RETORIKA

1. Korijeni retorike: antička Grčka?(Pitagorovci: Koraks i Tizija, Sofisti: Gorgija i Protagora, sredstva govorništva)

Ciceron kaže kako su Koraks i Tizija imali povijesnu ulogu u rađanju retorike i njima dugujemo određivanje metode i pravila odvijanja javnih rasprava. Kada prosuđuje neku tezu, Koraks ne vrednuje njezinu činjeničnost nego vjerojatnost – što je teza vjerojatnija, to je prihvatljivija. Koraksu dugujemo prvu definiciju retorike kao umijeća uvjeravanja, a Tiziji prvu razradu „govorničkog umijeća“koja se može rabiti u sporovima. Njih dvojica su uočili predmet retorike – uvjeravanje – a zatim na vidjelo iznijeli njezin nužni instrument – vjerojatnost.

Sofisti Gorgija i Protagora više naglašavaju zavodljivost riječi nego relevantnost dokaza i otuda pojam psihagogija koji dugujemo Gorgiji. On kaže da se trebamo prilagoditi slušateljstvu, ravnati se prema onima kojima se obraćamo. Kod sofista imamo dva smjera: teoretičniji (protagora i Gorgija) i onaj koji se od Solona bavio razradom zakona a s Periklom se usredotočava na praktična pitanja.S Protagorom se retorika premješta prema kontinentu, dolazi do brojnih promjena . za njega govorničko umijeće nije cilj sam po sebi nego je uvijek sredstvo koje može voditi do pobjede u raspravi. Gorgija ima drugačiju retoričku dimenziju i za primjer uzima epizodu s Helenom, uzrok Trojanskog rata. Kroz to objašnjava ulogu govora, logosa, koji ima veliku snagu.Gorgija ima asimetrično poimanje uvjeravanja prema kojem govornikova aktivnost odgovara pasivnosti slušatelja. Protagora je ovaj odnos držao simetričnim.Temeljni element Gorgijinog poimanja retorike je uvjeravanje. Otvara školu retorike u Ateni i uči dvije vrste govora: filozofski i sudski. Tvrdi kako je antiteza posebno pogodna za retoričku primjenu. Ona najbolje afirmira retoriku kao govorničko umijeće, a to se umijeće očituje kao sposobnost uvjeravanja na bilo koju temu, dobru ili lošu, pravednu ili nepravednu. Važan element te tehnike je i kairos. Gorgija smatra da se kaiors odnosi na vitalnu točku koja je sprega govornikovih ciljeva s vremenom, prostorom i okolnostima slušateljstva.Retorika je izum sofista: njima dugujemo prve nacrte gramatike i raspored govora, misao da je istina uvijek dogovor između sugovornika koji proizlazi iz rasprave ali i početni dogovor, bez kojeg rasprava ne bi bila moguća, te ustrajanje na kairosu, povoljnom trenutku.

SREDSTVA GOVORNIŠTVA

Ono što uvjeravanju doprinosi. To su:

a) Naravni darovi – psihički i fizički

b) Govornička izobrazba – predmetna ili stručna, općekulturna, vlastita govornička izobrazba (proučavanje pravila, tuđih govora i vježbanje)

c) Poznavanje biti i

d) Tehnike uvjeravanja

2. Korijeni retorike: antička Grčka?(Platon i sukob sa Sofistima, Izokrat, Bitne značajke govora: predmet i tema govora)

Platon optužuje sofiste da su pridonijeli propasti Atene. On problemu pristupa filozofski, nudeći dvojno riješenje koje jasno razlikuje stvari i biti, osjetilno i razumom dokučivo, mišljenje i spoznaju. Upravo tu počinje se oblikovati drukčije poimanje retorike. U Protagori Platon nastoji definirati sofista. Protagora posao sofista promatra s obzirom na obrazovno obilježje. Isticanje obrazovanja sofisti pridodaju konvenciji u čovjekovom društvenom uređenju. Konvencije se usvajaju i uče jer nisu prirodne. Vrlina je za sofiste nešto prikladno, ugodno i moguće u kulturi. U Gorgiji retorika gubi status znanosti i umijeća, definirana je kao praktična vještina koju potpuno određuje i usmjerava iskustvo. Na vidjelo izlaze razne nijanske između retorike i sofistike i javlja se dijalektika. Dijalektika: umijeće raspravljanja u kojem forma sudjeluje koliko i sadržaj. Pod utjecajem dijalektike predmet govora postaje važniji.Retorika se nadovezuje na upravljanje sudstva i vlade. Od sofistike je razlikuje sadržaj kojim se bavi a ne vrsta znanja kojim se služi.Retorika je umijeće zasnovano na neznanju slušateljstva ili na laskanju a cilj joj je korisnost ili užitak. Gorgija kaže kako retorika ne vrednuje samo učinke nego i sadržaj govora, Platon kaže da samo potvrđuje moć neznanja. Sokrat kaže retorika je laskanje.Fedar počiva na podjeli retorike na pravu i lažnu, dijalektičku i sofističku. Dijalektika je put istine i omogućuje pristup istinskom znanju.Lažna je retorika ona koja pokazuje znanje koje ne posjeduje, a istinska ona koja poznaje ono što pokazuje.Izokrat je najveći grčki pedagog 4. stoljeća, sjajan učitelj elokvencije, osnovao jednu od najvažnijih škola u antici. On je napisao tekst Protiv sofista u kojem im zamjera da retoriku svode na formalnu vježbu i da podcjenjuju političke posljedice svog učenja. On se opire ideji čiste retoričke tehnike, zbog shvaćanja da retorika učinkovitost podređuje kreativnosti. Njegova retorika je kreativan proces stvaranja napetosti i

očekivanja samom gradnjom govora. Bitno je osmišljavanje uvjerljivih govora i sposobnost obnavljanja teme drugim riječima. Odvaja se i od filozofa (ne poistovjećuje logos s razumom) i od sofista(ne želi svesti logos na jezičnu djelatnost).

Predmet i tema govora: Predmet govora je ono o čemu se govori (sloboda govora, štrajka...), a kada izlučimo iz predmeta određeno pitanje te ga zaokružimo i preciziramo dobijemo temu govora. Tema je zamisao ili bitna ideja govora, precizna pitanja na koja se daje jasan odgovor – rješavanje problema

3. ARISTOTEL

Postoji teza da se o retorici može govoriti tek od Platona i Aristotela. Platon retorici pridaje status podređen filozofiji,a slijedi Aristotelova reakcija. Brzo se udaljava od Platonova mišljenja te pridaje retorici veliku pzornost koja će rezultirati utemeljenjem retorike kao discipline tekstom Retorika se sastoji od tri knjige – retoričkim silogizmom, osjećajima i stilom.

Aristotel retoriku i njezino utemeljenje promatran kao imperativ za razumijevanje svega što je z međuljudskim odnosima nužno, kao svijetu u kojem ljudi govore te politici i etici. Retorika se može definirati negativno jer se bavi onim što je argumentacijske prirode,a nije mit ni znanost. Ipak može se definirati i pozitivno zato što omogućuje odmjeren i razuman sud o onome što se odnosi na ljudsko djelovanje.

Proučavajući ljudsku komunikaciju Aristotel razmatra tri vrste argumentacije: znanstvenu (u kojoj je silogizam demonstrativan jer polazi od premisa koje su postavljene kao istinite i prvotne), dijalektičku (u kojoj je silogizam dijalektzičan jer zaklučuje iz mogućih premisa), erističku (sofističku argumentaciju koja mogućima prikazuje premise koje to nisu i zaključke) te retoričku (koja počiva na entimemu i primjeru). Kako bi jasnije definirao retoriku on ju uspoređuje s dijalektikom tj.govorničkim ogledanjem. Iako imaju sličnosti poput dostupnosti i odsutnosti znanstvene discipline te vjerojatnosti premisa, razlike su to što se retorika razvija oko elementa uvjeravanja koji određuje iznošenje dokaza koliko i postizanje ciljeva. Retorika je vještina koja ljudima pruža mogućnost obranwe pravde ili istine jer se zanima za načione uvjeravanja, ona je sposobnost teorijskog iznalaženja uvjerljivog u svakom slučaju. Dijalektika je kao igra kojoj je cilj dokazati ili osporiti neku rezu pokoravajući se pravilima te je specifični argumentacijski dio retorike. Dijalektika je intelektualna igra čije moguće primjene sadrže i retoriku. Retorika je pak tehnika uvjerljivog govorništva koja sadrži i dijalektiku kao intelektualni instrument.

Najveća novost Aristotelove retorike leži u sustavnosti tri temeljna elementa govorništva: tko govori, koji se argument iznosi i kome se obraća. To su etos, logos i patos što vodi trima vrstama govora: političkoj, sudskoj, epideiktičkoj. Prva savjetuje ili odvraća onoga koji odlučuje djelovati, druga cilja na sudca i prošle događaje, a treća cilja na sud što ga promatrač

donosi.Svaka se služi različitim argumentacijskim postupkom: epideiktički pribjegava amplifikaciji, poltiički primjeru, a sudski entimemu. Druga knjiga Retorike odnosi se na ulogu osjećaja. Radi se o ravnoteži etosa i patosa, ako je etos temelj retorike to je zato jer se uvjerljivost postiže čvrstim karakterom kada je govor takav da govornika čini dostojnim povjerenja. Osjećaje pobjeđuje logos, ali i oni utječu na njegfa. Aristotel ubraja 14 osjećaja poput ljutnje, blagosti, ljubavi, mržnje, straha, stida itd. Svi su oni dijelovi argumentacije. Aristotel razrađuje još jednu novu teoriju, doktrine mjesta ili TOPOSA. Opća mjesta su ona koja se odnose na pravo, fiziku, politiku i druge znanosti, a posebna ona iz kojih se izvode propozicije specifične za svaku vrstu i rod predmeta.

Zaključno uspjeh argumentacije ovisi o načinu na kojineki govor logos vodi računa o slušateljstvu patosu i uspijeva istaknuti crte svog karaktera etosa.

Treći dio Retiorike bavi se stilom te govornom izvedbom te na raspoređivanje argumenata koji iznutra uređuju govor. Tema mora voditi računa o već spomenutim vrstama govora te na etos, patos i topos. Dobra je i elokucija (oblikovanje, sastavljanje) također neopohodna. Tako Aristotel zaokružuje svoju Retoriku.

Vrste govorništva

Govorništvo je moguće podijeliti na dva načina, sa stajališta slušateljstva ili predmeta. Sa stajališta slušateljstva Aristotel dijeli govorništvo na onoliko vrsta govora koliko ima vrsta slušatelja, a sto su: oni kojima se obraća savjetom SAVJETODAVNO, oni kojima se govori prilikom suđenja SUDSKO i ono koje treba hvaliti ili koriti EPIDEIKTIČNO(pohvalno/pokudno).

Ta je podjela danas zamijenjena onom koja polazi od predmeta govora a dijeli se na pet vrsta: akademsko (govori za osobito svečane zgode, visokog i dotjeranog stila), političko parlamentarno( jednostavnije, zborovi, skupštine, nekad silazi do vulgarnosti), vojničko (kratko i odlučno), sudsko (između obrane javnog dobra i dobra pojedinca, od stručne argumentacije do odvratnosti) i religiozno (izgradilo se kao homiletika)

4.

Rethorica ad Herrenium

Antička se retorika dijeli na grčko i rimsko razdoblje pri čemu se smatra da se između Aristotela i Cicerona nije dogodilo ništa značajno. Radom latinski autora dolazi do novog razdoblja antičke retorike. Slavna „Rethorica ad Herennium“ simbol je preuzimanja elemenata iz grčke retorike, anonimnog autora. Bavi se ne samo govornikovim profilom već i samim predmetom retorike – iznalaženjem i oblikovanjem. Usvaja Aristotelovu podjelu vrsta i dorađuje pojedine aspekte govorničke tehnike. Retoriku dijeli na pet dijelova: iznalaženje, raspoređivanje, oblikovanje, izricanje i pamćenje. Gledano u cjelini nastoji uskladiti

aristotelovsku i sokratovsku tradiciju, ali dodaje elemente. Važnost leži u okupljanju rzanih utjecaja starih i novih što su ih početkom 1.st. pretrpjeli Eimljani na području elokvencije.. Središnja je figura Ciceron koji piše poznata djela O govorniku, Brut i Govornik te pridaje retorici središnjem mjesto te uspostavlja ravnotežu između sokratovsko-platonovsketradficije izjednačavajući teoriju i praksu.

Kvintilijan

Propašću Republike i stvaranjem Carstva retorika dolazi u nepovoljan položaj zbog gušenja ajvne slobode. Ipak zadržava mjesto u obrazovanju, ali joj opća važnost slabi. Jedina je iznimka Kvintilijan i njegovo djelo „Obrazovanje govornika“ kojim nastoji sistematizirati retoričku tradiciju. Čini to bez inovacija zbog čegfa se čini da je nepostojanje jedinstva glavno obilježje. Podijeljeno je u dvanaest knjiga. Djelo počinje problemom obrazovanja govornika od djetinjstva, definira retoriku ciceronski, bavi se razlikama između teze i hipoteze, dijelovima govora, razlikama između tehničkih i netehničkih dokaza, komičnim pa raspoređivanjem, stilom, oponašanjem, pamćenjem i izvedbom. Zaključuje djelo razmišljanjem o povezanosti retorike, filozofije i kulture te analizom dobra govornika. Obrazovanje govornika ostaje u okvirima ciceronskih ciljeva: daje prednost moralnim i društvenim elementima retorike (etosu) u odgoju valjana čovjeka, kojeg Kvintilijan karakterizira kao hrabrog, čestitog i časnog te verbalnim i intelektualnim svojstvima elokvencije i znanja. Retoriku definira kao nauku o dobrom izražavanju koja u sebi uključuje sva dobra svojstva govorništva, a zajedno s njima i moralni lik govornika jer da bi dobro govorio čovjek mora biti dobar. Ne objašnjava vezu retorike i filozofije, ali je svejedno dragocjen doprinos sistematizaciji.

SVOJSTVA UVJERLJIVA GOVORA

Da bi govor mogao uvjeriti nije dovoljno osigurati njegove bitne osobine, mora posjedovati i niz svojstava. Mora posjedovati odlike kojima će postati uvjerljiv i neodoljiv za slušatelje: 1.očitujući prikladnu istinu, 2. Čineći ljepotu što privlačnijom, 3. Ulažući trud u pokretanje volje svojih slušatelja.

Da se pokaže istinitost potrebne su:

a)jasnoća- uglavnom ju čine tri stvari, a to su upotreba pravih izraza, konstrukcija jednostavnih rečenica i idejna preciznost.

b)jednostavnost- uvjerljiv govor mora odisati jednostavnošću, tj. nenamještenošću. To nije ejdnostavnost u smislu prostote i nekulturalnosti, već rezultat visoke kulture, finoće i profinjenosti koje onda treba znati predstaviti u najbitnijem pravcu kako bi se odmah moglo shvatiti o čemu se radi.Do te se jednostavno dolazi iz izvora produbljenog poznavanja stvari. Da bismo postigli ovu jednsotavnost treba se prihvatiti neke vrste pravog asketizma kako bi se izgradio duh odbacivanja suvišnosti. Ova jednostavnost ima i protivnika u nama samima i u

govoru koji teži za uspjehom. Velika pogreška protiv jednostavnosti je zaplitanje i nagomilavanje ukrasnih izraza.

c)istinitost ili realnost- oslonjen na zbilju, na stvarnost, na ono što jest – na istinu te mora govor odavati mudrost, zdravo rasuđivanje i razlikovanje istinita, važna od nevažna, glavna od sporedna.

Da se lijepo svidi potrebne su:

a)postepenost- neka govor neprestano raste, odnosno napreduje te ne smije govor biti na istoj misaonoj i afektivnoj razini

b)originalnost- nešto po čemu će se naša obrada razlikovati od svega poznatog. Originalnost je u tome da se pronađe novo stajalište te druga razmatranje koje nas vodi do neslućenih izgleda stvarnosti.

c)stilska dotjeranost- uklanjanje posljednjih zapreka da se ono što je istinito i lijepo dobro svidi

Da dobrota pokrene:

Konačni cilj govora nije ni izlaganje istine ni ljepota već to da to dobro uvjerljivim načinom prukažemo, dobrotu stvari koja postoji u njima samisa. Da bismo na nju mogli upozoriti potrebno nam je da ju predočimo:

a)zanimljivo

b)živahno

c)dramatično

d)sa zanosom

5.

CICERON

S Ciceronom retorika vraća svoj polet i nadahnuće. U svojim radovima ponavlja ciljeve govorničkog umijeća-zabaviti, ganuti, poučiti te pojašnjava dijelove umijeća (iznalaženje, raspoređivanje, oblikovanje, pamćenje i izvedba) te dijelove govora (uvod, izlaganje,dokazivanje,zaključak). Iznosi svoje ideje u tri poznata djela „O govorniku“, „Brut“, „Govornik“. Sva tri djela obilježava sprega retorike i filozofije. Odbacuje stara uvjerenja te smatra da su dvije discipline komplementarne po posgtupcima, a konvergentne po ciljevima. Smatra da bez filozofije čovjek ne može biti elokventan. Za Cicerona retorika niejrpimat forme, nego ravnoteža između forme i sadržaja, dakle ima racionalan i praktični karakter. Ciceron poima svijet i kulture s retorikom na središnjem mjestu. To je specifično za rimski svijet. Afirmira i nadmoć retorike nad dijalektikom, zbog etosa pri čemu je cilj uvjeravanje, a

ne čisto zaključivanje. Usvaja probabilizam koji koji upućuje na važnost i vrijednost nečega što nije ni sigurno ni nužno nego samo vjerojatno. Tako uspotavlja vezu između spoznaje i nepouzdanosti koja mu dopušta i da uklopi povijesnost događaja. pridaje retorici središnjem mjesto te uspostavlja ravnotežu između sokratovsko-platonovske tradicije izjednačavajući teoriju i praksu.

Definira i argument kao racionalno sredstvo poklanjanja povjerenja nečemu sumnjivom. Ni teza ni hipoteza se ne mogu zanemariti te je važna cjelina u općenitoj ideji. Osim etosa, logosa i patosa u ravnoteži naglašava patos.

BITNE ZNAČAJKE GOVORA: CILJ GOVORA

Problem govora zauzima središnje mjesto nauoke o ogovrništvu. Govor uvijek ima određeni cilj. I taj je cilj presudan za njegovu izgradnju i vrijednost. Mora ga pokrenuti iznutra da ga učini snažnim i neodoljivim. Pod ciljem podrazumijevamo djelo ili čin za kojim idemo, raspoloženjem koje hoćemo izazvati. Nije isto šti i tema. Tema je predmet o kome govorio, a cilj ono što obradom teme nastojimo postići. Tema je poput tijela govora, a cilj nešto slično duši pa mora prožimati svaki dio govora. Isto tako cilj je poput duše jer treba biti nevidljiv, ali ga govornik mora čitavo vrijeme biti svjestan.

Cilj mora biti:

a)jedan – jedinstvo cilja

b)određen- izbjegava općenitost, precizan

c)prilagođen prilikama- kad se odmah da izvesti

d)ćudoredno dobar – kad govornik zastupa dobru stvar

Samo ono što se veže za cilj smije ući u govor.

6. Retorika u Srednjem vijeku (kršćanska retorika)?

(Augustin i De DoctrinaChristiana, odnos retorike i homiletike, Dijelovi govora)

Augustin: Prije preobraćenja na kršćanstvo bio je profesor retorike dubokih ciceronskih uvjerenja. U djelu Contraacademicos sudovi o retorici su dvosmisleni jer se osjeti čas Platonov, čas Ciceronov utjecaj. U djelu Poučavanje neupućenih on kritizira retoriku. U tekstu De doctrinachristiana nailazimo na neutralno poimanje govorništva zbog toga što ono može služiti pravdi koliko i nepravdi. Iako je govor za Sv. Augustina konvencionalne naravi, valja razlikovati poznate i nepoznate, doslovne i prenesene znakove. Cilj toga razlikovanja jest otklanjanje tekstualne dvosmislenosti čime se utire put kršćanskoj retorici. Kršćanski govornik nestaje u potpunom sjedinjenju logosa i patosa. Sa Sv. Augustinom retorika

gubimjesto koje je imala u antičkoj kulturi i postaje običan instrument amplifikacije u prijenosu poruke. Retorika je legitimna kada joj je cilj kršćanska istina, a nelegitimna kada zbog pogreške ili gluposti ignorira taj cilj.

U antičkoj kulturi retorika je imala temeljno značenje u obrazovanju i osposobljavanju članova jednog društva za sposobnost javnog usmenog izražavanja. Ona je slovila kao „reginaartium“ (kraljica umijeća). Retorika kao umijeće javnog govora je od samih početaka bila povezana s teologijom. S vremenom se u okviru teologije razvijala i teorija o kršćanskom propovijedanju, koja je postala zasebna teološka disciplina o sadržaju i oblicima javnoga govora u crkvenom području pod nazivom homiletika kao jedan dio praktične teologije. Homiletika stoji u uskoj povezanosti s retorikom. Za neke teologe ta se uska povezanost retorike i homiletike podrazumijeva sama po sebi, tako da oni govore o homiletici kao o retorici u kršćanskom kontekstu ili o božanskoj retorici ili o retoričkom nauku o propovijedanju. Istaknuti kršćanski govornici koji su bili retorički obrazovani su Grgur Nazijanski, Bazilije iz Cezareje te Grgur iz Nise, a ne treba zaboraviti ni Ivana iz Antiohije koji je zbog svog propovjedanja dobio naziv „Zlatousti“. No, najznačajnija osoba koju vežemo uz ovu temu je Aurelije Augustin, koji stoji na prijelazu između antičke i kršćanske retorike. Retorika je podređena homiletici. Augustin stavlja osobu propovjednika u centar homiletičkog promišljanja. Propovjednik je onaj koji u sebi povezuje sadržaj i jezični oblik propovijedi.Dijelovi govora: Uvod, izlaganje, dokazivanje, zaključak.

7. Retorika u renesansnom razdoblju?

(novosti renesanse, Juraj iz Trapezunta, Erazmo Roterdamski, Jean Calvin, Pierre de la Ramee,

Bitne značajke govora: govor upravljen slušateljstvu i zadanost okolnosti)

Jean Calvin (i protestantska (reformacijska) retorika)

I na strani rimske kurije i na strani reformacije krajnosti se dodiruju. I jedna i druga strana veliča

patos, jedni su skloni lijepom i efektnosm dok drugi osobnom iskustvu. Protestantska retorika se

može nadovezati na anticiceronsku struju (licemjerje i amficijelnost crkvenih govora) što nije u

potpunosti točno. Calvin hvali stil i tehniku stoičkog govornika i poziva na jednostavnost i prirodnost.

U protestantskoj retorici, izvorni se govornik nastoji staviti u prvi plan, a ne njegov tumač. Upravo će

se na tragu toga kasnij razviti hermeneutika. Protest. retor. nastoji biti snažna i gorljiva da bi približila

temeljnu namjeru svete riječi, dok se kod katolika nastojao potvrditi integritet govornika. Dok

protestantima veza logosa i patosa nije problem katolici je se boje i ne žele da dopadnost izopči

retoriku. Suprostavljaju se ciceronskim katolicima.

Pierre de la Ramee - Ramus

Značajan je jer je sredinom 16.st. izvršio amputaciju retorike. Predlaže da se iz retorike u dijalektiku

prebace njena tri najvažnija dijela: inventio, dispositio i memoria. Mnogi u tome vide raspad retorike

koja se svela na elocutio i actio, ali retorika se brzo vraća na staro. Ramus je svojevrsni preteča

empirizma F. Bacona i racionalizma R. Decartesa. Retorika i dijelaktika su se uvijek nadopunjavale.

Autori i prije Ramusa su tvrdili da je dijalektika sadržana u retorici jer pribjegava jeziku - ali to ne znači

da se poistovjećuju. Ramus uvodi retoriku u dijalektiku. U „metodi invencije“ R. priznaje 4 argumenta

ili sadržaja što se može usporediti s Aristotelovom Retorikom. Oni su: uzročno-posljedični, subjektno-

predikatni, oprečni, usporedni. Metoda razboritosti: dispozicija ili raspored zaključivanja se mijenja

kako bi se dijalektičar prilagodio situaciji. Ramus sužava retoriku na verbalni izraz ali protivnici će ih

nadjačati.

Bitne značajke govora:

1. Govor upravljen slušateljstvu

Govor je eminentno riječ upravljena slušateljstvu, to znači da govor ne obrađuje predmet radi

predmeta nego radi slušateljstva. On je živi razgovor s prisutnom publikom. Dikcija je popraćena

kretnjama i stavovima čovjeka koji je prožet željom da uvjeri, pridobije i osvoji. Za govornika je bitna

tehnika uvjeravanja, mora znati zaći u dušu slušatelja.

2) Govor usred danih okolnosti

Okolnosti su sve ono što govornika, odnosno njegovu temu okružuje, ne spada strogo na bit stvari ali

je vezan uz nju na ovaj ili onaj način. Govor treba biti situiran u stvarne ili zbiljske okolnosti. To su

okolnosti mjesta i vremena. Govor se treba staviti u pogodnu atmosferu. Oslanjajući se na okolnosti

govor činimo privlačnim. Okolnosti često sugeriraju temu.

8. Prema modernitetu retorike: retorika u baroknom razdoblju?

(barokni duh, Nikola Kuzanski, retorika u Klasicizmu, Dikcija u govorništvu)

Barokni duh

Pobornici etosa i iskrenosti se suprostavljaju pobornicima patosa i učinkovitosti. Početkom 17. st.

protureformacija se odlučila za shvaćanje jezika kao instrumenta komunikacije - manipulacije ljudi. U

baroku se i dalje miješaju patos i etos, patos izvlači korist iz toga jer „movere“ (pobjeđivanje srca i

duša) odnosi pobjedu nad svim ostalim mišljenjima. Nije bitno koji je govor, svakako mora biti

ganutljiv i zanosan. Propovjednici u Europi su na sebe preuzeli zadatak promicanja nove retorike

(protureformacija). Krajem 16. st. F.Panigarola odlazi u europske dvorove i drži govore, kao što rade i

Isusovci. Isusovci se oslanjaju posebno na to da opišu i predoče prizore koji nas mogu očarati i pozvati

na meditiranje o Bogu. To se slaže i s Augustinom i s Erazmovim učenjima. Uzvišenost govora - udio

prirodnosti i udio umjetnosti. Isusovci mijenjaju pojam iugenium u onakav kakv je danas -

ingenioznost, odlika vješta, spretna, puna ideja. Jezik ne prenosi samo informacije već mora voditi

računa i o osjećajima, senzibilnostima i duševnim stanjima.

Nikola Kuzanski

Osjetilnost koja se širila u baroku mijenja retoričku problematiku. pitanje više ne glasi “Kako biti

dobar čovjek?“, već „Kakav čovjek treba biti da bi se svidio dvoru i bio dobar čovjek?“

Nikola je bio ispovjednik Luja 13. Napisao je spir Sveti dvor, pisao je kako prilagoditi vjeru životu na

dvoru, kako preobratiti plemiće da im vjera bude iskrenija. Spis je tako rasprava o vrlinama,

porocima, strastima, životu na dvoru - sve koristeći životopisne slike. Prije toga napisao je jedno od

glavnih djela barokne retorike „De elogentia sacra et humana“ u kojem je ostvario sintezu

ciceronizma i anticiceronizma.

Retorika u Klasicizmu

U 16. st. riječi su jamstvo čovjekova odnosa s Bogom i pitanje rasprave koje je u tom odnosu mjesto

etosa (kaotilici i protestanti). U 17. st. riječi su jamstvo ovozemaljskog poretka, održavaju autoritet

uspostavljene vlasti. Etos prelazi u drugi plan, logos se vraća u prvi. Francuski kralj ne prihvaća papu

nad zemljom koji gospodari, Isusovci mu se suprostavljaju i time vrijeđaju dvor. Akteri klasicističkog

pokreta su najstariji članovi akademje. Cilje je više ne nagovarati i nametati nego pokazati

monarhijski autoritet. Pravio je konformizam. Usredotočenost je na jezičnu uporabu, a ne

učinkovitost. Dvorska retorika postaje umijeće sviđanja, dopadanja. Brusi se francuski jezik, a govor je

jasan, valjan. Francuska spiritistička škola je reforma kršć. duha. Više poniznosti i iskrenosti, manje

licemjerja i brušenja jezika, a više istine.

Dikcija u govorništvu

Izgovaranje predstavlja presudnu ulogu u govorništvu. Pravilno izgovaranje mora imati jasnu

artikulaciju te treba razlikovati gramatičko i logičko ili misaono naglašavanje. Logički akcent

nadopunjuje gramatički. Ovime se postiže ljepota govora u koju ulaze još i boja glasa (način

izgovaranja riječi, različite nijanse, obojenost riječi proizlazi iz osjećaja, zatim zvučnost, treba se imati

jak i snažan glas, uključeni svi govorni organi, te dalekosežnost koja ovisi o položaju usta i usana).

Melodioznost je pravilno izmjenjivanje niza tonova zasnovano na različitim tonskim visinama.

Također se mora paziti na tempo.