1. Koja je osjeka kulturna raznolikost, a koja moe presuditi u dobivanju titule Europske prijestolnice kulture? to se procesa dobivanja titule Europske prijestolnice kulture tie, poznajemo est kriterija od kojih su najvaniji dugorona strategija kulturnog razvoja i europska dimenzija te strategije. Prvi kriterij pretpostavlja postojanje funkcionalno odrivog razvojnog plana, a drugi se tie naina na koji se grad-kandidat pozicionira u irem regionalnom, a preporuljivo nadnacionalnom kontekstu. Jednostavnije reeno, prvi kriterij podrazumijeva zamisao to elite biti u budunosti, dok drugi kriterij ukljuuje povijesne i sadanje razloge za vae budue aspiracije. Jo jednostavnije: prvi kriterij svodi se na viziju, a drugi na pitanje zato bi ta vizija morala biti relevantna za Europu kao takvu. Ovdje bih kao Dalmatinac parafrazirao Enza Bettizu koji je piui o splitskoj kuhinji kazao da bi ona po sebi bila irelevantna kad ne bi bila odrazom povijesnih silnica koje su redom u Dalmaciju dovodile Venecijance, Austrijance, Francuze, Turke To je europski relevantan podatak, a ne injenica da u Splitu imate popularni festival tehno-glazbe na koji svakog ljeta dolazi gomila mladih iz Europe i svijeta. Odavde, pak, izvodite ideju o Splitu kao europskom raskriju kultura (i to ne bilo kojih, nego ba tih koje sam gore naveo), pa kroz istu ideju itate i identitet Dioklecijanove palae, odnos klasine kulture i klasicistikih kulturnih kodova Isto se moe rei za svako mjesto na ovome svijetu. Dovoljno je, dakle, pogledati kulinarsku ponudu Osijeka i njegove ire okolice, usporediti ju s ponudama najblieg, a moda i ne tako bliskog susjedstva, pa ete vidjeti po emu je i za koga konkretno Osijek europski relevantno mjesto. To se, dakako, tie jednog dijela naslijea, a isti postupak moete ponoviti i s, recimo, autohtonom arhitekturom, pa pogledati tko sve jo koristi sline materijale, konstrukcijske principe Rezultati ovih ispitivanja najee su jako zanimljivi, a otkrivaju neto to je grki urbanist Konstantinos Doxiades nazivao mreama, te ih suprotstavljao ljuskama: mree su teko promjenljive povijesne silnice koje upravljaju naim odlukama (i mahom se odvijaju na irokoj, pan-europskoj skali), a ljuske su vazda promjenljivi materijalni odrazi naih odluka. Konano moram rei i da se rezultati ovakvih naelno kulturolokih ispitivanja ne moraju nuno svidjeti svima, a pogotovo ne gledamo li ih kroz prizmu dnevne politike. Na kraju, ali ne i posljednje, vizija onoga to elite biti u budunosti iznimno je vana. Naime, veina europskih kulturnih prijestolnica koristila je titulu (a s njom i europske fondove) da bi stvorila funkcionalno odrivi kulturni identitet za budunost. To je podrazumijevalo i gradnju javnih plastika, odnosno institucija putem kojih se revitalizira ili ak mijenja urbani krajolik koji se prilagoava pretpostavljenoj budunosti. Pogledamo li to je u tom smislu uinio belgijski grad Mons kao ovogodinje europsko kulturno sredite, svima postaje jasno koliki su mogui dosezi i potencijali jednog takvog projekta. 2. Je li osjeki potencijal dovoljno iskoriten?Na pitanje je li kulturni potencijal Osijeka i njegove regije iskoriten mogao bih odgovoriti krajnje cinino, ali samo kad ne bih bio svjestan prolosti ovih prostora unazad etvrt stoljea. Ovdje ne govorim iskljuivo o ratnim zbivanjima, nego o cjelokupnoj promjeni komunikacijskog, demografskog, politikog i gospodarskog konteksta koju su pretrpjeli prostori na kojima ivimo. Kulturne potencijale je mogue koristiti ukoliko je jasan njihov iri kontekst (to, svidjelo se to nama ili ne, aktualizira vulgarno marksistiku ideju o kulturi kao nadgradnji), a on je u naem sluaju postavljen tranzicijski, nesigurno, s vrlo upitnim izvorima financiranja, jo upitnijim ingerencijama, te, bojim se, potpunim nedostatkom drutveno prihvaenih krajnjih ciljeva. U svemu tome se bar iz moje perspektive gledano, pri emu postoji i prilino velika mogunost da grijeim Sveuilite J.J.Strossmayera u Osijeku namee kao jedan od najvanijih resursa kulturnih potencijala regije. Ono je ba u spomenutom tranzicijskom periodu naraslo, te znaajem praktiki nadjaalo vlastiti regionalni kontekst. Mogunost da ba Sveuilite postane izvorom novih komunikacijskih silnica ini se primamljiva, ali od svega nee biti nita ukoliko moji studenti (ovdje govorim iskljuivo o studiju na Odjelu za kulturologiju) budu veselo i hrpimice odlazili na semestar ili dva u Portugal, a da Portugalci pritom ne dobivaju potrebu uzvratiti posjet. Prije par godina sam, dodue, na razmjeni imao nekoliko studentica iz Poljske, ali radi se o premalom uzorku. Moda je na drugim sastavnicama Sveuilita bolja situacija, ali sutina onoga to elim rei lei u injenici da bi Sveuilite J.J.Strossmayera moralo postati meunarodno prepoznatljivo (bar u kontekstu ire regije), te, kao takvo, stjecite komunikacijskih potencijala, a s njima i kulturnih projekata koji objedinjavaju najrazliitije struke i institucije. Primjera radi, moj agilni student Darko Mrkonji (inae turistiki vodi po zanimanju) ve due vrijeme pokuava uspostaviti projekt etno-sela koji bi zapravo mogao biti integrativan za vie sastavnica Sveuilita, vie institucija, pa i za samu regiju. 3. Postoji li jasna kulturna politika i suradnja najire platforme kulturnih dionika?Mislim da je nepostojanje zajednikih ciljeva bez obzira na regionalnu, politiku ili generacijsku pripadnost temeljni problem hrvatskog drutva u cjelini. Povjesniar Bibo Istvan je to pojasnio povijesno zakanjelim prevladavanjem feudalizma koji se u Zapadnoj Europi rano poeo pretakati u slobodarske tradicije i tzv. integraciju odozdo koja preferira drutvo i njegove stvarne, svakodnevne potrebe u odnosu na dravu to je, pak, Srednju Europu znaajno usporilo u njezinom drutvenom razvoju. Na ovim smo podrujima zato uvijek imali probleme vezane uz diversifikaciju razliitih stalekih, jezinih, gospodarskih i tko zna kojih interesa, garniranu prigodnim mitovima. Dovoljno je samo ovla pogledati povijest hrvatske politike misli pa ete razumjeti o emu govorim; puna je razmimoilaenja oko temeljnih pitanja, a onda i mitova koji prikrivaju ta razmimoilaenja. Kako mit nikada nije stvarni integracijski faktor (nego je to neki funkcionalno dokazivi proces koji veem broju lanova zajednice donosi korist sada i ovdje) ispada kako barem zasad, i ne raunajui ratnu ugrozu nismo pokazali sposobnost odreivanja bilo kakvih stratekih ciljeva koji bi bili relevantni za hrvatsko drutvo kao takvo. Tu ne treba biti naroito pametan. Dovoljno je razmisliti koji projekti se mogu dugorono obnavljati, razvijati i pritom mijenjati sami iz sebe, te djelovati integrativno, pa ih onda proglasiti znaajnima. Govorei o kulturi, rado bih se vratio na projekt etno-sela Darka Mrkonjia: tradicijski zanati koji bi se tamo prouavali nisu vani zbog tradicije kao takve, nego zbog njezine ukljuivosti u suvremene potrebe. Recimo da u okviru takvog projekta imate kovanicu i kovaa koji se slui odreenim vjetinama. U tom sluaju nekoliko puta godinje organizirate umjetniku kiparsku koloniju (meunarodnu, jasno!) koja se bazira na starim kovakim tehnikama: suvremena skulptura, dakle, postaje generator ouvanja, pa ak i dodatnog razvijanja batine. Na taj se nain iz batine stvara nova vrijednost. To je vano. Ovdje bih rekao neto samo naoko skandalozno: batina nikome ne koristi ukoliko je svedena na svetu kravu koju treba uvati kao takvu, zbog njezine mitske vrijednosti, te ukoliko ste pod prijetnjom izopenja taknete li u njezin identitet. Najbolji nain da batinu sauvate je da ju nekako funkcionalizirate u sadanjosti. Nemate pojma koliko bi ljudi izvana dolo prisustvovati dogaajima poput kovake kiparske radionice (i platiti za to !), i to samo zato jer se radi o znanjima koja su mahom zaboravljena i zato izgubljena za funkcionalizaciju u sadanjosti. Negdje na istom tragu vidim i mogunost uspostavljanja suradnje meu kulturnim institucijama. Takva je suradnja posve besmislena ukoliko ne stvara novu vrijednost, te ukoliko se bazira na integraciji odozgo, od strane grada, upanije, ministarstva Kulturne institucije same moraju prepoznati projekte koji e ih integrirati i povezati njihove djelatnosti, a, valja priznati, to nije jednostavno. Tek tu bismo mogli govoriti o jasno definiranoj kulturnoj politici. Sve dok do takvog prepoznavanja ne doe, ne moete oekivati ak niti elementarnu suradnju meu institucijama, ali, ponavljam, prepoznavanje mora doi iz baze, iz suvremene svakodnevice i djelatnosti tih istih institucija. Pritisnuto nedostatkom novca, nadleno ministarstvo (prilino nespretno) pokuava prisiliti institucije u kulturi da se posvete marketinkim aspektima svojih djelatnosti, to je naelno dobro jer zapravo od institucija trai da kao funkcionalne jedinice izau na trite, odnosno da se okrenu prema svakodnevici i stvore zajedniku platformu nastupanja na tom istom tritu. No, to je i loe iz bar dva razloga. Naime, neki je dan u Jutarnjem listu izala otra kritika novog Zakona o muzejima uvaenog kolege Zvonka Makovia koji lijepo podcrtava oba razloga. Prvi je taj to su kulturne institucije zapravo institucije opeg drutvenog znaaja; one se bave, dakle, stvarima koje se teko mogu nazvati trino zanimljivima, ali je njihova uloga (kao uvara i oblikovatelja svijesti jednog drutva o sebi samom) svejedno vana. Bacite ih na trite i one e prije ili poslije poeti raditi iskljuivo ono to je trino isplativo. A to nipoto nije ono zato postoje. Drugo to Makovi tono apostrofira je samo trite: kako oekivati da institucija poput muzeja djeluje trino kad trita nema? Propadaju itave gospodarske grane, a netko oekuje da muzeji budu samoodrivi! Ovdje bih mogao dodati neto to Makovi moda nije napisao, ali ega svi mi koji radimo u znanosti, umjetnosti i kulturi sve bre postajemo svjesni, te to se zbog prevladavajuih drutvenih mitova ne smije javno rei. Ili bar to morate govoriti u pola glasa Radi se o injenici da je Hrvatska kao takva daleko premalo trite za bilo to, a pogotovo za vlastitu kulturnu poputninu. Gospodarstvenici su to davno shvatili pa su krenuli u ekspanziju koja je evo opet tog mrskog termina! regionalno usmjerena. Takva je jer samo takva moe biti. Isto vrijedi i za nae kulturne, odnosno znanstvene institucije. One su prevelike i preskupe za neposredni kontekst u kojemu djeluju pa e zbog vlastitog opstanka vrlo brzo morati krenuti u ekspanziju. Kamo? Samo tamo gdje vae projekte razumiju, odnosno gdje mogu biti spremni na suradnju i sufinanciranje, a to je pogaate ve neposredno regionalno okruenje od Austrije do Bugarske. Dakle, u odgovoru na Vae pitanje, ja doista mislim da je nuno stvarati zajednike platforme meu institucijama, ali te platforme bi morale biti mnogo ire od onih nacionalnih. Napominjem da se moj odgovor ne mora svidjeti, ali, kao to je netko ve davno primijetio, ako nam se realnost ne svia, utoliko gore po realnost.4. Na emu bi se morao graditi kulturni identitet Osijeka? Kako kulturni identitet promicati na regionalnim, nacionalnim i europskim razinama? Arhitekti i urbanisti vole govoriti o neemu to se zove slika grada, a to je prepoznatljivi obris gradskog tkiva koje se vidi s neke toke. To je zapravo ono to se u slikarstvu naziva vedutom. Postoji li kulturno-identitetska veduta Osijeka? Na emu bi se ona morala temeljiti? Takve imaginarne ili strogo pojmovne vedute mogu biti posljedicom samo dvije vrste procesa. Prva je funkcionalna, pa imate identitet koji proizlazi iz neega to odreuje (ili je povijesno odreivalo) vau egzistenciju. Druga je marketinka, a tie se identiteta koji se namee i prema potrebi mijenja putem masovnih medija. U mnogim sluajevima dolazi do poklapanja tih dvaju identiteta, a valjda najpoznatiji primjer je onaj Venecije. Ipak, razlika Venecije i Osijeka je jasna jer talijanski grad ve dugo ivi od turizma (i samo turizma), dok se Osijek jo uvijek bori da bude grad. Karikiram li situaciju, Venecija je jasno prepoznatljiva s pozicije identiteta zato jer je svedena na kulisu (vedutu) grada, a Osijek je jo uvijek grad pa nema svoju kulisu. U srednjem vijeku su gradovi bili vievalentni i to ih je (bar u naelu) odreivalo kao istovremena sredita crkvene, javne i gospodarske djelatnosti. Sutina grada sastojala se u toj polivalentnosti za razliku od ruralnih naseobina koje su po definiciji jednovalentne. E sad, jasno je kako ta idealna slika nije uvijek, pa ni najee odriva, te dolazi do gospodarskih ili drugih preciziranja identiteta: Brugge se ve u 13.st. specijalizira za proizvodnju i trgovinu tkaninama, a Limoges od kraja 18.st. ide prema proizvodnji porculana. Sve to mogu biti (a najee i jesu) osnove stvaranja kulturolokih i marketinkih vedutiranja pojedinih mjesta, no klju cijele stvari lei u injenici da ste se u jednom povijesnom trenutku odluili specijalizirati, te sada zapravo i nemate drugog izbora u auto-identifikaciji. to danas mogu biti Lourdes ili Meugorje, ako ne sredita masovnog, internacionalno rairenog vjerskog turizma iz ega proizlaze i njihove identitetske vrijednosti? Takva brendiranja mogua su, ipak, u situacijama koje su funkcionalno izvedene iz veza povijesti i sadanjosti: prva marijanska ukazanja u Lourdesu dogodila su se sredinom 19.st. a mjesto i danas ivi od njih, dok Royal-Limoges porculan jo uvijek spada u prepoznatljive francuske proizvode. Volio bih da Osijek (ili bilo koji vei grad u Hrvatskoj) ima takav jasan identitet, koji se izvodi iz povijesnih okolnosti, ali (s izuzetkom moda, samo moda, Varanina) bojim se da ga nije mogue nai. Stoga bar u sluaju Osijeka nema druge nego se osloniti na marketing i masovne medije, te stvoriti reklamnu vedutu koju elite u budunosti. Ranije sam ve napomenuo da grad sa irim okruenjem u kontekstu kulture ima specijalizacijskih potencijala u kontekstu Sveuilita J.J.Strossmayera, a tome bih dodao jo i etnoloke, te gastronomske potencijale koji se dadu iskoristiti stvaranjem prateih, lokalnih, manjih i mobilnih industrija, odnosno obiteljskih poduzetnitva. Sve ostalo, bojim se, ve ima netko drugi, i to jeftinije, odnosno ranije vedutirano, to znai ukljueno u sustav autorskih prava. Problem autorskih prava daleko je znaajniji nego sto uobiajeno vjerujemo, a pogotovo u kontekstu kulturnog identificiranja. Naime, autorska su prava izravni derivat liberalno shvaenog prava na individualizirano vlasnitvo, a, kako u liberalno-kapitalistikom sustavu doslovno sve moe postati privatnom (ili drugaije individualiziranom) svojinom, to se moe odnositi i na kulturnu batinu. Drugaije reeno, neto nije vae zato jer su se vai otac i djed rodili u kulturnom kontekstu toga neega, nego je neto vae ako imate potvrdu o vlasnitvu ili autorskim pravima. Karikiram li situaciju u cilju vee jasnoe, barokne fortifikacije poput osjeke Tvrde ili petrovaradinskog kompleksa utvrda moda se nalaze u Hrvatskoj i Srbiji, ali spadaju u ire habsburke napore za protuturskim utvrivanjem Slavonije i Srijema tijekom 18. st. Zamislite da Austrijanci sutra ustvrde kako je to relevantan podatak za pitanja vezana uz intelektualno vlasnitvo nad tim objektima, pa svaka grupa turista koja zae u osjeku Tvrdu mora platiti odreenu sumu novca u ime toga vlasnitva austrijskom patentnom zavodu. Jasno je da sam situaciju karikirao do besmisla, ali nemojte vjerovati da se autorska prava ne mogu izroditi u karikaturalnom pravcu. Mogu, mogu a po svoj prilici i hoe. Zato je pitanje na emu temeljimo kulturni identitet grada Osijeka nuno vezano i uz ono to sutra ili ve danas elimo zatititi. Na istome mjestu se ponovo vraamo regionalno impostiranim problemima. Naime, nedavne razmirice s neposrednim susjedima oko, recimo, istarske sorte vina Teran jasno pokazuje da se malo to - a to je istinski znaajno - moe registrirati bez transgranine suradnje. U sluaju Terana bila je nuna suradnja s Talijanima i Slovencima s kojima dijelite Istru, zemlju, vino, zrak, more, pa ak i iste psovke na raznim jezicima. To je jednostavno tako, a podsjea me na dugu ruku Klemensa von Metternicha. Toga gospodina obino spominjemo po zlu, represiji i uspostavi policijskog aparata u austrijskim zemljama, a sve nakon pada Napoleona. Manje je poznato da je isti gospodin 1820. godine napisao jedan oblik memoara u formi politikog testamenta, a u kojemu je Napoleona optuio za politiki terorizam. Pritom je izrazio uvjerenje da su upravo regije (lokalne zajednice koje je Napoleon u ime ideala nacionalne drave nemilice unitavao) koje se organski razvijaju kroz vrijeme, jedini stvarni okviri unutar kojih se formiraju ljudski identiteti. Kad bi siroti knez Metteernich mogao vidjeti dosege svojih uvjerenja umotane u koncepte autorskih prava koja razotkrivaju stvarnu prirodu kulturnih povijesti mislim da bi umro od smijeha. Suvremena Europa, dakle, u tom smislu polako postaje blia Metternichu nego Napoleonu, a ako joj ita doe glave bit e to ba napoleonovska steevina nacionalnih identiteta, te s njima vezanim interesima. Konano, ideje poput one o europskim prijestolnicama kulture zapravo se baziraju na mettrnichovskim trans-europskim vezama meu pojedinim regijama, a koje su nastajale polako, kroz vrijeme, inei organske cjeline, te s njima povezanim identitetima. Ovime sam ini mi se odgovorio i na Vae slijedee pitanje, odnosno ono koje se tie promicanja kulturnog identiteta na regionalnim, nacionalnim i europskim razinama. Jednostavno, dakle, pogledate vlastitu povijest (te s njom vezane identitete koji su u sluaju Osijeka izrazito austro-ugarski, te odreeni povijesnom austro-njemakom ekspanzijom na istok i jug Europe). Tu bi samo trebalo dodati da sam proces promicanja identiteta danas trai kontinuiranu medijsku kampanju usmjerenu na mjesta koja smatrate vanima. Uzor takvih kampanja su dugotrajni korporacijski projekti poput onih telekomunikacijskih kompanija ili proizvoaa piva. Pokuajte, lijepo molim, zamisliti ovcu Gregora (ili nekog slinog) angairanu na promociji osjekog kulturnog identiteta (a sve na prostoru od Bea i Bratislave, preko Budimpete, pa sve do Novog Sada s jedne, te Sarajeva s druge strane), i to u onoj mjeri u kojoj isto runjavo stvorenje reklamira povoljne telefonske tarife. To kota, ak stravino kota, ali, trite je pokazalo, donosi rezultate. Konano, ovca Gregor angairana je na promociji ve postojeeg proizvoda kojemu samo treba dati identitet. Osijeku, pak, treba identitet od kojega tek treba napraviti proizvod 5. U emu vidite prednosti dobivanja titule Europske prijestolnice kulture? Koje infrastrukturne projekte treba graditi u Osijeku? Prednosti dobivanja titule Europske prijestolnice kulture zapravo su teko mjerljive. Gledamo li samo financijske pokazatelje dakle to je zanimljivo: u poecima je europsko potpomaganje izabranih gradova bilo relativno slabo i ovisilo je ponajprije o gradskim, odnosno nacionalnim sredstvima. Sredstva europskih fondova svodila su se na otprilike 500,000 eura, od ega je 125,000 ilo na pripreme, a 375,000 na implementaciju dogaaja. Godine 2004. poruena je studija koja je pokazala kako je izmeu 1995. i 2004. samo 1.5% svih trokova bilo pokriveno europskim fondovima. U meuvremenu je taj iznos prilino porastao, a mislim kako je danas jedino ogranienje sadrano u injenici da europski fondovi smiju pokrivati do 60% ukupnih trokova. Kako god postavili stvari, ukupni trokovi godinjeg udomljavanja takve titule ve 2004. godine dosezali su neto manje od 300 milijuna eura od ega ipak najee vei dio dolazi iz nacionalnih, gradskih i privatnih izvora. O koliini novca koja je danas u opticaju bolje je ne nagaati. Nisam siguran je li itko ikada potegnuo svih 60% iz europskih fondova, ali ja tu ipak nisam najsigurniji izvor. Jasno, odavde treba postaviti pitanje emu onda uope jedna takva kandidatura? U pokuaju da odgovorim prije svega bih istaknuo kako je kandidatura posebno popularna meu bivim industrijskim gradovima srednje veliine. Radi se o destinacijama koje pokuavaju razviti kulturni turizam kao metodu regeneracije urbanog tkiva. Jo 1990. godine Glasgow je bio proglaen kulturnom prijestolnicom, i to ne kao nacionalni ili otprije etablirani kulturni centar, ve zbog dugoronog planiranja identiteta grada u vidu nove kulturne destinacije, a to bi u doglednom vremenu rezultiralo stvaranjem novih radnih mjesta. To se i dogodilo, pri emu je temeljni cilj bio redizajniranje identiteta grada: industrijska proizvodnja preobrazila se u djelatnosti bazirane na uslugama i potronji. Gradovi poput Antwerpena, Soluna, Bergena, Reikjavika, Rotterdama, Porta, Genove ili Lilla sudjelovvali su u projektu Europske prijestolnice kulture s doslovno identinim ciljevima, a to je, ini mi se, i jedini funkcionalni razlog zbog kojeg bi se Osijek mogao upustiti u istu avanturu. E sad, moe li Osijek poluiti efekte koje je poluio belgijski Mons za ovu godinu? Tamo se navodno tijekom godine u iroj regiji oekuje petstotinjak razliitih projekata koji su na ovaj ili onaj nain potaknuti kandidaturom, a meu njima su svakako svjetski prepoznatljivi projekti poput nove eljeznike stanice koju projektira Santiago Calatrava, odnosno projekt velike Van Goghove izlobe. Zamislite, dakle, Osijek koji dobiva veliku javnu plastiku, rad nekoga poput Calatrave dodue, ve vidim bijesne proteste strukovnog udruenja arhitekata koji tipino provincijski urlaju kako je to jedinstvena prilika da se hrvatska arhitektonska misao predstavi svijetu (pa zato nam onda treba stranac?), ne razmiljajui pritom da ekskurzije studenata arhitekture koji e u godinama koje dolaze hodoastiti u Mons ni u ludilu ne bi dolazile zbog nekog belgijskog arhitekta, ali bi za Calatravu potegnule do kraja svijeta. Usput reeno, samo na tu stanicu Mons kani na kraju ulupati 155 milijuna eura, pa onda moete zamisliti o kojem se redu veliina radi u kontekstu sveukupnih trokova kandidature. Ali, ne zaboravimo, sve se to mora viestruko vratiti. I jo malo o raznim calatravama. Naime, Zagreb je tijekom gradnje Muzeja suvremene umjetnosti imao jedinstvenu priliku dobiti izvanserijsku arhitekturu. Nije ju dobio, a rezultat je dobro znamo koji. Tiinu i prazninu u muzeju moete sjei karama. Pritom ne elim rei da je sadanja zgrada loa, niti da ljudi koji tamo rade ne znaju svoj posao. Strunjaci bi rekli da je autor zgrade MSU-a inae cijenjeni hrvatski arhitekt sagradio dobru kuu, ali ovdje se uope ne radi o dobroj ili looj arhitekturi. Da je Zagreb dovukao nekog calatravu ili neku zahu hadid za taj faraonski projekt, cijela bi stvar po svoj prilici kotala isto, a vratari muzeja danas bi morali braniti ulaz pred rijekama posjetitelja koji dolaze samo zbog arhitekture. O izlobama koje bi se tamo zavrtjele (ponovo kao posljedica dobrog glasa o ludoj arhitekturi) ne elim troiti rijei. To je valjda samorazumljivo. Pouka Guggenheimovog muzeja u Bilbaou na ovim prostorima nakon skoro dvadeset godina jo nije shvaena, pa u ju rado ponoviti za neupuene. Naime, arhitektura Frenka Gehryja postala je zamanjakom lokalne baskijske ekonomije. Do 1997. godine kad je Gehryjeva zgrada otvorena za javnost Bilbao je godinje posjeivalo nekih 100,000 posjetitelja, da bi danas taj broj narastao na oko milijun, i to unato ekonomskoj krizi. Baskijski se ekonomski boom u ekonomskim udbenicima otada naziva Bilbao efektom, a teko je vjerovati da svi ti putnici namjernici dolaze zbog lokalnog nogometnog kluba. Bit e da je neto i u Gehryjevoj zgradi. Isto to treba Osijeku, pa makar i kao posljedica kandidature za Europsku prijestolnicu kulture; samo jedan velianstven kulturni projekt moe postati zamanjakom cijele industrije, pa se slijedom toga u najkraem vremenskom roku isplatiti i nastaviti zaraivati. Jasno, tu treba paziti o kojem se projektu radi jer tek da navedem primjer s efektima upravo suprotnim onom iz Bilbaoa fantastina sportska arhitektura podignuta 2004. godine za potrebe Olimpijskih igara u Ateni danas je velikim dijelom u stanju raspada. Ovim ujedno odgovaram i na Vae slijedee pitanje, odnosno koje infrastrukturne projekte treba graditi u Osijeku? Odgovor je jednostavan, i treba ga traiti ponovo u Bilbaou. Jer, sama zgrada Fondacije Guggenheim daleko je prevelika i preskupa, ne samo za Fondaciju, ne samo za Bilbao, ve za cijelu baskijsku regiju i dravu panjolsku u cjelini. Projekt funkcionira sve dok poput magneta privlai turiste, a turisti dolaze vidjeti Gehryja i ono to njegovo remekdjelo skriva, a to je relevantno za posjetitelje iz cijelog svijeta. Hrvatska je ba poput panjolske turistika zemlja (barem ljeti), pa doista ne vidim razloga da se posjetitelje s mora arterom ne dovlai u Osijek (kao to ih se na najrazliitije naine dovlai u Bilbao) na specifine i rijetke ljetne (ili zimske) kurseve koje organizira Sveuilite, u razgledavanje nekoliko izvanserijskih arhitektonskih projekata (koji su u meuvremenu podignuti u Osijeku), na radionice eksperimentalne arheologije oko Vuedola, ili pak na iznimne izlobene projekte koje treba dovesti u Osijek. Sjeam se kad ve govorimo o tome kako je pokojna ravnateljica Galerije Klovievi dvori Marina Viculin u Zagreb doslovno dovukla Picassovu izlobu, pa je od strane dijela kulturne javnosti bila napadnuta zbog trokova. Ispostavilo se da je izloba izravno zaradila preko 4,5 milijuna kuna od ulaznica i popratnih materijala, a da pritom nitko nije izraunao neizravne financijske efekte za Grad Zagreb. Bilo ih je barem upola onoliko koliko i onih izravnih. Konano, da se vratimo Osijeku, veliko blago cijele regije (i to vrlo iroko shvaene regije) su rijeke koje pretpostavljaju specifian nain ivota, arhitekturu, nain gradnje brodova (a posebno amaca), i tako dalje. ivot uz rijeke moe biti lajtmotiv itavom nizu infrastrukturnih etno-projekata koji imaju izvod ne u mitskoj prolosti ve u funkcionalnim aspektima sadanjosti: suvremena arhitektura, primjerice, moe tota nauiti od one tradicijske Najposlije, ti se projekti moraju osmisliti sa susjednim zemljama, i to jednostavno zato jer previe kotaju, tiu se svih dionika u tokovima istih rijeka, a mogu donijeti koristi ponovo svima.6. Navedite jedan temeljni problem osjeke kulture. Mislim da ne postoji jedan temeljni problem osjeke kulture, ba kao ni one zagrebake ili splitske. Ima ih, nesumnjivo je, vie, a niu se redom od promjene gospodarskih uvjeta u kojima kultura djeluje (pa se oekuje da i kulturne institucije funkcioniraju trino, o emu sam ve neto natuknuo ranije), pa sve do suvremenih sredstava komunikacije koja mijenjaju i redefiniraju to kultura za nas doista jest. Primjera radi, sjeam se kompozitora Ive Maleca koji je jednom drao predavanje na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, te tom prilikom rekao da je njegova generacija naprosto morala emigrirati na Zapad jer su joj trebale informacije. Doista, ovjek se rodio 1925. a 1959. godine odselio je u Francusku gdje je kasnije dobio i dravljanstvo. Meutim, Malec je obraajui se nama u publici rekao da mi ne trebamo ii nikamo jer su nam informacije dostupne. I to je kazao tijekom (ini mi se) devedesetih godina prolog stoljea kad Internet nije bio ni priblino ovako prokrvljen kroz drutveno tkivo u Hrvatskoj. to je problem? Evo primjera. Prije par godina je u Parizu bila postavljena izloba Claudea Moneta, te se u elektronikoj poputnini manifestacije nala i web-stranica na kojoj ste mogli razgledavati razliite aspekte Monetovih slika. Dakle, u muzeju vas nikada ne bi pustili tako blizu slici kao to ste joj mogli prii virtualno, odnosno preko raunalnog ekrana. Niti u fizikom prostoru moete takvom brzinom doi do relevantnih informacija koje se trenutano nude na webu. Takve su se stranice u meuvremenu namnoile, a postoji i projekt Internetske muzealizacije svjetske muzejske grae. On je jo u povojima, ali, vidjet ete, za koju godinu e doslovno sve biti na mrei. O tome da praktiki itav fundus Dresdenske galerije umjetnina moete vidjeti na domeni Second life, te ga razgledavati u okvirima virtualne simulacije trodimenzionalnog prostora, ne elim ni govoriti. Jo jednom: to je temeljni problem, ako ga ima? Problem je (barem iz moje perspektive, pri emu ponovo ostavljam mogunost da grijeim) upravo u injenici da su nam sve informacije (bar potencijalno) dostupne, ali se osjeka i sveukupno hrvatska kultura ne snalazi u svijetu informacijskih mrea. Znamo li da je jedna Susan Hazan jo devedesetih godina prolog stoljea ispred Izraelskog muzeja u Jeruzalemu pokrenula niz projekata vezanih uz probleme izbora i kontekstualiziranja informacija, te uz interaktivnu virtualnu edukaciju i virtualnu egzistenciju kulturnog naslijea na WWW-u, onda mislim da je temeljni problem hrvatske kulture nerazumijevanje znaenja takvih poduhvata. Danas, naime, niste u situaciji da imate premalo, nego previe informacija, pa ne znate kako ih birati i kontekstualizirati. Pogotovo ako ste Hrvat ne znate kako kontekstualizirati svoje informacije da postanu relevantne nekome na Novom Zelandu. Ovdje su u punoj mjeri iskrsnule i sve (dosad relativno prikrivene) razlike izmeu tzv. realnih i humanistikih znanosti to se posredno reflektira na kulturu kao takvu: biokemiaru je dovoljno objaviti lanak koji udovoljava recenzentskim zahtjevima, pa njegov rad automatski ulazi u relevantne svjetske baze podataka. Odatle i podaci o citatnosti koji Vas rangiraju kao znanstvenika. S druge strane, bez potrebe da nekoga vrijeam na osnovama struke ili interesa, ali koga zanima lanak pod hipotetskim naslovom Jo o fibuli br. 2345-OC-21 iz starohrvatskog grobita u Prknu kod Knina? Takva je informacija nesumnjivo vana, ali za mali broj istraivaa o laicima da ne govorimo a 99% njih ponovo dolazi iz najblieg regionalnog okruenja. Da ne bude zabune, ovo govorim kao netko tko je izmeu ostalog studirao i humanistike znanosti i tko je zgroen izjavom jednog starijeg kolege kako je normalno da se hrvatski humanistiki znanstvenici preteno bave lokalnim temama. Nije normalno! Ili barem nije samo to normalno. Takoer nije normalno da u trenutku kad elim doktorirati na Poslijediplomskom studiju povijesti umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu moram birati temu lokalne batine (to se doista i dogodilo prije petnaestak godina), a ne opeteorijsku temu koja bi moda zanimala i kolegu s Novog Zelanda. Karikiram li jo malo, tko bi znao za Slavoja ieka da se bavi, recimo, filozofijskim aspektima enidbenih obiaja opine Rae Fram kod Maribora? Ako, dakle, ita treba prepoznati kao temeljni problem osjeke, slavonske ili hrvatske kulture, onda je to upravo to: kako izai iz uskih regionalnih okvira i vlastite informacije filtrirati, te kontekstualizirati na nain da postanu vane raznim Novozelananima. Jer, za razliku od Ive Maleca sredinom prolog stoljea, zahvaljujui novim tehnologijama Vi ve jeste u Parizu. I ne samo u Parizu nego i na Novom Zelandu. Nadalje, i s tim u vezi, sveuilita u svijetu masovno prelaze na virtualne oblike nastave (koji eksponencijalno poveavaju broj studenata, ali i mogunost naplate znanja), muzeji se s jednakom masovnou otvaraju virtualizaciji grae (koja omoguuje niz manipulacija i interakcija s posjetiteljima koji se u virtualnom prostoru pojavljuju sa svih strana svijeta, inae nemoguih u fizikom prostoru), pa u tom smislu smatram kako hrvatska znanost i kultura odgovaraju slici koju doivljavate kad otvorite, recimo, stranicu Muzeja Slavonije Osijek. Ovdje ne elim rei da se radi o loem projektu (jer on prua vrlo iscrpne informacije o fundusu, lokaciji i zaposlenicima), ali se definitivno radi o projektu koji odgovara designaciji Web 1,0. Web 1,0 je prva generacija web-tehnologije, a bila je aktualna otprilike do 2004. godine, te je podrazumijevala kreaciju statinih stranica koje ne omoguavaju socijalnu interakciju. Znamo li da se danas ozbiljno govori o Web 3.0 tehnologiji pametnih trailica i virtualnih realnosti, jasno je da zaostajemo za tehnolokim razvojem. Pritom je zanimljivo primijetiti da upravo web-tehnologija 2.0 smanjuje trokove koji su inae prisutni u fizikom prostoru, ali toga smo jo uvijek nedovoljno svjesni. Utjehe radi, od slinih bolesti boluju i mnogo bogatije, te svjetski relevantnije kulturne institucije od Muzeja Slavonije Osijek, ali njihova je pozicija i neto drugaija. S druge strane, elimo li vidjeti kako stvari mogu doista funkcionirati u virtualnom svijetu, valja nam otii, primjerice, na stranice MoMA New York (www.moma.org). I, da budemo jasni, tu se ne radi o fantastinim financijskim uvjetima poslovanja te institucije, ve o razumijevanju prioriteta. 7. to bi Osijeku trebalo ostati nakon 2020. godine. Kako Vi osobno moete unaprijediti kulturu grada?Osijeku bi nakon 2020. godine trebala ostati redefinicija identiteta o emu sam ini mi se takoer ranije govorio. Od gospodarski jakog i prepoznatljivog grada moralo bi nastati kulturno definirano sredite, orijentirano prema uslugama i potronji. Zato jedan od kapitalnih projekata grada Osijeka ne bi bilo redefiniranje odnosa eljeznike pruge i urbanog tkiva, pa da to ostane nakon 2020. godine? Naime, Osijek u tom smislu trpi isti problem kao zapadni dio Zagreba, o emu je s pozicija arhitekture i urbanizma nedavno progovorio arhitekt Nenad Fabijani, te time potaknuo javnu raspravu koja je ukljuila niz pitanja vezanih uz identitet grada. U tom se kontekstu prepoznajem kao djelatnik Odjela za kulturologiju Sveuilita J.J.Strossmayera koji e se (skupa sa svojim studentima) u narednom razdoblju posvetiti upravo izvoenju virtualnih projekata koji Osijek definiraju u irokom kulturno-povijesnom kontekstu, nude ideje za redefiniranje identiteta, te za poetak bivaju financijski samoodrivi. Iznimno je, nadalje, vano da se radovi naih studenata i predavaa (a koji se tiu upravo problema kulturnog identiteta grada i njegove okolice) publiciraju na web stranicama Odjela, te da postanu okosnicom ne samo znanstvene, nego i iroke drutvene rasprave o tome tko i to elimo, odnosno moemo biti. Ovdje sam upotrijebio zamjenicu mi, pa kraju elim dodati jednu ispovjednu notu. Naime, u krasnom djelcu pod nazivom utnje pukovnika Bramblea Andre Maurois se poigrava s dvostrukou identiteta koja ovjeku omoguuje neku vrstu slobode. Tu sam misao prihvatio kao vlastito credo. Osobno sam, pak, poeo upoznavati Osijek tek kada sam 2006. godine poeo dolaziti u funkciji predavaa na tada novootvorenoj Umjetnikoj akademiji. Putujui iz Zagreba (gdje naelno ivim ), a promatrajui stvari dalmatinskom optikom (naslijeenom od obitelji) nalazio sam u Osijeku itav niz pojava i procesa koje intimno nisam razumio. Grad me u meuvremenu do izvjesne mjere adoptirao pa upravo tu pomalo izofrenu, mauroisovsku poziciju zbog koje Osijek mogu promatrati kao netko tko mu pripada, ali istovremeno i ne pripada vidim kao neku vrstu vlastite prednosti. Odatle proizlazi i, recimo, zadnja anegdota koju u ovdje iznijeti. Na nekom kongresu povjesniara izmeu dva svjetska rata prisutni su se sudionici pitali koje znamenitosti grada gdje se kongres odravao treba pogledati prvo, a koje poslije. Budui pravi povjesniari, lako su se dogovorili ustanovivi da nisu antikvari nego ba povjesniari. Zato, rekli su, idemo prvo vidjeti novu gradsku vijenicu, a poslije emo kulturno-povijesne znamenitosti. Doista, povjesniar je (za razliku od antikvara) nepogreivo usmjeren prema suvremenosti, a njezine uzroke trai u prolosti. I ba ta, ponovo izofrena pozicija uglavljena izmeu prolosti i sadanjosti treba biti nit vodilja onima koji sastavljaju spisak razloga zbog kojih bi Osijek trebao postati slijedeom Europskom prijestolnicom kulture: nije bitno tko ili to ste bili (pa stoga mislite da je identitet neto povijesno, i zato objektivno to samo treba prepoznati), ve tko jeste i to elite biti (a to je uvijek neka vrsta konstrukcije koju tek treba stvoriti). Razlozi Vaih elja nepogreivo su ukopani u Vaoj vlastitoj povijesti.