Posebne Javne Politike - Petak

Posebne javne politike – skripta za 1. kolokvij (Hill)

1. Teorije moći i proces stvaranja politika

Proučavanje procesa stvaranja politika = proučavanje primjene moći u stvaranju javnih politika → stoga ne može zanemariti temeljna pitanja o izvorima i prirodi te moći. Ta pitanja predmet su raširenih kontroverzija koje uključuju dvije naročito važne teme: 1. u kojem stupnju sustavi distribuiraju moć na relativno ravnomjeran način 2. u kojem je stupnju moć koncentrirana ili fragmentirana.

Pojednostavljeni prikaz glavnih pristupa procesu stvaranja politika1:

Strukturirana moć Fragmentirana moć

Moć se distribuirarelativno ravnomjerno

1. Predstavnička vlast u kojojunificirana izvršna vlast reagira navolju naroda

2. Pluralistička vlast u kojoj voljanaroda prevladava kroz nadmetanjeskupina

Moć se distribuiraneravnomjerno

3. Vlast neizabrane elite, ili u rukamavanjskih utjecaja

4. Nepredvidiva i kaotična vlast, izložena višestrukim pritiscima

Porijeklo pluralističke teorije: spašavanje teorije predstavničke demokracije

U središtu rasprave o pluralizmu - kombinacija načina opisivanja prirode procesa stvaranja politika i propisivanje na koji bi on trebao funkcionirati. Branitelji demokratskih ideala morali su se suočiti s velikim i složenim institucionalnim strukturama država.

Atenski ideal demokracije (izravno sudjelovanje) - neprovedivi model Predstavnički sustav (ograničeni broj ljudi koji sudjeluje u svakodnevnim poslovima

vlasti, predstavnici cjelokupnog naroda) - alternativa. Rani model pretpostavljao je relativno osobni odnos između izabranog političara i razmjerno malenog biračkog tijela koje ga je izabralo. S povećanjem biračkog tijela i s rastućom potrebom da se unutar njega ustroji zakonodavstvo razvijena politička stranka.

Schumpeter definira demokraciju kao «institucionalno uređenje za dolaženje do političkih odluka u kojem pojedinci stječu moć odlučivanja kroz nadmetanje za glasove ljudi». U proces vladanja su se počele uključivati i druge skupine, organizacije koje promiču javne interese i koje bi mogle pokušati utjecati na odluku birača na izborima ili na zakonodavne programe političkih stranaka - skupine za pritisak. Nakon što su uspostavljene, bilo je vjerojatno da će pokušati utjecati na proces stvaranja politika u bilo kojoj fazi. Sada igraju važnu izravnu ulogu u predstavljanju mišljenja posebnih interesa.

Govoreći o UK, Beer opaža razvoj kolektivističke teorije predstavljanja koja skupinama legitimira mnogo veću ulogu nego ranije koncepcije predstavničke vlasti. Tvrdi da su vlade, nastojeći izaći na kraj s gospodarstvom, bile primorane pogađati se s organiziranim skupinama proizvođača, radničkim udrugama i udrugama poslodavaca. Razvoj socijalne države poticao je djelovanje organiziranih skupina potrošača (stanari, roditelji i pacijenti). Želja vlada da ostanu na vlasti tjerala ih je da se konzultiraju i pogađaju s tim potrošačkim skupinama kako bi pridobile potporu i glasove.

1 Sve četiri pozicije predstavljaju generaliziranu verziju različitih teorijskih pozicija.


Richardson i Jordan tvrde da je VB «post-parlamentarna demokracija» u kojoj se politike razvijaju u pregovorima između državnih tijela i skupina za pritisak organiziranih u zajednice javnih politika. Prema njima skupine za pritisak utječu na javne politike od trenutka u kojem se pitanja pojave na dnevnom redu, pa do faze implementacije.

Truman i Bentley → ushićeni institucionalnom složenošću svojeg društva u odnosu na manje otvorena društva u kojima su opažali da se mnoge aktivnosti skupina ograničavaju ili čak suzbijaju.

Schwarzmantel - na pluralizam bi trebalo gledati «i kao na normativnu teoriju i kao na način objašnjavanja i analiziranja strukture moći liberalnodemokratskog sustava».

Protivljenje pluralističkom stajalištu može imati dva oblika. 1. ne predstavlja zadovoljavajući model za demokraciju (suviše je neizravno ili je

nemoguće realizirati «opću volju» kroz takvu raznolikost) 2. daje varljivu optimističku sliku načina na koji je moć organizirana u društvima koja su

opisana kao pluralistička. Socijalistički pluralist Herbert Laski - skup prijedloga za jačanje pluralizma neutraliziranjem pristranosti u sustavu

Dahl i njegovi sljedbenici

Najutjecajniji zagovaratelj pluralističke teorije je Robert Dahl. Tvrdi da je u mnogim zapadnim industrijaliziranim društvima moć široko raspodijeljena medu različitim skupinama. Niti jedna skupina nije bez moći da utječe na donošenje odluka; isto tako, niti jedna od njih nije dominantna. Bilo koja skupina može osigurati usvajanje svojih političkih preferencija i želja ako je dovoljno odlučna.

Dahl i kolege poput Nelsona Polsbyja → moć nije ravnomjerno raspodijeljena. Pluralistička teorija tvrdi da su izvori moći neravnomjerno, iako široko, raspodijeljeni između pojedinaca i skupina u društvu. Čak i oni najmanje moćni u stanju su postići da se njihov glas čuje u nekoj fazi procesa donošenja odluka. Niti jedan pojedinac ili skupina nisu potpuno bez moći, a pluralizam to objašnjava time da su izvori moći raspodijeljeni nekumulativno te da niti jedan pojedinačni izvor nije dominantan. Moć je u pluralističkom političkom sustavu fragmentirana i raspršena → slika političkog tržišta na kojem postignuća neke skupine ovise o njezinim resursima i njezinoj «količini decibela».

U mnogim pluralističkim radovima, država je slabo istraživana. Dok neki autori tvrde da je država neutralna i da djeluje kao arbitar u borbi između skupina, dominantna tema u Dahlovim radovima je da su državna tijela samo jedna od mnogih skupina za pritisak.

Kritika pluralizma

Dahl → izravna definicija moći: A ima moć nad B u mjeri u kojoj može navesti B da učini nešto što B inače ne bi učinio. Moć uključuje odnos između političkih aktera. Ti akteri mogu biti pojedinci, skupine ili drugi kolektivi, a Dahl naglašava da se moć mora proučavati u slučajevima gdje postoje razlike u preferencijama aktera. Akteri čije preferencije pobjeđuju u sukobima oko ključnih političkih pitanja jesu oni koji primjenjuju moć u političkom sustavu.


Problem s Dahlovom koncepcijom moći → tretira primjenu moći kao nešto što će vjerojatno biti vrlo vidljivo. Kritičari smatraju da se velik dio moći primjenjuje skriveno i kroz rafinirane kulturne procese koji utječu na to kako ljudi određuju svoje aktivnosti i interese.

Knoke nudi koristan pristup, služeći se utjecajem da opiše što se događa kad jedan akter namjerno prenese informaciju drugom akteru, koji promijeni djelovanje onog prvog, te dominacijom gdje jedan akter kontrolira ponašanje drugog aktera nudeći mu ili uskraćujući neke koristi ili štetu. To pomaže u udaljavanju od jednostavnog modela načina primjene moći, ali ne bavi se problemom duboko strukturirane moći.

Bachrach i Baratz → kritika Dahla. Mobilizacija pristranosti - Moć ne uključuje samo ispitivanje ključnih odluka i stvarno

ponašanje. Moć se primjenjuje i kad A upotrijebi svu svoju energiju za stvaranje ili jačanje društvenih i političkih vrijednosti i institucionalne prakse koje ograničavaju opseg političkog procesa na javno razmatranje samo onih pitanja koja su razmjerno neškodljiva po A. Bachrach i Baratz opisuju to kao proces koji donošenje odluka ograničava na sigurna pitanja. Postoje 2 lica moći:

1. jedno koje, prema Dahlu, djeluje na razini otvorenih sukoba oko ključnih pitanja

2. drugo koje, kroz proces koji Bachrach i Baratz nazivaju neodlučivanjem djeluje na suzbijanju sukoba i sprječavanju da ti sukobi uđu u politički proces.

Metodologija koju su usvojili istraživači poput Dahla je neprikladna i pristrana. Potpunija analiza mora ispitati ne samo što se događa, već i što se ne događa, te odgonetnuti sredstvo pomoću kojeg mobilizacija pristranosti djeluje kako bi ograničila opseg rasprave.

Definiraju neodlučivanje kao praksu ograničavanja djelokruga stvarnog odlučivanja na 'sigurna' pitanja kroz manipulaciju vrijednostima koje prevladavaju u zajednici, mitovima, političkim institucijama i procedurama. Za situaciju neodlučivanja se može reći da postoji kada prevladavajuće vrijednosti, prihvaćena pravila igre, postojeći odnosi moći između skupina i sredstva prisile djelotvorno sprječavaju da se određene pritužbe pretvore u velika pitanja koja zahtijevaju odluke.

Razlikuju neodlučivanje od negativnih aspekata odlučivanja kao što su odluka da se ne djeluje i odluka da se ne odlučuje. Neodlučivanje se od ostalih fenomena razlikuje po tome što, kad dođe do neodlučivanja, pitanja čak ni ne postaju predmet odlučivanja zbog utjecaja mobilizacije pristranosti.

Naglašavaju sredstva pomoću kojih se interesi u nekom pitanju štite neodlučivanjem. Tvrde da reguliranje zahtjeva nije neutralna aktivnost, već da djeluje na štetu osoba i skupina koje zahtijevaju preraspodjelu vrijednosti (oni kojima šteti status quo).

Pluralisti su na Bachrachovu i Baratzovu kritiku odgovorili tvrdnjom da neodlučivanje nije moguće istražiti. Njihov odgovor → neodluka se može ispitivati tako da se identificiraju prikrivene pritužbe i postojanje sukoba koji ne ulaze u političku arenu. Ako nije moguće pronaći pritužbe ili sukobe, tada postoji konsenzus, pa nije došlo do neodlučivanja.Bachrachovi i Baratzovi primjeri različitih oblika koje može poprimiti neodlučivanje:

1. uporaba sile radi sprječavanja da zahtjevi uđu u politički proces. 2. uporaba sile kako bi se spriječilo da se pitanja pojave na dnevnom redu. 3. pravila ili procedure koriste se za otklanjanje prigovora koji nisu dobrodošli.4. preoblikovanje pravila i procedura kako bi se blokirali prigovori.


Bachrach i Baratz također tvrde da se moć može primjenjivati predviđanjem reakcija - akter A može odustati od ostvarivanja svojih preferencija jer predviđa nepovoljnu reakciju drugog aktera, B-a. Predviđane reakcije mogu djelovati kad se neka skupina u zajednici ne uspije mobilizirati jer predviđa nepovoljnu reakciju donositelja odluka, ili kad sami donositelji odluka ne djeluju jer očekuju otpor ključnih političkih aktera.

Crenson drži da vidljivo djelovanje predstavlja nepotpun vodič u raspodjelu političke moći. Komparativna metoda i djelovanje neizravnog utjecaja kroz anticipirane reakcije ilustriraju način na koji se može testirati teza o neodlučivanju.

Lukes tvrdi da se moć mora proučavati u 3 dimenzije. 1. primjena moći do koje dolazi u vidljivim, otvorenim sukobima između aktera oko

ključnih pitanja: pluralistički pristup. 2. primjena moći do koje dolazi u prikrivenim sukobima između aktera oko pitanja ili

potencijalnih pitanja: Bachrachova i Baratzova metoda.3. dimenzija moći koja uključuje primjenu moći s ciljem oblikovanja preferencija ljudi,

tako da ne postoje ni otvoreni ni prikriveni sukobi. Kada je na djelu treća dimenzija moći, tada postoji latentni sukob. (Lukes) Latentni sukob pojavio bi se kada bi došlo do sukoba potreba i preferencija između onih koji primjenjuju moć i onih koji su joj podložni, i to kad bi ovi potonji postali svjesni svojih interesa. A primjenjuje moć nad B kad A utječe na B na način koji je suprotan B-ovim interesima → postojanje konsenzusa ne ukazuje da se moć ne primjenjuje.

Poteškoća s Lukesovom formulacijom → sugerira da se «istinski interesi» lako mogu identificirati te da istraživač može identificirati nešto što predmeti njegove studije ne mogu.

Hay → jedno od rješenja tog problema je ukazati na to da postoje dva načina korištenja moći kao oblikovanja konteksta. Definirati moć kao oblikovanje konteksta znači stavljati naglasak na odnose temeljene na moći u kojima ljudsko djelovanje oblikuje strukture, institucije i organizacije tako što mijenja parametre kasnijeg djelovanja.

Gaventa i ostali → opcije javnih politika uvjetuje duboka struktura koja privlači pozornost na aktere u procesu stvaranja politika koji se mogu identificirati, no čiji je neizravni utjecaj teško odrediti, posebice masovne medije.

Marilyn Taylor ispituje mogućnosti za osnaživanje zajednica koje su u nepovoljnom položaju – tvrdi da moć nije fiksna i nepromjenljiva te da je moguće iskoristiti prilike za ponovno definiranje pretpostavki i skrenuti tok moći na nove smjerove.

Habermas naglašava važnost komunikacije u osiguravanju prihvaćanja nejednake raspodjele moći i posljedica politika koje proizlaze iz toga.

Foucault smatra da odnosi moći proizlaze iz diskursa koji se uzima zdravo za gotovo. Lukes tvrdi da u nekim pogledima rad Foucaulta usvaja duboko determinističko stajalište, koje čini moć neosporivom. Lukes to naziva ultraradikalnim četvrtim licem moći.

Razmjerno mala pozornost prije nego što se razvila analiza diskursa bila je posvećena ulozi medija (novine, radio, televizija). Fischer naglašava: Ključni aspekt modernog društva je uloga medija, naročito način na koji ih se kontrolira.


Pluralisti revidiraju stavove?

Zagovaratelji pluralističke pozicije (posebno Dahl) ne tvrde da je vjerojatno da se moć ravnomjerno raspodjeljuje. Njihova teorija ima dvije ključne komponente:

1. politička pozornica dostupna je svima2. elite koje montiraju tu pozornicu uglavnom to čine kao predstavnici većih skupina

pojedinaca

Radovi Bachracha i Baratza te Lukesa potiču pitanja o načinu na koji bi trebalo proučavati moć.

Dva različita načina konceptualizacije revidiranog pluralističkog gledišta koja predstavljaju kompromis između pluralističkog stajališta i drugih stajališta:

1. ponovna konceptualizacija pluralizma kao «demokratskog elitizma» 2. argumenti o ograničenjima pluralizma usmjeravaju se na pravac koji je mnogo više

strukturalistički

Elitističko stajalište

Klasično elitističko gledište → Gaetano Mosca (19. st): U svim društvima – od vrlo slabo razvijenih pa do onih najnaprednijih i najmoćnijih – postoje dvije klase ljudi:

1. klasa koja vlada - uvijek malobrojnija, vrši sve političke funkcije, monopolizira vlast iuživa prednosti koje vlast donosi

2. klasa kojom se vlada – brojnija, koju usmjerava i nadzire prva klasa, na način koji je više ili manje zakonit i više ili manje proizvoljan i nasilan

Klasična elitistička teza → političke elite dolaze na svoje položaje na više načina: revolucionarnim prevratom, vojnim osvajanjima, kontrolom nad vodenom energijom ili vlašću nad gospodarskim resursima → stajalište koje vrijedi za pred-demokratske države.

U modernoj državi pozicija elita je povezana s razvojem velikih organizacija na mnogim područjima života - posljedica toga je postojanje različitih vrsta elita, ne samo onih koje drže formalnu političku vlast.

Bottomore razlikuje 1. političku elitu , koju čine oni koji stvarno drže vlast u društvu u danom trenutku

(članovi vlade i visoki administrativni dužnosnici, vojni vođe, politički utjecajne aristokratske ili kraljevske obitelji i lideri moćnih gospodarskih poduzeća)

2. političku klasu koja obuhvaća političku elitu, ali i vođe oporbenih političkih stranaka, sindikalne vođe, poslovne ljude i politički aktivne intelektualce

→ moć elita može se zasnivati na raznolikim izvorima: obnašanju formalnih funkcija, bogatstvu, tehničkoj stručnosti, znanju... U određenoj mjeri, ti resursi mogu biti kumulativni, no moć ne ovisi samo o jednom resursu.

U 20. st. rast velikih poduzeća, osnivanje sindikata i razvoj političkih stranaka naglašava značaj organizacijske kontrole i institucionalne pozicije kao ključnih političkih resursa. Od naročite je važnosti stvaranje birokratskih sustava administracije potrebnih za izvršavanje sve većeg broja dužnosti koje država preuzima od 19. st. naovamo.


Weber → birokracije imaju i pozitivan i negativan aspekt: pozitivan - nude učinkoviti način organiziranja administracije negativan - stvaraju mogućnost da moć dobiju dužnosnici koji nisu odgovorni ni

javnosti ni političarima. Rast birokracije može dovesti do toga da birokrati kontroliraju gospodarstvo.

C. Wright Mills posvećuje pozornost institucionalnoj poziciji kao izvoru moći → američkim političkim sustavom dominira elita moći koja zauzima ključne položaje u vladi, korporacijama i vojsci. Preklapanje i veze između lidera tih institucija pomažu u stvaranju relativno koherentne elite moći.

Teorija «demokratskog elitizma» → redoviti izbori temeljeni na nadmetanju vođa političkih stranaka, sudjelovanje elita koje djeluju kao skupine za pritisak te interakcija između tih elita i birokratskih elita predstavljaju načine na koje demokracija djeluje u modernoj državi. Činjenica da različite elite djeluju u različitim područjima predstavlja zaštitu od dominacije jedne skupine.

Pareto → dominacija elite se temelji na posebnim kvalitetama koje elita posjeduje. No ipak je pretpostavio neku vrstu pluralističkog procesa pomoću kojeg se odvija «cirkulacija elita», jer stare elite slabe, a nove nastaju.

Postoje dva pristupa o tome kako se primjenjuje moć:1. da zaobiđemo pitanje kako se stječe moć te dokazujemo kako institucije države

pružaju eliti sredstvo za održavanje te moći.2. da se naglasi važnost ekonomske moći - spajanje teorije elita s marksističkom teorijom

(ideja «vladajuće klase» je koncept koji premošćuje razlike između elitizma i marksizma)

2. Marksizam

tvrdnje Marxa razvijala je široka paleta teoretičara. Jedan od njih je bio Ralph Miliband („The State in Capitalist Society“) → kao svoje polazište ne uzima sam politički proces, već oblik ekonomske organizacije ili način proizvodnje. U naprednim industrijaliziranim društvima Zapada dominira kapitalistički način proizvodnje stvarajući dvije društvene klase - buržoaziju i proletarijat. Milibandova analiza raspodjele dohotka i bogatstva te promjena u toj raspodjeli tijekom vremena, pokazuje neprekidnu koncentraciju bogatstva kod malog dijela stanovništva. Miliband se zatim pita posjeduje li ta ekonomski dominatna klasa odlučujuću političku moć - istražuje odnos između ekonomske moći i političke moći.Ravnajući se po Marxu, Miliband i drugi tvrde da država nije neutralni agent, već instrument klasne dominacije. 3 razloga zbog kojih je država instrument klasne dominacije buržoazije u kapitalističkom društvu:

1.) postoji sličnost prema društvenom podrijetlu između buržoazije i pripadnika državne elite

2.) postoji moć koju je država u stanju primjenjivati kao skupina za pritisak, kako kroz osobne kontakte i mreže, tako i kroz udruženja koje predstavljalju poslovni i industrijski sektor

3.) postoje ograničenja koja državi nameće objektivna moć kapitala


Glavni tok marksističke teorije analizira pitanja vezana uz određivanje javnih politika sugerirajući da je od najveće važnosti struktura moći koju određuju sredstva za proizvodnju.

STRUKUTRALISTIČKI ASPEKTI MARKSISTIČKOG STAJALIŠTA

U jezgri klasične marksističke teorije nalazi se argument koji je u suštini deterministički. Naše gledište u odnosu na sredstva za proizvodnju determinira naše dugoročne političke interese. Prema tumačenju uloge države u determinističkom modelu → ona pruža potporu i pomoć kapitalizmu kao „izvršni odbor buržoazije“. U determinističkom «raspoloženju», Marx se nije previše bavio ulogom države. Problem je u tome što je u svojem aktivističkom «raspoloženju» poticao organizacije proletarijata da se mobiliziraju i pokušaju preuzeti državu. Klasično marksističko gledište sugerira da je glavna funkcija kapitalističke države da pomaže u procesu akumulacije kapitala. Za državu se smatra da djeluje u cilju održavanja reda i kontrole u društvu. Marksistička teorija 20. stoljeća razrađuje to na različite načine. Pomaganje akumulacije znači osiguravanje materijalnih resursa (kao što su ceste i industrijska postrojenja), dok se održavanje reda vrši podsredstvom represivinih mehanizama (kao što je policija i tijela kao što su škole), koja vrše važnu legitimacijsku funkciju. Proces akomulacije dodatno se pomaže državnim intervencijama (usluge skupinama unutar radno sposobnog stanovništva).

O'Connor dijeli te različite oblike državnih izdataka na društvene investicije, društvenu potrošnju i društvene rashode.1. društvene investicije povećavaju produktivnost rada2. društvena potrošnja snižava troškove reprodukcije radne snage3. društveni rashodi služe za održavanje društvene harmonijeU praksi gotovo sve državne intervencije vrše više tih funkcija a ne samo jednu.

Ključna stvar je da marksistička teorija nastoji zauzeti stav da je djelovanje države u značajnoj mjeri ograničeno i određeno ekonomskim institucijama.

DRUGA STRUKTURALISTIČKA STAJALIŠTA

Strukturalistička teorija mora zauzeti stav o odnosu između strukture i djelovanja. Struktura određuje djelovanje, no djelovanje povratnom reakcijom mijenja strukturu. Razne vrste strukturalne teorije dodatno se mogu razlikovati po stupnju u kojem su determinističke. S tim pitanjem različitog stupnja u kojem su teorije determinističke povezano je pitanje o onome što se smatra izvorom tog determinizma. Pri tome se kao takvi izvori možda najčešće identificiraju a) demografija, b) tehnološki razvoj i c) ekonomske sile. Stoga strukturalistički marksizam pristaje uz ostala strukturalistička stajališta. «Strukturno-funkcionalistička teorija» je važna zbog načina na koji postavlja pitanja o strukturnim utjecajima kojima treba posvetiti pozornost i zato što, kao teorijsko stajalište, zauzima važno mjesto u odnosu na marksizam, kao skup tvrdnji koje dijelom podupiru, a dijelom su u kontradikciji s tim stajalištem. Ondje gdje su marksisti vidjeli evolucijski proces koji vodi do društvene krize, ti su teoretičari vidjeli pojavu progresivne prilagodbe.


Imamo li ovdje skup determinističkih teorija koje navode na zaključak da se razvoj javnih politika može iščitati iz gospodarskog i društvenog razvoja? Ili te teorije jednostavno žele reći da postoji:

a) općenita povezanost između gospodarskog rasta i rasta države kod velikog broja prosperitetnih nacija u proslošti, zajedno (možda) sa

b) određenim kritičnim pragom koji nacije moraju prijeći prije nego značajna razina javnih usluga koje nacijama nameću velike troškove postane moguća u društvima u razvoju, te

c) povrh toga da postoji kasniji naraštaj tehnoloških promjena koje dalje transformiraju neke opcije vođenja evidencije i nadzora koje su na raspolaganju vladama

EKONOMSKI DETERMINIZAM BEZ MARKSIZMA

Među stajalištima o ekonomskom determinizmu mogu se identificirati ona koja se u tolikoj mjeri udaljavaju od klasičnog marksizma da ih je neprikladno nazvati marksističkima, i ona koja uključuju tvrdnje o dominaciji ekonomskih razmišljanja u nekoj vrsti procesa stvaranja politika koja nisu utemljena na markističkoj teoriji.Zanimljivo je uočiti kako se implicitni ekonomski determinizam javlja u redovima mislilaca iz svih dijelova ideološkog spektra. Postoji linija razmišljanja na «desnici» koja je vrlo nalik marksističnom strukturalizmu, ali bez ikakavih teorija o promjenama ili revoluciji. To je mišljenje prema kojem postoji evolucijski proces koji vodi do idealnog ekonomskog poretka (kapitalizam) i idealnog političkog poretka (predstavnička demokracija) i prema kojem je neka vrsta «linearne povijesti» sadržana u teorijama Hegela i Marxa, došla do svog kraja.

GLOBALIZAM

Srodna vrsta determinističke teorije jest globalizam. Za njega je slijed svjetskih gospodarskih kretanja od odlučujuće važnosti za suvremeno stvaranje javnih politika. Naročitu važnost za proces stvranja politika daju joj problemi koji imaju globalne implikacije (zagađivanje, sukobi oko oskudnih resursa).Svi ti trendovi predstvaljaju izazov za samostalnost država i potiču nastajanje novih političkih formacija s onu stranu države- nacije.Postoje varijante globalizma koje su bliske klasičnom marksizmu po tome što smatraju da se procesi koje je opisivao Marx danas odvijaju na svjetskoj razini. To je mišljenje koje George i Wilding opisuju kao mišljenje «a la Marx» čija je temeljna premisa da pokretačka logika prema neprekidnome rastu profitabilnosti predstavlja glavnu silu globalizacije. Unutar marksističkog razmišljanja postoje razlike između onih koji kapitalizam vide kao fenomen čija je priroda sve više međunarodna i onih koji tvrde da su poduzeća više nadnacionalna nego globalna i da njihova moć nije nužno nešto što se državama-nacijama nameće izvana nego da nastaje unutar njih.Druga je mogućnost da globalistička teorija pristane na to da se kapitalistički ekonomski odnosi sve više organiziraju na svjetskoj razini, ali da to mišljenje ne iznese na marksistički način. Hay tvrdi da donositelji odluka možda vjeruju da ili reagiranje na percipirane globalne ekonomske sile nema alternative ili globalizacija može pružiti najpraktičniji alibi koji će političarima omogućiti da pobjegnu od odgovornosti koju bi inače snosili za reforme koje bi inače moglo teško biti prilično teško legitimirati.


Ovo opažanje vodi do još 2 nova:1. obraćanje pozornosti na mjeru u kojoj pritisci na odluke o javnim politikama dolaze iz

izvora izvan nacionalne države samo po sebi ne predstvalja deterministički pristup2. ako su vlade svjesnije međunardonih kretanja tada to može utjecati na njihovu reakciju

na ekonomske interse unutar vlastite zemlje

OSTALE VARIJANTE STRUKTURALIZMA

Neki od strukturalističkih argumenata koji potječu iz feminizma vrlo su čvrsto povezani s marksističkom teorijom. Neki autori na rodne podjele u društvu gledaju kao na dodatan način podjele proletarijata i kontrole na njim. Ono što opće feminističko gledište unosi u diskusiju dobar je primjer načina na koji su procesi stvaranja politika strukturirani s ciljem da podupiru status quo i potiskuju određena pitanja kako je to opisao Lukes. To nas upućuje na mnogo neodređeniji i općenitiji pristup načinima na koji su procesi stvarnja politika strukturirani.Kad postoji tema javnih politika od koje bi neka skupina ljudi u nepovoljnom položaju mogla nešto konkretno dobiti, protuargument bi mogle navesti elitne skupine, a koje općenitim argumentom objašnjavaju zašto bi baš njih trebalo poduprti. Na to se može gledati kao na korištenje općenite «konzervativne» ideologije. Ona ima 3 jasna oblika:

1. TRADICIONALNI KONZERVATIZAM - mi smo najbolji čuvari društva2. NEOKONZERVATIZAM - mi vas možemo zaštiti od velikih opsanosti koje vrebaju3. NEOLIBERALIZAM - održavanje tržišnih aranžmana najmanje je loš način

rješavanja socijalnih problema

3. Od pluralizma do mreža

Schmitter - korporativizam je teorija u kojoj su temeljne jedinice organizirane u ograničeni broj jedinstvenih, obaveznih, nekonkurentskih, hijerarhijski ustrojenih i funkcionalno različitih kategorija koje priznaje ili dozvoljava (ako ih već ne stvara) država i kojima je hotimično dodijeljen predstavnički monopol unutar njihovih kategorija, a u zamjenu za pokoravanje određenom nadzoru nad njihovim izabiranjem vođa i artikuliranjem zahtjeva i potpora.

2 vrste korporativizma: državni - autoritaran i protuliberalan (fašistička Italija i nacistička Njemačka) socijetalni - ima korijene u propadanju pluralizma u političkim sustavima Zapadne

Europe i Sjeverne Amerike; potreba za osiguravanjem uvjeta za akumulaciju kapitala prisilila je državu da izravnije intervenira i da se pogađa s političkim udruženjima

korporativizam → institucionalizacija suradnje između organiziranog rada, organiziranog kapitala i države

neokorporativizam (Nizozemska) - naglašava predstavljanje interesa od strane izvjesnog broja koherentnih i dobro organiziranih interesnih skupina koje država priznaje i koje imaju povlašten ili čak monopolizirani pristup državi


Milwardova i Franciscova teorija o «korporativističkom posredovanju interesa» - u SAD se u nekim sektorima javnih politika državne agencije pri formuliranju politika oslanjaju na skupine za pritisak i podupiru ih - «rasloženi korporativizam»

Panitch - korporativizam nije potpuni gospodarski sustav već specifični i parcijalni politički fenomen.

«željezni trokut» → obuhvaća državu i obje strane industrije, ali djeluje samo u određenim sektorima, a ne nužno u cijelom gospodarstvu

Dunleavy - ideološki korporativizam - prihvaćanje ili dominacija u praksi unificiranog pogleda na svijet u različitim sektorima i institucijama (često proizlazi iz pripadnosti struci)

mreže javnih politika (problemske mreže) zajednice javnih politika (jača verzija mreža)

ZAJEDNICE JAVNIH POLITIKA PROBLEMSKE MREŽE

Zajedničke vrijednosti i česta interakcija Velike i raznolike

Razmjena resursa koju su vođe skupina u mogućnosti regulirati

Nestalne razine kontakata i manje razine slaganja nego kod zajednice JP

Relativna ravnoteža moći između članova Raznoliki resursi i nesposobnost reguliranja njihovog korištenja na kolektivnoj osnoviNeravnomjerna moć

ono što razlikuje mreže i zajednice od od jednostavnih pluralističkih klastera organizacija je naglašavanje interesa države da potiče njihovo stvaranje - Smith navodi 4 razloga za to:

mreže i zajednice olakšavaju konzultativni stil vladanja one smanjuju sukobe oko javnih politika i omogućavaju depolitizaciju problema stvaranje javnih politika čine predvidljivim dobro se odnose prema resornom ustrojstvu vlade

Marsh i Smith - mreže kao «strukture» i akteri kao «agenti» - uočavanje načina na koji akteri mijenjaju mreže + utjecaj egzogenih čimbenika → dijalektički odnos između mreže, agenata i šireg okružja

Rhodes - «jezgra izvršne vlasti» - sve one organizacije i procedure koje koordiniraju politike središnje državne vlasti i koje djeluju kao konačni arbitri u sukobu između različitih dijelova državnog stroja. Jezgra izvršne vlasti je skup mreža koje nadziru funkcionalne mreže javnih politika.

Sabatier i Jenkins-Smith - «zagovaračka koalicija» → obuhvaća aktere iz svih dijelova sustava stvaranja javnih politika. Zagovaračke koalicije sastoje se od aktera iz različitih institucija koji dijele jedan skup uvjerenja o politikama.


Glavne značajke teorijskog okvira zagovaračke koalicije:

1. Oslanjanje na podsustave javnih politika kao glavnu agregiranu jedinicu analize.2. Model pojedinca temeljen na (a) mogućnosti složenih struktura određivanja ciljeva i(b) sposobnostima obrade podataka koje su ograničene i, što je najvažnije, kojeuključuju percepcijske filtre.3. Bavljenje učenjem usmjerenim na javne politike kao važnim izvorom promjene javnihpolitika.4. Koncept zagovaračkih koalicija kao sredstvo za agregiranje velikog broja aktera izrazličitih institucija s više razina vlasti i njihovo pretvaranje u odgovarajući brojjedinica s kojima se može nositi.5. Konceptualizacija sustava vjerovanja i javnih politika kao skupova ciljeva, percepcijaproblema i njihovih uzroka te preferencija vezanih uz politike organiziranih u većibroj razina.6. Koalicije koje nastoje manipulirati državnim i drugim institucijama kako bipromijenile ljudsko ponašanje i uvjete problema u namjeri da ostvare sustaveuvjerenja koalicija.

Problem s teorijom o zajednicama i mrežama javnih politika - opisuje način na koji su organizirani procesi odluka o politikama, ali ne objašnjava zašto su organizirani na takav način.

Knappovo i Wrightovo proučavanje države i skupina za pritisak u Francuskoj uspoređuje 4 modela:

«model dominacije i krize», koji tumači francusku kulturu s aspekta podvojenog stavaprema vlasti, s posljedicom da postoji endemička tendencija prema konfrontacijamaizmeđu često autoritarne države s jedne strane i nepopustljivih interesnih skupina sdruge;

«model endemičkog i otvorenog sukoba», koji posjeduje karakteristike prvog modela,ali koji smatra da korijeni sukoba leže u nepostojanju prilagodljivih institucija;

«model korporativizma i usklađene politike», koji ističe mnogobrojne načine na kojeinteresne skupine i država surađuju;

«pluralistički model», koji naglašava raznolikost i važnost interesnih skupina.

U Francuskoj se mogu razlučiti tipične osobine sva četiri modela, ali u različitom opsegu, u različitim sektorima i u različitom vremenu.

- sveobuhvatna priroda mreže stvara problem - mreže su sve i ništa, teško ih je upotrijebiti kao temelj za objašnjenje- teorija je najvećim dijelom opisna, a ne objašnjavajuća


4. Institucionalna teorija

Institucionalna teorija ima duboke korijene u sociološkoj analizi procesa stvaranja politika (utjecaj institucionalne ekonomije)→ sličan problem kao i mrežne teorije: ograničena eksplanatorna uporaba

→ tijekom 1950-ih i 1970-ih, kada se politička znanost ubrzano razvijala na sveučilištima u SAD i VB, postojala tendencija da se zanemari proučavanje državnih institucija

Načini konceptualiziranja države

Model 1 - kao pasivni entitet na kojeg se može utjecati ili ga «zauzeti».Model 2 - kao aktivni entitet sa svojim vlastitim interesima.Model 3 - kao da sadržava aktere s potencijalno proturječnim interesima.Model 4 - kao strukturirani sustav koji utječe na djelovanje i koji ga možda ograničava.

klasična marksistička teorija: država samo igrač koji podupire kapitalistički sustav = model 1rana pluralistička teorija: država je neutralna institucija za čiju se kontrolu natječu skupine u društvu = model 1teorija elita: fokus na proučavanju nositelja državnih funkcija, uključujući i vojsku; država ima aktivni, ali unitarni karakter = model 2mrežna teorija = model 3institucionalna teorija = model 4

March & Olsen - Institucionalna teorija politiku u većoj mjeri prikazuje integrativnom, naglašavajući stvaranje identiteta i institucija dok pluralistička teorija vidi politiku kao tržište za razmjene na kojem racionalni akteri ostvaruju pojedinačne i grupne interese, naglašava koalicijsko pregovaranje i «dobrovoljne» razmjene. Institucionalni pristup predstavlja okvir za pluralizam.

Korijeni institucionalne analize procesa stvaranja politika

Neki autori ističu razlike između različitih vrsta institucionalne teorije.John za institucionalnu analizu kaže da ima središnje mjesto u političkoj znanosti, naročito u počecima te discipline, jer su osnivači političke znanosti smatrali da institucije poput zakonodavnih tijela i sudova predstavljaju ključne dijelove javnog života i da ih kao takve vrijedi proučavati. Do 1980-ih godina su biheviorističke studije obraćale premalo pozornosti na pitanja o utjecaju institucija. Nakon kritike ranijih studija o institucijama, John razmatra pojavu novog institucionalizma 1980-ih, koji je stavio državu u središte analize, a institucije smatrao „manifestacijom države“.

Mnogi sociološki radovi razlikuju «organizacije» i «institucije».Selznick1. organizacija = jednostavan sustav svjesno koordiniranih aktivnosti (odnosi se na potrošno sredstvo, racionalni instrument stvoren da obavi posao)2. institucija = prirodni produkt društvenih potreba i pritisaka (odgovarajući prilagodljivi organizam)


Razlika naglašava postojanje društvenog svijeta unutar kojeg se organizacije stvaraju i obraća pozornost kako na utjecaj vanjskog okoliša, tako i na način na koji ljudi donose svoje vlastite potrebe i vezanosti u organizacije koje zatim oblikuju društvene sustave, institucije, koji se ondje razvijaju. Organizacija je smještena u institucionalni kalup te je stoga podložna pritiscima koji dolaze iz njezinog okružja kojemu se donekle mora prilagoditi. Zbog toga se na organizaciju može gledati kao na prilagodljivu društvenu strukturu.

DiMaggio i Powell - Institucije su fenomenološki proces koji čini da se određeni društveni odnosi i postupci počinju uzimati zdravo za gotovo, odnosno da se smatraju konvencijama.strukturalni izomorfizam - organizacije koje djeluju na sličnim područjima obično razviju slične karakteristike

Scott – 3 stupa institucija:1. regulativni = počiva na «svrsishodnosti», u onoj mjeri u kojoj ljudi prepoznaju

moć prisile sustava pravila2. normativni = počiva na društvenim obvezama3. kognitivni = ovisi o kulturnim pretpostavkama koje se uzimaju zdravo za

gotovo

politološka perspektiva: zanimaju je pitanja razvoja javnih politikasociološka perspektiva: bavi se načinom djelovanja organizacija

- kod institucionalne analize potrebno je primijeniti povijesnu analizu kako bi se pratio razvoj politike tijekom dugog vremenskog razdoblja (historijski institucionalizam)

- dio institucionalnih rješenja na odlučivanje proizlazi iz ekonomije (razvoj klasične ekonomske teorije kojim se stvorila osnova za analizu političkog života)

- koncept «dinamike rastućih prihoda» pokazuje na koji će način troškovi prijelaza s jedne alternative na drugu, u određenom društvenom kontekstu, značajno porasti s vremenom, te usmjerava pažnju na pitanje izbora trenutka i slijeda događaja, razlikujući formativne trenutke ili konjunkture od razdoblja koja pogoduju preuzimanju različitih putova (pitanje: što se događa i kada?)

- promjena institucionalnih rješenja u političkom životu teža nego u ekonomskom

Institucionalna teorija danas

March i Olsen: smatraju institucionalnu teoriju važnom jer demokracija ne ovisi samo o ekonomskim i društvenim uvjetima, već i o obliku političkih institucija koje predstavljaju skup standardnih operativnih postupaka i struktura koje definiraju i brane interese → političke aktere same po sebi.Hall: oblikovanje ponašanje aktera javnih politika

Institucionalni čimbenici

organizacija stvaranja politika utječe na stupanj moći aktera nad ishodima javnih politika

organizacijska pozicija utječe i na to kako će akter definirati vlastite interese, jer uspostavlja njegove institucionalne


odgovornosti i odnose prema drugim akterima

Organizacijski čimbenici utječu na količinu pritiska kojeg akter može primijeniti da bi utjecao na politiku i na vjerojatni smjer tog pritiska

- važan je i institucionalni utjecaj izvan formalnih institucija vlastiSkocpol koristi institucionalni pristup kako bi objasnila dugoročni razvoj socijalne politike u SAD. Pokazuje kako je promjena javnih politika u jednom trenutku stvorila institucije koje su kasnije poslužile kao prepreka promjenama. Jedan skup promjena postavlja strukturu za buduće događaje (pa tako možda i za neodlučivanje). Immergut: javne politike su igra koja se igra prema skupu pravila, na koju tijekom povijesti razni događaji mogu imati utjecaj. Ti su događaji u svakoj zemlji na različite načine djelovali na točke «veta» (gdje su je oni koji se protive promjeni mogli uspješno osporavati) i točke «pristupa» (gdje su agenti promjene mogli uspjeti).

- za institucionalni pristup važan je odnos strukture i djelovanjastvaranje meta-politika = preispitivanje ili reinterpretacija pravila političke igreovisnost o prijeđenom putu = uspješno djelovanje stvara nova ograničenja (pravila ili strukture)

Institucionalna teorija, ideje i diskursi

Takozvana «pravila» uključuju implicitne pretpostavke isključivanja i ona se razvijaju unutar konteksta političkih institucija. Međutim, premda se odvijaju unutar institucija, pravila zahtijevaju tumačenje. Immergut kaže da nam institucije ne dozvoljavaju predviđanje posljedica politika. No uspostavljanjem pravila igre one nam omogućuju da predvidimo način na koji će se sukobi oko politika odigrati.Problem: institucionalna analiza možda mora stavljati tako snažan naglasak na konkretne konfiguracije institucionalnih situacija i aktera (uključujući ideje) da može ponuditi samo prikaz prošlih događaja → otežano izvođenje općih zaključaka

Institucionalna teorija i objašnjavanje promjene

Institucionalna teorija suočava se s istim problemom kao i sve druge teorije koje naglašavaju strukturu: bolje su u objašnjavanju stabilnosti nego u objašnjavanju promjene. No ona ne sugerira da promjena nije moguća, niti smatra da se društvene promjene kreću po nekim unaprijed određenim putovima. Ona naglašava ograničenja s kojima se promjena suočava i putove koje bi mogla slijediti. Međutim i dalje ostaje problem utvrđivanja kada je najmanje vjerojatno da će se ta ograničenja pojaviti, odnosno kada će doći do pomaka od očito unaprijed određenih putova.To se pokušalo riješiti uvođenjem pojmova kao što su kritične točke, krize učinka ili isprekidana ravnoteža. Baumgartner i Jones istražuju način na koji reagiranje na političke odluke s vremenom gomila kritične probleme, ubrzavajući tako proces kretanja od stabilnosti prema krizi. S time se može povući paralela u ekonomskoj teoriji, u smislu shvaćanja da tvrtkama s oligopolističkom prednošću, koja proizlazi iz «rastućih prihoda», učinkovitost opada do točke u kojoj im njihovi takmaci mogu konkurirati. Surel: izvanjske utjecaje treba smatrati važnima za procese promjene (ekonomski uvjeti, promijenjeni politički uvjeti, krize, ekološke promjene itd.)

Kingdon i John pokušavaju problem strukturacije i promjene riješiti biološkim analogijama. Kingdon smatra da se sile koje potiču inovacije u javnim politikama zajedno slijevaju u nešto slično «primordijalnoj juhi» u kojoj se spajaju kako bi proizvele promjenu. John smatra mogućim da se na promjenu javnih politika gleda kao na proces u kojem elementi sustava javnih politika neprekidno uzajamno djeluju tijekom vremena.Hall ograničenja promjene vidi ne toliko u strukturama, koliko u prevladavajućim ideologijama te prikazuje kako se one s vremenom mijenjaju. Nastoji objasniti «promjenu paradigme» u kojoj je pojava novih opcija javnih politika zahtijevala ideološki pomak. Oslanjanje na institucionalna objašnjenja pokazalo se nedostatnim i teoretičare potaknulo da naglase potrebu za uključivanjem «ideja» i «djelovanja» u institucionalističku teoriju.

Pitanje je predstavlja li naglašavanje važnosti ideja produžetak institucionalne teorije ili ono pruža osnovu za kritiku te teorije? Béland smatra da institucionalni teoretičari mogu posvetiti veću pozornost procesima formiranja ideja bez da napuštaju svoje glavne pretpostavke. On stoga izražava mišljenje da ideje utječu na političke odluke na 3 načina:

1. kao kognitivne brave koje reproduciraju postojeće institucije i javne politike tijekom vremena

2. kao nacrti za javne politike koji političkim akterima pružaju model za reforme3. kao moćno ideološko oružje koje akterima omogućava da kritiziraju postojeće

javne politike

Problem jasnoće koncepta promjene → Streeck i Thelen tvrde da moramo izbjeći da budemo uhvaćeni u konceptualnoj shemi koja objašnjava bilo samo inkrementalnu promjenu koja podupire institucionalni kontinuitet kroz reproduktivnu prilagodbu, bilo samo prijelomnu promjenu koja uzrokuje slom institucija i inovacije te stoga ima za posljedicu diskontinuitet. Stoga oni:

razlikuju inkrementalnu i naglu promjenu predlažu alternativne „posljedice promjene“, uključujući kasniju ponovnu uspostavu

kontinuiteta, ali i inkrementalnu promjenu kao postupni proces

te predlažu niz načina na koje može doći do inkrementalne promjene:

Premještanje - polagani rast značaja podređenih institucija u odnosu na dominantne institucije.

Niveliranje - novi elementi koji su pripojeni postojećim institucijama mijenjaju njihov status i strukturu

Zapuštanje - zanemarivanje institucionalnog održavanja rezultira pogreškama institucionalne prakse na terenu

Prenamjena - korištenje starih institucija u nove svrhe Iscrpljivanje - postupni slom institucija tijekom vremena

Od institucionalne teorije do kanti za smeće

Institucionalna teorija u istu skupinu stavlja vrlo širok raspon potencijalnih ograničenja, od ustava i zakona preko vlastitih interesa institucija i standardnih operativnih procedura do vladajućih ideologija. Ograničenja koja su sadržana u pravilnicima nisu nužno čvršća od običaja i prakse, no pri analizi ograničenja za javne politike potrebno je uvesti neke distinkcije kako bi se ispitalo što bi kršenje tih ograničenja moglo uključivati.

John smatra da je glavni problem s novim institucionalističkim pristupom njegova definicija onog što se smatra institucijom. Time što se ugrađuju vrijednosti i norme u institucije, previše se aspekata političkog života stavlja u jednu kategoriju.

March i Olsen prikazuju ekstremnu verziju institucionalnog pristupa - model kante za smeće. Model pretpostavlja da problemi, rješenja, donositelji odluka i prilike za odlučivanje predstavljaju neovisne tokove koji teku kroz sustav. Njihovo povezivanje određeno je njihovim vremenom dolaska. Tako se rješenja povezuju s problemima ponajprije zbog njihova istovremena pojavljivanja, razmjerno malo problema se riješi, a odluke se donose uglavnom ili prije nego što se povežu s problemima (previd) ili nakon što su problemi napustili jednu odluku da bi se povezali s drugom (bijeg). Komparativne analize - moderna institucionalna teorija prema mišljenju nekih autora usvaja komparativni fokus, jer se javlja potreba opažanja razlika u različitim institucionalnim strukturama. To mogu biti opažanja o različitim vremenskim trenucima u istoj zemlji – otuda i važnost povijesnog institucionalizma – ali općenito moraju uključivati usporedbe između različitih mjesta (što obično znači usporedbe između nacionalnih država).

Pokušaji utvrđivanja institucionalnih razlika koje bi mogle utjecati na proces stvaranja politika

Pitanje mogu li se zemlje uspoređivati prema stupnju demokracije prirodno vodi do istraživanja različitih institucionalnih oblika koje može poprimiti navodno demokratska vlast. Tu postoji institucionalna usmjerenost na ustavne varijacije. Najvažniji komparativni rad o demokratskim sustavima je Lijphartov. On tvrdi da iz definicija demokracije proizlazi temeljno pitanje o tome tko će vladati i čijim će interesima ta vlast odgovarati kad se ljudi ne mogu sporazumjeti i kad njihove preferencije divergiraju. Zatim uspoređuje dva odgovora na to pitanje: većina ljudi («Westminsterski model») i što je više ljudi moguće («model konsenzusa») i koristi dokaze koji navode na zaključak da su konsenzualne demokracije djelotvornije i u većoj mjeri responzivne. Njegova komparativna analiza ispituje varijacije duž jedne druge dimenzije: one između snažnog federalizma na jednoj strani i visokih stupnjeva unifikacije na drugoj. Lijphart državu smatra pasivnim entitetom, sa stalnim skupom institucija s kojima se mogu povezati interesi.Dyson opisuje VB i SAD kao bezdržavne, u smislu odsutnosti ideologija koje državi pripisuju posebnu ulogu u društvu (u načinu rada institucija prevladava fragmentirani pogled na državu). Jake države imaju tradiciju koja uključuje raširenu svijest o legitimnosti javnog djelovanja i spremnost da se javna vlast odlučno provodi. Takve države ne moraju nužno imati veći državni aparat. Slabe države karakterizira pluralizam, predstavništvo i rasprava u političkoj kulturi, gledanje na državu kao na sredstvo te pragmatična koncepcija politike, preferiranje „socijalnih“ modela ustava ili ekonomske analize politike koje naglašavaju ulogu elita, a ne institucija.Može se pretpostaviti da će u konsenzualnim demokracijama, federalnim državama i slabim državama promjena javnih politika biti sporija i podložnija vetu interesnih skupina. No snaga je relativan pojam, jer takozvana jaka država možda se neće činiti tako jakom kada će imati posla s unificiranom i dobro organiziranom skupinom gospodarskih aktera. Howlett i Ramesh tvrde da nema razloga vjerovati da će jake države nužno stvarati javne politike koje služe interesima društva u cijelosti, umjesto interesima sebičnih skupina.

Stilovi javnih politika se smatraju različitima, ne samo zbog razlika među nacijama, već i zbog razlika u političkim pitanjima o kojima je riječ. To je pristup koji je povezan s idejama o zajednicama javnih politika – odatle mišljenje da se različiti stilovi javnih politika mogu manifestirati u različitim zajednicama javnih politika čak i unutar iste zemlje, a pogotovo u različitim zemljama.

Objašnjavanje razlika među javnim politikama pomoću institucionalnih razlika

U proučavanju razlika među javnim politikama koriste se razlike u značajkama javnih politika (naročito one koje se mogu kvantificirati, kao što su izdaci za konkretne ciljeve i ishodi javnih politika) kao zavisne varijable koje se mogu smatrati podložnima djelovanju nezavisnih varijabli. Komparativno proučavanje socijalne politike je u središtu interesa jer je varijacije u razini izdataka za socijalnu politiku i način na koji su se institucije socijalne politike razvijale naročito u gospodarski razvijenijim zemljama lako mjeriti, pri čemu se u ideološkim raspravama naročito ističu pitanja poput onoga jesu li socijalne države blagodat ili prokletstvo. Najutjecajnija studija na tu temu je Esping-Andersenova Three Worlds of Welfare Capitalism, gdje analizira aspekte značajki sustava socijalnih politika u smislu njihovog doprinosa društvenoj solidarnosti, te razlikuje 3 tipa režima:

1. Liberalna socijalna država : pomoć temeljena na procjeni imovinskog stanja, skromni univerzalni transferi ili skromni sustavi socijalnog osiguranja (Australija, SAD, Novi Zeland, Kanada, Irska i VB)

2. Zemlje u kojima je korporatističko-etatističko nasljeđe unaprijeđeno u novu, 'postindustrijsku' klasnu strukturu: u takvim zemljama očuvanje razlika u statusu važnije je od liberalne opsesije o učinkovitosti tržišta i dodjeljivanja socijalnih prava (Italija, Japan, Francuska, Njemačka, Finska, Švicarska, Austrija, Belgija i Nizozemska)

3. Zemlje u kojima su načela univerzalizma i dekomodifikacija socijalnih prava prošireni i na srednje klase: u tim zemljama socijaldemokrati su nastojali ostvariti socijalnu državu koja bi promicala ravnopravnost najviših standarda (Danska, Norveška i Švedska)

Pierson institucionalnu teoriju koristi eksplicitnije, sa 2 glavne značajke:a) izjednačava režime s institucionalnim konfiguracijama koje će usmjeriti nove inicijative vezane uz javne politike, b) pretpostavlja da će relativni uspjeh interesnih skupina ovisiti o institucionalnim aranžmanima

Različiti teoretičari izražavaju mišljenje da određeni institucionalni pristupi grade «putove» koji utječu na budući razvoj događaja. Ovisnost o putu naročito je važna u sustavima održanja dohotka, gdje mirovinski sustavi podrazumijevaju dugoročna očekivanja i često uključuju aranžmane socijalnog osiguranja, koji i sami stvaraju vrlo snažna, dugoročna politička očekivanja, a time i obveze.Pierson istražuje kako je pritisak interesnih skupina spriječio težnje Ronalda Reagana u SAD i Margaret Thatcher u VB da «potkrešu» javni sektor. Béland tu istu temu obrađuje u studiji o mirovinskoj reformi u Francuskoj i SAD. Pokazuje da će stupanj institucionaliziranosti grupnih interesa također imati utjecaja. Uspoređujući utjecaj radničkih sindikata u te dvije zemlje, on tvrdi da su francuski sindikati ipak imali koristi od činjenice da je njihovo pravo da ih se konzultira oko mirovinskih pitanja formalno sadržano u institucionalnim aranžmanima.

5. Teorija racionalnog izbora

TRI – primjena ekonomskih (i matematičkih) pojmova u analizi načina na koji sebično ponašanje pojedinca može utjecati na proces stvaranja politika.

Predviđanja se izvlače iz generalizacija koje izjednačavaju sebičnost i racionalno ponašanje

Pomaže u analizi procesa stvaranja javnih politika – podsjeća na važnost sebičnosti i činjenice da se problemi javnih politika javljaju da bi riješili probleme kolektivnog djelovanja koje tržište ne može riješiti

Uvod o TRI ili teorija javnog izborao Hillovo stajalište o TRI – „odaberi i kombiniraj“ – spremno prikazuje način na koji

racionalna teorija može poboljšati analizu, ali ne priznaje glavne premise TRI kao opći okvir

o ključne pretpostavke TRI Metodološki individualizam koji objašnjava posljedice u smislu individualnog

izbora Induktivne metode koje se za predviđanje služe modelima Racionalnost u ponašanju Sebični interes Subjektivizam (politički individualizam)

Hillmoore kaže da je 5. pretpostavka nekontroverzna, ali to se ne može reći za ostale pretpostavke

o Induktivni i deduktivni pristupi Induktivni kreću od empirijskih opažanja, iz općenitih zaključaka nastoje razviti

teoriju koja zatim može stvoriti nove provjerljive hipoteze Deduktivni pristupi kreću od teorije i stvaraju hipoteze koje se mogu provjeriti i

koristiti za poboljšanje teorijeo Problem s TRI

o pokušava koristiti eksplanatorni pristup superioran ostalim pristupima jer koristi skup stavova o ljudskom ponašanju i ideju o sebičnom pojedincu tretira kao temeljnu građevnu jedinicu za objašnjavanje, a ne kao nešto što može i ne mora biti karakteristika aktere koji se promatra

o poteškoće u provođenju empirijskih istraživanja – mnoge tvrdnje uzimaju se zdravo za gotovo

Razvoj ideje političkog tržišta o Downsov rad – nadovezuje se na pluralističku teoriju i dodaje element

ekonomističkog rezoniranja → sebičnost kao dominantna motivacija u političkom ponašanju

o Na političkom tržištu stranke se bore za vlast tako što reagiraju na zahtjeve skupina za pritisak

o Na vlade se vrši pritisak da udovolje tim zahtjevima te da država bude davatelj koristi (radnih mjesta, ugovora, usluga, poreznih olakšica)

o Interesne skupine traže posebne koristi za sebe čiji teret snose porezni obveznici – taj proces uključuje iznuđivanje rente tj. kada interesi za sebe osiguravanju veće dobitke nego što bi to bilo kada bi se natjecali na slobodnom i otvorenom tržištu

o Teoretičari javnog izbora smatraju da kao posljedica reagiranja na pluralističke zahtjeve država postaje moćnija i važnija što bi mogli škoditi kapitalističkoj ekonomiji

o Politički pritisci za rastom države mogu biti pojačani monopolističkim interesom državnih dobavljača, birokrata i strukovnih udruga da povećaju svoja „carstva“

o „poslovni ciklus države“ u kojem se državna potrošnja povećava prije nacionalnih izbora kako bi se zadovoljili zahtjevi i suzbila nezaposlenost – kao posljedica toga dolazi do inflacije i deficita trgovačke bilance što će se morati rješavati nakon izbora → političko ponašanje može pridonijeti cikličkim problemima moderne kapitalističke države (empirijski neuvjerljivo)

Racionalni izbor i kolektivno djelovanje o Cilj TRI – pokazati da se izbor javnih politika čini isto kao i izbor na tržištu i zbog

toga komercijalna tržišta rješavaju bolje probleme vezane uz izbor nego politička tržišta

o Inicijative vezane uz javne politike koje su pokrenute zbog rješavanja nedostataka tržišta trebaju u obzir uzeti i nedostatke države

o TRI se bavi načinom na koji bi javne politike trebale biti stvarane, a ne analizom načina na koji se stvarno stvaraju

o Eksternalije javljaju se kad tržišne aktivnosti imaju posljedice (pozitivne ili negativne)

po ljude koji ne sudjeluju u tim aktivnostima neuspjeh u negativnim eksternalijama opisan je kao tragedija zajedničkog

dobra (kolektivne posljedice odluka sebičnih pojedinaca). Primjer je zagađivanje okoliša.

tragedija zajedničkog dobra – zajednička zemlja gdje seljaci mogu napasati stoku, ako nije reguliran broj dozvoljenih životinja, doći će do uništenja zajedničkog pašnjaka

pozitivne eksternalije – šverceri (primjer zid uz obalu radi zaštite od poplave)

taj zid predstavlja javno dobro – svi od toga imaju koristi i nitko to ne može spriječiti (nacionalni obrambeni sustav, policija)

osim kolektivnim djelovanjem, problem švercera može se riješiti privatizacijom gdje se naplaćuje korištenje usluge

o Neučinkovitost tržišta meritorna dobra – gdje kolektiv/država smatra poželjnim da bi ljudi

trebali nešto imati, željeli to oni ili ne (obrazovanje ili zdravstvene usluge) razlozi za državnu intervenciju – olakšavaju poslodavcima da socijaliziraju

troškove (javni obrazovni sustavi, naknade za nezaposlene, pomoć bolesnima i starijim)

na tržištu postoje nesavršenosti koje proizlaze iz nepotpunog znanja – država može imati ulogu u smanjenju neznanja

o Monopol 1. ironija u tome što ekstremni tržišni liberali žele da noćobdijska država

regulira zloupotrebu monopolske moći

2. primjeri – dobavljanje vode, plina, struje, transportni sustavi, velike institucije tipa bolnice ili škole

Teorija igara o dolazi iz grane matematike koja istražuje logiku raznih situacija u kojima dolazi do

sukoba individualnih interesao razvija različite modele u kojima se istražuje u kojoj mjeri pojedinci najbolje

prolaze ako surađuju i ako odbiju surađivatio mogući scenariji - jedan pobjednik (nulti zbroj), suradnja donosi najbolji rezultat

(pozitivan zbroj), igre gdje nije lako odrediti koji je izbor očit za pojedine igrače „igre složenih motiva“ (Scharpf) : 4 arhetipske konstelacije

1. lovac na jelene2. borba spolova3. zatvorenikova dilema4. kukavica

o pristup teorije igara koristi se za istraživanje koliko se u stvarnom svijetu događaju situacije u kojima će akteri strategiju sukoba zamijeniti strategijom suradnje

o igre se javljaju unutar struktura i akteri ovise o društveno konstruiranim pravilima koja će usmjeriti njihovo djelovanje

Ekonomska teorija birokracije o Primjenjuje pretpostavke o sebičnosti na ponašanje javnih dužnosnika,

pojačava TRI argumentom „ponude dobara“ koji se bavi posljedicama činjenice da javne službe nastoje biti monopolski dobavljači dobara i usluga

o to stajalište naslanja se na ekonomsku teoriju monopola koja naglašava nepostojanje ograničenja troškova kada se oni mogu prenijeti na potrošače i to da monopolist ima poticaj ponuditi preveliku količinu robe ako nema ograničenja na tržištu

o pojam „zakazivanja države“ – birokrati će kao i monopolisti nastojati povećati svoj djelokrug i rastrošno koristiti resurse

o Tullock – birokrati će ustanoviti da im moć, utjecaj i šanse za promaknuće rastu ako raste birokracija u kojoj rade

o Self – 5 kritičkih tvrdnji1. plaća šefa ureda nije povezana s veličinom ureda2. uredi nisu nužno monopolistički3. politički kontrolori nisu lišeni informacija koliko to Niskanen tvrdi4. šefovi ureda su podložni kontroli nadređenih birokrata5. nemoguće je reći da je ishod djelatnosti ureda pretjeran ako ne postoji

objektivan način za vrednovanje ishoda

o Brian Smith - uspjeh birokracije ne mjeri se nužno povećanjem birokracije, neke najmoćnije državne službe su u malenim organizacijama

o Downsova tipologija birokrata1. penjači – koji maksimiziraju svoju moć, dohodak i prestiž2. čuvari – maksimiziraju svoju sigurnost3. fanatici – promiču konkretne javne politike kojima su predani

4. odvjetnici – brane interese svojeg odjela ili šire mreže interesa kojoj on pripada

5. državnici – u velikoj mjeri predani javnom interesuo Le Grand – razlikuje lupeže motivirane sebičnošću i vitezove - altruiste koji

imaju razumijevanja za opće dobroo teorija principala i agenta – usredotočena na situacije u kojima agent tj. osoba

ili osobe kojima su delegirane ovlasti imaju motive da zanemare upute principala

o gdje se igra po tržišnim pravilima, organizacije će vjerojatno pokušati eksternalizirati troškove, kada nema ograničenja troškova birokracije mogu i internalizirati troškove

o stvaranje politike za iskorištavanje javnih položaja može imati i pozitivne aspekte – uzorna praksa zapošljavanja, reagiranje na potrebe i interese klijenata, otvorenost prema političkoj intervenciji

o Dunleavy – strategije birokrata → „oblikovanje ureda“ koje su namijenjena usklađivanju njihove agencije s idealnom konfiguracijom koja pruža status i ugodne radne zadatke

Ograničenja pristupa temeljenih na racionalnom izboru o nadovezuju se na pluralističke teorije, ali ne bave se problemima

neravnomjerne raspodjele moćio vlastiti oblik determinizma – racionalizamo iako politički neutralna, propagira se kao svjetonazor koji brani tržišni

kapitalizam i upozorava da ne vjerujemo državi

Documents

Posebne Javne Politike - Petak