Pravo je skup djelotvornih društvenih pravila koje je donijela ili priznala odnosno preuzela država, čiju primjenu osigurava monopolom sile s ciljem da tim pravilima uređuje samo one društvene odnose u kojima postoje prava i obveze i utječe na ponašanje ljudi radi održanja društvenog uređenja, što je u interesu glavne društvene skupine, ali i u općem interesu ljudi koji u njoj žive.

Pravno praviloDruštvena pravila kojima se uređuju pravni odnosi nazivaju se pravna pravila. Pravnim se pravilom uređuju društveni odnosi koji izazivaju pravne posljedice (sudionici tog odnosa stječu prava i obveze). Osnovne značajke pravnog pravila su njegova obveznost i djelotvornost. Pravno pravilo donosi država (adresant) koja određuje ponašanje fizičkih i pravnih osoba (adresati).

Pravno pravilo s obzirom na adresateVrste adresata: svi građani, skupina građana, pravne osobe, pojedinci.Svim građanima upućuje se opće pravno pravilo, u prvom redu to je Ustav.Pojedinim skupinama građana odnosno pravnim osobama se upućuju posebna pravna pravila poput zakona, ta su pravna pravila upućena samo onima koji se tim poslovima bave ili onima kojih se tiču. Pojedincu ili skupini pojedinaca upućuje se pojedinačno pravno pravilo poput sudske presude.

Pravno pravilo s obzirom teritorijalno važenjePravna pravila u načelu vrijede samo na teritoriju neke države (kopno, vode, teritorijalno more, brod ili zrakoplov registriran u toj državi, diplomatska predstavništva). Na manjem području od države vrijede za federalnu jedinicu ili županiju ili drugo uže područje poput područja posebne državne skrbi. Na teritoriju većem od države pravna pravila vrijede na tzv. personalnom načelu koje kaže da pravila vrijede za državljanina i kada nije u svojoj zemlji, a vrijedi samo uz pristanak države na čijem se teritoriju državljanin nalazi. Načelo ekserteritorijalnosti pak vrijedi za diplomate prema kojima su oni izuzeti od primjene prava zemlje u kojoj se nalaze.

Pravno pravilo s obzirom na vremensko važenjePravno pravilo počinje vrijediti stupanjem na snagu proglašenjem zakona (promulgacija) koju donosi u RH predsjednik Republike. Pravna pravila se objavljuju u službenom glasilu RH "Narodne novine". Vacatio legis tj. mirovanje zakona – vrijeme od objave pravnog pravila do stupanja na snagu, u pravilu traje 8 dana. Pravna se pravila, a osobito zakoni, u načelu primjenjuju unaprijed. To znači da oni, u pravilu, ne mogu imati povratno djelovanje, tj. ne mogu djelovati retroaktivno odnosno unatrag, osim nekih izuzetaka koji se odnose samo na zakone. Prestanak važenja pravnog pravila: u samom pravnom pravilu predviđa se da će nakon proteka određenog vremena prestati vrijediti; kad se jedno pravno pravilo ukida izričito drugim pravnim pravilom (abrogacija); kad se pravno pravilo prešutno ukida drugim pravnim pravilom (derogacija).

Pravno pravilo s obzirom na oblikNaređenje - traži se određeno ponašanje; Zabrana - zahtjeva se nečinjenje; Ovlaštenje - adresat se ovlašćuje da slobodno odluči hoće li nešto učiniti; Alternativni izbor ponašanja - naređuje određeno ponašanje, ali se daje sloboda izbora jedne od ponuđenih alternativa; Definicija - pravnim pravilom se nešto utvrđuje ili opisuje

Pravni odnos – one odnose među ljudima koji mogu izazvati neke pravne posljedice u smislu nečijih prava ili obveza država uređuje pravnim pravilima i zato se ti društveni odnosi nazivaju pravnim odnosima. U pravnom je odnosu uvijek jedna strana(pravni subjekt) ovlaštena da nešto zahtijeva, traži ili čini, a druga je strana dužna da nešto čini ili dopusti.

Pravni subjekt su osobe koje su nositelji prava i obveza u pravnom poretku. Mogu biti fizičke i pravne osobe. Fizička osoba je ljudsko biće koje rođenjem postaje pravni subjekt. Pravna osoba je društvena tvorevina poput poduzeća ili ustanove kojoj je država priznala pravnu sposobnost. Pravna sposobnost je od države priznato svojstvo fizičkim i pravnim osobama da pod određenim uvjetima budu nositelji prava i obveza, to jest, da budu pravni subjekti. Da bi bila pravni subjekt, takva osoba mora imati i ovlaštenje da pravno djeluje. To ovlaštenje se zove djelatna sposobnost koju fizičke osobe stječu starenjem, a pravne upisom u trgovački registar(država priznaje djelatnu sposobnost u skladu s ulogom pravne osobe u društvu). Djelatna sposobnost se manifestira kao poslovna (mogućnost sklapanja pravnih poslova priznatih pravom) i deliktna(odgovornost za protupravne radnje) sposobnost. Potpuna poslovna sposobnost stječe se punoljetnošću ili sklapanjem braka prije punoljetnosti, deliktna punoljetnošću.

Pravni objekt je predmet na koji se odnose prava i obveze subjekata u pravnom odnosu. U užem smislu objekt prava je svaki materijalni predmet. Stvari se mogu promatrati prema prometnosti, zamjenjivosti, potrošnosti... Stvari u prometu mogu biti predmetom kupoprodaje, nasljeđivanja, posudbe... Stvari izvan prometa ne mogu u pravilu biti predmetom pravnih poslova niti objektom imovinskog prava, a to su: rijeke, izvori, mora, mostovi itd. Stvari prema pokretnosti dijelimo na nekretnine i pokretnine. Prema kriteriju zamjenjivosti na zamjenjive i nezamjenjive (umjetnička slika). Prema potrošnosti mogu biti potrošne(nakon jednokratne uporabe prestaju postojati) i nepotrošne, prema djeljivosti djeljive i nedjeljive. U širem smislu objekti prava su i nematerijalni predmeti kao što su prava, obveze, ljudske radnje, nematerijalna dobra i sl.

Subjektivno pravo je ovlaštenje fizičkih i pravnih osoba da na osnovi objektivnog prava (pravnih pravila) nešto čine ili pak ne čine ili da od drugog zahtijevaju da nešto učini ili ne učini. Subjektivno pravo je skup ovlaštenja koja pravnim subjektima priznaje objektivno pravo, a objektivno pravo je skup svih važećih pravnih pravila neke države. Subjektivno pravo ne smije se ostvarivati silom. O valjanosti zahtjeva odlučuje sud presudom koja je obvezna za obje strane. Pravna sredstva koja se koriste protiv zahtjeva za ostvarenje nečijeg subjektivnog prava su prigovori i kolizije. Prigovori se mogu odnositi na zastare ili na nemogućnost izvršenja odluke, a kolizija subjektivnih prava postoji u slučaju kad na istom pravnom objektu postoje dva istovrsna subjektivna prava koja se ne mogu ostvariti jer jedno isključuje drugo.

Pravna obveza je obveza udovoljavanju zahtjeva da se nešto učini ili propusti učiniti. Pravna obveza može biti jednostrana, dvostrana, prenosiva i neprenosiva. Za jednostranu samo jedna strana ima obvezu nešto učiniti. U dvostranoj obje strane imaju uzajamne obveze(time i prava). Prenosiva pravna obveza se prenosi na pravnog slijednika, a neprenosiva ne.

Prestanak pravnog odnosa: prestanak važenja pravnog pravila na osnovi kojeg je pravni odnos i nastao; prestanog postojanja pravnog subjekta u nekom odnosu; prestanak objekta prava nestankom ili uništenjem u slučaju nezamjenjive stvari; odricanje od subjektivnog procesa(oprost duga); sjedinjenje pravne obveze i subjektivnog prava u istoj osobi(nitko ne može biti sam sebi dužan); uzajamno prebijanje pravnih obveza; ispunjenje obveze.

Pravni akt predstavlja volju pravnog subjekta usmjerenu radi stvaranja pravnih posljedica. Donošenje pravnog akta uvijek se temelji na nekom pravnom aktu prije donesenom, samo se ustav donosi bez pozivanja na prethodni pravni propis. Sadržaj pravnog akta ima dva dijela, sporedni i glavni koji sadrži pravna pravila. Pravni akti koji sadrže pravna pravila najvažniji su u pravnom sustavu svake zemlje. Glavna podjela je ne one koji sadrže pravna pravila i one koji ne sadrže pravna pravila (sadrže samo pravne činjenice: ugovori, rješenja, presude). Vrste pravnih akata su opći pravni akti(ustav, zakoni, podzakonski akti) i pojedinačni pravni akti (presuda, rješenje, pravni posao). Nemaju svi pravni aktovi jednaku pravnu snagu. Pravni aktovi su obvezni za sve adresate kojima su upućeni. Značajke pravnih akata: nemaju svi jednaku pravnu snagu, jednako su obvezni za sve adresate kojima su upućeni, imaju različita vanjska obilježja po kojima ih razlikujemo, svaka vrsta pravnog akta donosi se po posebnom postupku(što je akt veće pravne snage, postupak je složeniji).

Ustav je osnovni pravni akt države kojim suveren(najviša vlast u državi) kao ustavotvorac izražava svoju volju usmjerenu na stvaranje pravnih posljedica. S obzirom da je ustav pravni akt najvećeg stupnja općenitosti, on rješava samo temeljna pitanja države i njezina uređenja. Njegove se pojedine odredbe razrađuju u posebnim zakonima. Ustavom se izražava suverenitet građana, a sadrži njihova prava i slobode koje tijela državne vlasti ne mogu samovoljno ograničavati i mijenjati, kao i temeljna pravila o organizaciji i funkcijama države. Vrste ustava: Ustav u materijalopravnom smislu je skup pravnih pravila kojima se uređuju bitna pitanja političke organizacije nekog društva tj. svi pravni akti važni za ustrojstvo državne vlasti. Ustav u formalnopravnom smislu ne mora nositi naziv ustav i biti sadržan u jednom dokumentu, bitno je da ima najviši stupanj pravne snage. Ustav je temeljni pravni akt i politički dokument države. Ustavi se mogu dijeliti i na krute i meke, a određuje ih mogućnost i način kojim se dolazi do njegove revizije i ukidanja.

Zakon je pisani pravni akt koji iza ustava ima najvišu pravnu snagu. Zakonima se uređuju pojedine oblasti društvenih odnosa npr. kazneni zakon, zakon o obveznim odnosima. U formalnopravnom smislu zakon je svaki pravni akt koji je donijelo zakonodavno tijelo u postupku koji je propisan za donošenje zakona i koji ima naziv zakon. Donošenje zakona provodi se na sjednici u pravilu u dvije faze koje se zovu čitanjem zakona. Zakon se može donijeti i u hitnom postupku u kojem se spaja prvo i drugo čitanje. U Republici Hrvatskoj razlikujemo tri vrste zakona, to su obični zakoni, organski zakoni i ustavni zakoni. Obični zakoni donose većinom zastupnika(50% + 1), a organski i ustavni zakoni dvotrećinskom većinom. Razlika između njih dva je u načinu predlaganja, a ne glasovanja (ustavni zakon se donosi kao što se predlaže promjena Ustava).

Međunarodni ugovori su dvostrani pravni poslovi međunarodnog prava. U pravilu, zakoni se pravni akti koji su prema pravnoj snazi neposredno iza ustava. Međutim, u onim pravnim područjima koja su, osim zakonima, uređena i međunarodnim ugovorima zakoni svoje drugo mjesto na ljestvici moraju prepustiti međunarodnim ugovorima.

Podzakonski akti mogu biti opći i pojedinačni, a donose ih upravna i sudbena vlast, odnosno tijela državne uprave i sudovi. Svi se oni donose radi izvršenja zakona i ostalih propisa jače pravne snage. Opći podzakonski akti su uredba, pravilnik i naredba, pojedinačni akti su presuda, rješenje i sl.

Ustrojstvo državne vlasti (RH)Općenito govoreći, državom se smatra međunarodno priznata političko-pravna organizacija ljudskog društva na teritoriju na kojemu se prostire njezina vlast, temeljena na monopolu sile. Stoga, tri sastavna dijela svake države su stanovništvo, teritorij i javna vlast. Ustroj vlasti demokratskih država temelji se na načelu podjele vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudbenu vlast.

Zakonodavna vlast - Nositelj zakonodavne vlasti je Hrvatski sabor(predstavničko tijelo građana). Sabor donosi Ustav, zakone, državni proračun, deklaracije, rezolucije, zaključke i daje vjerodostojna tumačenja zakona.

Izvršna vlast izvršava, provodi ili nadzire provođenje propisa koje donosi Sabor. U tu svrhu i sama donosi propise manje pravne snage, tzv. podzakonske akte. Ima mogućnost Saboru predlagati donošenje zakona te vodi vanjsku politiku. U nju pripadaju predsjednik Republike i Vlada. Predsjednik se brine za stabilnost državne vlasti, odgovara za obranu neovisnosti države i vrhovni je zapovjednik oružanih snaga, raspisuje izbore za Hrvatski sabor, raspisuje referendum, predstavlja državu…Vladu čine predsjednik, potpredsjednici i ministri. Vlada predlaže zakone i državni proračun, vodi vanjsku i unutarnju politiku, brine o gospodarskom razvoju zemlje...

Sudbenu vlast obavljaju sudovi koji sude na temelju Ustava i zakona. Ona je samostalna i neovisna. Sudovi odlučuju u sporovima o osnovnim pravima i obvezama pravnih subjekata, izriču kazne za protupravna djela. U RH sudbenu vlast obavljaju redovni sudovi (općinski, županijski i Vrhovni sud RH) i specijalizirani sudovi (prekršajni, trgovački, Visoki trgovački sud RH, Upravni sud RH, Visoki prekršajni sud RH). Najviši sud je Vrhovni sud RH. Pravosudne institucije su javnopravna tijela i pojedinci čija je djelatnost nužna sudbenoj vlasti za rad. To su državno odvjetništvo, javno bilježništvo i odvjetništvo. Ustavni sud vrši kontrolu ustavnosti zakona, te štiti ljudska prava i temeljne slobode zajamčene Ustavom.

Poseban dio 2. poglavlje

Prometno pravo je skup svih pravnih pravila kojima država uređuje društvene odnose između pravnih subjekata u prometu u cjelini, odnosno u bilo kojoj prometnoj grani. Prometno pravo je područje prava koje se bavi utvrđivanjem pravnih mehanizama organiziranja, odvijanja i osiguranja prometa, ljudi i stvari u njemu, kao i posljedica koje se mogu pojaviti u vezi s time. Hrvatsko prometno pravo ima dvije značajke. Prva je da ono nije jedinstveno, nego je podijeljeno po granama pa je svaka prometna grana detaljno pravno uređena. Druga značajka je da njegove odredbe, s obzirom na usklađenost s međunarodnim pravom, imaju međunarodno značenje.

Izvori prometnog prava prema podrijetlu izvora mogu biti međunarodni i unutarnji, a prema okolnosti uređuje li neki izvor određeni institut prometnoga prava ili ne na direktne izvore i supsidijarne. Pa su izravni izvori prava međunarodni ugovori(konvencije,sporazumi) i unutarnji propisi(zakoni,tarife) koji neposredno uređuje odnose u prometu. Supsidijarni izvori su oni kod kojih odnos nije u potpunosti posebno određen, pa se praznina ispunjava odgovarajućom normom iz imovinskog, trgovačkom ili primjenom norme iz drugog prometnog prava. Međunarodni izvori su najvažniji, pa se radi unifikacija prometnog prava zbog ujednačavanja uvjeta za odvijanje prometa.Međunarodna pravna pravila ponajprije uređuju odnose između država pa to nazivamo međunarodno javno pravo, a kada se uređuju odnosi između korisnika prijevoza i prijevoznika govorimo o pravilima međunarodnoga privatnog prava. Najznačajnijim međunarodnim izvorima smatraju se Konvencija i Statut o slobodi tranzita, donijeti u Barceloni 1921. godine. Tim je dokumentima ustanovljeno načelo o slobodi prometa i tranzita u svim prometnim granama. Važan čimbenik su međunarodne organizacije koje mogu biti vladine i nevladine, a mogu biti općenitoga ili regionalnoga karaktera.

Europska unija regionalna je ekonomsko-politička integracija unutar koje su države članice, njih 27, dio svojih regulatornih ovlasti prenijele na zajedničke institucije. EU temelji se na tri vrste nadležnosti tzv. tri stupa hrama. Prvi stup čine europske zajednice(EZZ,Euratom), drugi nadležnosti nad zajedničkom vanjskom i sigurnosnom politikom, a treći stup odnosi se na policijsku i pravosudnu suradnju. EU nastala je na temeljima Europske ekonomske zajednice i Euratom-a. Prijedlog Ustava Europske unije prihvaćen je 2004. g., ali ga sve članice do danas nisu ratificirale te nije stupio na snagu. Privremeno ga je zamijenio Lisabonski ugovor 2007.g. koji je temeljen na Ustavu EU.Europska unija ima pet temeljnih institucija. Vijeće Europske unije najvažnije je tijelo koje donosi odluke EU, a sastoji se od ministara država članica. Vijeće zajedno sa Europskim parlamentomdijeli zakonodavne ovlasti te odgovornost za proračun EU. Europski parlament čine zastupnici iz svih država članica koji se biraju na neposrednim izborima svakih 5 godina. Europska komisija brine o interesima Unije i nadgleda provedbu propisa EU u državama članicama, a svaka država daje jednog povjerenika.

Europsko pravo skup je pravnih norma Europske unije kojima se reguliraju nadležnosti njezinih institucija te prava država članica i pojedinaca koji se nalaze u njezinu sastavu. Ono je srž pravnih stečevina koje se ostvaruju u državama članicama i koji su sudovi država članica dužni primjenjivati.Acquis communautaire – pravna stečevina Zajednice kojoj se mora prilagodit svaka članica.Izvori europskog prava dijele se na primarne, sekundarne i tercijarne. Primarni izvori su osnivački ugovori te sukcesivni ugovori između država članica. Sekundarni izvori obuhvaćaju akte koje donose institucije Europske unije u okviru tri temeljna stupa EU. Sekundarno zakonodavstvo dijeli se na obvezujuće(uredbe,odluke,direktive) i neobvezujuće(preporuke i mišljenja). Tercijarni izvori su akti koji su usvojeni u okviru Vijeća EU, presude suda EZ, opća pravna načela.

Hrvatska u EUHrvatska je u studenom 2000. započela pregovore o pristupanju Uniji. U listopadu 2001. potpisan je Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju čime je postala potencijalni kandidat za članstvo. Zahtjev za punopravno članstvo podnijet je u veljači 2003. godine. Europske komisije je u srpnju 2003. hrvatskoj poslala upitnik u stanju prava u RH, a u travnju 2004. na temelju njega dala pozitivno mišljenje o zahtjevu za pristupanje EU nakon čega je Europsko vijeće u lipnju 2004. dodijelilo RH status kandidata za punopravno članstvo. Pregovori o pristupanju formalno su započeli u listopadu 2005. Tijekom pregovora utvrđuju se načini preuzimanja i primjene pravne stečevine Europske unije.

Ugovori o prijevozuZakon o obveznim odnosima definira: „Ugovorom o prijevozu obvezuje se prijevoznik prevesti na određeno mjesto neku osobu ili stvar, a putnik odnosno pošiljatelj se obvezuje da mu za to plati određenu naknadu.“ Bitni elementi ugovora su predmet prijevoza, polazište i odredište te cijena. Ugovor je sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima prijevoza. Ugovor može sadržavati i druge elemente koje svrstavamo u prirodne i sporedne elemente. Prirodni se ne ugovaraju posebno jer se razumijevaju sami po sebi, međutim mogu se isključiti iz ugovora. Sekundarni elementi su npr. tko vrši carinjenje ili obilježavanje robe. Ugovor je dvostrani pravni posao koji nastaje izjavom volje. Može se sklopiti usmeno, pismeno, konkludentnom radnjom, pa i prešutno.

Prijevoz stvari – Prijevoznik je dužan stvar koju je primio radi prijevoza predati na određenom mjestu ili primatelju. Pošiljatelj je dužan zapakirati stvari na propisan način, prijevozniku dati sve informacije potrebne za prijevoz, te platiti prijevozninu. Prijevoznik odgovara za gubitak i oštećenje pošiljke, i to od trenutka preuzimanja do njezine predaje, osim ako dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.Prijevoznik odgovara i za osobe koje su po njegovu nalogu radile na izvršenju prijevoza.Prijevoz putnika – Prijevoznik je dužan prevesti putnika sigurno onim prijevoznim sredstvom koje je određeno ugovorom. Odgovoran je za štetu zbog zakašnjenja te sigurnost putnika tokom cijelog prijevoza, a može se osloboditi samo u slučaju više sile.

OsiguranjeOsiguranje je udruživanje osoba koje su izložene istovrsnom riziku radi zajedničkog snošenja štete do koje može doći nekom od njih. Prema tome, osnova je osiguranja uzajamnost i solidarnost, a osnovna svrha je naknada štete u osiguranju imovinskih dobara. Osigurati se može sve zbog čega bi osiguranik mogao pretrpjeti štetu, a koju želi izbjeći. Trasportni rizici mogu biti osnovni(prometne nezgode, elementarne nepogode, požar), dopunski (manipulativni rizici) i izvanredni(ratni rizici). Osiguranja u prometu su obavezna

Pod zračnim pravom se podrazumijeva sustav pravnih pravila koja uređuju pravni status zračnog prometa, zračnu plovidbu i promet, pravni status zrakoplova i pravni režim u pojedinim zračnim prostorima. Obuhvaća međunarodnopravne i interne nacionalne norme i danas je najbolje uređen i potpuno samostalan dio prometnog prava.

Ugovori međunarodnog privatnog zračnog pravaOdgovornost prijevoznika:1929 Varšavska konvencija; 1955 Haaški protokol; 1961 Guadalajarska konvencija; 1971 Guatemalski protokol; 1975 Montrealski dopunski protokoli; 1999 Montrealska konvencija. Odgovornost za štete prema trećim osobama: 1933 i 1952 Rimska konvencija; 1978 Montrealski protokol.

Varšavski sustav se sastoji od Varšavske konvencije, Haaškog protokola, Guadalajarske konvencije, Guatemalskog protokola i Montrealskih protokola.

Varšavska konvencija Konvencija o izjednačavanju nekih pravila u međunarodnom zračnom prijevozu donesena je 1929.g.Njenim odredbama se definira međunarodni zračni prijevoz, pravni status prijevoznih dokumenata, prava i dužnosti ugovorenih strana i pitanje odgovornosti. Koncipirana je u pet poglavlja. U prvom poglavlju razmatraju se sva pitanja u vezi s definicijom pojma međunarodni prijevoz, drugo poglavlje govori o prijevoznim ispravama, treće poglavlje regulira odgovornosti prijevoznika, četvrto poglavlje sadrži odredbe o kombiniranom prijevozu i peto poglavlje sadrži opće i završne odredbe. Varšavska konvencija polazi od pretpostavke da je prijevoznik na međunarodnim letovima odgovoran za štete koje mogu nastati zbog smrti ili ozljede putnika, šteta na teretu i prtljazi te kašnjenja leta. Prijevoznik se oslobađa od odgovornosti ako dokaže da je poduzeo sve nužne mjere kako bi izbjegao nesreću. Razina odgovornosti za putnika je 125.000 zlatnih franaka (10.000 dolara).Izmjene i dopune Varšavske konvencije:Haaški protokol (prva revizija) udvostručio je limit odgovornosti za ozljede ili smrt putnika te je modernizirana i pojednostavljena odredba o prijevoznim dokumentima.Guadalajarska konvencija (dopuna) razjasnila je da konvencija bude primjenjiva i u slučajevima kada „ugovorni“ i „stvarni“ prijevoznici nisu jedna te ista osoba. Gvatemalski protokol (druga revizija) uveo je ograničenje odgovornosti s obzirom na putnike na 1.500.000 zlatnih franaka, osuvremenio prijevozne dokumente, usvojen režim objektivne odgovornosti za smrt i ozljede putnika. Omogućuje uvođenje dodatnih nacionalnih kompenzacijskih sustava za zaštitu interesa građana država s visokim standardom. Nije stupio na snagu.Montrealski protokoli 1,2,3 imali su za svrhu uvođenje nove jedinice za obračun naknade štete. Prema Varšavskoj konvenciji je to bio zlatni Poincare franak, no 1975. Međunarodni monetarni fond je ukinuo zlato i kao obračunsku jedinicu uveo SDR - Posebno pravo vučenja. SDR omogućuje lakši i pravedniji obračun naknade štete, a čine ga pojedine valute(euro, funta, jen, dolar) koje ulaze u košaru za njegovo izračunavanje. Protokol br. 4 znatno mijenja odredbe Varšavske konvencije o međunarodnom prijevozu robe i to uglavnom izmjenama sadržaja zrakoplovnog tovarnog lista.

Pokušaji modernizacije odgovornosti u zračnom prijevozuMontrealski privremeni sporazum – tim je ugovorom postignut dogovor između prijevoznika koji vrše prijevoz kroz SAD o povećanju limita odgovornosti za ozljede i smrt putnika na USD 75.000, te da se za taj novi limit prihvati načelo objektivne odgovornosti. To je prvi važeći dokument s tim načelom, a predviđa i mogućnost neograničene odgovornosti iznad tog limita ukoliko oštećeni dokaže krivnju prijevoznika. Dokument ne obvezuje države nego zrakoplovne kompanije.Japanska inicijativa – slično kao i montrealski sporazum, japanski prijevoznici traže ukidanje ograničenja odgovornosti do iznosa šteta od 100.000 SDR.Malteški sporazum – europska inicijativa da se sustavi licenciranja nacionalnoga zračnog prijevoza izdaju tek kad prijevoznik prihvati odredbu o odgovornosti do 100.000 SDR-a.IATA međuprijevnoznički sporazum – tri odvojena sporazuma koja omogućavaju pune kompenzacijske odštete i onemogućavaju pozivanje na ograničenje odgovornosti za štete do 100.000 SDR-a.

Montrealska konvencija Koncipirana kao jedinstven dokument koji u cijelosti zamjenjuje propise Varšavskog sustava. Ima istu strukturu i isti djelokrug primjene kao Varšavska konvencija. Premda predstavlja kompletnu reviziju odredaba Varšavskog sustava, najznačajnije promjene se odnose na odgovornost zračnog prijevoznika u slučajevima ozljede ili smrti putnika na međunarodnom letu. Montrealska konvencija je uvela dvorazinski sustav odgovornosti u slučajevima smrti ili ozljede putnika i tako učinkovito uklanja ograničenja sadržana u Varšavskom sustavu. Za tužbe oštećenih koje ne prelaze 100.000 SDR – prva razina odgovornosti, prijevoznik odgovara po načelu objektivne odgovornosti. Druga razina se temelji na prijevoznikovoj pretpostavljenoj krivnji i ne sadrži ograničenje odgovornosti. Dok je po Varšavskoj konvenciji odgovornost za osobne štete bila uređena odvojeno od prijevoznikove odgovornosti za prtljagu i stvari, to se Montrealskom konvencijom napušta i u jednom članku uređuje odgovornost prijevoznika za smrt i ozljede putnika i za štetu na prtljazi. Štete na teretu su regulirane posebnim člankom na potpuniji način nego po Varšavskoj konvenciji. Po Montrealskoj konvenciji prijevoznik se može osloboditi odgovornosti za štetu zbog gubitka, uništenja ili oštećenja tereta ako se dokaže da je šteta nastala zbog loše kvalitete ili prirodnih svojstava tereta, manjkavog pakiranja, zbog rata ili oružanog sukoba javne vlasti u vezi s uvozom, izvozom ili tranzitom stvari (članak 18 – štete na teretu). Novost je i tzv. Osuvremenjene klauzule, s ciljem da se na taj način zadrži vrijednost naknade štete s obzirom na inflaciju.

Ugovori međunarodnog javnog zračnog prava: 1944 Čikaška konvencija; 1963 Tokijska konvencija; 1970 Haaška konvencija; 1971 Montrealska konvencija; 1988 Konvencija o plastičnim eksplozivima. Regionalni sporazumi: 1954 ECAC sporazum; 1956 Sporazum o neredovitom zračnom prometu u Europi; 1960 Eurocontrol konvencija; 1967 Sporazum o tarifama.

Čikaška konvencija Temeljni međunarodnopravni akt o civilnom zrakoplovstvu i služi kao pravna osnova drugim međunarodnim ugovorima. Do kraja 2006 prihvatilo ju je 189 država. Vodi se pod imenom „Konvencija o međunarodnom civilnom zrakoplovstvu“. Donesena je 1944 u Chicagu. Uz nju su donijeta i tri međunarodna ugovora, Privremeni sporazum o međunarodnom civilnom zrakoplovstvu(vrijedio do stupanja na snagu Čikaške konvencije 1947 g.), Sporazum o međunarodnom tranzitu i Sporazum o međunarodnom zračnom prijevozu. Konvencijom su usuglašena najbitnija pitanja za sigurno odvijanje zračnog prometa te uređena najvažnija pitanja zračne plovidbe - od suverenosti nad zračnim prostorom, nacionalne pripadnosti zrakoplova, uvjeta eksploatacije zrakoplova, do osnivanja i položaja ICAO-a. Sadrži 4 tematske cjeline: zračna plovidba, ICAO, međunarodni zračni promet, završne odredbe. Konvencija je temeljena na dotad važećoj Pariškoj konvenciji iz 1919.godine, i to na način da s podrobnija razrada donosi aneksima konvencije. Anekse je izdao ICAO u okviru ovlaštenja iz konvencije. Konvencija razlikuje redoviti i neredoviti zračni promet, i priznala je potpunu i isključivu suverenost svake države nad njenim zračnim prostorom. Aneksi konvencije – Do sada je usvojeno 18 aneksa kojima se detaljno reguliraju svi relevantni elementi i uvjeti funkcioniranja civilnog zrakoplovstva, primjena tih normi i preporuka obvezna je za sve države ugovornice uz mogućnost objave odstupanja u nacionalnoj regulativi.

Sporazumi o zračnim slobodama Sporazumima su uređena su ona pitanja koja nije bilo moguće usuglasiti na Čikaškoj konvenciji. Sporazum o provozu u međunarodnom linijskom zračnom prometu(Sporazum o dvjema slobodama) odnosi se na pravo prelijetanja neke zemlje bez prava slijetanja na njen teritorij i na pravo prelijetanja uz mogućnost slijetanja u tehničke svrhe. Slobode se mogu koristiti bez prethodnog dogovaranja. Sporazum o međunarodnom zračnom prijevozu (Sporazum o pet sloboda) uz dvije tehničke slobode obuhvaća i pravo obavljanja komercijalnog zračnog prometa između vlastite zemlje i neke druge zemlje, između neke druge zemlje i vlastite zemlje te između bilo koje države stranke Čikaške konvencije. Ove slobode mogu se koristiti samo ako je tako uređeno bilateralnim ugovorom između zainteresiranih država.

Konvencije o zaštiti od nezakonitih djelovanjaTri važne konvencije koje se odnose na sigurnost zrakoplova u letu. Razlog za njihovo donošenje su učestale nedopuštene aktivnosti protiv civilnog zrakoplovstva(otmice, sabotaže).Konvencija o kaznenim djelima i nekim drugim radnjama izvršenim u zrakoplovu(Tokijska k. 1963.), Konvencija o suzbijanju nezakonite otmice zrakoplova(Haaška k. 1970.), Konvencija o suzbijanju nezakonitih akata uperenih protiv sigurnosti civilnog zrakoplovstva(Montrealska k. 1971.). Donošenjem ovih konvencija djelomično je zaustavljen rast otmica koje su bile učestale početkom 70-tih, ali se stvarna učinkovitost protiv nezakonitih djela postigla podizanjem sigurnosti propisanim tehničko-tehnološkim minimumom sredstava i postupaka kontrole na aerodromima.

Bilateralni ugovoriTim se ugovorima konkretizira zrakoplovna politika država ugovornica odnosno otvara mogućnost za uspostavu zračnog prometa, a najčešće reguliraju samo odvijanje redovitog zračnog prometa. Dvostrano reguliranje zračnog prometa zajednički provode dvije zainteresirane strane koje mogu biti države, skupine država, državni organi ili zrakoplovne tvrtke. Režim uređivanja zračnog prometa primjenom bilateralnih ugovora može varirati od detaljnog državnog uređivanja tarifa, kapaciteta i odredišta do potpune slobode zrakoplovnih tvrtki.

Međunarodne organizacije zračnog prometa Vladine organizacije su: ICAO međunarodna organizacija civilnog zrakoplovstva, utemeljena 1944. u Chicagu i definirana odredbama čikaške konvencije. Sjedište je u Montrealu i djeluje kao specijalizirana organizacija UN-a. Zemlje članice su potpisnice čikaške konvencije i one koje je skupština prihvatila dvotrećinskom većinom. Svrha joj je da osigura siguran, redovan i učinkovit zračni prijevoz i spriječi konkurenciju kompanija, da spriječi diskriminaciju zemalja u zračnom prometu i da razvija tehniku međunarodnog zračnog prometa. ECAC europska konferencija za civilno zrakoplovstvo. Utemeljena 1955. u Parizu. Radi na unapređenju europskog zračnog prometa, posebno po ekonomskim pitanjima, odnosno redovan, charter promet, tarife, višak kapaciteta. Bavi se također tehničkim problemima flote, bukom, zaštitom okoliša i sigurnosti. ECAC ima autonomni status, a osnovni su ciljevi jednaki ciljevima ICAO-a, samo s europskim naglaskom. Glavno tijelo je skupština, jednom godišnje. EUROCONTROL europska organizacija za sigurnost zračne plovidbe. Utemeljena 1960. u Bruxellesu. Ključna uloga u razvoju i funkcioniranju sustava regulacije europskih prometnih tokova, radi na problematici zajedničkog europskog zr. prostora, surađuje s nacionalnim upravama kontrole letenja po pitanju donjeg zračnog prostora, normizacijom uređaja i sustava za kontroliranje zr.prostora, usavršavanja osoblja kontrole te proračuna i naplaćivanja naknade za kontrolu zr.p. JAA zajednička zrakoplovna uprava radi na projektu unapređenja i normizacije zrakoplovnih dokumenata, elemenata plovidbenosti, održavanja te licenciranja zrakoplovno osoblja. Priprema i donošenje propisa kojima se uređuje zračna plovidba. Rješavanja sporova između članica koji se odnose na tumačenje konvencija.EASA je agencija Europske unije osnovana s ciljem razvijanja zajedničkih standarda sigurnosti te osiguranja njihove primjene u Europi. EASA će preuzeti poslove JAA koji se odnose na sigurnost i plovidbenost u Europi.Nevladine organizacije su: IATA međunarodno udruženje zračnih prijevoznika. To je strukovna organizacija utemeljena 1945.godine sa sjedištem u Montrealu. Članovi su zrakoplovne kompanije koje obavljaju komercijalni zračni prijevoz između jedne ili više zemalja. Osnovni zadaci: promoviranje sigurnog, redovitog i ekonomičnog prometa; unapređenje zrp, suradnja s ICAO i drugim međunarodnim organizacijama. Organi organizacije su skupština, izvršni komitet i stalni komiteti. Podijeljena je u tri područja djelovanja: Amerika (New York), Europa, Afrika i Bliski istok (Pariz) te Azija i Australija i oceanija (Singapur). AEA udruženje europskih zračnih prijevoznika, članice mogu biti zračni prijevoznici koji održavaju međunarodne ili domaće zračne linije. Osim brige oko svojih članica i općih zajedničkih interesa, obuhvaća i unapređenje suradnje između svojih članova u svim područjima. Zastupa interese svojih članova nasuprot ustanovama europske unije i pojedinim vladama. ERA europsko udruženje regionalnih zračnih prijevoznika, podupiranje razvitka regionalnoga zračnog prometa, suradnje među članovima radi povećanja efikasnosti i smanjenja troškova, zastupanje zajedničkih interesa nasuprot organizacijama.

Liberalizacija zračnog prometa u europi Zemlje europske zajednice potpisale su Rimski ugovor 1957. g. kojim su dogovorile slobodno kretanje stvari, osoba, usluga i kapitala, a u posebnom poglavlju obrađeno je područje prijevoza. Najznačajniji korak prema stvaranju jedinstvene politike u zračnom prometu učinila je Komisija za civilno zrakoplovstvo, donošenjem Paketa mjera o zračnom prometu 1987.g. Osnovni cilj tog paketa bio je ujednačavanje interesa vlada, zrakoplovnih tvrtki i korisnika usluga radi postizanja nižih tarifa, veće sigurnosti, bolje kvalitete usluga. Bio je to početak deregulacije zračnog prometa u Europi, samo pod novim imenom - liberalizacija zračnog prometa.

Suverenitet države i upis u hrvatski registar zrakoplova Suverenost označuje teritorijalno vrhovništvo države nad osobama i stvarima na njezinu području. Suverenost se prostire nad kopnenim područjem, unutrašnjim i morskim vodama, teritorijalnim morem te zračnim prostorom iznad tih područja neke države. Uporaba hrvatskog zračnog prostora slobodna je za sve zrakoplove u skladu sa Hrvatskim zakonom o zračnom prometu. Svi zrakoplovi moraju imati oznake državne pripadnosti u kojoj su registrirani. Znakovi državne pripadnosti zrakoplova su zastava države i dvoznakovna oznaka (za RH 9A), također moraju imati i oznaku registracije koja je kombinacija od tri slova (9A-BTM). Registar civilnih zrakoplova vodi Ministarstvo pomorstva, prometa i veza i moraju biti upisani svi zrakoplovi osim vojnih. U registar se upisuje i zrakoplov koji je u vlasništvu inozemnih fizičkih osoba s prebivalištem u RH. Također se upisuju i zrakoplovi koji su uzeti u zakup od fizičke ili pravne osobe sa sjedištem u RH. Registar je javna knjiga u kojoj svaki zrakoplov ima svoj uložak koji se sastoji od upisnog, vlasničkog i teretnog lista. U upisni list se upisuju tip i vrsta zrakoplova, namjena, matični aerodrom, mjesto i godina izgradnje. U vlasnički list se upisuju podaci o vlasništvu na temelju dokaza o vlasništvu. U teretni list se upisuje dokaz o postojanju tereta. Opći uvjeti za upis u registar su da udovoljava uvjetima sigurnosti zračne plovidbe. Zrakoplov se može i izbrisati iz registra ako je uništen ili neupotrebljivim, ako se izmjene uvjeti vlasništva.

Zakoni zračnog prava u RH: Zakon o zračnom prometu – temeljni zakon kojim se uređuju odnosi u zračnom prometu. ovim se zakonom uređuje zračni promet u zračnom prostoru RH, uvjeti za sigurno odvijanje zračnog prometa, usluge u zračnoj plovidbi, istraživanje ugrožavanja sigurnosti zrakoplova i nesreća zrakoplova, zaštita zračnog prometa i prekršaji u zračnom prometu. Donesen 1998, a izmijenjen 2004. I 2007. Radi prilagodbe propisima EU.Zakon o obveznim i stvarno pravnim odnosima u zračnom prometu - ovim se zakonom uređuju odnosi koji nastaju iz ugovora o prijevozu putnika i prtljage, prijevozu stvari, obavljanja drugih komercijalnih djelatnosti, zakupu zrakoplova, osiguranju u slučaju štete trećim osobama na zemlji. Zakon o zračnim lukama – uređena su pitanja: definicija zračne luke, pravni status, djelatnost pravnih osoba koje obavljaju usluge u zračnom prometu, pretvorba sredstava u društvenom vlasništvu (7 zračnih luka RH u vlasništvu je 55% države, 45% pripadajuće županije i gradovi). Zakon o osnutku HKZP - ustrojava se trgovačko društvo u državnom vlasništvu, pri čem se formalno komercijalizira operativa kontrole zračnog prometa. Tako se omogućilo povećanje opsega i sigurnosti zračnog prometa u svijetu.

Ugovor o prijevozu u zračnom prometu Radi se dvostranoj suglasnosti ugovorenih strana, prijevoznika i korisnika prijevoza, na temelju kojeg prijevoznik preuzima obvezu da uz određenu naknadu obavi prijevoz putnika ili stvari s jednog mjesta na drugo. To je dvostrani naplatni pravni posao. Elementi ugovora o prijevozu su: predmet prijevoza, polazište i odredište, predaja stvari na prijevoz ili početak putovanja te cijena. Ugovor se može sklopiti usmeno, pismeno ili konkludentnom radnjom, odnosno kupovinom karte. U ugovoru mogu sudjelovati prijevoznik, putnik i naručitelj prijevoza.

Ugovor o prijevozu putnika Sklapa se između prijevoznika i putnika ili između prijevoznika i naručitelja prijevoza. Tim ugovorom prijevoznik se obvezuje prevesti putnika od mjesta polaska do mjesta odredišta u vrijeme predviđeno redom letenja a putnik se obvezuje platiti odgovarajuću prevozninu. Kao dokaz da je sklopljen ugovor o prijevozu putnika, prijevoznik je dužan izdati putnu kartu. Putna karta glasi na ime i neprenosivi je dokument. Putnik ima pravo odustati od ugovora o prijevozu a da mu se vrati plaćena prevoznina, no umanjena za 10% i to minimalno 24h u domaćem i 48h u međunarodnom prometu prije planiranog izvršenja. Ima pravo i odgoditi putovanje ako let kasni u domaćem 2h ili u međunarodnom 4h i za to dobiti vraćenu punu plaćenu prevozninu ili zahtijevati da ga se preveze nekom drugom rutom do odredišta. U slučaju da dođe i do neizvršenog putovanja, putnik ima pravo odustati od prijevoza i tražiti povrat plaćene prevoznine uvećane za 25%.

Odgovornost prijevoznika u vezi s ugovorom o prijevozu putnikaPrijevoznik odgovara za štetu nastalu zbog smrti, oštećenja zdravlja ili ozljede putnika za vrijeme prijevoza, i za odgode, neizvršenja, prekida putovanja, ili zbog zakašnjenja u prijevozu zrakoplovom. Prijevoznik odgovara i za štetu što je uzrokuje osoba koja je po njegovu nalogu ili za njegov račun radila na izvršenju prijevoza. To znači da postoji odgovornost prijevoznika za svaku štetu koja nastane od trenutka otpreme putnika iz aerodromske zgrade i praćenja putnika do zrakoplova i obrnuto te za cijelo vrijeme trajanja leta. Za nastalu štetu prijevoznik odgovara po načelu pretpostavljene krivnje, što znači da se prijevoznik može osloboditi krivnje samo ako dokaže da su poduzete sve potrebne mjere za izbjegavanje štete ili da nije bilo moguće te mjere poduzeti. Za smrt štete dosežu 100.000 SDR, za zakašnjenje do 4150 SDR.

Ugovor o osiguranju u zračnom prometu Pitanja osiguranja prije svega određena su nekim općim zakonima: Zakon o obveznim odnosima, zakon o osiguranju, Ugovor o osiguranju u zračnom prometu. Može se osigurati zrakoplov i sva njegova oprema, stvari koje prevozi ili se na njemu nalaze, prevoznina, očekivana dobit, odgovornost za štetu nanesenu trećim osobama u svezi s iskorištavanjem zrakoplova. Zrakoplov se može osigurati za određeno putovanje ili na određeno vrijeme. Iz osiguranja zrakoplova izuzete su štete nastale posredno ili neposredno zbog mana ili nesposobnosti zrakoplova za sigurnu zračnu plovidbu ako je osiguranik za njih znao ili mogao znati. Prilikom popravka oštećenog zrakoplova nadoknađuje se samo stvarna šteta a ne šteta nastala zbog gubitka vrijednosti AC.

Prijevoz u kojem sudjeluje više prijevoznika Razlikujemo uzastopni i mješoviti prijevoz. Uzastopnim prijevozom naziva se prijevoz u izvršenju kojeg sudjeluje više istovrsnih prijevoznika. Prema našem zakonu ugovor o uzastopnom prijevozu zrakoplovom je ugovor o prijevozu putnika, prtljage ili stvari kojim se prijevoznik obvezuje obaviti prijevoz uz sudjelovanje više prijevoznika, a putnik, odnosno naručitelj prijevoza na to pristaje. Za štetu nastalu zbog smrti, oštećenja zdravlja ili ozljede putnika, te za štetu uzrokovanu zakašnjenjem odgovaraju solidarno prvi prijevoznik i onaj uzastopni na čijem je djelu puta nastala šteta. Kod mješovitog prijevoza, prijevoznik u zračnom prometu ima pravo ugovoreni prijevoz obaviti uz sudjelovanje prijevoznika iz drugih grana prometa. Takav ugovor nastaje kada se prvi prijevoznik koji je zaključio ugovor o prijevozu stvari obveže "pribaviti usluge" drugih prijevoznika za nastavak i dovršenje cjelokupnog putovanja. Prijevoznik koji je sklopio ugovor o mješovitom prijevozu odgovara za štetu prema propisima o naknadi štete onog prijevoznika na čijem je djelu puta nastala šteta.

Odgovornost prijevoznika u zračnom prometu Temelj odgovornosti za štetu može biti: krivnja,uzročnost ili rizik. Načelo odgovornosti na temelju krivnje dijeli se na dvije podskupine: na podskupinu dokazane krivnje i podskupinu pretpostavljene krivnje. Pod dokazanom krivnjom, osoba koja traži naknadu mora dokazati da je prijevoznik kriv, a pod pretpostavljenom krivnjom, prijevoznik mora dokazati da nije kriv. Odgovornost na temelju uzročnosti postoji na temelju činjenice da je odgovorna osoba prouzročila štetu. Podskupine su apsolutni i relativni kauzalitet (uzročnost). Kod apsolutnog postoji odgovornost u svakom slučaju čim postoji uzročna veza i ne postoje razlozi za oslobađanje od odgovornosti. Kod relativnog moraju postojati razlozi koji unatoč postojanju uzročnosti oslobađaju od dužnosti naknade štete (viša sila i krivnja oštećenog). Kod načela odgovornosti na temelju snošenja rizika, odgovornost postoji isključivo na temelju činjenice da je nastupila šteta, pri čemu se ne traži ni uzročnost ni krivnja. Odgovornost na temelju snošenja rizika postoji samo ako je tako izričito ugovoreno, što je najčešći slučaj kod ugovora o osiguranju.

Ugovor o prijevozu stvariUgovorni se prijevoznik obvezuje naručitelju prijevoza da će prevesti stvar zrakoplovom, a naručitelj da će platiti prijevozninu. U praksi za svaki ugovor se radi zrakoplovni teretni list kojim se dokazuje koja i kakva roba je predana na prijevoz. Izdaje se u tri primjerka, za prijevoznika, primatelja i jedan koji prati teret. Stvari je prijevoznik dužan prevesi u ugovorenom roku, a predaja stvari posljednja je prijevoznikova obveza u izvršenju ugovora.

Odgovornost prijevoznika u vezi s ugovorom o prijevozu stvari Odgovornost je snošenje posljedica za protupravne postupke, odnosi se i na odgovornost za štetu, to jest da se taj materijalni ili nematerijalni gubitak nadoknadi. Može biti ugovorna ili izvanugovorna. Ugovorna proizlazi iz prijevoznog posla koji se smatra ugovorenim (pismeno ili usmeno), a izvanugovorna se odnosi na štete nastale trećim osobama u vezi s prijevozom ili kršenjem sigurnosnih propisa. Prijevoznik odgovara za štetu nastalu zbog gubitka i oštećenja stvari koju primi na prijevoz i za štetu nastalu zbog kašnjenja i predaji stvari primatelju. Odgovara po načelu pretpostavljene krivnje dok ne dokaže da su poduzete sve potrebne mjere da se izbjegne šteta ili da je bilo nemoguće poduzeti mjere. Po montrealskoj konvenciji prijevoznik se može osloboditi odgovornosti za zakašnjenje ili gubitak stvari ako se dokaže da je šteta nastala zbog prirodnih svojstava ili vlastitih nedostatka stvari, manjkavog pakiranja stvari, zbog rata ili sukoba javne vlasti u vezi s uvozom/izvozom/tranzitom stvari. Odgovornost prijevoznika ne može biti veća od 17 SDR-a po kilogramu težine stvari osim ako drukčije nije ugovoreno. Prema našem zakonu prijevoznik za zakašnjenje ili gubitak prtljage odgovara u visini do 1000 posebnih prava vučenja i to na temelju pretpostavljene krivnje. Ako je došlo do štete zbog zakašnjenja mora se pisati prigovor u roku od 21 dan od dana dolaska u odredište. Ako je gubitak u pitanju, rok je 7 dana od dana dolaska u odredište. Ako se putnik u određenom roku ne javi, prijevoznik nije dužan snositi odgovornost za štete nastale zakašnjenjem ili gubitkom stvari. Isto tako putnik je dužan uz prigovor priložiti i dokaz o predanoj prtljazi na prijevoz, jer ako ga nema, opet prijevoznik ne može snosit štetu.

Aerodrom je određeno mjesto na zemlji ili vodi(uključujući sve objekte, instalacije i opremu) namijenjeno u potpunosti ili djelomično za kretanje, uzlijetanje, slijetanje i boravak zrakoplova. Međunarodni aerodrom je onaj koji je utvrđen kao ulazni ili izlazni aerodrom u međunarodnom zračnom prometu na kojem se provode postupci carine, granične kontrole i sl. Prema namjeni mogu biti: vojni ili civilni. Vojni - upravljanje u nadležnosti Ministarstva obrane. Civilni-zračne luke(aerodrom s najmanje jednim utvrđenim normiranim postupkom preciznog instrumentalnog prilaženja i postrojenjima za P/O zrakoplova, putnika i tereta); zračna pristaništa(aerodrom u načelu namijenjen za polijetanje i slijetanje u vizualnim meteorološkim uvjetima); letjelišta – ne koriste se za javni promet, jedrilice… Prema fizičkim osobinama staze i stupnju vatrogasne zaštite razvrstavaju se u razrede, skupine i kategorije. Razred i skupina se određuju prema duljini i širini USS u 5 ABCDE skupina: A klasa 2100m, B klasa 1500-2100m, C klasa 900-1500m,D klasa 750-900m, E klasa 600-750m. Kategorija aerodroma određuje se prema stupnju opremljenosti glavne USS uređajima za prilaženje, opremljenosti staza za vožnju. Prema opremljenosti mogu biti za instrumentalno i neistrumentalno slijetanje. Kategorije: VFR, IFR, instrumentalno prilaženje I. kategorije(H 60m, W 800m) opremljena ILS uređajem za precizno prilaženje; II kategorije (H 30m, W 400m) uz obaveznu postojanost PAR-a i odgovarajućim vizualnim uređajima; III. kategorija A (W 200m) ILS, PAR, vizualni uređaji; III. kategorija B (W 50m); III. kategorija C instrumentalno slijetanje bez ograničenja. Prema vrsti zrakoplova koje primaju , Convetnional TOL , Reduced TOL, Short TOL i Vertical TOL aerodromi.

Štete koje zrakoplov u letu nanese na zemljiOperater zrakoplova odgovara za štetu nastalu na zemlji zbog smrti ili ozljeda trećih osoba te za štetu nanesenu stvarima koje prouzroči zrakoplov u letu, ili stvari koje su ispale iz zrakoplova. Odgovornost je prema načelu objektivne odgovornosti. Za štetu zbog smrti ili ozljeda odgovara se do 100.000 SDR prema oštećenoj strani. Za materijalne štete nanesene stvarima do visine vrijednosti novog zrakoplova istog tipa.

Usklađenost zakonodavstva RH sa pravnom stečevinom EUUsklađenost zakonodavstva u području zračnog prometa na zadovoljavajućoj je razini. Tržište je na temelju bilateralnih sporazuma relativno otvoreno i Hrvatska je članica relevantnih međunarodnih organizacija. U području zemaljskih usluga pravna stečevina se ne provodi, tj. treba omogućiti samostalno obavljanje zemaljskih usluga u zračnim lukama Zagreb, Split i Dubrovnik. Velik dio pravne stečevine nije primijenjen u nacionalno zakonodavstvo, poput rezervacija putem računala, kontroli ručne i predane prtljage, o cijenama, o odgovornosti zračnih prijevoznika u slučaju nesreća itd. Ipak RH je 2006. godine potpisala Sporazum o zajedničkom europskom zračnom prostoru i time se obvezala da će uskladiti ubrzo zakonodavstvo i primjenjivati pravnu stečevinu u zrakoplovstvu. Vezano uz upravljanje zračnim prometom, usklađivanje zakonodavstva je na početku, ali Hrvatska primjenjuje već zahtjeve ICAO-a i EUROCONTROL-a. Za područje sigurnosti stanje je zadovoljavajuće, ipak potrebno je organizirati Upravu za istrage koja će kontrolirati ispunjavanje propisa(održavanje zrakoplova...). Potrebno je uskladiti zakonodavstvo po pitanjima zaštite okoliša i upravljanje bukom. Isto tako, hr zakonodavstvo u važnom području zaštite prava putnika nije usklađeno u pogledu kašnjenja letova, zabrane ukrcaja i otkazivanja iako te mjere državni prijevoznik CTN te mjere već provodi u praksi pri uzlijetanju sa aerodroma unutrar EU.