1

Ranoromanička arhitektura

Promjene koje se pojavljuju u crkvenoj arhitekturi već od druge pol. 10. st., a posebno tijekom 11. st., ukazuju na početke novoga stila, romanike. O prikladnosti termina rana romanika, korisna su razmišljanja Tomislava Marasovića, koji predlaže i okvirne vremenske granice za pojedina razdoblja unutar razvoja romaničke arhitekture i umjetnosti. Od Marasovićevih osvrta iz njegove sinteze „Dalmatia praeromanica“ , ovdje se navode samo neka razmišljanja.

Naziv protoromanika nije prikladan kao oznaka prvoga stupnja romaničkog sloga. Protoromanika može ostati kao termin u smislu najave nekih izvornih izraza romanike u predromaničkom razdoblju kao što je usklađenost vanjskih i unutarnjih zidnih ploha u asturijskoj umjetnosti u Španjolskoj. Za usporedbu s analognim oznakama uporabom istog prefiksa u drugim stilskim razdobljima, valja napomenuti kako se terminom protorenesansa obilježavaju umjetnička ostvarenja nastala u gotici, pa čak i romanici, koja nagovještavaju renesansu.

U razvoju europske romanike razlikuju se 3 glavna razdoblja:

- rana romanika, koja se ponegdje javlja krajem 10. i traje do druge pol. 11. st.- zrela romanika („visoka“ romanika, „druga“ romanika), s početkom u razvijenim

europskim umjetničkim središtima između 1060. i 1080. g. i s približnim trajanjem do sredine 12. st., a u Dalmaciji i znatno dulje.

- kasna romanika, od druge pol. 12. st. pa sve dok se u europskom graditeljstvu nije nametnuo gotički slog. To se dogodilo u dugom vremenskom rasponu od 12. do 14. st., ovisno o području, jer se ponegdje, primjerice u Francuskoj, gotika vrlo brzo afirmirala, za razliku od Dalmacije, gdje se romanika ponegdje zadržala i do kraja 14. st.

U proučavanju prvoga romaničkog razdoblja temeljni je doprinos dao katalonski povjesničar arhitekture Puig i Cadafalch, koji je početkom 20. st., proučavajući najviše katalonsko crkveno graditeljstvo 11. st., zapazio stilske posebnosti tog razdoblja, što je izrazio sintagmom „prva romanička umjetnost“.

Jedna od temeljnih razlika između rane i zrele romanike: u ranoj romanici zadržava se drveni strop, dok se u zreloj presvođuju širi rasponi zahvaljujući konstrukciji svodnih polja i uporabi svodnih rebara. Tako je kapitularna dvorana samostana sv. Marije u Zadru, presvođena u većem rasponu bačvastim svodom, izraziti primjer zrele romanike u Dalmaciji. I zvonik Sv. Marije stilski predstavlja već zreloromaničko ostvarenje, iako je, kao i dvorana kapitula,

2

nastao početkom 12. st., u vrijeme kada se u Dalmaciji razvija ranoromanička arhitektura. Sama bazilika zadarskog kompleksa sv. Marije predstavlja tip ranoromaničke trobrodne troapsidalne građevine, koje su karakteristične za ranu romaniku na istočnoj jadranskoj obali. Takve ranoromaničke bazilike tzv. internacionalnog tipa u Dalmaciji i na Kvarneru, imaju drvenu stropnu konstrukciju (primjer sačuvane bazilike u Supetarskoj Drazi) i po tome se dobro uklapaju među ranoromaničke crkvene građevine. Međutim, treba napomenuti da ovo razlikovanje nije karakteristično za sva područja. Tako je u Kataloniji u ranoj romanici prisutno presvođivanje. Općenito se u europskoj arhitekturi 11. st. može pratiti nastojanje presvođivanja širih razmjera. U tom smislu se ističe zidani svod bazilike u Payernu iz sredine 11. st.

Dok u nekim dijelovima Europe složeniji oblici prezbiterija imaju važno mjesto već u ranoromaničkoj arhitekturi, u Dalmaciji se istočni korpus naglašenije razvija tek u zreloj romanici. To je povezano s vremenom razvoja kripti i podizanjem razine prezbiterija (unutrašnjost katedrale u Zadru s romaničkom kriptom).

Posvuda je za ranu romaniku karakteristična ograničena artikalacija fasada – plastično ukrašavanje pojavljuje se samo na ograničenim površinama (osobito mjesto imaju figuralne kompozicije na portalima – klasični primjeri su St-Génis-des-Fontaines i St-André-de-Sorrède).

Za ranu romaniku karakteristična je plošnost reljefa. U zreloj romanici javlja se dublja plastičnost reljefa i savršenije oblikovanje kompozicija.

Nova ranoromanička arhitektura razvija se i zahvaljujući nekim važnim društvenim i političkim promjenama: u Španjolskoj u prvoj pol. 11. st. nestaje nekad moćni Kordobski kalifat. Umjesto njega nastaje nekoliko manjih muslimanskih političkih jedinica. U Francuskoj samostan Cluny stoji na čelu reforme samostanskih zajednica. U Italiji se također javljaju reformatorska nastojanja. U Njemačkoj se u državi Otona obnavljaju stare težnje uspostavljanja političke moći. Posvuda su ekonomske pretpostavke (i u Hrvatskoj) omogućile razvoj arhitekture i umjetnosti i dovele do ostvarivanja novoga stila.

Katalonija i Roussillon

Prva romanička umjetnost podjednako se razvija s obje strane Pireneja – u Kataloniji i u južnofrancuskoj povijesnoj pokrajini Roussillon. Neke važne građevine u Kataloniji: Santa

3

María u Ripollu, San Pedro de Roda, San Vicenç u Cardoni. Odabrane građevine iz Roussillona: Saint Michel de Cuxa, Saint Martin du Canigou.

Katalonija, koja je u vrijeme Karla Velikog potpadala pod franačku vlast, od 865. bila je nezavisna i pod vlašću grofova iz Barcelone. Prije dezintegracije Kordobskog kalifata u 11. st., Katalonija je osjećala pritisak Arapa, a zatim je, s nestankom kalifata, nestao i taj negativni element. Početkom 11. st. posebnu ulogu u razvoju arhitekture u Kataloniji imao je opat Oliva Cabreta – on je bio opat 2 važna samostana: Saint Michel de Cuxa u Roussillonu i Santa María u Ripollu. Obje samostanske crkve adaptirane su slijedeći nove stilske trendove. Od 1018. Oliva Cabreta bio je i biskup u Vicu. Njegova nastojanja povezana su s uvođenjem novih reformnih ideja, što mu je omogućio boravak u Italiji.

Saint Michel de Cuxa – stariji arhitektonski kompleks iz 10. st. (s oznakama mozarapskog stila) doživljava adaptaciju. Na istoku je izgrađeno novo svetište, a na zapadu nova fasada s 2 tornja. Četvrtasta apsida tada je okružena presvođenim također četvrtastim deambulatorijem s 3 polukružna apside. Ispred zapadnog pročelja sagrađena je rotunda (Marijina rotunda) s kriptom, srodna primjerima iz Burgundije. Izuzetno za ovo područje, crkveni srednji brod ima drvenu krovnu konstrukciju. Taj brod je u doba gotike presveden lebdećim lukovima. Glavni brod od pobočnih, nižih, odijeljuju četvrtasti piloni. Niži od glavnog broda je i bačvasto presvođen transept koji je imao dvije kule na završecima. Sačuvala se je sjeverna kula transepta s romaničkim stilskim karakteristikama.

Saint Martin du Canigou – dvokatna samostanska crkva sa zvonikom. Trobrodna crkva s bačvasto presvođenim brodovima. Izvana su sva tri broda bila pokrivena krovom na dvije vode. Ispod građevine nalazi se donji presvođeni prostor – kripta. Još je jedna specifičnost vezana uz ovu crkvu – smjenjivanje podupirača. Nakon 2 stupa nalaze se križni piloni – ritmička pravilnost koja je poznata u ranoj romanici u Njemačkoj.

Crkva u Ripollu (iz kraja 9. St.) pregrađivana je već tijekom 10. St. U novoj ranoromaničkoj pregradnji izgrađen je transept sa 7 apsida. Crkva je ponovo posvećena 1032.g. Transept na završetku peterobrodne bazilike pokazuje utjecaj vatikanske crkve sv. Petra. Samostanska crkva u Ripollu je najveća ranoromanička crkva Katalonije. Zbog loše obnove u 19. st., građevina danas ne posreduje originalni izgled ranoromaničke crkve.

San Pedro de Roda – riječ je o samostanu na impresivnom položaju visoko iznad mora. Crkvu obilježavaju složeni podupirači. Ima transept i kor s deambulatorijem. Složeni podupirači: stupci čija visoka podnožja imaju oblik slova T. Na trima kracima tog T stoje tri stupa slobodno ispred četvrtaste jezgre. Još jedan stup postavljen je na kapitelu donjeg stupa i taj gornji stup nosi svodni luk bačvastog svoda srednjeg broda. E. Kubach posebno ističe taj sistem nosača u crkvi sv. Petra. Navodi bogato i na katove izvedeno raščlanjivanje, diferenciranje podupirača, podjelu prostora na traveje, hodnik oko kora. Zbog svega toga crkva bi se mogla datirati i kasnije, u 12. st., ali ona ipak pripada ranoj romanici i posvećena je 1022. Vrlo visoke pobočne lađe sa svojim bačvastim svodovima također podupiru svod

4

glavne lađe koji podržavaju snažni poprečni svodni lukovi oslonjeni na stupove na dva kata. Stupovi postavljeni jedan iznad drugoga u crkvi sv. Petra mogli su biti preuzeti iz poznatih primjera u arapskoj arhitekturi – tako prije svega iz đamije u Cordobi. Deambulatorij u svetištu povezuje se s utjecajima iz Francuske. Bačvasti svod s poprečnim lukovima poznat je u asturijskoj arhitekturi iz 9. st. Vidljivo je da su ranoromanički graditelji poznavali različite izvore i da je nova arhitektura 11. st. kompleksna pojava.

U Kataloniji je sagrađen velik broj ranoromaničkih crkava i upravo je to najvažnija skupina ranosrednjovjekovnih crkava u širem području. Postoje crkve od čijih je ranoromaničkih oblika malo sačuvano – tako katedrale u Geroni i Vicu imaju vrlo malo ranoromaničkih elemenata. Kao primjer dobro sačuvane crkve ističe se San Vicenç u Cardoni. To je trobrodna, posve presvođena crkva s kupolom na trompama iznad sjecišta glavnog i poprečnog broda i s masivnim križnim pilonima. Crkva se i planom i prostorom ističe pravilnošću. U unutrašnjosti se osjeća romanička masivnost zidova i pilona. Svetište, kraci transepta i glavna lađa presvođeni su bačvastim svodovima. U pokrajnjim lađama nalaze se 3 mala križna svoda u svakom odjeljku. Takav način presvođivanja nije bio poznat ranije u španjolskoj arhitekturi. Crkva u Cardoni izgrađena je između 1029. i 1040. Unutrašnje zidne plohe nisu glatke i plošne nego imaju segmentiranu površinu – to je jedan od temeljnih stilskih elemenata europske romaničke arhitekture. Glavni interes arhitekata više nije samo povezivanje pojedinih prostornih odjeljaka, nego dodatak arhitektonske dekoracije.

Francuska

Osim specifičnog razvoja ranoromaničke arhitekture na krajnjem jugu, u Roussillonu, posvuda na tlu današnje Francuske može se pratiti vrlo bogat razvoj ranoromaničkoga graditeljstva. Postoji velik broj lokaliteta i važnih građevina, od kojih će u ovom kratkom osvrtu biti dotaknuti samo pojedini, odabrani primjeri.

Francusku ranu romaniku obilježava kor s deambulatorijem i zrakastim kapelama. Jedan od temeljnih zadataka bio je presvođivanje glavne lađe. Mogu se pratiti nastojanja presvođivanja, ali i izgradnja crkava s drvenim stropom, koji se tek znatno kasnije zamjenjuje kamenim svodom.

Deambulatoriji i zrakaste kapele povezani su s razvojem kulta relikvija u kripti ispod kora. Taj razvoj počinje u 9. st. kada se grade pravokutni deambulatoriji (Auxerre, Flavigny), koji su okruživali svetački grob u kripti. U 9. st. u crkvi Saint Philibert de Grandlieu na obali Atlantika, pohranjene su svetačke relikvije, kasnije prenesene u Tournus. Ta je kripta imala

5

pravokutni deambulatorij s kapelama na istočnoj strani. Postepeno su ophodni hodnici (deambulatoriji) prilagođavani oblini kora i dobivali polukružan oblik – tako je u Tournusu u crkvi St. Philibert, u drugoj pol. 10. st. izgrađen zaobljeni deambulatorij s pravokutnim zrakasto raspoređenim kapelama. U literaturi se navodi da je prvi potpuno razvijeni deambulatorij s polukružnim radijalnim kapelama, izgrađen u crkvi sv. Martina u Toursu oko 1000. g.

Pitanje deambulatorija u samostanskoj crkvi Cluny II – ta crkva nije sačuvana i može se rekonstruirati samo na temelju istraživanja i opisa u literarnim izvorima. Navodi se tako da je crkva bila presvođena bačvastim svodom s malim prozorima u bazi svoda. Crkva Cluny II izgrađena je između 955. i 981., neposredno uz prvu jednostavnu samostansku crkvu Cluny I, koja je pripadala prvom samostanu utemeljenom 910. g. Cluny II povezuje načela usmjerene građevine i okrenutosti zajednice prema oltaru s centralizirajućim tendencijama. Crkva je imala pročelje s dva tornja, predvorje, uzdužno bazilikalno tijelo, transept, toranj križišta i stupnjevani kor.

Cluny se nalazi u Burgundiji, gdje postoji čitav niz važnih ranoromaničkih lokaliteta. U neposrednoj blizini su Tournus i Chapaize, sjevernije je Dijon, a nešto istočnije, u današnjoj Švicarskoj, važni su lokaliteti Payerne i Romainmôtier.

U Atlasu arhitekture 2, str. 387, W. Müllera i G. Vogela, ovako je opisano mjesto Burgundije u razvoju ranoromaničke arhitekture: Od 11. st. ključno mjesto pripada Burgundiji – tamo se presijecaju i međusobno dopunjuju tipološki razvoji te oblikovni i tehnički eksperimenti, koji će od 10. st. nadaleko određivati sve življu graditeljsku djelatnost, npr. eksperimentalna gradnja svodova, raščlamba ploha, ideja zapadnog zdanja (massif occidental). Burgundski utjecaji šire se cijelom Europom preko velikih reformskih pokreta benediktinaca.

Za razliku od istodobne „saske graditeljske škole“ i njezinih odvagnutih odnosa ploha i prostora, oblikovne snage „burgundske škole“ oslanjaju se na artikulaciju konstrukcije. Njezine su karakteristike, među ostalima, uporaba grube strukture ziđa, jakih zidova i stupaca, te intenzivno eksperimentiranje u gradnji svodova i osvjetljenju.

U Atlasu je detaljno opisan kompleks samostanske crkve u Tournusu s ranoromaničkom fazom iz početka 11. st. Ističu se različiti svodovi i monumentalni zidani kružni stupci kao nosivi elementi. Slične monumentalne kružne stupce imaju primjerice ranoromaničke crkve u Chapaizu i Romainmôtieru. Sačuvana crkva u Payernu ima tzv. složene podupirače – uz središnju četvrtastu jezgru prislonjeni su polustupovi. Crkva u Payernu je važna zbog sačuvanog bačvastog svoda (oko 1040-50.) s poprečnim lukovima koji izviru iz četvrtaste jezgre podupirača. U dnu, bazi svoda, perforirani su prozori, koji uz dva reda velikih prozora u apsidi, osvjetljavaju građevinu.

Posebno značenje ima većinom uništeni kompleks u Dijonu (Côte-d'Or). Tu je oko 1000. g. nastao samostanski kompleks Saint-Bénigne. Prethodno, u 6. st., bila je sagrađena velika

6

bazilika iznad svetačkog groba. Nova ranoromanička bazilika bila je velikih dimenzija, peterobrodna, s transeptom i korom sa zrakastim kapelama. Centralna apsida bila je zamijenjena velikom korskom rotundom posvećenom Bogorodici. Od kompleksa je sačuvana samo ta velika Marijina rotunda u prizemnom dijelu. Bazilika je pretrpjela oštećenja u 12. I 13. St. i bila zamijenjena modernijim strukturama. Izvorna velika bazilika imala je drvenu stropnu konstrukciju. Tu se, naime, odustalo od presvođivanja.

Sama rotunda imala je 3 kata, glavnu i dvije pobočne lađe. Središnja jezgra okružena je s 8 stupova, daljnjih 16 nalazi se između prvog i drugog ambulatorija, te su još 24 vezana stupa na vanjskom zidu. Ambulatoriji su bačvasto presvođeni. U vanjskom ambulatoriju u svakom 3. traveju nalazi se križni svod. Rotunda je djelovala poput ogromne kripte s tajnovitim prostorom uslijed mnogostrukosti lađa i katova.

Neki važni lokaliteti u drugim područjima Francuske: Jumièges, Reims, St-Benoît-sur-Loire, Vignory, Caen.

Uz brojne druge lokalitete, pokazuje se vrlo raznolika i zanimljiva slika ranoromaničke arhitekture. Svakako je obilježavaju masivnost i monumentalnost, te osobit naglasak na artikulaciji kora.

Njemačka

Ranoromaničku arhitekturu otonskog doba ilustriraju dvije posebno važne crkve: St. Cyriakus u Gernrodeu i St. Michael u Hildesheimu.

Crkvu u Gernrodeu utemeljio je markgrof Gero i njegov 959. g. preminuli sin Siegfried u području jednoga burga. Izgradnja crkve započela je između 959. i 961. 963. Gero je u Rimu nabavio relikvije sv. Cirijaka, koji će postati glavnim titularom crkve. 965. umire Gero i biva sahranjen u djelomično završenoj crkvi. Datum posvete crkve nije poznat. Crkva je kasnije, u srednjem i novom vijeku, pregrađivana i obnavljana.

Crkva iz druge pol. 10. st. bila je trobrodna, s izrazito širokim srednjim brodom, odvojenim od pobočnih lađa alternacijom zidanih pilona i stupova. Između 2 pilona nalazi se 1 stup. Iznad bočnih lađa dižu se galerije čiji otvori simetrično slijede raspored nosača u prizemlju crkve. Na završetku brodova je transept s korskim travejom i dvjema malim bočnim

7

apsidama. Ispod korskog traveja je kripta. Zapadno pročelje obilježavala su dva okrugla tornja između kojih se nalazio središnji blok.

Crkva u Gernrodeu pripada tzv. saskoj skupini otonskoga doba. Saska skupina nastaje tijekom ekspanzije Njemačkog carstva prema istoku, na područja srednje Europe. Od građevina nastalih do konca 10. st., posebno mjesto ima crkva u Gernrodeu. Katedrale u Magdeburgu i Münsteru mogu se hipotetički rekonstruirati.

Crkva u Gernrodeu ima posebno mjesto zbog izmjenjivanja podupirača. Ona je možda najraniji primjer s takvom izmjenom podupirača. U Gernrodeu je ostvarena jednostavna izmjena – između 2 pilona nalazi se samo 1 stup. Smjenjivanje podupirača u oba oblika, s po jednim ili s po 2 stupa između pilona (stupaca), unosi snažne akcente u red podupirača. To je i ritam i pojačanje – oblikovanje srodno kasnijem izvođenju traveja. Oba načina izmjenjivanja podupirača posvjedočena su u karolinškom graditeljstvu, ali ne u naosu. Mogućnost prenošenja oblika s ahenskog atrija ili s empore korvejskog westwerka u naos! Čini se da je najraniji primjer smjenjivanja podupirača u naosu ostvaren u Gernrodeu u vrijeme izgradnje crkve oko 965. g.

Najslavnija ranoromanička crkva Njemačke je Sv. Mihael u Hildesheimu. Današnja građevina nastala je obnovom razrušenog zdanja nakon 2. Svj. Rata. Crkva je stradavala i ranije tijekom povijesti, ali smatra se da današnja građevina vjerno dočarava izgled izvorne ranoromaničke crkve iz početka 11. st.

Samostanska crkva sv. Mihaela u Hildesheimu je najznačajnija građevina otonskog razdoblja i saske škole. Ona je klasični primjer tipa građevine s antitetičkim skupinama. Njezin naručilac je biskup Bernward, za čijeg je vremena Hildesheim postao kulturnim središtem Saske. Crkva je podignuta između 1007. i 1033., na brežuljku sjeverno od utvrđenoga katedralnog sjedišta. Opširnije o arhitekturi crkve usp. Atlas arhitekture 2, str. 384-385.

Sv. Mihael predstavlja sliku otonske „crkve-zamka“. Tome doprinose kule iznad osnovnog kvadrata oba transepta i okrugle kule (u donjem dijelu poligonalne) sa stepeništima na krajevima transepata. Zahvaljujući izdvajanju kvadrata na sjecištu glavnog broda i transepta, nastaje čvrst raspored prostorija i povezanost svih uzajamnih odnosa. 2 izdvojena prostorna kvadrata, istočni i zapadni, vidljivo predočavaju osnovnu proporciju cijelog prostornog sklopa.

Smjenjivanje podupirača u Hildesheimu – 2 stupa između pilona. Rubni piloni u naosu ocrtavaju dimenzije osnovnog izdvojenog kvadrata.

I Hildesheim i Gernrode imaju drvenu stropnu konstrukciju. Obje crkve su, nakon brojnih zahvata i obnova, sačuvane do danas i pružaju osnovni dojam prvobitnih ranoromaničkih građevina.

8

Italija

Ranoromanička arhitektura razvija se posebno u sjevernim područjima Italije. Ovdje se ranoromanička arhitektura direktno nadovezuje na tipološke karakteristike starokršćanske arhitekture – ponovo su omiljene bazilikalne građevine, najčešće s tri broda, i s drvenom stropnom konstrukcijom. Na zidu glavnog broda otvaraju se prozori koji daju osvjetljenje bazilikalnoj unutrašnjosti. Kao nosači najčešće se koriste stupovi – također karakteristični za ranokršćansku arhitekturu. Pojavljuju se, međutim, i složeniji nosači.

Jedan od najznačajnijih lokaliteta sa sačuvanom arhitekturom – Pomposa južno od Venecije, na ušću rijeke Po. Tu je nastao veliki benediktinski samostan. Ekonomsko i kulturno značenje samostana na neki način odražava sačuvana arhitektura kompleksa s bogato dekoriranim pročeljem trijema i elegantnim visokim zvonikom lombardskog tipa. Sama bazilika je bila trobrodna i troapsidalna s drvenom stropnom konstrukcijom. Kompleks je izgrađen od opeka. Kompleks je građen kroz duži period, od 8. do 11. st. Pri tome se gradnja bazilike datira u 8. i 9. st., gradnja trijema (atrija) s keramičkim ukrasima na fasadi u 10. i 11. st., te gradnja zvonika u 11. st.

Sličnog tipa i također od opeka je trobrodna bazilika skromnog ruralnog samostana Vigolo Marchese – smješten uzvodno uz rijeku Po i utemeljen 1008. g. Uz crkvu se nalazi nešto niži zvonik i centralna građevina označena kao baptisterij.

Jedna od najznačajnijih građevina: velika samostanska bazilika Sant' Ambrogio u Milanu. I ta je bazilika zidana od opeka i ima sa strane lombardski zvonik. Danas su u bazilici masivni složeni podupirači i zidani svodovi.

Prvotnu crkvu na lokalitetu sagradio je sv. Ambrozije i bila je posvećena milanskim svecima Protaziju i Gervaziju. Nakon smrti Ambrozija 397., uslijedila je njegova sahrana u crkvi kojoj je postao titularom. 784. Petar, milanski nadbiskup, ustanovio je novu benediktinsku zadužbinu. Zbog novih funkcija došlo je u 9. st. do izgradnje novog prezbiterija i kripte na istočnoj strani bazilike. Nešto kasnije izgrađen je zvonik na južnoj strani crkve. U prvoj pol. 11. st., između 1018. i 1050., postavljeni su kompozitni pilastri umjesto antičkih stupova, te je tako omogućeno presvođivanje glavne i pobočnih lađa. Kroz sljedeće stoljeće izgrađeni su ti svodovi. U 12. st. je dodan i drugi, viši zvonik, te je konstruiran atrij. Cijela crkva je bila obnovljena u 19. St. Iz svega proizlazi da je ranoromanička crkva iz vremena prije 1018. bila jednostavna trobrodna i troapsidalna crkva sa stupovima i drvenim stropom.

Krajem 11. st. utjecaji ranoromaničkog stila koji se razvio u dolini rijeke Po, šire se sjeverno i južno. Jedna od građevina, pokazatelj tih utjecaja je Sant' Abbondio u Comu – peterobrodna crkva sa stupovima i dva zvonika (utjecaj Clunyja). Crkva je građena kroz duži period 11. st. i ponovo posvećena 1095. g.

9

Utjecajima iz sjeverne Italije nesumnjivo treba pripisati karakteristike tzv. internacionalne bazilikalne gradnje 11. st. na istočnoj jadranskoj obali. Riječ je o trobrodnim bazilikama sa stupovima i drvenim stropovima poput crkve u Supetarskoj Drazi ili Sv. Marije Male u Zadru. Drugi tip ranoromaničkih crkava na istočnom Jadranu nastao je u povezanosti s osobinama ranije predromaničke gradnje, što se ogleda primjerice u preuzimanju predromaničkih oblika (Sv. Nikola kod Nina , Sv. Donat i Krševan na Krku itd.).