POVIJESNOM ISTINOM DO BOLJE BUDUĆNOSTI€¦ · Kraj rata i početak masovnih likvidacija Svibanj 1945., kada su mnogi narodi u Europi i svijetu slavili slobodu, za tisuće Hrvata

mr. sc. Zdravko Jakop

2017.

POVIJESNOM ISTINOM DO

BOLJE BUDUĆNOSTI

SVJEDOČANSTVA


POVIJESNOM ISTINOM DO BOLJE BUDUĆNOSTI - SVJEDOČANSTVA

Zahvaljujemo se svima koji su dali potporu u prikupljanju informacija vezanih uz rasvjetljavanje istine o stradanju Hrvata na

području Višnjice za vrijeme 2. svjetskog rata.

mr. sc. Zdravko JakopPOVIJESNOM ISTINOM DO BOLJE BUDUĆNOSTI -

SVJEDOČANSTVA

Naslov:Povijesnom istinom do bolje budućnosti - svjedočanstva

Autor:mr. sc. Zdravko Jakop

Nakladnik:Udruga Branitelji Hrvatske Lepoglava

Grafička obrada, fotografije i tisak:Infinity -HD j.d.o.o.

Fotografije:Ministarstvo branitelja

Naklada:60

ISBN 978-953-58879-1-1


Povijesnom istinom do

bolje budućnosti - svjedočanstva

Sadržaj

Kraj rata i početak masovnih likvidacija ................................................................................ Evidentirana grobišta i stratišta u Varaždinskoj i Međimurskoj županiji ......................... Ubijanja pod Ravnomgorom u Višnjici ....................................................................................

Položaj grobišta ....................................................................................................................

Skica grobišta ....................................................................................................................... Svjedočanstva .............................................................................................................................

Izvori saznanja .....................................................................................................................

Svjedočanstvo Josipa Flegarića ...........................................................................................

Svjedočanstvo Vinka Juriše ..................................................................................................

Svjedočanstvo Drage Đura ...................................................................................................

Svjedočanstvo Danice Vorih ................................................................................................

Izjava anonimnog građana .................................................................................................

Svjedočanstvo Tome Lončareka ..........................................................................................

Svjedočanstvo Marije Žganec iz Črešnjeva ........................................................................

Sjećanje Slavka Đure ...........................................................................................................

Zahtjev za izgradnju državnog spomen - obilježja ........................................................... Ubjanja u Maceljskoj šumi ....................................................................................................... Prikrivanje zločina ..................................................................................................................... Slavljenje svete mise ..................................................................................................................

Zapis iz Spomenice župe Višnjica ....................................................................................... Probna iskapanja ........................................................................................................................ Sažetak ......................................................................................................................................... Prilozi ........................................................................................................................................... Literatura .....................................................................................................................................

71113

15152020

2123

242525

252627

283034363640525362

Kraj rata i početak masovnih likvidacija

Svibanj 1945., kada su mnogi narodi u Europi i svijetu slavili slobodu, za tisuće Hrvata bio je početak kalvarije na putu do pogubljenja bez prethodnog suđenja.

O egzekucijama, strijeljanjima, ubojstvima i odvođenjima u nepoznato bez povrat-ka od strane OZNA-e i partizana u bivšoj je Jugoslaviji bilo zabranjeno pričati. O tome se nije moglo čitati u školskim udžbenicima, novinama ili nekoj drugoj literaturi. Tek ostvarenjem stoljetnog sna Hrvata o stvaranju samostalne i suverene hrvatske države, koji je konačno ostvaren 1991. godine i očuvan Domovinskim ratom, o nemilim se događa-jima počelo javno govoriti i pisati. Započelo se i s javnim obilježavanjem mjesta strada-vanja ratnih i poratnih žrtava, ali i s ekshumacijama žrtava križnih puteva te pogubljenih na raznim stratištima - od Bleiburga u Austriji, stratišta u Sloveniji i Hrvatskoj do brojnih drugih mjesta na teritoriju bivše Jugoslavije i u inozemstvu. Malo pomalo saznalo se za Hudu jamu, Tezno, Areh, Kočevski rog, Borl, Macelj i druga stratišta. Do 1999. godine evidentirano je više od 600 grobišta ratnih i poratnih žrtava 2. svjetskog rata. Nažalost, velik broj grobišta i stratišta ostao je neobilježen do današnjih dana (Prilog 1/ Popis 42 evidentirana grobišta i stratišta Varaždinske i Međimurske županije).

Jedan od organizatora i nadziratelja poslijeratnih pokolja Zdenko Zavadlav (sko-jevac, partizan, zamjenik načelnika OZNA-e...) otkrio je kako im je u to vrijeme s vrha stigla direktiva: “Neprijatelja ubijati bez suđenja jer revolucija još traje”. Posvjedočio je i da se već tada vodila briga o “bratstvu i jedinstvu” pa je svatko ubijao svoje - Slovenci Slovence, Hrvati Hrvate… .

Cijelo to vrijeme - od 2. svjetskog rata pa do stvaranja samostalne Republike Hrvatske - postojala su dva svijeta. Jedan je bio onaj kod kuće i u crkvi gdje se učilo o obiteljskim i ljudskim vrijednostima o kojima se uvijek govorilo nekako potiho, dostojanstveno i s poštovanjem. Drugi je svijet bio nekako umjetan i pomalo nasilan, forsiran učenjem u državnim školama, a govorio je o tekovinama “pravedne” revolucije, NOB-u, bratstvu i jedinstvu, socijalističkom samoupravljanju na čelu s jednopartijskim - komunističkim vodstvom. Konkretan primjer indoktrinacije bilo je obavezno učenje o Titu i Partiji te njihovoj pravednosti i nepogrešivosti i to već od prvog razreda osnovne škole. Politička je nastava bila obavezna i za vrijeme služenja obaveznog vojnog roka u Jugoslavenskoj narodnoj armiji, a bez članstva u Partiji bolja pozicija u društvu bila je gotovo nezamisliva. Taj istovremeni život u dva svijeta bio je pogotovo težak i muko- trpan kod dijela hrvatskog naroda koji je promišljao o budućnosti i opstojnosti Hrvata kao nacije te onih koji su imali nekoga u inozemstvu ili im je netko stradao pod nerazjašnjeim okolnostima u 2. svjetskom ratu i nakon njega.

Jedan od najočitijih primjera manipulacije žrtvama je Jasenovac. Dok smo se u jugoslavensko vrijeme natjecali na tada prestižnom natjecanju “Tito, revolu-cija i mir”, kao primjereni učenici morali smo znati da je u najvećem NDH-ovom logoru u Jasenovcu bilo pobijeno 700.000 ljudi (da je i samo jedan, bilo bi previše). Tada


7

Svjedočanstvo bivšeg zamjenika načelnika OZNA-e za područje Maribora o masovnim ubojstvima Hrvata objavljeno u Jutarnjem listu 5. svibnja 2003. godine


8


9

nismo ni slutili da je to velika laž o kojoj djeca i danas uče u nekim našim susjednim državama. Ta laž razotkrivena je objavom popisa žrtava Jasenovca čiji se broj iz godine u godinu smanjuje, ali i istraživanjima koja govore da je Jasenovac bio i poslijeratni zarobljenički logor, dakle postojao je i “radio” nakon 1945. godine. Nakon 70 godina konačno je i “veliki antifašist”, nekad jedanaestogodišnji partizan, Ivan Fumić u emisiji HRT-a emitiranoj 8. svibnja 2015. kazao da je u Jasenovcu stradalo nešto više od 83.000 ljudi (83.145, spomen-područje Jasenovac). Samo po sebi postavlja se pitanje - tko su ostali ljudi i kako su svoj život završili oni koji nedostaju do brojke 700.000, a koja je u bivšoj Jugoslaviji bila prikazivana kao točna i službena brojka ubijenih u Jasenovcu? Po tome, u odnosu na ono što su nas učili i u što su nas uvjeravali, samo u Jasenovcu nedostaje ubijenih 617.000 ljudi?!

Postavlja se pitanje - koja je konačna brojka ratnih i poratnih žrtava 2. svjetskog rata, u “mraku” ubijenih i nestalih od strane partizana, komunista, antifašista i OZNA-e? Hoće li se to ikada saznati? Gdje su grobovi onih ratnih i poratnih žrtava 2. svjetskog rata za koje se nije smjelo znati, onih o kojima se nije smjelo govoriti, onih koje se nije smjelo dostojanstveno i ljudski pokopati te im zapaliti svijeću?


Natpis na spomen obilježju u šumi Belaš koji su podigli mještani Višnjice

10


Red. br.

Godina Nastanakgrobišta

Grad / Općina Grobište obilježeno

Lokacija i nazivgrobišta

1. 1945. 7. - 10. svibnja 1945.

Beretinec Križ Sambolov Brijeg - Beretinec (Sinkova savica)

2. 1945. 10. svibnja 1945. Beretinec Križ Črešnjevo “Podprepratnica”3. 1945. Breznica Spomenik Breznica spomenik4. 1943. 1943. - 1944. Breznica Nije Stari grad Bisag5. 1945. Lipanj 1945. Cestica Spomen kapelica

blagoslovljena 18. lipnja 2000.

Otok Virje, grobište Pancerica

6. 1946. 23. srpnja 1946. Cestica Križ Cesta Lovrečan - Dubrava Križovljanska, grobište “Križara”

7. 1943. Donji Martijanec Nije Šuma Rivalno8. 1943. Listopad 1943. Donji Martijanec Nije Jarak uz cestu prema Vrbanovcu9. 1943. - 1944. Proljeće 1943. do

veljače 1944.Donji Martijanec Nije Gabrinovec (šuma) - partizanska

bolnica10. 1945. Svibanj 1945. Donji Martijanec Nije Jarak prije Čičkovine11. 1945. Svibanj 1945. Donji Martijanec Nije Vrt u Vrbanovcu12. 1945. Svibanj 1945. Donji Martijanec Nije Vrbanovec kraj pruge13. 1945. Svibanj 1945.

(Križni put)Donji Martijanec Nije Polje uz cestu prema Vrbanovcu

14. 1945. Ljeto 1945. Donji Martijanec Nije Šuma (cesta Slanje - Gabrinovec) Mikulčićev Jarek

15. 1945. Srpanj 1945. Donji Martijanec Nije Šuma Kozinščak - Donji Martijanec16. 1945. Sibanj 1945. Donja Voća Nije “Štekovičeva savica”, Gornja Voća17. 1945. Lipanj 1945. Gornji Kneginec Križ (1997.) Šuma Kolnjak - ispod skladišta

Banjščina18. 1945. Svibanj - lipanj

1945.Lepoglava Veliki betonski križ Gornja Višnjica podno Ravne Gore;

šuma Belaš19. 1945. Lipanj - srpanj

1945.Lepoglava Nije Očura kraj potoka Očure

Ekshumacija groblje Varaždin20. 1943. 3. listopada 1943. Ludbreg Nije “Šoderana” Kučan Ludbreški

Evidentirana grobišta i stratištau Varaždinskoj i Međimurskoj županiji

11

21. 1945. 24. - 27. svibnja 1945.

Ludbreg Nije Šegovina kraj potoka Šegovine (u šumi)

22. 1945. Ljeto 1945. do proljeća 1946.

Maruševec Nije Ribnjak i šuma oko jezera

23. 1945. Studeni 1945. Maruševec Nije Šuma Grabušnica kraj Cerja Nebojse24. 1945. Lipanj 1945. Nedelišće - župa

MacinecPoložen vijenac 4. kolovoza 2001.

“Na sepu” - “Dravski nasip” Hraščan

25. 1945. Ljeto 1945. Novi Marof Nije Možđenec - “Šipkova”(Horvatićeva šuma)

26. 1945. Ljeto 1945. Novi Marof Dva betonska križa Šuma “Mostišče” prema Sudovcu27. 1945. Lipanj 1945. Novi Marof Nije Marof - bolnica28. 1945. Novi Marof Nije Kod prvog zavoja ceste

Možđenec - Sudovec29. 1945. Ljeto 1945. Novi Marof Nije Šuma “Sokolovac” - Paka30. 1945. Ljeto 1945. Novi Marof Nije “Vrneščine” - Paka31. 1945. Ljeto 1946. Novi Marof Nije Šuma “Tisavec” Podevčevo32. 1945. Ljeto 1945. Novi Marof Nije Možđenec (cesta prema Sudovcu)

“Srednji brijeg”33. 1945. Ljeto 1945. Novi Marof Nije Šuma zvana “Počivale” kod Možđenca34. 1947. 28. veljače 1947. Petrijanec Nije Šuma Gaj - Strmec Podravski35. 1945. Potkraj svibnja

1945.Sračinec Nije Šuma Gajec - Sračinec

Ekshumacija groblje Sračinec36. 1947. Ožujak 1947. Štrigova Križ “Repova šuma” kraj groblja37. 1945. Potkraj svibnja 1945. Trnovec Nije Zamlaka ”Plitvički kanal”38. 1945. Ljeto 1945. Varaždinske

TopliceNije Šuma (cesta Slanje - Gabrinovec)

“Druga zemlja”39. 1945. Od 8. svibnja 1945.

do jeseni 1946.Varaždin Mali drveni križ Dravska šuma Varaždin

40. 1945. Ljeto 1945. Varaždin Spomen ploča Hrv. domobrana

Stadion Varteks

41. 1943. Rujan 1943. Varaždinske Toplice

Drveni križ Grobište Kruška na predjelu “V. Visograd” kraj Leskovca

42. 1945. 29. lipnja 1945. Vidovec Sveta misa 29. lipnja 2001.

Dugi Vrh (Drvaričeva šuma) - Tužno

Prilog 1 Popis 42 evidentirana grobišta i stratišta Varaždinske i Međimurske županije

12


Ubijanja pod Ravnom gorom u Višnjici

Jedno takvo stratište nalazi se u mjestu Višnjica u podnožju planine Ravna gora u šumi zvanoj Belaš.

Do nedavno Višnjica je bila pogranično mjesto u kojem je Hrvatska graničila s Europskom unijom. Danas je tu šengenska granica dok je u vrijeme 2. svjetskog rata to bilo pogranično područje na kojem su graničile Nezavisna država Hrvatska i njemački Reich.

U svibnju 1945. godine brojne su kolone raznih vojnih formacija i civila prolazile kroz Višnjicu. O jednoj takvoj koloni dugo se nije javno govorilo. Bila je to kolona koja je, prema iskazu mještana (Prilog 2), bila sastavljena od zarobljenika vezanih žicom (neki od njih bili su samo u donjem rublju, bosi i krvavih nogu), a vodili su ju partizani na čelu s partizanskim oficirom koji je kolonu predvodio jašući konja. Nažalost, ta je kolona ljudi vezanih žicom svoj put završila u Višnjici, u šumi Belaš podno Ravne gore.

Došavši do bunara u Donjoj Višnjici, koji i danas stoji uz glavnu cestu, kolona je kratko zastala i odmorila. Taj su odmor iskoristila djeca koja su se vraćala iz škole kako bi izmučenim ljudima dala vodu iz bunara te im bar malo olakšala žeđ i muku. Dok je trajao odmor, oficira na konju nije bilo - očito je u okolici tražio mjesto za smaknuće. Naime, nedugo nakon prekida odmora i odlaska kolone, začuli su se pucnjevi kojima su smaknuti oni isti izmučeni i vezani ljudi koji su kod bunara popili zadnje gutljaje vode. Neke od pobijenih uspjeli su prepoznati članovi njihovih obitelji iz okolice Varaždina (Črešnjevo, Turčin...) te su ih skrivećki i u strahu od tadašnjeg režima kolima prevezli u rodna mjesta i tamo pokopali. Leševi ostalih pogubljenika nakon nekog su vremena zatrpani jer se počeo širiti neugodan miris raspadajućih tijela. Njihove nepokopane ostatke mrcvarile su i šumom raznosile životinje.

Nakon toga nastali su MUK i TIŠINA koji su trajali godinama – bolje rečeno do 1991. godine.


13


Šuma Belaš (mjesto zločina)

Višnjica

VIŠNJICA

MACELJ

Geografski položaj Višnjice

14

Položaj grobišta (zapisano u “Upisnik grobišta”, Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava)

Jedno takvo stratište nalazi se u mjestu Višnjica u podnožju planine Ravna gora u šumi zvanoj Belaš. Grobištu se prilazi s ceste koja iz smjera Lepoglave vodi kroz naselja Žarovnica - Višnjica pa prema slovenskoj granici i naselju Cvetlin u susjednoj općini Bednja. Od središta Lepoglave grobište je udaljeno oko deset kilometara. U odnosu na Višnjicu, grobište se nalazi na samoj granici Donje i Gornje Višnjice.

Od same ceste Lepoglava - slovenska granica, grobište je udaljeno oko 200 metara. U tom prostoru oko 70 metara prostiru se oranice, a dalje se nalazi šuma koja je u tom dijelu još šikara i u vremenu zločina koji se tu desio još nije postojala pa su se u ono vrijeme grobišta nalazila na samom rubu šume Belaš.

Od županijskog središta Varaždina grobište je udaljeno oko 45 kilometara.


Skica grobišta

(zapisano u “Upisnik grobišta”, Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava)

Unutar šume “Belaš” po izjavama svjedoka postoji nekoliko masovnih grobnica, a isto toliko i pojedinačnih grobova tu ubijenih ljudi.

Najveći dio osoba po izvršenju egzekucije bačeno je u tzv. vapelnicu (jama za gaše- nje vapna) dok je jedan manji dio ljudi ubijenih na tom mjestu nešto kasnije, pokopano u pojedinačnim grobovima od dvije do četiri osobe. Dio tih osoba, oko troje, naknadno je exhumirala obitelj i odvezla u rodno mjesto na ukop.

Vapelnica je u odnosu na te grobove smještena nešto dublje u samoj šumi, dok su ti pojedi-načni grobovi na dijelu šume koja u ono vrijeme nije ni postojala tj. bili su pokopani na oranici koja se tu prostirala.

Stratište u šumi Belaš

15

Skicu je izradila Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava


16

Skicu je izradila Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava


17


18

Bunar u Donjoj Višnjici kod kojeg je kolona zastala

Mjesto stratišta u šumi Belaš. U pozadini je križ koji su mještani Višnjice podigli u spomen na ubijene

Križ je u šumi Belaš postavljen 30. svibnja 1991. godine


19

Svjedočanstva

Izvori saznanja

Početni izvor saznanja u istraživanju stradanja ljudi na području naselja Višnjica bio je mjesni župnik vlč. Josip Pavlek koji je iznio svjedočenje pokojnog Vinka Juriše iz Višnjice koji je egzekuciju u šumi Belaš gledao vlastitim očima.

Nadalje, neki od mještana Višnjice svojim su izjavama potvrdili navode iz svjedočanstva Vinka Juriše, ali i naveli da se na tom području dogodila još jedna egzekucija.

Zahvaljujući tim navodima ustanovljeno je da su se u poratnom razdoblju na području šume Belaš dogodile dvije masovne egzekucije. U prvoj je stradalo oko 100, a u drugoj oko 15 osoba od kojih je troje ekshumirala obitelj i na ukop ih, u najvećoj tajnosti, prevezla u rodna mjesta.

Prilog 3 Svjedočanstvo o egzekuciji u šumi Belaš objavljeno u Večernjem lis-tu 2. rujna 1992. godine; autor članka je novinar Mladen Genc


20

Svjedočanstvo Josipa Flegarića

„Bio sam dječak, star 10 godina i išao sam u treći razred. Tog sam dana vraćajući se iz škole ugledao kolonu ljudi koja se kretala glavnom cestom kroz Višnjicu. Na čelu kolone u kojoj su partizani vodili zarobljene ljude bio je oficir na konju. Ne mogu reći koliko je u koloni bilo zarobljenika, ali kolona je bila duga oko 50 metara. U njoj su se zarobljenici, mnogi samo u donjem rublju, bosi i krvavih nogu, kretali u redu po četiri. Kad su došli u blizinu jedne od kuća uz cestu, dobili su odmor, a onaj oficir na konju otišao je dalje. Danas sam uvjeren da je otišao potražiti mjesto gdje će ubiti zarobljenike. Mi djeca otišli smo do njih. Molili su nas da im damo vode pa smo, uz odobrenje nekoliko partizana, iz bunara koji se nalazi uz kuću izvadili vodu te im dali da piju. Na početku smo im dali iz kante, ali su prolili skoro svu vodu jer su bili jako žedni. Zamolili smo za nekoliko lončića u kući nasuprot bunara te tako lakše dali vode unesrećenim ljudima. Bunar i danas postoji, a nalazi se nasuprot kuće obitelji Volf. Nakon toga, ne sluteći što će se dogoditi, otišli smo kući. Nakon nekog vremena čuo sam pucnjeve. Dječačka radoznalost nije mi dala mira pa sam drugi ili treći dan, iako me djed upozorio da pazim što radim, otišao do mjesta gdje su se čuli pucnjevi i tamo ugledao stravičan prizor – hrpu leševa. Bili su to ljudi kojima sam prije koji dan davao vodu kod bunara .

Prema kazivanju ljudi, najviše ubijenih bilo je iz Črešnjeva, Tužnog, Ilije i Vidovca jer kada je do obitelji ubijenih došao glas o njihovom svirepom smaknuću,

Bunar u Višnjici pored kojeg je kolona zastala i iz kojeg su dječaci zarobljenima davali vodu da utaže žeđ


21

kolima su dolazili po njihova tijela te ih odvezli. Tijela onih po koje nitko nije došao, nakon što su ih počele razvlačiti zvijeri, na mjestu zločina pokopali su sami Višnjičarci po naredbi tadašnjih vlasti. Iz mojeg je zaselka također bilo ljudi koji su morali pokapa-ti pobijene zarobljenike, a po naredbi članova odbora nove vlasti. Svima je bilo strogo naređeno da šute o tome što su vidjeli.“

Ta je šutnja trajala do početka 90-ih godina 20. stoljeća kada su mještani Višnjice postavili spomen- križ na mjestu stradavanja te je održana sveta misa za sve stradale koju je predvodio velečasni Josip Pavlek. Stratište je obišao i biskup Josip Mrzljak u pratnji velečasnog Dragutina Šimeka.

Stratište u šumi Belaš obišao je varaždinski biskup mons. Josip Mrzljak


22

Svjedočanstvo Vinka Juriše

Svjedok nemilog događaja Vinko Juriša iz Višnjice, koji je skriven promatrao egzekuciju, odlučio je prekinuti dugogodišnju šutnju te je novinaru Mladenu Gencu dao izjavu koja je prenesena u nekoliko medija (Prilog 3):

„Tu blizu moje kuće, u šumi, također je jedno stratište na kojemu je na stravičan način skončalo više od stotinu, uglavnom mladih ljudi.“ — priča starac Vinko i nastavlja: “Najviše tih nesretnih mladića bilo je iz Vidovca, Podruta, Črešnjeva i iz još nekih mjesta Varaždinske županije. Rat je već bio završio kada su ih doveli tu, do ove šume, podno same Ravne gore. Sve prilaze od glavne ceste i Višnjice su blokirali kako ne bi bilo svjedoka, ali nisu računali da bi s druge strane, gotovo neprohodne šumovite, mogao netko naići. Upravo na toj drugoj strani, u šumovitom gustišu, bila je lugarnica u kojoj sam živio.

Bio sam lugar kod grofa Bombellesa. Jednoga jutra čuo sam krikove i zapomaganje pa sam se prikrao mjestu odakle su dopirali. Prišao sam sasvim blizu tom stratištu, na možda kojih stotinu metara, kako bih vidio što se zbiva. Pritajio sam se u grmlju iza poveće bukve i promatrao stravičan prizor.

Mladići koji su dovezeni na pogubljenje bili su izmučeni, izudarani, neki su od iznemoglosti padali na koljena. Pripadnici OZNA-e držali su ih opkoljene, a u njih su uperili puščane cijevi. Nisu pucali. Najvjerojatnije da ne privuku pozornost mještana. Ali čini mi se da se nisu baš odmah mogli dogovoriti tko će prvi početi s ubijanjem. Malo su se bili počeli i međusobno prepirati. Sjećam se, među njima je bila i jedna žena — partizanka. Njoj je, izgleda, najprije prekipjelo pa je sama u ruke uzela poveći metalni bat, a potom oštrim glasom naredila svojim uniformiranim kolegama da joj privode jednu po jednu žrtvu. Nesretni mladići bili su vezani žicom, a stražari su ih jednog po jednog vodili do te žene koja ih je ubijala udarcima batom u glavu. Svaka je žrtva morala kleknuti ispred nje, a ona je pomahnitalo mahala onim metalnim batom udarajući ih u glavu. Dvojica su pokušala pobjeći, ali je za njima pucano i ubijeni su malo dalje od jame. Više nisam mogao to gledati pa sam skrivećki napustio to strašno mjesto. Uostalom, bojao sam se da i mene netko ne opazi jer bi me zadesila ista sudbina.”

Je li se itko uspio spasiti? „Nitko. Kasnije sam čuo da im je jedan mladić uspio pobjeći, ali toliko su se bojali

da ne bude svjedoka tom pokolju da su i njega uhvatili u obližnjem Meljanu i tamo ga ubili.

Je li to jedina takva jama u ovom kraju? „Tu podno Ravne gore ima više takvih stratišta. Na stotine je ljudi ovdje skončalo.

Ubijali su nedužne ljude i na samoj Ravnoj gori. Fogeca i Lončareka su pilom prepilili.“ Starac Vinko Juriša odveo nas je iz svoje kućice i do mjesta s kojega je, nakon

Drugog svjetskog rata, promatrao već opisani pokolj. Mještani Višnjice na tom su mjestu


23


podigli poveći križ i postavili spomen-ploču. Pokazuje nam mjesto gdje se skrivao, zatim mjesto pokolja i mjesto gdje su sve te žrtve pokopane.

Što je bilo s leševima, je li ih itko pokopao? „Odmah nakon pokolja nitko. Bili su tu nekoliko dana. Oni koji su ih

poubijali otišli su i ostavili leševe. Tu i tamo su preko jame bacili malo granja. Rodbina poubijanih doznala je nekako za to stratište pa su počeli dolaziti u zaprežnim kolima kako bi pronašli svoje i prebacili ih do mjesnih groblja. I moja teta došla je tu potražiti svoga sina Dragutina. Do mene su svratili neki ljudi iz Vidovca da ih odvedem do tog mjesta jer ga nisu mogli pronaći. Odveo sam ih iako je to tada bilo vrlo riskantno. Nikada niste mogli znati tko će vas otkucati.

Sjećam se, ti su jadni ljudi među izmasakriranim leševima, koji su se raspadali i zaudarali, nekako prepoznali svoja dva sina. Ostatke njihovih tijela skrili su ispod slame na zaprežnim kolima i odvezli prema svom selu Vidovcu. No, kako se pročulo da ljudi sve više dolaze ovamo tražiti svoje, jednoga su dana u selo došli pripadnici OZNA-e i naredili pojedinim mještanima da preostale leševe zatrpaju u jamu tzv. vapelnicu.

Budući da sam i sam bio u domobranima, počeli su prijetiti meni i Mišku Držaiću. Onda sam im se počeo skrivati. Govorili su da nas treba ubiti jer mi širimo glasine o njihovim pokoljima. Meni je jedan poznati partizan Mirko Ivić-Šilje sugerirao da se maknem od kuće. Najvjerojatnije je doznao što mi spremaju pa me čovjek, ne znam zbog čega, odlučio spasiti. Poslije su me ipak otjerali u zatvor u Lepoglavu. Desetak dana sam bio bez hrane i pića. Mučili su me, a onda su uslijedila zastrašivanja: “Ako nešto znaš, jezik za zube ili će te noć progutati!”

Svjedočanstvo Danice Vorih

„Kolona partizana vodila je 1945. godine ljude koje su pokupili po selima (s polja – okolica Varaždina) i odvela ih u šumu Belaš gdje su ih poubijali. Kolona je došla iz smjera Sutinske i išla je glavnom cestom po Višnjici do mjesta gdje su te ljude partizani pobili. Sjećam se i da su partizani dolazili u naše selo tražiti ustaše i druge

Svjedočanstvo Drage Đura

„Dobro se sjećam događaja iz svibnja 1945. godine kada su partizani u šumi Belaš pobili kolonu zarobljenika. Iz zaselka Ves gledali smo kako su kolonu odvodili u šumu, a nakon toga smo čuli jauke, plač, zapomaganje, ali nitko se od mještana nije smio približiti. Kada su partizani otišli, mladići Ivan Đura i Ivan Kovač išli su pogledati mjesto pokolja. Pričali su da su vidjeli mrtva tijela, krvava, koja su pomalo počela zaudarati i raspadati se. Nakon toga su ponovno došli partizani i natjerali mještane da pokopaju poubijane i zabranili su pristup. Sjećam se da su dva tijela skrivećki odvezli.” (Prilog 5)

24


Izjava anonimnog građanina

„O svemu što se događalo u šumi Belaš ja sam čuo od pokojnog lugara Juriše koji je sve to vidio svojim očima. Pričao mi je da u šumi Belaš leže kosti oko 90 ljudi koje je skoro sve pobila neka partizanka i to udarcima željeznog bata po glavi. On mi je pričao da se to događalo dosta dugo, no njemu se smučilo i on je otišao, a kad se nakon nekoliko dana vratio na to mjesto, vidio je da su ubijeni bili prekriti samo granama koje su partizani bili nasjekli po šumi. Nakon nekog vremena natjerali su lokalne mladiće da ta već raspadajuća tijela pobacaju u obližnju jamu za gašenje vapna i na njih nabacaju zemlju. To su, navodno, naredili zato što su tih dana mnogi ljudi sa zaprežnim kolima lunjali po ovim krajevima i tražili svoje najmilije za koje im je netko rekao da su tu ubijeni. Pokojni je lugar nekim ljudima pokazao gdje leže ubijeni mladići, a navodno im je pomogao utovariti njihova dva sina koja su ovdje ubijena. Zbog toga je završio u Lepoglavi u zatvoru. Poslije je rekao da puno zna o sličnim događajima i sličnim jamama kojih je na Ravnoj gori desetak. On je točno znao i imena ljudi koji su to počinili, a vjerojatno i onih čije kosti tu leže. Još mi je pričao da se oko mjesec dana kas-nije, oko sto metara niže u Belašu, isto dogodio zločin samo je tada, po njegovu mišljenju, život izgubilo 15 do 20 ljudi. Nadalje, on je vidio jednog mladića koji je uspio pobjeći od partizanskog bata, no ne daleko. Dotrčao je na livadu i uskočio u potok koji teče uz sam Belaš gdje su ga stigli partizani i u njegovo tijelo, po riječima Juriše, ispucali desetke metaka. Njegovo su tijelo donijeli u šumu gdje su se, mada je već bio mrtav, iživljavali na njemu.” (Prilog 6)

Svjedočanstvo Tome Lončareka

„U mjesecu lipnju 1945. godine u naše selo Donju Višnjicu iz smjera Lepoglave dotjerana je skupina od oko petnaest ljudi. Dotjerala su ih dva oficira na konjima i pet ili šest vojnika pješaka. U voćnjaku našeg susjeda Volfa dali su im odmor, a za to su vrijeme dvojica oficira na konjima nekud odjahala. Oni su se vratili za oko pola sata u voćnjak i naredili pokret. Ta kolona krenula je prema šumi Belaš gdje su, sudeći po krikovima, ti jadni ljudi bili mučeni, a poslije su mještani koji su ih pokapali pričali da je svaki od tih ljudi na čelu imao urezano slovo “U”. Iz šume se čulo samo nekoliko hitaca iz vatrenog oružja, a većina je ubijena noževima ili nekim sličnim sredstvom.

Sjećam se jednog čovjeka koji je došao tražiti svoja dva sina, on je navodno bio iz Vidovca. Došao je u Višnjicu i zamolio nas da mu pokažemo mjesto na kojem su poubijali ljude. Kad su došli do tog mjesta, leševi pobijenih ljudi već su se raspadali i zaudarali. S tim čovjekom došao je i njegov pas koji je, kad se približio tom mjestu, iz gomile leševa

pripadnike vojske NDH-a kako bi ih bez suda pobili. Ljudi nisu htjeli izdavati jedni druge jer su znali da ubijaju sve koje uhvate.” (Prilog 4)

25


Svjedočanstvo Marije Žganec iz Črešnjeva

„Pred kraj rata, kad su se Nijemci povlačili, za njima su išli partizani i vodili zarobljenike: ustaše, domobrane, njemačku vojsku... Došli su do Varaždina i tjerali ih prema Sloveniji. Moja kuća bila je na glavnoj cesti prema Tužnom i sve smo to mogli vidjeti, dok ljudi iz sela koji su živjeli na drugoj strani nisu znali puno o tome. Zarobljeni-ci su nosili lopate i poubijali su ih u šumi izvan sela. Uglavnom su ubijali strance, ljude koji nisu bili odavde, a naše su tjerali dalje prema Sloveniji i pogubili kod Višnjice.

Kad su ih poubijali i zakopali u šumi koju zovemo Podkulince, vratili su se u selo. Nosili su cvijeće, pjevali partizanske pjesme i slavili “oslobođenje”. Išli su po kućama i u raciji pokupili sve muškarce, pa čak i one do 70 godina. Morali su uzeti sve isprave i otjerali su ih u Beretinec k Vitezu. I moj je djed bio tamo tri dana, a baka mu je nosila jelo. No, on nije imao nikakve isprave o tome da je bio u nekoj vojsci pa su ga pustili, a ostale su otjerali i poubijali ili su ih tjerali sve do Bleiburga.

Oko mjesec dana poslije ja sam išla tamo s ostalom djecom. Tada sam imala 13 godina. Tjerali smo krave na pašu i hodali po šumi. Vidjeli smo grabu i svuda se osjećao smrad. Vidjeli smo pete i cipele koje su virile jer nisu bili dobro zakopani. Bilo ih je puno i bili su svakako nabacani. Poslije su ljudi na njih nabacali šiblje i zagrnuli ih zemljom.

Od naših ljudi odveli su braću Kukret Đuru i Franju. Njih je otac išao tražiti i raspitivao se po selima kroz koja je prolazila kolona. Došao je tako do Višnjice. Sa sobom je vodio psa koji je, došavši do grobnice, prepoznao njihov miris i našao ih. Otac ih je dovezao kući i pokopani su na groblju na Črešnjevu. Đura je bio ustaša, a Franjo je služio u njemačkoj vojsci.

Odveli su i Stjepana Borščaka (Lončarov Štef). Njega je također tražio otac Joža. Našao ga je tri dana nakon što je ubijen i dovezao ga kući. Bio je sasvim gol i na njemu su se vidjele opekotine od vrata do pojasa, kao da su ga omatali užarenim lancem. I on je pokopan na črešnjevskom groblju.

Mnogi naši ljudi izbjegli su smrt tako da su se skrivali po šumi i po raznim skrovištima, inače bi i njih odveli.” (Prilog 8)

za rukav počeo vući jednog od njih. Kad su ga okrenuli licem prema gore, ugledali su sina tog čovjeka, a odmah uz njega nalazio se i drugi sin. Taj čovjek natovario ih je na kola i prekrio nekim granjem te ih navodno odvezao kući.

Nedaleko od nas, kod Andrije Debeljaka, tih su dana ubijeni jedan njemački vojnik i jedan ustaša koji su se navodno spasili iz jedne kolone križnog puta koji je u to vrijeme prolazio kroz naše selo. Tu dvojicu ubili su domaći partizani. Grob ustaše nalazi se na samoj slovenskoj granici, a na grob Nijemca i danas se može doći. Ovo je ukratko čega se sjećam od tih događaja.” (Prilog 7)

26


Sjećanje Slavka Đure

„Sjećam se pričanja svojih stričeva koji su sad već mrtvi, a koji su se tih dana našli u šumi Belaš i tamo vidjeli oko 80 ubijenih ljudi. Pričali su da su ti ljudi dotjerani iz jedne kolone kojih je u ono vrijeme kroz naše selo puno prolazilo na povratku iz Slovenije gdje su bili zarobljeni.

Taj dan kad je izvršena egzekucija svi prilazi šumi bili su blokirani od partizana, a u šumi je bilo svega nekoliko partizana i to pretežito njihovih oficira među kojima je bila i jedna žena koju su ljudi još poslije viđali na Ravnoj gori i u zatvoru u Lepoglavi gdje je, po pričanju ljudi, isto pobijen velik dio domobrana, a za koje su poslije tvrdili da su ih pobili ustaše.

U Belašu su ubijene mladiće, koji su uglavnom bili domobrani ili legionari, pobacali u staru jamu za gašenje vapna i plitko ih zatrpali. Poslije je kroz to mjesto prolazio put koji je napravila šumarija, ljudi su po njemu pasli krave i slično. Ja sam od svojih stričeva doznao za to. Sjećam se: kad god bi se tuda prolazilo, uvijek se zastalo, skinuo se šešir i izmolila neka molitva.

Nije mi poznato kako se sve to dogodilo, no sigurno je da su tu ubijeni mnogi mladići.

Čuo sam još da su tu poslije dolazili mnogi ljudi i tražili svoje sinove da ih otpreme kući kako bi ih dostojno pokopali.”

27


Mještani Višnjice su preko višnjičkih mjesnih odbora (MO-a Zlogonje, MO-a Gorn-ja Višnjica i MO-a Donja Višnjica), organizacija civilnog društva s područja Višnjice i onih koje djeluju na višnjičkom području (udruga Branitelji Hrvatske Lepoglava, Dobrovoljno vatrogasno društvo Višnjica i Lovačka udruga “Graničar”) uputili Minis-tarstvu branitelja zahtjev za izgradnju državnog spomen-obilježja na mjestu stradanja u šumi “Belaš”.

28


Odgovor na zahtjev stigao je dopisom Ministarstva branitelja 22. rujna 2015. go-dine u kojem se, između ostalog, navodi: ”... na temelju Vašeg zahtjeva Ministarstvo branitelja pokrenulo je zakonski postupak istraživanja navedene lokacije u vidu pri-kupljanja dokumentacije od nadležnih tijela i institucija s ciljem utvrđivanja mjesta stradanja, kao i utvrđivanje broja žrtava te okolnosti i vrijeme njihova stradavanja.”.

29


Ubijanja u Maceljskoj šumi

U okolici mjesta Višnjice i planine Ravne Gore ima i drugih lokacija gdje su pogubljeni mnogi vojnici i civili tijekom 2. Svjetskog rata bez pravog razloga, osim mržnje i provođenja komunističke ideologije. Svjedoci govore o desetak takvih mjesta. Najveće i najpoznatije je Macelj, gdje je po procjenama svjedoka poubijano više od 13 000 ljudi. Na tom je području početkom devedesetih dijelom provedena ekshumacije prilikom čega je ekshumirano 1136 ljudskih ostataka (kostura). Ekshumacija je bila zaustavljena bez jasnih razloga iako su bile otvorene samo 23 jame, a po izjavama svjedoka u tom je području preko 130 jama u koje su zakopavani leševi. Jedno takvo mjesto koje nije još ekshumirano je „Križov jarek“. U to područje žrtve su bile dovođene iz raličitih lokaci-ja kao što su sabirni logori u Mirkovcima i Začretju (npr vlakom do Đurmanca a dalje kamionima ili pješice do stratišta pod obrazloženjem da idu na šumske radove), mještani okolnih naselja koji su bili zatvarani od strane OZNE ili pak su bili sudionici križnog puta.

Danas je tamo i crkva, te se redovito svake godine obilježava spomen na stradale žrtve.

Na toj lokaciji likvidirani su fratri i svećenici. Poznat je i jedan slučaj bijega iz Maceljske šume kojom prilikom se Presečki Ivan (rođen 1921. godine a odjavljen 1992. godine) uspio spasiti. Naime, on je stajao gol pred streljačkim vodom u maceljskoj šumi i prilikom pucanja nije ga zahvatio rafal tako da je uspio pobjeći. Slijedećih trideset

Crkva u Lepoj Bukvi (Macelj)

30


godina isti je živio u podrumu obiteljske kuće i nikada nije izlazio van od straha da ne bi bio ubijen.

Svjedočanstvo o načinu ubijanja ljudi u maceljskoj šumi iznijela je Marija Dukarić iz Cvetlina: “Bilo je to približno oko 15. svibnja 1945. godine. Moj brat Dragutin Dukarić (rođen 1905.) došao je kući u Cvetlinsku Jazbinu. Vratio se iz Varaždina gdje je bio u ustašama. Nije odlazio nikuda izvan grada, na fronte. Nikoga nije ubio ni mučio. Iznenada se jednog dana pojavio u selu. Kad sam ga vidjela, viknula sam: »Drago, bježi! Bježi kam’ možeš!« Mislila sam, bolje da pogine u bijegu od metka, nego da ga uhvate i muče. Znala sam da ga oni iz OZNA-e već naveliko traže i jedva čekaju da se pojavi. Znala sam i kamo odvode ljude te što im rade. Iako sa strahom, ali već se tada u našem kraju pričalo o pokoljima u maceljskim šumama i na obližnjim lokacijama. Na sve te moje riječi i

Spomen obilježje kod crkve u Lepoj Bukvi

Križni put kod crkve u Lepoj Bukvi

31


upozorenja brat će meni: »Sestro, ja nisam ništa kriv« »Kriv, ili ne, bježi« - ponovila sam mu. No, bilo je kasno. Domaća zloglasna trojka pojavila se na zaprežnim kolima koje je vukao konj. Moj Drago nije htio bježati. Dao je da ga žicom vežu i strpaju na kola, a potom su krenuli iz Cvetlinske Jazbine prema Trakošćanu i dalje prema Maclju. Od naše kuće do Maclja ima oko 7 do 10 kilometara, ovisi kojim putem idete.“

Tko su bili ti ljudi koji su odveli vašeg brata? „Nažalost, naši susjedi. Domaći ljudi. Jedna trojka zloglasna u to vrijeme u

čitavom kraju. Dvojica su danas pokojna, a jedan je još živ. Živi tu blizu nas. Nekada veliki komunist, a danas još veći “vjernik”. Milosti nisu imali prema nikome, pa ni prema kumovima. Znala sam da se moj Drago više nikada neće vratiti. Sjećam se da je i naša susjeda vikala da bježi, iako je i ona znala da bi ga svejedno ubili, ali bismo ga barem mogli doma pokopati i danas bismo znali gdje mu je grob. No, on se nije osjećao krivcem i nije htio bježati. Kada su krenuli s njim, odlučila sam skrivećki poći šumom iznad puta i pratiti kamo ga vode. Osvjedočila sam se u dotadašnje priče ljudi kad sam vidjela da nas put vodi u maceljsku šumu. Meni su te šume bile dobro poznate i lako sam se snalazila. Kod trakošćanskog jezera, na kojem je tada bila pilana, skrenuli smo putem prema Lepoj Bukvi, mjestu kod Maclja koje su ljudi tada još nazivali i Pisana Bukva. Ta pilana na trakošćanskom jezeru bila je poznata po zlu. Na tom su mjestu na najgore moguće načine mučili nedužne ljude, a za dvojicu se nesretnika pouzdano zna da su ih nakon 2. svjetskog rata uhvatili i velikom ručnom pilom prepilili napola.“

Ipak, u maceljskoj ste šumi doživjeli nešto najstrašnije. „Da. U tu stravičnu maceljsku šumu ova je trojka s mojim nesretnim bratom

Maceljska šuma u kojoj je prema procjenama stradalo više od 13000 ljudi

32


stigla putem, a ja vrhom, kriomice po šumi. Stratište je bilo u jednoj udolini. Promatrala sam to mjesto s brežuljka skrivena u grmlju. Tu je već bilo mnogo ljudi koji su stajali u redu i čekali na smaknuće. Neki su bili napola goli, neki u civilnoj odjeći, bilo je i nešto njemačkih vojnika (za pojasom su imali šljemove), vidjela sam i nekoliko svećenika, a najviše je bilo golobradih mladića, približno od 17 do 19 godina. Neki su i plakali, zapomagali... Jezivo. Ruke su svima bile vezane. Bili su dobro opkoljeni, a pripadnici OZNA-e držali su u njih uperene puške. Bijeg je bio nemoguć. Samo u toj grupi, prema mojoj gruboj procjeni, bilo je više od 150 ljudi koji su poubijani.“

Na koji su način ubijali ljude? „Iz grupe bi izdvojili jednog po jednog jadnika i dovodili ga pred glavnog koljača.

On je stajao na povišem mjestu, a žrtva bi morala stati na jednu nižu stepenicu, približno pola metra niže od egzekutora. Iza te stepenice bila je jama u koju su padala mrtva tijela. Zanimljivo, ali jedan podatak do sada nitko nije spomenuo - a to je da je ta grupa ljudi ubijana udarcima cjepanicom o glavu. Nekoga bi krvnik udario i više puta. Kada bi se umorio, zamijenio bi ga drugi. Bilo je strašno. Do mene su dopirali jezivi jauci, a grozna slika padanja bespomoćnih ljudskih tjelesa u jamu i danas je preda mnom. Neki su možda od udarca bili samo onesviješteni pa su ih najvjerojatnije i žive pokapali. Naime, tamošnji su ljudi posvjedočili da su i kasnije iz jama dopirali strašni jauci. Čekala sam kad će doći red na mog brata. Kakvo je to iščekivanje bilo, možete samo zamisliti... Domaća trojka dobro ga je čuvala, a onda su ga skinuli s kola i onako vezanog doveli pred onog koji je ubijao cjepanicom. Nitko ga ništa nije ispitivao - što si, tko si, jesi li što kriv ili slično. Mirno je stao na stepenicu niže, iskopanu u zemlji, pogledom okrenut prema jami u kojoj je već bilo podosta nepomičnih tjelesa. Vidio je što ga čeka. Trojka domaćih ljudi sve je to mirno gledala, a mogli su ga spasiti da su htjeli. Vidjela sam svog Dragu kako glavu drži malo pognuto, kao da gleda svoje ruke, žicom vezane. Bio je miran. Ništa nije govorio, nije zapomagao niti ikoga išta molio. Krvnik u partizanskoj uniformi, na stepenici pola metra iznad njega, jako je zamahnuo cjepanicom i udario ga po glavi. Ne znam odakle bratu snage, ali čula sam kako je dosta glasno kroz jauk izustio: »Majko moja!« Nije se odmah rušio. Malo je zateturao, a onda je uslijedio još jedan udarac. Taj nije bio tako precizan i direktan kao prvi, ali Drago se strovalio u jamu na ostale leševe. Pred krvnikom je već bila nova žrtva. Neki mladić. On je nešto govorio, molio, plakao... Prema narječju, rekla bih da bi mogao biti iz Jesenja blizu Maclja. I njega je, kao i sve ostale, njih oko 150, snašla ista sudbina. Nitko iz te grupe nije preživio. Ako možda udarac cjepanicom i jeste, kasnije je u teškim mukama umirao zatrpan zemljom i ostalim leševima. Jama je bila dosta velika. Kao neki ponor. Iako sam već dosta stara, ja bih vam i sada, ako me tamo odvedete, pokazala to mjesto. Svega se sjećam kao da je bilo jučer. Tada sam bila u velikom strahu. Bojala sam se da me netko ne opazi. Ubili bi i mene jer svjedoka sa strane nije smjelo biti. Danas u ovim godinama i uz bolest, nakon tri proživljena rata, već mi je svejedno pa sam o svemu odlučila javno progovoriti. Dugo sam to nosila u sebi i patila.“

33


Prikrivanje zločina

Jedan od načina da bi se izbrisao svaki trag grobovima i grobištima V. Krstulović, Ministar unutrašnjih poslova Federalne Republike Hrvatske 6. srpnja 1945. šalje dopis (Prilog 9) kako treba ukloniti grobove, materijal iskoristiti, a prostor prenamjeniti naprimjer u rasadnik ukrasnog bilja ili slično.

U dopisu stoji:

“Fašistički je okupator platio brojnim žrtvama svoj pokušaj da istrijebi naše narode. Danak koji je on morao da dade u krvi, bio je ogroman iz razloga što je okupator iskorištavao svaku priliku da protiv naših naroda razjaruje i onako razbješnjele svoje bande. Tako je okupator sakupljao svoje poginule, prenosio ih na naročito uređena groblja, gdje ih je sahranjivao uz posebnu paradu i uz učešće domaćih izdajnika. Uslijed toga ostala su iza, kako je okupator protjeran iz naše zemlje, mnoga prostrana, iazsovna smještena i brižljivo očuvana groblja okupatora, dok su kosti naših boraca kojekuda rasipana, većina bez ikakvog vanjskog znaka.

Treba izbrisati svaki trag zloduha fašističke vladavine. Tako je potrebno da se sravne sa zemljom svi vanjski znakovi, po kojima bi se razaznavalo mjesto gdje su se dizala tkva groblja.

Stoga će te u pogledu tih groblja postupiti ovako: 1. Ogradne zidove, plotove kao i druge predmete i sretstva kojima je

bio građen prostor za groblje, na kojima su se odijelito pokapali okupatorski vojnici / Nijemci, Talijani, Mađari i ustaše / treba odstraniti.

2. Vanjska obilježja na pojedinim grobnim humcima / krstove, ploće, konfesije i druge znakove / treba ukloniti tako da čitavo zemljište, koje je bilo rađeno za groblja, bude poravnano.

3. Sa pojedinih grobnih humaka, koji se nalazi izvan skupnog groblja i izmješani su sa drugim grobovima , dignuti samo vanjske znakove.

4. Lješine se ne smiju ni u jednom slučaju dirati, niti grobovi otvarati i prekopavati. 5. Prostore, na kojima su se nalazili grobovi, ne smije se upotrebljavati za

pokapanje novih mrtvaca. Ovaj se prostor može upotrijebiti kao rasadnik za ukrasno grobno bilje ili slične svrhe.

6. Otstranjeni materijal sa grobova ne smije se raznositi. Drvo će se skupiti na jednome mjestu, izbrisati netragom svaki znak i natpis i po potrebi upotrebiti ga, dok će se kamen nacijonalno upotrebiti, i za kako se prethodno otstrani bez traga, sve što je na njemu bilo uklesano ili zapisano.Od svih ovih postupka izuzeta su grobišta i grobovi domobrana.

Razumije se da se kod svega toga mora postupati na način , koji će ostaviti nedvojbeni utisak , da ovaj postupak nije nikako akt osvečivanja već je izazvan isključivo

34


imperativom, da se ukloni sve, što bi moglo potsjećati na vremena fašističkog zuluma.

SMRT FAŠIZMU – SLOBODA NARODU”

Prilog 9 Dopis ministra unutrašnjih poslova Federalne Republike Hrvatske o uklanjanju vojnih grobalja (6. 7. 1945.)

35


Zapis iz Spomenice župe Višnjica (zapisao 2004. godine župnik Dragutin Šimek prema svjedočanstvima vjernika)

“4. srpnja slavila se sveta misa kod križa u podnožju Ravne Gore. Križ su prije 13 godina (1991.) podigli vjernici župe Višnjica kao spomen na poubijane krajem svibnja 1945. godine. Govori se o 40-ak poubijanih koji su u največim djelom bili iz župe sv. Ilije. Neke poubijane su rođaci odvezli konjskim zapregama kućama, dok su ostali ostali nesahranjeni. Tek, kad se počeo širiti zadah, nakon nekoliko dana, vojska je po selima tražila sahranitelje i nekoliko njih koji su se slučajno zatekli morali su pod prisilom pokapati raspadajuća tijela.

Ovo je svjedočanstvo suvremenika, koji su u to poratno vrijeme (od 1945. g.) morali šutjeti, bojeći se komunističkog režima.

U ovo novije vrijeme slavimo za poubijane sv. Misu jer znamo da je Isus rekao: “Istina će vas osloboditi.”. (Prilog 10)

Slavljenje svete mise

Prilog 10 Tekst iz Spomenice župe Višnjica (2004. godine)

36


Prilog 11 Članak o misnom slavlju održanom u kolovozu 1998. godine u šumi Belaš objavljen u Varaždinskim vijestima; autor: Franjo Talan

“ U nedjelju, 2. kolovoza, održana je u šumi “Belaš”, na grobištu pubijanih mladića iz poratnog razdoblja, komemoracija sa svetom misom zadušnicom koju je kod spomen - križa služio prebendar čazmanskog kaptola, velečasni Josip Pavlek, vojni kapelan i župnik župe Pohođenja Blažene Djevice Marije iz Višnjice. Obilježavanje 53. godišnjice stradan-ja započelo je svečanom procesijom koja se kretala od župne crkve kroz središte naselja do spomen - križa gdje je izaslanstvo Hrvatske vojske, Grada Lepoglave i udruga položilo vijenac.”, stoji u uvod članka objavljenog u Varaždinskim vijestima. (Prilog 11)

37


Sveta misa na stratištu u šumi Belaš 2015. godine

Odavanje počasti povodom Europskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima 2015.

38


Misno slavlje u šumi Belaš 2017. godine povodom Europskog dana sjećanja na žrtve totalitarnih režima

Na misu su bili prisutni članovi udruge Branitelji Hrvatske Lepoglava, višnjički vatrogasci i mještani Višnjice

39


Probna iskapanja

Nakon svih zakonom propisanih predradnji 13. listopada izvršeno je probno iskapanje na mjestu počinjenih zločina od strane partizana početkom svibnja 1945. u “Šumi Belaš”u Višnjici, te su pronađeni posmrtni ostaci poubijanih zarobljenika i nasilno odvedenih stanovnika iz okolice Varaždina.

Prije probnog iskapanja održan je i sastanak u Gradu Lepoglava na kojem su sudjelovali predstavnici Ministarstva branitelja, Grada Lepoglave i inicijatori za obilježavanja mjesta stardavanja na kojem je dogovoreno da će Ministarstvo branitelja probnim iskapanjem potvrditi da su na lokaciji “Šumi Belaš” posmrtni ostaci počijenog zločina, a da će Grad Lepoglava osigurati ukopno mjesto za trajno zbrinjavanje posmrtnih ostataka koji će biti ekshumirani na lokaciji “Šuma Belaš” (Prilog 12).

Naselje Višnjica i šuma Belaš s označenom pozicijom grobišta

Utvrđena pozicija šume Belaš s grobištem Prije iskapanja odana je počast ubijenima u šumi Belaš

40


Utvrđivanje položaja grobišta

Šuma Belaš

Zabilježena prva pozicija iskapanjaPočetak probnog iskapanja

Mjesto prvog iskapanja gdje su pronađeni posmrtni ostaci ubijenih u šumi Belaš

41


Na sam dan probnog iskapanja najprije je u Višnjicu stigla mehanizacija (strojevi) za iskapanje, a potom predstavnici Ministarstva branitelja s pomoćnikom ministara branitelja gospodinom Stjepanom Sučićem, predstavnik inicijatora brigad-ni general Zdravko Jakop, pomoćnikom ministra obrane, gospodin Franjo Talan član Hrvatskog žrtvoslovnog društva, gospodin Mario Hosni koji je radio u Komisiji za utvrđivanje žrtava 2. svjetskog rata i poraća, predstavnici Ministarstva unutarnjih poslo-va, župnik župe Višnjica Dragutin Šimek, mještani Višnjice, predstavnici medija i drugi.

Najprije je, oko 9 sati napravljen radni koordinacijski sastanak, a potom se otišlo direktno na lokaciju, kako bi se što prije počelo s radovima. U zraku se osjećala neka posebna atmosfera.

Iskusna ekipa probno je iskapanje radila rovokopačem

Iščekivanje rezultata probnog iskapanja Prve naznake koje upućuju na postojanje grobišta

42

Otkrivanje kosti ubijenih Otkrivanje kosti ubijenih ( na slici mr. sc. Zdravko Jakop)

Otkrivanje kosti ubijenih


Unatoč tome što su “svi” znali, da su na tom mjestu partizani počinili stravičan zločin o kojem se nije smjelo pričati za vrijeme komunističkog režima, ipak se s nekim nestrpljenjem očekivala potvrda svega zla koje se događalo krajem rata na tom prostoru.

Vrlo brzo, nakon što je stroj skinuo tanak sloj humusa dalo se primijetiti promjenu strukture na terenu. Na vrlo maloj dubini od svega 30-tak centimetara počelo se s otkrivanjem posmrtnih ostataka – kostiju žrtava zločina (slike u prilogu teksta).

Time se uspjelo potvrditi i dokazati da su na lokaciji “Šuma Belaš” posmrtni ostaci počinjenog zloćina.

Otkrivene kosti potvrđuju zločini koji se dogodio

43


Pronađene kosti ubijenih u šumi Belaš Pronađene kosti ubijenih u šumi Belaš



44


Iskopani posmrtni ostaci ubijenih u šumi Belaš potvrđuju postojanje masovne grobnice

Nažalost potvrđuju se i druge činjenice iz svjedočanstava svjedoka koje govore o nehumanom postupanju sa žrtvama i nedostojnom postupanju s posmrtnim ostacima poubijanih u šumi Belaš. Svjedoci govore o ostavljenim tijelima na više mjesta po šumi nakon ubijanja koja su mještani morali prisilno pokapati (zagrnuti tankim slojem zemlje i granja) jer se počeo širiti nesnošljiv miris iz šume a i životinje su raznašale posmrtne ostatke žrtava zločina.

Tijekom istraživanja i analize dostupnih podataka dade se zaključiti da se zločin dogodio početkom svibnja mjeseca, a najvjerojatnije oko 10. svibnja.

Prikupljanje kosti ubijenih na utvrđenom grobištu Prikupljene kosti ubijenih

45

Masovna grobnica je zatrpana i čeka iskapanje posmrtnih ostataka svih žrtava kad se za to stvore uvjeti

Probno iskapanje na drugoj lokaciji na kojoj nisu pronađeni posmrtni ostaci ubijenih


46


47

Prilog 12 Službena zabilješka sastanku s predstavnicima Grada Lepoglave i probnom iskapanju


48

Prilog 13/2 Zapis iz Župne knjige župe Sveti Ilija

Prilog 13/1 Zapis iz Župne knjige župe Sveti Ilija

U međuvremenu se došlo i do potvrde podataka o tome da je dio poubijanih od strane obitelji stradalih prevezen s mjesta pogubljenja i sahranjen od strane obitelji na mjesnim grobljima.

Tako je u župnim knjigama župe Sveti Ilija (Prilog 13/1, 13/2, 13/3) zapisano da su žrtve tog zločina Franjo Kukret, rođen 14.11. 1922. godine, legionar, ubijen od partizana u Višnjici kao i njegov brat Juraj, rođen 02. 01. 1926. godine, koji je služio u ustaškoj vojsci s manje od 20 godina, također ubijen od strane parti-zana na Višnjici. Imali su brata Josipa rođenog 1924. godine koji je postao svećenik 27. 05. 1957. godine (kopija u prilogu). Teško je zamisliti tugu i bol njihovog oca koji je kolima došao po svoja dva sina u šumu Belaš i po priči svjedokinje uz pomoć njihovog psa koji je pratio kola prepoznao svoje sinove i prevezao ih u Črešnjevo. Zabilježeno je i da je Boršćak Stjepan, rođen 11.11. 1922. godine, kojeg svjedokinja spominje kao lončarevog Štefa, bio legionar i da je streljan od partizana. Njega je isto uspjela pronaći obitelj, prevesti ga i sahraniti na mjesnom groblju u Črešnjevu.

Nakon pripreme mjesta za posmrtne ostatke žrtava (kosturnice), nastavit će se s iskapanjem te izgradnjom državnog spomen obilježja.


49


Prilog 13/3 Župna knjiga župe Sveti Ilija sa zapisanim imenima žrtava i navodom da su ih ubili partizani

50


51


Sažetak

Nakon provedenih istraživanja, proučavanja dostupnih dokaza i analiza može se zaključiti da su se pred kraj 2. svjetskog rata, ali i nakon njega na raznim lokaci-jama (raznim križnim putevima i stratištima) događala mnoga dosad nerazjašnjena ubojstva i likvidacije od partizana, pripadnika OZNA-e i totalitarnog komunističkog režima o kojima se desetljećima nije smjelo govoriti. Iza transformacije pojedinaca po potrebi službe – partizani – komunisti - veliki antifašisti, postoji puno “djela” koja traže odgovore.

Za vrijeme komunizma vrijedilo je pravilo da pobjednici pišu povijest, ali treba znati da je i na strani poraženih bilo mnogo ljudi koji su samo željeli samostalnu i slobodnu hrvatsku državu i nisu počinili nikakav zločin.

Zbog istine koja je podloga za bolju budućnost i digniteta prema žrtvama (riječ je o ljudima!) potrebno je dostojno obilježiti mjesta stradavanja, ali i rasvijetliti okolnosti stradavanja svih ratnih i poratnih žrtava 2. svjetskog rata.

Zanimljiva je transformacija nekih aktera tih nemilih događaja i njihovih sljedbenika koja je najčešće započinjala karijerom partizana i pripadnika OZNE do istaknutih komunista, a najnovije vrijeme „velikih antifašista“ (starih i mladih). Najčešće se ipak radi o istim ljudima dobro situiranim i na dobrim pozicijama , a zajedničko im je, da se nema interesa rasvijetliti taj dio povjesti, otkriti krivci i razmjeri stravičnih ubojstava i likvidacija. Možda za takve i danas vrijedi proglas iz 45. godine - REVOLUCIJA JOŠ TRAJE... Nažalost vrlo često se stječe dojam, da se ta problematika više koristi u razne dnevno političke i druge svrhe, nego da se stvarno želi rasvijetliti istina i dati dužno poštovanje žrtvama.

Sretan je narod koji ima općeprihvaćenu povijest, jer onda je bolji život moguć u budućnosti.

52


Prilozi

53


Prilog 2 Izjava Josipa Flegarića

54


Prilog 4 Izjava Danice Vorih

55


Prilog 5 Izjava Drage Đura

56


Prilog 8 Izjava Marije Žganec

57


Prilog 6 Izjava anonimnog građana

58


59


60


Prilog 7 Izjava Tome Lončareka

61

Literatura

1. «NEDJELJNI JUTARNJI LIST», piše: Mladen Genc, 25. svibnja 2003., str. 12 i 13 2. http://www.safaric-safaric.si/udruge/Godisnjica_CRO.htm, Evidentirana grobišta i stratišta Varaždinske i Medimurke županije 3. http://www.hkv.hr/izdvojeno/tribine/zloini/867-franjo-talan-do-2000-evidentira-no-je-preko-600-grobita.html 4. HRVATSKI KAJKAVSKI KOLEDAR, Čakovec 1995, Mladen Genc, str. 78-81 5. http://www.lepoglava.net/zanimljivosti/zanimljivosti/reportaze/3599-doveli-ih-bose-i-krvave-u-visnjicu-a-potom-ubili 6. http://www.jusp-jasenovac.hr/default.aspx?sid=6284 7. http://hrcak.srce.hr/131238, Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac prema svje-dočanstvima i novim arhivskim izvorima, Stipo Pilić ; Zagreb, Hrvatska, Blanka Mat-ković; London, Engleska 8. Svjedočanstvo Marije Žganec 9. Dopis Ministara unutrašnjih poslova Federalne Republike Hrvatske 10. Svjedočanstvo iz Cvetlina, Mladen Genc, Hrvatski kajkavskikoledar 11. Svjedočanstvo Josipa Flegarića 12. Video - www.lepoglava.net (http://www.lepoglava.net/drustvo/vijesti-iz-drustva/os-talo/6212-probna-iskapanja-na-mjestu-zlocina-u-visnjici-pronadeni-posmrtni-ostaci-ubi-jenih-u-sumi-belas-u-visnjici)

62

POVIJESNOM ISTINOM DO BOLJE BUDUĆNOSTI SVJEDOČANSTVA


Documents

POVIJESNOM ISTINOM DO BOLJE BUDUĆNOSTI€¦ · Kraj rata i početak masovnih likvidacija Svibanj 1945., kada su mnogi narodi u Europi i svijetu slavili slobodu, za tisuće Hrvata