Embed Size (px)
Citation preview
Poimanja vremena u suvremenoj historiografiji
Marić, Mihaela
Master's thesis / Diplomski rad
2019
Degree Grantor / Ustanova koja je dodijelila akademski / stručni stupanj: University of Zagreb, University of Zagreb, Faculty of Humanities and Social Sciences / Sveučilište u Zagrebu, Filozofski fakultet
Permanent link / Trajna poveznica: https://urn.nsk.hr/urn:nbn:hr:131:374930
Rights / Prava: In copyright
Download date / Datum preuzimanja: 2021-10-09
Repository / Repozitorij:
ODRAZ - open repository of the University of Zagreb Faculty of Humanities and Social Sciences
FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU
ODSJEK ZA POVIJEST
Mihaela Marić
POIMANJA VREMENA U SUVREMENOJ HISTORIOGRAFIJI
-Diplomski rad-
Mentor: dr. sc. Branimir Janković, doc.
Zagreb, 23. rujna 2019.
SADRŽAJ
SAŽETAK .......................................................................................................... I
ABSTRACT....................................................................................................... II
1.0. UVOD .......................................................................................................... 1
1.1 Uvodne napomene ................................................................................................. 1
1.2. Definiranje problemskog područja ..................................................................... 2
1.3. Vrijeme i historija ................................................................................................. 3
2.0. FERNAND BRAUDEL .............................................................................. 5
2.1. Biografski podaci i intelektualni profil ............................................................... 5
2.2. Koncepcija i definiranje vremena ....................................................................... 8
2.3. Analiza glavnih koncepata ................................................................................. 15 2.3.1. Sredozemlje i sredozemni svijet u doba Filipa II. ......................................................... 15
2.3.2. Materijalna civilizacija, ekonomija i kapitalizam od XV. do XVIII. stoljeća ............... 19
2.3.3. Identitet Francuske ....................................................................................................... 24
2.4. Recepcija kod drugih i završna razmatranja .................................................. 25
3.0. JACQUES LE GOFF ............................................................................... 30
3.1. Biografski podaci i intelektualni profil ............................................................. 30
3.2. Koncepcija i definiranje vremena ..................................................................... 32
3.3. Analiza glavnih koncepata ................................................................................. 34 3.3.1. Mnogostrukost srednjovjekovnog vremena .................................................................. 34
3.3.2. „Dugi srednji vijek“ ...................................................................................................... 39
3.3.3. Poimanje koncepta vremena unutar historijske znanosti .............................................. 42
3.4. Recepcija kod drugih i završna razmatranja .................................................. 43
4.0. REINHART KOSELLECK .................................................................... 45
4.1. Biografski podaci i intelektualni profil ............................................................. 45
4.2. Koncepcija i definiranje vremena ..................................................................... 47
4.3. Analiza glavnih koncepata ................................................................................. 49 4.3.1. Sattelzeit i Neuzeit ......................................................................................................... 49
4.3.2. Vergangene Zukunft ...................................................................................................... 51
4.3.3. Zeitschichten ................................................................................................................. 53
4.3.4. Theorie der geschichtlichen Zeiten ............................................................................... 56
4.3.5. Odnos socijalne i konceptualne historije i potreba za teorijom u historijskoj znanosti 57
4.4. Recepcija kod drugih i završna razmatranja .................................................. 58
5.0. ZAKLJUČAK ........................................................................................... 62
6.0. BIBLIOGRAFIJA .................................................................................... 64
6.1. Izvori .................................................................................................................... 64
6.2. Literatura ............................................................................................................ 66
I
SAŽETAK
Predmet istraživanja ovog rada jesu poimanja vremena, odnosno koncept vremena, u
suvremenoj historiografiji. Vrijeme spada među najvažnije povijesne koncepte, stoga će u
ovom radu biti naglasak na analizi teorija trojice povjesničara čiji su teorijski koncepti
zaslužni za preispitivanje tradicionalnih teorijskih paradigmi o vremenu nakon Drugog
svjetskog rata: Fernanda Braudela – njegova teorija o trodiobi vremena na – histoire
événementielle, conjuncture i longue durée; Jacquesa Le Goffa – mnogostrukost poimanja
vremena u „dugom srednjem vijeku“; Reinharta Kosellecka – teorija o povijesnim vremenima
s njenim glavnim sastavnicama: Vergangene Zukunft i Zeitschichten. S jedne strane bit će
istraženo na koji način Braudel i Le Goff, kao predstavnici škole Annales, pristupaju
povijesnom vremenu, a s druge strane će se propitati kako Koselleck, kao predstavnik i
zagovaratelj njemačke Begriffsgeschichte, teorijski obrađuje povijesno vrijeme. Cilj ovog rada
jest pokazati kako se mijenjalo poimanje vremena u suvremenoj historiografiji kroz analizu
koncepcije i historiografskih djela trojice spomenutih autora te kroz njihovu komparativnu
analizu pokušati razjasniti kompleksnost koncepta vremena te njegovog mjesta unutar
historijske znanosti.
Ključne riječi: koncept vremena, historijska znanost, Fernand Braudel, Jacques Le Goff,
Reinhart Koselleck, longue durée, „dugi srednji vijek“, Theorie der geschichtlichen Zeiten,
Vergangene Zukunft, Zeitschichten
II
ABSTRACT
The main aim of this paper is the perception of time i.e. the concept of time in the
contemporary historiography. Time is one of the most important concepts in history, so the
focus of this paper will be the analysis of theories by three historians who challenged the
traditional paradigms of time in the post-World War II period: Fernand Braudel – a three-
tiered view of historical time – histoire événementielle, conjuncture and longue durée;
Jacques Le Goff – complex perceptions of time in the „Long Middle Ages“; Reinhart
Koselleck – a theory of historical times and its main components: Vergangene Zukunft and
Zeitschichten. I will explore the approach to historical time as conceived by the prominent
figures of the Annales school, Braudel and Le Goff. In addition, I will examine how
Koselleck, a member and proponent of the German Begriffsgeschichte, conceives historical
time in his theories. Moreover, I will analyze the concepts and the historiographical works of
the three aforementioned authors in order to show how the notion of time has changed in
contemporary historiography. I will also attempt to clarify the complexity of the concept of
time and its place within history as an academic discipline by comparing the three of them.
Key words: concept of time, history, Fernand Braudel, Jacques Le Goff, Reinhart Koselleck,
longue durée, „Long Middle Ages“, Theorie der geschichtlichen Zeiten, Vergangene Zukunft,
Zeitschichten
1
1.0. UVOD
1.1 Uvodne napomene Prije same analize potrebno je na početku definirati ključne pojmove i metode
korištene pri izradi ovog rada. Ponajprije se valja osvrnuti na korištenje pojmova „povijest“ i
„historija“. U radu se, prema Mirjani Gross, pod „povijesti“ smatra povijesna zbilja, dok
„historija“ i „historijska znanost“ označavaju humanističku disciplinu koja se bavi poviješću.1
U drugom poglavlju o Fernandu Braudelu, bit će korištena terminologija vezana za
Braudelovu koncepciju vremena kako ju upotrebljava Cheng-Chung Lai – vremenske
predodžbe prema njemu su: histoire événementielle (događajna povijest) ili le temps court
(kratki događaji), conjuncture (konjunkture) i longue durée (dugo trajanje), dok je prostorna
predodžba économie-monde (ekonomija-svijet).2 Valja napomenuti kako se Braudelove
vremenske predodžbe u hrvatskim prijevodima prevode na nekoliko načina, iz čega je vidljivo
da ne postoji ustaljeno terminološko pravilo. Stoga će se koristiti ili francuski izvorni termini
ili prijevodi koji se smatraju ipak više ustaljenima u literaturi: longue durée – „proces dugog
trajanja“ ili „dugo trajanje“, dugoročni događaji; conjuncture – „konjunkture“, srednjoročni
događaji; le temps court ili histoire événementielle – „događajna povijest“, kratki događaji,
kratkoročni događaji. Braudelova prostorna predodžba économie-monde se u hrvatskom
prijevodu prevodi na nekoliko načina (ekonomija-svijet ili ekonomijasvijet) iz čega je također
vidljivo da ne postoji ustaljeno terminološko pravilo. Stoga će u ovom radu biti korišten ili
francuski izvornik – économie-monde ili hrvatski prijevod „ekonomija-svijet“. Braudelov
termin historie totale se u hrvatskom prijevodu prevodi kao „totalna historija“ te će se u ovom
radu koristiti ili francuski izvornik ili hrvatski prijevod.
Potrebno je definirati i terminologiju korištenu u četvrtom poglavlju o Reinhartu
Kosellecku. S obzirom da Koselleckova djela većinom nisu prevođena na hrvatski jezik3 te je
sama terminologija dosta kompleksna, njegove će se termine koristiti najčešće u njemačkom
izvorniku ili u doslovnom hrvatskom prijevodu: Vergangene Zukunft – „prošla budućnost“;
1 Mirjana Gross, Historijska znanost: razvoj, oblik, smjerovi, (Zagreb: Institut za hrvatsku povijest, 1976.); Mirjana Gross, Suvremena historiografija: korijeni, postignuća, traganja, (Zagreb: Novi liber, 1996.). 2 Cheng-Chung Lai, „Preispitivanje Braudelovih predodžaba i metodologije“, Pro tempore 7/8-9 (2010-2011), 84-104. 3 U časopisu Quorum preveden je Koselleckov članak iz Vergangene Zukunft: Zur Semantik geschichtlicher Zeiten vidi: Reinhart Koselleck, „O raspoloživosti povijesti“, Quorum 6/4 (31) (1990), 248-259. Usp. „Deset
godina od smrti povjesničara Reinharta Kosellecka“, http://www.historiografija.hr/news.php?id=3877 (posjećeno
06. 09. 2019.).
2
Zeitschichten – „vremenski slojevi“ ili „razine povijesnog vremena“; Sattelzeit – „prijevojno
vrijeme“ odnosno „tranzicijski period“; Neuzeit – „novo vrijeme“, „novi vijek“ ili rjeđe „novo
doba“; Epochenschwelle – „granica“ ili „prag“ epohe; Erfahrungsraum – „prostor iskustva“;
Erwartungshorizont – „horizont isčekivanja“; Gleichzeitigkeit der Ungleichzeitigen –
„istovremenost neistovremenog“; Theorie der geschichtlichen Zeiten – „teorija o povijesnim
vremenima“.
Na kraju ovih uvodnih napomena valja napomenuti kako je sve citate s engleskog,
njemačkog i talijanskog jezika, prevela autorica ovog rada.
1.2. Definiranje problemskog područja Predmet istraživanja ovog rada, kako i sam naslov upućuje, jesu poimanja vremena,
odnosno koncept vremena, u suvremenoj historiografiji. Vrijeme spada među najvažnije
povijesne koncepte, moglo bi se čak reći da je ono ključan koncept historijske znanosti.
Njegovim definiranjem bavili su se još od antike, a u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata,
dolazi do preispitivanja tradicionalne predodžbe o vremenu i postavljanja novih teza o
mnogostrukosti povijesnog vremena. Stoga će u ovom radu biti naglasak na analizi teorija
trojice poslijeratnih povjesničara čiji su teorijski koncepti zaslužni za preispitivanje
tradicionalnih teorijskih paradigmi o vremenu – Fernand Braudel – njegova teorija o trodiobi
vremena i„dugom trajanju“, Jacques Le Goff – mnogostrukost poimanja vremena u „dugom
srednjem vijeku“ te Reinhart Koselleck - Theorie der geschichtlichen Zeiten (teorija o
povijesnim vremenima) s njenim glavnim sastavnicama: Vergangene Zukunft i Zeitschichten.
Vremenom su se, upravo zbog njegove kompleksnosti, bavili i drugi poput François Hartoga
također pripadnika škole Annales, no za potrebe ovog diplomskog rada fokus će ipak biti na
spomenutoj trojici autora, dok će Hartog biti ukratko spomenut pri samome kraju. Stoga će se
u razradi kroz analizu intelektualnog profila ovih autora, njihovih glavnih teorijskih koncepata
te historiografskih djela, pokušati definirati i objasniti njihovu važnost korištenjem metoda
intelektualne historije te historije ideja.4 U zaključku će se komparacijom Braudelove, Le
Goffove i Koselleckove predodžbe o vremenu ukazati na njihove sličnosti i međusobna
preklapanja pri promatranju pluralnosti vremena i „procesa dugog trajanja“ te na različitosti i
4 Valja napomenuti kako je definiranje pojma intelektualne historije kompleksno, granice između pojedinih
njezinih usmjerenja veoma su fluidne te se u literaturi o intelektualnoj historiji: „termini intelektualne historije i
historije ideja većinom koriste kao međusobno zamjenjive odrednice ili ih se pak dijeli tako da intelektualna
historija podrazumijeva izraženiju usmjerenost na kontekst, odnosno socio-političku ukorijenjenost ideja, misli i intelektualnog djelovanja, dok se historija ideja više usredotočava na same ideje.“ Branimir Janković, Dijalog s povodom 6: Intelektualna historija, (Zagreb, FF Press, 2013.), 60-61.
3
specifičnosti svake od teorija. Važnost istraživanja poimanja vremena, postavljenog na ovaj
način, leži u činjenici da nedostaje teorijskog i metodološkog promišljanja koncepta vremena
u hrvatskoj historiografiji. Stoga se smatra da bi ovaj rad mogao pridonijeti jasnijem uvidu u
trenutno stanje u istraživačkom polju te poslužiti kao poticaj za buduće historiografske radove
o poimanju vremena.
1.3. Vrijeme i historija Kao što je već spomenuto, vrijeme je jedan od ključnih koncepata historijske znanosti.
Datiranje, kronologija i periodizacija predstavljaju prije svega predmet istraživanja pomoćnih
povijesnih znanosti5, ali i bitne teorijske probleme unutar koncepta vremena i historijske
znanosti. U ovom će poglavlju stoga ukratko biti riječi o vezi između vremena i historije radi
razumijevanja i definiranja koncepta vremena i njegove upotrebe u historijskoj znanosti.
Vrijeme se najčešće smatra linearnim – u konstantnom kretanju prema naprijed ili
cirkularnim – ponavlja se u određenim vremenskim ciklusima. Važno je razlikovati
predmoderno / predindustrijsko i moderno / industrijsko razumijevanje vremena. Bitna razlika
između predindustrijskog i industrijskog vremena jest da u predindustrijskom razdoblju nije
postojala usuglašena kronologija, zajednički jedinstveni kalendar i mjera vremena.6 Vrijeme
se mjerilo i koncipiralo na različite načine, samo jedan od mnogih jest religijsko mjerenje
vremena koje je posebice dominiralo u srednjem vijeku. Aurelije Augustin utemeljio je prvi
teoriju o modalitetima vremena, o diobi na interno i eksterno vrijeme odnosno vječnosti
(preduvjet vremenu) i samom vremenu (koje je stvorio Bog).7 Tako se u židovskoj i
kršćanskoj religiji vrijeme promatra kao linearno, ali s dalekim, nedokučivim krajem, dok je u
islamu ili hinduizmu vrijeme shvaćeno kao cirkularno.8 Potrebno je istaknuti kako je
poimanje i mjerenje vremena proisteklo iz Prosvjetiteljstva te dolazi do razlikovanja
kronološkog, prirodnog vremena od povijesnog vremena. U tom se razdoblju razvija mišljenje
kako je vrijeme potrebno racionalizirati i kategorizirati, zbog čega se kronologija pokazala
ključnim konceptom vremena od samih početaka.9 U modernom vremenu dolazi do shvaćanja
da je kontrola nad vremenom i prostorom ujedno i kontrola nad povijesti i historiografijom. S
5 Vidi: Jakov Stipišić, Pomoćne povijesne znanosti u teoriji i praksi: latinska paleografija, opća diplomatika, kronologija, (Zagreb: Školska knjiga, 1972.). 6 Peter Claus i John Marriott, History: An Introduction to Theory, Method and Practice, (London, New York: Routledge, 2017.), 29. 7 Harro Müller, „Constructions of Time in the Literature of Modernity“, u: Time and History: The Variety of Cultures, ur. Jörn Rüsen (New York-Oxford: Berghahn Books, 2007.), 93. 8 Claus i Marriott, History: An Introduction to Theory, Method and Practice, 34. 9 Claus i Marriott, History: An Introduction to Theory, Method and Practice, 28, 37.
4
industrijalizacijom, došla je urbanizacija i modernizacija, a s tim i želja za jedinstvenim
mjerenjem vremena. Ustaljuje se mišljenje da bez standardizacije vremena i modernizacije
mjerenja vremena, događaji, s naglaskom na političkim događajima, se nisu ni mogli dogoditi.
Kapitalizam je dodatno ubrzao proces racionalizacije i podjele vremena na sve manje
dijelove. Sve to je utjecalo i na shvaćanje i pisanje o vremenu te moderno shvaćanje odnosa
prošlosti i sadašnjosti jer se prošlost sve češće koristi za razumijevanje sadašnjosti. Od
Industrijske revolucije se također vrijeme počinje promatrati kao linearno i progresivno. Isaac
Newton je tako među prvima definirao vrijeme kao matematičko, mjerljivo, apsolutno,
jedinstveno te ga dovodi u usku vezu s napretkom.10 Georg Wilhelm Friedrich Hegel u svojoj
je filozofiji povijesti uveo dijalektiku vremena i tom pitanju uz koncept „svjetske povijesti“
pridao veliki značaj.11 Nakon njega su slijedili i drugi filozofi, poput Nietzschea i drugih.
Početkom 20. stoljeća dolazi do rastakanja univerzalnog i jedinstvenog razumijevanja
vremena. Revolucionarni pomak u promišljanju i razumijevanju vremena, dogodio se nakon
otkrića teorije o relativnosti (Relativitätstheorie) Alberta Einsteina. Prema njemu je vrijeme
subjektivno, a ne objektivno i jedinstveno, kako se dotad smatralo, stoga ne postoji samo
jedno, univerzalno vrijeme već više različitih subjektivnih vremena razasutih po svemiru. Iako
ovakvo njegovo zapažanje nije ostavilo velikog traga na povjesničarsko poimanje vremena,
ipak, povjesničari vrijeme počinju promatrati kao promjenjiv proces koji je moguće
promatrati iznutra.12
Drugu bitnu odrednicu vremena, za povjesničare, čini periodizacija – kategoriziranje
povijesnih događaja unutar specifičnih perioda ili epoha. No, tu se odmah nameće pitanje
kompleksnosti definiranja tih epoha, njihovog početka i kraja u obliku epohalnih pragova.
Koje događaje se može smatrati univerzalnim, na koji način ih se treba vrednovati, koji
događaji karakteriziraju i obilježavaju jednu epohu, samo su neka od pitanja na koje
povjesničari pokušavaju pronaći odgovore. Temeljitim istraživanjima dolazi do
problematiziranja i pokušaja definiranja epoha poput: antike, srednjeg vijeka, reformacije,
renesanse i prosvjetiteljstva. Potrebno je istaknuti da je bitno razlikovati povijesne epohe kao
faktore povijesnog vremena, od desetljeća i stoljeća kao kronoloških, vremenskih odredbi.
Povijesne epohe se ne moraju nužno preklapati s vremenskim odrednicama, jer su one
historijski, a ne prirodni konstrukt.13 Na to upozorava Arthur Marwick: „[p]eriodizacija,
10 Claus i Marriott, History: An Introduction to Theory, Method and Practice, 28-32, 36-37. 11 Müller, „Constructions of Time in the Literature of Modernity“, 94-97. 12 Claus i Marriott, History: An Introduction to Theory, Method and Practice, 38-39. 13 Claus i Marriott, History: An Introduction to Theory, Method and Practice, 43-44.
5
cijepanje prošlosti na dijelove ili periode, je ključno jer je prošlosti u svojoj sveukupnosti
opsežna i kompleksna; ali različiti povjesničari će identificirati različite dijelove, ovisno o
njihovom interesu i državi koju istražuju.“14
Iako je vrijeme ključan koncept historijske znanosti, jako malo povjesničara se bavilo
isključivo problematiziranjem i teoretiziranjem vremena. Tek nakon Drugog svjetskog rata
dolazi do stvaranja teorija o povijesnom vremenu, nakon što je Fernand Braudel definirao
svoju teoriju o „dugom trajanju“, čime se otvara prostor za problematiziranje postojanja
mnogostrukog vremena.
2.0. FERNAND BRAUDEL
2.1. Biografski podaci i intelektualni profil
Fernand Braudel (1902 – 1985) jedan je od najpoznatijih povjesničara 20. stoljeća te
ujedno i predvodnik „druge“ generacije povjesničara okupljenih oko časopisa Annales
d’histoire économique et sociale .15 Rodio se u Lorrainei, daleko od Sredozemlja u mjestu
Luméville-en-Ornois, dok je kasnije gimnaziju pohađao u Parizu. Želio je biti liječnik, no,
otac je za njega bio zamislio karijeru učitelja u školi.16 Stoga je Braudel svoj put započeo na
Sorbonni u Parizu gdje je učio latinski i grčki, a kasnije se zainteresirao i za geografiju i
povijest, što je na kraju i završio. Potom je predavao na raznim mjestima: u Alžiru (1924-
1932) – gdje je razvio interes za Sredozemlje, Parizu (1932-1935), São Paulu (1935-1937) –
koji je utjecao na njega da se opredijeli za povijest, a ne za geografiju, a zatim je otišao na
École pratique des hautes études.17 Tada je radio i na svojoj doktorskoj tezi: „[z]apočeo sam
je 1923., u klasičnom i zacijelo opreznijem, obliku jedne studije posvećene politici Filipa II.
14 Arthur Marwick, The Sixsties: Cultural Revolution in Britain, France, Italy and the United States, (New York: Oxford University Press, 1998.), 5; Cit. prema: Claus i Marriott, History: An Introduction to Theory, Method and Practice, 44. 15 Tijekom izlaženja (časopis od 1929. uz manje prekide izlazi do danas) časopis je u više navrata mijenjao ime: Annales d’histoire économique et sociale (1929.-1938.), Annales d’histoire sociale (1939.-1941.), Mélanges d’histoire sociale (1942.-1944.), Annales d’histoire sociale (1945.), Annales. Économies, Sociétés, Civilisations (1946.-1993.) i Annales. Histoire, Sciences sociales (od 1993. nadalje). Peter Burke uvodi podjelu na „generacije“ koju u hrvatsku historiografiju donosi Mirjana Gross. Pojedinu generaciju čine predstavnici koje
povezuju isti ili slični istraživački interesi.“Prvu“ generaciju (1920-1945) tako čine osnivači časopisa Marc Bloch i Lucien Febvre, „druga“ generacija (1945-1968) traje do revolucionarnih događaja 1968. nakon čega dolazi do razdvajanja „treće“ generacije. Govori se često o „školi Annales“ ili o povjesničarima okupljenima oko
časopisa Annales jer se radi o skupini francuskih povjesničara koji su radili i objavljivali u spomenutom
časopisom. Peter Burke, The French History Revolution The Annales School 1929-1989, (Cambridge: Polity Press, 1990.), 1-5, 117. Usp. Gross, Suvremena historiografija, 242. 16 Mirjana Gross, „Brodelijanski svijet“, Historijski zbornik 39/1 (1986.), 254. 17 Filip Šimetin Šegvić, „Fernand Braudel i Dubrovački arhiv“, Hrvatska revija 2/17 (2017.), 21. Usp. Gross, „Brodelijanski svijet“, 254.
6
na Sredozemlju. Moji su je tadašnji nastavnici zdušno poduprli. Oni su je vidjeli u okvirima
jedne diplomatske povijesti, prilično ravnodušne prema geografskim osvajanjima, koja nije
vodila brigu (...) o ekonomiji i društvenim problemima.“ 18 Iz nje će u poslijeratnom razdoblju
proizići nešto sasvim drugačije. Na jednom od svojih brojnih putovanja brodom u Europu u
potrazi za arhivskim materijalom za svoj doktorat, susreo se s Lucienom Febvreom – uz
Marca Blocha osnivača francuskog časopisa Annales. Pod mentorstvom Febvrea će svoju
inicijalnu temu rekonceptualizirati, kasnije obraniti doktorat te imati pristup časopisu Annales
koji pod Febvreom zauzima poziciju središnjeg časopisa francuske historiografije. Braudel će
postati njegovim nasljednikom i predvodnikom novih istraživačkih interesa „druge“
generacije časopisa. Radeći na doktorskoj disertaciji, putovi su ga doveli i do Dubrovnika, u
potrazi za arhivskom građom u tamošnjem arhivu 1930-ih godina. Upravo se tamo zbio bitan
trenutak koji će utjecati na Braudelovu koncepciju Sredozemlja. Kada je, prema kasnijem
navođenju Paule Braudel (njegove supruge) u gradsku luku uplovio starinski jedrenjak, za
kojeg je Braudel komentirao kako upravo podsjećao na one iz vremena Dubrovačke
Republike, pred očima mu se otvorio Dubrovnik, Dubrovačka Republika 16. stoljeća kao
svjetske trgovačke sile čiji su brodovi plovili po cijelom Mediteranu, ali i izvan njega,
povezujući se u jednu golemu sredozemnu trgovačku mrežu. Sam se Braudel često u raznim
tekstovima, radovima i autobiografskim zapisima rado prisjećao Dubrovačkog arhiva i
važnosti njegovih istraživanja u Dubrovniku za daljnji rad: ondje je naime pronašao uređene
spise o brodskoj trgovini, o količini i opremi pojedinih brodova, težini tereta; drugim riječima,
sve što je bilo potrebno da izmjeri domete jednog značajnog grada-države na Sredozemlju.19
Za vrijeme Drugog svjetskog rata, 1940. godine dolazi drugi važan trenutak u
Braudelovom životu, koji će vidno utjecati na njegovu predodžbu vremena. Tijekom rata kao
francuski poručnik, biva uhvaćen i zatočen od strane njemačkih vojnika u blizini Lübecka
(kasnije je premiještan) te u zatočeništvu provodi punih pet godina. Kao časniku odobren mu
je pristup knjižnici i mogao se dopisivati primjerice sa svojim mentorom.20 Vrijeme
provedeno u zarobljeništvu, brzina i intenzitet kojom su se mijenjali ishodi rata izvan njega,
potaknuli su ga na odmicanje od kratkih, svakodnevnih ratnih događanja. Braudel počinje
18 Fernand Braudel, Sredozemlje i sredozemni svijet u doba Filipa II, sv. 1, (Zagreb:Antibarbarus, 1997.), 16. Usp. Burke, The French History Revolution, 32. 19 Tomislav Branđolica i Filip Šimetin Šegvić, „The Mediterranean, Braudel, Dubrovnik“ u: Annales in Perspective: Design and Accomplishments, ur: Drago Rokasandić, Filip Šimetin Šegvić, Nikolina Šimetin
Šegvić, (Zagreb: FF press, 2019.), 369. 20 Peter Schöttler, „Fernand Braudel as Prisoner in Germany: Confronting the Long Term and the Present Time“,
u: Wartime Captivity in the Twentieth Century: Archives, Stories, Memories (New York-Oxford: Berghahn Books, 2016.), 108-109.
7
razmišljati o dugotrajnijim procesima, razvijajući svoju teoriju o procesima „dugog trajanja“,
čime će kasnije zadužiti ne samo povijesnu već i društvene znanosti.21 Istovremeno je,
koristeći se svojim bilješkama, nastavljao raditi na doktorskoj tezi o Sredozemlju i Filipu II; u
zarobljeništvu će čak držati i predavanja.22 Nakon rata, 1947. godine, uspješno napokon brani
i svoju tezu. Potom je u obliku knjige objavljena po prvi put 1949. godine pod naslovom La
Méditerranée et le monde méditerranée à l’époque de Philippe II [Sredozemlje i sredozemni
svijet u doba Filipa II.] na 1160 stranica, što će postati njegovo kapitalno i najčešće
analizirano djelo. Radi toga je izišlo i drugo izdanje,1963. godine te potom 1978. treće i 1979.
četvrto izdanje, a u svako od tih novih izdanja Braudel je želio integrirati nove materijale
poput karata, slika ili tekstualnih promjena. U predgovoru drugom izdanju, Braudel se
osvrnuo na začetke i početke pisanja djela: „Sredozemlje ne potječe iz godine 1949., kada je
objavljeno, čak ni iz 1947., godine kada sam ga obranio kao disertaciju na Sorbonni. Ono je
usvojim grubim crtama bilo utvrđeno, ako već ne u potpunosti napisano 1939., na kraju prve
mladosti obasjane Analima Marca Blocha i Luciena Febvrea, koje je ona izravan plod.“23
Štoviše, recentna analiza austrijskog povjesničara Petera Schöttlera, koji je proučavao
prepisku između Febvrea i Braudela u vrijeme zarobljeništva (iz pravnih razloga nije do sada
bila dozvoljena za korištenje), ukazuje na to da je upravo prva verzija rukopisa nastala između
1941. i 1942., a da je u Lübecku Braudel krenuo raditi izmjene i dopune nakon što je zgotovio
taj prvi manuskript.24
Da je Fernand Braudel disertaciju smišljao, razvijao i pisao u duljem rasponu svjedoči
i njezin naslov. Svi će kasniji naslovi Braudela biti suštinski drugačiji – Materijalna
civilizacija, ekonomija, Gramatika civilizacija, Spisi o povijesti itd. Samo disertacija i kasnija
knjiga nose tradicionalistički naslov; djelomično je razlog tome svakako činjenica da unatoč
sve jačoj poziciji Luciena Febvrea i časopisa Annales u francuskoj historiografiji, njihov
pristup još uvijek nije bio općeprihvaćen ili standard. Na taj način je tradicionalistički naslov
svojevrsna obrana od kritika. No, mnogo više, naslov svjedoči o razvitku Braudelove
koncepcije: arhivska su ga istraživanja mediteranskog svijeta 16. stoljeća vodila prema svijetu
ekonomije i društvenih poveznica, mnogo više negoli prema Filipu II. Tako je napisao
21 Filip Šimetin Šegvić, „Fernand Braudel i Dubrovački arhiv“, Hrvatska revija 2/17 (2017.), 23; Burke, The French History Revolution, 33; Carlos Antonio Aguirre Rojas, „Braudelov longue durée u zrcalu. Dugo trajanje s onu stranu 'življenog' i 'otuđenog' vremena“, Pro tempore 7/8-9 (2010-2011), 73. 22 Howard Caygill, „Braudel's Prison Notebooks“, History Workshop Journal 57 (2004.), 151-160. 23 Braudel, Sredozemlje, sv. 1, 20. 24 Peter Schöttler, „Fernand Braudel as Prisoner in Germany: Confronting the Long Term and the Present Time“,
u: Wartime Captivity in the Twentieth Century: Archives, Stories, Memories (New York-Oxford: Berghahn Books, 2016.), 108-109.
8
disertaciju u kojoj vladar niti nema posebno prominentnu ulogu niti se u samom narativu
javlja često.
Nakon Drugog svjetskog rata na prijedlog Luciena Febvrea od 1949. predaje na
Collège de France te postaje predsjednikom VI. sekcije Praktične škole za visoke studije,
predsjednikom odjela društveno-ekonomskih znanosti na École pratique des hautes études
(1956-1972), kasnije potom i članom Francuske akademije (Académie Française, 1974.) te
glavnim urednikom časopisa Annales gdje ga 1969. zamjenjuje nova, „treća“ generacija
povjesničara okupljenih oko spomenutog časopisa; uredništvo preuzimaju André Burguière,
Marc Ferro, Emmanuel Le Roy Ladurie i Jacques Revel – te mladi Jacques Le Goff.25 Braudel
je kroz svoja historiografska djela te mentorirajući i utječući na mlađe generacije časopisa,
širio ideje „nove historije“ ponajprije na sveučilištima, a potom i među širom javnom
publikom, posebno zahvaljujući svom umjetničkom stilu pisanja.26
Braudel je osim već spomenute knjige o Sredozemlju napisao još nekoliko opsegom
velikih knjiga kroz koje je pokušao dalje istražiti i dokazati longue durée – Civilisation
matérielle, Économie et Capitalisme, XVe–XVIIIe siècle u tri sveska [Materijalna civilizacija,
ekonomija i kapitalizam od XV. do XVIII. stoljeća] i L’Identité de la France [„Identitet
Francuske“]. Braudel je sve do smrti 1985. istraživao, sudjelovao na stručnim konferencijama
i skupovima te objavljivao radove. Jedna takva konferencija održana je u
Châteauvallonu svega mjesec dana prije njegove smrti, njemu u čast. Ondje su se okupili
brojni međunarodni povjesničari i stručnjaci, Braudelovi učenici, „nasljednici“ i kolege, a
sama konferencija bila je izuzetno produktivna i medijski popraćena. U centru su naravno bile
tri teme koje su obilježile Braudelov historiografski rad: Sredozemlje, kapitalizam i
Francuska.27
2.2. Koncepcija i definiranje vremena
Nakon kraćeg uvida o samom Braudelu te njegovim životnim iskustvima, trebalo bi
pobliže objasniti njegove vremenske predodžbe te kako su one uklopljene u Braudelovo
općenito shvaćanje povijesti. Braudel se u svom radu ponajprije nastavlja na prethodna
istraživanja socijalne i ekonomske historije Blocha i Febvrea, ali i Ernesta Labroussea; no
25 François Dosse, New History in France: The Triumph of the Annales (Chicago-Urbana: University of Chicago Press, 1994.), 140-141. 26 Gross, Suvremena historiografija, 241-242; vidi: Peter Schöttler, Die »Annales«-Historiker und die deutsche Geschichtswissenschaft, (Tübingen: Mohr Siebeck, 2015). 27 Filip Šimetin Šegvić, „Fernand Braudel i Dubrovački arhiv“, Hrvatska revija 2/17 (2017.), 21.
9
naglasak istraživanja „druge“ generacije povjesničara oko časopisa Annales polako prelazi s
pojedinaca na istraživanje grupa. Dominantan pristup je onaj strukturalističkih istraživanja
ekonomskih i društvenih struktura, koristeći se pritom kvantitativnim metodama serijalne
historije. Sve se to, zahvaljujući Braudelovom doprinosu, počinje promatrati u „duljem
trajanju“ udaljavajući se od kratkotrajnih događaja, pokušavajući razlučiti različite razine
povijesnog vremena. „Cikluse“ Nikolaja Kondratijeva i Labrousseova metoda kvantitativnog
propitivanja socijalne historije Braudel povezuje u „konjunkture“ (ciklična kretanja) te potom
prelazi na strukture „dugog trajanja“.28 Razlika Braudelovih istraživanja u usporedbi s
prijašnjim predvodnicima časopisa Annales je u tome što njegova istraživanja nisu samo
ekonomska i socijalna već on pokušava postići širi okvir, uključujući i geografska,
demografska, kulturna, politička, religijska, vojna i druga istraživanja – tako pokušavajući
doseći „totalnu historiju“ (histoire totale). Tako za Labroussea i Braudela polako dolazi do
novog shvaćanja vremena gdje ono nije više linearno i fizičko, niti je „statično“, već se unutar
povijesnog vremena razlikuju različiti ritmovi i razine, čime je ostavljen dubok trag u
suvremenoj historiografiji.29
Kako bi pokazao mnogostrukost vremena, Braudel vremenske predodžbe promatra na
tri razine – longue durée (dugoročni), conjuncture (srednjoročni), le temps court ili histoire
événementielle (kratkotrajni) događaji. Pojam kratkotrajnih događaja Braudel posuđuje i
prerađuje od Paula Lacombea i Françoisa Siminada koji su o tome pisali na početku 20.
stoljeća. Braudel pritom misli na „epizodnu historiju“, na kratke vremenske epizode koje su
predmet proučavanja.30 Za Braudela je karakteristično spajanje vremena i prostora u vlastitim
povijesnim istraživanjima stoga uvodi i prostornu predodžbu économie-monde. Dok bi se,
prema njegovom tumačenju, sve te predodžbe zajedno spajale u historie totale koju bi više
trebalo promatrati kao metodu povijesnog istraživanja, a manje kao vrstu povijesne
predodžbe.31 Sve to Braudel opsežno razrađuje u svoja tri kapitalna djela – Sredozemlje i
sredozemni svijet u doba Filipa II,32 Materijalna civilizacija, ekonomija i kapitalizam od XV.
do XVIII. stoljeća33 te nedovršeno djelo Identitet Francuske,34 o čemu će kasnije biti riječi.
28 Vidi: Fernand Braudel, On History (London-Chicago: University of Chicago Press, 1980.), 30. 29 Gross, Suvremena historiografija, 241-243. 30 Immanuel Wallerstein, Unthinking Social Science: The Limits of Nineteenth-century Paradigms (Philadelphia: Temple University Press, 2001.), 136. 31 Cheng-Chung Lai, „Preispitivanje Braudelovih predodžaba i metodologije“, 84, 95. 32 U ovom radu je korišten hrvatski prijevod: Fernand Braudel, Sredozemlje i sredozemni svijet u doba Filipa II, (Zagreb: Antibarbarus, 1997.). 33 U ovom radu je korišten hrvatski prijevod: Fernand Braudel, Materijalna civilizacija, ekonomija i kapitalizam od XV. do XVIII. stoljeća, (Zagreb: August Cesarec, 1992.).
10
Kao što je spomenuto, ovakva koncepcija o postojanju različitih povijesnih vremena, ustvari
je bila odgovor na okolnosti i događaje izazvane Drugim svjetskim ratom, fokusirane na
kratkim, svakodnevnim događanjima na bojištu koje je bilo sve teže pratiti; dok je Braudel
provodio vrijeme u zarobljeništvu, činilo mu se kao da je u nekoj drugoj, „usporenoj“ brzini –
takvo razmišljanje bilo je poticajno da razvije teoriju od diobi vremena. Tek se udaljavanjem
od „kratkog, frenetičkog i svakidašnjeg vremena“ moglo pristupiti sagledavanju vremena iz
„jednog manje kratkog“ te zatim „jednog mnogo duljeg vremena.“ 35 Sam Braudel je u članku
„Historija i društvene nauke. Dugo trajanje“ objavljenom u časopisu Annales 1958.36 pristupio
analizi vremenitosti i pojma „dugog trajanja“. Cilj članka je bio programatski tekst koji bi pod
vodstvom povijesti povezao društvene znanosti i ponudio istraživačke mogućnosti. Pritom je
želio što preciznije i detaljnije razjasniti mnogostrukost vremena i važnost procesa dugog
trajanja ne samo za povijesnu, već upravo i za sve društvene znanosti. S obzirom da u fokusu
tradicionalne historiografije, onu koju sljedbenici časopisa Annales od samih početaka
kritiziraju, stoji „događajna povijest“ – kratki događaji najčešće vezani za političku historiju
ili pojedine istaknute osobe, Braudel joj stoga želi suprotstaviti ekonomsku i socijalnu
historiju čiji fokus istraživanja jesu cikličke oscilacije te „historija trajnijeg daha“.37
Ipak, Braudel ne izostavlja događajnu povijest u potpunosti i ne smatra kratke
događaje nebitnima, već mu je cilj pokazati postojanje nekih dubljih i dužih povijesnih
procesa unutar kojih se oni uklapaju i unutar kojih se zatim mogu tumačiti kako bi dobili
smisao. On riječ događaj tumači kao nešto eksplozivno, nešto što „ne traje dugo, jedva dok se
vidi njegov plamen.“38 Kratko vrijeme je ono koje je varljivo baš zbog svoje impulzivnosti i
nepredvidljivosti. Prema tome, kratko vrijeme je za njega vrijeme novinara i kroničara, no,
valja naglasiti kako ono ne mora nužno biti političko već i ekonomsko i socijalno; za njega
politička povijest nije nužno i događajna povijest, samo ovisi na koji način ju se istražuje.39
Braudel želi dodatno pojasniti ovakvo shvaćanje jer po njemu prekid s tradicionalnom
historijom nije prekid s istraživanjem kratkog vremena, već se samo težište istraživanja
prebacuje s političke na ekonomsku i socijalnu historiju (glavno istraživačko područje
poslijeratne škole oko časopisa Annales sve do 1960-ih godina), koje nužno zahtijevaju i 34 U ovom radu je korišten engleski prijevod: Fernand Braudel, The Identity of France, 2 sveska (New York: Harper Collins Publishers, 1988.-1990.). 35 Rojas, „Braudelov longue durée u zrcalu.“, 73. 36 U ovom radu je korišten prijevod: Fernand Braudel, „Historija i društvene nauke. Dugo trajanje“, Časopis za
suvremenu povijest 15/2 (1983.) 99-122. Usp. Wallerstein, Unthinking Social Science, 136-137. 37 Braudel, „Historija i društvene nauke“, 101. 38 Braudel, „Historija i društvene nauke“, 101. 39 Braudel, „Historija i društvene nauke“, 101-102.
11
drugačije metode istraživanja. Stoga do izražaja dolaze kvantitativne metode, većinom
posuđene iz ekonomije i sličnih znanosti, koje Braudel smatra bitnima u novijim
istraživanjima.40 Iz njegovih djela vidljivo je kako Braudel, po pitanju događajne povijesti,
stavlja naglasak na ratove, politiku i diplomaciju, a pri detaljnim istraživanjima se služio
arhivskom građom iz mnogih europskih i svjetskih arhiva. Iako je u početku bio kritičar
događajne historije te je pokušao naglasak staviti upravo na dugo trajanje kao „vrijeme
struktura“, u nekim svojim kasnijim djelima, pogotovo u dvjema biografijama
španjolskih/habsburških vladara (Filipa II. i Karla V.), sve se više koristio „događajnicom“,
ulazeći detaljno u događajnu razinu, povijest osoba iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, iz
godine u godinu. Dok se može reći da su te biografije popularizirana djela i usputne knjige
koje ne govore toliko o Braudelovom opusu, jedno drugo djelo također odudara – Identitet
Francuske.41
Za Braudela pored događajne historije, postoje „društvene konjunkture“, duži ciklički
ciklusi koji mogu trajati i do pola stoljeća te služe kao određeni most prema procesima
„dugog trajanja“ uz koje veže i pojam struktura. Preuzimajući i koristeći se pojmovima iz
ekonomije poput „stoljetna tendencija“ te „strukture“ pokušava opisati duže procese korištene
pri formiranju historije dugog trajanja.42 Ipak, napominje kako je teško spoznati historiju
dugog trajanja unutar ekonomske historije jer se unutar nje ipak promjene događaju ciklički,
imaju određenu koherentnost, što je kako tvrdi i sam uočio pri istraživanju kapitalizma.43
Kritizira one povjesničare koji ne mogu prihvatiti usporenost vremena, nekada čak i „na
granici pokretnog“, misleći pritom na klimatske i geografske promjene.44 Radi jasnijeg
razumijevanja društvene stvarnosti, uvodi i pojam „model“, smatrajući ga sredstvom za
razumijevanje neke strukture, te se – uspoređivanjem te strukture sa sadašnjosti i vraćanjem
iste u prošlost – može doći do razumijevanja društvene strukture. Ti modeli i matematička
istraživanja istih, po njemu, ne mogu biti monotona već bi trebalo sukobiti kratko i dugo
trajanje zbog čega i dolazi do postojanja različitih povijesnih ritmova i preklapanja povijesnih
struktura.45
Braudel u članku uz pojam „dugog trajanja“ povezuje razne primjere i pojmove te
tvrdi kako je čovjek „zatvorenik klima, vegetacija, životinjskog svijeta, kultura (...) od koje se
40 Braudel, „Historija i društvene nauke“, 102. 41 Cheng-Chung Lai, „Preispitivanje Braudelovih predodžaba i metodologije“, 90. 42 Braudel, „Historija i društvene nauke“, 104. 43 Braudel, „Historija i društvene nauke“, 105. 44 Braudel, „Historija i društvene nauke“, 106. 45 Braudel, „Historija i društvene nauke“, 116-117.
12
ne može odvojiti bez opasnosti da sve poremeti“,46 pokušavajući ukazati na važnost duljih
procesa. Za samo dugo trajanje tvrdi kako se „tako predstavlja kao neugodan, kompliciran,
neobičan nosilac uloge,“47 ne dajući jasnu definiciju što pod time točno misli. To je uostalom
jedna odlika ranijih (naročito Febvrea) i kasnijih povjesničara oko časopisa Annales; oni su
svoje teorijske postavke koristili kao koncepcije za istraživanja u praksi, pa nisu imali potrebu
jasno razjašnjavati svoje teorijske modele koji su tome posljedično često djelovali kao
„maglovite“ koncepcije. No, u predgovoru Sredozemlja dugo trajanje Braudel tumači kao
„jednu gotovo nepomičnu povijest, povijest čovjeka u njegovim odnosima s okolinom koja ga
okružuje; jednu polaganu povijest koja teče, koja se transformira, sastavljenu često od upornih
povrataka, ciklusa koji se bez prestanka ponavljaju. Nisam želio zanemariti tu povijest,
gotovo izvan vremena...“48 Braudel uvijek napominje važnost klimatskih promjena pri
promatranju dugog trajanja, ali to ne uspijeva detaljnije dokazati, zato jer klimatologija tada
još nije bila razvijena i budući da to nije bila njegova uža stručnost; mnogo lakše je klimu
povezivao s geografskim promjenama, vjerujući u potpunosti u teoriju mlaznih struja. Dok je
u Sredozemlju dugim trajanjem označio klimatske i geografske promjene, kao gotovo
nepokretna vremena, u Materijalnoj civilizaciji taj pojam označava razdoblje od nekoliko
stoljeća (od 15. do 18. st.) koja bismo prije mogli protumačiti kao društvene i gospodarske
promjene, konjunkture.49
Iako nije nužno povezano s vremenskom koncepcijom, potrebno je razjasniti i
Braudelovu prostornu predodžbu radi razumijevanja suodnosa vremenskih predodžbi s
prostornima u Braudelovim djelima. Économie-monde („ekonomija-svijet“) jest Braudelova
prostorna predodžba kojom on pored dotadašnjeg mišljenja, kako su za shvaćanje prošlosti
bitni politika i kultura, dodaje novu točku, a to je gospodarski svijet, ekonomija.50 Pojam
économie-monde Braudel je vjerojatno posudio od njemačkih geografa/povjesničara, poput
Fritza Röriga, na koje se često referirao:„neočekivan i ne baš podoban izraz u francuskome
jeziku koji sam u nedostatku boljega i ne baš odveć logično skovao, kako bih preveo posebnu
uporabu njemačke riječi Weltwirtschaft.“ 51 Ali on razlikuje dvije stvari – économie-monde
kao mrežu gospodarskih razmjena te économie-mondiale kao svjetsko gospodarstvo. Braudel 46 Braudel, „Historija i društvene nauke“, 104. 47 Braudel, „Historija i društvene nauke“, 106. 48 Braudel, Sredozemlje sv. 1, 17 49 Cheng-Chung Lai, „Preispitivanje Braudelovih predodžaba i metodologije“, 87-88; Fernand Braudel, Materijalna civilizacija, ekonomija i kapitalizam od XV. do XVIII. stoljeća – Strukture svakidašnjice, svezak 1. (Zagreb: August Cesarec, 1992.), 11-13. 50 Cheng-Chung Lai, „Preispitivanje Braudelovih predodžaba i metodologije“, 85. 51 Citat preuzet iz: Cheng-Chung Lai, „Preispitivanje Braudelovih predodžaba i metodologije“, 93.
13
je u Sredozemlju želio napraviti ekonomski model (svojevrstan ekonomski mikro-svijet) koji
bi se onda mogao primijeniti u bilo kojem razdoblju i na bilo koje gospodarstvo, no, nedostaju
mu glavne značajke i pravila économie-monde kako bi to bilo izvedivo. Ipak, u Materijalnoj
civilizaciji je pojam économie-monde bolje razrađen, pokušavajući dati i određena pravila i
primjere iz povijesti, ali ta pravila bi se, kao i u slučaju vremenske predodžbe, prije mogla
smatrati smjernicama negoli bilo kakvim zakonitostima.52
Sve ove spomenute predodžbe prema Braudelu zajedno tvore „totalnu historiju“ čime
Braudel ustvari povijest razmatra unutar vremena i prostora, unutar „ukupnosti“ što je želio
pokazati i u svojim historiografskim djelima, posebno u Sredozemlju.53 Za totalnu su historiju
najvažniji faktori interdisciplinarnost – za koju se Braudel uvijek zalagao, multiperspektivnost
– povijest je potrebno promatrati iz različitih perspektiva, te je potrebno povezati vremenske
dimenzije s prostornom.54 To je Braudel želio naglasiti i u članku „Historija i društvene
nauke“ gdje započinje konstatacijom:„[p]ostoji opća kriza nauka o čovjeku [jer su, op. aut.]
preopterećene vlastitim napretkom.“55 Smatra kako se društvene znanosti međusobno
nadmeću, kako se raspravlja kome koja područja istraživanja pripadaju, kako se govori gdje je
granica koje od njih te da svaka želi za sebe „obuhvatiti društveno u njegovoj cjelini u
njegovu totalitetu.“56 Braudelovo zalaganje za totalnu historiju također je vidljivo iz tvrdnje
„[z]a mene je historija zbir svih mogućih historija (...). Po mome mišljenju jedina zabluda bila
bi izabrati jednu od tih historija, isključivši ostale.“57 Velik broj drugih stručnjaka i kritičara
se po tome nije slagao s Braudelom, misleći da totalna historija nije moguća ili ostvariva. To
je jednim dijelom i opravdano, jer je potrebno imati razna znanja iz više struka – što se teško
može postići ili očekivati, kako i sam Braudel pokazuje na područjima na kojima nije ekspert.
Kao i kod brojnih drugih povjesničara, i za Braudela je vrijeme i razdioba vremena
ključni temelj povijesne znanosti. Njegove rasprave u suštini trebaju potaknuti promjenu u
tumačenju i formuliranju povijesnog vremena, no on ta saznanja želi prenijeti i na druge
društvene znanosti.58 Iako povijesna znanost često preuzima spoznaje, metode i strukture od
srodnih znanosti, Braudel smatra da i povijest – kao jedna od najstarijih – ima što za ponuditi,
a to je baš spoznaja o pluralizmu društvenog vremena te „izuzetna vrijednost dugog
52 Cheng-Chung Lai, „Preispitivanje Braudelovih predodžaba i metodologije“, 91-92. 53 Cheng-Chung Lai, „Preispitivanje Braudelovih predodžaba i metodologije“, 85. 54 Cheng-Chung Lai, „Preispitivanje Braudelovih predodžaba i metodologije“, 95. 55 Braudel, „Historija i društvene nauke“, 99. 56 Braudel, „Historija i društvene nauke“, 99. 57 Braudel, „Historija i društvene nauke“, 106. 58 Braudel, „Historija i društvene nauke“, 106.
14
vremena.“59 Kako i sam navodi, članak o dugom trajanju je i upućen kolegama stručnjacima
drugih društvenih disciplina ne bi li ih se potaknulo na razmišljanje da i oni pokušaju nešto
uzeti i preuzeti od povijesne znanosti. Kritizira one društvene znanosti, poput empiričke
sociologije, koje zaziru od povijesnih istraživanja fokusirajući se na kratkotrajne događaje i
istraživanje živoga te one „nauke o komunikaciji“ koje se koriste „matematičkim
formulacijama kvaziizvanvremenskih struktura“ baš zbog činjenice jer teško prihvaćaju
istraživanja duljih procesa.60 No, kako tvrdi Braudel, iako neke znanosti poput sociologije,
psihologije i ekonomije, pokušavaju, niti jedna društvena znanost ne može izbjeći povijesnom
vremenu budući da je sadašnjost nužno povezana s tumačenjem prošlosti. To dodatno
naglašava citirajući Febvrea: „historija, nauka prošlosti, nauka sadašnjosti.“61 Braudel želi
dovesti u međuodnos povijest i sociologiju nastojeći tako pokazati da je baš vrijeme dugog
trajanja ono vrijeme koje može povezati i služiti svim društvenim znanostima, iako će
sociolozi socijalno vrijeme smatrati zasebnom dimenzijom, koju se puno prije i lakše može
promatrati i sinkronijski i dijakronijski nego povijesno vrijeme.62 Upravo je 1950-ih godina,
nakon Drugog svjetskog rata, u Francuskoj (i drugdje) preispitivana uloga historijske znanosti
i društvenih znanosti uopće. Braudel je itekako svjestan da njegova koncepcija historije,
dapače sve društvene znanosti, mogu lako biti dovedene u pitanje, dovede li se u pitanje
njihova društvena korisnost i povezanost sa sadašnjošću ili problemima sadašnjosti. Stoga je
njegov prijedlog upućen društvenim znanostima koje bez povijesti ne mogu, prema njemu,
jednako kao što ni historiografija ne može biti izolirana znanost.
Međutim, u svojim „spisima o povijesti“, koji se mogu shvatiti kao konceptualno i
metodološko preispitivanje vlastitog rada, Braudel je ponudio i nešto drugačije shvaćanje.
Prema tom objašnjenju, dugo trajanje čine nekoliko „ključeva“: prvi, uvodni je tzv. „sekularna
varijacija“ odnosno „sekularna tendencija“, izvodeći je iz ekonomskih dugoročnih
vremenskih varijacija, ali ne ulazeći u dubinu. Drugi, prema samom Braudelu daleko korisniji
„ključ“ su – strukture: „(...) ta riječ dominira probleme dugog trajanja. Pod strukturom,
promatrači društvenih pitanja misle na organizaciju, koherentnu i prilično ustaljenu seriju
odnosa između stvarnosti i društvenih masa. Za nas povjesničare, struktura je dakako
59 Braudel, „Historija i društvene nauke“, 100. 60 Braudel, „Historija i društvene nauke“, 107. 61 Braudel, „Historija i društvene nauke“, 110. 62 Braudel, „Historija i društvene nauke“, 120-122. Usp. Alain Maillard, „Die Zeiten des Historikers und die Zeiten des Soziologen. Der Streit zwischen Braudel und Gurvitch – wiederbetrachtet“,
https://journals.openedition.org/trivium/4048 (posjećeno 25.07.2019.).
15
konstrukt, arhitektura, ali prije svega ona je stvarnost koju vrijeme upotrebljava i
zloupotrebljava unutar dugih razdoblja.“63
2.3. Analiza glavnih koncepata
Nakon ocrtavanja ključnih Braudelovih predodžbi, postavlja se pitanje: kako su one
stvarno prezentirane i vidljive u njegovim djelima? Kao poticaj na razmišljanje započet ćemo
s tvrdnjom Cheng-Chung Laija koju je iznio u svom članku o Braudelovoj metodologiji
smatrajući kako je „Sredozemlje prikazalo njegove ključne predodžbe gotovo savršeno,
Kapitalizam je bio manje uspješnim, a „Francuska“ je razočarala.“64 Stoga će u daljem
poglavlju biti riječi o glavnim idejama Braudelovih djela te će se kroz njihovu analizu
pokušati ispitati koliko je ova Laijeva tvrdnja točna.
2.3.1. Sredozemlje i sredozemni svijet u doba Filipa II.
Braudel u svom djelu Sredozemlje i sredozemni svijet u doba Filipa II. prikazuje
Mediteran kao cjelinu opisujući razvijena društva Zapada, zatim Balkan te osmanske i arapske
teritorije. U središtu djela jest suodnos vremena i prostora Sredozemlja u 16. stoljeću u kojem
se ono dotiče raznih susjednih područja Europe i Atlantika, točnije, naglasak je na „dugom“
16. stoljeću s određenim epizodama iz srednjeg vijeka te 17. i 18. stoljeća. Što čini
Sredozemlje za Braudela? U samom predgovoru Braudel nas upoznaje sa svojom
koncepcijom: „[n]etko će pomisliti da bi mi koji jednostavniji primjer od Sredozemlja
nedvojbeno pružio bolje mogućnosti da naznačim te veze povijesti i prostora, tim prije što je
prema ljudskim mjerilima Unutrašnje more 16. st. bilo veće nego što je danas (...).
Sredozemlje nije jedno more, to je 'skup morâ', morâ nakrcanih otocima, ispresijecanih
poluotocima, okruženih razvedenom obalom. Njegov je život pomiješan sa zemljom, njegova
je poezija uglavnom rustična, njegovi su mornari istodobno i seljaci; ono je more maslinika i
vinograda kao i uskih čamaca na vesla ili trbušastih brodova trgovaca, njegova se povijest ne
može više odijeliti od zemaljskog svijeta koji ga okružuje.“65 Kao što možemo vidjeti iz
navoda, Braudel Sredozemlje vidi kao jednu kompleksnu cjelinu (mikrokozmos) u kojoj se
spajaju vrijeme i prostor, zemlja i more, zbog čega ju je teško sagledavati samo proučavanjem
segmenata jer se tako gubi šira slika. Radove koji i dalje u fokusu imaju samo neke segmente,
i sam Braudel sagledava kritički tvrdeći: „[p]reviše tih studija govori zastarjelim jezikom (...). 63 Braudel, On History, 30-33. 64 Cheng-Chung Lai, „Preispitivanje Braudelovih predodžaba i metodologije“, 84. 65 Braudel, Sredozemlje, sv. 1, 14.
16
Ono što njih zanima nije golemo more već onaj maleni kvadratić iz njegova mozaika, ne
njegov uzburkani život nego djela vladara i bogataša. Prašina sa sitnih vijesti neusporedivih s
moćnom i polaganom poviješću koja nas zaokuplja“,66 pritom misleći na radove tradicionalne
historiografije, fokusirane na događajnu i političku historiju. Iz ovih ovdje iznesenih ulomaka
Braudelovog djela, vidljiv je također njegov specifični, skoro pjesnički stil pisanja o kojem
mnogi povjesničari govore te koji navodi čitatelja na daljnje čitanje Sredozemlja.
Ovo je prvo djelo u kojem uvodi svoju vremensku koncepciju pa već na početku
napominje kako je knjiga podijeljena na tri dijela, jednako kao što dijeli i vrijeme na tri
kategorije. Prvo vrijeme je nepokretno (le temps quasi immobile), najduže odnosno „dugo
trajanje“ i ono obilježava suodnos čovjeka i okoliša. Braudelovim riječima: „[p]rvi dio
obrađuje jednu gotovo nepomičnu povijest, povijest čovjeka u njegovim odnosima s okolinom
koja ga okružuje; jednu polaganu povijest koja teče, koja se transformira, sastavljenu često od
upornih povrataka, ciklusa koji se bez prestanka ponavljaju. Nisam želio zanemariti tu
povijest, gotovo izvan vremena“ niti se „zadovoljiti s onim tradicionalnim geografskim
uvodima u povijest.“67 To vrijeme nije statično, ono je ujedno vrijeme ciklusa koji se
ponavljaju poput godišnjih doba, koji su djelomično predvidljivi. Drugu kategoriju čine
političke, ekonomske i društvene strukture koje su kraćeg, odnosno srednjeg trajanja –
konjunkture. Za njih Braudel tvrdi: „[i]spod te nepomične povijesti razlikujemo jednu povijest
usporenog ritma: gotovo bismo rekli, kad izraz ne bi odstupao od svoga punog značenja,
jednu socijalnu povijest, povijest grupa i grupica. Kako ti dubinski valovi podižu sveukupnost
sredozemnog života, eto što sam se pitao u drugom dijelu svoje knjige, proučavajući redom
ekonomije, države, društva, civilizacije (...) pokazati kako sve te sile iz dubine djeluju na
složenom području rata.“68 Kako i sam tvrdi tu istražuje države, društva i civilizacije, unutar
tih kraćih, ali i dalje dužih vremenskih okvira, gdje zapravo „valovima“ simbolički opisuje i
naziva „konjunkture“. Posljednji dio knjige, a ujedno i posljednja vremenska kategorija jest
događajna historija – vrijeme političkih i ratnih zbivanja. Taj dio Braudel opisuje kao dio koji
„naposljetku, obrađuje tradicionalnu povijest, povijest po mjeri ne čovjeka već jedinke,
događajnu povijest Paula Lacombea i Françoisa Simianda: površinsko djelovanje, valova koji
podižu plime svojim moćnim kretanjem. Povijest kratkih, brzih, nervoznih oscilacija.“69 No,
iako tvrdi kako je ona „najstrasnija, najbogatija“, ipak upozorava kako se u takvu „još usijanu
66 Braudel, Sredozemlje, sv. 1, 15. 67 Braudel, Sredozemlje, sv. 1, 17. 68 Braudel, Sredozemlje, sv. 1, 17-18. 69 Braudel, Sredozemlje, sv. 1, 18.
17
povijest“ ne smijemo pouzdavati baš iz tih razloga, jer je karakterizira impulzivnost i
kratkotrajnost te ju je nemoguće jasno razumjeti u trenutku kad se događa.70 Iz ovoga je
vidljivo kako Braudel smatra da vrijeme treba promatrati na tri razine – da je potrebno
razlučiti geografsko vrijeme, društveno vrijeme i individualno vrijeme kako bi se temi moglo
pristupiti multiperspektivno.71 Treba naglasiti da je Braudel, želeći svoje strukture unutar
kojih se nalaze ciklusi (konjunkture) razlikovati od Lévi-Straussovog pojma i poimanja
struktura, uveo i četvrtu razinu: skoro nepokretno, dugo dugo trajanje, vrijeme – koja „ako
postoji“ je „vrijeme kadulja“ (misli se na brzinu promjena), u koje uključuje Straussove
strukture.72
Nakon uvida u Braudelovu koncepciju vremena, kako je postavlja na samom početku
djela, potrebno je analizirati na koji način je ona vidljiva u tri dijela Sredozemlja. U prvom
dijelu Udio sredine Braudel istražuje društva i kulture u planinama, ravnicama, na moru,
obali, poluotocima i otocima, ali i u pustinji. Ti prostori i njihova društva se fizički,
ekonomski i kulturno razlikuju, neki žive od zemlje i lova, a neki od pomorstva i ribolova.
Također treba razlikovati svijet na Zapadu, pod španjolskom vlašću te Istok kojim vladaju
Osmanlije što najviše dolazi do izražaja pri sukobu spomenutih kultura – u ratovima ali i
suradnji, pri trgovini. Unatoč različitostima, Sredozemlje prema Braudelu ostaje fizički,
društveno i ekonomski jedinstvena cjelina pa tako tvrdi da je Sredozemlje „prije 'skup morâ'
nego cjelovita morska masa“73. Sam Braudel prvi dio knjige dijeli na tri poglavlja koja
„govore o raznolikosti mora i šire njegov prostor u daljine. Može li se, pod tim uvjetima,
govoriti o fizičkom jedinstvu mora (4. poglavlje, Klima) – ili o ljudskom i nužno povijesnom
jedinstvu (5. poglavlje, Putovi i gradovi)? To su etape jednog dugog uvoda koji ima nakanu
nacrtati lica i lice Sredozemlja kako bi se svladala i bolje shvatila, i koliko je moguće, njegova
raznobojna sudbina.“74 Uspoređujući Braudelov opis procesa dugog trajanja u samom
Predgovoru te zatim analizirajući poglavlja kroz koja se razrađuje, moguće je zaključiti kako
Braudel ne daje točnu definiciju što je za njega longue durée, on to naziva „skoro
nepokretnom povijesti“, duljim razdobljima često zalazeći u vrijeme prije i nakon 16. stoljeća.
Kritizirajući tradicionalnu geografiju želi kazati kako to nije samo geografski pregled ravnica,
planina, obala i pustinje već neka vrsta međuodnosa vremena i prostora. Sagledavajući sve
70 Braudel, Sredozemlje, sv. 1, 18. 71 Braudel, Sredozemlje, sv. 1, 18. 72 Braudel, „Historija i društvene nauke“, 116; Wallerstein, Unthinking Social Science, 137. 73 Braudel, Sredozemlje, sv. 1, 14. 74 Braudel, Sredozemlje, sv. 1, 25.
18
ovo, dalo bi se zaključiti kako pod „dugim trajanjem“ Braudel u Sredozemlju ponajprije
smatra geografske odrednice, klimu, dodatnu analizu gradova i putova, sve kako bi se
objasnila poveznica fizičkih odrednica nekog prostora s prometnim i trgovačkim. No, „dugo
trajanje“ za Braudela označava i „dugo“ 16. stoljeće unutar kojeg promatra sve navedene
čimbenike Sredozemlja. Odnos prostora i vremena jedna je od ključnih komponenti u
shvaćanju njegove koncepcije. Kao „gospodar historijske geografije“75, Fernand Braudel
razumije da se promjene događaju i izvan očitih političkih ili društvenih okvira; primjećuje
ekološke promjene fizičkog okoliša, faktore tog okoliša u određenom povijesnom razdoblju
(npr. odnos grada i šireg zaleđa) te ljudsku komponentu kao izvanjski poticaj promjena
okoliša. Njegov odnos prema prostoru, kombiniran sa shvaćanjem različitih vremenskih
razina čini ustvari njegovu „geohistoriju“.76
Drugi dio Zajedničke sudbine i sveukupna kretanja u fokusu stavlja kretanja
konjunktura – ekonomska kretanja, gospodarski sustavi, suodnos ekonomije, države i društva
te kako one utječu na ratove i koju ulogu imaju u njima. Ti procesi ostaju dugo vremena
konstantni, a teško ih se može primijetiti, a odlikuje ih ciklično gibanje različite duljine i
trajanja. Braudel to opisuje na ovaj način: „[o]vom knjigom kanimo obuhvatiti povijest
individualiziranijeg ritma više nego dugo trajanje: povijest skupina, zajedničkih sudbina i
sveukupnih kretanja. Naime društvenu povijest u kojoj sve polazi od čovjeka, od ljudi, a ne od
„stvari“ (...). Ona se zanima za društvene strukture, dakle, za mehanizme koji se sporo troše
(...) miješa ono što se u našem žargonu zove struktura i konjunktura, nepokretljivo i
pokretljivo, sporost i preveliku brzinu.“ 77 Iz njegovog je navoda vidljivo kako se u drugom
dijelu bavi srednjoročnim događajima naglašavajući kako „ne postoji jedna konjunktura, nego
više konjunktura“78, postoje ekonomske i neekonomske te ih pokušava definirati
suprotstavljajući im strukture (poput dugog trajanja) koje su nepomične, dok bi konjunkture
trebale biti pokretljive i mjerljive u kraćem vremenskom okviru.79 No i u ovom slučaju treba
napomenuti kako nema jasne odrednice koliko koja konjunktura traje niti na koji se način ona
kreće, samo se navodi da ih se povezuje s trgovinom, ekonomijom, državom i društvom;
75 Pierre Chaunu, „L'histoire géographique“, Revue de l'enseignement supérieur 54/55 (1969.), 67-78, cit. prema: Alan R. H. Baker, Geography and History: Bridging the Devide (Cambridge: Cambridge University Press, 2003.), 22. 76 Baker, Geography and History, 21-22. 77 Braudel, Sredozemlje, sv. 1, 393. 78 Braudel, Sredozemlje, sv. 2, 259. 79 Braudel, Sredozemlje, sv. 2, 265. Usp. Braudel, On History, 30-33.
19
slična kritika u više je navrata iznesena i za Materijalnu civilizaciju.80 Ipak, Braudel završno
napominje kako „Konjunkturno objašnjenje, čak iako se ponavlja na svojim različitim
stupnjevima, ne može biti potpuno i neopozivno. Ono je međutim, jedno od potrebnih
objašnjenja i korisno ispunjenje obveze,“81 čime se djelomično i ogradio i opravdao ako bi
neki dijelovi njegovog shvaćanja bili pogrešni ili drugačiji od onoga što je u samom uvodu
iznio.
Treći dio Događaji, politika i ljudi obuhvaća kratke političke događaje – sporazume,
ratove, vladare. Sam navodi: „[m]nogo sam oklijevao da li da objavim ovaj treći dio u znaku
događaja; on se nadovezuje na jednu otvoreno tradicionalnu povijest.“82 No napominje kako
je za razumijevanje globalne historije potrebno i tu razinu promotriti, a ne se samo zadržavati
na istraživanju struktura. Pri napomenama uz treći dio, Braudel jasno ističe i upozorava da
događajnu povijest ne smatra nevažnom, već želi istaknuti kako je svaki odabir događaja koje
se želi prikazati u svojem istraživanju nužno selektivan, čime se postavlja pitanje je li to onda
ocrtava „jednu valjanu povijest“. To po njemu može biti moguće, „ali pod uvjetom da smo
svjesni da je ta povijest jedan izbor među samim događajima, i to barem iz dvostrukog
razloga.“83 Braudel po pitanju događajne povijesti zaključuje kako ona nije nebitna, no ima
malo, ako i niti malo utjecaja na povijesna kretanja. Prema njemu „uvijek na kraju prevladava
dugo vrijeme. Vrijeme, poricitelj mnoštva događaja, svih onih koje ne može uvući u svoju
vlastitu struju i koje nemilosrdno odbacuje, ograničava slobodu ljudi i udjel same slučajnosti“,
zbog čega on sebe naziva strukturalistom.84 Pritom Mirjana Gross upozorava da, unatoč
jasnoj podjeli Sredozemlja na tri dijela, gdje Braudel svaki dio zasebno detaljno i opširno
koncipira i dokazuje, ostaje otvorenim pitanje povezivanja svih tih vremena.85
2.3.2. Materijalna civilizacija, ekonomija i kapitalizam od XV. do XVIII. stoljeća
Braudelova Materijalna civilizacija, ekonomija i kapitalizam od XV. do XVIII. stoljeća
započinje s tumačenjem triju razina kojima će se kroz tri sveska baviti. Ponajprije se osvrće
na ekonomiju tržišta, pod koju podrazumijeva „mehanizme proizvodnje i razmjene vezane uz
ruralne aktivnosti, i dućane, radionice, trgovine, burze, banke, sajmove i, naravno, tržnice.“86
80 Cheng-Chung Lai, „Preispitivanje Braudelovih predodžaba i metodologije“, 90. 81 Braudel, Sredozemlje, sv. 2, 265. Usp. Braudel, On History, 29-30. 82 Braudel, Sredozemlje, sv. 2, 271. 83 Braudel, Sredozemlje, sv. 2, 271. 84 Braudel, Sredozemlje, sv. 2, 619. 85 Gross, „Brodelijanski svijet“, 257. 86 Braudel, Materijalna civilizacija – Strukture svakidašnjice, 9.
20
Braudel tu također napominje kako „nema jedne, već više ekonomija“, a ona koju se radije
istražuje jest „ekonomija tržišta“.87 Ta razina se nalazi u središtu, ona je prisilna struktura, a
ispod i iznad nje ocrtava još dvije razine. „Nižu“ razinu koja se proteže ispod razina
ekonomije i tržišta naziva materijalnim životom ili materijalnom civilizacijom te ju tumači
kao „infra-ekonomiju, tu drugu, neformalnu polovicu ekonomske djelatnosti, onu
samodovoljnosti, razmjene proizvoda ili jednostavno posluživanja za tezgom.“88 Dok ovu
„višu“ razinu, koja se razvija iznad ekonomije tržišta, objašnjava kao „društvene hijerarhije“
koje su nejasne, složene; to je za Braudela područje kapitalizma.89 Djelatnost kapitalizma
želio je rasporediti u tri kategorije – svakodnevne tržišne djelatnosti, proizvodnja i razmjena
unutar nacionalnog tržišta te trgovina na razini svjetskog gospodarstva. Središnja Braudelova
teza u Materijalnoj civilizaciji jest da su konkurencija i monopoli ustvari ključni činitelji
kapitalizma, a ne samo tržište. Monopoli i jesu igrali bitnu ulogu jer su njima uvijek upravljali
najjači i najmoćniji posjednici kapitala, a iz čega proizlazi da kapitalizam sa svim svojim
čimbenicima, jest proces dugog trajanja.90
U uvodnim napomenama (osim kroz par kraćih komentara ponajviše u predgovoru
trećeg sveska) Braudel se više bavi koncepcijom samog djela jer mu je ponajprije cilj opisati
koncept „ekonomija-svijet“ i objasniti pojam kapitalizma, što bi onda trebalo biti
predstavljeno u dužem trajanju. U analizi svakog od svezaka pokušat će se istaknuti one
dijelove u kojima Braudel tumači ili barem daje naznake konceptualizacije vremenske
raščlambe kroz Materijalne civilizacije. Prvi dio Strukture sadašnjice služe za dokazivanje
„dugog trajanja“ kroz kulture i ponašanja koja potječu još prapovijesti. Njih Braudel opisuje:
„[p]rva je jedna vrsta 'vaganja svijeta' (...) prepoznavanje granica mogućeg u svijetu
predindustrije. Jedna je od tih granica golemo mjesto što ga tada zauzima 'materijalni život'91,
a on je 'obilježen rutinom.'“92 Braudel se tu ponajprije bavi prehranom, stanovanjem, oruđem,
odijevanjem, tehnologijom, novcem i životom u gradu. Iako takav pristup nije bio potpuna
87 Braudel, Materijalna civilizacija – Strukture svakidašnjice, 9. 88 Braudel, Materijalna civilizacija – Strukture svakidašnjice, 10. Usp. Burke, The French History Revolution, 45. 89 Braudel, Materijalna civilizacija – Strukture svakidašnjice, 10; Burke, The French History Revolution, 45. 90 Braudel, Materijalna civilizacija, ekonomija i kapitalizam od XV. do XVIII. stoljeća – Vrijeme svijeta, svezak 3, (Zagreb: August Cesarec, 1992.), 723; Burke, The French History Revolution, 45; Vidi:Fernand Braudel, Afterthoughts on Material Civilization, (Baltimore: John Hopkins University Press, 1977.). 91 Braudel, Materijalna civilizacija – Strukture svakidašnjice, 12. 92 Braudel, Strukture svakidašnjice, 15.
21
novost u vrijeme kada Braudel objavljuje svoje knjige (prvi svezak izlazi 1967.)93, pokušaj
povezivanja različitih lociranih mikrorazina s procesima dugog trajanja jest novitet, jer kako
tvrdi sam Braudel: „[o]d XV. do kraja XVIII. stoljeća te se granice nisu mnogo izmijenile“94
zbog čega materijalnu civilizaciju treba promatrati i kao ekonomsku civilizaciju.95 Ovakvo
njegovo stajalište postavlja održivi okvir bavljenja poviješću svakodnevice te materijalnom
kulturom; pripadnici „treće generacije“ povjesničara oko časopisa Annales taj će okvir širiti ili
sužavati (ovisno o perspektivi) istraživanjima mentaliteta i naposljetku otkrivanjem kulturne
antropologije set drugačije postavljenih problema koji su u suštini vezani s Braudelovim
izvornim razmišljanjem. Naime Braudel upravo preko analize svakodnevnog materijalnog
života do 18./19. stoljeća želi dokazati postojanje lokalnih mikrokozmosa koji nisu uvelike
određeni kapitalizmom: tek tehnološke promjene u Industrijskoj revoluciji to mijenjaju.96
Braudel naime smatra kako je moguće spoznati polje predmoderne ekonomije, njezinu
gustoću i kompleksnost samo ako se istraže sve ranije navedene komponente. Kako bi
objasnio na koji način svakodnevni događaji mogu biti dio dugog trajanja Braudel u uvodu
ističe kako svakidašnji događaj koji se ponavlja te s vremenom postaje općenit, s vremenom
postane „struktura“ koja zahvaća društvo u svim slojevima i ima određena obilježja.97 U
samom zaključku prvog dijela ponovno daje, ne toliko jasno objašnjenje što smatra „dugim
trajanjem“: „[m]oju pažnju zadržali su baš ti sljedovi, ti „nizovi“, ta „duga trajanja“: oni ističu
linije prolaznosti i horizonte svih onih minulih predjela. Unose u njih neki red, pretpostavljaju
ravnoteže, pokazuju neprekidnost.“98
Druga knjiga, Igre razmjene (po prvi put objavljena 1979.), posvećena je sukobu
ekonomije i kapitalizma kao višeg sustava. Braudel je smatrao bitnim objasniti svaki od tih
pojmova te njihovo međusobno preklapanje.99 Za njega unutar trgovačkog svijeta postoji
hijerarhija, na čijem se vrhu nalazi kapitalizam kao model. On tu hijerarhiju stoga želi
pokazati i dokazati kroz poglavlja od jednostavnijih prema složenijim što i objašnjava
riječima: „[d]akle, u prva sam dva poglavlja Instrumenti razmjene i Privreda prema
tržištima,nastojao opisati tržnice, torbarenje, dućane, sajmove, burze (...). Iduća dva poglavlja:
93 Određene pristupe tim problemima moguće je naći kod niza autora kraja 19. i početka 20. stoljeća, tako
primjerice kod H. Pirennea, J. Huizinge i dakako osnivača Annalesa, Blocha i Febvrea. Osim toga, Braudel se oslanja i na različite pristupe sociologa, arheologa, etnologa i drugih srodnih stručnjaka. 94 Braudel, Strukture svakidašnjice, 14. 95 Braudel, Strukture svakidašnjice, 15. 96 Vidi: David Harvey, Spaces of Global Capitalism: A Theory of Uneven Geographical Development (London-New York: Verso Books, 2019.), 79-80. 97 Braudel, Strukture svakidašnjice, 16. 98 Braudel, Strukture svakidašnjice, 614. 99 Braudel, Strukture svakidašnjice, 12.
22
Proizvodnja ili kapitalizam u gostima i Kapitalizam u svojoj kući dotiču, na margini opticaja,
raznovrsne probleme proizvodnje“.100 Tu se također dotiče kapitalizma te ga pojmovno
pobliže opisuje, dok „posljednje i doista najnužnije poglavlje Društvo ili 'skup skupova'
pokušava smjestiti ekonomiju i kapitalizam u opći okvir društvenog realiteta.“101 Ovaj svezak
jednim dijelom na sličan način pristupa ekonomskim faktorima razvoja od 15. do 18. stoljeća,
na koji su oni obrađeni i u Sredozemlju te bismo mogli zaključiti kako je u Materijalnoj
civilizaciji stavljen veći naglasak na konjunkture, posebice kako bi u trećem svesku mogao
obraditi pitanje postojanja više različitih konjunktura.
U trećoj knjizi, Vrijeme svijeta (prvi put objavljena 1979.), Braudel nastoji obuhvatiti
globalnu historiju u ekonomskim okvirima, a posebno naglašava važnost istraživanja svjetske,
a ne samo europske ekonomije, smatrajući da je upravo to ispravan smjer istraživanja.102 Na
početku objašnjava pojam „ekonomija-svijet“ te glavne njegove odrednice. Radi međuodnosa
vremena i prostora, dotiče se i vremenske podjele, postojanja više različitih vremena, na što i
sam naslov ukazuje. Braudel ovako tumači postojanje više vremena: „[o]d ekonomista su
nadasve naučili da se vrijeme dijeli na različita razdoblja i da ga tako krotimo (...) ima
razdoblja dugog ili veoma dugog trajanja, ima sporih i manje sporih stjecaja prilika, ima brzih
skretanja, od kojih su neka časovita, a baš ona najkraća često se najlakše otkrivaju.“103 Nakon
prva dva sveska, u trećem svesku se osvrće i tumači vrijeme i vremensku podjelu u poglavlju
Podjele prostora i vremena. Navodi kako se ponovno odlučio za „dugo trajanje“, a zatim to
zajedno s pojmom „ekonomija-svijet“ u narednim poglavljima želi i dokazati,.104 Braudel
tvrdi: „podijelio sam vrijeme svijeta na duga razdoblja koja iznad svega vode računa o
susljednim europskim iskustvima. Dva poglavlja (drugo: Venecija, i treće: Amsterdam)
govore o starim ekonomijama urbane dominacije. Poglavlje IV, koje nosi naslov Nacionalna
tržišta, bavi se procvatom nacionalnih ekonomija u XVIII. stoljeću, i to prije svega, u
Francuskoj i u Engleskoj. Poglavlje V. – Svijet za Evropu ili protiv nje – putuje oko zemlje u
razdoblju koje nazivamo stoljećem prosvjetiteljstva. Poglavlje VI. Industrijska revolucija i
rast, koje je moralo biti posljednje, izučava onaj golemi raskol na početku svijeta u kojem još
i danas živimo.“105 Ovo tumačenje moguće je objasniti kao pokušaj dokazivanja procesa
100 Braudel, Materijalna civilizacija, ekonomija i kapitalizam od XV. do XVIII. stoljeća – Igre razmjene, svezak 2, (Zagreb: August Cesarec, 1992.), 11. 101 Braudel, Igre razmjene, 11. 102 Braudel, Materijalna civilizacija – Vrijeme svijeta, 11. 103 Braudel, Vrijeme svijeta, 10. 104 Braudel, Vrijeme svijeta, 12-13. 105 Braudel, Vrijeme svijeta, 13.
23
dugog trajanja u trajanju od tri stoljeća, gdje se istovremeno isprepliću stare urbane
ekonomije, s nacionalnim – ekonomijama u nastanku, do pojave noviteta u vremenu
prosvjetiteljstva te pogotovo nakon industrijske revolucije. No, ponovno iz svega navedenog
ostaje pitanje što točno on smatra „dugim trajanjem“, naročito jer se u poglavlju Ekonomija –
svijet prema vremenskim podjelama većinom bavi raznim vrstama konjunktura. I na tom
mjestu konjunkture promatra kao društvena kretanja i kako postoje razne vrste konjunktura, a
najčešće misli pritom na one ekonomske, na cikluse koji se kreću od 3 pa do nekih koji traju i
12, 20 ili čak 50 godina.106 Braudel se ovdje posebno bavi „stoljetnim trendom“ kako on
naziva najdulje konjunkture u trajanju od jednog stoljeća te za njih tvrdi da su najmanje
istražene i najteže shvatljive što je vidljivo i iz njegovih analiza koje sežu sve do 20. stoljeća
jer ovo djelo piše u vrijeme naftne i ekonomske krize koja je pogodila svijet.107
Braudel u svom drugom djelu u tri sveska Materijalna civilizacija, ekonomija i
kapitalizam od XV. do XVIII. stoljeća detaljno razvija prostornu predodžbu économie-monde,
no s vremenskom raščlambom postoje vidljivi problemi jer, za razliku od Sredozemlja, ne
uspijeva uvesti jasnu podjelu kapitalizma na tri vremenske predodžbe. Također, kapitalizam
više pripada domeni ekonomije pa je upitno koliko se može govoriti o procesu dugog trajanja
kakvim ga je opisao u Sredozemlju, a i on sam se više bavi stoljetnom konjunkturom kao
ekonomskom konjunkturom. Američki sociolog Immanuel Wallerstein, Braudelov suradnik te
osnivač Centra Fernanda Braudela za studije ekonomije, povijesnih sistema i civilizacije u
SAD-u 1977. godine, nije se s njime slagao po pitanju pojma „ekonomija-svijet“ jer nije
smatrao da je postojao samo jedan ekonomski jedinstveni sustav već da je postojalo više
takvih svjetova od kojih se samo jedan uspio održati.108 Osim toga je pisao i o Braudelovom
shvaćanju vremena, razrađujući i neke koncepte odnosno nastojeći uvesti pojam vremena-
prostora (TimeSpace) za kojeg smatra da je relevantan za shvaćanje Braudela (odrednica ne
samo prema vremenu, nego i prostoru kojeg svako vrijeme ima).109
106 Braudel, Vrijeme svijeta, 75-77. 107 Braudel, Vrijeme svijeta, 81-83. 108 Gross, „Brodelijanski svijet“, 259. Usp. Immanuel Wallerstein (ur.), The Modern World-system in the Longue Durée (New York: Taylor & Francis, 2004.); Richard E. Lee, „Fernand Braudel and the Fernand Braudel
Center“ u: Annales in Perspective: Design and Accomplishments, ur: Drago Rokasandić, Filip Šimetin Šegvić,
Nikolina Šimetin Šegvić, (Zagreb: FF press, 2019.), 23-31. 109 Wallerstein, Unthinking Social Science, 139-140.
24
2.3.3. Identitet Francuske
U djelu Identitet Francuske, koje izlazi posthumno i nedovršeno 1986. godine te se stoga
mora uzimati s oprezom, Braudel protivno dotadašnjim radovima pozornost usmjeruje na
nacionalnu državu – Francusku – od prapovijesti do modernih vremena. Prvobitno je
namjeravao napisati četiri sveska, koji bi prikazivali Francusku u dugom trajanju, podijeljenih
i prema temama: 1. Prostor i povijest („u znaku geografije“), 2. Ljudi i stvari (Demografija i
politička ekonomija), 3. Država, kultura i društvo (na temelju rezultata politologije,
kulturologije i sociologije), 4. Francuska izvan Francuske. Knjige nije ipak uspio dovršiti te
su samo dva prva sveska objavljena nakon njegove smrti.110 Ti su svesci drugačijeg karaktera
od djela tadašnjih povjesničara a naročito treće generacije povjesničara oko Annalesa. Zbog
činjenice da je knjiga nedovršena i izašla posthumno, teško je reći koliko bi Braudel, sudeći
prema prijašnjim praksama rada pripremao rukopis i razvijao materijal: sasvim sigurno bio je
i sam svjestan da je vremena manje budući da je knjigu pripremao u poodmakloj dobi, a na
njega je utjecao i veliki politički lom u Francuskoj 1980-ih godina dolaskom Françoisa
Mitterranda (predsjednik Francuske 1981.-1995.), kako neki povjesničari upozoravaju.111 No,
u suštini Braudelov pristup se vraća korijenima Annalesa, vraća se na Febvrea ali i Marca
Blocha, utoliko što francusku povijest shvaća neraskidivo povezanu s europskom i utoliko što
želi promatrati urbane i ruralne strukture u svojim preklapanjima i suprotnostima. To je
vjerojatno i razlog zašto Braudel više pozornosti pridaje događajnoj povijesti iz perspektive
političkih zbivanja. U prvoj knjizi obrađuje odnose prostora i vremena – podjelu na pokrajine,
pojavu francuskog nacionalnog jedinstva, raspoređenost i strukturu naselja. Želi pokazati
kako specifičnost sustava naselja čini jedinstvo Francuske. Drugi dio čine politika, ekonomija
i demografija Francuske. Cilj mu je pokazati kako je vrhunac Francuske razdoblje od 10. do
15. stoljeća i u političkom, ekonomskom, društvenom i kulturnom smislu, nakon čega se
ekonomski centar premješta na Sredozemlje, a Francuska ostaje izdvojena jer su je mimoišli
glavni trgovački putovi. Bavio se i ruralnom ekonomijom te je želio dokazati kako se
kapitalizam uvijek javljao u višim slojevima društva dok ruralne strukture promatra kroz
110 Gross, „Brodelijanski svijet“, 260. 111 Steven Ungar, „Introduction: Questioning Identity“, u: Identity Papers: Contested Nationhood in Twentieth-century France, ur. Steven Ungar – Tom Conley (Minneapolis-London: University of Minnesota Press, 1996.), 5-6.
25
povijest uglavnom kao nepomične, stoga lako zalazi u usporedbe trenutne, njemu prezentne
ruralne Francuskae i sustava starog nekoliko stoljeća.112
U Identitetima je veći naglasak na događajnoj povijesti, a manje na dugom trajanju –
iako je prvobitna njegova intencija bila istražiti Francusku u dugom trajanju. Na samom
otvaranju knjige piše: „dugo trajanje (prvo i prije svega), heksagon, Europa, svijet – to su
razine prostora i vremena s kojima ću se baviti. Uzimajući te razine od početka omogućuje
prikazati osnovne usporedbe kroz vrijeme i prostor, sprovesti eksperimente, kako ih možemo
nasloviti, ali eksperimenti provedeni prema predumišljenoj svrsi, eksperimente koje mogu
mijenjati kako želim, tako da variram u temeljnim elementima. Iako Francuska – iz
retrospektivne perspektive – počinje imati oblik eksperimentalnog laboratorija za
'međuprostorne i međutemporalne' poredbe, s kojima se ponovno pronalazimo u položaju da
promatramo kontinuitete, trendove (neću reći zakonitosti), recepcije koje tu povijest-u-dubini
pretvaraju u retrospektivnu sociologiju, koja je doista neophodna za društvene znanosti u
cjelosti.“113 Braudel oživljava Blochovu komparativnu historiju riječima: „(...) No postoji
samo jedan način da se takvo povezivanje [povijesti i sociologije, op. a.] – pisanjem
komparativne historije, povijesti koja želi usporediti slično sa sličnim – stanje svih društvenih
znanosti, ako ćemo biti iskreni. Tako u sljedećim poglavljima nastojim sagledati čitavu
povijest Francuske u svijetlu raznih društvenih znanosti.“114 Na taj način Braudel pokušava
smjestiti jednu državu unutar dugog trajanja, primjenjujući ga u mnogo apstraknijoj kategoriji
nego do tada. No, najveći problem u djelu stvara pitanje économie-monde. Teško je bilo
prikazati Francusku kao économie-monde s obzirom da nikada kroz povijest to nije uspjela
biti, također, nije uspio dati dobar primjer manjeg économie-monde lociranog samo na
francuskom području, što naposljetku dovodi u pitanje postojanje totalne historije.115
2.4. Recepcija kod drugih i završna razmatranja
Braudelov članak te njegova djela, počevši od Sredozemlja, proizveli su različite
reakcije povjesničara i stručnjaka, od onih koji su ga podržali i kasnije slijedili do onih koji su
njegove teze potpuno odbacili i kritizirali.116 Među najžešćim kritikama Braudelovog
112 Gross, „Brodelijanski svijet“, 249; Burke, The French History Revolution, 52-53. 113 Fernand Braudel, The Identity of France, sv. 1 (New York: HarperCollins Publications, 1993.), 21. 114 Braudel, The Identity sv. 1, 21. 115 Cheng-Chung Lai, „Preispitivanje Braudelovih predodžaba i metodologije“, 97. 116 Burke, The French History Revolution, 37-43; u članku: Jack H, Hexter, „Fernand Braudel i Monde
Braudellien...“, The Journal of Modern History 44/4 (1972.), 480-539.
26
pristupa,, „dugog trajanja“ i njegove knjige Sredozemlje ističe se analiza američkog
povjesničara J. H. Hextera koji dovodi u pitanje vremensku trodiobu – odnosno arbitrarnost
povijesti koja iz takvih perspektiva dominira. Hexterova je kritika bitna jer se ne odnosi samo
na interpretaciju i činjenice; on upravo napada Braudelov plan „trajanja“ (vremensku diobu),
navodeći da često ne čini Mediteran vidljivim, pa je „konačni proizvod na mnogo mjesta
mutan i neprozračan“ a na drugim dijelovima „transparentan, ali iz razloga koji veze nemaju
sa samom ukupnom koncepcijom“.117 Prema Hexteru dakle upravo je inzistiranje na dugom
trajanju odnosno podjela vremena učinila Mediteran uvelike udaljenim i nejasnim, djelo u
kojemu se historijske transformacije ne mogu jasno uočiti unatoč pompoznom nastupanju
„problemske historije“.118 Neki su Braudelov tekst o dugom trajanju i njegovu primjenu u
djelima smatrali strastvenom obranom historijske znanosti od napada drugih znanosti. Drugi
su upravo uvođenje pojma „dugog trajanja“ smatrali korisnim za povijesnu znanost. Analizi
samog pojma „dugog trajanja“ se također pristupalo iz nekoliko kutova, jedni su to
protumačili kao uzimanje geografskih aspekata u obzir pri istraživanjima, drugi su smatrali da
se tako otvorio prostor novoj historiji mentaliteta dok su ga neki ograničili samo na procese ne
duže od jednog stoljeća. Kako Carlos Antonio Aguirre Rojas u svom članku ističe: „[g]ovorili
su o „geografskom“, „gospodarskom“ i „političkom“ vremenu; podijelili su povijest na
polagana (ili gotovo nepomična), pravilna i energična vremena. Pokušali su povijesna
zbivanja klasificirati prema kategorijama dugog, srednjeg i kratkog trajanja...“.119 Neki su čak
isticali korisnost u smislu pedagoške svrhe, kako bi se učenike lakše naučilo shvaćanju
povijesnih događanja. Jedan bitan uvid u pitanje recepcije Braudelove predodžbe vremena
daje Aguirre Rojas, koji smatra da se ipak nije pristupalo procesu negiranja Braudelove teorije
jer je ona značila određenu vrstu revolucije u dotadašnjem shvaćanju povijesnog vremena.
No, baš u toj revolucionarnosti i kompleksnosti leže i glavni problemi, zbog čega je se
najčešće nije koristilo u daljnjim istraživanjima u povijesnoj i u društvenim znanostima.120
Prema njemu, već u drugoj polovici 19. stoljeća dolazi do drugačijeg shvaćanja vremena, ono
postaje nešto što se treba ispuniti kraćim događajima, i većim brojem događaja, a time
razdoblje rata zbog velikog broja raznih događaja i promjena postaje razdoblje u kojem su
ljudi posebno osjetljivi na kraće događaje te dolazi do zasićenja. Također je teorija
117 Hexter, „Fernand Braudel i Monde Braudellien...“, 532. 118 Hexter, „Fernand Braudel i Monde Braudellien...“, 535-538. Usp. Joseph Tendler, Opponents of the Annales School (Basingstroke-New York: Palgrave Macmillan, 2013.), 164-165. 119 Rojas, „Braudelov longue durée u zrcalu.“, 71-72. 120 Rojas, „Braudelov longue durée u zrcalu.“, 72-73.
27
relativnosti otvorila put novim tumačenjima vremena jer vrijeme više nije moglo biti
apsolutno, univerzalno i jednoznačno za sve, vrijeme postaje nužno povezano s prostorom,
mjestom odakle ga se mjeri. Prvi svjetski rat je sa svojim katastrofalnim posljedicama
pokazao probleme dotadašnjeg sustava i zacrtao put propitivanja koncepta napretka u
razdoblju međuraća. No, preispitivanjem napretka došlo i do preispitivanja modernog
građanskog pojma vremena.121 Aguirre Rojas ustvari smatra da iako je Braudel došao do
svoje teorije o mnogostrukom vremenu tijekom i iza Drugog svjetskog rata – što potvrđuju i
recentnija istraživanja već spomenutog Petera Schöttlera, to ne bi bilo moguće bez
međuratnog razdoblja u kojem su već drugi prije njega pokrenuli pitanje održivosti
tradicionalnog poimanja vremena.122 U tumačenju Braudela, Aguirre Rojas pronalazi i
karakteristike pretkapitalističke ideje vremena. Stoga prema njemu Braudelova teorija ustvari
povezuje čimbenike predmodernog i modernog tumačenja povijesnog vremena s ciljem
nadilaženja te ideje i davanja jednog novijeg tumačenja. Tako po njemu Braudel „uzima ta
mnogobrojna, individualna i konkretna vremena“ predmodernog razdoblja te ih u isto vrijeme
„nadilazi svojim poimanjem različitih povijesnih trajanja“ jer je za njega vrijeme društveno
vrijeme, a ne individualno i time je već samo po sebi mnogostruko.123 Braudel kritizira
moderno vrijeme koje želi kontrolirati sve sfere društva, no on ga ne izostavlja niti ga
zanemaruje već mu služi kao mehanizam, metoda u službi povijesnog istraživanja, čija je
svrha mjerenje i bilježenje povijesnih i društvenih događaja.124 Aguirre Rojas stoga zaključuje
da je „Fernand Braudel razvio predodžbu o različitim vremenitostima i historijskom vremenu
kao reakciju na strah od vremenitosti.“125
Braudelova koncepcija vremena pronašla je svoj put i do hrvatskih prostora. Razni su
povjesničari pisali i tumačili njegova djela, počevši od Jorja Tadića pa do njegovih učenika i
suradnika, ne toliko zato jer je Sredozemlje dalo novo svjetlo na promatranje i istraživanje
Mediterana (recepcija toga djela tekla je parcijalno i sporo na prostoru Jugoslavije – a hrvatski
je prijevod došao tek 1990-ih), koliko iz same inicijative Braudela i drugih francuskih i
talijanskih stručnjaka da se povežu s povjesničarima u Jugoslaviji.126 S njime se još bavio i
Bogo Grafenauer, ali je ipak Mirjana Gross u svojim osvrtima i člancima najviše pažnje
posvetila Braudelu, dajući mu i zasebno poglavlje naslovljeno „Braudelovo doba“ u svojoj
121 Rojas, „Braudelov longue durée u zrcalu.“, 76. 122 Rojas, „Braudelov longue durée u zrcalu.“, 77. 123 Rojas, „Braudelov longue durée u zrcalu.“, 78. 124 Rojas, „Braudelov longue durée u zrcalu.“, 78-79. 125 Rojas, „Braudelov longue durée u zrcalu.“, 74. 126 Branđolica i Šimetin Šegvić, „The Mediterranean, Braudel, Dubrovnik“, 372-373.
28
knjizi Suvremena historiografija.127 U posljednja dva desetljeća javili su se brojni tumači
Braudela, neki nadovezujući se na njegov rad, neki pokušavajući ponuditi novu perspektivu ili
općenitu kritiku. Sociolozi (I. Wallerstein), geografi (G. Baker, D. Harvey), povjesničari
okoliša odnosno ekohistoričari (P. Horden, N. Purcell, J. McNeill) istovremeno isprepliću
kritike i nadovezivanja na Braudela, baš kao što to čine i povjesničari, čak i oni iz najbližeg
kruga Annales, počevši o Jacquesa Le Goffa i njegove generacije.128 Godine 2010. izašao je i
zbornik Braudel Revisited s glavnom intencijom da se segmenti Braudelovih teza i koncepata
preispitaju, vodeći se kritikom da su različite razine vremena i prostora kod njega ipak rijetko
jasno međusobno isprepletene.129 Braudelu i ostalim povjesničarima ili institucijama oko
Annalesa se pažnju posvećuje i u novije doba pa je tako nedavno objavljen zbornik Annales in
Perspective: Designs and Accomplishments (2019.). Ne samo činjenica da se i u suvremeno
vrijeme pišu kritike i preispituju Braudelove teze, već i recentni pokušaji povratka
Braudelovoj koncepciji vremena i povijesti te reinterpretacijama u duhu nedavnih događaja i
novih trendova u historiografiji, govore dovoljno o tome koliko je Braudel i više od tri
desetljeća nakon njegove smrti još uvijek za historiografiju aktualan. Negdje će se Braudela
povezivati s počecima ekohistorije odnosno propitivati je li Braudel okoliš shvaćao kao
ekohistorijski fenomen,130 dok će mnogi drugi debatirati dolazi li do povratka „dugog
trajanja“ ili se samo radi o drugačijim pristupima i tumačenjima Braudelovog koncepta.
Takvoj raspravi u koju su se uključili mnogi ugledni povjesničari pristupilo se u jednom od
novijih brojeva časopisa Annales iz 2015. godine, nadovezujući se na History Manifesto
David Armitagea i Joa Guidija.131 Sukladna pitanja otvara i američki povjesničar Dale
127 “ Mirjana Gross pisala je sustavno o Braudelovim tekstovima, od prvog susreta s povjesničarima oko časopisa
Annales u Rimu na Međunarodnom kongresu 1955. godine. Pisala je prikaze, teorijske rasprave i osvrte na Braudela i druge francuske povjesničare, posredujući tako između historiografija. Vidi: Mirjana Gross, „En
Route with the Annales“, u: Annales in Perspective: Design and Accomplishments, ur: Drago Rokasandić, Filip
Šimetin Šegvić, Nikolina Šimetin Šegvić, (Zagreb: FF press, 2019.), 307-321. O ulozi i važnosti Mirjane Gross u
osuvremenjavanju hrvatske historiografije vidi: Branimir Janković, Mijenjanje sebe same: preobrazbe hrvatske historiografije kasnog socijalizma (Zagreb: Srednja Europa, 2016.). Braudelu i ostalim povjesničarima ili
institucijama oko Annalesa se pažnju posvećuje i u novije doba pa je tako nedavno objavljen zbornik Annales in Perspective: Designs and Accomplishments (2019.). 128 Među najizraženijim obranama Braudela, što je i sam Fernand Braudel u predgovoru nastojao ublažiti
navodeći krucijalne utjecaje prve generacije Annalesa, ponudio je Trajan Stojanović. Vidi: Traian Stoianovich,
French Historical Method: The Annales Paradigm (Ithaca-London: Cornell University Press, 1976.). 129 Gabriel Piterberg – Teofilo F. Ruiz – Geoffrey Symcox (ur.), Braudel Revisited: The Mediterranean World 1600-1800 (Toronto: University of Toronto Press, 2010.). 130 Vidi: Hrvoje Petrić, „Is Braudel the Predecessor of Environmental History?“ u: Annales in Perspective: Design and Accomplishments, ur: Drago Rokasandić, Filip Šimetin Šegvić, Nikolina Šimetin Šegvić, (Zagreb:
FF press, 2019.), 437-443. 131 Usp. David Armitage i Jo Guldi, „The Return of the Longue Durée: An Anglo-American Perspective“,
Annales, Historie, Sciences sociales 70/2 Travanj-Srpanj (2015.), 219-247; Lynn Hunt, „Does History Need a
Reset?“, Annales, Historie, Sciences sociales 70/2 Travanj-Srpanj (2015.), 249-254; Christian Lamouroux,
29
Tomich, razmatrajući praktičnost upotrebe Braudelovog vremenskom modela u svrhu
povezivanja različitih historiografskih pristupa, u ovom pogledu Braudela s jedne strane i
mikrohistorije kako je tumače talijanski historiografi s druge strane.132
Zaključno bismo mogli reći da Braudelova koncepcija vremena predstavlja
revolucionarni pomak u historijskoj znanosti. Vrijeme se otada više ne promatra kao
jedinstven i linearan proces već ga se počinje promatrati kao mnogostruk koncept. Teorija o
„dugom trajanju“ potaknula je povjesničare da se odmaknu od proučavanja isključivo kratkih
i političkih događaja te da sagledaju povijesti i unutar dugoročnih (longue durée)
srednjoročnih (conjuncture) procesa. Važnost Braudelove teorije i historiografskih
istraživanja je prepoznata i danas, pa ih tako mnogi revidiraju i primjenjuju u suvremenoj
historiografiji. Sada bi se bilo potrebno vratiti na početnu tezu koju je postavio Cheng-Chung
Lai u svome članku, te bi se nakon iznesene analize moglo zaključiti kako mu je ipak kritika
opravdana, pogotovo ako se u fokus stavi promatranje Braudelovih vremenskih predodžbi
unutar njegova tri djela. Kao što se može vidjeti, problem koji proizlazi iz analize
Braudelovih historiografskih djela te članka „Historijska nauka i društvene znanosti. Dugo
trajanje“ jest činjenica da Braudel nikada nije strogo i detaljno odredio pravila prema kojima
se te predodžbe analiziraju, zbog čega nije uvijek jasno na što je točno mislio. Pogotovo
budući da se njegova vlastita viđenja nekih predodžbi mijenjaju iz djela u djelo – kako
najjasnije pokazuju knjige Identitet Francuske. No, također je potrebno napomenuti kako
Braudel, kao uostalom i većina povjesničara bliskih časopisu Annales, nije bio prvenstveno
teoretičar već je svoje predodžbe o vremenu i prostoru razvio tijekom godina arhivskog i
terenskog rada, nakon čega je razne bilješke, analize i rukopise slagao u knjige. S druge
strane, njegova se kasnija istraživanja manje temelje na analizi arhivske građe, već
pokušavaju obraditi veću količinu ekonomskih, društvenih i drugih nizova podataka, u sklopu
serijalne historije. Svrha samog članka iz 1958. nije bila postaviti zakonitosti (da se upotrijebi
Braudelov izraz) i objasniti predodžbu „dugog trajanja“; Braudel je prvenstveno želio ocrtati
svoju integralističku koncepciju, a još važnije, naglasiti nužnost upotrebe takve predodžbe u
povijesnoj i ostalim društvenim znanostima kao njihovo uporište. Pa tako Braudel ističe: „[n]e
„Chronological Depths and the Longue Durée“, Annales, Historie, Sciences sociales 70/2 Travanj-Srpanj (2015.), 285-291. 132 Dale Tomich, „The Order of Historical Time: The Longue Durée and Micro-History“ Almanack 2 (2011.), 52-65.
30
tvrdim da sam prethodnim izlaganjem odredio zanat povjesničara – nego samo koncepciju tog
zanata.“133
3.0. JACQUES LE GOFF
3.1. Biografski podaci i intelektualni profil
Jacques Le Goff (1924-2014) jedan je od najpoznatijih povjesničara srednjeg vijeka.
Za njega možemo reći da je postao jedan od osnivača historijske antropologije primjenjujući
metode iz sociologije, antropologije i društvenih znanosti na historijsku znanost.134 Bio je
popularan i poznat i među širom javnosti te su ga pamtili po njegovim nastupima u raznim
medijima. Često se pojavljivao na televiziji i na radiju gdje je sudjelovao i vodio tjedni
prijenos Les Lundis de l'histoire [Povijest ponedjeljkom].135 Rođen je u Toulonu gdje je
kasnije pohađao osnovnu školu i gimnaziju. Le Goff je volio pričati o svom mjestu rođenja,
jer ga je upravo ono navelo na rano razmišljanje o povijesnom konceptu vremena, o
imaginarnoj komponenti vremena te o tome kako se vrijeme kroz godine mijenja. Veliku
ulogu u promišljanju imaginarnog, mentaliteta, odnosa sjećanja i stvarnosti, imao je i njegov
otac, kojeg je smatrao svojim uzorom.136 Proživio je Drugi svjetski rat i njemačku okupaciju
Francuske zbog čega se seli u Marseille, te ubrzo sudjeluje u Pokretu otpora.137 Zatim, 1944.
odlazi na Lycée Louis le Grand u Parizu gdje 1950. je završio studij povijesti na L' École
Normalne Superioreure i stekao agrégation. Usavršavao se nekoliko godina na raznim
sveučilištima, počevši od Karlovog Sveučilišta u Pragu, zatim poslijediplomskog studija na
Oxfordu, nakon čega je godinu dana otišao u L' École francaise de Rome. Ubrzo je postao
asistent na Sveučilištu u Lilleu, a od 1960. godine radio je na poziv Fernanda Braudela na L'
École des Hautes Études et Sciences Sociales kao asistent. Samo dvije godine kasnije predaje
kao profesor na istoimenoj instituciji, a od 1967. član je uredništva časopisa Annales te
zamjenjuje Braudela, nakon njegovog odlaska, na mjestu ravnatelja institucije od 1972. do
1977. godine.138
Le Goff je bio i politički aktivan, stajući uz umjerenu lijevu ili centralno lijevu
politiku, no nakon što je tijekom studija u Pragu 1948. doživio komunistički državni udar u
133 Braudel, „Historija i društvene nauke“, 106. 134Joëlle Rollo – Koster, „Jacques Le Goff“, u: French Historians 1900 – 2000: New Historical Writing in Twentieth-Century France, ur. Philip Daileader i Philip Whalen, (Oxford: Blackwell Publishing, 2010.), 371. 135 Rollo – Koster, „Jacques Le Goff“,, 371. 136 Rollo – Koster, „Jacques Le Goff“,, 373-374. 137 Zrinka Pešorda Vardić, „In memoriam Jacques Le Goff (1924 – 2014)“, Povijesni prilozi 46 (2014.), 440. 138 Rollo – Koster, „Jacques Le Goff“,, 374-376.
31
Čehoslovačkoj zauzeo je kritičnije mišljenje prema socijalizmu i komunizmu. Često je s
ciljem širenja ideja časopisa Annales i davanja podrške tamošnjim prozapadnim
intelektualcima, odlazio u zemlje Istočne Europe. U Poljskoj je bio rado primljen gdje se i
sprijateljio s povjesničarom Bronislawom Geremekom, pripadnikom pokreta Solidarnost, a
tamo je upoznao i svoju buduću suprugu Hanku Dunin Wasowicz. Kada je Europa počela
razmatrati ideju stvaranja Europske Unije, podržao je stvaranje takve jedne organizacije
ponajprije jer se zalagao i za ljudska prava.139 Općenito je imao razumijevanja za probleme
svih zemalja Europe te je i u svojim djelima znao isticati važnost jedinstva Europe, čije je
korijene vidio u srednjem vijeku.140 Često se volio baviti i temama novije povijesti pa je tako
2003. pokrenuo veliki projekt Konstruirati Europu o njezinoj povijesti. Teško je podnio smrt
svoje žene Hanke, zbog čega je nastavljao pisati i raditi čak sve do svoje smrti u Parizu 1.
travnja, u 91 godini, 2014.141
Najviše je doprinosa u historiografiji ostavio svojim istraživanjima „dugog“ srednjeg
vijeka, intelektualaca, civilizacije, mentaliteta srednjeg vijeka te historijske antropologije.
Njegova najznačajnija djela su: Les intellectuels au Moyen Âge [Intelektualci u srednjem
vijeku] 1957., La Civilisation de l'Occident médiéval [Civilizacija srednjovjekovnog Zapada]
1964., Pour un autre Moyen Âge: temps, travail et culture en Occident [Za jedan drugi
srednji vijek. Vrijeme, rad i kultura na Zapadu] 1977., La nouvelle histoire [„Nova historija“]
1978., La Naissance du Purgatoire [Rođenje čistilišta] 1981., L'imaginaire médiéval
[Srednjovjekovni imaginarij] 1985., La vieille Europe et la nôtre [Stara i naša Europa] 1994.,
Pourquoi découper l’histoire en tranches? [Treba li povijest zaista dijeliti na razdoblja?],
2014. Za svoje zasluge je dobio više nagrada, samo neke od njih su Grand Prix national
d’Histoire i zlatna medalja Francuskog nacionalnog centra za znanstvena istraživanja.
Također je bio dopisni član HAZU od 2000. godine.142
139 Rollo – Koster, „Jacques Le Goff“,, 379, 390; Pešorda Vardić, „In memoriam Jacques Le Goff“, 440. 140 Vidi: Hrvatska i Europa; kultura, znanost i umjetnost, ur. Ivan Supičić, sv. 1, Srednji vijek (VII-XII. stoljeće): Rano doba hrvatske kulture, ur. 1. sv. Josip Bratulić, et al., (Zagreb: HAZU-AGM, 1997); Jacques Le Goff, „Predgovor francuskome izdanju prvoga sveska edicije HAZU 'Hrvatska i Europa'“, Hrvatsko slovo (Zagreb, 11.12.1998.); Jacques Le Goff, Priča o Europi, (Zagreb: Školska knjiga, 2002.); Jacques Le Goff Da li je Evropa stvorena u srednjem vijeku? (Beograd: Clio, 2010.), prijevod originala L’Europe est-elle neeau moyen age?. 141 Ivo Goldstein, „Jacques Le Goff i moja sjećanja na njega“, Historijski zbornik 67 (2014), 311; Miroslav Bertoša, „In memoriam Angažirani svjedok vremena prošlog i svojega doba – Jacques Le Goff (1924-2014)“, Historijski zbornik 67 (2014.), 313. 142Marko Medved, „U spomen na povjesničara Jacquesa Le Goffa (1924. – 2014.)“ Riječki teološki časopis 22/2 (2014.), 493.
32
3.2. Koncepcija i definiranje vremena
Le Goff pripada „trećoj“ generaciji škole časopisa Annales, koju u širem smislu čine
Jacques Revel, Emmanuel Le Roy Ladurie, André Burguière, Phillipe Ariès, Georges Duby,
Pierr Nora i Michel Vovelle. Sebe je smatrao učenikom Marca Blocha (smatrao ga je
utemeljiteljem historije mentaliteta), slijedio je korake i Maurica Lombarda te Fernanda
Braudela ponajprije zbog njihovog promišljanja koncepata vremena i prostora i njihove
funkcije u povijesnoj znanosti.143 Jedan od uzora bio mu je i Jules Michelet (1798.-1874.),
poznati francuski povjesničar iz 19. stoljeća, ponajprije jer je svojim radom dao doprinos
nacionalnoj povijesti te jer je razumijevao da povijest treba sagledavati kroz više aspekata. Le
Goff u Za jedan drugi srednji vijek opisuje Micheleta kao „čovjeka od mašte, od uskrsavanja,
kao što je postalo uobičajeno reći, ali također, što zaboravljamo, čovjeka od arhiva koji ne
uskrsava fusnote i fantazme već stvara bića zakopana u dokumente, poput misli okamenjenih
u katedrali? Michelet, povjesničar koji (...) nikad bolje ne suosjeća s prošlošću nego u
srednjem vijeku.“144 Slično kao i Michelet, Le Goff želi staviti znanstveni pristup istraživanju
arhivske građe u službu „oživljavanja“ povijesti, čime ona postaje više emotivna, više ljudska
pored samog gomilanja podataka i činjenica. Njegov stil također sugerira određenu lakoću i
prohodnost teksta, iako je sve svoje teze i tvrdnje temelji gotovo isključivo na analizi
izvora.145
Jedan je od prvih koji se posvetio istraživanju mentaliteta, imaginarnog i
srednjovjekovne kulturne antropologije, zanimao se i za marginalne skupine, pučku kulturu i
običaje. Iako se u djelima često bavio kršćanstvom i Crkvom, Le Goff osobno nije bio
vjernik.146 Želio je pokazati da je povijest u pokretu te se zalagao za povezivanje istraživanja
povijesti i geografije – vremena i prostora. Njegovi su radovi u historiografiju unijeli nove
metode, proizašle iz francuske antropološke škole, po uzoru na Marcel Maussa i Claude Lévi-
Straussa te iz komparativne historije Georgesa Dumézila.147 Riječima Pierrea Nore „Le Goff
143 Rollo – Koster, „Jacques Le Goff“,, 381. 144 Jacques Le Goff, Za jedan drugi srednji vijek. Vrijeme, rad i kultura na Zapadu (Zagreb: Antibarbarus, 2011.), 8. Usp. Rollo – Koster, „Jacques Le Goff“, 372-373.. 145 Rollo – Koster, „Jacques Le Goff“, 372-373; Jacques Le Goff, Time, Work and Culture in the Middle Ages, (London-Chicago: The University of Chicago press, 1980.), vii-viii. 146 Medved, „U spomen na povjesničara Jacquesa Le Goffa“, 491-492; Gross, Suvremena historiografija, 261-263. 147 Gross, Suvremena historiografija, 261-263; Rollo – Koster, French Historians 1900 – 2000, 381.
33
je antropologizirao historiju.“148 Po uzoru na Braudela, smatrao je da na povijest više utječu
dugi trajniji procesi nego ratni događaji. Stoga je zastupao tezu o „dugom srednjem vijeku“.149
Općenito jedna od glavnih Le Goffovih teza koju bi se moglo provući kroz sva
njegova djela jest da su tijekom srednjeg vijeka stvoreni temelji modernog doba, da ono nije
bilo toliko „mračno“ kakvim ga se smatralo.150 Miroslav Bertoša tako ističe kako „Le Goffov
srednji vijek nije ostao zarobljen u stereotipima karakterističnima za nekadašnje vizije te
epohe, već se – zajedno s ljudima i njihovim pogledom na svijet, u dugome trajanju provlače
do našega doba.“151
Dva glavna koncepta, za koje bismo mogli reći da Le Goff ocrtava u svojim radovima,
jesu poimanje vremena iz perspektive ljudi srednjega vijeka te pojam „dugi srednji vijek“.
Ovi se koncepti međusobno isprepliću stoga će prvo biti objašnjeno što Le Goff pod svakim
od koncepata smatra, koja je njihova poveznica te kako se sve to uklapa u Le Goffov stav
prema povijesti. Također će biti provedena analiza koliko je dosljedno Le Goff slijedio i
provodio svoje koncepte u svojim kapitalnim djelima, odnosno da li ih je i na koji način,
mijenjao tijekom vremena.
Le Goff pitanje vremena općenito objašnjava i dokazuje ispreplitanjem političke,
ekonomske, društvene, kulturne i mentalne (imaginarne) razine u srednjem vijeku. Istražujući
imaginarno i mentalitet srednjovjekovnog čovjeka, objasnio je kako koncepti koje danas
smatramo logičnima, nisu tako funkcionirali u srednjem vijeku, ponajprije misleći na
koncepte vremena i prostora. Razvio je tako svoju teoriju o različitim vremenima: vrijeme
trgovaca, svećenstva, seljaka, radnika i feudalaca.152 To je ponajprije vidljivo u njegovim
djelima Civilizacija srednjovjekovnog Zapada, Za jedan drugi srednji vijek, Rođenje čistilišta
te Srednjovjekovni imaginarij.
Pojam „dugi srednji vijek“ Le Goff je osmislio kako bi dokazao da je u srednjem
vijeku došlo do određenog napretka, da to nije bilo samo razdoblje mraka i nazadovanja. Dugi
srednji vijek prema njemu obuhvaća razdoblje od kasne antike (3 – 5. st.) do 18. stoljeća i
Industrijske revolucije.153 Tu je tezu branio u mnogim svojim historiografskim djelima i
radovima, a 2014. piše raspravu Treba li povijest zaista dijeliti na razdoblja. Svoju tezu je
148 Goldstein, „Jacques Le Goff i moja sjećanja na njega“, 310. 149 Medved, „U spomen na povjesničara Jacquesa Le Goffa“, 491-492; Gross, Suvremena historiografija, 261-263. 150 Goldstein, „Jacques Le Goff i moja sjećanja na njega“, 309; Rollo – Koster, „Jacques Le Goff“, 380. 151 Bertoša, „In memoriam Angažirani svjedok vremena prošlog i svojega doba – Jacques Le Goff“, 313. 152 Gross, Suvremena historiografija, 261-263; Rollo – Koster, „Jacques Le Goff“, 372-373. 153 Rollo – Koster, „Jacques Le Goff“, 380-381; Medved, „U spomen na povjesničara Jacquesa Le Goffa“, 494.
34
temeljio na povezivanju svih aspekata srednjeg vijeka, kao i po pitanju vremena, među kojima
je naglasak na srednjovjekovnom mentalitetu i civilizaciji. Smatrao je da povjesničarev rad ne
treba ostati ograničen na historijske fenomene, šireći znatno polje istraživanja, prodirući u
nesvjesno, u mišljenja, osjećaje, prakse, vjerovanja, strahove, itd.154
3.3. Analiza glavnih koncepata
3.3.1. Mnogostrukost srednjovjekovnog vremena
U ovom poglavlju će se analizirati Le Goffove glavne vremenske koncepte, kako ih on
sam u radovima definira i dokazuje. Prvi koncept jest njegovo viđenje mnogostrukosti
srednjovjekovnog vremena, za čiju su analizu korišteni eseji iz djela Za jedan drugi srednji
vijek. Vrijeme, rad i kultura na Zapadu te Civilizacija srednjovjekovnog Zapada.155 Djelo Za
jedan drugi srednji vijek. Vrijeme, rad i kultura na Zapadu je zapravo zbirka više različitih
eseja koji se tiču pitanja vremena, rada, odnosa rada i vremena te kultura i imaginarno.
Korišteni su eseji koji govore o vremenskoj podjeli jer se u njima jasnije definira i dokazuje
mnogostrukost srednjovjekovnog vremena nego u Civilizaciji. Također veći naglasak stavlja
na analizu trgovačkog vremena dok se u Civilizaciji više fokusirao na tumačenje ostalih
vremena. U djelu Civilizacija srednjovjekovnog Zapada Le Goff u samom uvodu iznosi
glavne koncepte i ciljeve rada te tako tvrdi kako želi pokazati postojanje „dugog srednjeg
vijeka“. Djelo je podijeljeno na nekoliko poglavlja – prva četiri poglavlja prate tradicionalni
narativ opisujući kronološki razvoj srednjega vijeka, dok u sljedećih šest poglavlja raspravlja
o raznim, dotad rijetko uključenim, aspektima srednjovjekovne civilizacije između 10. i 13.
stoljeća. Dosta vremena posvećuje analizi koncepata vremena i prostora u srednjem vijeku,
materijalnoj kulturi, svakodnevnom životu, mentalitetu te srednjovjekovnoj koncepciji
društva – podijeljenoj na one koji mole, ratuju i rade.156
Le Goff smatra da se povijesno vrijeme sastoji od „više vremena“ između dugog
trajanja i događajne povijesti te da ih se zbog toga ne može analizirati izdvojeno i u jasnim
razmacima, kao što su to činili strukturalisti, već je potrebno zaći u mentalitet ljudi toga
vremena i pokušati shvatiti na koji način su oni vidjeli i doživjeli promjene u mjerenju i
poimanju vremena. On to ponajprije u Civilizaciji tumači kao „[v]rijeme je to (...) između
154 Rollo – Koster, „Jacques Le Goff“, 380-381; Medved, „U spomen na povjesničara Jacquesa Le Goffa“, 494;
Gross, Suvremena historiografija, 261-263. 155 U ovom radu korišten je engleski prijevod – Jacques Le Goff, Time, Work and Culture in the Middle Ages. (London-Chicago: The University of Chicago press, 1980.) te hrvatski prijevod – Jacques Le Goff,. Civilizacija srednjovjekovnog Zapada, (Zagreb: Golden Marketing, 1998.). 156 Rollo – Koster, „Jacques Le Goff“, 380.
35
vremena punog lomova (...) i trajnog vremena historiciteta (...) kružno vrijeme liturgijskoga
kalendara i pravocrtno vrijeme pripovijesti i teksta, vrijeme rada, vrijeme razonode (...)
vrijeme sata (...) vrijeme moći, države“.157 Iz čega je vidljivo da prema Le Goffu “nema
jedinstvenog vremena kronologije. Mnogostrukost vremena vremenska je stvarnost duha
srednjovjekovlja.“158 On tako ističe kako su se u srednjem vijeku dogodile četiri bitne
promjene koje su utjecale na poimanje vremena: 1) dominacije crkve nad vremenom od 4. do
8. stoljeća, 2) izum novog mjerenja vremena – crkvena i gradska zvona od 6. do 8. stoljeća, 3)
mehanički satovi 13.-14. stoljeća, 4) osobni satovi- krajem 15. stoljeća. Zbog razvoja
ekonomije i pojavom novih mišljenja i osjetljivosti na vrijeme proizašlih upravo iz
ekonomskih, društvenih i tehnoloških promjena, dolazi do promišljanja o vremenu u 13. i 14.
stoljeću.159 Le Goff tu promjenu povezuje s razvojem trgovine i obrta, s profesijama u kojima
je vrijeme činilo bitan faktor iz više razloga. Problem koji se u srednjem vijeku javlja po
pitanju trgovaca i trgovine jest što se smatralo da oni prodaju vrijeme, za svoje usluge, a
prema kršćanskom tumačenju vrijeme je pripadalo samo Bogu.160
Kako Le Goff tumači to crkveno vrijeme s kojim se kasnije sukobljava vrijeme
trgovca i obrtnika? On ga u Civilizaciji postavlja na ovaj način: „[s]rednjovjekovno je vrijeme
prije svega vjersko i redovničko. Vjersko vrijeme stoga što je godina ponajprije liturgijska
godina (...). povijest Kristovu od Adventa do Duhova, ali se malo-pomalo nadopunjuje
značajnim trenucima i događajima preuzetim iz drugog ciklusa, onog svetaca (...). Ono što
povećava važnost tih praznika za ljude srednjovjekovlja, to što im konačno podaruje značaj
datuma (...). To je i vjersko vrijeme s razlogom što je svećenstvo zahvaljujući svome
obrazovanju, gospodarem vremenskih mjerenja.“161 Očito je dakle da je crkveno vrijeme
ponajprije ciklično, jer se kreće ustvari od Božića do Duhova, ponavljajući se iz godine u
godinu s jedinom izmjenom, datuma Uskrsa koji su samo svećenici i redovnici znali i mogli
točno izračunati. Crkva je ta koja zvonom sa zvonika daje ljudima znak da se događa nešto
važno, da je vrijeme molitve, misnog slavlja ili važnog crkvenog događaja. S obzirom da se
narod većinom vodio prema prirodnim znakovima, poput izlaska i zalaska sunca, crkveno
vrijeme je ono radi kojega počinju razmišljati u određenim vremenskim okvirima, posebice
157 Jacques le Goff, Civilizacija srednjovjekovnog Zapada, (Zagreb: Golden Marketing, 1998.), 12. 158 Le Goff, Civilizacija srednjovjekovnog Zapada, 233 159 Jacques Le Goff, „Time, splintered continuum“ India International Centre Quarterly, 15/2 (ljeto 1988), 5; Jacques Le Goff, I riti, il tempo, il riso. Cinque saggi di storia medievale, (Roma-Bari: Laterza e Figli, 2003.), 92. 160 Le Goff, Time, Work and Culture, 29; Mattew John Shaw, Time and the French Revolution: The Republican Calendar, 1789-year XIV, (Woodbridge: The Boydell Press, 2011.), 23. 161 Le Goff, Civilizacija, 238-239.
36
jer crkveno vrijeme unosi i podjelu vremena na sedam dana u tjednu, s nedjeljom kao
neradnim danom.162
Zašto je to predstavljalo novitet i promjenu u životima ljudi srednjovjekovlja? Le Goff
naglašava važnost seljačkog, ruralnog načina mjerenja vremena pogotovo za seljake koji su
radili u polju jer je “srednjovjekovno vrijeme ponajprije ruralno vrijeme (...). To ruralno
vrijeme ponajprije je vrijeme dugog trajanja. Poljoprivredno vrijeme, seljačko vrijeme,
vrijeme je čekanja i streljenja, ako ne i nepomičnosti a ono barem pružanja otpora
promjenama. Nedogađajno vrijeme, ono izmiče potrebi datuma, ili točnije njegovi datumi
variraju lagano slijedeći ritam prirode.“163 Za razliku od svećenstva i redovnika – kojima je
vremenska podjela bila važna što zbog slavljenja raznih kršćanskih svetkovina, a što zbog
dnevnih molitvi i obreda održavanih svakog dana u isto vrijeme – ravnajući se i radeći prema
prirodnim znakovima, seljaštvo nije imalo potrebu sa striktnom podjelom „[j]er ruralno je
vrijeme prirodno vrijeme. Velike podjele su one na dan, noć i na godišnja doba.“164
Život i rad seljaka se istovremeno isprepliće sa životom feudalca, velikaša u vrijeme
godišnjih davanja. Iako je feudalac i zemljoposjednik te je njegov život dijelom povezan s
događanjima ruralnog vremena, Le Goff smatra kako je „[v]elikaško vrijeme ponajprije
vojničko vrijeme. Ono u godini povlašćuje vrijeme kada se ponovo vode bitke, gdje se od
vazala iziskuje vojna obveza“, no, ne zaboravlja istaknuti da je „Velikaško vrijeme također
vrijeme seljačkih davanja.“165 Iz toga dakle proizlazi da je feudalčeva prva uloga ona vojna,
iako se i njegovo vrijeme dijelom poklapa s prirodnim vremenom, jer se ratove nije vodilo
zimi, velikaše odlikuje drugo poimanje vremena. Le Goff među ovim svim vremenima ipak
vidi i poveznicu, upravo u prirodnom vremenu jer „Poljoprivredno, velikaško, redovničko
vrijeme: sva ta vremena u konačnici određuju njihova tijesna ovisnost o prirodnom
vremenu,“166 a „jednaku ovisnost (...) susrećemo čak i u svijetu zanatlija ili trgovaca“.167 Time
se nakon kraće analize ova četiri vremena vraćamo na prvobitno pitanje – što je to novoga
prema Le Goffovom shvaćanju, donijelo trgovačko mjerenje i poimanje vremena?
Vrijeme koje Le Goff naziva „vrijeme trgovca“ počinje se formirati tijekom 13.
stoljeća jer je trgovac, ali i obrtnik u vremenu vidio izbor profita, stoga je bilo bitno njime
162 Le Goff, „Time, splintered continuum“, 6-7; Le Goff, I riti, il tempo, il riso, 91. 163 Le Goff, Civilizacija, 235. 164 Le Goff, Civilizacija, 235; Le Goff, I riti, il tempo, il riso, 97. 165 Le Goff, Civilizacija, 238. 166 Le Goff, Civilizacija, 239. 167 Le Goff, Civilizacija, 240.
37
ovladati.168 Trgovac je u početku, slično kao i seljak, bio ograničen prirodnim vremenom,
godišnjim dobima prema čemu se onda vodio i tako trgovao. Nakon stvaranja trgovačkih veza
i putova vrijeme je postalo nešto mjerljivo i vrijedno mjerenja, jer je bilo bitno znati koliko
vremena se utroši na put po Mediteranu ili po kopnu. Sve je to bilo povezano i s visinom
cijena i plaćanja te također s cijenom rada radnika u radionicama. Trgovcu je bilo važno
osigurati mjerljivo vrijeme unutar okvira prirodnog vremena, na koje se nije mogao pouzdati
jer nije bilo mjerljivo, jednako niti pouzdano. Le Goff daje primjer jedne sredine u kojoj je
zvono zvonilo prema radnim satima tekstilnih radnika koji su prevladavali u toj sredini kako
bi pokazao početke promjena i usvajanja trgovačkog mjerenja vremena. Ovakvo komunalno
vrijeme, smatra Le Goff, bilo je proizvod i instrument ekonomske, socijalne i društvene
dominacije kojom su upravljali trgovci.169 Isti proces zaslužan za racionalizaciju poimanja
vremena, bio je zaslužan i za sekularizaciju mjerenja vremena. Dotadašnje vrijeme crkve bilo
je vrijeme klera, postavljeno prema njihovim obredima i svečanostima. Trgovci su stoga s
vremenom počeli postavljati satove na gradskim trgovima, te su tako vrijeme mjerili po satu,
a ne više prema crkvenim tornjevima. To predstavlja revoluciju u računanju vremena te
vrijeme postaje urbano, gradsko vrijeme po kojem su se ravnali ljudi u gradu. Za trgovca
također dolazi do povezivanja vremena i prostora jer je bilo bitno izmjeriti vremensko trajanje
puta. Trgovačko vrijeme isto nije bilo stabilno i jednako, bilo je isprekidano raznim pauzama,
prouzročenim zbog vremenskih nepogoda ili zbog neujednačenosti vremena u različitim
sredinama.170 S obzirom da je Crkva i dalje igrala veliku ulogu u životu i društvu trgovaca, Le
Goff se pitao što je s crkvenim vremenom, koje je bilo bitno za kršćanske trgovce jednako kao
i trgovačko vrijeme pogotovo kako bi zaslužili iskupljenje grijeha i spas duše – jer se sva
zanimanja povezana s novcem smatralo nedostojnima Boga. On je u jednom vremenu radio,
ali je u drugome živio, stoga ta dva vremena nije smio miješati te je trebao povremeno davati
što novaca za crkvu ili provesti vrijeme u samostanu pred kraj svog života kako bi zaslužio
iskupljenje.171
Isto pitanje postavilo se u vezi prodavanja znanja i radnih usluga, s obzirom da je
prema kršćanstvu i znanje pripadalo Bogu. Tako dolazi do stvaranja pojma „radnog vremena“
unutar kojeg se radniku plaćalo određenu količinu novca za odrađeni posao.172 Le Goff
168 Le Goff, Time, Work and Culture, 30. 169 Le Goff, Time, Work and Culture, 35. 170 Le Goff, Time, Work and Culture, 36-37. 171 Le Goff, Time, Work and Culture, 37-38. 172 Le Goff, Time, Work and Culture, 30.
38
tumači poimanje i razvoj radnog vremena od njegovih početaka pa do 15. stoljeća kada ono
postaje uobičajeno. Jedinica radnog vremena u srednjem vijeku bila je „dan“, u početku je to
značilo seoski radni dan koje je i dalje prevladavalo, stoga je i urbano vrijeme bilo definirano
referirajući se na prirodno vrijeme, „od izlaska do zalaska sunca“. Problem je stvaralo noćno
radno vrijeme, na koji način ga se trebalo tretirati pošto je ono bilo i zabranjivano jer se u
kršćanstvu noć smatralo nečim mračnim, vremenom vještica i drugih bića. Tijekom 10. pa sve
do 13. stoljeća dolazi do propitivanja uvođenja vremena za ručak te kada bi točno trebala biti
napravljena ta pauza. S vremenom se ustalilo da bi to trebalo biti „pola radnog dana“.173
Pitanje koje se ubrzo postavilo od strane radnika bilo je produženje radnog dana i plaćanje
noćnog rada zbog povećanja plaće kao i boljeg i efikasnijeg obavljanja poslova. Prihvaćanjem
ovih promjena mijenja se i viđenje vremena kroz 14. stoljeće. Tada prema Le Goffu dolazi do
„izuma“ vremena od 24 sata, što se smatra esencijalnim korakom prema modernom vremenu
ono je zamijenilo mjernu jedinicu „dana“ kao fundamentalna jedinica radnog dana.174 S
vremenom se vrijeme sve više diferencira, dolazi do pojave individualnog vremena, posebno
nakon izuma ručnog sata krajem 15. stoljeća. Na taj način vrijeme dolazi u posjed svakog
pojedinca čime prvotno komunalno vrijeme postaje sve više individualiziranim te se otvara
put prema stvaranju objektivnog, mjerljivog vremena.175 Iz ovoga možemo vidjeti proces
konstruiranja pojma radnog vremena s mnogim svojim komponentama što kasnije dovodi do
stvaranja i razmišljanja o modernijem poimanju vremena, o njegovom unificiranju. Le Goff
smatra potrebnim napomenuti kako vrijeme i dalje nije bilo ujednačeno te su simultano
postojala razna vremena, prirodno, crkveno i radno vrijeme. To novo radno vrijeme, koje je
prvobitno nastalo iz trgovačkog te su trgovci i radnici nad njime imali kontrolu, ubrzo postaje
vremenom države i njezinih vladara koji su brzo shvatili korist od upravljanja vremenom.176
Iz ovdje iznesenih Le Goffovih objašnjenja i zaključaka o prirodnom, ruralnom,
crkvenom, feudalnom, trgovačkom te radnom vremenu možemo vidjeti da je vrijeme u
srednjem vijeku, prema njegovom shvaćanju, bilo stvarno mnogostruko koncipirano te da ga
se u različitim razdobljima i među različitim skupinama drugačije tumačilo. Ovakva Le
Goffova koncepcija nije teorijski okvir koji bi se trebalo ili moglo primijeniti na neka druga
razdoblja i društva već je analiza srednjovjekovnog mentaliteta i poimanja vremena. Sam
koncept o mnogostrukosti vremena je proizašao iz rada na arhivskoj građi i na temelju
173 Le Goff, Time, Work and Culture, 44; Le Goff, „Time, splintered continuum“ 11-12. 174 Le Goff, Time, Work and Culture, 47-49. 175 Le Goff, Time, Work and Culture, 50. 176 Le Goff, Time, Work and Culture, 50; Le Goff, „Time, splintered continuum“ 13-14.
39
dugotrajnih istraživanja, a ne primjenom određene teorije na srednjovjekovno razdoblje. Ipak,
kao što se može vidjeti ovakva koncepcija vremena nije detaljno određena, dolazi do
određenih preklapanja unutar različitih vremena te se postavlja pitanje kako je to sve moglo
stvarno funkcionirati u situacijama kada su se ta različita vremena nalazila u međuodnosu i
koje vrijeme bi stoga prevladalo u kojoj situaciji. Osim toga ovakva analiza srednjovjekovnog
vremena ipak daje uvid u „imaginarno“ u srednjem vijeku, u mentalitet tadašnjeg društva, a u
samu povijesnu znanost unosi nova polja istraživanja i nove metode rada. Međutim,
najvažnije je da je takva koncepcija fundamentalna za Le Goffov pristup srednjem vijeku i za
njegovo proširenje perioda odnosno „dugi srednji vijek“, jer samo po sebi pokazuje kako
vrijeme srednjeg vijeka u privatnoj ili javnoj sferi nije singularno nego pluralno – te može
primjerice voditi i do 18. stoljeća.
3.3.2. „Dugi srednji vijek“
Drugi koncept jest Le Goffovo poimanje „dugog srednjeg vijeka“, za čiju su analizu
korišteni eseji iz djela Za jedan dugi srednji vijek. Vrijeme, rad i kultura na Zapadu,
Civilizacija srednjovjekovnog Zapada te Treba li povijest zaista dijeliti na razdoblja. Le Goff
se skoro u svim svojim djelima i intervjuima bavio dugim srednjim vijekom, pa tako u
Civilizaciji tvrdi: „skloniji sam zamijeniti taj kratki srednji vijek dugim srednjim vijekom koji
bi se protezao približno od 3. stoljeća do gotovo 19. stoljeća, tijekom tisućljeća i pol u kojem
razdoblju prevladava feudalizam.“177
No, to njegovo mišljenje je konačno uokvireno i sažeto u djelu Treba li povijest zaista
dijeliti na razdoblja gdje je vjerojatno najjasnije vidljivo i na koji način je pojam primijenjen.
Le Goffova glavna teza je poimanje periodizacije kao ključnog pojma povijesne znanosti te
primjer „dugog srednjeg vijeka“ čija je svrha potaknuti povjesničare na preispitivanje
periodizacije i njezine funkcije unutar historiografije. Le Goff putem rasprave i argumentacije
dolazi do nekoliko zaključaka. Prvo: „[s]toga se može – a mislim da i treba – sačuvati
periodizaciju povijesti.“178 Drugi zaključak dijelom prati, a dijelom kritizira Braudelova
učenja, ali sve sa svrhom opravdavanja upotrebe procesa dugog trajanja u obliku kojeg je
smatrao primjenjivim, pa tako tvrdi: „[k]aže se da dugo trajanje, koje je kao pojam uveo
Fernand Braudel i koje se otad nametnulo povjesničarima, zamućuje ako ne i poništava
177 Le Goff, Civilizacija, 11. Usp. Le Goff, Time, Work and Culture, x; Paul Archambault i Jacques Le Goff, „An
Interview with Jacques Le Goff“, Historical Reflections / Réflexions Historiques, 21/1 (zima1995), 20; Le Goff,
I riti, il tempo, il riso, 92. 178 Jacques Le Goff, Treba li povijest zaista dijeliti na razdoblja?, (Zagreb: TIM press, 2015.), 106.
40
razdoblja. Ja pak smatram da takav antagonizam ne postoji. U dugom trajanju ima mjesta za
razdoblja.“179 Le Goff svoju argumentaciju gradi na kritici prijašnjih djela od pojedinaca
(poput Petrarce) do povjesničara i njihove interpretacije (poput J. Micheleta, J. Burckhardta)
te sukobljavajući pojam „srednji vijek“ pojmu „renesansa“. Time želi dokazati kako srednji
vijek nije bio „mračno doba“ kakvim ga se tradicionalno smatralo180 te da renesansa ne
predstavlja odvojeno „svjetlo“ razdoblje. Stoga donosi razne primjere iz političke,
ekonomske, društvene, vjerske historije i historije mentaliteta srednjega vijeka ne bi li svoju
tezu dokazao u „totalitetu“, dajući joj tako na vjerodostojnosti. On smatra kako su u srednjem
vijeku nastali korijeni modernog društva iz početnih seljačkih društava, uključujući: grad,
naciju, državu, sveučilište, sat i mjerenje vremena, ali i revolucije. Stoga je to za zapadnu
civilizaciju vrijeme napretka, ispresijecanog krizama i razlikama ovisno o regiji i socijalnoj
grupi.181
Le Goff započinje s definiranjem renesanse smatrajući: „koliko god bila važna, koliko
god bila utemeljena te zaslužuje izdvajanje u povijesnom trajanju, renesansa nije, prema
mome mišljenju, neko izvanredno razdoblje: ona je posljednja renesansa dugoga
srednjovjekovlja.“182 Kako to argumentira, kakve dokaze za to pronalazi? Ponajprije želi
pokazati „svijetle strane“ srednjeg vijeka pa tako tvrdi kako je „Srednji vijek razdoblje mnogo
'latinskije' od renesanse“183 kako bi pokazao kulturnu naprednost srednjeg vijeka. Također
pronalazi dokaze i na polju umjetnosti gdje iako daje određene zasluge renesansi („Novina
'renesanse' nadalje nesporna je na području umjetnosti,“184) ipak zasluge daje srednjem vijeku:
„najvažnijim razvojem može se smatrati rođenje onoga što bismo mogli nazvati 'modernom
ljepotom'. Ali ona se javila već u srednjem vijeku“.185 Svoj pristup podcrtava: „jedno temeljno
otkriće neosporno srednjovjekovno: portret nastao u namjeri da nalikuje na naručitelja.“186
Dva su polja na kojima pronalazi najviše argumenata i na temelju čega gradi daljnje zaključke
– poljoprivreda i industrija – jer ih se tradicionalno smatra glavnim primjerima naprednosti
renesanse i zaslužnima za postavljanje renesanse kao zasebnog perioda. Argumentaciju
započinje tvrdnjom kako se „Europsko poljoprivredno gospodarstvo donekle u srednjem 179 Le Goff, Treba li povijest zaista dijeliti na razdoblja?, 106. 180 To je već djelomično istražio u Civilizaciji napominjući: „Ali bjelodano je da se, barem od 11. stoljeća
nadalje, više ne može govoriti, kao što je bio slučaj od 16. do 19. stoljeća, o mračnom dobu kao oznaci za srednji vijek. Le Goff, Civilizacija, 10, Usp. Le Goff, Time, Work and Culture, viii. 181 Le Goff, Time, Work and Culture, x. 182 Le Goff, Treba li povijest dijeliti?, 61. Usp. Le Goff, Time, Work and Culture, x. 183 Le Goff, Treba li povijest dijeliti?, 64. 184 Le Goff, Treba li povijest dijeliti?, 71-72. 185 Le Goff, Treba li povijest dijeliti?, 71-72. 186 Le Goff, Treba li povijest dijeliti?, 73.
41
vijeku razvilo (...). Ali u Europi se do 16. stoljeća čak i dulje, održalo tradicionalno seosko
gospodarstvo“,187 želeći pokazati da i ti noviteti i napredak u renesansi tijekom 16. stoljeća
nisu izuzetci već samo nastavak procesa nastalih u srednjem vijeku. Stoga naglašava kako je
„uvjeren da je do promjene razdoblja, dakle do kraja dugoga srednjeg vijeka, došlo sredinom
18. stoljeća (...) napretku poljoprivrednog gospodarstva (...) rođenju moderne industrije“.188
Također, kako bi pokazao dugotrajnost srednjeg vijeka sve do industrijske revolucije ističe
kako je „Industrijsko polje jedno od onih na kojemu se najjasnije očituje kontinuitet 'srednji
vijek – renesansa' i rez 'dugi srednji vijek – moderno doba'.“189
Dva bitna događaja povezana s renesansom koja Le Goff ističe su progon vještica i
otkriće Amerike Kristofora Kolumba. On tako smatra: „[i]zmeđu srednjeg vijeka i renesanse
jedan fenomen izazivao pomutnju i zabrinutost Crkve i kršćanskoga društva: pojava
vještica.“190 Ako je srednji vijek epitet „mračnog doba“ dobio zahvaljujući progonu vještica
kao masovnom fenomenu, onda Le Goff želi svoju koncepciju dokazati upravo na taj način,
povezujući progone kao masovniju pojavu s renesansom, što i jest bio slučaj – jer je veći broj
stradalih u progonu vještica zabilježen od 14. stoljeća. – Le Goff želi renesansu
okarakterizirati kao „mračnije“ razdoblje od srednjeg vijeka čime ona nikako ne može
predstavljati početak nekog novog, „naprednog“ doba, kad su se tijekom nje događali tako
nazadni procesi poput progona vještica. Stoga zaključuje da su vještice „mnogo prije biće
navodne 'renesanse' i čak klasičnoga doba, nego srednjeg vijeka“.191 Međutim Le Goffova
logika dolazi u ovom slučaju dolazi do slijepe ulice. Kako dokazati da srednji vijek nije
„mračno doba“ ako se istovremeno dokazuje da je renesansa „mračnija“ i zbog toga dio
srednjeg vijeka?
Za drugi važan događaj, otkriće Amerike, čime tradicionalno započinje novo doba,
bilo je potrebno pronaći jače argumente, zašto je taj događaj samo jedan u nizu sličnih
događaja srednjeg vijeka te kako je mentalitet tadašnjih istraživača i dalje bio bliži onom
srednjeg, nego novog vijeka. Tako Le Goff za Kolumba zaključuje kako ga je na njegovim
putovanjima „ponajprije zaokupilo privođenje pogana istinskome Bogu, bogu kršćana:
Kristofor Kolumbo pravi je čovjek srednjega vijeka.“192 S obzirom da je za Le Goffa
mentalitet ono što ustvari karakterizira neko razdoblje, činjenica da je Kolumbo i dalje
187 Le Goff, Treba li povijest dijeliti?, 80-81. 188 Le Goff, Treba li povijest dijeliti?, 99. 189 Le Goff, Treba li povijest dijeliti?, 102. 190 Le Goff, Treba li povijest dijeliti?, 75. 191 Le Goff, Treba li povijest dijeliti?, 76. 192 Le Goff, Treba li povijest dijeliti?, 89.
42
razmišljao kao čovjek srednjovjekovlja, a ne kao prosvijećeni novi čovjek, dovoljan je
pokazatelj da je renesansa samo jedna od mnogih, samo zadnja u nizu svih renesansi
srednjega vijeka počevši od Karolinške.
Le Goff u razmišljanjima o duljem srednjem vijeku nije usamljen. Njemački
povjesničar Ernst Troeltsch postavio je ranije bliske teze u odnosu na stoljetno stvaranje
Europe, dulje shvaćanje srednjeg vijeka kao razdoblja „stoljetno stapanje državnih i crkvenih
interesa i institucija“ kao i same renesanse.193 Glavna kritika ovakve Le Goffove
argumentacije jest činjenica da – iako je naglasio kako želi ponuditi novu periodizaciju i
obrazložiti prema tome zašto bi povijest trebalo ili ne bi trebalo dijeliti na razdoblja – on ne
donosi novu periodizaciju povijesti. Iako argumentira svoje teze te donosi mišljenja drugih
povjesničara i stručnjaka, ona su isključivo u službi dokazivanja „dugog srednjeg vijeka“
zbog čega neke pozitivne strane renesanse i vjerojatni dokazi za njezinu naprednost, ostaju u
sjeni. Također, slično kao i po pitanju Le Goffove koncepcije mnogostrukosti
srednjovjekovnog vremena, i ovdje nedostaje jasnija definicija „dugog srednjeg vijeka“ kako
bi ga se moglo upotrijebiti kao teorijski koncept, on ga smješta u razdoblje između 2.-3.
stoljeća i 18. stoljeća, ali ne daje jasne faktore po kojima bi to bilo vidljivo i primjenjivo.
Osim toga, Le Goff se ni ne trudi dublje ući u objašnjenje pojma „rani novi vijek“ kojeg su
povjesničari, najviše preko njemačke historiografije, u posljednjim desetljećima većinski
prihvatili upravo zbog svoje neutralnosti u pojmovnom smislu.194 Time i samo djelo Treba li
povijest zaista dijeliti na razdoblja ne možemo nazvati teorijskom raspravom već
koncepcijom proizašlom iz Le Goffovih dugogodišnjih istraživanja srednjeg vijeka.
3.3.3. Poimanje koncepta vremena unutar historijske znanosti
Kako se na temelju svega navedenog i analiziranog u ovom poglavlju može shvatiti i
objasniti Le Goffovo poimanje koncepta vremena unutar historijske znanosti te zatim i nje
same? Ponajprije, Le Goff kao i mnogi povjesničari prije njega, smatra koncept vremena i
prostora važnim dijelovima povijesti te se njegovim propitivanjem i revidiranjem dolazi do
novih spoznaja. Do istog zaključka dolazimo po pitanju periodizacije. Vrijeme je prema Le
Goffu nužno mnogostruko, a „posao periodizacije prisiljava povjesničara da uzme u obzir
193 Michael Wengraf, Wege ins Diesseits. Der Einfluss des Averroismus auf Europa und europäisches Denken (Berlin-Münster: LIT, 2016.), 52; John Monfasani, Renaissance Humanism, from the Middle Ages to Modern Times (New York: Routledge, 2016.), 2. O Troeltschu i njegovoj koncepciji vidi: Austin Harrington, „Ernst
Troeltsch's Concept of Europe“, European Journal of Social Theory 7/4 (2004.), 479-498. 194 Monfasani, Renaissance Humanism, from the Middle Ages, 2.
43
prevladavajuću misao u najširem mogućem prostoru, žena i muškaraca koji su živjeli u
određenom razdoblju.“195 Le Goff se kao i velik broj drugih povjesničara oko časopisa
Annales zalagao za totalnu historiju, shvaćajući to kao uključivanje i istraživanje svih
(mogućih) aspekata nekog razdoblja. Stoga je glavna bit, koju naglašava i u Civilizaciji, da je
„[s]rednji vijek bio, u najgorem i u najboljem smislu, totalitaran. Priznati njegovo jedinstvo,
znači najprije mu vratiti njegov globalitet.“196
3.4. Recepcija kod drugih i završna razmatranja
Le Goff je svojim idejama i istraživanjima utjecao na mnoge druge povjesničare. One
su otvorile vrata novim pogledima na srednji vijek, historiju mentaliteta, historijsku
antropologiju itd. Neki su nastavili njegovim putem, poput Jean-Claude Schmitta te su željeli
detaljnije istražiti srednjevjekovne mentalitete. Schmitt tako u svojim istraživanjima pokušava
pronaći poveznicu između mentaliteta ljudi srednjega vijeka i popularne i materijalne kulture,
poput mitova, legendi, običaja. Kao važan faktor, poput Le Goffa, ističe vrijeme, ali i prostor.
Iz promatranja odnosa mentaliteta, popularne i materijalne kulture u određenom vremenu i
prostoru, posredstvom antropoloških metoda, Schmitt nastoji shvatiti odnos seljaštva i
feudalizma te njihovu postepenu transformaciju tijekom srednjeg vijeka.197 U suradnji s
Jacquesom Revelom je 1998. godine Schmitt priredio zbornik u čast Le Goffu i njegovom
doprinosu na polju historiografije, posebice zbog inzistiranja na korištenju i uvođenju
antropoloških metoda te zbog isticanja važnosti historije mentaliteta u historiografiji. Zbornik
je simbolički naslovljen L’ Ogre historien: autour de Jacques Le Goff.198 Sa sličnim ciljem,
povodom Le Goffovog sedamdesetog rođendana, britanska povjesničarka Miri Rubin je 1997.
sa suradnicima priredila zbornik radova proizašao iz konferencije održane Le Goffu u čast. S
tim zbornikom se s jedne strane željelo iskazati poštovanje prema njegovom radu, a s druge
strane preispitati i kritički pristupiti njegovim istraživanjima i konceptima u svjetlu novih
historiografskih promjena krajem 20. stoljeća. Samo neke od tema o kojima su pisali
stručnjaci iz cijeloga svijeta bile su – novac i vrijeme, intelektualci i historijska antropologija.
Rubin ističe važnost preispitivanja Le Goffovih istraživanja jer ona nastaju u specifičnim
195 Le Goff, Treba li povijest dijeliti?, 66. Usp. Le Goff, Time, Work and Culture, xi; Le Goff, I riti, il tempo, il riso, 91-92. 196 Le Goff, Civilizacija, 14. Usp. Le Goff, Time, Work and Culture, x; François Dosse, New History in France, 178. 197 Aaron Gurevich, Historical Anthropology of the Middle Ages, (Chicago: University of Chicago Press, 1992.), 42-43. 198 Rollo – Koster, „Jacques Le Goff“, 390.
44
povijesnim i političkim okolnostima Drugog svjetskog rata, u vremenu hladnoga rata, a
njegova najbolja djela nastaju u optimističnijim i slobodnijim vremenima 1960-ih i 1970-ih
kada su se politički i intelektualni rad spojili u jedno djelovanje.199
Le Goff je privukao pažnju i hrvatskih povjesničara, posebice jer su njegove ideje i
metode predstavljale nešto inovativno u istraživanju srednjeg vijeka. Le Goffov utjecaj, po
pitanju istraživanja historije mentaliteta vidljiv je u djelima Tomislava Raukara, ponajprije pri
istraživanju dalmatinskih komuna. Njegovo djelo Hrvatsko srednjovjekovlje, koje je ujedno
nastalo po uzoru na Braudelovo Sredozemlje, predstavlja pravi primjer sinteze u kojoj
analizirajući intelektualne i duhovne komponente hrvatskog srednjovjekovlja; Raukar stvara
sliku „imaginarnog“ na sličan način kao što to radi i Le Goff.200
Kao što se moglo zaključiti, Le Goffova istraživanja mentaliteta, imaginarnog i
srednjovjekovne kulturne antropologije, donose nove metode istraživanja u historijsku
znanost. Njegova glavna teza o „dugom srednjem vijeku“ u kojem su stvoreni temelji
modernog doba, kojom se bavio istražujući imaginarno i mentalitet srednjovjekovnog
čovjeka, preispituje dotadašnje razumijevanje razdoblja srednjeg vijeka. Le Goff je svojim
djelima potaknuo na razmišljanje o konceptima koje se danas smatra logičnima, ističući kako
oni nisu jednako funkcionirali u srednjem vijeku, ponajprije misleći na koncepte vremena i
prostora zbog čega je i razvio svoju teoriju o različitim vremenima: vrijeme trgovaca,
svećenstva, seljaka, radnika i feudalaca. No, valja napomenuti kako Le Goffova koncepcija
vremena nije detaljno definirana zbog čega ju se ne može smatrati teorijskim okvirom niti bi
ju se moglo u takvom obliku primijeniti na neka druga razdoblja i društva, zbog čega
isključivo predstavlja analizu srednjovjekovnog mentaliteta i poimanja vremena. Kao što je
napomenuto, koncept o mnogostrukosti vremena i jest proizašao iz rada na arhivskoj građi i
na temelju dugotrajnih istraživanja, a ne primjenom određene teorije na srednjovjekovno
razdoblje, kao i teza o „dugom srednjem vijeku“. Stoga ni Le Goffova periodizacija srednjeg
vijeka kao procesa dugog trajanja ne nudi neku novu periodizaciju povijesti posebice jer se
nije detaljnije osvrnuo na koncipiranje „ranog novog vijeka“ i njegov odnos sa razdobljem
srednjega vijeka.
199 Miri Rubin, The Work of Le Goff and the Challenges of Medieval History, (Woodbridge: The Boydell Press, 1997.) vii-viii. 200 Tonija Andrić, „Social and Economic History in the Work of F.C.A. Tomislav Raukar“, u: Annales in Perspective: Design and Accomplishments, ur: Drago Rokasandić, Filip Šimetin Šegvić, Nikolina Šimetin
Šegvić, (Zagreb: FF press, 2019.), 433.
45
4.0. REINHART KOSELLECK
4.1. Biografski podaci i intelektualni profil
Reinhart Koselleck spada u njemačke povjesničare usko povezivane s tzv.
Begriffsgeschichte (pojmovna historija ili konceptualna historija), a svoja glavna postignuća
napravio je upravo istražujući političke i socijalne koncepte unutar Sattlezeit (pojam kojeg je
sam razvijao) te definirajući teoriju o pluralnosti povijesnog vremena. Rođen je 23. travnja
1923. u Görlitzu, u tadašnjoj pruskoj provinciji Donja Šleska. Njegova obitelj bila je
pripadnikom srednje klase tzv. Bildungsbürgertum – dio srednjeg sloja koji karakterizira
mješavina pruskog patriotizma, liberalnog republikanizma i protestantizma te se veliku
pozornost pridavalo upravo obrazovanju – stoga je Koselleck od samog početka bio okružen
mnogim akademicima, profesorima, doktorima i raznim stručnjacima.201 Sam Koselleck svoje
djetinjstvo opisuje kao razdoblje: „kućne glazbe, čitanja i još čitanja, posjeta koncertima i
muzejima, ponos obiteljskom poviješću.“ 202 Zbog očevog posla i nestabilne političko-
socijalne situacije u Njemačkoj, obitelj se često morala seliti pa je Koselleck tako živio u pet
različitih gradova i pohađao čak osam različitih škola, posljednja je bila Ludwigsgymnasium
u Saarbrückenu gdje se zbog okolnosti javlja u Hitlerjugend 1934. godine. Dok je još bio u
gimnaziji dobrovoljno se prijavio u Wehrmacht te je u svibnju 1941. bio unovačen. Iako je
često spominjao svoje djetinjstvo, nije nikada elaborirao svojevoljni odlazak u vojsku.203 Ipak,
Koselleck ovako opisuje situaciju s kojom se susreo u svom djetinjstvu i mladosti: „doživio
sam – iz bliza u osnovnoj školi – pad Weimarske Republike (...). Što je slijedilo u mojoj
mladosti jest ustanak Nacionalsocijalizma (...) i onda, dok sam bio vojnik, rat, totalno
bombardiranje, višestruke smrti; zatim jačanje i u isto vrijeme raspadanje totalitarnog režima;
konačno, slom i rusko zarobljeništvo.“204 Naime, u svibnju 1945. kod Odenberga u Mährenu
zarobila ga je sovjetska vojska, nakon čega je otpremljen u Auschwitz – gdje su se on i
njegovi suborci po prvi puta upoznali sa strahotama nacizma – prije nego je premješten u
201 Niklas Olsen, History in the Plural: An Introduction to Work of Reinhart Koselleck, (New York-Oxford: Berghahn, 2012.), 10. 202 Reinhart Koselleck, “Formen der Bürgerlichkeit: Reinhart Koselleck im Gespräch mit Manfred Hettling und Bernd Ulrich”, Mittelweg 36, Zeitschrift des Hamburger Instituts für Sozialforschung, 12 (2003), 68. Usp. Olsen, History in the Plural, 10. 203 Olsen, History in the Plural, 12; Rudolf Vierhaus, „Laudato auf Reinhart Koselleck“, Historische Zeitschrieft 251/3 (1990), 530. 204 Reinhart Koselleck, “Dankrede am 23 November 2004.” u: Reinhart Koselleck (1923-2006). Reden zum 50. Jahrestag seiner Promotion in Heidelberg, ur: Stefan Weinfurter, (Heidelberg: 2006.), 58. Usp. Olsen, History in the Plural, 12.
46
sovjetski logor u centralnoj Aziji u Kazahstanu gdje je proveo 15 mjeseci. Zahvaljujući
pomoći obiteljskog prijatelja, Koselleck se krajem 1946. vratio u Njemačku u svoje rodno
mjesto. Sve ovo je ostavilo dubok trag u Koselleckovom pamćenju, često je napominjao kako
je njegovo iskustvo rata utjecalo na njegovo bavljenje poviješću te na formiranje njegovih
teza zbog čega se zanimao za koncept krize, konflikta, smrti, pitanja nacije, domovine itd.205
Jednom je prilikom napisao: „I uvijek se nadodaju nove istine: utoliko, za moju generaciju, rat
nikada ne završava, ili uvijek iznova započinje čim se stara iskustva moraju nanovo
razraditi.“206
Kada je trebao krenuti na studij, Koselleck se ponajprije želio baviti umjetnošću,
studirati likovnu umjetnost i biti karikaturist; no njegov otac ga je uputio u znanstvenu
karijeru jer je za sina želio da studira nešto ozbiljno i društveno korisno. Tako je od 1947. do
1953. studirao povijest, sociologiju i filozofiju na Sveučilištu u Heidelbergu i Bristolu.207
Tijekom svog studija, s obzirom da je bio i odličan student, susreo se s mnogim stručnjacima
te su neki od njih utjecali na Koselleckov daljnji istraživački smjer, a neke je on sam smatrao
uzorima za kasnije teze i teorije: Johannes Kühn, Karl Löwith, Carl Schmitt, Hans-Georg
Gadamer, Martin Heidegger i Werner Conze. Schmitt ga je potaknuo da se bavi političkim
konceptima, Heidegger da problematizira teoriju o vremenu, a Kühn mu je kasnije bio i
mentor za doktorsku disertaciju „Kritik und Krise: Eine Untersuchung der politischen
Funktion des dualistischen Weltbildes im 18. Jahrhundert“ [„Kritika i kriza: jedno istraživanje
političke funkcije dualističkog prizora svijeta u 18. stoljeću“] te mu je Koselleck deset godina
bio asistent.208
Koselleck tako na akademsku scenu ulazi u 1950-im godinama sa spomenutom
disertacijom, u kojoj povezuje početke moderne političke misli s Prosvjetiteljstvom. Kasnije
je tekst objavljen pod nazivom Kritik und Krise: Eine Studie zur Pathogenese der
bürgerlichen Welt [Kritika i kriza: jedna studija patogeneze građanskog svijeta]. Drugo
poznato djelo Preußen zwischen Reform und Revolution: Allgemeines Landrecht, Verwaltung
und soziale Bewegung von 1791 bis 1848 [Prusija između reforme i revolucije: opće
zemaljsko pravo, uprava i socijalni pokret od 1791. do 1848.] piše 1965. godine. Boravio je
205 Olsen, History in the Plural, 12-13. 206 Reinhart Koselleck, „Glühende Lava, zur Erinnerung geronnen: Vielerlei Abschied vom Krieg: Erfahrungen, die nicht austauschbar sind“, Frankfurter Allgemeine Zeitung, 6. 5. 1995., 21-22. 207 Olsen, History in the Plural, 11, 18; Vierhaus, „Laudato auf Reinhart Koselleck“, 530. 208 Olsen, History in the Plural, 20-23, 26-29, 119; Ute Daniel, „Reinhart Koselleck (1923-2006)“, u: Klassiker der Geschichtswissenschaft: Von Fernand Braudel bis Natalie Z. Davis, sv. 2, ur. Lutz Raphael, (München: C. H. Beck Verlag, 2006.), 168.
47
na raznim sveučilištima, u Bochum je 1966. otišao kao profesor političkih znanosti, zatim je
tri godine kasnije postao profesor nove povijesti u Heidelbergu gdje je imao istaknutu ulogu u
razvoju moderne njemačke konceptualne historije, a 1973. prelazi u Bielefeld na odjel za
teoriju historije.209 Jedan od uspjeha mu je i edicija Geschichtliche Grundbegriffe:
Historisches Lexikon zur politisch-sozialen Sprache in Deutschland [Temeljni povijesni
pojmovi: historijski leksikon političko-socijalnog jezika u Njemačkoj] u osam svezaka, nastala
u suradnji s Ottom Brunnerom i Wernerom Conzeom. U ovom višegodišnjem projektu
naglasak je bio na definiranju glavnih političkih i socijalnih koncepata te tako čini jedan od
bitnih stupova njemačke Begriffsgeschichte, a sam Koselleck se unutar leksikona bavio
tranzicijom modernog vremena, analizirajući promjene u političkim i socijalnim konceptima
od 1750. do 1850.210 Tijekom 1960-ih te zatim u 1970-ima počeo je raditi na definiranju svog
koncepta povijesnog vremena jer je smatrao da je za historijsku znanost bitno imati teoriju o
vremenu. O vremenu nije napisao jedno opširnije djelo već je tijekom 1970-ih, dok je boravio
na Sveučilištu u Bielefeldu, pisao veliki broj eseja posvećenim različitim temama – odnos
konceptualne i socijalne historije, počeci modernog doba – Sattelzeit, Vergangene Zukunft,
Zeitschichten itd. Veliki broj eseja je kasnije okupljen i objavljen u Vergangene Zukunft: Zur
Semantik geschichtlicher Zeiten (1979.) [Prošla budućnost: o semantici povijesnih vremena],
Zeitschichten: Studien zur Historik (2000.) [Slojevi vremena: studije o historici],
Begriffsgeschichten: Studien zur Semantik und Pragmatik der politischen und sozialen
Sprache (2006.) [Konceptualne povijesti: studije o semantici i pragmatici političkog i
socijalnog jezika] i Vom Sinn und Unsinn der Geschichte: Aufsätze und Vorträge aus vier
Jahrzehnten (2010.) [O smislu i besmislici povijesti: eseji i predavanja iz četiri desetljeća].211
Koselleckova glavna teza, kojom će se kasnije baviti mnogi drugi stručnjaci pokušavajući je
definirati i analizirati, bila je da vrijeme i povijest nisu jedinstveni već da postoji više
međusobno povezanih povijesnih vremena zbog čega je i sama povijest pluralna.
4.2. Koncepcija i definiranje vremena
Koselleckova djela vukla su inspiraciju iz rada mnogih drugih stručnjaka, uglavnom
filozofa i povjesničara poput Carla Schmitta, Wernera Conzea, Karla Löwitha i Martina
Heideggera te također dijelom od Braudela ali i Ernsta Blocha (teorija o Zeitschichten).
209 Daniel, „Reinhart Koselleck (1923-2006)“, 168; Olsen, History in the Plural, 1. 210 Christof Dipper, „Die "Geschichtlichen Grundbegriffe": Von der Begriffsgeschichte zur Theorie der historischen Zeiten“, Historische Zeitschrift, 270/ 2 (2000.), 307-308. 211 Olsen, History in the Plural, 2.
48
Koselleck sam objašnjava korijene svog pristupa konceptualnoj historiji kroz četiri tradicije:
1) tradiciju Otta Brunnera i Wernera Conzea kao osnivača moderne konceptualne historije
kao pristupa socijalnoj historiji, 2) pristup filozofiji povijesti kojeg su nakon Hegela kasnije
redefinirali Heidegger i Hans-Georg Gadamer, 3) pristup u čijem su fokusu religiozni jezici
po uzoru na Johannesa Kühna te 4) propitivanje koncepata iz političko-pravne perspektive
kako ju je prakticirao Carl Schmitt.212 No osim toga, Koselleck je u intelektualnom smislu
mnogo preuzeo od Karla Löwitha, čija je predavanja slušao na Sveučilištu u Heidelbergu i na
čijoj je knjizi Meaning in History (1958.) pomagao u pripremi njemačkog prijevoda.
Shvaćanje da je filozofija povijesti izvedena iz teologije, ustvari sekularizirani oblik teološkog
razmišljanja, preuzima od Löwitha i ugrađuje u vlastiti teorijski rad.213 Ovakav pristup je
vidljiv u Koselleckovim ranijim djelima Kritik und Krise te Preußen zwischen Reform und
Revolution u kojima definira i pojam Sattelzeita. Kasnije počinje razvijati svoje koncepte
prostora, vremena i povijesti, definirajući ih unutar velikog broja teorijskih eseja, zbog čega
mu se često predbacuje što ih dalje nije razvijao u obliku praktičnog istraživanja na nekoj
određenoj temi.
Iako se Koselleck s vremenom bavio od samih početaka, razmatrajući njegovu
poziciju u povijesti, tijekom 1960-ih se tek odlučio detaljnije posvetiti definiranju teorije o
povijesnim vremenima. Sa svojom teorijom, naglašavajući važnost takve teorije za
konceptualnu historiju i za historijsku znanost u cjelini, redefinirao je poimanje socijalne
historije, čime je ona postala ključan faktor u dekonstruiranju jedinstvene povijesti i
definiranju povijesti u pluralu.214 Time se Koselleck razilazi i s tradicijom njemačkog
historizma koja prema njemu povijest shvaća uvijek singularno odnosno kao jedinstveni
proces.215
Iako je Koselleckova teorija o povijesnim vremenima izrazito kompleksna, njegovo
istraživanje i definiranje vremena mogli bismo sažeti unutar dva glavna smjera ili koncepta –
Vergangene Zukunft („prošla budućnost“) i Zeitschichten („vremenski slojevi“). Stoga će u
sljedećim poglavljima biti naglasak na objašnjavanju i analiziranju ovih dvaju koncepata i
njihovih sastavnica te koncepata Sattelzeit (doslovno „prijevojno vrijeme“ odnosno
212 Olsen, History in the Plural, 153, 179. 213 Gennaro Imbriano, Der Begriff der Politik. Die Moderne als Kriesenzeit im Werk von Reinhart Koselleck (Frankfurt am Main-New York: Campus, 2018.), 30. 214 Olsen, History in the Plural, 154, 220, 226-227; Dipper, „Die "Geschichtlichen Grundbegriffe": Von der
Begriffsgeschichte zur Theorie der historischen Zeiten“, Historische Zeitschrift, 270/ 2 (2000.), 307-308. 215 Reinhart Koselleck, „Historia magistra vitae. The Dissolution of the Topos into the Perspective of a
Modernized Historical Process“, u: Futures Past: On the Semantics of Historical Time (New York: Columbia University Press, 2004.), 41-42.
49
tranzicijski period) i Neuzeita (doslovno „novo vrijeme“, „novi vijek“ ili rjeđe „novo doba“)
unutar kojih se, kako tvrdi Koselleck, najbolje može objasniti i definirati pluralnost
povijesnog vremena.
4.3. Analiza glavnih koncepata
4.3.1. Sattelzeit i Neuzeit
Sattelzeit je koncept kojim se Koselleck bavio od samih početaka u Kritik und Krise,
Preußen zwischen Reform und Revolution, a posebice u Geschichtliche Grundbegriffe. On taj
pojam formira kako bi objasnio temeljne strukturalno-historijske i lingvističke promjene koje
su se događale od 1750. do 1850. (alternativno se navodi i period od 1780. do 1830.), u tom
transformacijskom periodu.216 Unutar tog razdoblja se, prema Kosellecku, mijenjaju značenja
starih političkih i socijalnih koncepata poput demokracije, slobode, revolucije i države.
Tranzicija koja se u tom periodu događa zahvaća sve sfere društva i društvenog te razne
političke, kulturne, gospodarske i pravne aspekte epohe koja postaje ključna za (europsku)
modernu.217 No osim toga je Sattelzeit za Kosellecka vrijeme u kojemu se socijalni i politički
koncepti/pojmovi mijenjaju utoliko da stvaraju novi pojam o svijetu.218 Usporedno s time
mijenja se i staro viđenje koncepta vremena, ono više nije statično, nepromjenjivo i linearno,
a samim time dakle i koncepta povijesti.219 Koselleck smatra kako su upravo politički i
socijalni koncepti postali navigatori promjena u povijesti te je to ujedno i pokazatelj nastanka
nečega što naziva Neuzeit ili moderno, novo razdoblje koje posebno karakterizira razvoj,
promjene i akceleracija vremena.220 To je razdoblje od 18. stoljeća, kada historijsko
razmišljanje i svijest postaju vremenski određeni (verzeitlicht).
216 Olsen, History in the Plural, 178; Hagen Schulz-Forberg „The Spatial and Temporal Layers of Global
History: A Reflection on Global ConceptualHistory through Expanding Reinhart Koselleck's "Zeitschichten" into Global Spaces“, Historical Social Research/Historische Sozialforschung, 38/3 (145), Space/Time Practices and the Production of Space and Time (2013), 41-42; 217 Émilie Delivré, „Popular Justice and Legal Transition: Getting the Law Across to the People in the
Sattelzeit“, u: The Historiography of Transition: Critical Phases in the Development of Modernity (1494-1973), ur. Paolo Pombeni (New York: Routledge, 2016.), 40. 218 Cornel Zwierlein, „Frühe Neuzeit, multiple modernities, Globale Sattelzeit“, u: Frühe Neue Zeiten, ur. Achim Landwehr (Bielefeld: transcript, 2012.), 401. 219 Reinhart Koselleck, „On the Need for Theory in the Discipline of History“ u: The Practice of Conceptual History: Timing History, Spacing Concepts, (Stanford: Stanford University Press, 2002.), 5; Vierhaus, „Laudato
auf Reinhart Koselleck“, 534-535; Dipper, „Die "Geschichtlichen Grundbegriffe": Von der Begriffsgeschichte
zur Theorie der historischen Zeiten“, 292; Schulz-Forberg „The Spatial and Temporal Layers of Global History“
41-42; Elías Palti, „Koselleck—Foucault: The Birth and Death of Philosophy of History“, u: Philosophy of Globalization, ur: Concha Roldán, Daniel Brauer, Johannes Rohbeck, (De Gruyter 2018.), 409-410. 220 Reinhart Koselleck, „Concepts of Historical Time and Social History“ u: The Practice of Conceptual History: Timing History, Spacing Concepts, (Stanford: Stanford University Press, 2002.), 120, 129; Vierhaus, „Laudato
50
Kako bi definirao Neuzeit Koselleck uvodi još jedan pojam Epochenschwelle
(doslovno granica ili prag epohe), koji preuzima i redefinira od drugih koji su se bavili
definiranjem granice između epoha. Epochenschwelle bismo mogli protumačiti kao koncept
„epohalnog praga“ koji ustvari pomaže pri definiranju Neuzeita jer, prema Kosellecku,
naznačava minimalne kriterije za „prije nego“ i „nakon“.221 Ipak, Koselleck upozorava kako
postoje određeni problemi pri definiranju određene epohe na univerzalnoj razini, s jedne
strane zbog manjka preciznosti pri kronološkom definiranju koje godine uokviruju koju
epohu. Što je razdoblje ili događaj bio važniji, to je teže odrediti točnu granicu epohe,
pogotovo ako se odlučimo,kao presudne događaje, birati događaje iz nacionalne povijesti,
takvi događaji, prema Kosellecku, ne mogu biti granica i na univerzalnoj razini.222
Što je onda za Kosellecka razdoblje Neuzeit, kako ga definira? Koselleck ističe kako
postoje problemi pri definiranju početka tog novog razdoblja jer pitanje što je novo u
određenom vremenu ne može dati odgovor na univerzalnoj razini.223 Kroz nekoliko eseja
poput „Gibt es eine Beschleunigung der Geschichte?“ [„Postoji li ubrzanje povijesti?“], „The
Eighteenth Century as the Beginning of Modernity“ [„Osamnaesto stoljeće kao početak
modernosti“], „Neuzeit: Zur Semantik moderner Bewegungsbegriffe“ [„Novo vrijeme: o
semantici modernih koncepata pokreta“], Koselleck pokušava razjasniti što misli pod
terminom Neuzeit te zašto smatra da je upravo 18. stoljeće, točnije, razdoblje Sattelzeita,
razdoblje kada započinje moderno doba. Jedan od glavnih kriterija, prema Kosellecku, za
razlikovanje tog modernog doba od prijašnjih jest „akceleracija“ koju sa sobom donosi
tehnološki razvoj i industrijska revolucija. No, kako ističe Lynn Hunt, nejasno je što pod time
Koselleck točno misli jer akceleraciju detaljnije ne definira.224
Kako bi jasnije odijelio to novo razdoblje od prijašnjih, Koselleck diferencira
razdoblje Neuzeit od prijašnjeg frühe Neuzeit („rani novi vijek“), kojim se također bavio u
auf Reinhart Koselleck“,534-535; Dipper, „Die "Geschichtlichen Grundbegriffe": Von der Begriffsgeschichte
zur Theorie der historischen Zeiten“, 292; Lynn Hunt, Measuring Time, Making History, (Budimpešta-New York: Central European University Press, 2008.), 75-77; Schulz-Forberg „The Spatial and Temporal Layers of
Global History“ 41-42; Palti, „Koselleck—Foucault: The Birth and Death of Philosophy of History“, 409-410. 221 Reinhart Koselleck, „The Eighteenth Century as the Beginning of Modernity“ u: The Practice of Conceptual History: Timing History, Spacing Concepts, (Stanford: Stanford University Press, 2002.), 155. 222 Koselleck, „The Eighteenth Century as the Beginning of Modernity“, 154-155; Palti, „Koselleck—Foucault: The Birth and Death of Philosophy of History“, 412. 223 Koselleck, „The Eighteenth Century as the Beginning of Modernity“, 156-160. 224 Koselleck, „The Eighteenth Century as the Beginning of Modernity“ 165. Usp. Reinhart Koselleck, „'Neuzeit': Remarks on the Semantics of Modern Concepts of Movement“, u: Futures Past: On the Semantics of Historical Time, (New York: Columbia University Press, 2004.); Reinhart Koselleck, „Does History
Accelerate?“, u: Sediments of Time: On Possible Histories, (Stanford: Stanford University Press, 2018.); Hunt, Measuring Time, Making History, 75-76.
51
nekoliko eseja poput „Vergangene Zukunft der frühen Neuzeit“225 [„Prošla budućnost ranog
novog vijeka“], Koselleck želi pokazati kako postoje određeni kriteriji koje moderno doba,
Neuzeit, mora ispuniti po kojima ga se onda može definirati, ti kriteriji su razvijani u
razdoblju od 16. do 18. stoljeća (u ranom novom vijeku) u kojem se na njih obratilo pažnju i
kada su onda konačno dobili svoj oblik zbog čega od tada govorimo o modernom dobu.226 No,
te sve promjene treba sagledati u međuodnosu prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, čime
dolazimo do jednog od Koselleckovih glavnih koncepata za definiranje povijesnog vremena –
Vergangene Zukunft.
4.3.2. Vergangene Zukunft
Definiranju koncepta Vergangene Zukunft („prošla budućnost“) Koselleck je posvetio
velik broj eseja, zbog čega je određen broj eseja okupljen i objavljen 1979. godine u zbirci
pod nazivom Vergangene Zukunft: Zur Semantik geschichtlicher Zeiten. Većina eseja slijedi
premise konceptualne historije, no, u nekima koristi i druge metodološke pristupe poput eseja
„Vergangene Zukunft der frühen Neuzeit“ gdje se, radi definiranja poveznice između
prošlosti i budućnosti, koristio primjerom iz povijesti umjetnosti.227 U cijeloj zbirci
Vergangene Zukunft svrha je bila istaknuti mogućnosti razvijanja teorije o vremenu koja nema
korijene u prirodi nego u ljudskoj povijesti jer je povijesno vrijeme povezano s povijesnim,
društvenim i drugim događajima koji pogađaju ljude toga vremena. Većina teorijskih
perspektiva o vremenu koje je iznio u Vergangene Zukunft bile su već naznačene u Kritik und
Krise i Geschichtliche Grundbegriffe, dok je mišljenje o povijesnim vremenima kojim se
bavio u Zeitschichten (o čemu će biti riječi u sljedećem podpoglavlju), razvio u Preußen
zwischen Reform und Revolution i Das Zeitalter der europäischen Revolution.228
Koncept Vergangene Zukunft bismo ustvari mogli protumačiti kao međusobnu
interakciju, konflikt prošlosti i budućnosti u samoj sadašnjosti, a konflikt se događa između
dvaju koncepata koje Koselleck preuzima iz antropologije i redefinira pomoću termina
Erfahrungsraum (doslovno „prostor iskustva“) i Erwartungshorizont (doslovno „horizont
isčekivanja“). Ustvari, Koselleck se u ovom slučaju nadovezuje na Karla Mannheima, koji je
smatrao da su „buduća događanja“, ali i „prošlo vrijeme“ satkana od „razumnih ciljeva i
225 Reinhart Koselleck, „Modernity and the Planes of Historicity“, u: Futures Past: On the Semantics of Historical Time, (New York: Columbia University Press, 2004.). 226 Koselleck, „The Eighteenth Century as the Beginning of Modernity“ 168. 227 Olsen, History in the Plural, 224. 228 Olsen, History in the Plural, 221, 226-227; Vierhaus, „Laudato auf Reinhart Koselleck“, 536.
52
očekivanja“.229 Kako bi razumio ljudsko shvaćanje postojanja i razumijevanja svijeta,
Koselleck se fokusira na promatranje promjena i njihovog odnosa u prošlosti, sadašnjosti i
budućnosti kroz Erfahrungsraum i Erwartungshorizont, a najbolje razdoblje za promatranje i
tumačenje tih promjena, kako ističe, je upravo Sattelzeit. Jedan od najvažnijih eseja za
razumijevanje Koselleckovog definiranja spomenutog koncepta jest „Erfahrungsraum und
Erwartungshorizont“ iz 1977. U njemu raspravlja o odnosu prošlosti i budućnosti. On
Erfahrungsraum i Erwartungshorizont ne vidi kao odvojene pojmove – nema „horizonta
očekivanja“ bez „prostora iskustva“ i obratno, što čini ključ za razumijevanje povijesnog
vremena.230 Koselleck to ovako tumači: „Stoga predlažem istraživanje ovoga odnosa između
prošlosti i budućnosti, ili točnije, odnosa pojedinih iskustava i očekivanja, kako bi se shvatilo
povijesno vrijeme. To se povijesno vrijeme pojavljuje unutar razlike između tih dviju
vremenskih dimenzija, a može se dokazati činjenicom da se i razlika između iskustva i
očekivanja sama po sebi mijenja, odnosno da je sama po sebi povijesna.“231 Prema tome,
Erfahrungsraum je dimenzija prošlosti koja je povezana sa sadašnjošću zbog čega utječe na
njen razvoj dok je Erwartungshorizont iskustvo usmjereno prema budućim radnjama. Ljudi se
tako orijentiraju ne samo prema svojim iskustvima nego i prema svojoj budućnosti smišljajući
načine kakva bi ta budućnost mogla biti, čime dolazimo do definiranja koncepta Vergangene
Zukunft.232 Kako bi pokazao da je ljudski „horizont očekivanja“ u Sattelzeitu bio nepovezan s
„prostorom iskustva“, zbog čega je političko-socijalni jezik bio orijentiran prema budućnosti,
a ne prema prošlosti, Koselleck donosi primjere iz tog razdoblja. Tako u jednom od eseja daje
primjer trojice – Kanta, Friedricha Velikog, Goethea, koji su o istom događaju imali drugačije
viđenje, pristupali su mu iz druge perspektive, neki su više pozornosti dali „prostoru
iskustva“, drugi „horizontu očekivanja“ te su sve perspektive bile podjednako točne, čime
ustvari želi dokazati pluralnost povijesnog vremena.233
Glavni cilj koji proizlazi iz definiranja svih dosad spomenutih pojmova jest činjenica
da, prema Kosellecku, u sukobu između Erfahrungsraum i Erwartungshorizont nastaje
povijesno vrijeme, ovisno o političkim i socijalnim promjenama, a ne o prirodnom
229 Reinhard Laube, Karl Mannheim und die Krise des Historismus: Historismus als wissenssoziologischer Perspektivismus (Göttingen: Vandenhoeck & Ruprecht, 2004.), 497, bilj 665. 230 Reinhart Koselleck, „'Space of Experience' and 'Horizon of Expectation': Two Historical Categories“, u: Futures Past: On the Semantics of Historical Time, (New York: Columbia University Press, 2004.), 257. 231 Reinhart Koselleck, „Time and History“, u: The Practice of Conceptual History: Timing History, Spacing Concepts, (Stanford: Stanford University Press, 2002.), 111. 232 Olsen, History in the Plural, 223. Usp. Vierhaus, „Laudato auf Reinhart Koselleck“, 537; Schulz-Forberg „The Spatial and Temporal Layers of Global History, 42-43; Palti, „Koselleck—Foucault: The Birth and Death of Philosophy of History“, 412. 233 Koselleck, „Time and History“, 114; Olsen, History in the Plural,185
53
kronološkom vremenu. Koselleck tako zaključuje: „u tenziji između iskustva i očekivanja (...)
nastaju nove odluke te se tako generira povijesno vrijeme“234 te kasnije nadodaje kako je
njegova teza: „da se tijekom Neuzeita razlika između iskustva i očekivanja značajno povećala;
točnije, da je Neuzeita prvobitno shvaćen kao neue Zeit [novo vrijeme, op. a.] od vremena
kada su se očekivanja sve više distancirala od prijašnjeg iskustva.“235 Time ujedno želi
pokazati kako je Vergangene Zukunft sa svim svojim komponentama ustvari koncept i odlika
modernosti, novog doba.
4.3.3. Zeitschichten
Drugi Koselleckov koncept, koji razjašnjava teoriju o povijesnim vremenima jest
Zeitschichten („vremenski slojevi“, „razine povijesnog vremena“), pokušao je objasniti u
nekoliko eseja, od kojih je najvažniji esej „Zeitschichten“ [„Vremenski slojevi“] po kojem je
nazvana i sama zbirka eseja. U njoj su okupljeni tekstovi koji tematiziraju i tumače teoriju o
„razinama povijesnog vremena“ pod naslovom Zeitschichten: Studien zur Historik objavljene
2000. godine. Dok je u Vergangene Zukunft, naglasak bio na analizi vremenskih dimenzija –
prošlost, sadašnjost i budućnost, o „prostoru iskustva“ i „horizontu očekivanja“ te o jedinstvu
odnosno mnogostrukosti vremena u Neuzeitu, u Zeitschichten se bavi fenomenima
Gleichzeitigkeit der Ungleichzeitigen („istovremenošću neistovremenog“) te Wiederholung
(ponavljanjem), Dauer (trajanjem) i Struktur (strukturom), čime sve zajedno dovodi do teze
da se povijest sastoji i razvija u interakciji različitih vremenskih slojeva. Takvo se shvaćanje
jednim dijelom naslanja na Braudela i njegove strukture i konjunkture, ali je naglasak na
preklapanju ili svojevrsnom pretakanju među slojevima, što kod Braudela nije slučaj.236
Koselleckova ideja o pluralnosti vremena dobrim dijelom proizišla iz kritike Braudela. Sam
Koselleck je tvrdio da bi njegova djela ustvari trebala služiti kao neka vrsta nastavka ili
dopune na Braudelovu teoriju. Dok je Braudel iznio podjelu vremena na tri dijela, Koselleck
je nastojao analizirati poveznice među tim slojevima unutar fenomena Gleichzeitigkeit der
Ungleichzeitigen kojeg preuzima od Ernsta Blocha.237 Bloch naime pod pojmom
Ungleichzeitigkeit vidi fenomen modernog vremena u kojemu postoje tragovi prošlog, stari
234 Koselleck, „'Space of Experience' and 'Horizon of Expectation'“, 262. 235 Koselleck, „'Space of Experience' and 'Horizon of Expectation'“, 263. Usp. Vierhaus, „Laudato auf Reinhart
Koselleck“, 537; Schulz-Forberg „The Spatial and Temporal Layers of Global History, 42-43; Palti, „Koselleck—Foucault: The Birth and Death of Philosophy of History“, 412. 236 Olsen, History in the Plural, 226-227. 237 Olsen, History in the Plural, 143.
54
mentaliteti, shvaćanja ili strukture: dakle u jednom vremenu istovremeno postoje različita
vremena.238
Kako Koselleck definira Zeitschichten? Kroz nekoliko eseja, želi objasniti kako vidi te
različite slojeve povijesnog vremena pa tako ponajprije tvrdi: „historijsko se vrijeme sastoji
od više slojeva koji su u međusobnom recipročnom odnosu, a da u cijelosti nisu ovisni jedni o
drugima“239 te dodaje: „Zeitschichten se referira na geološke formacije, koje sežu nazad u
vremenu s različitim dubinama i širinama i čiji se cilj takozvane povijesti zemlje, promijenio i
razmaknuo na različitim brzinama (...). Povratkom u domenu ljudske, političke, ili socijalne
povijesti kao i strukturalne historije čini mogućim analitički razlučiti između različitih
vremenskih slojeva.“240 Koselleck ističe kako se, za razumijevanje postojanja više vremenskih
razina, vrijeme ne smije gledati kao linearno ili cirkularno već kao mnogostruko na više
razina kako je to i Braudel postavio. Iako od Braudela preuzima pojmove poput „događaji“ i
„strukture“ ili čak „dugo trajanje“, Koselleck ih drugačije tumači, posebno strukture dugog
trajanja i strukture ponavljanja. Koselleck tako smatra: „u teoriji o povijesnoj vremenitosti,
nema potpune interakcije između različitih vremenskih slojeva“ ili „obje razine, i događajna i
strukturna, su srodne jedna drugoj ali se nikad ne spajaju“241 te ističe kako se „o 'događajima'
(...) jedino može pričati, dok se 'strukture' može jedino opisati.“242 Smatra kako bi događaje i
strukture trebalo promatrati odvojeno jedno od drugoga, jer događaje ne možemo objasniti
samo istražujući strukture. Jednako tako strukture ne možemo objasniti istražujući samo
događaje, iako ipak tvrdi kako su „događaji i strukture međusobno povezani, ali jedno ne
može biti reducirano na drugo.“243 Koselleck želi dokazati kako vrijeme nije linearno, a niti
cirkularno, već ga se treba promatrati kao kombinaciju i jednog i drugog, čime bi događaji
mogli predstavljati linearnu karakteristiku vremena, a strukture cirkularnu, različitih trajanja.
Koselleck tako tvrdi: „možemo smatrati smjenu singularnih događaja kao linearnu (...). Ta
singularnost je samo napola istinita, jer je povijest u cjelini bazirana na strukturama
238 Jack Zipes, Ernst Bloch: The Pugnacious Philosopher of Hope (Cham: Springer, 2019.), 53. 239 Reinhart Koselleck, „Sediments of Time“, u: Sediments of Time: On Possible Histories, (Stanford: Stanford University Press, 2018.), 4. 240 Koselleck, „Sediments of Time“, 3. Usp. Schulz-Forberg „The Spatial and Temporal Layers of Global
History“, 41. 241 Reinhart Koselleck, „Representation, Event, and Structure“, u: Futures Past: On the Semantics of Historical Time, (New York: Columbia University Press, 2004.),108. 242 Koselleck, „Representation, Event, and Structure“, 105. 243 Koselleck, „Representation, Event, and Structure“, 123-126.
55
ponavljanja“ te naglašava kako se „bez organizacije, pojedinačni događaji (...) ne bi nikad
mogli dogoditi.“244
Dosta prostora daje definiranju struktura ponavljanja, jer smatra da time može jasnije
dokazati „istovremenost neistovremenog“ u povijesti i razine povijesnog vremena. Odmah na
početku ističe kako „strukture ponavljanja imaju malo ili niti malo sličnosti s tradicionalnom
doktrinom o cikličnom vremenu.“245 Te strukture se prema Kosellecku „nalaze (...) na
različitim stupnjevima dubine: (a) izvanljudski uvjeti našeg iskustva; (b) biološki preduvjeti
života koje dijelimo sa životinjama; (c) strukture ponavljanja jedinstvene za čovječanstvo,
institucije; (d) strukture ponavljanja koje se nalaze u jedinstvenim sljedovima događaja; i (e)
lingvističke strukture ponavljanja.“246 Pri čemu možemo primijetiti kako Koselleck unutar
struktura dužeg trajanja ne smatra samo povijesne procese. Također razlikuje strukture
kraćeg: „strukture je moguće empirijski detektirati dok god njihov vremenski raspon ne
prelazi pamćenje jedne (trenutne) generacije“ i dužeg trajanja: „postoje i strukture koje su
toliko izdržljive da ostanu dijelom nesvjesnog ili nepoznatog ili čija transformacija je toliko
spora da je nismo svjesni.“247 Iako u eseju „Wiederholungsstrukturen in Sprache und
Geschichte“ [„Strukture ponavljanja u jeziku i povijesti“] detaljnije objašnjava što misli pod
svakom od navedenih struktura ponavljanja, zbog manjka primjera i činjenice da tezu nigdje
nije primijenio na jednoj specifičnoj temi, teško je zaključiti kako je točno Koselleck zamislio
strukture ponavljanja i u kakvom one suodnosu unutar različitih vremenskih slojeva stoje.
Glavna teza i problem koji Koselleck uočava pri problematiziranju različitih razina
povijesnog vremena jest: „kad se tematizira dugo, srednje i kratke vremenske periode, teško je
ostvariti uzročne veze između vremenskih slojeva kad su tako izdvojeni.“248
Čime dolazimo do tumačenja još jednog Koselleckovog koncepta odnosno
historijskog fenomena – Gleichzeitigkeit des Ungleichzeitigen koji se provlači kroz skoro sve
njegove eseje o vremenu te često zaključuje kako: „moramo naučiti kako otkriti istovremenost
neistovremenosti u našoj povijesti.“249 No, kako bismo mogli protumačiti taj koncept, što
Koselleck pod time smatra? Koselleck u eseju „Geschichte, Ereignis und Erzählung“
[„Povijest, događaj, priča“] objavljenom 1973. godine „istovremenost neistovremenog“
244 Koselleck, „Sediments of Time“, 5. 245 Reinhart Koselleck, „Structures of Repetition in Language and History“, u: Sediments of Time: On Possible Histories, (Stanford: Stanford University Press, 2018.), 161. 246 Koselleck, „Structures of Repetition in Language and History“, 162. 247 Koselleck, „Representation, Event, and Structure“, 108. 248 Koselleck, „On the Need for Theory in the Discipline of History“ 9. 249 Koselleck, „On the Need for Theory in the Discipline of History“ 8.
56
tumači kao: „klasifikacija povijesnih nizova unutar iste prirodne kronologije“ te dodaje kako
je to „različitost vremenskih slojeva različitih trajanja.“250 Stoga bismo mogli reći kako
samom činjenicom da je vrijeme mnogostruko, da postoje različite razine povijesnog vremena
koje su različitog trajanja, dolazi do pojave Gleichzeitigkeit des Ungleichzeitigen čime se neki
događaj, neki koncept može istovremeno nalaziti u više razina unutar različitog vremenskog
trajanja.251 Koselleck tako daje primjer tehničkog, industrijskog, znanstvenog i ekonomskog
razvoja koji se nakon Industrijske revolucije proširio u Sjedinjene Američke Države i
određene zemlje u Europi te u Japan. No, isti se napredak nije istovremeno proširio u svim
europskim i svjetskim državama zbog čega su one zaostajale i pokušavale uhvatiti korak s
razvijenim zemljama. Stoga Koselleck ističe kako nije jednostavno odrediti univerzalne
epohalne razine što je još jedan pokazatelj „istovremenosti neistovremenog“.252
Gleichzeitigkeit des Ungleichzeitigen tako postaje ključnim dijelom teorije o Zeitschichten, a
povezujući ga s ostalim, već prije protumačenim konceptima, dolazimo do definiranja
Koselleckove sveukupne teorije o povijesnim vremenima (Theorie der geschichtlichen
Zeiten).
4.3.4. Theorie der geschichtlichen Zeiten
Koselleck definiranjem teorije o povijesnim vremenima želi pokazati kako ni vrijeme
ni povijest nisu jedinstveni, kako se tvrdilo ranije. Često korištenim Goetheovim citatom: „ u
istom gradu moći će se čuti jedan važan događaj ispričan drugačije ujutro i navečer,“253 želio
je pokazati da je vrijeme pluralno te da se o njemu prvi put počinje govoriti u razdoblju
prosvjetiteljstva. Također je smatrao da se na povijest treba gledati kao mnogostruki koncept
sastavljen od više nepovezanih povijesti koje treba promatrati iz više različitih perspektiva.254
Tako u eseju „Time and history“ [„Vrijeme i povijest“], Koselleck dajući primjer datuma
rođenja Friedricha Velikog i mijenjanja njegovog značenja kroz povijest, želi pokazati s jedne
strane ovisnost povijesnog vremena o prirodnom vremenu tvrdnjom: „jedinstveno vrijeme
koje bi se trebalo moći razlikovati od mjerljivog prirodnog vremena, je otvoreno za
250 Reinhart Koselleck, „History, Histories and Formal Time Structures“, u Futures Past: On the Semantics of Historical Time, (New York: Columbia University Press, 2004.), 95. 251 Helge Jordheim, „Does Conceptual History Really Need a Theory of Historical Times?“, Contributions to the History of Concepts 6/2 (2011), 38. 252 Koselleck, „The Eighteenth Century as the Beginning of Modernity“, 159. 253 Koselleck, „Time and History“, 114. 254 Olsen, History in the Plural, 5
57
raspravu“.255 No s druge strane dokazuje i činjenicu da je vrijeme pluralno i povezano s
konceptom prostora tvrdeći: „trebali bismo govoriti ne o jednom povijesnom vremenu, već o
više njih koja se međusobno preklapaju.“256 Svojom teorijom o povijesnim vremenima,
Koselleck tako želi pokazati kompleksnost koncepta vremena i povijesti: „prednost teorije o
različitim razinama povijesnog vremena leži u njezinoj sposobnosti da mjeri različite brzine –
ubrzavanja i usporavanja – te tako otkrivajući različite načine povijesne promjene što ukazuje
na veliku vremensku kompleksnost.“257
Ukazujući na činjenicu da je povijest jednako mnogostruka kao i njezin koncept
vremena, Koselleck dovodi u pitanje postojanje „totalne historije“ jer smatra kako:
„konstantne promjene čine bilo kakvu historie totale nemogućom.“258 S obzirom da povijest
treba promatrati kao proizvod međuodnosa „prostora iskustva“ i „horizonta očekivanja“ te da
se sve te „istovremenosti neistovremenog“ događaju unutar različitih „razina povijesnog
vremena“, Koselleck zaključuje: „Svatko tko pokuša integrirati sveukupne individualne
povijesti u jednu totalnu povijest je osuđen na promašaj. To se može pokušati jedino ako i
kada bude razvijena teorija koja bi učinila totalnu historiju mogućom.“259 Čime dolazimo do
Koselleckove glavne premise o povijesti, a to je potreba za teorijom u sklopu historijske
znanosti.
4.3.5. Odnos socijalne i konceptualne historije i potreba za teorijom u historijskoj znanosti
Krajem 1960-ih i početkom 1970-ih dolazi do krize u njemačkoj historiografiji.
Udaljavanjem od tradicionalnih historiografskih istraživanja temeljenih na važnim ličnostima
i događajima počelo se propitivati svrhu historijske znanosti. Ubrzo se postavlja
fundamentalno pitanje što je povijest te zašto bi se njome trebalo baviti.260 Stoga je
Koselleckova teza iz perspektive konceptualne historije bila da historijska znanost može
opstati kao znanost samo ako ima jasne teorijske definicije. On se stoga zalagao za postojanje
zasebne teorije u historiji, koja bi prema njemu trebala biti baš teorija o povijesnim
255 Koselleck, „Time and History“, 110. 256 Koselleck, „Time and History“, 100-103, 110. 257 Koselleck, „Sediments of Time“, 6. 258 Reinhart Koselleck, „Social History and Conceptual History“, u: The Practice of Conceptual History: Timing History, Spacing Concepts, (Stanford: Stanford University Press, 2002.), 23. 259 Reinhart Koselleck, „Concepts of Historical Time and Social History“, u: The Practice of Conceptual History: Timing History, Spacing Concepts, (Stanford: Stanford University Press, 2002.), 117. 260 Olsen, History in the Plural, 203, 205-211. Usp. Q. Edward Wang i Franz L. Fillafer (ur.), The Many Faces of Clio: Cross-cultural Approaches to Historiography, Essays in Honor of Georg G. Iggers (New York, Oxford: Berghahn Books, 2007.); Georg G. Iggers, Istorijska nauka u 20. veku. Kritički pregled u međunarodnom
kontekstu, (Beograd: Arhipelag, 2014.).
58
vremenima: „povijest (...) može postojati kao disciplina jedino ako razvije teoriju o
periodizaciji.“261 U članku „Wozu noch Historie?“ [„Čemu još historija?“] ističe: „nama
jednostavno nedostaje teorija, koja – ako je moguće – će razlučiti našu znanost od teorije
drugih društvenih znanosti: teoriju o povijesnim vremenima.“262 Ipak, što je vidljivo i iz
njegovih teorijskih eseja, on nije težio za time da napravi jedan analitički model o ljudskoj
prošlosti jer je takvo nešto smatrao utopijskim, već je htio razviti mnogostrukost teorija i
metoda s kojima bi povjesničari mogli istražiti specifične teme i probleme jer „jedino teorija
transformira naš rad u povijesno istraživanje (...) moramo pronaći vremenske kategorije
adekvatne za određene događaje i procese.“ 263
Kako bi naglasio važnost teorije kako u konceptualnoj historiji, tako i općenito u
historijskoj znanosti, Koselleck je određeni broj eseja posvetio analizi i definiranju
međuodnosa konceptualne i socijalne historije, čime je redefinirao dotadašnje premise o
socijalnoj historiji. Koselleck tako tvrdi kako: „socijalna historija i konceptualna historija
stoje u recipročnoj historijskoj potrebnoj tenziji koja nikad ne može biti isključena,“264 a kako
bi istaknuo važnost konceptualne historije i njezine metode naglašava „ što i kako je pripadalo
zajedno in eventu, može se isključivo utvrditi pomoću lingvističkih dokaza post eventum.“265
Smatra kako je poveznica između socijalne i konceptualne historije u tome što jedna drugu
ipak trebaju, ali ih se nikada ne može spojiti. S jedne strane je socijalna historija ovisna o
konceptualnoj radi dešifriranja socijalnih koncepata, a konceptualna historija je ovisna o
istraživanjima socijalne historije kako bi mogla zaključiti i istražiti promjene između nestale
stvarnosti i preostalih lingvističkih dokaza.266
4.4. Recepcija kod drugih i završna razmatranja
Koselleckovim se tezama o vremenu, tada kada su pisane, malo pridavalo na važnosti,
ponajprije jer su u Njemačkoj zbog povijesnih okolnosti, neke druge teme bile važnije.
Također on je o vremenu napisao više različitih eseja, a ne jedno cjelovito djelo, zbog čega se
261 Koselleck, „On the Need for Theory in the Discipline of History“, 4. 262 Reinhart Koselleck, “Wozu noch Historie?,” Historische Zeitschrift 212 (1971). 15. Usp. Olsen, History in the Plural, 218. 263 Koselleck, „On the Need for Theory in the Discipline of History“, 6. Usp. Koselleck, „Concepts of Historical
Time and Social History“, 121; Olsen, History in the Plural, 6. 264 Koselleck, „Social History and Conceptual History“, 23. Usp. Reinhart Koselleck, „Begriffsgeschichte and
Social History“, u: Futures Past: On the Semantics of Historical Time, (New York: Columbia University Press, 2004.), 75-76. 265 Koselleck, „Social History and Conceptual History“, 27-28 266 Koselleck, „Social History and Conceptual History“, 35-37
59
njegova teorija čini nesistematičnom i teško razumljivom.267 Potrebno je napomenuti kako se
njegova teorija nije temeljila na promatranju jednog perioda (iako je u srcu njegove teorije
ipak Sattelzeit odnosno 18. i 19. stoljeće kojima se bavio ranije), jedne teme i jedne metode
već ih je on u obzir uzimao više, koristeći u esejima različite pristupe za dokazivanje
teorije.268 Koselleckov rad je bio je kritiziran, ponajviše u angloameričkoj historiografiji jer je
njegova teorija dosta kompleksna, a ima mnogo i nedostataka na što su ukazali Quentin
Skinner, Kathleen Davies i Hans Ulrich Gumbrecht.269 Ponajprije se željelo definirati što
Koselleck točno smatra pod teoriju o povijesnim vremenima, što se većinom prevodilo kao
teoriju o periodizaciji. Taj problem ističu autori poput Lynn Hunt, Kathleen Davies i Petera
Osbornea, kritizirajući njegovu teoriju o modernosti jer smatraju da sadrži određene slabosti i
paradokse političke, filozofske i empirijske naravi za koje Koselleck ne nudi rješenja unutar
same teorije.270 Tako se u engleskom izdanju The Practise of Conceptual History: Timing
History, Spacing Concepts, u eseju „On the Need of for Theory in the Discipline of History“
Koselleckovu teoriju o pluralnom vremenu prevodi kao „teoriju o periodizaciji“.271
Stoga Helge Jordheim ističe kako se zbog toga postavlja pitanje kako se ustvari ta
Koselleckova teorija tumači u anglofonskim zemljama te zašto se smatra, ako se govori o
vremenu u pluralu, da se mora misliti na periode a ne na vrijeme. Jordheim tako daje
drugačije tumačenje Koselleckove teorije o povijesnim vremenima te se pita je li takva jedna
teorija potrebna unutar konceptualne historije kako je se danas prakticira. Autorica u članku
„Does Conceptual History Really Need a Theory of Historical Times?“ [„Treba li historija
koncepata doista teoriju povijesnih vremena?“] razmatra tri teze: 1) zašto bi konceptualnoj
historiji bilo bolje bez teorije o vremenu, 2) zašto je teorija o vremenu korisna za
konceptualnu historiju i 3) koje se mogućnosti otvaraju ako konceptualna historija prihvati
upotrebu teorije o vremenu.272 Jordheim prvu tezu zaključuje zapažanjem kako se često u
novijim istraživanjima i analizama konceptualna historija ne dotiče teorije o povijesnim
vremenima, pogotovo ona istraživanja koja se više fokusiraju na kulturne koncepte poput
sjećanja i pamćenja. Stoga se stvarno može postaviti pitanje je li takva jedna teorija
267 Gennaro Imbriano, Der Begriff der Politik: Die Moderne als Krisenzeit im Werk von Reinhart Koselleck, (Frankfurt/New York: Campus Verlag, 2018.), 86. 268 Olsen, History in the Plural, 219-220 269 Jordheim, „Does Conceptual History Really Need a Theory of Historical Times?“, 24-25. 270 Helge Jordheim, „Against Periodization: Koselleck's Theory of Multiple Temporalities“, History and Theory 51/2 (2012.), 151, 155. 271 Koselleck, „On the Need for Theory in the Discipline of History“ 4. Usp. Jordheim, „Against Periodization:
Koselleck's Theory of Multiple Temporalities“, 152. 272 Jordheim, „Does Conceptual History Really Need a Theory of Historical Times?“, 22.
60
potrebna.273 To je posebice problematično, kako se često kritizira Koselleckovu teoriju o
povijesnim vremenima, jer je teorija isključivo povezana s proučavanjem teorije o
modernosti, po čemu se uz njega povezuju ideje razvoja, promjene i rasta te nerazmjer između
Erfahrungsraum i Erwartungshorizont. Time se sužava polje istraživanja na jedno kraće
vrijeme povijesti zapadne Europe zbog čega će se mali broj istraživača posvetiti teoriji
vremena unutar konceptualne historije. Koselleck je također smatrao da je nemoguće koristiti
komparativnu metodu unutar konceptualne historije, ipak u novijim istraživanjima se prelazi
na istraživanja kulturnih transfera i razmjena čime se nadišlo takvo Koselleckovo stajalište.274
Pri definiranju druge teze, Jordheim ističe kako je najvažniji doprinos Koselleckove teorije
upravo analiza odnosa jezika i povijesti unutar samog povijesnog procesa, gdje uočavajući
razlike između dijakronijskih struktura Koselleck na uvjerljiv način objašnjava poveznicu
između tradicije i inovacije te konceptualizira razne vremenske fenomene poput akceleracije,
trajanja, razvoja i napretka. Stoga je Koselleckova teorija o povijesnim vremenima korisna za
razumijevanje dijakronijskih struktura te Gleichzeitigkeit des Ungleichzeitigen, pri analizi bilo
kojeg koncepta ili jezika. Jordheim tvrdi da Koselleck, kako bi objasnio dijakroniju nekog
sinkronijskog događaja, uvodi Zeitschichten – slojeve vremena koji daju mnogostruke slojeve
značenja – Mehrschichtigkeit der Bedeutungen („slojevitost značenja“) koje se ne može
shvatiti ni kao isključivo sinkronijske ni dijakronijske. Stoga se unutar svakog koncepta nalazi
Gleichzeitigkeit des Ungleichzeitigen koja tako čini primarnu analitički metodu konceptualne
historije.275 Dva događaja ili koncepta se kronološki mogu nalaziti na istom mjestu dok ono
što im se dogodi može biti potpuno različito jer pripadaju različitim povijesnim razinama.276
Jordheim zaključuje da upravo u istraživanju Gleichzeitigkeit des Ungleichzeitigen unutar
različitih Zeitschichten leži važnost i korisnost upotrebe Koselleckove teorije o povijesnim
vremenima (Theorie der geschichtlichen Zeiten) jer se pomoću nje može istražiti širi spektar
transfera, međuodnosa različitih jezika i kultura u globalnom kontekstu.277
Iz ovoga proizlazi da je teorija o mnogostrukosti povijesnog vremena kompleksna te
da je se ne može svesti samo na teoriju o periodizaciji jer je, kako tvrdi Jordheim,
periodizacija samo jedan dio šire teorije o vremenu čija je svrha definirati periodizaciju.278
Koselleck svoju teoriju prema njoj gradi na nekoliko vremenskih dihotomija: 1) odnos
273 Jordheim, „Does Conceptual History Really Need a Theory of Historical Times?“, 23-24. 274 Jordheim, „Does Conceptual History Really Need a Theory of Historical Times?“, 24-25. 275 Jordheim, „Does Conceptual History Really Need a Theory of Historical Times?“, 31, 34-37. 276 Jordheim, „Does Conceptual History Really Need a Theory of Historical Times?“, 38. 277 Jordheim, „Does Conceptual History Really Need a Theory of Historical Times?“, 41. 278 Jordheim, „Against Periodization: Koselleck's Theory of Multiple Temporalities“, 154.
61
prirodnog i povijesnog vremena, 2) odnos izvanlingvističkog i unutarlingvističkog vremena –
unutar koncepta se ne nalazi samo pluralnost značenja već i pluralnost povijesne realnosti te
3) odnos između dijakronijskog i sinkronijskog vremena. Svaki koncept ima nekoliko slojeva
vremena, a u svakom od tih slojeva nalaze se različiti elementi drugačijeg povijesnog
porijekla i trajanja; nudi alternativu ostalim poslijeratnim teorijama periodizacije. Jordheim
zaključuje kako Koselleckova teorija nije teorija o periodizaciji jer se ona suprotstavlja
dotadašnjem smatranju periodizacije kao linearnog vremena svojom kompleksnošću i
mnogostrukosti vremena.279
Mnogi drugi su se osvrnuli na Koselleckovu teoriju o vremenu, a razvojem novih
istraživačkih domena u suvremenoj historiografiji, dolazi do propitivanja primjene
Koselleckove teorije unutar novijih pristupa globalnoj historiji. Jtirgen Osterhammel je među
prvima upotrijebio Koselleskovu teoriju o Sattelzeit unutar globalne historije kako bi naznačio
pluralnost preklapanja i dugotrajne primjene u 19. st. i početkom 20. stoljeća. Ali upravo je
Osterhammelova primjena termina Sattelzeit upitna, jer ako se dosljedno slijedi Koselleckovo
shvaćanje, pitanje je li postojao globalni Sattelzeit nije pretjerano relevantno. Na to ukazuje i
rezultat: takvog razdoblja u globalnom smislu nema, ili se svodi na periodizacije i promjene
istih, kako i sam Osterhammel gura raspon nastanka moderniteta više prema 19. stoljeću a
manje u 18. stoljeće (u Aziji se preuzimanje i prevođenje europskih pojmova ključnih za
Sattelzeit odvija u drugoj polovici 19. stoljeća).280
Konceptualna historija na ovaj način nudi korisnu metodu za analiziranje izvora u
istraživanjima globalne historije, posebice ako se u obzir uzme koncept Zeitschichten. Na taj
način pri pisanju globalne konceptualne historije fokus ne mora biti na razumijevanju
određenih koncepata već na promatranju međuodnosa i primjene određenih koncepata. Hagen
Schulz-Forberg tako u svom članku zaključuje kako bi noviju historiografiju stoga trebalo
temeljiti na širenju i redefiniranju Koselleckove teorije o Zeitschten u kompleksniji globalni
Raumschichten (prostorni slojevi).281
Zaključno možemo reći da je Koselleck zajedno s Brunnerom i Conzeom stvorio
temelje konceptualne historije (Begriffsgeschichte) radeći na Geschichtliche Grundbegriffe:
Historisches Lexikon zur politisch-sozialen Sprache in Deutschland te također definirajući
svoju teoriju o povijesnim vremenima. Iz ovoga je vidljivo, da je Koselleckova teorija veoma
279 Jordheim, „Against Periodization: Koselleck's Theory of Multiple Temporalities“, 160, 170. 280 Cornel Zwierlein, „Frühe Neuzeit, multiple modernities, Globale Sattelzeit“, 401; Vidi: Jürgen Osterhammel, Die Verwandlung der Welt: Eine Geschichte des 19. Jahrhunderts, (München: C. H. Beck Verlag, 2009.). 281 Schulz-Forberg „The Spatial and Temporal Layers of Global History“, 42, 49-54.
62
kompleksna, sastoji se od više različitih međusobno povezanih koncepata pomoću kojih
Koselleck želi dokazati da je vrijeme mnogostruko, a ne jedinstveno. Iako se definiranjem
teorije bavio u više eseja, nije napisao cjelokupno djelo u kojem bi pokazao primjenu te
teorije, zbog čega su neki dijelovi teško razumljivi. Također, Koselleck koristi primjere pri
definiranju različitih koncepata, najčešće se služeći istim citatima iz razdoblja Sattelzeita te je
naglasak na dokazivanju teorije na konceptima poput demokracije, apsolutizma, revolucije
itd. Ti primjeri su često nepovezani zbog čega ne pomažu pri razjašnjavanju teorije o
vremenu. Drugi problem koji se nameće jest pitanje prevođenja pojmova poput
Gleichzeitigkeit des Ungleichzeitigen, Erfahrungsraum, Erwartungshorizont, Zeitschichten,
Vergangene Zukunft, u druge jezike zbog čega ih se najčešće ostavlja u originalu zbog njihove
kompleksnosti.282
5.0. ZAKLJUČAK
U ovom su radu prvenstveno predstavljene interpretativne paradigme suvremene
historiografije o konceptu vremena na primjeru Fernanda Braudela, Jacquesa Le Goffa te
Reinharta Kosellecka. Iz navedene analize proizlazi zaključak kako se poimanje vremena kroz
povijest mijenjalo, postajalo je sve kompleksnije, a uvođenjem Braudelove teorije o tri (ili
četiri) vremenske razine – longue durée, conjuncture, te le temps court ili histoire
événementielle – vrijeme ponovno postaje bitnim faktorom historiografskih i teorijskih
rasprava. Vrijeme više ne predstavlja linearan, jedinstven proces već ga se promatra na
nekoliko razina; ono je shvaćeno mnogostruko, dakle istovremeno i linearno i cirkularno.
Braudel je također zaslužan za odmicanje historijske znanosti od istraživanja isključivo
događajne povijesti prema procesima dugog trajanja, čime se u historiografiju uvode različite
perspektive (dugoročna, strukturalistička, geohistorijska, itd.). U svojim se teorijama Le Goff
i Koselleck također, nadovezujući se na Braudela, osvrću na longue durée. Le Goff ga koristi
za dokazivanje svoje premise o mnogostrukost poimanja vremena u „dugom srednjem vijeku“
– te ga na određen način reducira, dok joj Koselleck pristupa na drugačiji način, iz perspektive
Begriffsgeschichte, kroz pojam Zeitschichten, što pridonosi kompleksnosti njegove teorije o
povijesnim vremenima. Koselleckovo tumačenje „dugog trajanja“ se razlikuje utoliko što ono
282 Kao što je napomenuto, prijevodi se često razlikuju pa se tako u The Practice of Conceptual History: Timing History, Spacing Concepts, teorija o povijesnom vremenu (Theorie der geschichtlichen Zeiten) prevodi kao teorija o periodizaciji (theory of periodization). Stoga postoje razna tumačenja i primjene Koselleckove teorije i
različitih znanstvenih domena od lingvistike, filozofije pa do povijesti čime se otvaraju novi horizonti za nova
istraživanja unutar historijske znanosti.
63
za njega predstavlja puno dulji proces od onoga kako ga je postavio Braudel. Također, on
proces dugog trajanja vidi u više različitih razina i ne uzima u obzir samo geografske i
klimatske faktore već biološke i razne druge odrednice.
Pri analizi je bilo moguće uočiti drugačije teorijske i metodološke pristupe
konceptualizaciji povijesnog vremena/povijesnih vremena. S jedne strane Braudel i Le Goff,
kao dva predstavnika škole Annales, svoje premise grade na temelju istraživačkog pristupa
radu, dakle na analizi arhivskog gradiva o specifičnoj temi. Zbog toga njihove teorije ponekad
djeluju više kao smjernice ili prijedlozi za promišljanje povijesnog vremena. S druge strane,
Koselleck, kao pripadnik i jedan od začetnika njemačke Begriffsgeschichte, vremenu pristupa
isključivo teorijski odnosno promatra ga kao koncept, tvrdeći da je historijskoj znanosti
potrebna teorija o povijesnim vremenima kako bi opstala. Njegovo definiranje vremena je
stoga kompleksnije, ali i teže primjenjivo na nekoj određenoj, užoj historiografskoj temi.
Problematiziranjem intelektualnog profila sve trojice autora, njihove motivacije, uzora
i obrazovanja smještenog u povijesni kontekst vremena, moglo se uočiti da su upravo
zbivanja Drugog svjetskog rata ostavila dubokog traga u njihovim životima te da su utjecala
na promišljanje o vremenu. Braudel je u zatočeništvu, potresen svakodnevnim ratnim
događajima, počeo razvijati svoju teoriju o „dugom trajanju“ ne bi li pobjegao od surove
stvarnosti koja ga je okruživala. Le Goffa su zbivanja tijekom okupacije Francuske i
pridruživanje Pokretu otpora potaknula na razmišljanje o imaginarnom, o vremenu. Koselleck
je također proživio rat i zarobljeništvo, ali na njemačkoj strani koja je izgubila rat. Stoga se
njegov fokus istraživanja okrenuo prema proučavanju kriza, revolucija te ostalih bitnih
političkih i socijalnih koncepata. On se fokusirao na istraživanje međuodnosa prošlosti,
sadašnjosti i budućnosti tvrdeći da postoji više vremenskih razina zbog čega se neki događaj
ili koncept može istovremeno nalaziti u nekoliko razina.
Teorijske paradigme i historiografski doprinos sve trojice autora bitno su utjecali na
suvremenu historiografiju po pitanju problematiziranja koncepta vremena. Neke od njih
propituju se i dalje te ih se revidira, posebice krajem 20. stoljeća kada ponovno dolazi do
krize u historiografiji. Na temelju ovih teorija, a posebice slijedeći Kosellecka, nastaju nova
istraživačka polja, a samo jedno od njih – koje svoj uspon doživljava početkom 21. stoljeća –
jest pojam „prezentizam“ čiju je detaljniju analizu iznio François Hartog u svojoj knjizi
64
Régimes d'historicité. Présentisme et expériences du temps .283 Hartog Régimes d'historicité
više smatra metodološkim instrumentom koji povezuje prošlost, sadašnjost i budućnost
pomoću kojeg oblikuje svoju tezu o prezentizmu.284 Polazeći od Koselleckove teze kako iz
tenzija između „prostora iskustva“ i „horizonta očekivanja“ proizlazi temporalnost, Hartog
gradi tezu o prezentizmu smatrajući kako je postepeno došlo do prijelaza iz modernog
razdoblja u prezentizam između 1980. i 1990. Njegova glavna teza jest kako se u današnje
vrijeme, zbog prevelike akceleracije, razmak između „prostora iskustva“ i „horizonta
očekivanja“ toliko proširio da je nastao lom te tako dolazi do formiranja novog, zasebnog
vremena – prezentizma. Stoga dolazi do suvremenog iskustva sadašnjosti kao konstantne i
nepomične u stalnoj potrazi za stvaranjem vlastitog povijesnog vremena. Prezentizam tako
karakterizira ekstremna i konstantna historizacija sadašnjosti i njezine najbliže prošlosti što je
posljedica „krize vremena“.285 Na taj način je Hartogova teza usko povezana i s tumačenjem
kulture sjećanja i pamćenja. Hartogov koncept prezentizma je relativno nov u suvremenoj
historiografiji te se u njegovom fokusu nalazi tumačenje situacije i vremena u kojem se
nalazimo u razdoblju 2000-ih, razdoblju kriza. Stoga ga se u ovom radu spominje samo u
kraćim crtama kako bi poslužilo kao određeni poticaj za daljnja razmišljanja i
problematiziranja poimanja vremena u suvremenoj historiografiji.
6.0. BIBLIOGRAFIJA
6.1. Izvori
1. Braudel, Fernand. „Historija i društvene nauke. Dugo trajanje“. Časopis za suvremenu
povijest 15/2 (1983.), 99-122.
2. _______. Materijalna civilizacija, ekonomija i kapitalizam od XV. do XVIII. stoljeća. Zagreb: August Cesarec, 1992.
3. ______. On History . London-Chicago: University of Chicago Press, 1980.
4. _______. Sredozemlje i sredozemni svijet u doba Filipa II. Zagreb: Antibarbarus, 1997.
5. ______. The Identity of France, 2 sveska. New York: Harper Collins Publishers, 1988.-1990.
283 François Hartog, Regimes of Historicity:Presentism and Experience of Time, (New York: Columbia University Press, 2015.). 284 Hartog, Regimes of Historicity, xv-xvi. 285 Hartog, Regimes of Historicity, 17-18. Usp. Anne Eriksen, From Antiquities to Heritage: Transformation of Cultural Memory, (Oxford-New York: Berghahn, 2014.), 22-23; Chris Lorenz, „Out of Time? Some Critical Reflections on François Hartog's Presentism“, u: Rethinking Historical Time: New Approaches to Presentism, ur: Marek Tamm i Laurent Olivier, (London-New York: Bloomsbury Academic, 2019.), 31.
65
6. Koselleck, Reinhart. „Begriffsgeschichte and Social History“. U: Futures Past: On the
Semantics of Historical Time (New York: Columbia University Press, 2004.), 75-93.
7. _______. „Concepts of Historical Time and Social History“. U: The Practice of Conceptual History: Timing History, Spacing Concepts. (Stanford: Stanford University Press, 2002.), 115-131.
8. _______. „Does History Accelerate?“. U: Sediments of Time: On Possible Histories. (Stanford: Stanford University Press, 2018.), 79-100.
9. _______. „History, Histories and Formal Time Structures“. U: Futures Past: On the Semantics of Historical Time (New York: Columbia University Press, 2004.), 93-105.
10. _______. „Historia magistra vitae. The Dissolution of the Topos into the Perspective of a Modernized Historical Process“, u: Futures Past: On the Semantics of Historical Time (New York: Columbia University Press, 2004.), 26-43.
11. _______. „Modernity and the Planes of Historicity“. U: Futures Past: On the Semantics of Historical Time (New York: Columbia University Press, 2004.), 9-26.
12. _______. „'Neuzeit': Remarks on the Semantics of Modern Concepts of Movement“.
U: Futures Past: On the Semantics of Historical Time. (New York: Columbia University Press, 2004.), 222-255.
13. _______. „On the Need for Theory in the Discipline of History“. U: The Practice of Conceptual History: Timing History, Spacing Concepts, (Stanford: Stanford University Press, 2002.), 1-20.
14. _______. „Representation, Event, and Structure“. U: Futures Past: On the Semantics of Historical Time. (New York: Columbia University Press, 2004.), 105-115.
15. _______. „Sediments of Time“. U: Sediments of Time: On Possible Histories (Stanford: Stanford University Press, 2018.), 3-10.
16. _______. „Social History and Conceptual History“. U: The Practice of Conceptual History: Timing History, Spacing Concepts, (Stanford: Stanford University Press, 2002.), 20-38.
17. _______. „'Space of Experience' and 'Horizon of Expectation': Two Historical
Categories“. U: Futures Past: On the Semantics of Historical Time. (New York: Columbia University Press, 2004.), 255-277.
18. _______. „Structures of Repetition in Language and History“. U: Sediments of Time: On Possible Histories (Stanford: Stanford University Press, 2018.), 158-177.
19. _______. „Time and History“. U: The Practice of Conceptual History: Timing History, Spacing Concepts, (Stanford: Stanford University Press, 2002.), 100-115.
20. _______. „The Eighteenth Century as the Beginning of Modernity“. U: The Practice of Conceptual History: Timing History, Spacing Concepts. (Stanford: Stanford University Press, 2002.), 154-170.
66
21. _______.“Wozu noch Historie?”. Historische Zeitschrift 212 (1971), 1–18.
22. Le Goff, Jacques. Civilizacija srednjovjekovnog Zapada, (Zagreb: Golden Marketing, 1998.),
23. _______. I riti, il tempo, il riso. Cinque saggi di storia medievale. Roma-Bari: Laterza & Figli, 2003.
24. _______. „Time, splintered continuum“. India International Centre Quarterly, 15/2 (ljeto 1988), 1-14.
25. _______. Time, Work and Culture in the Middle Ages. London-Chicago: The University of Chicago press, 1980.
26. _______. Treba li povijest zaista dijeliti na razdoblja?. Zagreb: TIM press, 2015.
27. _______. Za jedan drugi srednji vijek. Vrijeme, rad i kultura na Zapadu. Zagreb: Antibarbarus, 2011.
6.2. Literatura
28. Aguirre Rojas, Carlos Antonio. „Braudelov longue durée u zrcalu. Dugo trajanje s onu stranu 'življenog' i 'otuđenog' vremena“. Pro tempore 7/8-9 (2010-2011), 71-83.
29. Andrić, Tonija. „Social and Economic History in the Work of F.C.A. Tomislav
Raukar“. u: Annales in Perspective: Design and Accomplishments. Ur: Drago Rokasandić, Filip Šimetin Šegvić, Nikolina Šimetin Šegvić. Zagreb: FF press, 2019,
431-437.
30. Archambault Paul i Jacques Le Goff, „An Interview with Jacques Le Goff“, Historical
Reflections / Réflexions Historiques, 21/1 (zima1995), 155-185.
31. Armitage David i Jo Guldi, „The Return of the Longue Durée: An Anglo-American Perspective“. Annales, Historie, Sciences sociales 70/2 Travanj-Srpanj (2015.), 219-247.
32. Baker, Alan R. H. Geography and History: Bridging the Devide. Cambridge: Cambridge University Press, 2003.
33. Bertoša, Miroslav. „In memoriam Angažirani svjedok vremena prošlog i svojega doba
– Jacques Le Goff (1924-2014)“. Historijski zbornik 67 (2014), 312-313.
34. Branđolica, Tomislav i Filip Šimetin Šegvić, „The Mediterranean, Braudel,
Dubrovnik“ u: Annales in Perspective: Design and Accomplishments, ur: Drago Rokasandić, Filip Šimetin Šegvić, Nikolina Šimetin Šegvić, (Zagreb: FF press, 2019.),
367-383.
35. Burke, Peter. The French History Revolution The Annales School 1929-1989. Cambridge: Polity Press, 1990.
67
36. Caygill, Howard. „Braudel's Prison Notebooks“, History Workshop Journal 57 (2004.), 151-160.
37. Chaunu, Pierre. „L'histoire géographique“, Revue de l'enseignement supérieur 54/55 (1969.), 67-78.
38. Claus, Peter i John Marriott. History: An Introduction to Theory, Method and Practice. London, New York: Routledge, 2017.
39. Daniel, Ute. „Reinhart Koselleck (1923-2006)“. U: Klassiker der
Geschichtswissenschaft: Von Fernand Braudel bis Natalie Z. Davis, sv.2. Ur: Lutz Raphael. München: Verlag C. H. Beck, 2006.
40. Delivré, Émilie. „Popular Justice and Legal Transition: Getting the Law Across to the
People in the Sattelzeit“. U: The Historiography of Transition: Critical Phases in the Development of Modernity (1494-1973). Ur. Paolo Pombeni (New York: Routledge, 2016.), 40-56.
41. „Deset godina od smrti povjesničara Reinharta Kosellecka“,
http://www.historiografija.hr/news.php?id=3877 (posjećeno 06. 09. 2019.).
42. Dipper, Christof. „Die "Geschichtlichen Grundbegriffe": Von der Begriffsgeschichte zur Theorie der historischen Zeiten“. Historische Zeitschrift, 270/ 2 (2000), 281-308.
43. Dosse, François. New History in France: The Triumph of the Annales. Chicago-Urbana: University of Chicago Press, 1994.
44. Eriksen, Anne. From Antiquities to Heritage: Transformation of Cultural Memory. Oxford-New York: Berghahn, 2014.
45. Goldstein, Ivo. „Jacques Le Goff i moja sjećanja na njega“. Historijski zbornik 67 (2014), 309-312.
46. Graf, Rüdiger. „Zeit und Zeitkonzeptionen in der Zeitgeschichte“,
http://docupedia.de/zg/Zeit_und_Zeitkonzeptionen_Version_2.0_R%C3%BCdiger_Graf#Zeittheorien, (posjećeno 21. 08. 2019.)
47. Gross, Mirjana. „Brodelijanski svijet“. Historijski zbornik 39/1 (1986.), 253-261.
48. _______. „En Route with the Annales“, U: Annales in Perspective: Design and Accomplishments. Ur: Drago Rokasandić, Filip Šimetin Šegvić, Nikolina Šimetin
Šegvić, (Zagreb: FF press, 2019.), 307-321.
49. _______. Suvremena historiografija: korijeni, postignuća, traganja. Zagreb: Novi liber, 1996.
50. Gurevich, Aaron. Historical Anthropology of the Middle Ages. Chicago: University of Chicago Press, 1992.
51. Harrington, Austin. „Ernst Troeltsch's Concept of Europe“. European Journal of Social Theory 7/4 (2004.), 479-498.
68
52. Hartog, François. Regimes of Historicity:Presentism and Experience of Time. New
York: Columbia University Press, 2015.
53. Harvey, David. Spaces of Global Capitalism: A Theory of Uneven Geographical Development. London-New York: Verso Books, 2019.
54. Hexter, J. H. „Fernand Braudel and the Monde Braudellien...“. The Journal of Modern History 44/4 (Prosinac, 1972), 480-539.
55. Hunt, Lynn. „Does History Need a Reset?“. Annales, Historie, Sciences sociales 70/2 (2015.), 249-254.
56. _______. Measuring Time, Making History. Budimpešta-New York: Central European University Press, 2008.
57. Iggers, Georg G. Istorijska nauka u 20. veku. Kritički pregled u međunarodnom
kontekstu. Beograd: Arhipelag, 2014.
58. Imbriano, Gennaro. Der Begriff der Politik. Die Moderne als Kriesenzeit im Werk von Reinhart Koselleck. Frankfurt am Main-New York: Campus, 2018.
59. Janković, Branimir. Dijalog s povodom 6: Intelektualna historija. Zagreb, FF Press, 2013.
60. _______. Mijenjanje sebe same: preobrazbe hrvatske historiografije kasnog socijalizma. Zagreb: Srednja Europa, 2016.
61. Jordheim, Helge. „Does Conceptual History Really Need a Theory of Historical Times?“. Contributions to the History of Concepts 6/2 (2011), 21-41.
62. _______. „Against Periodization: Koselleck's Theory of Multiple Temporalities“.
History and Theory 51/2 (2012), 151-171.
63. Koselleck, Reinhart. “Dankrede am 23 November 2004.”. U: Reinhart Koselleck (1923-2006). Reden zum 50. Jahrestag seiner Promotion in Heidelberg. Ur: Stefan Weinfurter. (Heidelberg: 2006.), 33–60.
64. _______. “Formen der Bürgerlichkeit: Reinhart Koselleck im Gespräch mit Manfred
Hettling und Bernd Ulrich”. Mittelweg 36, Zeitschrift des Hamburger Instituts für Sozialforschung, 12 (2003), 63–82.
65. _______. „Glühende Lava, zur Erinnerung geronnen: Vielerlei Abschied vom Krieg: Erfahrungen, die nicht austauschbar sind“, Frankfurter Allgemeine Zeitung, 6. 5. 1995., 21-22.
66. _______. „O raspoloživosti povijesti“. Quorum 6/4 (31) (1990), 248-259.
67. Lai, Cheng-Chung. „Preispitivanje Braudelovih predodžaba i metodologije“. Pro tempore 7/8-9 (2010-2011), 84-104.
68. Lamouroux, Christian. „Chronological Depths and the Longue Durée“. Annales, Historie, Sciences sociales 70/2 (2015.), 285-291.
69
69. Laube, Reinhard. Karl Mannheim und die Krise des Historismus: Historismus als wissenssoziologischer Perspektivismus. Göttingen: Vandenhoeck & Ruprecht, 2004.
70. Lee, Richard E. „Fernand Braudel and the Fernand Braudel Center“. U: Annales in Perspective: Design and Accomplishments. Ur: Drago Rokasandić, Filip Šimetin
Šegvić, Nikolina Šimetin Šegvić. Zagreb: FF press, 2019, 23-31.
71. Le Goff, Jacques. „Predgovor francuskome izdanju prvoga sveska edicije HAZU
'Hrvatska i Europa'“. Hrvatsko slovo (Zagreb, 11.12.1998.).
72. Lorenz, Chris. „Out of Time? Some Critical Reflections on François Hartog's
Presentism“. U: Rethinking Historical Time: New Approaches to Presentism. Ur: Marek Tamm i Laurent Olivier, (London-New York: Bloomsbury Academic, 2019.), 23-43.
73. Maillard, Alain. „Die Zeiten des Historikers und die Zeiten des Soziologen. Der Streit zwischen Braudel und Gurvitch – wiederbetrachtet“.
https://journals.openedition.org/trivium/4048 (posjećeno 25.07.2019.).
74. Marwick, Arthur. The Sixties: Cultural Revolution in Britain, France, Italy and the United States. New York: Oxford University Press, 1998.
75. Medved, Marko. „U spomen na povjesničara Jacquesa Le Goffa (1924. – 2014.)“.
Riječki teološki časopis 22/2 (2014.), 491-494.
76. Monfasani, John. Renaissance Humanism, from the Middle Ages to Modern Times. New York: Routledge, 2016.
77. Müller, Harro. „Constructions of Time in the Literature of Modernity“. U: Time and
History: The Variety of Cultures. Ur: Jörn Rüsen. (New York-Oxford: Berghahn Books, 2007.), 93-109.
78. Olsen, Niklas. History in the Plural: An Introduction to Work of Reinhart Koselleck. New York-Oxford: Berghahn, 2012.
79. Osterhammel, Jürgen. Die Verwandlung der Welt: Eine Geschichte des 19. Jahrhunderts. München: C. H. Beck Verlag, 2009.
80. Palti, Elías. „Koselleck—Foucault: The Birth and Death of Philosophy of History“. U:
Philosophy of Globalization. Ur: Concha Roldán, Daniel Brauer, Johannes Rohbeck, (De Gruyter 2018.)
81. Pešorda Vardić, Zrinka. „In memoriam Jacques Le Goff (1924 – 2014)“. Povijesni prilozi 46 (2014.), 439-442.
82. Petrić, Hrvoje. „Is Braudel the Predecessor of Environmental History?“. U: Annales in Perspective: Design and Accomplishments. Ur: Drago Rokasandić, Filip Šimetin
Šegvić, Nikolina Šimetin Šegvić. Zagreb: FF press, 2019, 437-443.
83. Piterberg, Gabriel – Teofilo F. Ruiz – Geoffrey Symcox (ur.). Braudel Revisited: The Mediterranean World 1600-1800. Toronto: University of Toronto Press, 2010.
70
84. Rollo – Koster, Joëlle. „Jacques Le Goff“, u: French Historians 1900 – 2000: New Historical Writing in Twentieth-Century France. Ur. Philip Daileader i Philip Whalen, (Oxford: Blackwell Publishing, 2010.), 371-393.
85. Rubin, Miri. The Work of Le Goff and the Challenges of Medieval History. Woodbridge: The Boydell Press, 1997.
86. Schöttler, Peter. Die »Annales«-Historiker und die deutsche Geschichtswissenschaft. Tübingen: Mohr Siebeck, 2015.
87. _______ . „Fernand Braudel as Prisoner in Germany: Confronting the Long Term and the Present Time“. U: Wartime Captivity in the Twentieth Century: Archives, Stories, Memories. (New York-Oxford: Berghahn Books, 2016.), 103-114.
88. Schulz-Forberg, Hagen. „The Spatial and Temporal Layers of Global History: A
Reflection on Global ConceptualHistory through Expanding Reinhart Koselleck's "Zeitschichten" into Global Spaces“. Historical Social Research / Historische Sozialforschung, 38/3 (145), Space/Time Practices and the Production of Space and Time (2013), 40-58.
89. Shaw, Mattew John. Time and the French Revolution: The Republican Calendar, 1789-year XIV. Woodbridge: The Boydell Press, 2011.
90. Stipišić, Jakov. Pomoćne povijesne znanosti u teoriji i praksi: latinska paleografija,
opća diplomatika, kronologija. Zagreb: Školska knjiga, 1972.
91. Supičić, Ivan (ur.). Hrvatska i Europa; kultura, znanost i umjetnost. sv. L, Srednji vijek (VII-XII. stoljeće): Rano doba hrvatske kulture. Ur. 1. sv. Josip Bratulić et al. Zagreb: HAZU-AGM, 1997.
92. Stoianovich, Traian. French Historical Method: The Annales Paradigm. Ithaca-London: Cornell University Press, 1976.
93. Šimetin Šegvić, Filip. „Fernand Braudel i Dubrovači arhiv“, Hrvatska revija 2/17 (2017.), 21-24.
94. Tomich, Dale. „The Order of Historical Time: The Longue Durée and Micro-History“.
Almanack 2 (2011.), 52-65.
95. Ungar, Steven. „Introduction: Questioning Identity“. U: Identity Papers: Contested Nationhood in Twentieth-century France. Ur. Steven Ungar – Tom Conley (Minneapolis-London: University of Minnesota Press, 1996.), 1-15.
96. Vierhaus, Rudolf. „Laudato auf Reinhart Koselleck“. Historische Zeitschrieft 251/3 (1990), 529-538.
97. Wallerstein, Immanuel (ur.). The Modern World-system in the Longue Durée. New York: Taylor & Francis, 2004.
98. _______. Unthinking Social Science: The Limits of Nineteenth-century Paradigms. Philadelphia: Temple University Press, 2001.
71
99. Wang, Q. Edward i Franz L. Fillafer (ur.). The Many Faces of Clio: Cross-cultural Approaches to Historiography, Essays in Honor of Georg G. Iggers. New York, Oxford: Berghahn Books, 2007.
100. Wengraf, Michael. Wege ins Diesseits. Der Einfluss des Averroismus auf Europa und europäisches Denken. Berlin-Münster: LIT, 2016.
101. Zipes, Jack. Ernst Bloch: The Pugnacious Philosopher of Hope. Cham:
Springer, 2019.
102. Zwierlein, Cornel. „Frühe Neuzeit, multiple modernities, Globale Sattelzeit“.
U: Frühe Neue Zeiten. Ur. Achim Landwehr (Bielefeld: transcript, 2012.), 389-405.
