1

2

Pío Baroja

NESPOKOJNI

SHANTI ANDÍA

Sa španjolskoga preveo

Josip Tabak

Naslov izvornika:

Las inquietudes de Shanti Andía

3

Sadržaj

KNJIGA PRVA — DJETINJSTVO I SHANTI SE ISPRIČAVA II STARINSKO MORE III MORAM GOVORITI O SEBI IV KUĆA MOJE BAKE V TETA URSULA VI LOPE DE AGUIRRE, IZDAJNIK VII POGREB MOG UJAKA JUANA VIII DJEČAČKE NESTAŠNOSTI IX YURRUMENDI, FANTAST X SHACU SE SRDI XI NASUKANA »ZVIJEZDA MORA« XII NAŠA VELIKA PUSTOLOVINA XIII SPILJA PODNO IZARRE

KNJIGA DRUGA — MLADOST I MOJA PRVA PUTOVANJA II POVIJEST »LIJEPE BISKAJKE« III JADI TAŠTINE IV PALMA I BOR V NOVI LJUBAVNI JADI VI VELIČINA I BIJEDA VII BORAVIŠTE JUANA DE AGUIRREA

KNJIGA TREĆA — POVRATAK KUĆI I RANA II LÚZARO I NJEGOV POSTANAK III RAZGOVORI KOD URARA IV ŽAL DUŠÂ V FRAYBURU VI BISUSALDE VII PORUKA VIII URBISTONDO I NJEGOVA OBITELJ IX ALLENOV MOLITVENIK X ZMIJSKA SPILJA

KNJIGA ČETVRTA — HOLANDSKI JEDRENJAK »ZMAJ« I ZAPOVJEDNIK BRODA »DAMA ZURI« II ITCHASO PRIPOVIJEDA III KAPETAN ZALDUMBIDE IV DRUGI ISTAKNUTI ČLANOVI POSADE NA »ZMAJU« V DVA TRISTANA VI POBUNA VII PREKO PACIFIKA

KNJIGA PETA — JUAN MACHÍN, RUDAR I NEUGODNA VIJEST II SRETNI DANI

4

III NOĆ NA STIJENI IV RATNE VARKE V OLUJA VI MUČNA PJESMA VII MACHÍN NESTAJE

KNJIGA ŠESTA — SHELA I STARI LIJEČNIK GOVORI II PRIZNANJE III PRODAJA JUNICE IV SHELIN KRAJ

KNJIGA SEDMA — RUKOPIS JUANA DE AGUIRREA I OČAJNIČKA ODLUKA II PREVOŽENJE ROBLJA III KAŽNJENIČKI BROD IV BIJEG V NASUMCE VI GOSTOLJUBIVA KUĆA VII MRŽNJA IZBIJA VIII PATRICK ALLEN I ZALDUMBIDEOVO BLAGO

EPILOG PÍO BAROJA — ČOVJEK I UMJETNIK (1872-1956) Copyright

5

KNJIGA PRVA

DJETINJSTVO

6

I

SHANTI SE ISPRIČAVA

Prilike u kojima danas živimo krive su što je većina ljudi tupa i

mlitava. Danas se gotovo nikome ne događa štogod vrijedno da se

pripovjedi. Većina ljudi pliva u oceanu običnosti. Ni naše ljubavi, ni

naše pustolovine, pa ni naše misli nisu dovoljno zanimljive da bismo

ih povjeravali drugima, osim ako ih ne uvećamo i ne izmijenimo.

Društvo se brine da nam ujednači život, misli, nadanja, sve.

U jednom dijelu života prošao sam nekoliko teških trenutaka, i

sjećanje je na njih, zacijelo, pobudilo u meni želju da pišem. Kad

sam vidio svoja sjećanja stavljena na papir, imao sam dojam da ih je

drugi napisao, i ta podvojenost moje osobe u pripovjedača i čitatelja

potakla me da nastavim.

Nije mi bilo ni nakraj pameti da svoje listiće tiskam; ali kad je

počeo izlaziti El Correo de Lúzaro, svi su moji prijatelji tražili da

svoje uspomene objavim u novinama.

Trebalo je da sudjelujem u kulturnom životu grada. Bio sam

jedan od stupova luzaronske civilizacije. Kod kuće smo se pomalo

smijali tim pohvalama, ali sam ipak počeo objavljivati svoj dnevnik

u listu El Correo de Lúzaro i od vremena do vremena plaćati račune

tiskanja.

Izbivao sam iz Lúzara tjedan dana, valjalo mi odvesti drugog

sina u školu, a kad sam se vratio s puta, nađoh da je El Correo

prešao u bolji život, a moje se uspomene prekinule na mjestu koje

sam držao za najnapetije. Unatoč zanimljivosti što sam je unio u

pisanje, nikome nije bilo stalo do toga da sazna nastavak, a to je

prilično pozlijedilo moju književničku taštinu.

A onda se moj prijatelj Cincunegui zauzeo da se objavi cio moj

dnevnik. Lúzaru je potreban velik čovjek; potrebna mu je ličnost

koju može pokazati svijetu. Od smrti don Blasa de Artole,

umirovljenog pomorskog poručnika, mjesto glasovitog čovjeka u

našem mjestu još nije popunjeno. Cincunegui potiče moje

častoljubive osjećaje, želi da me proslavi, da me uzdigne; po

njegovu, ne smijem ostaviti svoje sugrađane u siromaštvu u kojem

se nalaze; moram se uspeti na toranj slave.

7

Da kažem po istini, mene slava ne oduševljava. Slava nije za

kišovite predjele; imati spomenik na obalama Sredozemlja, u kakvu

gradu Andaluzije, Valencijanskog kraja ili Italije, sasvim je lijepo;

ali što ako mi kao nagradu za ovu knjigu podignu spomenik u

Lúzaru? Zar da mi neprestano pada kiša po plećima?

Ne, ne; ja sam jako reumatičan i ne bih želio ni in effigie biti

tako na nepogodi.

Treba li da svojim čitateljima kažem kako nemam literarnih

pretenzija? Vidjet će i sami ako, ma i nepažljivo, prolistaju strane u

mojoj knjizi. Ovi su listovi napisani u različitim mijenama mog

života i u različitim stanjima duha. Osjećaj je bio iskren; oblik,

sigurno, prilično nespretan. Mislim da me čitatelji neće prekoravati

zbog nedostatka istančanosti. Više negoli za mlade kritičare iz

kazina u Lúzaru, pišem za svoje prijatelje s Dugog mola, iz

sastajališta što ga zovu Guezurrechape, to jest »Istresište laži«.

Ja sam pomorac male naobrazbe, surov pomorac, kako kažu u

feljtonima i melodramama, i ne treba od mene očekivati literarne

ukrase kakva profesora retorike.

8

II

STARINSKO MORE

Bio sam poznat kao nemaran i optimist, ravnodušan i apatičan.

Dovoljno je da čovjek ima kakvu god reputaciju, dobru ili zlu, pa da

njegovi znanci dodaju svoj kamen spomeniku valjanosti ili

kukavnosti, duha i surovosti.

Ta spontana suradnja ukrašava velika djela i velike karaktere.

Tkogod natukne: Moglo bi biti, drugi dodaje: Govori se, treći

domeće: Tako je bilo, a posljednji uvjerava: Vidio sam na svoje

oči... Tako se stvara povijest, a ona je roman u nastavcima za

ozbiljne ljude.

Po mišljenju mojih sugrađana, moja je ravnodušnost bila nešto

sasvim neobično: oluje, bure, grmljavina, gromovi, ništa me nije

moglo trgnuti iz uobičajene pasivnosti.

Izmišljali su pričice o mojoj ravnodušnosti i hladnokrvnosti.

Jednom je, vele, nekakav filipinski urotnik ispao preda me s

uzdignutim jataganom da mi odsiječe glavu, a ja ga samo pogledao i

zijevnuo od dosade.

Nema sumnje da je moja prirođena lijenost i ravnodušnost

napajala te priče; ne kanim to poricat; ali oni što me slave kao i oni

što me kleveću začudili bi se kad bi čuli kako često žalim što sam

takav. Što nisam marljiviji? Što nisam poduzetniji?

Ne, sasvim suprotno. Zacijelo je to dokaz moje cinične i

nemoralne prirode. Ali istina prije svega, nasrijedu s njom!

Većina ljudi jako je ponosna zbog svoje postojanosti, zbog

čvrstine svojih nakana. Dosljedni su kao čelik razbijenog ili

zahrđalog kompasa, i sve im se to čini velikom vrlinom.

Znaju kamo idu i odakle dolaze. Svaki korak na životnom putu

koji učine izbrojen je i proračunan.

Ako ih slušamo, reći će nam: »Ne zadržavajmo se da

promatramo more ili zvijezde; ne treba da skrećemo pozornost na

drugo, jer put čeka. Izlažemo se opasnosti da ne stignemo cilju.«

Cilj! Kakve li tlapnje! Nema cilja u životu. Cilj je točka u

prostoru i vremenu, nimalo transcendentalnija od prijašnje ili od

iduće točke.

9

Zacijelo su silno zapanjeni ti obzirni, dalekovidni i promišljeni

ljudi kad vide kako mnogi, ne tarući glavu zbog okuka na putu, idu

nošeni krilima sudbine istim cestama kojima i oni idu, i kako —

besramnici! — osim što imaju zadovoljstvo da će okončati put kad

stignu, imaju još i užitak da gledaju na jednu i na drugu stranu svog

puta i da vide kako izlazi i zalazi sunce i kako se pojavljuju zvijezde

na nebu za vedrih noći.

Briga oko cilja unosi u ljude nemir, u one koji su

najneustrašljiviji i u one koji su najtromiji, pa i ja velim: kamo sreće

da sam živio još više svakog sata, svakog časa, bez nostalgije za

prošlošću i bez zabrinutosti za budućnost!

Ta je želja posljedica moga prirođenog epikurejstva i

pojačanog nemara, koje su mi toliko zamjerali, a koje, bez sumnje,

donosi i razvija mornarski život.

Doista, more nas uništava i troši, iscrpljuje nam maštu i volju.

Njegov beskraj, njegove neprestane mijene, njegova neizmjerna

samoća potiče nas na razmišljanje.

Oni blagi zeleni valovi, ona bjeličasta pjena u kojoj se njiše

naša zjena, kao da zapljuskuju našu dušu i uništavaju našu ličnost,

dok ne postane blaga i kontemplativna, dok se ne stopi s prirodom.

Želimo shvatiti more, a ne možemo; težimo da mu iznađemo

razlog, i ne uspijevamo. Ono je čudovište, zagonetna sfinga; premda

mrtvo, ono je laboratorij života; premda inertno, ono je slika

neprestanog nespokojstva. Često nam se čini da se u njemu krije

nešto kao simbol i pouka; na trenutke pomišljamo da smo

odgonetnuli njegovu tajnu, a drugi put njegov nam smisao izmiče i

gubi se u blijesku valova i u huku vjetra.

Ne znajući zašto, svi zamišljamo more kao ženu,1 svi mu

pridajemo osobnost instinktivnu i promjenljivu, zagonetnu i

perfidnu.

U prirodi, u drveću i biljkama ima neka slaba sjena pravde i

dobrote; u moru je nema; more nam se smije, mazi nas, prijeti nam,

uništava nas hirovito.

Kad more ugrabi čovjeka mladih ljeta, kao što je ugrabilo

mene, ono ga oblikuje definitivno, napravi od njega mornara

1 U španjolskome je riječ mar (more) i muškog i ženskog roda — u

geografskim nazivima muškog, u poeziji ženskog roda. Ženskog je roda i na

izričajima i poslovicama, npr. altu mar (debelo more), la mar de lágrimas (more

suza) i sl. — Prev.

10

zauvijek; tko se izmalena preda njegovoj vlasti, otvorena srca,

djevičanskog duha, postaje njegov rob.

Za ribara, neznalicu i priprosta čovjeka koji ne može svoje

misli temeljiti na znanosti, more je tiranin, ono ga vara, ulaguje mu

se, zavodi ga, ruši ga. Za uboga pomorca more je summum interesa,

divljenja, promjene. Ti bijedni radnici čiji je život neprekidna borba

i napor titanski i nerazmjeran, često su sretni, i more, njihov

neprijatelj more, zagonetno čudovište, ispunjava njihov život i tvori

njihovu sreću.

Za nas pomorce s pučine, more je prije svega put, gotovo

isključivo cesta. Ali kakva cesta!

Neću nikada zaboraviti kad sam prvi put preplovio ocean.

Jedrenjak je još vladao svijetom. Kakvo je to bilo doba! Ne velim da

je more tada bilo bolje, ne; ali je bilo poetičnije, tajanstvenije,

nepoznatije.

Sada se more industrijalizira; današnji pomorac, na svome

željeznom brodu, zna kada polazi i kada će stići; izračunani su mu

dani, sati... A onda toga nije bilo; čovjek je plovio vođen

slučajnošću, dobrom srećom, pogodnim vjetrom.

U ono vrijeme svijet je bio još slabo poznat, plovilo se

uobičajenim putovima, a silne površine oceanske još nije posjetio

čovjek. Kao što putnik u pustinji slijedi tragove drugoga, pomorac

na pučini slijedi put davnih brodara. Tako bi oni koji su kretali

prema Rtu Dobre Nade, kad bi stigli do Kapverdskih otoka, plovili

prema Brazilu držeći se uobičajenog puta i vjetra, a tako se i vraćali

preko Atlantika.

Na većini brodova položaj su tada određivali više

naslućivanjem nego izračunavanjem; instrumenti za plovidbu što ih

upotrebljavaše većina pomoraca bijahu pogrešni za čitave stupnje.

Istina, u Londonu i Liverpoolu bilo je već divnih sekstanata; ali

kakve koristi od njih! Mnogi kapetani nisu ih znali upotrebljavati pa

su plovili po starom.

Raznolikost brodova i snasti bila je neobična. Još su se u

lukama, pomiješane s brigantinama i fregatama, vidjele turske

karavele, grčke šajke, mletačke polakre, holandski hookeri, tuniski

sindali i toskanske galije.

Još je na svijetu bilo gusara, bilo je još brodova za prijevoz

robova, bilo je svakog zla — tko da i sumnja? — svakakvih pogibli

što su silile mornara da bude na oprezu i da se od nevolje hrabro

11

brani. Sve su te opasnosti razvile maštu, povećavale srčanost,

poticale misao da se bori protiv zla i da ga pobijedi.

Silnu surovost mora pratila je surovost njegova sluge pomorca,

s divljinom slanog elementa išla je i divljina ljudska. U ono doba

pomorac se vraćao u zavičaj s naušnicom o uhu, s narukvicom oko

zglavka i s kakaduom ili majmunom na ramenu.

Pomorac je u ono vrijeme bio nešto izvandruštveno, gotovo

izvanljudsko; pomorac je bio stvorenje za koje moral bijaše nešto

drugo nego za ostale smrtnike.

— Pitat će te koliko si uradio — govorili su očevi sinovima koji

su se bacali u pustolovine — a ne kako si uradio.

A sinovi hrlili u ponor intenzivnog života, bez oklijevanja i bez

predrasuda. Majka Slučajnost vodila ih je svojim nepoznatim

putovima; Sudbina, u svome tajanstvenom kalupu, talila je i

prelijevala to ljudstvo i izvlačila neustrašive pomorce ili okrutne

trgovce robljem, smione istraživače ili trgovce Kineze.

Za one ljude moral je ovisio o zemljopisnoj širini. More je,

ukratko, bilo najveća pozornica ljudskih zločina i nasilja.

Danas se more izmijenilo, promijenio se brod, a promijenio se i

pomorac. Od onih sjajnih okrižica i jarbola što su nas toliko

oduševljavali ostadoše samo ovi kratki kolci što podupiru

koloturnike i vitlove; od onih zamršenih manevriranja nije ništa

ostalo.

Prije, brod na jedra bijaše božanska tvorevina, nešto nalik na

religiju ili poemu; danas, parobrod je nešto što se mijenja iz dana u

dan, kao znanost... to je stroj u vječnom preobražaju.

Nekoć, kapetan bijaše mudar čovjek, tiranin s neograničenom

moći, čovjek koji je dostajao sam sebi; danas je on stručnjak

nakalemljen na birokrata.

Danas je stroj pokretač broda, snaga egzaktna, matematička,

izmjerena; a prije ga je pokretao vjetar, nešto hirovito, neopipljivo,

nešto što je izvan i iznad nas. »Nosimo Anđela čuvara na platnu

svojih jedara«, govorio mi je don Ciriaco, stari kapetan fregate,

veoma inteligentan i veoma romantičan čovjek. »Nosimo snagu u

svome skladištu ugljena«, može reći današnji kapetan.

Ugljen, taj skromni ali korisni bog, istisnuo je krila poetičnog

Anđela čuvara što smo ih nosili na svojim jedrima, a promijenio je i

samo more.

Prije, more je bilo naše božanstvo, bilo je naša obožavana i

12

kapriciozna kraljica, gorda i okrutna; sad je to žena koju smo

pretvorili u svoju ropkinju.

Mi stari pomorci, udvorni, slavili smo je kao kraljicu; ne

možemo joj se diviti kad je ropkinja.

Nema sumnje, more onda nije bilo dobro kao što je danas, ni

tako mirno; ali je bilo ljepše, slikovitije, i malo mlađe. Ljepota

svijeta i mora ovisila je dobrim dijelom o iznenađenjima što su ih

pružali.

Duhovna mapa svemira one epohe bijaše kao raznobojna karta,

na kojoj su se vidjeli ne samo jaki potezi nego i najlakše nijanse.

Danas se te nijanse gube; svijet je udario putem da pobrka i

otare svoje boje; danas je Japanac civiliziran gospodin odjeven na

europsku; Polinežanin ide u Meku kao turist, na divnu brodu od

petnaest tisuća tona. Muza progresa, to je brzina; što nije brzo,

osuđeno je na propast.

Sve je to bolje, nema sumnje. Sve to pokazuje višu civilizaciju;

ali za onoga koji u mrežnici oka još čuva sjećanje na negdanje more,

za tog je čovjeka moderno ujednačavanje i bezobličnost nadasve

žalostan prizor...

Oh, ponosni jarboli, bijela jedra, ljupke figure s uzdignutim

pramcem i s rezbom na pramčanoj statvi! Okrugle urke, brze

brigantine! Kako mi je teško kad pomislim da ćete iščeznuti!

Dražesna sireno što si se uzdizala nad modre valove da nas gledaš

svojim zelenim očima, više te nitko neće vidjeti!

O dani tišine! O dokoni trenuci!

Kolike sam sate proveo u visaljki promatrajući more, mirno ili

uzburkano, zeleno ili modro, crveno u smiraje, srebrno za mjesečine

i puno tajanstva pod zvjezdanim nebom!

13

III

MORAM GOVORITI O SEBI

Moram govoriti o sebi; to je neizbježno u memoarima.

Osim što me resi apatičnost i tromost, svojstva što su ih moji

sugrađani u Lúzaru preuveličavali da bi me prikazali kao

ekscentrična čovjeka, ja sam osjećajan i kontemplativan.

Volim gledati, pohlepa mi je u očima; mogao bih provesti sate i

sate promatrajući kako nebom plovi oblak ili kako na studencu teče

voda. Možda bi se, da sam živio na kopnu, razvio u meni smisao za

glazbu, kao u mnogih mojih zemljaka; na moru se povećao i proširio

moj optički smisao.

Često sam zamišljao sebe kao dvije zjenice, nešto sam kao

ogledalo ili camera obscura koja odražava prirodu.

Osim toga, kako su govorili u mojoj obitelji, ja sam čeljade

kojemu su mile priče, velik radoznalac i ljubitelj novosti. Ali što je

radoznalost — velim ja da bih se opravdao — nego želja da se

sazna, da se razumije ono što se ne zna?

Volim promatrati; ako se moram pomučiti ili izložiti opasnosti

da bih zadovoljio svoju radoznalost, ne bježim ni od toga.

I rodoljub sam na svoj način. Ne znam španjolsku povijest, i

zbilja ne hajem za nju. Da me upitaju tko je bio Wamba ili

Atanagildo2, zavrnuo bih se u tijesnu; ali unatoč tome što ne znam

ništa ili gotovo ništa iz povijesti svoje zemlje, ipak sam, kad god bih

nakon duge plovidbe izdaleka ugledao obalu Španjolske, uvijek

osjećao veliko uzbuđenje.

Sjećanje na domovinu, a iznad svega na Lúzaro, taj kutak

baskijske obale gdje sam rođen i gdje živim, uvijek je bilo živo u

mome duhu. Ne upisujem to sebi u zaslugu niti u tome gledam

vrlinu; nemam te ekskluzivističke tendencije ljudi iz moga kraja.

Ukratko, zemlja rataru, more pomorcu. Raspravljati je li ovo bolje

od onoga, čini mi se ludost.

Lúzaro mi se sviđa; ali u činjenici što sam rođen u njemu, ili

2 Vizigotski kraljevi u Španjolskoj (prvi iz sedmog, a potonji iz šestog

stoljeća). Imena im se obično uzimaju da se označi velika davnina (kao u

nas Kulin ban). — Prev.

14

što moj rod tu živi mnoge godine, ne vidim nikakve prednosti pred

drugima.

Mislim isto što i mason s kojim sam se upoznao u Liverpoolu.

Taj je mason dospio do trideset trećeg ili četrdeset trećeg stupnja, ne

znam pravo do kojega, ali svakako do najvišega. U svečane da ne

odijevao se u frak, pripasavao masonsku pregaču, stavljao na se

mnoštvo znakova i trokuta, odlazio u ložu i vraćao se trešten pijan.

Kod kuće mu se svi divili, a dobri gospodin, koji bijaše veoma

prostodušan, reče mi:

— Otac me učlanio u ložu kad mi je bilo četrnaest godina; a

sad mi je šezdeset i pet, i postigao sam najviši stupanj. Ljudi to

smatraju za veliku zaslugu, ali ja, da kažem po istini, ne vidim u

tome nikakve zasluge.

Bijaše jednostavan i čestit čovjek taj ugledni mason.

Isto što i tome zidaru iz nebeskog reda zidara događa se meni

zaslugom moga roda što je dugo živio u Lúzaru. U drugu ruku, to

nije zapreka da se u svome mjestu osjećam kao ni u kojem drugom.

Često bih se u svojoj kabini, ploveći Atlantikom ili Indijskim

oceanom, spominjao Lúzara, i već pri samoj pomisli na nj vidio bih

u mašti kakvo njegovo brdo, hridinu, bukvik. U duhu sam gledao

kako se Lúzaro izdiže nad morem, iskrsava preda me rijeka što

onuda protječe, javljaju se bregovi na jednoj strani, a kukuruzišta i

hrastovi gajevi na dugoj.

Volio sam tada pjevušiti podglas, redali se zortzicos i vedre

koračnice, i kad bih tako koju zapjevušio, bijaše mi kao da prolazim

uličicama svoga mjesta, da udišem miris sijena, promatram hridine

Izarre po kojima mlata more, gledam blijedu plavet neba, prošaranu

bijelim oblacima.

Razumljivo je što sam ushićen Lúzarom; odande sam i odande

je sav moj rod. Osim toga, moj se život može razdijeliti u dva

razdoblja: jedno je prošlost u Lúzaru, u kojoj mi se dogodilo sve

najvažnije i najugodnije u životu; drugo je prošlost na moru, u kojoj

mi se nije događalo ništa, barem ništa dobro, i u kojoj sam živio

hladna srca a očiju punih dojmova.

Moji su iz Lúzara, to je red pomoraca. Osobito je s majčine

strane, u porodici de Aguirre, pomorska genealogija velika, prastara.

I moj je otac, Damian de Andía, bio zapovjednik broda. Umro

je na moru, na La Mancheu. Jedne noći, u blizini engleske obale,

korveta kojom je zapovijedao, Mary-Rose, doživjela je brodolom;

15

samo se jedan mornar spasio.

Iako sam bio dijete, prilično se dobro sjećam oca. Bijaše čovjek

ravnodušan i nešto podrugljiv; imao je izražajno lice, orlovski nos,

podrezanu bradu; sve mi se čini da je bio sličan meni, s istom

mješavinom nemara i mornarske umornosti; nije bio žalostan;

naprotiv, bio je veoma sklon satiri. Osjećao je veliko poštovanje

prema sjevernjacima, Norvežanima i Dancima, s kojima je dolazio u

doticaj; dobro je govorio engleski, bio je veoma liberalan i smijao se

ženama.

Rođen je, regbi, da se ruga svemu i da na sve sliježe ramenima;

ali njegova satira nije imala otrova; smijao se bez gorčine, ne

pokazujući nikakve zlovolje.

Bijaše od onih Baska koji ostavljaju sav svoj balast

netrpeljivosti i fanatizma čim stupe na prvi brod. Bacio je sondu u

ponor ljudske gluposti i zlobe i znao je na što se može osloniti.

Moja se baka nije dobro slagala s njime te je navodila i svoju

kćer, moju majku, da se okrene protiv svoga muža. Očito ju je

zasljepljivao instinkt punice.

On je popuštao, sve u smijehu, a moja je baka bjesnjela.

Kad je moj otac dolazio u Lúzaro, družio se s ostalim

kormilarima, mornarima i ribarima, i razgovarao s njima, a kojiput i

pjevao i bučio po ulicama u njihovu društvu.

Svi koji su ga poznavali tvrdili su da je bio čovjek velikodušan.

Uvijek sam silno žalio što nisam dospio da ga upoznam. Sigurno je

da bismo postali dobri prijatelji.

Moja baka, doña Celestina de Aguirre, nije voljela moga oca; i

kad su prošle mnoge godine čuo sam je kako govori protiv njega.

Veoma je žalosno što ljudska zloba i mržnja seže do mrtvih; ah, tko

nema štogod trulo u duši?

Razlozi moje bake da ne voli mog oca bili su ponešto nategnuti

i neobični. Moj se otac rodio u Elgueji, mjestu koje bijaše suparnik

Lúzaru. Za moju baku tri i po milje obale, koliko ima između Lúzara

i Elgueje, daljina je koja rastavlja dva zasebna svijeta: ozbiljnost

onih iz Lúzara od drskosti, prevrtljivosti i tupavosti onih iz Elgueje.

Drugi razlog neprijateljstva doñe Celestine prema zetu izbijao

je iz činjenice što je moja baka po ocu bila kći švicarskog trgovca

metalnom galanterijom, bjelosvjetskog potukača koji se nastanio u

Elgueji.

Doña Celestina poznavala je kćerku nekakva drugog trgovca

16

metalnom galanterijom, u mladosti, kad su obje bile neudate, i čini

se da se među njima razvila velika nesklonost.

Doña Celestina bijaše uvjerena da me krv švicarskog sitničara

upropastila; bazar sa svojim prstenjem i gumenim loptama izazvao

je pomutnju na usmjerenoj plovidbi ozbiljnog broda s njegovim

jedrima i njegovim sidrima. Kad sam bio malen, baka mi je često

znala reći da sam se uvrgao na oca. Onda nisam mogao razumjeri

strašnu optužbu što je sadržana u tome uvrgavanju ili sličnosti.

Moja je baka uvijek imala skrivene velike ambicije, ponos zbog

imena, i neobičnu ljubav za svoje pretke. Za nju je porodica de

Aguirre sačinjavala ono najprobranije, a zvanje pomorca, jer je bilo

najčešće u njezinu rodu, bijaše nadasve otmjeno, aristokratsko.

Doña Celestina, u svom internom sudu, zacijelo je uzimala da

su druge obitelji u Lúzaru, izuzimajući dvije-tri, nikle kao gljive, u

travi i korovu, ili da su možda njihovi pojedinci spljeskani od

riječnog mulja.

Nije bilo lako uvjeriti moju ponosnu baku da nije od velikog

posljetka i važnosti za svijet je li se u petnaestom stoljeću pojavio ili

nije pojavio neki Aguirre u Lúzaru. Doñi Celestini sve ono što se

odnosilo na rod Aguirre činilo se veoma važnim, pa nije prezala ni

od laži ako je to bilo za veću slavu njezine porodice.

Da živi danas, kako li bi se dobra gospođa zgražala zbog ideja

mladog liječnika što ga imamo u Lúzaru! Taj je liječnik sin jednoga

mog druga iz mladosti, kormilara po imenu José Mari Recalde.

Naš se mladi liječnik sada zabavlja mjerenjem lubanja;

smjestio se u kosturnici gradskoga groblja, čeprka ondje i uz pomoć

grobara puni preparatima poštovane lubanje naših predaka, premeće

ih i prevrće skupljajući rezultate i čini druge takve nepodopštine i

svetogrđa.

Recalde ima talenta, bio je u Njemačkoj i sabrao dosta znanja;

ali ja, pravo da kažem, ne dajem mnogo na njegove tvrdnje.

Po njegovu, u bijeloj su rasi samo dva tipa: okrugla glava i

duga glava — Kain i Abel.

Obloglavac, Kain, žestok je, ponosan, nemiran, mračan, kopač i

rovač, sklon glazbi; dugoglavac, Abel, miran je, blag, inteligentan,

poljodjelac, matematičar, učenjak. Kain je divlji, Abel civiliziran;

Kain je religiozan, fanatičan, reakcionaran poklonik bogova; Abel je

promatrač, progresivan, ne želi obožavati, on promatra i proučava.

Recaldeu sam ja sve suprotno od onoga što sam bio za moju

17

baku. Po doktorovu mišljenju, krv Aguirrea pokvarila me i

upropastila; bez nesretnog utjecaja te žestoke rase obloglavih Kaina

ja bih bio čovjek divne vrste; ali se ta nemirna krv pomiješala s

onom dobrom i tako se ispriječila na mome putu.

— Vi ste — kaže mi kadgod Recalde — jedan od zaista

europskih tipova što ih imamo u Lúzaru. Vaš djed, Švicarac,

zacijelo je bio dolihocefal, čisti German, bez primjese keltskog i

alpskog tipa. Andíje su ono najbolje u Elgueji, od najprobranijeg

tipa iberskog. Šteta što su se ikad ukrstili s ovim bučoglavim

Aguirreima!

— Ne brini — velim mu ja u smijehu. — Neka te zbog toga ne

boli glava!

— Kako da ne brinem! — dočekuje on. — Da ste vi slučajno

jedan od ovih divljaka okrugle glave kao što je, na primjer, moj

otac, ne bih vam ništa rekao. Ali kako niste, preporučujem vam da

pazite na svoje sinove i kćeri: nemojte im dopustiti da ulaze u brak s

osobama okrugle glave.

Zaista bi bio vrhunac komičnog zabraniti sinu da se oženi

dobrom djevojkom a samo zato što je u nje okrugla glava; i ne bi

bilo manje komično protiviti se kakvu braku zato što je mladoženjin

ili mladin djed bio u svoje vrijeme cipelar ili sitničar. U tim

pitanjima mladi obično imaju bolji razbor od starijih, jer paze samo

na svoje osjećaje.

Iñura, sluškinja iz moje kuće, pričala je kako je nekakav

bogataš iz njezina mjesta, bivši trgovac robljem, komu je smetalo

što mu se sin htio oženiti siromašnom djevojkom, izjavio djevojci:

— Da sam na tvome mjestu, ne bih u taj brak, nije uputno udati

se za moga sina. Valja ti znati da sam ja bio trgovac robljem i da je

u mojoj porodici bilo obješenih.

— Nije to nama važno — odvrati djevojka. — Hvala Bogu, i u

mome su rodu nebogi uže omastili.

Zaista je mudro govorila ta djevojka.

18

IV

KUĆA MOJE BAKE

Majka i ja živjeli smo u osamljenoj kući kraj ceste, četvrt sata

hoda od grada. Mjesto bijaše povišeno, na svijetloj i otvorenoj

zaravni.

Kuća je imala balkone na tri strane. Odande je pucao pogled na

cio grad, na luku do promatračnice, i na more. Vidjeli smo, u daljini,

čamce kad su ulazili i izlazili, a ispred naše kuće prolazila je

diližansa iz Elgueje i zadržavala se u obližnjoj gostionici.

Na središnjem zatvorenom balkonu te naše kuće protekle su

prve godine mog djetinjstva.

Za olujnih dana sve bijaše više kao brod nego kao kuća; vrata i

prozori lupali bijesno, vjetar cvilio kroz pukotine i dimnjake, hukao

neobično, kao uzdišući, a kiša u zamasima žestoko tukla po oknima.

U kući smo živjeli nas troje: majka i ja i starica koja je bila

dojkinja moje majke, a koju smo zvali Iñura. Kao da i sad vidim tu

staricu: bila je suha, smežurana, krezuba, sva naborana, očiju sitnih i

živih. Uvijek je nosila crninu, uvijek joj crn rubac na glavi, krajevi

mu prebačeni gore, kako je uobičajeno u seljačkih udovica.

Ne vjerujem da je Iñura ikad protisla dvije riječi na

kastiljanskom jednu za drugom; ali se, naprotiv, izražavala na

baskijskom vraški brzo, a sve u tonu molitve.

Iñura je imala sestru, Joshepu Iñashi, koja je ujedno bila

crkvena svjećarica i žena sakristanova. Joshepa Iñashi živjela je u

staroj i crnoj kući koja se nalazila blizu crkve i pripadala župnome

dvoru. Kako je crkvenjak bio priprost, svjećarica je određivala što i

kako treba urediti i napraviti na oltarima i koju boju misničkog ruha

odabrati. Uvijek je proučavala crkveni kalendar. Kad sam s Iñurom

odlazio u Joshepinu kuću, obično smo se zadržavali u kuhinji i

pravili male i velike hostije, bacajući malo brašna i vode na ploču

koju smo grijali na vatri.

Moja je majka provodila najveći dio dana s mojom bakom; ali

nije željela da s njome živi, jer je i predobro poznavala

zapovjedničku narav doñe Celestine i njezinu samovolju koja ne trpi

nikakva prigovora.

19

Kuća moje bake nazivala se Aguirreche; to na baskijskom

znači »Kuća Aguirreâ«; bila je, a još je i sada, među najboljima u

gradu.

Imala je strogi izgled onih starinskih kamenih kućerina

baskijske zemlje; crne boje, izbočena krova, s redom međusobno

razmaknutih balkona, sa željeznim šipkama što su načičkane

rozetama i drugim cvjetolikim ukrasima; gore na katu bijaše

nekoliko malih prozora i pozamašan grb nad ulazom.

Kuća je bila utisnuta među crnim kućicama, u najnižem dijelu

Lúzara, okružena krivudavim i vlažnim uličicama.

Dok je još živjela moja baka, Aguirreche bijaše gotovo uvijek

zatvorena, i zbog toga je kuća djelovala nekako sumorno, ostavljala

dojam tuge, ponešto ublažene moštvom cvijeća što je šarenilom

oživljavalo balkone.

Kad bi ušao u kuću, čovjek bi osjetio da ga nešto guši, kao da

ga pritišće tama. Ulaz, obojen plavo, bijaše mračan, zidovi mu

oguljeni, vlaga ih prošarala; stepenište, od kestenova drveta,

zavijeno i crvotočno; na glavnom shodu ili odmorištu, u udubini,

sjala se Djevica naslikana u reljefu, na pozadini od pozlaćena drveta.

Kuća moje bake imala je nekoliko soba s obloženim vratima

koja se nikad nisu otvarala. Te sobe s obijeljenim zidovima, otkritim

stropnim gredama i velikim tamnim pločama na podu, već izlizanim

od vremena, zjapile su prazninom.

Moja baka i moja tetka Ursula bile su opsjednute manijom da

im pod bude uvijek usjajen, pa su ga njih dvije i jedna djevojka

laštile i trle dok ne bi postao kao ogledalo.

U salonu, sintezi i rekapitulaciji svega najprobranijeg u zdanju,

sjaj bijaše već posvećen. Ta se soba mogla zvati oltar porodice; ništa

nije uživalo čast da se nađe ondje ako nije imalo historije; stolice

presvučene crvenim damastom, dva-tri lakirana stolića, ogledalo,

slika s poveljom Aguirreâ, škrinja... O svakoj od tih stvari mogaše

moja baka, ili moja tetka Ursula, govoriti pol sata.

Sa stropa tog salona visjela je fregata od bjelokosti i ebanovine,

sa svim svojim jarbolima, jedrima i topovima.

Na počasnom mjestu, nad divanom, vidjela se slika u bojama.

Prikazivaše brod u borbi s valovima usred nevremena, kapetan

bijaše naslikan kao da je privezan za glavni jarbol i kao da izdaje

zapovijedi, a na razbješnjelom moru vidjele se daske i bačve. Taj

brod bijaše Constancia, fregata kojom je mnogo vremena

20

zapovijedao otac moje bake.

U podnožju slike stajalo napisano:

Španjolska fregata Constancia, pod zapovjedništvom

kapetana don Blasa de Aguirre, u osvit dana trećeg veljače

1793, na meridijanu otoka Rodriga, zahvaćena uraganom za

plovidbe iz Manile u Cádiz, kad je izgubila sve kokošinjce s

krmene palube, svu stakleninu, burad i razne daske.

Naslikao Antonio de Iturrizar.

Ja sam prije zamišljao, sjećajući se bakinih pretjerivanja, da ta

slika ima neku vrijednost; ali sam kasnije vidio da je to obična

gravira iz onog vremena, na koju se u podnožju stavljala legenda ili

objašnjenje; baskijskim pomorcima služio je takav namaz kao

exvoto, kao zavjetna slika koju su nosili u crkvu u Begoñi, Djevici

Guadalupskoj ili Našoj Gospi u Iciaru.

Constanciji s lijeve i desne vidjele se dvije slike sa svojim

legendama: Linijski brod, španjolski, pogled na krmu s jedrima pod

vjetar — na jednoj, a na drugoj: Španjolska topnjača, usidrena,

pogled na srednju palubu.

Te dvije slike još i danas čine društvo Constanciji, na kojoj je

moj pradjed privezan za glavni jarbol, u trenutku kad obećava

voštanicu Djevici od Rote.

U kući moje bake, u okvirima od mahagonija, bilo je i

engleskih bakroreza što prikazuju pomorsku bitku između engleske

fregate Eurotas i francuske Clorinde, 1814. Bila su tri: na prvom se

vidjela dva broda kako se razvijenih jedara približuju jedan

drugome; drugi je fiksirao trenutak bitke, a na posljednjem su dva

broda bez jarbola, u času kad tonu.

Druga slika u bojama, koju su u kući osobito cijenili, bijaše

reprodukcija što je u sredini imala kompas, a sa strana sve zastave i

stjegove ovog svijeta.

Još veće poštovanje uživala su dva velika škapulara što su ih

mome pradjedu dale redovnice Svete Klare iz Lúzara; on je taj dar

ustaklio i uokvirio u Cádizu i nosio sa sobom na svim putovanjima,

a tako i na svojoj plovidbi oko svijeta.

Moja je baka pridavala tako neobičnu važnost tim stvarima te

sam ja mislio da su u općoj cijeni i da su junačka djela mog pradjeda

poznata koliko i Napoleonova ili Nelsonova.

21

U salonu bijaše i kompas, barometar, termometar, teleskop i

razne blijede dagerotipije bližih i daljih rođaka. Sjećam se i

golemoga starinskog oktanta od bakra, sa koštanom skalom za

bilježenje stupnjeva.

Na konsoli su obično stajale dvije kutije kineskog čaja, kupa

izrađena od ljuske kokosova oraha i nekoliko golemih školjki iz

Indijskog oceana, sa sedefnim zavijucima — ljušture o kojima

ponetko misli da u sebi čuvaju jeku morskih valova.

Ono što se najviše doimalo i što sam najviše ocijenio u cijelom

salonu bijahu dvije kineske figurice, svaka u staklenom zvonu: i

jedna i druga kimahu glavama. Imale su veoma izražajna

porculanska lica i bile su veoma elegantne i dotjerane.

Kinez, sa svojim crnim zasukanim brcima i izvrnutim očima,

držaše u ruci crveno nojevo jaje; Kineskinja bijaše odjevena u plavi

kimono, a imaše u ruci lepezu.

Kad bi krenuli koraci po podu, kineski bi par počinjao umiljato

pozdravljati pa se činilo da se to dvoje upravo natječe u klanjanju.

Kad bi nas djecu pustili da uđemo u salon, ja bih provodio

vrijeme gledajući ono dvoje i govoreći:

— Bakice, sad kažu da, sada ne. Sada da, sada ne.

Imala je baka i papagaja: zvao se Paquito, a bio je majstor

dijaloga i monologa.

Ako biste ga upitali:

Imaš li ženu, Paquito?

on bi vam odgovorio:

Pod vrbom sam vjenčan,

Meksikom se skito.

Njegov svagdanji monolog bijaše papagajska zbirka povika što

se čuju na brodu:

Na lijevi bok! Na desni bok!

Sretan put! Dobro vam more!

Vatra! Hura, Paquito!

22

U riječima te zelene ptičurine nalazio sam prikrivenu ironiju, i

to me smetalo. Iñura mi je pričala da je jednom, prije mnogo

vremena, papagaj nekog mornara iz Elgueje izdao svoga vlasnika:

od ptičurine se saznalo da joj je gospodar bio gusar.

Unatoč znanju i sposobnosti svoje vrste, Paquito mi je bio

veoma antipatičan; nikada mi nije htio odgovoriti kad sam ga pitao

je li oženjen; a jednom mi je gotovo odnio prst udarcem kljuna.

Odonda sam ga gledao bijesno, i da sam samo smio, pograbio bih ga

za kukmu i nakljukao ga peršinom dok ne bi otišao u papagajski raj

da ondje istresa svoje priče.

Imala je baka i kutiju što se navije te svira; valjak na kutiji bio

pun bodljika, ali nisu izvijale ni glaska: kutija bila stara i pokvarena,

nije radila.

23

V

TETA URSULA

Prilično sam kasno pošao u školu. Još sasvim nejak udario sam

se u koljeno, i ne znam bijaše li zbog liječenja — vidar mi je

stavljao jedino melem od brašna i vina — ili zbog čega drugog, ali

je činjenica da sam dugo trpio od bolnog artritisa.

Možda sam zato i rastao poput boležljive biljke, pa je liječnik

savjetovao majci da me ne šalje u školu. Moje je djetinjstvo bilo

veoma samotno. Za zabavu sam imao nekoliko starih igračaka,

nekoć su pripadale mojoj majci i mome ujaku. Te igračke, koje su

prelazile s pokoljenja na pokoljenje, bile su veoma žalosne. Noina

arka mog ujaka Juana bijaše tužna arka: jednom je konju manjkala

noga, slonu rilo, pijetlu kresta. Bila je to Noina arka što je više

nalikovala na kakvo invalidsko sklonište.

Moja teta Ursula, starija sestra moje majke, romantična

usidjelica, počela me učiti čitanju. Doña Celestina bijaše kao duh

tradicije u obitelji Aguirre; teta Ursula sama fantazija i romantika.

Kad bi teta Ursula došla kući, sjela bi obično na nisku stoličicu

i ondje bi mi pričala mnoštvo priča i pustolovina.

U Aguirrecheu, u svojoj sobi, čuvala je teta Ursula knjige i

ilustracije sa španjolskim i francuskim bakrorezima — debele

sveske u kojima se pričalo o pomorskim bitkama, gusarenju,

glasovitim bjegovima i putovanjima velikih pomoraca. Te su knjige

zacijelo bile u kakvu podrumu, jer su vonjale na vlagu i imale

izgrižene krajeve. Bez sumnje, moja je teta u njima nalazila

inspiraciju za svoja pripovijedanja.

Teta Ursula pripovijedala je i najneznatniju stvar tako svečano

da sam se divio. Ona mi je ispunila glavu brodolomima, pustim

otocima i gusarskim brodovima.

Znala je više nego većina žena, a pogotovu baskijskih žena.

Ona mi je razjasnila kako su u staro vrijeme Baski odlazili u lov na

kitove na Sjeverno more; da su oni otkrili Newfoundland i da su se

još u prošlom stoljeću na brodogradilištima u pokrajini Vizcayi i

Guipúzcoi, u Oriju, Pasajesu, Aguinagi i Guerniki, gradile velike

fregate.

24

S ponosom mi je govorila o baskijskim mornarima i

kapetanima: o Elcanu i o njegovoj plovidbi oko svijeta; o Oquendu,

pobjedniku u više od sto bitaka, koji je, pobijeđen u starosti

(pobijedio ga admiral Tremp), umro od žalosti; o Blasu de Lezu,

koji je imao samo jedno oko i jednu nogu a neprestano se borio i sa

nekoliko malih brodova pobjeđivao moćnu eskadru engleskog

admirala Vernona kod Cartagene u Americi; o pametnom i

junačnom Churruki, o Echaidu, o Recaldu, o Gaztaneti. Svoja je

pripovijedanja često završavala ovim stihovima iz Conchina

Umijeća plovidbe:

Il na moru, il na kraju,

sve uz kartu i magnet,

Bask je prvi, neka znaju,

obišao cijeli svijet.

Iako ti stihovi nisu imali nikakve veze s onim što je pričala,

meni su se, zbog svečanog tona u kojem ih je recitirala teta Ursula,

činili kao najprikladniji završetak svake pripovijetke.

U to daleko doba djetinjstva ja nisam poznavao drugih dječaka

svoje dobi izuzev nekih daljih rođaka što su živjeli u Madridu i

dolazili u Lúzaro da provedu ljeto. Kad su oni bili u bakinoj kući,

odlazili smo zajedno u obiteljsku ladanjsku kuću, i ondje smo pili

surutku i jeli mladi sir. Teta je Ursula dijelila, a mi, djeca, pazili smo

daje li komu više nego ostalima, da bismo odmah prosvjedovali.

Moji su rođaci pričali o predstavama u kazalištima i cirkusima

što su ih posjećivali u glavnom gradu; ali, zapravo to nije budilo

moje pažnje. Mene je privlačilo more. Sa zavišću sam gledao

bosonoge dječake na molu. Eh, da sam ribarski sin pa da mogu

švrljati po nasipu, igrati se na pristanu i valobranu, skakati po

šlepovima i tovarnim čamcima.

Osim biblioteke što su je sačinjavali francuski ilustrirani

časopisi i knjige o pomorskim pustolovinama, teta Ursula imaše i

drugi izvor iz kojega je izvlačila uzbudljive pripovijesti što su me

toliko zarobljavale.

U salonu Aguirreâ čuvali su u škrinji, među drugim starim i

poštovanim predmetima, svezak rukopisa in folio, pozamašne

debljine. Na omotu od pergamenta stajalo je napisano, već

izblijedjelim crvenim slovima: Povijest obitejli Aguirre.

25

Kako su gotovo svi članovi te obitelji i onih što su se srodili s

njima bili pomorci i putnici, radi zornosti i razjašnjenja njihovih

pohoda, vidjele se među žućkastim listovima umetnute stare

navigacijske karte, veoma neobične. Na tim starim kartama i

zemljovidima more je bilo simbolizirano kitom koji baca mlaz vode,

galijom i sa nekoliko dupina; gradove su prikazivale kućice; šume

su označavane drvećem, a divlje zemlje Indijancima s perjem na

glavi i s lukom i strijelom u ruci. Bilo je i karata što prikazivahu

struje i vjetrove, i crteža sondi, primitivnih kompasa i astrolaba.

Cijela je knjiga bila niz opisâ, redale se avanture na moru i na

kopnu.

Moja je teta Ursula stavljala naočari i polako čitala koju od tih

priča i priklapala svoje komentare.

Bile su to većinom kratke priče, ali pisane tako izvještačeno da

nisam mogao dokučiti smisao. Jedna od najzabavnijih bijaše

povijest Dominga de Aguirrea, zvanog Bask, koji je sudjelovao u

ekspediciji Gonzala Jiméneza de Quesade, u doba osvajanja

Amerike. Domingo de Aguirre bio je svjedok požara u Iraki, koji je

zacijelo imao veliko značenje, sudeći po opisima.

Kad sam počeo pisati, sjetila se teta Ursula da mi u pero kazuje

odlomke iz velike obiteljske knjige, i još čuvam, slučajno, arak

neobrezana papira ispisan mojom nevještom rukom, na kojemu je

nejednakim slovima napisano:

»Kapetan broda, Martin Pérez de Irizar, sin Renterijin, na

povratku iz Cádiza gdje je natovario brod robom, susreo je na pučini

francuskog pirata Jeana Florina, čije je ime tjeralo strah u kosti

svima koji su plovili morem. Oholi je Francuz vodio dva dobro

naoružana broda. Koga bi ugrabio na moru, bio odrastao ili dijete,

muško ili žensko, orobio bi ga potpuno; tako je postao veoma bogat.

Kad je ugledao brod kapetana iz Guipuzcoe, Francuz gaje

napao žestoko, a Irizar se na svome brodu srčano branio. Krv je

obilno tekla s obje strane, i poslije okršaja Martin Pérez de Irizar

zarobi Jeana Florina, njegove brodove i sve njegove ljude.

Gusari su imali trideset mrtvih, a više od osamdeset ljudi bilo

im je ranjeno. Jean Florin htio je dati dvadeset tisuća dura kapetanu

Irizaru za otkupninu; ali je njegova ponuda bila uzaludna, jer

trijezan i razborit čovjek više drži do svoje časti nego do svekolikog

novca na svijetu.

Sa devedeset zarobljenika i dva zaplijenjena broda kapetan

26

Irizar vratio se u Cádiz, kao što je i odgovaralo njegovoj lojalnosti i

čestitosti.

Car don Carlos, naš gospodar, naredi da gusara Jeana Florina

objese, a da kapetan Martin Pérez de Irizar na svoj grb stavi, za

vječni spomen i sjećanje, sliku broda i zastave što ih je stekao u toj

bitki.«

Sjećam se kako sam, pišući ono što mi je diktirala teta,

postavljao razna pitanja o životu i običajima gusara; unatoč tome što

je ona nastojala uveličati odvratnost tih vitezova sreće, meni se

činilo da u gusarenju, hvatanju brodova i oduzimanju blaga, koje

onda čuvaš na pustom otoku, zacijelo ima mnogo draži.

Naučio sam čitati i pisati uz te obiteljske priče i avanture. A

bilo je nešto čudno u svim tim pothvatima: gotovo uvijek bijaše neki

Aguirre pustolov komu se nije znao kraj. Jedan je ostao među

Indijancima, o drugom se kazivalo da je postao gusar...

Bijaše kao da koban udes progoni neke članove obitelji, kroz

vrijeme i naraštaje.

27

VI

LOPE DE AGUIRRE, IZDAJNIK

Obiteljska knjiga bavila se mnogim kapetanima, mornarima,

pustolovima i svećenicima, ali, između svih tih historija,

najneobičnija, najbesmislenija u svojoj stvarnosti, bila je priča o

Lopeu de Aguirreu, luđaku, zvanu i Lope de Aguirre, Izdajnik.

Više puta pročitao sam začudne pustolovine toga čovjeka, što

su u rukopisu iznesene u pojedinostima.

Domingo de Cincunegui, autor Povijesnih uspomena iz Lúzara,

ponavljao je nekoliko puta molbu da po svim kutovima Aguirrechea

potražim ne bih li pronašao stari rukopis. Tražio sam, ali ga nisam

našao: bez sumnje, izgubio se rukopis kad je umrla moja baka;

možda je kojemu od pomoraca što sada žive u staroj kući poslužio

da njime potpali vatru. Ono što govori Cincunegui i u svojim

Uspomenama iz Lúzara uzeto je iz povijesti Perúa i Venezuele.

Iz njegovih Uspomena uzimam ove podatke da bih unekolike

prikazao svoga strašnog pretka:

»Lope de Aguirre rodio se u prvoj trećini šesnaestog stoljeća u

pokrajini Vizcayi, ali se ne zna u kojemu mjestu. U šesnaestom

stoljeću bile su tri znamenite kuće Aguirrea: jedna u Oyarzunu,

druga u Gaviriji, i treća u Navarri.

Lope de Aguirre bio je zacijelo iz jedne od tih kuća.

Lope je stigao u Perú negdje polovinom šesnaestog stoljeća i

pridružio se Gonzalu Pizarru u njegovoj pobuni. Neko je vrijeme

služio Pizarru, dok ga nije izdao i počinio djela nečuvene okrutnosti

protiv svojih bivših drugova.

Lope je bio čovjek nemiran i buntovan, tvrdoglav i ružan.

Osuđen na smrt za vrijeme jednog ustanka, pobjegao je i postao

krotitelj konjâ. Dobra služba da iskuša svoju divlju energiju! Među

vojnicima bio je Lope poznat pod nadimkom Ludi Aguirre.

Potkralj, don Andrés Hurtado de Mendoza, povjerio je godine

1560. baskijskom kapetanu Pedru de Ursúi ekspediciju sa zadatkom

da istraži obale Marañona u potrazi za zlatom. Lope je bio jedan od

glavnih vođa ekspedicije.

Jedne noći nemirni Aguirre pobuni momčad ekspedicije i sam,

28

udarcima bodeža, ubije kapetana Ursúu i njegovu drúgu Inés de

Atienza, kćerku konkvistadora Blasa de Atienze.

Lope je ubio i poručnika Vargasa te izdao proglas

pobunjenicima koji su ga slijedili. Pobunjenici proglasiše Fernanda

de Guzmána generalom i vladarom Perúa, a Lopea de Aguirrea

feldmaršalom.

Kad je Guzmán prigovorio Lopeu zbog njegove nepotrebne

okrutnosti, divlji Bask, koji nije podnosio prigovora, osvetio se te ga

ubio, a kasnije počinio niz nasilja i zločina.

Predvodeći svoje ljude, podjarmljene terorom (objesio je

osmoricu koji mu se nisu činili dovoljno vjerni), sišao je niz

Amazonu, mjesece i mjesece slijedio beskrajni tok te goleme rijeke i

najposlije se dohvatio Atlantika.

Lope je imao samo male brodove koji su jedva služili za

plovidbu tijekom; ali on nije priznavao zapreka: otisnuo se na ocean.

Lope de Aguirre bio je potpun čovjek.

Na debelom moru, oko ekvatora, izdržao je dvije strašne oluje

na svojim slabim brodovima, a onda je zaplovio duž obala Brazila,

Guayane i Venezuele.

Kamo bi došao, Lope je otimao i pustošio, pljačkao luke, palio

sve na što bi naišao, harao sve pred sobom, nošen svojim ludim

bijesom.

Svećenik te flotile usudio se savjetovati i zaklinjati svoga

kapetana da ne bude tako okrutan. Aguirre ga je uljudno slušao i

uljudno ga dao objesiti.

Osjećajući možda kajanje u svome otvrdlom srcu, pozvao je

nekog misionara iz Parrachague da se pred njim ispovjedi; kad mu

dobri svećenik nije htio dati odrješenje, naredio je da ga objese,

zacijelo da bi taj pravio društvo drugom obješenom svećeniku.

Pustolovi iz njegove družbe koji su bili premalo odani njegovoj

osobi doživjeli su istu sudbinu.

Od četiri stotine ljudi što su krenuli s Ursúom, ostalo je Lopeu

samo stotinu i pedeset, a od tih su mnogi danomice bježali.

Kad je Aguirre vidio da nema dovoljno posade za svoje

brodove, on ih zapali, a zatim se skloni sa svojom kćerkom i

nekoliko vjernih drugova u blizini Barquisimeta, u Venezueli.

Ondje, na selu, u nekoj napuštenoj kući, Aguirre je napisao

memorial Filipu II, pravdajući svoje zločine i nepodopštine, a da

svom dokumentu dadne veću moć, potpisao ga je odvažno, cinično i

29

besmisleno:

Lope de Aguirre,

Izdajnik

Kraljeve čete, udružene s nekolicinom bjegunaca iz Aguirreove

vojske, opkoliše baskijskog kapetana kao divlju zvijer, da ga ubiju.

Skršen, opkoljen, kad je vidio da je izgubljen, Lope je izvukao

bodež i zabio ga do drška u srce svoje kćeri, koja je još bila dijete.

— Ne želim — rekao je — da postane zla žena niti da je ikada

uzmognu zvati kćerkom izdajnika.

Zatim naredi jednom od vojnika da u njega ispali hitac iz

arkebuza.

Vojnik posluša.

— Slab hitac! — uzviknu Lope kad mu je zrno prozujalo iznad

glave.

A kad je kod drugog hica osjetio da mu je metak prodro u prsa i

oduzima mu život, uzviknuo je, pozdravljajući svog ubojicu s

divljim veseljem:

— Taj već valja.

Zaista, Lope de Aguirre bijaše potpun čovjek.

Mrtvome su mu odrubili glavu a trup raščetvorili; lubanju su

sačuvali u crkvi u Barquisimetu, zatvorenu u željeznom kovčegu.«

To je ono što priča Cincunegui u svojim Povijesnim

uspomenama iz Lúzara, a manje-više to je kazivala i knjiga iz

bakine kuće, iako sa mnogo više pojedinosti i komentara.

Čitajući te pustolovine Aguirreove imao sam pomalo dojam što

ga ostavlja na djecu Guignol3 kada tuče žandara i vješa suca.

Usprkos svim njegovim zločinima i krvoločnostima, ludi Aguirre

bio mi je gotovo simpatičan.

3 Popularna figura iz francuskog kazališta lutaka. — Prev.

30

VII

POGREB MOG UJAKA JUANA

Jedan od jakih dojmova iz djetinjstva ostavio mi je pogreb mog

ujaka Juana de Aguirrea.

Boravište starijeg brata moje majke bilo je dugo vremena tajna,

dok se nije saznalo da je odlutali umro.

Osjetio sam, onom pronicljivošću što je često u djece, da u

mojoj obitelji postoji stanovita suzdržljivost u vezi s mojim ujakom

Juanom; ni moja majka, ni njena sestra Ursula, ni moja baka nisu

htjele govoriti o nestalome, i ta je tajna i uzdržljivost poticala moju

maštu.

Naša sluškinja Iñura, koja je bila veoma praznovjerna, tvrdila

mi je da ujak Juan nije umro.

— A gdje je onda? — pitao sam je.

— Daleko odavde.

— A zašto ne dođe?

— Ne može doći.

— A zašto?

Na kraju, poslije dugih preporuka da ništa ne kažem majci,

Iñura mi je ispričala da se moj ujak Juan odmetnuo u gusare, da su

ga odveli u zatvor u Englesku, gdje su mu udarili lance na noge, a na

leđa mu vrelim željezom utisnuli nekakva slova. I zato, sve ako je i

živ, ne može doći u Lúzaro.

To što mi je Iñura ispričala još me više uzbudilo i potaklo moju

maštu do krajnosti. Noću sam zamišljao da vidim ujaka u njegovoj

tamnici, kako jadikuje, gol, a na leđima mu se ističu strašna slova.

U to vrijeme, kao da se u meni imala još jače učvrstiti

uspomena na mog ujaka, obavljena je svečanost njegova pogreba, in

absentia, u Lúzaru. Kako se činilo, moja je baka od konzula u

nekom mjestu u Irskoj primila pismo, kojim joj je javljeno da je

Juan de Aguirre umro. Ali, je li bila istina? Iñura mi je otvoreno

kazala da nije.

Veoma se dobro sjećam dana pogreba; ostao je tako urezan u

mome pamćenju!

Majka me probudila u svanuće; već je bila odjevena u crninu; i

31

ja se brzo odjenuo, te nas dvoje iziđosmo s Iñurom naput.

Bilo je jesensko jutro; grad se počeo buditi, magla se penjala uz

Izarru, a iz luke polagano je izlazila škuna.

Stigli smo u Aguirreche; pričekali smo trenutak, a onda moja

baka, teta Ursula i moja majka, ogrnute žalobnim koprenama,

krenuše u crkvu, a ja s Iñurom za njima.

Visoka crkvena lađa bijaše tamna i pusta; u sredini, pred

glavnim oltarom, svjećarica i crkvenjak prekrivali su odar crnim; na

podu se naziralo mnoštvo stvari, komadi drveta, žute voštanice s

crnim pokrivkama.

Baka, majka i teta pridružile se svjećarici, i sve su četiri išle s

jedne strane na drugu, namještajući mnoštvo toga.

Iñura je željela da sjednem u jednu od klupa što su bile blizu

podija s odrom, u kojima su se imali smjestiti rođaci na čelu

žalobnog skupa; ali sam se ja bojao da ostanem sam.

Išao sam za majkom držeći se njene suknje, ne dajući joj da išta

uradi, sve dok nije došao stari Irizar, u crnu odijelu i sa cilindrom u

ruci, i prisilio me da sjednem kraj njega na klupu što se nalazila u

sredini.

Jedna po jedna ulazile žene u crnini, kleknule bi, raširile crn

rubac po podu, odmatale žutu voštanicu te je zapalile.

Voštanice na glavnom oltaru počele su gorjeti, i na njihovoj

svjetlosti odražavao se cijeli oltar u stilu Churriguerinu4, pozlaćen,

usukan, sa svojim salamunskim stupovima i obilnim grozdovima.

Gore, u poprečnoj lađi, visio jedrenjak i blago se njihao, kao da

plovi prema zlatnom sjaju što je blistao na glavnom oltaru.

Zvono je počelo zvoniti; ljudi pristizali, najprije malo-pomalo,

zatim u mnoštvu; dvije klupe određene za rođake i prijatelje ispunile

se, i misa je počela.

Ja sam bio uplašen; znao sam da na odru nema nikoga; ali mi

se činilo da negdje unutri zacijelo čuči ujak Juan sa svojim lancima i

svojim sramnim slovima na leđima.

Ovda-onda zasvirale bi orgulje, i njihov skladan zvuk dizao se

do visokog svoda. Ja sam gledao na sve strane, unatoč tome što me

stari Irizar opominjao da budem pobožniji.

Kakva li žara u tih žena! Poklekle na svojim razastrtim crnim

4 Estilo churriguerresco, kićen stil što ga je stvorio arhitekt José Churriguera

(1650-1723) spajanjem gotskih i baroknih elemenata. — Prev.

32

rupcima, molile su svom dušom. Neke su bile udovice pomorskih

kapetana i kormilara, i kad bi se sjetile čovjeka izgubljena na moru,

jecale su.

Poslije mise, svećenik se okrenuo prema vjernicima i molio za

mrtvoga i za sve što su pokopani u moru.

Onda se jecaji pojačali.

Zatim je svećenik prišao katafalku da izmoli responzorij te je

nekoliko puta poškropio odar blagoslovljenom vodom.

Bio sam zbunjen, uplašen. Kad smo izlazili iz crkve, blijedo je

sunce osvjetljivalo atrij. Irizar i ja ostadosmo na vratima. Sve žene,

sa svojim crnim kukuljicama, prođoše ispred nas, u procesiji, prema

kući moje bake; za njima su izišla gospoda, sa cilindrima, i pomorci

i ribari u suknenim odijelima i s rukama zabijenim u džepove hlača.

Navečer mi je Iñura ponovno tvrdila da moj ujak Juan nije

umro. Prije ili kasnije ja ću ga vidjeti.

Njeno je uvjerenje postalo i moje. Bio sam uvjeren da ću nekog

dana vidjeti gospodina s izgledom kojeg pomorca iz knjiga moje tete

Ursule, sa zaliscima, s visokim čizmama, u kaputu i šeširu od

voštanog platna. Probesjedio bih s tim gospodinom i ustanovio da je

to moj ujak Juan.

Dugo je njoj duh uznemirivala tajna Juana de Aguirrea, a s tom

sam tajnom povezivao i pogreb u crkvi, s oblacima tamjana u zraku

i s jedrenjakom obješenim u križnom krilu, što se činio da plovi

prema zlatnoj vatri glavnog oltara...

Sličnom tajanstvenošću bijahu mi ispunjeni i božićni blagdani.

Tih dana sve mi se činilo drukčije, zrak, svjetlo, predmeti.

U Aguirrecheu je već bila tradicija da se postave velike jaslice

u jednoj sobi u prizemlju. Suluda starica Curriqui, u suknji sa

cvjetovima i u bijeloj kapi, imala jr nalog da objasni što se zbivalo u

Betlehemu. U ruci je držala štapić da pokaže ličnosti, i tamburin da

se može pratiti kad bi počela pjevati božićne pjesme. Znala je dva-tri

jednolična napjeva i nekoliko stihova s jednom rimom. Među

figurama oko jasala vidjela se neka jadnica, bez sumnje drevna

lakrdijašica. Sjećam se pjesme koju je Curriqui njoj upućivala:

Orra Mari Domingui

Beguira orri

Gurequin naidubela

Belena etorri.

33

(Evo Marije Domingui. Pogledajte tu rugobu! A hoće s nama u

Betlehem!)

I Curriqui je nastavljala:

Gurequin naibadezu

Belena etorri

Atera bearco dezu

Gona zar hori.

(Ako želiš s nama u Betlehem, valja ti svući tu staru suknju.)

Publika, sastavljena od ribara i mališana, hvalila je te

naturalističke pojedinosti.

Na Sveta Tri Kralja, Curriqui se, s bijelom kapom i s krunom

od mjedi, vraćala svojoj pozornici u Aguirreche, da pjeva druge

pjesme. Toga dana nekoliko pastira s planine silazilo je do kuća:

pjevali su božićne pjesme oporim i promuklim glasovima i pratili se

tamburinima i bubnjevima.

Ako bi im gospodarica kuće dala koji novčić, oni bi u pjesmi

kazali da je slična Djevici; ako im ne bi ništa dala, priklopili bi da je

stara vještica.

34

VIII

DJEČAČKE NESTAŠNOSTI

Toliko sam slušao o zloći dječaka te sam u školu išao kao janje

koje vode na klaonicu.

Bio sam pripravan da se borim, kao Martin Pérez de Irizar,

protiv svakog Jeana Florina koji bi me napao, iako moje snage nisu

bile velike.

U početku me učitelj smjestio među zaostale, a to me prilično

postidjelo; ali sam uskoro prešao u skupinu učenika svoje dobi.

Učitelj, don Hilario, bio je stari Kastiljanac koji se trudio da

nas nauči čistu jeziku i dobru izgovoru. Mrzio je baskijski jezik kao

osobnog neprijatelja i smatrao da čovjek koji izgovori onako kako se

govori u Burgosu ili Mirandi de Ebro stječe takvu superiornost te bi

svako čeljade sa zdravim razumom, prije nego što nauči kako da

zarađuje ili da živi, moralo da nauči pravilno izgovarati.

Nama dječacima činilo se smiješnim što don Hilaio pridaje

važnost domaćim problemima. Umjesto da nam govori o Rtu Dobre

Nade ili o njufundlandskim prudovima, govorio nam je o

vinogradima u Haru, o pšenici iz Medine del Campo. Mi smo ga se

bojali a ujedno ga prezirali.

Dobro je razabirao da preziremo sve što uživa njegove

sklonosti, i odgovarao je, instinktivno, mrzeći naše mjesto i sve što

je baskijsko. I znao nas je bijesno tući.

Mene je mnogo puta od batina spasila preporuka moje majke

da me ne tuče; još sam bolestan, rekla mu je.

Kad sam shvatio korist koju sam mogao izvući iz svoje bolesti,

običavao sam hiniti bol u prsima ili u želucu, da izbjegnem kaznu.

Oslobodio sam se mnogo puta od udaraca; ali sam izgubio

reputaciju jakog čovjeka. »Ovaj dječak ne vrijedi ništa«, govorili su

o meni; i to je mišljenje potrajalo do danas.

Čovjek se sada smije misleći na obješenjaštva iz danâ

djetinjstva; ali ako se u mislima vrati na ono vrijeme, jasno mu je da

su prvi školski dani bili među najsumornijim i najtužnijim danima

života.

Kasnije je bilo žalosti i nevolja — ta tko ih nije imao? Ali je

35

osjetljivost već bila otupjela; čovjek je već vladao svojim živcima

kao što kormilar vlada svojim brodom.

Ne, nije lako ljudima moje dobi vraćati se u mislima u

djetinjstvo, s nježnošću se sjećati škole i učitelja koji su nam

zagorčavali prve godine života.

Hladna i vlažna škola, gdje ti se ukoče noge i gdje, ne znajući

zašto, primaš grube riječi, nailaziš na loš postupak i kazne — jest, to

je nešto što ide među najružnije i najodvratnije dojmove u životu.

Baš je čudno: ono što je shvatio divljak, naime da dijete, jer je

slabije, nježnije, zaslužuje više pažnje i čak više respekta nego

odrasli, to nije shvatio civilizarani čovjek. Među nama: onaj koji je

nesposoban da ičim naudi kojem odraslom, kadar je da muči dijete, i

on ga zaista muči, a roditelji još mu i povlađuju.

To je jedno od mnogih nasilja i divljaštva koja idu u okvir

civilizacije.

Kad sam već nekoliko dana išao u školu, vezao sam

prijateljstvo s dvojicom dječaka, koji su mi ostali prijatelji do danas:

jedan je José Mari Recalde, a drugi Domingo Zelayeta.

José Mari bijaše sin Juana Recaldea, zvanog Hrabri. Tako su

zvali njegova oca, jer je bezbroj puta pokazao neobičnu hrabrost;

José Mari išao je istim putem: bijaše nagao i hrabar.

Drugi dječak, Domingo Zelayeta — ili Chomin, kako su ga

zvali — bio je sin tokara i prodavača brodske opreme.

Chomin se isticao svojom živošću i svojim duhom. Otac bijaše

osebujan čovjek, energičan, čvrsta značaja i pomalo mrk, a

pronalazio je neobična objašnjenja za svoje odluke.

— Zašto se ponovno ne oženite, Zelayeta? — upitao bi ga

tkogod.

— Ne, ne! A i zašto? Morao bih napraviti veću kuću, a to mi ne

odgovara.

Jednom su ga htjeli imenovati vijećnikom, ali se on usprotivio

svom silom.

— Ali, čovječe, zašto nećeš da budeš vijećnik?

— Prije bih se ubio — rekao je on — nego se prisilio da nosim

kaput s lastavičjim repom.

Taj kaput, što ga je Zelayeta tako mrzio, bio je frak, a u Lúzaru

je vladao običaj da ga vijećnici nose u svečanim prilikama.

Zelayeta, otac, unatoč svojim neobičnostima i svojoj sirovosti,

bijaše čovjek naprednih težnja; volio se pretplaćivati na knjige da bi

36

ih primao, ali ponajprije zato da ih čita njegov sin.

Prvih mjeseci škole moja je majka slala Iñuru po mene, pa sam,

iako dobra starica nije bila sa mnom stroga, morao ići pored nje, dok

su moji drugovi išli sami, putem kojim su htjeli.

Poslije mnogih molbi i negodovanja postigao sam slobodu da

odlazim u školu i da se vraćam bez nadzora i bez pratnje. Majka mi

je preporučivala da idem kojim putem želim, izuzev preko

pristaništa, a to je bilo baš kao da mi je rekla da mogu svakamo i

nikamo. Unatoč njenim opomenama, čim bih izišao iz škole, trčao

sam sve do stepenica na pristaništu.

Drugi dječaci, uglavnom iz obitelji koje žive na kopnu — ili na

suhu, kako vele u Lúzaru — bili su više skloni da idu igrati pelotu5;

mi, iz obitelji pomoraca, u koje smo se ubrajali Recalde, Zelayeta i

ja, kretali bismo prema moru.

Promatrali smo čamce i brodice što su izlazili iz luke i u nju

ulazili; gledali smo dječake što su goli uranjali u vodu na rtu što se

na baskijskom zvao Cay luce, promatrali ribiče s prutilom što su se

vježbali u strpljenju. Ribiči su nas poznavali.

Kakva li iznenađenja kad bi se na kraju uzice pojavila

hobotnica s kratkovidim očima, okruglim i glupim, s kljunom kao u

sove i s odvratnim krakovima punim sisaljki! Nije bilo malo

uzbuđenje kad bi izlazila smotana kakva velika jegulja što se srčano

bori za život, ili morska žaba, naduta, crna, uistinu odvratna.

Kad nas nije nitko promatrao, spuštali smo se niz konope i

tumarali po teglenicama i barkačama, i skakali iz jednog čamca u

drugi.

U dječjoj nezavisnosti brzo se osvaja teren, i ja sam na svome

putu napredovao tako brzo da sam u malo vremena postigao

potpunu slobodu.

Često sam sa Zelayetom i Recaldeom bježao iz škole. Učitelj,

don Hilario, slao je kući poruke i javljao da ovog ili onog dana

nisam došao; ali me majka uvijek opravdavala; kako je vidjela da se

oporavljam i postajem krepči, gledala mi kroz prste i pravila se da

ne primjećuje izostanke.

Nedjeljom, i u radne da ne kad bismo pobjegli iz škole, išli smo

obično do pješčara, skidali cipele i čarape i bazali bosonogi.

5 Pelota, baskijska narodna igra, vrsta tenisa. Lopta se ne baca preko mreže,

nego igrači stoje u istom redu, a lopta se odbija o zid. — Prev.

37

Skupljali smo školjke, komade stive, moluske što ih narod,

zbog njihova oblika, naziva »drškama«, kamenčiće crne, žute,

ružičaste, uglačane i sjajne.

U sumrak skakali po pijesku zeleni ušenjci i mušice zvane

grice, a otukli otvori na mekušcima bacali mjehuriće zraka kad bi

iznad njih prošao val sa svojim tankim slojem vode.

Kojiput uspjelo bi nam da vidimo mekušca što ga na

baskijskom zovemo deituba, i o kojem kažemo, ne znam zašto, da se

obično sam uguši. Da bismo ga natjerali da iziđe iz svog skrovišta,

trebalo je unutra ubaciti malo soli.

Najviše sreće u otkrićima imao je Zelayeta; on je nalazio

morsku zvijezdu ili kakvu rijetku školjku; on je vidio hobotnicu

među stijenama, ili dupina što plovi između valova. Uvijek je sve

marno istraživao; zbog te sklonosti njegov ga je otac zvao

žandarom.

Majka me već puštala da nedjeljom odlazim s drugovima, pošto

bi mi najprije dala niz opomena i preporuka. Kako smo tada imali

dovoljno vremena pred sobom, više se nismo zadovoljavali

odlaženjem na pješčare, nego smo se popeli uz Izarru i poslije

silazili na obližnje stijene.

Kad smo se već navikli da idemo među hridine, pješčani žal

više nam nije pružao zabave, činio nam se pustim i dosadnim.

Prava svrha naših odlazaka na stijene bijaše da sakupljamo

velike i tamne rakove za koje ovdje imamo ime račnjak, a drugdje

kosmelj i samac.

Brdo Izarra, kojemu se na jednom boku, u podnožju, nalazi

Lúzaro, tvori kao neki poluotok koji odvaja ulaz u luku od prilično

široka zaljeva smještena između dva šiljka. jedan se zove

Svjetionički rt, a drugi Rt dušâ. Izarra je predgorje od škriljavca —

sve same nagnute ploče, izglodane valovima. Ti kameni slojevi,

odvojeni jedan od drugoga kao listovi otvorene knjige, spuštaju se u

more stvarajući grebene, crne stijene tučene nemirnim valovima, a

završavaju se visokom crnom hridinom, tajanstvena izgleda, koja se

zove Frayburu.

Da bismo krenuli na svoje obilaske, običavali smo se sakupiti

rano ujutro na pristaništu, prolazili smo ispred Svete Klare, penjali

se jednom strmom ulicom, ostavljajući za sobom četiri-pet skupina

stubâ, te izbijali na put što su ga s jedne i druge strane omeđivali

zidovi nekoliko vrtova. Zatim smo presijecali kukuruzišta i

38

vinograde i stizali gore na brdo, na kamenitu ravan na kojoj su rasle

bukve i paprat.

Na vrhu Izarre zacijelo je nekoć bila platforma za smještaj

topova; još se primjećivalo popločano tlo utvrde i ostaci bedema. U

blizini se nalazila spilja, puna korova, koju smo dolazili istraživati.

Bila je to rupa što su je nekoć, bez sumnje, napravili topnici da

se zaštite od kiše, a nama je služila da se u njoj igramo Robinsona.

Stari Yurrumendi, čudan izmišljač maštovitih priča, rekao je

Zelayeti da se u tu spilju sklonila velika krilata zmija, Egan-suguia:

ta je pećina njezin nastan. Aždaja ima tigrove pandže, krila orla-

lešinara i lice starice. Noću obilazi naokolo čineći zlodjela, pije djeci

krv, a dah joj je tako strašan i otrovan da od njega sve ugiba.

Otkad smo to čuli, oklijevali smo pred spiljom i nismo ulazili.

Ipak sam, da provjerim priču, predložio da u spilji zapalimo korov:

ako se Egan-suguia nalazi ondje, izgorjet će, a ako se ne nalazi,

onda nikom ništa. Recaldeu se namisao nije činila dobrom. Tako se

praznovjerje učvrstilo.

Visovi Izarre ulijevali su poštovanje. Nad samim morem

prolazila kamenita staza duž hridine kojoj podnožje bijaše izbušeno,

sastavljeno od stijena što ih je morska voda izlokala. Valovi se

ulijevali na pukotine škriljavca, u srce brijega, te se opet izlijevali, i

vidjelo se kako skaču bijeli i pjenasti, kao mlazovi snijega. Neki se

dječaci nisu usuđivali na one visine, u strahu od vrtoglavice; a mene

je privlačila ta opasnost.

Dolje, na nekim je mjestima slojevito kamenje bilo poredano

poput stepenica kakva amfiteatra. Na klupama toga prirodnog

koloseuma ostajale su, kad bi se povukla plima, okrugle svijetle

barice, sjajne zjenice u kojima se odražavalo nebo.

Isti je Yurrumendi tvrdio, po Zelayetinu pričanju, da su te

stepenice napravljene da bi sirene odande mogle vidjeti utrkivanje

dupina, i bitke morskih nemani, koje vrve nemirnim podvodnim

carstvom.

Voda, zelena i bijela, bijesno je skakala između kamenja;

valovi se razbijali u kišu pjene i srljali naprijed kao stada divljih

konja, s grivom što ime se vijori na vjetru.

U daljini, na pol milje od obale, kao straža tih grebena, uzdizala

se stijena tragična izgleda, Frayburu. Ribari kazivahu da nasuprot

hridi Frayburu brdo Izarra ima veliku šupljinu, golemu tajanstvenu

spilju.

39

Kad se prođe taj dio, Izarra se siječe u gladak greben, crn

škriljevit zid, sa bijelim i crvenim žilama, na čijim sastavima i

ravninama raste grmlje i korov. Na toj je strani more veoma duboko

i manje uzburkano nego ispred onih grebena.

Kad čovjek siđe putem, ugledat će žalo kod Rta duša, između

Svjetioničkoga i drugoga dalekog rta. Na pješčaru obale uzdižu se

zelenilom obložene dune, a iz dimnjaka rasutih kućica naselja Izarte

povija se dim.

Već blizu Svetioničkoga rta ostavljali smo put da zađemo među

stijene. Bilo je ondje pukotina širokih poput dimnjaka koje su se

završavale u moru. U nekima od tih provalija osjećao se vjetar, koji

je pokretao cvjetiće na ulazu; u drugima se jasno čuo šum valova.

Skakali smo sa stijene na stijenu i obično išli do najdaljih

hridina; ali kad je počinjala plima, morali smo trčati, bježeći od

valova, a ponekad izuti se i gaziti po vodi.

Za vrijeme oseke, između stijena pokrivenih lišajima, vidjele se

mirne barice što su ostajale kad bi se more povuklo. Proveo sam

mnoge sate gledajući te male lokve vode. I s kakvim zanimanjem! S

kakvim oduševljenjem!

Ispod prozirne vode vidjela se izjedena stijena, puna rupa,

pokrivena školjkama. U dubini, između zelenih lišajeva i

raznobojnih kamenčića pojavljivali se crveni morski ježinci; meke

im se ticalje skupljale kad bismo ih dotakli. Na površini splake

plovilo galebovo pero, ili komad pluta, ili čuperak morske trave,

koji se, kad bi omekšao u vodi, pretvarao u grančice posute srebrom.

Ljeskava ribica jurila poput strijele, prelazeći mali ocean, a ovda-

onda iz svoga skrovišta izlazio rak, veliko čudovište toga malog

mora, te podmuklo milio postrance i golemim okom istraživao svoje

područje, u potrazi za žrtvom.

Neke od tih lokava imale su svoje prokope koji su ih spajali

jednu s drugom, imale svoje dražice i svoje ponore; kad sam ih

gledao, zamišljao sam da su takva svjetska mora i da ih one

prikazuju u malom.

Volio sam sjediti na izbočinama hridina gdje su se zgrtale alge

i sušile na suncu; taj jaki miris mora preplavljivao me svega i

podizao mi raspoloženje, baš kao aroma kakva plemenitog vina.

Sati provedeni među stijenama prolazili nam kao da lete, i

gotovo sam uvijek dolazio kući kasno.

Mnogu nedjelju znalo se vrijeme okrenuti protiv nas: ulila bi

40

strašna kiša, i majka mi nije dopuštala da iziđem. Pratio sam je tada

u Aguirreche, ručali bismo u kući moje bake i ondje provodili

poslijepodne. Kakve li dosade!

Sastajalo se društvo poštovanih gospođa, među kojima su bile

dvije-tri udovice pomorskih kapetana i kormilara, i u sumrak pila se

čokolada. I slušao sam kako bakine prijateljice neprestano naklapaju

na svome baskijskom, s očajanjem sam gledao kako neprekidno i

jednolično lije kiša i slušao buku vode što je u mlazovima tekla iz

žljebova i padala na pločnike.

41

IX

YURRUMENDI, FANTAST

U moje vrijeme, široko pristanište Lúzara, Cay Luce, nije bilo

tako široko ni tako dobro popločeno kao što je sada; bilo je onda

omeđeno niskim zidićem, a umjesto da se završi valobranom,

prestajalo je na samim stijenama.

Svom duljinom pristanište i sada pruža istu sliku: ribarske kuće

s balkonima, prozorima i drvenim galerijarna, a po njima obješene

crvene košulje, plave čarape, žućkasti nepromočivi šeširi, pluto,

ribarska oprema.

U tim kućama uvijek ima obješene odjeće; to, dijelom, valja

pripisati nagonu toga ribarskog svijeta za čistoćom, a dijelom dolazi

odatle što se teško suše stvari promočene morskom vodom.

Između kuća što su duž mola Cay Luce, kako nekoć tako i

danas, ima nekoliko trgovina ugljenom i cio niz krčama u kojima se

sastaju ribari da piju i razgovaraju, a na jedina vrata na tim krčmama

i danas izlazi, osobito nedjeljom, miris prženih srdela, kuhane tunine

s lukom i zvuci harmonike.

Neke od tih krčama imale su zvučne nazive: Teleskop, Lijepa

sirena, Holandez, Goizeko Izarra (»Jutarnja zvijezda«), a najslavnija

od svih bila je krčma što ju je držao Joshe Ramón, poznata pod

nadimkom Guezurrechape, ili, na kastiljanskom, »Istresište laži«.

Na tome pristaništu, a svega nekoliko koraka od »Istresišta«,

imao je radionicu Zelayetin otac. U prozor kuće, pretvoren u izlog,

izložio je drvene koloture, svjetiljke, ribarska prutila, pojas za

spasavanje...

Zelayetin otac radio je na tokarskoj klupi sa svojim naučnikom,

i dok je stari tokario, nekoliko je prijatelja sjedalo na prag da

razgovara s njim.

Bio sam prisan prijatelj njegova sina a mog vršnjaka Chomina

Zelayete. Chomin je bio veoma spretan i veoma strpljiv. Uspio je, na

priliku, pripitomiti malena galeba, i ptić, kad su mu porasla krila,

zametaše kavgu sa svim mačkama u susjedstvu. U dane kad bi se

oborila olujina sakrivao se u kakvoj mračnoj rupi, i ne bi odande

izlazio sve dok ne bi pregrmjelo.

42

Zelayeta se oduševljavao, baš kao i ja, pustim otocima i

gusarima, a kako je imao dara, risao je nacrte za brodove kojima

smo plovili nas dvojica, i karte nepoznatih otoka gdje smo prolazili

naukovanje Robinsona.

Naša sklonost pustolovinama, u kojoj je kucao atavistički

nemir Baska, mogla je samo porasti dok smo slušali pripovijesti

kormilara Yurrumendija, starine i zanesenjaka Yurrumendija,

prijatelja i pajdaša starog Zelayete.

Eustasio Yurrumendi mnogo je putovao; ali je bio čovjek

tlapnji, fantast kojemu su njegove fantazije uzmutile razum. Svi mi

imamo zbirku tlapnji i laži koje nam služe da se zaklonimo od

hladnoće i tuge života; ali je Yurrumendi ponešto pretjerivao s tim

zaklonom.

Bio je on čovjek golem, plećat, kuljav i krakat, s krupnim

šakama što ih je uvijek držao u džepovima hlača, a hlače samo što

mu nisu spale, tako ih je nisko vezivao pod trbuhom.

Imao je lijepo lice, otmjeno i crveno, kosu bijelu, zaliske

veoma kratke, a oči sitne i sjajne. Odijevao se u čisto ruho, ljeti u

odijelo od plavog platna, izblijedjelo od mnogog pranja, a zimi u

kaput od čvrsta crnog sukna, pun zakla. Nosio je pletenu kapu s

resom u sredini. Bio je neženja, živio je sam sa starom gazdaricom,

mnogo je pušio, na lulu, njihao se u hodu i nosio zlatan prsten o uhu.

Yurrumendi je bio član posade na brodu koji je prevozio crno

roblje; plovio je na francuskim brodovima što bijahu naoružani na

krstarenju i proveo neko vrijeme u tamnici, pod sumnjom da se

bavio gusarenjem. Yurrumendi je bio pravi morski vuk. Poznavao je

Atlantik od Islanda i Lofotskih otoka do Rta Dobre Nade i Rta

Horna. Znao je što su oluje na Pacifiku i tajfuni na Indijskom

oceanu.

Yurrumendi je mnogo vidio, ali je više volio pričati o onome

što je maštao negoli o onome što je vidio.

Chomina Zelayetu i mene zaludio je svojim pričama. Kazivao

nam je da na dnu mora, baš kao i na zemlji, ima šuma, livada,

pustinja, planina, vulkana, koraljnih otoka, potopljenih brodova,

nebrojena blaga, a nebo od vode gotovo je jednako našem svodu

nebeskom.

I najvećoj istini znao je priklapati nesklapne izmišljotine.

— Ponekad — kazivaše — more se diže kao kakav zid, a u

sredini se vidi šupljina ili jama koja kao da je ispunjena biserom.

43

Neki vele da bi čovjek, kad bi sišao u tu jamu, mogao hodati kao po

zemlji.

— A kamo vodi ta jama? — upitao bi tkogod, nošen željom da

čuje štogod više.

— Eh, to se ne može reći ako se i zna — odvraćao je

Yurrumendi ozbiljno. — Ali neki tvrde da se unutri vidi žena.

— Sirena — dočekao bi ironično Zelayetin otac.

— Tko zna što je! — odgovarao je stari pomorac.

Kad god bi Yurrumendi govorio o sebi, postupao bi kao da se

radi o kome stranom, govorio u trećoj osobi. Tako bi rekao: »Onda

je Yurrumendi shvatio... Onda je Yurrumendi kazao to i to.«

Bijaše kao da nešto sumnja o samom sebi.

Yurrumendi je imao neobičnu maštu. Bio je najveći izmišljač

besmislica koga sam poznavao. Po njegovu pričanju, iza brijega

Izarre, malo dalje od Frayburua, ima u moru provalija bez dna.

Često je ondje bacao olovnicu, ali nije nikad dotaknuo pijesak ili

kamen. Kad bi mu rekli da mu je olovnica zacijelo bila kratka, on bi

tvrdio da ni konopom od sto milja ne bi napipao dno.

O spilji na Izarri, onoj što se nalazi sučelice Frayburuu, nije

htio govoriti niti je htio pričati o tisuću čuda i natprirodnih stvari

kojih je puna; zadovoljavao se time da kaže kako bi čeljade koje bi u

nju ušlo, odande izišlo kao luđak, ako bi uopće izišlo: takve se

strahote ondje prikazuju. Dovoljno je reći da sirene, jednorozi i

morski konji onuda vrve i lete kao muhe, i da crvenooki div ima

ondje svoj tajanstveni nastan.

Taj je div zacijelo bio brat, ili najmanje bratić, drugoga, ne zna

se da li tako velikog ali svakako crvenookog, koji se, u doba veće

vjere i straha od Boga, pojavljivao u Donostiju, između stijena

Zurriole, s ribom u ruci, i koga su pitali:

Onentzarro begui gorri

Nun arrapatu dec array hori?

(Onentzarro, crvenooki, kad si i gdje si ulovio tu ribu?)

A jadni crvenooki div, umjesto da prezre drsko pitanje,

odgovaraše ljubazno:

Bart arratzean amaiquetan

44

Zurriyolaco arroquetan.

(Sinoć, u jedanaest, među stijenama Zurriole.)

Ne znam sigurno u koju je kategoriju Yurrumendi stavljao

svoga crvenookog diva, ali mislim da ga nije uzdizao do Egan-

suguije, velike krilate zmije iz Izarre, nemani s tigrovskim

pandžama, s krilima orla-lešinara, s licem strašne stare žene i s

otrovnim dahom.

Govorio nam Yurrumendi i o divovskim hobotnicama s

golemim hvataljkama koje su kadre potopiti fregatu; pričao je o

Sargaskom moru, gdje se plovi po zemlji, pravoj zemlji koja se

otvara da propusti brod; kazivao je o zemljama u kojima padaju

pahuljice perja umjesto snijega; o dupinima što imaju čudnu i još

neobjašnjenu sklonost prema ljudima; o sentimentalnim kitovima

što ih bije nesreća da misle kako čovječanstvo više cijeni njihovo

tustilo nego njihovo sjetno srce; o tisuću grbavih i neobičnih

patuljaka s obala Norveške; o morskim zmijama što urlajući slijede

brodove; o pauku Krakenu na boru u Portlandu, u Engleskoj, i o

strašnom čudovištu Maelstromu, čije ždrijelo srče more i guta

nerazborite brodove, pa nestaju u njegovoj divovskoj utrobi. Veliku

je važnost pridavao Curcushadi, to jest mjesecu rogušici, koji, po

njegovu mišljenju, onako uzvilašen ima znanu vezu sa životom

ljudi.

Jedna od omiljelih priča Yurrumendijevih bijaše opis Ognjenog

otoka, na kojemu je jednom bio. Na vrhu nepristupačne planine gori

oganj koji se prekida — pali se noću a gasi danju. Mogao bi tko

pomisliti da je posrijedi vulkan kojemu se plamen ne može vidjeti

na svjetlu sunca: ali je Yurrumendi tvrdio da tu lomaču svake noći

užižu duše mornara slavnog pirata Kidda, koje ondje čuvaju

sakriveno nebrojeno blago.

Druga veoma zanimljiva pojava što su je neki vidjeli na moru,

po kazivanju Yurrumendijevu, bijaše sablasni brod kojim zapovijeda

nekakav Holandez. Taj prokletnik, pijanica, bogohulnik i cinični

pirat plovi s posadom sastavljenom od klateži i čini zlodjela na

moru. Ako se ukleti Holandez približi čijem brodu, vino se ukiseli,

voda se uzmuti, meso gnjije. Ako kome pošalje pismo, bolje je da ga

taj i ne čita, jer odmah poludi: takve su nesklapnosti i laži u njemu

iznizane.

45

Yurrumendi je pričao da je samo jednom, izdaleka, vidio

ukletog Holandeza; ali, sva sreća, nije mu se približio.

Drugi put pričao bi nam stari pomorac niz strašnih okrutnosti: o

gusarima koji su svojim zarobljenicima sjekli jezik ili ruke; o

drugima što su svoje neprijatelje, zatvorene u kaveze, bacali u vodu,

pošto bi im najprije iskopali oči. Drhtali smo, ali smo ga slušali. Ima

u čovjeku neka potka okrutnosti, osobito u djetetu, koje mračno

uživa kad ljudsko divljaštvo izbije na površinu.

Gotovo uvijek, kad bi govorio o gusarenju i surovostima na

brodovima s crnačkim robljem, Yurrumendi bi se sjetio neke pjesme

na baskijskom.

— Tu pjesmu — običavao je reći — pjevao je Gastibeltza, naš

zemljak, kormilar broda s robovima, na kojemu sam ja bio običan

mornar. Gastibeltza je obično pjevao tu pjesmu kad smo okretali

vitao da dignemo sidro ili kad se dizao kakav teret.

— Kakvaje to bila pjesma? — navaljivali smo mi, iako smo je

znali napamet. — Pjevajte je!

I on je pjevao, promuklim mornarskim glasom što su ga

stvorile hladnoće, magle, alkohol i dim lule:

Alteraquiyoc

Emanaquiyoc

Aurreco orri

Elduaquiyoc

Orra! Orra!

Cinzaliyoc

Itsastarra oh! oh!

Balesaquiyoc.

A to mu na kastiljanskom znači: »Povuci ga! Pritegni ga!

Pograbi toga sprijeda! Tamo, tamo! Objesi ga, mornaru, oh! oh!

Možeš sada odahnuti.«

Nitko nije pjevao tu pjesmu kao Yurrumendi; kad bih je čuo,

zamišljao sam piratsku posadu pod oružjem, vidio gusare kako se s

nožem među zubima penju brodskim stepenicama.

Zelayeti i meni Yurrumendijeve priče bijahu otkriće. Bili smo

odlučni: postat ćemo pirati i poslije beskrajnih pustolovina,

pljačkanja brodova i brigantina, i kad se narugamo Englezima i

njihovim topovnjačama i kad unovčimo blago, prodamo stare

46

meksikanske unče i drago kamenje pohranjeno na kakvu pustom

otoku, vratili bismo se u Lúzaro da pričamo, kao Yurrumendi, o

svojim junačkim pothvatima. Ako bismo slučajno imali papigu, mi

bismo joj, da nas ne izda kao ona iz Iñurine priče, privezali kamen o

vrat i bacili je u more.

Zelayeta je napravio plan kuće koju bismo podigli na uzvišici

izvan grada, kad se vratimo u Lúzaro.

U ono vrijeme Yurrumendi bijaše naš ugled i uzor; hodali smo

kao on, njišući se, dugim koracima i stisnutih pesnica. Pušili smo

lule, iako ja poslije prva dva dima nisam mogao izdržati od

mučnine.

Kad je naš prijatelj, stari morski vuk, bio veseliji nego obično,

pričao nam je bajke. Njegove se bajke nisu mnogo razlikovale od

priča koje je on držao za istinite. Ali je među njima bila jedna kojoj

dodavaše beskrajne inačice. Sadržaj se svodio na pomorca, dobra

čovjeka iako je pomalo bio i pijanica, koji bi susreo kakva stara,

odrpana i prljava prosjaka. Prosjak bi skromno molio malen darak;

pomorac bi ga dao, a onda bi se pokazalo da je taj prosjak sveti

Petar glavom i bradom, i božji bi ugodnik, u znak zahvalnosti, dao

pomorcu uzdarje. To uzdarje bijaše različito u različitim pričama: u

jednima bila je to novčarka iz koje bi izlazilo sve što bi čovjek

poželio čim bi izgovorio stanovitu basmu; u drugima bila je to

čarobna sjemenka od koje bi u malo vremena postajalo stablo takve

vrste da je davalo drveta za deset ili dvanaest fregata i još toliko

brigantina, i sveđer ga je preostajalo.

Kad bi pričao, Yurrumendi je volio da u svoje kazivanje, kao

za potkrepu, unosi precizne pojedinosti, i tako je govorio: »Jedne

večeri, u Liverpoolu, u krčmi kod Crvenog zmaja...« Ili pak:

»Nalazili smo se na Atlantiku, na visini Rta Verde...« Kad se radilo

o kakvu brodu, uvijek je potanko opisivao vrstu njegove opreme,

njegovu nosivost i sposobnost za plovidbu.

Najposlije mu se u glavi pobrkale krilate zmije i sirene, vještice

i Curcushada, rogovi uzvilašena mjeseca i puste one utvare i divovi,

sve se pomiješalo kako je stario i piću se odavao, i najposlije mu

smutilo pamet. Ja koji sam od dječačkih dana imao izvjesnog

utjecaja na njega, nastojao sam ga uvjeriti kako taj fantastični svijet

može uzimati za stvaran kad već tako želi, ali mu ne smije davati

pretjeranu važnost.

On mi običavao odgovoriti, u svečanom tonu:

47

— Shanti, ti znaš više od nas, jer si studirao; ali drugi, stariji od

mene i koji više znaju od mene, vidjeli su sve to.

— Istina je — rekao bi koji njegov stari prijatelj.

Jadni Yurrumendi! Dao bih sve da ga mogu vidjeti u

Zelayetinoj tokarnici ili u »Istresištu« na Dugom molu kako

raspreda svoje priče; ali godine ne prolaze uzalud, i već dugo

Yurrumendi sniva vječni san na groblju u Lúzaru.

48

X

SHACU SE SRDI

Recalde, Zelayeta i ja ušli smo u Nautičku školu. Više bismo

voljeli da idemo, kao dječaci s pristaništa, ribariti s kojim starim

ribarom, ali nismo mogli. Bili smo žrtve svoga višeg društvenog

položaja. Hoćemo li da budemo pomorci na pučini, valja nam učiti,

a za nas bijaše velika prednost ploviti debelim morem.

Srećom, poslije predavanja don Gregorija Azurmendija, koji

nam je, odjevene u frak i s bijelom kravatom, objašnjavao

matematiku, došli su ljetni blagdani. Ja nisam mogao u velike

pothvate, jer su me čuvali, ali sam nekoliko puta lovio lignje i sipe s

nekim ribarom, izvan rtova. Moja se majka toliko zabrinula i

uzbunila da me prošla svaka volja.

— Ne znam što ćeš raditi kad se ukrcam — rekoh joj.

— Vidjet ćemo već, ima vremena dotad.

Kako sam imao toliko poteškoća kad sam odlazio čamcem,

Zelayeta i ja odlučismo kupiti brodić igračku, da vidimo kako se

njime upravlja. Otišli smo Caracasu, koji je bio graditelj te vrste

brodova. Mi dječaci držali smo da je Caracas izvrstan brodograditelj

i mislili da će napraviti veliku fregatu lako kao i model.

Caracasova radionica nalazila se na kraju pristaništa; mračna

rupa iskopana u zidu, gdje je prodavao katrin, loj, burad, čavle,

nasmoljene daske, različite mreže i udice svih vrsta. Pozadinu te

spilje ukrašavaše zvir ili polena — pokrupna drvena figura, obojena

i pozlaćena, skinuta s pramčane statve nekakva starog broda.

Caracas bijaše ne samo trgovac nego i tesar i rezbar; ovda-onda

trebalo je načiniti kakav model jedrenjaka, da se objesi u crkvi u

kojem obližnjem mjestu, a kad bi rad bio dovršen i obojen, prijatelji

ribari skupljali se u tom kutu da vide remek-djelo. Pravio je i

modele pomorcima kao zavjetne darove. A zna se: kad doneseš

model u kapelicu, prilika ti je da tim darom umilostiviš nebesa.

Caracasov brat bio je sve do smrti jedan od najvećih bukača i

smutljivaca u gradu; neki su tvrdili da je ostavio više od pol tuceta

udovica u raznim krajevima Španjolske i Amerike, i mnoštvo

basnoslovnih zapisa u svojoj oporuci, a sve je nasljedstvo postojalo

49

jedino u njegovoj zagrijanoj maštI.

U Caracasovoj duplji nalazilo se u svako doba društvo na

razgovoru: jedan od vječnih posjetilaca bijaše ispičutura po imenu

Joshepe Tiñacu, a drugi, nekakav polubenav svat u modroj bluzi i

crvenoj kapi, ovaj je potonji tip čuvao čamce, a nosio je nadimak

Shacu.

S tom dvojicom, i s drugom dičnom i mokrom braćom što su

onamo zalazila, sprijateljili smo se Zelayeta i ja kad smo dolazili da

vidimo kada će Caracas završiti naš brod.

Josephe Tiñacu bio je od onih pomoraca besposličara i pijanica

što provode život u luci s rukama u džepovima. Rijetko se kad

ukrcavao na brod, a kada bi se i ukrcao, brzo se vraćao u Lúzaro.

Neprestano je išao iz krčme u krčmu, iz jedne točionice jabukovače

u drugu. Kad bi nalio dušu, pravio je takve krivulje po ulicama te je

vrijedilo, kako govoraše Yurrumendi, pozvati ga na vino samo zato

da ga poslije vidiš kakav sitan vezak veze glavinjajući i bauljajući.

Kad bi Joshepe Tiñacu onako nesiguran na nogama najposlije

pogodio domu svome, zastao bi podalje pred kućom te umilnim i

skrušenim glasom viknuo ženi:

— Anthoni, iznesi posvjet.

Žena bi se nagnula kroz prozor, isturila bi svijeću, i pijanac bi

onda ulazio u kuću.

Kad je Caracas završio našu brodicu, otišli smo Zelayeta i ja do

priveza na molu i spustili je u vodu, ali nam se brodić, kao da je

umoran, izvrnuo na bok i jedra mu se pokvasila.

Ni uz najveći napor nismo uspjeli održati na vodi brod što ga je

načinio Caracas. Kao ukras, jest, valjao je; da visi u križnom krilu

kakve crkve bio je veoma dobar, ali nije mogao ploviti. Tako vam

biva mnogo toga u životu.

Da bi ublažio taj neuspjeh, Shacu je, po Caracasovu savjetu,

došao da nam posudi brodicu Zapiaina, urara i trgovačkog putnika.

Ta brodica, što ju je čuvao Shacu, zvala se Cachalote, a to će reči

»Kit«.

U početku smo čuvaru davali koji novčić da ga zadovoljimo, a

poslije smo uzimali čamac ne kazujući mu ništa. Kad bi vidio da

ulazimo u čamac, pravio se da ne primjećuje; ali kad smo prolazili

ispred Caracasove rupe, Shacu je trčao naprijed i vikao iz sve snage:

— Ostavite taj čamac, skitnice!

Mi nismo marili, već smo veslali dalje, a on je, bjesneći još

50

više, vikao:

— Lopovi! Pirati! Utopili se, dàbôgdâ!

Na to bi mu Zelayeta, koji je kadikad bio okrutan, zlobno

uzvratio:

— Prodat ćemo tvoj čamac. Pukni, Shacu!

A on je postajao tako očajan da je tapkao nogama, bacao

crvenu kapu na tlo i gotovo udarao u plač od pustog bijesa.

Cachalote smo uzimali samo za vožnju po luci i po zatonu;

nismo se usuđivali dalje u tako laganu čamcu, jer bi ga malo jači val

mogao prevrnuti.

U luci nije bilo ničega što je vrijedno vidjeti, ali je zaton bio

veoma lijep. Jednu je obalu tvorio muljeviti pješčar, a tu se nalazilo

brodogradilište Shempelar. Za oseke tu su u blizini lovili ugore, i

uvijek se ondje vidio niz crnih čamaca. Druga je obala bila divlja,

stjenovita; između hridina i šikare zjapile spilje u kojima se, prema

narodnom predanju, čuvalo oružje u doba rata za nezavisnost.

Zelayeta, Recalde i ja našli smo u jednoj spilji velik brončani top, ali

smo se zakleli da nikome ne otkrivamo svoj nalaz.

Nešto dalje, prije prve brane, bilo je poetičnih kutaka punih

trske i bazgova grmlja, a iz male pećine izvirao vrutak bistre i

hladne vode.

Kad smo se vraćali sa svojih obilazaka, već je i Shacu bio

miran, jenjala mu srdžba. Samo bi nas kojiput zlovoljno opomenuo

da više ne uzimamo Cachalote. A druge smo nedjelje dolazili da i

opet ukrademo čamac.

Jednog smo se dana odlučili prijeći preko prudova, i odonda

smo izgubili strah te izlazili iz luke i ulazili u nju, sve u Cachaloteu,

iako su valovi bili visoki.

51

XI

NASUKANA »ZVIJEZDA MORA«

Jednoga jesenskog jutra — bilo mi je tada četrnaest ili petnaest

godina — pojavi se Recalde pred Nautičkom školom baš kad smo

htjeli ući u zgradu, i pozva Zelayetu i mene: jedna se škuna, reče,

upravo nasukala iza brda Izarre, blizu stijena Frayburua, a njegov

otac i jedan brodar, po imenu Zurbelcha, isplovili su na pinasi da

prihvate brodolomce. Zelayeta, Recalde i ja odlučismo da ne uđemo

u razred: u trku krenusmo na Izarru i popesmo se na vrh.

Bilo je tmurno vrijeme, nebo olovno, a na obzorju isticao se

purpuran prud; vjetar je bijesno puhao, donoseći u naletima kapi

kiše. Gusto pramenje magle brzo promicalo naokolo. Krenuli smo

putem po samom rubu litice; valovi su dolje mlatali da se brijeg

tresao. Magla je sakrivala sve, a more se na mahove pokazivalo u

bljedilu koje kao da izbijaše iz vode.

Promatrali smo pažljivo sivi zastor magle. Iznenada se iza

jednoga bijesnog udarca vjetra pojavi sunce, osvjetljujući mrtvačkim

svjetlom sivo, zapjenjeno more.

U toj pomrčini vidjeli smo između valova pinasu koja upinjaše

da se približi nasukanoj škuni.

— Upravlja li tvoj otac brodom? — pitao sam Recaldea.

— Ne, nego Zurbelcha — odgovori mi on.

Zurbelcha, s nepromočivim kaputom i šeširom, sasvim pognut,

rukovao veslom koje mu je služilo kao kormilo; bio je iskusan

pomorac koji je dobro poznavao obalu i grebene. Jedan krivi pokret,

i čamac bi se razbio među stijenama. Zurbelcha je imao čelične

živce i matematičku točnost.

Vesla su uranjala i dizala se ritmički; veslači bi kojiput

zamahnuli veslom natrag — bez sumnje zato da zaobiđu kakvu

stijenu. Valovi poput brijega i pjena u velikim oblacima bjeljavine

skrivahu neko vrijeme te srčane ljude.

Na palubi nasukane škune kretala se dva muškarca i jedna

žena; uzmahivali su rukama i nešto vikali. Vjetar nam je donosio

njihove glasove.

Čamac se približio uz bok škune, na trenutak se pribio uz nju, a

52

onda se naglo odbacio od izgubljenog broda i propao u valovima.

Dva muškarca i žena nestali su s palube.

Mislili smo da je pinasa nestala u moru. Čekali smo puni

strepnje, istražujući obzorje pogledom. Najposlije ih ugledasmo,

kroz maglu. Zurbelcha je i dalje bio pognut nad veslom, a čamac se

probijao naprijed, prema luci.

Ostala je druga poteškoća: prolaz između prudova. Recalde,

Zelayeta i ja stigli smo u tom trenutku na kraj mola. Stražar je sa

stijena davao na doglasalo upute Zurbelchu, i čamac je prošao bez

poteškoća.

Malo kasnije brodolomci su bili na čvrstom tlu. Od dvojice

muškaraca jedan bijaše visok, star, sa zaliscima, sav u crnu, i s

kapom na glavi; drugi je bio malen i taman. Žena je nosila dijete u

naručju.

Zapiain, urar i trgovački putnik, razgovarao je s njima. Bili su

Bretonci, a govorili su samo svoj jezik i nešto francuski.

Škuna se zvala Stella Maris, »Zvijezda mora«, a bila je iz

Quimpera. Nisu mogli objasniti što se dogodilo s drugim

mornarima. Bez sumnje, posada je, svjesna opasnosti prije njihova

kapetana, uzela čamac za spašavanje, koji je naletio na kakvu liticu i

potonuo.

Idućih dana, kad je prestalo nevrijeme, pokušali su »Zvijezdu

mora« maknuti sa stijena, ali nije išlo. Kobilica se zabila među hridi

Frayburua, i nije bilo moguće da se odande izvuče i da škuna

zaplovi.

Iskusni pomorci najposlije se okaniše uzaludnih pokušaja te

savjetovaše bretonskom kapetanu da spasi teret i da od ostaloga

digne ruke.

Učinio je kako mu rekoše. Čim se vrijeme popravilo, nekoliko

je ljudi istovarilo i raspremilo brod. Nakon dva tjedna, narednik iz

oružničke postaje na cesti prema Elgueji javio je zapovjedniku

Lúzara da su podno hridi zvane Leizazpicua našli mrtvo tijelo

muškarca četrdesetih godina što su ga valovi onamo izbacili.

Mrtvac je bio odjeven u mornarsko odijelo, pletenu vunenu

košulju, hlače i kaput sa žutim pucetima. Imao je cipelu samo na

desnoj nozi; bio je bez desne ruke, a lica svega razdrta. Žalio sam

što sam ga vidio, jer mi je kasnije, dugo i dugo, njegova slika

dolazila na um.

53

XII

NAŠA VELIKA PUSTOLOVINA

Kad sam vidio da je »Zvijezda mora« ostala napuštena, u glavi

mi se zavrgla misao da odem na brod i da ga istražim. Nosio sam se

tlapnjom da bismo ga kojom srećom mogli osposobiti za plovidbu.

Kad sam izložio svoj plan Zelayeti i Recaldeu, obojica zinuše od

čuda, ali se poslije oduševiše.

Odlučili smo pričekati dok prestanu kiše, pa smo čekali cijelu

zimu. Našem maštanju oko »Zvijezde mora« nije bilo kraja: otisnut

ćemo brod u more, naoružati ga topom što je skriven u spilji blizu

rijeke, pa ćemo odjedriti iz Lúzara ispaljujući topovske hice.

Jednog ožujskog popodneva — a bijaše subota s lijepim

vremenom — odredismo da sutradan, u nedjelju, krenemo na

napušteni brod. Uvečer sam obavijestio majku da ću s prijateljima u

Elgueju i da se nećemo vratiti sve do mraka.

U nedjelju ustadoh ranom zorom, odjenuh se i požurih u grad.

Recalde i Zelayeta čekali me na molu. Zelayeta reče da bi možda

bilo bolje odgoditi ekspediciju za koji drugi dan, jer je oblačno, a

more nešto nemirno; ali je Recalde tvrdio da će se nebo uvedriti.

Kad smo se odlučili, kupismo sira, kruha i bocu vina u

»Istresištu« na molu; siđosmo do kutka zvana Cay erdi, gdje je

Shacu čuvao svoje čamce, odvezasmo Cachalote pa se otisnusmo na

more. Nosili smo malo četverokrako sidro, vezano užetom, i drveni

ispolac za izbacivanje vode.

Dvojica smo veslali, a jedan je bio na kormilu, te smo se

mijenjali, da se odmorimo. Izišli smo iz luke; na obzorju se navukli

oblaci, a na nekoliko mjesta bila provedrica, probijalo nebesko

plavetnilo.

Prešli smo prud, a kad smo počeli obilaziti Izarru, držeći se

podaleko od grebena, naš Cachalote samo poigravaše na valovima,

baš kao veseo kit.

Sjećao sam se Yurrumendijevih fantazija o ponoru što se na

tome mjestu nalazi u moru, i vidio sam sebe kako silazim u

nedokučivi bezdan brzinom od dvadeset i pet milja u minuti.

Usprkos Recaldeovim uvjeravanjima, nebo nije postalo vedrije;

54

naprotiv, bivalo je sve mutnije, sve sivlje, i bilo je malo ribarskih

brodica i čamaca izvan luke. Vjetar je snažno puhao, u žestokim

naletima; valovi hučno mlatali o stijene Izarre i kitili ih pjenom.

Prošli smo ispred Frayburua, velike crne hridi što se, gledana s

mora, činila kao tvrđava u ruševinama.

Počesmo se približavati »Zvijezdi mora«. Pružala je žalostan,

mučan prizor ta škuna s polomljenim jarbolima, nagnuta na jednu

stranu kao životinja pogođena u srce.

More udaralo u kamenje i u brodski bok hučeći i grmeći, a

galebovi počeše kružiti oko nas ispuštajući divlje krikove.

Bili smo uzbuđeni; Zelayeta i ja, mislim, bili bismo se veoma

rado vratili u Lúzaro, ali nismo ništa rekli. Recalde nije bio od onih

što se povlače. Teškoće i opasnosti privlačile ga. Sve kad bismo mu

i predložili da se vratimo, ne bismo ga uvjerili; i zato smo obojica

šutjeli i bili još uporniji da ga slijedimo. Odlučan, ali nepodložan

strastima, José Mari bio je sposoban i pomorac po nagonu.

Znao je da između pličina postoji uzan kanal dubine četiri-pet

stopa, pa je htio proći njime da se približi škuni. Nekoliko smo puta

došli do ulaza u kanal, ali smo morali okrenuti natrag.

Recalde nam je dovikivao da stanemo.

— Šijaj, šijaj! Natrag, natrag! — vikao je.

I mi smo uranjali vesla u vodu i odupirali se što smo mogli

bolje.

U jednom trenutku nismo se mogli oduprijeti navali jednog

vala, pa smo ušli u kanal dotičući se stijena, uvijeni u oblake pjene,

izloženi opasnosti da se razbijemo. Posvuda oko nas more bilo

bijelo; naprotiv, u daljini se činilo sasvim crno. Valovi udarali preko

kamenja tako žestoko da nam je pjena, padajući u bijelim pahuljama

poput tekućeg snijega, promočila odjeću. Što smo dalje ulazili u

kanal, more postajalo mirnije; zelenkastu vodu, gotovo nepomičnu,

krasile srebrne vijuge.

Kad smo se našli u sigurnosti, zadovoljno se pogledasmo.

Zelayeta se postavio na pramac sa čakljom, dok smo Recalde i ja,

čas veslajući, čas otiskujući se o stijene, polagano napredovali.

Iznenada povika Zelayeta:

— Hej, zaustavite!

— Što je?

— Moramo stati. Gubimo dno.

Čamac je zastrugao po stijeni. Zaustavismo se. Bili smo

55

dvadesetak koraka od škune. Vidio sam da sa krme visi praća od

konopa; preskakao sam sa stijene na stijenu i počeo se penjati na

»Zvijezdu mora«.

Kad sam se uspeo na palubu, uzdiglo se jato ptica i galebova, i

to me preplašilo da sam gotovo pao u more. Neke od tih bijesnih

ptica počele me udarati kljunom i kružiti oko mene kričeći oštro.

Branio sam se komadom užeta i natjerao ih u bijeg.

— Što se događa? — povika Recalde.

— Ništa, ptice — rekoh. — Možete se popeti.

— Baci to uže.

Bacio sam im uže, i oni privezaše Cachalote, a zatim se,

skačući kao i ja s kamena na kamen, popeše na, palubu.

Svečano smo zaposjeli »Zvijezdu mora«. Šteta što nismo imali

top iz spilje na rijeci da paljbom pozdravimo svoje prvo osvojenje.

Zatim smo okrenuli da pretražimo brod. »Zvijezda mora« bila

je uronjena pramcem, a krma joj ostala izdignuta. Paluba je bila

rastrgana, jer su na nju pali jarboli i koloturi. Na dijelu gdje nije

dopirala voda naslagale se ptičje izmetine, kosti galebova i pera; na

pramcu, neurednu, urušenu i promočenu plimom, daske bijahu

prekrivene algama i klizave kao da su podmazane.

Vlaga i sunce počeli su rastvarati drvo i uništavati smolu; svi su

željezni dijelovi, hajmice i obruči bili izjedeni hrđom; kolo kormila

još se okretalo, škripeći; nije bilo ničega što se nije raspadalo;

nekoliko koluta konopa, smotanih kao zmije, trunulo je na palubi.

Recalde, koji se naprezao da otvori grotlo na krmi, uspio je u

poslu i nestao pod palubu.

— Može li se hodati tuda? — upitasmo ga.

— Ima vode, ali se može hodati.

Siđosmo sva trojica i pretražismo glavnu kabinu, ostavu i

vinaru, sve poplavljene. Ništa nismo našli; jedino je Zelayeta našao

molitvenik na francuskom, štampan u Quimperu, te ga zadržao.

Uzbuđenje i umor otvorili su nam tek. Vratili smo se na palubu,

izvadili kruh i sir i brzo ga pojeli. Pošto smo se okrijepili, uzesmo

raspravljati o programu za poslijepodne; odlučismo da idemo

istraživati Frayburu.

S mora, na zaštićenoj strani sa sjeverozapada, ta je hridina

sasvim drukčija nego kad se gleda s kopna; ima u podnožju malu

plažu i nekoliko grmova što rastu između kamenja.

Vrijeme se popravljalo; dolazila plima; zeleni i blagi valovi

56

pokrivali kamenje i sve nam se više približavali; voda je ulazila kroz

otvore na pramcu »Zvijezde mora«, tekla nagnutom stranom palube

i povlačila se, blago žuboreći.

Na mahove, jaki udarac mora potresao bi cio brod, a željezni

dijelovi i koluti, kolo kormila i razma škripali kao da zlovoljno

prosvjeduju.

— Možemo li izići odavde a da ne idemo kanalom kojim smo

ušli? — pitao sam ja.

— S plimom ćemo lakše izići — reče Recalde.

U taj čas čusmo jako praskanje.

— Što je? — pitali smo se sva trojica.

Nismo mogli shvatiti što se događa.

57

XIII

SPILJA PODNO IZARRE

Nagnusmo se preko ograde i pogledasmo: Cachalote je potonuo

privezan užetom. Bez sumnje, udario je o stijenu pa se prošupljio.

Što da radimo? Kako da se vratimo u Lúzaro?

Zelayeta je predložio da se popnemo na ostatak glavnog jarbola

na škuni i da odande tražimo pomoć ako u blizini naiđe kakav

ribarski čamac; ali je to rješenje bilo sporo i dvojbeno. Recaldeu se,

osim toga, zacijelo taj postupak činio kao nekakvo poniženje, pa je

rekao da moramo izvući čamac.

Utroje, vukući za uže, mogli smo iz vode izvući zaronjeni

čamac; ali nismo imali snage da ga dignemo na palubu »Zvijezde

mora«, pa smo ga dovukli na stranu gdje nisu tukli valovi, između

broda i Frayburua.

Tako je čamac ostao napol vezan, a napol u vodi. Recalde se

razodjenuo, spustio se niz uže dok nije našao uporište na stijenama;

on je gurao, a Zelayeta i ja vukli za uže, te smo uspjeli postaviti

čamac na vodu. Bojao sam se kad sam vidio Recaldea usred vode,

pa mu rekoh neka se popne, ali je on tvrdio da nema ni najmanje

opasnosti.

Cachalote je imao na rebrima pukotinu pedalj dugu.

— Baci mi koji komad konopa — reče Recalde.

Bacismo mu sve što smo mogli naći, a on ispuni otvor dok ga

nije potpuno zatvorio. Kako su konopi bili umočeni u katran,

poslužili su veoma dobro. Kasnije, kad je sasvim začepio rupu, reče:

— Dodajte mi odjeću.

Bacili smo mu odijelo, i on se polako odjenuo.

— U ovaj čamac možemo samo dvojica — dodade. — Više ne

podnosi. Jedan će veslati, a drugi izbacivati vodu i paziti da se ne

otvori šupljina. Tko će od vas poći?

— Ti kaži — odvrati Zelayeta, ne baš oduševljeno.

— Dobro, neka dođe Shanti. Gdje je ispolac?

— Zacijelo je u čamcu, ako nije pao u vodu — rekoh ja.

— Bez ispolca ne možemo ništa — mrmljao je Recalde.

Potražismo ga i vidjesmo da pluta u blizini.

58

— Hajde siđi — reče mi Recalde.

Sišao sam, pomalo uzbuđen. Mogućnost da pođemo istraživati

veliku crnu provaliju o kojoj je govorio Yurrumendi postala je sve

veća. Vidio sam sebe kao onog mornara sa »Zvijezde mora« koga je

more izbacilo na stijenu, s izjedenim licem i bez ruke.

— Dok ne prođemo stijene veslaj ti. — reče mi Recalde; — ja

ću voditi.

Počeo sani veslati; s užasom sam gledao dno čamca koje se

punilo vodom. Recalde je upravljao; plima je bila na vrhuncu; prošli

smo iznad podvodnih grebena bez i najmanje neprilike. Ostavili smo

Frayburu na jednoj strani i krenuli prema Izarri.

Kad smo prošli stijene na kojima se razbijahu valovi,

promijenili smo mjesta.

— Sad ću ja veslati — reče Recalde — a ti samo izbacuj vodu.

Bilo je i vrijeme, jer se čamac punio vodom; noge i hlače bile

su mi mokre. Počeo sam živahno grabiti ispolcem i postigao da se

razina vode u čamcu dobrano snizila.

Mislili smo zaobići brijeg Izarru te se iskrcati na Svjetioničkom

rtu. Kad se Recalde umorio veslajući, ja sam ga zamijenio. Nisam

htio gledati na kopno, da ne vidim udaljenost što nas dijeli od njega.

Osim toga, nalazili smo se sučelice spilji o kojoj je toliko govorio

Yurrumendi, pa smo se i bojali.

Ne znam što smo učinili kad smo mijenjali mjesta; zacijelo se

pomaknuo čep u otvoru, i čamac se opet počeo puniti. Recalde se

sagnuo i pokušavao zatvoriti rupu, ali nije uspio. Ja sam prestao

veslati.

— Daj mi rubac — povika mi on.

Dadoh mu rubac.

— Daj mi kapu.

Dao sam i kapu i ujedno počeo grabiti vodu da ne mislim na

beznadni položaj u koji smo zapali. Recalde je zatvarao rupu na

jednoj strani, ali se na drugoj otvarala. Znojio se, ali uspjeha ne

bijaše.

— Znaš li plivati? — upita me, već i sam uplašen.

— Veoma slabo — odvratih ja, u paničnu stoicizmu.

Recalde je ustrajno radio dalje i uspio spriječiti priliv vode u

čamac.

Bili smo oko dvjesta metara udaljeni od spilje pod Izarrom.

— Trebalo bi ući ravno u spilju! — rekoh ja.

59

— U spilju! Zašto? — upita Recalde, začuđen.

— Nema drugog izbora. Ako ne uđemo, Cachalote će nam se

raspasti prije nego što stignemo do Svjetioničkog rta.

— Jest, istina je. Hajdemo.

Počeo sam veslati polagano, pažljivo, da ne bude mnogo

gibanja, da ne ispadnu čepovi. Gledao sam Recaldea, a Recalde

gledaše golemu rupu pod Izarrom: postajala je sve veća što smo se

više približavali.

Vidio sam strah koji se odražavao u očima moga druga. Ponor

je otvarao pred nama svoja usta, puna pjene. Silio sam se da

govorim mirno Recaldeu i da ga uvjerim kako je strašna priča oko

spilje usmjerena samo na to da se plaše djeca.

Kad sam se okrenuo, ostadoh iznenađen. Ono što sam vidio

bijaše poput vrata goleme katedrale, nepravilno sagrađene na vodi.

Dva velika kamena od crnog škriljavca stajala na svakoj strani

ulaza. Približili smo se; naše se zaprepaštenje povećalo.

Klizili smo uza stijene na ulazu u spilju, čudne i fantastične

stražare. Recalde, u biti mnogo praznovjerniji od mene, nije htio

gledati. Rekoh mu da pogleda unutrašnjost spilje, a on me samo

presiječe:

— Pusti me!

Kad sam vidio one velebne prirodne tvorevine, strah me počeo

ostavljati: gledao sam s udvostručenom radoznalošću. Trenutak kad

smo se približili ulazu bio je za nas svečan.

Unutrašnjost crne spilje sva se bijeljela; bijaše kao da su u toj

praznini složene kosti megaterija velikog kao planina; neke su

stijene imale oblik cjevanica i zapešća, kralježnica i klinača; druge

bijahu kao samotne stabljike, obelisci, dimnjaci, postolja na kojima

se nazirao profil čovjeka ili ptice; neke opet, izglodane, bijahu kao

prave kamene čipke što ih je more načinilo.

Oblaci što su prelazili nebom osvjetljujući i potamnjujući usta

spilje, mijenjali su prividno oblik stvari u njoj. Bio je to prizor kao u

mori, u grozničavoj noći punoj snomorice. More je ključalo u

unutrašnjosti spilje, a valovi udarali i grmjeli kao topovska paljba,

potresajući utrobu brijega. Recalde je bio zaprepašten, sav je

problijedio.

— Ovo su vrata pakla — protisnu baskijski, tihim glasom, i

prekriži se nekoliko puta.

Rekoh mu neka se ne boji; ništa se neće dogoditi. On me

60

gledao čudeći se mojoj ozbiljnosti.

— Što da radimo? — promrmlja on.

— Valjda će biti mjesta da pristanemo — rekoh ja.

Zidovi su do prilične visine bili glatki. Recalde, koji ih je

promatrao pun očaja, ugleda kao nekakvu platformu, koja se

nastavljala u izbočinu na visini od kakva tri metra nad vodom.

Zaveslasmo onamo.

— Pogledaj možeš li skočiti gore kad se primaknemo — reče

mi Recalde.

Bilo je nemoguće; nigdje ispupčenja za koje bi se ruka mogla

prihvatiti, a čamac se neprestano pomicao.

— A da bacim sidro? — upita me drug.

— Zašto? Ovdje je zacijelo veoma duboko — odvratih ja.

Sjećao sam se onoga što je govorio Yurrumendi.

— A što ćemo onda? Da iziđemo iz ove jame? — pitao je on.

Očito je želio da što prije ode odande.

— Baci sidro tamo gore, da vidimo hoće li se zadržati — rekoh

ja, pokazujući onu izbočinu što bijaše kao kakav balkon.

Pokušali smo, i treći put se jedna kuka zakvači među stijene. S

pomoću užeta popeh se na platformu, a Recalde za mnom.

Odvezasmo sidro, da nam se uže nađe pri ruci, a onda se

odmorismo.

Bili smo na izbočini od nagrižena kamena, punoj rupa i školjki;

blago se spuštala prema unutrašnjosti spilje. Nekoliko koraka dalje,

na rubu zaravanka, ležalo deblo, te stekoh dojam da je ta izbočina

put koji nekamo vodi. Cachalote, sad napušten i pun vode, počeo je

kretati prema dnu spilje, udario u stijenu i naglo potonuo.

Pošao sam nekoliko metara naprijed.

Izbočina na kojoj smo se nalazili nastavljala se, na rubu joj i

dalje bila izgrižena debla.

— Pogledajmo može li se odavde kamo izići — rekoh ja.

— Hajdemo — ponovi Recalde, drhtavim glasom.

Zaista, da nismo našli izlaz, naš bi se položaj pogoršao umjesto

da se popravi. Išli smo naprijed oprezno, pipajući prolaz; u početku

se dobro vidjelo, a poslije je postajalo tamnije. Valovi se valjali i

udarali da je sve podrhtavalo; hučali su bijesno, potmulo grmjeli

sred tame, i ta tutnjava mora činila se kao pakleni metež jauka i

vapaja.

Pošto smo u tmini prešli kakvih trideset ili četrdeset koraka,

61

počeli smo razaznavati negdje pred sobom nekakvu blijedu svjetlost.

Na toj nesigurnoj problijeski nazirale se oštre piramide stijena, bijeli

stalaktiti što vise sa svoda, a dolje more, što je ključalo u pjeni,

bijaše kao mnoštvo srebrnih nemani što se obrću i kovitlaju u

vijavici. Zaista neobičan prizor. Od udara valova tresle se stijene, a

huka odjekivala u svim šupljinama i prolazima goleme pećine.

— Gledaj, gledaj — rekoh Recaldeu.

Moj prijatelj, drščući, progovori:

— Shanti, hajdemo natrag.

— Ne, ne — odgovorih ja. — Ovdje je zacijelo kakav otvor na

koji dolazi svjetlo.

Debla na rubu izbočine pokazivahu da su nekoć tuda prolazili

ljudi. Krenusmo dalje te izbismo pod nagnut dimnjak što su ga

oblikovale dvije ploče škriljavca. Preostali su dijelovi razbijenog

stepeništa. Recalde, brži od mene, popeo se onamo, a ja za njim,

pomažući se užetom.

Nalazili smo se među hridinama Izarre; trebalo nam je poći

samo nekoliko metara da stignemo do puta na litici. Recalde mi je

priznao da je prošao trenutke jeziva straha u toj prokletoj spilji.

Nastojao sam da ga uvjerim kako u njoj nije ništa neobično, ništa do

svjetla i sjene.

Niz debala na puta svjedoči da se ondje nekoć iskrcavalo oružje

ili krijumčarena roba.

Sišli smo niz Izarru te između stijena izbili na Svjetionički rt.

Recalde je znao da se u malom sidrištu podno svjetionika obično

nalazi čamac kojim svjetioničar odlazi u ribolov; otišli smo onamo i

našli čamac, ali je bio privezan lancem i lokotom.

Odosmo gore do svjetionika te zovnusmo, a odande iziđe

starica koja nam reče da je svjetioničar otišao u Elgueju, a ključ od

lokota na čamcu ima gospodin koji stanuje u prvoj kući u Izartu.

— Taj će gospodin sada biti na obali. Idite pješčarom pa ćete

ga susresti.

Pošli smo Žalom dušâ. Najprije smo sreli visoka čovjeka

crvena lica s kratkim zaliscima. Objasnili smo što nam se dogodilo,

a on kao da nas nije razumio.

Taj nam se čovjek pridružio, i zajedno smo išli dalje, do

vremešna gospodina koji je sjedio sa djevojčicom. I opet smo

izložili što nam se dogodilo, a gospodin ustade i porazgovori se s

visokim čovjekom. Zatim njih dvojica, djevojčica, Recalde i ja

62

odosmo do sidrišta na Svjetioničkom rtu; gospodin otključa lokot te

on i visoki čovjek uđoše u čamac.

I mi se htjedosmo ukrcati, ali nam gospodin reče:

— Vi čekajte ovdje.

Gospodin se smjesti za kormilo, onaj drugi istaknu jedro,

jedrilica poče brzo odmicati prema Frayburuu. Poslije sat vremena

vratiše se sa Zelayetom.

Vremešni gospodin upita nas kako se zovemo, a kad mu ja

rekoh svoje ime, čvrsto me pogleda.

Nas trojica pustolova, našavši se opet zajedno, vratismo se u

Lúzaro, umorni i pokunjeni.

Kod kuće nisam mogao zatajiti pustolovinu, morao sam sve

ispričati. Majka i Iñura samo se krstile od čuda i prepasti.

— Kakva li dječaka! Kakva li dječaka! — ponavljale one.

Od toga dan José Mari Recalde počeo me gledati s

poštovanjem. To što se u spilji nisam prepao koliko on, bijaše mu,

očito, dokaz velike nadmoći.

— Nećete vjerovati — kazivao je saučenicima. — Čini se da

nije, ali je Shanti veoma hrabar.

Mnoge su godine odonda prohujale, a meni se i sad dogodi da

sanjam kako u Cachaloteu plovim u spilju pod Izarrom te ne mogu

naći mjesto gdje bih se iskrcao, i ta mi misao zadaje takav strah da

se budim dršćući, sav okupan u znoju.

63

KNJIGA DRUGA

MLADOST

64

I

MOJA PRVA PUTOVANJA

O našoj se pustolovini mnogo govorilo u Lúzaru; svi su znali

za nju, a trebalo je i platiti Cachalote Zapiainu, uraru i trgovačkom

putniku.

Za nas ovaj pothvat nije bio nešto čega bismo se morali stidjeti;

dječaci su nam se divili. Ja sam na tisuću raznih načina pričao o

dojmovima iz spilje pod Izarrom i naglašavao kako u njoj nema

ništa neobično osim tragova koji pokazuju da su onuda nekoć

prolazili krijumčari.

Moja baka i moja majka očito nisu željele da postanem

uobražen zbog te popularnosti, pa su me, pošto sam položio ispite u

Nautičkoj školi, predale u ruke don Ciriacu Andonaeguiju, kapetanu

fregate što je plovila od Cádiza do Filipina i natrag.

Don Ciriaco počeo je karijeru pomorca isto tako, pod vodstvom

moga djeda, pa je bilo pravo da za me učini ono što je netko od

moga roda učinio za njega.

Moja baka i don Ciriaco odlučiše da me pošalju na more, da na

brodu budem agregado, to jest pridruženi član posade, i da tako

prođem praktičku obuku. Poslije bih pratio don Ciriaca od Cádiza

do Filipina i natrag, a nakon tog putovanja, koje bi trajalo godinu ili

godinu i pol, ostao bih u San Fernandu da završim studij.

Kao agregado putovao sam iz Liverpoola u Havanu na

brigantini Caridad, s kapetanom Urdampilletom. Plovidba je trajala

više od dva mjeseca; nismo išli ravnom linijom, već smo skrenuli na

Kanarske otoke, a odande se otputili na Antile.

S Kube smo se vratili u Manchester pa onda otplovili u Cádiz.

Naukovanje na toj brigantini bilo je strašno; nikad se čovjek

nije stigao najesti, nije se moglo spavati ni presvlačiti; ali za lijepa

vremena bijaše pravi užitak: igrali smo karata i pričali priče o

vješticama i gusarima. Mornari, gotovo svi Baski, dobro su se

slagali i nije bilo svađe.

Na povratku s toga putovanja ukrcao sam se sa don Ciriacom u

Cádizu, na fregatu što se zvala Bella Vizcaina ili »Lijepa Biskajka«.

Taj mi se brod činio kao kakav salon — tako bijaše čist i uredan.

65

I don Ciriaco, baš kao i njegov brod, bijaše uredan i dotjeran.

Gotovo je uvijek nosio slamni šešir i bijelo odijelo, a imao je kratke,

već sijede zaliske. Govorio je s nekim naglaskom između baskijskog

i andaluzijskog, ubacujući filipinske tiječi. Bio je tip starinskog

pomorca, izvrsno je poznavao svoj put, ali u drugome nije daleko

dopirao. Volio je grad i društveni život. Školovao se u Vergari i

znao je tri stvari koje tako izrijetka znaju časnici trgovačke

mornarice: znao je latinski, znao je plesati i sastavljati stihove.

Don Ciriaco želio je upotpuniti moj odgoj, i nekoliko me puta

pitao volim li poeziju ili ples; ali, kako se činilo, moje sklonosti nisu

išle tim putem.

Isplovili smo iz Cádiza; u ono doba još se nije mislilo na

prokop Sueskog kanala, pa se na Filipine plovilo oko Rta Dobre

Nade. Jedrili smo niz obalu Afrike da potražimo pasatne vjetrove,

prešli smo ekvatorijalne tišine i zaustavili se na Rtu Verde. Nastavili

smo prema jugu dok nismo naišli na zapadne vjetrove i dok nismo

presjekli tropske tišine Južne obratnice; oplovili smo Rt i, u veliku

zaokretu Indijskim oceanom, nastavili u pravcu Sundskog prolaza.

Prvu Badnju večer na brodu proveo sam na Indijskom oceanu,

poslije zagušljiva popodneva. Danju je more bilo kao nepokretna

ravnica od kristala što se topi na suncu, a noću se jasno nebo osulo

sjajnim zvijezdama.

Veći dio posade činili su Kinezi; oni dakako nisu slavili

kršćanski blagdan. Ali mi Španjolci — Baski i Andalužani — pili

smo i pjevali do duboko u noć.

Kad smo prošli Sundski tjesnac, ostala nam je još mala

udaljenost. Plovidba nam je trajala samo pet mjeseci, i kako je to u

ono doba bio uspjeh za don Ciriaca, ušli smo u Manilski zaljev

paleći vatromet.

Dani koje sam proveo u Manili brzo su prošli; sve mi je bilo

novo i puno zanimljivosti; bio sam mlad i imao sam razloga da

budem zadovoljan.

Isplovili smo s Filipina u ožujku; umjesto da se vratimo

Sundskim tjesnacem, mi smo s monsunom sa jugozapada stigli na

Molučko more, prošli tjesnac Džilolo i preplovili Pittovim prolazom

i Ombajskim tjesnacem.

Odande smo krenuli pravcem koji će nas što prije dovesti do

područja pasata, a mislili smo da ćemo naići na njih negdje između

osamnaestog i dvadesetog stupnja južne širine, ali nismo imali sreće.

66

Kad smo oplovili Rt Dobre Nade, valjalo nam se boriti sa

strašnim nevremenom, koje nas zamalo nije odvuklo na afričke

grebene, a ostatak puta trpjeli smo oluje i nepogode.

Kad sam stupio na tlo u Cádizu, osjetio sam pravo

zadovoljstvo. Bio bih rado otišao u Lúzaro, ali je počinjao nautički

tečaj u San Fernandu, a don Ciriaco mišljaše da ne bih smio izgubiti

ni jedan dan škole. Kapetan me uveo u školu u San Fernandu i

odveo me u kuću neke gospođe, svoje znanice u tome mjestu, da se

kod nje nastanim.

Iz škole u San Fernandu imao sam izići kao prvi časnik; kasnije

ću na nekoliko putovanja, a onda će se don Ciriaco povući i meni

prepustiti zapovjedništvo na »Lijepoj Biskajki«.

67

II

POVIJEST »LIJEPE BISKAJKE«

Još prve subote poslije podne u moju kuću u San Fernandu

dođe don Ciriaco te mi reče:

— Hajde, prenoćit ćeš na brodu. Ujutro ćemo u Cádiz.

Predstavit ću te u kući Cepeda. Uzmi novo odijelo.

Don Matias Cepeda bio je glavni suvlasnik »Baskijsko-

andaluzijske brodske kompanije Cepeda i drugovi«, vlasnik fregate

kojom je zapovijedao don Ciriaco i mnogih drugih brodova.

Otišli smo na brod, spavao sam u svojoj kabini, a ujutro me

probudiše dva udarca na vrata.

— Ej, Shanti! — zovnu me Ciriaco. — Ustaj, vrijeme je.

Spavaš kao puh.

Ustao sam, odjenuo se i dotjerao što sam bolje mogao. Mornari

fregate, u svečanim odijelima, čekali nas u čamcu; ušli smo don

Ciriaco i ja i krenuli u luku Cádiz. Putem mi je don Ciriaco objasnio

na baskijskom da ćemo najprije posjetiti gospođu Cepeda, Baskijku,

našu zemljakinju, koja je bila udana najprije za Fermina Menchacu,

a kasnije za Matiasa Cepedu, trgovca i poslovnog druga njena prvog

muža.

Iskrcali smo se na molu, prošli Morska vrata i krenuli nekom

ulicom kod gradskih zidina.

Došli smo blizu Carinarnice, kad se don Ciriaco zaustavi pred

impozantnom kućom s balkonima i velikim prozorima

— Ovdje je — reče.

Ušli smo u veoma visoko predvorje, popločeno mramorom.

Prođosmo predvorjem. Kapetan se javi, a sluga otvori cancelu6 i

propusti nas u dvorište, koje je također imalo mramorni pod,

stakleni krov i galerije sa svodovima.

Sluga nas je poveo uz monumentalne stube, a kad smo prošli

kroz hodnik, došli smo u prostran salon ukrašen velikim ogledalima,

slikama i reljefima.

6 Cancela u kućama u Andaluziji jesu vrata od uspravnih ili cvjetolikih

željeznih šipki, često umjetnički izrađena; nalaze se na kraju veže ili predvorja

(portal, zaguan), a vode na dvorište (patio), odakle se ulazi u kuću. — Prev.

68

Malo smo čekali, a onda se pojavila gospodarica kuće, Doña

Hortensia, punašna i veoma lijepa žena.

Primila nas je veoma ljubazno. Don Ciriaco iskazivaše gospođi

veliku pažnju i udvornost. Nema šta, stari je kapetan bio salonski

čovjek.

Don Ciriaco, pomalo pretjerujući, govorio je doñi Hortensiji o

mojoj obitelji, o našoj vlastelinskoj kući u Lúzaru, o mojim

precima... Kad je čula pojedinosti o našem slavnom porijeklu, lijepa

gospođa postade još prijaznija: Doña Hortensia osjećala je slabost

prema plemstvu. A kad se pokazalo da imamo, premda nije rijetkost

kod Baska, zajednički nadimak, ona će mi:

— Zacijelo smo rođaci...

— Vrlo vjerojatno — odgovorih.

— Onda, ako si mi nekakav rođak, neće ti smetati da ti velim

»ti«, jer si za mene sveudilj dječak.

Ja, sasvim smućen i u neprilici, rekoh joj da se radujem toj

povjerljivosti.

Dok smo razgovarali, ušla je u pratnji stare sluškinje kćerka

doñe Hortensije, Dolorcitas, jako lijepa, umiljata djevojka od kakvih

četrnaest-petnaest godina. Don Ciriaco ophodio se s njom kao stari

kavalir s versajskog dvora. Dolorcitas je bila slična majci, ali nižeg

rasta, tamnijih očiju i nešto zagasitije kože. Izražavala se veoma

spretno i pokazivala ljupkost u govoru.

Trebam li reći kako sam pred njom bio ukočen, nespretan,

budala? Ne, nije potrebno. Bio sam u dobi purana, nisam se nikad

prije družio sa ženama, pa sam, dakako, bio bojažljiv.

Doña Hortensia reče sluzi:

— Javi gospodinu da ga čekamo na ručak.

Nakon pol sata dođe don Matias Cepeda, te me predstaviše

njemu. Gospodin Cepeda nije bio simpatičan čovjek, baš nimalo;

imao je kruto lice s izbočenim jarmenicama, ravan nos, nisko čelo,

kratak i čekinjast brk.

Gospodin Cepeda bio je veoma pažljiv sa don Ciriacom i čak je

nastojao da bude dosjetljiv. Mene nije ni gledao. Očito je don

Matias smatrao da je nepristojno kad je čovjeku manje od pedeset

godina. Uputio mi je samo jednu rečenicu, i ta me zapekla:

— Pazi se — reče mi — jer će ti se ovdje u Cádizu rugati.

Don Matias i don Ciriaco povukli se poslije ručka da

razgovaraju o poslovima, a gospođa Hortensia i Dolorcitas htjele mi

69

pokazati kuću. To je godilo njihovoj taštini.

Kuća je bila golema, u njoj sami sjaj i veličanstvenost; pod od

mramora, saloni veoma veliki, stropovi oslikani prizorima iz

povijesti, balkoni tako široki i prostrani kao da su druge sobe.

Ogledala pokrivahu čitave dužine zidova, a na prolazima dizale se

statue i fontane od ubjela. Kako bijah još neiskusan, nisam poznavao

razliku koja postoji između luksuzne razmetljivosti i dobra ukusa, pa

sam ostao zadivljen.

Kad smo prošli kućom, popeli smo se na terasu7 i promatrali

zaljev, okupan u sunčanom sjaju i pun fregata, bregantina i škuna.

Dolorcitas je donijela dogled, pa smo gledali obližnja mjesta Puerto

de Santa Maria, Rotu i Puerto Real. Što sam bolje znao pripovijedao

sam o svome putovanju sa don Ciriacom. Kasnije su došle

Dolorcitine prijateljice. Ja sam razgovarao sa doñom Hortensijom,

koja bijaše veoma ljubazna sa mnom.

Kad je popodne dobrano odmaklo, zovnu me don Ciriaco:

— Hajdemo, Shanti — reče mi.

Ljubazna domaćica pozvala me da svake nedjelje i blagdana

dođem k njima na objed. Ako ne dođem, oni će me tražiti i silom

dovesti.

Lijepo se pozdravih sa svima te, oduševljen, iziđoh sa don

Ciriacom. Stari me kapetan odvede u restoran u istoj ulici gdje je

Carinarnica, zovnu gostioničara, koji bijaše njegov prijatelj, i naruči

birana jela, obrok za ljude koji znaju što je dobar zalogaj i gutljaj te

u njemu uživaju. Vlasnik gostionice i don Ciriaco potanko su

pretresali razna jela, umake i vina.

— Za sat sve će biti pripravljeno — reče gostioničar.

— Vrlo dobro — prihvati kapetan. — Dajemo vam sat

vremena.

— Možete prošetati ako želite.

— Ne, ne. Zašto? Donesite nam bocu manzanille iz Sanlúcara i

malo maslina.

Lijepo smo pili i razgovarali se, a onda će mi don Ciriaco:

— Vidiš, momče, upoznao sam te s Hortensijom i sa don

Matiasom jer ti oni mogu koristiti.

7 Na kućama u Cádizu, koje su uglavnom na tri kata, jedan se dio izdiže iznad

krova, i na tome je dijelu ravna terasa, a na njoj još i omanji toranj, odakle puca

pogled na more. — Prev.

70

— Hvala lijepa! — prihvatih ja.

— Čekaj malo. Valja ti ovdje ostati godinu dana; nikoga ne

poznaješ, pa nije naodmet da se možeš na koga obratiti ako ti

ustreba. A sada da ti ispričam Hortensijinu povijest, da se znaš

ravnati.

— Gle! Zar ona ima povijest?

— Vidjet ćeš — preuze don Ciriaco te nastavi:

— Hortensia je Biskajka, iz jednog mjesta blizu Bilbaa. Otac

joj bijaše nostromo, a zvali su ga Grk. Vjerojatno je i bio Grk; kakav

pustolov koji je došao u grad i ondje se oženio. Lijepa Hortensia

ponijela se željama, bila je veoma lijepa i nije htjela da se uda za ma

koga. Uostalom, imala je i pravo. U to vrijeme, moj prijatelj Fermin

Menchaca, pomorski kapetan što je postao trgovac u Cádizu, došao

je u mjesto jer je tu umro njegov otac, vlasnik omanjeg broda.

Menchaca je vidio Hortensiju i zaljubio se u nju. Nije bio voljan da

se oženi, a isto tako ni da ostavi Hortensiju. Obasipao ju je darovima

i draguljima. Ona je na sve rekla ne. Ili njegova žena ili ništa!

Menchaca je obećao da će je uzeti za ženu, i ona je popustila.

Menchaca, koji je bio čovjek nestalan i prevrtljiv, na dan vjenčanja

pobježe iz mjesta i ostavi Hortensiju trudnu.

Djevojka, koja uopće nije bila plašljiva, kad je vidjela da je

ostavljena, prodade dragulje što joj ih je poklonio miljenik i pojavi

se sa kćerkom u Cádizu. Menchaca je bio na Filipinima; Hortensia

je otišla na Filipine, pronašla Menchacu i prisilila ga da se njome

oženi.

Menchaca je bio zanesenjak, odvažan, genijalnih ideja, kadar

da učini zlo i dobro. Menchaca nije bio potpun čovjek; vjerovao je

kao u članak vjere u ono priprosto mišljenje da žene ne treba uzimati

ozbiljno. Ovo ti kaže starac, i to stari neženja koji je obožavao žene:

Shanti, ne vjeruj ništa od onoga što ti žene kažu, a još manje ono što

ti drugi kažu o njima. Ne vjeruj da je neka žena, zbog toga što je

žena, slaba ili plašljiva, ili nedovoljno inteligentna. Spol je veoma

nejasna indikacija, a varijacije su beskrajne. Ako želiš da znaš kakva

je neka žena, moraš najprije paziti da se u nju ne zaljubiš; kasnije

mirno ju proučavaj, a kad je dobro upoznaš... vidjet ćeš da ti ona

više ništa ne znači.

— Nastojat ću da se držim vašeg savjeta — rekoh ja.

— Ako možeš, mladiću, ako možeš... Kao što sam rekao,

unatoč tome što je Menchaca imao mogućnosti da se uvjeri kako je

71

Hortensia imala karaktera, on to nije želio vidjeti ni priznati.

Menchaca se bio udružio s onim don Matiasom Cepedom koga si

vidio; čudna veza ako pogledamo njihov različit karakter, jer je

Menchaca bio čovjek odvažan i pun inicijative, a Cepeda, naprotiv,

vulgaran tip nepovjerljiva trgovca koji kroči utrtom stazom

sigurnosti. Cepeda je Asturijac koji je ovamo došao bez prebijena

novčića u džepu, a danas ima veliko bogatstvo.

— Ali, don Ciriaco, po svemu tome ispada da nije budala.

— A znaš li ti kako je Cepeda stekao bogatstvo?

— Ne znam.

— Svojom pojavom.

— Svojom pojavom? Baš je dražestan!

— Jest, svojom pojavom — pritvrdi don Ciriaco i produži:

— Reći ćeš da nije Adonis; ali ružnoća nije gotovo nikada

zapreka. Cepeda je sa svojih asturskih planina došao u Cádiz,

namjestio se u nekoj velikoj trgovini šećerom, kavom i kakaom u

Carinarničkoj ulici; kasnije se oženio vlasnicom koja mu je na

samrti, ostavila svu imovinu. Tako je on ostao veoma bogat udovac.

Cepeda je bio bojažljiv sa svojim novcem; Menchaca ga je

poticao na poslove, i njih su dvojica zaradili milijune. Jedan je

dopunjavao drugoga. Menchaca je bio čovjek inicijative i duha, onaj

koji je pravio planove; Cepeda je odlučivao u pojedinostima,

rješavao praktične teškoće.

Čim se Menchaca smjestio u Cádizu, uredio je kuću nekoj

djevojci iz Puerto Reala, vozio se s njom u kočiji i poklanjao joj

haljine i nakit.

Tada se počelo govorkati da Hortensia šuruje s poslovnim

drugom svoga muža, Cepedom. Ja to nisam nikada vjerovao.

Menchaca je bio, kao što sam ti rekao, zanesenjak, gotovo luđak, i

kad je čuo da ga žena vara, ponovno se u nju zaljubio. Menchaca je

već zašao u godine. Dohvaćao se pedesete, a pedesetogodišnjak koji

se zaljubi sličan je fijakerskom konju koji se oteo. Menchaca je

ostavio djevojku iz Puerto Reala i počeo paziti na svoju ženu.

Ona je bila duboko uvrijeđena; on, ljubomoran i namršten, nije

htio tražiti objašnjenje ni priznati svoju krivicu: i jedno i drugo

smatrao je za uvredu svoga dostojanstva; jedna riječ rečena na

vrijeme mogla je pomiriti supružnike; ali je ni on ni ona nisu htjeli

izgovoriti. Neprijateljstvo među njima raslo je sve više. Jeli su

odvojeno i nisu se gledali ni razgovarali.

72

U to se vrijeme u Portsmouthu dovršavala fregata za Baskijsko-

andalužansku brodsku kompaniju; trebalo je posvršavati još

nekoliko sitnica. Menchaca je otišao u Englesku da preuzme brod.

Ne znam je li ti poznato: kad se gradi brod, sastavi se knjižica i

graditelj je preda prvom oficiru koji zapovijeda brodom.

— Poznato mi je — rekoh. — Zove se matična knjiga, i u nju

se unose sva zapažanja u vezi s gradnjom broda.

— Tako je. I kad su mu predali brodsku matičnu knjigu i kad je

pročitao ime, Menchaca je gotovo dobio napadaj.

— Vraga! A kako se brod zvao?

— »Lijepa Biskajka«.

— Naša fregata?

— Jest, mladiću, naša fregata. A netko je pronašao da sirena

izrezbarena na pramčanoj statvi ima obličje lijepe Hortensije.

— Gle, gle!

— Hja, svašta na svijetu. Menchaca je odonda bio još mračniji

nego ikada. Bilo je nemoguće da Cepedi padne na um misao da

ponizi svoga druga dajući to ime brodu. Misao je sigurno potekla od

nje. Stanje u braku i dalje je bilo teško i nije se popravljalo. Jednog

dana Menchaca se igrao nekim revolverima, i ne zna se bješe li od

nepažnje ili pak namjerno, ali je ispalio metak sebi u sljepoočicu i

pao mrtav. Poslije godinu dana Hortensia je proslavila vjenčanje sa

don Matiasom Cepedom; kupili su kuću u Carinarničkoj ulici i

lijepo je uredili. Hja, to su vječne teme — zaključi filozofski don

Ciriaco. — Događale su se takve stvari, događaju se sada, pa će se i

ubuduće događati. Iznio sam ti Hortensijinu povijest da znaš kakva

je to žena i da nehotice ne kažeš pred njom štogod neprilično.

Razgovarali smo o tim događajima, a onda smo iskazali čast

večeri, koja je bila izvanredna.

Don Ciriaco kanio je dići sidro sutradan; htio sam ga otpratiti

do broda, ali nije dopustio.

— Ti idi u San Fernando i uči — reče mi. — Neće proći

mnogo vremena, i ti ćeš biti onaj koji odlazi, a ja onaj koji ostaje.

Zbogom, Shanti!

— Zbogom.

Zagrlismo se, on uđe u čamac i nestade.

73

III

JADI TAŠTINE

Druge nedjelje ujutro prolazio sam ulicama Cádiza idući prema

kući doñe Hortensije. Išao sam sa strahom, jer sam se bojao da će

me primiti neprijazno ili hladno; ali ne; moja zemljakinja i njena

kćerka Dolorcitas dočekale me sasvim prijateljski. Baš su se

spremale poći na misu, i ja sam ih otpratio do obližnje crkve. Na

povratku prošetali samo se Širokom ulicom i Minovim trgom pa

krenuli njihovoj kući.

Zabrinjavao me susret sa don Matiasom. Uznemirivala me

njegova glupa aluzija da će mi se rugati u Cádizu. Bio sam veoma

sumnjičav, kao svi bojažljivi ljudi, i uvijek na oprezu, misleći da mi

se odasvud sprema uvreda.

Došao je don Matias i zaista je bio hladan i držao se prema

meni kao prema čovjeku komu ne pridaje nikakve važnosti. »Ovaj

beznačajni mladić ne postoji za mene«, kao da mi kazivaše taj

gospodin.

Iako ne otvoreno, don Matias bijaše moj protivnik. Pravio se da

me zbog moje beznačajnosti i ne primjećuje; ali ispod njegove

ravnodušnosti osjećao sam njegovo neprijateljstvo. Imao je preda

mnom prednost što je dobro govorio kastiljanski, i on se služio tom

prednošću da me ponizi.

Glupo je i kukavno — premda je pojava veoma česta u

Španjolskoj — vjerovati da se pokazuje premoć rugajući se

bezazlenu čeljadetu upotrebom dvosmislenih izraza koji zbunjuju

onoga tko im ne zna značenje. Don Matias je tako pokazivao svoju

nadmoćnost.

Kad bih upao u koju od tih stupica, ja bih se zbunio, a don

Matias pucao od smijeha. Tako zbunjen nisam znao što da radim pa

sam sve u kući gledao kao neprijatelje koji me žele poniziti, počev

od domaćina pa do posluge. Smiješno je i besmisleno kako čovjek u

mladosti trpi zbog beznačajnih budalaština.

Don Matias i ja bili smo kao ljudi različite rase. On zacijelo

nije primjećivao dovoljno poštovanja kod mene, a to što sam sebi

dopuštao da imam svoje mišljenje o svemu izazivalo je kod njega

74

mješavinu srdžbe i zaprepaštenja, koja bi mi sada bila smiješna.

Señor Cepeda nije mogao razgovarati, razmišljati slobodno; nije

mogao računati s dovoljnim brojem predodžaba da bi uspoređivao i

stekao vlastiti sud; istina je da se to isto događa većini ljudi.

Da bi nadomjestio manjak u idejama, don Matias se zaklanjao

za pričice. U njegovoj glavi, svaka i najgluplja natuknica izazivaše,

baš kao navijena, čitav niz priča i dosjetki.

— Nije tako — rekao bi, na primjer, kad bih ja izlagao kakvo

svoje mišljenje. — Nije tako, a u potkrepu navest ću ti ono što je

kazao Periquito Sánchez don Juanu Martinezu u Cádizu godine

dvadeset i sedme...

I don Matias je tako nastavljao, sporo kao kornjača, dok ne bi

ispričao kakvu anegdotu što satire svojom vulgarnošću.

Bez tankoćutnosti, a onako nekulturan, nije bio uzor diskrecije;

često se vladao prostački i u tome uživao. Bio je zapravo iznenađen

što se dovinuo do te visine; nastojao je da samoga sebe uvjeri kako

je njegovo blagostanje, koje je došlo samo kao posljedica povoljne

ženidbe i nešto sreće, plod njegova talenta i djelo njegove

ustrajnosti.

Don Matias bio je tip dobrog građanina; surov, rob svakidanjeg

šablona, nedelikatan i u biti nemoralan. Sve uvježbano i uhodano

činilo mu se svetim, sve prethodno najboljim. Don Matias imaše i

svoje manije; na primjer, uvijek je dolazio kasno na ručak ili na

večeru, da bi pokazao kako mu silni poslovi ne dopuštaju da bude

točan.

Don Matias običavaše boraviti u svom uredu ne skidajući kapu

i kućni haljetak, a najčešće je obilazio po skladištu, između nizova

vreća i sanduka, izdajući naloge ili šetajući s rukama na leđima.

Glavni namještenik, koji ga je dobro poznavao, dosjetljiv

čovjek iz Jéreza, rekao je o gospodinu Cepedi da provodi vrijeme

režući papire da ih odnese u zahod, ili šiljeći olovke što je moguće

polaganije, da bi pred svojom obitelji pokazao kako je strašno

zaposlen. I u tome je bio škrt, jer je šiljke na olovkama pravio

kratke, a papire je rezao na male komadiće. Cicija u svemu, bio je

razmetljiv kad su u pitanju troškovi kućanstva i lijepe Hortensije.

Postupao je poput bogata trgovca koji smatra ženu kao najbolje

sredstvo za isticanje.

Naizgled, bio je don Matias čovjek veoma častan, ozbiljan i

pun dubokih misli; zapravo, bio je jadni glupan, smiješan primjerak

75

sitničavosti i taštine. Prema Dolorciti bijaše odmjeren i hladan, i ne

zato što mu je bila pastorka, nego zato što je mislio da je takvo

držanje u skladu s njegovom ulogom poslovnog čovjeka.

Taj svečani i veličanstveni glupan mišljaše da mu se valja

pokazivati hladnim prema ženi i kćerki ako želi da bude muž i otac

po engleskom načinu.

Ta anglomanska sklonost, što se razvila u nekim gradovima

Andaluzije, nije mi jasna. Englezi, koji su općenito ukočeni i

formalni, imaju koristi od svoje ukočenosti i svoje formalnosti; ali

ovi anglomani s Juga, sa svojom mješavinom ukočenosti i lijenosti,

čine mi se prilično smiješni.

Dolorcitas, kao što je i prirodno, nije baš voljela očuha. Don

Matias nekoliko je puta obećao da će je odvesti u kazalište, a

kasnije, valjda da bi pokazao svoj autoritet, pravio se da je

zaboravio obećanje i ostavljao djevojku uplakanu.

Svake nedjelje poslije objeda, don Matias — u kaputu, sa

rukavicama, cilindrom i visokim cipelama što su uvijek škripale —

odlazio je u Kazino umjerenih, i nije se vraćao dok ne bi zanoćalo.

Doña Hortensia, Dolorcitas i ja ostajali smo za stolom. Dolorcitas i

ja igrali smo se kao djeca, trčali po kući, penjali se na terasu i gledali

more.

Señora Presentación, zgodna starica koja je mnogo razmahivala

rukama i koju ja nisam mogao razumjeti kad je govorila, dolazila je

da obavijesti señoritu Dolores kako je upravo stigla koja od njenih

prijateljica.

Kad bi se Dolorcitas našla s kojom prijateljicom, za me je onda

igra prestajala: nisam se više ja igrao, nego su se one poigravale

mnome. Sjećam se svojih razgovora sa Dolorcitom i s njenom

prijateljicom koja se zvala María Jesús; zacijelo je to bilo nešto kao

igra medvjeda sa dva majmunčeta.

Prijateljice su pričale jedna drugoj o svojim poslićima, ali su

govorile u isto vrijeme, vrtoglavo brzo; a ja sam u govoru bio spor

kao teglenica natovarena do vrha. Nikad nisam mogao brzo govoriti

kastiljanski, a pogotovu onda. Osim toga, kao dobar Bask, uvijek

sam bio pomalo neuljudan prema poštovanoj i čestitoj gospođi što se

zove Gramatika. Dvije su djevojke brbljale praveći vragolije i

kreveljeći se. Dolorcitas, usprkos tome što je bila baskijska kći,

bijaše tako brbljava i šaljiva kao da je iz Cádiza.

Poslije Marije Jesús, koja bi obično došla prva, dolazile u kuću

76

druge djevojke i dječaci istih godina. Ja bih tada potpuno zašutio;

čemu govoriti kad su oni na svaku moju riječ govorili deset ili

dvanaest svojih?

Kažu da je novi jezik nova duša, i ima u tome nešto istine; ja

sam razabirao, dok sam slušao one dječake, da ne samo ne znam

kastiljanski nego da je i moja duša različita od njihove. Osjećao sam

se kao da sam nekakav drugačiji stvor, te nisam imao hrabrosti ni

snage vjerovati kako moj duh, sabraniji i sjetniji, vrijedi koliko i

njihov, koji je sav u izljevu, u riječi i cerenju. Moja skromnost

navela me da mislim kako sam ja divljak među civiliziranima.

Moja plašljivost prouzročila mi je nekoliko strašnih trenutaka;

jedna riječ, kretnja, ma kakva sitnica bijaše dovoljna da mi navre

krv u lice. Dolorcitas se smijala kad bi vidjela koliko sam zbunjen.

Vidjela je da patim, i to ju je zabavljalo. Bila je to prirođena

okrutnost žene.

Kasnije joj nije bilo dovoljno da me zbunjuje, već je uživala u

tome da u meni izaziva ljubomoru. Bio sam zaljubljen. Zaljubljen?

Ne znam zapravo jesam li bio zaljubljen, ali znam da sam u svako

doba mislio na nju s nekom mješavinom strepnje i srdžbe.

Da je ona jednog dana govorila s jednim mladićem, a drugog

dana s drugim, ne obraćajući pažnju na mene, možda se ne bih

obazirao na to, ali sam vidio da je ona svoju koketeriju namijenila

meni da bi me mučila, i to me podbadalo. U tome, uglavnom, i jest

ljubav, osobito kod veoma mladih ljudi kojima duh nije zaokupljen

čim drugim; to je instinkt koji je bliži okrutnosti i mržnji negoli

mirnoj sklonosti.

Kojiput, bježeći od koketerije i ponižavajućeg prezira

Dolorcitina, izgovarao bih se kako imam neki dogovor te bih

odlazio iz kuće don Matiasa. Kakvih li jada! Kakve li gorčine!

Sunce je sjalo po pustim ulicama, nebo bilo plavo, more mirno.

Što da se radi? Cijeli svijet bijaše mi besmislen. Nezadovoljstvo

samim sobom, neprijateljska okolina, nemogućnost da stvorim

drúgu po svom ukusu, sve se rušilo na me olovnom težinom.

Kojom prilikom kad bi Dolorcitas vidjela da sam čvrsto

odlučio da odem i da se ne vratim, ponovno bi postajala nježna sa

mnom. Ja se nisam usuđivao da joj otvoreno zamjerim njenu

koketeriju, ali sam joj nekoliko puta rekao da razumijem što nema

simpatija za mene, jer sam sirov i neotesan; a ona mi je odgovorila

da joj se takav sviđam. Govorila je to samo kako bi i dalje imala

77

prilike da me ponizuje.

Nedjeljom poslijepodne odlazili smo na šetalište Apodacu,

Dolorcitas i koja njena prijateljica. Bile su elegantno odjevene, a ja

u mornarskom odijelu.

Odande, iz blizine Brodogradilišta, promatrali smo zaljev,

uvijek tako plav. U daljini, Rota i Chipiona blistale na suncu svojim

bijelim kućicama; zatim je niska obala stvarala niz crvenkastih

pješčara sve do mjestanca Puerto de Santa María, a u pozadini

Jereska i Grazalemska brda, ljubičasta u sumraku, povlačila

narezuckanu i neobičnu crtu na obzorju.

Gledali smo kako ulazi poneka fregata ili bregantina koju su

vukli u luku. Kasnije, kad bi se dan priklanjao k večeru, krenuli

bismo kući duž gradskih bedema, zaobilazeći rt koji se, ako se dobro

sjećam, zvao San Felipe. Vidjeli smo bateriju s topovima, išli duž

izbočine na bedemu, da gledamo kroz otvore kruništa. Odugovlačili

smo što smo više mogli povratak kući. Već bi i mrak padao kad

bismo stigli do Carinarnice.

Na bijelim tornjevima kuća u blizini bedema još su zaostajale

sunčane zrake. Upravljali smo posljednji pogled na zaljev.

More, kao plavo jezero, jedva se nabiralo pod vjetrom; na

brodovima počinjala se paliti svjetla, a u luci se odražavao niz

svjetiljaka; jesenje nebo, plavo i ružičasto, bez i jednog oblaka,

postajalo je tamnije. Svjetla San Fernanda odražavala se u vodi, a

osvijetljeni brojčanik na satu Gradske vijećnice u Cádizu isticao se

na blijedom nebu. Često smo sa toga mjesta čuli zvonjavu: Pozdrav

Gospi.

Kad bi pao mrak, poštanskom kočijom, koja je odlazila s

obližnjeg trga, vozio sam se u San Fernando, sa strepnjom u duši i

pun neobične gorčine.

78

IV

PALMA I BOR

Nekoliko puta čuo sam da se spominje pjesma jednog

njemačkog pjesnika — Heinricha Heinea, mislim — u kojoj sjeverni

bor žudi da postane tropska palma.

Taj je simbol mogao odražavati stanje moga duha u ono daleko

doba kad sam bio na školovanju u San Fernandu. Sada, baš čudno,

uopće ne volim Jug, i ne oduševljavaju me palme, koje su,

nesumnjivo, dekorativne, ali imaju nešto neprirodno kad ih gledaš.

U vrijeme o kojem govorim ja sam bio bor koji je težio da

postane palma. Želio sam da govorim nemarno i sigurno, da budem

duhovit i postanem osvajač. Čak sam pomišljao da ostavim more i

postanem trgovac ili u najmanju ruku činovnik.

Nisam više mislio na puste otoke ni na robinsonade; moji su

ideali bili drugi. Htio sam da budem Andalužanin, pocigančeni

Andalužanin. Ući u koju od onih gostionica što su napol dućani a

napol krčme pa jesti prženu ribu i piti bijelo vino; gledati kako

djevojčica blijeda i izražajna lica, tamnih podočnjaka i smeđe kože,

na stolu pleše flamenco, svu noć pljeskati rukama dok kakav lupež s

pristaništa pjeva o mrtvoj maresiti i o simenteriju8, slušati kakvu

ispičuturu zatubasta nosa, s uvojcima masne kose na ušima i sa

širokim šeširom namaknutim na oči, kako prebire po gitari;

promatrati kakva debeljka kako se viti mičući zadnjim dijelom tijela

i tresući hlačama, i biti u zboru s ljudima koji uzvikuju Ole! i Ay tu

mare! — eto, to su bile moje želje.

Sad ne mogu podnijeti ljude koji igraju bokovima i rječnikom;

čini mi se da je osoba koja u riječima vidi, ne njihov smisao, već

njihov zvuk, veoma blizu da bude idiot; ali u ono vrijeme nisam

tako mislio. Svako doba ima svoje gledanje.

U ono vrijeme želio sam da budem takav domišljan, takav

šaljivac i takav prenemagač kao što bijahu i svi moji poznanici.

8 Andalužani u govoru brkaju e i s, l i r, ispuštaju d, a usput izmijene i poneki

vokal. Umjesto madrecita (majčica) reći će maresita, riječ cementerio (groblje)

izgovorit će kao simenterio, i sl. — Prev.

79

Čitao sam romane Fernana Caballera9, koji su bili čuveni; nisu mi se

nimalo sviđali, ali sam uvjerio samog sebe da mi se moraju svidati.

Kasnije sam ih ponovno čitao, i činilo mi se da su zgodni ali

nevrijedni. Bijahu mi nešto poput dobro ukrašene sobe, ali tako

tijesne da u njoj ne možeš pružiti noge a da se o štogod ne

spotakneš.

Naprosto ne razumijem oduševljenje što se u Španjolskoj u

devetnaestom stoljeću razvilo u njegovanju trica i kučina. U

knjigama, dramama i svakoj vrsti književnih djela s osobitim su

užitkom uzvisivali najgluplju bljutavost i najneukusniju plitkoću kao

jedinu vrlinu čovjeka.

U ono sam vrijeme bio pretjerano bojažljiv da bih tako mislio,

ne zato što nisam tako osjećao, već stoga što nisam imao povjerenja

u samog sebe da bih svoje misli odlučno iznosio i branio.

Bio sam ogorčen što nisam znao živjeti kao drugi, i to je u meni

izazivalo prigušeni bijes. Osjećao sam se kao olabavijeli kolutić što

je iskočio na satu te mu se zupci ne uklapaju u druge.

Istina, ako je civilizacija ono što je don Matias Cepeda mislio

da jest: imati skladište kave i šećera i na drugoj strani skladište

dosjetki i fraza, onda ja nisam bio na putu da postanem civiliziran.

Ponekad bi me ponijela želja da caknem nogom te ljude, koji

mi, ako ćemo pravo, nisu ni za što služili, i da don Matiasa, njegovu

ženu, kćerku i sve njene prijatelje i prijateljice pošaljem k vragu.

Nisam tada shvaćao da u meni buja život, želja za djelatnošću;

nisam vidio da se zapravo družim s ljudima organski kržljavim i

moralno trulim; nisam bio svjestan potrebe za djelom i pokretom,

nije mi bilo jasno da mi valja trošiti energiju, da naprosto treba

živjeti.

Kad bih pogledao preko gradskih bedema i vidio zaljev Cádiza

poplavljen suncem, pospano more, daleka mjesta s njihovim bijelim

kućama, plave planine Jéreza i Grazaleme što se nazubljene

odražavaju na nebu — kad bih promatrao tu sjajnu dekoraciju, često

sam se pitao: »Čemu sve to? Da bih poživio kao jedan kunić i

9 Riječ je o romanima što ih je pod pseudonimom Fernán Caballero pisala

naturalizirana Španjolka, Švicarka Cecilia Böhl de Faber (1796-1877). Ta djela, koja

ponajviše slikaju život i običaje iz krajeva oko Cádiza i Seville, pisana su u moralizatorskom duhu, nedostaje im realizma, a obiluju idealističkim

subjektivizmom. Njihovi zapleti s romantičnom potkom bijahu u ono doba jako u

modi. — Prev.

80

istresao nekoliko glupih šala? Zaista je to veoma malo.«

Jedne zimske nedjelje podvečer odlučih, ni sam ne znam zašto,

da ne odem diližansom u San Fernando, već da ostanem u Cádizu.

Na pristanište se slegla ona tako dobro znana nedjeljna tuga

pomorskih luka. Nisam bio veseo; naprotiv, osjećao sam u sebi neku

agresivnost, nosila me želja da izvršim kakvo divljaštvo.

Ušao sam u krčmu i zatražio prženu ribu i bijelo vino. Jeo sam i

pio obilno. Te andaluzijske krčme odaju karakter kraja: malene su,

slikovite i zamršene.

Izišao sam iz krčme i otišao u kavanu u Širokoj ulici, ispio

nekoliko čašica likera i otputio se odande spreman na sve. Već se

unoćalo; moji su koraci odjekivali pustim ulicama.

Učinilo mi se da možda nisam popio dovoljno da bih bio

obijestan i drzak kakav sam želio biti, pa sam sjeo za stol na

pločniku pred krčmom u nekoj ulici što je imala tolike krčme i

brijačnice te se činilo da ljudi ondje provode život između tanjura

pržene ribe i škara za kovrčanje kose.

Za pokrajnjim stolom sjedio pijan čovjek, odjeven u crno, s

naherenim šeširom i sa crvenim cvijetom u zapučku. On ustade sa

stolice i priđe mi smijući se. Ja ga pogledah oštro i, kako sam bio

napržit, upitah ga:

— Što je? Što želite?

On se glupavo smješkao.

— Mornar? — upita me engleski i uprije prstom u mene.

— Da, mornar — odvratih mu ja. — I što onda?

— I ja sam mornar — nastavi on. — Vi ste Španjolac?

— Jesam, Španjolac.

— A ja Holandez. Dva mornara... dva pijanca. Dobri prijatelji.

Kad je to rekao i stegao mi ruku, Holandez sjede za moj stol.

Pili smo zajedno. Bio je on kapetan korvete koja se zvala

Vertrowen. Imao je tubast nos, crveno lice, plavu kosu i žućkaste

brkove, opuštene i rijetke kao u Kineza; crno odijelo, gotovo

svečano, privlačilo je pozornost u onoj krčmi.

Ja sam se proglasio za njegova branitelja, te sam mislio da

imam pravo učiniti svaku besmislicu ako mu se tkogod naruga.

Pošto smo dobrano nalili duše, ustali smo i krenuli. U ono

vrijeme, a vjerojatno je i sad isto, u Cádizu bijaše običaj da se noću

hoda nekim ulicama, osobito na blagdane. Te su ulice bile Calle

Ancha, Columela, Aranda, San Francisco, i još jedna-dvije, ne

81

sjećam se više njihova imena. Ta je noćna šetnja imala nečeg od

procesije.

Zapovjednik Vertrowena i ja pođosmo tim ulicama; posvuda se

osjećao miris prženog ulja i dim pečenih kestena. Klupe na trgovima

zaposjeli su ljudi što su se mirno odmarali; neki radnici u nedjeljnim

odijelima prolazili u kočiji, svirajući na gitari i pjevajući.

Djeca nam se smijala. Pozivali smo djevojke sumnjiva izgleda

da s nama štogod popiju u kavanama ili krčmama, ali su one bježale

kad bi nas vidjele gdje teturamo onako pijani.

Mrzovoljni i umorni upali smo u neku krčmu blizu Puerte del

Mar. Te sam noći utaman istočio srdžbu i bijes.

Kad smo ušli u krčmu, ugledao sam crnomanjasta, ružna

čovjeka koji me mjerio nekako izazovno. Sva mu vanjština

pokazivaše razbijača. Obradovah se i pomislih: došao je trenutak.

Priđoh mu i rekoh:

— Što je? Što gledate?

— Ja? — uzviknu on, iznenađen.

— Jest, vi, gledate me pogledom...

— Pogledom gladi, mladi gospodine — on će mi prijazno.

— Cijelog dana nije prošao kroz moje tijelo ni zalogaj.

Ta je izjava izazvala u meni srdžbu i duboku tugu. Čovjek mi

je pričao da je bez namještenja, a obitelj i djeca bez hrane. Pozvao

sam ga da štogod uzme, ali mi on reče da bi, ako mu već želim što

platiti, više volio da novac odnese kući. Dadoh mu dvije ili tri

pesete, i čovjek ode trkom.

Moja zlovolja i očaj pretakali se u melankoličnu maglu što je

obavijala moj mozak. Zapovjednik Vertowena i ja gledali smo se

bez riječi. Odlučismo otići. Kad smo izlazili, kapetan se na vratima

sudari s nekim mornarom koji je ulazio, i malo je trebalo pa da

izmjeri pod. Holandez ne samo da se nije ljutio, nego se još ispričao

mornaru, koji se i sam ispričavao zbog svoje nespretnosti.

Stidio sam se svojih divljih nagona. Melankolična magla rasla

je u mojoj duši, dajući mojim mislima ton smiješne

sentimentalnosti.

Holandez i ja odosmo na pristanište. Moj pajdaš u pijanstvu

siđe niz dvije stube nekakva uska stubišta i poče dozivati; nije

prestao sve dok se iz magluštine nije pojavio bijel čamac. Mislio

sam da će čovjek pasti u vodu u svome svečanom odijelu i sa

cvijetom u zapučku; ali ne, nije pao, nego se čvrsto održao na

82

nogama i spretno skočio u čamac.

Onda me pozdravi držeći šešir u ruci i klanjajući se.

— Good night — reče mi.

— Laku noć — odgovorih ja.

Ostadoh sam. Bio sam umoran, tužan, teške glave. Nije više

ostalo ni traga srdžbe u meni. Nisam znao što da radim, pa odlučih

da se pješke vratim u San Fernando.

83

V

NOVI LJUBAVNI JADI

Poput svih sentimentalnih muškaraca koji od žena očekuju

previše, imao sam trenutaka kad sam mrzio lijepi spol. Don Ciriaco

često mi je znao reći, s onom veselom gorčinom koja je bila za njega

karakteristična:

— Shanti, zapamti ovo: od sto žena, devedeset i devet njih nisu

drugo nego životinje s instinktom taštine i okrutnosti, a ona jedna

što ostaje, koja je dobra i gotovo svetica, služi kao pašnjak da

zadovolji bestijalnost i okrutnost kakva drznika i komedijaša. Tako

se osvećujemo jedni na drugima, sasvim glupo i neljudski.

Zapravo, priroda je rasipna s muškarcem egoistom i ženom

nestalnom i neosjetljivom. Možda je i prirodno da muškarac bude

ponešto vulgaran, a žena pomalo okrutna. Moguće je čak da su

dobrota i plemenitost nekakva anomalija.

Moram priznati da Dolorcitas nije bila iznimka od onih stotinu

o kojima je govorio don Ciriaco. Nalazila se među preostalih

devedeset i devet: bila je hirovita, okrutna, podložna nagonu,

nestalna. Radi hira žrtvovala bi oca i majku, sav grad i vjerojatno

polovinu čovječanstva.

Dolorcitas se pravila da se odlučila za mene, ali su u isto

vrijeme svi govorili da će se udati za sina markiza de Vernaya,

gospodina iz Jéreza koji nije bio jako bogat, ali je potjecao iz

aristokratske obitelji.

Pisao sam Dolorciti i više sam puta s njome razgovarao kroz

rešetku na prozoru. Nijekala je da se udaje i tvrdila da njenu volju ne

može nitko promijeniti. A ipak su svi znaci pokazivali na svadbu.

U svim pomorskim lukama, zato što im se stanovništvo gotovo

uvijek sastoji od skorojevića i pustolova, oblikuje se nekakav

ishitren i đavolski izopačen aristokratski duh. U starinskim i

tradicionalnim gradovima, ljudi koji misle da pripadaju aristokraciji

svojataju taj klasni ugled sa više ili manje prava; u modernim

gradovima nije više samo klasa ono što se brani, već nijansa. Tako

se događa da Bilbao ili Buenos Aires, Manila ili Barcelona, imaju

više klasnih predrasuda nego Toledo, Burgos ili León.

84

U Lúzaru događa se u malome isto otkad se mjesto napunilo

Indijancima10

i strancima.

Trgovac, koji uglavnom potječe od najmutnijeg sloja društva,

osjeća potrebu, kad već ne može reći da su njegovi djedovi osvajali

Jeruzalem, da može pokazati kako je njegova poslovnica nešto

posvećeno i kako sve njegove majstorije i otimačina tvore plemićku

povelju.

Uvijek me ogorčavalo kad bih čuo kako don Matias govori o

svojoj klasi. A kad bi svrnuo razgovor na Dolorcitu, kazivao bi da će

se ona udati za čovjeka svog položaja, i tako me ujedno upozoravao

kako ne treba da nišanim previsoko.

Za gospodina Cepedu, kao za sve trgovce u luci, postojala je,

bez sumnje, atistokracija krvi i ona iz poslovnice, molitvenik i

glavna knjiga, mač i uteg, oklop i pregača.

Bilo je baš čudno: kao što je moja baka priznavala pomorsku

aristokraciju, gospodin Cepeda priznavao je aristokraciju

poslovnice.

U trgovini šećerom i kakaom društveni je uspon u direktnom

izmjeru s količinom; naprotiv, u trgovini drogama uspon je u

obrnutom razmjeru. Ako netko prodaje šećer i cimet u malim

količinama, on je vulgarni kramar; ako tom robom trguje naveliko,

on je trgovački magnat. S druge strane — da, jedinstvena li

fenomena! — sa mirodijama događa se obratno: ako ih tko prodaje u

velikim količinama, on je običan trgovac drogama, ako ih prodaje

namalo, on je ljekarnik, farmaceut, čovjek znanja.

Prvi put sam jasno uočio aristokratske tendencije Dolorcitine

obitelji kad sam razgovarao s jednim namještenikom iz Cepedine

trgovine, koga sam nazivao »Admiral«.

Kad bih nedjeljom dolazio kući doñe Hortensije, često se

događalo da ne bih nikoga zatekao, pa sam ulazio u trgovinu.

Namještenici su me poznavali. Ondje se jednako radilo u radne dane

i na blagdane. Bilo je to dobro doba Cádiza. Neprestano su tovarili i

istovarivali kola na Carinarničkoj ulici, koja je bila puna trgovina,

skladišta i poslovnica, a kola su neprestano ulazila u skladište don

Matiasa i odande izlazila.

Skladište bijaše golemo, sa nadsvođenim komorama gdje su se

10 Tako Španjolci zovu svoje zemljake koji su se, u većini bogati, vratili iz

Amerike. — Prev.

85

slagale vreće, bačve, burad i sanduci. Na ulazu je bila poslovnica sa

zaslonom i prozorčićima na kojima stajahu natpisi. Jedan dio bijaše

određen za trgovinu, a drugi za otpremu brodova.

Prije nego što bi čovjek ušao u podrume valjalo mu proći kroz

predvorje u kojem su o stropu visjele velike tezulje. U tome

predvorju ili prolazu nadzirao je težine i ulazak i izlazak svežnjeva

čovjek važna izgleda i držanja, a nije bio ništa više nego nešto kao

čuvar ili vratar. U kući su ga, napol ozbiljno, napol u šali, nazivali

don Paco. Ja sam ga, kako rekoh, zvao »Admiral« ili pak »Prvi lord

admiraliteta«.

Ta dekorativna osoba nosila je duge i bijele zaliske, velik trbuh,

tamne hlače i bijel kaputić od pamučne tkanine. Govorio je kao da je

doktor. Geografija, historija, trgovina, plovidba — sve to bijaše

područje kojim je vladao taj neobični svat.

Don Paco mi je objasnio da don Matias i Doña Hortensia svojoj

kćeri traže muža aristokrata. Trebala im je titula za ukras na

porodičnom stablu, pa su razgovarali sa starim markizom de

Vernayom, i svadba je u načelu bila dogovorena. »Admiral« je znao

da je djevojka meni sklona. Ja nisam znao toliko.

Prošao sam predavanja i ispite u San Fernandu te sam otišao da

živim u Cádizu. Čekao sam da stigne don Ciriaco pa da se ukrcam.

Više puta razgovarao sam sa Dolorcitom kroz rešetke na prozoru.

Rekao sam joj neka se ne udaje, neka me čeka.

— Hoću, čekat ću te — odgovorila je ona hladno.

Znao sam da nisam jedini koji s Dolorcitom razgovara na

rešetki i da neki mladi potporučnik noću često dolazi da čavrlja s

njome. Pravio sam besmislene planove da ga izazovem, ali sva

sreća, nisam stigao da ih ostvarim, a negdje polovinom mjeseca

srpnja iznenadio me ulazak »Lijepe Biskajke« u Kadiski zaljev.

Došao je kobni trenutak. Morao sam se ukrcati. Oprostio sam

se sa zaručnicom, koja mi je tisuću puta obećala da će biti vjerna i

da će mi pisati, a onda sam otišao na brod, uvjeren da sam jako

nesretan. Don Ciriaco potpisa brodski tovarni list u triplikatu i

preuze odgovornost za ukrcanu robu, pa digosmo sidro.

Da olakšam jad, ispričah don Ciriacu svoju ljubav. Stari

kapetan slušao me rugajući se.

— Kad se vratiš, ta će djevojka biti već udana — reče mi

mirno.

I poslije nadoveza:

86

— Bolje za tebe.

Don Ciriaco bijaše strašan čovjek.

87

VI

VELIČINA I BIJEDA

Isplovili smo iz Cádiza i počeli dugo putovanje Atlantikom do

Rta Dobre Nade, a poslije Indijskim oceanom do Sundskog tjesnaca

i Filipina.

S trgovačkih razloga, umjesto da se vratimo ravno u Europu,

prešli smo Tjesnac Svetog Bernarda i uputili se Pacifikom prema

Magelanovu prolazu. Prije nego što smo stigli na Palaos naišli smo

na dva koraljna otoka koji nisu bili označeni na kartama, pa smo

jedan nazvali po don Ciriacu, otok Andonaegui, a drugi Otok

Santiaga Andíje.

Dvije i pol godine nakon odlaska vratili smo se u Cádiz.

Sjećam se da sam veoma uzbuđen označio tu točku kompasom.

Lagao bih kad bih rekao da se nisam sjećao Dolorcite; jest, sjećao

sam se djevojke, ali nekako neodređeno, maglovito.

Još sam na brodu saznao da se udala; ali uza sve nastojanje da

padnem u očaj, nisam mogao.

Ušli smo u zaljev Cádiza u zimsko jutro puno sunčanog sjaja.

Bio sam veseo kad sam opet ugledao Chipionu i Cádiz s njihovim

kućama bijelim bjelcatim, zaljev Caletu i dvorac San Sebastian.

Kad smo prolazili ispred Brodogradilišta i kad sam u blizini

vidio gradske zidine, sjetio sam se šetnja sa Dolorcitom i vremena

što sam ga proveo dok sam učio u San Fernandu. Pred mojim očima

ležale su kuće Cádiza, njegove bijele kuće bez streha, katedrala sa

svoja dva tornja i pozlaćenom kupolom, terase s tornjićima što su

slični minaretu, bijeli zidovi sa dva-tri mala prozora kao na

arapskim kućama.

Jedva sam čekao da opet stupim na španjolsko tlo, da šetam

duž tih zidina sa stražarnicama, utvrdama i topovima, da vidim lijepi

zaljev Cádiza.

Bilo je neizbježno da svoj prvi posjet upravim don Matiasu.

Doña Hortensia dočekala me kao da sam joj sin. Moj me

zapovjednik hvalio pred njom. Doña Hortensia bila je sjajna, veoma

privlačna žena, nalik na rimsku caricu. Kasnije, kad sam vidio kip

Agripine u Kapitolinskom muzeju u Rimu, sjetio sam se doñe

88

Hortensije.

Koliko sam mogao razabrati, muža je sasvim omalovažavala.

Smatrala se potpuno emancipiranom. Sada sam malo bolje poznavao

svijet nego u vrijeme kad sam bio student, i mogao sam vidjeti da je

lijepa Hortensia odbacila sva moralna pravila i da traži samo uspjeh

i zadovoljstvo, da ugađa samo osjećajima i taštini. Njen glas nije

više u Cádizu bio onaj prijašnji.

Don Ciriaco pomišljaše da se povuče; želio je da ja preuzmem

zapovjedništvo na brodu; ali ta kombinacija nije bila po volji don

Matiasu. Moj zapovjednik i ja odlazili smo nekoliko puta Hortensiji

i tražili da umekša muža. Obećala je da će ga već privoljeti.

— Prijatelju, vi zgodni mladići imate sve prednosti, žene su na

vašoj strani — reče mi don Ciriaco, podrugljivo kako mu već bijaše

u običaju. — Jesús, one su na vašoj strani; pomažu vam, zaštićuju

vas, misle da znate mnogo o umijeću plovidbe. Htio bih da vidim

kapetana Cooka, ćelava i bijele brade, kako bi se proveo u ovoj kući.

Siguran sam da bi Hortensia pronašla da nije baš upućen u

pomorstvo.

Prasnuo sam u smijeh.

— Da, da, smij se samo — odvrati moj zapovjednik. — Ali

pamet u glavu. Ta žena ima zle namjere prema tebi. Sad, kad si se

oslobodio kćerke, nemoj pasti u zagrljaj majke.

— Što mi ona može, don Ciriaco? — rekoh mu smijući se.

— Vidio sam ja i druge ljepotane, spretnije od tebe, kako gube

glavu i čine gluposti radi žene. Tako, gledaj jednim okom na busolu,

a drugim na kolo kormila!

— Učvrstit ćemo kolo, ako mislite da treba, don Ciriaco.

— Ne, ne, dobru kormilaru nije to potrebno.

Savjeti don Ciriaca učinili su da nisam često posjećivao kuću

doñe Hortensije. Moja je stvar napredovala. Prije nego što je istekao

mjesec dana mogao sam u Carinarničkoj ulici vidjeti objavu:

BASKIJSKO-ANDALUZIJSKA KOMPANIJA

Dana 5. siječnja isplovit će put Kanarskih otoka, Rta Verde,

Rta Dobre Nade pa prema Manili fregata »Lijepa Baskijka« pod

zapovjedništvom kapetana don Santiaga de Andíje.

Želio sam valjano iskoristiti dane što su mi preostali u Cádizu.

89

Počeo sam se ondje dobro osjećati; vodio sam lagodan i veseo život.

Mnogo sam šetao, grad me očaravao, njegovi veseli trgovi, njegove

prave ulice; gledao sam bijele kuće s njihovim terasama što imaju

tornjeve-vidikovce, promatrao sam crkve, također bijele, lutao duž

gradskih zidina kad je zapadalo sunce.

Jedne večeri, kad se već umračilo i kad sam htio ući u

gostionicu, iskrsnu preda mnom stara sluškinja iz kuće doñe

Hortensije, señora Presentación, i dade mi pismo. Bilo je od

Dolorcite: željela bi da me vidi u deset sati te večeri, ima nešto

razgovarati sa mnom; čekat će me na prozoru s rešetkama: stanuje u

ulici Doblones, blizu Carinarnice.

Sav je moj mir nestao toga trenutka.

Padala su mi na um dva rješenja: jedno, mudro, da odem don

Ciriacu i zatražim savjet; drugo, koje je više godilo mojoj taštini, da

odgovorim i kažem da ću doći na sastanak. Odlučio sam se za ovo

potonje.

Među mornarima na »Lijepoj Biskajki« nalazio se neki momak

iz Cádiza, koga su zvali Maurčić jer je prije bio u Tangeru i često je

nosio crven fes na glavi.

Maurčić je bio moj pristaša. Brod je mali svijet za sebe, gdje

sklonosti i nesklonosti brzo nestaju, a Maurčić je bio mlad i meni

sklon. Često je zalazio u jednu krčmu u blizini Puerta del Mar.

Potražio sam ga ondje i našao ga. Dadoh mu pismo da ga odnese

Dolorciti i rekoh da se poslije vrati k meni. Zajedno smo večerali, a

oko deset sati odosmo u ulicu Doblones.

Maurčić je bio zadovoljan što sudjeluje u poslu u kojemu ima

neke tajanstvenosti.

— Ti čuvaj stražu — rekoh mu — pa ako tko naiđe, obavijesti

me.

— Ne brinite — odvrati mi on.

Točno u deset sati čuo se šum iza rešetke; pojavilo se slabo

svjetlo, zasun je lagano zaškripao i na prozoru se otvori kapak.

Srce mi je udaralo u grudima kao čekić u kovačnici: mislio sam

da ću se srušiti. Pojavila se ona i pružila mi ruku, koju sam stisnuo

među svojima. Bio sam toliko uzbuđen da nisam mogao ni

prosloviti.

Dolores odmah poče govoriti te mi reče da se udala i da je

nesretna. Saznala je da je njen muž, markiz, bio ljubavnik njene

majke, pa je naumila da prijeđe k meni i da ode iz Cádiza.

90

Bio sam iznenađen, zatekao se u neprilici, ne znajući što bih

odgovorio. Maurčić me izvuče iz nevolje, jer mi je prišao i rekao da

netko dolazi. Prolaznik prođe, te Dolores i ja nastavismo razgovor.

Reče da će me sutradan čekati u obližnjoj kući koja ima vrata i na

drugu ulicu i kroz koja mogu ući.

Kapak se na prozoru zatvori. Pozvah Maurčića te krenusmo

prema gostionici. Svu noć nisam mogao usnuti. Zapravo nisam bio

zaljubljen, jer sam razmišljao potpuno mirno. Vidio sam da se

poigravam svojom budućnošću. Moje veze sa Dolorcitom brzo bi se

otkrile koliko god oboje bili oprezni, i don Matias bacio bi me na

ulicu čim bi saznao. Pomišljao sam da odem na brod i da se ondje

zatvorim, ali mi se to činilo sramotnim.

Ujutro, poslije neprospavane noći, odlučih nastaviti

pustolovinu. Bio sam uvjeren da u srcu nemam ljubavi za Dolores,

da vjerojatno ni ona mene ne voli, nego hoće da se osveti. Ali nije

važno, treba ići dokraja.

Otišao sam na sastanak. Dolores se promijenila u dvije godine

otkad je nisam vidio. Bila je divna žena, prekrasna. Počeo sam se

osjećati kao u snu.

»Je li to život?« mislio sam kad sam se vratio u gostionicu.

Bio je to početak neobičnog života. Pošto sam obišao svijet i

udisao razbludni zrak na otocima Pacifika, nakon borbi s uraganima

Atlantika, s tajfunima Kineskog mora i ledenim santama oko Rta

Dobre Nade, naći se s mladom, lijepom ženom, markizom, koja

kaže da me voli! Osjećao sam se istovremeno star po onome što sam

vidio i dijete srcem! Položaj mi bijaše neobičan. Još nisam bio

pročitao nijedan Balzacov roman, od onih u kojima se pojavljuju

samo vojvotkinje i ambiciozni mladići; da sam ga pročitao, držao

bih sebe dvostruko zanimljivim. Sigurnost u meni samome učinila

me odvažnim.

Sjećam se kako sam nekoliko puta bio u Dolorcitinoj loži u

kazalištu. Dolores je izgledala kao princeza; ja sam nosio svoj plavi

urezani kaput sa pozlaćenim pucetima, sive uzane hlače, dokoljenice

i crnu kravatu, premotanu dva-tri puta. Ljudi su potajno pokazivali

prstom na me. Da mi je tko rekao da nisam kralj, car, imperator,

dijete koje sudbina mazi, gledao bih ga s olimpijskim prezirom.

U kazalištu se davala opera, i dok sam stajao u loži pored

Dolorcite, oči mi se rosile suzama kad je tenor u Luciji pjevao:

91

Tu che a Dio spiegasti l' ale.

Obijest, sentimentalnost, taština, tuga, sve se to stapalo u mojoj

duši, tako te sam neki put mislio da sam junak, a drugi put nesretnik.

Moji su jadi potjecali od Dolorcite. Želio sam da se mogu pretočiti u

nju, da upoznam njezine najintimnije misli. Neostvarljiv san! Uvijek

je u njoj postojala neka uzdržljivost, bojazan da ne otkrije svoju

dušu.

— Što još želiš od mene? — rekla mi je više puta.

I samo to pitanje, izrečeno s gorčinom, bilo je dovoljno da me

učini nesretnim.

Kako je glupo, mislio sam u tim žalosnim trenucima, gledati

ženu kao idealno stvorenje! Kakve li zablude bogatstvo i raskoš

smatrati srećom!

Bližio se trenutak kad je »Lijepa Biskajka« imala isploviti.

Otisao sam na fregatu da upravljam manevriranjem i da je izvedem

na otvoreno more, izvan brodova u zaljevu. Odande sam se vratio

čamcem. Nalazio sam se u najvećoj neizvjesnosti.

Jedan događaj, koji usprkos njegovoj logičnosti nisam

očekivao, dokrajčio je moja kolebanja, i ne baš ugodno. Jednog jutra

pojavila se u mom hotelu dva gospodina u ime markiza Vernaya.

Došli su da me izazovu na dvoboj pištoljima, pod teškim uvjetima.

Prihvatio sam izazov; bio sam siguran da mi se ne može ništa

dogoditi. Imenovao sam za sekundante jednoga školskog druga iz

San Fernanda i jednoga engleskog pomorskog časnika koji se hranio

u istom hotelu, a brod mu se nalazio u zaljevu.

Kao što sam rekao, imao sam neograničeno pouzdanje, glupo

pouzdanje; činilo mi se nemoguće da me markiz ozlijedi. Ne znam

kako se besmislena ideja da sam neranjiv zabila u moju glavu.

Dvoboj se održavao u mjestancu Puerto de Santa Maria, na

imanju jednoga markizova prijatelja. Pripreme su obavljene u

najvećoj tajnosti; markiz i njegovi sekundanti, s kutijama za pištolje,

otišli su rano ujutro, a ja sam sa svojima krenuo brodicom poslije

doručka.

Vlasnik brodice smjestio se na krmi. Bio je baš kao da su ga

izvukli iz kazališta: sa zaliscima, crvenim pojasom i niskim šeširom

na glavi.

Smijali smo mu se, jer je izgovarao na andalužansku,

protiskujući z umjesto s:

92

— Dobro je, zad okrenimo, jer se vjetar diže.

Prešli smo preko zaljeva te se iskrcali. Kroz ulice mjestanca

Puerto de Santa Maria provezli smo se u kočiji i došli na imanje

markizova prijatelja oko dva sata poslije podne.

Bio je krasan zimski dan; sekundanti su odmjerili dvadeset

koraka, ali dobro protežući noge; dali su nam pištolje, ispalili smo, u

isto vrijeme kad sam čuo pucanj osjetio sam udarac koji me bacio na

tlo. Pokušao sam disati, usta mi se ispunila krvlju i čuo sam šum

zraka kad je ulazio kroz rupu na rani.

Imao sam probijeno plućno krilo. Proveo sam nekoliko veoma

teških dana između života i smrti. Čitav mjesec odležao sam u

postelji, a kad je izminulo to vrijeme, mogao sam ustajati, ali bijah

kao mumija.

Od trenutka kad je saznao što se dogodilo, don Ciriaco se

postavio uz moju postelju i pazio me kao sina. I Hortensia je došla

da me vidi. Dolores i njen muž otišli su da žive u Madridu, naizgled

izmireni.

Kad sam bio kadar izići iz kuće, don Ciriaco odveo me u posjet

svome prijatelju, kapetanu fregate »Grad Cádiz«. Stari kapetan, koji

me volio, htio je da njegov prijatelj preuzme zapovjedništvo »Lijepe

Biskajke«, a da ja zauzmem njegovo mjesto na brodu »Grad Cádiz«.

Prijatelj se nije protivio; don Ciriaco ode doñi Hortensiji, a ona

mu bez sustezanja obeća da će urediti kako želimo.

I zaista, poslije nekoliko mjeseci, potpuno oporavljen, bio sam

zapovjednik lijepe fregate. Bile su mi tada dvadeset i tri godine.

93

VII

BORAVIŠTE JUANA DE AGUIRREA

Gotovo sam zaboravio svog ujaka Juana de Aguirrea, koji me u

djetinjstvu toliko zaokupljao; ali kad sam jednog dana prelazio

Manilski zaljev, u jednom od onih kanua što prevoze putnike a zovu

ih guilalos, zapodjenuh razgovor s nekim starim baskijskim

kapetanom koji je zapovijedao brigantinom; kad sam mu rekao da

sam iz Lúzara, on me upita:

— Znate li štogod o Juanu de Aguirreu?

— Ne znam, premda mi je rod.

— Juan de Aguirre y Lazcano?

— Jest, on. Moj ujak.

— Što se dogodilo s njime?

— Zacijelo je umro. Pribivao sam pogrebu.

— Koliko je vremena od onda?

— Bit će kakvih dvadeset godina.

— Ne može to biti. Prije kakvih četrnaest-petnaest godina bio

je Juan de Aguirre živ; prema onome što su mi pričali, nalazio se na

Ilo-Ilu.

— Ne vjerujem da je to bio on: čini mi se nemoguće.

— Ja ga doduše nisam vidio — odvrati kapetan — ali sam

poznavao ljude koji su s njim razgovarali.

— Možda je bio tkogod s istim imenom?

— S istim imenom, iz istog mjesta, i koji je plovio kao časnik

na istom brodu... To bi bila rijetka podudarnost.

— Jest, istina je. Ali da je živio na Ilo-Ilu, pisao bi majci.

Stari kapetan sleže ramenima kao da želi reći kako ga taj

argument ne može uvjeriti, te nadoveza ravnodušno:

— Ima već dvadeset godina kako nisam pisao ženi, i ona

sigurno misli da sam umro.

Oprostih se s tim zemljakom, koji bez sumnje nije bio baš

osobit primjer bračne nježnosti. Razgovor sam ispričao svome

zamjeniku, i mi počesmo ispitivati sve baskijske zapovjednike,

kormilare i nostrome. Neki su nam potvrdili da su zaista prije

petnaestak godina čuli o nekom Juanu de Aguirreu, posjedniku na

94

Ilo-Ilu i bivšem pomorcu; naprotiv, zapovjednik korvete Mari

Galante, Francisco Iriberri, koga smo susreli za jedne tišine na

Indijskom oceanu, južno od Madagaskara, dao mi je druge

obavijesti.

Iriberri bijaše omalen starčić, bez brade, bolesna izgleda,

svijetle kose, podbulih očiju. Kasnije sam saznao da je Iriberri bio

jedan od najsmionijih kapetana svog vremena.

Iriberri mi je tvrdio da je Juan de Aguirre, kao i on sam,

trgovao crncima i Kinezima, dok mu lađu nije zarobio neki engleski

krstaš. Iriberri mi je kazao da se brod kojim je plovio moj ujak zvao

Le Dragon i da je pripadao nekoj francusko- nizozemskoj

kompaniji, a rekao mi je i takve pojedinosti da sam bio uvjeren u

točnost njegovih podataka. Po njegovu mišljenju, ako moj ujak nije

pobjegao ili ako nije umro, onda je sigurno u tamnici.

Njegov kraj nije mu bio poznat, ali je nesumnjivo da je moj

ujak plovio na brodu koji je trgovao robljem, ili na gusarskom

brodu, i da je bio zarobljen.

Sa Ilo-Ila pisao bi majci, i ona ne bi imala razloga kriti da joj je

sin živ. Ali ako je bio u tamnici, ondaje razumljivo što je moja

ponosna baka više voljela da ga proglasi mrtvim.

Nakon teškog puta, poslije sedam mjeseci plovidbe uz oluje i

nepogode, stigli smo u Cádiz. Imao sam za sobom pet godina života

na moru. Bilo mi je dvadeset i osam godina. Bio sam umoran.

Podigao sam pisma na pošti i u prvome koje sam pročitao, javljala

mi majka da je baka umrla; Valjalo mi krenuti u Lúzaro i urediti što

treba oko nasljedstva.

Toliko sam želio vidjeti rodni kraj te sam odbio prijedlog

jednog druga da me na svom brodu poveze u Bilbao, i odmah sam

krenuo poštanskom kočijom u Madrid.

Proveo sam tjedan dana u glavnom gradu, i prvog dana kad

sam došao u Prado, vidio sam u kočiji Dolorcitu i njezina muža.

Možda me on nije prepoznao, ali jest ona, jer je odmah, u trenutku

kad me ugledala, prezirno okrenula glavu.

Bilo je glupo, ali me se njezina prezriva kretnja jako dojmila.

Otišao sam iz Madrida tužniji nego što sam došao; prošao sam kroz

Burgos i Vitoriju, i odande, mijenjajući kočije, stigao u Lúzaro.

Imetak moje bake trebalo je podijeliti na jednake dijelove

između tete Ursule i moje majke.

Aguirreche su naslijedile zajednički; ali je moja teta Ursula,

95

osjećajući neki mistični poziv, zaželjela da uđe u samostan Svete

Klare, a moja majka nije htjela živjeti sama u staroj obiteljskoj kući;

tako odlučiše da kuću iznajme.

Ja sam, potaknut željom da provjerim što je bilo s mojim

ujakom Juanom, pretražio sve bakine ormare i pročitao sva pisma i

stare papire. Poslije toliko priča i glasina htio sam rasvijetliti

zagonetku ujakova života, koja me opet počela zaokupljati.

Prevrćući po ormarima pronašao sam jednu dagerotipiju iz

Pariza. Upitao sam majku poznaje li uslikanog čovjeka, a ona mi

kaza da je to njen brat Juan, ali tako čudan da ga jedva prepoznaje.

Nikad nije vidjela tu sliku.

U svežnju požutjelih pisama pročitao sam jedno s potpisom

Juan. U pismu potvrđuje primitak nemale svote novca i javlja da

šalje svoju sliku što ju je napravio neki fotograf u Parizu.

Nije bilo sumnje da je pismo napisao moj ujak. Pisano je iz

nekog mjesta u Bretanji, i to deset godina poslije onog pogreba u

Lúzaru. Juan de Aguirre, nesumnjivo, bijaše živ onda kad je njegova

obitelj, sa mnom još malim, pribivala pogrebnom obredu.

96

KNJIGA TREĆA

POVRATAK KUĆI

97

I

RANA

Izjutra, kad iziđem na balkon, vidim grad s njegovim

potamnjelim krovovima, s njegovim četverouglatim dimnjacima i

dimom što se iz njih otkida u slabim pramovima i uzvija prema

sivom jesenjem nebu.

Poslije obilnih kiša kuće su nekako izblijedjele, ulice čiste,

cesta izlokana, ogoljela do kamenja. Plavo nebo, kad se ukaže

između oblaka, prozirnije i čistije, čini se kao umiveno.

U vrtu obližnjeg samostana, dvije redovnice s bijelim velom na

glavi gledaju me i razgovaraju među sobom. Kakvu li neobičnu

predodžbu o pomorcu imaju te jadne žene koje nikad nisu izišle

izvan zidova svoga vrta!

Sučelice vidim stare obiteljske kuće koje sam gledao u

djetinjstvu, tužne, oronule, potamnjele. Među njima, Aguirreche,

kuća moje bake, pretvorena sada u ribarsku nastambu; ističe se

svojom veličinom, svojim prozorima i balkonima, na kojima se suši

odjeća i mreže s plutom i udicama. Redaju se ondje sve te stare

kuće, duboko ukorjenjene u tlo, stoje sa svojim debelim crnim

zidovima i krovovima što su tu i tamo učvršćeni kamenjem. Uvijek

su jednako tužne, jednako stroge, spavaju obavijene maglom.

Kakve li oprečnosti nemiru mora i njegovu bezbroju različitih

putova! Kakva li trajanja bez promjene!

Ta kuća od žutog kamena, sjenovita zbog izbočene strehe,

podsjeća me na lice stara seljaka, nezgrapna i zamišljena.

Kakav li mir vlada u cijelom gradu! Ni samo brdo nije tako

nepokretno, ono barem mijenja boju kad naiđe drugo godišnje doba.

A kuće je ne mijenjaju; takve su bile prije dvije stotine godina, takve

su i danas.

Sve ostaje isto. Čak i papagaj moje bake, što ga je majka

naslijedila pa je sada na balkonu moje kuće, sveudilj čepljuska

kriještavim glasom:

»Na lijevi bok! Na desni bok! «

Jest, sve je isto; samo sam ja drukčiji, samo sam se ja

promijenio; bio sam dijete, sad sam čovjek; bio sam bezazlen, a sad

98

sam razočaran i sjetan. Živio sam usred događaja, i događaji su me

zaslijepili i život mi ukrali.

Kojiput pogledam se u ogledalu i, kad vidim da sam ostario i

promijenio se, velim samom sebi: »Oh, jadniče, otišla je tvoja

mladost.«

Prošle su mnoge godine otkad sam se otisnuo iz svoga mjesta. I

što sam učinio? Odlazio, dolazio, pomicao se odavde onamo, nošen

vrtlogom događaja koji su mi opustošili dušu. Kad sam tražio malo

topline i zaštite, naišao sam na hladnoću, krutost i sebičnost.

Ploveći, izgubio sam pojam o vremenu; kad si na brodu, dani

su dugi, a ipak, godine, zbir dana, kratke su, bježe, lete. Vrijeme mi

je brzo prohujalo. Misao na prošlost, kad je mladost već ostala za

nama, isto je kao rana u duši, rana koja se ne zatvara, nego curi i

davi nas tugom. Sav prijeđeni put čini se kao Via Apia zasijana

grobovima.

Iñura je umrla: neću je više čuti gdje priča praznovjerne priče;

svjećarica je umrla: neću joj više praviti hostije kao prije; mrtav je i

stražar iz tornja: više ga neću vidjeti kako na kraju mola diže svoje

zastavice. Ni Caracas neće više graditi svoje barke, ni Yurrumendi

neće govoriti o gusarima, niti će Joshepe Tiñacu krivudati ulicama.

Svi su iščezli. Nisam smio otići odavde, nije trebalo da se vratim

ovamo.

Čudan je moj život i život ljudi koji putuju. U jedno doba sve

su samo događaji; u drugo, komentari proteklih događaja.

Moj prvi dojam po dolasku u Lúzaro bijaše začuđenost kad sam

vidio kako je neznatno pristanište, grad, rijeka. Sve mi je bilo tako

maleno, tako pusto, žalosno! Ja sam ulaz u luku zamišljao velikim,

rijeku lijepom, pristanište širokim, a kad sam ih vidio, zapanjio sam

se, učinili su mi se kao igračke.

»Nije nijedno živjeti ovdje«, rekoh sebi kad sam došao.

A sada — čudne li promjene mišljenja! — često u sebi velim:

»Nije vrijedno živjeti negdje drugdje.«

Prije mjesec dana nisam htio ni misliti da ostanem u Lúzaru;

činilo mi se ludim one sate dokonosti i sanjarenja na brodu mijenjati

za život u malenu žalosnu gradiću, dosadnu i punu sitnih briga i

beznačajnosti. Sada se plašim i same pomisli da se vratim na svoj

brod, da uronim u neprestani napor i kretanje. Sav moj život na

brodu udaljava se od mene; čini mi se nečim blijedim i nestvarnim.

Kako stječem svojstva mještanina, postajem sklon svemu drevnom i

99

posvećenom; provodim sate i sate promatrajući s balkona gradić,

polja i more, i zamišljam da u njima nalazim vidike i vrijednosti

kojih prije nisam zapažao.

Ustajem svakoga dana veoma rano. Volim gledati kako se u

svanuće rastupa magla, kako se raščinja i u pramenju povija uz

brijeg Izarru, a grad i pristanište izranjaju iz kolebljivih slojeva koji

su ih obavijali; očarava me kad čujem kako pijetli poju i kako

točkovi škripe na kolima što klize cestom.

Kad je lijepo vrijeme, izlazim ujutro i šetam gradom.

Promatram stare obiteljske kuće, velike i crne, s njihovim širokim i

ukrštenim strehama; prolazim tijesnim ribarskim uličicama, strmim i

krivudavim. Neke od strmih ulica imaju mnoštvo stuba; druge su

pokrivene i krivudaju uševelj. U zoru, u tim tijesnim uličicama ne

vidiš nikoga doli kakvu ženu što trči od vrata do vrata i snažno

udara po njima da probudi ribare. Lastavice prolijeću gotovo

dotičući tlo, progone jedna drugu i cvrkuću...

Više volim Lúzaro za kišnih dana. Ta jednolična tuga sivog

vremena nije mi dosadna. Ona je za mene kao ugodna uspomena iz

djetinjstva.

Naviknut na ljubičasto obzorje tropskih krajeva, na oblačno i

blistavo nebo u predjelima gdje pušu pasatni vjetrovi, osjećam da

me ovi sivi i blagi oblaci miluju. Čini mi se da kiša pada na moju

dušu kao na suhu zemlju, donoseći joj osvježenje i radost.

Često provodim vrijeme na balkonu gledajući kako se cesta

pokriva baricama i splakama, a kuće postaju crne.

Noću, šum kiše, ta pjesma vode, nalik je na daleki romon što

prati misli, a sada šišolji, na krovovima i staklima: zaboravljeni

ritam koji se vratio u sjećanje. Čak s postelje mogu je čuti kako u

žlijebu potkrovlja metalno šobonji i žuboreći pada u glineni ćup.

I kiša, i vjetar, i voda, sve me očarava i sve me žalosti.

Rana je to, otvorena rana što krvari u mojoj duši, zabrtvljeni

izvor koji je opet počeo ključati.

Ne znam zašto se čini da je prošlost puna sjetnog čara; teško je

to razumjeti; sjećaš se dobro da nisi bio sretan onih dana, da si imao

svoje nemire i jade, a ipak se čini da je sunce onda jače sjalo i da je

plavetnilo neba bilo čistije i sjajnije.

Htjeli bismo da ljudi i stvari iz naših uspomena budu vječni; ali

naš život nije ništa u burnom toku događaja. Ondje smo imali

prijatelja... u onom zakutku bili smo sretni... Ali naša sreća ili naša

100

prijateljstva malo su važni.

Kad mislim o tome, osjećam duboki strah, kao da mi život

izmiče u jednom trenutku nesvjestice. Ništavost stvari uznemiruje

me; nedostaje mi nada. Htio bih da moj duh bude kao slavuj koji

pjeva u noći crnoj i bez zvijezda, ili kao ševa što leti iznad

opustošenih polja, a ne kao ranjena ptica koja okomito pada na

zemlju...

101

II

LÚZARO I NJEGOV POSTANAK

Da se nisam vratio u Lúzaro kad sam već postao čovjek, ne bih

imao jasan pojam o tome kakav je. Sjećanja iz djetinjstva davala su

mi lažne predodžbe: ovo uvećano, ono umanjeno, a između jednoga

i drugoga velike pukotine.

Da sam namjeravao opisati svoj grad po dojmovima stečenim u

djetinjstvu, zacijelo bi moj opis bio veoma malo ili nimalo nalik na

original. Lúzaro je lijep gradić, taman, kao svi gradovi na

Kantabrijskoj obali, ali on je od onih manje sumornih. Čovjeka sa

sjevera Europe dojmio bi se kao kakvo mjestance u Andaluziji.

Dobro zaštićen sa sjeverozapada, Lúzaro ima blago podneblje i

bujno raslinje. Na sve strane, na pocrnjelim zidovima, na kamenim

stubama nekih kuća, na vrtnim zidićima, rastu mesnate i sjajne

biljke, s plavim i crvenim cvjetovima. U vrtovima ima velikih

magnolija, naranača i limuna.

U svome gradu nalazio sam nešto od Cádiza, ali malog,

melankoličnog i crnog, manje blagog, a više surovog. Lúzaro ima

prilično uzan izlaz na more i pješčanu obalu koja se dobrano

mijenja.

Dok sam izbivao luka se povećala; danas se pristanište Cay

Luce lijepo proteglo: ide usporedo s ribarskim naseljem i završava

se na lukobranu. Lukobran je lijep; širi se u obliku esplanade; na

sredini ima kameni križ, a na jednoj strani novi stražarski toranj, i

djeca se loptaju uz njegov zid. Odande se pruža prekrasan pogled na

more što se bijesno propinje u valovima.

Kao u svim ribarskim gradićima, u Lúzaru se vide čamci

nanajneobičnijim i najnevjerojatnijim mjestima: u kakvoj ulici na

obronku, zatvarajući prolaz; pod kakvim pristrešjem, smetajući

stanarima: a znaju se naći čak i u samom potkrovlju.

Zaton Lúzara malen je ali veoma romantičan; nad ulazom u

pristanište pruža se most s jedinim lukom, i tuda vodi cesta u

Elgueju. Jedna je obala u zatonu kamenita i neravna; druga je

crnkast glib. Na glibu već godine i godine — neki kažu: čitava

stoljeća — postoji brodogradilište. Prije su se u njemu gradile

102

fregate i brigantine; sada se prave samo čamci i poneka škuna male

nosivosti.

Sadanji vlasnik brodogradilišta jest čovjek imenom Shempelar.

Brodogradilište nije nikakav nedohod zgrada i radionica: sastoji se

samo od dvije crne barake, sagrađene od dasaka sa raspremljenih

brodova, i jednog nagiba s navozom u sredini.

Posao je uglavnom u šuperenju i u popravcima starih brodova.

Kad radi što novo, Shempelar uživa; izvlači šestila i crta dijelove

brodice ne dižući glave. Ako ga upitaju kako napreduje posao, on

odgovara da slabo napreduje, jer Shempelar je sklon pesimizmu.

Kad majstor dovrši crtanje dijelova, tesari počinju rad sjekirom

i bradvom, režu daske, svrdlaju ih i spajaju rebra. Brodski se kostur

pokriva i zaodijeva, posao odmiče. Shempelar, u duši zadovoljan

svojim djelom, pokazuje smrknuto lice i svađa se sa svima.

Graditelji udarcima čekića zabijaju debele čavle u bok brodice;

uokolo se vide maljevi, velika svrdla, dlijeta, dizalice za podizanje

tereta i nekoliko crnih kotlova punih katrana, a mali Shempelarovi

sinovi strugotinama i komadima starih dasaka podlažu vatru, da bi

katran vrio. Zatim svi grabe katran i, tonući u mulj kao patke,

kalafataju pukotine na brodici. Kad brodicu naposljetku osposobe za

plovidbu i kad svi kažu da je to dobar brod, treba vidjeti Shempelara

gdje se divno trudi da sam sebi pokaže kako ima razloga, teških

razloga, ozbiljnih razloga, da bude duboko nezadovoljan.

Često posjećujem Shempelara, osobito ako gradi štogod novo,

te razgovaramo. Ali moja redovita šetnja nije u pravcu rijeke, već

prema pristaništu; gledam kako love ribu na molu Cay Luce i kako

ulaze tunolovci i škune od obalne plovidbe; slušam, smijući se, kako

žene na baskijskom kore djecu, jer sve te primorke govore s djecom

kričeći što ih grlo nosi, kao da oponašaju galebove, i najposlije

čavrljaju s ribarima.

U tome gledanju, u sjećanju na mjesta koja sam posjećivao kao

dijete, u udisanju davnih mirisa proveo sam više od mjesec dana, ne

mareći mnogo za posjete i ne sudjelujući u društvu.

Moja majka trudi se i pomaže mi da se ponovno osjetim

pripadnikom Lúzara te sama pripravlja mnoštvo zakučastih jela i

zaslada što idu u klasičnu starinu kojom se diči ovaj kraj.

— To si prije volio — veli mi majka.

— Zbilja?

— Jesi, jesi.

103

— E, onda volim i sada.

Zasićen lokalnim mirisom, počeo sam već zalaziti na razgovor

Zapiainu, uraru i trgovačkom putniku, nekadanjem vlasniku

Cachalote. Urarska radionica, to vam je enciklopedijska akademija,

atenska gimnazija. Ondje se raspravljalo o svemu božanskom i

ljudskom, a među nebožanskim stvarima najviše se raspravljalo o

tome kako je nastao Lúzaro.

Garmendia, ljekarnik, pripisivao je tvorbu Lúzara gotovo

isključivo rijeci, koja je sebi polagano otvarala prolaz, rastavljajući

mekano zemljište dok nije stigla do mora. Po mišljenju Garmendije,

Frayburu i njegovi grebeni, baš kao i pješčari Legorrete, samo su

ostaci sitnjenja klisura; čvrsta srž odoljela je korozivnom djelovanju

zraka i vode i pretvorila se u prudove; slabiji dijelovi osuli se i

pretvorili u pijesak.

Socoa, stari kapetan, htio je uski ulaz u Lúzaro pripisati jedino

utjecaju Golfske struje.

Golfska struja, ta silna rijeka tople vode, kako ju je zvao major

Rennell, koja teče u moru i prelazi poprijeko Atlantikom, kad stigne

do zapadne obale Španjolske stvara dvije struje: jedna je Biskajska

ili obalna struja; kad dopre do obala Francuske, zove se Rennellova

struja i poslije se spaja sa Golfskom strujom; druga silazi prema

Africi i zove se Gvinejska struja.

Obalna struja teče u velikim okukama koje čini obala, a kasnije

uvalicima i zaljevima i nosi organske ostatke što se slažu na žalu.

Kapetan Socoa uvjeren je da je samo ta struja napravila uzani

pristup i zaton u Lúzaru. Kapetanova osobita sklonost prema

Golfskoj struji može se objasniti činjenicama što je često plovio

Meksičkim zaljevom i mogao ocijeniti snagu struje koja odande

polazi i koja je kao peć što grije obale sjeverozapadne Europe.

Drugi stari pomorac, također redovit posjetilac sastanaka u

urarskoj radionici, tvrdio je da su pješčari Legorrete nastali

djelovanjem vjetra.

Ta su trojica teoretičara raspravljala među sobom i dokazivala

da je istina samo ono što pojedini od njih tvrdi, a jednom su i mene

upitali za mišljenje.

— Mislim da svaki od vas ima djelomično pravo — rekoh ja.

— Rijeka je, kao što kaže ljekarnik, zacijelo otvorila prolaz dok nije

stigla do mora i napravila pristup; obalna struja došla je kasnije da

ga proširi, zaokruži i stvori zaljev; zatim, sjeverozapadni vjetar, koji

104

slijedi Golfsku struju i koji je rasadnik svih nepogoda u

Kantabrijskom zaljevu, nabacao je pijesak prema Legorreti.

Zbog moga mišljenja, razborita i nepristrana, nazvali su me

oportunistom, pehlivanom i zaplotnjakom.

Da je Recaldeov sin već onda bio antropolog, pronašao bi,

vjerojatno, da svi ti ljudi imaju okruglu glavu i da su zato takvi

apsolutisti i napržice.

105

III

RAZGOVORI KOD URARA

Moja je majka željela da iskoristim vrijeme dok sam na kopnu i

da se oženim. Ona mi je izabrala kćerku nekog posjednika iz

Lúzara, stariju od mene, ružnu, mršavu i mističnu. Ja, dakako, nisam

bio jako oduševljen. Poznato je da mi pomorci nismo uzor

ljubaznosti ni društvenosti. Izgled na petke s postom i bdjenjem,

koje mi je obećavala sudbina ako bih se sjedinio s Barbaritom —

tako se zvala kandidatkinja moje majke — nije mi mogao izazvati

smiješak oko usta. Unatoč svojoj ljupkosti, žene u Lúzaru većinom

su prilično sklone da provode svoju volju. Kako su gotovo sve kćeri

i udovice pomoraca, njihovo im je dugo živovanje u samoći dalo

odlučnost i energiju, i naviku da nikog ne slušaju.

Danas ta nevolja i nije tolika kao prije — ne zato što su žene

možda postale skromnije, nego zato što je u Lúzaru ostalo malo

pomoraca koji odlaze na daleke plovidbe, tako da žene moraju

milom ili silom podnositi svoje muževe svakog dana u godini.

Slučaj mog prijatelja Recaldea, oca sadanjeg antropologa, čini

mi se simptomatičnim. O tome sam, dakako, čuo kod urara.

Recalde, moj stari drug, strašni Recalde, najsmioniji i

najsnažniji kormilar u mjestu, oženio se Cashildom, kćerkom

slastičara sa trga, lutkicom plavih očiju, veoma skladnom i slatkom.

Sav šećerni sirup, sve slatko od dinje iz slastičarne njena oca kao da

se bijaše pretočilo u nju.

Recalde je bio despot: odlučan, odvažan, navikao zapovijedati

kao što se zapovijeda na brodu, nije mogao podnijeti da mu itko

protuslovi.

Oženio se; prošao je medeni mjesec; Cashilda je rodila dijete,

antropologa; Recalde je plovio tri godine, a onda se vratio kući da

ondje provede neko vrijeme.

Prvog dana, kad se vratio kući, htio je biti uljudan:

— Kako je? Ima li što novo? — upitao je ženu.

— Ništa. Svi smo dobro.

— Je li tko umro u gradu?

— Jest, umro je taj i taj, a gospođa ta i ta bila je bolesna.

106

Recalde je slušao novosti, a poslije zapitao:

— U koje se vrijeme ovdje večera?

— U osam.

— Onda ćemo večerati u sedam.

Cashilda nije odgovorila.

Recalde je mislio da pogađa pravi put i način ako red u kući

postavi na visinu reda na brodu.

Sutradan je Recalde došao kući u sedam i zatražio večeru.

— Večera nije gotova — reče mu žena.

— Kako to da nije gotova? Jučer sam naredio da večera bude u

sedam.

— Jest, ali mala ne može prirediti večeru prije osam, jer mora

biti s djetetom.

— Onda ćemo je otpustiti.

— Ne možemo je otpustiti.

— Zašto?

— Zato što mi ju je preporučila sestra župnika don Benigna, i

jer je povjerljiva.

— Dobro; ali sutra, pravila večeru djevojka ili ti, večerat ćemo

u sedam.

Sutradan je večera bila opet u osam. Recalde je razbio dva-tri

tanjura, udarao šakom po stolu, ali nije postigao da se večera u

sedam. I kad ga je Cashilda uvjerila da se ondje provodi samo njena

volja i da nema tog kapetana ni kormilara koji bi njoj zapovijedao,

rekla je na kraju, da pritvrdi kako ne bi bilo zabune:

— Da znaš, mužiću: ovdje se svakog dana večera u osam. Ako

ti ne odgovara, možeš opet na more.

I dok je to govorila, smijala se gledajući Recaldea svojim

plavim očima.

Recalde, strašni Recalde, shvatio je da ondje nije na svome

brodu, i otišao je opet na more. Taj slučaj što se dogodio mome

drugu, taj primjer ženske energije u Lúzaru, nije me navodio na

ženidbu, čak ni sa spiritualnom Barbaritom.

Tijek toga obiteljskog sukoba između Recaldea i Cashilde,

kako spomenuh, pričali su mi u Zapiainovoj urarnici, u kojoj su se

skupljali ugledniji mještani. Stari Irizar odveo me onamo. Još u

Lúzaru nije bio osnovan Casino, ta ustanova koja je poslije

razdoblja nadriučenosti i sjaja spala na to da bude pospano

sastajalište povratnika iz Amerike i umirovljenih pomoraca.

107

U urarskoj radionici doznao sam što se događa u gradu. Gotovo

svi koji su onamo zalazili bijahu karlisti i fanatici; ja nisam bio od

tih, ali sam ondje provodio vrijeme i zabavljao se upoznavajući

živote dugih. Držao sam se pravila da ne raspravljam o vjeri i

politici.

Ljekarnik Garmendia zacijelo je bio mnogo liberalniji nego što

se pokazivao u javnosti. Nije mu bilo zgodno da se potpuno otkrije,

ali očito nije mario za vjeru ni za vjerske ideje. Nije se usuđivao

otvoreno pokazati da je volterijanac, te je u razgovoru postupao

oprezno i služio se spretnim frazama i primjedbama, naizgled

naivnim.

Najviše se ljutila na njega dvojica zadrtih karlista11

što su došli

iz unutrašnjosti pokrajine: jedan bijaše nekakav državni službenik, a

drugi dobavljač kamena. Činovnik se zvao Argonz, a dobavljač

Echaide.

Garmendia ih je izbacivao iz ravnoteže, izazivao ih svojim

primjedbama, naizgled bezazlenim ali u biti dvosmislenim.

Ljekarnik je, primjerice, pričao kako je upoznao nekakva

protestanta ili Židova, dobra čovjeka, i dodao kako mu je bilo

veoma čudno i žalosno da čovjek koji ispovijeda krivu vjeru može

biti bolji od mnogih katolika.

— Zar je važno je li tko dobar ili zao čovjek ako nije kršćanin?

— upitao je Echaide bijesno.

— Čovječe, važno je.

— Nije uopće važno — odgovarao je drugi. — Baš nimalo.

Ako ne ide na misu, ne može se spasiti.

Garmendia ih je neprestano mučio. I Echaide i Argonz voljeli

su jabukovaču i sve vrste žestokih pića.

— Žalosno je — reče im jednom zgodom Garmendia —

žalosno je što su Baski takve pijanice unatoč tome što su tako

religiozni.

— To je laž! — uzviknu Echaide, zacrvenjevši se od srdžbe. —

Baski su častan narod, a oni koji ga kleveću nisu dostojni da mu

pripadaju.

11 Karlisti, sljedbenici infanta don Carlosa Marije Isidra Burbonskog (zvanog

Karlo V) I, kasnije, don Carlosa de Borbón y Austria-Este (zvanog Karlo VII) — dvojice pretendenata na španjolsko prijestolje, koji su sa svojim pristašama

tradicionalistima i natražnjacima u prošlom stoljeću izazvali dva građanska rata u

Španjolskoj, oba duga i krvava. — Prev.

108

— Samo ga hulje mogu klevetati — pritače Argonz, a oči mu

iskočiše iz duplja.

— Ne sumnjam — odvrati Garmendia. — I ja sam Bask koliko

i svaki drugi, ali znam da se mojim zemljacima događa isto što i

Ircima, koji su jako religiozni, ali previše vole vino.

— I što? Zašto ga ne bismo voljeli?

Dvojica zadrtih karlista vidjeli su i znali da im je Garmendia

neprijatelj, i zato jedan od njih reče u nekoj prigodi, prijeteći:

— Treba ovdje izići s puškom u polje i ustrijeliti svakog

liberala koga sretneš.

— I to s leđa, za sramotu — dodao je drugi, komu je gnjev

natjerao krv u obraze.

Urar je bio od onih ljudi koji svakome daju za pravo; s

povećalom na desnom oku, klimao je glavom, u znak slaganja sa

svime što govore njegovi subesjednici; ali čim bi zadrti karlisti

otišli, on je gunđao:

— Divljaci. Inkvizicija pripada prošlosti. Svijet ide naprijed.

Ali su te riječi u njegovim ustima izražavale samo to da je

zadovoljan što živimo mirno i bezbrižno, bez ratova i nereda.

Mjesec ili dva po dolasku u Lúzaro slušao sam kako kod urara

ponajviše navraćaju razgovor na rudnik željeza koji se eksploatirao

u Izartu, i na pristan koji se gradio na kraju Žala dušâ.

Rudnik su otkrili i počeli iskorišćivati dok sam ja bio na moru.

Poslovima je upravljao neki Juan Machín, rodom iz Lúzara, čovjek

koji je u mjestu bio poznat kao besposličar.

Još dok sam bio dijete, govorilo se o rudama i žilama željeza.

Bilo je to u vezi s rabotom čudnovata svata koji se zvao don Juan

Beracochea i kome su se rugali jer je sa slugom odlazio na izlete po

obližnjim planinama i govorio da tlo u okolini Izarta vrijedi

milijune.

Beracochea bijaše prava mušketirska pojava: orlovski nos, crna

šiljata brada, šešir sa širokim obodona i duga kosa. Nosio je debeo

štap sa drškom u obliku čekića i vraćao se sa svojih šetnja sa

džepovima punim kamenja.

Beracochea je uživao glas heretika; s ponosom je govori kako

je njegov otac bio jedan od privih pretplatnika na slavnu Diderotovu

Enciklopediju. Kad je umro, našli su u njegovoj kući mnogo knjiga.

Beracocheina nećakinja, koja je bila nasljednica, pozvala je župnika

don Benigna da ih pregleda, a župnik je utvrdio da su knjige tako zle

109

i opake da je bolje spaliti ih. Neki su pitali kako je dobri župnik

mogao provjeriti opakost tih knjiga kad ne zna francuski ni engleski,

a na tim je jezicima bila napisana većina knjiga, ali župniku to nije

potrebno da bi razumio otrov što se nalazi u štampanom papim.

Beracochea je imao mnoštvo rudarskih koncesija; ali unatoč

utvrđenoj vrijednosti rudnih naslaga nije ih mogao iskorišćivati ni

prodati.

U to vrijeme pojavio se Juan Machín, u društvu nekih Engleza;

sporazumio se s Beracocheinom nećakinjom, te osnovaše društvo, i

počeše zarađivati novac. Od skitnice na zlu glasu Machín se

prometnuo u svemoćna čovjeka; davao je ljudima posla, išao naruku

ribarima, bio je, ukratko, ličnost.

Juan Machín oženio se bogatom ženom iz Bilbaa; kupio je

obiteljsku kuću u Izartu i počeo po svom ukusu uređivati dom.

Nekoliko puta zvali su me da idem i pogledam iskopavanja i

radove što se izvode u obližnjem mjestancu; ali nisam bio toliko

radoznao, i ne bih onamo otišao da me nije majka zamolila da odem,

ali za drugim poslom.

Moja je baka ostavila za sobom ladanjsku kuću u Izartu, na

dunama Žala dušâ. Ta se kuća zvala Bisusalde, a pripadala je mojoj

majci i bila iznajmljena nekom Englezu. Moja majka nije znala

kakav je ugovor baka s njime napravila; a kako se bližila nova

godina, htjela je to razvidjeti, da bi mogla ubrati najamninu.

To je bio razlog što sam stresao lijenost i jednog jutra u

mjesecu studenom polagano krenuo na Žal dušâ. Išao sam preko

brijega Izarre; htio sam proći vrletnom stazom kojom sam toliko

puta prolazio dok sam bio dijete, i baciti pogled na spilju u kojoj

drijema strašna Egan-suguia, htio sam da opet osjetim miris

žutilovke i paprati što ga nisam udisao sve tamo od djetinjstva.

110

IV

ŽAL DUŠÂ

Brijeg Izarra tvori malen poluotok: na jednoj je strani zaton i

ulaz u Lúzaro, a na drugoj se proteže obala duga nekoliko

kilometara između Svjetioničkog rta i škriljastih stijena u kraju oko

Elgueje.

Ta samotna i pusta obala zove se Žal dušâ. Svom njenom

dužinom, omeđujući pješčar, proteže se lanac duna, mjestimice i do

trideset i četrdeset metara visokih; te žućkaste i bijele mase pijeska i

gline ponegdje se šilje u oštre vrhove, a drugdje opet prelaze u blage

pobrdice i glavice, ispresijecane pukotinama i jarugama. Tanak

protok vode probija tu pregradu duna i veruga se u dubini

propukline. Ta se vodena pruga zove Sorguin — Erreca, to jest

Vještičji potok.

U borbi mora s kopnom, negdje more glođe obalu, preobličava

je u hridi i grebene, izjeda je; na drugim mjestima, naprotiv, zemlja

se širi, pijesak se pretvara u dunu; duna se brani svojim biljkama,

svojim algama, zadržava navalu mora, učvršćuje se i postaje tvrdo

tlo. Na dunama na Žalu dušâ raslinje postaje svakim danom gušće

pa se imanja i livade u Izartu protežu sve do mora.

Prema Izarri, na malenu rtu nalazi se svjetionik malog

značenja; prema Elgueji vidi se sva španjolska obala i dio francuske.

Žal dušâ mjesto je gdje se razmahuju velike nepogode i udaraju

oštri vjetrovi sa sjeverozapada.

More baskijskih obala nadasve je divlje i silovito; njegova

srdžba dolazi brzo i neočekivano; ono je podmuklo i promjenljivo,

neprestano vri i ključa, uvijek u pokretu, uvijek razuzdano.

Ovdje, u dnu Gaskonjskog zaljeva, Kantabrijsko je more

veoma duboko, obala mu stjenovita, struje jake.

Zimi, Žal dušâ tužna je pustoš; sinja magla pokriva more, krpe

trnuše dižu se uz lzarru, stapa se zrak i voda. Ni jedna se crta ne

izdvaja jasno; nebo i more jedno su te isto — zbrka bez oblika i

boje.

S mora dopire oštar cvil vjetra pomiješan s oporim krikovima

galebova i praćen bijesnim tutnjem vala što se u propnju izlijeva na

111

obalu, da se izjalovljen, razbijen i splasnut, povuče u blagu

šišoljenju, dok nezadovoljno mnoštvo novih valova potmulo reži

spremajući svoj skok.

Sivo nebo često omogućuje dobru vidljivost u daljinu; razlijeva

se nekakva bistrina koja kao da ne dolazi iz naoblačenog neba, već

iz bjeljavine uspljuskanog mora; žućkastosivi valovi naviru ukrašeni

pjenom i ostavljaju na obali srebrnu krivulju, a pijesak kao da ključa

u dodiru s morem.

Galebovi se igraju nad valovima, slijeću u brazde između

jednih i drugih, odmaraju se na pjeni, približavaju se obali da je

promatraju sivim očima u kojima se odražava ugašena svjetlost

dana, te ispuštaju krik što je tako sličan turobnom huku šumske

jejine.

Ponekad se nebo razvedri usred zime, oblaci se izgube i pojavi

se plavet, divna plavet; ali nikad Žal dušâ ne ostavlja dojam vedrine

i ljepote kao ujesen kad prođu oluje što prate jednač dana i noći.

Poznato je da oceanska i kopnena klimatologija nisu iste; na

zemlji je najveća hladnoća i najveća vrućina u veljači i u kolovozu;

na moru je u ožujku i rujnu. Na baskijskim obalama listopad je pravi

početak jeseni; zemlja se počinje hladiti, a more je sveudilj toplo.

Za tih mirnih i blagih dana možeš provesti ugodne sate

promatrajući more. Veliki zelenkasti valovi nagone se vodenim

površjem dok ne umru razliveni na obali, sunce poigrava na

pjenušavim bijelim krestama, a u sumrak možeš u vodi vidjeti crne

peraje kojeg dupina.

Taj prizor s valovima što se brzo smire na svom putu premda

su bačeni u pokret u bijesnu galopu, neizrecivo je zanimljiv unatoč

svojoj jednoličnosti. Ta pusta slana voda, pokretana kruženjem

vjetra, ostavlja dojam nečega moćnog i beskrajnog.

U dane kad potegne južni vjetar vide se daleka predgorja u

prozirnoj jasnoći, baš kao da su primaknuta, a obala Francuske i

Španjolske razabire se na moru kao da je nacrtana.

U to doba iz pijeska ne izbija vrućina kao ljeti; zrcale se

lokvice što su ostale poslije plime; lišaji na stijenama još su zeleniji

na suncu; iz okruglih otvora što su ih izdubli školjkaši izbijaju

mjehurići kad ih val prelije; crnkasto morsko raslinje povlači

povjesma slična remenju, a naplavljene mjehuraste alge i sluzavi

morski klobuci svjetlucaju se na pijesku.

U smiraju sunce rasipa svoje čari; nebesko je svjetilo tada u

112

večernjoj zažari, javlja se na pozadini što je tvori živo rumenilo

oblakâ, vodenu površinu boji ružičastim preljevima, a ponekad

pučinu preplavi zlatnim svjetlom, tako te je sva kao rastaljeni metal.

U ožujku, kad zima prođe i kad se peć koju su ljeti palile

sunčane zrake sasvim ugasi, more je hladno. To je doba velikih

nepogoda, sa veoma jakom plimom i osekom.

Gotovo uvijek, prije nevremena, more izbaci na obalu meduze i

morske zvijezde, alge i komade drveta iščupane iz dubine ponora

kretanjem oceanskih slojeva.

Poslije oluja i obilnih kiša onaj curak čiste vode što teče u dnu

propukline između duna, zvan Sorguin-Erreca ili Vještičji potok,

naglo uzduši, nabuja i pretvori se ponekad u brzak i hučnu

vodotečinu.

113

V

FRAYBURU

Suprotno blagosti mora na pješčanoj obali, valovi silno mlataju

i žestoko se razbijaju na Svjetioničkom rtu, na strani prema Izarri,

na hridinama Frayburua. Na malo se mjesta more sastaje sa

stijenama tako silovito, tako bučno i tako tragično kao na tim

klisurama Izarre, kojima dominira crni otočić nazvan Frayburu.

Gledan sa zaštitne ograde na svjetioniku, prizor je neobičan:

dolje, u podnožju rta, nalazi se ponor s kamenom podlogom, i ondje

voda, gotovo nepomična, ima tamnu boju; u daljini more je

plavozeleno, a tamo prema obzorju čini se da je od samog smaragda.

Kad vjetar namreška vodu, površjem kao da prijeđe sjaj tinjca, i

more je izbrazdano bijelim prugama što pokazuju različite dubine.

U daljini, za Izarrom, crne se ribarski čamci i stoje kao da su

nepokretni; kakav brodić na jedra pojavi se na horizontu, a galeb

lagano klizi, gotovo ne mičući krilima.

Sva ta vedrina, sva mirnoća pretvara se u valjavinu,

uzburkanost i žestinu u blizini obale, uza strme stijene Izarre, uz one

crne i napukle litice od škriljavca i one razbacane hridi što poput

kakvih morskih čudovišta strše iz vode.

Borba mora i kopna doseže na tim grebenima najveću oštrinu.

Voda je ondje kao očajna, zelena od bijesa, te ni časka ne sustaje,

nego bez odmora i predaha iskaljuje na stijenama svu svoju silu i

sav svoj zapjenjeni gnjev. Crni pak grebeni zagazili u vodu i prkose,

izazivaju žestinu razbješnjelih valova, a na šupljine i pukotine u

kamenu, tragove stoljetne divovske borbe, navire uskipjela voda i

probija daleko, baca bijeli i sjajni mlaz što skače, huči i pljušti kao

da je hitnut iz divovskog vodoskoka.

Dok čovjek gleda to mahnito bibanje, pomišlja i nehotice nema

li more kakvu tajanstvenu namjeru kad je toliko upelo da osvoji te

hridi i te grebene, i nije li ono zaista očajno što mu se jalove ti silni

napori i ta nevjerojatna upornost. Kreću se valovi iz daljine, grabe

kao stada divljih konja, ukrašenih srebrnom grivom; valjaju se i

sustižu, tutnje i jurišaju na stijene, ali kad ih se domognu, odmah se i

vraćaju, kao da nemaju povjerenja u svoju moć i u svoje pravo,

114

povlače se uz viku poražene vojske, padaju u sjajnim slapovima, u

vodenim mlazovima, u bijeloj, prskavoj pjeni.

Čovjeku, očito, nije svojstveno da poima transcedentalnost

onoga što mu je strano i što je izvan njega. Sve mjeri svojim

mjerilima i smjera samo na koristnost; uzima da je sunce stvoreno

da mu svijetli, a zvijezde da mu ukrašavaju noć. Sve lijevamo po

kalupu svoga duha; osim toga malog kalupa nemamo ništa čime

bismo obuhvatili i razumjeli tajne što se pred nama zbivaju. Zato

cijelom svemiru, od kapi vode pa do Siriusa, pridajemo ljudsku

namjenu. Tako pomišljamo da se poneki od tih valova diže

prepredeno, tražeći uzan i zaobilazan put, kao kakav neustrašljiv

gerilac, pa se u brzom bijegu obara sa stijene pošto je dosegao vrh.

Usred zapjenjenih voda crni Frayburu stoji kao slika ponosa i

snage kopna što prkosi srdžbi mora. U dane kad je more uzbibano,

Frayburu iščezava kao da ga je progutala pjena, te ovda-onda

ponovno izroni da se pokaže u svojoj crnoći, u koži morskog

čudovišta, ukrašen srebrnim čipkama u pjenušavu cvatu. Zar ta

neobična i tajanstvena stijena ne bi zanijela maštu jednog Hamleta?

Nije li to ruševina kakva dvorca? Ili je možda golem dupin? Morski

pas? Ili je sfinga što gleda na more, ili pak glava kakva umnika što

se zagnao u puste misli?

Bask primorac nije u njoj vidio ni dupina, ni morskog psa, ni

ruševinu; on je zaključio da je hrid nalik na glavu redovnika, pa ju je

tako i nazvao — baskijski: Frayburu.

Mašta sastavlja čudne slike od oblaka i stijena, od onoga što je

najnježnije i od onoga što je najtvrđe. U kovačnicama duha sve se

pretaljuje. I stjenovita Izarra fantastična je pređa od koje razigrana

mašta svoje tka; na toj visokoj klisuri, divovskom zidu od škriljavca

što je prošaran bijelim prugama, otvaraju se nadsvođene udubine

koje kao da čekaju da se u njih postavi sveta slika ili kip; balkoni,

optočeni zelenim lišajima, šire se u svu duž, i čini ti se — sad će se

ondje pojaviti vodena vila. Ponekad se u podnožju te klisure

pokazuju crvene mrlje algi što su prionule uza stijenu, i navode na

misao o kakvu tragičnu događaju.

Ali tek u sumrak razastire obala, a napose Frayburu, svu svoju

moć i sav svoj tajanstveni čar. Tada obzorje pline u ružičastoj

izmaglici, nebeska plavet u smiraje sve više blijedi, rumen prelazi u

sivilo; daleki rtovi što ih zlati posljednja zraka sunca utapaju se u

magli, a Frayburu, kao da ispraća taj isplamsali sijevak dana, uzdiže

115

se u svojoj osami tajanstveniji i mračniji negoli ikad, sveudilj

postojan u trajnom prkosu i u vječnom izazovu tamnom nebu i

himbenom moru koje bi ga htjelo savladati.

116

VI

BISUSALDE

Na Žal dušâ stigao sam jednoga jesenjeg prijepodneva. Po

pijesku išao čovjek s kolima i podbadao volove ostanom; čulo se

kako cvile osovine i kako se pijesak zbija pod volujskim papcima.

Upitah goniča kuda ću najbrže u Bisusalde, a on mi pokaza put,

koji u početku i nije bio put, nego nekakvo stepenište od greda što

uševelj vodi uz obronak. Ta se staza zvala Chacur aldapa, to jest

»Pasja strmen«.

Kuća moje bake nalazila se dalje od svih kuća u Izartu, na rubu

duna; bila je crna, s balkonom u svu duž na onoj strani koja gleda

prema moru. Zvalo se to zdanje Bisusalde, a to će reći »Priboj«. I

zaista ondje gotovo svagda ima vjetra što pribija uz kraj.

Približio sam se i promatrao kuću. Pročelje, okrenuto moru,

bilo je potpuno crno; sa začelja ležao napušten vrt sa dva suha

čempresa, a zatim voćnjak na koji se nastavlja livada.

Ušao sam u kuću i zovnuo. Malko sam počekao, a onda mi

čovjek što je radio u voćnjaku reče da kapetan — tako je zacijelo

nazivao domaćina — nije kod kuće: otišao je sa kćerkom u Elgueju.

Sjetio sam se: to je starac koga smo Recalde i ja sreli poslije

našeg pohoda na »Zvijezdu mora«, kad smo tražili u koga je ključ

od čamca koji je bio privezan na Svjetioničkom rtu.

Upitah starca kada će se vratiti gospodar, a on mi reče da će

doći poslije podne, oko pet sati.

Krenuh prema mjestancu što ga sačinjavaše dvadesetak kuća

smještenih oko crkve, i uđoh u krčmu na putu, nakan da ondje

ručam i da se ujedno raspitam o ljudima što žive u Bisusaldeu.

Krčma je bila mješavina seljačke i mornarske krčme; imala je

zelena vrata i zidove, tezgu u trijemu i na jednoj strani malu sobu u

kojoj se nalazio svijetao stol od borovine, ogledalo zastrto tankim

platnom i nekoliko stolica.

Sve je bilo čisto, sve oprano i pijeskom istrto. Uz krčmu se

nalazio natkriven prostor s kovačnicom, gdje su tog trenutka

žućkastu volu stavljali ploče na papke.

Zovnuh te iziđe krčmarica; upitah je mogu li dobiti što za jelo,

117

a ona mi kaza da pričekam trenutak. Vratila se i rekla da će mi

prirediti objed. Razgovarali smo, i ja joj objasnih tko sam i zašto

dolazim, a ona mi odgovori na pitanja i dade mi obavijesti o stanaru

naše kuće.

Čovjek koji je unajmio Bisusalde i koga su zvali kapetan,

engleski je pomorac, a živi sa kćerkom, djevojkom od četrnaest-

petnaest godina, i slugom koji se zove Allen. Neki tvrde da je starac

bio gusar; ali je to, po njezinu mišljenju, samo naklapanje. Englez

daje pouku iz svojeg jezika i svakog dana ide u Elgueju, gdje ima

nekoliko učenika. Pozvali su ga da se nastani u Lúzaru, ali on neće:

više voli živjeti u Izartu.

Ti ljudi vode priprost, siromaški život. Svakog jutra kapetan i

njegova kći bosonogi trče pustom obalom. Na dunama je mala spilja

sa vratima; za lijepih dana djevojka ondje navlači odjeću za kupanje

i ulazi u more. Pliva, a kad se umori te iziđe na obalu, otac je

zaogrne bijelim ogrtačem. Poslije objeda kapetan odlazi u Elgueju i

vraća se polako obalom. Često se zadržava među stijenama dok se

ne smrkne.

Djevojka se izrijetka pojavljuje u mjestu; sluga radi na polju, a

nedjeljom sve troje odlaze na svjetionik na Žalu dušâ, gdje su vezali

prijateljstvo sa čuvarom i njegovom obitelji.

Krčmarica je još rekla da je Mary, kapetanova kćerka, bila u

početku slabunjava, ali je ojačala živeći neprestano na svježem

zraku.

Sve te obavijesti navele su me na zaključak kako je ta čeljad

prilično čudna i baš ne voli ljude.

Kad sam objedovao i odmorio se u krčmi, krenuo sam dalje,

rubom duna. Mogla su biti četiri sata i pol kad sam vidio kapetana i

njegovu kćer kako se obalom vraćaju kući. On je išao polako, a ona

je trčala, bacala kamenje, vikala. Penjanje uz »Pasju strmen« bilo je

prilično zamorno, i starac se nekoliko puta zaustavljao da se odmori.

Kad bi zastao, spuštao je glavu dok ne bi bradom dotaknuo prsa. Cio

njegov izgled pokazivaše da je to bolestan, iscrpljen čovjek.

Prišao sam bliže. Djevojka je bila veoma lijepa plavojka,

osmagla na suncu. Kad je prošla ispred mene, pogledala me nekako

divlje. Pričekao sam da uđu u svoju kuću i malo kasnije odlučih da

pokucam.

Već se umračilo. Visoki starac što je radio u voćnjaku pozva

me da uđem. Svjetiljka uljanica osvjetljavala je malenu i skromnu

118

sobu u kojoj se nalazio ormar sa bijelim zastorima.

Kapetan je sjedio kraj stola i čitao; djevojka je priređivala

večeru; stari sluga strugao je držalje motike.

Kad me ugledao, kapetan je ustao, ponešto uznemiren. Zamolih

ga da sjedne, a onda mu rekoh tko sam i zašto dolazim. Djevojka

iziđe iz sobe.

— Onda ste vi unuk doñe Celestine? — zapita me kapetan.

— Jesam, gospodine.

— Sin Clemencijin?

— Da, tako se zove moja majka.

Čovjekje bio osupnut, nije mi znao reći koliku je najamninu

plaćao mojoj baki, te promrmlja:

— Recite majci neka kaže koliko treba da platim u godini za

kuću, pa ako mognem, ostat ću.

Nekoliko sam puta ponovio da to nije potrebno i neka i dalje

plaća kao dotad; ali ga nisam mogao uvjeriti.

Ovda-onda plavokosa bi se djevojka pojavila na vratima i

gledala me s nekim izrazom straha i nepovjerenja u tamnoplavim

očima, kao da se bojala da ću štogod nauditi njezinu ocu.

Ustao sam ozlojeđen sumnjičavošću svih tih osoba, i,

pozdravivši sve troje hladno, vratih se u Lúzaro.

119

VII

PORUKA

Jednoga prosinačkog poslijepodneva, kad sam se u sumrak

vraćao iz urarove radionice, zaustavio me nepoznat dječak i predao

mi pismo. Tko bi mogao pisati? Pregledao sam omotnicu na svjetlu

ulične svjetiljke. Rukopis je bio ženski. S velikom radoznalošću

pročitao sam pismo, u kojemu je stajalo:

Kapetanu don Santiagu de Andía:

Moj otac, koji se razbolio, lijepo vas moli da ga posjetite

što prije; ako je moguće još noćas. Mora s vama razgovarati o

nečemu veoma važnom. Ako se odlučite da dođete noćas, na

izlazu iz grada, u Aspillaginoj kovačnici, čekat će vas prijatelj s

konjem.

Mary A. Sandow

Bisusalde, Žal dušâ.

Kad sam ušao u kuću, pokazah pismo majci: začudila se kao i

ja. Kako sam bio veoma radoznao, htio sam odmah krenuti, ali me

majka prisilila da sjednem i večeram. Večerao sam brzo, a onda

navukoh ogrtač i krenuh prema Aspillaginoj kovačnici.

Ondje nađoh Allena, starog vrtlara iz Bisusaldea. Uputio sam

mu nekoliko pitanja o kapetanu, ali mi je on odgovarao

jednosložnim riječima; videći gdje čovjek nema volje da govori, ja

ušutjeh.

Konj je išao neudobnim kasom, i po vlazi stigosmo za sat na

Žal dušâ.

Vjetar je žestoko zviždao i stenjao, razmahivala se busavica;

more bjesnjelo na obali, tutnjilo prijeteći.

Približili smo se kući. Nije trebalo zvati; vrata bijahu otvorena,

a na pragu stajala Englezova kćerka s crnom djevojčicom,

nezgrapnom i bosonogom.

Kapetanova kćerka kao da je plakala.

— Dugo vas nema! — reče mi ona.

— Nisam mogao prije.

120

— Hajdemo k ocu.

Zaokrenusmo oko kućnog ugla i stepenicama što su bile na

jednoj strani popesmo se na kat. Kapetan je sjedio u naslonjaču,

umotan starim i iznošenim plavim ogrtačem; sjedio je zatvorenih

očiju.

Kad je čuo moje korake, uspravio se i protisnuo iznemoglim

glasom:

— Mary, donesi stolicu.

Primaknuh stolicu i sjedoh. Što bi taj čovjek od mene?

Kakve bi veze moglo biti između nas dvojice?

Djevojka dade starcu da popije malo kave, a ja ulučih zgodu da

promotrim oca i kćer. On bijaše istrošen čovjek, star možda samo

šezdesetak godina; imao je bijelu bradu, podrezanu i šiljatu; oči mu

bile sitne, sive i živahne, ispod dugih i žućkastih obrva, a nos

orlovski.

Djevojka se dohvaćala petnaeste ili šesnaeste; bila je vitka,

ljupka, obrazi joj pozlaćeni suncem; oči sjajne, tamne; kosa plava

kao plamen, a izraz joj između uplašenog i divljeg.

Na zidovima sobice visjele karte, barometar, brodski sat i

kompas; vidjelo se da je to bila kuća pomorca.

Vani je vjetar i dalje bijesno zviždao, potresao vratima i

prozorima.

Kapetan kao da je oživio kad je popio kavu; pogledao me

pažljivo i pričekao da njegova kći iziđe, a kad je izišla, on će mi

brzo i ravno:

— Ja sam Juan de Aguirre, pomorac, brat vaše majke, onaj što

je nestao.

— Vi ste Juan de Aguirre!

— Jesam.

— Moj ujak?

— Tako je.

— Zašto mi to prije niste rekli?

Starac me gledao nekako iznenađeno. Očito nije očekivao moje

pitanje, a valjda se nije ni nadao da ću tako brzo prihvatiti njegove

riječi. Pošto je časak šutio, on odgovori:

— Nisam ti prije rekao jer sam mislio da biste me ti i tvoja mati

mogli smatrati za varalicu... Moj pravni položaj nije jasan, ne bih

mogao lako dokazati svoj identitet.

— Zašto?

121

— Saznalo bi se odakle sam došao, pa tvojoj majci ne bi bilo

po volji... Tvoja je baka znala da živim ovdje.

— I ja sam nekako slutio da ste živi.

— Zaista?

— Jesam. Neki brodski kapetan, Iriberri, rekao mi je gdje biste

mogli biti.

— Iriberri, Francisco Iriberri, zapovjednik broda Fenix što je

prevozio robove... Da, sjećam ga se... Ali ostavimo to, ako hoćeš...

Bio sam nesretnik, a ne zločinac, možeš mi vjerovati. Lakouman,

nerazborit, naprasit, ali ne zao. Prije nego što mi se um pomrači,

želim te zamoliti da učiniš dvoje: jedno je da predaš ovaj omot

Juanu Machínu, rudaru. Predaj mu ga godinu dana poslije moje

smrti, ili prije, ako te okolnosti prisile da odeš iz Lúzara. Druga mi

je molba da štitiš koliko možeš moju kćer, jer će ostati nezaštićena.

Jesi li razumio?

— Jesam.

— Držiš li nepriličnim zakleti se da ćeš moje želje ispuniti?

— Ne vidim u tome nikakve neprilike.

— Dobro je. Kuneš li se da ćeš moju kćerku Mariju de Aguirre

uvijek priznavati kao svoju rođakinju, ma što se dogodilo, i da ćeš je

pomagati prema svojim mogućnostima?

— Kunem se.

— Prisežeš li da ćeš ovo pismo predati Juanu Machínu, rudaru,

u roku od godine dana, ili prije, ako te prilike natjeraju da odeš iz

Lúzara?

— Prisežem.

— Oh, hvala ti, hvala! Nije da bih sumnjao u tvoje jednostavno

obećanje, ali sam ovako mirniji. Evo ti omot. Čuvaj ga.

Stavio sam omot u unutrašnji džep kaputa.

— Želite li još što? — upitah ga.

— Ne, ništa više. Kako se zoveš, nećače?

— Santiago.

— Ah! Shanti. Tako se zvao i moj otac. A sada, molim te, reci

mojoj kćeri da uđe.

Zovnuh je, i plavojka — moja ujčična — uđe. Kosa joj bila

raščupana od vjetra, haljina mokra od kiše; u njenim se očima

vidjela neprijateljska i melankolična odluka, koja me iznenadila.

— Hodi, Mary — reče stari kapetan. — Pruži ruku ovom

gospodinu. On je tvoj tetić. On će biti tvoj prijatelj i branitelj kad

122

mene ne bude.

Djevojka zajeca kad je to čula.

— Daj mu ruku — nastavio je moj ujak. — U njega je otvoreno

lice, i vjerujem da se možeš u nj pouzdati, iako ga jedva poznajem.

— Jest, zaista se može pouzdati — pritvrdih ja.

Djevojka je gledala u oca, a onda je pogledala na me s

dubokom gorčinom. Pružila je ruku, malenu i žuljevitu ruku, koju

sam načas stisnuo u svojoj.

— Dobro — mrmljao je starac — ne želim te duže zadržavati.

Zbogom! — i pruži ruke te me slabašno zagrli.

Iziđoh iz sobe i siđoh s djevojkom u prizemlje.

— Kažite mi ako vam mogu čime koristiti — rekoh ujčični.

— Sad mi ništa ne treba. Kad bude...

— Onda mi recite bez oklijevanja.

— Hoću, hvala lijepa!

— Zbogom, Mary.

— Zbogom.

Na vratima čekao me Allen s konjem. Pridržao ga je za uzdu da

se popnem i upitao me:

— Je li vam potreban vodič?

— Nije.

— Konj zna put. Ostavite ga u Aspillaginoj kovačnici.

— U redu.

Noć se razbistrila; mjesec, gotovo na uštapu, pojavio se još

prekriven raščijanim oblacima, ali je mutna mjesečina ipak

osvjetljivala more. Vjetar bijesno fijukao. Krugovi fosforescentne

pjene sjali na valovima.

Kao što mi je Allen kazao, konj je znao put, i trebalo mi ga

zauzdavati da ne udari u trk. Brzo sam stigao do kovačnice, a

odande se vratih kući pješice.

Nisam znao što da kažem majci; možda bi za nju bilo preveliko

uzbuđenje da sam joj rekao kako joj brat živi nedaleko od nje,

bolestan, gotovo na samrti.

Kad sam ušao u svoju sobu, moja majka, još budna, upita me s

postelje:

— Je li ti se što dogodilo?

— Nije.

— Jesi li okisnuo?

— Nisam.

123

— Je li bilo što važno?

— Nije. Sutra ću ti reći.

Pismo što mi ga je ujak dao za Machína zaključao sam u ladicu

svoga stola, a zatim sam legao. Ali koliko sam god želio da usnem,

san mi nije išao na oči.

Sutradan sam pričao majci što se minule noći dogodilo u

Bisusaldeu. Ne znam je li sumnjala u istinitost onog što je rekao

njen vajni brat, ali je činjenica da moja majka nije bila ganuta koliko

sam ja mislio da će biti, i čak sam stekao dojam da se njoj baš ne

mili što sam obećao da ću pomagati ujčičnu.

Kasnije sam u životu jasno vidio da majke sve svode na

probitak svoje djece i da su jako sumnjičave prema svemu što bi

moglo ma kako biti njihovoj djeci na štetu.

Ja nisam sumnjao: imao sam dokaz da je onaj starac zaista Juan

de Aguirre i da je Mary moja ujčična.

124

VIII

URBISTONDO I NJEGOVA OBITELJ

Neko sam vrijeme gotovo svakog dana išao u kuću na obali.

Mom ujaku bijaše svaki put sve gore. Liječnik je pretkazivao brzi

kraj.

Pitao sam Mary nekoliko puta ima li kakvu osnovu za

budućnost. Rekla mi je da bi mogla poučavati engleski dječake u

Elgueji te i dalje živjeti na Žalu dušâ. Ali sam joj rekao da je to

nemoguće.

— Zašto?

— Jer to ne ide, dijete. Kako će pred tobom imati respekta tvoji

vršnjaci ili još stariji od tebe? Ne može to biti.

— Ali ako ih poučavam dobro kao i svaki drugi učitelj?

— Da je baš i tako, opet nije u redu. Nitko ne bi išao ili, bolje

rečeno, išli bi mnogi, ali ne da uče engleski, nego da tebi udvaraju.

Ona se zamislila.

— A ako bih šila i gospođama krojila haljine?

— A znaš li ti štogod od toga?

— Ne znam, ali ću naučiti.

Ponudio sam da platim sve što treba, iako sam sumnjao u

uspjeh. Istog je dana pisala u Bayonnu i u Pariz i zatražila kataloge i

modne časopise.

Moja majka, koja je osjećala nesklonost prema Mary od samog

trenutka kad sam joj počeo govoriti o djevojci, raspitala se o njoj i

dobila loše obavijesti; prema onom što je kazala neka žena iz Izarta,

djevojka živi poput divljaka, trči po hridinama, baca kamenje, a

često sa svjetioničarevom kćerkom, djevojkom isto tako divljom,

odlazi hvatati sipe.

Pokušao sam uvjeriti majku da Mary još nije u dobi kad se

razmišlja; a ako ide sa čuvarevom kćerkom loviti sipe, nije to od

hira već prije od potrebe. Moja se majka nije dala uvjeriti i jasno mi

je pokazala da ne kani u kuću uzeti tu djevojku ako mala ostane

siroče.

— Zar i onda ako se dokaže da ti je bratična?

— Ako se to dokaže, smjestit ćemo je u kakav zavod.

125

Nekoliko dana poslije tog razgovora našao sam Mary u njenoj

kući sa svjetioničarevom kćerkom, njenom prijateljicom, s kojom je

išla ribariti iza Izarre.

Toj je djevojci bilo ime Genoveva; ali su je svi zvali Kenoveva,

i ona je bila uvjerena da se njeno ime tako izgovara.

Kenoveva mi je odmah postala simpatična. Bila je jaka,

odvažna ali povučena, koža joj osmagla od sunca i morskog zraka, a

obrve joj gotovo srasle. Toga dana svečano se odjenula, imala je

svijetlu bluzu, plavu suknju, crvene čarape i bijele konopljane

postole. I najmanja sitnica mogla ju je zbuniti. Meni se činilo da je

ta djevojka izvanredna prijateljica za Mary i da je ona jako voli.

Mary mi reče da će one na svjetionik.

— Ako hoćete, otpratit ću vas.

— Dobro.

Prošli smo sve troje pješčarom i došli do rta gdje je svjetionik.

Čudio sam se što Mary govori tako dobro baskijski. Kao da je

seljanka koja nije izišla iz svog sela. Kad smo se približili čuvarevoj

kući, odjednom Kenoveva poče vikati kao muškarac, i potrča ogradi

na svjetioniku, preko koje se nagnuo jedan od njene braće.

Mary me pogledala, bez sumnje zato da bi vidjela kakav dojam

na mene ostavljaju ispadi njene prijateljice.

Čuvareva kuća i svjetionik bijahu jedno te isto zdanje,

podignuto na zaravni izrezanoj u stijenama. Uskim stubama siđosmo

u stan i uđosmo u hodnik s vratima na jednoj i na drugoj strani.

Dočeka nas jato djece koja su vriskala i svađala se. Čuvar

svjetionika bijaše udovac, i Kenoveva se brinula za osmero svoje

braće i sestara, i upravljala je njima kao da su stado, bijesno vičući

na njih.

Kenoveva uvede Mary i mene u očev ured, najbolju sobu u

kući, i zatvori vrata da se djeca ne bi skupila oko nas.

— Un señorito! — rekoše mali divljaci, silno radoznali.

Mary otvori vrata i donese na rukama jednog mališana; ali kad

on vidje da je zatvoren i da sam ja prisutan, udari u plač i poče

bijesno udarati nogama i batrgati se, pa ga je morala pustiti.

— Čuvar kasni — rekoh Mary.

— Hja, šepav je.

— Oh, šepav je?

— Jest.

Čekali smo u uredu. Na zidu je visio zemljovid svijeta, nacrt

126

svjetionika na plavom papiru, pričvršćen čavlićima; bio je tu još

kronometar i barometar. Na stolu stajao model broda što ga je čuvar,

bez sumnje, rezuckao nožićem.

Uskoro se čuo u hodniku bat drvene noge, i malo zatim uđe

čuvar, Juan Urbistondo. Bio je to neobičan čovjek, stari morski vuk.

Mogaše mu biti kakvih šezdeset godina; imao je ogrubjelo lice,

ali bijaše privlačna izražaja; crveni nos sjao mu u zapuštenoj bradi

kao ruža između lišća. Dugo smo razgovarali, i ja sam ostao zaista

začuđen. Taj je čovjek imao neobično pouzdanje u sebe i u svoje

snage i osjećao se sposobnim za svaki pothvat. Ni najmanja sumnja,

ni najmanje kolebanje nisu mutili njegovo uvjerenje. S njegovim je

pouzdanjem bila spojena bezazlenost i potpuno pomanjkanje zlobe,

tako te je naprosto zapanjivalo. Samo more može stvoriti takve

ljude.

Svjetionik na Žalu dušâ bio je od posljednje vrste; nekakva

utjecajna ličnost iz Elgueje postigla je da onamo pošalju Urbistonda,

a on bijaše uvjeren da cio svijet ovisi o svjetlu s njegove kule.

Njemu se činila transcendentnom i nadasve zamršenom stvari

zapaliti petrolejsku svjetiljku i staviti na nju cilindar.

Urbistondo se penjao vijugavim stubama tornja, osvjedočen u

svetost svoje službe i uzvišenost svoje misije. Poznavanje znakova

na barometru i termometru činilo mu se kao duboko i tajanstveno

znanje i umijeće. A od svih barometara ovog svijeta za njega

najpouzdaniji bijaše njegova noga. Ispričao mi je kako su mu je

amputirali kad ju je smrskala bačva, a ja nisam znao bih li se

zgražao ili bih se smijao kad je pripovijedao kako je poslije

operacije batrljak trunuo i kako su mu rezali nogu dva-tri puta, na

režnjeve, kao da je bakalar.

Sutradan sam u urarskoj radionici saznao o svjetioničarevu

životu i o njegovoj velikoj mržnji.

Urbistondo je dugo vremena bio zapovjednik putničkog broda

na liniji Bilbao-Liverpool. Vlasnici brodske kompanije počeli su

preostale stare brodove na jedra zamjenjivati parobrodima.

Urbistondo nije vjerovao u paru; činilo mu se glupo trošiti

ugljen kad možeš ploviti na jedra, i kad bi vidio da puše povoljan

vjetar, on bi, vjerujući da pravi uslugu kompaniji, izdao nalog da se

ugasi vatra, da se razviju jedra i da se plovi kako Bog zapovijeda.

Kompanija je preporučila Urbistondu da joj ne pravi usluge, ali se

on, s onim čudesnim pouzdanjem u svoje intelektualne sposobnosti,

127

nije na to obazirao. Mislio je kako mu je dužnost da nikoga ne

zakida i ne oštećuje. Na kraju ga je direktor kompanije povukao s

broda i dao mu posao u skladištu, gdje mu se dogodila nezgoda s

nogom.

Čuvar svjetionika imao je premalo novaca da bi mogao hraniti

devetero djece, pa je dvoje najstarijih radilo u mjestancetu: bijahu

ondje kao naučnici. Urbistondo je uzgred lovio ribu sa svog

svjetionika, priborom koji mu je bio poklonjen, i prodavao ulov. I

Kenoveva je ribarila, odlazilaje sa svojom braćom čamcem da lovi

sipice.

Obitelj je bila veoma ugodna i simpatična. Stari Urbistondo

pokazao nam je kuću, a onda je mene odveo na toranj. Ondje me

povjerljivo pitao kako je Marijinu ocu, a kad sam mu rekao da mu

nije dobro i da ne znam što će biti od djevojke, on mi reče:

— Eh, pazi, prijatelju! Ako Mary mora ostaviti Bisusalde, neka

dođe ovamo, i neka se ovdje osjeća kao u svojoj kući. Imat će sobu,

a Kenoveva će se brinuti o njoj.

— Ama, čovječe, imate dosta i svoje čeljadi.

— Ni brige te, Shanti. Ne treba više trošiti riječi. Neka dođe

ovamo.

Zahvalio sam tome neobično velikodušnom čovjeku koji je sa

malo novaca i uz devetero djece bio spreman da se brine za još

jednu dušu. Kad sam vidio koliko je uporan u svome, pristadoh:

svjetionik bi mogao biti dobro utočište za Mary, barem u početku.

Oprostismo se sa čuvarom, otpratih ujčičnu kući pa se vratih u

Lúzaro.

128

IX

ALLENOV MOLITVENIK

Bolest moga ujaka Juana de Aguirre išla je svom kraju. I meni

se približavao dan odlaska; vrijeme mog dopusta bilo je na izmaku,

a iz Cádiza slali su mi hitne poruke. Pomisao da mi valja provesti

daljnjih četiri-pet godina na moru bila mi je teška. Moja je majka u

jednu ruku žalila što moram otići, a u drugu se bojala da bih mogao

izgubiti tako dobro mjesto.

Nisam znao što da radim i komu da se obratim, pa se dosjetih,

napol u zbilji, napol u šali, da se posavjetujem s Kenovevom. I

jednog jutra odoh do svjetionika na Žalu dušâ. Kad sam stupio na

platformu, ugledah jednog čuvareva mališana te ga upitah:

— Gdje ti je sestra?

— Koja? Kenoveva?

— Jest, ona.

— Ovdje je.

Siđoh i nađoh djevojku raščupanu, bosonogu, u poderanoj

suknji. Prala je. Kad me opazila, uspravila se, postiđena; ja je umirih

i objasnih zašto dolazim. Rekoh joj kako moj brod odlazi na dugo

putovanje, dvije ili tri godine ne bih mogao doći u Lúzaro ni vidjeti

Mary. Nije mi drago ostaviti djevojku samu, pa sam, evo, došao da

nju, koja je Marijina prijateljica, pitam što da radim.

Kenoveva je slušala veoma pažljivo, da ne izgubi ni jednu riječ.

Pošto je malko promislila, kaza mi kako ne bi trebalo da idem

na tu dugu plovidbu; bolje da se ukrcam na kakav brod što plovi

između Bilbaa i Liverpoola. Njen bi otac mogao pisati direktoru

kompanije na čijim je brodovima nekoć plovio.

Savjet mi se činio dobar, pa sam razgovarao s Urbistondom i

rekao mu neka odmah piše. Čovjek je bio jako zadovoljan što može

pokazati svoj utjecaj.

Javio sam u Cádiz da sam bolestan i da napuštam položaj

kapetana fregate, te sam čekao dalje događaje. Moja je majka

smatrala da to što ostavljam liniju Cádiz-Filipini da prijeđem na

plovidbu do Liverpoola znači spuštanje na nižu kategoriju; ali ja se

nisam brinuo o kategorijama.

129

Jednog jutra na početku veljače Mary mi poruči da što prije

dođem u Bisusalde. Odjenuh se, od Aspillage uzeh konja i u kasu

prijeđoh put do kuće na obali. Moj ujak Juan bio je mrtav.

U kući bijahu Mary, stari sluga, Kenoveva i Urbistondo. Uputio

sam se u ono što je bilo potrebno. Trebalo je naručiti lijes u Lúzaru.

Pokop su odredili za sutradan u Izartu.

Poslali smo slugu da naruči lijes kod drvodjelca, a Urbistondo i

ja ostadosmo kod kuće.

Prilično sam se iznenadio kad sam vidio liječnika iz Elgueje

kako za stolom ispunjava osmrtnicu na ime Tristan Ugarte,

pomorac.

Bilo mi je čudno, ali nisam ništa rekao. Urbistondo, stari sluga i

ja bdjeli smo kraj mrtvaca, a ujutro smo ga pokopali na malom

seoskom groblju.

Mary se sutradan smjestila na svjetioniku, a Allen, stari sluga,

otišao je da živi u gostionicu u Izartu.

Nekoliko dana kasnije Allen dođe k meni s neobičnom

molbom. U ruci je nosio molitvenik.

— Vaš ujak i ja — reče mi tajanstveno — znali smo za

zakopano blago.

— Čovječe! — uzviknuh ja.

— Jest. Ono je na afričkoj obali, a u ovoj su knjizi upute.

— U molitveniku?

— Jest.

— A što želite da ja učinim?

— Prvo, da pročitate što piše u knjizi; zatim da mi se pridružite

ako hoćete.

— Što se tiče čitanja, nema zapreka. Samo, ne razumijem zašto

sami ne pročitate.

— Zato što su upute na baskijskom, te ne razumijem dobro

smisao.

— U redu, da vidimo.

Otvorio sam molitvenik, pisan engleski, i vidio da su neka

slova označena olovkom.

— Treba sastaviti označena slova — reče mi starac.

Uzeo sam papir, poredao slova i naposljetku se pokazao ovaj

niz riječi na baskijskom jeziku:

Nun ibayean, costatic urruti amabost milla. N. zazpi

130

O. Gastelu zarra. Elefantearen beguitic beiratuaz bi

arrien tartean, arri sorrotzaren arquitzendanari milla

baten erdi ibayaren ondoan. Iraillareco ogueitazazpi

garren egunean arratzaldeco lau orduaren itzalean.

U doslovnom prijevodu to znači:

Na rijeci Nun, od obale petnaest milja, Sjever,

sedam stupnjeva Zapad. Stari dvorac. Pogled slonova

oka između dviju stijena na oštru hrid što se nalazi na pol

milje od rijeke. U sjeni u četiri sata poslije podne dana

27. rujna.

Dadoh Allenu što sam preveo, a on me upita:

— Hoćete li sa mnom?

— Kamo?

— U Afriku, po zakopano blago.

— Ne mogu, čovječe, nemam sredstava...

Nisam mu htio reći da tu priču o blagu smatram za pustu

fantaziju.

— Znači, prepuštate svoja prava meni?

— Sasvim.

— U redu.

Allen se oprosti sa mnom, a poslije nekoliko dana nestade iz

mjesta.

131

X

ZMIJSKA SPILJA

Nakon tjedan dana moja mi ujčična reče da bi htjela prijeći u

Lúzaro.

I opet sam tražio od majke da primi sirotu, ali je ona odlučno

odbila. Nije vjerovala da je to njena bratanica, nego kći kakva

pustolova, bog zna kojeg.

Otišao sam Cashildi, Recaldeovoj ženi, te uredio da joj plaćam

što će držati Mary u svojoj kući — dakako, bude li se djevojka

dobro vladala.

Iz Bilbaa su Urbistondu odgovorili da prihvaćaju moju ponudu.

Dat će mi brod kojim ću zapovijedati.

Potražio sam Mary da je odvedem u Lúzaro i predstavim

Recaldeovoj ženi. Bio je Badnjak. Odnio sam Kenovevi kutijicu

podstavljenu satenom i u njoj zlatni prsten s biserom za koji sam

izdao osam dura, a Urbistondovoj djeci odnio sam zamot s

igračkama.

Kenoveva je blijedjela i crvenjela se od radosti kad je primila

prsten, a što se tiče igračaka, Urbistondo je mislio da je za prvi dan

dovoljno da ih djeca samo vide, inače bi ih razbili.

Oprostih se s Urbistondom i njegovom obitelji, pa sa Mary

krenuh preko Izarre u Lúzaro. Išla je ukorak samnom, u hodu je bila

spretna poput seljanke; u njenim se pogledima smjenjivala bojazan,

odvažnost i zlovolja. Dan je bio siv, more prekriveno maglom, među

drvećem puhao vjetar, tresući crvenkasto lišće što je još zaostalo na

bukvama i crnkaste češere na borovima. Krupne kaplje šobonjile

padajući po suhom lišću.

Mary je bila zlovoljna.

— Što ti je? — upitah je.

— Ništa.

— Nešto ti jest. Ljutiš li se na mene?

— Ljutim se.

— Zašto?

— Meni niste donijeli prsten — reče mi, ožalošćena.

— Ništa za to, kupit ću ti drugi, ljepši.

132

— Ne, ne. Hoću isti kao što je Kenovevin.

— Dobro, kao Kenovevin.

— Osim toga, — nadoveza plačljivim glasom — vaša me

majka ne voli... Rekla je da sam zla djevojka... da bacam kamenje.

Vaša me majka ne voli i ne želi me u svojoj kući... a ni vi. Samo me

otac volio, i ja ću k njemu.

I djevojka, u trenutku očaja, priđe litici u namjeri da se baci u

more; uhvatih je za ruku i odvukoh odande.

— Mary! — rekoh joj i bijesno je prodrmah. — Samo nikakvih

budalaština!

Djevojka gorko zajeca. Praveći se da sam ljut, pustio sam je da

plače neko vrijeme, a zatim sam joj pružio ruku i rekao:

— Hajdemo, Mary, počinje kiša.

Stavila je malu, hrapavu ruku u moju, pa se počesmo penjati

Izarrom. Brzo smo se uspeli uz brijeg, bježeći od pljuska. Kiša je

baš žestoko ulila kad stigosmo blizu spilje u kojoj drijema Egan-

suguia.

— Uđimo ovamo — rekoh Mary, koja je, pošto se isplakala,

postala nasmijana i dobre volje.

— Ovdje, draga moja Mary — rekoh joj — nastan je velikoj

krilatoj zmiji koja ima pandže lešinara i lice žene, a zove se Egan-

suguia.

— A što radi ta zmija?

— Truje dahom i jede djecu.

— Tko ju je vidio?

— Mislim da je nitko nije vidio.

— A vi se bojite?

— Ja se ne bojim.

— Onda ćemo ući u njenu kuću.

— Hajdemo.

Uđosmo u spilju. Nije bila, kao u moje doba, puna korova, već

potpuno čista; u dnu se nalazio ležaj od slame, što ga je očito

napravio koji pastir.

— Gdje si, Egan-suguia? — viknu Mary. — Javi se, htjeli

bismo razgovarati s tobom i zahvaliti što si nam ustupila svoju kuću.

Ne pojavljuje se!

— Valjda je izišla za kakvim poslom — rekoh ja. — Možda se

izgubila u šumi ili traži kišobran po ulicama Lúzara.

— Sirotica! U takvoj spilji zacijelo joj je veoma hladno!

133

Ne vjerujem da je ta Egan-suguia tako zla kako vele. Da jede

djecu, bilo bi ovdje kostiju, a eto, nema ih.

— U nje je golem i jak želudac, proguta ih. Što ćemo sad,

Mary? Hoćeš li da idem u Lúzaro i donesem kišobran?

— Ne. Sjednimo. Kiša će već prestati.

— A što ćemo dotle?

— Razgovarat ćemo.

Sjeli smo na tlo.

Mary je pitala kamo ću je smjestiti; ispričao sam joj tko je

Recaldeova žena i kako živi. Zatim me pitala što ja namjeravam

raditi; odgovorio sam joj da ću se opet ukrcati, objasnio joj koliko

zarađujem i kad ću se vratiti.

Dugo smo i ozbiljno razgovarali. Uto je i kiša patihnula i stala,

te iziđosmo iz spilje.

— Hvala ti, Egan-suguia! Lijepa ti hvala! — reče Mary.

— Nije istina da jedeš djecu. Jako si dobra i ustupaš svoju kuću

onima što ih put nanese ovamo. Zbogom!

Stigli smo u Lúzaro te odvedoh Mary u Recaldeovu kuću.

Djevojka bijaše zadovoljna i spokojna, i samo mišljaše kako će što

prije prionuti na posao. Ja sam, naprotiv, bio silno nespokojan.

Spoznao sam da sam se zaljubio. Mary, gotovo dijete; ja, već u

godinama, a uz to valjalo mi neprestano izbivati. Moje su se ljubavi

zlo počinjale.

134

KNJIGA ČETVRTA

HOLANDSKI JEDRENJAK »ZMAJ«

135

I

ZAPOVJEDNIK BRODA »DAMA ZURI«

Iz parobrodarske kompanije koja je održavala prugu Bilbao-

Liverpool prešao sam drugoj, koja je držala prekooceansku plovidbu

od Bordeauxa do Buenos Airesa. Za kratkih razdoblja kad sam bio u

luci odlazio sam u Lúzaro, u posjet majci i Mary.

Mary se privikla na život na jednom mjestu i počela raditi kao

krojačica. Dopisivali smo se redovno; ja sam nju nazivao »draga

moja Mary«, a ona mene »dragi moj Shanti«. Često sam govorio u

šali: »Štiti nas Egan-suguia«. Nikad joj nisam jasno rekao da je

volim i da želim da mi bude žena.

Moja je majka znala da je liječnik iz Elgueje izdao smrtovnicu

za njena vajnog brata na ime Tristan de Ugarte, i ona je radije

vjerovala da je srodstvo s kapetanom iz Bisualdea gola laž. Usprkos

tome, zbog Marijina dobrog vladanja u Cashildinoj kući, počela je

prema djevojci osjećati izvjesnu simpatiju.

Ja sam živio na brodu, očajan. Izvršavao sam svoje dužnosti

kao automat. Misli su mi bile u Lúzaru.

Zatvarao sam se u svoju kabinu, a djevojčina slika lebdjela mi

pred očima. Kako su mi se činili dugi ti dani plovidbe! Nikad im

kraja! Već sam počeo mrziti i plavo nebo tropskih krajeva.

Na povratku s putovanja, kad noću nisam više vidio Južni Križ,

a počeo sam opažati Sjevernjaču i dva Medvjeda, osjećao sam se

miran.

Kad bismo se približili Europi i kad bih čuo brodske sirene,

postajao sam beskrajno sretan. I tek što bih ulučio zgodu, odlazio

sam brodom iz Bordeauxa, da provedem barem jedan dan u Lúzaru.

Ako nije bilo prilike, ostajao sam na brodu i pisao Mary.

*

Tajna oko drugog imena mog ujaka Juana de Aguirrea

nenadano mi se objasnila u Bordeauxu. Neki stari pomorac koji se

povukao te držao trgovinu pomorskim potrepštinama, a koji je

nekoć plovio s mojim ujakom Juanom, dao mi je dvije nove

obavijesti o Marijinu ocu.

136

Jednog dana kad sam obavljao pripreme za odlazak, došao mi u

posjete jedan zemljak, kapetan škune Dama Zuri, koji mi je donio

preporučeno pismo mog prijatelja Recaldea. Dama Zuri bila je

škuna sa tri jarbola, bijela kao galeb i naočita kao labud.

Kapetan je htio kupiti neke instrumente za svoj brod; rekli su

mu da može najbolje i najjeftinije naći u Bordeauxu; čuo je da ljudi

iz Bayonne i sa baskijske obale u Francuskoj kupuju kod nekog

trgovca Baska.

Pratio sam zemljaka dok je tražio trgovca; pitali smo u nekoj

užariji na obali rijeke, pa su nas uputili u trgovinu na pristanište

Burgogne, gotovo u središtu grada.

Bio je to malen podrum, niži od razine ulice, u koji su vodile

stube s pločnika. U uskom i niskom izlogu vidjele se brodske

svjetiljke okružene debelim pozlaćenim žicama, kronometri,

brzinomjeri, kompasi, sekstanti, teleskopi i mnoge druge sprave.

Bilo je još i lanaca, konopa, žice, sidara, svakojakih obruča i koluta,

snasti i jedrenine, i mnogih drugih pomorskih potrepština što se

proizvode u Angersu i Bordeauxu, a mogao se čovjek tu opskrbiti i

priborom za ribarenje i engleskim konzervama.

Trgovina je ugodno vonjala po paklini. Na staklenom prozoru

trgovine bilo je napisano crnim, napol izbrisanim slovima: Fermin

Itchaso.

Kapetan broda Dama Zuri i ja uđosmo u trgovinu. Dočekao nas

mlad čovjek koji nije govorio baskijski. Kapetan, moj zemljak, nije

znao francuski, pa je želio govoriti izravno s vlasnikom. Mladić nam

reče da malo pričekamo dok dođe njegov otac.

Nismo dugo čekali. Pojavio se starac bez brade, pognut u pasu,

bijele kose i s lulom u ustima. Bio je odjeven u crno, a nosio je

veliku gaskonjsku kapu; imao je kratke zaliske, koje su francuski

pomorci nazivali »kunićje šape«, a ispod rukava vidjela mu se na

obadva zapešća tetovirana sidra plave boje. Imao je dug nos, sitne

oči, obrve kao kičice i porugljiv smiješak na usnama.

Kad mu je sin kazao da smo Baski, podigao je ruke u zrak

pokazujući oduševljenje.

— Iz kojeg ste mjesta? — upita nas baskijski.

— Iz Lúzara.

— Španjolci?

— Jesmo.

— Ja sam francuski Bask. Lijepa je naša zemlja, je li? Ne velim

137

da je Gironda loša, ne. Bogat je to kraj, ali je baskijska zemlja nešto

drugo.

A zatim, gledajući me uporno, upita:

— Što ste ono rekli, iz kojeg ste mjesta?

— Iz Lúzara.

— Lúzaro! — uzviknu starac. — Poznavao sam jednog vašeg

mještanina. Ah, jest! — primetnu stavljajući ruku na čelo. — Bio je

kormilar na brodu »Zmaj«... Tristan, Tristan de Ugarte.

Tristan de Ugarte bilo je ime što ga je doktor iz Elgueje napisao

na smrtovnici mog ujaka, a »Zmaj« ime broda na kojemu je plovio

Juan de Aguirre, kao što mi je ispričao Francisco Iriberri.

— Vi ste onda poznavali Tristana de Ugartea? — upitah starca.

— Jesam. A vi ste ga također poznavali?

— Jesam! Bio mi je rođak!

— Istina... Imate neke sličnosti u glasu... u nečemu, ne znam u

čemu... I što je bilo od njega?

— Umro je prije nekoliko mjeseci.

— U Španjolskoj?

— Jest.

— S kim je živio?

— Sa svojom kćerkom i starim slugom, visokim, crvenim...

— Možda Škotom?

— Jest.

— Allen; sjećam ga se.

— A u kojim ste uvjetima upoznali mog rođaka? — upitah

starca.

— Koliko ostajete ovdje, gospodine? — priupita starac.

— Ujutro krećem put Buenos Airesa.

— Onda, ako nemate ništa važnije obaviti, dođite poslije podne

u pet sati; pričat ću vam ono što znam o Ugarteu.

— Veoma dobro. Bit ću ovdje u pet sati.

— A sada na naš posao — nastavi starac obraćajući se

kapetanu sa Dame Zuri.

Pozdravih se s kapetanom i sa starim Itchasom te odoh na svoj

brod, a točno u pet sati bio sam opet na molu Bourgogne, u trgovini

pomorskim potrepštinama.

Stari Itchaso već me čekao i odmah me uveo u malenu sobu s

prozorom koji je gledao na mol.

Odande se vidjeli izukršteni jarboli fregatâ i brigantinâ, škunâ i

138

goletâ.

U sobi bio ormar s knjigama, a među njima i Filozofski rječnik

Voltaireov.

— Ta je knjiga moj prijatelj — reče mi starac, pokazujući je.

— Vi niste religiozni? — upitah ga.

— Ne, nisam. Ne marim za praznovjerje.

Itchaso je pripremio bocu bordoa; bila je to stara, dobra

kapljica, u boci zaprašenoj i punoj paučine. Napunio je dvije čaše,

podigao svoju i nazdravio mi:

— Za Baskijsku zemlju, gospodine.

— Za Španjolsku.

— Za Francusku.

Kucnuli smo se, ispili, a onda starac poče svoje pripovijedanje.

139

II

ITCHASO PRIPOVIJEDA

Ja sam vam, gospodine, iz Guetharyja, malena mjesta uza

španjolsku granicu koje vam je možda poznato. Ondje sam proveo

djetinjstvo. Zacijelo znate dobro kao i ja da mi Baski nismo nikada

osjećali velikog oduševljenja za vojsku i ratnu mornaricu. Ni ja

nisam bio iznimka; naprotiv, vojska me tjerala u bijes; jedan mi je

brat poginuo u Alžiru, drugi je služio na krstašu; obiteljska zemlja

nije se mogla obrađivati, i tako mi moj jadni otac preporuči da idem

u Ameriku.

Kad mi je bilo sedamnaest godina prešao sam put, ne baš jako

sretan, do Newfoundlanda, kao brodski mali. Gotovo svi Baski što

smo išli u lov na bakalar skupljali smo se u Saint-Malou; zakupili

bismo nekoliko brodova i odlazili na ribarenje na otoke Saint-Pierre

i Miquelon. Ali su nam brodovlasnici iznajmljivali stare škune koje

nisu bile sposobne za plovidbu morem, pune rupa zabrtvljenih

kučinom. Na putovanju na kojem sam ja bio mali na brodu, nekoliko

je brodova doživjelo brodolom, a više od pedeset ljudi s naše obale

utopilo se u moru.

U mome kraju nije bilo nikakve budućnosti za mene; nisam

imao novaca, i prije nego što dođe omrznuta vojska odlučih da odem

u Brest ili u Saint-Malo, u namjeri da prijeđem u Englesku pa onda

na brod put Amerike.

Sigurno poznajete grad Brest: ima veličanstveno pristanište.

Sutradan po dolasku šetao sam dokovima, promatrao rtove, ušće

rijeke Elore, i u luci fregate i brikove, jedrenjake i parobrode, šalupe

sa pedeset vesala i s posadom od galijaša. Bio sam umoran od

hodanja bez svrhe i pravca, kad mi priđe nekakav mornar ugodne

vanjštine, čovjek prijazan, i poče razgovarati sa mnom.

U ono doba luka Brest zatvarala se uvečer dugačkim željeznim

lancem koji se pružao s jedne obale na drugu, a otvarala se kad bi

opalio top najavljujući ustajanje.

U trenutku kad sam sreo toga mornara luka se zatvarala.

Nikoga nisam poznavao pa sam se obradovao što sam naišao na

čovjeka koji mi može dati kakvu obavijest. Rekao sam svome

140

novom znancu da nisam ni na kojem brodu i da želim u Ameriku;

pokazah mu i svoje svjedodžbe o dobrom vladanju.

Čovjek mi reče:

— Nemojte se brinuti. Svijet je velik, pa ako čeljade zna raditi,

uvijek se živi. Hodite sa mnom.

Krenuo sam s njime, a on me odvede u mornarsku krčmu na

Rue Souris, ulici tijesnoj, prljavoj i tnračnoj. Spustili smo se niza

stepenice, razgovarali i pili. Očito sam mnogo pio. Sjećam se da sam

legao na stol da spavam, a kad sam htio pogledati gdje sam, našao

sam se kao opčinjen na palubi nekakva velikog broda koji je tog

trenutka izlazio iz luke Brest. Baš smo prolazili ispred Đavolje

tvrđave kad začusmo topovski hitac koji je značio da se luka otvara.

Bio sam na brodu trgovaca robljem. Rekli su mi da sam se

prošle noći osramotio u krčmi. Ja se nisam mogao ničega sjetiti.

Kasnije, kad sam vidio kako love druge, postalo mi je jasno što su sa

njom učinili. Neke su jednostavno opijali, drugima su davali opijum

i odvodili ih na brod noću, pred očima policije, kao pijane mornare.

Na brodu su mi slikali budućnost ružičastim bojama; kazaše mi

da bih se mogao obogatiti, a ja, kako nisam imao drugog izbora,

rekoh: »Hajde da i to vidimo.«

Bilo u životu, bilo na moru, čovjek ima samo dva puta: krivi i

pravi. Dok ideš stranputicom, uzaludno je činiti dobro; padaš i

padaš, gubiš jedra, i najposlije ostaneš bez ijednog jarbola. I jedino

što onda preostaje jest to da promijeniš put... ako se može, jer je

drugo uzaludno.

Brod na koji sam dospio bez svoje volje bio je za svoje doba

moderan: teretnjak s velikim prostorom za tovar, pravi nizozemski

huker, i to od onih najvećih. Mogao je smjestiti šest do sedam

stotina tona, bio je dugačak kakvih sto sedamdeset ili sto osamdeset

stopa, a širok više od trideset.

Kao teretni brod određen za prijevoz robe bio je nešto težak;

oblikom okrugao, gotovo jednak na krmi i pramcu, imao jednu

palubu, nastambu za mornare na pramcu, nekoliko kabina na krmi,

dok je sav preostali prostor bio uređen za tovar. Kao većina

tadašnjih brodova, nije imao mosta; oprema mu bijaše kao oprema

korvete ili brika velike zapremnine. U to vrijeme plovio je pod

teretom, i samo su dvije stope bakra bile izvan vode.

Zvao se Le Dragon, a to će reći »Zmaj« — ime kao stvoreno za

gusarski brod.

141

»Zmaj« bijaše vlasništvo jedne francusko-nizozemske

kompanije koja je tjerala trgovinu robljem; glavni dioničari bili joj u

Amsterdamu, u Saint-Malou i u Nantesu. Ta se kompanija

potpisivala jedino inicijalima: V d. H. Z. et Cie.

U usporedbi s današnjim brodovima, onaj je brod bio smiješan.

Bio je širok i drven; pramac mu kao kljun, kosnik jako uzdignut

iznad kaštela, na starinsku, s mrežom, da mornari ne stradaju ako

padnu kad se penju po vrvi. Na brodskom kljunu, visoko na

pramčanoj statvi, vidio se kineski zmaj, bijel i pozlaćen. Krma je

bila veoma lijepo ukrašena, a između kapetanove i poručnikove

kabine nalazio se malen izrezbaren zmaj i pod njim naziv: Le

Dragon.

Taj brod nije bio kao one stare holandske maune što su u moje

vrijeme ležale zaboravljene u lukama. Bio je obojen u crno, s

bijelom trakom uokolo, i sa lažnim topovskim tornjevima, da bi se

doimao kao bojni brod.

»Zmaj« bijaše, kako rekoh, urka, koketna i elegantna urka;

podsjećala je na holandsku damu, bijelu i zaobljenu, što se, odjevena

u crninu, dražesno šepiri na moru.

»Zmaj« je bio dobar, siguran brod, u koji se čovjek mogao

pouzdati, sa čvrstim jarbolima, s pristalom snasti, i mnogim

trapezoidnim jedrima. Bio je to jedan od onih brodova što ih

Francuzi nazivaju ardent.

Za ono doba mogao se podičiti svojim uređajem, bio je čist,

udoban i dobro opremljen; mornarske sobe prostrane, tovarni

prostor zračan. Imao je dvije velike željezne cisterne, jednu na

pramcu, drugu na krmi.

»Zmaj« uživaše ovlast da nosi topove, tako su govorili, i zaista

je imao tri topa od šest palaca na krmenoj palubi i dva na kaštelu na

pramcu.

Na prostoru između srednjeg i krmenog jarbola nalazio se velik

čamac, barkača, od onih što ih zovu kitolovac, a nad njim visio

manji čamčić.

Posada se sastojala od Engleza, Francuza i Španjolaca, ali su

glavninu činili Holanđani i Portugalci. U svemu bijaše nas

četrdesetak.

Mornari su spavali na ležajima u kaštelu na pramcu, a kad je

bilo toplo, postavljali bi visaljke na palubi.

Bez sumnje, meni nisu namijenili da budem mornar, jer su me

142

odveli u prostoriju na krmi, pokazali mi moju visaljku i kovčeg od

tutije ili cinka i rekli da će mi objasniti moje dužnosti. Brzo sam se

prilagodio novoj okolini.

Kao što sam već rekao, čovjek u životu i na moru ima samo

dva puta: krivi i pravi. Dok ideš krivim putem, izlišan je kompas i

sekstant: ideš do grebena dok ne potoneš.

Nije bilo nikoga tko bi mi mogao dati dobar savjet; činilo mi se

da je život na brodu koji prevozi roblje nešto veliko, i tako sam išao

krivim putem, u propast.

143

III

KAPETAN ZALDUMBIDE

Biti Bask na onom je brodu značilo veliku prednost. Bask je

bio i kapetan, i njegova kamarila ili crna straža, s kojom je

razgovarao baskijski. Ja sam imao postati član te kamarile.

Nije se događalo rijetko, nego jako često, da su oprematelji

gusarskih brodova, i brodova što prevoze roblje, odabirali kapetane

iz udaljenih luka; tako su oni iz Saint-Maloa uzimali kapetana iz

Bordeauxa; oni odande koga iz Le Havrea ili iz Honfleura. U doba

kad je Nantes bio jedan od najprometnijih europskih središta za

trgovinu robljem, bilo je ondje pomoraca iz cijelog svijeta.

Kapetan Zaldumbide bio je čovjek visok, pognut, mršav. Mi

smo ga zvali Stari, služeći se engleskim jezikom što se govori na

brodovima, ili baskijski Gure Zarra (Naš stari). Zaldumbide je malo

govorio; gledao je nekako iskosa, crvenim očima, a taj pogled nije

bio ugodan. Imao je mornarsku bradu, već bijelu, i dugu kosu. Nosio

je dugi kaput, crn i otrcan; na glavi mu baskijska kapa, a za hladnih

dana pojavljivao se u staru ogrtaču s pelerinom.

Zaldumbide je pio malo ili ništa. Bio je jako pobožan. Nikad

nije sjeo da jede dok ne bi izmolio blagoslov. U svojoj je kabini

imao Gospu Peruansku i pod njom dvije grane blagoslovljena

ružmarina. Pred tom se slikom molio s krunicom od krupnih zrna.

Često sam pomišljao nije li naš kapetan lud: ta mnoge je noći

provodio bez sna, hodao po kabini, plakao i zazivao Djevicu. Možda

ga je grizla savjest zbog pustih zločina.

Prije nego što je postao trgovac robljem, Stari je, kako su

pričali, potopio nekoliko osiguranih brodova, izlažući život pogibli.

Toliki brodolomi donijeli su mu dobar imetak i zao glas. Poslije toga

posvetio se trgovini »živom ebanovinom«.

Zaldumbide je držao posadu čvrstom šakom, i nitko nije

izmicao njegovu oku.

Tražio je da se nedjelje dolično svetkuju, pa bi tih dana

osvanuo u plavome salonskom kaputu, što ga je on nazivao novim, i

tako bi šetao palubom. Penjao se na kaštel na pramcu, nadzirao,

obilazio svaki kutak na brodu i preglédao sve, prigovarajući što ovo

144

ili ono nije dovoljno čisto, i na kraju obilaska odlazio na krmu i

ondje bi, naslonjen na koji top, utonuo u dugu šutnju, zagnan u puste

misli.

Ako bi nedjeljom ili u drugi blagdan koji Bask istresao psovku

oponašajući druge mornare, Zaldumbide bi ga okrutno kažnjavao.

Kao pomorac bio je iskusan, ali na uhodani način. Znao je

malo, ali je imao veliku praksu. Na »Zmaju« se navigacijske

operacije nisu izračunavale sekstantom. Zaldumbide je procjenjivao

uzimajući u račun položaj broda, smjer kojega se valja držati prema

oznakama nautičke igle, i udaljenost mjerenu logom. Rezultate je

svakog dana unosio u dnevnik. Često sam mu pomagao da baci

konop brzinomjera i da izmjeri. Log mu je bio starinski. Općenito,

sve čime se kapetan služio bilo je staro — barometar, kronometri,

pomorske karte. U kabini je imao pješčanu uru; davaše joj prednost

jer je bila sigurna i nečujna. Zaldumbide je mrzio sve što je novo.

On je mislio, kao starinski ljudi, da čovjek ide s dobra na gore; mi,

koji vjerujemo u napredak, mislimo suprotno: da ide od zla nabolje.

U neugodnim prilikama Zaldumbide je bio velik pomorac i

čovjek bijesne srčanosti. On je po udarcima vjetra u lice odmah znao

što treba poduzeti. Kad bi se popeo na krmu u pratnji Old Sama,

nostroma koji je ponavljao njegove naloge zviždukom pištaljke,

vidjelo se da je čovjek koji zna zapovijedati; njegove su zapovijedi

bile precizne, a njegov promukli mornarski glas, ogrubio od vikanja

nasred mora i nevremena, bijaše kanda stvoren da gospoduje nad

ljudima i elementima.

I sami dobro znate, dragi gospodine, da čovjek koji dugo

vremena zapovijeda jedrenjakom najposlije počne gledati brod kao

nešto živo; i Stari je tako mislio, i više je razgovarao sa svojim

»Zmajem« nego s ljudima na njemu. Gledao je svoju korvetu kao da

mu je žena, zaručnica ili miljenica.

Kapetanu jedina zabava bijaše u igri s malom Mari-Zancos,

majmunicom koju mu je poklonio neki španjolski pomorac.

Zaldumbide bijaše škrt kao malo tko; imao je dva ili tri

sanduka od mjedi, koji su, kako se kazivalo, bili puni dragocjenosti.

Bio je francuski Bask i odredio me u svoju crnu gardu.

Još prvog dana reče mi:

— Tko izvršava naloge, ovdje dobro živi. Tko ih ne izvršava,

upoznat će bič.

U početku, jedva da sam se i kretao po brodu. Nikada nisam

145

išao na pramac. Moje se područje steralo od krmene palube do

krmenog jarbola. Kapetanova kabina i kabina kapetanova

zamjenika, to jest prvog časnika, nalazile se ispod palube i imale su

prozore s rešetkama; pred njima je bila naša soba, a iznad sve tri bila

je na krmenoj palubi gornja kabina, razdijeljena pregradom na dvije

sobe: jednu je zauzimao kormilar Franz Nissen, Danac, koji nije

nikada govorio, a drugu liječnik, doktor Cornelius.

Franz Nissen bio je veoma ozbiljan čovjek; on je kormilario

držeći smjer začudno točno; za valove je mario jedino kad su bili

toliki da su prijetili propašću.

Kompas se nalazio nasred krmene palube, kormilaru pod okom.

Stalak je bio velik, sa staklenom pločom i dvije bakrene svjetiljke sa

strana, da osvijetle kompas noću. Na onim starim drvenim

brodovima nisu bile potrebne korekture koje su danas potrebne na

željeznim brodovima, sa Thompsonovim kompasima i sa

Flindersonovim »štapovima«.

Nissenova kabina imala je prozorčić, kroz koji je kormilar

mogao gledati kompas, i zaklopna vratašca na podu, koja su mu

sobu spajala s kapetanovom. U slučaju pobune, gornja kabina na

krmenoj palubi, kapetanova i časnikova i naša kabina zatvarale se i

ostajale odvojene. Posljednje tri bile su opkoljene.

Pod kapetanovom kabinom nalazila se oružnica i barutnica;

pod zamjenikovom, ostava za kruh, a pod našom, koja se zvala

Baskijska kabina, smočnica.

Kao što sam rekao, osim baskijske kamarile, posadu su

sačinjavali Englezi, Francuzi, Nizozemci, Portugalci, jedan

Španjolac, dva-tri Kineza, jedan Malajac, i jedan crnac.

Mi Baski stražarili smo na krmi. Gotovo nikad nismo prelazili

prema pramcu dalje od velikog grotla, osim kad bi izbila kakva

pobuna. Od kitolovca do kosnika gospodarili su zapravo nostromo i

kuhar. Momčad se smjenjivala na straži svaka četiri sata, a dijelila

se na stražu na desnom i na lijevom boku; Tommy, mali na brodu,

najavljivao je smjene zvonjavom.

Kapetan zacijelo nije imao mnogo povjerenja u one ljude, jer se

na svakom koraku moglo vidjeti koliko je smotren. Da se dođe do

njegove kabine valjalo je proći kroz našu, gdje smo spavali mi,

njegovi povjerljivi ljudi i čuvari, a zatim se nastavljalo ševuljicom,

hodnikom što bijaše obložen željezom, s malim okruglim otvorima

kroz koje smo mogli pucati u slučaju napada.

146

Odušnici u našoj kabini imali su izukrštane rešetke; vrata i

vjetrovke bijahu osigurane željezom; stol na sredini kabine,

učvršćen za pod, mogao se rastaviti i postaviti uza zid kao

potpornjak; imali smo nekoliko stolica, peć iz Plymoutha, nekoliko

kuka za visaljke, vješalicu za svakog od nas i kovčeg od tutije.

Svjetiljke se redovito gasile u osam sati navečer. Prije toga

valjalo je pripremiti visaljke, a skidali smo ih kad bi izišlo sunce.

Mornari i nostromo odlazili su na pramac, u prednji kaštel, a u

vrućim područjima oko ekvatora spavali su na palubi.

Po kapetanovoj odredbi, mi Baski jeli smo odvojeno.

Zaldumbide nam je davao hladetinu i slatkiše da budemo zadovoljni.

Svakog smo dana pili jaku kavu, koju je priređivao naš drug

Arraitz, i čašu ruma. S te strane, život je bio dobar; dobro smo jeli,

imali smo duhana, za ružna vremena zatvarali se u kabinu te

razgovarali i kartali se.

Kapetan je bio divljak, kao svi kapetani na brodovima koji su

prevozili roblje. Onoga tko bi pogriješio, znalo se već, tukli su kao

psa. Zaldumbide je imao pletenu žilu kojom je sam izvršavao »malu

kaznu«. A ta mjera u njegovu je rječniku značila udarati krivca dok

se ne onesvijesti. Općenito, Zaldumbide je kažnjavao zlu namjeru, a

gotovo nikada nespretnost i lijenost.

Kad je Zaldumbide bio veseo i želio da se malo razonodi, sam

je tukao; kad je bio nezadovoljan, tukao je crnac Demosten, mornar

koji je ujedno bio i krvnik. Za krađu Zaldumbide je upotrebljavao

klade i okove.

U srži, kapetan je bio više sebičan i škrt negoli okrutan. Brinuo

se samo o tome da nakupi novaca. I zacijelo ga je mnogo nakupio.

Kapetani brodova s robljem nisu izdavali tovarne listove da bi

potvrdili koliko su robe primili. Mislim da je Zaldumbide stavljao

sebi u džep veću polovinu zarade od svakog putovanja.

Za vrijeme plovidbe, kad nije obavljao kapetanske poslove, on

se molio. U svojoj kabini provodio je vrijeme igrajući se zlatnicima,

a majmunica Mari-Zancos bijaše mu društvo.

Njegov sistem dopunske zaslužbe sastojao se u tome da zakida

mornare i da im ne isplaćuje redovite zarade.

— Teško ćete drugdje imati više novaca — govorio je posadi.

Ali kasnije, kad bi prošlo vrijeme, on bi zamrsio račune i uvijek

je izlazio sa zaradom.

Njegove su omiljele izreke bile uzete u engleskih pirata: No

147

prey, no pay (Nema plijena, nema plaće), i No peace beyond the line

(Tamo prijeko sve je sami neprijatelj).

Da vam pokažem Zaldumbideovo divljaštvo, ispričat ću vam

dva slučaja. Jednog dana, kad smo prošli blizu Rta Verde, potopili

smo ribarsku brodicu; nekoliko sati kasnije našli smo na palubi

nekog Portugalca koji je na sebi imao samo hlače i košulju.

— Što da radimo s ovim čovjekom? — upitao je nostromo. —

Vežite ga — odgovori kapetan. Svezali su ga usprkos njegovu

opiranju i vici.

— A što sad?

— Sad ga bacite u more.

Kako reče, tako i učiniše.

Drugi put bijasmo stigli na Barbados s teretom žive ebanovine.

Davali smo svoje signale nedaleko od obale kadli se »Zmaju«

približi čamac sa dvojicom policijskih službenika s onog otoka.

Kapetan ih ljubazno dočeka, a u isto vrijeme naredi crncu

Demostenu i Malajcu Chimu da ih ubiju. Oni se baciše kao psi, i

koji trenutak kasnije odoše policajci na morsko dno, izbodeni.

Odmah smo se udaljili, a sutradan se vratili i iskrcali »teret« u

potpunom miru.

148

IV

DRUGI ISTAKNUTI ČLANOVI POSADE NA

»ZMAJU«

Kako je posada broda bila sastavljena od progonjenih i ljudi

izvan zakona, bilo je ondje mnogo neobičnih tipova.

Crnac Demosten, koga sam vam spomenuo maloprije, bio je

divovskog rasta, tetoviran, jak kao brodski vitao. Chim, Malajac,

njegov prijatelj, bio je Dajak s Bornea, od onih čistokrvnih

Malajaca, najžešćih i najokrutnijih.

Chim je bio, po njegovu pričanju, kapetan jednog od onih

piratskih brodova što ih na Borneu zovu paraos, i kad se našao u

opasnosti da ga objese, uspio je pobjeći.

Chim je nosio češalj ukosnik od školjke i dugu kosu, baš kao

žena. Obično je išao gol do pojasa, čak i kad je bilo hladno. Crnac

Demosten bio je čovjek koga su napravili surovim, ali koji nije bio

zao po prirodi, dok je Chim, naprotiv, bio krvoločan i opak, a

najviše je uživao kad je mogao mučiti druge.

Povjerljivu gardu Zaldumbideovu sastavljali smo nas petorica

Baska: Tristan de Ugarte, časnik, koji bijaše iz Elgueje; Albizu, iz

Pasajesa; Burni, iz Ondároe; Arraitz, iz Fuenterrabije, i ja. Naš je

posao bio da čistimo od velikog grotla do krme, da uređujemo sobe,

svjetlamo topove i čuvamo smočnicu. Osim toga, naš je zadatak bio

da narežemo slaninu i svinjetinu za dnevni obrok, da donesemo

ugljen kuharu, namirnice iz smočnice, kruh, vodu i ulje za kuhanje i

za svjetiljke.

Nas petorica Baska poznavali smo se kao da smo braća. Svaki

je imao svoju manu: Burni je bio proždrljiv i surov; Albizu je mislio

samo na eleganciju, na zabave i na žene, i kad bi došao u koju luku,

sav bi novac potratio na njih; on je jedini među nama imao moral

gusara i trgovca robljem; pa ipak, pravi ukoljica nije bio on, nego

Ugarte. Mi ostali bili smo lakrdijaši. Arraitz je bio kockar koji bi

zakartao i rođenog oca; uvijek je nešto smišljao dok je rastreseno

promatrao dim iz svoje lule, i kad se ne bi mogao kartati, on se

kladio. Bio je veoma nesretan i veoma praznovjeran. Nosio je

mnoštvo škapulara i medalja oko vrata, a bio je dovoljno

149

prostodušan da vjeruje kako ga ti komadići lima i mjedi čuvaju od

nesreće.

Burnija smo zvali Žalosna utroba, jer se uvijek tužio na

nekakvu nelagodu i slabost u želucu kad nije dovoljno jeo.

Ženskar Albizu bijaše jakota veoma nervozan, mršav, visok i

suhonjav; imao je željezne prste; kapetan ga se bojao i nije mu

davao nikakav krhak posao, jer su njegove šake sve razbijale.

Zaldumbide nije želio da prijateljujemo s mornarima. A posada

je mrzila nas petoricu Baska. Mi smo imali bijela runasta psa kojega

smo hranili, a posada je imala svoga. I psi su režali jedan na drugoga

i mrzili se. Posada je opet bila među sobom podijeljena u dvije

skupine: Nizozemce i Portugalce.

Nije se znalo tko je gori: jedni su bili svijetlokosi, a drugi

crnokosi nitkovi. Najnedužniji od njih imao je na savjesti nekoliko

mrtvih. Za vrijeme jela uvijek su se svađali. Znalo se dogoditi da u

svađi tkogod i pogine. Bacili bismo ga u more i plovili dalje.

Vođa Nizozemaca bio je kuhar Ryp Timmermans. Čitavo mu

tijelo bijaše tetovirano figurama brodova na kojima je služio.

Kuhar Ryp imao je osobit želudac; pio je isto tako čisti alkohol

kao i petrolej, terpentin ili tintu; lomio je zubima kovane novčanice i

staklo. Što bi zgrabio zubima nije se moglo iščupati.

Ryp Timmermans imaše kao kuhinjskog momka nekog Kineza

— zvali su ga Kinez Bernardo — svijetlokosa Orijentalca koji je

volio hvatati miševe na brodu te ih jesti.

Vođa portugalske baterije bijaše Indijanac polutan, cmizdrav i

prljav; on je bio tumač, a zvao se Silva Coelho.

Nostromo ili zapovjednik posade, Old Sam, često nije mogao

pokoriti te ljude pa je tražio kapetanovu pomoć. Onda smo mi Baski

uskakali da uspostavimo red. Ali kad bi se dvije rulje složile, valjalo

nam se povući na krmu, a koji put i u kabinu i zatvoriti otvor, izvući

puške i pripremiti se na obranu.

U takvim prilikama plovili smo na milost Božju; posada,

pijana, nije se obazirala na nostroma i na njegovu pištaljku, te

bijasmo izloženi opasnosti da se sudarimo s kojim drugim brodom

ili da naletimo na greben. Kad nije mogao vladati položajem,

Zaldumbide se držao kao da ga se naprosto ne tiče ono što se

događa.

Old Sam bijaše bjegunac engleske mornarice, čovjek iskusan i

pametan. Mogaše mu biti kakvih pedeset godina. Uvijek je nosio

150

kaput od grubog sukna što ga zovu marseljac, i krmenu kapu, a

srebrna zviždaljka visjela mu na crnoj svilenoj uzici provučenoj

kroz zapučak.

Franz Nissen, kormilar, nikad nije ostavljao kolo kormila. Bio

je bivši kažnjenik, nije ni s kim razgovarao i nije se miješao ni u što.

Bile su mu dovoljne njegove uspomene. On i Old Sam bijahu jedini

kojima je kapetan redovito i točno isplaćivao zaradu. Nissen nas je

izvukao iz mnogih opasnosti.

Mi, baskijska straža, već priviknuti na taj čudni život i

ravnodušni na sve što se događa u našoj okolini, kartali smo se i

kockali za svoje uštednje. Vodili smo beskrajne razgovore oko trica

i kučina i najglupljih stvari; naprimjer: koji je od naših gradića ljepši

i bolji, te smo čak brojili kuće u svakome mjestancu.

Engleski sat što smo ga imali u kabini pratio nas u našem

preklapanju, izbijajući ure oštrom zvonjavom.

Zahvaljujući mržnji što se raspirivala između Nizozemaca i

Portugalaca mogli smo donekle vladati njima. Od nas petorice

Baska, četvorica bijasmo razmjerno dobri ljudi; ali zamjenik Ugarte

baš nimalo. Bio je žestok, zao, proklet.

Kapetan Zaldumbide dobro ga je znao, a kako je i sam vladao

kao apsolutni gospodar i ondje se nije priznavala ničija vlast osim

njegove, rekao nam je nekoliko puta na baskijskom, pred samim

Ugarteom:

— Ovo je pas. Kad ste među drugima, poštujte ga kao mog

zamjenika; ali ako vas ovdje muči, ovlašćujem vas da ga namlatite.

Nismo smetnuli s uma taj savjet i preporuku, i jednog je dana

Arraitz naravnao leđa Ugarteu, i taj mu je obrok dostajao za neko

vrijeme.

Kako smo bili najmirniji dio posade, sprijateljio se s nama

jedan Irac, Patrick Allen. Bio je to dobar momak, krupan, modrih

očiju i crvene kose, ponešto težak ali sjajan čovjek. Imao je lijep

glas, ali nam je dosađivao svirajući žalosne napjeve na svojoj

harmonici. Ne znam kako je vrag uopće izvlačio tako žalosne i

sjetne zvuke iz svog mijeha. Najveseliji šum njegova glazbala izvio

bi se onda kad bi mu izmakla kriva kajda, pa se činilo da ima

napadaj zaduhe. Slušajući Allena osjećao si se nesretan, bijaše kao

da se more, vjetar, samoća i magla obaraju na čovjeka i pritišću ga

svojom težinom.

Španjolac don José bio je simpatičan, a držao se Nizozemaca.

151

Taj velikodušni i otmjeni čovjek od riječi imao je samo jednu grešku

— bio je dugoprstić. Govorio je da se ništa ne može usporediti s

uzbuđenjem koje čovjeka obuzima pri krađi. On nije nikada krao

radi vrijednosti stvari, nego da uživa u samom činu. Kako kazivaše,

imao je dobar kršćanski odgoj. Bio je sin kanonika katedrale u

Toledu.

Don José radio je u svojoj meštriji u gotovo svim krajevima

Španjolske i Južne Amerike; kad je našao da je njegova domovina s

prekomorskim posjedima premalena za njegovu slavu, odlazio je u

druge zemlje, dok se najposlije, razabravši da ga progone, nije

skrasio na brodu koji prevozi roblje, a tu rabotu on duboko mrzi, jer

on je čovjek osjećaja i nadasve human.

Don José smatraše svojim remek-djelom krađu koju je izvršio u

crkvi nekog grada u Americi, iz koje je odnio monstrancu iliti

pokaznicu i nekoliko kaleža i svijećnjaka. Kad je izveo taj velelijepi

pothvat — a obavio ga je začudno spretno — dični don José uputio

se sučevoj kući, prijavio događaj, naveo na krivi trag, i onda otišao

iz grada a da ga nitko nije ometao.

Kad bi ga upitali ne osjeća li, kao pobožan čovjek, grižnju

savjesti zbog toga svetogrđa i pohare, on bi rekao da ne osjeća, jer je

to učinio sa stanovitim duhovnim pridržajem i strahopoštovanjem, i

ujedno osjetio, a i sada osjeća, silnu želju da se popravi.

Na brodu smo imali još dva neobična tipa: doktora Ewaldusa

Hollenkinda, koga smo mi zvali doktor Cornelius, i Tommyja,

malog na brodu.

Doktor Cornelius bio je krupan, ponešto grbav, kiseo i

neugodan. Imao je žutu i prorijetku bradu, sumnjičav izraz, i boju

flandrijskog maslaca. Govorilo se da je Židov. Nosio je staru kućnu

halju i krznenu kapu. Meštar Ewaldus imao je u kabini knjiga na

svim jezicima i često je sam sa sobom govorio latinski. Baskijski

nije znao, ponekad je tražio da mu objasnimo značenje ove ili one

riječi, ali, kako ga nismo voljeli, kljukali smo ga lažima.

Ako doktor Cornelius nije bio vještac, nije bio ni daleko od

toga. Bestidno je izračunavao količinu zraka koja je crncima

potrebna da se ne uguše u prostoru pod palubom; proučavao je more

i, kako se pričalo, sastavljao knjigu o različitim morskim dubinama.

Neki su članovi posade tvrdili da je Cornelius tako učen i

spretan te je nekoliko Indijanaca pretvorio u crnce da bi ih kasnije

mogao prodati; ali su to drugi pobijali i govorili da je on samo

152

obojio njihovu kožu nekakvom mješavinom pakline, loja i ploda

zloljesine.

Doktor Cornelius imao je poseban sistem uhodarenja, jer je

saznavao, ne znam kako, sve što se zbiva na brodu. Bio je kao jedan

od onih trbušastih pauka koji čuče u svojoj rupi, ali izlaze odmah

čim osjete da se paučina miče te proždiru plijen.

Doktor Cornelius liječio je homeopatijom, postupkom koji je

nazivao Systeme de l'Homme du Coq. Nisam razumijevao značenje

naziva dok mi on sam nije rekao da je homeopatiju izumio doktor

Hahnemann, a to je njemačko ime, kad ga doslovno prevedemo,

znači Čovjek-Pijetao.

Uvijek je ponavljao nekakvu latinštinu, koja je, ako se dobro

sjećam, kazivala: similia similibus curantur12

, a ja zbilja ne znam što

bi to imalo značiti; ali kad se koji mornar žalio kapetanu zbog

batina, Cornelius je savjetovao da mu privrući još jedan obrok; ako

se čovjek žalio na manjak u plaći, on je savjetovao da mu se skine

nadnica. Uvijek po sistemu onog Čovjeka-Pijetla.

Svi su na brodu mrzili tu pticu zloslutnicu. Jedini mu prijatelj

bijaše crn mačak, Belzebub, s kojim je svugdje išao noseći ga na

ramenu.

Kao što je doktor Cornelius bio najomraženija osoba na brodu,

iettatore ili zlokobnik, kako vele Talijani, ili Jona, kao što kažu

Englezi, tako nam Tommy, mali na brodu, bijaše mascotte ili anđeo

sreće. Toga su dječaka našli jednoga dana na palubi »Zmaja«, kad

su plovili pored Svete Helene. Odakle je bio? Odakle je došao?

Nitko ga nije pitao. Rekao je da se zove Tom, i kako je bio malen,

prozvali su ga Tommy. Htjeli su mu dati da čisti cipele mornarima,

ali je on odbio; htjeli su ga istući, ali je on umaknuo hitro poput

vjeverice te se sakrio, a sutradan je jednoga od svojih progonitelja

dobrim pogotkom tako smjerio u oko da mu je baš gadno oteklo i

pomodrilo, dok je drugomu poslije izlio kotao kipuće vode po

nogama.

U malo vremena Tommy se nametnuo, izborio svoj položaj

među nama. Nije htio raditi, a prema mornarima pokazivao je

duboki prezir. Bio je primjer onog što može vjera u vlastitu snagu,

čak i među divljacima. Tommy nam se smijao; čak je i brodskim

12 Klin se klinom izbija, slično se sličnim liječi — osnovno načelo homeopatije.

— Prev.

153

zvonom zvonio nekako podrugljivo, praveći đavolsku buku.

Kako Tommy nije ništa radio, svi su služnički poslovi na brodu

padali na leđa dvojici jadnih dječaka — jednom Portugalcu i

drugom Bretoncu — s kojima su oni divljaci postupali kruto i opako

te ih i tukli.

I sam Zaldumbide gledao je Toma sa simpatijom. Tommy je

bio clown, pravi vrag. Izborio je sebi samostalnosti i nije radio ništa

izuzev što je zvonio da objavi promjenu straže, a i to je činio tako

drsko da bijaše prava bruka. Ali je, zauzvrat, dresirao našeg psa i

majmunicu Mari-Zancos i naučio ih mnogim umještvima.

Mali Tommy izvodio je kojekakva umijeća sa crncem

Demostenom i s Malajcem Chimom. Chim i Tommy često su

prikazivali svoju parodiju Wilhelma Tella. Chim je znao veoma

spretno gađati noževima. Tommy se postavljao pred vrata kuhinje, s

jabukom na glavi, a Chim bi izvukao nož i nepromašivim pogotkom

pribio jabuku na vrata. Onda bi Tommy pružio ruku, istrgnuo nož i

pojeo jabuku, dok bi mornari grohotali povlađujući.

Vražji dječak, kad je bio zle volje, popeo bi se u koš na kojem

jarbolu i ostajao ondje dok ga ne bi prošla zlovolja, i vraćao se

veseliji nego prije.

Još jedna važna figura na brodu bijaše Poll, engleski papagaj;

ukrali su ga jedne noći Old Sam i jedan njegov pajdaš u engleskom

konzulatu u nekom brazilskom gradu. Umjesto da kaže: Bonjour,

Jaquot! ili pak Lorito real! kako bi rekao da je bio francuski ili

španjolski papagaj, Poll vikaše na svoju: Scratch Poll! Scratch poor

Polly! — te bi proturao glavu kroz rešetke na krletki, da ga počešu.

Belzebub, crni mačak doktora Corneliusa, strašno se naozubio

na Polla, i dva-tri puta umalo što mu nije zakrenuo vratom.

Tommy se volio zabavljati dražeći pticu. Zapuhivao je

papagaja duhanskim dimom, dozivao ga i stavljao među rešetke na

krletki komadić drveta kao da je prst, a Poll, koji bijaše pakosna

ptičurina, bacao se na drvo i udarao ga svojim čvrstim kljunom, a

kad bi osjetio da nema plijena, povlačio se bijesan i nakostriješen,

dok se mali vragolan dugo i obješenjački smijao.

S tom smo dičnom bratijom običavali isploviti iz Amsterdama

u svibnju, u lipnju smo prolazili područje Kanarskih otoka te onda

zakretali pred Kapverdsko otočje. Tu bismo zastali da se opskrbimo

vodom i zatim put afričke obale. Za plovidbe često smo sretali

brodove što su išli u Indiju, fregate i bregantine; ali u ono vrijeme

154

nije bilo velike srdačnosti među pomorcima. Svatko se bojao susreta

s gusarima i brodovima što prevoze roblje, kojih bijaše mnogo na

onim obalama, ljudi bježali od svakog broda, u strahu da nije možda

engleski krstaš.

Stizali smo na obalu Angole; ondje je bilo agenata svih

narodnosti, osobito američkih i portugalskih. Ti su stupali u vezu s

malim vladarima i plemenskim poglavicama te pravili poslove. U

zamjenu za crnce davali su puške, barut, željezno oruđe i namkvice

od mjedi i stakla.

Ukrcali bismo dvjesta do dvjesta i pedeset crnaca, muškaraca,

žena i djece, i koristeći se jugoistočnim pasatnim vjetrovima na svoj

dužini puta stigli bismo u Brazil. Ondje bismo prodali cio tovar.

Trgovac je poslije prodavao namalo. Muškarci su vrijedili od tisuću

do pet tisuća peseta; djeca stotinu i dvadeset prije krštenja, a poslije

dvjesta i pedeset; žene su se prodavale po dogovorenim cijenama.

Zaldumbide nije štedio pušaka ni baruta da dobije dobru robu.

Njemu nisu mogli podvaliti starca za mladića, sve ako bi ga i natrli

bojom, niti kilavca za krepko i čvrsto čeljade.

On i doktor Cornelius gledali su crncima zube, promatrali

mišiće i kretnje, a napose pažljivo gledali imaju li nadute trbuhe.

— Kad ja dajem crnca, dobra crnca, za pet tisuća peseta, onda

toliko i vrijedi — govorio je Zaldumbide, i dodavao: — Poslovni

moral iznad svega!

Kapetan nije volio žensku robu; posrijedi možda bijahu moralni

razlozi.

Zaldumbide nije odobravao da crnce zlostavljaju ili tuku, ne iz

nekakva sažaljenja prema jadnicima, nego naprosto zato da ih ne

osakate i ne obore im cijenu.

Kapetani drugih brodova koji su prevozili robove u svoj su

postupak s crncima unosili i fouet, to jest bič. To je bičevanje bilo

samo blagi uvod u ono što su im kasnije davali razbojnici u Americi.

Valja priznati, u čast i slavu lijepe Francuske, da su francuski

trgovci robljem zacijelo ostavili za sobom sve druge u umjetnosti

deranja kože sa crnačkih leđa, jer su u jezik kolonija unijeli

francuski naziv za bič, fouet, nametnuli ga kao definitivan termin, i

svuda gdje je bilo crnaca pobjedonosno pronosili sredstvo što ga ta

riječ označuje.

Istina je da su, u zamjenu za ono malo kože što bi im je oderali

s mesa, crnci stjecali pravo da budu kršteni, i tako su, poslije svega,

155

ipak bili na dobitku.

Zaldumbide je bio crnački sveti Franjo Asiški. Nije crnce držao

sve u jednoj sobi, već u četiri velike prostorije odijeljene

pregradama; dao im je ležaje od slame i dovodio ih na palubu da se

prozrače i operu.

— To je osjetljiva roba — običavao je govoriti.

Kapetan nije bio od onih koji drže da treba zlostavljati ljudsko

stado pa da budeš dobar trgovac robljem. Prije bi on ubio mornara

nego crnca. U više navrata to su mu i prigovarali, a on odgovarao:

— Koješta! Kako netko može uspoređivati mornara sa crncem?

Mornar ne vrijedi ništa; mogu ga nadomjestiti drugim svagda i na

svakom mjestu. A crnac mi može donijeti pet tisuća peseta.

Morski psi nisu od nas imali koristi; drugi brodovi koji su

prevozili robove nabacane kao drvo u tovarni prostor, u lošim

uvjetima, morali su ih bacati u more, da posluže kao hrana morskim

psima; a mi nismo; bilo je putovanja na kojima ne bi umro nijedan

crnac.

Zaldumbide je postupao kao dobar diplomat; kad je izlazio na

kopno da posjeti kralja Bušinosa ili maršala Pokrisrama, tražio je od

njih da bičuju crnce koje mu kane prodati.

Oni se nisu skanjivali da mu želji udovolje. Kasnije, kad su

crnci već bili na njegovu brodu, Zaldumbide im je govorio, jer je

pomalo znao jezike crnaca Bantu i Mandinga, da ih vodi u zemlju

gdje će samo sjediti na suncu i jesti grah na slanini. Crnci su bili

ushićeni. Zaldumbide ih nije hranio prosom i palmovim uljem kao

što su radili drugi, već im je davao dimljene ribe, graha i meda.

Hranio ih je bolje nego mornare. Nije bilo pobuna; naprotiv, kad bi

crnac izišao iz zatvora na kopnu i našao se na brodu gdje je imao

izvjesnu slobodu i gdje nije morao strahovati da će ga bičevati,

gledao je kapetana kao dobročinitelja. Stari lukavac Zaldumbide

samo se blago smiješio. U tim trenucima gledao je sebe kao

crnačkoga svetog Ivana od Boga.13

Bio je zanimljiv i simpatičan

nitkov taj Zaldumbide. Šteta za tog čovjeka! Bio bi dobar

organizator.

Na drugim brodovima što su prevozili robove bilo je

uobičajeno da crnci plešu uz bubnjeve, a kad nisu pokazivali volje,

13 Sao Joao de Deus (1496-1550), portugalski svetac, osnivač reda Milosrdne

braće. — Prev.

156

nagonili su ih bičem. Na našem brodu to se nije radilo.

Zaldumbideje računao s Tommyem, koji je bio lakrdijaš. Izvukli bi

pedesetak crnaca, poredali ih u krug, a Tommy bi majmunicu Mari-

Zancos, odjevenu u crveno, natjerao da igra i skače, a našeg psa da

se promeće kroz obuč. Kasnije, kad bi se sam Tommy pojavio sa

cilindrom navučenim do ušiju i sa crvenim nosom te išao nogu

zakrenutih unutra, ili kad je oponašao kapetana i doktora Corneliusa,

crnci bi udarili u smijeh, pokazujući zube i opustivši vilicu toliko da

im je Tommy pažljivo zaklapao čeljust. Poslije se izvlačio bubanj —

bačva s nategnutom kožom, po kojoj se udaralo rukama kao na tam-

tamu, a crnci plesali. Tommy im je pokazivao najneobičnije plesove

cijeloga Ujedinjenog kraljevstva. I tako se crnac, čeljade bezazleno,

zabavljao na brodu te nije mislio na pobunu.

Ostajali smo u Brazilu neko vrijeme. Kapetan namje davao

nešto novaca, koje smo veselo trošili, a kad nam više nije ostajao ni

novčić, svi smo se vraćali »Zmaju«.

Nismo mogli poduzimati ekspedicije tako često kako smo

željeli; ponajprije, nije uvijek bilo crnaca za prijevoz, a zatim,

valjalo je paziti na čistoću. Ako bi se zanemario tovarni prostor,

nastao bi smrad od kojega nisi mogao opstati.

Brod je trebalo čistiti gotovo neprestano, iznutra i izvana.

Izvana smo ga trli i čistili svakoga tjedna, a kad smo dolazili u koji

zaljev što ga je kapetan poznavao, najprije smo strugali brodsko dno

da skinemo alge, travu i raslinje, koje naročito u tropskom moru

prianja i buja toliko te dno bude baš kao šuma. Kad nismo imali

mnogo vremena, ili kad nismo bili sigurni, prelazili smo za plime

preko pješčanog pruda, a za oseke, kad se voda povlačila, čistili smo

debelom vrijeskovom metlom ono što se moglo očistiti.

Kojiput bijaše dno oprano, i vidjeli bismo da je poslije dugog

putovanja bakar na kobilici i na stranama čist kao zlato; drugi put,

naprotiv, bio je pokriven algama, i trebalo ga je čistiti.

Kad smo imali dovoljno vremena, tražili smo kakvo mirno i

pusto mjesto, dok ne bismo našli dobro sidrište. Izvukli bismo tada

kitolovac i manji čamac, usidrili ih, spojili i učvrstili daskama tako

da sastavljaju splav, koju bismo opteretili topovima. Onda bismo

gore pripeli koloturnik, vezali konop za prvi koš glavnog jarbola i

bacili dva sidra na pramac i na krmu. Zatim smo vitlima natezali

konope privezane za glavni jarbol i za dva sidra, sve dok ne bismo

postigli da se brod nagne na jedan bok i otkrije kobilicu.

157

Najprije je trebalo šuperiti otvore na jednoj strani, da ne bi

ulazila voda. Postavljali smo skele i strugali cijelu izloženu

površinu, a poslije smo okretali brod na drugi bok pa strugali i drugu

stranu.

Sva je naša smotrenost bila premalena da nam u slučaju

progona osigura bijeg.

158

V

DVA TRISTANA

Već sam nekoliko godina plovio na »Zmaju« i katkad sam

pomišljao da se okanim takva života.

Posada se neprestano mijenjala; mi Baski ostali smo dugo

vremena zajedno, dok nas na jednom putovanju nije ostavio

kapetanov zamjenik Tristan Ugarte, a na njegovo mjesto došao

drugi, koji imaše isto ime i prezime.

Na brodovima kao što je onaj nisu marili za imena niti su od

čovjeka tražili isprave. Svatko se zvao kako mu se sviđalo; i ja sam

promijenio ime; nisam želio da prezime moga oca bude izvrgnuto

javnoj sramoti ako ja dospijem na vješala.

Novi Tristan pridružio nam se u Bataviji, kamo smo išli da

iskrcamo nešto crnaca. Taj novi časnik nije bio nitkov kao prijašnji,

nije bio bezočnik ni zavidnik kao njegov imenjak; ali cio njegov lik

pokazivaše nešto sumorno i tužno. Plovio je taj čovjek na

brodovima dobrih kompanija; ali mu je, po njegovu pričanju, umrla

žena, pa je pao u očaj i želio da poživi životom u kojemu ima

opasnosti, da bi zaboravio svoje jade.

Novi je Tristan određivao približan položaj broda pomoću

sekstanta; uzimao je visinu sunca i na nekim tabelama pronalazio

širinu i dužinu. Zaldumbide, koji je dobro poznavao ljude,

iskazivaše mu poštovanje, i zamjenik i kapetan smjenjivahu se na

straži kao jednaki.

Taj Tristan, ili kako god se zvao, nije nam donio sreće; otkad je

on stupio na »Zmaja« nismo imali sretna putovanja. Iz Sundajskog

tjesnaca plovili smo u Mozambik i bacili sidro blizu Quelimana, u

nekom zatonu što ga je kapetan znao.

Novi časnik želio je da vidi kako ćemo ukrcavati crnce. Obično

smo nosili propisana svjetla, crveno i zeleno, a kad bismo se

približili obali, stavljao se na prednji jarbol veliki fenjer s bijelim

svjetlom. Stražar se postavljao na kosnik i javljao kad bi vidio da na

obali sja crveni fenjer. I sadaje javio da vidi signal.

U tom trenutku otisnuše se čamcem prema obali tumač, doktor

Cornelius i Zaldumbide. Na trgovačkoj postaji čekaše ih agent.

159

»Zmaj« je ulazio polagano u rijeku, ploveći samo s trouglastom

prečnjačom i letnim jedrom te s nekim jedrima na prednjem jarbolu.

Kad smo zašli u rijeku, priredili smo četiri sidra. U isto vrijeme

ja sam mjerio dubinu. Napunio sam otvor velike kugle lojem,

zavitlao je zrakom kao praćku i bacio što sam dalje mogao. Zatim

sam časniku glasno javljao izmjerene dubine.

— Kakvo je dno? — pitao je on.

Ja sam izvlačio sondu da vidim ima li pijeska, mulja, komadića

koralja ili školjke.

Kad bi dubina postala manja, nostromo se penjao na kaštel na

pramcu i s čekićem u ruci čekao nalog da obori sidro.

— Dno! — uzviknuo je časnik.

Old Sam udario je čekićem u zapor koji je držao sidro uza

ždrijelo, a malo kasnije oborena su i ostala tri sidra, i brod se

zaustavio.

Novi Tristan i ja pribivali smo ukrcavanju crnaca — prvome

što smo ga obavili s tim časnikom. Nema sumnje, zaliha žive

ebanovine u onom dijelu Afrike jako se smanjila, presušili izvori, jer

nam dobavljači nisu mogli izručiti više od dvadesetak-tridesetak

crnaca, u lancima. I kakvi su bili! Stari, krastavi, u čirevima: strašan

prizor.

Doktor Cornelius preuzeo je brigu o njima, da vidi može li im

dati pristojan izgled. Usmjerili smo prema Rtu Dobre Nade i poslije

nekoliko olujnih dana, boreći se sa strujom oko rta Agulhas, uplovili

u Atlantik; nakon mnogih nevolja prispjeli smo u Angolu i oborili

sidro u Zaljevu slonova, našoj luci utočištu.

Od dvadeset ili trideset crnaca što smo ih preuzeli u

Mozambiku, više od polovine poslužili su kao hrana morskim

psima.

Podosta smo vremena čekali u Zaljevu slonova. Kazali su nam

da će jedan od sitnih kraljeva u unutrašnjosti napraviti potjeru i da

će ta razzia donijeti stotine robova.

Pošto smo čekali gotovo mjesec dana, mogli smo ukrcati samo

petnaestak-dvadesetak crnaca, isto toliko žena i nešto djece. Baš

bijedan tovar. Kapetan je očajavao, posada kipjela bijesom;

ravnodušan je ostao samo novi časnik, komu očito ne bijaše do

zarade.

S tim laganim teretom otplovili smo prema sjeverozapadu, s

pasatnim vjetrovima; uz put smo morali nekoliko crnaca baciti u

160

more, za gozbu morskim psima. Kad smo prošli pored otoka

Ascensiona na Atlantiku, umalo nas ne ulovi engleski krstaš.

Putovanja našeg »Zmaja« postajahu nekako drugačija. Neki su

mornari pričali da je doktor Cornelius bacio prokletstvo na brod.

Stizali smo u Brazil, iskrcavali crkotinu što smo je dovezli, a

onda smo se vraćali u Afriku. Tržišta bijahu prazna. Nigdje ni

Mandingâ, ni Kongoanaca, ni Oulofa, ni Bantuanaca, ni Lukumeja

— nigdje ništa, kao da je sve opustjelo. Nema šta, trgovina crncima

prolazila je krizu, i kapetanu najposlije narediše da otplovi u

Bataviju, po nove naloge.

Kapetan je psovao; radilo se o veoma dugu putu, a bez ikakva

izgleda da štogod ukesiš. Plovili smo četiri mjeseca dok smo prošli

kroz tjesnac Sunda i stigli u Bataviju.

U ono vrijeme — ne znam događa li se i danas tako — ljudi su

u onom podneblju umirali kao muhe. Nekoliko članova naše posade

odnijela je groznica.

Kapetan i doktor Cornelius vijećali su s predstavnicima

kompanije, a jedne nam noći rekoše da plovimo u Kinu. Imali smo u

blizini portugalske kolonije Macao preuzeti kineske radnike, kulije, i

prevesti ih u Ameriku. Silva, Portugalac, određen je da vodi

pregovore i da ih privede kraju.

Uplovili smo u kineske vode. Pritisla paklena vrućina; svi smo

išli gotovo potpuno goli. Približili smo se kopnu. Vidjela se barovita

zelena obala i u daljini ušće neke rijeke. Kapetan, doktor Cornelius i

Silva Coelho otišli su na kopno. Uskoro smo saznali da ćemo

prevesti u Ameriku tri stotine Kineza i pedeset bačava opijuma.

Opijum je u ono vrijeme imao silnu vrijednost. Svaka livra plaćala

se četiri do pet funti sterlinga.

Kapetan je svakako htio nadoknaditi gubitke. Proračunao je

količinu vode potrebne za putovanje; ali takvi proračuni na

brodovima što ovise o jedrima, kao što i sami znate, ne vrijede

mnogo.

Pacifik je golem, putovanje dugo; bilo nas je mnogo na brodu, i

voda nas je upropastila.

Jedne noći počeli smo ukrcavati Kineze. Dolazili su u

nekakvim čamcima na dva jedra od rogožine; takav čamac ondje

zovu tankal. Prilazili su brodu i penjali se uz jakovljicu, ulazili na

grotlo i nestajali u brodskoj utrobi.

Naš je kitolovac odlazio i vraćao se nekoliko puta. Tri stotine

161

Kineza ukrcalo se te noći na brod.

— Kad ćemo isploviti? — pitao je Ugarte.

— Odmah, čim bude vjetra — odgovorio je kapetan.

Časnik je upravljao manevriranjem. Brodski je čamac isplovio

da digne sidro, motovilo je zaškripalo dižući ga, jedra se napela na

jarbolima, i malo kasnije krenusmo sa svježim vjetrom.

Kad smo prolazili blizu rta Engaño na Luzonu, presrete nas

džunka, na kojoj se nalazio prijašnji kapetanov zamjenik Ugarte.

Dodijalo mu, reče, živjeti na Filipinima, pa je naumio da ode u

Ameriku. Ukrcasmo ga i zaplovismo dalje.

Tristan, taj prijašnji, jako se promijenio; imao je svježu, još

crvenu, brazgotinu na licu, koja se protezala od obrve na jednoj

strani do ugla usta na drugoj i presijecala mu gornju usnu. Osim

toga, naš je stari časnik pio brandy kao vodu.

Zacijelo je postojao razlog za neprijateljstvo među dvojicom

Tristana, jer onaj s brazgotinom, kako smo zvali prijašnjega, kao da

je samo tražio priliku da napada i vrijeđa svog nasljednika.

162

VI

POBUNA

Plovidba preko Pacifika, kao što znate, strašno je jednolična.

Na krajnjem jugu vjetrovi su uglavnom postojani i plovidba na jedra

olakšana; ali smo mi morali prijeći stotine milja da stignemo do

pasatnih vjetrova.

Isplovili smo u ožujku, i trebalo nam je mnogo vremena da

iziđemo iz Kineskog mora i prijeđemo ekvator.

Bili smo mjesec dana na putu nadajući se u ekvatorijalnoj tišini

jugoistočnom monsunu, kad kapetan morade narediti da se smanji

obrok vode. Sva sreća te smo se mogli opskrbiti vodom na Otoku

Svetog Augustina i proslijediti put.

Časnik je savjetovao kapetanu da iskrca nešto Kineza, jer bi

nam moglo i opet ponestati vode, čovjek nikad ne zna što mu

sprema plovidba preko Pacifika. Zaldumbide je mislio samo na to da

nadoknadi prijašnje gubitke, i zato reče:

— Ako nam Kinezi budu na nevolju, bacit ćemo ih u more.

Zaldumbide nije gajio nikakvih osjećaja prema pripadnicima

»Nebeskog carstva«, pa je zaključio da je kudikamo lakše, u slučaju

potrebe, baciti Kineze u vodu nego bacati vodu na Kineze.

Tri tjedna kasnije zapali smo u mrtvu tišinu između ekvatora i

tropskih predjela na Južnoj obratnici. Nalazili smo se na nekih

pedeset milja od Društvenih otoka. Pritisla paklena vrućina, nebo

gorjelo nesmiljeno, bez ijednog oblaka, kao crvena kupola. Nigdje

ni ćuha vjetra; splasnuta jedra mlohavo visjela na jarbolima; more,

kao rastaljeno staklo, odbijalo je tako okrutnu svjetlost da je

zasljepljivala.

Na palubi talila se paklina, noge nam se lijepile za trenice; bilo

je nemoguće podnijeti vrelo isparivanje, koža i grlo bijahu nam kao

zapaljeni. Nekoliko se onesviještenih mornara opružilo po

kutovima; drugi se ponašali kao ludi; sunce izgrizalo kožu tih

nesretnika.

Kinezi se gušili u unutrašnjosti broda te udarili u viku tražeći

da im daju vode. Kapetan reče da nema vode, i nama naredi da

skinemo ručne sisaljke koje su crple vodu iz cisterni. Kad smo to

163

uradili, razabrali smo da se posada uznemirila; uklonili smo pumpe

a da nas nisu napali. Mornari su dolazili da vide kapetana, bijesni,

kao poludjeli, zakrvavljenih, iskolačenih očiju. Kapetan je nekoliko

puta ponovio da nema vode i da se moraju zadovoljiti polovicom

obroka. Rekao je to i sjeo pored kitolovca da razgovara s doktorom

Corneliusom.

Kad se smračilo, mi Baski iziđosmo na palubu da udišemo onaj

vrući zrak. More se širilo upaljeno, kao rastaljena kovina. Promatrali

smo ga obuzeti očajem kad dotrča Arraitz, jedan od naših, da nam

kaže kako je Kinez Bernardo otvorio grotlo kulijima te oni naviru

odande i dižu bunu. Kapetan i doktor i dalje su razgovarali; sjedili

su na platnenim stolicama u zaklonu velikog čamca i nisu vidjeli

mornare i Kineze koji su dolazili s druge strane.

Upozorismo ih povikom. Zaldumbide pograbi bič i baci se

prema pramcu udarajući lijevo i desno. Mi smo išli za njim misleći

da će nadvladati metež; ali kad je stigao, sam, do bačava pred

kuhinjom, jedan mornar baci nož tako vješto da mu je probio grlo.

Kapetan pade usred rulje; časak zatim sva posada poput pasa

jurnu na nas; samo zahvaljujući časniku, koji je ostavio otvorena

vrata na kabini, mogli smo umaknuti onamo i tako se spasiti.

Unutri smo se našli mi Baski i kormilar. Doktora Corneliusa

uhvatili su i sigurno se zabavili njime. Tristan, onaj s brazgotinom,

zacijelo se složio s pobunjenicima.

Mornari i Kinezi nisu se u početku brinuli za nas; postavili su

opet sisaljke i pili vodu dok se nisu nalili do grla.

Kad je prošao prvi trenutak uzbune i straha, spremili smo se na

obranu. Gornja je kabina na krmi, kao što sam rekao, imala zaklopna

vrata što su vodila u kapetanovu kabinu; tuda smo sišli i zatvorili

vrata na svojoj kabini. Ostali smo odvojeni od drugih na brodu.

Časnik nam naredi da upalimo svjetiljku, da siđemo u spremište

oružja i baruta i da svaki uzme pušku i dovoljno naboja.

Kad smo to učinili, vratili smo se gore pod palubac, jer je ondje

bilo hladnije i jer smo odande mogli vidjeti nešto od onog što se

događa na palubi. Bili smo zabrinuti i uplašeni toliko da gotovo i

nismo osjećali žed.

Budni smo proveli prve noćne sate. U kapetanovoj kabini bilo

je piva u bocama, što ga je Zaldumbide kadikad pio. Časnik nama

Baskima i kormilaru reče da popijemo malo. Franz Nissen,

ravnodušan na sve, s malim kompasom u ruci, i dalje je bio uz kolo

164

kormila.

Oko ponoći čula se dva jaka udarca na vratima.

— Tko je? — upita časnik.

— Ja — oglasi se Silva, Portugalac.

— Što želiš?

— Kapetan je ubijen. Predajte se! Ništa vam se neće dogoditi.

— Radije se vi predajte — odvrati Tristan.

U tom trenutku netko je postavio cijev pištolja kroz prozorčić

na vratima i ispalio hitac unutra. Ja ugasih svjetiljku, i ostadosmo u

mraku.

— Ako se sada predate, nećemo vam ništa — ponovno će

Portugalac.

— Vi ste pijani — odgovori časnik. — Sutra ćemo razgovarati.

— Ej, momci! — povika Portugalac. — Provalite vrata.

Donesite malj.

Netko je otišao po malj.

— Ej, vi! — viknu Tristan. — Opominjem vas da smo

naoružani, da smo gospodari spremišta i da u njemu ima tri tone

praha. Mi vas ne napadamo, jer ne želimo pokolja, ali imajte na umu

da možemo baciti brod u zrak.

Prijetnja je djelovala. Silva naloži jednom od svojih ljudi da

pogleda je li naša kabina zaključana, a kad se taj vratio i rekao da je

zaključana, Portugalac promrsi:

— Ti su divljaci kadri sve učiniti.

Kroz otvor na vratima slušali smo svu noć kako mornari

pjevaju i pocikuju i kako Kinezi čavrljaju.

Smjenjivali smo se na straži; iako nitko nije mogao spavati,

ležali smo i odmarali se.

Počelo je probijati svjetlo zore. Pod palubom bila je strašna

vrućina; kad je svanulo, otvorili smo da malo prozračimo. Nitko nije

na nas pazio.

Nije se čulo nikakvo kretanje na palubi, te Anaitz i ja iziđosmo

da vidimo što se dogodilo. Tristan, časnik, nije želio da počnemo

sukob: iako bismo na kraju pobijedili, jer smo bili naoružani, a oni

nisu, obračun bi progutao mnogo ljudi.

Arraitz i ja krenusmo naprijed; svi su spavali, a brod je plovio

nasreću. Unatoč tome, Nissen nije ostavljao kormila.

Začudili smo se onoj tišini. Kasnije smo saznali da je kuhar

napunio nekoliko buradi sa pola vode i pola ruma, te su svi mornari i

165

Kinezi pili dok se nisu opili.

Kad smo vidjeli da nas nitko ne uhodi i ne brine o nama,

pomislismo da nabavimo vode; časnik je pristao. Izvukli smo iz

svoje kabine demižon pun rakije, izlili tekućinu na palubu i odlučili

da ga napunimo vodom.

Smislili smo da Albizu i ja odemo na crpku; pratit će nas

Arraitz i Burni, naoružani puškama, a na vratima kabine ostat će

časnik i Nissen, da nam u slučaju opasnosti daju znak.

Polagano smo izišli; osposobili smo crpku na cisterni na krmi.

Mislili smo da neće biti vode. I zaista je nije bilo, sve su istočili.

Trebalo se približiti kaštelu na pramcu. Oprezno smo išli naprijed

nas četvorica, ogledavajući se na sve strane. Na prolazima, blizu

jarbola, opružili se pijani mornari. Nadasve smo oprezno prošli

ispred kuhinjske sobice.

Približili smo se sisaljki na pramcu, koja je bila povezana s

drugom cisternom; pokrenuli smo je te izvukli desetak-dvanaestak

litara vode. Kako smo bez opasnosti prešli put onamo i natrag,

ponovno smo krenuli i vraćali se dok nismo napunili sve boce i

posude koje smo našli. Zacijelo je i u cisterni na pramcu ostalo

veoma malo vode.

Dok smo tako jednom prelazili taj put, Burni nam reče,

pokazujući puškom:

— Gledajte, gledajte onamo.

Ostali smo osupnuti. Na blijedom svjetlu zore vidjelo se mrtvo

tijelo Zaldumbideovo, obješeno na jednoj okrižici: njihalo se kako

se brod gibao.

Obavijestili smo o tome časnika i Nissena, a ovaj nam, lakonski

kako mu već bijaše u običaju, reče:

— Ključevi, ključevi.

— Zbilja — prihvati časnik — treba ga pretražiti da vidimo

ima li ključeve.

Nijedan se Bask nije usudio onamo, pa sam krenuo ja. Popeh se

uz konop i stigoh do mrtvog tijela. Kad sam već bio kraj njega,

zadrhtah: nešto mi je skočilo na rame. Bila je to Mari-Zancos, dotad

šćućurena za leđima obješenoga. Izvukao sam ključeve, a kad sam

se spustio, čuo sam kako Tommy sa koša na jarbolu govori:

— Hej, hej! Dobar dan! Kapetan je u neugodnu položaju... ha,

ha...! Na drugom je križu doktor Cornelius. Baš je dražestan kad se

njiše.

166

Pozvali smo Tommyja da dođe k nama, ali je odbio: dobro se

zabavlja, reče, ne želi se zavući u kakav kut.

Časnik naredi da zatvorimo vrata na krmi i da ga slijedimo.

Sišli smo u našu kabinu, otvorili je i izišli na stube.

— Zatvorite grotlo — reče nam časnik. — Kad se ti ljudi

probude, krenut će da opljačkaju smočnicu, i ništa neće ostati. Sad je

zgoda za nas.

Otišli smo u smočnicu i odnijeli u svoju kabinu hrane za

petnaest dana, dvije bačve vina i ruma, svinjskih nadjevenica, suhog

mesa, dvopeka; zatim smo ušli u ostavu za kruh i gotovo je sasvim

ispraznili.

Arraitz, koji je bio na straži, obavijesti nas ubrzo da se ljudi

počinju kretati palubom.

— Hajdemo sada — reče časnik.

— Da zaključamo ostavu? — upitah ja.

— Ne. Zašto? Ako zaključamo, razbit će vrata.

— Onda da ih ostavimo otvorena?

— Da. I otvor na palubi. A mi hajdemo unutra.

Iz gornje kabine mogli smo promatrati uznemirenost na brodu.

Osobito su Kinezi dizali paklenu graju.

Nissen se sjeti da se u doktorovu ormaru nalazi mali destilator.

Imali smo alkohola napretek, pa smo mogli destilirati morsku vodu

ako ustreba. Priredili smo lambik te ga okušali. Prekapljivao je

savršeno. Zbog vode nije nam trebalo brinuti se.

Portugalac Silva došao je opet i tražio da se predamo. Napose

je želio Zaldumbideove sanduke. Časnik mu odgovori da bismo

mogli napasti i lako natjerati neposlušne na posluh, jer smo dobro

naoružani; ali ne želimo nekorisno ubijanje, nego ćemo, ako nas

iskrcaju na bilo kojem mjestu, mi otići i ostaviti im Zaldumbideovo

blago.

Nešto kasnije došao je kuhar Ryp s istim prijedlogom; i on je

htio Zaldumbideove škrinje. Kad je čuo da Portugalac ima iste

zahtjeve, uskipje strašnim bijesom te se uze kleti da će tumaču

ugrijati uši.

Sutradan noću vrijeme se zacijelo promijenilo, jer je brod

zaplovio ljuljajući se, a domalo i kiša uli.

Čula se kiša kako udara i zvoni po palubi. Bila je to tropska

kiša, obilna i gusta. Časnik naredi nekom mornaru da pozove

nostroma, a kad ovaj dođe, on mu reče što treba učiniti da se

167

cisterne napune kišnicom.

Uspostavljao se neki mirniji odnos između nas i onih vani, ali

još nismo bili sigurni.

Kako je kabina na krmi bila malena i zatvorena, časnik nije

želio da svi spavamo u njoj, pa smo se porazmjestili u sve četiri

kabine koje smo imali. Ja sam spavao u Zaldubideovoj postelji.

Kiša je ubrzo prestala, ali je vjetar i dalje puhao, a valovi se

dizali i nemilo nas ljuljali. U razmacima padalo je na tone vode po

palubi, i kako nije mogla brzo oteći na otvore, stvorio se val koji se

valjao lijevo i desno i ulazio u kabine.

»Što rade te životinje?« pomišljali smo mi. »Još će i brod

potopiti.«

Nekoliko smo puta tražili od časnika da iziđemo i upokorimo

pobunjenike, ali nas je on zadržavao govoreći:

— Ne, ne. Neka uvide da smo im potrebni. Ne uvide li, mogli

bi se pobuniti i drugi put.

Petog dana iznenadi nas buka i komešanje na palubi; čuli se

bijesni povici, gnjevni glasovi... Kad je zanoćalo, ja sam bio na

straži. U neko doba čuh dva blaga udarca na vratima.

— Tko je? — upitah.

— Ja sam, Allen. Evo me sa Samom Cooperom i s Tommyjem,

koji žele da govore sa časnikom.

— Pričekajte malo.

Probudio sam Tristana, koji skoči s visaljke i naredi da se

odmah otvori. Prema onome što je pričao nostromo Old Sam,

Portugalci i Nizozemci, čija je nužnja ponovno izbila, tukli se

divljem i noževima na palubi. Poslije bitke, u kojoj je palo nekoliko

boraca, Nizozemci, brojniji, stjerali neprijatelje na kaštel na pramcu.

Bio je pravi trenutak da se opet domognemo broda.

— A Kinezi? — pitao je Tristan.

— Kinezi su pronašli bačve s opijumom te se povaljali po

palubi, i većina ih leži kao da su mrtvi — odgovori nostromo.

Tristan naredi da se donesu još tri puške, za Old Sama, Allena i

maloga, pa se pri svjetlu svjetiljke koju je nosio Tommy uputismo

nas devetorica da umirimo brod.

Sva paluba između kasara na krmi i kaštela na pramcu bijaše

puna Kineza, što su ležali jedni preko drugih. Kuhinjski dimnjak

bacao je u tom trenutku iskre što su letjele uvis i rasipale se iznad

jedara. Mislili smo da ćemo naći kuhara u njegovoj izbi, među

168

tavama i zdjelama, i zaista ga vidjesmo uz ognjište. Ryp nije ni

namjeravao opirati se; predao se i rekao nam da će urediti da se i

njegovi zemljaci odmah predaju.

I zaista je tako bilo. Pošto smo riješili to krupno pitanje, otišli

smo do kaštela na pramcu, gdje se bijahu utvrdili Portugalci. Tristan

pozva Silvu Coelha te mu reče da nas ima više nego njih i da smo

naoružani; dodao je kako ih ne namjeravamo napasti; oni neka učine

što žele. Portugalci su odlučili predati se.

Tristan de Ugarte, sada već stvarni kapetan, naredi da pokupe

sve Kineze i da ih prebace u tovarni prostor. One što su poginuli u

posljednjem okršaju pobacali smo u more i skinuli mrtva tijela

kapetana Zaldumbidea i doktora Corneliusa.

Doktoru bijahu metnuli lulu u usta, a trbuh mu stršio nadut. I ta

dva tijela bačena su da posluže za hranu ribama. Zatvoreni su otvori

na palubi i izdani nalozi mornarima da se prihvate čišćenja.

Kad su se Nizozemci i Portugalci ponovno našli zajedno, opet

je planulo neprijateljstvo. Da jednom maknu tu muku, odlučiše obje

strane izabrati po jednog borca, neka se oni bore.

Chim, Malajac, pripadao je Nizozemcima; na drugoj strani

crnac Demosten nalazio se među Portugalcima; moglo se dogoditi

da tu dvojicu prijatelja zapadne sudbina da se tuku, ali se nije tako

dogodilo. Bacio se novac, glava ili pismo, te je ispalo da se imaju

boriti Chim i Silva Coelho.

Tristanu nije preostalo drugo nego da se pomiri s time i da se

povuče u svoju kabinu. Ja sam ostao da gledam borbu. Upravo je

svanjivalo. Na nebu se pojavili teški, iskidani oblaci, koji su

najavljivali vjetar.

Dvojica određenih za borbu bijahu jaki i lukavi, i znali su

spretno baratati nožem. Svakome je ostavljen kaput da njime omota

lijevu ruku i da mu služi kao štit.

Bila je to strašna borba, u kojoj su dva neprijatelja skakala,

grabili jedan drugoga, grizli se. Nekoliko je puta Silva Coelho vukao

Chima za kosu i nastojao ga raniti, ali bi se Malajac onda približio

Portugalcu dok se ne bi sudarili i ugrizao bi ga za šaku, a drugi je

morao pustiti kosu. Naposljetku u takvu jednom trenutku, kad su se

naglo odmaknuli jedan od drugog, vidjelo se kako Silva, a da ja

nisam ni primijetio udarac, pada nauznak, uz vrisak, i podiže ruku

na trbuh. Imao je široku ranu, iz koje provaljivaše krv.

— Ubij ga! — povikaše svi.

169

Malajac se nagnuo nad ranjenoga kao šakal i zarinuo mu nož u

prsa tako jako da se čelična oštrica zabila u dasku na palubi.

Odmah zatim crnac Demosten i jedan drugi mornar zgrabiše

mrtvaca i baciše ga u more.

— Bravo, Chim! — reče Tommy, te se dva-tri puta premetnu

preko glave, a slijedila ga je u tome Mari Zancos, koja je brodskoga

maloga uzela za svog zaštitnika.

Danilo se. Kapetan je imenovao Nissena za pomoćnika, ali da i

dalje bude kormilar dok mu ne nađu zamjenu.

Novi kapetan i njegov zamjenik dogovarali se o tome što treba

poduzeti. Brod je bio nečist, pun smeća i mrlja krvi. Od zelenih hrpa

raslinja što je onuda plovilo po moru i sakupilo se na pramcu,

»Zmaj« se jedva micao.

Kapetan naredi da u kitolovcu i čamcu odemo i rasiječemo

nagomilano raslinje; poslije dugog rada mogli smo prokrčiti prolaz, i

brod je krenuo.

Sutradan su počeli palubu čistiti čičkom. Kapetan je naredio da

se povuku sve boce i bačve, i zabranio je kuharu da iznosi ikakvo

piće bez njegova dopuštenja.

170

VII

PREKO PACIFIKA

Iako smo nakanili ploviti Pacifikom dok ne stignemo do južne

50. ili 55. paralele, odlučilo se da vožnju usmjerimo na Tahiti i da na

kojem od tih otoka iskrcamo barem polovinu Kineza.

Voda nas nije više zabrinjavala; kiša je obilno padala, pa smo

napunili brodske cisterne.

Kad se vrijeme progalilo, našli smo se na vidiku Tahitija.

Približili smo se i prolazili ispred uskih zaljeva i razbludne

vegetacije dok se nismo zaustavili pred jednim od tih otoka.

Kapetan je sišao u tovarni prostor i govorio s Kinezima. Rekao

im je da ih ima mnogo i da bi opet moglo doći do nestašice vode;

nalaze se pred veoma plodnim otokom, te bi bilo uputno da ih se

barem polovica iskrca. Sami neka izaberu koji da ostanu na otoku, a

koji da nastave put u Ameriku. Kinezi odgovoriše da će svi na jednu

stranu, i odlučiše da se iskrcaju.

Izlazili su iz tovarnog prostora u skupovima po trideset i sa

svojim zavežljajima ulazili u čamac; odvozili smo ih prema

pješčanom žalu i na dubini od hvat ili manje bacali smo ih u vodu.

Oni su kriještali kao galebovi kad su vidjeli uznemireno more; mi

smo im savjetovali da sastave lanac, i tako su stizali do obale.

Kad smo se oslobodili Kinezâ, trebalo je očistiti tovarni

prostor, koji bijaše prava kuga.

Zaplovili smo na jug da nađemo Magelanov tjesnac ili rt Horn,

jedreći po onoj pustoj neizmjernosti Pacifika zapadnim monsunom.

Susretali smo nekoliko brodova kitolovaca, razgovarali s ljudima, a

oni nam objasniše gdje se nalazimo.

Uto nam se približi brod koji kao da je plovio bez smjera,

nasumce. Davali su nam znakove i pitali imamo li liječnika; rekli

smo da nemamo, a onda zatražiše kinina. Potražili smo u

liječničkom sanduku doktora Corneliusa, ali kinina nije bilo. Mogli

smo im poslati samo nekoliko kutija čaja. Onaj je brod bio zaražen.

Posada je, bolesna od žute groznice, povraćala i pružala baš žalostan

prizor: bili su poderani, sve sami žuti kosturi, s rupcima i krpama na

glavi.

171

Sutradan je izbila snažna zaraza žute groznice i na »Zmaju«.

Jedan od nizozemskih mornara, Stass, napadnut groznicom, ustao je

iz postelje u deliriju, zapjevao nekakvu čudnu pjesmu i bacio se u

more. Kapetanov zamjenik premjestio je sve ljude na krmu, a kaštel

na pramcu pretvorio u bolnicu. Među mornarima zavladao je takav

strah da se nitko nije htio približiti pramcu, te smo morali bacati

kocku da odredimo tko će bolesnicima nositi jelo i piće; na koga bi

pala kocka, taj je odnosio hranu na dugoj motki, ostavljao je i trčao

nazad kao da su ga šilom podboli. Španjolac don José, ogorčen zbog

toga neljudskog postupka, govoraše nam kako Krist nalaže da se

brinemo za bolesne i tješimo ucviljene. Mi smo ga slušali

podrugljivo i uzvraćali:

— Pa hajde ti!

Na naše veliko iznenađenje, don José otišao je na pramac i

prionuo njegovati bolesnike.

Tristan, onaj s ožiljkom, došao kapetanu i predložio mu da se

preinače brodske knjige, da se promjeni ime broda i da mi

postanemo vlasnici. Kapetan mu je rekao da će ga zatvoriti ako mu i

opet dođe s takvim prijedlogom.

Pokorio se predlagač, ali prividno. Ne samo da se nije pomirio

s tom odlukom već je namjeravao pobuniti mornare.Bilo je to

prilično teško, jer se gotovo sva posada istom oporavljala. Između

drugog zapovjednika posade, kuhara i Tristana, onog s ožiljkom,

sklopljena je pogodba da se domognu broda i proglase gusarima.

Namjeravali su da jedne noći upadnu u kabinu, uhvate kapetana te

izvjese crnu zastavu.

Mi smo znali kako se razvija urota te smo pustili zavjerenike da

rade, uvjereni u njihovu nemoć. Jednog dana, pred mrak, kad su se

zavjerenici užurbali, pohvatali smo kolovođe i ugrabili spis o

osnivanju družbe, a našli smo i komad crne tkanine. Zatvoreni su svi

koji su na dokument stavili bilo potpis, bilo križič: neki, naime, nisu

znali pisati.

Anđeoski don José, koji se također priklonio gusarima, umro

nam je od žute groznice. Taj je čovjek zaista bio svetac. Umro je

priznajući da je bio velik grešnik i žaleći što nema kraj sebe

katoličkog svećenika. Mi se Baski nismo razboljeli od žute groznice,

a ni od skorbuta, koji se također počeo javljati na brodu.

Plovili smo dalje, prešli 50. paralelu i negdje na širini otoka

Desolación približili se američkom kontinentu.

172

Na brodu nije više bilo ni jednog slučaja žute groznice.

Kapetan nije smatrao razboritim da pokuša prolaz kroz Magelanov

tjesnac; odlučio se da oplovi rt Horn, na velikoj udaljenosti od

kopna.

Kad samo pogleda na kartu, čovjeka hvata strah od onih

mjesta: Otok bijede, Luka gladi, Zaljev očaja... Kad god bismo se

približili kopnu, vidjeli smo samo gole stijene i ledene naslage. Bilo

je strahovito hladno i nije se mogao pronaći kutak koji bi pružio

zaklona. Proveli smo dane užasne tjeskobe, promrzli od hladnoće i

gotovo se sudarili s ledenom gromadom što je dolazila plutajući, a

mi smo u početku mislili da u magli vidimo brod s razvijenim

jedrima.

Kad smo stigli na Falklandske otoke, odmarali smo se u

Zaljevu samoće. Poslije smo krenuli na sjever, prelazeći tišine Južne

obratnice, i razvili sva jedra kad smo došli u područje jugoistočnih

pasata i brazilskih struja.

Plovidba Atlantikom tekla je veoma sretno. Bili smo već na

visini rta Sâo Vicenta, kadli se jednog dana u sumrak pojavi neki

engleski krstaš dajući nam znakove da stanemo, i za opomenu ispali

na nas salvu.

Kapetan se posavjetovao sa zamjenikom i nostromom. Bilo je

dosta vjetrovito, moglo se lijepo pobjeći. I magla nas je obavijala.

Poslije vijećanja kapetan izdade zapovijed da se brod zaustavi. Mi

Baski bijasmo bijesni. Predati »Zmaja« Englezima, koji bi nas pod

bilo kakvom izlikom objesili, značilo je za nas besmislicu. Znali

smo kako Englezi postupaju. Kad bi uhvatili kakav brod što prevozi

roblje, objesili bi kapetana i prodali crnce za svoj račun; ako su

sumnjali da je brod gusarski, zadržali bi ga sa plijenom. Tako su

radili u ime čovječnosti i ujedno za svoj džep.

Nas su mogli optužiti zbog trgovine robljem i zbog gusarenja.

Smrt kapetana i liječnika, koja se teško mogla objasniti, nije nam

govorila u prilog. Sve je kazivalo da je besmisleno predati se.

Pa ipak, i usprkos tome što smo svi gunđali u sebi, nalog je

izvršen, i »Zmaj« se zaustavi. Ratni brod spusti barkaču, i u njoj

krenuše oni koji su nas imali posjetiti na palubi. Magla se spuštala

na more i bivala sve gušća. Posada se nalazila u stavu iščekivanja.

Što je to namjerio kapetan? Uskoro se čula zviždaljka našeg

nostroma: trebalo je izmijeniti manevar; dvanaest ljudi hitro se

popelo uz jarbole da odriješe ubralje i podignu sve križeve; razvili

173

smo sva četverouglata i sva trokutna jedra, da uhvatimo najviše

vjetra. Škripale hajmice i koluti, zategle se sohe i križevi pod

pritiskom, prečke, letke i vršnjače, sve se napelo. Jedra su bijesno

udarala u jarbole, a neka se i poderala; »Zmaj«, kao da se uplašio,

stresao se, nagnuo da mu se pramac gotovo zagnjurio u vodu, došao

pod vjetar i naglo zaplovio.

— Hura! Hura! — vikali smo svi oduševljeni.

— Šutite! — reče nam kapetan.

Ratni brod opazi varku i poče topovsku paljbu; ali su mu

granate napravile samo nekoliko rupa u našim jedrima. Tristan, onaj

s ožiljkom, predlagao je da i mi odgovorimo paljbom iz kojega svog

topa, ali kapetan naredi da umukne.

Plovili smo svu noć, a ujutro izvadismo nova jedra iz spremišta

i zamijenismo ona što su ostala poderana. Kao da je sudbina htjela,

vjetar je ubrzo oslabio; odmicali smo veoma polagano; pazili smo da

se držimo što dalje od linije kojom su brodovi obično plovili.

Kad je pao mrak, opet se pojavi engleski krstaš.

— Toga sam se i bojao — gunđao je kapetan. — Takvi

događaji uvijek imaju i drugi dio.

Ratni se brod nalazio toga trenutka u boljem položaju nego mi,

i mogao se brzo približiti. Mi smo razvili sva jedra i bacili topove u

more da smanjimo teret. Kad se progonitelj približio toliko da smo

bili na domet njegovu oružju, izvjesio je englesku zastavu, a onda,

bez ikakva uvoda, izbacio na nas salvu, tako te je na palubu

»Zmaja« pala prava kiša od jarbolja, vrvi i opute.

Jedno se jedro raspalo na dva dijela te kao gomila dronjaka

palo s komadom drveta na glavu jednom našem mornaru i na mjestu

ga ubilo. Kad je ispaljena druga salva, razmrskao se glavni jarbol

kao da je glinena lula i ubio drugog mornara.

Izvjesili smo nizozemsku zastavu, ali uzalud: engleski krstaš

nije obustavljao paljbu.

Naš je kapetan izdavao naloge s krme; bacili smo u more

glavni jarbol i nastavili plovidbu. U isto vrijeme naredi da spustimo

čamac kitolovac; vukli smo ga užetima i spustili u more s one strane

koju Englezi nisu vidjeli. Pričvrstilo se kolo kormila na »Zmaju«.

Tristan, onaj s ožiljkom, zatraži dopuštenje da probuši brod.

Kako kapetan nije odgovorio, onaj s ožiljkom i Old Sam siđoše s

nekim alatom, sjekačem ili maljem u tovarni prostor; dugo se čulo

kako ondje udaraju. Poslije nekog vremena eto ih obojice na palubu.

174

Kapetan prenese instrumente i karte iz svoje sobe u čamac, a

mi ostali povadismo iz svojih sanduka novac što smo ga čuvali.

Kuhar Ryp pretraži Zaldumbideove ormare i uz pomoć dvojice

prijatelja donese tri limena sanduka.

Drugi su, na zapovijed kapetanovu, donijeli puške. Ukrcali smo

tri sanduka dvopeka, zatim druge hrane i oruđa koliko smo god

mogli.

Kitolovac je nosio i bačvu vode i jednu svjetiljku, da nam

posluži kad noću treba gledati kompas. Plovili smo vučeni

»Zmajem« i zaštićeni njime. Kad je kapetan presjekao konop što nas

je vezivao za brod, počeli smo se udaljavati od njega veslajući.

»Zmaj« je i dalje plovio tonući polagano; nekoliko hitaca palo

je u vodu nedaleko od nas. Oni sa krstarice očito se bojahu kakve

lukavštine, jer su se veoma polagano približavali napuštenom brodu.

Najednom se »Zmaj« zaustavi i poče kolebati. Bijaše poput

životinje koja izdiše. Pramac je tonuo... dok nije nestao u vodi, a

krma se podigla uvis.

Onda se krma spuštala i tonula u more, na kojem su se pojavili

virovi i veliki valovi.

Jedra su iščezavala veličanstveno, i od »Zmaja« nije ostalo ni

traga.

Kad je pala noć, podigli smo jedro kitolovcu i zaplovili prema

sjever. Kapetan je želio da se udaljimo od redovitoga morskog puta i

da se iskrcamo na kojem od Kanarskih otoka. Kad je saznao da su

Zaldumbideovi sanduci u čamcu, reče da bi bilo najbolje baciti ih u

more; ali videći gdje smo svi protiv toga, odlučio je da se približimo

afričkoj obali, da ondje zakopamo sanduke na sigurnu mjestu i da se

vratimo na Kanarske otoke. Svi smo se složili da je to najmudrije

rješenje. Dolazak na neki od tih otoka sa sanducima punim zlata

mogao bi izazvati sumnju. A zapravo nismo znali što je u

sanducima.

Sutradan, polovinom poslijepodneva, ugledali smo afričku

obalu; bila je niska, pješčana, sjala se na suncu; ovdje i ondje

uzdizao se poneki brežuljak.

Prema kapetanovu kazivanju, nalazili smo se blizu španjolske

kolonije Rio de Oro; vidjela se poneka koliba divljih i odrpanih

Maura. Nije nam se činilo prikladnim da se ondje iskrcamo, premda

smo bili gladni. Prošli smo između Kanarskih otoka i afričke obale i

zaustavili se kraj ušća neke rijeke na afričkoj obali. Vidjelo se ondje

175

nekoliko osamljenih stabala nalik na masline. To stablo, argan, ima

plod sličan maslini, samo okrugliji i žući.

Pošto smo malo plovili uz rijeku, zaustavili smo se pred nekom

porušenom tvrđavom. Vele da se ondje, podno Atlaskog gorja,

nalazi niz moćnih starih utvrda. Nitko ne zna tko ih je sagradio ni

protiv kojega su neprijatelja podignute. Ona je tvrđava bila od

obrađena kamena, a imala je tornjeve s lukovima.

Kad smo stigli, požurili smo se da otvorimo Zaldumbideove

sanduke. Prvi nas je razočarao: sadržavao je mnoštvo jeftinih

tričarija, od onih kojima se nagrađuju beznačajni afrički kraljevi.

Stajalo nas je dosta muke dok smo otvorili druga dva; bili su puni

zlatnika i dragocjenosti.

Svi smo željeli da se domognemo toga bogatstva. Ali nas je

kapetan uvjerio da još nismo sigurni od engleskog krstaša koji nas

naokolo traži, pa odlučismo da zakopamo blago.

Kapetan nam označi čunjastu stijenu kao najbolje mjesto;

iskopali smo rupu u podnožju stijene i zakopali sva tri sanduka.

Baš smo završili posao kad se pojavi pol tuceta svrabljivih,

odrpanih Maura, naoružanih starim puškama. Mislili su nas

iznenaditi, ali kad su vidjeli da smo brojniji od njih i bolje

naoružani, prišli su prijateljski.

Predložismo im da zamijenimo jednu pušku za dva janjeta, a

oni prihvatiše i krenuše. Kapetan nam reče da je najpametnije da

odemo do čamca i ondje ih pričekamo, jer su svi Mauri izdajice.

Kad smo došli blizu čamca, jednog čovjeka ostavismo na straži, na

uzvisini. Čekali smo, kadli osu gusta paljba, a stražar i četvorica što

bijahu do mene padoše na zemlju. Među njima i Burni. Priđoh mu,

ali je bio mrtav. Čitava četa Maura prilazila skrivajući se.

Ušli smo u čamac i bijesno veslali do sredine rijeke; struja nas

je nosila prema moru, i tako nam jedina briga bijaše da se udaljimo

od obale. Mauri su se pojavili na otvorenu. Neki se hrabro baciše u

vodu, a dvojica se htjedoše popeti u čamac; Arraitz udari jednoga

kundakom po glavi da mu se mozak prosuo; drugi je pobjegao. Oni

s obale nastavili su paljbu. Ali nam više nisu naudili; mi smo,

naprotiv, imali zadovoljstvo da srušimo najmanje tuce onih

svrabljivaca.

Isplovismo odande u namjeri da se dohvatimo otoka Lanzarote.

Poslije dva dana zahvatilo nas nevrijeme s jugozapada, a vjetar,

premda jak, bijaše nam pogodan, pa se ponadasmo da ćemo uskoro

176

stići do Kanarskih otoka. Na svjetlu svjetiljke kapetan je, s

kompasom, proučavao kartu.

Val za valom padao je na nas dok nismo bili promočeni do

kostiju. A onda smo ugledali Lanzarote. Otok se izdizao kao nizak

oblak nad morem. Približili smo se puni nade, kadli se odnekle

pojavi nekakav vražji kuter te nas zaustavi ispalivši u nas topovski

hitac. Bilo je nemoguće oduprijeti se. Kapetan naredi da svežemo

bijeli rubac na veslo, u znak da se pokoravamo.

Nismo znali je li taj kuter dobio o nama obavijest od onog

broda što nas je prije progonio, ali ubrzo nestade sumnje kad

ugledasmo da nam se približava veliki krstaš.

Kapetanova smirenost nije se pokolebala ni u tom trenutku.

Dok smo se približavali engleskim brodovima govorio nam je što

treba da izjavimo i što da skrijemo radi zajedničkog probitka.

Još nam reče što bi svaki od nas mogao navesti u svoju obranu.

Trgovinu Kinezima obavljali su samo kapetan Zaldumbide,

liječnik i Portugalac Silva Coelho; njih su pobili Kinezi, jer su ih

prevarili. O samoj trgovini nitko ništa ne zna. Ako se brod bavio tim

poslovima, bilo je to prije nego što smo mi stupili u službu na

njemu.

Kapetan se pokazao takav kakav je bio, vedar i miran. Prešli

smo na engleski brod; ispitivali su nas sve, i svi smo, manje-više,

pričali istu priču, s istim pojedinostima, nastojeći da izbjegnemo

svoju odgovornost.

Ja sam čak zagovarao kapetana i rekao da je to čovjek koji je

pao u nesreću, ali je pošten i pravedan kao malo tko.

Kapetana je spasila vedrina, a možda i naše izjave. Englezu,

koji je kao pas, ne treba mnogo izgovora da objesi kapetana koji je

pod sumnjom da se bavi gusarenjem. Nisu oni uzalud gusarili

stotine godina.

Tristan, onaj s ožiljkom, pokazao se buntovan, pa su ga

nekoliko puta kaznili. S nama ostalima, mornarima, nisu jako loše

postupali, i morali smo jedino raditi teške poslove.

Stigli smo u Plymouth; pomagali smo u manevriranju

»Argonautom« — tako se zvao engleski brod na kojem smo bili

zarobljenici — kadli na maloj udaljenosti prođe neki francuski brod.

Kad ga vidjeh, bacih se u vodu. Nitko me nije primijetio, pa sam se

mogao prihvatiti za sidro.

Dospio sam u Dunkerque i ukrcao se na škunu od sto pedeset

177

tona da idem na Island u lov na bakalar. Proveo sam neko vrijeme

na Lofotskim otocima i došao u Bordeaux, kamo smo krenuli da

uredimo jedra. Ovdje sam i ostao; otvorio sam užariju, oženio se, i

moja je trgovina napredovala.

O sudbini ostalih nisam ništa doznao. Ja sam krenuo pravim

putem, i od tog vremena sve mi je išlo dobro. Eto, to vam je moja

priča...

*

Starac prestade govoriti i zagleda se u me mirnim, sivim očima.

— Što mislite, koji je od one dvojice pravi Ugarte? — upitah

ga. — Onaj s ožiljkom ili onaj drugi?

— Onaj s ožiljkom, sigurno. Drugi, bez sumnje, nije želio da

kaže svoje ime.

Oprostih se sa starim Itchasom i vratih se na svoj brod.

Nisam više sumnjao da je moj ujak Juan de Aguirre plovio na

»Zmaju«. Jedino nisam razumio zašto mu je Ugarte prepustio svoje

ime.

Da bih se uvjerio u istinitost onog što mi je rekao starac u

Bordeauxu, zamolio sam pravnog zastupnika kompanije kojoj je

pripadao moj brod da se raspita u Londonu, spominje li se među

brodovima koji su zaplijenjeni prije tridesetak godina i kitolovac sa

»Zmaja«.

Nedugo poslije moje molbe saznali su što sam tražio i poslali

mi prijepis izvještaja da je kod Kanarskih otoka zarobljen kitolovac

broda »Zmaj«, broda osumnjičena da se bavi gusarstvom, a uz to i

popis posade, na kojem su se nalazila imena Juana de Aguirrea i

Tristana de Ugartea.

Nema sumnje, postojala je tijesna veza između te dvije osobe.

Ali, kakva? To nisam mogao dokučiti.

178

KNJIGA PETA

JUAN MACHÍN, RUDAR

179

I

NEUGODNA VIJEST

Sve čime sam se bavio da bih malo zaboravio svoje ljubavne

nemire, brzo sam odbacio kad sam primio pismo od Genoveve,

Urbistondove kćeri.

Genoveva mi javljaše da Juan Machín, moćni rudarski

poduzetnik iz Lúzara, udvara Mary. Ona zasad ne haje ni koliko je

crno pod noktom, ali je on salijeće i opsjeda sve upornije. U svem

ribarskom naselju nema duše koja se nije zabrinula zbog toga

salijetanja.

Kad sam pročitao pismo, odlučih da idem u Lúzaro; prije sam

mislio da pričekam sa ženidbom dok sastavim nešto novca; sad se

više nisam skanjivao, nego sam naumio da se odmah oženim —

dakako, ako i Mary to želi. Mogli bismo provesti neko vrijeme u

Lúzaru, a onda osnovati dom u Bordeauxu, i ja bih odlazio na

plovidbu odande.

Kad sam stvorio odluku, pisao sam kompaniji, a onda se

raspitao u luci odlazi li koji brod prema španjolskoj obali. Našao

sam jedan što je plovio u Bayonnu, te se ukrcah.

Sjećam se, bila je strašna vrućina, mučni dani u kolovozu;

čovjeka naprosto oči pekle kad bi pogledao u pješčane obale,

žućkaste dune, ribnjake okružene borovima i ono jarko svjetlucanje

mora.

Na brodu se nalazio jedan Bask povratnik iz Južne Amerike

koji se u Buenos Airesu bijaše ukrcao na moj brod. Za cijelog puta

od Amerike do Europe nije se usudio da sa mnom probesjedi. Očito

je bio plašljiv čovjek. Ali na brodu kojim smo putovali u Bayonnu

prišao mi je, te smo razgovarali. Proveo je na pampama dvadeset i

pet godina dok se nije obogatio. Nije imao obitelji i nije znao što da

radi ni kamo da se skrasi. Bio je on čovjek još u snazi, krupan, jak,

finih crta lica, sijede kose.

Sažalio mi se taj zemljak, pa kad sam njega čuo, zaboravio sam

svoje brige. Taj čovjek bijaše kao nekakav Hamlet, rustički Hamlet,

jedan od ljudi koji su u meni probudili osjećaj najveće tuge i jada.

Taj Hamlet iz Amerike podsjetio me na ovu baskijsku pjesmu,

180

pomalo groteskno epikurejsku, koja veli:

Muduan ez da guizonic

Nic aña malura dubenic

Enamoratzia lotzatzenau

Ardo eratia moscortzenau

Pipa fumatzia choratzenau

Ay zer consolatucotenau!

(Nema na svijetu čovjeka nesretnijeg od mene: stid me da se

zaljubim; vino me omami kad ga pijem; kad lulu zapušim, razbolim

se. Ah, u čemu da utjehu nađem!)

Pučki Hamlet i ja stigosmo u Bayonnu; srećom, nađoh obalni

brodić što je plovio u Lúzaro: zvao se Rafaelito, a polazio je u ranu

zoru. Odnio sam kovčege na tu priobalnu brodicu, opružio se,

naslonio glavu na kotur konopa i nestrpljivo čekao da isplovimo.

Nadao sam se lijepu vjetru, jer se morska pjena blistala u tami.

Prije svanuća brod su pripravili za plovidbu. Još nije lahor

zapirio, mirovalo more, zvijezde živo sjale.

Gledao sam kako se sjene mornara kreću gore-dolje palubom i

čuo bat bosih nogu po trenicama.

Sat na katedrali izbi tri, i brodar dade nalog za odlazak. Posadu

je sastavljalo samo šest ljudi: četiri mornara, kormilar i brodski mali.

Isplovili smo vučeni strujom što je stvara rijeka Adour, ostavili

za sobom mjestance Boucau, a u svanuće prešli preko pruda

pomažući se veslima.

Kad smo se otisnuli, mornari povukoše vesla. Koloturnici dvaju

jedara zaškripaše, prstenci poskočiše uz konope, a nekakva tamna

spodoba vinu se u zrak nada mnom. Nigdje ni ćuha vjetra, noć tiha i

vlažna. U daljini na mahove sjala crvena svjetlost sa rta Higuer.

Odjednom jedro zaleprša, razvi se kao da je bič puknuo; brod

se naže na bok i zaklizi vodenim površjem. Brodar zauze mjesto kraj

kormila, a mornari posjedaše na razmu. More se rastvaralo pred

brodskim pramcem i nježno šišoljilo. Iza nas ostajala puzina, bijela

brazda što se sjala na svjetlu zore.

Sunce je polako ostavljalo valove i uzdizalo se na jasno i čisto

nebo, razgoneći maglu; jedra se bojila jutarnjom crveni i sve se više

nadimala. Brodar je ovda-onda naređivao svojim ljudima da privuku

181

kratice i da ukrate ili uberu jedra. Mali je na pramcu pjevao nekakvu

baskijsku pjesmu, veselu i sjetnu istovremeno, jednoličnu i punu

varijacija.

Prošli smo mimo Biarritz i njegove stijene i projedrili ispred

niza bijelih duna što oblikuju baskijsku obalu na francuskoj strani,

dok nismo stigli do škriljastog predgorja Socoa. Pojavio se Larrun,

te smo ga vidjeli kako se ističe prema nebu, a još dalje protezale se

planine u Španjolskoj.

Vjetar je ojačao; Rafaelito je brzo klizio, letio kao galeb;

očišćena od magle, jasno se vidjela obala sastavljena od tamnih

stijena.

Četiri mornara, slušajući brodarev nalog, uzeše maljem zabijati

velik klin u pramčani jarbol, da ga mogu nagnuti u privjetrinu.

Ti obalni brodići imaju, kao i nekoje ribarske barke, tako loša

svojstva i tako im je gradnja priprosta da im se jarboli moraju

naginjati u privjetrinu tek što vjetar ojača; mogu ploviti jedino

zahvaljujući spretnosti posade; svaki nenadani udar oluje može ih

izvrnuti.

Nekako pred podne vjetar se promijenio; ostavljali smo za

sobom francusku obalu, njene blage i niske brežuljke, njene

pozlaćene pješčare i stijene od škriljavca što ih je more izlokalo.

Prošli smo Hendayu i Fuenterrabiju, usnule pod suncem na

obalama Bidasoe. Nalazili smo se pred Jaizquibelom u vrijeme

objeda. Mali donese zdjelu krumpira s bakalarom, i svi smo bratski

jeli.

Vjetar je sve više slabio; polagano smo plovili uz obalu

pokrajine Guipuzcoe.

Kad je podne prevalilo, vrućina postade zagušljiva; sunce

rasipalo oganj; pučina se razlila pod jarkim zrakama, na površini

samo lagano mreškanje; more disalo ritmički kao usnula neman; na

uspavanoj vodi odražavala se obala u svim pojedinostima u jasnoći

toga lijenog i sjajnog popodneva. Gledao sam taj blistavi prizor i

nisam imao misli, samo me ispunjavala nekakva neodređena tuga.

Mali se kadikad vraćao svojoj pjesmi. U daljini nejasno se

vidjela mjesta i naselja na moru, plavu plavetnu pokraj obale.

Hridine bile u podnožju kao porubljene crnom crtom što ju je

ostavila oseka, a vlažni pijesak blistao na suncu.

Prije nego što smo stigli u Orio, vjetar je sasvim utihnuo, a

jedra ostala nepomična, skupljena u velikim naborima, kao mrtva u

182

teškoj tišini popodneva.

Jedan mornar i mali potegoše pribor za pecanje, a ostali

mornari zapodješe na baskijskom dug razgovor o ribarskim

bratovštinama u Lúzaru.

Stajali smo tako sate i sate sveudilj na istom mjestu. Tromost

popodneva dokrajčila je svu moju nestrpljivost.

Bilo je valjda pet i pô kad se more počelo nabirati okruglim

blagim valovima, koji su se brzo širili. Mali se uzverao uz pramčani

jarbol kao vjeverica, da uredi jedan koloturnik.

Vjetar je i opet osnažio, pa smo polagano zaplovili. Projedrili

smo ispred visokih i uglačanih stijena Orija, prošli pješčar Zarauza, i

ostavili za sobom brdo San Anton, što se nad morem ocrtavalo kao

siv kit.

Sunce se naginjalo obzorju i moru, crvena mu ploča prelijevala

rumen po valovima, tako te bijahu kao da su od rastaljenog metala.

Na nebu plovili oblaci jarkih boja, ognjeni zmajevi što jezde na

pohod.

Veliki grimizni oblaci, i drugi tamniji, istegnuti u obliku ribe,

najposlije zakriše sunce. Na trenutke razmicao se zastor i propuštao

snop sunčanih zraka što je po moru prosipao ružičaste i purpurne

preljeve kojih sjaj nije prodirao u unutrašnjost valova, jer su brazde

u sjeni pokazivale svoju dubinu u jakom plavozelenom tonu.

Na visini Zumaye sunce se sasvim skrilo, obojivši vodu

crvenilom, a zatim se tama spusti na more. Nije dugo potrajala

tmina; nebo, tamno i mračno, razbistrilo se, a velik žut mjesec sinu

iznad gomile oblaka, fantastično osvijetli crne strmine na obali i

zablista poigravajući na valovima što su se krunili pjenom.

— Imat ćemo kišu — reče brodar, pokazujući crvenkast kolut

što se sastavio oko mjeseca.

Vjetar je promijenio pravac i bivao jači kako je noć osvajala, te

smo i opet lijepo jedrili. Jedra podrhtavala, bivala nestrpljiva,

bijesna, srdila se kao da su živa, blistala bjelinom na mjesečini. Brod

poskakivao između tamnih valova, okićenih mekom, čipkastom

pjenom što se skupljala i rasprskavala posrebrena mjesečinom.

Duž brodskih bokova voda jednolično šumila, pronosila

tajanstven šapat što bi se ovda-onda prekinuo kad bi more mlatnulo

jačim propnjem. Pjena što se iskrila na crnom hrptu valova bijaše

poput blistavih tritona koji nas progone igrajući se.

Prošli smo ispred Žala dušâ. Bisusalde i kuće u Izartu, što su

183

blizu litice, lijepo se vidjele na mjesečini.

Zatim je došao Frayburu u svojoj pustoši i tuzi. Zaobišli smo

Izarru i ulazili između rtova.

Svjetla luke odražavala se u moru; tu i tamo sjao poneki

osvijetljeni prozor u gradu. Polagano smo se probijali uskim

prolazima između ribarskih brodica do tihog pristaništa.

Brodić je sporo napredovao, i ja sam pomagao mornarima u

manevriranju.

— Poslat ću čovjeka po prtljagu. Ja idem, jer mi se žuri —

rekoh.

— Dobro, dobro — odgovori mi brodar.

Skakao sam sa čamca u čamac dok nisam stigao do stepenica

na pristaništu. Bilo je pusto. Osjećao sam se veoma tjeskobno. Kad

sam prolazio pokraj tokarske radionice Zelayetine, susreo sam

prijatelja; uhvatih ga za rukav i upitah što se govori u mjestu o Mary

i o Machínu. Njegov me odgovor umirio. Bila je istina da je Machín

udvarao djevojci, ali se ona nije osvrtala.

— Možeš biti bez brige — reče mi.

I već manje nespokojan, odoh kući.

184

II

SRETNI DANI

Sutradan ustadoh veoma rano. Bilo je toplo, pa izvukoh stolicu

na balkon i sjedoh. Nagnut na ogradu promatrao sam mjesto i kuću

u kojoj je živjela Mary.

Sunce se dizalo razgoneći magle; stari zvonik, kuće, luka,

lukobran, sve se pojavljivalo pred mojim očima.

Ne znam zašto mi jutro donosi neku potištenost, te mi je tako

kao da ono ubija sve iluzije; sve što mi se noću čini lako i moguće,

ujutro mi je prepuno poteškoća.

Bilo je preveć rano da odem posjetiti Mary, a nestrpljivost u

meni kopkala. Iziđoh iz kuće i na cesti sretoh starog liječnika. On je

bio ranoranilac i rano je odlazio da obiđe bolesnike. Pozdravih ga i

pođoh s njime. Upitah ga poznaje li Mary i što se govori u mjestu o

Machínovu udvaranju.

— Ništa zlo. Možeš biti miran. Ne vjerujem da udvara Mary.

On je prema njoj ispravan i postupa s njom s poštovanjemem.

— Ipak... — gunđao sam ja.

Ni riječi starog liječnika nisu me umirile, i već s onom

prirodnom sklonošću da gomilam svoje jade, zatražih od njega

obavijesti o Machínu.

— Machín je čovjek željezne volje — reče mi liječnik.

— Valjda ga poznaješ.

— Ne poznajem ga; mislim da ga nisam nikad vidio.

— Ali si valjda čuo o njemu.

— Malo.

— Machín je rođen na jednome posjedu tvoje bake. Ne znam je

li bio na moru neko vrijeme; ako jest, zacijelo mu se nije sviđao taj

zanat. U ono vrijeme dok je besposličio i zavrzivao po mjestu, znao

sam reći da je on lord Byron krčme. Juan Machín otišao je u Bilbao

i pomiješao se s najgorim dangubama i propalicama što su noću

punili četvrt Miravilla. Ali se ubrzo ta ništarija prometnula u

poduzetna čovjeka; došao je u Lúzaro, preuzeo Beracocheine

rudnike i počeo ih iskorištavati. U četiri-pet godina nevjerojatno se

obogatio. Kad se dohvatio četrdesete, oženio se bogatom

185

gospođicom što se prenavlja, ali se kanda već zasitio njena

prenemaganja. Ribari ga mrze jer trči za svakom ljepojkom iz

naselja. A što se tiče male Engleskinje, tvoje zaručnice, ne vjerujem

da je salijeće; ali ako vidiš da joj dosađuje, reci mi, pa ću ga

upozoriti.

Liječnik je zastao na cesti, nakan da uđe u neku kuću, pa se

oprostih s njime i vratih u grad. Kako sam bio ponešto smućen,

malko sam počekao da sredim misli i tek sam onda zovnuo Mary.

Doček što mi ga je priredila izbrisao je sve moje nespokojstvo. Iz

Recaldeove kuće izišao sam ludo sretan.

Kad sam došao kući, rekoh majci da ću se oženiti i da sam

odabrao Mary. Nije mi odgovorila. Sutradan mi reče da je Mary

dobra djevojka, ali da bih se mogao bolje oženiti. Ja joj veselo

uzvratih kako nije važna dobra ženidba, nego sreća.

Pisao sam u Bordeaux i javio da ću se vratiti nešto kasnije nego

što sam obećao.

Svakog dana čekao sam da Mary završi posao, pa smo zajedno

šetali, sami ili s Cashildom Recaldeovom. Sjedili bismo na

lukobranu i gledali kako more mi među hridinama. Neki mi prijatelji

rekoše da me Machín uhodi.

— Pazi se — dodavali su. — Machín je pravi zloduh.

Prijetnja mi se činila smiješnom. Istina, kad god bismo se sreli,

gledao me poprijeko; ali dalje od toga nije išao. Machín se malo

zadržavao u Lúzaru; imao je sjajan bark za odmor, prilično velik,

sagrađen u Engleskoj, te je odlazio na vožnje po moru.

Prva nedjelja koju sam proveo u Lúzaru bila je jedan od

najsretnijih dana u mome životu. Proveo sam sa Mary cijelo

popodne i cijelu večer.

Kad sam poslije objeda otišao u Recaldeovu kuću da potražim

zaručnicu, našao sam ondje Genovevu. Pitao sam je za oca, velikog

Urbistonda, i za svu djecu. Srdačno sam je zagrlio, iako se opirala i

crvenjela od stida.

Mary nije bila zadovoljna što sam zagrlio njenu prijateljicu, ali

ju je brzo prošla zlovolja.

— Što je Kenovevi? — pitao sam kasnije Mary. — Nekako je

blijeda i žalosna, nije više ona prijašnja.

— Zaljubljena je.

— Zbilja?

— Jest.

186

— A u koga?

— U mornara koga ti ne znaš; zove se Agapito. A on ne mari

za nju.

— Ne mari? Baš je glupan. Što bi mogao bolje željeti taj

blesan?

— Valjda mu nije dovoljno dobra...

Mislio sam da je glupo što običan mornar prezire djevojku kao

što je Genoveva; ali nisam htio raspravljati sa Mary.

Nekoliko dana kasnije slavio se blagdan Uzvišenja svetog

Križa, i hodočastilo se na Aguiro, brdo blizu Lúzara. Išli smo Mary i

ja, Recaldeova žena sa sinom i Genoveva sa svom Urbistondovom

djecom. Ponijeli smo veliku košaru, koju je Genoveva iznijela na

vrh brijega držeći je na glavi, i nikome nije dala da joj pomogne.

Išli smo putem što vodi u Elgueu. Nikad prije nisam primijetio

kako je lijep taj put. S jedne strane uzdizalo se brdo, obraslo

hrastovima, žbunovima kupina, paprati, svim vrstama divljih biljaka

i cvijeća; s druge strane, dolje, steralo se more, a obale mu obrasle

kestenovim stablima i gorunovim grmljem.

To nedjeljno poslijepodne bijaše dan potpunog mira i odmora,

vrijeme ugodno i zrak pun mirisa; ljudi se penjali uz brijeg, a ti

seljaci po obroncima, među granjem i grmljem, podsjećahu na

figure oko božićnih jaslica, onako krotki i jednostavni.

Razgovarali smo i smijali se, ja sam išao zaokupljen svojom

srećom, uživajući u ljepoti dana, u miru što ga je prekidao šum

mora, u mirisima zemlje ujesen.

Stigli smo na vrh brijega, kamo smo išli na poklonstvo.

Uđosmo u kapelicu. U njoj su sjale svijeće, blistali zavjetni darovi, a

brodić što je visio sa svoda ljuljao se razvijenih jedara.

Na čistini pred kapelicom, okruženoj niskim obijeljenim

zidom, sjedila skupina djevojaka. Trebalo je kupiti nisku bijelih

pletenih kolača i po jedan dati svakom Kenovevinu mališanu i

Cashildinu sinčiću.

Kasnije smo užinali posjedavši među paprat. Tamo dolje,

vidjeli smo Lúzaro, umanjen i sitan poput igračke. Ni jedan čamac

nije se pojavljivao na moru. Poslije užine okupili se svi hodočasnici

na čistini pred kapelicom.

— Eh, Shanti, treba zaigrati! — reče mi nekolicina starih

ribara, a neki me i pljesnuše po ramenima.

— Dakako, zaigrat ćemo.

187

Kad je glazba zasvirala, ja sam prvi poveo djevojku i zaplesao

sa svojom Mary.

Pošto je glazba malko posvirala, začuo se tamburin. Krajičkom

oka Genoveva je žalosno pogledala u Agapita; ja mu priđoh, malko

ga gurnuh laktom te mu rekoh:

— Hajde, ne budi lud, pozovi je na ples.

Odlučio se. Taj Agapito bijaše jedan od onih drskih momaka

koji misle da su pristali, i kojima nepopravljiva glupost ženâ (tako se

barem čini nama muškarcima) daje krila. Agapito je plesao ex

cathedra. Ja sam odlučio da plešem fandango na zvuke tamburina;

ali nisam znao korake, smijalo mi se i muško i žensko.

— Bravo, Shanti! Bravo! — dovikivali mi ribari, koji su,

zabivši ruke u džepove na hlačama, prilazili da me gledaju.

— Mislim da plešem kao pravi morski vuk — rekao sam Mary.

Ona se smijala, nije mogla prestati. Nas smo dvoje zaista ubili

volju drugim plesačima. Ona je kvarila ples jer se smijala, a ja jer

sam poskakivao nezgrapno poput bijelog medvjeda na ledu; strašno

smo odudarali od Kenoveve i Agapita, tako ozbiljnih i teških, i

naprosto bijasmo uvreda za obožavane tradicije baskijske zemlje.

Poznato je da su među tim tradicijama najvažnije vjera i ples.

Pravo veli Voltaire da je baskijski narod malen narod koji pleše

navrh Pirineja.

Pošto smo se iskakali, krenuli smo natrag, praćeni vikom djece

i pjevanjem mladića.

Kad se unoćalo, bili smo opet u Lúzaru i plesali na trgu.

Poslije svakog plesa, u kojem sam se ja proslavio, na smijeh

mojoj Mary, prošetali bismo alejom. U deset sati, poslije večeri

ispunjene igrama i neprekinutim nizom habanera i jota, što ih je

izvodila (tako velimo u mjestu) jednom glazba, a drugi put skupina

bubnjarâ, došao je na red vatromet, koji je prikazao svoja čuda, na

veselje ribarima i mališanima.

Kenoveva je svu djecu naprtila nekom rođaku; Cashilda je svog

dječaka, budućeg antropologa, ostavila kod kuće, a mi, to jest

Kenoveva s Agapitom, Cashilda, Mary i ja, odosmo da se još

prošetamo do lukobrana. To je posvećeni običaj u Lúzaru.

Kad dođu do križa na lukobranu, ljudi običavaju staviti na

njega ruku, a žene usne.

Na putu, Cashilda mi je objasnila pojedinost koju nisam znao.

— Ako djevojke žele zaručnika pomorca — rekla mi je —

188

treba da poljube križ na strani okrenutoj moru; ako žele zaručnika s

kopna, onda ljube križ sa strane gdje je zemlja.

Ima djevojaka, čini se, koje su i amfibije.

Došli smo do lukobrana, te Kenoveva i Mary poljubiše križ na

strani prema moru.

Na povratku kući, htio sam za Cashildinim leđima poljubiti

Mary i vratiti joj poljubac što ga je dala križu, ali mi je izmakla

smijući se.

189

III

NOĆ NA STIJENI

Iako sam Mary viđao svakog popodneva, prolazio sam svake

noći ispred njene kuće. Zaljubljeni su nezasitni. Ona bi stajala kraj

prozora, vidjela me i pozdravila, a onda bi zatvorila kapke.

Osjećao sam potrebu da budem sam i da uživam u svojoj sreći,

i umjesto da idem u kazino ili kući, odlazio sam na lukobran, sjedio

na ogradi i gledao more kako se kovitla u bijesnom vrtlogu na

mjesečini ili pod jasnim zvijezdama.

Jedne noći potkraj rujna ostao sam kasnije nego obično. Bio

sam sâm na lukobranu; uzburkano more bučilo kao grmljavina kad

bi udarilo u stijenje i podizalo oblake pjene.

Čuo sam kako je sat na crkvi otkucao jedanaest, te krenuh kući.

Na ravnom prostoru lukobrana sušile se dvije velike mreže; da ih ne

oštetim hodajući po njima, išao sam rubom gata. Koračao sam brzo,

zviždeći, kad se iznenada na me baciše dva čovjeka, zgrabiše me, i

prije nego što sam stigao vikati, začepiše mi usta i zavezaše ruke.

Bijah uvjeren da će me baciti u vodu, i u tome posljednjem

času moje misli pohrliše mojoj Mary.

Ona dvojica brzo me spustiše niz kosinu i gurnuše na pramac

nekog broda. Na krmi je stajao čovjek uvijen u nepromočivu

kabanicu i zakriven nepromočivim šeširom, te mu se nije moglo

vidjeti lice.

Ipak sam ga poznao. Bio je to Machín. Odveo me na svoj bark.

Ali zašto? Zacijelo mi nešto gadno sprema.

Ostaviše me svezana i začepljenih usta, a ona dvojica prihvatiše

vesla, i čas otiskujući se o zid lukobrana, a čas veslajući izvedoše

brodić na otvoreno. Ondje povukoše podigače da podignu jedra,

zaškripaše koloturnici, a dvije se tamne prilike pokrenuše u noćnoj

mrklici.

Trokutasta prečnjača napela se uz prašak, kao da će se raspasti;

onda se napeše druga jedra, i brodić se naglo nagnuo; ja se oduprijeh

da ne padnem u vodu. Zaplovili smo i brzo odmicali.

Nad mojom glavom jedro se pokretalo kao ludo, cviljele žabe i

koluti; more se otvaralo pod oštrim brodskim kljunom, šaptalo,

190

bijaše kao da nešto kazuje šišoljeći. Kadikad bi se val izlio na

palubu te me promočio.

Noć je bila jako tamna, vjetar bijesno puhao, teške, crne

oblačine povlačile se nebom, otezale se u bičeve, a na vedrini

izokola pokazivala se manja zvjezdana jata.

Upeh da maknem rubac s usta, i najposlije mi se posreći.

Mogao sam disati punim plućima. Zatim sam hladno razmišljao:

»Što bi ti ljudi htjeli od mene? Ako je Machín naumio da me

baci u vodu, što onda čeka?«

Prešli smo prud pod jakim mlatanjem. Propinjali smo se uz

vodene bregove i padali u duboke provalije. Bilo je tako tamno da se

preko razme mogla vidjeti samo pjena valova što je svjetlucala u

tmini.

Za sat vremena stigli smo pred Frayburu. Ne znam kako je

Machín mogao približiti brod stijeni po takvu mraku, i po tako

nemirnu moru. Pokazao je da je iskusan brodar.

Nasukao je pramac malog barka na pješčanu obalu Frayburua.

— Prenesite ga onamo i ostavite na stijeni — reče Machín

svojoj dvojici.

A zatim, obraćajući se meni, nadoveza ironično:

— Možeš ondje malko razmišljati. Valjda ćeš uvidjeti da ona

žena nije za tebe. Toliko da znaš: danas te ostavljam ovdje da ti se

razbistri pamet, a ne budeš li se urazumio, drugi put ćeš otići da

praviš društvo ribama.

Gledao sam ga stoički i nisam mu odgovorio. Čemu

prosvjedovati kad ionako nema koristi?

Mornari zagaziše u vodu, pograbiše me, jedan za ramena, a

drugi za noge, i s mukom me dovukoše do neke izbočine na stijeni i

ostaviše me ispružena među šibljem i grmljem.

Onda se obojica vratiše i uskočiše u brodić. Čuo sam buku što

su je pravili udaljujući se.

Poticao sam svoj stoicizam; sjetio sam se da zacijelo imam u

džepu nožić, i ta me pomisao obodri da pokušam maknuti veze s

ruku tarući konop o zupčastu izbočinu na stijeni.

Naokolo se skrkla takva tama da nisam vidio ni gdje se

nalazim; bojao sam se da ću pasti u more ako se naglo pomaknem.

Svega nekoliko koraka od mene valovi su tužno rikali u mrkloj noći.

Poslije mnogo napora i muka, dobrano zaderavši jednu ruku,

mogao sam je odvezati. Pretražih džepove i nađoh nožić. Rasklopih

191

ga i rasjekoh konopac kojim su mi bile vezane noge. Sjeo sam na

izbočinu stijene; bijahu mi obamrle i noge i ruke. Hvatao me strah

pri pomisli da bih mogao pasti ako se pokrenem.

Nisam se usudio ustati i pogledati kolika je stijena na kojoj se

nalazim; činilo mi se, izmaknut će mi tlo ispod nogu ako samo

zakoračim.

Vjetar je dolazio u jakim naletima, krivio se i tulio kao da su se

oslobodile sve furije podzemnog svijeta. Proveo sam strašnu noć,

smrznut, iscrpljen. Ponekad sam osjećao strah da ću se okliznuti.

Bio sam svjestan da je to pričin; ali je strah bio veći od moje moći

rasuđivanja, pa sam se hvatao za kamenje dok ne bih okrvavio ruke,

i vikao sam kao lud.

Kad je počelo svitati, osjećao sam se lakše, i disao sam

slobodno. Svjetlo je padalo na more, koje se već smirilo.

Danilo se sve više, na obzorju javila se crven; ružičasti oblaci

osvajali nebo, i sunčana ploča iskoči iz dubine mora.

Iz šiblja i grmlja na Frayburuu, gdje sam ležao, izlijetalo

mnoštvo krupnih ptica i galebova.

Sve je more preplavila jutarnja svjetlost. Lahor istočnik njihao

kukuruze u Izartu; poneka lastavica, sama, kao preplašena, prelazila

nebom i gubila se u dalekom prostranstvu.

Namatao sam misli oko toga što da radim. Odlučio sam čekati

dok u blizini ne naiđe kakav čamac. U krajnjem, mogao sam

iskoristiti oseku te ići po kamenju, zatim plivati do spilje podno

Izarre, pa izići kao što smo u djetinjstvu izišli Recalde i ja; ali je taj

put bio opasan; osim toga, nije mi se mililo da uđem sam u onu

jamu.

Najbolje da se strpim. Moja je majka zacijelo već javila da

sam nestao. Kad je jadnica vidjela da je objutrilo a mene nema,

sigurno je zapala u očaj, misleći da mi se možda dogodila kakva

nesreća.

Počeli su izlaziti ribarski čamci. Vikao sam, ali bijahu daleko

da bi me čuli, a nisu me mogli ni vidjeti. Onda se sjetih kako stražar

na tornju dolazi u vezu s ribarima na velikoj udaljenosti:

upotrebljava dim. Pretražio sam džepove i našao žigice. Oko mene

nije bilo slame, ali je bilo grmlja.

Nisam htio trošiti šibice pokušavajući da zapalim vlažne biljke,

pa sam nožićem nasjekao najsušeg grmlja i sve stavio u udubinu u

stijeni, u zaklonu od vjetra. Počekao sam da iziđe sunce i malko

192

posuši posječeno šiblje.

Pokušao sam zapaliti šiblje, ali bez papira nisam mogao.

Pretražio sam džepove i našao nekoliko pisama moje Mary. Morao

sam ih žrtvovati. Zapalio sam jedno, pa drugo, a kod četvrtog uzvio

se lijep pramen dima sa stijene.

Vjerojatno je bio čudan prizor, nešto gotovo kao čarolija, kad

su iz daljine vidjeli samotnu stijenu s perjanicom dima u zraku!

»Može se dogoditi da oni koji vide dim pomisle da je vražja

rabota posrijedi, pa se neće ni usuditi da dođu«, rekoh u sebi.

Prošao je sat, pa drugi; došlo i podne. Nestrpljiv, istraživao sam

more, ali se nikakav čamac nije približavao. Klonuo sam u trenutku

umora i nemoći, opružih se na suncu i zadrijemah. Probudio me

nečiji glas i pljuskanje vesala po vodi. Dolazio mi u pomoć ribarski

brodić. U njemu se nalazio Agapito, Genovevin momak, i još neki

mornar. Kad su vidjeli da sam opružen, pomisliše da sam mrtav.

Neki dječaci što su bili na moru, pričali su u Lúzaru da su

vidjeli vatru na Frayburuu.

Moja zaručnica, Mary, tražila je od Agapita i njegovih

prijatelja da isplove na Frayburu: možda se ja nalazim na stijeni.

Nisam htio reći tko bijaše otmičar; ali su ionako svi znali

odakle vjetar puše. Upozoriše me da očistim čelo, jer sam bio do

krvi izgreben bodljikavim trnjem.

Na pristaništu me čekala majka i Mary. Obadvije me zagrliše

plačući.

— A sada se vi zagrlite — rekoh im.

Moja majka zagrli Mary i nekoliko je puta srdačno poljubi.

Sudac me pitao tko bi mogao biti otmičar, i sumnjam li na

koga, ali sam ja izjavio da nemam ni pojma.

Kasnije sam saznao da se Machínovi pothvati nisu ograničili na

to da odvuku mene na Frayburu. Istog jutra poslao je Mary pismo

potpisano mojim imenom i pozvao je da dođe izvan grada; ali su

Cashilda i moja zaručnica posumnjale u zamku, pa su ispitivale

dječaka koji je donio pismo i tako se uvjerile da je Machín iza

svega. Kad su kasnije saznale da sam ja nestao, razabrale su plan

našega moćnog neprijatelja.

193

IV

RATNE VARKE

Kad sam ponovno vidio Machína, postalo mi je jasno da je

između nas izbio rat. On, sa svojim novcem i svojim utjecajem,

mogao mi je nanijeti veliku štetu; ja sam uza se imao gotovo sve

ribare i mornare, i oni su bili spremni da me brane.

Nije bilo lako mome neprijatelju da me zgrabi nepripravna kao

prvi put: sad sam imao dobrovoljnu stražu, koja je pratila moje

korake.

Moja je majka željela da se što prije oženim. Ali je trebalo

tražiti dopuštenje, jer smo zaručnica i ja bili bliski rođaci; u krštenici

bijaše upisano da joj je zakoniti otac Juan de Aguirre y Lazcano.

Jednog dana, kad sam se vratio kući, nađoh nekakav paket koji

su mi donijeli: četverouglatu kutiju dugu nešto više od pedlja i

podjednako široku, dobro zamotanu i proviđenu mnogim pečatima.

— Što je to? — upita me majka.

— Ne znam.

— Jesi li štogod naručio?

— Nisam.

— A čekaš li što?

— Ništa.

Razvezao sam paket i skinuo papir. Pokazala se metalna kutija

s ručicom, a na ručici ključ privezan uzicom. Na papiru nalijepljenu

na poklopcu bijaše napisano: Strogo povjerljivo! Ne otvaraj u

prisutnosti drugih!

Odvezivao sam ključ da ga metnem u bravu, kadli mi majka

reče:

— Nemoj otvoriti! Ne znam zašto, ali mi se čini da je unutri

neko zlo za tebe.

Zastadoh. Ta kutija sa svojom obavijesti zaista je budila

sumnju. Težila je najmanje tri-četiri kilograma. Ostavih je

neotvorenu, pokupih papire kojima bijaše omotana i pogledah može

li se na njima otkriti kakav trag porijekla. Nigdje ništa, nikakva

nagovještaja. Pozvali smo sluškinju, tek skorašnju u našoj kući.

— Ti si primila ovu kutiju? — upitah je.

194

— Jesam.

— Tko ju je donio?

— Neki čovjek.

— To znam. Ali koji? Ovdašnji, mještanin?

— Nije. Barem ga ja ne poznajem.

— Kad je došao?

— Malo pošto je stigla poštanska kočija.

— I što je rekao?

— Ništa; pitao je za vas, ostavio paket i otišao.

— Jesi li ga poslije vidjela na cesti?

— Nisam.

— Je li poštanska kočija odmah krenula dalje?

— Jest, ubrzo.

— Znači, mogao je otići kočijom?

— Jest, mogao je.

Ujutro, kad je prošao Samson, kočijaš, pitao sam ga može li se

sjetiti čovjeka koji je nosio kutiju, a došao je jučer kočijom. Samson

se sjećao samo mesara s košarom i neke žene s vrećom.

Nisam imao mnogo povjerenja u Samsona, jer je bio veoma

lukav i himben, i nisam ga htio više pitati.

Ispričao sam slučaj ljekarniku Garmendiji, a on mi kaza:

— Donesite kutiju u ljekarnu, pa ćemo vidjeti što je unutri.

Navečer je odnesoh onamo.

— Ako je u njoj opasnost, zacijelo je vezana za otvaranje

ključem. Otvorimo je drukčije.

Garmendia poruči Zapiainu, uraru, da mu pošalje metalno

svrdlo, a kad ga je pomoćnik donio, počeli smo obojica bušiti na

jednoj strani. Kutija bijaše čvrsta, i trebalo nam je dosta vremena

dok smo uspjeli provrtati rupu. Kad smo to učinili, uvukli smo iglu i

gledali hoće li što izići iz otvora. Uskoro je izišao crn prah.

— Što bi to moglo biti? — upitah ja. — Čini se da je barut.

— To i jest — odgovori Garmendia. — Nije vam ovo prijatelj

poslao. Da ste pokušali ključem, vjerojatno biste jako zlo prošli.

Napravili smo još jedan otvor i potopili kutiju u vodu, da se

barut namoči, i poslije dva dana, kad se već primijetilo da je sav

prah mokar, otvorili smo kutiju. U njoj se nalazio domišljato

načinjen mehanizam: nekoliko revolverskih cijevi u obliku lepeze

odmah je palilo čim se ključ stavi u bravu i otvori poklopac.

Garmendia mi reče kako su prije nekoliko godina poslali takvu

195

kutiju generalu Eguiji, pa je izgubio ruke otvarajući je.

Nisam htio obavijestiti vlasti o tom pokušaju ubojstva; ali sam

ispričao Cashildi što se dogodilo i zamolio je da ne preda Mary ako

što pošalju njoj. Ona mi, užasnuta, kaza neka se ne brinem: ako što

stigne, ona će to već zadržati i predati meni.

Nakon tjedan dana Cashilda mi predade novine iz Bilbaa,

poslane mojoj Mary. Ta mi se smotrenost činila nekako

pretjeranom; ali kad sam pročitao novine, vidjeh da me izbavila od

pogibli slične onoj što se krila u metalnoj kutiji.

Novine su donosile priču pod naslovom: Shanti Andía i njegov

dvoboj, a opisivale se u njoj moje ljubavne veze sa Dolorcitom u

Cádizu i dvoboj s njenim mužem. Sve je bilo tako podešeno i

kazivano sa toliko perfidije da sam ja ispao kao najgori nitkov.

Članak je izazvao u meni tako duboku srdžbu te sam odlučio

izazvati i dobro išćuškati Machína kad ga prvi put sretnem.

Uz to, bila je gotovo prošla godina dana od smrti Maryna oca,

pa je trebalo da Machínu predam omot mog ujaka Juana. Ujak je

tražio od mene da omot predam samome Machínu, pa sam mislio da

jednim udarcem ubijem dvije muhe: da mu predam omot i da ga

izazovem.

Ne znam kako je stari liječnik doznao za moju odluku, ali mi je

rekao da će me pratiti.

Ja sam se protivio, a on ni da čuje, te najposlije ispade na

njegovu. Zajedno smo otišli kočijom u Izartu. Stali smo pred

Machínovom kućom i popeli se u njegovu poslovnicu. Jako sam se

iznenadio kad sam izbliza vidio svog neprijatelja. Ostario je u malo

vremena. Gotovo mi je sva srdžba splasnula kad sam ga vidio onako

jadna. Machín nas je natmuren pogledao, pozdravio i rekao mi:

— Što želite?

— Ovaj vam gospodin ima nešto reći — suho će liječnik.

— Poslije ću ja govoriti s vama.

Machín podiže glavu, začuđen liječnikovim tonom i pripravan

da odgovori naprasito; ali se uzdrža.

— Dolazim da obavim dvoje — rekoh ja. — Jedno je da vam

predam ovaj omot od Maryna pokojnog oca.

— Meni? — upitao me neobično iznenađen.

— Da, vama — te izvukoh omot i stavih ga na stol.

— Dobro, hvala lijepa — promrmlja on.

— A drugo, nemojte se služiti tako niskim i nedostojnim

196

sredstvima kao što je ovo — i bacih novine na pod.

Blijedi Machínovi obrazi preliše se lakim crvenilom, zjenice

mu se zakrijesiše; ali nije odgovorio.

— I ja moram s vama razgovarati — strogo će mu liječnik.

— Veoma dobro. Ako hoćete, doći ću poslije podne k vama.

— U koje vrijeme?

— U četiri, ako vam odgovara.

— Dobro.

— Onda, eto me k vama u četiri.

Liječnik i ja ustadosmo, prepustismo Machína njegovoj

sumnjičavosti te odosmo.

197

V

OLUJA

Poslije nekoliko dana, jednog jutra u mjesecu listopadu,

probudi me žestok fijuk vjetra.

»Danas treba vidjeti more«, rekoh samom sebi, odmah se

odjenuh, premda još ne bijaše svanulo, uzeh kišnu kabanicu te

iziđoh na ulicu.

Svanjivalo je veličanstveno jutro sa strašnom olujom. Vjetar

zavijao ulicama. Žene i djeca ribara koji su bili isplovili stajahu na

lukobranu i na pristaništu i promatrahu obzorje pogledima tragična

očajnika.

Pretrčah pristanište boreći se s udarcima vjetra i popeh se na

kamenu promatračnicu na lukobranu.

Stari stražar, s kapom navučenom do ušiju i umotan u

nepromočivu kabanicu, virio kroz jedan prozor promatračnice. U

jednoj je ruci držao doglasalo, u drugoj dalekozor. Bio je sav kao na

iglama, predviđao je kobne događaje.

— Ti su ribari baš nerazumni — gunđao starac. — Navrli da

isplove bilo dobro ili loše vrijeme. Ne ide u njihovu glavu da je

bolje trpjeti nevolju nego ostati pokopan među valovima.

Starac mi je objasnio pojedinosti nekih ribarskih običaja za

koje nisam znao.

— Ribari — rekao je starac — imaju nekoliko promatrača na

Izarri i na Aguiru; oni proučavaju vremenske promjene.

Ako znaci pokazuju dobro vrijeme, kaže se to ženama koje

bude, a one obavijeste posadu svakog ribarskog čamca udarajući

jako u vrata njihovih kuća. Ako znakovi pokazuju na oluju, nema

buđenja; ali ako je vrijeme sumnjivo, onda promatrači, umjesto da

šalju poruku svim ribarima, zovu samo vlasnike čamaca, i na kraju

pristaništa, pred zoru, raspravljaju o vremenskim prilikama. Ako se

ne postigne jednoglasnost, odluku donosi glasovanje. Izvuče se

drvena kutija sa dva pretinca i dva otvora. Na jednoj je strani

nacrtan ribarski čamac, a na drugoj kuća. Čamac znači da se može

izići na more; kuća znači da treba ostati na kopnu. Glasovanje je

sasvim tajno. Svaki brodar baci svoj glasački karton u otvor na

198

strani gdje je čamac ili u onaj gdje je kuća, a zatim se prebroje i

jedni i drugi. Ako je više glasova za izlazak na more, onaj tko hoće

može isploviti, a tko neće, može ostati; ako većina glasuje protiv

izlaska, onda je obavezno za svakoga da ostane, te onoga tko se ne

drži dogovora osude na globu i oduzmu mu ulov koji donese.

— Danas se glasovanje — na kraju će starac — završilo

većinom od nekoliko glasova u korist onih što su bili za izlazak.

Mnogi od onih što su glasovali za izlazak, kad su vidjeli kako se

vrijeme pogoršava, odlučiše da ostanu.

A vrijeme je zaista bivalo sve gore. Vjetar je bijesno puhao;

valovi, visoki kao bregovi, propinjali se uza stijene, zapljuskivali do

kuća, otvarali vrata, odvlačili sve što su mogli.

Stizali su malne ravnomjerno, ulazili kroz prozore stražarskoga

tornja, kvasili starog čuvara i mene, te izlazili kamenim stepenicama

bučeći kao vodopad. Kojiput tresnuli bi u zid tako te bijaše kao da

udara željezna pesnica.

More postajalo sve gore. Po kazivanju čuvarevu, ostala su četiri

ribarska čamca izvan luke.

Vidjeli smo kako se dva približavaju usred valova. Stražar im

doglasalom naredi da stanu, a kad je vidio povoljnu priliku, povika

im:

— Avante! Naprijed!

Dva se čamca, poigravajući na vodi, nestajući u pjeni, približiše

prudu, prođoše rtove te uđoše u luku.

— Drugi su tamo — reče mi stražar, pokazujući ih. — Bolje bi

bilo da se udalje i dohvate Guetarije. Sigurno su iscrpljeni. Ako

pokušaju ovamo, nestat će. Hoćete li reći Larragoyenu, brodaru, da

priredi čamac za spasavanje?

— Hoću, čovječe.

Iziđoh iz promatračnice i prijeđoh lukobran. More je skakalo

preko nasipa i dosezalo do samih kuća, tutnjeći kao da je zemljotres.

Probijajući se kroz vodu stigoh do ugla mola, kazah ribarima što se

događa i što mi je rekao stražar. Prirediše čamac za spasavanje.

Larragoyen i drugi mornari ulazili su, usprkos kukanju njihovih

žena. Gledali su u mene kao da se pitaju: Što li će ovaj učiniti?

Skočih u čamac, a Larragoyen, pomorski udvorno, reče mi da ja

zapovijedam. Čamac nije imao kormila. U opasnim trenucima bolje

je za upravljanje dugo veslo, dobro pričvršćeno na krmu. Žene i

djeca gledahu nas u strahu. Bio je to trenutak za koji sam davno

199

znao da ću ga jednom proživjeti u životu.

Možda je moja sudbina bila da umrem tako, na moru, u

junačkom pothvatu, te će dječaci iz mog mjesta govoriti o Shantiju

Andíji kao legendarnoj ličnosti.

Kad sam ušao u čamac, prvi mi dojam bijaše da ću se ugušiti;

nepromočiva ribarska odjeća ispuštala je neugodan vonj, mješavinu

lanenog ulja, pržene ribe i morske vode.

Čekali smo da vidimo što će biti, nas šestorica uz vesla, a ja,

stojeći, kao kormilar. Jedan je čamac prošao; za drugi rekoše da je u

opasnosti.

— Hajdemo! — rekoh.

Izišli smo izvan rtova. Na obzorju se nagomilali crni oblaci

zlogode, koji su neprestano mijenjali oblik; u daljini, gdje se

sastavilo nebo i voda, vidjela se tamna crta kojoj gornji rub imaše

bakrenu boju. Golemi žuti valovi dolazili sa tri ili četiri različite

strane i razbijali se u vrtlogu pjene.

U taj čas Larragoyen snimi kapu i reče:

— Jedan očenaš za prvoga od nas koji se utopi.

Priznajem da je to loše djelovalo na mene. Svi su molili; ja sam

gledao u daljinu. Stražar nam je vikao da ne idemo izravno onamo

gdje se ribarski čamac bori s vjetrom, već da zaobiđemo.

Tako smo i učinili. Oluja je bila veoma jaka, ali se moglo

kretati; vjetar je puhao uvijek s iste strane, ne mijenjajući se. Čamac

je na valovima skakao poput dupina.

Takve velike i očite opasnosti oduzimaju strah, osobito kad

moraš preuzeti odgovornost; onda se pretvaraju u matematički

problem koji ti valja riješiti. Gledano s mora, kopno je pružalo

neobičan prizor. Cijelo mjesto bijaše kao da je ispunjeno valovima i

pjenom.

Ovda-onda stizao je poneki gotovo cilindrični val, kao šupljina,

većeg obujma nego drugi. Manevrirali smo da ga dočekamo

pramcem, ili barem u što oštrijem kutu, a nikako bokom.

Taj nas je obrambeni manevar prisiljavao da se okrećemo i

gubimo pravac plovidbe. Zaokrenusmo prvi put prolazeći onuda

gdje se borio ribarski čamac te povukosmo dva ribara; onda smo se

vratili i spasili još jednoga; za trećeg okretaja nismo našli nikoga.

Nedostajali su Agapito, Genovevin momak, i još tri dječaka.

Naši su veslači bili iscrpljeni. Približili smo se rtovima, i stražar

nam doviknu na doglasalo da se zaustavimo.

200

— Mislim, bolje je da nastavimo i pokušamo prijeći branu što

prije — rekoh Larragoyenu.

Činilo mi se opasnim bježati u Guetariju s premorenim ljudima.

Larragoyen nije odgovorio.

Ostati ondje bilo je gotovo isto toliko opasno kao i proći.

Nakon tri jaka vala, tri »čestita« udarca mora, kako vele mornari,

došao je trenutak relativnog mira. Ja sam mislio da treba iskoristiti

taj trenutak da prijeđemo preko pruda; ali su ljudi bili iscrpljeni.

Počeo sam uviđati da smo u lošem položaju; ljudi su dahtali,

previše umorni da bi mogli poduzeti još štogod, ma bilo i

djelotvorno.

Naš je nemir rastao; srčanost veslača splašnjavala. Mene je

poticalo osjećanje odgovornosti. Na pretrge mogasmo čuti

razgovore s lukobrana, a bilo je opet časova kad do nas nisu stizali

povici što nam ih stražar upućivaše preko doglasala.

Mornarima opadao duh; što smo duže čekali u nastojanju da

prijeđemo prud, sve smo manje imali izgleda da naum izvedemo.

More je sve jače bješnjelo; oblaci se nagomilali obzorjem tako

brzo da ih oko nije moglo pratiti. Uto se jedan od onih cilindričnih

valova, što su kao šuplji, baci na nas, udarivši poprijeko, tako brzo i

tako iznenada te nije bilo vremena da mu okrenemo pramac. Val je

udario u leđa dvojicu prvih veslača, oborio ih i prešao preko nas.

Svi smo mislili da nam je kraj. Kad sam vidio da sam još u

čamcu, ražestih se.

— Stojimo ovdje kao oglupavjeli — rekoh. — Treba prijeći.

Hajde!

— Hajdemo! — prihvatiše svi.

Bili smo pripravni i za najveći napor, kadli, na svoje najveće

iznenađenje, ugledasmo Machínov bark, koji je izlazio iz luke, s

nadutom prečnjačom, režući vodu, kao da je zaplovio fantastičan

labud.

Svi smo ostali zabezeknuti. Brodić je izišao iz luke i napravio

velik zaokret neobično brzo. Bila su dva čovjeka na njemu: Machín i

njegov sluga. Brodić je bio začudo točan: jedan krivi potez,

prekinuti konopac, i brodić bi otišao na dno.

Kad je mijenjao pravac, mislili smo da tone, na trenutak se

gotovo sasvim nagnuo, ali se odmah uspravio te išao prema nama

okrenuvši u vjetar. Na palubi se nalazio Machín, opružen, umotan, a

kad je prošao blizu nas, dobacio nam je uže. Jedan od ljudi na

201

pramcu uhvati ga i priveza čvrsto. Naš čamac poskoči kad ga je bark

povukao i poče pramcem uranjati u vodu.

Ne čekajući upute starog stražara, Machín se baci na žute

valove na prudu, ondje gdje se sastavilo nebo i more, i prijeđe, a

prijeđosmo i mi, vrtoglavo brzo, na vrhu samog vodenog brijega.

Prije nego što smo postali i svjesni, bili smo spašeni; Machín i

njegov sluga spustiše jedra, a mi odvukosmo bark.

Izišli smo na pristanište. U tom trenutku školska se djeca

vrćahu iz kapelice gdje su molili za nas i promatrahu nas s

divljenjem.

Machín je znao da je omražen među ribarima, pa se nije htio

pokazivati kao naš spasitelj. Povukao se sa slugom. Ja zaustavih

slugu te mu rekoh:

— Bili ste divni. Izvanredno ste upravljali brodom!

— Da, brod je dobar — reče sluga.

— I posada.

Čovjek mi zahvali i nestade za svojim gospodarem.

Ni moja majka ni Mary nisu znale što se dogodilo. Krenuo sam

kući kad ribari navališe da idem s njima, pa sam morao obećati da

ću uvečer doći u Guezurrechape, u krčmu na pristaništu, da pričamo

o događajima toga dana.

202

VI

MUČNA PJESMA

Kad sam poslije podne ispričao Mary što se dogodilo, moja

zaručnica problijedje i zaplaka. Čudila se Machínovu ponašanju, a

Agapitova smrt silno je se dojmila zbog jada što će snaći Genovevu.

Mary i ja moradosmo javiti djevojci žalosnu vijest. S nama je

išla i Agapitova sestra koja je bila u službi u Lúzaru. Kad smo stigli

do svjetionika, Genoveva iziđe da nam otvori, ali kad ugleda nas

dvoje, odmah joj postade jasno što se moglo dogoditi, pa se plačući

udalji.

Ostavio sam tri djevojke i otišao da obiđem velikog

Urbistonda, koji mi odmah iznese svoje misli o sentimentalnosti

žena, a govorio je tako ozbiljno da bijaše pomalo i smiješno.

Ostavili smo čuvarevu kćerku u moru suza i vratili se u Lúzaro.

Navečer odoh u Guezurrechape, u slavno »Istresište laži«, kao

što sam i obećao. Ondje se već nalazili na okupu Larragoyen i

njegovi prijatelji: dočekali su me bučnim pozdravima i poklicima.

Nitko se više nije sjećao ljudi što ih je toga jutra progutalo more.

Takav je život. Oni, eto, žive pošto su izbliza zagledali smrti u oči,

pa slave svoju sreću. Svi su pomalo nalili dušu alkoholom i pričali

jedan drugome ono što su ionako vidjeli. Ali nitko nije htio vjerovati

u dobru namjeru Juana Machína kad nas je spasio.

— A što bi ga drugo potaklo? — upitah ja.

— Tko zna, Shanti, tko zna — odgovoriše oni, puni nevjerice.

Netko je izrazio sumnju nije li Machín isplovio u namjeri da

nas potopi. Nije bilo moguće uvjeriti ih u drugo, pa sam ih pustio.

Pomorca, baskijskog pomorca, ne možeš nikada ni u što uvjeriti.

Ja sam mislio da je Machín očito nagle ćudi, kadar da učini zlo

i dobro, spreman da spasi čovjeka izlažući svoj život, a isto tako i da

ga ubije, ali ni samoga Larragoyena, koji je imao zrno soli u glavi,

nisam mogao uvjeriti u to.

Tužne pojedinosti dana brzo su potopljene u vinu i veselju.

Sjeo sam među zapovjednike ribarskih brodova, pa smo pili kavu i

rum.

Shempelar, brodograditelj, poteže nekakvu pjesmu koju su

203

ponavljali da već bijaše prava muka; sva joj se privlačnost sastojala

u tome što se odnosila na nekoga pomorskog kapetana i što se

spominjao nekakav Shanti.

Zapravo, pjesma nije ništa kazivala; ali zar je to važno? Ma

kako se čini besmisleno, s tim pjesmama uvijek vam je tako: što

koja manje kazuje, toliko je valjda bolja. A ona je pjesma glasila:

Ni naiz capitan pillotu

Neri bear zait obeditu

Buruban jartzen batzait neri

Bombillum bat, eta

Bombillum bi

Eragiyoc Shanti

Arraun ori.

(Ja sam kapetan te vodim, mene treba slušati. Ako mi udari u

glavu boca povelika, i boce sve — prioni, Shanti, za veslo!)

Tako su ponavljali tu besmislenu pjesmu i pripjev do ponoći.

Kasnije su na red došli mnogi drugi zortzicos, a onda se javio

momak s harmonikom, koji je bez prestanka prepletao najrazličitije

pjesme i napjeve: valcer se pretvarao u habaneru, a ova se na kraju

pretakala u marseljezu ili koju drugu himnu.

U stanju otupjelosti u koje sam zapao u pari alkohola i u

smradu duhanskog dima, slijedio sam te brze i strašne napjeve što su

izlazili iz harmonike i svakog se trenutka mijenjali.

Ovda-onda uspio bih protisnuti:

— Eh, braćo, ja sad idem — i ustao bih da krenem.

— Ne, ne — povikali bi svi u jedan mah.

— Nemoj ići, Shanti — javljao se neki starac.

— Moram.

— Ama kamo si navro! Sjedi, Shanti, i pjevaj, a ostalo nek

voda nosi!

— Nemoj još ići, Shanti — vikali ostali.

Kad već nismo mogli dalje, ostavili smo Guezurrechape i

krenuli kući. Padala je kiša, pristanište bilo puno blata. Zabunio sam

se u pravcu i umjesto da se uputim kući, otišao sam na lukobran.

Zahvaljujući noćobdiji, koji me sreo i otpratio do kuće, zora me

zatekla u mojoj sobi.

204

VII

MACHÍN NESTAJE

Već podosta vremena Machín se nije uopće brinuo za Mary i za

me. I nikad ga nisu vidjeli u Lúzaru.

Približavao se i dan svadbe.

Jedne večeri, kad sam došao kući, vidjeh Machína, koji me

čekao u trijemu. Zadrhtao sam, priznajem. Što bi htio taj čovjek?

— Moram s vama razgovarati — odmah će mi on.

— Dobro, uđite — i pokazah mu u kuću.

Po njegovu držanju zaključih da me ne namjerava napasti.

Uostalom, bio sam jači od njega.

Machín je ušao, popeo se sa mnom uza stube, ušao u moju sobu

i zastao, gledajući radoznalo knjige u mom ormaru i slike na

zidovima.

— Jesu li ove slike iz kuće vaše bake? — upita me.

— Jesu.

Ponovno ih gledaše, još pomnije. Ja sam ga promatrao s

vidljivim nestrpljenjem.

— Hoćete li reći što želite... — podsjetih ga.

— Hoću, odmah. Vi ste mi predali omot od Marijina oca...

— Ja vam moram predati drugi, za nju. Dajte joj ga na dan

svadbe.

— Neće li to biti kakva osveta?

— Ne, ne; možete biti mirni. Kažite joj da je od njezine

obitelji. Bit će ugodno iznenađenje za vas i za nju.

Oklijevajući uzeh omot. On je i dalje sve pažljivo gledao. A

zatim mi reče:

— Je li vaša majka kod kuće?

— Jest.

— Htio bih je pozdraviti.

— Dobro. Izvolite ovuda.

Uđosmo u sobu moje majke. Kad je ugledala Machína, moja se

majka presenetila. On je s njom bio veoma ljubazan. Dosta su

vremena razgovarali. Ja sam bio uznemiren zbog toga

nerazumljivog posjeta.

205

»Kakva je to promjena i što se krije za njom?« pitao sam sebe.

Kad smo izišli, Machín mi reče:

— Odlazim iz Lúzara. Vjerojatno se više nećemo vidjeti.

Hoćete li me još mrziti?

— Neću, iako mislim da imam razloga za to.

— Onda, zbogom!

Pružio mi je ruku, ja pružih svoju, i on mi je snažno stisnu.

Kad sam se vratio, nađoh majku nekako uzbuđenu.

— Što ti je? — upitah je.

— Ništa, ali kad sam vidjela da ulazi, pomislila sam da je

došao moj brat Juan.

— Zar?

— Jest.

— Toliko su slični?

— Isti je.

Taj Machín bio je u svemu neobičan svat: po ponašanju, po

sličnostima, po naklonosti i antipatiji što ih pobuđivaše.

Poslije nekoliko dana, jednoga vedrog i lijepog jesenskog jutra

ukrcao se Machín sa slugom na bark i otplovio. Prošli su dani,

tjedni, prošle su godine: ništa se o njemu više nije čulo.

Na dan vjenčanja, kad smo došli u kuću moje majke, Mary je

otvorila omot što mi ga bijaše dao Machín. Na stol je palo mnoštvo

papira. Bile su to dionice rudnika, državne obveznice... čitav imetak.

Među njima se nalazilo pismo u kojem je stajalo:

Draga moja Mary! Pismo tvog oca, koje mi je prije nekog

vremena donio tvoj muž, otkrilo mi je da smo nas dvoje braća, djeca

istog oca. Shanti, koga sam toliko mrzio, moj je rođak, gotovo brat.

Ja sam sin Juana de Aguirrea i jedne djevojke koja je služila u

kući naše bake. Ne krivim oca što se nije brinuo za mene. Sudbina je

tako htjela.

Tvoj muž i ti sigurno mislite da sam opak i poguban čovjek Nije

moglo biti drukčije; svi su mi zadavali patnje kad sam bio jadan;

vratio sam im milo za drago kad sam postao moćan.

Dobrota je snaga povlaštenih. Zavist i žalost zbog tuđeg dobra

bolesti su duha. Oni koji su se borili i uzbuđivali u brlogu gdje se

grizu kućni, i sami su okuženi.

Ne mogu svi ljudi biti zdravi, niti mogu svi biti dobri, pa tako ni

ja. I zato, sestro, šaljući ti ovaj dar u ženinstvo, da možeš osnovati

svoj dom, tješim se mišlju da je ovo moja osveta, osveta okuženog

206

protiv zdravoga: prezreni i nepriznati član obitelji osvećuje se

poštovanom i maženom nasljedniku.

Zbogom, draga sestro. Želim ti sreću!

Juan

207

KNJIGA ŠESTA

SHELA

208

I

STARI LIJEČNIK GOVORI

Nekoliko dana pošto sam se oženio susreo me na ulici stari

liječnik i rekao mi da dođem k njemu, mora sa mnom razgovarati.

Otišao sam poslije objeda. Ušli smo u radnu sobu, punu ormara; na

zidovima visjelo nekoliko prilično neugodnih anatomskih bakropisa.

Doktor mi pokaza naslonjač, u koji sjedoh, i onda mi reče:

— Zacijelo znaš da je Machín otišao.

— Da, znam.

— Znaš li čemu se ima pripisati promjena njegova držanja

prema tebi i tvojoj ženi?

— Ne znam.

— Onome što sam mu ispričao istoga dana kad smo bili u

njega. Bio je ovdje i sjedio tu gdje ti sjediš. U početku me slušao s

ironijom, uz onaj bolni smiješak koji mu je tako svojstven. Ali kad

sam mu ispričao ovo što ću sada tebi pričati, preobrazio se. Plakao je

kao dijete. Nisam mislio da ima tako meko srce. Čak sam i ja bio

ganut.

— A što ste mu pričali?

— O njegovim roditeljima.

— Jeste li ih poznavali?

— Jesam.

— Oboje?

— Oboje.

I doktor prijeđe na svoje kazivanje.

*

Ima više od četrdeset godina kako sam došao iz Régila, gdje

sam službovao dvije godine.

U ono vrijeme Lúzaro nije bio kao što je sada; četiri ili pet

obitelji upravljalo je svime, a među njima obitelji Aguirre i

Andonaegui bijahu najvažnije i najutjecajnije.

Kao ovdašnji liječnik morao sam s njima biti na dobroj nozi, jer

bih inače ostao bez pacijenata te umro od gladi.

Veoma sam često odlazio u kuću tvoje bake, koja onda bijaše

209

obudovjela.

Tvoja je majka imala u kući djevojku, svoju usvojenicu, koju

smo zvali Shela. Uvijek sam se šalio s njom kad bih došao u

Aguirreche na kavu.

— Što je, Shela? — govorio sam joj.

— Ništa, gospodine doktore.

— Kad se kaniš udati?

— Kad me netko zavoli — odgovarala je ona ljupko.

— Još nemaš dragoga?

— Nemam.

— Što onda misliš?

Ona bi se smijala dok bi nam nalijevala kavu. Shela je bila

veoma zgodna, skromna i fina. Bijaše od onih vitkih i lomnih

baskijskih djevojaka što nježnošću i lepršavošću podsjećaju na ptice.

Često pomišljam kako naša rasa nije jaka. Ne kažem to pred

strancem, ne, nikada. Baski su ljepuškasti, finog tipa, ali nisu jaki.

Otporniji su ljudi u unutrašnjosti: Aragonci, Riohanci i Kastiljanci.

Naša je rasa stara, profinila se, ali nimalo u idejama, i nema mnogo

organske snage. Zacijelo si primijetio kako je ovdje: djevojka se

uda, a kad rodi prvog sina, već joj ispadaju zubi, nos joj se ušilji...

Ali, da se vratim na svoju priču.

Jednoga vedrog i lijepog zimskog jutra pozvaše me u

Aguirreche. Bilo je to nekoliko dana pošto je tvoj ujak Juan otišao u

Cádiz da se ukrca.

— Ovo je kao u bolnici — reče mi tvoja baka. — Svi smo

bolesni.

Pregledao sam tvoju baku, tvoju majku, tetu Ursulu, a kad sam

odlazio, rekoše mi:

— Pričekajte malo, i Shela je bolesna.

Uvedoše djevojku; bila je veoma blijeda i snuždena. Pozdravila

me ne dižući očiju s poda.

— Hajde priđi — reče joj tvoja baka.

Mogao sam primijetiti da Shela trpi i da joj kutovi usana drhte

od suspregnuta bola.

— Što je djevojci? — upitah veselo.

— Vjerojatno joj želudac nije u redu — reče tvoja baka.

— Povraća, ima podočnjake.

Promotrih djevojku, a ona obori pogled; osluhnuh joj bilo i

rekoh:

210

— Neka dođe k meni, pa ću je temeljitije pregledati.

— Dobro, doći će. Mislite li da je nešto teže?

— Vidjet ćemo.

Oprostih se i krenuh dalje, na obilazak bolesnika.

211

II

PRIZNANJE

Baš sam popio kavu i razgovarao s majkom i sestrom na maloj

staklenoj verandi što gleda u vrt, kad uđe Shela. Pohitjeh joj u

susret, odvedoh djevojku u radnu sobu i zatvorih vrata.

— Sjedi — rekoh joj.

Djevojka je sjela, a ja počeh ispitivanje.

— Jesi li već mnogo vremena u Aguirrecheu?

— Jesam, prilično.

— Koliko ti je godina.

— Osamnaest.

— Tvoji roditelji žive u jednoj kući što pripada obitelji

Aguirre, je li tako?

— Jest, gospodine.

— Voliš li svoje ukućane?

— Volim, gospodine.

— Gospođu i gospođice?

— Da.

— A mladoga gospodina Juana?

— I njega.

Djevojka je pocrvenjela. Ja sam nastavio ispitivanje.

— Ne želiš otići iz Aguirrechea?

— Ne, gospodine.

— Zar nemaš povjerenja u mene?

Djevojka me pogleda začuđeno: sigurno je pomislila zašto joj

postavljam ta pitanja. A ja sam nastavio:

— Kaži, imaš li povjerenja u mene. Ili misliš da sam zao

čovjek?

— Zao čovjek! Ne, ne, gospodine.

— Onda imaš povjerenja u mene? Ne misliš valjda da ti želim

nauditi?

— Ne, gospodine, nisam to rekla.

— Znam da nisi rekla. Ali imaj na umu da sam ti prijatelj i da ti

želim dobro. Razumiješ li?

— Razumijem, gospodine.

212

Onda sam joj otvoreno rekao što sam joj imao reći.

— Vodila si ljubav s gospodinom Juanom, je li istina?

— Nije, gospodine, nisam.

— Zašto nećeš da kažeš istinu. Vodila si s njime ljubav, i ono

što ti se dogodilo samo je prirodna posljedica... Razumiješ li?

Shela se pokunjila i šutjela.

— Je li ti obećao da će se tobom oženiti? Je li te prevario?

— Ne, nije me prevario; nije mi ništa obećao.

— Zna li u kakvu se stanju nalaziš?

— Ne zna.

— A zašto mu nisi rekla prije nego što je otišao?

— Bilo me stid.

Djevojka je sakrila lice rukama i tiho zaplakala.

— Ay, ené! — protisnula bi ovda-onda, prigušujući uzdah.

Gledao sam je ganut.

— Dobro, smiri se — rekoh joj. — Samo ja znam što je. Nego,

što misliš učiniti? Bilo bi bolje da odlučiš brzo, prije nego što

primijete. Razumiješ li?

— Razumijem, gospodine.

— Što misliš da nam valja činiti? Da pišemo Juanu?

— Dobro.

— Znaš li mu adresu?

— Znam; odlazi brodom iz Cádiza na Filipine.

— Ne znaš više?

— Ne znam.

— Trebalo bi barem znati kako se brod zove.

— Dobro. Saznat ću.

— A što misliš raditi dok mu stigne pismo, ako mu uopće

stigne? Hoćeš li otići kući, svojima?

— Ne, neću kući. Samo bi me tukli, otac i braća.

— A hoćeš li da ja kažem sve gospođi, da vidimo što će

odlučiti.

— Ne, ne. Ay, ené!

— Onda, što kaniš? Kamo ćeš?

— Ne znam.

Shela je gledala u pod i uzdisala. Suze joj tekle niz obraze.

Ponešto nestrpljiv, ustadoh i rekoh joj:

— Ništa. Ti odluči. Ja sam ti iznio sve. Ne znam što bih ti

savjetovao.

213

Djevojka još dublje uzdahnu; vidjevši gdje se spremam izići,

zadrža me:

— Ne, nemojte me ostaviti.

— Što želiš da učinim?

Shela je časak razmišljala, a onda reče:

— Pišite gospodinu Juanu!

— Pisat ću mu, ali će proći mnogo vremena dok sazna. Ako je

već isplovio iz Cádiza, nećemo dobiti od njega vijesti za godinu

dana.

— Onda recite gospođi što je. Da vidimo što bi ona sa mnom.

Bilo mi je žao jadne djevojke. Predavala se svojoj nesretnoj

sudbini kao janje koje vode na žrtvu.

214

III

PRODAJA JUNICE

Kad sam rekao doñi Celestini što se dogodilo djevojci,

nekoliko sam puta natuknuo u razgovoru da bi ona morala

obavijestiti sina; ali sam ubrzo uvidio da je sve uzalud i da neće

ništa učiniti dok zavisi od nje.

Znao sam da Juan Aguirre plovi iz Cádiza na Filipine, ali ni

Shela ni ja nismo mogli saznati na kojem je brodu. Ipak sam mu

pisao, ali pismo očito nije stiglo, jer nisam dobio odgovora.

Međutim bijahu doña Celestina i župnik odlučili udati Shelu.

Kao što znaš, brakovi što se ovdje sklapaju među seoskim svijetom

smjeraju samo na novac, pa se zato i zovu »prodaja junice«. U ovom

slučaju nije posrijedi bila obična junica, nego oštećeno i bolesno

živinče, i trebalo je dati mnogo novaca povrhu da bi je kome

utrapili.

— Treba je odvesti odavde što prije — reče župnik. — Neka se

nastani u drugom mjestu ili u kojem udaljenom zaseoku, pa nitko

neće voditi brige je li dijete rođeno prije ili poslije zakonskog roka.

— Jest, tako će biti najbolje — nadoda gospođa de Aguirre. —

Što vi mislite, doktore?

— Isto što i uvijek: najprije bih se posavjetovao s Juanom —

odgovorih ja.

— Juan neće ovamo još za četiri godine ili pet.

— A dotle, kako da se izbjegne bruka? — uzviknu župnik.

— Ne, ne; ne može to biti — odvrati doña Celestina. —

Govoriti o Juanu znači gubiti vrijeme. Ostaje jedino da se nađe muž

i da se djevojka uda.

— Ja mislim isto što i doña Celestina — prihvati župnik.

— Onda da vidimo koji bi nam bio najpovoljniji. Poznajem sve

obitelji u naseljima... Olazábalov je momak oženjen, mladi Aspicua

još je dijete, Endoyin je sin otišao u Somorrostro...

— U Iturbidu ima neki momak, ugljenar... — natuknu župnik.

— Ondje su sve sami divljaci — odvrati doña Celestina.

— Ne želim da Shela ode onamo. Zlo bi postupali s njome.

— A Machín? — upita župnik. — Machín, momak?

215

— Onaj iz moje kuće?

— Jest.

— Pa taj je mladić luckast!

— Bože moj! Nećemo valjda tražiti savršena čovjeka kao što

bijahu sastavljači Ustava od osamsto i dvanaeste.

Gospodin je župnik ovda-onda sebi dopuštao poneku šalu na

račun liberalnih ideja.14

— Onda, što ćemo? Hoćemo li pozvati Machína?

— Bit će tako najbolje.

— I oca.

— Obojicu. Objasnit ćemo im o čemu se radi pa ćemo vidjeti

kakve uvjete postavljaju.

— Dobro. Poslat ćemo po njih.

Pribivao sam tome sastanku u kuhinji. Prizor je bio žalostan;

pružao je zaista bijednu sliku. Machín otac i Machín sin približili se

vatri u kuhinji.

— I tako — govorila doña Celestina zapovjednim glasom —

dajem Sheli u miraz četiri zlatne unče i dvije krave.

— I motike koje ste spomenuli, i vršilicu — nadopuni stari

Machín.

— Dobro, i motike i vršilicu. Jesmo li se sad složili?

— Ovaj... — okolišao je stari Machín, češući se po glavi —

ako je djevojka ostala, ovaj... u tom stanju, ne znam hoće li biti

dobro... jer će ljudi... ovaj...

— Sve sam vam rekla već prije. Djevojka jest u tom stanju. To

već znamo. Dakle, odlučite jednom: hoćete li ili nećete. Ili kažite što

biste još htjeli.

— Istina je, ovaj... — mrsio je starac — ima komad zemlje

pored jaruge koji ne pripada našem zakupu, i moja žena, ovaj... kaže

da bi ga trebalo dati nama, a da se, ovaj... ne podiže renta... Ne

velim ništa, ali moja žena...

— Dobro, ta će zemlja biti vaša.

Pogađanje se nastavljalo na tu priliku, s obiljem pojedinosti

koje su osvjetljivale onu odvratnu seljačku škrtost, a kad su

razgovor stjerali na jedno i postigli sporazum, doviknula je doña

14 Ustav iz godine 1812, donesen na Saboru u Cádizu objavio je ukidanje

feudalizma, plemićkih povlastica, crkvenih desetina itd. (Kad se natražnjak Fernando

VII vratio na prijestolje, 1814, odmah se požurio da ukine taj ustav.) — Prev.

216

Celestina svojim kćerima:

— Zovnite mi Shelu!

Pojavila se Shela, upalih očiju, tamnih podočnjaka.

— Mi smo se složili da ćeš se udati za ovog mladića.

— Dobro, gospođo. — odgovorila je ona glasom što bijaše kao

jecaj.

— Ne kažeš ništa?

— Ništa, gospođo.

— U redu, onda znaš. Svadba će biti za nekoliko dana.

— Dobro, gospođo.

Mladi se Machín smješkao, želeći da se pokaže vragolast, a

stari je i dalje premetao po glavi misao nije li mogao još štogod

izvući od gospođe de Aguirre.

Eto, takav je tradicionalni moral bogatih ljudi. Uništava jedan

život, sina ostavlja bez oca, unosi očaj u obitelj. I kažu da se spasila

čast kuće, da se spasilo društvo.

217

IV

SHELIN KRAJ

Kad god sam mislio o Sheli, nastavio je stari liječnik, imao sam

predosjećaj, sasvim logičan, da će zlo završiti.

Jako bih se iznenadio da sam tokom godina doznao da Shela

živi mirno i sretno sa svojim mužem.

Četiri ili pet mjeseci poslije onog prizora i pogađanja oko

svadbe i miraza, pozvaše me u kuću Machínovih. Shela je rodila

jaka i čvrsta sinčića, ali se razboljela.

Kad sam je prvi put posjetio, našao sam je veoma slabu, grabila

ju ognjica.

Prošao je jedan, pa i drugi dan. Sirotici nije bilo bolje. Svaka

sitnica, svaka riječ izazivaše joj suze.

Doña Celestina pozvala me na povjerljiv razgovor.

— Što je to sa Shelom? — upita me.

— Bolesna je.

— A ne kreće nabolje?

— Ne.

— Što joj je?

— Ona je u stanju neprekidne uzbuđenosti, a mislim da trpi od

oštećenja srca, što su ga pogoršali trudnoća, porod i gorka iskustva.

Doña Celestina promijenila je boju. Iako je bila ponosna, imala

je dobre namjere.

— Mislite li da je tomu kriv brak s onim čovjekom...?

— Možda, ali ne bih mogao tvrditi.

Nisam je htio umiriti. Neka na svojoj savjesti osjeti brutalnost

koju je učinila.

Odlazio sam Sheli svakog dana. Nije bilo puta ni načina da joj

se vrati volja za život. Bila je odlučila da se sasvim oprosti sa

životom. O tako čvrstu odluku da se umre razbijaju se svi pokušaji

liječenja. Već poslije četrnaest dana moradoše ispovjediti Shelu i

dati joj posljednju pomast.

Doña Celestina i njene kćeri došle su da je vide.

Sobu u kojoj je ležala bolesnica ukrasili su bijelim, pokrili

postelju bijelim pokrivkama i donijeli cvijeća i svetih slika. U

218

trenutku kad su joj davali posljednju pričest, stajale su u hodniku

žene s upaljenim svijećama.

Shela je bila veoma nježna i odana, i kad je vidjela kako joj

posvećuju pažnju, bila je radosna i nasmiješena.

Ujutro je sirotica umrla.

*

Stari liječnik ušutje i pažljivo se zagleda u me, kao da želi čuti

moje mišljenje.

— Zaista je strašna — rekoh — ta bezobzirnost prema tuđem

životu. Koliko je ljudi žrtvovano tim idejama ugleda i društvenog

položaja, koje, poslije svega, ne služe ničemu! Sve sami ostaci

feudalizma.

— Jest, tako je — potvrdi mi stari liječnik.

— A što je rekao Juan Machín kada ste mu ispričali sve to?

— Bio je kao lud i gorko zaplakao. »Jadna moja mati, koliko su

je namučili!« ponovio je nekoliko puta. A zatim je bijesno

protisnuo: »Sad bih mogao zapaliti cijeli grad.« Kasnije, kad se

smirio, molio me da mu opišem majku, da mu kažem je li bila nalik

na njega ili nije. A kad sam mu napomenuo da se njegov otac ružno

ponio, odvrati mi: »Ne, nije on kriv!« I kaza mi kako je od tebe

primio očev rukopis, te obeća da će mi ga poslati.

— A je li vam poslao taj rukopis?

— Jest, pročitao sam ga; zbilja ne znam što da radim s njim.

Mislim da si ti najpozvaniji da ga čuvaš. Evo ti ga.

Uzeo sam rukopis, odnio ga kući i odmah prionuo da čitam.

219

KNJIGA SEDMA

RUKOPIS JUANA DE AGUIRREA

220

I

OČAJNIČKA ODLUKA

Odgajali su me jako strogo. Majka mi je u glavu ubijala kako

moj položaj zahtijeva da budem stroži i krući od drugih. A ja sam

zapravo bio lakouman dječak, dobra srca, iako ponešto nagao.

Krenuo sam na plovidbu veoma mlad, a na brodu sam polako

zaboravljao pouke svoje majke.

Moj život u prvim godinama na moru bio je veoma intenzivan.

Bio sam član posade na brigantini Asia, koja je plovila Južnim

kineskim morem. Kapetan bijaše Australac, a pomoćnik mu Bask.

Naša se trgovina kretala između Malaje, Sijama, Sumatre,

Bornea i Filipina. Glavne luke u kojima smo se zadržavali bijahu

Singapur, Batavia, Makasar, Hongkong i Manila.

Neprestano smo posjećivali nepoznata mjesta, luke u koje još

nije ušao nijedan Europejac. Moj zapovjednik, Sir Wilkins, bio je

genijalan pomorac.

Često smo se morali boriti, sad s kineskim pljačkašima u

Tonkinškom zaljevu, sad opet s maurskim piratima koji su pustošili

u onim širinama i davali dokaz o hrabrosti i začudnoj drskosti.

Osobito smo sjeveroistočno od Bornea, blizu Serasanskih otoka

i Gusarskog arhipelaga vodili oštre pomorske bitke protiv dva-tri

naoružana broda koje zovu praos.

Ti praos ili paraos uglavnom su brzi, kljunasti čamci koji

plove na jedro i na vesla, a nose nekoliko ljudi naoružanih puškama;

većinom su to brodice natkrite rogožinom, ali ima među njima i

velikih brodova sa tri jarbola, palubac im čvrst i ostakljen, a za

obranu nose topove. Nije lako trgovačkom brodu da se natječe u

brzini i okretnosti s tim čamcima koji su izvrsno osposobljeni za

plovidbu.

Sir Wilkins nije imao običaj bježati od gusara, nego je čekao

napad i odnosio pobjedu.

Poznavao je veoma dobro njihove postupke i varke, znao sve

njihove jake i slabe strane. Pravili smo pravu poharu. U blizini otoka

Celebesa potopili smo topovskom pucnjavom tri velika gusarska

broda koji su dolazili s namjerom da našu brigantinu zauzmu kad se

221

s njom sudare. I neke smo maurske razbojnike s otoka Jolo između

Filipina i Bornea vraški potprašili i dali im dobru lekciju.

Sir Wilkins bijaše zaista izvanredan pomorac. Nisam poznavao

nikoga tko bi pokazao takvu mirnu hrabrost i bio tako velikodušan i

obziran prema tuđim slabostima. Nikad nisam bio načistu što

zapravo u sebi osjeća, strašan prezir ili silnu njemost prema ljudima.

Možda je u isto vrijetne osjećao i jedno i drugo.

Kao i svi kapetani koji su plovili mnogo godina, i on je najviše

vremena proveo najednome brodu, pa je dobro znao što može

očekivati od svoje »Azije« i više nije zahtijevao.

Malo je ljudi poznavalo Kinesko more kao što ga je on

poznavao; a što nije znao to je naslućivao, dokučivao i pogađao.

Wilkins bijaše primjer dokle može doprijeti čovjek kad svoju

inteligenciju i osjećaje usmjeri na jedno. I unatoč njegovu jasnom

sudu o svemu i velikom iskustvu što ga je stekao, još se moglo reći

da nije razbor bio jedno od najvećih između njegovih svojstava.

Opakost, niskost, zavist, sve je opravdavao. Za Wilkinsa zlo

bijaše samo količina sjene potrebna da bi dobro i vrlina mogli sjati.

Proveo sam s Wilkinsom blizu osam godina, a onda se kapetan,

već star, povukao u Sidney. Ja sam otišao u Manilu, a odande u

Cádiz. Trebalo je da preuzmem dužnost prvog časnika na jednom

brodu što plovi od Cádiza do Filipina. Uto me pozvala majka, i ja se

vratih u Lúzaro.

Tada sam se upoznao sa Shelom. Bila je iz dobrostojeće

obitelji, koja je propala. Bila je u daljem srodstvu s mojom majkom.

U našem kraju nije nikakva sramota da djevojka služi u kojoj

kući u mjestu. Osim toga, kao što rekoh, Shela bijaše rođakinja i

usvojenica moje majke. Njen položaj u našoj kući nalazio se negdje

na sredini između sluškinje i siromašne rođakinje.

Shela bijaše veoma mlada i bezazlena; ja, pomorac što je došao

iz osame Kineskog mora, željan života; vidjeli smo se, i dogodilo se

ono što je i prirodno. Ne znam je li moja majka slutila što se događa;

ako jest te ako se poslužila lukavštinom da me udalji, neka joj Bog

oprosti. Zbilo se tako da je majka dobila pismo iz Cádiza, kojim me

pozivaju da se što prije vratim. Otišao sam. Ali ondje nitko nije znao

da mi kaže tko je napisao pismo. Još je ostalo oko mjesec dana do

odlaska fregate Maribeles, na koju sam se imao ukrcati.

Pomislih da se vratim u Lúzaro, ali sam se skanjivao. Nisam

znao s kakvim bih izgovorom izišao pred majkom.

222

Uvijek mi je ulijevala više straha nego drugih osjećaja. Nisam

ni slutio što je i kako je sa Shelom. Da sam sumnjao, odlučio bih se

na povratak i oženio bih se njome, prelazeći preko svega.

Došlo je vrijeme da se ukrcam na Maribeles i da izgubim čak i

sjećanje na poznate osobe. Trajalo je šest mjeseci dok smo stigli u

Manilu, a ondje smo ostali dva mjeseca. Dobio sam nekoliko pisama

od majke, a među mnogima, za me nevažnim vijestima, javila mi je

da se Shela udala.

Kad sam to pročitao, zaključih da su žene, kao što svi vele,

prevrtljive i nezahvalne; mislio sam da me Shela zaboravila dok sam

izbivao.

Pisao sam jednom prijatelju u Lúzaro i pitao što se dogodilo s

njome.

Poslije nekoliko mjeseci podigao sam u Cádizu dva njegova

pisma kojima je odgovorio na moje. U jednome javljaše mi da se

Shela udala — bolje rečeno, da ju je moja majka udala za

Machínova sina, priglupa momka i pijanicu, čijem je ocu valjalo dati

novaca i zemlje da bi dopustio da mu se sin oženi Shelom, koja je

bila trudna. U drugom pismu obavijestio me prijatelj da je Shela

upravo umrla poslije poroda u Machínovoj kući.

Kad sam to saznao, zapao sam u dubok očaj. Namjeravao sam

otići s broda, ali je kapetan nešto primijetio na meni, i nije mi

dopustio da se iskrcam.

Fregata je digla sidro i krenula. U očajanju mi je prošlo šest

mjeseci plovidbe do Filipina. U meni kipjela srdžba, bijes me tjerao

da se vladam kao lud, a mnoštvo mahnitih misli kovitlalo se mojim

mozgom.

Malo-pomalo jenjala mi srdžba i prešla u duboku sjetu. Sve mi

se činilo tužno i žalosno: i u najmanjoj sitnici nalazio sam povod za

ružna razmišljanja. Te su me misli toliko mučile te sam se, kad smo

stigli u Manilu, navadio da odlazim u krčme i da se opijam, samo da

ugušim te misli i utolim pusti jad.

U jednoj od tih krčama susreo sam, na svoju nesreću, Tristana

de Ugartea, koji je za mene bio jedan od onih pogubnih bića što

vabe zlo, jedan od onih prokletnika što nam ih zao udes postavlja na

put da nas odvuku u opačinu i gurnu u propast.

Ugarte je bio časnik na jednom brodu koji je prevozio roblje;

bijaše otišao s broda prije nekoliko tjedana te je provodio život u

svađama i pijankama. Bio je umoran od mora, od nemirna života na

223

brodu koji prevozi roblje, pa je želio pristati u kakvu kutku i

provesti koju godinu na kraju, da se naužije mira i odmora.

Ja mu rekoh kako je moja želja upravo suprotna: meni je do

nemirna i opasna života, kao što bijaše onaj što sam ga vodio na

»Aziji« sa Sir Wilkinsom; ja bih da se tučem neprekidno, da

zatjeram mač u svakoga tko se nađe preda mnom, i da jednog dana

poginem od hica na palubi.

— Čovječe, hajde da nešto učinimo — predloži mi Ugarte.

— Što?

— Promijenimo sudbinu i papire! Ti ćeš otići na brod s robljem

i zvat ćeš se Tristan de Ugarte, a ja ću...

— Ne može to biti — odgovorih ja. — Na brodu na kojem

plovim neće primiti tebe s mojim ispravama i mojim imenom.

— Nije važno. Ja i ne mislim na tvoj brod. Kanim kupiti nešto

zemlje na Filipinima, a radije bih da to bude pod tvojim imenom

nego pod mojim.

— E, onda pristajem.

— U redu. Ne treba tu ništa više. Ja se odsad zovem Juan de

Aguirre; a ako ti želiš na »Zmaja« kao časnik i s mojim imenom,

odmah ću pisati kapetanu, koji je naš zemljak.

— Dobro, piši mu. Gdje je brod?

— U Bataviji.

Tristan uze pisati, a kad je završio, dade mi pismo. Izmijenismo

papire. Bili smo manje-više iste dobi i rasta. Kako je on bio iz

Elgueje, a ja iz Lúzara, imali smo isti govor i naglasak. Zamjena je

bila laka.

Pustio sam da Maribeles otplovi bez mene, i poslije nekoliko

dana otišao sam u Bataviju i ukrcao se na »Zmaja« bez i najmanje

grižnje savjesti.

224

II

PREVOŽENJE ROBLJA

Kapetan Zaldumbide bio je francuski Bask. Primio me

ljubazno, odveo me na kaštel na krmi i razgovarao sa mnom. Pitao

me o prijašnjoj plovidbi te mi jasno i bez okolišanja izložio sve

opasnosti koje me čekaju na »Zmaju«.

Kad je vidio da usprkos tome prihvaćam, nije prigovorio.

Uvjeti pod kojima se to mjesto moglo dobiti bijahu da čovjek zna

svoj posao i da govori baskijski. Ispunjavao sam oba zahtjeva. Kad

sam tako već primljen, kapetan mi pokaza kabinu u kojoj ću se

smjestiti, a bila je kraj njegove. Upozorio me da su obadvije

oklopljene i da na prozorima imaju rešetke.

Neću pričati o zgodama i nezgodama sa svojih putovanja;

bijahu manje-više iste kao i doživljaji svih onih što se otiskuju na

more da traže pustolovine.

Kapetan Zaldumbide postupao je sa mnom jako pažljivo. Bio je

razmjerno dobar čovjek, iako promjenljiv i nelogičan. Uglavnom je

odlučivao samovoljno, ali je unutar te samovolje, i koliko dopuštahu

njegova gađanja, bio pravedan.

Dvije mu najistaknutije značajke bijahu vjerski fanatizam i

škrtost. Unatoč mnogim okrutnostima i pokoljima što ih je zacijelo

počinio u životu, on se nije mirio s tim da izgubi svoje mjesto u raju:

on ga je svojatao i zahtijevao svim svojim snagama.

Kao škrtica bio je nešto posebno. Imao je okovan ormar u

kojem je držao svoje blago, i nekoliko malih sanduka od mjedi,

pojačanih željeznim okovom.

U nekoj prilici usudih se našaliti na račun njegova blaga, a on

će mi, tajnovito:

— Nemoj da te čuju. Mogli bi pomisliti da imam silan novac

pa još namjeriti da me ubiju.

Posadu je sačinjavao sve sam ološ, ljudi s koca i konopca.

Izuzev Baske, koji su držali uz kapetana iz lakomosti a bili većinom

seljaci, i još dva-tri čovjeka, svi ostali tvorili su skupinu pijanica,

lopova, robijaša, najgore od najgoreg, lučki talog sa pet strana

svijeta.

225

Baske nisi mogao ubrojiti u takve. Išli su gotovo u dobre ljude.

Živjeli oni u uvjerenju: kad jednom odu iz svog mjesta, svejedno je

čime se bave, i ništa ne znači prodaja jedne crnačke ili kineske

obitelji, ili pljačkanje brodova. Moji su zemljaci glupavo zamišljali

da je čast, dana riječ i čestitost potrebna na selu, i čovjek se mora

toga držati. Ali kad se otisneš na debelo more, sve to otpada: u

gusarenju, pljački, otimačini, kao sredstvu da se obogatiš, gledali su

oni manje-više časnu rabotu.

Među četrdesetoricom ljudi, koliko ih je brojila posada na

»Zmaju«, nalazio si svega i svačega: od tipova čiji se život sastojao

od neprekinuta niza opačina i zločina, kao što je bio doktor

Ewaldus, pa do siromašna irskog dječaka, Patricka Allena, uzora

čestitosti i plemenitosti.

Patrick Allen bijaše jedna od tolikih žrtava slijepe sudbine.

Njegov otac, propali seljak, prešao je iz Irske u Liverpool, u potrazi

za radom, kad je umro, ostavio je u bijedi udovicu i jato djece.

Allen je bio osjećajan; volio je svoju obitelj i patio je gledajući

svoje u bijedi. Prolazio je blatnim pristaništem tražeći posla te

upadao u krčme gdje se stjecahu pijani mornari i gdje se miješahu

ljudi iz svih krajeva svijeta.

Allen nije imao pomorskog znanja, nije imao svjedodžbi, i

nijedan ga skipper nije htio na svoj brod. U očaju dječak je gledao

trenutak u kojem će bijeda uništiti njegov jadni dom, a njegove

sestre odvesti u one strašne jazbine jeftinog zadovoljstva, gdje se

mornari iz cijelog svijeta opijaju viskijem, pokraj kakve plavojke

namazana lica.

Allen je znao da u Liverpoolu, kao u svim velikim lukama, ima

snubitelja radne snage i lovaca na ljude.

Ti agenti i trgovci ljudima skupljaju u svojoj kući mornare bez

posla, hrane ih, čak im daju i nešto novca, a kad dođe kakav kapetan

komu trebaju mornari, sporazumije se s agentom, izabere sebi ljude i

plati dugove predujmom na mornarsku plaću.

Allen je naišao na takva agenta i prodao se za nekoliko šilinga,

koje je dao majci. Odveli su ga iz Liverpoola u Amsterdam, ondje

ga je Zaldumbide otkupio plativši njegove dugove i ukrcao ga na

»Zmaja«.

Allen, dobar i valjan mladić, nije imao ništa od pomorca.

Koliko sam god pokušavao da mu objasnim umijeće plovidbe,

nisam mogao. Gledao je more kao nešto što ga nimalo ne zanima. U

226

njemu se ukorijenio duh poljodjelca, i nije se mogao promijeniti.

Drugi u biti dobar čovjek bio je Franz Nissen, kormilar.

Govorio je veoma malo, a nikada o svome životu. Taj šutljivi čovjek

pokazivaše svojstva izvrsna pomorca. Zaldumbide mi je pričao o

njemu: dok je bio u službi — ako se ne varam, služio je u danskoj

mornarici — neki je časnik, sasvim nepravedno, naredio da ga

izbičuju. Jedne noći, nedugo poslije toga Nissen je petrolejem polio

postelju i sobu toga časnika i potpalio. Onda je pobjegao, ne sjećam

se kako.

S Allenom sam vezao usrdno prijateljstvo. On je znao moj

život, a ja njegov. Lijepo smo se slagali, kao da smo braća.

Njegovo mi je prijateljstvo olakšavalo boravak na »Zmaju«.

Često smo razgovarali; ja sam ga poučavao u onome što sam znao i

ujedno, u razgovoru s njim, dotjerivao svoje znanje engleskoga.

Tako smo proveli mjesece i godine u neprestanim pogibeljima.

Preturili smo mnoga putovanja prevozeći nesretne crnce iz

Angole i Mozambika u Brazil i na Antile.

Nikad se nisam mogao priviknuti na prizor bijede i strahote što

ga pružaše ta rabota. Gotovo sam uvijek odlazio u svoju kabinu da

ne vidim te nesretnike. Zaldumbide je s njima dobro postupao, ali

prizor ipak nije gubio na odvratnosti.

»Zmaj« nije bio od onih klasičnih brodova što prevoze roblje,

brodova koji su se mogli smatrati kao ploveći lijesovi.

Dobro su ondje proračunali potrebnu količinu zraka i vode, a

poduzimali su i sve drugo da se spriječi zaraza, kužno isparavanje i

smrad. Zaldumbide je znao da njegov posao i probitak nije u tome

da mu crnci umru.

Prema onome što mi svi kazivahu, prije nego što sam ja došao

na brod prevozili su velike pošiljke žive ebanovine, a posada je

slušala. U moje vrijeme mornari su pol vremena provodili u pobuni.

Iz tih se opasnosti izlazilo pukim slučajem.

Nekako tri ili četiri godine pošto sam došao na brod prevozili

smo u Ameriku tri stotine kineskih kulija. Ostavili smo za sobom

kinesku obalu i Macao, i kad smo plovili u blizini rta Engaño na

Luzonu, približio nam se dvojedrenjak, jedna od onih škuna što ih

na Filipinima zovu pontines, a iz nje se pojavio Tristan de Ugarte.

Sasvim se promijenio; debeo ožiljak što mu se pružio preko lica

potpuno ga je izobličio.

Rekao mi je, kao u optužbu, da mu je moje ime donijelo malo

227

sreće; njegov je posjed na Ilo-Ilu propadao. Očito nije znao njime

upravljati.

Njegova nemirna ćud javljala se u svemu i na svakom koraku i

naprosto mu nije dala da živi. Često sam pomišljao nije li lud, jer

mu kretnje i čini bijahu sami ispadi.

Prelazili smo preko Pacifika kad nam se pobuniše Kinezi, i ne

znam jesu li oni ili neki od posade ubili Zaldumbidea i nizozemskog

liječnika.

Onda je došlo do niza sukoba i obračuna između dviju

neprijateljskih skupina u posadi. Na kraju su prestale te zadjevice, i

ja sam preuzeo zapovjedništvo na brodu.

Moj je plan bio da dođem u Europu, predam brod vlasnicima i

da se vratim u Španjolsku.

Ploveći Pacifikom prema jugu naišli smo na nekakav brod u

nevolji i pomutnji. Odande su nam davali znakove i pitali nas

imamo li liječnika. Odgovorili smo da nemamo, a mogli smo im dati

samo vodu i čaj.

Sutradan je na našem brodu izbila žuta groznica. Netko je u

liječnikovoj sobi pronašao spremicu s kininovim prahom. Pripremili

smo napitak za bolesnike. Od dvadeset oboljelih umrlo je osam

ljudi.

Dok je groznica harala, Ugarte je došao na misao da pobuni

neke mornare. Tražio je da promijenimo ime brodu i da gusarimo na

Pacifiku. Bio sam prisiljen zatvoriti tog luđaka.

Poslije duge i teške plovidbe stigli smo do Magelanova

tjesnaca, ali kako nismo imali povoljna vjetra, odlučio sam da

skrenemo na jug i oplovimo rt Horn.

Bilo je veoma hladno i vedro kad smo prolazili rtove Deseado i

Desolación; ali kad smo došli na visinu Wollastonova otoka, upali

smo u gustu maglu, koja se nije dizala nekoliko dana.

Razboritost je nalagala da se zaustavimo, ali sam ja plovio

dalje. Nekoliko puta umalo što nismo naletjeli na velike gromade

leda plovca. Te su nam ledene gromade poslužile da dopunimo

zalihu vode.

Zadržali smo se jedan dan u zaljevu Nassau, a onda krenuli

dalje, ne čekajući da se vrijeme popravi. Posadu presvojio umor,

mornari radili kao da su u ognjici; strahovao sam, budu li se

odmarali, obhrvat će ih slabost te ćemo svi propasti u tim

negostoljubivim krajevima.

228

Iz zaljeva Nassau isplovili smo po ružnu vremenu, pod

udarcima oluje prošli smo kroz tjesnac Le Maire i usred snježne

vijavice stigli u luku Cook na otoku Statenu.

Malo je mjesta koja su tako turobna kao što je ovo. Luka je

fjord nad kojim se izdižu visoke planine s golim i mračnim hridima;

tlo je muljevito i neobrađeno.

Premda je posada htjela da se ondje odmori, odlučio sam da

nastavimo put dok ne stignemo u Zaljev samoće na otočju što ga

zovu Malvinas ili Falkland.

Ondje smo se zadržali, a kad je posada dovoljno prikupila

snage, zaplovili smo put Europe.

Na visini rta Sao Vicente dvaput nas je lovio engleski ratni

brod i topovskim hicima uništio jarbole i jedra na »Zmaju«.

Umaknuli smo čamcem kitolovcem, a mislim da se kuhar s nekim

domogao Zaldumbideovih sanduka te ih ukrcao u čamac. Kad smo

bježali »Zmaj« je potonuo. Ugarte se hvalio da je provrtio brodsko

dno. Ne znam je li bila istina.

Da nismo izvukli Zaldumbideovo blago, mogli smo se odmah

iskrcati na kojemu između Kapverdskih otoka; ali s onim teretom

činilo mi se opasnim pojaviti se ondje. Zaplovili smo na sjever,

prema Kanarskim otocima. Složili smo se da pristanemo na afričkoj

obali i zakopamo sanduke.

Uplovili smo u rijeku Nun te istraživali njene obale. Pored

mora, dune od bijelog pijeska što ih je stvorio vjetar odbijale su

svjetlo tako da su zasljepljivale oči. Pošto smo malko odmakli

uzvodu, javljali se trnjaci, kupinovo grmlje, sandarak i agave. Na

petnaestak milja od morske obale naišli smo na ruševine; možda su

bili ostaci koje od utvrda što ih je po nalogu španjolskoga kralja

podigao Diego Garcia de Herrera. Nije mi se činilo razboritim da

ondje zakopamo sanduke, pa sam tražio bolje mjesto. Sva ta

uzvišenja i brdašca uz rijeku, stvorena od pijeska, vjerojatno

mijenjaju položaj i oblik djelovanjem vjetra iz Sahare. Trebalo je

pronaći čvršću točku.

Prišao sam jednome zidu na kojem se vidio u kamenu uklesan

slon; gledao sam onamo kamo bijaše upravljen pogled slonova oka i

opazio da se u tom trenutku između dviju velikih stijena vidi sjena

oštre hridine što se nalazi kraj rijeke. Vrh sjene padao je u tom času

u podnožje jednog arganova stabla. Pomislih, najbolje će biti da

ondje zakopamo sanduke.

229

Odredio sam položaj, a kako je postojala mogućnost da nas

ulove i kod nas pronađu zapis o zakopanom blagu, poslužio sam se

tajnim pismom: oznaku mjesta preveo sam na baskijski, i dok smo

čekali da se blago zakopa, Allen je, po mojoj uputi, označio u

molitveniku slova koja su, sastavljena u riječi, davala objašnjenja na

baskijskome.

Mornari se bijahu sporazumjeli s nekolicinom Maura da u

zamjenu za jednu pušku dobijemo dva janjeta, ali Mauri, umjesto da

izvrše ugovor, navališe na nas i ubiše nam nekoliko ljudi.

Dok smo se odande povlačili Mauri su nas neprestano

progonili. Kad smo zašli u more, zahvatilo nas strašno nevrijeme.

Nismo mogli ploviti, golemi valovi preplavljivali nam čamac.

Morali smo kapama grabiti i izbacivati vodu, pjena nam udarala u

lice, a vjetar nas zaglušivao i gasio nam svjetiljku kad smo htjeli

pogledati kompas.

Dva smo se dana borili s kišom i s valovima, a trećega ujutro

ugledasmo otak Lanzarote kao oblak na obzorju.

Pomislismo: eto spasa, ali nas tada zarobi nekakav engleski

ratni brod i odvede nas na onaj brod što nas je prije nekoliko dana

lovio. Bili smo osumnjičeni da se bavimo gusarstvom. Poznato je da

su zakoni protiv gusara veoma strogi. Gusar je izvan zakona i

ljudskih prava, a engleski zakon osuđuje ga na vješanje.

Engleski ratni brod zvao se Argonaut. Liječnik na tome brodu

bijaše izvanredan čovjek; za našeg putovanja u Englesku ispričao

sam mu svoj život ne krijući ništa. Dao je o meni dobro mišljenje, i

sigurno njemu imam zahvaliti što me, kao zapovjednika gusarskog

broda, nisu odmah objesili na prvi jarbol.

Za plovidbe od Kanarskih otoka do Plymoutha Englezi su

dobro postupali sa mnom. Život mi je zagorčavao samo Ugarte, koji

mi neprestano spočitavaše što nisam slušao njegov savjet dok smo

plovili Pacifikom.

230

III

KAŽNJENIČKI BROD

Čim smo se iskrcali, odvedoše nas pred suce. Svi članovi

posade »Zmaja« pojavili se na optuženičkoj klupi. Činjenica što se

nismo opirali i što smo se okanili sumnjivih poslova spasila nas od

vješala.

Možda bismo prošli i bez kazne da je sud bio kao što su

redovni sudovi; ali su nam sudili tako brzo da se nismo mogli

braniti. Osudili su nas na deportaciju u razne zatvore i na

kažnjeničke brodove: zapovjednike na deset godina, a mornare na

pet.

Nisu nas sve poslali na isto mjesto. Mornari su bili odvedeni u

zatvore u unutrašnjosti i na kažnjeničke brodove blizu Portsmoutha i

Chathama. Nama su namijenili kažnjenički brod na sjeveru.

Ukrcali smo se na kuter koji se zvao Flying Fish, a to će reći

»Riba poletuša«. U našoj skupini bijahu Ugarte, kormilar Nissen,

nostromo Old Sam, Irac Allen, koji je želio da bude sa mnom iz

prijateljstva, i drugi zatvorenici, Francuzi. Kad smo isplovili iz

Plymoutha, Old Sam bacio se u vodu. Neko vrijeme nismo ga mogli

vidjeti. Vojnici su pucali na svako mjesto gdje se činilo da se nešto

miče. Nisam želio gledati taj strašni lov. Sutradan, u sumrak, brod se

zaustavio; uz bok mu pristade čamac.

Sišli smo u čamac, s lisičinama na rukama, i sjeli. Čuvao nas

odred vojnika sa časnikom.

Brzo smo izgubili iz vida »Poletušu«, prilazili smo kopnu.

Kroz gustu maglu vidjelo se samo ušće neke rijeke. Na pozadini od

sinjega polarnog neba nazirali se istureni dijelovi kopna, sivi, bez

raslinja, a dolje, na tlu, crnjele se močvare: nad njihovom

nepomičnom vodom letjeli oblaci ptica.

Još je trajao sumrak kad smo se približili kažnjeničkom brodu.

Bez jedara i jarbola, izranjao je kao tamna mrlja između sivog neba i

sivog mora. Izbliza je stari brod nalikovao na Noin korab, privezan

konopima i lancima; izdizao se u visinu kao kakva kuća; iz njegovih

dimnjaka izlazili crni stupovi dima. Na pramčanoj statvi isticao se

lik Neptunov.

231

Svu okolicu prekrivala neodređena boja, sve tonulo u sivilu i

žalosti; žućkasta voda stapala se u polusjeni s nebom.

Nikad nisam osjetio veću tugu.

Prošli smo ispod ukrasa na krmi, koja je imala tri kata izvan

vode, sa galerijama i prozorima što bijahu pretrpani baroknim

uresima.

Najviši dio krmenog ukrasa nalazio se najmanje trideset stopa

iznad vode, i s njega je visio velik fenjer, koji je jedini svijetlio u

sivome i turobnom okolišu što je tonuo u mrak.

Kažnjenički brod bio je stara lađa iz doba bitke kod Trafalgara.

Zvao se Neptun.

Kad smo stigli na palubu, morali smo čekati cio sat, dug i

hladan. Narediše mi da skinem odjeću. Poslušao sam. Dali su mi

nekakve poderane hlače, star prsluk i kaput s velikim brojem na

leđima. Čvrsto sam odlučio da se ničemu ne protivim, i pokazalo se

da sam dobro uradio, jer su neki od naših, a među njima i Ugarte, ne

samo ostali bez svog odijela nego su još dopali i samice.

Kad smo se Allen i ja, odjeveni u kažnjenička odijela, sreli na

palubi, pogledali smo se pažljivo, stegli jedan drugome ruku i

zakleli se da nikada nećemo jedan drugoga ostaviti u nevolji.

Trebalo je ondje živjeti deset godina. Kakva li života! Proljeća,

ljeta i zime vjenčavat će se svojim tokom i prolaziti nam u tome

plovećem zatvoru, gledat ćemo samo sivo more, močvare pune

blata, a jedina će nam veza s vanjskim svijetom biti šum valova i

oštri krik galebova i divljih pataka.

Strašan je bio život na kažnjeničkom brodu; jedva smo imali

prostora da se okrenemo; pramac su zauzimali vojnici od straže, a na

krmi smjestili se časnici. Zatvorenici su živjeli između donje galerije

i daščare podignute na palubi, uvijek pod okom jednih i drugih.

Teško je bilo priviknuti se na život ondje, ali se, naposljetku,

sve postiže ustrajnom voljom.

Uvjeren sam da se prvih dana nisam razbolio samo zato što

sam upeo svoju volju. Neprestano sam bio grozničav, glava mi

gorjela; noću nisam mogao spavati i zapadao sam u stanje potpune

klonulosti. Kad je svanjivalo, u vrijeme buđenja, ustajao sam s

vlažnom odjećom i mokrom kosom; osjećao sam bolove u svim

zglobovima i veliku slabost.

Pa ipak moja volja nije popuštala; uvjerio sam se da je jaka i

napeta, spremna za svaki napor. Uzeo sam kinina i za petnaest dana

232

vratio zdravlje.

S prognanicima na kažnjeničke brodove postupalo se kao s

robijašima. U slučaju neposluha kažnjavali su ih bičevanjem,

stavljali ih u okove ili bacali u samicu, u black hole ili »crnu jamu«,

gdje su živjeli o kruhu i vodi.

Gotovo su svi zatvorenici držali golubove i druge ptice,

vjeverice i mnoge domaće životinje. Svatko je tražio zabavu prema

svom ukusu i prema svojim sklonostima.

Nalazio se ondje neki Englez, zapovjednik broda što je

prevozio roblje. Sam nam je pričao da je crnce, kad bi se pobunili,

vezao uz usta topovskih cijevi i onda izdao zapovijed za paljbu. Kad

su ga lovili, taj je kapetan trpao crnce u bačve i bacao u more. Taj se

surovi bjesomučnik znao sada sav raznježiti kad bi pomislio na

kunića kojega je pripitomio.

Ugarte i jedan čovjek iz Marseillesa često su nam dodijavali.

Ugarte bijaše vječni nezadovoljnik; loša hrana, vlaga, hladnoća, sve

prirodne neugodnosti i nevolje u takvu zatvoru, sve je u njega

izazivalo mahnitanje, a njegovi prosvjedi pribavih su mu samo

okove i samicu.

Mene je optuživao da sam laskavac i podlac, jer se nisam

bunio. Nisam ga mogao uvjeriti da je glupo prosvjedovati kad ne

možeš postići ništa osim nove kazne.

Marseljac, čije ime ili nadimak bijaše Tiboulen, dojađivao je

svima u drugom stilu.

Ono što bismo kod Ugartea mogli nazvati lako povredljivim

dostojanstvom, bijaše kod Tiboulena vrsta patriotizma i mržnje na

Engleze. Marseljac je u sebi nosio gorčinu i razmetljivost južnjaka,

spojenu sa gotovo izvještačenim domoljubljem Francuza.

Tiboulen nije bio ni žestok ni zao čovjek kao Ugarte; kad se

nalazio sam, pokazivaše razumnost, ali kad je oko sebe imao

publiku, postajaše lud. Osjećao je potrebu da se njime bave ma u

kakvu povodu, i svađao se s ostalim zatvorenicima i upućivao tisuću

smiješnih prijetnja čuvarima.

Ta vrsta ljudi što živi samo za gledatelje izaziva naizmjence

srdžbu i prezir. Ponekad sam želio da tome idiotu oderu kožu, a

drugi put bih se sažalio videći gdje je bez obrane prepušten

okrutnosti svojih krvnika.

Tiboulena i Ugartea prebaciše u drugi odred, a nas ostaviše u

miru.

233

Prve mjesece proveli smo Allen i ja pomno proučavajući sve

načine i mogućnosti bijega.

Bilo je veoma teško; na otvorima stajale čvrste željezne

rešetke, na vratima teški zasuni. Uokolo broda vodila je donja

galerija, a prozori na njoj bili tako sublizu te valjda ispred njih ne bi

mogla ni ptica proletjeti a da je stražari ne vide.

Na toj se galeriji uvijek nalazila jaka straža, a ophodnje su

onuda prolazile svakih petnaest minuta.

Osim toga, u zatonu bijahu usidreni i drugi kažnjenički

brodovi, pa su pazili jedni na druge, a nekoliko čamaca s

naoružanim ljudima plovilo je noću i obilazilo oko starih brodova.

Iz razgovora s drugim zatvorenicima saznao sam da na

kažnjeničkom brodu postoji masonska loza pod imenom »Vjera i

Sloboda«, a njeni su agenti održavali veze s kažnjenicima na drugim

brodovima, i ne samo s kažnjenicima nego i s nekim časnicima od

posade.

Allen i ja izrazismo želju da pristupimo loži, i pošto smo prošli

stanovita ispitivanja, primljeni smo za braću. Prečasni bijaše neki

stari Grk, gusar čiji se život sastojao od niza grozota.

Pomoću masonerije mogli smo saznati neke zanimljive podatke

u vezi s možebitnim bijegom. Riječno ušće gdje se nalazio naš

kažnjenički brod bijaše kao veliko jezero, šire od pet kilometara. Tu

su usidrili tri kažnjenička broda; naš je bio u sredini.

Udaljenost od »Neptuna« do kopna iznosila je između tri i

četiri kilometara poprilici.

U slučaju bijega, veća opasnost negoli od mora dolazila je od

glibovitih baruština na obali, širokih više od sto metara. Kazivali su

da onuda ne možeš proći ni hodajući ni plivajući.

Većina bjegunaca ostala je u njima, ne mogavši dalje, te je

poslužila kao hrana gavranima i drugim strvinarima.

U tim crnim i strašnim močvarama, na kojima se noću javljala

svjetlost,15

nestali su mnogi bjegunci s kažnjeničkih brodova.

Vidjevši da nema mogućnosti za bijeg, počeo sam učiti

matematiku. Lijepe riječi što ih je o meni dao liječnik s broda

»Argonaut« bijahu mi i dalje od koristi, toj preporuci imam zahvaliti

15 Španjolski: fuego fatuo, njemački: Irrwisch, Irrlicht, modrikasti plamičci što

se pokreću nad močvarama i baruštinama, a nastaju izgaranjem plinova koji se

stvaraju truljenjem organskih tvari. — Prev.

234

što mi je zapovjednik posudio nekoliko knjiga o geometriji, algebri i

fizici. Dodao je njima još i Bibliju.

Allen, koji bijaše fanatičan katolik, nekoliko mi je puta

preporučio da je ne čitam.

Zatvorenici su bili mrzovoljni od nerada, pa je svaki tražio

najbolji put i način da se zabavi. Ja sam prešao na poučavanje u

matematici te uspio zaraditi nešto novaca. Uvečer, iako je bilo

zabranjeno imati svjetlo, ja sam čitao; čuvao sam komadiće slanine

od hrane, stavljao stijenj od kučine i tako sam imao svjetla.

Ravnodušnost što sam je osjećao prema svemu, spojena sa

stoičkom filozofijom koju sam stjecao, pomagala mi da mirno i bez

srdžbe podnosim jad. Osim toga, sve sam se nadao da će me poslije

dvije tri godine prebaciti u koju kažnjeničku koloniju gdje je život

podnošljiviji.

Pokušavao sam nekoliko puta da Allena poučim u matematici,

ali nije htio. Više je volio da uz harmoniku pjeva sjetne pjesme iz

svoga kraja.

235

IV

BIJEG

Za godinu dana upoznao sam sve ljude na kažnjeničkom brodu.

Neki se stari osuđenici bavili čudnim poslom. Napravili bi

otvor u brodu i prodavali ga onome tko više plati. Ti su otvori

morali izlaziti između razine vode i donje galerije, nadzirane i dan i

noć.

Ugarte, koji je provodio veći dio vremena u samici, reče mi

neka nađem čovjeka koji bi nama napravio otvor za bijeg: ima

novaca i platit će koliko treba.

Neki nizozemski mornar što je plovio na gusarskom brodu

Spectator, o kojemu se u svoje vrijeme mnogo govorilo, pregovarao

je s Ugarteom, a kad su se sporazumjeli, prionuo je na djelo.

Nadajući se bijegu, Ugarte je postao mirniji.

Nizozemac je bušio prolaz, ali ga je negdje na polovici posla

otkrio stražar, i sve je propalo.

Poslije toga izjalovljenog pokušaja Ugarte me nije ostavljao na

miru. Svakog mi je dana izlagao kakvu osnovu, čak i dvije.

Opsjedala ga misao na bijeg, i samo je u toj fiksnoj ideji mogao

mirovati.

Ja sam se počeo privikavati na život na kažnjeničkom brodu.

Mogućnost da ostanem u močvari i poslužim kao hrana gavranima

nije me privlačila.

Ugarte je bio bolestan, razdražen kaznama i neprestano me

izazivao pitajući me bojim li se novog pokušaja.

Pokušao sam ga uvjeriti da treba čuvati snagu za teške trenutke,

ne rasipajući je glupo u bijesu zbog nevažnoga. Upozorih ga kako je

za prihvaćanje zamisli o bijegu najvažnije da osnova bude

jednostavna. Jasnoća i jednostavnost jedino su jamstvo za uspjeh.

Udružili smo se Ugarte, Allen i ja. Raspravljali smo nekoliko

dana o planu i onda se odlučili za jedan: napraviti otvor u zidu

daščare u kojoj smo spavali, da tuda dospijemo na palubu; odande

nam se valja popeti na krmenu palubu, koja je zapremala gotovo svu

stražnju polovinu broda, spustiti se užetom niz galeriju kraj

zapovjednikove kabine i baciti se u more.

236

Ja sam postavio za uvjet da se ne branimo i da nikoga ne

ubijemo. Bilo je tako teško pobjeći s broda, stići do obale i spasiti se

te nam je valjalo imati na pameti da su kudikamo veći naši izgledi

za povratak na kažnjenički brod negoli izgledi na bijeg, i da oni

stoje u odnosu sto naprama jedan.

Počeli smo pripreme. Ugarte je bio primio dovoljno novaca i

bio je voljan da plati. Preko masonskog bratstva nabavili smo

turpije, pilu, džepni kompas i svežnje konoplja za izradu konopa.

Svi smo spavali u visaljkama. Bilo je zimsko doba, pa smo nas

trojica počeli noću pokrivati glave, kao da nam je hladno. Tako smo

htjeli naviknuti nadzornika — zvali smo ga master — da nas

prilikom obilaska vidi uvijek u istom položaju i nek idućih dana

vjeruje da smo odmah zaspali.

Složili smo se da ne izgovaramo pred drugima. Ugarteu sam

savjetovao neka se kojiput pretvara da je srdit, da promjena u

njegovu vladanju ne bude upadljiva.

Na Badnjak smo počeli praviti prolaz. Noću smo urezivali

četiri užljebine u obliku četverokuta, koje smo na završetku posla

pokrivali paklinom. Trebalo je probiti zid tako da komad koji se

izreže bude kao čep: kad se budemo provukli opet ćemo ga umetnuti

za sobom, da se odmah ne primijeti otvor.

Radili smo nekoliko dana dok smo dovršili posao. Onda je

Allen nekoliko puta sjeo s vanjske strane prorezanog zida i svirao na

harmonici, a prstom umočenim u katran pokrivao je pukotine koje

su se mogle vidjeti.

Kad je taj prvi pothvat izveden, uzeli smo raspravljati o tome

kako da prijeđemo preko močvare na obali. Prema onome što se

kazivalo, ne može čovjek onuda ni hodeći ni plivajući. Allen je

predložio da načinimo široke potplate za noge pa da ih nazujemo

kao sandale kad stignemo u močvare; morali bismo samo tražiti

tvrđi dio u blatu.

Prihvatili smo prijedlog. Trebale su nam tanke daske. Allen je

od nadzornika tražio drvo da napravi dva sanduka, jedan za se, a

drugi za mene, da možemo u njima držati svoje stvari. Drvo je

stajalo dosta novaca, jer su se hirovi zatvorenika plaćali. Ugarteu je

splasnuo tobolac. Traženje drveta nije pobudilo sumnju, i Allen je

napravio šest tankih i prilično otpornih potplata, koje je, po

odobrenju jednog stražara, čuvao na krmenoj palubi. Daske su

hvatale stopu i pol ušir i tri stope uduž; u sredini su imale rupe

237

pokrivene voskom, da bismo tu obuću mogli privezati za stopala.

Kad smo završili pripreme, čekali smo tamnu noć. Mjesec je

išao na manjak, ali su noći još bile prilično jasne.

Što se više bližio trenutak, osjećao sam sve veći nemir i

grozničavost. Nisam kukavica, ali kad sam s palube gledao onu

pjenušavu i sivu vodu i mislio kako mi se valja baciti u nju, hvatala

me vrtoglavica i tijesnilo mi se oko srca.

Jedne subote, nekoliko dana poslije Sveta Tri Kralja, Allen je

na dalekozor jednog čuvara ugledao, daleko na obali, privezan mali

čun; zacijelo ga je ondje ostavio kakav lovac divljih pataka.

Čun se nalazio s onu stranu močvara.

Odlučili smo se te izvršili posljednje pripreme; svaki će

ponijeti svoju odjeću, jednu turpiju i četiripet šilinga, sve to uvijeno

u komad nepromočivog platna, kao zamot uprćen na leđa. Veze

kojima ćemo za noge pripeti drvene sandale, nosit ćemo oko vrata

dok plivamo. Debeli konop valja nam ostaviti navrh krmenog

ukrasa.

Odlučili smo da bježimo u nedjelju, noću.

Naši su susjedi znali za naš plan i čekali su da vide ishod, kao u

kazališnoj predstavi.

Ušao je stražar i prozvao nas, kao uvijek prije spavanja. Master

je običavao navratiti se kasnije sa nekoliko stražara i pregledati

jesmo li svi u svojim visaljkama.

Poslije proziva Allen, Ugarte i ja svukosmo odijela i

napravismo od odjeće svežnjeve, pa ih uvismo u nepromočivu

tkaninu. Onda smo skinuli s vješalice odjeću drugih zatvorenika i

stavili je u naše visaljke. Ostavili smo kape manje-više kao i ostalih

dana, a kad je nadzornik imao ući, nas trojica bacismo se na pod,

odmaknusmo »čep« s otvora, proturismo najprije zavežljaje s

odjećom, a onda se provukosmo i mi, baš kao mačke kroza svoj

prolaz, te iziđosmo na palubu. Zatvorismo za sobom prolaz. Vani

bijaše studeno. Stražar gotovo u našoj blizini povika: All is well

(»Sve je u redu«).

Noć nije bila sasvim tamna; nekakva crvenkasta sumaglica

ležala posvuda. Sagnuti, pobrzasmo uz rubnjak i skočismo na

palubac krmene palube, koja je zapremala gotovo polovinu broda.

Ondje smo pričekali da vidimo jesmo li otkriveni.

Ja sam drhtao od zime.

— Evo, natrljajte se — tiho će Allen dodajući mi komad loja.

238

Počeh se trljati, a Allen mi namaza leđa. Kad se sloj masti

prihvatio kože, nestalo je hladnoće. Ugarte i Allen učiniše isto.

— A daščice za noge? — upitah ja.

— U blizini su — odgovori mi Allen.

Čekali smo da se završi pregled: ako su primijetili da nas nema,

bilo bi ludo išta pokušati.

Master iziđe s pratnjom, kao i obično. Straže se izmijeniše.

Nisu primijetili da smo nestali. Došao je trenutak za djelo.

Allen potrča palubom, i eto ga ubrzo s našim drvenim

sandalama. All is well (»Sve je uredu«) mogli smo i mi kazati.

Kretali smo se po krovu palupca ne praveći m najmanje buke.

Odande smo morali skočiti na okruglu galeriju krmenog ukrasa,

kamo su gledali balkoni zapovjednikove sobe. S galerije valjalo nam

se spustiti na drugi dugački balkon, niži i manje izbočen.

Udaljenost od jedne do druge ograde mjerila je kakvih dvanaest

stopa.

Da smo zavezali uže na gornjoj galeriji, mogli smo se spustiti

na donju. Ali kako bismo ga kasnije odvezali da nam posluži da se

spustimo do mora? Da ga prerežemo nadvoje, ne bi dostajalo: željeli

smo spustiti se u vodu bez ikakva šuma, da ne privučemo stražarevu

pažnju.

Krmu su izvana, s jedne i s druge strane, ukrašavali srubljeni

bridovi, to jest plohe omeđene užljebinama, optočene staklom i pune

baroknih ukrasa. Na starim brodovima te su plohe nazivali vrtovima.

Nije bilo načina da čovjek prijeđe po njima.

— Daj mi turpiju — reče mi Ugarte.

Dadoh mu je. Ugarte se odlučno nagnuo na jedan od rubova i

čvrsto je utisnuo jednu turpiju u sastavak; iskušao je može li ga

držati, nagnuo se i utisnuo drugu nešto niže. Odande je dosegao

ogradu na drugoj galeriji.

Mi smo ga slijedili i uz pomoć dviju turpija mogli smo stići na

drugi balkon. Izvukli smo turpiju što je bila zabodena niže.

Ta je donja galerija imala tri osvijetljena prozora. Kroza stakla

mogli smo vidjeti gdje u sobi sjede dva časnika.

Odande do vode bilo je kakvih petnaest-šesnaest stopa.

Pod nama se još nalazila najniža galerija sa svojim stražarima,

ali je na tome dijelu krme nadzor bio slabiji.

Mogli smo se odande spustiti do mora po jednome od lanaca

koji su pridržavali brod; ali je na taj lanac padala svjetlost brodske

239

svjetiljke što je bila na krmi, pa smo se bojali da bi nas stražar

mogao vidjeti.

Allen priveza konop za jednu prečku na ogradi, a na drugi mu

kraj objesi drvene ploče što su nam imale poslužiti da prijeđemo

preko močvara. Irac je krenuo, spuštao se ne praveći nikakva šuma;

kad je uže olabavilo, spustio se Ugarte, a kasnije i ja. Dok sam se

spuštao na trenutak mi se učinilo da me promatra stražar; ali to, bez

sumnje, bijaše samo pričin.

— Dobro, hajdemo.

Odvezali smo daščice s užeta i zaplivali prema obali. More je

bilo uzburkano. Puhao je jak sjeveroistočnjak, koji je već donosio

krupne kapi kiše.

Ugarte je počeo snažno plivati; rekoh mu neka pripazi, jer će

brzo posustati. Poslušao me; ovda-onda okretali smo se na leđa, da

se odmorimo.

Mijenjali smo se noseći snop daščica, a to nam je omogućilo da

plivamo sa manje napora.

Prošli smo ispred drugog kažnjeničkog broda. Usred magle bio

je kao golema i fantastična krijesnica. Ostavili smo za sobom i brod

svjetionik. Kako smo se smišljeno odmarali, mogli smo izdržati više

od dva sata plivajući.

Moglo je biti oko deset sati uvečer kad smo stigli na rub

močvare. Riječna je struja dijelila morsku vodu od muljevitog žala.

Preplivali smo preko rijeke, koja je bila hladna kao led, i ušli u tu

baruštinu. U početku bijaše nemoguće kretati se po tome tekućem

glibu; ali četiri-pet metara dalje postajao je gušći. Zašli smo hrabro u

močvaru dok nismo stigli u područje gdje je mulj bio dovoljno čvrst

da drži težinu čovječjeg tijela, ali ne i toliko čvrst da bi se moglo

onuda hodati. Ispruženi u blatu, privezali smo jedan drugome za

noge drvene daščice; onda smo sva trojica ustali i počeli hodati

jedan za drugim držeći se za ruke. Mučnina nas je spopala od

smrada onoga blata. Bilo je trenutaka kad smo propadali u ljepljive i

mekane rupe; padajući i dižući se, prekriveni blatom do ušiju,

naposljetku se domogosmo čvrsta tla na pješčanoj izbočini.

Išli smo obalom. Čuna nije bilo na vidiku: ili su ga maknuli, ili

smo mi u noći izgubili smjer.

Ugarte je okrenuo psovati i tužiti se na svoju sudbinu. Allen mu

reče neka se umiri; nebesa su nam bila sklona, i tako psovati znači

izazivati i huliti.

240

Ugarte mu prijeko odgovori, i da nisam stao među njih da ih

umirim, još bi se i potukli.

— Kad biste vidjeli kako ste smiješni u tome blatnom oklopu,

crnu kao što je rakov, ne biste se svađali.

Obiđosmo pješčanu izbočinu na kojoj smo se nalazili te

izbismo na dražicu gdje je voda bila čista. Oprali smo se što smo

bolje mogli, trljajući se rukovetima trave, da bi skinuli sa sebe sloj

masti i blata što nas je pokrivao, a zatim se odjenusmo. Nismo znali

što da radimo: da krenemo ili da čekamo do jutra. Radije bismo se

odmah uputili, ali nas je zadržavala nada da ćemo naći čamac što ga

je dan prije vidio Allen.

Naposljetku odlučismo da ostanemo, pa smo na tome mjestu

čekali da svane.

241

V

NASUMCE

Poslije neobično duge noći konačno se počela čistiti magla,

ukazalo se jutro, žalosno i prljavo, kao da je uvijeno u kišu i blato.

Gavrani nam prolijetalli nad glavama ispuštajući prodorne krikove,

kao da žale što ne vide naše lešine na smradnom blatu močvare.

Allen ubrzo ugleda čun na obližnjoj izbočini.

— Eno ga — reče i potrča.

Ugarte i ja pođosmo za njim. Čun bijaše privezan lancem.

Ostale su nam dvije turpije, pa smo počeli strugati željezo. Izgubili

smo dosta vremena. Ugarte, uvijek nestrpljiv, nađe kamen i udari

njime po lokotu da se sav razbio. Mogao je razlupati i čamac; jer je

on bio glava koja ne razmišlja.

Čun je imao i dva vesla. Ušli smo i zaveslali, naizmjence. U

početku smo živnuli, ali smo se ubrzo počeli zamarati, a zatim nas je

i magla zavila.

Negdje sredinom jutra ugledasmo gdje nam se približava

čamac obalne straže; uvukosmo vesla i polegosmo na dno čuna. Oni

iz stražarskoga čamca nisu nas vidjeli ili su pomislili da je posrijedi

kakav napušten čun, pa su otišli dalje.

Imao sam u sjećanju plan koji je visio u stražarskoj sobi na

kažnjeničkom brodu. Nismo mogli naići ni na kakvo mjesto dok ne

prijeđemo barem desetak kilometara. Na trenutak je izišlo sunce,

blijedo sunce koje se pojavilo na nebu ovijeno krugom mutna

svjetla. Promatrali smo jedan drugoga. Pružali smo strašnu sliku;

vonjali smo po tamnici; na našim leđima još se mogli vidjeti

kažnjenički brojevi.

Kad sam ih upozorio na to, Ugarte i Allen svukoše kapute i

šiljkom turpije uništiše sramne brojeve. Ja se povedoh za njima.

Plovili smo ne udaljujući se mnogo od obale; ovda-onda

zamjenjivali smo se, i jedan se mogao odmarati. Dok smo čamili na

kažnjeničkom brodu bijasmo se odvikli od veslanja, pa su nam sada

ruke oticale i koža se na njima gulila.

Pred očima pružala nam se pusta krajina, s niskim brežuljicima

i močvarama pored obale. U daljini vidio se ponekad dim na kakvu

242

usamljenu posjedu ili ruševine starih dvora.

U rano poslijepodne magla se spustila na more, pa smo plovili

nasumce.

Glad, žeđ i umor tjerali nas kopnu. Više od dvadeset i četiri

sata proveli smo bez jela; a ruke nam krvarile.

Pristali smo na pustoj obali, blizu nekog sela koje je imalo

svoju luku.

Čuo sam da u nekim krajevima Irske i Škotske jedu alge koje

se zovu laminarije ili morska kupusina; nama je u želucu zastala

tolika glad te smo pokušali da ih gutamo, ali nismo mogli.

Allen je našao na kamenu nešto školjki i pozvao nas. Otkidali

smo ih vrškom turpije, i to nam je bila hrana za cijeli dan.

Odlučili smo da izvučemo čun i da prenoćimo na kraju. Onakvi

kakvi bijasmo, nismo htjeli u selo, nego smo krenuli pješčarom;

penjući se preko duna, a da nas nitko nije vidio, stigosmo na seosko

groblje; ispruženi između dva groba, zaklonjeni od vjetra, mogli

smo se odmoriti i spavati.

Oko ponoći probudili smo se od gladi i hladnoće. Ustali smo te

izišli iz groblja.

— Hajdemo u selo — reče Ugarte — da vidimo hoćemo li naći

što za jelo.

Nebo se provedrilo i osulo zvijezdama; barice zamrznute, tlo

otvrdlo od mraza. Hladan vjetar puhao. Došli smo blizu sela. Imalo

je malo kuća. Psi lajali u noćnoj tišini. Prošli smo ispred siromašne

kućice sa dva osvijetljena prozora. Odlučili smo da Allen uđe i kupi

malo kruha, ali se on odmah vrati i reče da nema nikoga.

— Nema nikoga? — uzviknu Ugarte. — Još bolje.

Uđe on i vrati se ubrzo, s kruhom i komadom sušena mesa.

Postali smo obični kradljivci. Ugarte krenu prema luci.

— Što ćemo ondje? — rekoh ja. — Zar nije bolje da se vratimo

gdje je čamac?

— Nešto ćemo pokušati — odgovori on.

Kad smo došli u luku, Ugarte se uputi brodiću privezanu za

željezni kolut i siđe u nj.

— Nema nikoga. Sjajan je! Hajde, silazite.

— Da ga ukrademo? — snebih se ja.

— Zašto ne? Kakva je razlika između krađe čamca i krađe

brodića s jedrom? Na isto izlazi.

Imao je čovjek pravo. Odriješili smo konop i sva trojica,

243

odupirući se o zid kamenog pristana, izvukosmo brodić iz luke.

Onda smo podigli jedra pa na more. U brodiću smo našli vode i

hrane za nekoliko dana. Ujutro smo sastrugali ime broda, koji se

zvao Betty, i okrstili ga imenom Rosa, Ruža iz Bangora, Allenova

mjesta.

Plovili smo cio dan i cijelu noć, a mogli smo jesti i odmoriti se.

U srijedu ujutro nalazili smo se već dovoljno daleko od

kažnjeničkog broda te se nismo morali bojati da će nas zgrabiti.

Dobro smo iskoristili vrijeme.

Naumili smo usmjeriti prema Francuskoj bude li povoljna

vjetra. Nismo imali karte, ali da iziđemo iz Irskog mora, usprkos

magli, dovoljan je i kompas.

Želio sam da prispijemo kamo god, samo da se Ugarte i Allen

jednom raziđu. Jer se sada, pošto su se našli izvan opasnosti, razvila

među njima divlja mržnja. Što bi god jedan kazao, drugome se

činilo zlo.

Nastojao sam ih smirivati, ali nije uvijek išlo lako, zbog Irčeve

tvrdoglavosti i zbog razdražljivosti moga zemljaka.

Tri smo se dana borili s jakim vjetrovima. Pramac se dizao i

spuštao; bijaše kao da razbija vodu lupkajući po njoj i sjeckajući je

kao dugim nožem, a to nas je zamaralo. U petak noću plovili smo

Kanalom Svetog Jurja, koji sam prilično dobro poznavao.

Cijelu noć i cio dan poigravali smo na valovima, zavijeni u

maglu; nismo mogli držati smjer plovidbe. Ujutro, kad je izišlo

sunce, vjetar se malko slegao. Kad se nebo počelo čistiti, a magla

trgati, ugledali smo irsku obalu, koju su ondje sastavljali sami

grebeni. Uzburkano more smirivalo se dok nije postalo nepomično,

a kad je vjetar sasvim prestao, morem se razlila utiha.

Ponestalo nam vode, pa odlučismo prići obali.

Bojali smo se, ako uplovimo u koju luku, mogao bi tko

prepoznati brodić, i eto nas opet u zatvoru; zato odlučismo pristati

na usamljenu pješčaru. Allen će otići u obližnje selo sa četiri-pet

šilinga što su nam preostali, da pokuša nabaviti nešto hrane; ja ću po

vodu, a Ugarte će ostati da lovi ribu.

Nisam u okolici našao ni potok ni izvor. Neki mi seljak reče da

ondje nema vode.

Vratio sam se na brodić i čekao da stigne Allen. On je donio

nešto hrane, koju smo brzo pojeli, i bocu piva, koju smo još brže

popili.

244

— Da vam sada kažem što mi se dogodilo i što su mi predložili

— reče nam Allen pošto smo povratili dušu, te nastavi:

»Otišao sam u selo te ušao u trgovinu da kupim hranu, upitaše

me odakle dolazim i tko sam. Ispričao sam im priču o brodolomu, a

trgovac mi reče;

— Ako želite raditi, ima u susjednom selu posjed, trebaju im

radnici.

Krenuo sam cestom i otišao na posjed. Dočekao me

crnomanjast mladić, te sam razgovarao s njim. Kad sam vidio da će

me primiti bez ikakve zapreke, rekoh mu kako su sa mnom dvojica

mojih drugova. A on će nato, kao iz puške:

— Vi ste gusari.

— Ne, nismo.

— Da ste i s kažnjeničkog broda pobjegli, nije mi važno.

Budete li dobro radili, platit ću vam kao i drugima. Jesu li i vaši

drugovi Irci?

— Nisu, oni su Španjolci.

— Svejedno, primam ih. Glavno da nisu Englezi.

Oprostih se s njime — završi Allen — i potekoh ovamo.«

Uzesmo raspravljati bismo li ili ne bismo prihvatili tu ponudu, i

zaključismo da bi to bilo najpametnije. Valjalo je još odlučiti što

ćemo s brodićem. Ako ga ondje ostavimo, odat ćemo mjesto gdje

smo se iskrcali.

Odvukli smo brodić na kraj žala; bilo je nešto vjetra u tom

trenutku; podigosmo jedra, privezasmo rudo kormila i otisnusmo

brodić zagazivši u vodu. U početku brod se kolebao, kao zbunjen ili

zastrašen; malo je išao naprijed, onda uzmicao, baš kao neodlučno

čeljade koje bi skočilo, a ne usuđuje se. Naposljetku je uhvatio

vjetar tako dobro da se udaljio, a nas ostavio zapanjene.

— Zna on kamo će — uvjerljivo će Allen.

Dok smo se penjali na pješčani brežuljak, osvrnusmo se. Naš je

brodić plovio i odmicao.

— A sada na posjed — rekoh ja.

S uzvišice gdje smo se nalazili vidjela se dva sela, jedno

zacijelo ribarsko, a drugo u unutrašnjosti, okruženo obrađivanim

poljima.

Noću, i uklanjajući se pogledima ljudi, stigli smo na posjed na

koji nas je Allen unajmio u službu. Nalazio se s jedne strane ceste, a

pred njim se protezao visok drvored. Kuća je bila velika i tamna, od

245

kamena, a oko nje smjestile se niske zgrade od opeke.

Nadglednik nam je dao novu odjeću, i sutradan smo počeli

raditi u polju.

Premda je rekao da će s nama postupati kao i s drugim

radnicima, nadglednik nas iskorištavaše, jer je znao da smo bez

isprava, a možda smo i odbjegli robijaši.

Ja sam se pomirio sa sudbinom, jer sam vidio da u dogledno

vrijeme nema mogućnosti da se oslobodimo tog iskorištavanja.

Allen se branio, jer je bio Irac, ali Ugarte, koji nije imao te

prednosti, vajkao se i neprestano mi dodijavao.

— Hajdemo odavde — govoraše nam na svakom koraku.

— Pričekaj dok se mognemo valjano odjenuti i sastaviti nešto

novaca — uzvraćao sam ja.

Čekao je i prosvjedovao. Prvim novcem što sam ga primio

kupio sam kaput, naprtnjaču i visoke cipele s dokoljenicama. Allen

se odjenuo na irsku; Ugarte, kad se obreo u novom ruhu, reče da

moramo krenuti.

On je želio da odemo nas dvojica i da ostavimo Allena; ovaj je

opet mislio da se treba otresti Ugartea. Ja bih radije da odem s

Allenom i ostavim Ugartea, ali sam i njega žalio.

— Mislim da bi najbolje bilo — rekoh obojici — da svaki

krene svojim putem i da se kasnije nađemo u Francuskoj.

— Ne, ne; to ne.

— Dobro; hajdemo onda sva trojica zajedno i dijelimo istu

sudbinu; ali treba nekog slušati, jedan neka zapovijeda, inače

propadosmo.

— Ti zapovijedaš — rekoše mi obojica. — Tebe ćemo slušati.

— To vi mene proglašavate zapovjednikom?

— Da.

— Dobro, onda vas opominjem da ću se odvojiti od onoga koji

se ne bude držao mojih naloga, na putu, na moru ili gdje god bilo.

Obojica obećaše da će me slijepo slušati.

Sutradan sam razgovarao s nadglednikom. Rekoh mu da smo

zaista bili na kažnjeničkom brodu, ali kao politički zatvorenici; da

smo vidjeli nekakva engleskog policajca kako obilazi oko imanja te

moramo otići. Dodao sam da smo bili veoma zadovoljni kako nas je

on primio, i molimo jedino da ništa ne kaže ako ga budu pitali za

nas.

Nadglednik, koji je bio od onih Iraca što bijesno mrze

246

Englesku, obeća nam da neće ništa reći, a što se tiče uhode, on će

njega, ako ga samo uhvati na imanju, pograbiti za šiju pa s njime u

jezero.

Otišli smo odande; namjeravali smo krenuti na jug, obalom, pa

u Wexford, da potražimo brod kojim bismo se prevezli na kontinent.

Uzeli smo put pod noge. Bio je sumoran jesenski dan, nebo

tamno; sipila sitna kišica; gavrani grakćući prolijetali zrakom. S

drveća opadalo crvenkasto i žuto lišće i pokrivalo krajinu; vjetar, što

je puhao na busove, vijao ga amo-tamo po putu; jesenji miris uvele

trave, mokre paprati i vlažnog lišća ležao posvuda.

Išli smo uz morsku obalu, penjući se uz niske brežuljke obrasle

grmljem i silazeći s njih. U daljini se vidjele tamne ruševine kakva

dvorca, poneka skupina seljačkih kuća s dimnjacima iz kojih su

sukljali stupovi dima, vidjele se zelene livade, zeleni obronci i

pokoja gusta i sjenovita šuma.

Već prvog popodneva počele su zadjevice između Ugartea i

Allena. Svađu su zametali oko svake sitnice. Kao što je i prirodno,

Irac je poznavao svoju zemlju pa je i prolazio bolje od nas. Tu tako

logičnu činjenicu Ugarte je gledao kao napadaj na sebe i na mene.

Opet sam ih upozorio da ću ih ostaviti i otići sam ako se budu

svađali. Umirili se malko i prestali se rječkati.

Uvečer stigosmo do velika stada ovaca. Allen zađe u razgovor

s pastirima, i s njima dođosmo do gostionice što se nalazila uz cestu,

a zvala se »Plavo zvono«. S ulaza se vidjelo more, grebeni i stijene

na obali.

Allen nas je i sljedećih dana oslobađao mnogih briga.

Prije nego što bismo došli u koje selo, Irac se odvajao te ulazio

sam; izvidio bi prilike, pa ako bi otkrio štogod sumnjivo, ugljenom

bi napravio znak križa na prvoj kući; ako nije bilo ničeg što bi

uznemiravalo, onda je crtao osmicu.

Mi smo se pridržavali i pazili na oznake; ako je znak

opominjao da ne ulazimo u selo, mi smo obilazili; ako je znak bio

povoljan, išli smo do krčme, gdje bi nas Allen čekao na vratima. Tu

bismo uzimali toplu juhu, komadić kuhana mesa i čašu piva, a onda

se pružili na kakvu seljačkom ležaju ili na sijenu.

Svakog jutra, prije nego što bismo krenuli dalje, kupovali smo

nešto hrane, a doručkovali smo u polju. Ugarte je donosio drva, ja

ložio vatru, Allen kuhao.

247

VI

GOSTOLJUBIVA KUĆA

Nekoliko kilometara pred Wexfordom uhvati nas noć. Ušli smo

u prvo selo te u gostionici zatražili noćište. Gostionica se nalazila u

maloj kući, udaljenoj od ceste; nad ulazom, nadsvođenim, stajao

cimer, a na njemu bio kričavim bojama nacrtan dupin. S obje strane

ulaza nalazili se prozori, a pod njima dvije klupe od kamena.

Gostioničarka, otresita žena, reče nam da je svratište već puno,

ne može nas primiti. Postigli smo, na Allenovo navaljivanje, da nam

dade večeru. Dok nam je stavljala jelo na stol upita nas:

— Kakav ste vi svijet?

— Pomorci. Prije tjedan dana razbio nam se brod.

— Ako ste pomorci, idite kapetanu Sandowu. Ondje će vas

primiti.

— Tko je kapetan Sandow? — zapitah ja. — Vojnik?

— Nije, on je stari pomorski kapetan. Lud starac što živi sam

sa kćerkom. Prije je u kuću primao brodolomce.

Iz gostionice smo izišli s dječakom koji nas je otpratio.

Kuća kapetana Sandowa bijaše star dvorac ukrašen

četverouglatom kulom od siva kamena, uz koju bršljan protezaše

svoj splet. Oko zdanja dizalo se nekoliko zgrada različite veličine.

S krova stršio čitav niz dimnjaka, baš kao svirale na orguljama,

i to je dvorcu davalo fantastičan izgled.

Vanjsko stubište vodilo na prvi kat. Kuću okruživala močalina

sa starim zapuštenim i podivljalim vrtom koji se doimao nekako

tajanstveno, pogotovu na sjajnoj mjesečini.

Nije bilo puta od dvorca do vrata na vrtnom zidu; glavnu stazu

gotovo je uništila trava i grmlje.

Dva su prozora na dvorcu bila osvijetljena: melankolični

pogledi koji kao da promatrahu nešto kroz lišće. U vrtu, kao da

stražare, stajali veliki krošnjati brijestovi, a na mnogim grmovima

još se držale uvele bijele ruže.

Povukli smo za konop što je visio uz vrata, a negdje daleko

oglasi se zvono.

Iziđe stara sluškinja, a Allen joj kaza da smo brodolomci.

248

— Idem javiti kapetanu. Pričekajte.

Žena nestade, a domalo otvori se jedan osvijetljeni prozor na

kući; na njemu se pojavi čovjek koji povika:

— Ej, brodolomci, naprijed!

Gurnuli smo vrata, prošli vrtom i ušli u dvorište u kojemu je sa

svake strane stajao pas izrađen od kamena. Popesmo se starim

stubištem i uđosmo u prostoriju za koju nisi mogao odsjeći je li to

gospodski salon ili je napuštena ropotarnica; ondje nije bilo svjetla,

a ćutjela se vlaga i hladnoća.

Kapetan Sandow bijaše starac mršav i žut kao pipun, s bijelom

bradom; njegova kćerka, nježna i blijeda djevojka, imaše crnu kosu i

plave oči.

Allen je počeo na irskom već dobro naučenu pripovijest o

našem tobožnjem brodolomu; ali mu se kapetan uteče u riječi i

poteže priču o svojim putovanjima. Pažljivo smo ga slušali, a on nas

ustavi na večeru i na konak; večerali smo s njim, a kad smo pošli na

počinak, reče nam:

— Možete ostati ovdje koliko vam je god potrebno da se

odmorite.

Ona nas je starica povela zavojitim stubištem u toranj; morali

smo oprezno ići po vlažnim stubama, kliskim i trošnim, i saginjati

glavu da se ne udarimo.

Naposljetku sluškinja otvori jedna vrata, i nas trojica uđosmo u

napuštenu knjižnicu; na podu je bilo nekoliko slamarica i na njima

smo spavali.

Sutradana rekoh Allenu neka kaže kapetanu Sandowu da smo

pripravni raditi u njegovoj kući eda bismo mu nekako uzvratili

gostoprimstvo.

Ugart je držao da je glupost raditi kad nitko ne traži; kapetan je

odgovorio da ne želi da išta radimo; ali je, očito na Allenovo

navaljivanje, pristao da mu uredimo vrt.

Kapetan je kupio dvorac za male novce, i nije namjeravao da

ga uređuje. Sve je ondje bilo staro i ruševno; zidovi se osipali ispod

pocrnjelog bršljana, drevna kapelica stajala zapuštena, dvorane

zjapile bez namještaja, stara knjižnica bila puna vlažnih knjiga, a

troje-četvero slugu, preklopljeno pustim godinama, grohnulo od

starosti kao i cijela kuća.

Pod strehom i u žljebovima lastavice savile gnijezda, a u

visokom drveću skrivale se vrane i sove, koje bi se noću javljale

249

zlokobnim krovima. U napuštenom vrtu drijemao tajanstven i

sjenovit ribnjak, a jablani na njegovim obalama, od lišća što je

otpadalo tokom godina, sastavili oko vode obrub od mekoga srebra.

Dan poslije dolaska, Allen, Ugarte i ja počesmo otkrivati staze

u vrtu, čupati sa njih travu i nasipati ih pijeskom. Zatim smo prešli

na čišćenje kruškovih stabala što su se u obliku lepeze širila ispred

zidova. U nedjelju slušali smo misu u staroj kapeli, a ja sam poslije

otišao da pregledam knjižnicu. Bila je to velika, fantastična soba s

ukrašenim stropom, provaljenim na mnogo mjesta. U sobi stajalo

nekoliko ormara ispunjenih vlažnim knjigama, a na ormarima ležale

potamnjele slike, probušene i poderane. U sobi se nalazilo mnoštvo

lovačkih trofeja, koji se, bez sumnje, nisu sviđali sadanjem vlasniku

dvorca. Obložena i već crvotočna vrata, sa zarđalom bravom, vodila

na galeriju koju su lastavice i šišmiši načičkali svojim gnijezdima.

Prolaz se završavao nadsvođenim prostorom, kao nekakvom

riznicom, s malim prozorima u debelim zidovima. Zapremahu je

oštećena poprsja ljudi iz starine, i mnoge zidne ure, svake veličine,

sve odreda zaustavljene i većinom razbijene.

Pretražio sam sve kutove i pronašao i nekoliko knjiga Waltera

Scotta i »Pjesme Ossianove« od Macphersona.

Osušio sam ih u blagovaonici pred kaminom; onda sam im

učvrstio povez i dao ih kapetanovoj kćeri.

— Gdje ste ih pronašli? — upita me.

— U knjižnici. Zacijelo ih još ima.

I zbilja, našao sam i mnoge druge knjige. Zajedno smo čitali

knjige Rob Roy, Ivanhoe i Quentin Durward i nadugo raspravljali o

junacima iz romana velikog pisca. Ja sam nalazio izvjesnu sličnost

između kapetanove kćerke i Diane Vernon, iako je Ana Sandow bila

sjetnija od Scottove junakinje.

Ana je živjela prepuštena hirovima svog oca, luda i sebična

starca, koji joj nije dopuštao da i s kim razgovara.

Allen se sprijateljio sa starom sluškinjom i s ljudima u

susjedstvu; ja sam, ne pokazujući nestrpljenje, slušao sedmi, osmi i

deveti put priču o kapetanovim pustolovinama. Ugarte poslije

tobožnjeg rada u vrtu, opružio bi se na ležaju i ondje proklinjao

svoju sudbinu.

Ja sam počeo osjećati bratsku naklonost prema Ani Sandow.

Jadna djevojka, tako vesela i živahna po prirodi, bijaše zapravo

žrtva.

250

Kapetan nije želio da se njegova kći uda niti da s kim

prijateljuje. Zato se i zatvorio u taj dvorac i prijetio posluzi da će ih

otpustiti ako puste strane osobe u kuću. Usprkos toj želji da bude

odvojen od svijeta, stari se sebičnjak dosađivao i želio je da ljudi

dođu, ali samo da bi njega zabavljali.

Ugarte je primijetio da mlada gospodarica pokazuje sklonosti

prema meni, pa je, vođen jednim od svojih napadaja bijesa i zavisti,

pisao kapetanu Sandowu da prijateljujem s njegovom kćerkom, da

smo sva trojica gusari i da smo pobjegli s kažnjeničkog broda.

Kapetan me pozvao, a ja mu ispričah sve što smo prošli, ne

krijući ništa. Kako sam po njegovu lošem raspoloženju zaključio da

je nezadovoljan, rekoh mu:

— Ne brinite, još danas odlazimo.

— To mi je drago — dočeka on — ali ne zbog vas, nego da ne

vidim potkazivača.

Nisam mogao razumjeti zašto je zlovoljan i poslije mog

obećanja da ćemo odmah otići; ali što mi je sutradan rekao Allen,

objasnilo mi je razlog. Starac je pitao Allena o onome što sam mu ja

pričao, a kad se uvjerio da sam govorio istinu, osjetio se ponižen, jer

su njegove pustolovine u poređenju s našima bile beznačajne.

251

VII

MRŽNJA IZBIJA

Obavijestio sam Allena i Ugartea da moramo otići.

— A zašto? — upita Ugarte, tobože iznenađen.

— Ni za što. Nekakva je dobronamjerna dušica rekla Sandowu

kakvi smo i odakle dolazimo.

— A tko bi mogao biti? — upita on.

— Ti ćeš znati bolje od ikoga — odgovorih mu kastiljanski.

Allen nas je slušao; osjećao je da je tu Ugarte umiješao svoje

prste.

— Ne znam što želiš reći time — mrmljao je Ugarte. I videći

da ne odgovaram, priklopi cinički: — Jako te potreslo to pisamce.

— Pa jasno!

— A što ti je rekao kapetan?

— Rekao je da mu se gade potkazivači i da samo zbog toga

moramo otići.

Ugarte je problijedio. A Allen, koji je sve razumio, uzviknu.

— Ah! To nas je on izdao!

— Ne miješaj se u ono što te se ne tiče, životinjo! Irac poče

psovati, i jedva sam ga zadržao da se ne baci na Ugartea.

Posljednje noći što smo je proveli u kući kapetana Sandowa

napisao sam Ani dugačko pismo. Nas trojica spavali smo u

knjižnici; Ugarte i Allen pružili se na slamarice, ali su ostali budni.

Kad sam dovršio pisanje izišao sam iz knjižnice, stavio pismo u

jednu knjigu, zovnuo sluškinju i rekao joj da knjigu preda

kapetanovoj kćeri. Bojao sam se da ću, kada se vratim, naći Ugartea

i Allena u tučnjavi.

Nijedan od nas trojice nije mogao spavati; Allen je bio bijesan

na Ugartea. Prije zore izišli smo iz kuće ne oprostivši se ni s kim.

Bio je hladan dan; stigli smo na cestu te išli duž obale, a sitna nas

kiša škropila.

Allen i Ugarte nisu htjeli razgovarati jedan s drugim. Da ne bi

imali veze među sobom, Ugarte mi se obraćao na kastiljanskom, a

Allen na engleskom jeziku.

— Da moramo ovako kisnuti zbog jednog nitkova! — mrsio je

252

Allen kroza zube.

Te noći, mokri do kostiju, našli smo neku gostionicu, napol

krčmu, napol kolibu, koja se zvala »Lovčev odmor«. Zidove joj i

krov prekrio bršljan, a dva joj osvijetljena prozora, sa crvenim

zastorima, gledala u tamu: bijaše kao čupava i kosmata glava kakva

čudovišta zakrvavljenih očiju.

Iako nismo bili daleko od grada, odlučili smo ostati ondje. Sjeli

smo za stol i zatražili večeru.

Ugarte se počeo rugati kapetanu Sandowu i njegovoj kćeri. U

početku sam se srdio; kasnije sam osjećao sažaljenje i prezir, jer sam

vidio da je i opet zapao u ludilo. Već mi je toliko rekao i toliko me

vrijeđao da sam ga naposljetku upitao:

— Što sam ti učinio da me tako mrziš?

— Smetaš mi! — povika on. — Jedan od nas dvojice suvišan je

na svijetu.

I zapjenjen od bijesa, poče me strahovito vrijeđati, govoreći

kako želi moju smrt, jer sam mu ja najmrskiji čovjek na svijetu.

Allen, sav izobličen od gnjeva, uzviknu:

— Ja to ne bih trpio!

— Što se ti miješaš, podla gnjido! — zaurla Ugarte.

I u svome bjesnilu izvuče turpiju, koju smo ponijeli s

kažnjeničkog broda i koju je još nosio, i rani njome Irca po licu.

Allen odmah skoči, zgrabi klupu na kojoj je sjedio, podiže je i

udari njome Ugartea po glavi tako jako da ga je namjestu ubio.

Zatim, kao lud, nastavi udarati po mrtvacu i po stolu, razjaren

kao ranjeni slon, dok nije razmrskao klupu i ostao s komadom

drveta u ruci, u koji je onda gledao kao mjesečar što se budi; bacio

je drvo na pod i provalio u plač. Svikoliki što su se našli u gostionici

pribivahu događaju i bijahu na Allenovoj strani.

— Hajdemo! — pozvah ga. — Valja bježati.

— Ne, ne. Zašto?

Ostao sam kraj njega. Rana na njegovu licu bijaše laka.

— Vi treba da idete. Bježite — reče mi Allen.

Ne, neću da te ostavim.

— Ovdje su svjedoci cijelog događaja. Idite. Ako pobjegnete,

možete za me više učiniti iz slobode nego iz zatvora. Uzmite novac

što mi je ostao. Ako dospijete u Francusku, pišite o svemu staroj

sluškinji kapetana Sandowa.

Izišao sam iz krčme i počeo trčati putem; vjetar mi udarao u

253

lice i zadržavao me; bio je to vjetar smorac, vlažan i slankast. Iz

daljine dopirali glasovi ljudi koji se kreću. Možda je tko obavijestio

policiju. Sakrio sam se kraj ceste, za svaki slučaj. Zatim sam opet

krenuo i trčao dok nisam stigao u grad.

Zašao sam u neku uličicu. Vjetar hučao na križanjima, psi

lajali, a kiša ulila pljuskom. Odlučih ući u prvu gostionicu ili

svratište na koje naiđem. A prvo na koje se namjerih imaše cimer s

konjem: zvalo se »Bijeli konj«. Bijaše od onih mirnih, slabo

posjećivanih svratišta što se mogu naći na Britanskim otocima, a

odlikuju se čistoćom i pristojnim izgledom.

Živahna djevojka upita me jesam li večerao; rekoh joj da

jesam, a ona me odvede u sobu; domala eto je opet, s velikom

grijalicom, da zagrije postelju.

S neba otočio pravi potop.

— Htio bih platiti — rekoh djevojci — jer ću ujutro rano otići.

— Kako god želite.

— Hoće li vrata biti otvorena u zoru?

— Hoće, uvijek su otvorena.

Platih koliko je tražila, a zatim legoh. Kiša je i dalje lijevala;

voda udarala u prozore, vjetar bijesno fijukao, krivio se prodornim

cvilom. Brzo sam zaspao. Probudio sam se prije svanuća naglo se

trgnuvši. Pogledao sam kroz prozor, kiša nije padala; brzo se

odjenuh i siđoh niza stube. Vrata nisu bila otvorena. Pomislih da

nije tko kazao ukućanima da ih zatvore. A možda su ih zatvorili

zbog vjetra.

Pogledah kroz prozor. Nije bilo visoko. Skočih na ulicu.

Kad sam se našao sam, bez Allena i Ugartea, osjećao sam se

nekako odrješitiji, jer sam se još više bojao zatvora. Sve bih podnio

radije nego da se vratim na kažnjenički brod. Sjećanje na one crne

rtove, na sivo more, na glib i močvare, pobuđivalo je u meni užas.

Iduću sam noć proveo u polju, a ujutro, kad je izišlo sunce,

ušao sam u luku Wexford. Našao sam škunu koja je imala otploviti

u Saint-Malo. Govorio sam s kapetanom da me poveze i morao

svladati njegov otpor. Dadoh mu novac što sam ga imao i obećao da

ću mu platiti više kad stignemo u Francusku.

Kapetan je bio slika i prilika zlovoljna medvjeda.

Imali smo neugodnu plovidbu, po najgorem vremenu i

nemirnom moru. Kapetan, bez sumnje, nije običavao da se bavi

brodom: tek što smo zaplovili zavukao se u svoju kabinu da se truje

254

viskijem. Pojavio se poslije jednog sata; bio je pijan, nos mu se

crvenio, a jezik zapletao. Kad je vidio nevrijeme, namjeri

promijeniti smjer i skloniti se u Engleskoj.

Ja sam ga uvjerio da bi to bila besmislica. Kako nije imao baš

čiste pojmove, učinio je što mu rekoh, i najposlije stigosmo u Saint-

Malo.

Odmah sam pisao Ani Sandow te joj iznio što se dogodilo kad

smo otišli iz njene kuće; zamolio sam je da se zauzme za jadnog

Allena.

Poslije nekog vremena primio sam njeno pismo i novinski

izrezak, u kojem je opisano kako je završio Ugarte u krčmi »Lovčev

odmor« blizu Wexforda.

Poginulog su spominjali pod imenom Juan de Aguirre, a mene,

komu se nije znalo boravište, nazivali su Tristan de Ugarte.

Po onom što mi je Ana javljala, Allen se nalazio u povoljnu

položaju; svi su svjedoci govorili u njegovu korist; činjenica što je

poginuli bio stranac i pustolov, a Allen čovjek iz onoga kraja, išla

mu je također u prilog.

Kako sav ovaj dio Francuske, to jest Normandija i Bretanja,

najviše trguje s Engleskom, a meni nije odgovarao zrak perfidnog

Albiona, dosta je vremena prošlo dok sam se zaposlio: otišao sam u

Le Havre i ondje počeo raditi u nekoj trgovini.

Moj je život dobio svrhu, ispunio ga zanos: jedna je žena

mislila na me. Redovito sam pisao njoj i Allenu, komu sam slao i

dio svoje zarade.

Allen je proveo u zatvoru malo vremena. Kad je izišao, posjetio

je Anu. Kapetan Sandow postajao je sve suroviji prema svojoj kćeri

i sve veći tiranin. Allen se sporazumio s njom, i jednoga dana, na

svoje najveće iznenađenje, vidio sam ih kako ulaze u moju kuću.

Ana i ja vjenčali smo se i dobili djevojčicu, koju smo nazvali

Mary.

Onda sam, misleći na budućnost svoje kćeri, želio saznati što se

dogodilo u Lúzaru, pa sam pisao majci. Javila mi je kako su mislili

da sam mrtav te održali pogrebni obred.

Moj život s Anom mogao je biti sretan; ali je moja žena bila

slaba zdravlja. To nježno stvorenje, tako čedno i prostodušno,

izdahnulo je na mojim rukama poslije tihe i duge borbe sa smrću.

Uvijek je se sjećam kao da je gledam u sumornoj kući njena

oca, i spominjući se nje dozivam u sjećanje i Dianu Vernon Waltera

255

Scotta. Kad sam sreo Anu, čitao sam romane škotskog pisca, pa ne

mogu misliti na svoju mrtvu ljubav a da se ne sjetim književnog lika

što ga je stvorio veliki pisac.

Kad je ona umrla, odlučio sam otići iz Francuske i vratiti se u

Lúzaro sa kćerkom i Allenom, koji se nije htio odvojiti od mene.

Eto, to bijaše moj život. Sve same greške i zablude. Ali — tko

u njih ne upada...?

*

To je kazivao rukopis mog ujaka Juana de Aguirrea.

256

VIII

PATRICK ALLEN I ZALDUMBIDEOVO

BLAGO

Jednoga jesenjeg dana, kad je zanoćalo, pojavila se u Lúzaru, u

Chiquierdijevoj gostionici, dvojica stranaca sumnjiva izgleda.

Sišli su s poštanske kočije, ušli u kuhinju gostionice i, dok su

večerali, raspitivali se o don Santiagu Andíji. Gostioničarka im reče

kako već dugo ne živim u Lúzaru, nego u Izartu, a kad su to čuli,

upitaše koliko ima od Lúzara donde.

Kad mi je ujutro poštar donio novine, pričao mi je o tom

događaju i rekao da će me ti ljudi sigurno tražiti. Čekao sam ih

radoznalo, i nešto prije podneva vidio sam kako se približuju mojoj

kući.

Jedan od njih bijaše visok, crven, krupan; drugi omalen, crne

kose i živih očiju. Promatrao sam ih kroza zavjese iz svoje sobe. Na

prvi pogled nisu mi ostavljali loš dojam.

Pozvonili su na vratima, i sluškinja ih uvede u moju sobu.

Onaj visoki i krupni kao da bijaše pomalo smušen; drugi,

pokazujući privlačiv smiješak, reče mi na kastiljanskom jeziku, s

andalužanskim naglaskom:

— Možete li nam posvetiti pol sata da nas saslušate?

— Mogu, gospodine, drage volje. Izvolite sjesti.

— Hvala — odgovori niski čovjek. Onda nadoveza engleski,

obraćajući se svome drugu: — Sjedite, Smiles.

Sjedoše obojica.

— Jeste li vi Španjolac? — upitah tamnokosog čovjeka.

— Ne, ja sam Englez. Rođen sam u Gibraltaru. Ja sam

»štipavac sa hridine«, kako u Engleskoj nazivaju nas sa Stijene.

Zovem se Small, Richard Small. Moj je otac bio Englez, a majka iz

Cádiza; zato govorim prilično španjolski.

— Ne samo prilično nego veoma dobro; bolje nego što ja

govorim.

— Hvala lijepa! Ukratko ću vam izložiti što nas vodi ovamo.

Još prije nekoliko mjeseci živio sam skromno u Liverpoolu; radio

sam u trgovini i baš sam bio pred ženidbom kad sam upoznao ujaka

257

svoje zaručnice, starog Irca koji se zove Patrick Allen.

— Patrick Allen! — uzviknuh ja. — Čovjek koji je dugo živio

ovdje!

— Jest, on. Allen je u kući svoje sestre ispričao priču o blagu

kapetana Zaldumbidea. Rekao nam je kako ste mu vi dali podatke o

mjestu, a naznake su bile zapisane, na baskijskom, u nekom

molitveniku. Od toga dana izvrnula se na glavu sva kuća moje

zaručnice, sve se uskomešalo: moja zaručnica, njena braća, cijela

obitelj, svi su svuda vidjeli samo milijune. Meni su naložili da

pronađem bogata čovjeka koji bi se udružio s nama i dao sredstva

potrebna za odlazak do mjesta gdje se blago nalazi, i ja sam ga

pronašao, a to je gospodin Smiles.

— Prisutan! — odjednom će visoki, crveni čovjek, i podiže

ruku do glave da pozdravi na vojničku.

— Dobro, šutite — okosi se na nj tamnokosi mladi čovjek.

Zatim, obrativši se opet meni, nastavi ovako:

»Kao što rekoh, našao sam gospodina Smilesa, koji je u

Liverpoolu držao saloon bar, to jest točionicu. Gospodin je Smiles

ustupio svoj posao, ja ostavio svoje mjesto, pa nas dvojica s

Allenom, sva trojica dobro naoružana, odosmo u Las Palmas. Ondje

smo unajmili škunu s posadom i svime i otplovili na rijeku Nun.

Vlasnik škune imao je nalog da nas čeka tjedan dana u blizini

rječnog ušća, a u slučaju da se ne pojavimo, imao se vraćati kroz

šest mjeseci o uštapu. Ostavili smo škunu i čamcem plovili uz rijeku

dok nismo došli sučelice ruševini nekakve utvrde što se uzdizala na

brežuljku. Čamac smo privezali za neko stablo na obali i, skrivajući

se među kamenjem, oprezno se penjali uz brežuljak dok nismo stigli

do ruševine. Nismo nikoga sreli. Prema onome što je rekao Allen,

trebalo je da među onim ruševinama nađemo zid s urezanim likom

slona. Ja sam ga prvi opazio.

— Eno ga! — povikah.

Allen priđe, nasloni se leđima o zid te izvuče iz džepa malen

dalekozor. Smiles i ja gledali smo ga uznemireni i zabrinuti, kad

primijetismo kako se za jednim zidom šuljaju dva bijelca da bi

promatrali što radi Allen. Kad vidješe da smo opazili njihovo

uhodarenje, navališe na nas, a za njima još desetak-dvanaestak

Maura koji bijahu sakriveni. Nijesmo imali vremena da

upotrijebimo oružje, te nas brzo zarobiše.

Allen nam reče tko su oni bijelci: jedan bijaše Ryp

258

Timmermans, kuhar sa »Zmaja«, a drugi, nizozemski mornar koji se

zvao Van Stein. Obojica su proveli više od godinu dana tražeći

blago, ali ga nisu našli. Još su neki bivši članovi posade sa »Zmaja«

prošli onuda i kopali po svim brežuljcima duž riječne obale, ali

Zaldumbideove sanduke nisu našli.

Ryp i Van Stein, uporniji, ostali su ondje; odbacili su svoju

vjeru, prešli na islam i oženili se Maurkama; bili su poglavice

naselja smještena na maloj oazi gdje bijaše nekoliko zdenaca s

bočatom vodom, nasad palmi i nešto rogača i argana.

Dvojica otpadnika i Mauri odvedoše Smilesa, Allena i mene u

svoj aduar ili naselje. Bijaše to hrpa bijednih koliba, napravljenih od

kolaca, kamenja i gline; neke su bile pokrivene travom, a druge

nekakvom posebnom tkaninom načinjenom od devine ili kozje

dlake. Zatvorili su nas u jednu kolibu, a Ryp i Van Stein počeše nas

ispitivati. Smiles i ja rekosmo istinu: da su nam kazali kako je tu

negdje zakopano blago te smo došli da ga tražimo.

Ryp mišljaše da su nam znane neke činjenice, pa nas

uvjeravaše da nećemo odande otići dok ne reknemo što znamo.

Allen je bio odlučio da ništa ne kaže. Smiles i ja nismo ni mogli

ništa reći, jer ništa nismo znali.

Proveli smo mjesec dana u toj kolibi; za hranu su nam davali

malo kruha, slanu ribu, mlijeko i med.

Većina Maura u naselju bijahu divljaci, mješanci crnačke krvi.

Jedino su žene ondje radile. Oni lijeni lupeži provodili su život s

puškom na ramenu, brbljajući. Žene su obrađivale zemlju i spremale

žetvu, dimile i sušile meso i ribu, pravile udice i strelice.

Muškarci se bavili jedino lovom, vodili na pašu koze, te

kupovali i prodavali štavljenu kožu, rukotvorine, sumpor, deve i

volove.

Svake godine, u određeno vrijeme, odlazili su na nekoliko

mjeseci u unutrašnjost, da otimaju crnce. Kad bi stigli do kakva

crnačkog sela, noću bi ga opkolili i na dani znak zapucali, derući se

paklenski. Jadni bi se crnci uplašili i nadali u trk, a Mauri ih hvatali

kao kuniće. Crnce bi stjerali u karavane i prodavali trgovcima

robljem, koji su ih vodili u Fez, Marakeš i u Tafilelt.

Teško je čovjeku išlo u glavu kako su Ryp i Van Stein uspjeli

steći vlast nad tim okrutnim maurskim razbojnicima; bilo kako bilo,

istina je da su ih držali u šaci. Mauri bi nas s užitkom raskomadali,

ali nas je Ryp štitio. Kuhar je bio uvjeren da Allen ima točne

259

podatke o mjestu gdje se nalazi blago, pa je naredio da ga pretraže;

ali mu ništa nisu našli. Onda se htio sporazumjeti s Allenom, pa su

se složili da će blago, ako Allen pronađe zakopane sanduke, dijeliti

na dva dijela: jedan njima, drugi nama.

Allen je odmah pristao kao što je prije odbijao. Ali je opet

promijenio odluku i neprestano se predomišljao. Došao je dotle da je

veću važnost pridavao blagu nego svom životu.

— Ti bi želio da ti kažem gdje je blago, da ga prisvojiš a mene

da onda ubiješ? — govorio je noću. — Ne, brajko, ne.

Smiles i ja govorili smo mu neka se sporazumi s Rypom; ja

sam samo želio da što prije odem odande, sve ako ostanem i praznih

ruku. Allen se tvrdoglavio u svome.

Jednog nam dana reče da je voljan otkriti gdje se nalazi blago.

Pozvao je Rypa, i složismo se da svi odemo na obalu rijeke i da nas

prati deset naoružanih Maura.

Stigli smo do porušene utvrde, i Allen zatraži da ga ostave

sama. Ostao je sam četvrt sata, a onda se uputio prema rijeci, došao

do jednog kamena na obali i rekao:

— Ovdje je!

Jedva je stigao to doreći kadli Van Stein ispali iz pištolja pravo

u nj te ga namjestu ubi.

Smiles i ja nadadosmo u bijeg, u strahu da i nas ne ubiju. Ryp,

Van Stein i Mauri počeše bijesno kopati, a nas smo dvojica trčali

obalom niz rijeku što nas noge nose. Stigli smo iscrpljeni blizu

mora. Nalazili smo se u beskrajnom pješčaru, što su ga stvorile dune

koje je vjetar podizao i rušio. Zavukosmo se u jednu udubinu u

pijesku, i ondje smo ostali skriveni sate i sate i napeto osluškivali.

Odjednom u noćnoj tišini začusmo glasove. Bili su Ryp i Van

Stein.

— Vidiš li koga? — pitao je Ryp.

— Ne vidim nikoga.

— Možda su prešli preko rijeke.

— A najposlije, što nas briga za njih! — reče Van Stein.

— Kako što nas briga? — odgovori drugi. — Možda onaj crni

zna gdje je blago.

Smiles i ja slušali smo razgovor; kad se glasovi više nisu čuli,

Smiles mi reče:

— Nisu ništa našli.

— Jasno.

260

Nisam znao bih li se radovao ili žalostio; kako nisu našli blago,

tražit će nas još pomnije. Kad je pala noć iziđosmo iz zaklona i, do

koljena u pijesku, krenusmo dalje obalom. S kojom svrhom? Baš

nikakvom. Gazili smo tako kadli Smiles iznenada uzviknu:

— Trista mu jada! Uštap! Otkrit će nas!

Zaistaje izišao pun mjesec i osvjetljivao žal tako da se mogla

vidjeti svaka uzvišica i svaki kamen.

U taj tren sjetih se kako je vlasnik škune što smo je unajmili na

Kanarskim otocima obećao da će svakog mjeseca o uštapu dolaziti

do ušća rijeke. Još smo bili u petom mjesecu. Ako je održao riječ te

ako je škuna ondje, spašeni smo. I, potaknuti tom mišlju, Smiles i ja

zabrzasmo preko onoga pokretnog pijeska i stigosmo do riječnog

ušća.

I gle! — škuna bijaše ondje. Ali kao da se spremala otploviti.

— Pomoć! Pomoć! — vikali smo očajno Smiles i ja, u jedan

glas.

U početku nas zacijelo nisu čuli; ali smo onda vidjeli da se

škuna približuje, razvijena jedra bijele joj se na mjesečini.

I Rypova je bagra očito čula naše povike, pa su zapucali na nas.

Smiles i ja bacismo se u vodu i plivajući stigosmo do broda.

Kad sam se našao na palubi, zakleo sam se da se neću nikada

vratiti na to prokleto mjesto. Prispjeli smo na Kanarske otoke, a

odande u Liverpool. Mislio sam da će se obitelj moje zaručnice

izliječiti od želje da traži blago kad sazna za naše nevolje i Allenovu

smrt, ali nije bilo tako, nego baš obratno.

— Moraš otići onom Španjolcu — rekla mi je buduća punica

— da ti on kaže gdje je Zaldumbideovo blago.«

— I eto zato smo došli — završi Richard Small. — Recite nam

koji su vaši uvjeti.

— Nemam nikakvih uvjeta. Bogat sam, ništa mi ne treba. Dat

ću vam upute. Jedina mi je želja da budete bolje sreće.

— Ipak...

— Ništa, ništa.

Dao sam im upute prevedene iz Allenova molitvenika, i oni

odoše, srdačno mi zahvalivši.

*

Poslije godinu dana primih od mladog Smalla pismo i malen

zamotak. U pismu je stajalo

261

»Blago nam je donijelo samo nesreću. Otišli smo na

rijeku Nun s pratnjom od petnaest naoružanih ljudi. Kad

su Ryp i njegovi vidjeli da smo otkrili zakopane sanduke i

da ih nosimo, napali su nas očajnički. U okršaju poginuše

Smiles i Ryp; Van Stein smrtno je ranjen, a dvojica naših

ljudi zarobljena. Ja sam uhvatio groznicu i još se nisam

izliječio.«

U zamotu su bila dva velika bisera koja mi je poslao Small.

Grstilo mi se da ih zadržim, nisam ih želio u kući. Nisam htio ni da

ih pokažem ženi, nego sam se popeo na Izarru i bacio ih u more.

»Dobri će biti«, rekoh u sebi, »da se njima ukrasi koja od onih

morskih vila što ih je poznavao Yurrumendi.«

262

EPILOG

Prošle su mnoge godine redovita, mirna života, ispunjena samo

svakidanjim događajima.

Juan Machín nije se više pojavio. Možda luta morem, možda je

i on otišao da traži blago u kojem kutu ove naše zvijezde. Kao da

čuva obiteljsku predaju, on je nemirni Aguirre koji obilazi svijetom.

Je li živ? Nije živ? Hoće li se vratiti? Ne znam. Priznajem da

mi u početku nije bila draga ni sama pomisao da bi se mogao vratiti;

a danas, jest, radovao bih se da ga opet vidim i da mu stegnem ruku.

A ja? Eto, pomalo se stidim kad kažem da sam sretan, veoma

sretan. Istina, nisam to zaslužio, ali je tako.

Kad mislim na svoju ženu, i ja se sjećam Diane Vernon; ali ne

mrtve, kako se nje sjećao moj ujak Juan de Aguirre ili Scottov junak

Rob Roy, nego je vidim živu pokraj sebe. Danas mi se, sa svojih

pedeset godina i sa sijedom kosom, čini čarobnija nego ikada.

Moja majka živi u našoj kući u Izartu. Najradije se zadržava u

kuhinji, gdje razgovara s djevojkama i mojim kćerima, nalažući drva

na oganj i gunđajući protiv moje žene.

Zapravo se njih dvije izvrsno razumiju; ali se moja majka mora

malko svađati; optužuje moju ženu da je ohola i da uvijek provodi

svoju volju.

Sva su mi djeca odnjihana na bakinim rukama, a zamalo će

moja majka zibati i praunuče.

Ja sam svakoga dana sve nemarniji i rastreseniji. Jutrom, za

lijepa vremena, znam ustati veoma rano pa švrljam napuštenim

stazama i slušam šum širokih polja. Ptice pjevaju u krošnjama,

sunce se blistavo rasipa po zemlji.

Na povratku zastanem i promatram svoju kuću nad vrtićem koji

joj služi kao podnožje. Na drvenom balkonu sjaju crvene geranije; u

vrtu, suncokreti dižu svoje ploče na visokim stabljikama. Penjem se

uza stube, izlazim na balkon. Krave pasu na našoj livadi; moja djeca

idu za njima, zaštićuju se od sunca velikim slamnim šeširima. Pred

sobom vidim razbacane kuće u Izartu; čine se kao igračke, iz

njihovih dimnjaka izvija se dim u pramenju; u daljini vidim planine.

Moja žena zna da mi je ponekad potrebno malo lutanja, i pušta

me. Prije me obično pratila na mojim šetnjama, a kojiput, kad bi

vidjela zvijezdu večernjaču, recitirala je jednu od »Pjesama

263

Ossianovih« koju smo zajedno čitali u nekoj knjizi Ane Sandow, a

koja se počinje ovako:

Star of twilight, shining sovereign in the East,

Radiant face appearing from behind the clouds

As you stroll majestically atop the peaks:

What do you see through the foliage?

(Zvijezdo večernja, što ponosna blistaš na istoku, što pomaljaš

svoje sjajno lice iza oblaka i veličanstveno stupaš po bregovima: što

vidiš kroz lišće?)

Slušao sam te stihove sa suzama u očima. Pjesme Ossianove

budile su u meni divljenje. Danas se moja žena mora skrbiti za

mnogo toga i ne može švrljati poljem. Naš se elan povećava, a ona

je starješina. Velim joj da je dobar tiranin, inteligentna diktatorka,

predstavnik idealne uprave za lijenčine.

Ja sam obiteljska skitnica, nespokojni duh clana.

Kad se mijenja godišnje doba, napada me čama za dubokim

mirom mora, čeznem za onim prostranstvom, vuče me nešto

njegovoj samoći. Tada odlazim i šetam po Žalu dušâ i promatram,

kao da ih vidim prvi put u životu, tri sloja pjene na valovima što se

razbijaju na pijesku.

U proljeće tu mi je izvor silne radosti; u jesen nujan sam i

sjetan, i tuga mi nekakva na srce pada, ali je tako neobična te mi se

čini da bih bio jako nesretan kad je koji put ne bih osjetio.

Tih novembarskih dana, kad se vrati vlaga i vlast sivila, kad

obrisi i opet postanu nestalni i mutni, kad vjetar ponovno zahuči i

kad se potok Sorguin-erreca prometne u bujicu, volim šetati

obalom, da se naužijem neizmjerne melankolije mora i da se opijem

onom silnom tugom.

Zatim, kad se već nagledam pjene i valova, kad se naslušam

huka i fijuka, penjem se uz Pasju strmen navrh duna i prolazim

između kukuruzišta. Ondje leži mirno selo u kojem živim, ondje su

moji. Dolazim kući; tih zimskih dana obitelj je okupljena u kuhinji,

kraj ognjišta, i čeka me.

Ondje pričam svoje pustolovine i ukrašavam ih pojedinostima

koje sam izvukao iz svoje mašte; već sam ih toliko puta pričao te me

žena porugljivo prekorava što ih tako ponavljam.

Ponekad se pitam hoće li koji od mojih sinova imati sklonosti

264

da postane pomorac ili lutalica.

Ali ne, nemaju je, i ja se radujem...Pa ipak...

U Lúzaru nitko više ne želi da bude pomorac, nitko neće na

more; sinovi imućnih obitelji postaju inženjeri ili liječnici. Baski se

povlače s mora.

Oh, ponosni jarboli! Bijela jedra, tako bijela! Ljupke fregate s

uzdignutim pramcem i s rezbom na pramčanoj statvi! Okrugle urke,

brze brigantine! Kako mi je teško kad pomislim da ćete iščeznuti i

da vas više neću vidjeti!

Da, radujem se što moji sinovi ne žele biti pomorci...

Pa ipak...

265

PÍO BAROJA — ČOVJEK I UMJETNIK

(1872-1956)

Baskijski rod Baroja (Baroha), koji je s jedne strane u srodstvu

s Eugenijem Aviranetom, slobodarskim urotnikom i bojovnikom iz

vremena rata za nezavisnost, a s druge vuče lozu od Montaignea,

broji među precima mnoge slavne pomorce i ratnike, generale i

liječnike, pravnike i učenjake, publiciste i novinare, sve odreda

naprednjake, od kojih su neki i strijeljani zbog svojih republikanskih

i revolucionarnih ideja. I otac Pija Baroje, rudarski inženjer, izdavao

je svoje liberalne novine na baskijskom i španjolskom jeziku i bio

dopisnik madridskoga lista El Tiempo, djed bijaše nakladnik i

novinar, a pradjed ljekarnik koji je imao i malu tiskaru i u njoj tiskao

jedan liberalni list. Jedan stric Pija Baroje objavio je na

španjolskome Thiersovu Povijest francuske revolucije, u dvanaest

svezaka, u prijevodu čuvenoga liberalnog opata Mifiana, Barojin

brat Ricardo, dosljedan antifrankist, bio je slikar i pisac koji je prije

rata dobio i nagradu za književnost (Premio Cervantes), a i Barojina

sestra Carmen bijaše spisateljica. Kako vidimo, pisanje i

revolucionarnost nekako je u tradiciji toga drevnog baskijskog roda,

pa i Piju kao da je jedno i drugo dano u baštinu.

Pío Baroja, rođen u San Sebastianu 1872, provodi djetinjstvo i

mladost u različitim mjestima baskijskih pokrajina, zatim u Madridu

i u valencijanskom kraju, već prema tome gdje je otac službovao,

mijenja škole i sredine i studira medicinu u Valenciji i u Madridu.

Za studentskih dana surađuje u različitim novinama i književnim

časopisima i strastveno čita, napose filozofska djela.

Završivši studij, odlazi na praksu u Cestonu, mjestance u

baskijskoj pokrajini Guipúzcoa. Tu ostaje dvije godine i pomalo

piše, ali najposlije, u mučnini od klerikalnog mraka i političkog

natražnjaštva što vlada u španjolskoj provinciji, vješa liječničku

diplomu i mantiju o klin i odlazi u Madrid, gdje vodi jednu

pekarnicu koja je ujedno i neka vrsta slastičarnice. Taj mu je posao,

kako sam veli, omogućavao da živi — siromaški, dakako — i da se

ne odriče iluzijâ. Neprestano piše, surađuje u novinama i časopisima

ne oviseći o honorarima, dolazi u dodir s različitim svijetom, zalazi

među književnike, glumce, slikare, novinare i političare, druguje sa

266

svojim pekarima — većinom Nijemcima, jer Španjolci još ne znaju

priređivati bečko pecivo — odlazi s njima u krčme i pije, ulazi u

kojekakve zakutke (ljudi ga uzimaju za Nijemca, a on ne opovrgava,

nego još svuda kazuje da je pekar), upoznaje život s lica i naličja,

stječe dragocjeno iskustvo, koje će kasnije obogatiti mnogim

putovanjima i druženjem s europskom i španjolskom elitom i

podzemljem, s bohemima i anarhistima, te napokon sve prenijeti u

književno djelo.

Nakon šest godina ostavlja pekarnicu — posao je ionako išao

sa zla na gore — te naposljetku prelazi onaj korak za kojim

umjetnost umjetniku postaje poziv i vjera i sasvim obuzima onoga

koji joj se bezuvjetno preda.

Prve su mu knjige tiskane godine 1900; od tada pa do

posljednjeg djela, koje mu je izašlo 1955, piše više od pol stoljeća i

objavljuje svake godine knjigu-dvije, ponekad i tri, i ostavlja

Španjolskoj i svijetu stotinu i dvanaestak svezaka, ponajviše

romana, a sebi priskrbljuje gorko iskustvo i more jada i nevolja što

već po pravilu zapadaju u dio piscu nekonformistu, kritičaru društva

i borbenom humanistu. Dok ga Republika bira u Akademiju (1935),

fašisti ga odmah odvode u zatvor (1936), i samo se za dlaku

razminulo da nije strijeljan. Dokopavši se slobode, bez ikakvih

isprava bježi u Francusku, odakle se nakon četiri godine (1940) —

umoran, iscrpljen, bez sredstava a sa gotovo sedamdeset godina na

plećima — na amnestiju vraća u Španjolsku bježeći od još goreg zla,

hitlerizma, protiv kojeg je u Parizu napisao cio niz oštrih članaka.

U mjestancu Vera de Bidasoa, u Pirinejima, pridružuje se

nezbrinutoj obitelji te odlazi u Madrid, gdje od njega traže da priđe

frankističkim piscima, ali on dosljedno i uporno odbija. I dalje piše

u svome stilu, ali kako mu djela, a pogotovu memoari, protivurječe

službenom kursu, nailazi na mnoge zapreke i neprilike, biva

napadan i sve se više izolira. Pedesetgodišnjicu književnog rada

proslavlja okružen samo nekolicinom prisnih prijatelja, a od

cjelokupnoga španjolskog tiska samo dva lista bilježe događaj, i to

— u nekoliko škrtih redaka! Frankistički novinari dobro su proučili

nauk o mržnji. Kad je umro (1956) taj pisac, koji je gotovo šest

decenija bio savjest Španjolske kao što je Unamuno bio njezina

duša, pokopan je kao kakav čovjek iz anonimnosti, a za lijesom mu

idu samo studenti, nekoliko vjernih prijatelja, dva-tri akademika,

jedan ministar — jedan jedini! — i Ernest Hemingway. Toga kišnog

267

jesenskog jutra, o kojem je rječito svjedočanstvo ostavio Camilo

José Cela u svojoj reviji Papeles de Son Armadans, pokopali su

najvećega španjolskog pisca novijeg vremena, sahranili ga na

»neposvećenom« groblju, u neposrednoj blizini grobova u kojima

počivaju dvojica velikih Španjolaca i Barojinih srodnika po srcu i

duši: jedan je Nicolás Salmerón, slavni treći predsjednik prve

španjolske republike koji se odrekao položaja da ne mora potpisati

smrtnu osudu; drugi je Pablo Iglesias, otac španjolskog socijalizma.

I smrt ima svoju logiku.

*

Ne divimo se samo vrijednosti i dometu Barojina djela, nego i

životnosti i svježini u njemu, nepresušnosti piščeve inspiracije i

neumornosti njegova pera: djelo je Barojino ne samo snažno i

zanimljivo, živo i raznoliko, nego i golemo — iznosi čitavu jednu

biblioteku. Da samo nabrojimo sva ta djela i o svakome kažemo

riječ-dvije, trebalo bi nam pedesetak strana.

Koliko je Barojino književno djelo obilato toliko je obilata i

literatura o njemu: i ona iznosi čitavu biblioteku. O Baroji se pisalo

mnogo, pisali su mnogi, u Španjolskoj i u svijetu: doktorske teze,

studije i rasprave, biografije, polemike, napade i apologije, i snaći se

u svemu tome prilično je teško. Ipak, što se tiče literature na

španjolskome, možemo reći da je najvažnije i najiscrpnije ono što je

o Baroji napisao José Ortega y Gasset, zatim César Barja, José

Martinez Ruiz, Mariano Gómez Santos, Luis S. Granjel, Eugenio G.

de Nora, i Barojin nećak Pío Garo Baroja, a od biografija najbolja je

i najiscrpnija ona deskriptivna i anegdotska koju je napisao Miguel

Pérez Ferrero.

Kao što je Baroja bio krajnje iskren u životu takav je i u

književnosti. Zato i jest, kao i Pérez Galdós, izazivao uzbunu i

nailazio na protivljenje i nerazumijevanje, jer takvo što nije dotad

bilo uobičajeno u španjolskoj književnosti, koja bijaše puna

izvještačenosti i laži, puna hvalospjeva staroj slavi i veličini. Kazuje

Baroja istinu o sebi ili o drugima, iznosi je o Španjolcima,

razotkriva im kakvi su, kakve su im ideje, kakva im je zemlja i

uprava. Barojina iskrenost i golemi onaj stvaralački napon dolazi

kao prosvjed protiv statičkog, učmalog svijeta koji ga okružuje:

protiv vjerske zaglupljenosti, protiv konzervativnosti i egzaltiranog

nacionalizma — protiv svijeta i stanja na koje je udarao i José

268

Ortega y Gasset. Baroja promatra tužni prizor što ga pruža

Španjolska koja se guši u baruštini i iživljava u borbi s bikovima, u

vjerskim procesijama i u sjajnim ali praznim političkim govorima.

Baroja želi da španjolskom životu dade nov poticaj, zamah i ritam,

ali i sam uviđa da je to teško. Ipak, u jedno je siguran: monarhija je

umrla, treba da je nadomjesti novi duh koji će se upraviti prema

budućnosti a ne prema prošlosti. Uostalom, Baroja pripada slavnoj

»generaciji 1898«, koja je krenula ka transformaciji i reviziji svih

tradicionalnih vrijednosti i koja Španjolsku uvjerava da ne može biti

budućnosti ni života u maštanju o minuloj slavi.

U svojoj generaciji otišao je još i dalje, možda i najdalje.

Suprotno onima koji tvrde da je on samo kritičar društva onako

uprazno, čovjek koji samo baca izazove pa ide dalje (odjek takvih

mišljenja vidjeli smo i u našem tisku), pa možemo reći da Baroja i

još kako zna što treba da se radi; možemo citirati samog Baroju, tj.

njegova Cezara (iz romana César o nada, 1910): »... srušiti

upravljače, dokrajčiti vlast bogataša, obuzdati buržuje... predati

zemlju seljacima... Moja diktatura rastrgala bi mrežu religije,

posjeda, teokracije...«

Baroja svoje ideje razrađuje dalje, i poslije deset godina

najavljuje i to kako će se provesti temeljite društvene promjene:

savez intelektualizma s proletarijatom bit će ona dvostruka snaga

koja će oboriti staro društvo. Lijepo se to razabire iz njegove knjige

eseja Divagaciones sobre la cultura (1920).

Kad slika tužne prilike u Španjolskoj, Baroja ujedno pokazuje

gdje je uzrok nevoljama. Prikazujući imaginarni Castroduro reći će

kako je to grad »koji svoj obris izdiže prema nebu između dviju

visokih i višekutnih građevina: jedna je žuta kao med, stara i

poštovana — to je crkva; druga je bijela, izdužena, moderna — to je

zatvor. Ta dva stupa društvenog poretka vide se svuda i sa svakog

mjesta...« A Pamplonu će kratko predstaviti: »Ni sva voda rijeke

Arge nije dostajala da se rastopi klerikalin, kleritoksin i

klerokiselina koju je proizvodio taj grad.«

Pío Baroja savršeno odražava mišljenje španjolskih

naprednjaka i njihov stav prema španjolskoj tragikomediji, ili, kako

veli Jules Laborde: »On je, iznad svega, Španjolac koji bi htio svoju

domovinu vidjeti u potpunoj snazi i ljepoti. Ako je šiba, to je od

ljubavi.«

U kritici društva Baroja se nije ograničavao na španjolske

269

prilike: cio niz knjiga, osim što iznosi europske događaje, ideje,

ličnosti i krajolike, posvećen je kritici europskog načina života i

društvenog uređenja.

Satiru društvenih ustanova i zapadne, kršćanske civilizacije

osobito će zaoštriti u romanu Paradox, rey (»Paradox, kralj«, 1906).

Ekscentrični Barojin junak Silvestre Paradox, sa skupinom

paradoksalnih drugova, bohema, izopćenika i nekonformista, i s

domorocima jedne afričke zemlje, osniva uzornu državu, temeljenu

na zdravom razumu i na smislu za praktično — zemlju bez vojske,

policije, alkohola, prostitucije i eksploatacije. Zajednica napreduje i

cvate. Ali dolaze zapadni »pacifikatori«: francuski topovi i

mitraljezi u jedan jedini dan razaraju i uništavaju što se stvaralo

godine i godine. Trijumfiraju »oslobodilačke snage«, nesretna

Uganga upoznaje europske novosti: nasilje, eksploataciju,

prostituciju, alkohol.

Barojino reagiranje na španjolsku stvarnost izražava se, osim u

njegovoj kritici društva, još i u strastvenoj želji za akcijom. Baroja

je, kako ističe Miguel Pérez Ferrero, unio akciju u svoje junake da bi

živjeli izvan stvarnosti koja ga je toliko ogorčavala i koju je tako

nepodmitljivo optuživao. Ta želja za akcijom pretvara se gotovo u

kult, ali tu nije posrijedi, kako su često tvrdili, akcija radi akcije,

nego akcija sa svrhom da se pokrene španjolski život iz učmalosti i

da španjolski čovjek iziđe iz rugla, poniženja i mraka. U tom smislu

valja uzimati onu silnu piščevu djelatnost, onu želju za akcijom, one

čine i rasprave njegovih socijalista, anarhista, revolucionara,

izopćenika i nekonformista fanatično predanih svojoj ideji. Ta

ljubav prema akciji vidi se u svemu što je Baroja napisao i učinio, a

napose je došla do izražaja u nizu romana što nose zajednički naziv

Memorias de un hombre de acción (»Uspomene jednog čovjeka od

djela«).

Baroja traga za stvarnim i legendarnim Aviranetom, raspituje

se u starih rođaka i znanaca, razgovara s književnicima, raspravlja s

historičarima, čita povijesna djela, neumorno i strpljivo pretura po

arhivima različitih ustanova i ministarstava, ispisuje brda papira,

posjećuje mjesta zbivanja da bi što vjernije prenio eksterijer, te ono

čemu je isprva kanio posvetiti samo jednu knjigu najposlije izrasta u

djelo od dvadeset i dva povijesna romana objavljena u dvadeset i

dvije godine (1913-1935). Taj dugi niz, što ga pisac prepleće sa

tridesetak dugih djela, zapravo je romansirana kronika koja

270

obuhvaća pol stoljeća španjolske povijesti, od početka rata za

nezavisnost pa do vremena koje će na slavnog junaka i pustolova još

za njegova života spustiti debeo sloj zaborava. U tome golemom

djelu, u neprispodobivu književnom pothvatu, Baroja evocira

uspomene na događaje i junake jednoga burnog doba, ilustrira

značajno poglavlje povijesti kada su građani njegove uže i šire

domovine sudjelovali u zbivanjima dušom, tijelom i djelom,

uslikano je sve ono veliko i junačko, uskovitlano i zamršeno, sjajno

i mračno, šaroliko i golicavo što čini prvu polovinu 19. stoljeća u

Španjolskoj. To je veličanstvena vizija jednog vremena koja ujedno

obuhvaća intimnu kroniku Španjolaca onog doba te iznosi i sve ono

čega su se službeni historičari klonili zbog nacionalnog stida.

Baroja, antihistorik, piše historiju, stvara jedincato književno i

ujedno nepatvoreno povijesno djelo, majstorski slika jedno vrijeme i

jedan prostor, i daje Španjolcima štivo kakvu nema ravna u svoj

svjetskoj književnosti. I literarni sladokusci i najširi slojevi čitalaca

gutaju to štivo, a čitat će ga mnoga pokoljenja i morat će se njime

služiti svi historičari i sociolozi koji budu savjesno prilazili svome

poslu.

U prvi mah čudna je činjenica što Baroja, čovjek zaljubljen u

akciju i književnik u čijim djelima sve podrhtava od dinamike, u

prvom svesku vlastitih uspomena (Desde la última vuella del

camino) odjednom bilježi: »Za me, političar je retoričar... a vlada

koja ništa ne čini i ne učini još je najbolja.« Ali valja imati na umu

da Baroja to piše 1941, a objavljuje 1944, poslije iskustva u

frankističkoj Španjolskoj, pošto se naslušao vašarske vike u politici,

nasitio mraka u kulturi i nagledao šarlatanstva u privredi.

Bilo u nizu povijesnih romana, bilo u kojemu drugom, Baroja

ima svoju kroničarsku metodu na koju se nadovezuje izvanredna

pripovjedačka sposobnost. U svojim djelima Baroja podjednako crta

junake i akciju, prikazuje prilike, razvija ideje, slika ambijent i

krajolik, dočarava atmosferu. A za svoje djelo, za sadržajnu nit i

postupak u njemu, našao je i svoj stil.

Barojini junaci, kojih ima koliko i Balzacovih, a možda brojem

dostižu i onih osam tisuća Galdósovih, ponajviše su izopćenici iz

društva, nekonformisti, revolucionari, potukači, fantasti, umjetnici.

Po svojoj dramatičnosti, po razdorima i po dinamizmu najsličniji su

junacima Dostojevskog, u njima je nekakav vječni nemir i mučnina,

oni reagiraju kamijevski i sartrovski, kao što i njihov autor pred

271

stvarnošću osjeća mučninu gotovo pol stoljeća prije nego što se

javljaju Camus i Sartre.

Pisac radije ide običnim, jednostavnim ljudima, jer, kako sam

kaže, među njima nalazi život, prirodnost, jednostavnost, dok će

među upravljačima naći samo laž, izvještačenost, kukavnost. Kod

onih dolje vidjet će iskrenost, hrabrost i ljubav prema idejama, a kod

onih gore samo pokvarenost, farsu, spletke. Sklon je ljudima što

žive na rubu društva i zakona i odlazi među njih zato što su mu

odvratni oni koji žive na državnim jaslama, čankolizi i pokvarena

gospoda. Voli ljude od djela zato što mu je mučno od frazera,

pozera, oportunista i političkih bukača koji presipaju iz šuplja u

prazno.

Živjeti, promatrati, kritizirati, upozoravati, boriti se, to kao da

je lozinka Barojinih junaka. U njima živi duh otpora, želja za

pokretom, mržnja na neprirodno, nepravedno i dotrajalo. Njihova

pokretnost proizvod je neslaganja s okolinom, svi oni upozoravaju,

prosvjeduju, optužuju. Sve ako mnogi među njima životom

podsjećaju na junake Maksima Gorkog, ipak valja, ako je riječ o

ugledanju, usporedbu prije potegnuti iz španjolske književnosti.

»Barojine dangube i skitnice, njegovi umjetnici, groteskni sanjari i

fanatici — veli John Dos Passos — svi su potomci junakâ iz Don

Quijota i Uzoritih novela, potomci probisvijetâ i lupežâ koji su

preko Gila Blasa provalili u Francusku i Englesku, gdje su švrljali

romanom dok ih Mrs. Grundy i George Eliot nisu poslali u

popravilište.«

Pío Baroja pisac je koji slika čovjeka u njegovoj maloj

avanturi, u njegovoj svakodnevnoj tragediji, prikazuje ga okružena

sitnim, naoko beznačajnim događajima, od kojih se zapravo sastoji

život. Slika ga u njegovu ambijentu u kojem je ukorijenjen, s

pozadinom iz koje ga uzima i dovodi u prvi plan. Uvijek prenosi

fizičku atmosferu i duhovnu klimu, i u tome podsjeća na Henryja

Jamesa, ali bez one metodičnosti što je svojstvena američkom piscu.

Onaj tko se zanima za Španjolsku najbolje će učiniti da studira djela

Pija Baroje, veli švedski pripovjedač i kritičar Carl-August

Bolander. Kad ih čita, biva mu jasno koliko je, unatoč svemu,

spretni Blasco-Ibáñez banalan. U Baroje se sasvim drukčije osjeća

dah Španjolske.

Klima događaja, atmosfera što okružuje ličnosti i situacije,

fiksiranje trenutka, dočaravanje ambijenta, vješto slikanje pozadine,

272

sastojci su koji daju posebno obilježje Barojinu djelu i čine ga

osobito zanimljivim i privlačnim. Život drevnih španjolskih gradića,

život naselja udaljenih od vreve i od modernih vremena, duhovni i

geografski pejzaž sa svim onim silama što čine tradiciju i djeluju

konzervativistički nasuprot snagama što se bore za novo, njihove

oprečnosti i međusobne borbe — sve je to bilo predmet pažnje i

analize kod najboljih španjolskih pisaca što su željeli da shvate

Španjolsku i da objasne njezin duh. Svi su oni imali svoje polazište,

svaki je toj temi prilazio sa svojom projekcijom, pa je i posljedak

bio različit. Kad je slavno književno »pokoljenje 1898«, sa svojim

novim pogledima, s novim shvaćanjem historije i s novom

interpretacijom čovjeka, pregnulo na djelo, mislilo se da će tema

konačno biti riješena. Predstavnici te generacije, u groznici da

upoznaju Španjolsku i odgonetaju njezinu dušu, krenuli su zemljom

uzduž i poprijeko, u potrazi za njezinim zabačenim i napol mrtvim

gradovima, za ruševnim spomenicima, povijesnim i književnim

uspomenama. Ali ni tada rješenja nije bilo, tema je i dalje ostala.

Jedan se zanosi historijom, drugi rehabilitira Góngoru, treći otkriva

davne slikare... Unamuno filozofira, Valle-Inclán ide za grotesknim,

Gabriel Miró iživljava se u stilu i ljepoti riječi, Martinez Ruiz —

slavni Azorín — daje lirske minijature... Jedini se Baroja neće

izgubiti ni u povijesti ni u krajoliku, ni u sonatama ni u lirskim

meditacijama: u njega ono najvažnije ostaje uvijek čovjek, čovjek i

njegova avantura, a povijest se raščinja i svodi na golu sadašnjost, u

kojoj krajolik, dan u crtežu ili u akvarelu, stoji u službi junaka.

Pa ipak, kao što je Flaubert — kako zapaža jedan talijanski

kritičar — mogao vidjeti kastiljanski krajolik čitajući Don Quijota,

tako i onome koji čita Baroju lebdi pred očima španjolski pejzaž, a

napose baskijski. Jer malo je pisaca koji kao Baroja osjećaju

španjolsku duhovnu i fizičku geografiju, malo ih je koji su dali

onakve unutarnje i vanjske pejzaže, uslikali madridske krčme i

predgrađa, ulice kordovanske, gradiće baskijske, maglu

kantabrijsku, ceste u provinciji, ili naprosto val na obali, dijelak

dana, sivo jutro. Barojina djela puna su izražajnih pejzaža, danih u

laku crtežu ali veoma dojmljivu, u nekoliko poteza kistom, kojima

se, kako veli Gregorio Marañón, nema što dodati. A kad pisac

zastane da dickensovski opiše stari sat ili krčmu, da opjeva organac,

da ovjekovječi konjiće na vrtuljku ili borbu mora s kopnom, onda

prekida izlaganje događaja te će na dvije-tri posebne strane, u

273

odvojenu kratku poglavlju, izraziti muziku i pitoresknost stvari,

skladnost i veličanstvenost prirode, označujući tako razdvoj između

svog lirizma i objektivnosti pripovijedanja.

Ukratko, Baroja je slikar nezaboravnih krajolika i majstor

opisa, a nijekali su mu to oni koji su njegovu djelu prilazili površno

ili nakljukani tvrdnjama njegovih neprijatelja. (Odjeci takvih

mišljenja doprli su i do nas.)

Vidjeli smo unekolike kako Baroja ima svoj postupak, svoju

tehniku u pisanju romana. Svoja je mišljenja o tome izlagao na

različitim mjestuna: u romanima, esejima i memoarima, u

predgovorima, u predavanjima i člancima. »Ja uvijek bilježim,

premda ne baš istog časa«, veli Baroja u knjizi Las horas solitarias

(1918). »Kad me se dojmi koje mjesto, predjel ili grad, nakon nekog

vremena bilježim dojam, pa ako me ponese želja da nastavim, ja

onda dodajem ili vadim, misleći na tipove što mi ih u pamet

dozivaju ona mjesta.« I dalje: »Kad već imam nešto što je približan

plan knjige, ja počinjem... A zatim se brinem da mi roman bude što

manje dosadan...«

»Veliki pisac, za narod i za Akademiju — veli Gregorio

Marañón — jest onaj koji pisanom riječju zna izraziti svijet iz

vanjske stvarnosti i svijet iz stvarnosti svojih kreacija, i to tako da

postoji — sad citira samog, Baroju — apsolutan parelelizam između

psihičkog kretanja ideja, osjećaja i emocija, s jedne, i kretanja stila,

s druge strane.« A Baroja je upravo takav pisac.

Na ono što sakupi i zabilježi Baroja nadovezuje svoje, provlači

ideje i razmišljanja, popraćuje komentarima i humorom, ističe

paradokse, prenosi atmosferu, crta karaktere, stvara harmoniju

između junaka i pejzaža, umeće dijaloge — rječite kratke dijaloge,

nadasve žive i prirodne, što su zapisani onako kako su ih junaci

izgovorili u stvarnosti. Onome danom, uzetom iz zbivanja sadašnjeg

ili prošlog — zbog čega su ga, kod nas također, nazivali običnim

kroničarem, piscem bez mašte i kombinirane fabule — Baroja

udahnjuje umjetnost, u sve unosi nešto subjektivno, nešto što se ne

može naučiti, naprosto — romansijerski dar. »Mislim — veli Baroja

— vrlo je teško da autor u jedan mah izmisli sadržaj sa svim

derivacijama; pretpostavljam da većina, kao što činim ja, piše i

ujedno izmišlja.« A genijalcima što sve odjednom stvore, reći će:

»Sjećam se kako sam smislio nekoliko kompletnih kazališnih djela,

ali ih poslije nisam znao napisati.«

274

Izlazi da je stvaranje duži proces. Pisac može iznijeti kako radi

i postupa, ali ne može dati recept za pisanje romana, jer takav i ne

postoji. Zato Baroja i veli: »U umjetnosti pisanja romana, kao u

gotovo svim ostalim umjetnostima, vrlo se malo nauči. Sve je u

tome da treba imati života, umjetničke žice, snage, ili romanticizma,

ili osjećaja, ili nečeg što naprosto treba imati, jer se ne stječe.«

Priznajući da je roman doduše širok i elastičan književni rod i

umjetnički oblik — »vreća u koju sve staje« — ističe kako je u

njemu važno »pogoditi«, da najposlije zaključi: »Valja priznati da za

posao romansijerov nema metra.«

U onome što bismo mogli nazvati tehnikom romana, a to je

nešto izvanje, u Baroje se osobito zapaža stil — osebujni Barojin stil

što je na zazor i na muku čistuncima i stilizatorima. Razumije se,

Barojino pripovijedanje tražilo je i svoj posebni stil; jedno se s

drugim slilo i pretopilo, i zagrebemo li u taj stil, zagrebli smo i u

sadržaj. Taj je stil izravan i stvaran, snažan i jednostavan. Kakav bi

drugi i priličio onim junacuna, onom ritmu, onom ambijentu?

»Mnogo se govorilo kako Baroja piše loše i kako nema stila«,

veli Astrana Marín. »Ali je Barojin stil u skladu s onim što Baroja

piše. Nema lošeg ni dobrog stila. Stila naprosto ima ili ga nema. A

Baroja ima svoj, koji je u savršenoj podudarnosti s onim što

pripovijeda.« Taj je stil sama izražajnost i jasnoća, dvije odlike koje

su već same po sebi ljepota, pa im ne treba nikakva kićenja ni

ljeporječivosti, od koje Baroja toliko zazire. Barojina iskrenost u

životu prešla je i u njegovo djelo i u sam stil. Kao što se taj

»baskijski prkosnik i pakosnik« ničim ne dâ sputati u iznošenju

događaja i u razvijanju svojih ideja, tako razmiče i odbacuje sve

zapreke što bi kočile njegov stil i činile ga usiljenim; piše savršeno

prirodno i spontano, i naglašava: »Imam nešto od umjetnika, jer sam

čovjek iskren.«

Za Baroju, stil je romanu ono što je istinski odraz portretu:

»Mršonja neka je mršav, a grbonja grbav. Tako treba da bude.

Prepravljanje zatubastog nosa u oštri priliči kozmetičkim zavodima i

drugim mjestima estetske i pučke farse, a ne stilu.«

Bask Baroja unio je u španjolski roman snagu, ritam i

jednostavnost izražavanja, stilska svojstva drevnih baskijskih

ljetopisa i legenda — jezik jezgrovit, koji je dobrodošao njegovu

djelu, a sablažnjavao one što bijahu navikli na pustu retoriku, na

kićene tirade udomaćene u španjolskoj književnosti onog vremena.

275

Jezgrovitost izraza nije Baroja morao učiti u Napoleonovu kodeksu

kao što ga je učio Stendhal; on ju je donio od kuće, a pomogao mu

je i studij i uporna lektira čitava života: Baroja je sakupio dobrano

znanje u medicini, psihologiji, filozofiji i sociologiji.

U Barojinu jeziku, istina je, ima gramatičkih nepravilnosti — ta

pisac je Bask koji ne voli španjolsku gramatiku kao što se ne zanosi

ni španjolskim tradicijama. Ima u njegovu španjolskom jeziku

grešaka, ali — veli Ortega y Gasset — »ja čitam da uvećam srce, a

ne da uživam gledajući kako se provode gramatička pravila... Tko

nije sposoban za štogod više, neka govori o sintaktičkim manjcima u

Baroje. Ja ću govoriti o Barojinu višku duha, o njegovu

individualnom stavu pred onim posvudanjim drhtajem i neprestanim

pokretom što ga nazivamo životom. I ne znam u čemu može biti

svrha književne kritike ako nije u tome da poučava u čitanju knjiga,

prilagođujući čitateljevo oko piščevoj namjeri.«

*

Kako je Baroja hrabro i uporno iznosio suprotnosti i paradokse

jednog vremena i prostora, upozoravao na zablude i nepravde te na

svoj način secirao čitavo jedno društvo, nije čudo što je u onoj

kratkovidnoj i uskogrudnoj sredini doživljavao neprestane napade te

mu se valjalo boriti na mnogun frontama. Ali su ga ponajčešće

napadali nepravedno, nečasno, bez osjećanja mjere i takta, pa je

razumljivo što ponekad i on prelazi u agresivnost. Iskrenost,

čestitost i dinamizam u umjetnika, ondje gdje je teška klima za

stvaranje i gdje vladaju nepravde, prevlači preko umjetničkog djela

poseban premaz gorčine, prepleće ga stanovitim tonom srdžbe.

Uostalom, kako veli Argentinac Juan B. González, »nije moguće

kazivati istinu i ostati na dobroj nozi sa cijelim svijetom«. Revija La

estafeta literaria otišla je dotle te je u povodu Barojinih memoara,

koji su u neku ruku piščeva oporuka, upriličila anketu — da čitatelji,

i to posebno probrani, kažu svaki svoju odgovarajući na osamnaest

pitanja podijeljenih na skupine... Uredništvo je jednu skupinu

pitanja poslalo jednoj grupi čitatelja, a drugu drugoj, da bi se

odgovori montirali onako kako je urednicima odgovaralo... »Kao da

čitatelje pitaju što misle o pothvatima Al Caponea ili o

pustolovinaina pukovnika Lawrencea«, zgraža se čestiti Portugalac

Boavila. »Ali ima ljudi prema kojima se ne mogu zauzimati takvi

stavovi: ne smije se tako postupati s onima koji su, kao Baroja, znali

276

i umjeli ostvariti djelo koje je jednoj zemlji donijelo ugled i slavu i

bilo na čast njezinoj književnosti... Književna slava nije lupeštvo niti

je pisac drumski razbojnik koga ćemo izvesti na trg da svatko na nj

viče što ga je volja.«

U odgovorima objavljenim u frankističkom polumjesečniku,

naime, našlo se i takvih koji nemaju ništa zajedničko s književnošću

i koji su samo pokazali za čim su zapravo išli sastavljači onih

pitanja.

Najposlije su toliko navalili na Baroju, na njegov

conservadurismo i na njegovu reacción — a znamo što te riječi

znače u frankističkoj Španjolskoj — te je pisac morao neke knjige

objaviti izvan Španjolske (u Argentini i Francuskoj), neke mu

romane i eseje u Španjolskoj nisu uopće objavljivali i ne objavljuju,

a izdavanje njegovih sabranih djela, što ga je 1942. zamislio Ruiz

Castillo, nije moglo krenuti sve do 1946, pa je na kraju, 1948,

obustavljeno poslije samih šest svezaka... No podrán, por ahora, ver

la luz porque hay, al parecer, causas que impiden la publicación de

algunos de sus libros (»Ne mogu se zasad izdati, jer, čini se, ima

razloga koji sprečavaju objavljivanje nekih njegovih knjiga«) —

objašnjava José Pla.

Tako je prošao Baroja zato što je izraziti i odlučni antifrankist

(o frankistima je rekao: »Oni žele našu apsolutnu sreću trpajući nas

u zatvore«), zato što je rušio jedan izvještačeni tradicionalizam i

ustajao protiv mrtvih uvjerenja i napokon zato što — maxima culpa

— nije priznavao »nepogrešive«. Jasno je vidio: otkad su

»nepogrešivi« preuzeli vlast u Španjolskoj — nepogrešiva Crkva i

dogma, nepogrešivi državni upravljači, nepogrešiva Falanga i

pretorijanci, nepogrešivi autoriteti u čizmama — odonda zemlja ide

u propast. U tome se potpuno slagao s Unamunom, koji je i sam

upozoravao: »Kad čuješ o kome da je nepogrešiv, u bilo kojem

smislu te glupe riječi, bježi od njega...« Baroja je, doduše, umro

prirodnom smrću — nisu mogli u doba mira maknuti preveć

popularnog starca — ali što se tiče Unamuna, još nije izbrisana

sumnja da su ga, u ratnoj vrevi, otrovali jedne bučne zimske noći (na

Staro ljeto 1936), u času kad je pisao manifest narodu odvraćajući

ga od fašizma.

Baroja se na više mjesta u svojim djelima žali kako su ga krivo

sudili i ocjenjivali. On ne mari za zajedljivost i pomamnost svojih

protivnika: ona se, veli, nalazi već u samom zraku u Španjolskoj,

277

koji je sasvim zatrovan. Ali ga pogađa nerazumijevanje, a ovamo

idu i one olake tvrdnje kojima je svrha da se ospori vrijednost

njegova djela — tvrdnje da Baroja nema mašte, da mu je

kompozicija slaba, da ne zna kombinirati fabulu, da nema stila, da

su mu junaci ishitreni a opisi šturi, da ni sam zapravo ne zna što

hoće, da je zasukan, da mu pripovijedanje nema početka ni kraja,

pravca ni svrhe...

Ta su neozbiljna mišljenja prelazila i preko španjolskih granica,

pa smo njihov odjek, nažalost, mogli vidjeti i u našem tisku kad god

se pisalo o Baroji. Preuzimali smo tuđe tvrdnje umjesto da smo čitali

Barojina djela i donosili svoj sud. Suditi o Baroji po onom što se u

Španjolskoj pisalo, pogotovu Francovoj, isto je kao kad bismo sudili

o Krleži po onom što je pisala kakva književna usidjelica i društvena

okamina, ili pak o Tinu po onome što je o njemu mislio i pisao

kakav smješnjaković iz Agit-propa. Tako se već mnogo godina u

Španjolskoj i u svijetu, i s odjecima kod nas, u negativnom smislu

prenosi — iz knjige u knjigu, iz članka u članak — jedna pozitivna

Azorínova tvrdnja o Barojinu djelu: one iste godine kad je izišla

Aurora roja (»Crvena zora«, 1904), treći svezak Barojine trilogije

La lucha por la vida (»Borba za život«), španjolski je esejist i

pripovjedač, Barojin prijatelj i poštovalac, na početku svog prikaza

napisao kako »u cijeloj knjizi nema ni početka, ni vrhunca, ni

raspleta, ni sukladnosti...« (Ono o pravcu, svrsi i drugom dolazi

odatle što su naši prikazivači, baš kao i neki strani, krivo prevodili

španjolski tekst.) Ali je Azorín to rekao u najpozitivnijem smislu,

hoteći kazati kako Barojina knjiga obiluje slikanjem života,

pulsiranjem stvarnosti i prizorima koji se redaju jedan za drugim

(las escenas suceden a las escenas) i da je nesukladnost samo

prividna (aparente incongruencia), i najposlije je misao završio

kazujući kako čitatelja toga Barojina djela malo-pomalo obuzima

duboko i snažno osjećanje života — i »već vas je knjiga osvojila«

(ya el libro se ha apoderado de vosotros). Zatim dolazi nekoliko

strana same pohvale toj Barojinoj knjizi.

Azorínove početne riječi podudaraju se s onim što je sam

Baroja napisao izlažući svoje misli o romanu: »Roman je,

uglavnom, kao tijek historije: nema početka ni kraja, počinje se i

završava gdje želiš.«

U nas se malo pisalo o Baroji, ali smo stigli da o njemu

iznesemo podosta netočnosti. Umjesto što prenosimo neprovjerena

278

tuđa mišljenja bolje bismo učinili da prevodimo Baroju i da mu

vratimo pravdu pravim vrednovanjem njegova djela, jer rijetki su

kritičari kao što je Gaziel, koji će, nakon nepravedna suda o Baroji,

napisati poslije dvadeset i dvije godine (1947) svoj Mea culpa i

vratiti pravdu piscu kazujući o njemu da je književni Goya čija su

djela »jedan od najvažnijih dokumenata španjolske literature, o

kojem će se govoriti, raspravljati i komentirati u svijetu, u

Španjolskoj i izvan nje, još i onda kad se više nitko ne bude sjećao,

ne njegovih suvremenika koji smo mu zamjerali ovo ili ono, nego ni

mnogo čega drugog što bi danas htjelo da ga zasjeni...«

I Baroja veli, sasvim pravo, da je vrijeme najbolji sudac: »Je li

dobro ili zlo ono što čovjek radi, reći će mu nakon trideset ili

četrdeset godina.« Citira čuvenu rečenicu kojom se završava

Manzonijeva oda Napoleonu — Ai posteri l'ardua sentenza — i

dodaje: »I velikom i malom budućnost će, kad minu godine, izreći

svoju tešku presudu.« Ali nije ni trebalo čekati budućnost: Baroja je

još za života stekao priznanje u svijetu i u trijeznom dijelu

Španjolske, pa ako ga i nije zapala Nobelova nagrada, dočekao je da

mu kraj samrtne postelje sjedne Ernest Hemingway i da mu kaže:

— Dopustite mi da vam odam priznanje, vama koji ste bili

učitelj tolikima između nas koji smo htjeli da postanemo pisci kad

bijasmo mladi. Žao mi je zbog činjenice što još niste dobili

Nobelovu nagradu, pogotovu gdje je dana tolikima koji su je

kudikamo manje zaslužili, kao i ja, koji sam samo pustolov.

— Caramba! — uzvratio je Baroja.

»Mračni i pesimistični Baroja«, kako su ga prikazivali, znao je

i u najtežim trenucima sačuvati vedrinu: »I sada, gdje sam već star,

u času kad đavo odnosi sve što sam imao, sačuvao sam vedrinu.«

Ostao je i u frankističkoj Španjolskoj onakav kakav je bio i u

emigraciji. »Ne znam jesam li učinio i dao štogod vrijedno, ali se u

ponečem osjećam sasvim miran — veli Baroja. — Mislim da sam se

časno borio za opstanak, ne iskorišćujući druge i ne služeći se

nikakvim niskostima. Nikad nisam nikom laskao, a najmanje

narodu.« I na drugom mjestu: »Nisam težio za slavom, ni za

novcem, ni za društvenim uvažavanjem... nego samo za tim da

živim časno.«

Taj pisac, koji je »ostavljao dijelak duše svuda kuda je

prolazio« i o čijem djelu Gregorio Marañón veli da je vjernija i

temeljitija dokumentacija o Španjolskoj nego svi skupštinski

279

zapisnici, novinski uvodnici i zvučne kronike društvenog i

političkog života — taj i takav Baroja, čovjek čiji je sav život

protekao u poštenoj borbi i pisac čije je djelo sama čestitost,

skromno o sebi kaže: »Samo sam ponekad pomišljao da će možda

koji mladi čovjek iz moje zemlje, nakon pedeset ili šezdeset godina,

čitati moje knjige i simpatizirati s njihovim idejama i s načinom na

koji se u njima gleda na život. To je bila moja jedina iluzija što se

tiče budućnosti.«

Ali ga neće čitati poneki, nego mnogi, gotovo svi, i već ga

čitaju, jer za Barojino djelo vrijedi ona: što je jučer bilo heretično

sada je pravovjerno, današnji paradoks bit će sutrašnja istina. Baroja

je uvijek imao publiku koja je vjerno i s poštovanjem pratila

njegovo djelo, a pogotovu je ima danas. A što je najvažnije, mladost

ga čita i zanosi se njime, njegovo je djelo osvojilo nove generacije,

postalo biblijom mladih. Zato su u natražnoj Španjolskoj i sprečavali

objavljivanje Barojinih knjiga.

*

Baroja je svoje romane svrstavao u trilogije ili u druge nizove.

Tako imamo i jedan slijed o moru, tetralogiju El mar, kojoj je prvi

svezak »Nespokojni Shanti Andía« (Las inquietudes de Shanti

Andía, 1911), devetnaesta knjiga u golemom Barojinu opusu. To

djelo ide u pustolovne romane, u knjige koje su prihvatljive mladeži

i najširim slojevima čitatelja, to je zabavno štivo, zanimljivo od

početka do kraja, puno pokreta i avantura, a ipak je neprestano

književno. Još jedan dokaz kako je Baroja znao pisati za narod.

(Kakve li suprotnosti s tvrdnjama onih koji bi nas htjeli uvjeriti da

Barojini romani nisu za širi krug čitatelja!)

U tome romanu (koji je i filmovan kao i neki drugi Barojini

romani — dakako, prije građanskog rata), u tome poetskom tributu

što ga je »nepoetični«, »pesimistični«, »mračni« i »zasukani« Baroja

— kako su ga olako nazivali — platio moru i obali svoga zavičaja,

nalaze se mnogi elementi koji obilježuju Barojino djelo. Tu je ritam

i pokret, šaroliki junaci vješto prikazani u malo poteza, baskijski

svijet sa svojim podnebljem, majstorski prenesena atmosfera,

uvjerljiva slika pozadine, s dojmljivim opisima i krajolicima, s

lirskim stranama i čitavim poglavljima što mogu ući u svaku

antologiju umjetničke proze. Slavni stilist Azorín veli o ovome

Barojinu romanu: »Na španjolskom jeziku nema ništa što bi

280

nadmašilo te divne, veličanstvene strane na kojima se opisuje more i

baskijska obala.« (Kakve li suprotnosti s tvrdnjama Barojinih

kritičara što kazuju kako onaj koji traži majstorski pisanu prozu ne

treba da čita Baroju!)

Pokraj sveg lirizma što protječe stranama ove knjige, ipak

nigdje nema sentimentalizma ni prazne romantike: ovaj je roman

proizvod zdravog realizma, tu ni dašak morbidnosti ne zamagljuje

jasnu površinu ogledala koje odražava cjelovitost stvarnosti izvanje i

unutarnje.

Nespokojni ali uravnoteženi Shanti uzor je zdrava baskijskog

pomorca koji ni na kakav sirenski glas neće izgubiti glavu, nego će

lijepo dočekati starost, pa kad se bude spominjao svojih

dogodovština iz mladosti, prenijet će nam i ono što je otkrio

tragajući za istinskim likom i fantastičnim životom svoga

tajanstvenog ujaka Juana de Aguirrea. A oko tog ujaka i njegova

neobičnog života stvaraju se zapleti što sačinjavaju drugu fabulu

romana, onu pustolovnu, koja čitatelja drži u neizvjesnosti tijekom

cijele knjige. Ta je fabula vješto građena i vođena, i sasvim pobija

kritičare koji se trude da dokažu kako u Baroje nema napetih strana i

kako Baroja nije znao komponirati priču.

Ovaj roman, u kojem pisac nije išao za drugim nego da

zabilježi neke uspomene iz djetinjstva i neke priče starih mornara te

da time zabavi čitatelja — da ga zabavi štivom koje će biti i

književno i puno pustolovina — ujedno je odgovor i na one tvrdnje

što kazuju da u Barojinim djelima nema ni skladnosti kompozicije ni

skladnosti stila...

Baroja je, mnogo godina nakon objave »Shantija«, poslao

svome biografu i prijatelju Miguelu Pérezu Ferreru objašnjenje o

tome kako je i u kojem povodu napisao ovaj roman. Tko pročita tri

strane Barojina pisma što ih njegov biograf prenosi, može vidjeti

koliko je Baroja sistematičan u pisanju. Pisac je najprije zabilježio

dojmove s jednog putovanja po kantabrijskoj obali, prenio na papir

krajolike i tipove, a poslije, vrativši se u Madrid, sve je razrađivao i

upotpunjavao uspomenama iz djetinjstva. I djelo je raslo, bio je to

jedan stvaralački proces. Baroja je sebi i nacrtao glavne junake

(Zaldumbidea, Aguirrea, Allena, Ugartea, Machína i ostale) — da ih

za pisanja ima pred očima!

U bilježnici što se sačuvala iz mlađih dana Barojinih možemo

vidjeti kako je pisac imao cio plan djela, koje je prvobitno zamislio

281

u tri knjige sa ukupno trideset i četiri poglavlja, ali se za pisanja

nacrt širio... U prvom konceptu romana nalazi se, kao preambul, i

jedno »Objašnjenje«, koje je pisac najposlije izostavio...

Ali ostavimo gradnju djela i fabulu, pa samo malko svrnimo

pogled na ono što nam pisac daje i kazuje onako »usput«. Tu je,

ponajprije, slikanje jednog svijeta i njegova morala — svijeta na

moru i onog na kopnu. To je slikanje toliko uvjerljivo da se naprosto

mora dojmiti čitatelja. Koji lupež na gusarskom brodu neće

uvažavati kapetana Zaldumbidea, bogomoljca koji ima svoje

tajanstvene sanduke s blagom i svoj poslovni moral te će Kineze

radije bacati u more negoli u njih liti vodu iz svojih cisterni? Tko od

onih probisvijeta sabranih s kolca i konopca neće uvažavati čovjeka

koji se drži načela engleskih gusara i koji vam za pet tisuća zdravih

peseta neće podvaliti bolesna crnca, jer on kupuje samo najbolje i na

brodu pristojno hrani »živu ebanovinu« — ta posrijedi je lako

pokvarljiva roba!

Od Zaldumbidea pa do njegova liječnika, koji će točno

proračunati koliko je zraka potrebno crncu da se ne uguši u

potpalublju za prijevoza iz podjarmljene Afrike u robovlasnički

Brazil, proteže se dijelak znanog lanca u kojemu važan biočug ili

kariku čini francuski bič, čiju smo civilizatorsku ulogu vidjeli u

mnogim zemljama Afrike, a još je vidimo, u dotjeranijem obliku, u

Južnoafričkoj uniji, u Angoli i Mozambiku, jer francuska je riječ

fouet, u različitim oblicima ali s istim sadržajem i s istom kulturnom

misijom, prodrla u jezik španjolski i portugalski, engleski i

holandski...

Doduše, skrivena nam ostaje francusko-holandska kompanija

za koju radi Zaldumbide; ali oni »pravi« i »veliki« i treba da ostanu

skriveni: ta imaju oni svoje brodove, izvršitelje i agente, kao što ih

je imala i kraljevska belgijsko-kongoanska kompanija, o čijim će

nam djelima pedesetak godina kasnije napisati kroniku mladi

njemački pisac Manfred Künne u svojoj knjizi »Kaučuk«. A

Zaldumbideova kompanija, kojoj je sjedište u Amsterdamu, nije

šeprtlja u poslovima: kad nema crnaca za prijevoz, ona će prijeći na

Kineze ili na bačve s opijumom — glavno je da brodovi ne plove

prazni...

Kad s mora prijeđemo na obalu, vidjet ćemo kako i ondje, u

malom i u velikom, imaju svoj tradicionalni moral. Možemo

pribivati »prodaji junice«, to jest činu kojim se siromašna djevojka

282

»utrapljuje« onamo kamo joj nije volja poći, a sve zbog nekakvih

predrasuda i bogougodnog djela. Ali ćemo vidjeti i jedan drugi

moral, moral malog i čestitog čovjeka, moral sluge i ribara, obalnog

čuvara ili svjetioničara, i divit ćemo se bijednom ali i

veličanstvenom Urbistondu koji je kraj svoje devetero djece

spreman u kuću uzeti i deseto.

Dojmit će nas se ono slikanje sredine i čovjeka, života i

običaja. Bila riječ o ulici ili kući, o brodu ili krčmi, o radionici ili o

dućanu, uvijek će nam pisac nenametljivo ali sugestivno dočarati

interijer i eksterijer, kao što će pred naše oči dovesti u istinskom

duhu i ruhu i one raznolike, divne i uvjerljive junake u njihovoj

avanturi, velikoj i neobičnoj ili maloj i svakodnevnoj. Život na moru

i na kopnu, onaj hučni i onaj tihi, teći će svojim prirodnim ritmom,

stvarnost se prenosi onakva kakva i jest ili kakva je bila.

Napose će nam u pamćenju ostati scenerija, oni majstorski

opisi, i još dugo pošto zaklopimo ovu knjigu lebdjet će nam pred

očima luka u Lúzaru i njezino ribarsko šarenilo, dok će nam u ušima

odjekivati šum valova što navaljuju na crnu hrid Frayburu ili će nam

žuboriti onaj curak vode što se kroz pješčane dune probija prema

moru i što se, kad nabuja od kiše, s pravom zove Sorguiñ-erreca ili

Vještičji potok. A onaj koga je jače povukla nostalgija za morem i

kretanjem i čežnja za bijelim jedrima, možda će uskliknuti s piscem:

»Oh, ponosni jarboli! Bijela jedra, tako bijela! Ljupke fregate s

uzdignutim pramcem i s rezbom na pramčanoj statvi! Kako mi je

teško kad pomislim da ćete iščeznuti i da vas više neću vidjeti! «

Josip Tabak (1964)

283

Copyright

© Dubravko Deletis

e-izdanje pripremili:

Dubravko Deletis i Mirna Goacher

website: www.josiptabakknjige.org

15/02/2013

284