Planinarski priručnik za početnike

Sadržaj:

1. Uvod

2. Kratki test planinarskog znanja

3. Planinarska oprema

4. Poskliznuće i pad

5. Pazi kamen

6. Vrijeme

7. Grom

8. Hladnoća

9. Prehrana planinara

10. Visinska bolest

11. Iscrpljenost

12. Lavine

13. Sprečavanje nesreće i prva pomoć u slučaju nesreće

14. Kodeks planinarske etike

1. Uvod

Za hodanje po planinama potrebno je imati znanje o kretanju, boravku i ponašanju u planinama kao i znanje o karakteristikama

planinskog svijeta. Osnovna znanja, iskustva i navike možemo dobiti na organiziranim izletima, pohodima i turama, s

uključivanjem u planinarske škole i tečajeve koje organiziraju planinarska društva ili Planinarski savez Hrvatske

te samoobrazovanjem (planinarska literatura, revije, internet…). Cilj različitih vrsta osposobljavanja je primjena i očuvanje

naučenog u praksi.

Da bi Vam pomogao, prije nego krenete u planine, pročitajte donji tekst. U njemu su prikupljena osnovna znanja, rezultati i

iskustva brojnih generacija planinara. Planinarski priručnik je namijenjen prvenstveno planinarima

početnicima, ali i iskusnim planinarima koji u njemu mogu pronaći zanimljive sadržaje.

Sadržaj Planinarskog priručnika daje samo osnovne savjete i iskustva te ne zamjenjuje planinarsku literaturu i priručnike o

planinarenju, još manje može zamijeniti znanje i iskustvo stečeno praksom.

Nepotrebno je spomenuti da ovaj priručnik nikako ne može

zamijeniti uživanje i ljepotu boravka u prirodi, planinama, gorama i brdima.

Namjena Planinarskog priručnika je da Vam olakša boravak u prirodi, brdima, gorama i planinama praktičnim savjetima i

uputstvima, da Vam prenese osobna iskustva iskusnih planinara. U Planinarskom priručniku nema zabrana i pravila, u

planinarskom okruženju odlučujete sami jer za svoje odluke, ponašanja i djelovanja SAMI odgovarate.

Planine pokušajte temeljito upoznati i doživjeti, pokušajte ih naučiti poštovati i cijeniti. Pobrinite se da svojim primjerom

doprinesete da planine ostanu svijet iskonske ljepote a ne svijet razvikanih podviga i samoprecjenjivanja.

Ovaj planinarski priručnik ne može zamijeniti osnovnu planinarsku obuku !

Sadržaj

2. KRATKI TEST PLANINARSKOG ZNANJA

1. Lako se je zaštititi od groma na otvorenom prostoru ?

2. U usjeku sam siguran od groma ? 3. Vremenska prognoza najavljuje dolazak hladnog vala,

ciklonalnu frontu, a nebo je čisto, plavo gotovo bez oblačka. Zaključujete da su meteorolozi opet pogriješili ?

4. Svugdje se, pa i u planini oslanjam na svoj odličan instinkt, osjećaj za prostor i orijentaciju?

5. Na markiranom planinarskom putu ne može mi se dogoditi

ništa loše ? 6. Nesreće su neizbježne, takva je sudbina ?

7. Planinarski poziv u pomoć je davanje istog signala (zvižduk, svjetlo) 6 puta u minuti ?

8. Sa savršenom opremom sam 100% siguran ? 9. Bivak vreća je potrebna samo vrhunskim planinarima i

alpinistima ? 10. Za planinarske izlete se ne treba posebno pripremati ?

11. Na planinarskoj turi potrebno je piti veće količine tekućine (vode) ?

12. Promrzle dijelove tijela najbolje je trljati snijegom ? 13. Na padinama pokrivenim debelim snijegom nije moguće sa sigurnošću procijeniti opasnosti od lavina ?

ODGOVORI NA PITANJA

1. Netočno, od groma nas štiti objekt sa gromobranskom

instalacijom ili automobil (Faradejev kavez).

2. Netočno, usjeci, pukotine i vodene žile su pravci prostiranja

(toka) elektriciteta po udaru groma, tj. električnom pražnjenju.

3. Netočno, današnja meteorologija je uznapredovala tako da meteorolozi danas pomoću modernih uređaja mogu donositi vrlo

precizne prognoze. 4. Netočno, Vaš instinkt, osjećaj za prostor i orijentaciju mogu

Vam pomoći, ali karta i kompas (i visinomjer) su Vam nužni. 5. Netočno, markacija na planinarskom putu ne govori ništa o

težini i zahtjevnosti tog puta. Takve informacije najčešće pišu na početku tog puta ili u planinarskom vodiču koji opisuje taj put, a

možete se raspitati i kod planinara koji su prošli tim putem.

6. Netočno, najveći broj nesreća je uzrokovan pogrešnim ponašanjem i donošenjem pogrešnih odluka. Najčešće je osobna

pogreška. 7. Točno, 6 vidnih signala u minuti (zvižduk, svjetlo), svakih 10

sekundi po jedan, pa jedna minuta pauze je planinarski poziv u pomoć.

8. Netočno, i najbolja cipela se oklizne pri pogrešnom koraku, a niti kaciga nije od prevelike pomoći pred velikim kamenom. Za

svaku opremu je vezana tehnika korištenja i uvjeti njenog korištenja.

9. Netočno, bivak vreća uvijek i svima pomaže. Mnogi su promrzli na naizgled jednostavnim turama u kojim situacijama bi bivak

vreća pomogla. 10. Točno, ako izaberete svoj cilj prema svojoj snazi, kondiciji i

sposobnosti. Spremniji i snažniji traže izazove u visokim

planinama i zahtjevnijim stazama dok manje spremni svoje zadovoljstvo nalaze u ljepoti nižih i pitomijih planina. Zapamtite

da je izazov planine uvijek veći od mogućnosti pojedinca. Preopterećenost i nerealni ciljevi presudni su kako za one snažne i

spremne tako i za one koji to nisu, u ostvarivanju zadanog cilja. 11. Točno, nedovoljno konzumiranje tekućine (vode) štetno je za

zdravlje i smanjuje tjelesnu sposobnost. 12. Netočno, promrzle dijelove tijela treba utopliti višeslojnim

toplim materijalima, dok se opća pothlađenost rješava utopljavanjem cijelog tijela.

13. Točno, iskustvo i ispitivanje padina sa debelim snijegom pokazuje da nema pravila i pouzdanih pokazatelja.

Rezultat testa: 13 točnih odgovora: Odličan, ali ne zaboravite: nesreće se ne

događaju drugima 10 točnih odgovora: Dobar, niste početnik, vrijedno planinarite i

prikupljate iskustva i znanja 7 i manje točnih odgovora: Nedovoljan, Vaše je znanje nedovoljno da bi ste uočili opasnost i spriječili nesreću

3. PLANINARSKA OPREMA

Planinarska oprema danas se uvelike razlikuje od opreme u bliskoj nam prošlosti. Tome je ponajprije doprinijela industrija

planinarske opreme svojim tehnološkim razvojem novih materijala koji zamjenjuju klasične. Svakako jedan od najvažnijih

ako ne i najvažniji dio opreme su gojzerice, iz tog razloga ću njima posvetiti najviše vremena. Za lakše uspone u nižim

planinama koji obuhvaćaju uglavnom pješačenje, koriste se

mekane i udobnije cipele. Ako je potrebno kretati se po kamenju ili kroz snijeg, tada se koriste glomaznije i tvrđe cipele.

Planinarske cipele su duboke, da smanje mogućnost povreda skočnog zgloba, kao i da zaštite nogu od drugih vanjskih utjecaja

(kamenje, snijeg). Planinari često nose dva para čarapa (donje – tanke, i gornje – često vunene). Paleta materijala iz kojih su

izrađene cipele u zadnje se vrijeme naglo povećala. Osim kože sve više se koriste novi materijali koji su u mnogim segmentima

bolji od kože (težina, održavanje, trajnost). Kod klasičnih planinarskih cipela većina proizvođača i dalje upotrebljava za

vanjski materijal kožu debljine od 1 do 3,2 mm, kod lakših modela pak kombinaciju kože i poliamidne tkanine. Od debljine

kože ovisi kakav oslonac nam nude cipele i kako su robusne. Tvrdoća cipele se izabire ovisno o vrsti aktivnosti. Vrijedi pravilo:

što je teži ruksak, tvrđa mora biti cipela. Pri kupovini cipele

izaberite jedan do dva broja veće, tako da u njima ima mjesta za bar dva para čarapa. Pri izboru modela i veličine možemo si

pomoći jednostavnim ispitivanjem: dok su cipele odvezane gurnemo nogu naprijed do kraja, iza pete nam treba ostati

prostora za jedan prst, a kad su cipele zavezane vrhovi prstiju nam ne smiju doći do vrha cipele. Cipele izrađene od deblje kože

su uz pravilno održavanje vrlo otporne na vlagu. Tkanina Cordura je vodootporna, no takve cipele u pravilu imaju više šavova koji

su najproblematičniji što se tiče vodootpornosti. Za najbolju zaštitu od vlage izaberemo cipele koje imaju na unutrašnjoj strani

Gore-Tex®. Svi šavovi unutrašnjeg Gore-Tex® materijala su lijepljeni, tako da se vlaga ako i prodre kroz šavove i vanjski

materijal zaustavi na Gore-Tex® membrani. Đon pravih gojzerica ima na sebi žutu ovalnu oznaku na kojoj piše „Vibram“. Vibram

đon osigurava mekše hodanje, tj. Amortizaciju kod hodanja. Đon

treba osigurati toplinsku izolaciju, kao i smanjiti mogućnost proklizavanja. Nove gojzerice mogu jako nažuljati nogu, stoga ih

je potrebno razgaziti na kraćim izletima.

Nadalje ne manje važan dio planinarske opreme je ruksak. Dobar

ruksak je izrađen od poliamidnih ili poliesterskih tkanina, koje su većinom vodonepropusne. To ne znači da će vodootporan biti i

ruksak, jer niti jedan proizvođač ne zaštićuje šavove. Ruksak od vlage možemo zaštititi dodatnim pokrivalom ili dovoljno velikom

pelerinom. Veličinu ruksaka izabiremo ovisno o namjeni: 15 – 40

litarski su namjenjeni jednodnevnim izletima, 40 – 60 litarski višednevnim izletima,

60 – 100 litarski duljim putovanjima. Kod izbora većeg ruksaka budimo pozorni na pojas koji obujmljuje bokove, jer i do 60%

opterećenja nosimo na bokovima. Štapovi za planinarenje prije spadaju u opremu za hodanje nego

u opremu za penjanje. Složivi su u tri dijela. Služe da smanje opterećenost nogu (prije svega koljena), pogotovo kada planinari

prelaze dugačke dionice ili nose težak ruksak. Da bi dugo trajao, vrh štapa se proizvodi od karbida. Mnogi planinari i alpinisti

koriste teleskopske štapove prilikom uspona i silazaka s planine,

jer njihovo pravilno korištenje smanjuje opterećenje kralježnice, koljena i nožnih zglobova. Teleskopski štapovi moraju se koristiti

pravilnom tehnikom: uvijek koristimo oba štapa, jednaka po visini, čvrstih ručki, konstruiranih tako da kada se potiskuje

prema dolje postižu čvrst oslonac. Od presudne važnosti je koristiti oba štapa, što je više moguće u smjeru padanja tijela.

Prednosti: upotrebljavani pravilnom tehnikom, posebno kad se ide nizbrdo, štapovi mogu apsorbirati više tona težine, posebno

za dugih silazaka. Smanjenje opterećenja kralježnice i zglobova posebno je izraženo u sljedećim situacijama:

1. u starijoj dobi i pri prekomjernoj težini, 2. kad postoje kronične bolesti zglobova (artritisi, spondilitisi),

3. kad se nose veliki tereti (ekspedicije), 4. kad se hoda snježnim padinama, vlažnim skliskim terenima,

prilikom prelaska rijeka i kada se hoda po magli ili noću (u

uvjetima smanjene vidljivosti). Gamaše pokrivaju dio noge od cipela do koljena. One služe tome

da snijeg ne upada u cipele. Također, na manjim visinama, ako se planinar kreće kroz visoku travu, one mogu štititi od mokre

trave, blata, upadanja kamenčića u cipelu, kao i od krpelja. Donje rublje od 'tehničkih' materijala efikasno odvodi znoj sa kože

i predaje ga gornjim slojevima odjeće. Da bi funkcioniralo mora biti skroz pripijeno uz tijelo. Proizvođača ima raznih, kao i

materijala, sada je polipropilen zadnja riječ tehnike. Drugi sloj. Bez baznog sloja ovdje nema potrebe investirati. Ako

imate bazni 'tehnićki' sloj onda se iznojena tekućina prenosi na ovaj drugi sloj. Ako se radi o pamučnoj majici ona će skupljati

tekućinu i vlažiti/hladiti tijelo i ostale dijelove odjeće. Zato je dobro u drugom koraku nabavke i ovdje nabaviti nešto od

brzosušećih materijala.

Hlače bi bilo dobro da su elastične, od materijala koji se može osušiti na tijelu. Dapače, Shoeler 3Xdry se brže suši dok je

obučen nego kad ga se objesi. Toplinska i vjetro izolacija: za termo izolaciju je najbolji fleece a

kod vjetro/vodo izolacije windstopper i goretex. Od ostale planinarske opreme bih svakako dodao kapu,

rukavice, naočale sa UV filterom, zaštitna krema sa visokim UV faktorom, a i karta i zemljovid su od velike koristi.

Savjet: na planinarskim turama zapišite kako ste bili obučeni, što

ste koristili po vjetru, snijegu, što po kiši ili suncu, to vam znatno olakšava dilemu kako se obući u raznim vremenskim prilikama.

4. POSKLIZNUĆE I PAD

Pokliznuće i pad je uzrok najvećeg broja nesreća koje se

događaju na planinarenju. Poskliznuće i pad se najčešće dogodi na mokroj podlozi, mokroj travi, mokrom lišću, strmini, siparu

(sitni kamenčići), zaleđenim putovima, provalija pored puta, korijenje drveća koje izviruje iz zemlje pokriveno lišćem i mnogim

drugom razlozima. Uzrok poskliznuća i pada je najčešće uslijed nedovoljne pažnje i koncentracije, pogrešno izabranog puta, krive

procjene, umora, straha, pomanjkanja adekvatne opreme te ostalih mnogobrojnih razloga.

Da bi ovu opasnost doveli na minimum, potrebno se pridržavati

nekih pravila u planinarenju: - na planinarenje nikad ne idite sami

- ako osjetite znakove umora i iscrpljenosti odmorite se - ako uočite opasnost sklonite se na vrijeme i čuvajte svoju

snagu, ne srljajte glavom bez obzira - dobro proučite planinarski put kojim mislite ići, konfiguraciju

puta, da li ima opasnih detalja - obavezno se raspitajte kakvu opremu trebate ponijeti na

planiranu turu - nikada ne precjenjujte sebe, svoju kondiciju i psiho-fizičku

spremnost - kada se nađete na opasnim planinarskim putovima nemojte

naokolo bezbrižno fotografirati, čavrljati sa društvom, pjevati već budite maksimalno koncentrirani, hodajte oprezno, prije svakog

koraka uvjerite se da nećete skliznuti.

Ako se poskliznuće i pad ipak dogodi, možete napraviti sljedeće: što prije se bacite u ležeći položaj licem prema tlu, pokušajte se

podići u stav za „sklek“ (noge lagano raširite, vrhove prstiju na nogama zabijajte u tlo, a šake stisnite).

Savjet: pokušajte to izvježbati na nekoj kratkoj padini koja završava ravninom (na mokroj travi, na snijegu) na opisan način

jer ćete vježbom dobiti potrebnu spretnost da što bolje reagirate kod neočekivanog poskliznuća ili pada.

5. PAZI KAMEN

Kamen koji se kotrlja ili pada smtrna je opasnost u planini i uvijek

dolazi sasvim neočekivano. Zapamtite, kada ste u planini, pored kiše, snijega, groma i tuče, na glavu vam može padati kamenje,

stijenje, led, proljetni snijeg, stabla, granje i drugi, sasvim

neočekivani predmeti (konzerva, komadi opreme ….). Ako je padina sa krušljivom stijenom budite jako oprezni. Opasnost

prijeti na strmom zemljištu čak i ako je padina s travom ili

pošumljena. Padajuće kamenje je stalan faktor u strmim žljebovima. Najopasniji su ljudi. Budite vrlo oprezni kada uočite

ljude na putu iznad vas. Promatrajte ih, razmišljajte i o tome da ste vi na putu iznad nekog drugog. Planinske životinje također

obrušavaju kamenje. Divokoza Vas na padini može zasuti hrpom kamenja.

Kamenje najčešće pada i samo od sebe uslijed temperaturnih razlika. Tipično je dnevno zagrijavanje zimi, sunce zagrijava

stijenu, otopi je i evo nama kamenja, leda, lavine i drugih problema.

Od padajućeg kamenja i drugih predmeta najbolje nas štiti

kaciga. Bilo kakva kaciga je mnogo bolja od nikakve. Atestirana planinarska kaciga je bolja od HTZ šljema. Ako je kamen veliki,

kaciga Vam ne može pomoći. Izbjegavajte puteve gdje se često odronjava kamenje. Zaobiđite

ih! Kada se kamenje krene odronjavati budite na stalnom oprezu.

Ako prolazite putovima uz strme, okomite litice najbolje se je priljubiti uz stijenu i rukama dodatno zaštiti glavu prilikom

padanja kamenja. Naročito je važno za odmor izabrati sigurno, zaštićeno mjesto. Najbolje se je kloniti opasnih mjesta i strana, pogotovu ako na njima ima ljudi ili životinja.

Savjet: kada kamenje počne padati i kotrljati se oko Vas, trenutno zaštite glavu i potražite zaklon!

6. VRIJEME

Za Vaše uživanje u planinama i uspjeh planinarskog cilja

odlučujuću ulogu ima vrijeme. Sparina i oluja s grmljavinom,

mraz i snježna mećava, slaba vidljivost, kiša, magla i slične vremenske pojave neugodne su situacije za planinare, a često

mogu biti uzrok nesreća na planinarenju. Snježne lavine, razdražljivost uslijed fen vjetrova (topli i suhi

vjetar), srčani problemi koji se mogu pojaviti kod sparine i naglih promjenama vremena te druge posljedice koje vremenske prilike

mogu prouzročiti nije lako predvidjeti ili prepoznati. Kod planiranja planinarske ture nikako ne smijete podcjenjivati

vremensku prognozu, ako je moguće raspitajte se kod lokalnog stanovništva o specifičnostima i ćudima tog područja ili planine

gdje namjeravate ići. Nemoguće je dati sasvim točnu prognozu, u planini se vrijeme

može promijeniti nevjerojatnom brzinom, stoga bi u ruksaku uvijek trebalo imati kabanicu ili bivak vreću.

Zatekne li Vas u planini nevrijeme s grmljavinom, klonite se

izloženih planinskih vrhova, stjenovitih grebena, stijena i osamljenog drveća zbog mogućnosti udara groma. Također

izbjegavajte skliske staze nad velikim strminama, a ako baš

morate ići onda koračajte pažljivo! U slučaju loše vremenske prognoze ili lošeg vremena na terenu radije odustanite od

planinarskog cilja jer forsiranjem ne možete ostvariti zadovoljstvo koje je glavni cilj izleta.

Pokazatelji vremena: vrijeme se može predvidjeti i pomoću

barometra. Pad tlaka predznak je nadolazećeg lošeg vremena, a

porast ili stabilan tlak dobrog. Nalazite li se na planinskim meteorološkim postajama prije polaska na planinarsku turu

raspitajte se kakvo vrijeme se predviđa. Dobro vrijeme: visoki oblaci mirujući ili dolazeći s istoka, magla i

oblaci koji se spuštaju, nebo blago modro ili jasno modro, Vedro, blago večernje rumenilo čistih boja,

Loše vrijeme: gomilanje oblaka nepravilnih oblika, nestalan

vjetar, zapadni južni i jugozapadni vjetrovi, velika količina vlage i sparina, brzo kretanje visinskih oblaka od istoka prema zapadu, reumatizam.

Savjet: nikada ne ignorirajte vremensku prognozu niti ne

forsirajte planinarsku turu jer se možete dovesti u situacije koje mogu biti opasne i po život!

7. GROM

„Munja je divovski kratki spoj između neba i zemlje“ u kojemu se

električni potencijali prazne brzinom od oko 100.000 kilometara u sekundi, što je trećina brzine svjetlosti. Kako se zračni kanal kroz

koji sijeva munja zagrijava do 20.000 K, čime šesterostruko

premašuje temperaturu na površini Sunca, pregrijani se zrak eksplozivno širi nadzvučnom brzinom, a do našeg uha dopire

grmljavina. Iako ovo pražnjenje traje samo 10 mikrosekundi (10-

6 s), odjek tutnjave traje deset puta duže. Kad munja sijevne,

oslobađa se napon od nekoliko stotina milijuna volti pa pri bljesku kroz munju protječe struja od 50 do 300.000 ampera.

Zanimljivo je da su munje češće na otvorenim livadama negoli u velikim gradovima, što znanstvenici tumače niskom električkom

vodljivošću osušenog tla ispod betona i asfalta. Munje i grmljavina gotovo su redovita pratnja nevremenu i

vrtloženju zračnih masa u sudaru pregrijanog i hladnog zraka. Grmljavinski oblaci imaju kilometarske promjere, a isto se toliko

protežu i u visinu. Jako strujanje dovodi u oblaku do trenja toplog zraka s kristalima leda i raspršenim kapljicama vode, pri čemu

dolazi do električne polarizacije. Pritom su oblaci najčešće

nabijeni negativno, a tlo ispod njih pozitivno. Iskra od koje zastaje dah preskače između električki suprotno nabijenih oblaka

ili pak između oblaka i tla linijskim pražnjenjem u obliku blještave krivudave crte koja nije deblja od nekoliko centimetara, ali svijetli

kao milijun žarulja od 100 W.

Predznaci udaru groma mogu biti: sparan zrak, nagli pad tlaka, nagomilani crni oblaci, zatišje vjetra, udaljena grmljavina (tada je

već opasno), naelektriziran zrak (kosa se diže, pucketanje u zraku).

Kako se zaštititi od udara groma: jedini lijek je pravovremeno

pronaći siguran zaklon! Bivak vreća Vas može zaštititi od groma ako čučnete ispod nje, sjednete na ruksak sa prekrštenim

nogama, pod uvjetom da ste se klonili ostalih opasnih mjesta gdje grom najčešće udara.

Savjeti: ako Vas je u planini zadesila oluja klonite se vrhova,

grebena, osamljenog drveća, oko žljebova vodenih tokova, podnožja

prevjesnih i okomitih stijena, vrtača, dalekovoda.

8. HLADNOĆA

U planinarskim krugovima hladnoću zovu i „tihi ubojica“ jer najčešće ne ubija direktno već je uzrok brojnim sudbonosnim

greškama. Hladnoća može umrtviti čovjeka, prouzročiti stres, ljudi izloženi

hladnoći postaju apatični, hladnoća ometa kretanje, pokreti su teški i tromi, hladnoća oslabi moć rasuđivanja, može dovesti do

pothlađenosti tijela. Pothlađenost je stanje snižene opće tjelesne temperature. Nastaje kada organizam gubi više topline nego što

je može proizvesti. Niska temperatura okoline, iscrpljenost i

alkohol pospješuju nastanak pothlađivanja. Znakovi pothlađivanja:

U početku osoba ima osjećaj hladnoće i drhti (ovaj stupanj može i izostati). Kasnije osjećaj hladnoće prestaje, javljaju se umor,

tromost i velika želja za snom. Sve tjelesne i psihičke funkcije se usporavaju. Ponekad se javljaju priviđenja. S daljnjim

snižavanjem tjelesne temperature osoba gubi svijest. Disanje i rad srca se jako usporavaju. Ako se ne pruži pomoć, smrt

nastupa zbog prestanka disanja i srčanog rada. POSTUPAK ako je pothlađena osoba pri svijesti:

U koliko se u blizini nalazi zaštićena prostorija, dom, sklonište unesite ga u nju, vlažnu i mokru odjeću zamijenite suhom,

utoplite ga raznim odjevnim predmetima, dajte mu topla (ukoliko je to moguće), zaslađena, bezalkoholna pića. Možete upotrijebiti

termofor i slične izvore topline (ukoliko postoje) za zagrijavanje,

ali ne prislanjajte ih direktno na tijelo, nego preko slojeva deke ili odjeće. Ako nemate na raspolaganju toplu prostoriju, pokušajte

unesrećenog izolirati sa svih strana dekom, odjećom, novinskim papirom, astro folijom ili bivak vrećom. Pozovite pomoć.

Važno je znati da se na vjetru opasnost od pothlađivanja višestruko povećava. Pri temperaturi od 0 stupnjeva Celzijusa i

vjetru od 40 Km/h je isto kao da je -20 stupnjeva Celzijusa bez

vjetra. Ako se ljudsko tijelo ne uspije zagrijavati kretanjem, dolazi do

hlađenja tijela. Ljudski organizam ima osobinu da automatski zatvara krvotok prema periferijama (ruke, noge, lice) kako bi

zaštitio vitalne organe.

Savjet: na planinarenje (u ruksaku) uvijek nosite zaštitnu vjetrovku i hlače (gore-Tex ili sl.), a u zimskom periodu kapu i

rukavice i astro-foliju ili bivak vreću.

9. PREHRANA PLANINARA

Kao što je poznato, glikogen, koji je smješten u mišićima i jetri,

gorivo je za pokretanje mišića, a gledano kemijski on je zapravo tjelesni škrob. Kod fizičkih napora on se kompleksnom reakcijom

pretvara u glukozu i tako opskrbljuje sve tjelesne stanice. Budući da su rezerve glikogena u mišićima relativno male, troši se

rezerva u jetri. Čim se rezerve glikogena potroše, tijelo osjeća umor i sve se teže kreće. Istovremeno se pokreće mehanizam za

trošenje rezervi masnoća, ali taj proces ide malo sporije. Rezerve glikogena mogu se popuniti samo ugljikohidratima, a za taj

proces potrebno je vrijeme, najmanje 24 sata. Zato dan prije planiranog planinarenja treba organizam opskrbiti dovoljnom

količinom ugljikohidrata. Također u organizam treba unositi stalno tekućinu te na taj način pomoći organizmu da bolje i brže

iskoristiiti rezerve masnoća.

Ugljikohidrati

Izvori ugljikohidrata u svakodnevnoj prehrani su: kruh,

tjestenina, riža, žitne pahuljice, voće, povrće, mlijeko, mliječni

proizvodi, šećer i slastice, a najčešći su škrob i šećeri – saharoza i laktoza…

* Škrob i šećeri razgrađuju se u organizmu do jednostavnih šećera uz pomoć enzima, resorbiraju se u tankom crijevu i

prelaze u krvotok i jetru gdje se konvertiraju u glukozu. * Razinu šećera (glukoze) u krvi reguliraju hormoni inzulin, koji

luči gušterača, a koji snižava razinu šećera u krvi i glukagon, koji

djeluje na oslobađanje šećera iz jetre, tj. iz glikogena kada koncentracija u krvi padne ispod dopuštene razine.

* U krvi treba biti konstantna koncentracija šećera – glukoze, bez prevelikih oscilacija hormona inzulina. Ako je nivo glukoze niži od

normale, dolazi do hipoglikemije koja se očituje umorom, glađu, drhtavicom, a ako je nivo viši od normale, dolazi do

hiperglikemije, koja izaziva umor i pospanost. Oba su stanja opasna i ako potraju duže vrijeme, dovode do kome.

* Jedan dio glukoze energijom opskrbljuje mozak, živčani sustav i mišiće, a drugi dio se pretvara u glikogen (rezerva energije) koji

se nalazi u jetri i mišićima. Nakon što su rezerve popunjene,

preostali se dio pretvara u mast i kao energetska rezerva pohranjuje u masno tkivo.

* Ugljikohidrati štede bjelančevine i masti, pa dokle god ih unosimo dovoljno (minimalno 50 – 100 g dnevno) bjelančevine i

masti će biti pošteđene razgradnje i upotrebe u energetske svrhe. To znači da želite li smanjiti masu masnog tkiva, tj. smršaviti,

prvo morate potrošiti postojeće zalihe energije koje imate u organizmu pojačanom tjelesnom aktivnošću (i, naravno, ne

unijeti nove hranom, odnosno smanjiti kalorijski unos) pa će se onda energetske potrebe namiriti razgradnjom masnih naslaga.

Zdrava ili pravilna prehrana je ona prehrana koja tijelu osigurava

optimalan unos kalorija, vitamina, minerala i tekućine, te optimalan omjer bjelančevina, ugljikohidrata i masti, kako bi se

osigurale potrebe organizma za gradivnim, energetskim i zaštitnim tvarima.

Kruh, žitarice i krumpir

Hrana koja sadrži visoki postotak ugljikohidrata poput kruha, krumpira, riže i žitarica opskrbljuje nas energijom i važnim

nutrijentima uključujući željezo i vitmain B. Ove vrsta manirnica trebale bi činiti trećinu ukupnog energetskog

unosa. Važno je da birate nerafinirane koje su bogatije vlaknima. Zbog njih ćete se duže vremena osjećati sito i pomoći će vam

kontrolirati glad. Uravnotežena prehrana trebala bi sadržavati pet ugljikohidratnih porcija svaki dan.

Voće i povrće Voće i povrće osigurava nam nužne nutrijente poput vitamina i

minerala te sadrže mnoge druge komponente koje se povezuju sa zdravom prehranom. Svi bi trebali težiti povećanju udjela povrća i

voća u prehrani jer su bogati vodom i mogu vam pomoći kontrolirati unos kalorija. Trebali biste osigurati pet porcija voća i

povrća dnevno. Porcija teži oko 80 g i uključuje svježe, kuhano,

smrznuto i sušeno voće i povrće te prirodne sokove. Mlijeko i mliječni proizvodi

Hrana poput sira, jogurta i mlijeka važan je izvor kalcija, te ostalih minerala i vitamina. Birajte one proizvode s manjim

udjelom masnoća. Trebali biste težiti prema tri porcije svakog dana.

Meni za višednevne ture: praksa pokazuje da na planinarenje

najradije nosimo suhu hranu koja nije lako kvarljiva. Na višednevne ture najbolje je ponijeti kruh ili dvopek, riblje

konzerve, konzerve mesnog nareska, paštete, suhe kolače, sireve i slično. Ako ste u prilici ponesite juhe za kuhanje u vrećici,

tjesteninu. Količina hrane mora biti dovoljna za trajanje izleta, a dobro je imati i malu rezervu jer u planini se lako dogodi

neplanirani ostanak.

Prije planinarske ture barem 2 – 3 sata ne biste trebali

konzumirati veće obroke hrane!

Savjet: planinarenje iziskuje pojačane fizičke napore za koje nam

je potrebno 4000 – 4500 cal dnevno. Energiju našem tijelu daju ugljikohidrati koji dolaze u obliku šećera. Dobro je na

planinarenje ponijeti čokoladu, grožđice, vitergin, glukozne bombone kojima možete brzo povratiti energiju. Istu ulogu imaju

izotonični napici ali i najobičniji zaslađeni čaj.

10. VISINSKA BOLEST

Visinska bolest je naziv za skup simptoma koji se javljaju pri boravku na visokoj nadmorskoj razini. Obično se javlja iznad

2500 m, često pri brzom usponu koji ne dozvoljava tijelu prilagodbu. U većini slučajeva radi se o blagom poremećaju koji

uključuje glavobolju, gubitak apetita i mučninu i ne zahtijeva liječničku intervenciju. Zbog učestalosti blagog poremećaja mnogi

smatraju kako je glavobolja na visini ˝normalna˝. Rijetko napreduje u teži oblik, moždani i plućni edem koji može biti

smrtonosan, osobito ako se ne prepozna. Najbolji način

sprječavanja visinske bolesti jest spor uspon pri čemu se ostavlja dovoljno vremena za aklimatizaciju. Liječenje visinske bolesti

podrazumijeva prestanak daljnjeg uspona te silazak, osobito ako simptomi ne prolaze ili se pogoršavaju. Kisik i lijekovi služe kao

pomoć pri silasku. Nadmorska razina se može podijeliti u nekoliko kategorija:

- srednje visoka nadmorska razina (1500-2500 m): zamjetne su fiziološke promjene. Zasićenje arterijske krvi

kisikom je veće od 90%. Visinska bolest je moguća, ali rijetko; - visoka nadmorska razina (2500-3500 m): visinska bolest česta

kod brzog uspona; - vrlo visoka nadmorska razina (3500-5800 m): zasićenje

arterijske krvi kisikom je manje od 90%; zamjetan manjak kisika u krvi (hipoksemija) tijekom napora;

- ekstremna visina (iznad 5800 m): zamjetan manjak kisika u

krvi tijekom mirovanja; pogoršavanje visinske bolesti usprkos aklimatizaciji. Duže preživljavanje teško je

moguće.

Normalne promjene na visini

Svaka osoba koja se nađe na povišenoj nadmorskoj razini iskusit će određene promjene koje su posljedica normalne prilagodbe na

visinu: - ubrzano disanje (hiperventilacija)

- kratkoća daha (nedostatak zraka) tijekom fizičkog napora - učestalo mokrenje

- promjena uzorka disanja tijekom noći - često buđenje tijekom noći

- čudni snovi, noćne more

Čimbenici rizika Na razvoj visinske bolesti utječe brzina uspona, nadmorska

visina, visina na kojoj planinar spava te individualna osjetljivost. Dobra tjelesna kondicija ne djeluje zaštitno, a pojačani tjelesni

napor na visini povećava mogućnost obolijevanja. Genetski čimbenici također su odgovorni za visinsku bolest. Većina

prethodno postojećih bolesti kao što su kronična opstruktivna bolest pluća ili dijabetes same po sebi ne povećavaju rizik.

Predviđanje visinske bolesti Liječnici ne mogu predvidjeti kod koje osobe će se razviti visinska

bolest. Prethodna iskustva osobe s boravkom na visini dobar su vodič, ali postoje iznimke. Bilo kakvi testovi na morskoj razini

upitno su korisni u ovu svrhu.

Smrtnost Smrtnost od visinske bolesti općenito je niska. Smrtni slučajevi

planinara u Nepalu događaju se u 0.014% slučajeva, a od toga 0.0036% uzrokovano je visinskom bolešću. Kod Britanaca koji su

se pokušali popeti iznad 7000 m visinska bolest je uzrokovala smrt u 17% slučajeva.

Sprječavanje visinske bolesti Tijelo izloženo visinskom manjku kisika (hipobarična hipoksija)

prilagođava se, što je poznato kao aklimatizacija. Svrha ove prilagodbe je poboljšanje dostave kisika. Aklimatizacija se

najbolje postiže sporim usponom čime se dozvoljava tijelu prilagodba prije uspona na veće razine i smanjuje rizik od teških

oblika visinske bolesti. Iako je spor uspon općenito pravilo, neke osobe se mogu uspeti brzo bez ikakvih simptoma. Iznimno je

važno biti fleksibilan prilikom planiranja uspona te ostaviti

dovoljno vremena za prilagodbu i oporavak ako se poremećaj razvije.

SAVJET – preporuke za aklimatizaciju:

- iznad 3000 m visinu na kojoj se spava povećavati samo 300-

600 m na dan - iznad 3000 m je potreban odmor od jednog dana za svakih

1000 m daljnje visine - brzina aklimatizacije razlikuje se od osobe do osobe

- ako je moguće, treba izbjegavati letove ili vožnju direktno na visoke razine

- ako se na visoku nadmorsku razinu dolazi direktno avionom ili autom potrebno je prvi dan izbjegavati

tjelesne napore i daljnji uspon - ˝penji se visoko, spavaj nisko˝

- ako simptomi ne prolaze odgodi daljnji uspon - ako se simptomi pogoršavaju spusti se sto prije

Većina prilagodbe događa se u prvih 1-3 dana na određenoj visini,

ali to varira kod pojedinaca. Potpuna aklimatizacija traje mnogo dulje. Ne postoje pouzdani čimbenici za predviđanje dobre

aklimatizacije, osim dobre volje pojedinca za slušanje vlastitog

tijela. Lijekovi, npr. Acetazolamid, se mogu koristiti prije uspona kod sklonih osoba te kad je uspon neizbježno visi od planiranog.

Nekoliko istraživanja pokazalo je značajno smanjenje simptoma akutne visinske bolesti profilaktičkom uporabom 350-500 mg

acetazolamida dvaput dnevno. Manje doze (125 mg dvaput dnevno) ublažuju simptome i smanjuju mogućnost nuspojava.

Liječenje acetazolamidom je potrebno početi najmanje jedan dan prije uspona i nastaviti dok se ne postigne odgovarajuća

aklimatizacija. Najčešće nuspojave ovog liječenja su trnci (parestezija) i pojačano mokrenje, ali se obično dobro podnose.

Deksametazon (4 mg svakih 6 sati) smanjuje pojavu i težinu

akutne visinske bolesti iznad 4000 m. Niže doze ili ista doza dana svakih 12 sati manje su učinkovite. Liječenje počinje nekoliko sati

prije uspona. Ovo nije prvi lijek izbora zbog niza mogućnih nuspojava. Ipak, može biti koristan kod osoba koje se moraju

naglo uspeti, vrlo su sklone razvoju akutne visinske bolesti ili su alergične na acetazolamid.

Zlatna pravila visinske bolesti 1. Posve je normalno razviti visinsku bolest. Nije potrebno i

umrijeti od nje. 2. Svaka bolest na visini iznad 2500 m je visinska bolest dok se

ne dokaže suprotno. 3. Nikad se ne penji na veću visinu ako imaš simptome akutne

visinske bolesti.

4. Ako se simptomi akutne visinske bolesti ne povlače nakon 24-48 sati ili se pogoršavaju potreban je hitan

silazak. Ne smije se čekati jutro. Potreban je silazak bar do zadnje visine gdje si se osjećao/la dobro nakon

ustajanja. 5. Osobu sa simptomima visinske bolesti ne smije se ostavljati

samu.

11. ISCRPLJENOST

Iscrpljenost je nedostatak tjelesne, intelektualne i emocionalne energije. Za nas planinare je najzanimljivija tjelesna iscrpljenost,

tako da ću se zadržati samo na njoj. Iscrpljenost može izazvati smrt kada se potroše sve rezerve

tjelesne energije. Takvi primjeri su vrlo rijetki jer ljudski organizam ima niz

sigurnosnih mehanizama kojima se brani od potpune iscrpljenosti.

Uživanje alkohola pospješuje iscrpljenost organizma. Iscrpljenost u kombinaciji sa pothlađenošću opasno se približava

kritičnom stanju čovjeka.

SAVJET: Redovito se hranite i konzumirajte dosta tekućine, povremeno se

i planski odmarajte.

Budite toplo obučeni, jer se na hladnoći tjelesna energija troši na zagrijavanje i time bespotrebno rasipa.

Izaberite pohod i donosite odluke koje odgovaraju vašoj fizičkoj i psihičkoj pripremljenosti.

POĐITE U PLANINE: AKO NISTE PRIPREMLJENI, IZABERITE LAKŠE USPONE

To znači: dobra tjelesna pripremljenost još uvijek nije sve! Čak i izuzetno pripremljeni i snažni planinari mogu izabrati pretežak

pohod i tako potrošiti sve svoje voljne, tjelesne i energetske rezerve. Nije presudno da li ste 100% fit ili ste izašli iz ureda,

presudno je za kakav ste se pohod odlučili, odnosno kakve ste

odluke na tom pohodu donosili. Planina vam nudi razne varijante. Izaberite cilj i tempo tako da vam bude ugodno, da uživate.

Zapamtite: planina neće pobjeći.

12. LAVINE

Lavine predstavljaju jednu od najvećih opasnosti u planinama. Općenito, vladaju mnoge zablude o lavinama, njihovom

nastajanju, djelovanju, pokretanju, smrtnosti i sl. Uglavnom je sve to zbog neznanja i neinformiranosti. Ukoliko ste imalo

informirani o lavinama povećavate mogućnost preživljavanja u slučaju nesreće.

Lavine nastaju, uglavnom, na visokim, nepristupačnim predjelima zbog uvjeta koje takvo okruženje ima, ali svaka padina koja ima

nagib veći od 15 stupnjeva predstavlja potencijalnu opasnost od lavina. Gotovo sve lavine se pokreću na padinama između 35 i 45

stupnjeva. Na padinama manjim od 30 stupnjeva rijetko se

pokreću lavine, a na padinama strmijim od 50 stupnjeva snijeg „proklizava" tako da se jako rijetko na tim strminama skupi

dovoljno snijega za lavinu. Snijeg, odnosno pahulje snijega imaju svoju kristalnu rešetku i prilikom pada na tlo jedan dio te rešetke

puca dok na drugi dio, koji je čitav, padaju druge pahulje snijega. Prestankom oborina i zbog niskih temperatura površinski sloj se

zaledi i oslabljuje se veza novim snijegom koji, s vremenom, padne na tu površinu i time se stvaraju slojevi različitog tipa

snijega. U nižim slojevima kristali snijega (pahulje) počinju pucati (zbog mase svih slojeva, buke, vremenskih neprilika i sl.),

pokreću lančanu reakciju te sloj počne kliziti i tu je početak lavine. Lavine dijelimo po stanju snijega (rastresit i zbijeni snijeg)

i po vrsti snježnih padalina (mokri i suhi snijeg). Kod lavina rastresitog snijega mjesto pucanja je usko i neizrazito te se

pokreću manje površine koje zahvaćaju sve veću količinu snijega

i spuštajući se zauzimaju veću širinu. Lavine zbijenog snijega lome se na većem prostoru i linija loma uvijek je okomita na

donju plohu. Suhe lavine u prosjeku putuju između 100 – 140 km/h. Takvu brzinu dostižu već pet sekundi nakon pokretanja,

dok mokre lavine u prosjeku putuju puno sporije, oko 40 – 50 km/h. Suha lavina broji najviše smrtnih slučajeva. Suhu lavinu

možemo usporediti s praškom u tanjuru koji klizi prema dolje, znači jako brzo. Komadi snijega razbijaju se jedan od drugog i na

kraju, dobivši veliku brzinu razbiju sve pred sobom. Kad je žrtva u sredini uglavnom joj nema spasa. Razlikujemo još i lavine

objektivnog karaktera (koje se pokreću zbog zatopljenja, težine snijega i sl. odnosno to su lavine koje nije uzrokovao čovjek) i

subjektivnog karaktera (lavine koje je pokrenuo čovjek). Od prirodnih uzroka vjetar je najčešći uzrok lavina. Vjetar može

„donijeti" snijeg 10 puta brže nego obične padaline snijega. Vjetar nanosi snijeg pušući sa jedne strane planine i nanosi ga na drugu

stranu te taj novi snijeg optereti postojeći što uzrokuje lavine.

Stručnjaci taj efekt vjetra zovu „wind loading". Novo napadali snijeg također uzrokuje lavine. Ako težina novog snijega napada

brže nego se stari sloj snijega prilagodi, dolazi do napuknuća i formira lavinu. Ubrzano zatopljenje može uzrokovati pokretanje

suhe lavine, ali to se rijetko događa. Kiša ili snijeg koji se topi može uzrokovati lavine. Jako sunce ili visoke temperature

uzrokuju ubrzano topljenje snijega i stvaraju mokre lavine. Mokre lavine se stvaraju zbog slabljenja prijašnjeg sloja snijega zbog

toga što voda razbija strukturu povezanosti između vrsta snijega. Poznato je da ima oko 6000 vrsta pahulja odnosno vrsta snijega.

Vjetar snijega ili ubrzano zatopljenje ne rezultiraju uvijek lavinama. To ovisi o stanju snijega koji je prije napadao i o stanju

snijega koji pada. Ako je snijeg koji je prije napadao jako stabilan, velike količine novog snijega mogu se jako dobro

povezati i biti gotovo sigurne u pravim vremenskim uvjetima.

Analiza stabilnosti lavina je komplicirani proces i zahtjeva jako puno proučavanja i iskustva da se razvije dobra sposobnost

analiziranja stabilnosti lavina. Žrtve lavina najčešće su rekreativci u planinama – skijaši,

snowboarderi, penjači, planinari a najugroženiji su vozači snježnih saonica (snowmobila) koji čine trećinu žrtava od njihovog

ukupnog broja.

U 90% lavina sa ljudskim žrtvama, lavina je pokrenuta težinom žrtve ili nekoga od pratnje žrtve. Ako imate namjeru kretati se u

područjima u kojima postoji opasnost od lavina obavezno nazovite lokalnu Gorsku službu spašavanja ili Centar za lavine te

se raspitajte o mogućnosti lavina, obavijestite ih o svojim

kretanjima te zatražite lokatore (eng. „avalanche beacon"). Lokatori su mali uređaji koji odašilju signal te u slučaju nesreće

spasioce navode na mjesto unesrećenog. Također obavezno ponesite lopatice za snijeg te što više pomoćne opreme. Ako

vidite napuknuti snijeg, to je očiti znak za potencijalnu lavinu. Što je veći razmak napuknuća to je opasnije. Ne idite na strme

dijelove. Također pripazite na brze promjene vremena. U tom slučaju povećava se mogućnost pokretanja lavina. U potencijalno

opasne dijelove nikada ne idite sami te ako vas je više, podijelite

se u grupice ali ostanite dovoljno blizu jedni drugima da se vidite i čujete. Nemojte ići u područja dubokog snijega koji je manje od 3

dana star te općenito izbjegavajte džepove dubokog snijega. Prirodne lavine događaju se zbog novog ili vjetrom nanesenog

snijega koji postane pretežak za slabe naslage prijašnjeg snijega ili zbog naglog zatopljenja, ali gotovo uvijek ima očiglednih

znakova nestabilnosti prije nego li se lavina pokrene. Ako vidite da lavina ide prema vama odnosno da ste pokrenuli

lavinu jedino što možete probati jest da se maknete u stranu. Ako ne možete pobjeći lavini tj. Pokušati da vas ne zatrpa, pokušajte

se uhvatiti za drvo (ako ste u takvom okruženju). To morate

izvesti jako brzo iz razloga što vam to drvo može biti najbolji prijatelj, ali ako ga ne uhvatite na vrijeme može postati najveći

neprijatelj. Četvrtina žrtava u lavinama umiru zbog teških ozljeda nanesenih od udaraca u drva i kamenje. Iz tog razlog držite se za

to drvo jako, jako čvrsto. Imajte na umu da morate biti jako brzi pošto lavine već nakon 4 – 5 sekundi dostižu brzinu od 100 km/h.

Ako ne možete pobjeći lavini ili se ne možete uhvatiti za drvo, onda morate početi snažno plivati . Ljudsko tijelo je tri puta teže

od krhotina lavina i stoga počne tonuti ukoliko ne počnete snažno plivati. Dobra vijest je da i u jako gustim lavinama protok zraka

je 60 – 70%, ali to nije problem. Ljudi umiru zbog toga što se ugljik – dioksid nakupi u snijegu oko ustiju i jako brzo umru zbog

trovanja ugljik – dioksidom, pa kad lavina na kraju uspori i prije nego li stane, pokušajte si napraviti rupu za zrak ispred vaših

ustiju. Kad lavina napokon stane, krhotine lavine i raspršeni

snijeg se kroz nekoliko sekundi stvrdne kao cement tako da bilo koju akciju da poduzmete morate je napraviti prije samog

zaustavljanja lavine. Praktično je nemoguće sam se izvući kada ste zatrpani lavinom. Statistike pokazuju da se oko 90% žrtava

može izvući živo ako su iskopani u roku od 18 minuta, ali onda šansa preživljavanja jako pada. Nakon 45 minuta samo 20-30%

ljudi je spašeno živih, a nakon dva sata gotovo nitko ne izađe živ. U slučaju da vidite prijatelja zahvaćenog u lavini pozorno gledajte

kako se kreće lavina i gledajte u vašeg prijatelja, da ga kasnije, sa što većom preciznošću možete locirati u lavini. To će smanjiti

tijek traženja, tako da otvorite širom oči ako ste dovoljno sretni da vas lavina nije uhvatila. Nikako ne odlazite po pomoć jer je

jako malo vremena, možda nekoliko minuta za disanje pod snijegom, tako da se svaka minuta broji. Ako odete po pomoć

vjerojatno ozlijeđeni neće biti živ kada vi dođete sa spasiocima.

Provedite bar pola sata – sat u traženju prije nego li odete po pomoć. Brzo ali i pozorno tražite tragove, ruke koje vire iz

snijega, skije, snowboard daske, rukavice i sl. U slučajevima kad vidite snowmobil, žrtva je iznad snowmobila. U slučaju više žrtava

iskopajte ih dovoljno da mogu disati tj. Nemojte gubiti vrijeme da ih vadite van. Odmah idite do druge žrtve i tako dalje. Prvo

izvadite one koji su bliži površini.

SAVJET: AKO STE I U NAJMANJOJ SUMNJI – UVIJEK NE !

13. SPREČAVANJE NESREĆA I PRVA POMOĆ U SLUČAJU

NESREĆE

SPREČAVANJE NESREĆE

Ako osjetite znakove umora i iscrpljenosti, odmorite se. Ako se osjećate iscrpljeno i poslije dužeg odmora, radije odustanite od

svog cilja, vratite se po mogućnosti s pratnjom. Nosite uvijek propisanu i preporučenu opremu.

Već kod planiranja i pripreme planinarskog uspona pokušajte predvidjeti moguće opasnosti.

Uvijek se raspitajte kod lokalnog stanovništva (ako je to moguće) ili kod planinara koji su već bili na području gdje planirate ići o

specifičnostima područja. U planine ne idite nikada sami. Prilikom planiranja vaše ture

važan faktor je izbor partnera za planinarenje.

Odluke „unatoč tome“ , „ma nema veze“ vrlo su opasne, a ponekad i presudne.

Ako vam prijeti opasnost sklonite se na vrijeme, čuvajte svoju

snagu, NE SRLJAJTE GLAVOM BEZ OBZIRA!

PRVA POMOĆ U SLUĆAJU NESREĆE

Dužnost je svakog planinara da ozlijeđenom ili bolesnom pruži pomoć na licu mjesta, prije dolaska liječnika, u skladu sa svojim

znanjem, iskustvom i mogućnostima. Bit prve pomoći je

ozlijeđenom sačuvati život i spriječiti pogoršanje stanja, držeći se određenih pravila ovisno o karakteru ozljede. Pružanje pomoći ne

smije se odgađati već se treba snaći s onim što imamo, ujedno svladati strah, ostati priseban, pomoć pružiti brzo, ali ne

brzopleto. Ne zaboraviti unesrećenog zaštiti od hladnoće kako mu se tijelo zbog mirovanja ne bi pothladilo.

Najčešće nesreće u planinama su: * nesvjestica

* šok * prijelom kosti i uganuće

* krvarenje * rane

* visinska bolest * sunčanica

* toplotni udar

* sunčano sljepilo * snježno sljepilo.

Ako je unesrećeni pri svijesti, treba mu dati zaslađene vode, alkohol se NE smije davati premda prividno grije, alkohol širi

krvne žile i uzrokuje brže hlađenje tijela. Kad je nekom već loše, ne treba ga omamljivati, jer će mu tada, logično, biti još lošije.

- nesvjestica - u slučaju nesvjestice unesrećenog moramo poleći

na bok kako se ne bi ugušio vlastitom slinom, jezikom i ugrušanom krvlju, ne smije mu se davati nikakav napitak jer je

refleks gutanja isključen; - šok - simptomi šoka su: bljedilo, brz puls, površno disanje,

uznemirenost, nesvjestica; bez oklijevanja unesrećenomu treba glavu poleći na nisko uzglavlje, a ruke i noge podići gore, a ako je

bez svijesti ili povraća, poleći ćemo ga na trbuh glavom okrenutom naniže i u stranu;

- prijelom kosti i uganuće - prelomljenu kost treba imobilizirati; kao sredstvo za imobilizaciju može nam poslužiti kišobran, cepin,

hodački ili skijaški štap, komad grane...

kod uganuća ili iščašenja također treba napraviti imobilizaciju; - krvarenje - prije svega treba ga zaustaviti, ako krv brizga u

mlazu treba pritisnuti iznad rane i sačekati da krv stane. Na ranu treba staviti dovoljno sterilne gaze i previti je, a ozlijeđenom dati

zaslađene tekućine. Rane nikako ne ispirati niti dirati prstima; - visinska bolest - javlja se u visokim planinama zbog smanjene

količine kisika i manjeg tlaka zraka; prepoznati se može po: glavobolji, slabosti, vrtoglavici i halucinacijama; odmah treba

odustati od daljnjeg penjanja i pojesti nešto što će nam vratiti energiju i vratiti se na visinu gdje nema simptoma visinske

bolesti; osjetljivost na visine smanjuje se postupnom aklimatizacijom;

- sunčanica - prepoznati ćemo je po glavobolji i vrtoglavici nakon dugog hodanja po vrućini; oboljelog ćemo polegnuti u sjenu i

staviti mu na glavu hladne obloge; preventivno treba izbjegavati

uspone od 12-14 sati; - sunčano sljepilo - to je posljedica prevelike količine svjetlosti

koja ulazi u oko; oči treba štititi sunčanim naočalama koje imaju UV-zaštitu, jer druge tamne naočale šire zjenice onda kad bi

trebale biti skupljene; ukoliko se sljepilo pojavi, treba izbjegavati svaki izlazak na svjetlo i na oči staviti hladne obloge; sunčano

sljepilo se može dobiti i zimi jer nema veze sa sunčevom toplinom;

- prijelomi - znakovi prijeloma su: bol, nemogućnost pokretanja ozljeđenog uda, oteklina na mjestu prijeloma, deformitet uda

(nije uvijek prisutan), ako postoji, siguran je znak prijeloma; ako je slomljeni ud deformiran, treba ga izravnati uzdužnim

istezanjem; slomljena kost se mora imobilizirati prije prenošenja ili prijevoza ozlijeđenog; kod otvorenih prijeloma ranu treba

pokriti sterilnom gazom i imobilizirati u zatečenom položaju;

- Iščašenje je ozljeda kod koje zglobna glavica izlazi iz zglobne čašice, zglob je izobličen i bolan, svaki pokušaj kretanja nailazi na

otpor i bol; prije prijevoza do bolnice treba imobilizirati zglob u položaju u

kojem je zatečen i ne pokušavati sami namjestiti zglob; - Uganuće - je ozljeda ligamenata i zglobne čahure nastale zbog

naglog pokreta u zglobu, najčešće se događa u gležnju; javlja se oštra bol, a potom i oteklina zgloba;

tegobe se mogu ublažiti hladnim oblozima, noga treba mirovati u povišenom položaju; u težim slučajevima potrebna je liječnička

pomoć. Imobilizacija-je postupak kojim se ozljeđeni dio tijela stavlja u

stanje mirovanja. U okviru prve pomoći provodi se privremena (transportna) imobilizacija. Njena svrha je spriječiti pogoršanje

ozljede i smanjiti bol tijekom prijevoza do bolnice. Indikacije za imobilizaciju su: prijelom kost, iščašenje, opeklina, smrzotina,

zmijski ugriz, prignječenje uda... Šok- u medicinskom smislu znači –po život opasno stanje

poremećene cirkulacije krvi koji mogu imati različite uzroke i

mehanizme nastanka, a to su: veliki gubitak krvi, teške ozljede, opsežna opeklina, prignječenja udova, strijelne ozljede, ozljede

trbuha, prsnog koša, alergijske reakcije, srčani infarkt, sepsa, veliki gubitak tjelesne tekućine. Bol i strah potpomažu razvoju

šoka. Znakovi šoka su: koža je blijeda i hladna, orošena ljepljivim znojem, usne i prsti mogu biti modri, puls je ubrzan, disanje

ubrzano i površno, osjećaj hladnoće, žeđ, mučnina i ponekad povraćanje, nemir i uzbuđenost koji s pogoršanjem šoka prelazi u

apatiju nezainteresiranost, bolesnik više ne zapomaže, a pogled mu je odsutan.

Strujni udar-udar groma nastaje kad se osoba uključi u strujni krug. Posljedice mogu biti bezazlene ili kobne. Mokra ili vlažna

koža ima manji el. otpor što pogoršava posljedice strujnog udara. El. struja prouzrokuje oštro ograničene opekline, prolasci struje

kroz srce ili mozak mogu izazvati trenutnu smrt.

-Postupak- unesrećenog treba što prije osloboditi iz strujnog kruga, pritom pazeći na svoju sigurnost. Ako je unesrećeni bez

svijesti treba provjeriti disanje i krvotok i po potrebi započeti mjere oživljavanja, onesviještenog koji diše okrenuti na bok, s

opeklinama postupiti kao što nalaže pomoć kod opekotina. Besvjesno stanje-mogu biti bezazlena ili vrlo teška stanja. Ako

naiđemo na čovjeka koji nepomično leži ili se u našem prisustvu srušio na tlo, lagano ćemo ga protresti i upitati npr: «Što se

dogodilo, čujete li me, kako se zovete?». Kod plićeg gubitka svijesti onesviješteni može pomicati pojedine dijelove tijela ili

povraćati, ako nema nikakvih reakcija osoba je u najdubljem gubitku svijesti (koma).

-Postupak- pozvati liječničku pomoć, provjeriti didanje i krvotok i po potrebi započeti postupkom oživljavanja. Ako diše postaviti

ćemo ga u bočni položaj, pokriti ga, da se sprijeći pothlađivanje i

nikako ga ne ostaviti samoga. Oživljavanje(reanimacija) -prestanak disanja i srčanog rada ne

mora značiti definitivnu smrt. takve osobe možemo u nekim slučajevima povratiti u život postupkom oživljavanja. oživljavanje

podrazumijeva umjetno disanje i masažu srca. prestanak disanja i rada srca organizam ostaje bez kisika, što dovodi do odumiranja

stanica. Moždane stanice odumiru prve, već za nekoliko minuta. Samo unutar tog kratkog vremena ima smisla pokušati

oživljavanje. -klinička smrt to je stanje neposredno nakon prestanka disanja i

srčanog rada, a prije odumiranja stanica, kada je još moguće postupkom reanimacije oživjeti osobu.

-cerebralna (moždana) smrt – to je odumiranje moždanih stanica, nastaje nakon nekoliko minuta po prestanku disanja ili rada srca.

Ovo je nepovratan proces. - Postupak – dati umjetno disanje i masažu srca, što prije pozvati

prvu pomoć

SAVJET: Prilikom pružanja pomoći u planini NIKADA NE

ZABORAVITE NA VLASTITU SIGURNOST!

ZAPAMTITE: Ukoliko se u planini dogodi nesreća, HGSS se obavještava na

slijedeći način: • na telefon Državne uprave za zaštitu i spašavanje 112

• na svim obavještajnim točkama HGSS (najčešće su to opskrbljeni planinarski domovi), koje su vidno

označene natpisom i znakom HGSS • za područje Medvednice Grada Zagreba i Zagrebačke županije

GSM Stanice HGSS Zagreb: 091/5082-556 Preporuča se da obavijest o nesreći daje svjedok nesreće jer će

najbolje moći odgovoriti na pitanja u vezi nesreće. On treba dati slijedeće podatke:

• svoje ime, prezime, adresu i telefon • ime, prezime, adresu i telefon unesrećenog

• kada se nesreća dogodila i kakve su ozljede • gdje se unesrećeni nalazi (što točniji opis pristupa do mjesta

nesreće)

• što je već poduzeto i tko je još obaviješten

14. KODEKS PLANINARSKE ETIKE

Planinari poštuju skup nepisanih pravila ponašanja koja se

zasnivaju na humanizmu, poštenju i altruizmu (nesebično pomaganje drugima), a odraz su ljudskih kvaliteta svakoga

pojedinca. Svaki kulturni planinar poznaje i poštuje načela planinarske etike.

Etičke norme ponašanja u planini mogli bismo u kratkim crtama

sažeti ovim kodeksom: - Ne ostavljaj u planini samog člana društva. U slučaju nesreće

snosiš moralnu i kaznenu odgovornost. - Tempo hoda prilagodi najslabijem pješaku u društvu. Savjetuj

ga i ponudi mu svoju pomoć.

- Pri susretu u planini planinari se međusobno pozdravljaju i to tako da mlađi pozdravljaju starije, muškarci žene, oni koji se

penju onoga tko silazi (time simbolički odaju priznanje za izvršeni uspon).

- U susretu s mještanima budi osobito pristojan i ljubazan, imajući na umu da su pravila ponašanja

gorštaka možda stroža nego u gradu. - Gorštacima se oduži za usluge i hranu na prikladan način vodeći

osobito računa o njihovom slabijem Imovinskom stanju.

- Putujući planinskim stazama, u granicama svojih mogućnosti

uklanjaj napadalo kamenje i granje, popravljaj putokaze i rubno kamenje na putu.

- Ne viči i ne deri se u planini, ne otvaraj glasno radio, pjevanje treba biti umjereno i nenametljivo.

- Ne loži vatru u šumi, ne radi lomače, ognjište ogradi kamenjem, a prije odlaska vatru brižno ugasi.

- Ne beri cvijeće, jer je to znak egoizma. Ubrati cvijet znači ubiti cvijet.

- Otpatke (prazne boce, konzerve, papire, plastičnu ambalažu) ne ostavljaj u planini, nego ih skupi i ponesi sa sobom u dolinu.

- U slučaju nesreće u planini, odreci se svojih planova i solidarno pristupi akciji spašavanja.

- Ne ističi sebe i svoje sposobnosti, kloni se natjecanja u brzini uspona, jer planinarstvo nije sport, u planini jači treba pomoći

slabijemu.

- Na vrhovima gdje postoje upisne knjige prije odlaska pažljivo spremi knjigu i žig; ne upisuj neukusne primjedbe.

- Poštuj zaštitni režim u nacionalnim parkovima, strogim rezervatima i parkovima prirode, pridržavaj se uputa lugarskog i

čuvarskog osoblja, ne trgaj zaštićeno bilje. - Prema kućnom redu HPS-a u pl. Kućama je zabranjeno pušenje,

pogotovo u blagavaonicama i spavaonicama. - Na cisternama u kraškim krajevima zadovolji se čuturom vode

za piće. Ne prolijevaj vodu i ne bacaj nikakve otpatke u nju. - Planinarsko sklonište nakon upotrebe očisti, prije odlaska ga

opskrbi gorivim drvetom i ostavi višak hrane (konzerve) budućim posjetiteljima.

- Pri dolasku u planinarski dom predstavi se domaru, poštuj njegov autoritet i budi umjeren u zahtjevima, a na odlasku ga

pozdravi i obavijesti o smjeru svoga daljnjeg putovanja.

- U pl. Kući poštuj kućni red, ne ulazi u spavaonice u cipelama, ne zauzimaj više mjesta nego što ti je nužno potrebno; prednost kod

noćenja imaju žene, djeca, starije i iscrpljene osobe. - Poslije 22 sata poštuj u domu potpuni mir, ne remeti odmor

umornim planinarima, poštedi ih svog veselog raspoloženja.

KOLIKO I KAKO PLANINI DAJEŠ, TOLIKO ĆE TI UZVRATITI!

Oprema za planinarenje

Svaki duži izlet u planine poseban je doživljaj. No, da bismo mogli potpuno uživati potrebno je mnogo toga pripremiti. Osim tjelesne pripreme, potrebno je na sebi i uz sebe imati odgovarajuću opremu, čiji pregled ćemo ovdje iznijeti. Naravno, što će se ponijeti a što ne, zavisi najviše o dužini izleta, godišnjem dobu te o mogućnostima opskrbe, prehrane i spavanja na trasi puta. Mnogima će se činiti da su neke stvari suvišne ili da neke nedostaju - i bit će u pravu. Izbor opreme koju ćemo ponijeti u planinu ovisi i o osobnim potrebama svakog pojedinca i malo je vjerojatno da će dva planinara na isti izlet ponijeti istu opremu. Svoj popis opreme za planinarenje autor ovih redaka prvi je put pribilježio prije nekih 12 godina kada je za uspon na Weiss Spitze (3300 m) zaboravio ponijeti sunčane (ledenjačke) naočale, što je gotovo upropastilo cijeli izlet. Da se takva nezgoda više ne bi ponovila, sada uz pomoć popisa dva dana prije puta kontrolira cijelu opremu, dan prije obavlja potrebne nabavke i može noć prije puta mirno spavati, siguran da ništa neće zaboraviti. Ovaj se popis u tih 12 godina puno mijenjao. Sve što se pokazalo kao višak je izbačeno, a ono što se pokazalo korisnim je dodano. Namjera ovog pregleda je da planinarima koji s jednodnevnih izleta žele prijeći na višednevne, olakša izbor opreme koja bi im mogla zatrebati, da ih potakne na razmišljanje o raznim situacijama koje bi ih mogle dočekati u planinama, te da na temelju toga sastave svoj popis ili razmisle o nabavci onoga što im nedostaje. Za ugodan izlet težina naprtnjače ne bi smjela prelaziti 20 kg. Uvijek treba voditi računa o težini i volumenu svakog pojedinog predmeta i prednost dati praktičnijim i lakšim stvarima koje zauzimaju manje prostora i koje se mogu koristiti u različitim situacijama. S obzirom na to da se tehnologija izrade opreme vrlo brzo mijenja u ovom pregledu nećemo navoditi ni sugerirati najbolje materijale, nego ćemo samo navesti svojstva koja se očekuju od dobre vreće ili jakne, a kada se odlučite za kupovinu, raspitajte se o prednostima i nedostacima pojedinih materijala.

ODJEĆA I OBUĆA Planinarske cipele - Od svojih cipela planinar očekuje da štite stopalo i skočne zglobove, da su udobne i da održavaju stopala suhim. To znači da cipele trebaju biti visoke i imati čvrstu potplatu, da su barem pola broja veće od brojeva naših gradskih cipela, te da su izrađene od materijala koji »diše«. Najveće pitanje je kakve cipele mogu održati stopalo suhim (toplim) tj. omogućiti da znoj izlazi, a spriječiti vodu da prodre unutra. Za sprječavanje ulaska vode u pravilu je najbolje dodatnu impregnirati kožu nekim sprejem ili voskom. Na žalost, ako provedete dva dana na kiši, koža cipele će upiti vodu bez obzira na impregnaciju (udaranjem cipela po oštrim stijenama zarezujete kožu i na tim mjestima probija voda). Kada se koža cipele natopi vodom obično treba par dana da se osuši, što može biti ozbiljnija teškoća na izletu, tim više što nije preporučljivo cipele sušiti naglo pored peći, budući da se tako uništava koža. Većina problema može se riješiti impregnacijom prije izleta, a za duže izlete u »teže« uvjete treba razmisliti o rezervnim cipelama ili plastičnim cipelama za snijeg ili led.

U zadnje vrijeme na tržištu ima i kvalitetnih cipela od sintetičkih materijala koje također dišu, a ne propuštaju vodu. Sintetika je bolja od kože, jer ne upija vodu. Modela ima mnogo i u pravilu nećemo znati što smo kupili do prvog izleta s jačom kišom ili snijegom. Prema osobnom iskustvu, cijena ne znači nužno i kvalitetu. Rezervne cipele, tenisice ili natikače - Nakon cjelodnevnog hodanja nema ništa ljepšega i ugodnijega nego se iz planinarskih cipela preseliti u natikače ili tenisice. Natikače su praktične i za boravak u planinarskim domovima, tim više što je u većini domova i kuća zabranjen ulazak u spavaonice s planinarskim cipelama na nogama, a i puno su lakše od tenisica. Treba pripaziti da odjeća i obuća bude udobna i topla Čarape trebaju omogućiti amortiziranje udaraca prilikom hodanja te održavati stopala suhim i toplim. U tu svrhu najbolje je navući na noge jedne tanke končane čarape koje će omogućiti stopalu da diše, a preko njih deblje čarape za hodanje koje će amortizirati udarce i osigurati toplinu. Nisu sve čarape jednake, pa treba malo eksperimentirati ako želimo naći najbolju kombinaciju. Vrlo je važno da nakon ova dva para čarapa planinarske cipele ostanu udobne, jer inače mogu otežati cirkulaciju u nogama i izazvati ozebline na stopalima, bez obzira na najtoplije čarape. Iz istog razloga, ni same čarape ne smiju biti tijesne. Čarape debele vunene (1 par), koje su široke, komotne i tople vrlo dobro mogu poslužiti za spavanje u hladnim spavaonicama ili na otvorenom. Planinarske hlače s remenom. S obzirom na zlatno pravilo da noge trebaju ostati suhe, hlače trebaju biti komotne i napravljene od materijala koji diše i ne upija vodu. To znači da traperice, samterice, pamučne trenirke nisu dobar izbor, već treba odabrati tanke hlače koje minimalno upijaju vodu i brzo se suše. Takav materijal je npr. 70% poliester i 30% vuna, a ima i nekih drugih kombinacija. Tanke hlače se u praksi pokazuju bolje nego debele (čak i po snijegu) jer bolje »dišu« (što puno znači nogama koje u planinarenju obavljaju najveći dio posla). Dobro je znati da mokro tijelo gubi oko 20 puta brže toplinu od tijela koje je suho. Sjetite se trika kojim hladimo boce s tekućinom: namočimo tamnu tkaninu i omotamo je oko boce te sve zajedno ostavimo na suncu. Zbog tog razloga nije dobro ni nositi pamučne gaće (bokserice) ispod hlača. Osim što se znaju nezgodno zategnuti oko prepona uslijed hodanja, vrlo brzo se natope znojem. Hlače trebaju imati i široki remen na kojem možemo nositi drugu opremu. Ako je hladno ili puše jak vjetar mogu se ispod hlača obući duge termo gaće ili nešto slično, izbjegavajući pritom pamuk koji upija i zadržava puno vode. Kratke planinarske hlače s remenom - Kao ljetna varijanta mogu se koristiti kratke planinarske hlače ili duge hlače koje se po potrebi uz pomoć patent zatvarača mogu pretvoriti u kratke. Vrijede ista pravila kao i za duge hlače. Ljeti dobro dođu, za trenutke odmora, i klasične pamučne bermude. Nepromočive hlače za kišu. Kod jače kiše planinar nema drugog izbora nego obući nepromočive hlače. Oblačimo ih uglavnom na golo tijelo kako bismo znojenje sveli na što manju mjeru. Duge termo gaće izrađuju se od sintetičkog materijala koji »diše« i minimalno upija znoj te se brzo suši. Koriste se ispod hlača ili zimi za spavanje. Topla trenirka - donji dio. Nakon naporne ture, na cilju, dobro je vlažne hlače zamijeniti nečim suhim i toplim.

Termo majica s kratkim ili dugim rukavima također je izrađena od sintetičkog materijala koji »diše« i brzo se suši. Takve se majice koriste zimi za hodanje ili spavanje. Oblače se na golo tijelo zbog znojenja, a ako nam je hladno, preko njih možemo obući običnu majicu, trenirku i sl. Majica s kratkim ili dugim rukavima koristi se za hodanje ili spavanje u toplijim mjesecima kada je prevruće za termo majice. S obzirom na to da pamuk lako upija vodu, treba sa sobom imati više majica da bismo ih mogli češće mijenjati, ili odabrati majice koje bolje »dišu«. Topla trenirka - gornji dio. Nakon naporne ture treba se presvući u suho i toplo. Za to dobro može poslužiti topla trenirka, koja se može koristiti i ispod jakne ako je jak vjetar ili velika hladnoća. Dobre su se pokazale trenirke od flisa (eng. fleece), koje su lagane i tople. Jakna protiv vjetra i kiše. Pri izboru jakne najbolje je odabrati takvu koja je nepromočiva i koja ima kapuljaču. Treba biti dovoljno komotna da ne sputava pokretanje ruku. Kapa nas treba nas zaštititi od vjetra i hladnoće. Za planinarenje se može koristiti i obična vunena kapa, a ako nas vuna svrbi ili nam je prevruće, može u zamjenu poslužiti i svilena marama. Bolje su one kape koje imaju mogućnost zaštite sinusa (čela) i ušiju. Puno tjelesne temperature gubi se upravo preko glave. Obrazina. Svatko tko je bio na Velebitu po buri zna čemu služi obrazina. Vrlo korisna stvar za planinarenje po jakom vjetru! Treba odabrati model koji dah iz nosa ili usta ne vraća prema očima i tako zamagljuje naočale. Biciklisti se koriste većim brojem modela, koje i mi možemo iskoristiti u planinarenju. Rukavice. Protiv vjetra dovoljne su i tanke rukavice, a za zimu trebaju biti tople (vunene) ili nepromočive za kišu i snijeg. Praktični su modeli kod kojih možemo privremeno osloboditi prste bez skidanja rukavice. Ručnik. Tko voli kupanje u planinarskim potocima i jezerima, trebat će mu i manji ručnik. Planinski potoci ljeti imaju temperaturu od +12 °C, pa iako odlično osvježavaju i poboljšavaju cirkulaciju treba paziti da ne ulazimo u vodu naglo (znojni) i da ne ostanemo duže od nekoliko minuta (opasnost od hipotermije - pothlađivanja). Ponovno zagrijavanje organizma troši i puno energije, pa je uz takvo kupanje potreban i neki kvalitetniji obrok s toplim napitkom. Inače možemo ostati bez snage za daljnje planinarenje. Plastične vrećice. Radi zaštite odjeće od vode, a i zbog lakšeg snalaženja, dobro je odjeću prije slaganja u ranac složiti u najlonske vrećice. Tako npr. možemo odjeću za spavanje, i toplu odjeću za planinarski dom staviti u jednu vrećicu, majice i ono što češće koristimo u drugu, čarape u treću itd. Korisno je ponijeti i dodatne vrećice npr. za prljave čarape, i za smeće koje smo kao planinari dužni ponijeti sa sobom u dolinu. Ruksak ili naprtnjača je pored planinarskih cipela najvažniji dio opreme čovjeka koji odlazi u planinu. Prije svega, treba odabrati model koji je ugodan za nošenje, a praktično je da ima što više džepova i pretinaca. Što se udobnosti tiče, treba obratiti pažnju na ramena i donji dio leđa jer su ti dijelovi tijela najviše opterećeni. Dobar ranac bi trebao imati mogućnost prilagodbe visine nošenja (kako bismo ga mogli prilagoditi svojoj visini), zaštićenu kralježnicu cijelom dužinom (nekim mekšim materijalom koji ne upija vlagu odnosno koji omogućava odvođenje znoja s leđa), široke naramenice u području ramena, mogućnost zatezanja naramenica (čime privlačimo ranac bliže leđima), zatezanje naramenica preko prsa te mogućnost zatezanja oko pasa.

Pravilo je da ranac bude što bliže leđima te da se ne »ljulja« dok hodamo, a opet da nas ne steže i da nam omogućava slobodno kretanje. Što je više pretinaca, džepova i remenčića na naprtnjači, to ćemo bolje moći organizirati stvari i lakše se snalaziti »u mraku«. Najteže stvari najbolje je spremiti na dno (da težište bude što niže - lakše je za nošenje, a i ranac se manje ljulja). Treba odvojiti jedan pretinac za pribor za prvu pomoć, kako bi se u slučaju potrebe brzo moglo pronaći sve što nam treba. Volumen ranca mjeri se u litrama, a odabir veličine je individualna stvar svakog planinara. Oni koji putuju brzo koristit će male rance, a oni koji planiraju boravak od više dana velike. Zaštitna vreća za ranac protiv kiše. Bez obzira kako kvalitetan ranac imali i bez obzira što vam je odjeća zaštićena najlonskim vrećicama, dodatna zaštitna vreća kojom možemo zaštititi cijeli ranac izuzetno je korisna po kiši, a vrlo je lagana i malog volumena. Zaštitnu vreću odabiremo prema volumenu ranca, a treba voditi računa da se može lako i dobro pričvrstiti kako je vjetar ne bi odnio. Zatezni remenčići i kratka užad korisni su kada treba nešto pričvrstiti na ranac. Šator služi za zaštitu od vjetra, kiše i hladnoće pri spavanju na otvorenom. Pri izboru šatora treba voditi računa o težini (da nije pretežak za nošenje), veličini (da se možemo ispružiti i smjestiti ranac), aerodinamičnom obliku (da može izdržati jak vjetar), jednostavnosti podizanja (da ga možemo sklopiti bez uputa i u mraku) i da se može dobro pričvrstiti bez obzira na podlogu. Kvalitetniji su oni koji imaju dvije stijenke (zbog kondenzacije). Ako vas muče insekti odaberite šator kojem se unutarnja stijenka može potpuno zatvoriti. Najlonsko šatorsko krilo. Ako želimo izbjeći oštećenja donjeg djela šatora (podloge), koja je osjetljiva na oštrije predmete i lako se probuši, možemo nabaviti dodatnu plastičnu foliju koju ćemo postavljati ispod šatora. To je, ustvari, najlonsko šatorsko krilo koje na rubovima ima rupe svakih 50 cm, lagano je i može se nabaviti u raznim dimenzijama (npr. 2x3 m). U ljetnim mjesecima možemo ga koristiti i umjesto samog šatora tako da ga razapnemo iznad spavaće vreće. To je dovoljno da nas zaštiti od kiše i sunca. Vreća za spavanje dolazi do izražaja na niskim temperaturama. Treba znati da temperatura koja je navedena na vreći kao normalna (engl. Comfort) pretpostavlja da spavamo u vreći s termo donjim rubljem (duge gaće i majica s dugim rukavima), a minimalna temperatura koja je navedena (engl. Extrem) pretpostavlja da ćemo na toj temperaturi preživjeti, ali vjerojatno nećemo moći spavati. Ako npr. imamo vreću koja ima raspon od -12 do +20 oC, a za normalnu temperaturu je navedeno 0 oC, za ugodno spavanje u skloništu u zimskim uvjetima, treba imati termo donje rublje i dodatnu trenirku ili pokrivač. Za spavanje na snijegu bez zaklona potrebne su vreće od specijalnih materijala koje tijelo štite od hladne podloge i od atmosferskih utjecaja. Ako želimo biti spremni za svaku priliku, trebalo bi imati jednu laganiju ljetnu vreću i jednu zimsku vreću za »teže« zadatke. Karimat, thermarest ili madrac za napuhavanje. Sve navedeno može se koristiti kao podloga za spavanje sa ili bez vreće za spavanje. Prema volumenu nema velike razlike, karimat je najlakši, a madrac za napuhavanje najudobniji. Karimat je i najsigurniji, jer se ne može probušiti. Probušeni thermarest ili madrac nema nikakvih izolacijskih svojstava, što nas može skupo stajati.

Za spavanje u šatoru na snijegu treba zato svakako ponijeti karimat i eventualno madrac za dodatnu udobnost. Jastuk za napuhavanje - malih dimenzija, lagan i praktičan za one koji spavaju na boku pa ne mogu bez jastuka. Štapovi za hodanje rasterećuju koljena kao da smo barem 10 kg lakši, što je velika pomoć na nizbrdici. Puno pomažu i kod penjanja, jer težinu tijela prebacuju dijelom i na ruke. Najpraktičniji su teleskopski štapovi koje po potrebi možemo sklopiti i pričvrstiti na ranac. Gamaše se koriste za hodanje po dubljem snijegu ili blatu. Štite potkoljenice od snijega (vode). Nedostatak im je da ne propuštaju znoj van, pa je noga nakon nekog vremena mokra od znoja. Kompas treba naučiti koristiti prije nego što nam stvarno zatreba, jer inače nije koristan. Onome tko poznaje pravila kretanja po azimutu i tko zna »čitati« planinarsku kartu kompas može omogućiti sigurno snalaženje. Planinarska karta i vodič. Staze u pravilu nisu tako dobro označene da bismo se bez karte i kompasa mogli uputiti u područje u kojem prije nismo bili. Naravno, stanje na terenu može se razlikovati od onoga prikazanog u kartama, pa će često za sigurno kretanje biti dobro da se dodatno raspitamo kod mještana ili nekoga tko je nedavno bio na tom području. Za planinarenje su najprikladnije karte mjerila 1:25000 ili manjeg. Sve najpopularnije hrvatske planine pokrivene su kartama »Smand«. Korice za planinarsku kartu poslužit će za zaštitu karte od kiše, oštećenja i prljavštine. Korice se mogu pričvrstiti za ranac kako bi nam karta uvijek bila pri ruci. Planinarski vodič. Prije izleta uputno je prikupiti što više informacija o mjestima koja ćemo posjetiti. Najvažnije je znati gdje ćemo spavati (je li dom otvoren), te ima li na putu vode i hrane. Za to su najbolji specijalizirani vodiči. Mogu preporučiti »Hrvatske planine« dr. Željka Poljaka te vodiče »Panonska Hrvatska« i »Dinarska Hrvatska« Alana Čaplara. Čaplarovi vodiči su praktičniji za nošenje u naprtnjači jer su lagani i manjeg formata, a Poljakove »Hrvatske planine« su za čitanje kod kuće prije izleta. Stanje na terenu može se razlikovati od podataka u vodičima ili planinarskim kartama, pa je zato prije puta dobro nazvati npr. domara planinarskog doma u kojem smjeramo noćiti i raspitati se o uvjetima. Bez karte nikamo

Zviždaljka je jedna od onih stvari za koju je bolje da nam nikad ne zatreba. Ljudski glas ili uzvik u planini lako se može zamijeniti s hukom vjetra ili nekim sličnim zvukom. Zato, ako se odvojimo od skupine, najbolje je upotrijebiti zviždaljku čiji zvuk je puno prodorniji, a i štedi glasnice. Višenamjenski nožić za kruh, konzerve, boce, manje popravke i drugo. Plamenik za kuhanje s posudom. Upute za uporabu obično kažu »pri vanjskoj temperaturi od 22 oC, 1 litra vode temperature 18 stupnjeva proključa za 3 minute« ili nešto slično. U praksi, na visini od 2500 m na snijegu i -2 oC uz blag vjetar trebat će nam 30 minuta samo da otopimo grudu snijega koja će nam dati 1 litru vode. Lijepo ćemo večerati, a sutra ujutro nećemo moći upaliti plamenik, jer se plin preko noći zamrznuo. Benzinski plamenici se ne smrzavaju, ali su teži.

Tehnologija i ovdje brzo napreduje pa se stalno na tržištu pojavljuju novi modeli plamenika. Treba voditi računa o veličini i težini same naprave, jednostavnosti nabave rezervnog goriva (plin ili benzin), težini i volumenu posuda s rezervnim gorivom (i cijeni), o tome koliko možemo kuhati s jednom kartušom goriva, ponašanju plamenika i goriva na niskim temperaturama i vjetru. Kada kupite novi plamenik isprobajte ga na niskim temperaturama prije izleta kako biste znali što od njega možete očekivati u brdima. Kao zaštita od vjetra može poslužiti i karimat kojeg savijemo oko plamenika. Uz plamenik treba imati i odgovarajuću posudu za kuhanje.Rezervno gorivo za plamenik - Plamenik je neupotrebljiv ako ostanemo bez goriva. Za rezervu je zato uvijek preporučljivo imati bar jednu kartušu. Šibice i upaljač potrebni se za paljenje plamenika. Uvijek sa sobom valja imati bar dva upaljača i dvije kutije šibica. Svijeće će nam poslužiti za rasvjeta u noćnim satima (bolje nego da trošimo baterije). Hepo kocke za potpalu poslužit će kada nema papira i suhih triješčica, a trebamo vatru. Pribor za jelo. Najbolje je da je sklopiv i što lakši za nošenje. Manja svjetiljka. Praktične su se pokazale mini Maglite baterije sa samo jednim uloškom. Veća svjetiljka (za glavu) s rezervnom žaruljom potrebna je za svaki ozbiljniji izlet. Najpraktičnije su svjetiljke koje se postavljaju na čelo i tako osvjetljavaju put pred nama. Od žaruljica možemo koristiti obične, koje slabije svijetle (do 30 m) i duže traju (oko 8 sati), ili halogene, koje su puno jače (do 100 m), ali kraće traju (oko 2 sata). Postoje i svjetiljke s kombinacijom običnih i halogenenih žaruljica, pa po želji možemo koristiti jednu ili drugu. Rezervni baterijski uložak za svjetiljku potreban je kako svjetiljka ne bi postala neupotrebljiva u nekom neželjenom trenutku. Sunčane naočale. Što se više penjemo, to je djelovanje UV-zraka jače te su oči izloženije. Kod odabira zaštitnih naočala svakako odaberite one koje imaju visok UV-faktor (najmanje 3), a dobro je i da su zatvorene sa strane. Praktično je da naočale imaju savitljiva krila tako da ih možemo dobro pričvrstiti za uši te da imaju vrpcu na kojoj mogu visjeti kada ih ne koristimo. Za ozbiljne ture i jak vjetar najbolje su skijaške naočale koje potpuno prianjaju uz lice. Zaštitna krema protiv sunca. Na većim visinama je i utjecaj sunca jači, pa se zimi na ledenjaku, čak i po oblačnom vremenu, možemo dobro »ospeći«. Zato je krema neophodna. Tekućina ili maramice za čišćenje naočala koristi se za skidanje mrlja od znoja s naočala ili čišćenje leće fotoaparata ili videokamere. Čuturica za vodu. Svakoga dana čovjek trebalo barem 2 litre vode, a ako je fizički aktivan i više. Nije loše za piće uzeti neki izotonični napitak u prahu, koji ćemo dodati vodi da bismo nadoknadili soli i minerale što ih gubimo znojenjem. Čuturica bi zato trebala imati širok poklopac za lakše ubacivanje izotoničnog praha, a i za lakše pranje i održavanje. Praktični su shakeri koji imaju mrežicu za lakše mućkanje napitka. Osim čuturice koju nosimo za pojasom, treba ponijeti i plastične boce s dodatnom vodom koje držimo u rancu. Uz čuturicu treba imati i odgovarajuću futrolu koja se može pričvrstiti za pojas. Zimi se voda u čuturici može zalediti, pa je bolja futrola s izolacijskim svojima.

Plastične cipele (pancerice) s derezama koristimo za uspone po snijegu ili ledu. Potpuno su nepromočive, što ujedno znači da se stopala »kupaju« u znoju. Budući da pancerice imaju i unutarnju čizmu koja pruža toplinsku zaštitu, dovoljne su samo tanke končane čarape. Dereze su neophodne za hodanje po zaleđenim površinama. Postoje modeli koji se montiraju na obične planinarske cipele i modeli koji su namijenjeni samo za plastične pancerice. Dereze imaju oštre šiljke, pa zato mogu biti i opasne, a mogu »izvrsno poslužiti« i za bušenje thermoresta, šatora i ostale opreme. Treba ih zato pažljivo koristiti i nakon upotrebe šiljke zaštititi. Ako kupujete dereze, dobro bi bilo izabrati one koje u kompletu imaju i zaštitu za šiljke. Prilagođavanje veličine dereza te način postavljanja na pancerice uputno je uvježbati prije puta. Cepin je nezaobilazan dio opreme za sniježne izlete po strminama. Koristimo ga kao osiguranje od klizanja na ledu te za kočenje na strminama. S obzirom na svoje oštre krajeve, cepin također može biti opasan (samoranjavanje kod nespretnog pada). Kaciga. Kada se u proljeće led počne topiti, u alpskim se predjelima često odlomljavaju veće količine kamenja i šljunka. Udarac kamenčića koji pada s visine 50 m može biti fatalan za onoga tko nema kacigu. Turne skije (s opremom) dolaze do izražaja po dubokom snijegu po kojem bismo bez njih propadali do koljena ili dublje. Isto tako, treba istaknuti da je spuštanje po otvorenom terenu puno brže na skijama nego pješice. U ostalim slučajevima, brži smo bez skija. Alpinističko uže u planinarenju se može koristiti za osiguranje pri zimskim usponima ako postoji opasnost od klizanja ili pada u rupe ispod snijega. Za te potrebe najbolje je dinamičko uže debljine 11 mm. Kratko uže za osiguranje na sajlama. Pri prelasku dionica sa sajlama, dodatno se možemo osigurati užetom duljine oko 2 m. Jedan ćemo kraj pričvrstiti za pojas, a drugi na karabiner. Karabiner kopčamo oko sajle i tako možemo biti sigurni od eventualnog pada sa staze. Važno: treba znati upotrijebiti pravi čvor za vezanje karabinera. Prije puta pitajte nekog alpinista i vježbajte kod kuće. Penjački pojas potreban je kada se osiguravamo užetom. Budući da su te situacije u planinarenju razmjerno rijetke, a i sam pojas nije jeftin ni lagan, možemo si pomoći tako da kupimo 5 m trake koja se koristi za automobilske pojaseve. Takva traka je lagana i ne zauzima puno mjesta. Jedini je problem u tome što treba znanja da se takva traka zaveže u siguran pojas. Kako se to radi i uz pomoć kojih čvorova, treba pitati alpiniste. Karabineri se koriste za spajanje pojasa i užeta. Za planinarsku upotrebu dovoljna su 2 ili 3 karabinera. Sat, pulsmetar, termometar, visinomjer. Želimo li prije mraka stići na sigurno, valja znati kada sunce izlazi i zalazi, dobro isplanirati trasu, a tijekom puta stalno pratiti vrijeme. Ostale stvari su za one koji vole statistiku. Sve navedeno se može naći u jednom uređaju. Kišobran. Iako spomen kišobrana izaziva podsmjeh nekih planinara, u praksi se pokazao boljim od npr. nepromočive jakne, jer se u jakni tijelo znoji. Naravno, to vrijedi jedino ako nema vjetra. Kišobran se još boljim pokazao za vrijeme jakog sunca na većim visinama, pružajući stalan hlad. Kako bi nam ruke ostale slobodne, treba smisliti način kako da pričvrstimo kišobran na ruksak.

Torbica za dokumente, novac, ključeve i sl. Najpraktičnije su one torbice koje se pričvrste za pojas i imaju više pretinaca s patent-zatvaračem. Dokumenti: osobna iskaznica, putovnica, vozačka dozvola, planinarska iskaznica, novac, karte za vlak ili autobus, kreditna kartica, planinarski dnevnik, telefonska kartica, zdravstvena iskaznica, telefonski brojevi planinarskih domova i GSS-a, kemijska olovka i mali blok. Mobitel može biti izuzetno koristan u slučaju nezgode ili nesreće. Tinta za žigove. U tuljcima za žigove na vrhovima često nema tinte, pa je uputno ponijeti svoju ako želimo otisnuti žig u dnevnik. Umjesto tinte može dobro poslužiti i flomaster sa širim vrhom kojim namažemo žig. Fotoaparat ili video kamera omogućava da zabilježimo najzanimljivije detalje s naših izleta. PRIBOR ZA HIGIJENU I PRVU POMOĆ Pribor za higijenu sastoji se od četkice za zube s pastom (odaberite sklopivu četkicu i što manje pakovanje zubne paste), zubnog konca, sapuna, gela za tuširanje, grickalice za nokte, toaletnog papira, papirnatih maramica, vlažnih maramica i dr. Pribor za prvu pomoć treba uvijek imati pri ruci, bez obzira o kako se malom izletu radi. Mogu se nabaviti manji paketi s osnovnim stvarima, koja ne zauzimaju puno mjesta. Dobro je ponijeti i flastere za manje ogrebotine i žuljeve. Uz uobičajeni pribor za prvu pomoć, dobro bi bilo imati i sljedeće: - tablete protiv temperature i boli - smjesa za zagrijavanje - Radi se o tkanini s kemikalijom koja u dodiru sa zrakom razvija temperaturu oko 50 stupnjeva u sljedećih 20 sati. Prodaje se u vrećicama (veličine npr. instant-juhe). U slučaju potrebe možemo tu tkaninu s kemikalijom staviti unutar vreće za spavanje ili unutar odjeće (ne na golo tijelo!). - elastični zavoj za zglob i koljeno - u slučaju uganuća zgloba treba što prije (u pitanju su sekunde) dignuti nogu i izvršiti pritisak na zglob kako bismo spriječili izlijevanje krvi u zglobnu čašicu i oticanje zgloba. Nakon toga, ako je moguće, treba staviti hladan oblog (ili uroniti nogu u planinski potok). Za nastavak kretanja omotajte zglob elastičnim zavojem i počnite s povratkom. Izlet je završen. Za koljeno postoje i posebne proteze ili elastične trake koje ga učvršćuju. Ako imate problema s koljenom, učvrstite ga prije spuštanja i obavezno koristite štapove. HRANA I VODA Idealan obrok za obnavljanje energije sadrži 40% ugljikohidrata, 30% proteina i 30% masti. To bi npr. bio integralni dvopek, konzerva tune i masline. Oni koji nemaju vremena za cjelovit obrok ili žele smanjiti težinu ruksaka, mogu nabaviti Triatlon čokoladice u gore navedenom omjeru (Twin Lab). Isti omjer ima i kefir. Za vrijeme dugih šetnji trebalo bi svakih sat vremena odmoriti od 5 do 10 minuta, a za to vrijeme pojesti nešto voća (svježe ili suho), badema ili oraha, te popiti vode. Vodu je dobro piti i češće (nekoliko gutljaja svakih pola sata). Ako osjetimo slabost i umor, treba pojesti ugljikohidrate koji brzo ulaze u krv (med, čokolada, grožđice i sl.). Voda je vrlo važna, pa je bolje ponijeti i nešto viška nego dehidrirati.

Popis opreme prilikom pakiranja ruksaka

Popis opreme koji navodi gotovo sve što planinari nose na planinarske ture. Naravno, rijetko ćete nositi baš sve od navedenog, ali ovaj popis vam može poslužiti kao podsjetnik pri pakiranju. Odjeća • vjetrovka • kapa • rukavice • šal • hlače • nadhlače • flis • majica dugih rukava • majice kratkih rukava • čarape i veš • kabanica Obuća • tenisice • šlape ili natikače • gojzerice • gamaše Oprema • ruksak • navlaka za ruksak • štapovi • svjetiljka • naočale • upaljač Oprema za zahtjevnije ture • cepin • dereze • zamka • karabineri • pojas • kaciga Kamperska oprema • vreća za spavanje • jastuk • podmetač • šator • sjekirica

Higijena • mali sapun • ručnik • dezodorans • maramice • toaletni papir • četkica i pasta za zube Lijekovi i zaštita • prva pomoć • krema za sunčanje • labelo • isosan (tablete za pročišćavanje vode) • voltaren • sprej protiv komaraca, krema/sprej protiv krpelja • čepići za uši • astro folija Dokumenti i prateća oprema • zemljovid • GPS • jastucic s tintom • fotoaparat • planinarski dnevnik • planinarska iskaznica • osobna iskaznica • putovnica • novčanik • mobitel + punjač Kuhinja • posude • kuhalo • kartuša • kuhinjska krpa • nožić • veliki nož • pribor za jelo • šalica • termosica

Opasnosti u planinama

U PLANINU NIKAD NE IDI SAM, JER TI U SLUČAJU NESREĆE NEMA TKO POMOĆI! Baš kao i svaka ljudska djelatnost i planinarenje nosi svoje opasnosti. Opasnosti u planini mogli bismo razdijeliti na objektivne i subjektivne. Dok objektivne opasnosti NE ovise o ljudskom faktoru, subjektivne se događaju zbog krivih procjena, neispravne opreme, nedovoljne pripremljenosti ili nepažnje, pa se mogu i spriječiti. Ne treba biti uplašen opasnostima, jer to nepotrebno otežava normalan život. Ali treba biti svjestan svega što nam prijeti i učiniti potrebne mjere zaštite. Predosjećaš li opasnost, ne srljaj u nju! U planinu nikad ne idi sam, jer ti u slučaju nesreće nema tko pružiti pomoć! Planinarenje je društvena, a ne individualna aktivnost; samo je doživljavanje individualno. Krajnji cilj svakog tvog izleta neka bude sretan povratak kući! VREMENSKE (NE)PRILIKE Vremenske (ne)prilike čest su uzrok nevolja u planinama, bilo da se radi o kiši, snježnoj mećavi, tuči, orkanskom vjetru ili magli. U slučaju nevremena treba se što prije se domoći najbližeg zaklona i u njemu ostati dok nevrijeme ne posustane. Valja pritom znati da pred grmljavinskim nevremenom osamljeno drveće, uski grebeni, vrhovi, stijene i druga mjesta izložena munjama nisu dobar zaklon. Međutim, domogavši se konačno kakvog-takvog zaklona, ljudi se obično osjećaju spašenima, a zaboravljaju da je bitno sačuvati tjelesnu toplinu i spriječiti pothlađivanje odnosno smrzavanje! Smrzavanje je, uz poskliznuća, najčešći uzrok stradavanja u planinama, a zapravo je posljedica neznanja ili neopremljenosti, odnosno može se spriječiti. Toplina tijela najbolje se čuva kretanjem, a u mirovanju tako da tijelo pokrijemo astrofolijom ili većim brojem slojeva odjeće (toplinu čuva zrak između slojeva!). Osim nepovoljnih atmosferilija, treba se čuvati i od sunca, a pogotovo od vrućine i prevelike količine UV-zraka. Zatiljak, glavu, ramena i oči zaštiti od sunca i izbjegavaj uspone za najvećih podnevnih vrućina! Prije odlaska u planinu ne zaboravite provjeriti vremensku prognozu

POZOR: KAMENJE ILI LAVINA Kamen ili lavina koja pada brzo postiže veliku brzinu i dobiva strahovitu snagu, koja lako može ubiti čovjeka ako joj se nađe na putu. U slučaju odrona iznad tebe treba reagirati strelovito; pogledati odakle dolazi kamen i naglo odskočiti u stranu. Hodajući treba paziti gdje stajemo i izbjegavati nestabilno kamenje, koje bi se moglo odroniti na nekoga ispod (uostalom, ni tebi nije svejedno hoćeš li se strmoglaviti niz padinu). Izbjegavaj kršljive stijene i prenapučene staze! Kretanje preko sipara, po snijega, ledu, bljuzgi i blatu zahtijeva povećan oprez, jer je tlo nestabilno i veoma sklisko, pa se lako može dogoditi pad i poskliznuće niz padinu. Svaki korak mora biti promišljen i stabilan!

KRPELJI U proljetno doba godine javlja se opasnost od krpelja koja traje do sredine jeseni. Poslije svakog izleta se otuširaj (korisno za ispiranje znoja i opuštanje mišića) i pritom pogledaj da slučajno nemaš slijepog putnika na tijelu. Imaš li, uhvati ga čistom, plamenom opaljenom pincetom što bliže rilcu i povlačeći olabavi njegov prihvat, a zatim izvuci iz kože tako da nijedan njegov dio ne ostane na tebi. Ako to ne ide, omami ga alkoholom na vati, pa pokušaj ponovno. Za utjehu, većina ih nije zaražena. Koristiti kremu ili spray protiv krpelja i komaraca

ŽIVOTINJE NE NAPADAJU Strah od napada životinja mnogo je veći no što bi trebao biti s obzirom na stvarnu opasnost. U kraškim predjelima, gdje ima zmija, nije loše malo više pripaziti gdje stajemo i za što se primamo, međutim nije poznat primjer u povijesti našeg planinarstva da je netko umro od »ugriza« zmije. Neosnovano je velik i strah od medvjeda i vukova. Iako su zabilježeni bliski i vrlo dojmljivi susreti, nije poznat slučaj da su neizazvani napali ljude u planini. Pri susretu sa životinjama treba nadvladati instinktivnu želju za trčanjem i mirno se udaljiti! Treba biti relativno glasan, tako da nas životinje mogu rano uočiti i udaljiti se; sve zdrave životinje su plašljive i povlače se pred čovjekom, osim ako se osjete napadnute, a tek tada uzvraćaju napad. U planini je znatno veća opasnost od napada grabežljivog homosapiensa, no osobna je sigurnost još uvijek veća nego u gradu! Divlje životinje su plašljive i povlače se pred čovjekom

SUBJEKTIVNE OPASNOSTI Subjektivne opasnosti nastaju zbog "ljudskog faktora", krivih procjena i planova, nedovoljne pripremljenosti ili neispravnosti opreme, najčešće kao posljedica nezdravog shvaćanja i precjenjivanja svojih mogućnosti. One se mogu predvidjeti i gotovo sasvim izbjeći. Prije polaska na izlet racionalno procijeni svoju psihofizičku spremnost i opremljenost. Ako si bolestan ili se ne osjećaš dobro, odustani od odlaska u planinu. Sve potencijalno opasne radnje (ukopčavanje karabinera, pravljenje čvorova i sl.) dobro uvježbaj na neopasnom mjestu. Radnje čini pažljivo i s provjerom. Čest uzrok opasnosti, koji može biti preduhitren dobrim planom, je nepredviđeno zadržavanje u planini nakon spuštanja mraka. Mrak je posebno neugodan u zimsko doba godine kada su dani kraći i hladniji. Uvijek treba paziti da se do naseljenih mjesta ili prenoćišta stigne za dana! Razmjerno često se u planini dogodi da zalutamo i izgubimo put ili markaciju. Lutanje se može spriječiti dobrim vođenjem grupe, poznavanjem puta ili znalačkim korištenjem orijentacije. Hodajući planinom stalno treba na karti pratiti gdje se otprilike nalazimo.

Kodeks planinarske etike

*ne ostavljaj u planini samoga člana ili namjernika *ne odlazi sam u planinu *pomogni u nevolji (nesreći), to ti je dužnost, ako nisi pomogao snosiš moralnu i krivičnu odgovornost *prekini izlet ili akciju ako naiđeš na nesreću, pomogni pri akciji spašavanja *pri susretu na planinama planinari se pozdravljaju *daj prednost planinaru koji se penje *u susretu s mještanima kraja kojim prolaziš budi pristojan, poštuj njihove običaje *hodaj planinarskim stazama i putevima, u granicama svojih mogućnosti uklanjaj prepreke *ne viči, ne galami, razgovaraj poluglasno, imaj na umu da u planini ima života koji se odmah ne opaža *ne loži vatru u šumi bez potrebe, ako ložiš, poduzmi mjere opreza *otpatke konzerve, papir, plastiku i ostalo ne razbacuj oko sebe, pokupi i ponesi sa sobom ili ostavi na određeno mjesto *ne ističi sebe i svoju kondiciju, pogotovo nagovarajući druge da se i oni pridruže tvom samo dokazivanju u brzom hodanju ili penjanju *pravilo glasi (dinamika kretanja): udiši na nos izdiši na usta, uskladi korak sa disanjem i terenom *vodič je taj koji će odrediti tempo kretanja (hoda) u pravilu po najslabijem hodaču, a brzim hodačima omogućiti brzo kretanje, upamti, grupa ili učesnici su nehomogeni te vodi računa o odmorima *u planinarstvu nema takmičenja, planinarstvo nije sport, nema rezultata, nagrade su osvojeni vrhovi, prekrasni vidici *koristi racionalno tekućinu (pazi na vodu gdje je nema u izobilju), imaj na umu da djeca troše tri puta više vode od odraslih *poštuj režim nacionalnih parkova i rezervata, ne trgaj šumsko bilje i cvijeće, na pristojan način upozori i ostale ako to čine *planinarsku kuću, naročito planinarsko sklonište po napuštanju očisiti, ostavi višak hrane koja ti ne treba u daljnjem kretanju

*pri dolasku u planinarsku kuću predstavi se domaru, za vrijeme boravka pridržavaj se kućnog reda *ne zaboravi se upisati u knjigu i obavezno upiši smjer puta *po odlasku pozdravi se sa domarom, upitaj ga za vremenske prilike i upoznaj ga sa daljnjim planom tvog kretanja

Planinarenje po vrućini: kako ostati hladan i zadovoljan

Došli su vrući dani pa evo nekoliko stvari koje možete učiniti da ostanete hladniji i zadovoljni izletom kad planinarite po takvom vremenu: * Nosite odjeću koja ne upija vlagu i drži je dalje od tijela (izbjegavajte pamuk). * Glavu i vrat zaštitite zaštitnom kapom širokog oboda. Koristite zaštitu od sunca - SPF 30 ili više je preporučeno. * Namočite svoj rubac u hladnoj vodi i stavite ga na vrat ili glavu i isparavanje će vas rashladiti. * Planirajte rani početak svojeg izleta, kada je dan hladniji i planirajte tako da hodate u više zasjenjenim područjima tijekom najtoplijeg dijela dana. * Ostanite hidratirani. Pijte puno vode ili, ako ste na dugom planinarenju, uzmite sportski napitak s elektrolitima. * Planinarite sporije. (Hej, vruće je vani! Usporite i uživajte u pogledu!) Za vlastitu sigurnost i sigurnost onih s kojima ste na planinarenju, dobro je znati što je toplinska iscrpljenost i kako toplotni udar izgleda te znati što učiniti u takvim situacijama:

Toplinska iscrpljenost Simptomi: blijedo lice, mučnina, povraćanje, hladna i vlažna koža, glavobolja, grčevi. Nemojte ignorirati glavobolju kada planinarite tijekom vrućina! Ovo je ozbiljna stvar. Stanite. Uzmite tekućinu! Odmorite u hladu. Liječenje: piti vodu s elektrolitima, jedite visoko-energetsku hranu (s masti i šećerom), odmorite u hladovini 30-45 minuta, i ohladite tijelo uzimajući vodu. Ako mučnina ili povraćanje sprečavaju pijenje dosta tekućine, prekinite izlet i razmislite odlasku u bolnicu jer će tekućinu možda biti potrebno primjenjivati intravenski. Toplinski udar - po život opasna situacija! Simptomi: zarumenjelo lice, suha koža, slab i brz puls, visoka tjelesna temperatura, konfuzija, slaba presuda ili nesposobnost razumijevanja, nesvjestica, halucinacije, napadaji. Ponekad simptomi toplinskog udara mogu ličiti na one od srčanog udara ili drugih uvjeta.

Liječenje: kod toplotnog udara žrtva mora biti ohlađena odmah! Kontinuirano polijevati vodu na glavu i torzo, napraviti puhanje zrakom za stvaranje utjecaja isparavanja i za hlađenje. Uronite osobu u hladnu vodu ako je moguće. Premjestiti osobu u hlad i ukloniti višak odjeće. Osoba mora biti odmah na putu u bolnicu. Nazovite GSS!

Mišja groznica - kako se zaštititi Rizik od oboljevanja, iako nesumnjivo postoji što potvrđuju i oboljeli, ipak je razmjerno malen, prema broju ljudi koji odlaze u šumske predjele, a najmanji, odnosno posve malen je za izletnike Povod Poznato je da nekih godina zna doći do povećanog obolijevanja ljudi od bolesti u razgovoru zvane "mišja groznica" a stručno: hemoragijska groznica (vrućica) s bubrežnim sindromom (HGBS, HVBS). Posljednja takva godina bila je 2002. s više stotina bolesnih, a od onda do danas godišnji je broj bio daleko manji no stalno prisutan. Stoga je korisno na umu imati nekoliko činjenica i saznanja o toj bolesti kako bi se od nje uvijek mogli zaštititi. O kakvoj se bolesti radi? Radi se o bolesti s vrućicom, oštećenjem rada bubrega, koji puta krvarenjima (hemoragija), te drugim smetnjama, koji puta veoma teškoj, uz potrebu bolničkog liječenja. Bolest je kod nas stalno prisutna različitom učestalošću od godine do godine. Kao što joj i ime nagovještava, vezana je uz izravan ili posredan dodir s malim divljim šumskim glodavcima i njihovim izlučevinama, a češće obolijevanje ljudi nastaje obično u godinama velike brojnosti tih malih glodavaca (tzv. "mišje godine"). Na brojnost glodavaca mogu utjecati razni ekološki čimbenici među njima prehrambeni, klimatski i drugi, dijelom i nepoznati, pa se ona često ne može objasniti a niti prognozirati. Zna se da izobilje hrane pogoduje, a zimske pak dugotrajne hladnoće bitno reduciraju broj životinja, no svi razlozi za nastanak povremenih pravih eksplozija brojnosti koje se znaju dogoditi u nepravilnim višegodišnjim razmacima često ostanu nerazjašnjeni. (Tada zbog velike brojnosti i gustoće među tim životinjama lako dolazi do širenja raznih zaraza). Broj bolesnih ljudi tako je u velikom dijelu odraz zbivanja među životinjama. Virus prirodno kruži i održava se među malim šumskim glodavcima. Kod nas su to najviše riđa voluharica i žutogrli miš, a uz njih u manjoj mjeri i šumski miš, poljski miš te livadna voluharica. Ta infekcija za njih nije pogubna, no čini ih izlučivačima virusa u okolinu, najviše mokraćom i izmetom. Ušavši u njihov svijet, svijet tzv. prirodnog žarišta, mogu se u određenim okolnostima srećom u pravilu rijetko zaraziti i razboljeti ljudi. Zaraza Način zaražavanja ljudi može biti udisanjem (prašina onečišćena izlučevinama zaraženih šumskih životinja), ili unosom uzročnika u usta (onečišćene ruke, hrana, piće). Zaraza se ne prenosi među ljudima.

Iz opisanih okolnosti koje mogu dovesti do zaražavanja može se zaključiti da će oboljeli biti, a tako upravo i jest uglavnom među onim ljudima koji intenzivno, najčešće radi svog posla (na primjer šumski radnici, lovci, poljoprivrednici i dr.) u šumi dolaze u opetovan ili dugotrajan, izravan ili posredan dodir s malim divljim glodavcima. Na sreću rizik od oboljevanja, iako nesumnjivo postoji što potvrđuju i oboljeli, ipak je razmjerno malen, prema broju ljudi koji odlaze u šumske predjele, a najmanji, odnosno posve malen je za izletnike, budući je intenzitet i način boravka u prirodi na izletu drukčiji od izloženosti, na primjer, profesionalnih šumskih radnika. Što učiniti? To praktično znači da kao i svake godine niti u godinama velike brojnosti malih glodavaca ne treba zbog toga odustati od odlaska u naša šumska područja, no držati se ipak nekih, jednostavnih mjera opreza i čuvanja zdravlja, koje će učiniti da se taj objektivno malen potencijalni rizik još više smanji i otkloni. Za one pak koji su prirodom svojega posla ili aktivnosti upućeni na intenzivno izlaganje šumskim glodavcima, takve su mjere opreza još važnije, i većina znajući za to, već ih je usvojila i stalno ih provodi. Mjere za smanjenje i otklanjanje rizika skupljene su u savjetima koji slijede, a svrstane su prema tome za koga su prvenstveno namijenjene, no međusobno se ne isključuju, i svatko ih sve može prema prilikama uzeti u obzir i kombinirati: Savjeti izletnicima -čuvati za vrijeme izleta svoju hranu i piće od glodavaca, ne ostavljati je izravno na tlu i sl. -održavati higijenu ruku, oprati ih, otrti vlažnom maramicom i sl. prije jela -izbjegavati piti vodu iz neuređenih šumskih izvora i lokvica, jer se njima koriste i šumski glodavci -izbjegavati odmaranje (ležanje) izravno na šumskom tlu, osobito na mjestima gdje smo vidjeli više glodavaca ili njihove rupe -ne loviti ili dirati (uginule) šumske glodavce ili druge životinje Vrijedi znati da većina nabrojenih mjera opreza i čuvanja zdravlja ujedno štiti i od drugih bolesti koje se mogu prenijeti na ljude s divljih životinja (na pr. leptospiroza, crijevni parasiti i dr.) i mogu se stoga uvijek preporučiti svim posjetiteljima prirode. Savjeti ljudima koji profesionalno ili iz drugih razloga dulje vrijeme ili opetovano intenzivno borave u šumskim predjelima -ne ostavljati osobne stvari i pribor za rad dulje vrijeme (više sati ili dana) nezaštićen na tlu u šumi, kako na njih ne bi došli glodavci -pri poslovima u kojima se diže prašina s tla izbjegavati udisanje prašine (u određenim okolnostima prikladna je lagana maska preko nosa i usta). -ne spavati ili se odmarati izravno na šumskom tlu -važna je čistoća odnosno pranje ruku, svakako prije jela ili rada s namirnicama ali i u drugim okolnostima u kojima bi uzročnici mogli doći do usta (cigarete, pušenje) -izbjegavati piti vodu iz šumskih neuređenih, slabo protočnih izvora ili lokava -ako se zbog posla boravi u šumskim nastambama, potrebno ih je držati u najvećem redu i čistoći, bez ostavljanja ostataka hrane na otvorenome, što bi privlačilo glodavce.

-uklanjati otpatke i ostatke hrane iz okoline u kojoj borave ljudi (zakapanje ili odnošenje na udaljenost) kako ne bi privlačili glodavce. -po potrebi provesti (provoditi) uništavanje glodavaca (deratizacija, lov klopkama i dr.) u ljudskim nastambama i neposrednoj okolini, uz upozorenja ukoliko se radi s otrovom; uginule životinje ukloniti (poslije oprati ruke!)