filmsku i TV produkciju Fakulteta dramskih umetnosti u Beogradu, a magistrirao 2008. Kao izvršni producent i direktor produkcije radio je desetine televizijskih projekata na gotovo svim značajnijim televizijama u Srbiji. Na Katedri za produkciju u umetnosti i medijima Akademije umetnosti u Beogradu, predavao je predmet TV produkcija u zvanju vanrednog profesora.

DRAGAN ELČIĆreditelj

Rođen u Sarajevu 1959. godine. Redovni je profesor i šef katedre za televizijsku režiju na Akademiji umetnosti u Beogradu. Režirao je više od 250 dokumentarnih i kratkometražnih filmova i oko 600 različitih dokumentarnih emisija i tv reportaža i spotova, dvije tv drame, četiri tv filma, sedam igranih tv serijala. Režirao je oko 1500 direktnih prenosa, muzičko – zabavnih, sportskih i drugih televizijskih događaja…

11

prva emisija

SOLIDARNOSTDa li primjećujemo ljude oko sebe kojima je potrebna pomoć ili samo ravnodušno prolazimo pored njih; zašto smo solidarni samo kada je nama loše; da li nevladine organizacije troše manje novca za svoje uspjehe od vladinih za svoje neuspjehe; da li solidarnost treba institucionalizovati i koliki je prostor zloupotrebe– neka su od pitanja o kojima su u prvoj emisiji treće sezone govorili: Ymer Ismaili,

Bisera Fabrio, Admir Lješčanin i Aleksandra Bubera, dok je uvodničar bio Renato

Baretić.

12

UVODNA RIJEČ

RENATO BARETIĆPisac i novinar, Split

ŠTA BI BILO DA SU SE POPLAVE DOGODILE ‘90-tih?

Mislim da neću reći ništa niti mudro, niti novo, ako ka-žem da je novorođeno ljudsko biće, dakle ona mala ružičasta, slatka beba, najsebičniji stvor na ovom planetu. Osjećaj empatije, solidarnosti, bilo kakvo suosjećanje u tom malom, slatkom biću uopće ne postoji. Zato smo tu mi, stariji, odrasliji da ga kroz cije-li sustav, dakle, od obitelji, preko odgojnih ustanova, obrazovnih ustanova, čitavog društvenog uređenja, na kraju krajeva i reli-gijom, budući da nema religije koja bi rekla: budi sebičan, ne budi suosje-ćajan ili solidaran, kroz sve te sustave da ga provodimo da bismo ga doveli do nečega što je što bliže onome što bi bio nekakav ideal odrasloga čo-vjeka. Najbolji primjer da to uspijeva ili ne uspijeva bile su one proljetošnje poplave, koje smo svi na neki način osjetili. Tamo ste imali i bezgraničnu i prekograničnu solidarnost ljudi, a istovremeno ste imali, možemo ih nazvati rječne pirate, koji su po poplavljenim naseljima išli čamcima i pljačkali na-puštene kuće – jedno pitanje na koje niko ne mora odgovarati, ali je dobro i za vas i za publiku, možda dobar povod za malo razmišljanja. Brojna su se pitanja otvorila za vrijeme tih poplava, ali meni je najzanimljivije šta bi bilo da su se one dogodile i u Srbiji i Bosni i Hrvatskoj u proljeće ‘90-tih, 1991? Ili barem 1992? Da li bismo bili bolji, da li bismo bili jednako solidarni, da li bi nam se dogodilo baš isto što se dogodilo u ono doba? Da li bi s popla-vama bilo drugačije? To je za razmišljanje kod kuće.

Htio sam reći samo jednu stvar: ljudi koje ja slučajno poznajem u Francu-skoj, druže se, promišljaju novu paradigmu svjetskoga uređenja. Propao je socijalizam, propalo je sve živo, i zovu ga zasad (nemaju još ime) – Nova solidarnost. Zadnji put kad sam čuo, rekao sam – da, ali prvo treba golema kataklizma globalnih razmjera da bi se to uistinu primijenilo. Nažalost!

13

BISERA FABRIONovinarka, Zagreb

VANJSKOPOLITIČKA NOVINAR-

KA IZ HRVATSKE, SVEUČILIŠNI

SPECIJALIST KOMPARATIVNE

REGIONALNE POLITIKE I PUT-

NICA U POTRAZI ZA DOBRIM

PRIČAMA. ALUMNISTICA MO-

SKOVSKE ŠKOLE GRAĐANSKOG

OBRAZOVANJA I REUTERSOVA

STIPENDISTICA.

NISAM IZNENAĐENA REAKCIJAMA

Ljudi na našim područjima dugo i dobro se po-znaju, svi mi imamo ili rodbinu ili prijatelje, lako nam se poistovjetiti jedni s drugima. Čini mi se da je nešto bilo izuzetno zanimljivo u ovim po-plavama a to je činjenica da su ljudi ne samo sla-li pomoć, donosili hranu, odjeću, i sve što je tre-balo, nego su nudili i smještaj kod sebe. Dakle, bili su spremni prihvatiti posve nepoznate ljude u svoje domove. To je zapravo nešto što mi sve rjeđe i rjeđe susrećemo, da vi puštate nekog u svoj dom i želite mu u tom trenutku pomoći. Mada je to stranac, ali ne netko ko vam je u tom trenutku bitan, bitno je da mu pomognete, želi-te mu pomoći.

SOLIDARNOST TREBA INSTITUCIONALIZIRATI

Jedan način institucionalne solidarnosti bio je od strane EU, preko fondova solidarnosti koji su zapravo spašavali evropske ekonomije koje su bile loše. I to je prošlo samo na političkoj razini, na nekakvoj ljudskoj, građanskoj je teško pro-lazilo. Jedan Njemac je mislio da nema zašto finasirati jednog Grka... Solidarnost bi svakako trebalo institucionalizirati, ali mislim da je to u nekakvoj kontradikciji sa ljudskom sebičnošću,

sa tim sistemom pojedinca koji sam sebi ugađa na svaki način. Pa, što njega može natjerati da bude solidaran prema ljudima koje ni ne pozna-je, koje možda u životu i ne želi upoznati, želi se otkloniti od njih. Zakonom – da, ali mi u našem okruženju znamo da su neki zakoni pisani da bi ih mogli izbjegavati.

VJERUJEM SMS PORUKAMA

Skupljao se novac za liječenje Nore Šitum, dje-vojčice koja je trebala otići u Ameriku na lije-čenje i, nažalost, na kraju je preminula. Upravo iznosi koji su skupljeni sms-om i preko društve-nih mreža, donacije koje su bile u milijunskim iznosima omogućili su da ta djevojčica makar dobije liječenje koje joj je u tom trenutku bilo adekvatno. Tu se solidarnost pokazala.

Naravno, uvijek ima ljudi koji ne vjeruju. Ljudi su nepovjerljivi, vrlo često se zna događati, kao kad se jako puno uplaćivalo za pomoć Haitima nakon potresa, da sredstva završe ko zna gdje, ali mislim da u nekom trenutku kod ljudi ipak prevlada ono – idem pomoć, pa dvije, tri, pet kuna ili bilo koje druge valute nije nešto čega se ne mogu odreći.

LJUDSKO LICEMJERJE

Mi imamo slučajeve u EU da postoji taj šengen-ski i nešengenski blok, dakle s početkom sječnja ove godine Britanci su očekivali horde Rumu-na koji će se naseliti u Velikoj Britaniji jer su od tada mogli slobodno raditi na tom području. Problem je u tome što EU kao jedan sustav koji je temeljen na solidarnosti, kao jednoj od svojih glavnih vrijednosti, zapravo tu svoju solidarnost ne može utjeloviti u svojim građanima. Ljudi od-bijaju biti solidarni sa drugima, ne žele ih prihva-titi u svojim granicama, u svojim kulturama, ili ih

14PRVA EMISIJA : SOLIDARNOST

žele prihvatiti u onoj mjeri u kojoj njima odgo-vara. Mislim da tu do izražaja jako dolazi ljudsko licemjerje.

ADMIR LJEŠČANINDirektor Centra za djecu bez

roditeljskog staranja, Kulen Vakuf

PRAVNIK PO OBRAZOVANJU,

KAO MENADŽER JE SKORO

20 GODINA AKTIVAN U

NEVLADINOM SEKTORU.

JEDAN OD OSNIVAČA CENTRA

ZA DJECU DUGA I LIKOVNE

KOLONIJE ZA DJECU CENTRA

DUGA.

IAKO SU RATOVALI, POMAGALI SU JEDNI DRUGIMA

Mi imamo maltene susjedne gradove koji su ra-tovali u prethodnom ratu, ali je prva pomoć koja je tokom nedavnih poplava stigla u Doboj bila iz Tešnja i Gradačca, dakle, gradova koji su ratova-li. Ljudi su iz Bihaća došli u Doboj gdje su čam-cima izvlačili ljude. Prva hrana, prve namirnice stigle su u Doboj iz Tešnja, što je samo primjer da solidarnost između tih ljudi nije nestala, nije umrla, nego je bilo samo potrebno revitalizirati je i ona se pokazala.

MANJE MJESTO, VEĆA SOLIDARNOST

Mi imamo jedan primjer iz 2007. godine kada je u našem centru izbio požar. U rekordnom vremenu stanovnici Kulen Vakufa, od najmlađeg do najstarijeg, bili su tu, angažirani na gašenju požara. Ljudi iz susjednog dvorišta, iz susjedne kuće su nam ustupili kuću, oni su odselili kod svoje familije. Solidarnost je veća tamo gdje se ljudi bolje poznaju, ali ta solidarnost nije

dovoljna. Nama je potrebna solidarnost šire društvene zajednice.

I INSTITUCIONALNO I POJEDINAČNO

Mi imamo primjere razne solidarnosti koje su institucionalizovane, kao što je zdravstvena so-lidarnost, gdje puno toga škripi i gdje ne funk-cionira. Ljudi su prisiljeni da se za neke veće operativne zahvate obraćaju pojedincima i vode razne projekte da bi skupili dovoljno sredstava za operaciju. Ta insitucionalizovana solidarnost, barem kod nas, troši daleko više novca za svoje neuspjehe nego što to solidarnost koja dolazi odozdo, od pojedinaca, uspijeva da obezbijedi.

POSTOJE ZAHVALJUJUĆI DRUGIMA

Duga – centar za djecu je produkt solidarnosti. Mi funkcionišemo već 15 godina i ta solidar-nost je krenula prvo iz Njemačke, pa smo onda imali jaku solidarnost u našoj lokalnoj zajednici u Bosni i Hercegovini. Evo zadnjih godina orga-niziramo jednu likovnu koloniju gdje pozivamo umjetnike iz zemalja regiona i drugih evropskih zemalja. Odziv je jako dobar, dolaze umjetnici iz Srbije, Makedonije, Bugarske, Hrvatske, Slo-venije, Crne Gore, Kosova... Doniraju nam svoje radove koje mi onda prodajemo i na taj način stičemo dobit koju koristimo za funkcionoisanje Centra za djecu.


DR ALEKSANDRA BUBERAPsihijatrica, Beograd

RADILA KAO LJEKAR

OPŠTE PRAKSE, A ZATIM

KAO PSIHIJATRICA U

ZDRAVSTVENIM I DRUGIM

DRŽAVNIM INSTITUCIJAMA.

MEĐUNARODNO SERTIFIKOVANI

TRANSAKCIONI ANALITIČAR,

VANREDNI EDUKATOR I

SUPERVIZOR TRANSAKCIONE

ANALIZE U SRBIJI I REGIONU.

NARCISOIDNOST NAJVEĆA PREPREKA

Poslednjih 20-tak godina socijalizacija se okre-nula više individualizmu – svako gleda sebe i lju-di su se nekako okrenuli sebi i gledali da prežive i rade svoja posla. S toga je na prvi pogled malo iznenađujuće sve ovo što se dešavalo tokom poplava. Mi kao vrsta najbolje funkcionišemo kad smo povezani i kad sarađujemo, prosto bez toga ne bismo ni opstali. Najveća prepreka so-lidarnosti je zapravo narcisoidnost. Kad su ljudi narcisoidni, onda ne poseduju empatičnost. Treba im jako puno mesta za sebe, gde nema mesta za druge. Egoističan čovek treba da se pobrine za sebe onoliko da bi bio u stanju da se kasnije pobrine i za druge ljude.

VAŽNA JE IDENTIFIKACIJA SA ŽRTVAMA

Identifikacija sa žrtvama jeste jako važna. To znači da ja prepoznajem sebe u onome što se nekom drugom dešava i to jeste osnova em-patije. Empatija nije samo saosećanje, nego da ja tačno razumem kako je onom drugom u njegovoj situaciji, u njegovoj koži. Dakle, ne ono kako bi meni bilo u njegovoj situaciji, što je

identifikacija. Ako tome ne učimo decu od po-četka, nećemo ništa napraviti kao društvo.

DRUGAČIJE ISPOLJAVANJE SOLIDARNOSTI

Da li je solidarnost veća u manjim zemljama nego u većim zavisi od kulture individualno-sti u pojedinim zemljama. Prosto, neke kulture, kao što su mediteranske, mnogo su povezanije nego neke severne ili zapadne kulture koje su više okrenute pojedincu i individui. To zapravo utiče na drugačije ispoljavanje solidarnosti. U ovim kulturama u kojima su ljudi više povezani, odmah svi skoče u pomoć, a negde drugde se bolje organizuju i možda to na nekako sistema-tičniji način rade. Tako da postoje razlike, možda ne u kvantitetu, ali po vrsti i načinu – sigurno.

NE IDEMO U DOBROM SMERU

Treba ići od gore ali i od dole, treba imati obe te komponente. Kad kažem “od dole”, mislim na individualnu solidarnost koja ima veze sa odgo-vornošću. Za šta smo odgovorni? Za ono što je u okviru naših moći, ali isto tako, ako pogledam malo svoju širu odgovornost, ponašaću se na jedan način i biti solidaran možda i sa onim ge-neracijama koje dolaze, možda s nekim ljudima koje ne poznajem. To je nešto što ću dobiti u porodici. A, ukoliko sistem funkcioniše pa se sve to organizuje, pa se nekako i formalizuje, onda ćemo imati onaj učinak koji će možda moći da nas pokrene kao čovečanstvo koje čini mi se ne ide baš u dobrom pravcu poslednjih decenija.

NESREĆE KOJE SAMI IZAZIVAMO

Ako stupimo s nekim u rat, onda oni nisu dobri, a mi smo dobri. Znači, imamo neku osnovnu po-ziciju koja bi u svim religijama, svim filozofijama


trebalo da bude – ja sam ok, ti si ok. Ako ta pozi-cija ne postoji, ako sam ja bolji, a ti gori u smislu osnovnog vrednovanja, onda ja imam pravo da te ponizim, uvredim, bijem, ubijem i tako dalje... I onda tu solidarnosti zapravo nema. Naravno, i u ratovima ima pojava gde ljudi priskaču jedni drugima u pomoć.

DR YMER ISMAILIPublicista, Skoplje

PROFESOR POLITIČKIH SISTEMA

NA UNIVERZITETU U SKOPLJU.

BIO DOPISNIK ALBANSKE

RADIO-TELEVIZIJE IZ SKOPLJA,

DOPISNIK PRIŠTEVSKOG

DNEVNIKA KOHA DITORE I

ZAMJENIK GENERALNOG

DIREKTORA MAKEDONSKE

RADIO-TELEVIZIJE.

RATOVI SU SVE POKVARILI

Svakako da sam bio iznenađen ovakvom pro-valom solidarnosti za vrijeme nedavnih poplava imajući u vidu da mi kao okruženje godinama ne razgovaramo jedni s drugima. Ne mislim pri tom na države, da li one imaju dobre odnose ili ne. Znači, ljudski odnosi su bili narušeni velikim uža-sima devedesetih godina. Sad ovo što se desilo je dobar primer da ljudi imaju volje i mogućnosti da komuniciraju i pored onog što se desilo. Lju-di uvek imaju potrebe, a potrebe ne bi trebalo uvek da zavise samo od volje čoveka. U današ-nje vreme ljudi postaju sve više egoistični, okre-nuti sami sebi. Zato podsećam na teoriju Haber-masa gde ljudi imaju potrebu za solidarnošću i ta solidarnost počinje od obitelji, ali u krajnjem slučaju država, institucije sistema su one koje

ljudima koji su u nevolji pružaju solidarnost. Jer ponavljam, solidarnost je etička kategorija i bila je oduvijek među ljudima, ali nije dovoljna.

ULOGA DRŽAVE NEZAMENJIVA

Spomenuću primer cunamija u Japanu – tamo, koliko sam mogao imati informacija preko medi-ja, nije bilo toliko ljudske solidarnosti, već institu-cionalne. Svi ti ljudi su bili spaseni jer je država perfektno funkcionirala u nesreći. Ti ljudi će imati solidarnost u porodici, ali država je uradila onaj deo što je trebalo da uradi, u fizičkom smi-slu spasila je te ljude od cunamija. To kod nas ne funkcionira jer imamo slabe institucije sistema i imamo potrebu za međuljudskom solidarnošću.

DVE KATEGORIJE

Solidarnost moramo podeliti u dve kategorije: socijalnu i formalno – pravnu. Znači, postoji soli-darnost – socijalna, humana, koja potiče i funkci-onira između ljudi i to je nezavisno od institucija, to zavisi od mog ega, to zavisi od moje mental-ne konstitucije, zavisi od mog duha, od mog spi-rita i tako dalje. To se zove međuljudski odnosi. Znači, toga na ovim prostorima ipak ima i posle onog što su uradili jedni drugima.

Kad govorimo o institucionalizovanoj pomo-ći, to je sad sasvim druga priča, tu čovjek gubi svoju važnost u ljudskim odnosima. To treba da uradi država i institucije sistema. Evropska unija funkcionira po ovom principu i oni u svom siste-mu ovo nazivaju “solidarnost stranaca”. Ova te-orija će najverovatnije nadvladati u 21. veku na evropskim prostorima.

PRIZNANJE I OPROŠTAJ PRVI KORAK KA SOLIDARNOSTI

Oproštaj na ovim prostorima je neophodan. Desilo se dosta užasa, dosta netolerantnosti i


imamo potrebu da prvo praštamo jedni dru-gima za ono što smo uradili a nismo smeli da uradimo. Ovo je prvi korak ka pomirenju među ljudima i prvi korak čoveka ka solidarnosti u

društvu. Znači, sve dok mi ne priznamo ono što smo uradili individualno i kolektivno, onda ćemo glumiti da smo se pomirili, ali u stvari ne-ćemo se pomiriti.

ALUMNISTI EVROPSKOG FONDA ZA BALKAN

ADNAN OVČINA, Sarajevo – U zemljama regije postoji jako veliki osjećaj solidarnosti i to se mo-glo vidjeti prilikom posljednjih poplava. Većina nas je volontirala i dala na neki način svoj dopri-nos, tako da mislim da je to odgovarajući poka-zatelj osjećaja solidarnosti u zemljama regije.

VLADICA JOVANOVIĆ, Beograd – Glavno je pitanje da li i na koji način treba da se instituci-onalizuje solidarnost. Ono što organizacija koja kod nas konkretno u regionu prati donacije koje često zapravo jesu praktičan primer solidarnosti, pokazuje da će ljudi dati onda kada su ohra-breni da daju, kada je samo davanje i pomoć olakšana i kada se to u društvu ceni. Način na koji zakon, odnosno institucionalizacija može da pomogne jeste da preko poreskih olakšica stvo-ri atmosferu u društvu gde ćete vi biti podržani

da date, a ne ukoliko vas na to zakon obavezuje. Ljudi u našoj sredini su prilično sumnjičavi, gde će ta pomoć da ode, da li će da dođe do onih kojima je stvarno potrebna.

BOŽANA BEŠLIĆ, Zagreb – Ljudi prilikom po-maganja koriste nekada različite metodologije, da tako kažem – alate. Ja osobno ne koristim sms, volim više pomoći onako sa vještinama i znanjima koje ja imam i direktno pomoć pružiti.

IVAN JOVANOV, Skoplje – Da li zloupotrebu solidarnosti treba tretirati kao krivično delo? Mi-slim da treba, posebno sad u vreme interneta jer koliko brzo možete da donirate za dobar cilj, tako možete da “donirate” i za loš cilj. Oni koji skupljaju novac ili nešto drugo pa zloupotrebe taj novac, treba da budu kažnjeni.


PRILOG 1

SOLIDARNOST VRAĆENA U ŽIVOT

Velike poplave koje su pogodile Srbiju, BiH i Hrvatsku vratile su u život okruženja masovne primere solidarnosti. Tri zemlje su sarađivale u odbrani od poplave i evakuaciji ugroženih, pa sve do akcija poput sprečavanja širenja zaraze i zaprašivanja komaraca. Među prvima spasi-oce i humanitarnu pomoć poslali su Slovenija, Makedonija, Crna Gora, Rusija i zemlje EU. O evakuisanima u prihvatnim centrima brinuli su volonteri, a građani su donosili hranu i gardero-bu. Humanitarna pomoć je stizala iz celog sveta. Solidarnost su osim mnogih država pokazale i kompanije, sportisti i druge poznate ličnosti.

PRILOG 2

NEOBAVEZUJUĆI ZAKON

Skupština Tuzlanskog kantona usvojila je nacrt zakona o podsticanju zapošljavanja koji predvi-đa formiranje fonda solidarnosti. Zakon koji ni-kog ne obavezuje trebalo bi da 82.000 zaposle-nih u Tuzlanskom kantonu obaveže da se dobro-voljno odreknu pet odsto od svoje plate. Ovaj zakon omogućava da se formira mesečni fond od najmanje dva miliona maraka, što bi bilo dovoljno da se refundiraju doprinosi za 5.000 novozaposlenih, tvrde u Tuzlanskom kantonu. Pojedini poslanici su se usprotivili ovom Zakonu, tvrdeći da Zakon ne može biti dobrovoljan već imperativan. Bilo je primedbi što Zakonom nisu određeni rokovi i da se njime Tuzlanski kanton svodi na humanitarno društvo.

PRILOG 3

SPONTANA SOLIDARNOST

U centru Beograda 9. marta 1983. godine ubi-jen je turski ambasador Galid Balkar. Bio je to

klasičan atentat koji su izvela dvojica Jermena, sličan većini atentata. Ipak, neobičan jer su gra-đani koji su se u tom momentu zatekli na ulici počeli da jure atentatore koji su bežali. Atenta-tori su otvorili vatru na građane i ubili studenta Željka Milivojevića i ranilli još dvoje građana. Taj događaj je često u tadašnjoj jugoslovenskoj ali i svetskoj štampi navođen kao primer spontane solidarnosti i hrabrosti građana.

PRILOG 4

POMOĆ PREKO FACEBOOK-a

Početkom godine, na društvenim mrežama na-šao se apel za pomoć koji je svetu uputio jedan siromašni invalid. Tražio je da mu neko pokloni cipele broj 46. Na njegov poziv odazvalo se više od 20 hiljada ljudi. Osim cipela broj 46, skupilo se toliko odeće i obuće koliko se niko nije na-dao. Apel siromašnog čoveka bio je i povod da se na facebook-u otvori grupa “Cipele 46” na kojoj se okupljaju ljudi koji su voljni pomoći oni-ma kojima je pomoć najpotrebnija.

PRILOG 5

SKOPLJE ZA PRIMER

Pre pola veka zemljotres je porazio Skoplje. Odneo je najmanje 1070 života, 4000 ljudi je povređeno, 16.000 kuća i stanova uništeno, a 28.000 oštećeno. Bez krova nad glavom je osta-lo 200.000 Skopljanaca. Tadašnja Jugoslavija i još 87 nacija sveta uputile su pomoć i Skoplje je obnovljeno kao grad solidarnosti u jednoj od najvećih i najbržih humanitarnih akcija. U Crnoj Gori 1979. godine zemljotres je odneo 101 život, povređeno je 1700 ljudi, razoreno je 60 hiljada objekata. Deset godina je trajala obnova, uz humanitarnu pomoć iz celog sveta i solidarnu pomoć svih zaposlenih u tadašnjoj Jugoslaviji.


druga emisija

ORGANIZOVANI KRIMINAL

I KORUPCIJADa bi se ozbiljno, uspješno i efikasno borili protiv korupcije i organizovanog kriminala, da li bi političari morali krenuti od sebe? Zašto su u svim zemljama Balkana legalizovani brojni oblici kriminala? Koliko su na mjestu tvrdnje da se političke elite na direktan ili indirektan način finansiraju iz izvora kreiranih u zoni organizovanog kriminala i koliko je opasno to što se u zemljama sa najvišom stopom siromaštva i slabom ekonomijom, organizovani kriminal pojavljuje kao nešto što može ponuditi radna mjesta i kakvu – takvu socijalnu sigurnost? Zašto se na presude za korupciju i organizovani kriminal čeka godinama i da li je to znak da nema političke volje da se ova krivična djela efikasno istražuju i procesuiraju?

O ovim i drugim dilemama u emisiji posvećenoj organizovanom kriminalu i

korupciji, raspravljali su Ivana Korajlić, Zlatko Nikolić, Igor Peternel, Stevo Muk,

dok je uvodničar bio Renato Baretić.

20

UVODNA RIJEČ

RENATO BARETIĆNovinar i pisac, Split

KRIMINALCI SAVRŠENO SARAĐUJU

Ja gledam ove krasne mlade ljude ovdje kod nas u publici, u mojem okruženju i vidim da većina njih nikad u školi nije učila pojam bratstvo i jedinstvo. Ne znam je li to dobro ili je loše, o tome ne bih sudio. Međutim, taj pojam koji niste učili, koji je umro u među-vremenu kroz devedesete, ostao je živjeti u samo jednoj dimenziji svih ovih naših prosto-ra, a to je kriminal. U toj dimenziji naših društava nije niti pokleknuo a kamoli da je umro. Ti momci organiziraju zajedničke radne akcije u drugim republikama, u drugim sredinama, savršeno se slažu sve vrijeme, unatoč ratovima koji su bili, unatoč svim trzavicama koje su uslijedile. Oni funkcioniraju savršeno, ispalo bi čak da je zbog njih, da je njima bilo bolje zbog ovog što se izdogađalo...

21

DR IGOR PETERNELPotpredsjednik Hrvatskog helsinškog

komiteta za ljudska prava , Zagreb

BAVI SE TEMAMA KOJE

UKLJUČUJU ZAŠTITU OKOLIŠA,

ZDRAVSTVO TE MEDIJSKE

SLOBODE. VODEĆI JE

PROSUDITELJ UPRAVLJANJA

OKOLIŠEM UJEDINJENIH

NARODA. ISTRAŽIVAČ NA POLJU

KEMIJSKOG INŽENJERSTVA.

BOLJE NEGO 90-tih

Situacija je danas u Hrvatskoj kudikamo bolja nego sto je bila 90-ih godina, a u prilog tome je činjenica da smo mi negdje stalno ulazili, a kad stalno ulazite u neke evropske, svjetske asocija-cije, oni vam nameću nekakva pravila kojih bi se vi morali držati…

Ja neću reći da su kriminalci jači od države, ne bar kod nas. Ja mislim da su oni jednostavno u sprezi sa vlašću i da jako dobro sarađuju.

O kakvom se kriminalu radi ako vi osnujete na Vladi jednu firmu, jedan fond preko kojega ide novac iz budžeta i vi jednostavno u torbama do-bivate novac u svoj ured?

SLIČNI INVESTITORI I SLIČNI PROBLEMI

Mi u regiji imamo slične investitore i slične pro-bleme oko pojedinih investitora. U Hrvatskoj imamo problem sa Molom, postoji punomoćna presuda, ali postoji i problem oko Merkatora, zatim i oko Hipo banke, znači to su sve proble-mi koji sigurno utječu na odnose sa susjednim zemljama.

ANTIKORUPCIJSKA HISTERIJA

Ne vjerujem da je samo 13 % Hrvata reklo da je dalo mito, još manje vjerujem da je to točno. Ja mislim da je taj postotak drastično, drastično veći. U Hrvatskoj u zadnjih godinu – dvije imamo priču o Sanaderu, Vidoševiću i njegovim medve-dima… Trenutno u Hrvatskoj vlada jedna antiko-rupcijska histerija koja je dosta opasna. Danas imamo krizu odlučivanja, krizu potpisivanja… Ja dolazim sa fakulteta gdje vam se ne može pot-pisati nijedan putni nalog, sve se gleda po šest puta. Glava puca kada morate potpisati jedan obični nalog koji je prije potpisivala zamjenica šefa računovodstva. Čim nešto krenete da radi-te, na vas se u startu gleda ko da ste potencijal-no blizu korupcije. A, onda vi dokažite da niste.

SURADNJA NEOPHODNA

Regionalnom suradnjom, jer kriminal nema gra-nica, najvažnije je sudstvo, izuzetno je važno da se na presude ne čeka po pet, šest, sedam go-dina. Sve to mora ići brže. Dakle, sudstvo mora funkcionirati na pravi način, a država mora po-kazati dobru volju i dati odriješene ruke policiji i državnom odvjetništvu da procesuiraju, da rade, da istražuju. Trećega nema.

22DRUGA EMISIJA : ORGANIZOVANI KRIMINALI KORUPCIJA

IVANA KORAJLIĆPortparolka Transparency International BIH, Banja Luka

KOMUNIKOLOG, AUTORICA

MNOGIH PROJEKATA, A

POSLJEDNJIH ŠEST GODINA

INTENZIVNO SE BAVI ANALIZOM

PREVENCIJE I BORBE PROTIV

KORUPCIJE, POSEBNO U

OBLASTI FINANSIRANJA

POLITIČKIH PARTIJA I SUKOBA

INTERESA.

BiH PREDNJAČI

Bosna i Hercegovina je baš reprezentativan primjer kako to funkckioniše. Dakle, imate rat, imate ratne profitere u tom periodu kada ne-mamo uspostavljen apsolutno nikakav sistem, pa onda imate taj period tranzicije gdje se mi učimo na neke nove procese, na nove instituci-je koje dobijamo i ne znamo kako bi one dalje trebalo da funkcionišu i da provode zakon. Taj period se jednostavno koristi da dobijete ljude, kreirate interesne grupe koje u tome vide priliku da nametnu svoje interese, donoseći odluke na najvišim nivoima, zarobivši cijelu državu pojedi-načnim ili grupnim interesima. Na taj način do-bijamo možda čak sličnu situaciju gdje kriminal-ci u stvari preuzimaju državu. Jedan od primjera je činjenica da su se mnogi naši političari baš bukvalno takmičili ko će se slikati sa pojedinim ljudima koji su kasnije bili uhapšeni, osuđeni i koji su sada u zatvoru. Kriminalcima treba njiho-va podrška, a isto tako i njima treba podrška tih kriminalaca da bi opstali na sceni.

SARADNJA BOLJA SA REGIONOM NEGO UNUTAR BiH

Bosna i Hercegovina ima čak bolju sarad-nju sa zemljama u Regionu nego što imaju

institucije unutar Bosne i Hercegovine. Mi ima-mo tako kompleksnu strukturu gdje čak po-jedinci za sprovođenje zakona unutar Bosne i Hercegovine veoma često ne znaju ko je nadle-žan, preklapaju im se nadležnosti, što naravno odgovara kriminalcima kojima treba mnogo više vremena da budu procesuirani. Često nemate ni razmjenu informacija između agencija od najvišeg prema nižim nivoima ili da se recimo na entitetskom nivou čak osporava nadležnost državnog tužilaštva. Nastoji se da se istrage koje kreću sa najvišeg nivoa spuštaju na niži jer tu po-stoji veća kontrola nad pravosuđem.

NEZAVISNO PRAVOSUĐE NEOPHODNO

Prvo bih istakla važnost nezavisnog pravosuđa. Dakle, to je nešto što u našim zemljama nedo-staje, pogotovo u Bosni i Hercegovini. I dalje imate velike pritiske na radnike pravosuđa, veliki dio samocenzure, da tako kažem u izboru sluča-jeva koji će se procesuirati, nedostatak kapacite-ta institucija koje jednostavno, nekad čak i kada hoće da provedu jednu složenu akciju nemaju dovoljno resursa da to urade na pravi način. Sve to zajedno dovodi do jednog veoma neefika-snog pravosuđa.

MEDIJI NA UDARU

Kod nas je medijska scena potpuno podijelje-na po političkim opcijama i postoji kompletna kontrola vlasti nad medijskom scenom u Bosni i Hercegovini. Ako se ne uklapate u tu scenu i pri-čate o onome što nije povoljno nekome da se objavi, naći ćete se na meti verbalnih napada od strane predsjednika, premijera i tako dalje. Ima čak i fizičkih obračuna sa novinarima od strane političara pa do suptilnih prijetnji i slično. Imali smo i mi fizičke napade. Ista je priča i sa svim


nevladinim organizacijama koje pokušavaju da objavljuju informacije. I mi smo morali svoje-vremeno zatvarati organizaciju zbog prijetnji i slično, a sada ponovo dolazimo do toga da se objavljuju crne liste ljudi koji rade protiv države, kako ih oni vole nazvati. Ti ljudi ukazuju na krimi-nal i korupciju u vlasti i na taj način se jednostav-no pokušavaju stigmatizirati svi oni koji slobod-no govore o problemima u Bosni i Hercegovini.

STEVO MUKPredsjednik NVO Institut Alternativa, Podgorica

PRAVNIK PO OBRAZOVANJU, U

NEVLADINIM ORGANIZACIJAMA

JE ANGAŽOVAN OKO 15

GODINA. RADIO U CENTRU

ZA RAZVOJ NEVLADINIH

ORGANIZACIJA. KLJUČNE

RIJEČI: ALTERNATIVA, ANALIZA,

PREPORUKE, POLITIKA,

AKTIVIZAM, PROMJENE ….

ODBIJANJE DA KRIMINAL POSTOJI

Mi u Crnoj Gori imamo porođajne muke u borbi protiv organizovanog kriminala. Najprije smo imali jedno odbijanje vlasti da prizna da korup-cija i organizovani kriminal postoje u Crnoj Gori. Zatim, imamo još jednu fazu u kojoj se više radi na papiru nego u praksi kroz strategije i plano-ve, izmjene i dopune mnogih zakona a da u su-štini promjena na samom terenu nema. Nema ih u onome što je bitno a to su ona mjesta gdje se korupcija i organizovani kriminal u bitnom po-vezuju i gdje zaista napadaju na temelje jedne države i društva.

KRIMINAL FINANSIRA DRŽAVU

Postoje ozbiljne, brojne indicije da se partija na vlasti i država na jedan direktan ili indirektan način finansira iz onih izvora koji su kreirani u zoni organizovanog kriminala. S druge strane pazite, u zemlji u kojoj je siromaštvo na izrazito visokom nivou i u kojoj je ekonomska aktivnost veoma slaba, organizovani kriminal se pojav-ljuje kao neko ko može da ponudi nešto što je legalni biznis, nešto što može da ponudi radna mjesta, a onda političari koji su u vezi sa njim, njih vide kao prijatelje, nekog ko im omogućava da o sebi kreiraju sliku u javnosti kao uspješnim političarima.

VLAST NEĆE SJEĆI GRANU NA KOJOJ SJEDI

U Crnoj Gori vlast se nije mijenjala posljednjih 25 godina i ja mislim da je to veliki problem možda i najveći problem za ukupne reforme u zemlji, rekao bih najprije kada je u pitanju bor-ba protiv korupcije i organizovanog kriminala. Od vlasti koja je u Crnoj Gori 25 godina i koja je u velikoj mjeri srasla sa mnogim negativnim pojavama i fenomenima nemoguće je očekivati da sada bude inicijator borbe protiv korupcije i organizovanog kriminala, da bi narodski rečeno, sjekla granu na kojoj sjedi.

DRŽAVA REAGUJE POD PRITISKOM EU

U Crnoj Gori je svojevremeno, jednog od glav-nih policijskih inspektora, ubila organizovana kriminalna grupa. Bilo je to prije deset i više godina. Mi ni dan danas nemamo konačnu pre-sudu ljudima koji su izvršili to ubistvo i da stvar bude gora na inicijativu građana da se Policijska akademija u Crnoj Gori nazove imenom ubije-nog inspektora, Vlada je odreagovala negativno sa jednim prilično bizarnim objašnjenjem.


Za Crnu Goru je vladavina prava i borba protiv korupcije i organizovanog kriminala upravo postavljena kao jedan prioritet pod pritiskom procesa evropskih integracija. I ja mislim da taj proces debelo, debelo doprinosi da se i država i cjelokupno društvo na jedan drugačiji, kvalitativ-no bolji način odnosi prema tome.

DR ZLATKO NIKOLIĆKriminolog i penolog, Beograd

DOKTOR SOCIOLOŠKIH NAUKA.

CIO RADNI VIJEK PROVEO U

RADU SA KRIMINALCIMA NA

NJIHOVOM PREVASPITANJU.

(PENOLOGIJA JE NAUKA O

KAZNAMA I KAŽNJAVANJU)

SANKCIJE KRIMINALIZOVALE SRBIJU

Organizovani kriminal je svuda isti i on ima pet delatnosti. Prvo imate šverc oružja, cigareta, al-kohola ako je zabranjen, kocka, prostitucija – za-visi od konjukture šta se traži. U vreme ratova na ovim prostorima naročito je išla droga i oružje. Taj prljavi novac od droge korišćen je za kupovi-nu oružja i za kupovinu političkih uticaja, odno-sno političkih mesta. Tako da je Srbiju konkretno najviše iskriminalizovalo uvođenje ekonomskih sankcija.

NEMA ŠVERCA BEZ TAJNIH SLUŽBI

Ovo što mi nazivamo rutama i švercom droge ne ide bez tajnih službi. Tajne službe ne mogu od nijednog normalnog parlamenta da dobi-ju novac za prljave poslove, znači samo prljavi novac. Zato kada čujete priču da su uhvatili

transport od 600 kilograma, 250 i tako, to zna-či da je bila provala od konkurentske grupe ili bande, kako god ih nazovete, a ne zato što su se policajci odjednom izveštili ili opametili.

SPORAZUMI O SARADNJI

Potpisali smo bilateralne sporazume u bor-bi protiv kriminala sa Hrvatskom, Bosnom i Hercegovinom i Crnom Gorom. Neki su se više, neki manje, opirali tome zbog sopstvenih intere-sa, ali najviše zbog nepoverenja. To što je ostalo iza nas od 90-tih, krvarenja i ratovanja je upravo u javnom mnenju tih država i kod nas stvorilo taj otpor. Onda nas je pritisla Evropska unija pa smo više zbog toga morali da potpišemo, a ne što smo se ljubili žarko. Onda su neke njihove službe poslale one naše “Zemunce” preko gra-nice. Pošto je cev bila pozadi i cev ispred oni su došli da se predaju. Tako smo skratili, da, potpi-sali smo, ali smo skratili sive zone, crne zone za prikrivanje.

PRAVDA MORA BITI BRZA I IZVESNA

Kriminal se može suzbiti, ne eliminisati. Suzbiti se može jedino ako je pravda brza i izvesna. Nije sve u surovosti kazni. Naprotiv, surova kazna ne sprečava kriminal. Sećate se javnih izvršenja smrtnih kazni, pa dok je publika gledala to javno izvršenje, džeparoši su obavljali svoj posao pre-ma toj publici. Dakle, to ubistvo krivca ne rešava pitanje, taj nema više šansi da se pokaže da li se popravio ili ne. Naši sudski procesi traju pet – šest godina tako da mi na njih i zaboravimo.



SRĐAN HERCIGONJA, Beograd – Teško može da se kaže da je organizovani kriminal uvek u sprezi sa državnim strukturama. Međutim, moje mišljenje je da jačinu i žilavost organizovanog kriminala u našoj regiji treba razumeti u okviru njegove veze sa politikom pa čak i sa političkim elitama, a da li je ta veza nastala tokom 90-tih godina neka građani to prepoznaju.

BOŽANA BEŠLIĆ, Zagreb – Činjenica da krimi-nal i korupcija ne poznaju granice, vrlo brzo se umrežavaju, povezuju i djeluju jer imaju jedin-stven i zajednički motiv a to je novac, onda ta balkanska ruta postaje evropska i obrnuto.

ADNAN OVČINA, Sarajevo – Regionalne sa-radnje u borbi protiv kriminala nema dovolj-no zato što to nije u interesu lokalnih vlasti.

Organizovane kriminalne grupe često su sami temelji moći samih političkih opcija. Recimo u slučaju Bosne i Hercegovine nakon pobjede određene političke opcije, često se spekulira sa tim koji bi kriminalac mogao završiti u zatvoru, nakon što je politička opcija koju je on podrža-vao sišla sa vlasti.

IVAN JOVANOV, Skoplje – Nisam siguran da članstvo u Evropskoj uniji samo po sebi može da razreši organizovani kriminal i korupciju, jer ne verujem da ovde postoji dovoljno političke volje za tako nešto. Rumunija i Bugarska, čak i Grčka su članice EU, a još imaju ozbiljne proble-me sa korupcijom.


PRILOG 1

NARKOTICI FINANSIRAJU TERORIZAM

Oko 90 % heroina u Evropu stiže preko Balkana, takozvanom balkanskom rutom koja vodi od Avganistana i Pakistana preko Irana ka Evropi. U istraživanju Kancelarije Ujedinjenih nacija za borbu protiv droge i kriminala navodi se da krijumčari heroina zarade godišnje 15 milijardi eura. Novi koncept krijumčarenja droge do-veo je do tesne saradnje kriminala i terorizma. Novac od krijumčarenja heroina koristi se za fi-nansiranje terorističkih grupa kao što su Hamas, Hezbolah i Al kaida. Za kopnene rute narko-tr-govci koriste puteve u Albaniji i na Kosovu, koji zatim vode do Beograda i Sarajeva… Glavni igrači na Balkanu su ljudi koji su identifikovani kao biznismeni koji tesno sarađuju sa korumpi-ranim političkim i bezbednosnim strukturama. Novac od prodaje narkotika ulažu u biznis.

PRILOG 2

GRCI NA VRHU, FINCI NA ZAČELJU

Grci su na vrhu liste po uverenju da korupcija predstavlja problem u njihovoj zemlji. To smatra čak 98 % Grka. Iza Grčke su Portugal i Kipar u kojima je 97 % ispitanika procenilo da je u nji-hovim zemljama visok stepen korupcije. Slede Rumunija i Mađarska sa 96 odsto. Ispitanici iz Slovenije i Bugarske, njih 95% takođe smatra-ju da je veoma prisutna korupcija u njihovim zemljama. U Francuskoj i Britaniji tako misle 71 % građana, u Nemačkoj 57. Na začelju liste su Danska u kojoj je 19 % ispitanika ocenilo da u njihovoj zemlji ima korupcije. Luksemburg i Ho-landija sa po 34 i Finska sa 36 odsto.

PRILOG 3

NAJVIŠE MITA U POLICIJI I ZDRAVSTVU

Prema istraživanju Transparency Internatonal u zemljama u regionu, mito se najviše daje u zdravstvu i policiji. U Hrvatskoj je svega 4 % an-ketiranih izjavilo da je dalo mito u zdravstvu, u Makedoniji 13, u Srbiji 21, u Bosni i Hercegovini 32 odsto. Policiji je mito dalo 3 % anketiranih u Hrvatskoj, 16 u Srbiji, 19 u Makedoniji i 32 % u Bosni i Hercegovini. Mito u obrazovanju i pra-vosuđu, prema ovoj anketi u Srbiji je tri puta povećan od 2007. godine do danas, a mito u službama koje izdaju dozvole za sedam godina je skočio 8 puta.

PRILOG 4

ISTRAGE BEZ REZULTATA

Dve decenije posle ubistva beogradske novi-narke Dade Vujasinović, koja je pisala o sprezi kriminala i politike, istraga je još uvek u toku. Osumnjičeni za ubistvo urednika Telegrafa Slav-ka Ćuruvije su otkriveni tek posle 15 godina. Istraga o ubistvu jagodinskog novinara Milana Pantića tapka u mestu 13 godina. Posle toga u Zagrebu je ubijen vlasnik Nacionala Ivo Pukanić. Hroniku od devedesete godine dopunjuje 70 slučajeva u kojima su novinari, fotografi i snima-telji u Hrvatskoj bili izloženi batinjanju, lomljenju prstiju i pretnjama smrću. Pre deset godina ubi-jen je i glavni i odgovorni urednik podgoričkog lista Dan, Duško Jovanović. Kriminalci su bom-bama nasrnuli na novinare Uroša Radulovića, Tufika Softića, Mihaila Jovovića. Pretučena je no-vinarka Lidija Nikčević. Istrage ne daju nikakve rezultate.


treća emisija

NAŠ JEZIKDa li treba insistirati na sličnostima ili razlikama kada je “naš jezik” u pitanju? Jesu li bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski četiri jezika ili jedan? Je li istina o jeziku politički i ideološki obojena i zašto “naš jezik” nikada u istoriji nije imao ime koje je svima prihvatljivo? Ko određuje nove jezičke norme i zašto lingvistika ne može imati apsolutno egzaktan aršin? Ovo su neka od pitanja na koja su odgovarili gosti: Midhat Riđanović, Tatjana

Bečanović, Maja Milošević i Veljko Brborić. Temu “Naš jezik” otvorio je pisac i

kolumnista Balša Brković.

28

UVODNA RIJEČ

BALŠA BRKOVIĆPisac i novinar, Podgorica

JEZIK JE NEUHVATLJIV KAO PIJESAK

Da li se u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji govore različiti jezici? Moj odgovor je: Govori se jedan jezik, lingvistički gledano. Dakle, to je nes-porno jedan jezik, ali imamo naprosto realnost različi-tih nominacija. Problem nastaje onda kada neko hoće da realnost različitih nominacija pretvori u realnost različitih jezičkih supstanci. E, to je već nešto što vodi u onu zonu jezičkog inženjeringa i to je nešto što je, čini mi se, izuzetno opasno i, na koncu, besmisleno, bez obzira na snagu kojom se takve akcije, na neki način, podržavaju i čine. Ono što je takođe fascinantno jeste da postoji malo tema koje ljude tako lako i olako zapravo gurnu u neku vrstu fašizma kao što je jezik. Čini mi se da, bar u zoni ovog našeg, četvoroimenog, jedinstvenog jezika, postoji jedan sloj koji ja zovem mitološkim pogledom na jezik. To je kad čujete da vam neko objašnjava kako je jezik posisao s majčinim mlijekom i tako dalje. Krajnje sam rezer-visan prema tim varijantama i kombinacijama. Drugi pristup koji je takođe nemoderan i pogrešan jeste onaj koji ignoriše i ne uvažava moć jezika da se transformiše, da se mijenja. Dakle, ne postoji, sem možda pijesak, ništa tako nestalno i neuhvatljivo kao jezik. I u tom smislu, sve moguće priče o jeziku treba na neki način da uvaže te činjenice. Prosta je činjenica da se svi mi ovdje, kako god zvali svoj jezik, savršeno razumijemo, što meni priziva jedan od stihova Helderlina kojeg najviše volim, a koji onako malo slobod-nije interpretiran glasi: “Ljudi smo otkada jesmo i otkada možemo čuti jedni druge” . Čini mi se da je to suština od koje treba poći i u ovoj priči. Važno je znati da u svojoj istoriji ovaj jezik, naš jezik, nikada nije imao ime koje je bilo svima prihvatljivo. Ta imena su uvijek bila posljedica nekog političkog dogovora – srpsko-hrvatski, pa srpsko-hrvatsko-slovenački a neki putopisci poput Vilhelma Ebela, tridesetih godina 19. vijeka, zovu ga Ilirski, što je tek potpuno neutemeljeno. Činjenica da taj jezik nikada nije imao ime koje je svima bilo prihvatljivo otvorilo je prostor za ovu realnost – jedan jezik sa če-tiri različita imena.

29

DR MIDHAT RIĐANOVIĆProfesor emeritus engleskog jezika

i lingvistike, Sarajevo

BIO GOSTUJUĆI FULBRAJTOV

PROFESOR NAŠEG JEZIKA

I LINGVISTIKE NA OHAJO

UNIVERZITETU. JEDAN OD

PIONIRA SIMULTANOG

PREVOĐENJA U BIVŠOJ

JUGOSLAVIJI. PREVODIO

JE I DEJTONSKE MIROVNE

PREGOVORE I SUĐENJA NA

TRIBUNALU U HAGU.

BALKANCU JE NAJVAŽNIJE DA BUDE

DRUGAČIJI OD DRUGOG BALKANCA

Bosanci, Crnogorci, Hrvati i Srbi, abecedno poredani, su jedan narod koji govori jednim je-zikom. Ja sam se osvrnuo da vidim kakvi ljudski kolektivi govore istim jezikom i našao sam tri moguće situacije: prvo, jezik je naslijeđen od predaka, svi smo ga ovdje naslijedili. Drugo, jedan narod je nametnuo svoj jezik drugim na-rodima. Narodi i dalje čuvaju samosvojno svoje, primjer britanska ostrva. Treća situacija, kolo-nijalna vlast nameće jezik. Vi znate da se bivše kolonije Engleske u većini služe engleskim u javnom životu, a kod kuće, recimo u Indiji, se go-vori nekih 70-tak jezika. Dakle, ako nam jezik nije nametnut, ako nije došao s kolonijalnom vlašću (nažalost, nismo bili ničija kolonija, možda bi nam bilo bolje da jesmo) onda moramo biti je-dan narod – apsolutno. Pozivam svakog na ovoj planeti da ovo opovrgne. Jedan jezik, jedan na-rod – Bosanci, Srbi, Hrvati i Crnogorci su jedan narod. Balkancu je, pored hljeba i soli, najvažnije da bude drukčiji od drugog Balkanca.

JEZIK NIJE KROMPIR

Meni je jako stalo da kažem nešto što se često lansira u javnost kao lingvistička naučna istina a koja je najveća glupost – to je mjerenje razlika procentima. Ja sam to kratko i narodski napisao: jezik nije krompir, ne možete ga baciti na vagu. Engleski “get” ima oko 300 značenja, a “apolo-gise “ samo jedno. Kako ćete vagati “get” a kako “apologise”? Kod nas nastupaju ljudi koji imaju titulu lingviste zato što su nekako sjeli na to mje-sto, a kako Boga pitaj. I sad oni imaju autoritet da vam govore i popuju o jeziku. Pričaju o lingvi-stici koja ne postoji. Lingvistika nema apsolutno nikakav egzaktan aršin, nema metra kojim se mogu mjeriti jezici i onda reći razlikuju se tolko i toliko. To je glupost. Samo razumijem ono što laik shvata kao jedan jezik, a to je da se razumi-jemo. To je dovoljno kao potvrda da govorimo o jednom jeziku.

AKO JE MUZIKA GLAZBA, ZAŠTO JE TAKT OSTAO TAKT?

Pitao sam nedavno kolege lingviste u Zagre-bu, odnosno u Hrvatskoj: muzika je glazba, sve ostale termine ste zadržali – ton, takt, harmonija, kontrapunkt... Pa, šta čekate, pobogu, dajte to promijenite. Ili se ne može, ili ništa. Ja to doživ-ljavam kao nedosljednost – da sam tamo, da slijedim tu politiku, ja bih se potrudio da svaku riječ prevedem. Moje je vjerovanje da u jeziku nema tuđica, nema stranih riječi. Onog trenut-ka kad riječ počinje da kola i prolazi kroz usta i osjeća se – čip, čip, čipovi. Ako je čip engleska riječ, što nema množinu čips nego čipovi. Jer i Englezi isto kažu čipovi. Čip je divna bosanska, crnogorska, srpska, hrvatska riječ... Jednostav-no, ono što osjećamo u svom lingvističkom sto-maku da je naše – to je naše. Ako ja kažem “pre-stigious” i počnem da se foliram na engleskom,

30TREĆA EMISIJA : NAŠ JEZIK

vi znate da sam ja otišao u Englesku. Međutim, ako ja kažem prestižan, prestižan je isto ko hljeb, kruh, mlijeko, kiselo mlijeko i ostalo.

TITLOVANJE JE OBIČNA GLUPOST

Čim je počelo ovo titlovanje filmova iz susjednih država meni su došli u goste sa Federalne tele-vizije da me pitaju šta mislim. Ja sam rekao da je to glupost zato što svi razumijemo savršeno, ali na kraju sam rekao da oni koji titluju filmove šalju sljedeću poruku: Bosanci i Srbi su pametni pa razumiju hrvatski, ali Hrvati su glupi pa ne razumiju srpski. Naravno, u toj izjavi su izrezali to. Novinarka nije htjela da se zamjeri nekome i onda se to izreže. To mi u Sarajevu zovemo zihe-raška politika. Ona ide na sigurno, ne daj Bože da ona rizikuje nešto.

MARIJA MILOŠEVIĆProfesorica hrvatskog jezika, Dubrovnik

UZ DAVORA MLADOŠIĆA,

KOAUTORICA JE

DUBROVAČKOG RJEČNIKA

“NAŠKI”. RADILA KAO LEKTORKA

DUBROVAČKOG VJESNIKA ZA

KOJI PIŠE I KOLUMNU “PRSTOM

U ‘OVNA”. POVREMENA

NOVINARKA DUBROVAČKE

TELEVIZIJE I RADIO LAUSA.

SRPSKO – HRVATSKI VIŠE NE POSTOJI

Jezik je materija koja se giba, raste, nadrasta, bogati se, negdje se i siromaši. Znači, to je ma-terija koja je promjenjiva i koja će se uvijek mi-jenjati, i s toga tvrdim da ono što se nekad zvalo srpsko-hrvatski jezik više ne postoji. Ne bih zadi-rala u ostale jezike, govorim samo o hrvatskom,

iaoko ću ovdje možda biti “bed gaj” ako govo-rim čisto hrvatskim. Unatrag dvadesetak godina, iz raznoraznih razloga, počeli smo čistiti hrvatski jezik i trudimo se dovest ga na razinu koja će biti prilično očišćena od svakakvih tuđica. Time ne mislim samo na srbizme koji su jako, jako teški za hrvatski narod iz poznatih razloga, nego govorim općenito o svim mogućim tuđicama koje se miješaju u hrvatski jezik. Morate shvatiti i povjesne okolnosti zbog kojih su Hrvati tražili nove riječi. Nove riječi su normirane, one su izmišljene i puštene u narod. Neke nisu prihva-ćene, neke jesu. Svi su se smijali i rugali riječi zrakomlat koja je bila zamjenska za helikopter i nije prihvaćena, ali neke druge riječi kao npr. pi-smohrana, što znači arhiv, ili zakulisje koje znači bekstejdž, ulaze polako, a ako nisu ušli, sigurna sam da će ući. Dakle, ljudi pokazuju hrabrost i volju da prihvate. Čišćenje jezika od bilo kakvih tuđica jeste malo opterećenje, ali se u izboru između sinonimskih riječi koje su tuđe i naše ra-dije opredeljujem za hrvatske.

ZAŠTO JE IZBAČENA “JEŽEVA KUĆICA”

Kad sam ja išla u školu čitali smo za lektiru Mihaila Lalića i Oskara Daviča, ali toga odavno nema, to je već kasnih osamdesetih izbačeno. Žao mi je za Branka Ćopića čija je Ježeva kućica izbačena iz lektire u nižim razredima. To je stvar-no tragedija, jer Ježeva kućica nije nikome ništa napravila. Dapače, ima krasnu poruku...

DJECI TREBA PRIJEVOD

Današnja djeca u Hrvatskoj ne poznaju srpski koliko vi mislite da poznaju. Imam doma sina, 24 godine, i on voli gledati srpske filmove ali me svako malo zove da mu nešto prevedem. Dakle, ne razumije. Vjerojatno i vaša djeca ne


razumiju kada Hrvati nešto govore jer to je tako, pogotovu otkako smo mi unijeli ove promjene. Morate pretpostaviti da bi nam u nekom mo-mentu trebao neki prijevod, možda ne svega ali povremeno neke riječi. Mi imamo državnu ma-turu u kojoj učenici na državnom ispitu dobiju Marina Držića, dubrovački govor koji je temelj hrvatskog jezika, i nemaju mrtve veze šta to piše. Ali, što rade oni tamo koji postavljaju ova pitanja – stave sa strane prijevod. Nama koji smo živjeli u bivšoj državi prijevod ne treba, ali ovoj dječici sada treba. Oni samo pretpostavljaju što bi neka riječ trebalo značiti ali ne znaju šta točno znači.

DR TATJANA BEČANOVIĆVanredni profesor na Filozofskom fakultetu, Nikšić

JEDAN OD OSNIVAČA

STUDIJSKOG PROGRAMA ZA

CRNOGORSKI JEZIK I JUŽNO-

SLOVENSKE KNJIŽEVNOSTI I

ČLAN SAVJETA ZA STANDARDI-

ZACIJU CRNOGORSKOG JEZIKA.

NAKON SUKOBA SA CRNO-

GORSKIM NACIONALISTIMA

SAMO “DRŽAVNI NEPRIJATELJ’’ I

“DOMAĆI IZDAJNIK’’.

JEDAN JEZIK, ČETIRI NACIJE

Maternji jezik je veliko igralište za domoljube. Odatle kreću njihove hajke na domaće izdajnike i državne neprijatelje, pa šta koga zapadne. Ne-kog klackalica, nekog ljuljaška. U svakom sluča-ju, ostavljaju nas bez tla pod nogama.

Bosanski , crnogorski, hrvatski i srpski su jedan jezik sa četiri različita imena. To ime je, u stvari, jedan identitetski signal koji je prosto bio neop-hodan nakon raspada Jugoslavije. Što se tiče

teze da je to i jedan isti narod, nacija je kostrukt i sada već imamo sasvim dovoljno svih onih ko-dova i naracija koje podupiru četiri različite na-cije: crnogorska nacija, srpska nacija, bosanska i hrvatska. Savršeno mi je jasno da se ovo raslo-javanje nacija već odigralo. Raspala se jedna ve-lika društveno – politička struktura kakva je bila Jugoslavija i sada imate segmente koji izgrađuju ponovo svoj identitet i u svrhu tog identiteta ko-risti se i jezik.

PRIJETI NAM KULTURNI AUTIZAM

Ime jezika u Crnoj Gori nije problem. Ustavom je definisan službeni jezik, crnogorski. Jedini problem imamo sa normiranjem, odnosno stan-dardizacijom tog jezika jer imamo dve varijante, jednu jotovanu – nacionalističku i jednu nejo-tovanu koja je mnogo bliža ovom zajedničkom jeziku, koju ja zagovaram kao isplativiju na duže staze za crnogorsku kulturu u svakom pogledu. Nikako ne želim da se nađem sutra u ovoj situa-ciji u kojoj su Hrvati, da za crnogorski jezik bude potreban prevod. To je za mene zastrašujuće, to je kulturni autizam. Da li je moguće da se sasvim hladno pripremate za situaciju u kojoj će vama biti potreban prevod nekog srpskog, crno-gorskog ili bosanskog filma. To je zastrašujuća situacija.

Nadam se da na ovim prostorima nećemo do-čekati, jer je to upravo cilj ovog najnižeg naci-onalizma da nas toliko učini različitima da ne možemo međusobno komunicirati. Najveću štetu ćemo svi pretrpeti ukoliko se jezik razgradi do nerazumevanja. Ogromno je bogatstvo kada vi koristite dva pisma – ćirilicu, latinicu. Veliko je bogatstvo kada razumete tekst proizveden u Beogradu, Zagrebu, Sarajevu, u Podgorici. To bogatstvo ne bismo smeli sami sebi da


otimamo. Nama ne otima to Evropa, mi to sami sebi otimamo. U tome ja vidim našu jezičku tragediju.

OLAKO SE ODRIČEMO VELIKIH PISACA

U Crnoj Gori prva promena u školskoj lektiri je bila i te kako usmerena na čuvanje estetskog kvaliteta, nastojalo se da se sačuva sve ono ju-goslovensko nasleđe koje zaslužuje da bude predmet lektire i izučavanja u srednjoj školi. Ova druga reforma koju su uradili iz Instituta za cr-nogorski jezik malo je radikalnija i išla je više za tim da ubaci crnogorske pisce koji po estetskom kvalitetu sigurno ne zaslužuju da budu u lektiri. Verovatno misle da snaže nacionalni identitet svojim tekstovima, a mislim da ga time samo štete jer estetski kvalitet je veoma specifična kategorija i ne trpi silu. Mislim da će i to doći na svoje jer to što su Hrvati uradili sa lektirom nije dobro. Mada ne volim druge da kritikujem, čini mi se da su hrvatski programi otišli predaleko u tom eliminisanju jugoslovenske prošlosti. Treba sačuvati sjajna književna dela koja su u to vre-me nastajala – Lalića, na primjer. To da Hrvati nemaju u programu Lalića, meni je nezamislivo. Zamislite da u Crnoj Gori Krležu izbacimo iz pro-grama, to bi takođe bilo nezamislivo.

DR VELJKO BRBORIĆŠef katedre za srpski jezik na

Filološkom fakultetu, Beograd

UPRAVNIK KATEDRE ZA SRPSKI

JEZIK I ČLAN ODBORA ZA

STANDARDIZACIJU SRPSKOG

JEZIKA. POTPREDSJEDNIK

DRUŠTVA ZA SRPSKI JEZIK

I KNJIŽEVNOST. PREDAJE

PRAVOPIS SRPSKOG JEZIKA I

METODIKU NASTAVE SRPSKOG

JEZIKA NA OSNOVNIM,

MASTERS I DOKTORSKIM

STUDIJAMA.

POLITIČKI ČETIRI JEZIKA, LINGVISTIČKI JEDAN

Četiri jezika o kojima je ovde reč i jesu i nisu je-dan jezik. Dakle, u lingvističkom smislu zaista se može govoriti o jednom jeziku ali ako je jedan jezik zašto ga onda različito zovemo? Ali, ovo nije naš fenomen. Ovakvih slučajeva imamo i u okruženju, a to znači da ima jezika koji su slični jedni sa drugima a da nose različita imena. To možemo videti i u Evropi i izvan Evrope. Gleda-no lingvistički, mi zaista možemo govoriti o jed-nom jeziku, ali istovremeno niko ne može ospo-riti pravo nekom da svoj jezik zove imenom ko-jim on želi i kako ga je već prozvao. Dakle, to je vrlo kompleksno pitanje i prosto nije lako na to pitanje dati kategorički odgovor. Već sam rekao: politički gledano to su četiri jezika, lingvistički jedan, zbog toga i kažem da se može govoriti i o četiri i o jednom jeziku.

U SRBIJI LATINICA NIJE UGROŽENA KAO

ĆIRILICA U BIVŠIM REPUBLIKAMA

Kada govorimo o odnosu između ćirilice i lati-nice u Srbiji, ne vidim da je latinica na bilo koji


način ugrožena. Pre bi se reklo da je u Srbiji bila ugrožena ćirilica. Sada te ugroženosti nema, ali treba videti šta je sa ćirilicom kao drugim pismom u drugim bivšim istojezičnim republi-kama. U Hrvatskoj ćirilice nema. Oni su smislili specijalno oružje za razbijanje ćiriličnih tabli. U Bosni je kod muslimana ćirilica skoro nestala, u Crnoj Gori sporadično se pojavljuje i tamo ona ima nekakav status. Dakle, ne vidim problem ćirilice i latinice u Srbiji osim što je ćirilica prvo, osnovno pismo i njega svakako treba negovati i poštovati. Novine i knjige štampaju se podjed-nako i na latinici i na ćirilici i mislim da treba insi-stirati na toj ravnopravnosti.

JEZIK TREBA PUSTITI

Kada neki termin stigne, vi ga ne možete preve-sti. I da nađete domaću reč, ona će se vrlo teško prihvatiti. Probano je to u jednom trenutku i u Bosni i u Hrvatskoj, ali mi se čini da su se te stra-sti nekako smirile i sad jezik treba pustiti prirod-no. Ono što je obično, što je prihvatljivo, to će jezik prihvatiti, ali ono što nije jezik će odbaciti i to prosto ne može na duže staze uspeti.

KOREKTNE IZMENE U PROGRAMIMA

Srpske gimnazije u ovom trenutku imaju Marina Držića, Šiška Menčetića, Ivana Gundulića, Ivana Mažuranića, Franca Prešerna, Antuna Gustava Matoša, Ivana Cankara, Tina Ujevića, Isaka Sa-mokovliju, Miroslava Krležu, Ivana Gorana Kova-čića i Blaža Koneskog. Dakle, srpski programi su pretrpeli izmenu ali su te izmene posve korektne i mogu se braniti svim valjanim argumentima.


DEJAN BURSAĆ, Beograd – Celu ovu situaciju sjajno je, u stvari, ilustrovala sarajevska Top lista nadrealista. Ne znam da li se neko seća, krajem osamdesetih godina bio je jedan sjajan skeč u kom ljudi koji govore srpski i hrvatski, bosanski, hercegovački, crnski i gorski, dakle tih šest jezi-ka, i oni ne mogu međusobno da se sporazu-meju već im trebaju prevodioci. Nama, na sreću, prevodioci još uvek ne trebaju tako da bih rekao da cela ova situacija više izgleda kao neki veliki skeč nego kao neko ozbiljno bilo političko, bilo naučno pitanje.

RUŽICA JURIČEVIĆ, Zagreb – Tijekom cijele emisije nekako mi se nametalo pitanje kakav je to zapravo srpsko–hrvatski, odnosno hrvatsko

–srpski jezik. Ta dva jezika, iako vrlo slična, ni-kad se ne bi mogla spojiti u jedan makro jezik. Hrvatski je jezik toliko poseban jer ima tri pod – jezika odnosno dijelekta – štokavski, kajkavski i čakavski. Negirajući te dijalekte i uzimajući samo standardni hrvatski i spojiti ga sa srpskim ili bosanskim, po meni, ne bi prošlo. Titlovanje nije potrebno jer svi razumijemo. Međutim, kad je riječ o službenim dokumentima, smatram da službeni dokumenti trebaju biti gramatički prila-gođeni, znači treba da budu prevedeni. Doku-menti zahtjevaju službenu vrstu komunikacije.

BOJANA BULATOVIĆ, Podgorica – Mene ne iznenađuje to što su države nastale na prosto-ru nekadašnje Jugoslavije jezik nazvale svojim


imenomu da bi učvrstile nacionalne identitete. U doba stare Jugoslavije imali smo jedan jezik, srpsko – hrvatski jezik, jer smo valjda bili manje osjetljiviji na identitetska pitanja.

DEJAN RADIĆ, Banja Luka – Pitanje različitosti jezika definitivno je bilo aktuelnije 90–tih godina nego danas. Kao neko ko dolazi iz javne admini-stracije, rekao bih da je danas sasvim normalno

da svoja legitimna prava ostvarujete na svom sopstvenom jeziku bilo u direktnoj korespon-denciji sa institucijom, ili popunjavanjem nekog formulara, obrasca ili zahtjeva koji se danas u BiH nudi u sve tri jezičke varijante. Dakle, gra-đani su više zainteresovani za kvalitet, brzinu, efikasnost usluge nego na kom jeziku to pravo, odnosno uslugu, žele iskoristiti.


PRILOG 1

ŠTA KAŽE LITERATURA

U lingvističkoj literaturi brojni autori tvrde da se na dva područja ili u dve države govori jednim jezikom ako je najmanje 81 % osnovnog rečnič-kog, jezičkog blaga zajedničko. Lingvisti smatra-ju da bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski imaju manje od pet odsto razlika u jedinstvenom standardološkom rečničkom blagu i da je reč o istom jeziku. Oni srpsko – hrvatski jezik vide kao policentrični jezik koji danas ima svoje četiri va-rijante i četiri službena naziva, ali u strogo lingvi-stičkom pogledu ne može biti tretiran drugačije nego kao jedan standardni jezik, jer su razlike među varijantama nedovoljne da bi se moglo prihvatiti stanovište o različitim jezicima. S druge strane, ima lingvista koji smatraju da pored poli-centrističke postoji i strukturalistička koncepcija

koja identitet jezika smatra jednim od najvažnijih svojstava standardnog jezika. Dakle, bez iden-titeta nema standardnog jezika, a on je različit i svojim imenom i svojim sadržajem. Srpski je ra-zličit od hrvatskog, hrvatski je različit od srpskog i tako dalje...

PRILOG 2

STRANCI NE PRAVE RAZLIKU

Neke međunarodne institucije, kao Međuna-rodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju službe-no upotrebljavaju naziv: bosanski, crnogorski, hrvatski ili srpski jezik. BHS za zajednički jezik Bosanaca, Hrvata, Crnogoraca i Srba. Početkom 2010. godine, dve poslanice u Evropskom parla-mentu su polazeći od činjenice da je originalni srpsko – hrvatski jezik podeljen u razne služ-bene jezike, zbog administrativnih ušteda oko


prevoda i tumačenja, zatra-žile vraćanje srpsko – hrvat-skog jezika. To je traženo radi kasnijeg zaključivanja sveobuhvatnog sporazu-ma o jezicima sa Bosnom i Hercegovinom, Crnom Gorom i Srbijom kada te zemlje postanu članice EU.

PRILOG 3

JEDNA STRANICA PREVODA – 12 EURA

Beogradski i zagrebački prevodioci prevod jedne stranice teksta sa srpskog na hrvatski jezik naplaćuju i do 12 evra. Toliko traže i za prevod na bosanski ili bošnjački i crno-gorski. Onlajn prevodioci nude usluge prevoda sa srpskog i na srpski, hrvatski i bosanski jezik. Posebno su traženi tekstovi koji imaju admini-strativnu vrednost i pravni dokumenti. Jezici okruženja mogu predstavljati i pravni problem. U sudovima u Novom Pazaru i Prijepolju mnogi predmeti godinama miruju zato što stranke tra-že prevodioce sa bosanskog na srpski, a zvanič-nih sudskih tumača nema. Zbog toga u Prijepo-lju miruje 310 sudskih predmeta. Mnogi sudski procesi se zbog ove jezičke barijere odlažu do zastarevanja. Bilo je slučajeva, kažu u vrhovnom kasacionom sudu, da okrivljeni traže prevodioca sa srpskog na crnogorski jezik. Visoki sudski i tu-žilački savet Bosne i Hercegovine održava svoje sednice na tri jezika tako što jednu sednicu drži na srpskom, drugu na hrvatskom, a treću na bo-sanskom jeziku.

PRILOG 4

NAŠE POLEMIKE DALEKO OD EU

Evropska unija godišnje izdvaja oko milijardu evra za oko 3 000 prevodilaca. Naše jezičke po-lemike prilično su daleko od Evropske unije. Pre pristupanja Evropskoj uniji svaka država članica određuje koji jezik želi da koristi kao svoj zvani-čan jezik za potrebe EU. Odluku o ovom pitanju mora jednoglasno da donese Savet ministara EU, a sporazum postaje deo akta o pristupanju EU, objašnjava Denis Abot portparol evropske komesarke za obrazovanje, kulturu, višejezičnost i omladinu.


četvrta emisija

DRUŠTVENE MREŽE

Koliko su društvene mreže uticale da promijenimo način komunikacije i način na koji provodimo slobodno vrijeme, koliko su demokratizovale izražavanje, a koliko su opasan prostor manipulacije, da li virtuelna stvarnost postaje najvažniji dio naše stvarnosti?Bile su ovo neke od tema o kojima su govorili naši gosti: Nataša Barac, Vladimir Vulić,

Imer Mushkolaj, Jože Ramovš. Uvodničar je bio kolumnista i pisac Balša Brković.

38

UVODNA RIJEČ

BALŠA BRKOVIĆPisac, Podgorica

PROMJENE U KOMUNIKACIJSKOM KODU

Nisam korisnik društvenih mreža naprosto što ne na-lazim u svom danu neki prostor koji mogu da posve-tim tome, a s druge strane imam i stanovite rezerve prema nekim aspektima društvenih mreža. Mislim da na neki način te društvene mreže svjedoče jednu ekstazu komunikacije koja je obilježje ovog vreme-na. S druge strane su neprjeporan socijalni manir našega doba. Ali ono što ja doživljavam kao jednu vrstu antropološkog pitanja povodom društvenih mreža jeste na koji način će društvene mreže da izmjene komunikaciju među ljudima? Odnosno, ja sam svjestan da su društvene mreže nemoguće bez tih tehnoloških revolu-cija koje su se desile u naše vrijeme ali takođe protekli vjekovi i milenijumi imali su svoje tehnološke revolucije. Naravno, te stare revolucije su suviše daleko da bi mogli da ih upoređujemo sa novim revolucijama. Ali ono što je suština, bar jednim dijelom je da postoji potreba za skrivanjem, odnosno potreba za prevazilaženjem klasične komunikacije, komunikacije dijaloga, komunikacije dodira i vjerujem da na duge staze ta vrsta promjene u komu-nikacijskom kodu mora da promijeni i naš moral. E, kako će ga promjeniti ja to ne znam.

Možemo biti sigurni da pitanje manipulacija nije pitanje starih ili novih me-dija nego ljudske prirode. Moć uvijek ima potrebu da manipuliše. Nekad u starim medijima a danas i u novim medijima. Ali ono što je čini mi se važan pomak, društvene mreže jesu novi impulsi komunikacije među ljudima. To je ono što ne može biti loše i čini mi se takođe važan taj mobilizacijski mo-menat koji je akcentovan a posebno ako živite u društvima kakva su naša gdje često imate neke forme cenzure, suptilnih načina da nešto bude cen-zurisano, onda takođe jesu i više od svega ovoga i način da se saznaju neke stvari.

39

NATAŠA BARACHrvatska

RADILA U VANJSKOPOLITIČKOJ

REDAKCIJI HINA KAO

PREVODITELJICA, NOVINARKA,

UREDNICA I ŠEFICA

REDAKCIJE. PROPUTOVALA

JE SEDAMDESETAK ZEMALJA

SVIJETA. GOVORI FRANCUSKI,

ENGLESKI I NJEMAČKI.

DRUŠTVENE MREŽE UBRZAVAJU KOMUNIKACIJU

Društvene mreže su samo za desetak godina potpuno promijenile način komunikacije i bitno utjecale na naše živote i način na koji provodi-mo slobodno vrijeme. Ja imam facebook, tviter, instagram, koristim druge brojne aplikacije jer mislim da one bitno olakšavaju, pojednostavlju-ju i ubrzavaju komunikaciju koja nam je svima važna.

(DEZ)INFORMISANJE

Nisam sigurna da li bih vjerovala svim novina-rima, novinama ili svim portalima koji prenose razne vijesti. U krajnjoj liniji vi morate znati ko je određenu vijest ili status stavio na facebook i hoćete li mu vjerovati ili ne. Uvijek imate vari-jantu da proguglate to što ste saznali. U nekim slučajevima, pogotovo u novinarstvu, facebook je strašno koristan. Ja sam dugo godina radi-la u novinskoj agenciji i mogu reći da smo za odlazak Benedikta XVI saznali na facebooku.Ta je vijest bila objavljena prije nego na bilo kojoj svjetskoj agenciji.

MREŽE UTIČU NA STVARNI ŽIVOT

Društvene mreže se u velikoj mjeri dotiču sa na-šom realnom stvarnošću ili je jako tanka granica između te dvije stvarnosti. Poznato je da su neki statusi na facebooku ili tviteru bitno uticali na stvaran život onih koji su ih stavljali. Došlo je do nekih otkaza, raspada brakova, do raznoraznih stvari zbog nezgodnih statusa. Ali to je nešto na što moramo računati. Kad ste na društvenoj mreži, vi se možete praviti da ste nešto što niste ali to isto možete i u stvarnom životu. S vreme-nom se sve to otkrije i u jednom i u drugom, ja mislim.

Možemo se predstaviti kao bogati, ljepi, pamet-ni ali će se vidjeti šta smo na kraju. S druge stra-ne, mislim da nam to daje i velike mogućnosti da komuniciramo sa mnogo većim brojem ljudi, da napravimo svoju mrežu koja nam može jako koristiti i u našem poslovnom i privatnom životu.

GLAS “MALOG ČOVJEKA”

U Hrvatskoj je bio prije dvije godine facebook protest. Ljudi su se okupljali na facebooku, do-govarali, demonstrirali u Zagrebu. Mislim da je zanimljiv način na koji mali, običan čovjek dobija glas na društvenim mrežama. To nisu samo po-plave koje u krajnjem vide svi u cijelom svijetu preko svih velikih TV – kuća. Mi smo imali pri-mjer u Hrvatskoj male djevojčice koja se razbo-ljela i čiji roditelji su preko facebooka pokrenuli akciju sakupljanja novaca. Dakle, te društvene mreže daju tom “malom čovjeku” glas koji inače ne bi dobio.

40ČETVRTA EMISIJA : DRUŠTVENE MREŽE

MR VLADIMIR VULIĆAsistent na Ekonomskom fakultetu, Podgorica

JEDAN OD OSNIVAČA DIGITA-

LIZUJ.ME POKRETA, KOJI IMA

VIZIJU DA OKUPI POSTOJEĆE I

BUDUĆE ZAJEDNICE IZ DIGITAL-

NOG SVIJETA U CRNOJ GORI.

SUOSNIVAČ PRVOG DOWNLOAD

SAJTA U CRNOJ GORI I SRBIJI

“DOWNLOAD ZONE”. ČLAN

JE I MENTORSKOG ODBORA

“CHALLENGE FUTURE”.

OPERATIVNI SISTEM ZA ŽIVOT GRAĐANA

Društveni mediji su postali operativni sistem za život današnjih građana. Ne smatram da po-stoji virtuelni i realni, fizički svijet, nego da se ta dva svijeta vrlo prožimaju. Teško bih mogao da zamislim varijantu u kojoj bih jednog od ta dva mogao da se odreknem.

Za ovih deset godina rada na fakultetu nikada nisam imao više relevantnih informacija i nisam bolje poznavao svoje studente nego u posljed-nje tri godine. Kombinujete ono što vidite u životu, ono što vidite na društvenim mrežama i onda u sukobu tih informacija možete da dobi-jete pravu istinu.

VRIJEDNOSTI SE MIJENJAJU

Ne možemo sadašnjost da analiziramo na osno-vu morala, na osnovu pravila ponašanja ili na osnovu nekih uzansi koje su postojale ranije. Znači generacija koja je odrasla prije 30, 40 go-dina ne može koristeći taj vrjednosni sistem da analizira današnje vrijeme. Jednostavno vrijeme se mijenja, vrijednosti se mijenjaju i način pona-šanja i vrijednosti jedne generacije se razlikuju od onoga što je prije bilo. Ja nemam potrebu

da se isključim iz živog svijeta i pređem u virtu-elni ali nemam ni ovu drugu potrebu da se za vikend isključim iz virtuelnog svijeta i da apsolut-no do ponedeljka ne diram pametni telefon.

MREŽE SU DEMOKRATIZOVALE IZRAŽAVANJE

Kao što je medijska revolucija, Gutembergova štamparska presa, demokratizovala objavljiva-nje, društvene mreže su demokratizovale izra-žavanje. Društvene mreže su izazvale pravu re-voluciju tako što su svakom od nas pojedinačno omogućile da komuniciramo sa ostatkom svije-ta. E sad, da li to vodi do egoizma, ne smatram da je to problem društvene mreže. Generalno mreže su platforma. Platforma sama po sebi nije ni loša ni dobra. Platforma je agnostična. U zavisnosti od toga kako mi platformu koristimo odnosno kakvi smo mi kao ljudi, zavisiće i naše izražavanje. Ne mislim nešto pretjerano da se moral ljudski promijenio u posljednjih par hilja-da godina. Sokrat je govorio u to vrijeme da se mladi ponašaju neodgovorno itd.

IMER MUSHKOLAJKolumnista i aktivista civilnog društva, Priština

ISKUSNI NOVINAR,

UNIVERZITETSKI PREDAVAČ,

AKTIVISTA, ANTIKOMFORMISTA,

ANALITIČAR. BORAC ZA

SLOBODU GOVORA I SLOBODU

DJELOVANJA.

PARALELNA REALNOST

Mislim da ipak postoji jedan paralelan svet na društvenim mrežama. Mislim da većina mla-dih misli da je taj svet realan. Tu imaju svoje


prijatelje, imaju život. Mi malo stariji to ne vi-dimo tako. Više nemamo potrebu da zovemo nekog prijatelja telefonom i da pitamo kako je, pošto čim uđemo u facebook to vidimo, da li je raspoložen ili nije, da li je depresivan ili nije. Znači imamo informaciju i o emocijama. Zašto da pitamo gde si bio na odmoru kada će nam uvek on ili ona pokazati slike i kako se oseća tamo gde jeste itd. Ja pokušavam da izbegnem pametan telefon u smislu da sam ceo dan na društvenim mrežama i imam pristup internetu. Možemo komunicirati na kvalitetan način i bez pametnog telefona, to je suština.

ISPITI PREKO FACEBOOKA

Imam facebook i tviter, nemam instagram valjda treba da imaš lepe fotografije. Pokušavam da ne preterujem, to koristim za moj rad, naročito za informacije i za neka istraživanja koja radimo. Ove godine smo uradili deo ispita preko face-booka koji se tiču baš društvenih mreža. To je ispalo jako dobro tako da ćemo nastaviti. Što se tiče predstavljanja na društvenim mrežama, na-ravno da hoćemo da nas ljudi dožive kakvi smo u tom trenutku. A u nekom drugom trenutku ve-rovatno neko od nas bi se predstavio drugačije. Tako da sve zavisi od ljudi. Ja ponekad stavljam i neki status koji ne ide meni u korist, neku kritiku o meni.

MANIPULISANJE BRŽE NEGO U DRUGIM MEDIJIMA

Pozitivno je što mi informacije dajemo ako že-limo da dajemo. Problem individua je kakve informacije hoće da daju i šta će pokazivati na društvenim mrežama. Manipulisanje je brže nego u mainstream medijima ali isto tako i mogućnost da neko ko je rekao neku laž, da to provere. Ljudi koriste društvene mreže i za

organizovanje nekih skupova podrške itd. Mi smo organizovali proteste u Prištini, bio je veliki problem smenjivanje rektora univerziteta i to smo ipak uspeli da uradimo posle nekih dve ne-delje protesta. Sve je išlo preko društvenih mre-ža u smislu postavljanje poziva, statusa itd. Tako da je to bilo stvarno korisno.

JOŽE RAMOVŠPredsjednik Insituta za gerontologiju, Ljubljana

JEDAN OD NAJVEĆIH

STRUČNJAKA ZA PODRUČJE

SOCIJALNIH MREŽA U

SLOVENIJI. PO OBRAZOVANJU

ANTROPOLOG I SOCIJALNI

RADNIK. VIŠE OD ČETIRI

DECENIJE RADIO NA RAZVOJU

PROGRAMA ZA DOBRE

MEĐULJUDSKE ODNOSE I

KVALITETNU STAROST. AUTOR

DVADESETAK KNJIGA.

PODRŠKA ŽIVIM MREŽAMA

Neposredne savremene društvene mreže ko-ristim samo uz rub, pratim ali sam ih nemam. Toliko sam sad angažovan u živim mrežama naročito, u tvorbi savremenih živih mreža, one za starenje stanovništva, za povezivanje među generacijama, da naprosto nisam još počeo. Možda ću nekada. Za mene je živi dijalog još nu-žan između ljudi. Društvene mreže koje pravim uživo su mreže, naročito za početak života. Ne možeš ti internetom čoveka roditi niti ga možeš internetom odgojiti da bude samostalan. I kada bude stariji ne možeš ga na internetu opet pra-titi do kraja života kao dostojanstveno ljudsko biće i ne možeš generacije samo internetom


povezivati. Za to trebaju žive mreže, a žive mreže trebaju podršku savremenih komunikacija, na tviteru, na facebooku itd.

DEMOKRATIJA “OD ČOVEKA DO ČOVEKA”

Informacije na društvenim mrežama su onakve kakvi smo ljudi. Ljudi su oduvek varali sebe, varali i druge. Facebook i tviter samo su dobar odraz kvaliteta informacije koju imaju ljudi. To je jako dobro, ovo je demokratija.

Ja mislim da je bitno da li u sebi imamo smer razvoja ljudskog bića kao što se razvijao ovih tri miliona godina od početka ili barem deset hiljada godina od poslednjeg ledenog doba ili idemo u smeru matrica. Ako su savremene druš-tvene mreže jedini zakon onda će biti naši unuci u matrici. Ako je ovo samo jedno od oruđa, 10 – 20% učenja komunikaciji, onda je to jako dobro i veliki napredak u smeru demokratije. To je jed-na od najboljih mogućnosti društvenih mreža, znači demokratija od čoveka do čoveka.

SAVREMENO ORUĐE

Osnovni nesporazum je kad neko oruđe uzi-mamo kao nas same. Prije devet hiljada godina

ovde na Đerdapu u Lepenskom viru ljudi su komunicirali tako što su vikali s brda na brdo, davno su počeli pisati, prije sto pedeset godina telefonirati. A sada, prije 10 – 15 godina dobili smo novo sredstvo, novo oruđe. Savremene imaginarne komunikacijske mreže. Ove su jed-nako važne, samo da kao ljudi ostajemo ljudi. Ovo je naše oruđe. Kad se počnemo s oruđem identificirati ili s tenkom ili bilo čim, onda je kraj čoveka. Zato ja mislim da je važno da uzimamo ove savremene mreže kao dobro oruđe, da po-stajemo ljudi i sve više ljudi jedni s drugima.

JEZIK NIJE UGROŽEN

Jednom rečju jezik nije ugrožen, ni više ni manje nego je bio nekad u povesti. Jezik je glavno oru-đe razvoja čoveka i kulture, a uvek su bile grupe i podgrupe koje su imale oskudan, siromašan, škrt i loš jezik. Na primer vojska, ja sam bio prvi put u Srbiji u vojsci godinu i po. Znate kakav je vojnički jezik? Jezik za ubijanje, jezik za teranje. Jako oskudan, više nego na tviteru, a kultura nije propala. Ako čovek upotrebljava samo siroma-šan jezik što se upotrebljava u nekim grupama onda sebe siromaši, a kultura ide dalje.



RUŽICA JURČEVIĆ, Zagreb – Ja sam jedna od ove manjine koja nema društvene mreže. Što se tiče otuđivanja ja ću reći onako na filozofski na-čin, ja ne bih rekla da se mi otuđujemo jedan od drugog već sami od sebe. Zašto? Zato što sma-tram da nam društvene mreže daju dopuštenje da sebe prikažemo na jedan način, onaj koji je ljepši. Onaj ružni nekako sa strane mičemo. Ali taj ružni dio je dio nas. Čini mi se da su nam društvene mreže dale legitimno dopuštenje da sebe hiperproduciramo, da ispoljimo onaj uro-đeni ljudski narcizam, egoizam ali bez ikakvih moralnih posljedica.

DEJAN RADIĆ, Banja Luka – Uz jedno umjereno i selektivno korištenje društvenih mreža i više privatnosti njenim korisnicima bi bilo svakako poželjno. Bez obzira koliki mi kritičari bili pre-ma društvenim mrežama u smislu da tvrdimo

da je to vrhunac jedne otuđenosti, površnosti u komunikaciji, odnosa među ljudima, s druge strane ne možemo opovrgnuti činjenicu da je to postao svakodnevan dio komunikacije među ljudima i koliko god ga koristimo umjereno po nekim pravilima, za svakodnevan život to može biti jedna zgodna alatka za kreativan i intelektu-alni rast svakog pojedinca.

VANJA DUMELJIĆ, Beograd – Ja se trudim da upalim sve opcije gdje bih zaštitila neke podat-ke ali definitivno je da ako ste na nekoj društve-noj mreži, vi bukvalno dajete svoj život na tanji-ru. Ipak ne pružaju dovoljano bezbednosti koju jedan korisnik želi da zadrži. Trudim se da bu-dem oprezna ali zaista pitanje je koliko je to re-alno. Što se tiče uticaja na jezik, on se generalno kvari uticajem sa strane, koliko je jedna osoba


pismena ili ne, zavisiće od nje same, ne mislim da facebook ima velikog uticaja na to.

BOJANA BULATOVIĆ, Podgorica – Meni se čini da ja imam tu mogućnost izbora da li ću da koristim neku društvenu mrežu ili ne. Za mlađe generacije mi se čini da su pod pritiskom i svojih vršnjaka da budu na tim mrežama i da prosto nisu uspjeli da nađu način odnosno da nauče kako da se ponašaju u stvarnom svijetu i da im to kasnije možda otežava ponašanje u tom na-zovi virtuelnom svijetu.

PRILOG 1

PREDNOSTI DRUŠTVENIH MREŽA

Unapređuju društveni život i saradnju među ljudima. Možete naći bivšu i buduću ljubav ili prijatelje koje ste izgubili. Možete naći posao ili posao može naći vas. Pričati sa poznatim i nepo-znatim ljudima. Slati poruke, igrati igrice. Možete zaraditi i reklamirati se, možete dobiti izbore.

PRILOG 2

OPASNOSTI DRUŠTVENIH MREŽA

Brige oko privatnosti. Troše slobodno vreme. Odvlače od redovnih obaveza. Čine ljude otu-đenima. Strahujete za decu koja mogu upasti u neprijatnosti. Možete izgubiti posao, ljubav, prijatelje. Izlažu vas nepoznatim ljudima čije na-mere mogu biti loše. Mogu pomoći da izgubite izbore.


peta emisija

EKOLOGIJAUgroženost prostora, nedostatak strategije u izgradnji novih kapa-citeta – termoelektrana i hidro-elektrana, neadekvatan proces zbrinjavanja otpada i divlje depo-nije, samo su neki od ekoloških problema koji su zajednički u svim zemljama okruženja. Kako očuvati postojeće resurse za buduće generacije, kolika je odgovornost političkih elita, a kolika pojedina-ca, kakva je zakonska regulativa i kako nastaje “zelena mafija”neke su od tema o kojima su zanimljivu raspravu vodili naši gosti iz regiona: Lovro

Rumor, Branko Lukovac, Rijad Tikveš, Siniša Mitrović. Na pitanje – da li uopšte možemo

spasiti planetu, pokušao je da odgovori uvodničar Enver Kazaz.

46

UVODNA RIJEČ

ENVER KAZAZProfesor Filozofskog fakulteta, Sarajevo

PRIRODA JE DUHOVNA ČINJENICA

Nije više pitanje, kažu suvremeni ekolozi, da li mo-ramo čuvati životnu okolinu. Pitanje vrišti: Možemo li uopšte spasiti planet? Prema nekim medijima proljetos je iznad Kine bio takav smog i zagađenost ugljen dioksidom da je u pitanju bila fotosinteza. A to znači da sam život čovjek može da uništi najobič-nijim ispuštanjem onoga što su nus produkti njegove proizvodnje. Ako je čovjek do sada definirao priro-du kao resurse koje može da koristi na način da sebi priskrbi maksimalno bogastvo, a suvremena ekologija postavlja pitanje – da li takav čovjek jest ubica prirode? Može li priroda biti duhovna činjenica ako je hemijski sastav jedne biljke identičan hemijskom sastavu čovjekovog organizma bez ob-zira na različitost jedinjenja, onda čovjek i biljka jesu u krvnome srodstvu. Dosadašnja ideja progresa, napretka, tehnološkog razvoja pokazuje se kao ideja u kojoj čovjek uz klimatske promjene, uz silnu industriju zapravo može biti “ubica majke zemlje”. Antropocentrična etika, kažu filozofi, odzvonila je svoje. Namjesto nje na scenu bi morala da stupi bio-etika. Ona nas uči da više nismo odgovorni kao ljudi prema ljudima, nego da smo odgovorni prema kompletnom živom svijetu – da, šuma je moja sestra, rijeka mi je bli-ska rodica, da, biljke i trava su ono što omogućuje moj život. Ideja progresa, ideja razvoja, ideja industrije, ideja dobiti, je li to kraj čovjeka i čovječanstva kakvog smo znali? Možemo li zapravo bio – etikom promijeniti sebe da bi spasili živi svijet?

47

LOVRO RUMORAEkolog, Split

ČLAN UPRAVNOG ODBORA

ZELENI DALMACIJE. SREDINOM

DEVEDESETIH JEDAN OD

OSNIVAČA UDRUGE GRAĐANA

ZA UNAPRIJEĐENJE EKOLOŠKE

SVIJESTI. POSLJEDNJIH GODINA

POLITIČKI AKTIVAN U ZELENOJ

STRANCI.

“GEA ĆE SE POBRINUTI DA NAS ZBRIŠE SA ZEMLJE”

Ekologija će biti ta koja će na kraju donijeti jed-nu prevagu, donijeti jedan optimizam jer zaista snage koje se sada razvijaju, upravo u ovom trenutku, a ne vidimo ih da su te koje će i ovu zemlju ipak izvući iz problema. Ako ne, onda kao što je rekao Lavlok: “Jednog dana će se Gea pobrinut da nas zbriše sa zemlje.”

Politika je ta koja mora odrediti pravila igre jer dosad je ona zapravo određivala samo brojke. Mi sa brojkama ne možemo riješiti održanje ovoga svijeta. Možemo ga riješiti samo paže-njem, odnosno čuvanjem okoliša, čuvanjem nas samih.

Ono što je ključno je da imamo vladu ili politič-ku orjentaciju koja će zaista rješavati problem. Zato ne treba puno novaca. Kupovina otoka koja bi se definirala u svakom gradu i u svakom mjestu za primarnu selekciju otpada i u kući isto tako, izgradnja svih odlagališta na koja bi se samo mogao odvajati onaj dio selektiranog ot-pada koji bi se kasnije opet mogao pretvoriti u jednu korisnu tvar je osnova koja ne košta zaista puno. Košta puno samo odlaganje vremena za izgradnju toga.

ULAGANJE U EKOLOGIJU STVORILO ZELENU MAFIJU

Prostor iz kojega ja dolazim, dakle iz Hrvatske, odnosno Dalmacije bolje rečeno, bremenit je velikim brojem problema ekoloških. Od Istre gdje je Plomin 2, sada ide termoelektrana na ugalj. Split, Dalmacija, nesanirani radioaktivni otpad, azbest, živa u moru, odlagališta koja ne funkcioniraju, razni problemi. Dubrovnik sa golf igralištem ili hidroelektrana Omblom koja je kontroverzni projekt, dakle, svugdje se nalazi puno posla. Hrvatska je zaista uložila ogromne novce u ekologiju ali nažalost, ulaganjem u tu ekologiju nekontrolirano je stvorila svoju zelenu mafiju, odnosno stvorila je jedan klan ljudi koji se prihvatio toga posla i jedan veliki dio istrage i borbe protiv toga se sada upravo vodi.

Mislim da nijedan čovjek nije bio toliko bogat kao bivši tadašnji voditelj Fonda za ekološku or-jentaciju. To je bio gospodin Mladineo koji je dr-žao ogroman novac kod sebe i dijelio ga je kao Djeda Mraz svojim prijateljima i poznanicima da otvaraju razne pogone prerade ovoga ili onoga. I sklapao poslove...

MINISTAR ZABRANIO SOLARNU ENERGIJU

Hrvatska ima fantastične resurse u obnovljivim izvorima. Dakle, to su sunce, more, plin i vjetar. Sad imamo situaciju da imamo solarnu energiju koju je zabranio naš ministar koji je sad opet u zatvoru. On je zabranio solarnu energiju tako da mi imamo ogroman potencijal u toj energiji i plinu koji je u moru, a zapravo nam je onemo-gućeno korištenje našim zakonima, navodno je skupo.

48PETA EMISIJA : EKOLOGIJA

BRANKO LUKOVACKarijerni diplomata, Podgorica

DUGOGODIŠNJI DIPLOMATA,

AMBASADOR SFRJ, SRJ I

CRNE GORE I BIVŠI MINISTAR

INOSTRANIH POSLOVA CRNE

GORE. INICIJATOR JE I OSNIVAČ

NVO “ZELENI” CRNE GORE

I KANCELARIJE ZA ODRŽIVI

RAZVOJ.

FILOZOFIJA ODRŽIVOG RAZVOJA

Iscrpljivanje resursa jeste opasnost za čovečan-stvo danas i mislim da zemlje sve više prihvataju i ono što su Ujedinjene nacije definisale kao filo-zofiju održivog razvoja. Tako da, ukoliko dobije-mo sve više pristalica za to od država sveta onda ima nade da zaustavimo ovaj negativan trend koji je u toku danas.

Uveren sam da će to saznanje da nam buduć-nost zavisi od svesti i od onoga što radimo na očuvanju planete zemlje i njenih resursa, da će to prevladati.

UGROŽENOST PROSTORA I LOŠE

UPRAVLJANJE OTPADOM

Najveći problem je ugroženost prostora. U pro-tekle dve decenije najpre zbog izolacije i sankci-ja, i pod tim predtekstom država je dozvolila da se naruši prostorni plan južni Jadran koji je bio usvojen nakon zemljotresa u Crnoj Gori. Zatim je krupan problem, gotovo do dramatičnih raz-mera, otpad i loše upravljanje otpadom tako da se računa da širom Crne Gore ima nekoliko sto-tina ilegalnih deponija odnosno smetlišta.

Do sada se smatralo da je gradnja sanitarnih deponija put ka zbrinjavanju otpada. Mislim da se to sve više napušta u zemljama EU i da

se umesto toga radi na tretiranju otpada kao sirovine.

GLAS CIVILNOG DRUŠTVA

Mi smo doneli i strategiju obrazovanja za održivi razvoj za očuvanje životne sredine, međutim to nije dovoljno. Ono što se ipak dešava je da je u zadnjih dvadesetak godina nastao veliki broj organizacija civilnog društva koje vrše pritisak na vlasti kako bi se odustalo od nekih neodrživih rešenja i takođe kako bi delovale na građane. Recimo poslednje su građani zaustavili gradnju hidrocentrale na Tari jer Tara nam je simbol eko-loške države ili na Morači ili pak stvaranje depo-nija na izvorištima voda, Vasovih voda ili u Boki Kotorskoj gde su Morinjski izvori. Tako da građa-ni sve više postaju činilac zaštite životne sredine.

IGMANSKA INICIJATIVA – PREKOGRANIČNA SARADNJA

Mi smo u prethodnoj deceniji imali međuna-rodne činioce, posebno EU koji su naročito kroz Pakt stabilnosti i druge programe podsticali tu regionalnu saradnju. Pomenuo bih primer, imamo u četiri susedne države Srbiji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori – “Igmansku ini-cijativu” koja radi na jednom modelu korištenja iskustava nordijskih zemalja koje su na svetskom vrhu u oblasti zaštite okoline i nadamo se da ćemo moći primeniti neka od njihovih iskustava. Stvorili smo jedan trougao prekogranične sarad-nje oko Dubrovnika, Herceg Novog i Trebinja i to će nam biti jedan od prvih projekata na kojem ćemo raditi zajedno sa partnerima iz ino-stranstva. Naime, bilo bi dobro kad bi donijeli i našu strategiju održivog razvoja zaštite životne sredine poput recimo Mediteranske strategije jer tako se radi i na drugim prostorima.


RIJAD TIKVEŠPredsjednik “Eko Tim”, Sarajevo

ZAGOVORNIK AKTIVNOG

I PRAKTIČNOG RADA I

PONAŠANJA U ZAŠTITI I

UNAPREĐENJU OKOLIŠA,

PRIRODE I ZDRAVLJA. U

SAVJETODAVNOM VIJEĆU ZA

VODE FEDERACIJE BIH.

ZELENA EKONOMIJA

Potrebne su hitne akcije od nivoa pojedinca, od mijenjanja same svoje ličnosti pa do nivoa drža-va i kompletnog svijeta.

Ako bismo uspjeli malo okrenuti na neki drugi pravac taj linearni put, onda bi vjerovatno mogli dobiti jednu cirkularnu ekonomiju kojoj bi se kroz tzv. zelene ekonomije održao na nekom nivou i privredni rast, uz očuvanje postojećih resursa za buduće generacije, što je osnova odr-živog razvoja.

SPORO SPROVOĐENJE STRATEGIJA

Problemi su nedostatak zaštite prirode, zatim izgradnja novih kapaciteta bez neke strategije kao što su termoelektrane, hidroelektrane i slič-na postrojenja i nedostatak procesa zbrinjavanja otpada prema strategijama.

Ono što je problem u Bosni i Hercegovini, mi imamo malo više od Crne Gore, možda tri puta više divljih deponija, oko hiljadu. I ono što je problem je jako sporo sprovođenje tih strate-gija koje su donesene iz zakonskih okvira gdje se planirane regionalne deponije ne izgrađuju onim tempom kako je zamišljeno. To je jedan od vodećih problema.

JEFTINA RJEŠENJA SKUPA ZA ZDRAVLJE

Bez obzira na evropske zakone pogledajmo malo svjetsko stanje. Znači, postoje neki me-đunarodni ugovori kao što je ugovor iz Kjota i njegovi slični mehanizmi koji omogućavaju tzv. finansije za zeleni razvoj odnosno za obnovljive izvore energije. Međutim, kod nas je još uvijek najeftinija energija upravo iz ugljena ali upra-vo zbog toga što se u tu cijenu ne uračunavaju troškovi odlagališta jer je taj pepeo koji nastaje u termoelektranama radioaktivan i zauzima veli-ke površine, ne zbrinjava se propisno. Ugljen je relativno jeftin ali kažem u tu cijenu proizvodnje energije nisu uključeni ti troškovi koji izaziva ka-snije liječenje tih ljudi koji moraju da žive u zaga-đenoj sredini.

SINIŠA MITROVIĆSavjetnik predsjednika Privredne komore

Srbije za ekologiju i održivi razvoj, Beograd

POTPUNO POSVEĆEN ŽIVOTNOJ

SREDINI, LOBISTA I PROMOTER

NOVOG EKOLOŠKOG

PATRIOTIZMA, ZA NOVI

KVALITET ŽIVOTA, NAPREDAN

U EVROPEIZACIJI EKOLOŠKE

POLITIKE SRBIJE I NJENOM

UVODJENJU U BIZNIS SEKTOR.

STRAH KAO MOTIVIRAJUĆI FAKTOR

Možda je čovek slepi krak evolucije i možda je on dovoljno nepromišljen i sebičan da sam sebi seče granu na kojoj sedi. Sigurno da je u nekoj digitalnoj budućnosti, koja je sada prisutna, svet tako dobro integralno uvezan, a tako prepušten sam sebi, tako apokaliptičan. Tako da u tom svom kretanju velike su odgovornosti političkih


elita u svetu kako će i na pravi način urediti život, a mislim da sada to izostaje i da mi praktično ne vidimo šta će se dogoditi već i za dvadeset godina.

Ja ne verujem u svest, verujem u strah kao novi motivirajući faktor. Strah od gubitka egzistencije i života je nešto što može pokrenuti sve.

KOLIKO NOVCA – TOLIKO EKOLOGIJE

Vi morate shvatiti šta je standard. Vi ne možete s nekom prosečnom platom od 400 eura bildo-vati trošak upravljanja otpadom do nekih 4–5 % budžeta ili da kažemo to su procesi. Možda se mogu građani uključiti da deo svojih prihoda, smanjenih računa imaju selekcijom, povreme-nom selekcijom otpada ali to su vrlo složeni pro-cesi koji će još dugo potrajati.

Zemlje u regiji izdvajaju samo 0.25 ili 0.3 % BDP-a za životnu sredinu. Evropske zemlje i ove

novoprimljene članice preko 2,5 do 3 %. Znači, kako vi sada sa tom količinom novca možete da ličite na Švajcarsku? Pa, nikako!

PAKT SA GRAĐANIMA

Nove društvene mreže su otvorile prostor za jednu novu sinergiju u regiji i one jesu ta pokre-tačka snaga, one jesu taj faktor otpora, ta pesni-ca kada su u pitanju rešenja ekoloških događaja i videli smo to na primeru Crne Gore, Makedo-nije, Srbije. Znači, država ozbiljno mora da, ako postavi model, mora ozbiljno da napravi pakt sa građanima ako hoće da ta inicijativa prođe.

Ja volim da govorim o toj tzv. bridž ekologiji. Toj ekologiji mosta i uveren sam da je ekologija najkraći put za povezivanje naroda u regionu. Uveren sam da su modeli koji se koriste u uprav-ljanju otpadom, u upravljanju vodnim resursima još u infrastrukturi.



IVA SELER, Zagreb – Osobno sam počela raz-dvajati otpad u mom kućanstvu tek kada mi je takav sustav zapravo omogućen u gradu u kojem živim. Znači, standardi mislim da moraju postojati. Sada recimo Hrvatska ni nema izbora, moramo poštivati odredbe EU ali mislim da ih ipak treba nekako bolje iskomunicirati sa gra-đanstvom, sa širom javnosti, sa gospodarstvom, provoditi postepeno i stvarno shvatiti što to slovo na papiru podrazumijeva. Puno puta do-lazi do nekih nesporazuma i Hrvatska se recimo vezala na vrlo velike zahvate u sljedećih deset godina koji će nas, evo po mojim saznanjima jako puno koštati. Ako ih ne ispunimo i to će nas koštati. Tako da ja podržavam standarde i treba ih biti ali ih treba stvarno oprezno provoditi i uvoditi.

MILOŠ ĐINĐIĆ, Beograd – Iz perspektive pri-stupanja EU, jer sve zemlje iz okruženja tamo idu, a neke su već članice, činjenica je da vi treba da prihvatite jednu trećinu celokupnog zakonodavstva EU, da dostignete te standarde. Ja bih se vratio na Srbiju, na jedan konkretan primer. Vi imate definisano u zakonodavstvu o životnoj sredini da svako ima pravo na zdravu životnu sredinu. Dakle, šta znači to? To znači da bi vi trebalo da to prvo ostvarite, a informacija koju imam iz ekološkog civilnog društva Srbije

je da pred sudovima u Srbiji postoji samo jedan advokat koji može da zastupa stranke u oblasti životne sredine i ima jednog pomoćnika. Znači, jedan i po čovek sveukupno. Dakle, ovde se po-stavlja pitanje te striktne primene o kojoj smo mi pričali. Ja se ne bih složio da edukacija nije bitna ali da je neka sinergija svih ovih elemenata koje smo mi naveli kao što je edukacija, sistemska re-šenja i medijska kampanja nešto što definitivno treba da ide zajedno.

JELENA MILJANIĆ, Podgorica – Nekako ne mogu da se odvojim od neke globalnije slike a to je da možda nisu toliki problem ilegalne deponije koliko to da recimo kompletne po-rodice u Africi ručavaju na deponijama. A sa druge strane što se tiče nivoa svakog pojedinca, nije potrebno učiti djecu i mlade i građane da ne bacaju papiriće i opuške na ulicu, već je po-trebno učiti ih da budu povezani sa sobom, sa svojim okruženjem, da nauče da su oni u stvari mikrokosmos i ogledalo ovog makrokosmosa i po svom postojanju i po svojim postupcima i akcijama i reakcijama. Tako da ja eto pokušavam da vjerujem da je moguće djelovati na oba ta nivoa ali zato je potrebno jedno malo duže vri-jeme koje sad bojim se nemamo, a potrebno je hitno reagovati.


PRILOG 1

TERMOELEKTRANE KAO NAJVEĆI ZAGAĐIVAČI

Termoelektrane spadaju u najveće zagađivače u okruženju. Ugrožena područja u regionu su Tuzla, Kakanj, Zenica, Pljevlja, Obrenovac, Laza-revac, Kostolac, Bor, Pančevo, Obilić. Korišćenje prljavog uglja izaziva ekološke i zdravstvene probleme, a posledice trpi i ekonomija. Sve ter-moelektrane osim Plomin 2 u Hrvatskoj sagra-đenog 2000. godine, podignute su pre više od četvrt veka i koriste ugalj lošeg kvaliteta. U na-rednoj deceniji potrebna su značajna ulaganja u te termoelektrane bilo da se modernizuju ili da se zatvaraju. Procenjuje se da se u Bosni i Herce-govini, Crnoj Gori i Srbiji ukidanjem eksploataci-je prljavog uglja mogu izbeći tzv. skriveni zdrav-stveni troškovi od 6,5 milijardi evra.

PRILOG 2

ZAGAĐEN VAZDUH ODNOSI ŽIVOTE

Prema procenama Svetske zdravstvene orga-nizacije zagađen vazduh je glavni problem ži-votne sredine koji utiče na zdravlje ljudi. Samo tokom 2010. godine, zagađen spoljašni vazduh uzrokovao je smrt 1,2 miliona ljudi u Kini. Zaga-đenje vazduha u unutrašnjosti prostorija odnosi

više od 1,6 miliona života godišnje u svetu. Je-dan smrtni ishod na svakih 20 sekundi. Svetska zdravstvena organizacija je procenila da je ovaj problem doprineo stopi opterećenja bolestima i na osmom mestu je od svih faktora rizika 1,6 miliona smrti – pneumonija, respiratorne bolesti, kancer pluća. Zbog aktivnog trovanja hemij-skim supstancama godišnje umre 47 hiljada osoba. Broj hroničnih efekata hemikalija na ner-vni, imuni i reproduktivni sistem je nemoguće pretpostaviti.

PRILOG 3

NETAKNUTE VODE POD ZAŠTITOM

Zemlje okruženja su bogate vodom ali ih je teško očuvati. U okvirnoj direktivi o vodama Evropske komisije navodi se da je zabranjeno na bilo koji način koristiti do sada netaknute reke, pored ostalog i za proizvodnju električne energije. Hrvatska i Crna Gora su odustale od iz-gradnje novih hidroelektrana na Dravi i Tari kako bi izbegle ekološke probleme. Meštani naselja na Staroj planini strahuju od gubitka vode iz To-plodolske reke koju koristi hidrocentrala Pirot. Evropske ekološke organizacije smatraju da je bolje da se energija efikasnije koristi nego da se grade brane na preostalim vodotokovima.


šesta emisija

Ko je odgovoran za našu nezaposlenost – vlade zemalja, svjetska ekonomska kriza ili tranzicioni tajkuni? Zašto dinamika stvaranja novih radnih mjesta nije intenzivnija od dinamike nezaposlenosti i da li su mjere koje vlade preduzimaju da je spriječe samo “šminkanje” ružnog lica stvarnosti. Zbog čega 70% mladih žele da odu iz zemalja regije u potrazi za zaposlenjem? Ovo su samo neke od tema o kojima su govorili gosti iz okruženja: Vasilije Kostić,

Goran Lukić, Ranka Mišić, Čedomir Čupić. Uvodničar je bio književnik Enver Kazaz.

NE ZA POS LENOST

54

UVODNA RIJEČ

ENVER KAZAZProfesor Filozofskog fakulteta, Sarajevo

PODACI O NEZAPOSLENOSTI STRAHOVITI

Narod koji ima takvu omladinu ne treba da brine za svoju budućnost, govorio je svojedobno Josip Broz Tito. Ta omladina je pregažena istorijom, a onda je napustila socijalizam jer joj se nešto kao nije sviđao, pa je ušla u kapitalizam koji joj je obećan kao veliki društveni san. Međutim, kapitalizam se pokazao kao prvobitna akumulacija kapitala, a negdašnje društve-no vlasništvo preko noći je prešlo u ruke tajkuna. Po-daci o nezaposlenosti su strahoviti i kad bismo ih slušali, vjerovatno bi došli do stava da se nalazimo u društvenoj apokalipsi. Međutim, mjere koje vlade poduzimaju da bi spriječile nezaposlenost nisu ništa drugo nego šminkanje ružnog lica stvarnosti. Mladi koji su izloženi bolonjskom procesu obrazova-nja ulaze u besperspektivno društvo, njih čak oko 70 posto želi da ode iz zemalja regije. Ima još i gorih stvari, ti mladi da bi dobili posao trebaju, kažu poduzetnci biti poduzetni. Lako je biti poduzetan ako si tajkun, ali ako si mlad tebe očekuje da radiš za dvojicu radnika ako te neko još i primi. Ima i gorih stvari, u BiH mladi su digli zajedno sa nezaposlenima nasilne demon-stracije, izgorjela je jedna, druga, treća zgrada vlade, izgorjelo je predsjed-ništvo BiH. Poučeni tim mogli bismo reći i ovako, vlade koje se tako brinu o svojoj omladini treba da strahuju za svoju budućnost.

55

DR VASILIJE KOSTIĆEkonomista

UNIVERZITETSKI PROFESOR,

BIZNIS KONSULTANT I

EKONOMSKI ANALITIČAR.

NEZAPOSLENOST REZULTIRA TRAJNIM SIROMAŠTVOM

Nezaposlenost predstavlja jedan od najznačaj-nijih socio-ekonomskih problema postmodernih društava. Najvećim dijelom zbog toga što neza-poslenost rezultira trajnim siromaštvom. Kada se govori o uzrocima treba spomenuti dinamiku ekonomije, dinamiku ekonomske aktivnosti, tre-ba spomenuti strukturno nasljeđenu privrednu disharmoničnost, treba u fokus pažnje uzeti de-mografiju i demografska obilježja, treba uzeti ra-zvojnu politiku, perspektive razvoja. Treba uzeti stanje institucija i institucionalne strukture.

Nezaposlenost u zemljama EU posljedica je svjetske ekonomske krize a kod nas je zaposle-nost, odnosno nezaposlenost strukturni pro-blem. Kod nas je nešto što je naslijeđeno i što nije novijeg datuma i plašim se da će biti trajna karakteristika još dugo godina.

OTIĆI ILI OSTATI ?

U ekonomiji apeli vam slabo pomažu ukoliko nemate ekonomski rezon. Nerealno je očekivati i tražiti od ljudi koji nemaju posao da ostanu i traže posao naredne dvije, tri ili pet godina. Statističkim i drugim naučnim istraživanjima dokazano je da ako na birou ili bez posla prove-dete godinu, dvije ili tri godine, već ste izgubili

poslovna znanja ili poslovne vještine i dobrim dijelom ugrozili svoju mogućnost da nađete posao i odgovorite na valjan način tome. Dakle, ono što bi trebalo raditi jeste praviti ekonomske i socijalne podsticaje, a ne apel. Stvarati nova radna mjesta.

Mladi ljudi imaju pravo na svoju inicijativu, imaju pravo na svoje odluke da li otići ili ostati, imaju pravo na svoj život. I ako mene pitaju, neka rade u skladu sa svojim osjećanjima, ma gdje to bilo i na ma koji način, svako od nas ima mogućnost da napravi izbor ali zavisno od toga kakve izbo-re pravimo, moramo biti spremni i da snosimo posljedice.

NEZAPOSLENOST NEMOGUĆE

RIJEŠITI U KRATKOM ROKU

U Crnoj Gori preko deset hiljada visokoškolaca traži posao. Ponovo ističem da je nezaposlenost izraz ukupnog stanja u jednoj zemlji i ne samo trenutnog nego i istorijskog i ne samo tog nego i kulturnih obrazaca. Dakle, rješavanje problema nezaposlenosti je izuzetno kompleksno ali ako hoćemo u duhu “lakonika brevitas”, spartanske kratkoće, onda treba da stvorite stimulativan po-slovni ambijent za dolazak stranih investicija, re-formisati obrazovni sistem... Dakle, problem ne-zaposlenosti u ovom obimu nije moguće riješiti u kratkom roku. Moramo da se borimo i protiv mentalnog stava da država mora da nam nađe posao. Ja imam dvoje djece i ja se trudim da ih vaspitavam i mislim da sam dobrim dijelom us-pio u tome, završavaju državne škole, ali se tru-dim da im kažem da sami sebi nađu posao. Da postoji nešto što se zove preduzetništvo.

56ŠESTA EMISIJA : NE ZA POS LENOST

NEOPHODNA DUGOROČNA RJEŠENJA

Dugoročna rješenja rješavanja pitanja nezapo-slenosti moraju biti izraz strategije, dakle strate-gije razvoja, dinamike ekonomije, stimulisanja investicija, institucionalnih reformi na tržištu rada, podsticanja samozapošljavanja itd. Dakle, stereotipni su odgovori na to ali ekonomska praksa ne poznaje druge odgovore.

GORAN LUKIĆSindikalni komentator, Ljubljana

PORIJEKLOM IZ RADNIČKE

PORODICE. VEOMA ALERGIČAN

NA BILO KAKVA KRŠENJA

RADNIČKIH I SOCIALNIH PRAVA.

U ISTOJ MJERI ALERGIČAN

NA PRAZAN NEOLIBERALAN

VOKABULARIJ.

STRUKTURNI PROBLEM

Španjolska ima 25% nezaposlenosti, s druge strane Danska 6 %, zašto je takav odgovor, zašto su takve diskrepancije i u EU i ovim zemljama. Mislim da je glavni odgovor za ovu situaciju o nezaposlenosti na kakav način investirati ne samo u ljude, ne samo u infrastrukturu već i u znanje. Španjolska i Grčka, to su zemlje koje su bile doslovno pod krinkom ekonomske trojke “Memorandum of understanding” kako se to kaže na engleskom i sve to vrijeme, zadnjih pet godina, za vrijeme strukturnih reformi, stopa ne-zaposlenosti je rasla, to znači da su sve te refor-me koje su bile implementirane od strane MMF i svih tih stranih investirora kao da su nužne, po-većavale nezaposlenost. Znači da je to strukturni problem.

NE MOŽE SVAKO BITI MLADI PODUZETNIK

Svako bi da bude poduzetnik, ne može svako da bude mladi poduzetnik, naprosto ne može. U Sloveniji kakav je način za sređivanje nezapo-slenosti, svakome daj dvije tisuće eura, ideš van iz evidencije i postaneš poduzetnik par godina i postaneš socijalni problem. A šta je sa starim osobama? Gdje su? One nemaju toliko socijal-nog kapitala kao mlade osobe i nažalost, daću vam primjer u Hrvatskoj, već su reklame ustupile konflikt među generacijama. Mlađa osoba, VIP kao komplet, mi nismo stari, mi smo kao fleksi-bilniji, stari, vi idite van. Brojka nezaposlenosti je najviša među starijima, ali 80 % u medijima se govori o mladima.

POTREBNE SU NAM PAMETNE INVESTICIJE

Strane investicije eklatantan su primjer državnog intervencionizma u kapitalizam. Ko je najveći socijalni problem u kapitalizmu – kapital. Koliko je novca otišlo u kapital preko stranih investici-ja? U Srbiji imamo 13 slobodnih ekonomskih zona gdje recimo ima ogromnih olakšica. Porez na dobit je nula i svi porezi su nula u kojima ne treba plaćati neke troškove oko izvoza. Kakvi su sad rezultati toga ako imate nezaposlenost više stotina tisuća ljudi. U Makedoniji imamo isto ekonomske zone gdje 10 godina ne treba poslodavcu da plati porez na dobit. To znači prvo da nema novca i za penzije, drugo na kra-ju kad za deset godina dobije porez, on će ići dalje. Nema investicija, nema radnih mjesta, tako da ne trebamo mi takve strane investicije koje bježe kad je kraj investicija, odnosno olak-šica, mi trebamo pametne investicije koje će biti dugoročne i stvarati kvalitetna radna mjesta za neodređeno vrijeme, koliko god to zvuči stereotipno.


DR ČEDOMIR ČUPIĆUniverzitetski profesor, Beograd

PROFESOR SOCIOLOGIJE,

POLITIČKE ANTROPOLOGIJE I

MEDIJSKE ETIKE NA OSNOVNIM

STUDIJAMA. NA MASTER

STUDIJAMA PREDAJE KULTURNU

ANTROPOLOGIJU, MORAL

I POLITIKU, INSTITUCIJE I

KORUPCIJA I POLITIČKU MOĆ.

GOSTUJUĆI PROFESOR NA

FAKULTETU POLITIČKIH NAUKA

I HUMANISTIČKIM STUDIJAMA U

PODGORICI.

SIROMAŠTVO I NEZAPOSLENOST IDU ZAJEDNO

Velika nezaposlenost ugožava funkcionisanje jednog društva, dovodi u pitanje neke normalne odnose, a razarajuće deluje po pojedince i ra-zvoj celokupnog društva.

Uzroci su prvo vezani za promenu sistema koji je nastupio, znači iz jednog sistema smo prešli u drugi, u tom prelazu smo imali ljude koji nisu bili dovoljno sposobni da naprave jednu strategiju tog prelaza. Ušli smo nespremni i napravili smo nešto što je možda najtragičnije, a to je jedna divlja privatizacija, bez ikakvih kriterijuma i ona je između ostalog kasnije dovela do potpunog urušavanja, tako da je to napravilo jedan veliki problem, odnosno dva problema koja zajedno idu: siromaštvo i nezaposlenost.

STUDENTI SA PROSEKOM DEVET BEZ POSLA

Pored siromaštva i nezaposlenosti još dve poša-sti prate ova društva, naročito Srbiju: korupcija i kriminal. Svako koruptivno delo je kriminalno. Korupcija je dovela do negativne selekcije, ko-rupcijom se određena mesta dobijaju, naredna

stvar, korupcija je omogućila da i u privredi mogu da rade sa ljudima šta god hoće i u takvoj situaciji zaustavljati najbolje koji nemaju šansu jer korupcija im ne pruža šansu, to ne dozvolja-va, to bi bio zločin nad tim ljudima pojedinačno.

Ja sam napisao preko 400 preporuka najboljim studentima beogradskog univerziteta, pošto predajem na dva fakulteta, ali sam pisao preko Beogradske otvorene škole, gde sam pred-sednik upravnog odbora. Rekao sam im, ako vi posle dve godine ne možete da se zaposlite, nemojte više da gledate ovo društvo i budete zarobljenici ili taoci toga da ne treba da odete odavde, nego da propadnete ovde. Idite odav-de, vi ste naši orjentiri, vi ćete sutra možda u nekim normalnim situacijama, ako ovo postane normalno društvo, vratiti se, možda ovde otvoriti neke druge perspektve.

Odliv mozgova to je jedno izmišljeno pitanje, to je sa aspekta ekonomije propast jedne države, da uložite ogromna sredstva, a onda te ljude ne koristite. A sa aspekta pojedinaca, ja svakome kažem, ako ovde nema – idi. U poslednje tri go-dine, moji studenti sa devet prosekom, devet i po, ne mogu da se zaposle. To govori u kakvom društvu živimo i kakva smo država.

NAJVITALNIJI DEO STANOVNIŠTVA U NAJVEĆOJ NEVOLJI

Svaka od ovih zemalja ima drugačije probleme, ako je u Srbiji zvanična nezaposlenost 28,6 pro-cenata, znači ukupna nezaposlenost, na tih 28, 6 procenata – 52 % nezaposlenih su mladi. U Srbiji se znači uzimaju godine od 18-te do 30–te. To nije evropski standard koji je od 15-te do 24–te godine. Znači, najvitalniji deo stanovništva na kojem treba da počiva snaga i razvoj društva je u najvećoj nevolji. Ovde su nezaposleni oni koji su izgubili posao. I to su očajnici koji sada imaju


nezaposlenu svoju decu. Dupli problem i dupla nesreća koja se ovde dešava.

Još jedan problem, u Srbiji je zaposleno, zna-či ukupno i u javnom i u privatnom sektoru, oko 2.120.000 ljudi, to je otprilike taj podatak. 1.750.000 je penzionera. Srbija da tri meseca ne isplati penzije, od penzija živi otprilike od 3,5 do 4 miliona ljudi, mi bi imali takav socijalni rat u kojem niko ne bi gledao, to bi bili gladni ljudi koji bi izašli iz one prave ljudske prirode. Oni bi postali jedinke, životinje koje su gladne koje bi rušile sve i koje bi uništavale sve. Zahvaljujući svetu, svet to zna, pa ovim parama koje mi sada dobijamo, u stvari upravo održavamo to.

PORESKIM OLAKŠICAMA DO RADNIH MJESTA

Ja ću reći kako bi se po meni u Srbiji mogla pri-vreda oživeti, znači to je u stvari taktika, strategi-ja za duži period. Mislim da bi potpuno trebalo da bude drugačiji poreski sistem kad je u pita-nju privredni život. Znači da se preko poreza sti-muliše, da ljudi koji bi zapošljavali imaju poreske olakšice. Onda oslonac po meni u Srbiji u pri-vredi treba da budu mala i srednja preduzeća, nikakvi giganti. Nikakve ove tzv. velike tajkunske firme, oni neka rade ono što rade dok ne budu dovedeni u pitanje. I znači stimulacijom, vi kaže-te da ako zaposli 100 ljudi sljedećih pet godina neće plaćati porez. On će oživeti preko tih ljudi...

RANKA MIŠIĆPredsjednica Sindikata RS, Banja Luka

PREDSJEDNICA JE SAVEZA

SINDIKATA REPUBLIKE SRPSKE

U TREĆEM MANDATU. NJEN

MOTO JE: PRAVDA, PRAVIČNOST

I ČOVJEK. NA ČELU JE

KOLONE RADNIČKIH TRIBUNA

POSTDEJTONSKE BOSNE I

HERCEGOVINE.

UČINIMO POLITIČARE ODGOVORNIJIM

Ovde jeste veliki problem siva ekonomija koja na jedan grub i težak način eksploatiše pogo-tovo mlade ljude i kada govorimo o 550 hiljada nezaposlenih u BiH, onda treba znati da neke procjene govore da oko jedne trećine bruto društvenog proizvoda u BiH se upravo nalazi u sivoj zoni.

Plava koverta i partijska knjižica korak u lošem smjeru ili možda sjajna motivacija za obrazo-vane i mlade ljude da napuste zemlju i krenu trbuhom za kruhom. Ja bih bila sebična, ja ne bih tako olako mojim studentima preporučivala ili podržavala pojedinačno da idu. Nema niko pravo da novac zemlje i građana koji je utrošen u obrazovanje, da ga se olako odrekne. Žao mi je što ta energija i znanje nije upregnuto, a ne da idem “tamo” – “tamo” će mi biti bolje. Daj da učinim moje političare odgovornijim, daj da di-žemo revoluciju te vrste, da mijenjamo stvari.

TREBA NAM DRŽAVA U KOJOJ NEMA KRIMINALA

Da krenemo od toga da li mi imamo tržište rad-ne snage? Šta podrazumjeva tržište? Imali smo ovdje u anketi odgovore, pitanje krivice obrazov-nog sistema, pojednostavljujem. Ako ćemo stvari tako posmatrati onda je pitanje da li uopšte ljudi


treba da završavaju osnovnu školu? Jer nemamo kapacitete gdje možemo da zaposlimo te ljude. Dakle, nemamo radna mjesta. Nemojte da do-đemo do toga da otvaranje radnih mjesta znači pojeftinjavanje postojeće radne snage.

Ne prihvatam da imamo loše radnike, ne pri-hvatam da nezaposleni ljudi odbijaju posao koji njima garantuje egzistenciju i život njihove po-rodice i mislim da u ovom trenutku najvažnije da imamo državu u kojoj važi pravda i pravičnost i u kojoj nema kriminala, i u ovom trenutku svi trebamo raditi na tome. To je jedan od puteva, nekoliko puta sam se vraćala, nema rešenja teo-retski i praktično. Život, ono što jeste život, ja dolazim i predstavljam one koji svaki dan brinu brigu o tome oko toga kako će preživjeti, a rade.

DA LI SE VRAĆATI NA SELO?

Pazite, to je pitanje strategije. Neke zemlje to ne mogu jer nemaju resurse za selo. Evo zemlja iz

koje ja dolazim, ja sam potpuno sigurna da ne-mamo strateške ciljeve razvoja zemlje, potpuno sam sigurna. I šta ćete onda, idete ad hoc od-lukama. Idete šta ko ponudi. Naravno da onda imate probleme.

A kao šlagvort, ovu idilu kako vi nazivate ideju da mladi žele na selo, ta idila, taj san je sada u fokusu razvijenih evropskih zemalja, njihovih mladih ljudi i građana u tim zemljama. I samo još jedna rečenica, vama obrazovni sistem ne podrazumijeva kvalitetne ljude koji će znati da žive i upravljaju svojim životima na selu. Ne znači da na selu žive ljudi koji nisu obrazovani.


EVICA KUČ, Beograd – Kao što je anketa i po-kazala zapravo jedan od najvećih uzroka ovako visoke stope nezaposlenosti pogotovo među mladima jeste taj disparitet između zahteva tr-žišta rada i onoga što tržište obrazovanja nudi, što donekle jeste nasleđen problem u svim ze-mljama regiona. Sad deo rešenja leži svakako u promeni obrazovnih politika ali ono što može da doprinese rešenju problema jest karijerno vođe-nje i savetovanje i celoživotno učenje, pa je tako istraživanje Beogradske otvorene škole pokazalo da su mladi ljudi koji su koristili usluge karijernog vođenja i savetovanja u znatno većoj meri “zapo-šljiviji” od onih koji te usluge nisu koristili.

DEJAN BUHA, Sarajevo – Čitav taj tranzicioni period i vlade koje su se u njemu pojavljivale doprinijele su ovakvoj situaciji. Tako da bi i vlada trebalo da bude ona koja će stvoriti taj ekonom-ski ambijent prvenstveno za zapošljavanje ljudi. A ja bih samo iskoristio priliku pošto sam i ja digao ruku kada ste pitali ko bi napustio zemlju. Iako ja imam zaista dobar posao, radim u dr-žavnoj službi, volim svoju zemlju ali po meni se ljubav prema zemlji ne dokazuje na taj način da li će neko otići ili ostati. Ja bih svojoj zemlji volio doprinijeti na način da odem da se edukujem , da razvijem svoje kompetencije još više da po-stanem direktor svjetske banke i neko, i onda da


privučem te sve silne investicije u svoju zemlju, a istovremeno da stranim ekspertima koji dola-ze kod nas pokažem da mi nismo ovce i jeftina radna snaga nego da smo mi na istom nivou, pa možda čak i na većem nivou iako nam je obra-zovanje takvo kakvo je.

IVA SELER, Zagreb – Pa mislim, znači bavim se fondovima Evropske unije, strateškim planira-njem i ulaganjima, tako da jako puno o tome razmišljam i uvijek sam u ovakvim nekakvim raspravama i razmišljam cijelo vrijeme. Prema mojim saznanjima svjetske ekonomije koje su

vrlo uspješne, zapravo jako puno ulažu u svoj obrazovni sustav i u istraživanje i razvoj. Ne potiču ljude da idu nazad na selo, pogotovu u kontekstu EU ja mislim da odlazak na selo nije tako jednostavan kako se to čini na prvi pogled. Znači, dobar je u tom smislu što onda ljudi imaju svoj komad zemlje, vrt. Nisu gladni ako je vrije-me dobro, ako nema poplave ako nema suše ali dugoročno to nije nešto što može nekakvu eko-nomiju pogotovu u današnjim okolnostima dići na neku novu razinu, tako da mislim da bi puno više trebali se okrenuti ulaganjima u obrazova-nje i u istraživanje i razvoj.

PRILOG 1

BiH PREDNJAČI U NEZAPOSLENOSTI

Nezaposlenost u regionu ruši sve rekorde. Pred-njači BiH u kojoj je prema podacima Agencije za rad i zapošljavanje 550 hiljada nezaposlenih. U Srbiji trenutno nema posao 785 hiljada, od toga četvrtina mlađih od 30 godina tvrde u na-cionalnoj službi za zapošljavanje. Hrvatski Zavod za zapošljavanje navodi brojku od 380 hiljada nezaposlenih. Zvanična statistika navodi da po-sao traži blizu 35 hiljada građana Crne Gore. Makedonski Zavod za zapošljavanje upozorava da u ovoj državi ima 220 hiljada nezaposlenih, a samo 5 hiljada slobodnih radnih mesta. Bez po-sla je blizu polovine radno sposobnog stanov-ništva na Kosovu, najmanje nezaposlenih je u Albaniji, 17 odsto radno sposobnih stanovnika. Naravno, ovo su podaci o broju onih koji traže posao na tzv. biroima rada, stvarni broj nezapo-slenih je znatno veći.

PRILOG 2

Goran Svilanović, generalni sekretar Savjeta za regionalnu saradnju:

UNAPREDITI BROJ VISOKOOBRAZOVANIH U REGIONU I STVORITI ŠANSU ZA

ZAPOSLENJE

Ministri ekonomije su dve godine zajedno sa nama i uz našu podršku se sastaju i razgovaraju o tim nekakvim ciljevima razvoja. U novembru 2013. godine u Tirani su oni dogovorili nekakvih 11 ciljeva koje bi ovaj region trebalo da ostvari do 2020. godine, s tim da su za statistiku uzeli podatke iz 2010. godine kao relevantne podat-ke. I na moje veliko zadovoljstvo jedan od ciljeva oko kojeg su se dogovorili jeste da se unapredi broj visokoobrazovanih ljudi koje ovaj region proizvede, da tako kažem. Recimo da je ta cifra od 2010. negde milion visokoobrazovanih, i da je dogovoren cilj 1.300.000 da budu ukupno svake godine visokoobrazovanih mladih ljudi sa stvarnom šansom da se zaposle do 2020. Da bi smo došli do cifre 1.300.000 ljudi godišnje, sva-ka od zemalja će morati veoma mnogo da uradi.


OBRAZOVANJEsedma emisija

Zašto nam djeca na međunarodnim takmičenjima znanja postižu loše rezultate i da li je to jedini kriterij po kojem ih treba vrednovati? Ko ocjenjuje nastavnike, da li nam obrazovanje liči na osvetu loših đaka? Zašto nemamo mehanizame procjene kvaliteta obrazovanja, šta je PISA test i da li je to jedan od načina provjere i instrument za sprovođenje obrazovne politike – da li može detektovati slabo mjesto i unaprijediti obrazovanje? Koliko se u regionu ulaže u obrazovanje, da li je izmijenjena priroda znanja , da li treba jačati javno obrazovanje ili ga prepustiti tržišnoj utakmici

samo su neke od tema o kojima su govorili: Damir Marjanović, Jovan Mirković,

Vilim Ribić, Dragica Pavlović Babić. Uvodničar je bio pisac Voja Žanetić.

62

UVODNIČAR

VOJA ŽANETIĆPisac, Beograd

EKSPERTI ZA STARLETE

U ovom savremenom svetu čovek može mnogo toga da nauči, jer znanje vrvi na sve strane i bez njega, tog znanja, ne može se opstati u ovim vremenima novim.Tako valja znati da veš ne može da se pere a da se ne pere u tri dimenzije, da kose nema bez volume-na ni kože i usta bez ph faktora. Da sve to može čak i u hladnoj vodi, sa minimalnim rokovima otplate i veoma povoljnom kamatom. Dan u kome živimo ne biva bez utvrđivanja razlike između brenda, trenda i frenda, što je podjed-nako važno kao hejt ili lajk, adidas ili najk, Ronaldo ili devojka mu zgodna Irina Šejk. Znanje je manje ako se ne zna gde je ovog leta bila starleta, da je tamo upoznala nekog finog lika i ima li tu i kakvih porno slika. Takođe i u znanju treba da se nađe i podatak koliko i kada i kako ima celulita poznati batak, koliko konja treba da vozi muškarac da ne bi bio šonja. Neko ćemo vreme izgubiti i u tome da naučimo da ne zamuckujemo kako da kažemo kada nekoga anfolujemo. Obrazovanje služi tome da se nauče stvari koje se ne znaju. Sada obrazovanje mora da posluži tome da nam pomogne da zaboravimo sve one stvari koje smo naučili a nismo ih hteli, ni želeli, ni tra-žili. Znanje – kako da bude onog suvišnog manje, to je sad jedino razumno obrazovanje.

OBRAZOVANJE

63

VILIM RIBIĆNezavisni sindikat visokog obrazovanja, Zagreb

DIPLOMIRANI EKONOMISTA

KOJI JE STUDIRAO I KOMPARA-

TIVNU KNJIŽEVNOST I FILOZOFI-

JU. TELEVIZIJSKO NOVINARSTVO

NAPUSTIO ZBOG CENZURIRA-

NJA PRILOGA. OSNIVAČ I ŠEF

NEZAVISNOG SINDIKATA VISO-

KOG OBRAZOVANJA HRVATSKE,

NAJJAČI OPONENT RAZLIČITIM

POLITIČKIM STRUJAMA KOJE SE

MIJEŠAJU U VISOKO OBRAZO-

VANJE, VJEČITO U RATU S MINI-

STRIMA KAD JE RIJEČ O REZA-

NJU PRAVA PROFESORA.

U HRVATSKOJ ISPOD PROSJEKA

U Hrvatskoj je oko 6800 učenika metodom slu-čajnog izbora odabrano i testirano Pisa meto-dom. Čitalačka pismenost u Hrvatskoj je na 35. mjestu, a znanstvena ili prirodoslovna je na 34. mjestu što je manje – više ispod prosjeka. Hrvat-ska nije katastrofalna ali to je daleko od onoga što bi trebalo da budu ambicije u našoj zem-lji, ono čemu mi težimo. Pisa testovi su jedan sustav ocjenjivanja koji naglasak ne stavlja na enciklopedijsko znanje već stavlja na primjenlji-vost onoga što su učenici u školi naučili, koliko se snalaze u stvarnim problemima. To je dosta relevantno i to je danas prilično priznato širom svijeta.

FINCI NAJBOLJI

Kad smo već govorili o Pisa testovima i rezulta-tima onda treba znati da je u zadnjih 4, 5 testi-ranja, od 2002. gdje se na tri godine provode ti Pisa ciklusi, svaki put na čelnom mjestu kao najuspješniji, daleko najuspješniji je finski obra-zovni sustav. On je upravo uspio pomiriti ta dva načela, dakle naći pravu mjeru između toga da učenici rješavaju probleme, da se pripremaju za kritičko mišljenje, da nauče učiti, to je najvažni-je za život. Do toga da ipak imaju elementarna znanja.

BEZ MOTIVACIJE I VOLJE

Hrvatska ima 60 – 70 tisuća nastavnika. Svi imaju iste plaće. Dakle, nema nikakvog stimulansa, nema stimulansa ni u smislu neke karijerne per-spektive. Razlika između plaća na početku, ba-rem u Hrvatskoj je tako, i na kraju karijere je 20 do 30 posto. Pa gledajte, to se onda sve svodi na rutinu kod dobrog dijela ljudi koji izgube mo-tivaciju, izgube volju.

PRIVATNOM OBRAZOVANJU JE CILJ PROFIT

Ja sam vrlo rezerviran prema privatnom obrazo-vanju. Obrazovanje je ljudsko pravo, javno do-bro i država ima odgovornost da svi naši učenici dobiju jednu univerzalnu sliku svijeta, ne parci-jalnu kako to određeni privatni trendovi mogu nuditi od raznih ekonomskih pogleda, religijskih itd. Dakle, pravi pristup po meni je jačanje kva-liteta javnog obrazovanja. Kod nas u Hrvatskoj je javno obrazovanje čak u nekim segmentima, na mnogim mjestima zapravo jače od privatnog. Primarni motiv svakog privatnika, ako i nije ini-cijalni na početku, kad – tad postane kao glavni ostvarivanje profita i zarade. Profit, javno dobro i ljudsko pravo ne idu zajedno.

64SEDMA EMISIJA : OBRAZOVANJE

DR JOVAN MIRKOVIĆUniverzitetski profesor, Podgorica

FIZIČAR, DOKTORIRAO NA

LOMONOSOVU U MOSKVI,

SPECIJALNOST SU MU NANO

TEHNOLOGIJE. REDOVAN PRE-

DAVAČ NA PMF-u U PODGORICI

I PREDSJEDNIK JE NVO PRONA,

ORGANIZACIJE KOJA PROMO-

VIŠE NAUKU MEĐU ĐACIMA I

STUDENTIMA. DRUŠTVENO AN-

GAŽOVAN, PRISUTAN U JAVNIM

DEBATAMA O BUDUĆNOSTI

CRNOGORSKOG DRUŠTVA SA

POSEBNIM NAGLASKOM NA

ULOGU AKADEMSKE ZAJEDNI-

CE. OD NEDAVNO JE NEREZI-

DENCIJALNI AMBASADOR CRNE

GORE U JAPANU.

INSTRUMENT ZA BOLJE OBRAZOVANJE

U Crnoj Gori je prvo Pisa testiranje bilo 2006. godine. Interesantno je da su sada rezultati lošiji nego 2006. ali bolji nego 2009. Međutim, ko-liko znam vlada je donijela jedan akcioni plan unapređenja cijelog tog sektora. Ali moramo imati u vidu da je obrazovanje u fokusu ne samo našeg regiona, rekao bih da je jedan od razloga ujedinjavanja Evrope bio da se konkurentnost ekonomije pojača u odnosu na ekonomije Japa-na, Amerike i drugih. Rekao bih da ne treba to shvatiti kao takmičenje koja je nacija pametnija od druge već kao instrument da se poboljša si-stem obrazovanja.

U SUSRET NOVIM TEHNOLOGIJAMA

Ja ću reći nešto što je naše iskustvo kroz nefor-malno obrazovanje koje smo imali kroz kampo-ve gdje smo pokušavali uvijek djecu motivisati da uče sami. Preporuke koje smo mi dali za jedno tridesetak doktorskih i postdiplomskih studija širom Evrope i svijeta bila je stoprocen-tna prolaznost. U veoma žestokim konkurenci-jama gdje se recimo biraju 3 od 800, tako da ti pokazatelji govore nešto. Moramo biti svjesni još nečega, da škola, roditelji, ulica nijesu je-dini faktori. Mi imamo sada da se u visokom školstvu dešava pravi cunami. Američki najbolji univerziteti otvaraju svoje kapije, prelazi se na onlajn studije gdje umjesto 100 ljudi u amfite-atru možete sada imati 10 hiljada. Mnoga od tih predavanja najboljih profesora su dostupna svima. Sada jednostavno moraju da se mijenjaju i prilagođavaju novim tehnologijama i otvaraju nove kanale.

NASTAVNICIMA TREBA OMOGUĆITI RAZVOJ

Potrebni su jači materijalni resursi, škole moraju imati laboratorije gdje će ta interaktivna nastava da bude mnogo zastupljenija. S druge strane, nastavnicima zaista treba omogućiti taj nekakav razvoj, da imaju mogućnost edukacije, specijali-zacije, istraživanja i ostalog, a onda da se među njima napravi neka diferencijacija i mogućnost za razvoj u karijeri. Da budu nastavnik istraživač, nastavnik mentor ili već nešto što bi bio odraz njihovog kvaliteta rada.

A što se tiče prepuštanja obrazovanja tržišnoj utakmici mislim da prije svega treba da postoji strogi kriterijum akreditacije standarda. Zdrava konkurencija može pomoći da bude jeftinije i kvalitetnije obrazovanje.


DR DRAGICA PAVLOVIĆ BABIĆDirektor Instituta za psihologiju, Beograd

DOKTORIRALA JE NA FILOZOF-

SKOM FAKULTETU U BEOGRADU,

PREDAVAČ, UPRAVNICA INSTI-

TUTA ZA PSIHOLOGIJU, VODEĆE

NACIONALNE INSTITUCIJE ZA

ISTRAŽIVANJA U OBLASTI PSI-

HOLOGIJE, NACIONALNI KOOR-

DINATOR ZA MEĐUNARODNI

PROGRAM PROCENE UČENIČKIH

POSTIGNUĆA (PISA), PREDSED-

NIK “PROGRAMSKOG ODBORA

63” – NAUČNO-STRUČNOG SKU-

PA PSIHOLOGA SRBIJE.

SVET SE MENJA, MORA I OBRAZOVANJE

O reformi obrazovanja uvek treba ozbiljno da razgovaramo, obrazovanje je jedan živ organi-zam i uvek mora da se menja. Tu nema rešenja koje jednom definišete i onda se hvalite obra-zovnim sistemom koji je tradicionalan, dobro za-snovan i ne menja se. Jer svet oko nas se menja prema tome i obrazovanje mora da odgovara na te izazove. Za obrazovne sisteme kao što je naš u kome nemamo mnogo podataka o tome kako da procenjujemo kvalitet obrazovanja, za naše sisteme, Pisa podaci su još dragoceniji jer nas oni orjentišu u pogledu toga kojim putem smo se uputili, da li je to dobro što radimo, jer na drugi način ne znamo prema čemu možemo da se orjentišemo.

SIVA EKONOMIJA U OBRAZOVANJU

Stvarno ulaganje u razvoj obrazovanja je zaista svedeno na par procenata i mnogo važnije je pitanje: zašto se taj novac troši? Ako ga već ima-mo i tako malo za razvoj, gde je on uložen? I još

jedna važna stvar, a to je da u obrazovanju tako-đe postoji siva ekonomija. Gde je novac koji se u obrazovanje uliva da tako kažem iz roditeljskih džepova u privatne časove. To je toliko rašireno, imate stihijsko ulaganje u obrazovanje koje ne možete čak ni da procenite koliko je, a uopšte nije beznačajno i pritom ne možete da kontroli-šete njegov kvalitet.

ŠKOLA JE SVE MANJE HRAM ZNANJA

Nedovoljno menjamo svest o tome da je pro-menjena priroda znanja. Vi imate jedno ube-đenje da je škola hram znanja. Google je hram znanja, a škola je to sve manje. Vi možete da izguglujete koju god hoćete informaciju za šest sekundi.

Više od škole ne očekujete da vam isporuči či-njenice raznorazne spakovane po udžbenicima i nastavničkim beleškama, već da vam kaže šta da radite s tim. Kako da im verujete? Koja meto-dologija stoji iza tih činjenica, kako da ih integri-šete kad vam google ponudi hiljadu sajtova na koji da odete? Kako da znate da je taj izvor pravi izvor za vas? Kako da selektujete te činjenice po važnosti? To je znanje koje bi škola trebalo sad da nam ponudi.

ZAGLAVLJENI U OBRAZOVNOM SISTEMU

Ne školujete ljude da bi sutra bili nastavnici. Oni se školuju za neke svoje struke a onda iz ko zna kakvih, uglavnom nesrećnih okolnosti, zaglave se u obrazovnom sistemu. Oni se školuju da budu fizičari, da budu hemičari, a ne da budu nastavnici hemije ili nastavnici fizike. Dakle, to je potrebno promeniti, da vi od početka nekoga pripremate za profesiju koja je nastavnička, a ne da ga pripremate za struku koja nema veze sa nastavom.


DR DAMIR MARJANOVIĆUniverzitetski profesor, Sarajevo

VRSNI STRUČNJAK GENETIKE,

PROFESOR, SUDSKI VJEŠTAK

ZA FORENZIČKU MEDICINU,

ISTRAŽIVAČ, NAUČNI

SAVJETNIK. NE PRIPADA NITI

JEDNOJ STRANCI I NJEGOVA

IMPOZANTNA I IZNIMNO

USPJEŠNA KARIJERA GA JE

PREPORUČILA ZA POZICIJU

MINISTRA OBRAZOVANJA U

VLADI KANTONA SARAJEVO,

NA KOJU JE DAO OSTAVKU,

KAO ČIN “DUBOKOG PROTESTA

OSOBE KOJA NIJE USPJELA DA

ISPUNI SVOJA OČEKIVANJA”.

U OBRAZOVANJE SE NE IZDVAJA NEGO ULAŽE

Ono što je bitno da ljudi shvate jeste da je ob-razovanje ključ uspjeha svakog društva. Svako društvo koje želi da napreduje mora kontinu-irano da ulaže u obrazovanje. U obrazovanje, jako je bitno da znate, se ne izdvaja nego ulaže. Koliko god ulažete to može biti veće i u svakom slučaju mnoge zemlje koje imaju probleme sa ekonomskim krizama kada su budžete na neki način smanjivale, nikada to nisu radile u obrazo-vanju i nauci. Izdvajanje definitivno ne da može, nego mora da bude veće.

PAPIGA GENERACIJE

Obrazovanje je relativno nepopularna priča, po-sebno politički nepopularna, zato što rezultate prave reforme vi ne možete vidjeti u jednom mandatu. Tako da u biti mnogi političari bje-že od one prave politike obrazovanja i idu na neke kratkoročne intervencije. Nažalost, u ovim

strategijama koje smo vidjeli dosad rijetko se postavljalo pitanje šta mi stvarno očekujemo od jednog dječaka ili djevojčice kada završe osnov-nu školu. Fali vam da jasno definirate šta očeku-jete. Na osnovu toga kreirate nastavne planove i programe, na osnovu modernih planova i programa kreirate dobru udžbeničku politiku. Mi sada, u ovom momentu, u ovom regionu proizvodimo jednu papiga generaciju gdje je kroz testove nastvanik, profesor, bez obzira je li osnovna, srednja škola, univerzitet – jako sretan kada mu učenik ponovi njegove riječi, njegove činjenice.

OSNOVA SVAKE DRŽAVE JE OBRAZOVAN ČOVJEK

Prva stvar koju morate promijeniti jeste koncept razmišljanja. Znači, koncept razmišljanja vrlo jed-nostavno kaže: ako hoćete da pokrenete neku državu morate promijeniti osnove na kojima ona stoji. Osnova svake države jeste obrazovan, mlad, srednjovječni, kako god hoćete, čovjek koji zna šta zna i koji zna da to upotrijebi. Dakle, prvi korak jeste u tom pravcu, drugi korak jesu ulaganja.

MNOGO TOGA NEDOSTAJE

Nedostaju mnoge stvari od onoga što se zove kontinuirana edukacija nastavnika koje bi država trebalo da obezbjedi. Nedostaju mnoge stvari, od onoga što se zove motivacija nastavnika i stvari koje se zovu materijalni resursi za izvođe-nje nastave. U takvim uvjetima bez obzira o ka-kvom se nastavniku radi jako je teško uraditi ono što ste stvarno zamislili i želite da uradite.



ARMIN ŠEPIĆ, Sarajevo – “Bubanje” je ono što je imperativ u našem sistemu obrazovanja. Tipi-čan primjer za to je koliko miliona grla goveda ima u Argentini jer je to vjerovatno vrlo bitno za vaše dalje obrazovanje, a ne zašto se uzgajaju goveda u Argentini.

BILJANA VOLČESKA, Skoplje – Najdraži su oni profesori i nastavnici koji su inspirativni, kreativ-ni, koji mogu da ostave neki lični pečat u pre-nošenju znanja. Najvažnije za jednog učenika prilikom sticanja novih veština, novog znanja, jeste da razvija svoje potencijale i talente. E, to može samo neko od nastavnog kadra koji ume da prepozna talente i da daje svoj inspirativni podsticaj pojedincu.

NATAŠA TADIĆ, Zagreb – Presudnu ulogu u obrazovanju po mom mišljenju trebaju imati na-stavnici i roditelji, pri tome dajem veće značenje

školi iz razloga što su istraživanja pokazala da socijalno – ekonomskim statusom, obrazovanje roditelja ali i odnos roditelja prema važnosti ob-razovanja utječu na obrazovanje djeteta, a škola je ta koja bi trebala dati jednake mogućnosti svi-ma, neovisno o socijalno – ekonomskom statu-su. Pri tome smatram da i roditelji i škola trebaju djecu učiti da se kritički odnose prema infor-macijama koje dobijaju sa ulice ali i iz nastavnih materijala, trebaju ih naučiti da razmišljaju i da timski surađuju sa ostalim đacima.

MARINA RADULOVIĆ, Beograd – Da li su pro-svetni radnici dovoljno nagrađeni za svoj rad? Novac jeste motivacija, ali veoma je važan ce-lokupan sistem edukacije i obrazovanja nastav-nika, mislim pre svega na primenu savremenih tehnologija u obrazovanju.


PRILOG 1

SLOVENSKI UČENICI NAJBOLJI U SREDNJOJ EVROPI

Prema PISA istraživanju iz 2012. godine od ze-malja okruženja Slovenija je zauzela 12. mjesto na ljestvici a slovenski su učenici bili najbolji u srednjoj Europi. Hrvatska se nalazi na 26. mjestu a hrvatski su đaci bili najbolji na području jugoi-stočne Europe. Crna Gora se nalazi iza Srbije na 48. mjestu sa 412 bodova. Učenici iz BiH i Make-donije nisu bili obuhvaćeni istraživanjem.

PRILOG 2

NAJKVALITETNIJE OBRAZOVANJE IMA SRBIJA

Međunarodna preporuka da se za obrazovanje izdvaja oko 6% BDP-a u zemljama u okružju se ne poštuje. Slovenija za obrazovanje izdvaja 5.7 % BDP-a ,Hrvatska 3%, Srbija 4.5, Bosna i Her-cegovina 3,8 posto. Prema podacima UNDP – a najkvalitetnije obrazovanje u srednjim školama u zemljama u okružju ima Srbija, iznad prosjeka zemalja u tranziciji. Sljedeća je Hrvatska, zatim Bosna i Hercegovina koja ne zadovoljava tran-zicijski prosjek. Slijede Makedonija, Crna Gora i Albanija u kojima je prema istraživanju UNDP – a zabilježeno nekvalitetno obrazovanje u srednjim školama.

PRILOG 3

FUNKCIONALNO OBRAZOVANJE KLJUČNO PITANJE

Prema analizi Svjetske banke temeljno pitanje obrazovnih sustava u jugoistočnoj Europi je funkcionalno obrazovanje. Podaci Svjetske ban-ke govore da je u Srbiji 33 % petnaestogodiš-njaka funkcionalno nepismeno, što znači da nisu u stanju pronaći informacije u običnom tekstu ili jednostavno povezati informacije iz teksta sa svakodnevnim iskustvom. U Crnoj Gori funkci-onalnu pismenost nema 50, a u Albaniji 57 %. Svaki peti petnaestogodišnjak u Europi ima pro-blem s čitanjem i pisanjem na razini potrebnoj za zapošljavanje. U zemljana EU postotak petna-estogodišnjaka koji nisu funkcionalno pismeni nije veći od 24 %, navodi se u analizi Svjetske banke.

PRILOG 4

UPOLA MANJE OD EUROPSKOG PROSJEKA

U državama regije gotovo pola milijuna zaposle-nih brine o obrazovanju. U Hrvatskoj na područ-ju obrazovanja zaposleno je 106 tisuća radnika, u Srbiji u školama i na fakultetima radi gotovo 140 tisuća radnika, u Soveniji 63. 900, u BiH 62. 250, u Makedoniji 43.110, u Crnoj Gori 13.520. Ipak, broj zaposlenih u obrazovanju u odnosu na broj stanovnika u gotovo svim zemljama okružja upola je manji od europskog prosjeka.


osma emisija

BRIGA O STARIMA

U osmoj emisiji “Okruženja” tema su bile stare osobe: kako žive i zašto u našem regionu, umjesto da mladi brinu o njima oni najčešće brinu o mladima. Po pravilu su neshvaćeni, često zaboravljeni, još češće usamljeni, sada kada najviše znaju, skoro niko ne želi da ih čuje. Najviše strahuju od toga da ne budu na teretu. O položaju osoba u trećem dobu govorili su: Lukša Lucianović, Milena Zupančič,

Nadežda Satarić i Dragi Argirovski. Uvodničar je bio pisac i kolumnista Balša Brković.

70

UVODNIČAR

BALŠA BRKOVIĆPisac i novinar, Podgorica

OZBILJAN TEST ZA SVAKU ZAJEDNICU

Stari i mudri Konfučije kazao je da je starost visoka cijena koju plaćamo za odrastanje. I moguće da je tako. Drevnim mudracima valja vjerovati, ali izvan te biološke datosti postoje mnogi fenomeni koji se tiču starosti a koji moraju biti zanimljivi. Zašto to kažem? U određenom smislu odnos prema starijoj popula-ciji jeste jedna vrsta jedinog pravog i ozbiljnog testa za zajednicu i društvo o nekoj količini empatije koja postoji u toj zajednici. A, čini mi se da je naprosto zakonomjerno da veća količina empatije mora da znači bolje društvo. S druge strane, čini mi se da je na neki način vrlo uočljivo da živimo jednu vizuelnu civilizaciju, a kada živite vizuelnu civilizaciju to postaje jedna vrsta, dakle, totalitarizma. U kom smislu? Totalitarizma mladosti što na neki način može da zvuči kao para-doksalna formulacija ali nije tako. Dakle, taj totalitarizam podrazumijeva jednu vrstu diskvalifikacije svih onih koji ne ispunjavaju taj osnovni uslov. Bilo da je ta mladost realna, bilo da je fingirana, ali na neki način postoji, čini mi se, naporna opsesija mladošću koja karakteriše današnje društvo a to je opet posljedica te logike vizuelne civilizacije. Na neki način, taj prostor empatije stalno se i stalno smanjuje. S druge strane, pročitao sam kod Vik-tora Igoa jednu rečenicu koja mi se čini izuzetno zanimljivom. On kaže da je star samo onaj ko prestane da uči, bez obzira na to da li ima dvadeset ili osamdeset godina. Meni bi to bila sasvim prihvatljiva i najbolja moguća de-finicija starosti kao takve, ali ono što bi bilo mnogo zanimljivije jeste doći do definicije koja se tiče odnosa zajednice prema toj populaciji.

71

MR LUKŠA LUCIANOVIĆPredsjednik sindikata umirovljenika, Dubrovnik

KOSMOPOLIT, PREDSJEDNIK

UDRUGE UMIROVLJENIKA

KOJA BROJI OKO 800

ČLANOVA. DUGOGODIŠNJI

HOTELIJER, ISTRAŽIVAČ

DUBROVAČKOG TURIZMA

I UMIROVLJENI PREDAVAČ

DUBROVAČKOG SVEUČILIŠTA.

UREDNIK TURISTIČKOG

PORTALA I AUTOR KNJIGE

“POVIJEST DUBROVAČKOG

HOTELIJERSTVA”.

ZA MIROVINU SE TREBA PRIPREMITI

Treću dob treba podijeliti u dva dijela. Kad ka-žem podjeliti, to je vrlo teško reći od kojih do kojih godina. Ajde da kažemo, prvi dio i drugi dio nekog umirovljenika, starije osobe. Za ovaj prvi – relativno mladog umirovljenika, ja mislim da je dosta kriv on sam. Čovjek najmanje pet godina prije nego što pođe u mirovinu treba pripremiti što će činiti u budućnosti. A to 95% ne čini i onda kad dođu u mirovinu onda ne znaju što će. Kad pređe relativno normalnu mi-rovinu, odnosno mirno stanje pa dođe vrijeme baš one prave starosti i bolesti, e tu bi možda, ne možda nego sigurno, društvo trebalo daleko više da sudjeluje.

NIŠTA NE KOŠTA A PUNO ZNAČI

Ja sam 20 godina bio direktor hotela. Nijedan umirovljenik nije pošao u mirovinu a da mu ni-smo napravili svečanost, kao da ide ne znam ko. Pripremili mu poklone, pozdravili ga, kad god smo imali neke proslave uvijek su bili pozvani. To nas nije ništa koštalo a njima je puno značilo.

Ja sam bio direktor hotela “Excelzior” koji je lani slavio 100 godina poslovanja. Sto godina, mo-žete zamisliti, i nisu bili u stanju da pozovu 50 umirovljenika među kojima i mene na najobičniji čaj i kekse. Da kažu – hvala što ste radili. Prema tome, vi mladi promislite jer ćete možda za 50 godina doći u istu ovu emisiju.

POMOĆ ZAVISI OD ONOG KO JE NA VLASTI

U Dubrovniku gdje živim, recimo, minimalne mirovine grad financira mjesečno sa po 200 kuna. Nekima koji imaju ne tako niske, nego bli-zu tih niskih daju Božićnicu, za Uskrs itd. Imaju besplatne karte za autobus. Onima koji putuju za Zagreb grad daje, odnosno vraća određeni dio sredstava. Isto tako, onima koji putuju auto-mobilima daju 50 %. Međutim, to je trenutačno. To zavisi od vlasti, odnosno od stranke koja je na vlasti i to može sjutra da se ukine. Tako da to nije baš najbolje, ali je u svakom slučaju jedna pomoć umirovljenicima. Mada mislim da umi-rovljenici nisu nigdje zadovoljni.

VIŠE PARA, MANJE NEZADOVOLJSTVA

U mojoj familiji pomažem koliko mogu,to je sve pitanje mogućnosti. Međutim, ako već govori-mo o Hrvatskoj velika je razlika između jadran-skog i kontinentalnog dijela, isključivo zbog turizma. Nema čovjeka na jugu koji ne iznajmlju-je, koji ne prodaje vino, ovo, ono i relativno svi puno bolje žive nego na nekim drugim mjesti-ma. Onda je normalno čim je više novaca, čim više ima materijalnih sredstava, onda je familija zadovoljnija i umirovljenici su zadovoljni. Koliko ja vidim prema ovim umirovljenicima koji su u našem sindikatu kod nas su svi veseli. Stalno se neđe putuje, stalno neđe idemo i baš je da ka-žem zadovoljstvo radit s njima.

72OSMA EMISIJA : BRIGA O STARIMA

MILENA ZUPANČIČGlumica, Ljubljana

PREKO ČETRDESET GODINA KA-

ZALIŠNA I FILMSKA GLUMICA, ZA

SVOJE ULOGE DOBILA JE NAJ-

PRESTIŽNIJE NAGRADE, PRVA-

KINJA KAZALIŠNOG ANSAMBLA

LJUBLJANSKE DRAME, IZABRA-

NA ZA IKONU SLOVENSKOG GLU-

MIŠTA. DVANAEST GODINA BILA

JE UNICEFOVA AMBASADORKA I

TO JE ULOGA KOJU JE NAPUSTI-

LA SA OBRAZLOŽENJEM: “IMAM

OSJEĆAJ DA AKTIVNOSTI VIŠE

NISU USMJERENE ISKLJUČIVO U

DOBROBIT DJECE. TO ME BRINE I

ZBOG TOGA SE VIŠE NE VIDIM U

TAKVOM DRUŠTVU”.

STAROST POČINJE KADA PRESTANE RADOZNALOST

Pa znate šta, starost je jako relativna. Recimo, za jednog atletu od trideset godina svi će reći da je star, a za jednog menadžera sa trideset godina svi će reći da je mlad. Bolesnik sa 50 godina je mlad, a učiteljica sa 50 je stara. Zato je to vrlo re-lativno. Naravno da je starost apsolutno u glavi svakog posebno. Malo krivice za ne baš sjajnu starost i sjajan život nose i sami ljudi koji su išli u mirovinu. Zašto? Zato što su odustali od života. I tu se i te kako slažem sa Viktorom Igoom da sta-rost počinje tada kada ti nekako prestaneš biti radoznao.

NE MOŽE SAMO JEDNA GENERACIJA BITI ZANIMLJIVA

Ja sam kao dijete i kao mlada živjela u kući kod bake. U toj velikoj kući bilo nas je oko dva-deset – tri generacije. To je bilo sjajno u svim pogledima.

Ja sam apsolutno pristaša toga da treba živjeti zajedno, ne samo u porodici nego i u teatru jer ja sam iz teatra. Jer, ne može samo jedna ge-neracija biti interesantna. Jasno da je sad trend mladosti veći nego što je ikad bio i to je u redu. Mladost mora biti u prvom planu, mora imati svoje nove ideje, mora biti samopouzdana, ali ponekad fali malo poslušati neke mudrosti. Ja igram u jednoj predstavi, zove se “Magbet posle Šekspira”. Jedina sam žena, ledi Magbet, a moj Magbet je 30 godina mlađi od mene. I svi ostali su više od 30 godina mlađi.

MALO VREMENA ZA SVE ŠTO ŽELIM RADITI

Kroz cijeli svoj život uvijek mi je bilo premalo vremena za stvari koje bi me zanimale. Imam toliko, toliko nepročitanih knjiga. Svi su govorili da kad ideš u mirovinu nemaš više vremena i to je istina. Ja nemam vremena. Onda, ja mnogo volim putovati. Iako sam dosta sveta već prošla, toliko je još toga gdje hoću da odem. E, sad nije onako kako sam zamišljala, jer sam mislila kad odem u mirovinu, kad budem malo više slobod-na, stalno ću putovat. Neću se žalit da su mirovi-ne male, moja i nije najmanja, ali jeste premala za sve te želje.

UMIROVLJENICI IMAJU I SVOJU

STRANKU U PARLAMENTU

Što se tih domova za umirovljenike tiče – mož-da ja imam taj problem – ali vidim kad idem posjetiti neke svoje prijatelje koji su tamo, da je tamo samo jedna generacija. Može taj dom biti jako nov, lijep, čak svaki ima neku svoju malu bašticu i ne znam šta, ali meni je najstrašnije jer tamo je samo jedna generacija. Ako bi se to moglo nekako urediti, napraviti neki novi aran-žman da u tim domovima budu i umirovljenici


i neka omladina, da se barem susretnu jednom dnevno.

Podatak kako smo mi Slovenci visoko na 20. mestu po brizi društva za umirovljenike, to je logično jer mi imamo stranku umirovljenika već godinama u parlamentu. Stranka penzionera je već tri ili četiri mandata u parlamentu? Zašto – zato što imamo puno umirovljenika.

MR NADEŽDA SATARIĆNVO AMITY – snaga prijateljstva, Beograd

VIŠE OD 33 GODINE RADNOG

ISKUSTVA U SOCIJALNOJ

ZAŠTITI. ISKUSTVO U RADU

SA NAJOSETLJIVIJIM

KATEGORIJAMA STANOVNIŠTVA

OD 1999. GODINE PRIMENJUJE

U ORGANIZACIJI AMITY ČIJI JE

JEDAN OD OSNIVAČA. KROZ

RAZLIČITE PROJEKTE SA SVOJIM

SARADNICIMA DOPRINOSI

POBOLJŠANJU POLOŽAJA

STARIH I SIROMAŠNIH I VEĆOJ

OTVORENOSTI DRUŠTVA ZA

POMOĆ UGROŽENIMA.

GODINE VAŽNE ZA STATISTIKU

Danas se u svetu smatra da su starije osobe one koje imaju 65 i više godina. Naravno, ta granica se produžava. Samo pre desetak ili dvadesetak godina na prostorima bivše zemlje za žene je bilo recimo 55 godina vreme kada

odlaze u penziju ili mirovinu. Za muškarce 60, pa onda pomeranje da bi se sad išlo ka izjedna-čavanju jer se paralelno povećava i životni vek i otuda je to neka granica. Za statistike je ona

važna. Ali, doista, na individualnom nivou neko je star onoliko kako se oseća.

SILOM PRILIKA ZAJEDNO

Danas je u Srbiji prosečna penzija 57 % proseč-ne plate. To znači 200 eura, a prosečna plata zaposlenog je 400 eura. Nedovoljno i jedno i drugo. I od tih 200 eura prosečne penzije mno-gi pomažu svojima. Često zbog ekonomskih i drugih prilika žive zajedno.U Srbiji čak više od 30 odsto penzionera pomaže mlađe. Pomažu svoju decu koja su ostala bez poslova, unuke da se školuju. To je finansijski tako, ali i drugi doprinosi ostaju nemerljivi. Mi ih ne merimo i ne beležimo. To je ono dok deca rade, stariji čuvaju unuke, pripremaju ručkove ili idu u vikendice i nešto malo namirnica spreme, ili na raznorazne druge načine rade i pomažu. I to je dobro.

NEDOSTAJU CENTRI ZA PENZIONERE

Dnevni centri postoje još od početka sedam-desetih godina prošlog veka i nema ih onoliko koliko nam treba. U Srbiji je svega jedan odsto populacije starije od 65 godina pokriveno i može da koristi te dnevne centre. Nama u Srbiji posebno nedostaju centri za zbrinjavanje osoba koje pate od demencije.Taj procenat se kreće od 6–10% starije populacije. Praktično jedina opcija za njih je institucionalni smeštaj, odnosno domovi penzionera a i njihovi kapaciteti nisu bog zna kakvi. Jedan odsto kapaciteta imamo (0,7 %) u državnim domovima za populaciju 65 plus. Što se tiče domova imate onih koji se nalaze u zgradama od preuređenih hostela do savremenih građevina i tehnički i arhitektonski. Ali sadržaj, usluge i ljudski odnos i sve drugo što treba dobiti jedna starija osoba da bi živela


dostojanstvenije, veoma, veoma je malo do-mova koji ispunjavaju te standarde. To je veliki biznis.

PODSTICATI MEĐUGENERACIJSKU SOLIDARNOST

Ja nisam pristalica onoga što sada kažu – 65 go-dina granica za penzionisanje. Nisam pristalica te granice godina nego radne sposobnosti. Pro-sto sam za to da se promoviše da čovek radi što duže i da se prilagođavaju uslovi rada prema starijoj osobi. To rade druge evropske zemlje. Nisu nama stari krivi što mladi nemaju posla. I tu je često stereotip da stari rade i zauzimaju posao mlađima. Treba stvoriti radne uslove i mogućnosti da rade i jedni i drugi, da stvaraju. Dakle, da doista stvaramo društvo za sve ge-neracije i da podstičemo tu međugeneracijsku solidarnost. Treba reći da su u Srbiji penzioneri politički organizovani , već šest godina postoji Partija ujedinjenih penzionera Srbije (PUPS) koja participira u vlasti. Naravno, ja sam i za političko angažovanje, ali i za ovo preko saveza penzione-ra – na svaki način. Ko će bolje u parlamentu da zastupa interese starijih i interese penzionera od njih samih.

DRAGI ARGIROVSKINovinar i publicista, Skoplje

NOVINAR I PUBLICISTA, PRED-

SEDNIK SAVEZA UDRUŽENJA

PENZIONERA MAKEDONIJE. JE-

DAN OD OSNIVAČA MAKEDON-

SKE TELEVIZIJE I AUTOR PRVOG

TELEVIZIJSKOG PRILOGA NA

MAKEDONSKOM JEZIKU 1961.

GODINE. OBJAVIO JE PET KNJI-

GA IZ OBLASTI PENZIONERSKOG

ZIVOTA, A EVROPSKI INSTITUT

HEVREKA IZ LJUBLJANE GA JE

PROGLASIO ZA EKSPERTA TRE-

ĆEG ŽIVOTNOG DOBA.

TRANZICIJA UZELA MNOGO PRIVILEGIJA

Kad govorimo o Balkanu, to je vjerovatno kod svih, tranzicija je napravila

lom kod penzionera. I kod ostalih, ali oduzeli su dosta privilegija koje su imali penzioneri, nestale su. Recimo, imali su besplatno bolničko lečenje koje je ukinuto, barem u Makedoniji. Oduzeti su im domovi penzionera. Imali su svoja letovališta, odmarališta – i to je oduzeto. Popust Ka 15 je mislena imenica itd. Tako da borba svih nas što smo sada aktivni na tom polju treba da bude da povratimo ta stara prava penzionera i da ih una-predimo. Onda će da bude kako treba.

BABE I DEDE PODIŽU UNUKE

U Makedoniji sad su najradosnija deca koja žive sa babama i dedama. Zato su najvaspitaniji. Naj-veći fakultet je znate koji? Domaće vaspitanje. To se sada vraća, to je nekada bilo tradicija. Na to ih je naterala prvo nemaština, a sada imaju novaca, no opet ostaju zajedno.


BOLJE NEGO RANIJE

Poslednjih godina položaj penzionera se dosta izmenio i to nabolje. Prosečna penzija 2006. bila je 100 eura, sada je 202 eura. To je mnogo bolje nego u Srbiji jer su životni troškovi manji. I u odnosu na Albaniju, BiH, Kosovo, Bugarsku – to je mnogo bolji iznos penzije. U poslednje vreme, dobili su stariji i neke privilegije. Recimo, imaju besplatan autobuski prevoz, ranije to nisu imali. Uveden je sada i jedan besplatni vikend – prevoz železnicom. To pomaže da se standard penzionera poboljša.

SAVEZ PENZIONERA EFIKASNIJI OD PARTIJE

Važno je i pitanje kako su penzioneri organizo-vani. Mi u Makedoniji idemo prema Savezu pen-zionera, jer su to prave organizacije, društvene organizacije, udruženja građana koje su i najpo-zvanije da se bore za njihova prava. Taj model organizovanja pokazao se bolje i efikasniji je nego u Srbiji gde postoji partija penzionera. Ne znači da ako budete u vlasti da će penzioneri imati med i mleko. Penzionerima treba više od toga.


ARMIN ŠEPIĆ, Sarajevo – Nedovoljna je briga društva o starima. Mladi misle da je potrebno da se društvo samo brine o starijima. Mislim da je vrijednost našeg mentaliteta to što se mlađi još uvijek brinu za starije i što je taj pojam porodice i kohezije porodice jako bitan.

BILJANA VOLČESKA, Skoplje – Pomažem stari-jim osobama koje stoje na ulici i očekuju novča-nu pomoć kako bi ostvarili onaj egzistencijalni minimum, tako da nema svrhe diskusuja o aktiv-nom ispunjenju života starijim osobama ako u našim društvima ovaj dostojanstveni minimum ne bude ispunjen. A, drugi tip pomoći, koji i nije pomoć nego je obostrano zadovoljstvo, je ono što nekad radim kad sam u posjeti nekim selima

u Makedoniji koja su napuštena i gde starije osobe žive same. Uđem u njihovu kućicu na raz-govor, kafu i pričamo o starim vremenima.

NATAŠA TADIĆ, Zagreb – Mislim da je starijima potrebna i materijalna i emocionalna pomoć. Materijalna pomoć je potrebna za dostojan-stveno starenje. U Hrvatskoj sve češće uočavam da su zbog malih mirovina stari ljudi primorani roviti po kantama za smeće da bi skupljali boce i povećavali svoj kućni budžet, što smatram da nije dostojanstveno starenje. A, emocionalna pomoć je bitna kako bi imali sretan i ispunjen život i kako bi se osjećali da i dalje doprinose zajednici.


PRILOG 1

ČINJENICE DEMANTUJU STEREOTIPE

Najčešći stereotipi o starima: bolesni su i njiho-vo vrijeme je prošlo. Oni su bespomoćni, oni postaju senilni i mentalno oboljeli. Starije žene su manje vrijedne od mlađih. Stariji ljudi ne za-služuju zdravstvenu njegu. Činjenice, međutim, govore drugačije. Osamdeset pet odsto starijih od 65 godina dovoljno je zdravo za svakodnev-no obavljanje normalnih aktivnosti. Kod starijih od 65 godina zabilježeno je manje kućnih ozlje-da nego kod mlađih od 65 god. Samo 3% stari-jih od 65 godina institucionalizirano je u ustano-vama za mentalno oboljele.

PRILOG 2

SVE VIŠE STARIJIH OSOBA

U Europi je više od 60 milijuna ljudi starijih od 60 godina. Predviđa se da će očekivani životni vijek u EU biti produljen za 8,5 cijelih kod muš-karaca i 6,9 cijelih godina kod žena. Prosječni životni vijek kod muškaraca u zemljama EU u

2008. bio je 76 a žena 82,1 godina. Predviđa-nja govore da će za 50 godina prosječni životni vijek muškaraca biti 84,5 a žena 89 godina. U 2008. godini u zemljama EU živjelo je 22 miliju-na osoba starijih od 80 godina . Predviđa se da će za 50 godina taj broj biti utrostručen.

PRILOG 3

ŠTA SVE UTIČE NA POLOŽAJ STARIH

Organizacija Help Age International provela je u 91 državi istraživanje o tome kako i koliko se štiti starija populacija. Od zemalja regije Slove-nija ima najbolje rezultate i rangirana je na 20-tom mjestu. Albanija je na 39, a Hrvatska na 41. mjestu. Srbiji je pripala 64. pozicija, Crnoj Gori 83. Države su rangirane po sigurnosti zarada, zdravstvenoj zaštiti, BDP po stanovniku, okolini i školskom sustavu, kao i po socijalnom okružju, što sve utiče na položaj starije populacije. Prema ovom istraživanju najbolje žive starije osobe u Norveškoj, Švedskoj, Njemačkoj. Na začelju su Avganistan, Pakistan i Nigerija.


deveta emisija

POSLIJE RATA – POSLJEDICE

Rat devedesetih porušio je veze između nas samih i između nas i svijeta. Region je vraćen decenijama unazad u ekonom-skom, infrastrukturnom, društvenom, kul-turološkom, a iznad svega civilizacijskom smislu. Broj poginulih i ranjenih mjeri se stotinama hiljada. Ne zna se ko je rat po-čeo, ko je počinio zločine, ko je pobije-dio, a ko izgubio. Kako uspostaviti povje-renje bez kojeg nema pomirenja? Da li je rješenje za čitav naš prostor zajednička porodica EU sa njihovim standardima, da li su nove generacije osviješćene ili još više ostrašćene, zašto se o posljedi-cama rata malo govori a trpimo ih svi

– neka su od pitanja na koja su odgovarali gosti: Đurđa Adlešić, Zdravko Grebo, Žarko

Rakčević i Zoran Ilić. O posljedicama rata u uvodu emisije govorio je Enver Kazaz.

78

UVODNIČAR

DR ENVER KAZAZProfesor Filozofskog fakulteta, Sarajevo

RAT JE PUSTOŠ BUDUĆNOSTI

O rezultatima rata i njihovom zbrajanju vode računa ideolozi, političari, poneki general i historiograf u njihovoj službi. O posljedicama ne govori niko, odno-sno trpimo ih mi svi. Rezultati rata služe da se prikriju njegove posljedice. Rezultat rata je npr. promjena državnih granica, posljedica je da vas na toj granici kontroliraju kad je prelazite. Posljedica je dakle, da morate imati idenfitikacioni dokument i da vas svrsta-ju u one druge, dakle, strance. Ali najgore su granice u glavama, one ostaju dugo, nemjerljive su, kod nekih su tako velike kao da u njih staju Himalaji. Npr. granica između Banjaluke i Sarajeva tolika je da su recimo Sarajevo i Banjaluka dalje nego Sarajevo i Njujork ili Mostar. Rezultat rata je društvena privatizacija. Imali smo zajedničko vlasništvo države i društva a onda smo dobili tajkune i nove krležijanske Glembaje, nove barunice Kasteli. Poslje-dica je da smo svi siromašni a neki bogami i gladni. Rezultat rata je vojno osvajanje, posljedica je da imamo etničke zločince kao heroje i bezbroj rat-nih vojnih invalida. Vojnici su rezultat rata, posljedica su žrtve. Njihove kosti još uvijek skupljamo. Rezultat rata je to da je nastala emotivna i psihološka pustinja u nama. Posljedica je da smo postali agresivna društva i da među-sobno jedni o drugima mislimo kao o demonima. Rezultat rata je da smo stvorili nove države. Posljedica je da nam je prošlost važnija od sadašnjosti i budućnosti. Rat je najveći ideološki, kulturni i društveni događaj, kaže jedan filozof, ali niko ne govori kolika je rat pustoš budućnosti. Jedan rat proizvo-di drugi. U jednom ratu skriveni su daleki uzroci drugog. Međutim, da smo o uzrocima raspravljali, možda bismo izbjegli njegove posljedice. Brojke su stravične ali nemojmo o brojkama. Mi znamo vjekovno iskustvo, ono je nataloženo u jezik i u poslovicu: nekom je rat-rat, nekom je rat-brat. Laza Lazarević je davno tu situaciju opisao : “Sve će to narod pozlatiti”. Govori o ratnom vojnom invalidu koji prosi pred crkvom. Problem je samo što narod više nema zlata. Znamo gdje je ono, u tajkunskim, vojnim i političkim elita-ma koje su rat proizvele. Njegove posljedice su nemjerljive.

79

ĐURĐA ADLEŠIĆZaklada “Hrvatska bez mina”, Bjelovar

PREDSJEDNICA UDRUGE ZA

RAZMINIRANJE HRVATSKE,

VISOKOPOZICIONIRANA U

POLITICI DUGI NIZ GODINA: DVA

PUTA JE BILA POTPREDSJEDNICA

VLADE HRVATSKE, BILA JE

PREDSJEDNICA STRANKE HSLS

I TRI PUTA SABORSKI POSLANIK.

POVUKLA SE IZ AKTIVNE

POLITIKE KAKO BI SE POSVETILA

AKTIVNOSTIMA UDRUGE ZA

RAZMINIRANJE.

RAT JE IPAK ZAVRŠEN

Jako bih teško mogla odgovoriti što je najstraš-nija posljedica devedesetih. Rat je ostavio veliku materijalnu pustoš, ostavio račune koje će treba-ti pokrivati, ostavio je narušene odnose, ostavio je tajkunizaciju upravo u onom prostoru dok su jedni bili na ratištu, drugi su se bogatili. Dakle, svatko od nas bi bio u pravu što god bi izdvojio ali ja mislim da rat je ipak završio, iako mi ne mo-žemo reći da je on u glavama potpuno završio. Vrijeme je da se okrenemo nečem što dolazi. Da vidimo što napraviti da ove mlade genera-cije imaju zajedničku budućnost ali zajedničku budućnost ovog puta u Evropskoj uniji. Nama izgleda uvijek treba netko ko će nametnuti stan-darde, kad ih sami namećemo očigledno ima-mo problema.

OSUĐENI SMO NA SARADNJU

Slažem se da dok ne razjasnimo neke povjesne činjenice teško da možemo napraviti onaj stvar-ni dobri korak naprijed. Ali možda je ovo neka faza gdje treba pričekati neko smirenje, gdje

treba pričekati da prođe jedan rok da dođu neke druge generacije koje će znati procijeniti što se događalo. Nama u Hrvatskoj se to čini ja-sno. Kad slušam vas i vama je također jasno. Me-đutim, činjenica da danas evo u Zagrebu Bajaga ima koncert, drugi ili treći, ja sam bila na jednom od tih koncerata, dakle, ponovo se stvaraju mostovi kulture, zatim dolaze mostovi gospo-darstva. Zapravo se uvijek živi od gospodarstva i najbolja i socijalna i stvarna politika je politika standarda. Mi smo svi premalo tržište. Dakle, mi smo osuđeni na jednu ekonomsku suradnju.

DAVANJIMA SE KUPUJE POLITIČKI MIR

Svaka vlada tvrdi da radi maksimum za svoje žr-tve rata, a svako onaj ko će primiti tu pomoć će reći da je ona premala. Najopasnije ono što se događalo kod nas ali pratim i ostale naše pro-store zbog sličnih odnosa, a to je da se uvijek kupuje politički mir nekim davanjima. I prije sva-kih izbora povećavaju se prava pojedinim kate-gorijama kako bi se dobili glasovi. Postoji i veliki pritisak na proračun (budžet), da ne bude uvre-da, za izbjegle osobe, za raseljene osobe, one su sigurno bile značajne stavke u proračunima svih zemalja. Međutim, taj dio se presporo rješa-vao i danas se presporo rješava. Sad kad postoji dijalog, kad postoje međudržavne komisije, sad ih treba natjerati da taj dio posla odrade kako treba i da se češće sastanu.

VIDLJIVA PRISUTNOST NACIONALNIH MANJINA

Mi u Hrvatskoj smo inače, uvjereni da je srpska nacionalna manjina u vlasti dobro zastupljena, imaju svoje zastupnike u parlamentu potpuno sigurne, imali su potpresjednka vlade u prošlom mandatu kad sam ja bila, kolegu Uzelca, zatim, postoji jedna statistika koja se kažu poštuje,

80DEVETA EMISIJA : POSLIJE RATA – POSLJEDICE

uvijek ima naravno i drugačijih mišljenja, a to su predstavnici manjina u određenim državnim tije-lima. Kod nas postoji uvjerenje da to u Srbiji nije tako. Dakle, to je prostor koji treba otvarati.

DR ZDRAVKO GREBOProfesor Pravnog fakulteta, Sarajevo

PROFESOR PRAVNOG FAKULTE-

TA U SARAJEVU, LJEVIČAR, PO-

ZNAT PO SVOM JAVNOM ANGA-

ŽMANU, VJEČITI OPOZICIONAR I

ZASTUPNIK GRAĐANSKIH IDEJA.

NA PRVIM POSTDEJTONSKIM

IZBORIMA KANDIDOVAO SE ZA

PARLAMENT BOSNE I HERCEGO-

VINE, ALI NJEGOVE LJEVIČARSKE

IDEJE NISU DOBILE PODRŠKU

GLASAČA. OSNIVAČ JE GRAD-

SKOG RADIJA ZID I ISTOIMENE

IZDAVAČKE KUĆE. STRASTVENI

JE NAVIJAČ FK “VELEŽ”.

RAT JE ZAVRŠEN – NIKO NIJE KRIV

Rat je, naravno, formnalno završen i meni je žao što je završen. Žao mi je što je završen na nepravedan način. Svi veliki ratovi su završavali pobjedničkim osvajanjem trona. Suđenje u Nir-nbergu je završeno za mjesec dana. Suđenje u Hagu traje 20 godina. Zašto? Zato što u ovom ratu nit se zna ko je rat počeo, ko je počinio zlo-čine, ko je pobijedio i ko je izgubio. Govorim o BiH, niko ne zna ko je pobijedio jer niko nije po-bijedio. Znamo ko je izgubio jer smo svi izgubili, a izgubili smo mnogo. I teško će biti organizo-vati prvenstveno mentalno društvo koje će pri-hvatiti sve te posljedice. Po prvi put imate priču o upletenosti susjednih država, Srbije, nažalost i

Hrvatske, u ratne strahote u Bosni i Hercegovini koje su završene tako što niko nije kriv.

TREBA DEFINISATI KO SU ŽRTVE RATA

Ja ne znam kako bih definisao žrtve rata u Srbiji sem onih koji su išli tamo negdje malo ginuli, osim NATO bombardovanja ako hoćete to da uključite...

Da li Srbija brine o tom talasu čiji je egzodus proizvela u Krajini. To ja ne znam. Drugo uopšte nismo uveli u priču Kosovo. Šta ćemo sa Koso-vom, tamo je isto bio rat. Kako ćete definisati žrtve rata u BiH kada ste imali tri strane koje su ratovale međusobno. BiH kao država, ovo ja ka-žem u svoje ime, ne postoji. Ta država je virtuel-na država, ne može ni da brine jer ne zna ko su žrtve i ko su počinitelji. I to je teško pitanje.

NOVE GENERACIJE JOŠ OSTRAŠĆENIJE

Prošao sam kroz ovaj rat na najdirektniji način, ali nisam siguran u tu priču da su neke nove ge-neracije garant sretnije, sređenije, civilizovanije situacije u našim državama. Zašto nisam sigu-ran i zašto bi trebalo otvoriti nova pitanja? Zato što oni postaju još ostrašćeniji. A zašto postaju ostrašćeniji – to je pitanje. Školski sistem, medi-ji... Ko od tih ljudi pravi bojovnike nacionalizma? Danas Marin Čilić slavi svoju pobjedu na US openu, svaka čast, u Međugorju i naravno po-zvao je Tompsona i koji je to signal i šta to znači? I kako vi govorite pomirenje, zašto? Sad ću ja pozvati vehabije da pjevaju sufitske pjesme ...

CILJ RATA – ETNIČKO ČIŠĆENJE

Zemlje su etnički očišćenje koliko su mogle biti očišćenje i to je bio cilj rata. Ne znam baš da li su se ljudi kao u bivšoj Jugoslaviji iseljavali da bi se dobile etnički čiste teritorije i da zato niko nije


odgovoran. I vlasti koje nisu činile zločine su do-prinijele tome da je Hrvatska čista od Srba, da je Republika Srpska čista od Hrvata i Bošnjaka, da je Federacija, Sarajevo čisto od Srba naravno i od Hrvata. I na kraju će ispasti da je to bio cilj rata. I kad govorite o posljedicama, kako riješiti taj problem? Kako vratiti, ajmo reći, Srbe u Sara-jevo. Ajmo svi, čak i oni koji javno mrze Evropu, ajmo svi ući u Evropu. Tamo ima kandžija, piše na zidu kako se ljudi ponašaju i to je to. I nema drugog rješenja makar za moju generaciju.

NEMA RJEŠENJA ZA POSLJEDICE RATA

Država ne može da brine o svemu tome jer se nikad nije suočila ko je počinilac, a ko žrtva. Pra-ve žrtve, što se mene tiče, 100 hiljada, 140 hilja-da, majka koja plače ne bi li našla rebro nestaloj osobi, silovane žene, logori. O tome država ne brine jer ne smije da brine, jer je politička kon-stalacija takva da ne smiješ brinuti o žrtvama druge nacionalnosti. Naravno, pomoć je više nego dobrodošla. U ovim slučajevima BiH je tronožac koji se klima ali skrećem pažnju na im-perijalne i nikad prestale imperijalne pretenzije iz Hrvatske i Srbije.

ŽARKO RAKČEVIĆ“Forum 2010”, Podgorica

JEDAN OD OSNIVAČA

REFORMSKIH SNAGA U CRNOJ

GORI I SOCIJALDEMOKRATSKE

PARTIJE KOJA JE NASTALA

IZ TOG SAVEZA. SNAŽNO SE

PROTIVIO ZVANIČNOJ POLITICI

DEVEDESETIH. TOKOM DVIJE

I PO DECENIJE DOSLJEDNO

SE ZALAGAO ZA AFIRMACIJU

CRNOGORSKE NACIJE I

DRŽAVE. SDP JE NAPUSTIO

JER JE I NAKON OBNOVE

CRNOGORSKE NEZAVISNOSTI

TA STRANKA OSTALA U

KOALICIJI SA DEMOKRATSKOM

PARTIJOM SOCIJALISTA MILA

ĐUKANOVIĆA.

TEŽAK CIVILIZACIJSKI PAD

Stotine hiljada ljudi jednostavno nema. Jednom velikom broju ljudi se ne zna ni grob, gdje su im kosti, mnogi su ostali bez domova. Dakle, to su za mene neosporno najveće posledice. Užasni civilizacijski pad svih ovih novonastalih država, naš veliki zaostatak, činjenica da smo u nepun četvrt vijeka strahovito pali u odnosu na poziciju koju smo imali: međunarodni ugled, ekonom-ske parametre, kvalitet življenja u bivšoj SFRJ. Gotovo sve, ili bez to “gotovo”, od novonastalih država na prostoru bivše Jugoslavije su doživje-le težak civilizacijski pad.

Da bi išli dalje mi moramo rušiti ono što su veliki bedemi u nama. Takođe je važna činjenica da sve novonastale države kao orjentir imaju EU i evropske vrijednosti.


DENACIFIKACIJA NIJE IZVEDENA

Po zvaničnoj istini crnogorske vlasti, koja je uz neke male razlike i dan danas ista politička elita na vlasti, Crna Gora nije učestvovala u ratu. Da-kle, pod znacima navoda. U značajnom dijelu političke elite u našim ratovima je neosporno bilo elemenata nacizma. Proces denacifikaci-je nije izveden i očigledno je kako stvari stoje da neće ni biti izveden. Dakle, figurativno je to rečeno da su generali etničkih čišćenja ili inspi-ratori etničkih čišćenja u suštini ostali heroji u svim tvrđavama, novonastalim na prostoru bivše Jugoslavije. Ako težimo tim vrijednostima EU, dakle imamo tu paralelu, Njemačka je prošla kroz proces denacifikacije, to jeste razlika.

MORAMO SE OKRENUTI PROIZVODNJI

Bio je to istorijski iskorak Adenauera, De Gola kad su 13 godina posle drugog svjetskog rata prepoznavši ekonomski interes, krenuli sa zajed-nicom za ugalj i čelik. Ako su to mogli prepozna-ti 13 godina posle drugog svjetskog rata lideri Njemačke i Francuske koji su imali na stotine hiljada mrtvih i prije toga, mislim da iskren isko-rak političke elite ni danas ne rade u tom pravcu nego samo koliko da zadovolje one koji gledaju iz Brisela ili Vašingtona.

Dakle, bez nekog ekonomskog oporavka nema napretka . Mi moramo krenuti da prvo među-sobno sarađujemo, da koristimo isti jezik, ne-kadašnja poznanstva, da krećemo sa izvozom roba, bez tih carinskih ograničenja. Dakle, nama je u Crnoj Gori a i u Srbiji i Bosni ulaskom Hr-vatske sada Evropa na granicama. Ukoliko ne budu i ove države bivše Jugoslavije uključene u EU, ukoliko ne budu nametnuta ta pravila, pro-cedure, o kojima smo govorili, jedinstven neki ekonomski sistem, ukoliko ne naučimo plivati na

tom tržištu teško ćemo krenuti u tu obnovu. Da-kle, moramo se okrenuti proizvodnji.

JEDINA EMISIJA REGIONALNOG KARAKTERA

Crna Gora je uprkos nekim mnogo ružnim stva-rima uspjela da sačuva, možda jedina u tom prostoru naših ratova – multietničnost, da ne dođe do drastičnijih etničkih čišćenja na pro-storu Crne Gore. Ono što je važno je da treba razgovarati. Ovo je mislim možda jedina emisija regionalnog karaktera ako izuzmemo nešto što je ružičasto, što je zabava, što je vezano takođe za neki etnički prostor.

Dakle, nama zaista treba dijalog da bi razumjeli onog sa druge strane bedema. Mi razumijemo iz naših tvrđava Brisel i gledamo što kaže Va-šington – opravdano jer su to centri moći. Ali mi više ne razgovaramo neposredno sa onima koji su nam najbliži, koji su nam bili najbliži. Ja zaista u tome pravcu ohrabrujem ovaj vid komunikacije.


ZORAN ILIĆPsihoterapeut, Beograd

PSIHIJATAR, PSIHOTERAPEUT,

TRENER U KOMUNIKACIJSKIM

VJEŠTINAMA ZA RJEŠAVANJE

KONFLIKATA I STRESA U

MENADŽMENTU.OSAMNAEST

GODINA JE RADIO KAO

PSIHIJATAR U INSTITUTU ZA

MENTALNO ZDRVALJE U

BEOGRADU I U KLINICI ZA STRES.

UČESTVOVAO JE U PROJEKTU

IAN, MEĐUNARODNE MREŽE

POMOĆI ZA PREVENCIJU

TORTURE I ŽRTAVA.

BEZ POVERENJA NEMA POMIRENJA

Pravda ne može biti zadovoljena dok god ne zacele rane. Poverenje predstavlja osnov pomi-renja i da ne možemo se pomiriti dok ne uspo-stavimo ponovo poverenje. Poverenje se može uspostaviti na raznim nivoima i ono predstavlja sastavni deo modela koji i ide ka pomirenju. Ali bez poverenja nema pomirenja. Ima još jedna stvar, postoji moda među političarima da se izvinjavaju. Tako su se srpski političari izvinjavali stalno i to nikakvog odjeka nije imalo osim za unutrašnjo – političke prilike u zemlji. Izvinjenje može da se primi i prihvati tek kada se emoci-ja stiša. Dok god je emocija jaka a emocije su još uvek jake i stalno se podgrevaju, izvinjenje može i deklarativno da se prihvati ali nema poverenja.

ŽRTVE RATA OPTEREĆENJE ZA DRŽAVU

Žrtve rata nisu popularna kategorija ni za jednu vlast. Jednostavno to je marginalizovana, pot-puno neisplativa kategorija za ulaganje. Ali oni postoje, ne smijemo zagnjuriti glavu u pesak. Nekada su u Americi posle Vijetnamskog rata postojale bolnice koje su se bavile veteranima. Kod nas je bio šezdesetih godina otvoren In-stitut za mentalno zdravlje samo da bi se bavio žrtvama rata 15 – 20 godina posle rata. Sada smo napravili par punktova koji se bavio psihija-trijskom, psihološko-socijalnom pomoći izbegli-cama i žrtvama rata. Međutim to se sve ugasilo. Rat je prošao, rat je ostao u našim glavama, rat je ostao u porodicama, rat je ostao u ekonomiji i iscrpljena ekonomija posle sankcija ne može više da jednostavno ignoriše, marginalizuje svo-je vrlo velike populacije.

PRESTANIMO DA SE OPTUŽUJEMO

Ne vjerujem da u Hrvatskoj postoji dobra volja da se izbeglice vrate.

Zato što je to teret za hrvatsku vlast i zato što to praktično poništava efekte i rezultate rata. Zna-či, ti ljudi se gotovo sigurno nikada neće vratiti. Postoji komisija koja to već godinama radi i ništa se ne dešava, ti ljudi se ne vraćaju. Prema tome, te komisije su forma koju je neko drugi sa strane formirao.

Ali hajde da prestanemo da optužujemo jedni druge, da se pitamo ko je započeo rat nego da sa ovim posledicama koje imamo vidimo šta ćemo. I da vidimo u kom pravcu idemo. Ako imamo zajednički pravac, spomenuta je EU, onda dajte da pomognemo jedni drugima.


ZAJEDNIČKA UDRUŽENJA ŽRTAVA

Postoji udruženje logoraša Hrvatske, Srbije i Bosne.To su prave žrtve, ko je njih mučio je pot-puno svejedno. Oni su se našli u sličnosti svoje muke. Oni su robovi prošlosti i nemaju budućnost

ali to druženje ih leči. Slična stvar je i sa izbe-glicama. Zamislite da sve izbeglice imaju to telo, neko međunarodno telo u kome postoje predstavnici svih izbeglica u Hrvatskoj, Bosni itd. Znači sličan se sličnom raduje. Hajde da na kulturološkom planu uradimo to isto.


DEJAN BURSAĆ, Beograd – Smatram da je naj-veća posledica ovih ratova devedesetih strašna devastacija ljudskog kapitala koji smo imali jer fabrike, putevi, mostovi, ovi fizički a i oni u glava-ma se mogu obnoviti ali ljudi koji nestanu i koji odu zbog rata i ratnih posledica njih ne može-mo vratiti nikako.

DARKO SOLDAT, Sarajevo – Najbolji način da prevaziđemo ono stanje koje je bilo i da se okre-nemo prema nekom stanju koje će biti jeste da vidimo koji su to modaliteti našeg zajedničkog udruživanja. Ako je to udruživanje u vidu evrop-skih integracija ili pristupanja nekim aktuelnim vojnim savezima ili pak forsiranja regionalnih odnosa ne vidim nijedan razlog zašto ne bismo

probali taj metod prevazilaženja sadašnje situacije.

TARA TEPAVAC, Beograd – Posledice sukoba devedestih godina po ceo region su nemerljive, stotine hiljada žrtava, nestalih, društva u kojima je izgubljen svaki sistem vrednosti, društva u kojima postoji veliki broj ljudi sa mentalnim pro-blemima kao posledice ovih sukoba ali takođe društva koja su stigmatizovana. To je ono s čim se danas suočavamo 20 godina kasnije i zbog toga je veoma važno da države, odnosno druš-tva, aktivno učestvuju u rešavanju ovih posledica i problema i to ne pojedinačno sa samostalnim strategijama već kroz međusobni dijalog.


deseta emisija

UČENJE DEMOKRATIJE

Iako je najvažnija za uspostavljanje reda, mnogi je koriste kao alibi za anarhiju i haos. Da li smo na pravom putu, kako i koliko ulažemo u demo-kratiju? Zašto zemlje u okruženju nisu položile ključne demokratske ispite, kako disciplinovati vlast da ne koristi svoju preveliku moć i da li je proces približavanja EU jedan od provjerenih lijekova ili sistema za učenje demo-kratije? Zašto civilno društvo i mediji nisu pogonsko gorivo demokratije nego su produženi instrumenti vlasti – neka su od pitanja na koja su odgovarali naši gosti: Tvrtko Jakovina, Balša Brković, Enver

Kazaz i Voja Žanetić. Uvodničar je bio književnik Renato Bretić.

86

UVODNA RIJEČ

RENATO BARETIĆPisac, Split

NAJLJEPŠA UTOPIJA KOJU JE LJUDSKI ROD IZMISLIO

Dogovorili smo se da ćemo pričati o učenju demo-kracije. Kao u svakoj školi, tako i u školi demokracije postoje dvije osnovne grupe učenika. Postoje oni koji su dobri i postoje oni koji su slabi iz većine predmeta, iz znanja, zalaganja i vladanja. Dok u ovim normalnim školama takvi iz ove druge grupe moraju ponavljati gradivo, moraju još jednom učiti sve isto u školi de-mokracije, nažalost. A, pogotovo u zemljama okruže-nja upravo ovi drugi postaju svojim zalaganjem, znanjem i vladanjem kriterij za napredovanje. I oni malo po malo preuzimaju tu školu dok ne zavladaju njome i izbace većinu dobrih učenika, nekima čak i zabrane pristup zgradi. Problem je ključni što izbacite i ono nekoliko učitelja iz zbornice, one koji bi još nešto radili. Ostaju samo rezignirani profesori i radi se o prilagođenom programu, programu koji je baziran na vrijednostima tih loših učenika. Ja bih volio kad bi ova priča krenula barem u nekom segmentu – šta napraviti sa tom zbornicom? Ko će doista predavati? Ko može podučavati demokra-ciji sve nas?

87

DR TVRTKO JAKOVINAPovjesničar, Zagreb

PROFESOR JE SVJETSKE

POVIJESTI 20. VIJEKA NA

FILOZOFSKOM FAKULTETU

U ZAGREBU. BEZ DVOJBE,

NAJISTAKNUTIJI HRVATSKI

POVJESNIČAR MLAĐE I SREDNJE

GENERACIJE. NAJČEŠĆE

U SUKOBU SA DEŽURNIM

POLITIKANTIMA, POSEBNO

KADA JE RIJEČ O NOVIJOJ

POVIJESTI. OBJAVIO JE ŠEST

KNJIGA I BROJNE TEKSTOVE O

VANJSKOJ POLITICI.

LOŠI EDUKATORI DEMOKRATIJE

Demokracija se uči od političara, edukatora, u medijima... Međutim, nisam siguran da imamo i dovoljno dobre političare i dovoljno dobre vjer-ske zajednice i dovoljno dobre edukatore koji to znaju činiti, što još uvijek ne znači da ne smijemo demokraciju i ne trebamo demokraciju graditi.

Hrvatska je imala višepartijski sustav u 19. sto-ljeću. To što je do početka Prvog svjetskog rata između 2,2 i 13% građana moglo izlaziti na iz-bore, druga je stvar. Dakle, taj susret sa nekim oblicima demokracije postojao je, ako hoćete, u nekim drugim režimima u vrijeme kraljevine pa i u Titovo vrijeme kad su žene dobile pravo glasa koliko god to u nekim elementima bilo formal-no. Međutim, pogledajte druga društva, društva koja, kao Španjolsko ili Portugalsko, koja takođe nisu bila idealne demokracije. Koliko dugo je Njemačka u 20. stoljeću imala demokratske po-retke u kojima su ti ljudi živjeli.

PROCES ULASKA U EU JE BLAGOTVORAN

Neke druge zemlje, relativno nove članice ali ne ove koje su ušle desetak godina prije Hrvatske imale su isti put unatrag tako da mi se čini da je ovaj proces učenja i proces ulaženja u EU zapra-vo najkorisniji. To možda nije fer ali bilo bi zapra-vo ponekad dobro da to potraje duže nego što biste možda intimno htjeli. Ja sam bio užasno ljut što je Hrvatska tako dugo ulazila, međutim možda za neke stvari taj proces učenja i ulaska je bio vrlo blagotvoran za društvo a sam ulazak nas nije u svim elementima učinio sretnijim koli-ko god ja bio tim zadovoljan.

CIVILNO DRUŠTVO I MEDIJI

Ako gledate koliko imamo različitih civilnih udruga po tom bismo takođe formalno mogli zaključiti da stojimo sjajno. Međutim, one su če-sto postale preokoštale i često mnoge postaju svrha samima sebi. Što se tiče medija sa svim obiljem studija novinarstva privatnih, javnih u svim zemljama bivše Jugoslavije očekivalo bi se da tu moramo stajati bolje nego ikada u po-vjesti, pa stojimo ja mislim puno lošije. To bi nas sve dovelo da preispitamo da li uopće razumi-jemo što demokracija znači i da li smo se uopće puno dalje makli od formalnog obrazovanja. Doći do diplome…

PREMALO KRITIČKE OŠTRICE

Ja se ne bojim kad pišem i šta pišem bez obzira što znam da katkad to može izazvati neugodne reakcije i možda nije ugodno čitati kad vas na-padaju ali meni se čini da je to najvažnije. Mislim da je važno da svako nastoji maksimalno biti dobar u onome čime se bavi. Dakle, u mom po-slu da probam što više publicirati, što više vani

88DESETA EMISIJA : UČENJE DEMOKRATIJE

publicirati, što vidljiviji biti. Čini mi se da onda postaje zdravije jedno društvo.

Mi smo se predugo na krivi način obrazovali pa i obrazovali one koji će obrazovati, tako da mi-slim, te kritičke oštrice kritičkog mišljenja, uopće želje da se na taj način obrazuju mladi, nažalost, toga imamo premalo. Mi se možda možemo nadati da ćemo stvoriti oaze pa da će te oaze s vremenom postati zelenije i veće ali biće to je-dan dugi proces.

BALŠA BRKOVIĆPisac i kolumnista “Vijesti”, Podgorica

KNJIŽEVNIK I KOLUMNISTA U

CRNOGORSKOM DNEVNOM

LISTU VIJESTI, OŠTAR KRITIČAR

DRUŠTVENE I POLITIČKE ZBILJE,

PO OPREDJELJENJU ANARHISTA.

AUTOR JE PET KNJIGA POEZIJE

I DVA ROMANA. OBJAVLJUJE I

ESEJE, BAVI SE POZORIŠNOM

KRITIKOM, KAO I ISTORIJOM I

IDEJAMA ANARHIZMA.

PARODIJA IDEJE DEMOKRATIJE

Jasno je da je demokratija vjerovatno jedan od najznačajnijih koncepata koji su stvoreni u istoriji ili u političkoj istoriji čovječanstva, ali ono što je na neki način meni posebno zanimljivo i što je za ove prostore zanimljivo jeste moć jed-ne velike ideje da bude pretvorena u parodiju. Ono što je problem EX-YU prostora, jeste da još uvijek demokratija mnogo više liči na neku vrstu parodije nego na istinski politički koncept kakav svi priželjkujemo.

Sa demokratijom imate jedan problem od star-ta, odnosno demokratija je kao koncept nastala

u robovlasničkom društvu, što je vrlo zanimljivo neko generičko porijeklo. Čini mi se da iz toga proističu mnogi problemi uvijek sa demokrati-jom jer kad god zagrebete, nađete neke nove moduse manipulisanja i mogućnosti manipuli-sanja. E, kad to sve prevedete na ovu zonu, na ovaj region, na ovaj naš komad svijeta, jugoistok Evrope, onda mi se čini da je to još mnogo, na neki način, izraženije, da sve ove demokratije imaju neku formu defektnosti ili nedostatnosti u mnogo blažoj formulaciji. Kao nekom ko živi ov-dje ja vidim mnogo elemenata autokratije svuda oko sebe.

U CRNOJ GORI KLJUČNI ISPIT

DEMOKRATIJE NIJE POLOŽEN

Uzmite primjer Crne Gore: tamo formalno od ‘91. postoji višepartijski sistem demokratije, ali se nikad nije desila smjena vlasti. O kojoj mi onda demokratiji govorimo kad nije iskustvo-vano ono što je na neki način suštinsko iskustvo demokratije? Dakle, imate državu u kojoj 23 go-dine vlada ista ekipa. Ključni demokratski ispit tamo još nije položen. Imate izbore koje orga-nizuje vladajuća ekipa, imate manipulacije me-dijske, sve vi znate, sjećate se toga iz nekih ra-nijih perioda. Hoću da kažem da je to jedan od elemenata koji na neki način upućuje na defek-tnost demokratije kao takve u ovom prostoru.

CRKVA – NEPRIJATELJ DEMOKRATIJE

Čini mi se da je na ovim našim prostorima u okruženju jedan od ključnih neprijatelja de-mokratije, istinske demokratije, crkva. Pozicija i uloga crkve, a Evropa prema tome ima značajno uravnoteženiji odnos i vjerujem, bar se nadam da će nekim hodom ka tom političkom idealu ili političkom cilju, da će se desiti da uloga crkve


bude drugačija. Recimo, u Crnoj Gori u svim anketama unazad 10 , 15 godina institucija od najvećeg povjerenja je crkva.

CINIZAM MOĆI

Jedan od velikih neprijatelja bilo kakve demo-kratije jeste taj cinizam moći jer u jednoj fazi gola moć ima potrebu da bude cinična. Onda imate medije ono što je rađeno Vanji Ćalović ili nekim drugim kritičarima režima.

Ovo je prostor koji oduvijek streca, koji se pla-ši kritičkog mišljenja. To je ono što je problem sa primanjem demokratije. Naš problem je što smo mi zapravo daleko od demokratije. Mi smo zapravo u zoni demokratizacije, a kada čujem tu riječ uvijek se sjetim jednog starog profeso-ra koji je još devedesetih govorio da je razlika između demokratije i demokratizacije kao izme-đu kanala i kanalizacije. I bojim se da je to vrlo tačno.

DR ENVER KAZAZProfesor Filozofskog fakulteta, Sarajevo

VANREDNI JE PROFESOR NA

FILOZOFSKOM FAKULTETU U

SARAJEVU. BRITAK, LJEVIČAR PO

OPREDJELJENJU, BIO GLAVNI

UREDNIK U VIŠE IZDAVAČKIH

KUĆA, OBJAVIO DESETINE

KNJIGA, ESEJA, KNJIŽEVNIH

STUDIJA I ANTOLOGIJA.

NAŠI REŽIMI SU AUTOKRATSKI

Umjesto demokratije, na našim prostorima vla-da liderokratija, partitokratija, čak autokratija. Da bismo došli u fazu demokratije građani moraju

postati njeni kontrolori. Od njih presudno ovisi budući demokratski izgled ovih društava.

Ima neki zamišljeni ideal demokratije – tobo-žnji, i imaju neka visoko razvijena demokratska društva pa mi sad u odnosu na njih nešto mje-rimo. Ovdje je, recimo, kad pogledate BiH, to su autokratski režimi, samo što imate tri mala autokratska režima i onda naravno ne postoji mogućnost da cijela zemlja bude pod jednim vođom, nego tri male vođice. Još gora stvar je, pri tom, da su partije iz kojih dolaze takođe or-ganizirane po tom principu i one su autokratske par excellence i ne vidim da mi uopće možemo govoriti tu o pojmovima demokratije. Možemo govoriti o pred – demokratiji, o partitokratiji, li-derokratiji, i na koncu teško bih se nadalje složio sa ovom ocjenom da su one ipak tako visoke. Radi se o vrlo vještim političkim oligarhijama.

Najbolju ocjenu demokratiji u BiH su dali građa-ni februarskim protestima. To je onda stanje de-mokracije ako su ti protesti bili tako nasilni, ako je to bio socijalni bijes, onda znači da ova lažna demokratija ne može nikako dobiti ocjenu.

PROCES PRIBLIŽAVANJA EU – DISCIPLINOVANJE MOĆI

Dogodilo nam se da su narativi iz ove bliske prošlosti zapravo bili glavno ideološko tržište partija na vlasti i da su onda mediji u interpre-taciji stvarnosti, akademske zajednice, religijske elite itd. držali bukvalno u mentalnoj okupaciji biračko tijelo koje nije moglo da spozna alter-nativne drugačije vrijednosti, dakle, da misli, naprosto, društveni sistem na drugačiji način. Zarobljenici takvih mentalnih slika i društvenog sistema vrijednosti su zapravo uzorni lideri. I to su idealni uvjeti za liderokratiju i autokratiju.

Proces približavanja EU je učenje demokraci-ji. Zašto? Zato što morate usvajati procedure,


standarde, disciplinirat vlasti da ne koristi svoju preveliku moć. Ali, slučaj BiH je tu specifičan. Naime, koja je teza? Teza je da su i zemlje okru-ženja osim BiH završile tako da kažem neku vrstu unutarnje priče o ratovima. U BiH ta priča je još uvijek prisutna. I tu je blizina EU ili pokušaj da napravimo nekakav poseban put, možda bi bio spasonosan za tu zemlju i možda bi se tu dogodilo, pošto je zemlja slučaj poseban, da ulazak u EU znači tek otvaranje demokracije a ne strašno dugotrajno discipliniranje budući da ono drži zemlju u nekom status quo, a taj status quo razara zemlju.

NVO KAO INSTRUMENT VLASTI

U BiH ima čak 12 hiljada nevladinih organizacija. Od toga sama vlada direktno kontrolira najveće organizacije. Kontrolira taj sektor na način da postaju njeni instrumenti. I onda možete da do-bijete sljedeću sliku strašno razvijenog društva koje nije ništa drugo do instrument u rukama vlasti. Ali šta je meni bilo zapanjujuće. Količina kriminala koja tamo postoji i onda dobijete ne-verovatnu sliku da kritičari tobožnji određene vlasti ili određene političke partije bave se na gori način kriminalom ili korupcijom nego sama vlast. Čast izuzecima, vrlo mali broj je njih koji zaista radi i rizikuje pritom. A veliki broj je dio ekipe.

VOJA ŽANETIĆKomunikolog, Beograd

SCENARISTA, KOLUMNISTA I

PISAC. PISAO JE SCENARIJE

ZA PREDSTAVE INDEKSOVOG

RADIO-POZORIŠTA, PISAO

JE KOLUMNE ZA DNEVNI

TELEGRAF, EVROPLJANIN I NIN.

AUTOR JE KNJIGE DJEČJIH

PRIČA I DOBITNIK NAGRADA

KAKO ZA KNJIŽEVNOST, TAKO

I ZA OGLAŠAVANJE, ŠTO JE

NJEGOVA DRUGA PROFESIJA.

DEMOKRATIJA JE KAO POJAM DEFEKTNA

Mislim da je demokratija, generalno gledano, ako posmatrate njenu osnovnu, onu laičko – za-bavništansku vladavinu naroda, meni to zvuči kao trudnoća muškaraca. Mislim, prosto narod ne može da vlada sam po sebi. Predstavnici na-roda – da, ali to je onda odlučivanje o onima koji odlučuju umesto tebe. Znači, ako posmatramo kao idealnu, demokratija je kao pojam defektna.

Naravno, postoji način da se to ocenjuje, indeksi-ra, ono što se tako kao generalno smatra kao de-mokratija. List “Ekonomist” ima nešto što se zove indeks demokratije i on se objavljuje za svaku godinu. 2013. je trebalo da platim pretplatu pa nisam baš mogao da to uradim, nešto sam kra-tak s parama, ali 2012. je to džabe na internetu pa smo tamo, ako posmatramo region: Slovenija 29, Hrvatska je 50, Srbija je 66, Makedonija 73, Crna Gora 76, BiH sirota je na 98. mestu.

POTREBNO JE I DUHOVNO I EKONOMSKO BOGATSTVO

Za demokratiju je potreban novac između ostalog da finansira taj komplikovani sistem da funkcioniše. Treba ti novac za edukaciju, treba ti


novac za npr. objektivnost medija, u slučaju da su mediji suviše kontrolisani od strane, recimo od privatnih kartela itd. Znači, neophodno je da država poseduje neko bogatstvo. S jedne stra-ne, može biti ekonomsko bogatstvo ali nije nuž-no jer je Saudijska Arabija užasno bogata ali nije jedna od najdemokratskijih zemalja na svetu, a s druge strane može da ima, recimo, duhovno bogatstvo. Zrelost elite, spremnost nekih bitnih nacionalnih poluga da ih podrže u tome.

DEMOKRATIJA NIJE SAMO PITANJE IZBORA

To je stvar koja se gradi. Ona nije mesto gde tre-ba da se ode, ona nije sredstvo uz pomoć koga će se otići do tog mesta. To nije biciklo. To je na-stamba, to je nešto u čemu ti živiš. Evo konkret-no, da je demokratski kontrolisano i da je po-dela sredstava iz budžeta bilo koje zemlje ovde bila demokratski kontrolisana i usmeravana, da je taj proces bio kako treba, ne bi bilo ovoliko poplavljenih ljudi. To što je tebi voda dovde to je zato što je tebi demokratija dovde. Zato što je otišla količina para koja nije trebalo da ode tamo nekom iz ekipe, a ne na tvoj nasip. Ljudi misle da je demokratija samo pitanje izbora. Nije. To je pitanje tvoje vode u bašti ako nagr-ne poplava i ukoliko se to bude gradilo, a kako se gradi – borbom, a kakva je borba – pa po-kvarena. U ovo vreme moraš da budeš strašno

pokvaren čovek da bi radio dobre stvari. Moraš da se boriš istim sredstvima kojima se bore oni.

NVO “EKIPA”

Ta ekipa ima jedan jednostavan zadatak a to je da se ne proširuje, da se tu ne menjaju članovi preterano, mada moraju da se menjaju radi unu-trašnje discipline. Ekipa drži šapu na glavnim novčanim tokovima, ekipa drži šapu na vlasti, ekipa drži šapu na bezbednosti i samim tim ekipa drži šapu na medijima. To međudejstvo ekipe i svih onih koji od nje zavise je ustvari ono što čini politički sistem koji je neka mešavina kleptokratije, autokratije, svega i svačega i koja naravno je naučila jer nije glupa da se obavije formom demokratije i da kaže: pa šta vam je, postoji slobodna reč, postoji glasanje, postoji ovo , postoji ono. A suštinski gledano je sve od tog postojanja fundamentalno ukinula svojom intervencijom jer mediji nisu mediji koji obave-štavaju nego mediji kojima kaže šta treba da na-pišu.Novac ne ide kako ekonomija nalaže da no-vac ide nego dirigovanim kanalima. Bezbednost se upravlja manje više iz istog tog centra i to je trenutno stanje ukupnog društva u kome i celo civilno društvo i mediji i sve ostalo glume neku vrstu pozorišta za to. Određeni delovi društva su uspeli da dobiju kakvu – takvu nezavisnost tako što glume za tuđa pozorišta.



TARA TEPAVAC, Beograd – Ako postavimo pi-tanje šta je najvažnije za razvoj demokratije u regionu to je u suštini sve ono o čemu smo da-nas pričali. Pre svega treba da razdvojimo dve stvari formalno najvažnije za razvoj demokratije, to je imati institucije, imati nezavisno sudstvo, imati nezavisne medije, imati aktivno civilno društvo i sve ostale stvari koje smo ovde nabra-jali. Ali u suštinskom smislu najvažnije je upravo promeniti ekipu. Odnosno imati onu ekipu koja ima političku volju, odnosnu volju da taj sistem promeni, da ga sprovede u praksi. Da sve te for-malne pretpostavke koje mi godinama gradimo sorovedemo u praksi. U tom smislu ulazak u EU se može shvatiti ako ga shvatimo kao proces pri-mene svih tih preduslova kao nešto što je jako važno za razvoj demokratije.

DEJAN BURSAĆ, Beograd – Ova tri ponuđena faktora videćemo da se oni u stvari preklapaju, da su neodvojivi jedan od drugog jer mi imamo neku vrstu izborne demokratije u kojoj se takmi-če političke stranke koje su u svojoj suštini nede-mokratske.To je pomenuto, to su neke lidersko harizmatske partije u kojima nema suprotnog

mišljenja, kritike, nema frakcije i sl. Sa druge strane te partije imaju neku vrstu monopola nad ekonomijom. Opet pogledajte u našim zemlja-ma su političke stranke manje – više poligon za zapošljavanje, poligon za dodelu subvencija, upravljaju državnim firmama i slično. Tako da imaju i taj spoljni uticaj takve nedemokratske stranke na ekonomiju i taj uticaj u suštini je ko-ruptivan. Tako da ova tri faktora su povezana međusobno ali ako treba tražiti ključni uzrok ja bih rekao da je to u političkim strankama.

DARKO SOLDAT, Sarajevo – Demokratija u našim zemljama u 2014. je demokratija na ško-lovanju. Građani i građanke još uvijek uče kako da na najbolji mogući način ostvare ona svoja politička prava koja im pripadaju u demokrat-skom društvu. Vladajuće elite još uvijek razvijaju institucionalne mehanizme kako da zaštite svoj interes od svojih građana i građanki, kako da građani najbolje ostvaruju svoja prava, a svi sku-pa traže onaj idealni model društvenog i eko-nomskog razvoja koji je normalan za ova naša društva u ovoj godini.

PRILOG

STUDIJA FONDACIJE BERTELSMAN: DEMOKRACIJA U JUGOISTOČNOJ EVROPI JE DEFEKTNA

Freedom House ima ocjenu na ljestvici od 1 do 7 gdje 1 predstavlja najrazvijeniju demokraciju a 7 autoritarni režim. Države u regiji u najnovijem izvješću dobile su sljedeće ocjene: Srbija 3,64 Crna Gora 3,86 Makedonija 4,00 BiH 4,43 te Kosovo 5,14 . Međutim, u najnovijoj studiji Fon-dacije Bertelsman stručnjaci tvrde da je demo-kracija u jugoistočnoj Evropi defektna, da vlade

zloupotrebljavaju svoju moć, a da nezadovolj-stvo građana raste. U mnogim državama sred-njoistočne i jugoistočne Evrope raste nezado-voljstvo i razočaranje radom vladinih institucija ali dobra vijest je da niti jednoj zemlji u toj regiji ne prijeti opasnost od autokracije, piše u analizi te fondacije.


jedanaesta emisija

REGIONALNA SARADNJA

Kakva je saradnja u zemljama regiona i da li osim političke, koja je preduslov svih drugih, postoji saradnja u oblasti kulture, investicija, trgovine, zapošljavanja? Koji su ciljevi Strategije razvoja jugoistočne Evrope do 2020. i da li će njena primjena stvoriti bolje socio–ekonomsko stanje u regionu? Na ova pitanja odgovorili su naši gosti iz Savjeta za regionalnu saradnju: Dragana

Đurica, Sanjin Arifagić, Milena Filipović, Erhan Turbedar. Uvodničar je bio pisac i

kolumnista Voja Žanetić.

94

UVODNA RIJEČ

VOJA ŽANETIĆKomunikolog, Beograd

SARADNJA

Imam psa kod kuće. Ponekad kad se uzjoguni dok mu stavljamo ogrlicu i povodac moja žena njemu, a ponekad u drugim situacijama i meni, kaže jedno čvrsto i odlučno – sarađuj! Iz čega se može zaključiti da saradnja može da bude i kad neko nešto hoće a drugi to baš nešto i neće puno. Saradnja, sarađivanje, saradnik – ta reč i ti termini nemaju uvek pozitivno značenje. U drugom svetskom ratu kvislinzima su se nazivali saradnici okupatora za one koji vole latinski naziv bio je rezervisan naziv kolaboracionista. Svedok – saradnik nije neka dobričina i poštenja-čina, to je osoba koja uz nešto malo nazovi dobra hoće da kompenzuje poprilične količine zla koje je ranije izazvao. Kad smo već kod zla nije da mi nismo sarađivali u regionu i okruženju po tom pitanju. Pucanja, pljačke, mu-ljanja, privatizacija, osiromašivanje u mnogim od tih oblasti mi smo se istica-li fantastičnom i dobrom saradnjom a kriza politička ili ratna nije bila a da je nismo krunisali na kraju međusobnim sarađivanjem. Vic sa tom saradnjom je onda očigledno u tome da niko od nas ne treba da bude ni okupator, ni saradnik, ni siledžija, ni kriminalac, ni neko ko nešto zapoveda i hoće. Vic o toj saradnji je da promenimo to negativno značenje u pozitivno i da proba-mo, koliko god je to moguće, da budemo onoliko uspešni u tome, što je dobro, koliko god smo bili uspešni u onoj saradnji koja je bila loša. Pa kad neko vreme budemo tako sarađivali onda ćemo biti u stanju da utvrdimo razliku, kvalitativnu i kvantitativnu, znaćemo koliko je ta dobra saradnja bolja od ove druge lošije. E to je vredno svake saradnje.

95

DRAGANA ĐURICAEkspert za integrisani razvoj

PRIDRUŽILA SE REGIONALNOM

SAVJETU ZA SARADNJU 2012.

GDJE RADI KAO EKSPERT

ZA INTEGRACIJE I RAZVOJ,

KAO I KOORDINATOR ZA

PROJEKAT POD NAZIVOM:

“ŽENSKO PREDUZETNIŠTVO

U JUGOISTOČNOJ EVROPI”.

DO 2012. RADILA JE U

EKONOMSKOJ DIPOLOMATIJI

KAO SAVJETNIK ZA EKONOMIJU

U AMBASADI SRBIJE U

SLOVENIJI. IMA DUGO ISKUSTVO

RADA U OBLASTI INVESTICIJA I

TRGOVINE U REGIONU.

SARADNJA UMJESTO KONKURENCIJE

Ekonomska saradnja regiona s obzirom da je to jedna prirodno nametnuta potreba, kako zbog ograničenja naših tržišta tako i zbog problema sa kojima se oni suočavaju, predstavlja trenutno jednu od najperspektivnijih opcija za izlazak za-padnog Balkana iz ekonomske krize.

Nije samo u pitanju podsticaj sa strane ili na-metnuta obaveza za regionalnu saradnju nego i sama činjenice da su zemlje regiona shvatile u kakvoj se situaciji nalaze u ekonomskom smislu, koji nije tako lep i kreativan kao ovaj kulturni deo, ali je vrlo bitan zato što su zemlje regiona došle do zaključka koji je vrlo realan, da su trži-šta u odnosu na bogato okruženje u kome se nalazimo relativno mala, prilično fragmentisana i u velikoj meri upućena jedna na druge, kako u oblasti trgovine tako i u oblasti investicija što je već pomenuto. Zemlje su samoinicijativno kre-nule u jednu ozbiljnu priču i ozbiljnu saradnju u

jednoj oblasti trgovine i investicija u kojima su do juče bili ozbiljna konkurencija jedni drugima.

KOMPLEMENTARNOST EKONOMIJA REGIONA

Većina našeg izvoza su poluproizvodi ili sirovine, nema mnogo dodatne vrednosti a samim tim nema mnogo zarade. Tako da je ovaj sektorski pristup fokusiranja na konkretne industrije gde ekonomije regiona mogu da budu komple-mentarne jedne drugima, gde mogu da budu partneri jedni drugima, pronađu one niše gde mogu da se dopunjuju, da naprave neki regi-onalni proizvod sa kojim sa većom dodatom vrednošću sutra mogu izaći na tržište. A mogu zajedno puno toga da ponude, tako da to je za nas neko vraćanje osnovnim vrednostima, znači imamo mi energetsku zajednicu, imamo foku-siranje na dogovor za saradnju u određenim sektorima na ekonomskom polju, a to je nešto što su bile osnovne vrednosti kada je sama EU formirana. Na kraju krajeva, EU je začeta iz neke zajednice čelika i uglja. Kod nas je situacija malo drugačija ali mi radimo sa onim što imamo na raspolaganju. Ono što mi radimo je upravo fokusiranje na te suštinske vrednosti, jedna pra-gmatična i suštinska integracija regiona koja će nam omogućiti da nas sutra EU vidi kao jednog stabilnog i odgovornog partnera u celini.

MILION NOVIH RADNIH MESTA

Pa cifra od milion radnih mesta je nešto do čega se došlo nakon dugih ekonomskih analiza na kojim su zapravo radili stručnjaci iz regiona, iz državnih institucija regiona. Više stotina ljudi je prošlo sa nama ovaj proces izrade strategije, izrade ciljeva, izrade mera koje će pratiti realiza-ciju tih ciljeva.Tako da sama strategija kao slovo na papiru sigurno neće stvoriti milion novih

96JEDANAESTA EMISIJA : REGIONALNA SARADNJA

radnih mesta ali mere koje se podrazumevaju u strategiji i njihova efikasna i kvalitetna imple-mentacija bi trebalo da dovede do jednog bo-ljeg socio – ekonomskog stanja u regionu koji će otvoriti mogućnost i za nove biznise, za širenje postojećih biznisa i naravno rezultirati u broju radnih mesta.

U svemu tome je zapravo još jedna stavka jako bitna za napomenuti, to je ulaganje u ljudski kapital, u naše radnike i dokvalifikaciju, stručno usavršavanje naših ljudi za poslovanje prema svetskim trendovima, što je zapravo i određeno kao jedan od prioriteta u oba sektora.

SANJIN ARIFAGIĆKoordinator za regionalnu saradnju

KOORDINATOR STRATEGIJE ZA

RAZVOJ JUGOISTOČNE EVROPE

PRI SAVJETU ZA REGIONALNU

SARADNJU U SARAJEVU. PRIJE

OVOG ANGAŽMANA, BAVIO SE

FINANSIJSKIM SAVJETOVANJEM

I INVESTICIONIM BANKARSTVOM

U ZEMLJAMA ZAPADNOG

BALKANA. RADIO JE ZA

SVJETSKU BANKU, IBM, I PRICE

WATERHOUSE KAO PROJEKT

MENADŽER.

STRATEGIJA “EVROPA 20 – 20”

Mi smo dobili mandat od naših zemalja kao Vi-jeće za regionalnu saradnju još prošle godine da pomognemo našima zemljama da naprave jednu zajedničku strategiju razvoja do kraja ove decenije, koja se zove Strategija razvoja jugoi-stočne Evrope do 2020 – te. I po prvi put su te

zemlje zajedno odabrale 11 zajedničkih ciljeva koje želimo ostvariti do kraja decenije.

Imali smo nekoliko faza u tom cijelom procesu. Pokušavamo uvijek naći i najmanji zajednički sadržilac između naših članica, naših zemalja, u ovom slučaju ovih sedam zemalja popularno nazvanih zapadnim Balkanom koje učestvuju u ovoj strategiji. I to je naravno bio mukotrpan proces da dođemo do tog konsenzusa šta su to prioriteti, koje su to aktivnosti i mjere koje se tre-baju raditi, koji su pretočeni u tu strategiju.

Spomenuću samo neke od ciljeva, recimo da region želi da postigne nivo od 36% evropskog GDP-a. Bruto domaći proizvod po glavi stanov-nika, što znači da se sada nalazimo na nekom nivou ispod jedne trećne GDP po glavi stanov-nika u odnosu na ono što imamo u EU. Znači u jednoj tako teškoj situaciji pokušajte se staviti u cipele građanina EU, gdje mi kucamo na njihova vrata a u džepu imamo manje od jedne trećine od onoga što imaju oni.

FINANSIJSKA PODRŠKA IZ BRISELA

EU ima jedan instrument koji se zove Instrument za predpristupnu pomoć koja pomaže sve ze-mlje Balkana. Jedan dobar dio tog instrumenta, negdje oko dvije milijarde eura je odvojeno u narednih šest godina upravo kao podrška regi-onalnoj saradnji. I to jako ohrabruje da vidimo, osim političke podrške koju imamo iz Brisela sti-že i ta finansijska podrška.Tako da nam je to vrlo bitan signal. Fokus u narednom periodu će na-ravno biti izrada zajedničkih projekata, pri tome ne mislimo samo na projekte u infrastrukturi, koji su zaista jako bitni i rekao bih preduvjet za bilo koju drugu vrstu saradnje, naročito u obla-sti ekonomije ali i drugu vrstu saradnje. Znači pričamo o trgovini, pričamo o investicijama,


programima u oblasti kulture, obrazovanja, istraživanja i razvoja, imamo zapravo 16 obla-sti u kojima sad radimo planove i programe i za koje ćemo tražiti finansiranje u periodu za implementaciju.

LIBERALIZACIJA TRGOVINE

Prije desetak godina smo imali niz, mrežu cijelih bilateralnih trgovinskih odnosa između zemalja koja je bila vrlo kompleksna za naše privrednike, za izvoznike i za investitore. Sada imamo jedan sporazum, CEFTU, između svih zemalja regije koji je jedini uspio faktički kao jedan od dva sporazuma o slobodnoj trgovini u svijetu koji su potpuno uspjeli da izvrše liberalizaciju trgovine robama uključujući poljoprivredne proizvode, što je zaista revolucionarno. O tome se mora govoriti. U nekim drugim sektorskim oblastima, recimo u oblasti energetike, sve zemlje su pot-pisale Sporazum o energetskoj zajednici kojim se faktički ide ka osnivanju zajedničkog energet-skog tržišta.To će imati direktan uticaj na džep građana.Ne samo na džep građana nego i na tu sigurnost u energetskoj opskrbi cijelog regiona. I u svakom slučaju naša pregovaračka moć je veća ako pregovaramo sa drugima kao sedam zemalja nego kao jedna.

MR MILENA FILIPOVIĆProjekt menadžer za kulturu

PRIDRUŽILA SE SAVJETU ZA

REGIONALNU SURADNJU GDJE

JE MENADŽER PROJEKTA ČIJI

JE PRIMARNI FOKUS OBNOVA

KULTRUNE BAŠTINE U JUGO-

ISTOČNOJ EUROPI. DO 2013.

GODINE RADILA JE U AMBASADI

SAD U PODGORICI. RADI U MINI-

STARSTVU KULTURE CRNE GORE,

KAO VIŠI SAVJETNIK ZA MEĐU-

NARODNE KULTURNE ODNOSE,

KOORDINACIJU BILATERALNIH

I MULTILATERALNIH PROJEKA-

TA I PROGRAMA. RADILA JE ZA

SVJETSKI PROGRAM ZA HRANU

UN-a.

KULTURA KAO PRVI ZNAK POMIRENJA

Kultura je bila prva oblast gdje je pomirenje počelo da se realizuje u regionu. To je prvo bila individualna razmjena umjetnika, zatim kreati-vaca jer je njima najlakše da pređu granice i da predstavljaju svoje radove i dostignuća u ze-mljama regiona, a nakon toga i u kulturnoj bašti-ni. Tu je situacija malo teža i kompleksnija zbog same prirode kulturne baštine i nasljeđa. Dosta je toga bilo uništeno tokom rata, dosta graditelj-skog nasljeđa je uništeno...

Unazad desetak godina primjetan je rast sarad-nje u oblasti kulture. Navešću samo jedan pri-mjer, već deset godina cijeli region, sve zemlje zapadnog Balkana sarađuju na projektu koji se sada zove “Ljubljana proces”, a u stvari to je jedan projekat integrisane rehabilitacije kultur-ne baštine. Znači svaka zemlja od 2003. godi-ne koristi istu metodologiju prilikom tehničke


procjene spomenika kulture, prilikom izrade stu-dije izvodljivosti, biznis planova itd.

BAŠTINA JE ŽIVI PROCES

Baština nije mrtva kultura. Upravo je sad trend i kod nas, zapravo potreba, da se baština percipi-ra na jedan potpuno drugačiji način, a to je kao jedan živi proces i da u centru zaštite kulturne baštine nije samo objekat, predmet, graditelj-sko nasljeđe, nego upotreba ili prenamjena tog spomenika kulture.

Ako spomenik kulture nema nikakvu namjenu on vremenom atrofira ne može ni da se samoo-država.To je jedna od teškoća s kojom se susrje-ću sve zemlje ovog regiona i to smo prepoznali kao značajan fokus djelovanja.

KULTURA KAO DIO RAZVOJNE STRATEGIJE

Mislim da je jako važno što je konačno kultura dobila svoje mjesto u jednoj razvojnoj strate-giji jer svi znamo i da se u mnogo razvijenim državama kultura ne nalazi na listi, na visokom mjestu na listi prioriteta za razvoj i privlačenje investicija, tako da ovaj put jedna od tih 16 di-menzija jeste kultura, odnosno kulturni kreativni sektori i razvijaće se kroz tri dimenzije. Mislim da je to jako značajno da zemlje shvate da je bitan trenutak da što bolje prijedloge daju, da što bo-lju viziju kreiraju za razvoj kulture jer će možda uspjeti da privuku investicije.

DR ERHAN TURBEDARPolički savjetnik

VIŠI POLITIČKI SAVJETNIK U

SEKRETARIJATU REGIONALNOG

SAVJETA ZA SARADNJU.

TURSKI EKSPERT ZA BALKAN,

SPOLJNOPOLITIČKI ANALITIČAR,

KOORDINATOR ZA BALKANSKE

STUDIJE U TURSKOJ FONDACIJI

ZA ISTRAŽIVANJE EKONOMSKIH

POLITIKA.

REGION KREĆE U DOBROM PRAVCU

Neke su nacije uspjele zato što im je bilo suđe-no a neke zato što su se potrudile. Mi se mora-mo kao regija potruditi za neku bolju buduć-nost. Ako želimo vidjeti i shvatiti stanje u kome se nalazimo moramo pogledati u prošlost, šta smo radili. A naša će budućnost biti onakva kako se danas budemo ponašali. Za prosperi-tet budućih generacija regionalna saradnja je neophodna.

Ono što smo mi imali u regionu to su ogromne posledice od kojih se region treba još niz go-dina oporavljati. Ali kada pogledamo situaciju koju smo imali prije 20 godina i koju sada ima-mo, sa kog god aspekta pogledamo, vidim da se region kreće u pravom pravcu.

VIZIJA ZA REGION

Ja predajem istoriju Balkana i političku i eko-nomiju Balkana i ono što sam naučio kroz ta predavanja sa svojim studentima i ono što se provlači kroz našu literaturu je sledeće, da mi uvek u našem regionu okrivljujemo druge za neke naše probleme koje smo imali. Uvek smo nekako očekivali da nas drugi izvlači iz tih pro-blema koje imamo. Da li je ostvarljivo, ostvarljivo


je, ukoliko zaista preduzmemo i poradimo na tome. Neće niko dolaziti sa strane sa čarobnim štapićima da nas spašava. Hvala bogu što ima-mo neke strateške prijatelje koji su spremni da tu ulete i pomognu ali sve je u našim rukama i ja tu strategiju za jugoistok “Evropa 20–20” vidim kao zaista ozbiljnu platformu, jednu viziju za re-gion kako ići dalje, kako doći do tih ciljeva.

PREKO 50 REGIONALNIH INICIJATIVA

Uvijek se na tim nekim skupovima i raspravama od regionalne saradnje očekuje mnogo više nego što je moguće realizovati. Ja sam jedan od tih koji je tako mislio dok nisam krenuo raditi za Savjet za regionalnu saradnju, onda sam vidio sledeće – evo mi zastupamo interes 13 država i teško je pokrenuti mašineriju jedne zemlje, a kamoli 13 zemalja istovremeno. Dakle, to je je-dan ozbiljan proces, nije uopšte lak, proces koji ponekad zna biti previše otežan političkim opte-rećenjima. Sa druge strane nisam siguran koliko je javnost upućena šta mi danas imamo u regi-onalnoj saradnji, jer činjenica je da kad vi samo uporedite sa procesom od prije deset godina, ovo što danas imamo u regionalnoj saradnji je

zaista jedan veliki napredak. Imamo preko pe-deset regionalnih inicijativa koje se u različitim segmentima bave regionalnom saradnjom, ra-zvijaju različite projekte, ganjaju tu priču na svim razinama. Ali neke se stvari dešavaju ali pokrive-ne su od strane medija izgleda nedovoljno.

VIJEST O DOBROJ SARADNJI NIJE VIJEST

Nacionalni mediji ne prenose dovoljno vijesti o regionalnoj saradnji, mi jednostavno ne govo-rimo dovoljno o komšijama, o susjednim drža-vama. Ja sam za jedan skup radio jednu manju analizu gdje sam upoređivao jednu novinu iz Hrvatske jednu iz Srbije i jednu iz BiH i uglav-nom se komšija spominje u nekom negativnom kontekstu, da neki problem postoji među njima i raspravlja se o tome. To je vijest. E sad da li to javnost želi, znači tu dolazi do druge razine rasprave. Za novinare je bitno da se novina proda, a da bi to prodali vjerovatno čitaoci žele nešto crnje da pročitaju. Ja uvijek živim sa onim sloganom da se u ovoj regiji i lijepe stvari deša-vaju i treba naći prostora i u medijima da se ta priča o lijepim stvarima koje se dešavaju plasira javnosti.



RUŽICA JURČEVIĆ, Zagreb – Rekla bih da je suradnja svakako bitna i to pogotovo u ovo vri-jeme današnje krize i sveopće otuđenosti, treba surađivati. Najgore što si nacija odnosno država može napraviti jeste zatvoriti se u neke granice i ne koristiti mogućnosti koje pruža suradnja. Međutim, kada se govori o suradnji većinom se misli upravo na onu ekonomsku suradnju ali mislim da postoje drugi oblici suradnje na koje treba poticati.

MARKO SOŠIĆ, Podgorica – Po mom mišljenju ova saradnja je dobra upravo zbog toga što sve države koje žele da se pridruže EU u regionu prolaze kroz iste izazove, imaju iste zadatke pred sobom ali prije svega što imaju snažan spoljni

pritisak od strane Evropske komisije koja na tome insistira ali i pruža konkretna finansijska sredstva da se ta saradnja i ostvari.

VLADICA JOVANOVIĆ, Beograd – Smatram da je uticaj EU dvojak kada su u pitanju države od-nosno državni predstavnici. EU je tu da onako više pogura u pravom smeru kada države malo hoće a malo neće da krenu u nekim pravcima da razvijaju saradnju. Više daje zalet postojećim velikim naporima u ekonomiji a da ne pominje-mo civilno društvo koje zahvata sve ove druge oblasti kao što je obrazovanje, kultura, mediji, ljudska prava. Treba prosto da se vratimo građe-nju neke bolje budućnosti svi zajedno.


dvanaesta emisija

GLUMAC JE GLUMAC

Oni su s lakoćom mijenjali žanrove, tumačili različite karaktere, ostvarili na stotine uloga, dobili bezbroj nagrada i s pravom se smatraju legendama “našeg” glumišta. U dvanaestoj emi-siji “Okruženja” govorili su o talentu, uspjehu, politici, vlastitim ulogama u “ dobrovoljnom egzilu”. Kome pripa-daju i da li uopšte pristaju na pripa-danje, da li su pomirenje i oproštaj mogući, koliko ih je rat pomjerio i promijenio, zašto su morali da odu, kakva je obaveza umjetnika u društvu, samo su neka od pitanja na koja su odgovorili glumci: Mirjana Karanović, Zijah

Sokolović i Rade Šerbedžija.

102

RADE ŠERBEDŽIJA

FILMSKI, TELEVIZIJSKI, POZORIŠNI GLUMAC, PJESNIK. OD

ŠEZDESETIH GODINA KADA JE DEBITOVAO U FILMU “ILU-

ZIJA”, OSTVARIO JE PREKO STOTINU ULOGA, S LAKOĆOM

MIJENJAO ŽANROVE, TUMAČIO RAZLIČITE KARAKTERE,

SARAĐIVAO SA NAJBOLJIM REDITELJIMA NEKADAŠNJE ZE-

MLJE I SA SVJETSKI POZNATIM IMENIMA POPUT STENLIJA

KJUBRIKA. VJEČITI PUTNIK, ŽIVIO JE U HRVATSKOJ, SRBIJI,

ENGLESKOJ, AMERICI. DOBIO JE BROJNE NAGRADE, POKRE-

NUO POZORIŠTE ULIKS U PULI I POSTDIPLOMSKE STUDIJE U

RIJECI.OBJAVIO JE DVIJE ZBIRKE POEZIJE I AUTOBIOGRAFI-

JU “ DO POSLJEDNJEG DAHA”.

ČIJI SAM GLUMAC?

Ako me pitate čiji sam glumac onda sam vjero-jatno najviše hrvatski glumac jer sam tamo zavr-šio akademiju i radio cijeli život. Iako sam radio po cijeloj zemlji filmove pa i teatar, zapravo sam možda u zadnje vrijeme više radio teatar u Sr-biji nego u Hrvatskoj, sa Ljubišom Ristićem PGT. Tako da, čiji sam glumac? Zapravo, ja sam jugo-slavenski glumac da me pogrešno to ne shvatite jer smo rekli da nećemo o tome govoriti, ali je-sam zaista i tako se osjećam.

Recimo, u situaciji kada bi se sporili Srbi, Hrvati ponovo oko nečega nebitnog – ko sam ja, ja bih izabrao da sam Rom. I to iz čista srca i čiste ljubavi.

Čim su utihnule ratne trube opet smo u situaciji da smo njihovi glumci kao što smo bili od svih tih glumci i dok je bio rat. Dok su ratne trube bubnjale, ljudi koji su imali svoje ime i prezime kao glumci koji su snimali filmove i prije toga bili voljeni od svih, oni su i dalje ostali njihovi glumci, bez obzira što su druge nacionalnosti. Razumijete?

103

SUPROTSTAVLJANJE ZLU

Ljudi koji su javnih profesija moraju pokušati reći svoje mišljenje i moraju se pokušati suprotstavi-ti zlu. U tom smislu, mi smo svaki na svoj način platili neku cijenu, ali na neki način, vjerujem, i dobili nešto jer znamo da smo učinili nešto što smo morali učiniti i da je trebalo još više ljudi biti koji su to trebali učiniti, da bi možda... ne vje-rujem da smo mogli zaustavili rat, ali su se, ipak, mogle možda te strahote umanjiti.

NEĆU DA SE MIRIM JER SE NISAM NI SVAĐAO

Postoje ljudi kojima su se strašne stvari dogodi-le da jednostavno ne mogu preći preko toga. Međutim, postoje ljudi kojima su se takve straš-ne stvari dogodile i opet u sebi pronalaze neki način da pređu preko toga. To su rijetki ljudi, ali kao što su ljudi različiti tako ne treba i ne može se inzistirati na pomirenju.

Ja sam rekao jednu rečenicu – znam da sam zbog toga i bio napadan dosta i biću napadan ponovo, ali kad su govorili u Zagrebu, u Hrvat-skoj o pomirenju ustaša i partizana, ja sam rekao da ne vjerujem da je to moguće i da tog pomi-renja ne treba da bude. To je nešto što pripada historiji, to je nešto o čemu historija ima svoje mišljenje, to je nešto što se tačno zna šta je ko radio, kako je radio. Ne govorim o problemima unutar jedne ili druge, kako da kažem, ideološ-ke sile gdje je bilo raznoraznih stvari – to je jed-na stvar i meni se čini jasna stvar historijska, ko je gdje bio i šta je bio.

Ja sam iz partizanske porodice i meni nikada nije smetalo da postanem najbolji prijatelj sa nekim čiji je otac bio u četnicima, ili u ustašama, ili u balijama.To me uopće nikada nije smetalo, i nikada nisam razmišljao o tome, i nikada na taj način ne moramo misliti o tome. Zato na taj

način moramo misliti o ovome o čemu vi pita-te, postoji li pomirenje? Ma kakvo pomirenje?! Neću da se mirim ni sa kim, jer se nisam ni sva-đao ni sa kim.

SVAKA ULOGA OTME NEŠTO OD TEBE

Ja sam nekako u tom svom egzilu i muci, u stra-nom svijetu, ipak igrao uloge sa nekim velikim režiserima i u velikim filmovima svjetskim. Zapra-vo, nema velike i male uloge – to znamo – igrao sam isto tako u svijetu u nekim low budget fil-movima koji su umjetnički filmovi. Bez obzira sto sam glumio na stranom jeziku, opet sam imao isti osjećaj kao kad sam radio filmove sa Žikom Pavlovićem.

Svaka uloga koju spremaš ozbiljno uvijek otme nešto od tebe. Ponekad se tako dešava da imaš i problema s tim ako suviše uroniš. Na primjer, šta sam primijetio baveći se Kraljem Lirom 14 godina: prošao sam razne stupnjeve od po-četne muke savladavanja tog veličanstvenog teksta i veličanstvenog lika, do situacije kad sam počeo uživati, kad sam nakon mnogo godina otkrio neke nijanse do kojih možda ne bih ni do-šao da nisam toliko dugo igrao. I uvijek prona-laziš nešto novo u tom briljantnom tekstu, u tom briljantnom liku.

I šta sam sad otkrio, ne zapravo otkrio nego do-živio jeste da sam nekako uronio koncetracijom najviše u tog Lira i u to njegovo ludilo.

104DVANAESTA EMISIJA : GLUMAC JE GLUMAC

MIRJANA KARANOVIĆ

FILMSKI KRITIČARI NAZIVAJU

JE NAJBOLJOM BALKANSKOM

GLUMICOM SVIH VREMENA,

A ZA OPUS PREPUN ULOGA

SNAŽNIH, KARAKTERNIH ŽENA,

OSVOJILA JE GOTOVO SVE

FILMSKE I POZORIŠNE NAGRADE

NA OVIM PROSTORIMA. OD

DEBITANTSKOG FILMA “PETRIJIN VENAC”, SVJETSKE SLAVE

KOJU JE STEKLA ULOGOM MAJKE U KULTNOM FILMU “OTAC

NA SLUŽBENOM PUTU” DO ULOGE U FILMU “GRBAVICA”,

SARAĐIVALA JE S NAJVEĆIM REDITELJIMA OKRUŽENJA. U

POZORIŠTU JE OSTVARILA VIŠE OD 70 ULOGA. REDOVNI

JE PROFESOR GLUME NA AKADEMIJI UMJETNOSTI. KAO

ISTAKNUTI BORAC ZA LJUDSKA PRAVA DOBILA JE NAGRADU

“OSVAJANJE SLOBODE”.

POMIRENJE I OPROŠTAJ

To neko pamćenje, ta mržnja koja se zadrža-la, na primer, još od drugog rata, neki ljudi su preneli na svoju decu a oni na svoju decu, tako da uvek postoji taj neki kontinuitet bilo dobrih, bilo loših stvari, jer to je nešto što ne možete da kontrolišete kod ljudi. Ne možete da im nare-dite da nešto vole ili da nešto mrze. Verovatno nekim ljudima je zaista nemoguće da ikada u životu pređu preko toga. Mislim da mi koji se bavimo umetnošću, filmom i pozorištem može-mo da podržimo one koji govore o oproštaju i pomirenju.

VEROVALA SAM DA SU LJUDI U GLEDALIŠTU ČITAV SVET

Mislim da sam prošla jedan dugačak put od toga da sam istinski verovala da ono što radim može apsolutno da promeni stvari u svetu u kome ja živim. Jedan od najvećih događaja u

mom životu za koji sam bila sigurna da je toliko snažan da zbog toga neće rat početi to je kada smo u Sarajevu igrali “Majku hrabrost” i kada sam onako verovala da je tih nekoliko stotina ljudi u gledalištu zapravo čitav svet. Kada je ta oduševljena publika aplaudirala, ja sam se onda, sećam se, osećala tako ponosno zato što sam pomislila e, sad će sve biti u redu jer su svi shvatili koliko je to besmisleno, koliko je rat be-smislen. I onda, posle jedno 10–15 dana, počelo je da se puca u Sarajevu. Ja sam bila zgranuta i od tada do danas prošla sam put velikih patnji zbog toga što ne mogu, što sam bespomoćna da nešto učinim da se svet u toj meri promeni. Nisam bila srećna promenom koju ja mogu da donesem.

NAJVAŽNIJE JE GDE ĆE VAS PUBLIKA SVRSTATI

Mnogo sam se trudila van scene, zapravo, da učinim nešto. Imala sam kompleks da sam samo glumica i da je to nedovoljno. Međutim, sada izbegavam da se uključujem aktivno u politiku i uopšte neke institucije zato što mislim da je najbolje što mogu da dam ljudima ovo u čemu sam ja najbolja – to je gluma i onda sve ono ostalo što je u vezi sa tim. Neko će uvek da te svrsta negde, ali znam da je ono što je nama glumcima uvek najvažnije jeste kako te publika doživljava. Gde god sam otišla mene publika doživljava kao svoju.

VAŽAN JE PROSTOR KOJI GLUMOM OSVAJAM

Izuzetno sam srećna da mogu svoju ličnu ambi-ciju, neku moju sasvim privatnu glumačku am-biciju da se bavim nekim kvalitetnim ulogama, spojim sa nečim što ima i neki drugi cilj a ne samo pisanje sopstvene glumačke biografije. I to mene lično čini vrlo zadovoljnom. Znam da


http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Petrijin_venac&action=edit&redlink=1

http://hr.wikipedia.org/wiki/Otac_na_slu%C5%BEbenom_putu

http://hr.wikipedia.org/wiki/Otac_na_slu%C5%BEbenom_putu

radim nešto što nije samo moj neki sebičan cilj, tako da je prostor koji ja svojom glumom osva-jam za mene izuzetno važan zato što nekako čini da kod mojih kolega, ostalih ljudi zapravo boravak na toj tamo takozvanoj drugoj strani nije nešto što je skopčano sa nekim užasima ne-trpeljivosti nego – naprotiv. To je prostor u kome ljudi mogu da budu dobrodošli.

Poslednji prostor koji sam počela nekako da osvajam ili da posećujem je Kosovo. Mislim da je za Srbiju to jako važno da uspostavi neke veze sa Kosovom uprkos svim političkim i nekako jako teškim događajima, nekim iskustvima koja su sasvim sigurno jako bolna. Ljudi od umetno-sti mogu da učine stvarno te neke prve korake.

ZIJAH SOKOLOVIĆ

SARAJEVSKI GLUMAC ČUDESNE

IMPRESIJE, JEDAN OD

NAJPOZNATIJIH UMJETNIKA

U ZEMLJAMA OKRUŽENJA,

ŽIVOT I PROFESIJU I DALJE

VODI NA RELACIJI BEČ –

LJUBLJANA – SARAJEVO –

BEOGRAD. PAMTIMO GA PO

MONODRAMI “GLUMAC JE, GLUMAC JE GLUMAC”, ALI I PO

TRIDESET FILMOVA I DESET SERIJA U KOJIMA JE IGRAO.

DIREKTOR JE DJEČIJEG POZORIŠTA THEATERLAND U

SALZBURGU, PROFESOR NA KATEDRI ZA GLUMU BRUCKNER

KONSERVATORIUMA U LINCU, UMJETNIČKI DIREKTOR

POZORIŠNOG FESTIVALA DEŽELA GLEDALIŠČA U LJUBLJANI

I UMJETNIČKI VOĐA PROJEKTA DRAMATIČNO DRUŠTVO.

GLUMA PREVAZILAZI SVRSTAVANJE

Ja sam rođen u Sarajevu i želio bih nekako da po tom prirodnom elementu pripadam Sarajevu kao takvom. Ako ga neko smatra ovim ili onim, onda znači da ja pripadam u tom smislu njima. Ali, nekako logično da u ovim vremenima u koji-ma živimo imaju te dvije vrste opredeljenja. Jed-no je to, ako mogu reći, političko-vjersko koje vas svrstava u taj tor da bi bili u tome gde jeste suprotno nečem drugom, a drugi je što ljudi po-kušavaju da vas zadrže u nekom svom sjećanju, u nekom vremenu u kojem oni jesu bili. I, čisto je to – dobronamjerno ali granice ovoga čime se mi bavimo, glumom, moraju da prevaziđu te stvari. Sigurno da u tome kad vas ljudi svrstavaju ima jedna ljepota zato što čovjek pokušava da se odbrani od toga, da se suprotstavi tome. Zna-či, ta borba nešto je pozitivno što vas tjera da onda istrajavate u tome što mislite.To je pozitiv-no. Ima onaj film “Ja sam svoga tela gospodar”...


http://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Theaterland&action=edit&redlink=1

http://bs.wikipedia.org/wiki/Salzburg

http://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Bruckner_Konservatorium&action=edit&redlink=1

http://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Bruckner_Konservatorium&action=edit&redlink=1

http://bs.wikipedia.org/wiki/Linz

http://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=De%C5%BEela_gledali%C5%A1%C4%87a&action=edit&redlink=1

A, drugo – mi smo svi prešli pedesetu tako da smo vlasnici svog života.

ZA IZLAZAK IZ SIGURNOSTI POTREBNA

JE OGROMNA ENERGIJA

Ja sam, gledano kabaretski, sa 40 došao u Beč da počnem, da nastavim svoj život tamo. E sad, da je to sve počelo deset godina ranije, ja bih naučio ranije jezik, bolje bih se snašao. To je jedna vrsta, ako možemo reći, ironije, ali jeste, čovjek nekako kada se pomjeri iz nekih svojih osnovnih stvari u kojima je siguran, kad kreće u novo – onda mu treba ogromna energija, naj-veća energija da izađe iz te svoje sigurnosti i da krene u nove stvari. Mislim da mi – opet govo-rimo o glumcima – imamo sreću tog zanata da stalno idemo u nove stvari.

Mi kad igramo neku ulogu, mi nekako izlazimo iz nekog svog svijeta i idemo u neki drugi svijet. To je za nas jedna vrsta radosti, upoznavanje nečeg što je nama nepoznato i što prihvaćamo kao svoje. Ovaj fizički odlazak u svijet, znači onaj banalni, bukvalni, isto je fascinantan za čovjeka ukoliko želi tu promjenu ili da upozna svijet na drugačiji način, kao neku ulogu.

ODLASKOM U SVIJET SAM DOŽIVIO

FASCINANTNU PROMJENU

Meni se “Glumac je glumac” igra u Beču od 82. godine – u Parizu, Varšavi, Londonu, Njujorku. Ja sam odlazio tamo pa sam se, ako mogu reći, vra-ćao na to isto mjesto i uvijek je dio mene ostajao u tom svijetu – i u Njujorku i u Sidneju, Berlinu. Gdje god se igrala predstava “Glumac je glu-mac”. Ali, kad sam fizički otišao u taj svijet ja sam doživio jednu fascinantnu promjenu. Naravno, bilo je teško i pitanje je sreće i svega… Bile su i “mokre čarape”. Budio sam se noću i učio po

pet mjeseci ulogu na njemačkom da bih mogao da uđem u taj prostor i taj svijet. Ali, mislim da je to sve jedna izuzetno pozitivna stvar zato što ja nikad ne bih upoznao taj svijet na takav način. Mogu misliti šta kod Radeta sve ima u glavi, tih doživljaja koji su beskonačni, jedno ogromno bo-gatstvo. On je kao muzej svih tih njegovih doživ-ljaja. Kao i ja na neki način koji sad radim i živim tamo sa tim ljudima koje najčešće ne razumijem.

FUNKCIONALNE PREDSTAVE

Dolaskom u Austriju, ja sam u Salcburgu, u teatru Mirabel plac, dobio da napravim jedan projekat za djecu da bi istraživali karakterne osobine dje-ce pomoću glume i pozorišnih formi i predstava. Napravili smo jedan veliki evropski projekat i zbog toga sam dobio počasno državljanstvo Au-strije, dobio sam titulu ambasadora UNDP, što je jako dobro. Onda sam nastavio neka svoja istra-živanja – kako glumac i gluma u formi pozorišne predstave mogu da utiču na društvo, kao što su, recimo, profesionalna pozorišta ili predstave? Onda sam došao do toga da je pozorište neop-hodno za odrastanje djece prema normalnom čovjeku. Ne moraju se oni baviti time, ali moraju da se upoznaju sa time. I onda smo došli do predstava koje su, ako mogu reći, funkcionalne. Bavili smo se drogom i nasiljem i to su predstave koje su izvođene već 500, 600, 700 puta. Trenut-no radim jedan takav projekat sa UNDP ovdje u Srbiji. Bili smo u Boru pa u Somboru, Prokuplju, Novom Pazaru gdje smo pokušali da kroz priču o nasilju u porodici, ženama i djevojčicama otvo-rimo taj jedan problem. To su edukativne pred-stave, informativne i glumci igraju 120 primjera nasilja za 45 minuta. Kao što igramo uticaj droga na mlade ljude, 200 primjera gdje oni mogu da saznaju i da se informišu na jedan drugačiji način a nije TV, nije predavanje nego je živ čovjek.


trinaesta emisija

SARADNJA MEDIJA U REGIONU

U posljednjoj emisiji trećeg ciklusa “Okru-ženje” je organizovalo okrugli sto na ko-jem su novinari iz šest država razgovarali o regionalnoj saradnji medija – da li uopšte postoji, u kojoj mjeri i na kom nivou? Zbog čega je svedena na ličnu ravan i organizo-vane, insitucionalizovane saradnje nema iako je neophodna, pogotovo što postoji interesovanje građana jer su i teme slične. Dokaz da postoji potreba za razmjenom i saradnjom je i činjenica da je serijal “Okru-ženje” jednako uspješno prihvaćen u svim zemljama regiona i svi učesnici su podr-žali projekat kao autentičan i opravdan. U raspravi o saradnji medija u regionu učestvovali su direktori, urednici i novinari:

Dževdet Tuzlić, Vladan Mićunović, Slavoljub Šćekić, Žarko Joksimović, Vanja Vardjan,

Đorđe Vlajić, Dragoljub Žarković, Vuk Bačanović, Drago Hedl.

108

VLADAN MIĆUNOVIĆTV Vijesti, Podgorica

TEŽA JE SARADNJA NA

LOKALNOM NIVOU

Potpuno je suvišno, čini mi se, postavljati pitanje da li treba te saradnje da bude ili da ostane ovakva ili da je bude manje. Logično je potpuno, nešto što je

svojstveno ovoj profesiji je da saradnje bude što više. Mi u televiziji Vijesti imamo iskustva sa regionalnim projektima, neki su imali svoju teži-nu, neki su bili manje zahtjevni. “Okruženje” je svakako i za nas bilo jedan veliki izazov i jedan značajan projekat u koji smo se odmah vrlo rado uključili i čini mi se od početka dali neku svoju punu podršku.

Imamo jednu apsurdnu situaciju u Crnoj Gori, a to je da mnogo lakše sarađujemo sa regional-nim televizijama, nego što tu saradnju ostvaru-jemo u samoj Crnoj Gori. Kao i u svakoj saradnji treba da se znaju ciljevi, da se znaju interesi i principi na kojima će ta saradnja da se ostvaruje. Kad govorim o saradnji i ovakvim projektima poput “Okruženja” ili onim što jeste esencijal-no, pravo novinarstvo, onda govorimo valjda o onim standardima i principima novinarstva koji važe svuda u svijetu i koji bi trebalo da važe u ovoj profesiji. E, upravo je tu problem i mi u Cr-noj Gori nemamo saglasnost oko bazičnih novi-narskih standarda.

TEME NA KOJE SMO SVI ZAJEDNO OSJETLJIVI

Mi se jako dobro poznajemo zato što smo vrlo slični. Banalizujemo nekad stvari, govorimo i nazivamo to jugonostalgijom, ostacima bivše

109

zajedničke države itd. Ja mislim da se mi jako dobro poznajemo međusobno, da jako dobro komuniciramo, razumijemo se, dijelimo jednu sličnu kulturu i da je to ono zašto su nama te teme bliske i zbog čega je “Okruženje” prihva-ćeno jednako uspješno u svim sredinama. Ono što je potrebno, na šta ja skrećem pažnju jeste da “Okruženje” ima jedan fini pristup, jedan fini suptilni metod da upravo ukaže na te zajedničke osjetljive teme i teme na koje smo svi zajedno osjetljivi. E sad, ako bismo krenuli da još malo zaoštrimo stvari, da te zajedničke teme, kontro-verzne teme, kad se spustimo na lokalni nivo, na što bismo tu naišli? Da li bi ove priče bile prihvatljive uslovno rečeno lokalnim televizijama za emitovanje? Ja sam siguran da bi tu naišli na velike probleme ako bismo zaoštrili stvar i ona-ko krenuli da se bavimo ovim suštinskim pitanji-ma na jedan otvoren i direktan način kao što to Birn radi za štampane medije. Hajde da pravimo jedan projekat i za televiziju, hoćemo li naići na takava uspjeh kao Birn kod štampanih medija? Ja sam siguran da nećemo upravo zbog jakih uticaja televizija na sve zajednice, na sva društva, na sve države regiona.

ĐORĐE VLAJIĆRadio Televizija Srbije, Beograd

MANJE OD MOGUĆNOSTI

Kad je reč o saradnji medija u regionu, ja bih rekao da je ima manje od mogućnosti i da je prilika da više razgovaramo o tome zašto mediji u regionu ne sarađuju, da vidimo šta su razlozi tome, nego da govorimo na kojim planovima oni uspevaju da uspostave neke kanale sarad-nje. Za sada ono što je meni poznato postoji nekoliko kanala razmene između medija, neki su

vezani za Evropsku radio – difuznu uniju i to pre sve-ga kada je reč o manjin-skim programima i nekim digitalnim stvarima, onda programima iz kulture itd. Ono što nas najviše tišti, to su informativni sadržaji, tu uglavnom nema saradnje, svako hoće da ima svoju ekskluzivnost, svoj način pokrivanja, svi se uzdaju u svoju uređivačku politiku i neku vrstu profesionalnog standarda koji se neguje u toj redakciji i to je, rekao bih, jedna od najmanje iskorišćenih mogućnosti. Koliko je meni pozna-to najčešće se uspostavlja saradnja na nivou tehnike, korišćenja logističkih mogućnosti, pre svega televizija. Ja pretpostavljam da možemo da kažemo da je više prostora i mogućnosti za saradnju nego što ih mi koristimo.

SARADNJA NAJTEŽA NA INFORMATIVNOM PLANU

Da li postoji mogućost da se stvore neki institu-cionalni okviri za saradnju? Ono što nisu spora-zumi između Kuća, pre svega televizijskih i radij-skih, već postoji. Recimo, na Radio Beogradu u jednoj jutarnjoj emisiji koja se bavi regionalnom štampom skoro svakoga jutra se oglasi neko od kolega iz regiona, to je nešto što je nekakav ko-legijalni odnos. Dakle, da li neko može da zami-sli situaciju da sad recimo Javni servisi u regionu naprave sporazum o međusobnoj razmeni infor-mativnog materijala?

Tu je sada već reč o odnosu suverenih država i javnih servisa u tim državama, govorim o jav-nim servisima.Tako da ono što je logistika – da, možemo da pomažemo. Možemo da radimo nekakve zajedničke programe, pretpostavljam da je problem dnevna informativa, informativni

110TRINAESTA EMISIJA : SARADNJA MEDIJA U REGIONU

sadržaji. Ono što je institucionalni okvir za sa-radnju pogotovo velikih televizija, javnih servisa, bogami mislim da će nam najteže ići na tom in-formativnom planu.

DRAGOLJUB ŽARKOVIĆNedeljnik Vreme, Beograd

MI SE PRIRODNO

RAZDVAJAMO

Mediji u region nisu uspo-stavili kvalitetnu regional-nu saradnju iz dva razloga. Jedan je što je veći deo medija u svim državama, koliko ja vidim, u službi tih

istih političara koji igraju dve igre, jednu pred međunarodnom javnošću, a jednu pred svojom publikom i prosto to nije stimulisano da se radi. A s druge strane, nema komercijalnog interesa. Kad je Vreme osovano pre 24 godine, mi smo negde oko 35 % tiraža prodavali van granica Srbije, sad je to na nivou statističke greške, od 3 do 5%. Mi se prirodno razdvajamo, teme nisu iste i insistirati na regionalnoj saradnji može samo onaj medij koji dobije podršku od neke međunarodne ili evropske institucije, pa to ugra-di u budžet.

OZBILJAN SADRŽAJ SE TEŠKO PRODAJE

Postoji razlika između televizija, elektronskih me-dija i štampanih medija i ta razlika je potpuno jasna. Televizije su prodate unapred, a mi treba da napravimo pojedinačni broj i da očekujemo da rasprodamo taj tiraž.

Kad je reč o štampanim medijima tražimo mogućnost saradnje pre u ovim tzv.

infrastrukturalnim projektima nego u pojedinač-nim naporima medija. Svi smo mi, pa i najjači štampani mediji slabi. Ozbiljan politički sadržaj ili kulturni, nešto što tretira socijalne probleme teško možete da prodate. Ali zato postoje u naznaci već dve–tri organizacije. Na primer ovaj Birn je odlično konstituisan, on ima mrežu regi-onalnih dopisnika i mi jako često sarađujemo s njima. Sad radimo neku temu sudbina start up kredita, kredita za mlade preduzetnike, ali u regionu. Ja to da bih uradio kao Vreme ja bih morao da odvojim celu redakciju. A oni imaju to i mi ćemo sa zadovoljstvom da objavimo i da se uporede iskustva u Hrvatskoj, Bosni, Srbiji. To bi bio naš interes da mi njih podržavamo, da te njihove tekstove prenosimo, da oni nama omo-guće stvaranje šire slike. Bez nade da to prodaje više novina nego ko je tukao Vučićevog brata, da se razumemo.

ŽARKO JOKSIMOVIĆRadio Televizija Kosovo, Priština

LIČNOM INICIJATIVOM

DO SARADNJE

Dolazim iz jedne od naj-mlađih televizija u regio-nu, nekih godinu i po rada iza nas i ako je ikome po-trebna saradnja, sa ovako malim budžetom i malim

kapacitetima, uz sve to sa činjenicom da nema-mo para da platimo dopisnike sa strane, onda ne treba pričati o tome kolika je potreba za sa-radnjom u regionu. Utoliko pre što nas i te kako još uvek zanimaju stvari i teme koje se dešavaju u regionu. Međutim, mi smo za ovih godinu i po dana, čini mi se, uspeli da uspostavimo kontakte


i saradnju na lokalnom nivou, i čini mi se da je to bila više neka individualna stvar, jer na Kosovu je ‘99, kada smo bukvalno odvojili te svetove, sem mafijaša koji su ostali na sceni da funkcionišu, mi novinari smo sarađivali – Srbi i Albanci. Tako da smo koristili ta poznanstva i neke lične inicijative da to institucionalizujemo u ovoj televiziji gde sam sad. Ono što je jako bitno je da su teme sa Kosova i ono što mi pokrivamo još uvek intere-santne, ne samo Srbiji, nego i celom okruženju. To je naša prednost zbog koje nas i zovu sa stra-ne i zbog koje imamo mogućnost da stupamo u kontakte sa televizijama u regionu.

NAŠA OBAVEZA JE DA NUDIMO PRIČE IZ REGIONA

Kad smo pre godinu i nešto više počinjali sa emitovanjem programa bila je jedna možda po-malo suluda filozofija moja lična, da ne pravimo televiziju koja će kao i sve slične biti prozor u svet nego pre svega prozor u komšiluk. I desilo se nešto što je i mene lično iznenadilo. Najpre hteo sam da toj srpskoj populaciji koja je ostala po tim seoskim sredinama približim šta se sve dešava u njihovom okruženju jer nije bilo tele-vizije koja je izveštavala sa sednica skupštine, ne znamo šta se dešava u vladi Kosova ali ne znamo ni one elementarne stvari nevezane za politiku. I desilo se da vam samo posle nekoliko meseci stignu informacije da ste veoma gledani ne samo među Srbima nego i među Albancima. Dakle, to zapravo daje nama za pravo i to nam je neka vrsta obaveze da širimo vidike svih tih gledalaca koji okreću da vide naš kanal da se ne zadržimo samo na tom lokalnom nivou nego da im ponudimo i priče iz regiona.

DŽEVDET TUZLIĆRadio Televizija Bosne i Hercegovine, Sarajevo

ČEKAMO DA NAM

DRUGI POKAŽU PUT

Kada pomenemo regi-onalnu saradnju uvijek čekamo da nam neko sa strane bude motorna, po-kretačka snaga. Ja se sje-ćam, prije desetak godi-

na, ovdje u Beogradu u Franscuskom kulturnom centru, razgovaralo se o jednoj ideji koju su po-krenuli Arte iz Beograda i Francuska ambasada, da sam ja tada odgovarajući na pitanje je li mo-guća regionalna saradnja, rekao: “Kad su Fran-cuska i Njemačka od dvije riječi koje su toliko dijametralno suprotne kao što su art i rat, mogli da naprave zajednički program Arte, onda i mi valjda imamo šanse da nakon onog rata u kome smo svi bili stradalnici na neki način, napravimo nešto što će nam pokušati te rane liječiti, gdje će saradnja da bude ono što nas interesira.” Drugi primjer pokušaja sa strane bio je Festival televizijskih emisija u Baru, pa je direkcija festival apreko ZDF-a pokušala da napravi nešto što bi moglo da znači mogućnost regionalne sarad-nje, gdje bi region bio i širi od ovog jezičkog područja, 12 televizijskih stanica od Rumunije do Albanije, Slovenije proizvelo bi jednu emisiju I kada bi ih razmijenili bili bi na dobitku 12. Što znači da mogućnosti za saradnju postoje i po-trebne su ali nikako da počne da bude prirodno stanje unutar nas nego uvijek čekamo da nam neko drugi pokaže put ka tome.


“OKRUŽENJE” POKAZUJE DRUGU STRANU MEDALJE

Mislim da je trenutna zatvorenost i samodovolj-nost ono što nam na neki način stvara osjećanje da nam ništa iz tuđeg dvorišta nije potrebno i da ničija druga vizura nije nama dovoljna da bi nama objasnila našu emociju i našu situaciju.

“Okruženje” nam pokazuje neku drugu stranu medalje, pokazuje nam koliko tih važnih sudova koje nose pojedinci iz ovog našeg regiona mi možemo vidjeti i čuti na jednom mjestu i to je ono bogatstvo koje je neprocjenjivo.

VANJA VARDJANRadio Televizija Slovenija, Ljubljana

SVI IMAMO ISTE PROBLEME

Ja moram da kažem da je suradnja sve bolja. Mi kao javna televizija TV Sloveni-ja, sarađujemo u Hrvatskoj sa RTL – om, privatnom te-levizijom. Razmjenjujemo materijale svakodnevno

bez naplaćivanja i na neki način je to omogućilo da ima baš dosta priloga iz Slovenije u Hrvatskoj i obratno. Druga stvar je, mora postojati inte-res u sadržaju. Postoji. Zbog čega? Pa i emisija “Okruženje” je pokazala da imamo svi praktično iste probleme, mi koji smo u EU, možda vi koji niste pa hoćete ići, svi idemo kroz neki isti pro-ces problema pa sada uglavnom pravim priloge kako Hrvati rješavaju problem unutar EU, kako pripremaju neke zakone, gdje smo mi napravili neke greške, gdje ih oni prave. Postoji znači sve više mogućnosti jer tehnologija omogućuje tu razmjenu i ništa se više ne naplaćuje, to više nije neki novac i nema tu finansijskog interesa. Sa

ulaženjem svih zemalja u EU praktično imamo iste probleme i razmjena iskustava je na neki na-čin vrlo interesantna.

DRAGO HEDLDnevne novine Jutarnji list, Zagreb

DOBRA SARADNJA

POJEDINACA

Mislim da nekakve ofici-jelne suradnje, govorim sada o štampanim me-dijima, jednoj vrsti koja polako izumire, takva sa-radnje ne postoji, barem

ne na oficijelnoj razini. Ali postoji jedna dobra saradnja pojedinaca, ljudi koji se znaju, koji su u ovoj profesiji duže vrijeme i koji svoje kontakte nisu prekinuli bez obzira što su danas između njih granice koje nisu postojale. Tako da, ta su-radnja kada su u pitanju štampani mediji se svo-di na neke individualne kontakte i na tehničku prirodu posla kada je potrebno razmijeniti neke fotografije, bilo neke informacije, ali nekakvih, bar koliko ja znam, oficijelnih kontakata između velikih redakcija u smislu da bi se radili nekakvi zajednički projekti, nema. To je malo apsurdno jer je jako puno tema koje bi zahtijevale takvu vrstu saradnje, puno je tema koje su vrlo slične i u istom trenutku veoma važne u pojedinim zemljama regije, od organizovanog kriminala i mafije koja je vrlo dobro uspostavila kontakte. Od trgovine ljudima, nekih ekoloških pitanja, recimo problem poplava koji je ovog proljeća pogodio tri zemlje u regiji, Bosnu, Srbiju i Hrvat-sku, također je pokazao da ima tema o kojima bi se moglo zajednički puno više napraviti i puno više raditi.


Ja znam da je danas vrlo teško redakcijama jer svi brinu istu brigu kako preživjeti u ovim teškim vremenima, prije svega govorim o štampanim medijima, odvojiti dvoje, troje novinara koji se mogu sustavnije i dublje baviti nekim istraživač-kim temama. Ali bi se recimo mogao taj posao rasporediti tako da svaka redakcija da jednog ili dvoje ljudi koji bi radili na nekoj temi i koji bi onda sigurno napravili daleko veći, zanimljivi-ji i bolji posao nego što je to kada radi svako individualno.

SLAVOLJUB ŠĆEKIĆTV Vijesti, Podgorica

DŽENTLMENSKI DOGOVORI

UMJESTO PROTOKOLA

Mi i sada imamo tu sa-radnju, ona je na dnevnoj bazi sa televizijama iz regiona, u Hrvatskoj sara-đujemo sa dvije televizije, u Bosni sa tri, u Srbiji i sa

Javnim servisom i sa B92, na Kosovu sarađu-jemo sa nekim televizijama i to vrlo intenzivno razmjenjujemo programe. Umjesto nekadašnjih protokola o saradnji imamo džentlmenske do-govore. Svi novinari iz bilo koje televizije kada dođu kod nas imaju kompletnu mogućnost da koriste naše resurse.

Mi se uglavnom bavimo time kako ćemo da produciramo nešto informativno – političko, ali postoje i drugi komercijalni razlozi koje ću samo da napomenem, kao što je zajednička kupo-vina programa u regionu. Mi smo to već radili sa nekim televizijama iz Bosne i Srbije, kao što je recimo prevod stranih programa, mi smo tu

postigli značajne uštede jer smo umjesto da pla-timo istoj agenciji tri puta, platili jednom. Tako da postoje te stvari koje ljude u ovakvoj oskudici tjeraju da se racionalno ponašaju.

ISKORISTITI JEDINSTVEN KULTURNI KRUG

Saradnja će jednom doći na red upravo zbog toga jer niko to od nas ne može pojedinačno, a s druge strane šteta je ne iskoristiti jedinstveni kulturni krug ljudi kojiima ne treba titlovanje i koji mogu da se sporazumiju. Tako da mislim da će vrijeme pokazati na neki način da prosto ko želi da opstane mora ići u tu saradnju i mora je naći. Ja bih pomenuo produkcione stvari, prosto mislim da nema dovoljno inicijative i žao mi je zbog toga i nemam predlog ko to treba da radi jer mislim da u ime svih to treba da se formira, ne samo koordinacija čak i nezavisna produkcija od više faktora iz regiona koji bi se bavio upravo tim pripremama dobrih produkcija za koje po-stoji raspoloženje da se finansiraju iz fondova za prekograničnu saradnju, iz IPA fondova, fondova Evropske komisije...

VUK BAČANOVIĆNedjeljnik “Dani”, Sarajevo

PROBLEM LOKALIZMA

Saradnja na individual-nom nivou je izvrsna ali na nekom višem nivou nje nema jer očigledno je da se za njom nekako ne nameće ni potreba, a po-gotovo ono što mi imamo

u BiH problem, kada je riječ o printanim medi-jima pa i sedmičnoj novini, imamo taj problem


lokalizma. BiH je već podijeljena na način na koji jeste i entitetski i formalno i neformalno na po-dručja gdje se gleda ova ili ona etnička grupa, pa čak postoji i ta neka podijeljenost na urbane i ruralne sredine i nekako se gleda komercijalno gdje se može prodati više novine i koje su to teme koje će ljude više zantiresirati. I onda se nekako taj lokalizam, nažalost, nametne. To je

nešto s čim se mi u našoj novini nastojimo ne-kom novom uređivačkom politikom postepeno obračunati, dakle da pokušamo da se širimo na cijelu BiH što se tiče tema jer mi u BiH imamo taj regionalni problem, kao na nekom mikro nivou, kao što postoji na nivou Hrvatske, Srbije, Slove-nije itd.


UTISCI UČESNIKA

VELJKO BRBORIĆ

Saradnja je moguća čak i kad različito mislimo

Bez obzira na to gde danas živimo i šta radimo moramo znati i svoju istoriju i svoju “geografi-ju”. U našoj, ne tako davnoj prošlosti, bilo smo upućeni jedni na druge i to direktno. Danas je ta upućenost manja, ali je jasno da imamo dosta zejedničkih tema, jasno je da su neki pre nas hteli da živimo zajedno, a da je onda došlo vre-me kada su nadjačali oni koji su želeli da se podelimo. Kako bude vreme odmicalo sve više ćemo videti šta nam je razlaz doneo i šta smo izgubili. Tek će se o tome razgovarati. U novim okolnostima mi ćemo i dalje biti upućeni jedni na druge, sviđalo se to nekome ili ne. Stoga ve-rujem u “Okruženje”, verujem u razgovor, sarad-nja je moguća, čak i kada različito mislimo.

DAMIR MARJANOVIĆ

Prilika za susrete

Hvala na pruženoj prilici da kroz direktnu komu-nikaciju podijelimo izazove s kojima se susre-ćemo, ali i razmišljanja o različitim modelima i konceptima sa kolegama iz regiona!

BRANKO LUKOVAC

Obnavljanje uzajamnog povjerenja

Premda sam učestvovao samo u jednoj emisiji, o ekološkoj svijesti, mišljenja sam da cio proje-kat “Okruženja” predstavlja izuzetno koristan i potreban način da se, u svim sredinama nekada zajedničke države, razgovara o temama koje su svima veoma važne, bilo da je riječ o onome što je ostatak ili nasleđe ne tako davnih vremena

života u zajedničkom okviru; posljedica sukoba i preostalih neriješenih problema, ili da se radi o zadacima razvoja i integracija čemu svi teži-mo. Smatram projekat TV emisija “Okruženje” veoma značajnim doprinosom boljem među-sobnom razumijevanju, te obnavljanju i gradnji uzajamnog povjerenja.

DRAGI ARGIROVSKI

Teme “Okruženja” su aktuelne

Ova emisija je veoma ozbiljna i jako korisna za region Balkana u više pravaca. Prvo, teme koje se obrađuju su veoma aktuelne, osobito što pu-blika aktivno surađuje u emisiji. Na ovaj način i konkretna tema “Stari” imala je puni sadržaj me-đugeneracijske suradnje gde su svoj doprinos imali i voditelji emisije, kao i drugi pozvani gosti iz Hrvatske, Slovenije i Srbije. Pokazalo se da su život i problemi starih slični u svim zemljama regiona. To je ponudilo rešenja i smernice za aktualne probleme i dalji razvoj života stare po-pulacije u čitavom regionu. U razgovorima koje sam imao sa gledaocima u Makedoniji stekao sam utisak da se i njima emi-sija jako dopala, naročito zbog odličnog sadrža-ja, ozbiljnosti teme i profesionalnog uređivanja i vođenja emisije. Emisija “Okruženje” mora da bude na sceni još mnogo godina.

VASILIJE KOSTIĆ

Okruženje doprinosi boljem razumijevanju današnje, ali i jučerašnje stvarnosti

Emisija “Okruženje” tretirajući suštinski važne društveno-ekonomske, socijalne, kulturne, po-litičke i druge teme kroz neposrednu razmjenu mišljenja učesnika u emisijama iz raznih djelova


http://okruzenje.net/index.php/novosti/108-prof-dr-jasna-bajraktarevic-ideja-okruzenja-je-autenticno-edukativna

bivše zajedničke države, doprinosi boljem ra-zumijevanju današnje, ali i jučerašnje stvarnosti, te time doprinosi većem stepenu tolerancije – vrijednosti koje je na ovim prostorima uvijek nedostajalo (pa i danas u priličnoj mjeri). Tretira-jući teme od univerzalnog značaja i smještajući ih u različite kontekste savremene prakse, svake zemlje ponaosob, “Okruženje”, pored praktične koristi u pružanju mogućih odgovora na pro-bleme savremenog razvoja zemalja, doprinosi, podjednako, pomjeranju granica slobode, sla-beći pritisak na istorijsko pamćenje pružajući mu mogućnost da se iskaže i provjeri. Bez oslo-bađanja naših potisnutih sjećanja, bez traženja odgovora na naše predrasude i isključivosti, bez dovođenja u pitanje naših istina (ma čije one bile) neće biti skladnog regionalnog suživota, a sklad i tolerancija su nam neophodni više nego ikad ranije, rekao bih. U tom smislu značaj “Okruženja”prevazilazi njen medijski značaj i na osoben način potvrđuje holističko načelo da je cjelina viša od zbira njenih djelova. Zbog svega rečenog ovakvih emisija bi, po mom mišljenju, trebalo biti više.

LOVRO RUMOR

Dobar duh zajedništva i tolerancije

Zahvaljujem u ime “Zeleni Dalmacije” iz Splita čitavom timu “Okruženja” koji je odradio izvrsno organiziran i profesionalan posao s predstavni-cima država i susjedima razvijajući osim temat-skog dijela i dobar duh zajedništva i tolerancije.Upućeni smo jedni na druge u zajedničkoj želji za sigurnošću i prosperitetom koji nam svima nedostaje u ovim vremenima.

ZLATKO NIKOLIĆ

Ne moramo da se slažemo

Sama zamisao da se susrećemo mi iz bivših re-publika je dobra i po meni logična. Ne moramo da se o svemu ili ni u čemu slažemo, ali je vred-no da i o tome razgovaramo. Ja sam lično uži-vao u tom razgovoru. Jedino mi je žao što tada nisam znao da je publika sastavljena od mladeži iz republika iz kojih su bili i govornici, već sam smatrao da je to agencijska publika, pa sam bio nezainteresovan za njih. Razlog za tu žal je što sam, bar ja, mogao da se njima posvetim više i “edukativnije”, jer je, u osnovi i pored ostalog, to i bio cilj emisije.

ALEKSANDRA BUBERA

Kontrateža toksičnim informacijama

Bilo mi je zadovoljstvo učestvovati u emisiji, upoznati nove, interesantne, pametne, oba-veštene ljude sa kojima je bilo zadovoljstvo raspravljati i diskutovati…i ostati u kontaktu; i dalje razmenjivati informacije i “dobru energi-ju”. Mislim da ovakvih emisija treba što više da bude, da bi to bila kontrateža moru toksičnih in-formacija koje nas okružuju – jer ova emisija gaji duh poštovanja različitosti i podseća na to koliko smo u osnovi, iako toliko različiti, svi tako slični i samo – LJUDI.

NATAŠA BARAC

Otvaranje važnih pitanja za čitavu regiju

Sudjelovala sam u emisiji “Okruženja” koje je bila posvećena društvenim mrežama. Od sa-mog početka – dogovora, pripreme i organiza-cije puta – bila sam više nego ugodno iznena-đena profesionalnošću i ljubaznošću svih koji su sudjelovali u tom procesu. Bila je to i prilika da upoznam neke nove ljude i sklopim zanimjive


kontakte. Nadam se da će se ovaj koncept emi-sije što duže zadržati jer on bez sumnje pridono-si boljem razumijevanju svih na ovih prostorima. Osim toga, važno je istaknuti da je to vjerojatno jedina platforma te vrste na kojoj se otvaraju za-nimljiva i važna pitanja za čitavu regiju.

TVRTKO JAKOVINA

Od boljih veza niko nije na gubitku

Ma kako čudnovato moglo zvučati, neke od slič-no mislećih ili važnih, svakako meni zanimljivih ljudi, prvi sam puta upoznao upravo zahvaljujući gostovanju u “Okruženju”. “Okruženje” mi je pokazalo koliko istih tema, knjiga i članaka svi čitamo i poznajemo, koliko se slušamo, koliko se ono što se događa u Hrvatskoj čuje izan Hr-vatske. Spominjem to jer Hrvatska je vjerojatno zatvorenija od drugih jugoslavenskih republika, pa je i u tome smislu emitiranje “Okruženja”

tako važno. Važno je razgovarati, shvaćati da od dobrih ili boljih veza nitko ne može biti na gubit-ku, ma koliko okruženje i dalje služilo kao straši-lo u mnogim od zemalja okruženja, u Hrvatskoj ponajviše.

ZORAN ILIĆ

Kako se meri uspešnost jedne emisije?

Kako se meri uspešnost jedne emisije? Brojem ljudi koji su je gledali? Pristupom temi? Mo-gućnošću da se u duhu čuju različiti stavovi o istoj temi? Sposobnošću voditelja da pronađe sličnost u stavovima i usmeri tok razgovora ka zajedničkim interesima i ciljevima? Sve to smo dobili u “Okruženju”. Raznovrsnost tema, kori-šćenje pozitivne prošlosti i zajedničkih izazova sadašnjosti da bi se kreirala budućnost. Dobra organizacija, izbor gostiju i tema, pravoreme-nost reakcija, doprineli su da “Okruženje” traje još mnogo sezona.


O SAJTU

www.okruzenje.net

Sajt “Okruženja” je i tokom protekle sezone bio podrška serijala, mjesto gdje je moguće najpri-je se informisati o temama emisija, učesnicima, uz tizere sa najzanimljivijim akcentima kojima se najavljuju emisije koja slijede. Sve emisije su dostupne u video arhivi sajta, gdje se jednostav-no i pregledno mogu pronaći sve informacije o emisijama, biografije učesnika, njihovi komen-tari, a u rubrici “Iz mog ugla” pročitati tekstovi naših uvodničara. Osim sugestija koje dobijamo od posjetilaca sajta, sud o emisijama moguće je dati i kroz ankete koje su postavljene na stranici. U odnosu na prethodnu sezonu, tokom 2014. godine utrostručen je broj posjetilaca sajta, a informacije o “Okruženju” moguće je dobi-ti i na Facebook stranici www.facebook.com/Okruzenje.

MEDIJSKA PODRŠKA

Četrnaest emisija “Okruženja” tokom 2014. go-dine emitovali su: • TV Alsat M, Skoplje• BHRT (Radio-televizija Bosne i Hercegovine),

Sarajevo• HRT (Hrvatska radio-televizija), Zagreb• RTK (Radio-televizija Kosovo), Priština

• RTS (Radio, televizija Srbije), Beograd• RTV BN (Radio, televizija Bijeljina), Bijeljina• Radio televizija Slovenija, Ljubljana• TV Vijesti, Podgorica.

Medijski partneri “Okruženja” bili su nedjeljnici:• “Monitor” iz Podgorice• “Dani” iz Sarajeva.


http://WWW.OKRUENJE.NET

http://www.facebook.com/Okruzenje

http://www.facebook.com/Okruzenje


Documents

OKRUŽENJE – Prvi regionalni informativni TV šou, treća sezona