UVOD

Čovjek najveći dio svog vremena provodi u komunikaciji s drugim ljudima. U

komunikaciji licem u lice najviše se usredotočuje na svoje riječi, pa zaboravlja kako

pri tom njegovi pokreti, mimika i gestikulacija lica kazuju svoju priču.

Neverbalna komunikacija sastoji se od mnoštva znakova od kojih svaki ima

svoje značenje. Svakodnevno komuniciramo pomoću tih znakova i čitamo ih kod

drugih ljudi, a da toga nismo ni svjesni. Verbalnim načinom komuniciranja prenosimo

informacije, a neverbalnim stavove i emocije prema tim informacijama

Poznavanje neverbalnih znakova može nam pomoći u komunikaciji s ljudima i

smanjiti nesporazume u komunikaciji. Time poboljšavamo vlastitu neverbalnu

izražajnost tako da nas drugi bolje razumiju, te izbjegavamo one znakove koji

ostavljaju loš dojam i otežavaju komunikaciju.

U početku su ljudi komunicirali isključivo neverbalnim znakovima. Jezik je

nastao prije otprilike 2 milijuna i 500 000 godina. Govor tijela i zvukovi bili su osnovni

načini iskazivanja emocija, a tako je i danas.

CILJ RADA

Glavni motiv za odabir ove teme jest raznovrsnost istraživanja na temu

neverbalne komunikacije. Teme proučavanja i polazište za istraživanja na ovu temu

protežu se u velikom rasponu pojava, počevši od proučavanja kanala neverbalne

komunikacije, kojih ima jako puno, do odnosa tih kanala u odnosu na dob, spol,

kulturu i nasljeđe. Istraživanja neverbalne komunikacije odnose se i na svakodnevni

život ljudi, ljubavni život, društvene odnose u svakodnevnom komuniciranju, odnose

s prijateljima, te odnose na radnom mjestu.

Cilj ovog rada je odgovoriti na pitanje: Što je neverbalna komunikacija?

Neverbalna je komunikacija toliko uključena u naš svakodnevni život da

upotrebljavamo različite neverbalne poruke, a da toga uopće nismo svjesni.

Poznavanje neverbalne komunikacije omogućava ,,čitanje” neke osobe koja je

neiskrena ili nešto pokušava prikriti. Omogućava nam bolje shvaćanje emotivnog

stanja osobe koja možda ne želi reći što doista misli ili osjeća. S druge strane, dobro

poznavanje neverbalne komunikacije pomoći će i nama samima da ostavimo što bolji

dojam o sebi u komunikaciji s drugim ljudima, te da spoznamo pogreške koje radimo

u razgovoru s nekom osobom i da ih nastojimo ispraviti.

KOMUNIKACIJA

Komuniciranje je, za razliku od informiranja, dvosmjerni proces, u kojemu je

povratna informacija njegov sastavni dio. Pod pojmom interakcije podrazumijevamo

„međusobno djelovanje ljudi koji jedan prema drugome zauzimaju stavove i koji sebi

obostrano određuju ponašanje U komunikaciji je, osim razmjene misli, ideja,

osjećaja, doživljaja, iskustava, važno i međusobno utjecanje.

Interpersonalna komunikacija se može definirati u širem smislu kao bilo koje

verbalno ili neverbalno ponašanje koje opaža druga osoba. Komuniciranjem

dobivamo svijest o sebi samima i svome ponašanju, o drugima, te emocionalno

zadovoljstvo ili nezadovoljstvo koje proizlazi iz komunikacijskog odnosa. Gledajući

važnost komunikacije trebali bi se puno više posvetiti tome da naučimo kvalitetno

komunicirati. Na taj način smanjiti ćemo nesporazume i nerazumijevanje.

Vrste komunikacije

Komunikaciju dijelimo na verbalnu i neverbalnu.

Verbalna komunikacija je oblik komunikacije na koji prvi pomislimo kada je

riječ o komunikaciji. Odnosi se na riječi koje izgovaramo. To je glasovna

komunikacija koja se služi jezikom neke zajednice.Verbalnom komunikacijom

informiramo druge o objektivnom stanju, idejama, zbivanjima oko nas i u nama.

Verbalna komunikacija pod svjesnom je kontrolom za razliku od neverbalne

komunikacije.

Neverbalna komunikacija se odnosi na sve druge načine na koje

komuniciramo osim riječi. Kanali neverbalne komunikacije su: govor tijela, izraz lica,

geste i ton glasa. Neverbalni su znakovi ti koji stvaraju značenje poruke koju

prenosimo.

Psihološka istraživanja nam govore da samo 7% emocionalnog značenja

komuniciramo riječima. Oko 38% komuniciramo korištenjem tona glasa, a 55%

emocionalne poruke komuniciramo neverbalnim znakovima, odnosno govorom tijela,

gestama, izrazom lica.

Da bi poboljšali način na koji komuniciramo, a tako i odnose s drugim ljudima

moramo učiti kako kvalitetno i verbalno i neverbalno komunicirati

Verbalnu i neverbalnu komunikaciju treba uskladiti na principu kako je govorio

William Shakespeare u Hamletu: “Neka vam vlastita razboritost bude savjetnik:

uskladite pokrete s riječima,a riječ s pokretima, nastojeći da se ne prekorači

umjerenost...”

NEVERBALNA KOMUNIKACIJA

Budući da se pokreti tijela tijekom komunikacije većim dijelom odvijaju

neovisno o našoj svijesti, tim se putem prenosi više informacija nego samim

govornim iskazom.

Što je neverbalna komunikacija? Kao odgovor možda najbolje može poslužiti

cirkularna definicija prema kojoj je to svaki oblik komunikacije koji se ne odvija

verbalnim putem. Taj oblik komunikacije odvija se najstarijim ljudskim jezikom –

jezikom tijela. Budući da se pokreti tijela tijekom komunikacije većim dijelom odvijaju

neovisno o našoj svijesti, tim se putem prenosi više informacija nego samim

govornim iskazom

Komunicirajući, mnogi su nesvjesni svoje neverbalne komunikacije, dok

neverbalne poruke drugih lakše uočavaju, ponekad značajnije nego verbalne. Ključ

„čitanja“ govora tijela sposobnost je prepoznavanja emocionalnog stanja druge

osobe slušajući što govori i primjećujući okolnosti u kojima to čini.

POVIJEST

Proučavanje neverbalne komunikacije datira još iz davnih vremena.

Najvažnije djelo do dvadesetog stoljeća bilo je „The expression of the Emotions in

Man and Animals“ (Izražavanje osjećaja kod čovjeka i životinja) Charlesa Darwina

objavljeno 1872 godine (3). Do tada se neverbalnoj komunikaciji nije pridavala

važnost. Ovo djelo potaklo je istraživanja govora tijela i izražaja lica, te se nakon toga

otkrilo gotovo milijun neverbalnih znakova. Albert Mehrabian pedesetih je godina

dvadesetog stoljeća otkrio da je ukupan dojam poruke 7 % verbalan (riječi), 38 %

glasovan (boja glasa i drugi zvukovi), a 55 % neverbalan. Zaključak ovoga

istraživanja je kako u razgovoru udio verbalne komunikacije manji od 35 %, a da se

više od 65 % komunikacije odvija neverbalno

Jedno od najutjecajnijih djela o govoru tijela prije 20. stoljeća jest Darwinovo

„Izražavanje emocija kod čovjeka i životinja“ objavljeno 1872. godine. David Efron i

njegova knjiga „Geste i okolina“ smatra se klasikom u proučavanju neverbalne

komunikacije. Njegov najvažniji doprinos očituje se u tome što je pisao o ulozi kulture

u oblikovanju naših gesta i tjelesnih pokreta

Antropolog Ray Birdwhistell napisao je „Uvod u kineziku“ te procijenio da

ukupan omjer verbalnog udjela manji je od 35 % a da se više od 65 % komunikacije

odvija neverbalnim putem. Procijenio je da možemo prepoznati oko 250 000 izraza

lica

Od pedesetih godina 20. stoljeća razvija se postepeno i sistematsko izučavanje

neverbalne komunikacije. Prva knjiga u čijem je naslovu korišten termin neverbalna

komunikacija objavljena je od strane psihijatara Jurgena Ruesch i fotografa Weldona

Kees. Puni naslov knjige bio je: „Neverbalna komunikacija: zapažanja o vizualnoj

percepciji ljudskih odnosa“ iz 1956. godine.

Frankov članak “Taktilna komunikacija” objavljen 1957. godine postavlja hipoteze o

značaju dodira u ljudskoj interakciji

Mehrabian je proučavao kako se emocije prenose u porukama, te je pronašao

i izrekao da je od čitave poruke čak 93 % sadržaja poruke preneseno neverbalnim

putem. Mehrabian zaključuje da je 38 % poruke emocionalnog značenja vokalno, 55

% odnosi se na facijalnu ekspresiju, a samo 7 % emocionalnog značenja poruke se

prenosi verbalno (3).

Tijekom 1960-ih godina provodile su se studije o specifičnim dijelovima tijela

kao što su: Exlineove studije gledanja, Hessova istraživanja širenja zjenice,

Sommerova kontinuiranog istraživanja osobnog prostora i rasporeda u prostoru, te

istraživanja tjelesnih aktivnosti kojima su se bavili Dittmann, Argyle i Kendon

Sedamdesetih godina izdano je mnoštvo knjiga koje su pokušale istraživanja o

neverbalnoj komunikaciji učiniti senzacionalističkim. Pisalo se kako otkriti laž,

nametnuti vlastitu dominaciju, zavarati partnera, privući partnera. Ove knjige

usmjerene prema masovnoj publici često su krivo tumačile rezultate prethodnih

istraživanja zbog težnje da im se poveća prodaja. Čitatelji su stvorili krivu sliku, te su

stvorili krivu percepciju kako - ako uspiju naučiti čitati neverbalne znakove - znati će

sve o uspjehu u svakoj interakciji s ljudima.

Važno je shvatiti da popularne knjige ne govore dovoljno oprezno kako se

značenje nečijeg ponašanja razumije promatranjem konteksta u kojem se takva

situacija zbiva. Još jedna reakcija koja se javila na takve knjige bio je strah kako će -

jednom kad ljudi nauče čitati sve neverbalne znakove - probiti neverbalni kod, te će

svi ljudi sve znati, pošto neverbalne signale ne možemo kontrolirati.

Tijekom 1980-ih i kasnijih godina postalo je jasno da ulogu neverbalnog

ponašanja ne možemo potpuno razumjeti, ako ne pogledamo i ulogu verbalnog

ponašanja koje se pojavljuje u isto vrijeme. Pokušalo se interpretirati povezanost

verbalnih i neverbalnih znakova.

KANALI NEVERBALNE KOMUNIKACIJE

Kanali neverbalne komunikacije obično uključuju geste, pokrete tijela (udova,

ruku, glave, stopala i nogu), izraze lica (osmjehe), pokrete očiju (treptanje,

usmjeravanje i trajanje pogleda, te širenje zjenica), držanje tijela, te artefakte i

parajezik.

GESTE

Geste su pokreti tijela čija je uloga prenijeti ideju, nakanu ili osjećaj.Pokreti

rukama su najčešće geste koji se koriste tijekom komunikacije. Uloga pokreta je da

nam pomažu u komunikaciji, no mogu je i ometati ukoliko su neumjereni i previše

naglašeni, jer mogu ukazivati na nervozu i nedostatak samopouzdanja. Stav tijela

može pokazati samopouzdanje ili nesigurnost .Pokreti glavom nisu važni samo dok

govorimo, već i dok slušamo, jer ako se koriste na pravi način mogu olakšati

komunikaciju.

Oni se mogu koristiti za pokazivanje stavova, kao zamjena u govoru u znak

podrške onome što je izrečeno, ili neslaganja ako proturječe izrečenom. Kada je

glava visoko i možda malo nagnuta unazad, to se tumači kao preziran, pa čak i

agresivan stav ako ga prate oštar pogled i crveno lice. Pognuta glava ukazuje na

pokornost, poniznost ili čak depresiju. Podignute i razmaknute obrve šalju pozitivnije

signale nego skupljene. Spuštene i skupljene obrve izražavaju bijes, ljutnju,

zabrinutost

Jedna od najvažnijih karakteristika gesta jeste mijenjanje njihovog značenja

kroz kulturu, odnosno, jedna te ista gesta može imati desetine različitih značenja u

različitim dijelovima svijeta. Neodgovarajuće neverbalno ponašanje zajedno s općom

kulturnom neosjetljivošću može prouzrokovati lošu komunikaciju i njen potpuni prekid

Kad smo upućeni u temu o kojoj se raspravlja upotrebljavamo više gesta, kao i

kad želimo prenijeti poruku, dominirati u društvu, kad smo entuzijastični oko teme o

kojoj se raspravlja.

DRŽANJE TIJELA

Svaki čovjek tijekom svoje komunikacije s drugima zauzima različite stavove

tijela, a svi ti stavovi imaju određeno značenje i predstavljaju znakove na osnovu

kojih drugi ljudi mogu zaključivati o nama, a i mi o njima. Na osnovu držanja i stava

tijela koji predstavljaju važne izvore informacija, možemo puno toga zaključiti o nekoj

osobi. Na osnovu prvog susreta mi o osobi možemo zaključiti o njenoj privlačnosti,

spolu, dobi, profesiji, rasi, te općoj pojavi

Znakovi koje šalje tijelo mogu pokazivati da li su ljudi puni nade ili su

depresivni, da li su samouvjereni ili stidljivi, dominantni ili pokorni. Oni koji su puni

nade, dominantni, samouvjereni, uglavnom će imati uspravno držanje. Pozitivni

stavovi prema drugima su najčešće praćeni naginjanjem naprijed, posebno kada

sjedimo. Negativni ili neprijateljski stavovi su signalizirani naginjanjem unazad.

Prekrštenim rukama se često može iskazati negativan stav prema drugoj osobi, a

labavo držanje ruku pored tijela tumači se kao otvorenost i pristupačnost

DODIR

Dodir je prvi način spoznaje okoline. Njime iskazujemo osjećaje poput

pripadanja, brige, topline, ljubavi, straha, uznemirenosti, ljutnje, bijesa. Dodirom

druge ljude potičemo na akciju, te jačamo interakciju između sugovornika. Postoji

ritualno dodirivanje kod susreta ili opraštanja kao npr. rukovanje, zagrljaj, poljubac u

obraz koje ne mora imati emocionalnu komponentu, već usvojenu normu ponašanja.

Dodir je prvo čulo koje se razvija po rođenju i može usporiti društveni, emocionalni pa

i fizički razvoj beba ukoliko je od samog početka izostavljen.Dodirivanje može imati

veoma moćan efekt na to kako reagiramo na situaciju.

Ljudi će radije dodirivati sugovornika kada pružaju neke informacije, savjet,

naredbu, mole za pomoć, izražavaju oduševljenje, dok će izbjegavati dodir kada

ispunjavaju naređenja, primaju savjete, čine nekome uslugu. Dodirivanje je snažno

sredstvo komuniciranja. U većini kultura dodir povezujemo s pozitivnim stavovima, a

izostanak dodira s negativnim. Treba imati na umu kulturološke razlike, pa je često

mnogo bolje koristiti ostale vještine govora tijela i dopustiti da dodir ili tjelesni kontakt

dođe s vremenom, što je moguće prirodnije, kako njime ne bismo izazvali negativne

reakcije.Dodiri koje možemo koristiti bez velikog rizika su rukovanje i kratko

dodirivanje osobe po leđima ili ruci, što tumačimo kao znak ohrabrenja

U nekim slučajevima, dodir je najdjelotvorniji način komuniciranja, dok kod

drugih može izazvati negativne reakcije

IZRAZI LICA

Lice predstavlja veoma važan kanal neverbalne komunikacije. Sve naše

emocije nesvjesno izražavamo nenamjernim facijalnim ekspresijama. Takvi pokreti i

izrazi lica najvjernije prenose emocionalni sadržaj poruke. Možemo reći da su izrazi

lica univerzalni. Ljudi iz različitih krajeva svijeta na sličan način izražavaju emocije

radosti, ljutnje, tuge oduševljenja, straha. Unatoč svim izrazima lica, često

propuštamo identificirati određeni sadržaj poruke lica, jer smo previše zaokupljeni

kakvu poruku ćemo mi prenijeti, ili sadržajem svojih ili tuđih riječi.

Izraze lica koristimo u mnogobrojnim socijalnim situacijama i to kada želimo

pokazati svoje emocionalno stanje, predstaviti sebe kao ličnost, pokazati svoju

inteligenciju i narav. Promatrajući druge ali i sebe možemo prepoznati šest osnovnih

emocija - iznenađenje, strah, ljutnju, gađenje, sreću i tugu

. Glavna uloga lica u našem korištenju govora tijela je izražavanje emocija. Lice daje

veliki doprinos u samom izražavanju intenziteta neke emocije koju osjećamo

Promatrači traže različite emocije na različitim dijelovima lica. Strah se obično

traži u očima, kao i tuga. Sreća se vidi na obrazima i u očima. Iznenađenje se

pokazuje na čelu, u očima i na pokretima usana. Ljutnja se oslikava na licu.

Dva američka istraživača, Ekman i Friesen, otkrili su da postoji šest glavnih izraza

lica koji se koriste da bi pokazali sreću, tugu, ljutnju, strah, gađenje i iznenađenje

Sreća

Izražavanje sreće je univerzalno i lako prepoznatljivo, a interpretira se preko poruka

koje se povezuju s uživanjem, zadovoljstvom, pozitivnim osjećanjima i prijateljstvom

Osmjeh je najvažniji izraz lica te jedno od najmoćnijih sredstava neverbalnog

komuniciranja. Osmjehom pokazujemo pristupačnost, otvorenost za razgovor, te da

se ugodno osjećamo u vlastitom tijelu. Iskrenim osmjehom ljudi će vjerovati u naše

dobre namjere te u naše pozitivne emocije. Ljudima koji se smiješe skloni smo

tolerirati mnogo toga jer vjerujemo u njihove dobre namjere. Upravo zbog toga

osmjeh se lako može upotrijebiti u manipulatorske svrhe i često smo u prilici da kod

ljudi vidimo lažno osmjehivanje koje je često u funkciji maskiranja pravih osjećanja.

Lažni osmjeh moguće je prepoznati po krajevima usana zakrivljenim nadolje i prema

očima koje ostaju u pozi pravog osjećanja, odnosno rubovi očiju se ne zatežu nagore

zajedno sa krajevima usana i licem u smijeh čitavog lica. Prva slika na Slici 1

pokazuje iskreni osmjeh koji karakterizira podizanje uglova usna i podizanje uglova

očiju tako da se „čitavo lice smije“

Tuga

Mišljenje koje dijeli većina psihologa je da emocije tuge predstavljaju formu

lica koje plače, ali umanjenog intenziteta Tuga je često popraćena plačem ili suzama

u očima. Lice se ovjesi a mišići postaju mlitavi. Usta vise,a usne mogu drhtati.

Unutarnji krajevi obrva lagano se podižu, stvarajući bore preko korijena nosa (slika

II) Premda su i suze zajednička pojava svim tužnim stanjima, one nisu indikator neke

posebne emocije jer mogu biti viđene i u stanjima velike sreće.

Strah

Strah je reakcija na borbu tijela ili odgovor na bijeg. Strah može dovesti do

suza i opće drhtavice tijela. Svi mišići tijela postaju napeti a koža može problijediti.

Strah se na licu vidi preko ubrzanog treptaja, kao i oči koje zure poput reflektora. Dok

su očni kapci podignuti uvis kako bi se vidjele bjeloočnice i istaknule oči. Zjenice su

raširene. Usta su zategnuta i povučena unatrag. Usnice drhte, što može biti

popraćeno i cvokotanjem zuba (slika III). Disanje se ubrzava zbog naleta adrenalina

u tijelu

Ljutnja

Ljutiti ljudi skupljaju i spuštaju obrve da bi se namrštili. Iznad korijena nosa

stvaraju im se bore. Oči su sužene i zure. Usne su čvrsto stisnute, a čeljusti napete i

u položaju za ugriz. Takav izraz lica pratiti će i druge pokrete poput stisnutih šaka,

trzaja glave i agresivnog ponašanja tijela, uz ruke na bokovima (slika IV)

Iznenađenje

Iznenađenje je izraz koji se skoro uvijek javlja u situacijama kada se desi

nešto neočekivano. Kod iznenađenja oči nam se rašire i otvaraju, obrve se podižu, a

čelo se bora. Usne su mekane i opuštene,a donja usna “pada” kao i velika. Puls se

ubrzava a tijelo i lice se trenutno koče (slika V)

Gađenje

Gađenje je ekspresija koja prati tjelesni odgovor na objekte koji nam se gade, koji

nas tjeraju na povraćanje i koji nas veoma uznemiruju. Gornja usna je nabrana i

zategnuta unazad, a donja spuštena. Jezik dolazi naprijed i pupči se. Nos se podiže i

nabire preko nosnog mosta. Podignute su i nosnice a podižu se i obrazi. Donji očni

kapak se podiže, stvarajući bore oko očiju. Karakterizira ga iskrivljeni izraz lica kao

što je prikazano na slici VI

Lice bez izraza

Lice bez izraza predstavlja neutralno lice, lice bez emocija. Druge osobe ne

mogu iščitati nikakvu emociju iz našeg lica. Takvim izrazom lica možemo poslati jaku

emocionalnu poruku „ne uznemiravaj“ ili „nisam zainteresiran/a” (slika VII)

KONTAKT OČIMA

Oči otkrivaju najviše i u međuljudskoj komunikaciji upućuju najtočnije signale,

jer su oči žarišna točka na tijelu, a zjenice rade neovisno o svjesnoj kontroli. Vizualna

komunikacija smatra se jednim od najvažnijih kanala ako ne i najvažnijim kanalom

neverbalne komunikacije

Uzajamno gledanje pojavljuje se kad oni koji su u interakciji, te gledaju jedan

drugomu u oči. Oni koji proučavaju neverbalnu komunikaciju također se zanimaju za

širenje i sužavanje naših zjenica, jer je ono katkad pokazatelj interesa, pažnje ili

uključenosti . Izravni kontakt očima signal je iskrenosti, te otvorene i istinite

komunikacije. Ljudi koji uspostavljaju izravan pogled smatraju se pouzdanijima (9).

Ako uzmemo u obzir da su oči ogledalo duše, shvaćamo da nam sam pogled mnogo

govori o jednoj osobi.

Često se previše kontakta očima smatra za iskazivanje superiornosti, manjak

samopoštovanja, prijetnju ili želju za uvredom sugovornika. Premalo kontakta očima

može se protumačiti kao nedostatak pažnje, nepristojnost, neiskrenost, nepoštovanje

ili stidljivost. Prekidanje kontakta očima spuštanjem pogleda tumači se kao signal

podređenosti. Komunikacija će biti najefikasnija ako se ovaj aspekt neverbalne

komunikacije koristi onoliko koliko sudionici razgovora smatraju prikladnim za

situaciju u kojoj se nalaze.Pokreti očima značajni su zbog funkcije otvaranja ili

zatvaranja komunikacijskih kanala, odnosno signaliziranja drugim osobama što od

njih očekujemo. Govornici gledaju manje od slušatelja.

Širenje i skupljanje zjenica

Na veličinu naših zjenica ne utječe samo promjena svjetlosti. One su podložne i

utjecaju naših emocionalnih promjena. Emocionalne promjene mogu primjetno

mijenjati veličinu naših zjenica, povećavanje i smanjivanje zjenica su znaci koji

govore o čovjekovom raspoloženju. Ako ugledamo nešto što nas uzbuđuje, bilo da

nam je zastrašujuće ili ugodno, naše zjenice se prošire više nego obično. Ako

ugledamo nešto što nam se ne sviđa, zjenice se skupe više nego što bi trebalo pod

postojećim svjetlosnim uvjetima. Ove se promjene normalno događaju bez našeg

znanja, a kako su u mnogim situacijama i izvan naše kontrole, predstavljaju vrijedan

pokazatelj čovjekovih emocija

Tri su osnovne vrste pogleda: društveni pogled, intimni pogled i pogled moći

Društveni pogled

Tijekom društvenih pogleda promatračeve oči otprilike 90 % vremena gledaju

u područje trokuta između očiju i usta na sugovornikovom licu. To je područje koje

gledamo u prijateljskom okružju. Taj pogled govori da nam je razgovor neusiljen i

prirodan

Intimni pogled

Kad se dvije osobe izdaleka približavaju, pogled im najprije brzo preleti od lica

prema donjem dijelu tijela kako bi ustvrdile spol osobe koja prilazi, a drugi put kako bi

ustvrdile koliko je zanimljiva. Pogled ide preko očiju i spušta se prema donjim

dijelovima tijela. Kod gledanja izbliza područje trokuta nalazi se između očiju i prsa, a

kod pogleda izdaleka od očiju se spušta do prepona ili još niže. Tim pogledom služe

se i muškarci i žene kako bi pokazali zanimanje za drugu osobu. Vidno polje ženama

omogućuje odmjeravanje muškarca cijelom dužinom tijela, dok muškarci, pošto imaju

suženo vidno polje, prisiljeni su na vrlo primjetan način prebacivati pogled s gornjeg

na donji dio ženskog tijela

Moćni pogled

Moćan pogled najlakše je zamisliti kao da osoba na sredini čela ima treće oko

i da gledamo u područje trokuta između njezina „tri“ oka. On ne stvara izrazito

ozbiljno ozračje, nego i zaustavlja dosadne gnjavatore. Uz uvjet da vam se pogled ne

spušta ispod razine njihovih očiju, vi ćete kontrolirati situaciju

Artefakti

Artefakti su materijalne stvari kojima se čovjek služi kako bi uljepšao svoju

pojavnost i neverbalno ponašanje u javnosti . Kao najjednostavniji primjer javlja se

upotreba artefakata za isticanje i popravljanje vlastite ljudske pojavnosti, a među njih

svrstavamo odjeću, nakit, boje, mirise i sve druge oblike kojima ljudi pokušavaju

svoju kožu, kosu i tijelo učiniti što privlačnijim. Način na koji predstavljamo sebe je

pod ogromnim utjecajem osobnih artefakata

Način izražavanja, prikazivanja sebe, može poslužiti za zaključivanje o

karakternim crtama ličnosti, pa čak i za prvi dojam o nečijoj inteligenciji. Smatra se da

upravo fizička pojava ima najveću ulogu prilikom uspostavljanja komunikacije, jer se

prema njoj donosi početni pozitivni ili negativni stav. Stavovi doneseni prema ovim

elementima mogu biti pogrešni, ali zasigurno snažno utječu na odnos prema drugoj

osobi. Fizički izgled je vrlo bitan, jer su osobe s ugodnim fizičkim izgledom

prihvatljivije za komuniciranje, pošto na prvi pogled stječu simpatije, a one

omogućuju topliju i otvoreniju komunikaciju

Na čitavom licu, oči su te kojima se poklanja najviše pažnje. Bez obzira na

vrstu predmeta ili stvari koje odlučili nositi, postoje signali i rituali koje njima

nesvjesno upućujemo. Jednom kad ih naučimo čitati lakše ćemo odgonetavati

značenje govora tijela

NEVERBALMI ASPEKTI GOVORA ILI

Parajezikom se može u potpunosti izmijeniti smisao onoga što je rečeno.

Kvaliteta glasa neverbalno komunicira sa svima koji čuju. Po kvaliteti glasa može se

prepoznati emocionalno stanje govornika, u glasu možemo prepoznati agresivnost,

napetost, nesigurnost. Smatra se da je ton glasa odličan indikator percepcije sebe,

percepcije drugih i raspoloženja. Poruka može biti dodana riječima koje koristimo u

izgovorenoj rečenici korištenjem intonacije u našem glasu. Intonacija će poslati

poruku slušatelju na koji način treba interpretirati poruku.

Kada razgovaramo preko telefona, ne možemo koristiti tjelesne signale kao

što su geste, facijalna ekspresija i dodir. Slušatelj ne može vidjeti naš govor tijela i to

redovno kompenziramo stavljanjem emocionalnog i intonacijskog naglaska na riječi

koje izgovaramo. Tako tugu obično karakterizira niska jačina, ozbiljan ton, dublji glas

nego obično, spori govor i relativno jednako naglašavanje riječi. Sreću i uzvišenost, s

druge strane, karakterizira veća jačina glasa, oštriji ton, brz govor i primjetnije

naglašavanje riječi. Većina ljudi smatra da je izuzetno teško čitati bez grešaka u

govoru. Često je povećana stopa grešaka u govoru indikacija da neko laže ili nas

pokušava na neki drugi način prevariti. Te greške mogu dobiti i formu pogrešno

izgovorenih riječi, mogu poprimiti oblik mucanja i zastajkivanja, a to će kod ljudi

kojima se to obično ne dešava biti protumačeno kao nervoza ili sklonost ka prevari

Često je bolje trenirati sebe i pokušavati izbjegavati pravljenje takvih zvukova i

stanki, jer one mogu od strane slušatelja biti protumačene kao neznanje i nedostatak

riječi. Izgovorene riječi također, mogu biti u potpunoj kontradikciji sa govorom tijela i u

takvim se situacijama više vjeruje ovom drugom.

Na primjer, pitanje „Zašto mi nisi ovo rekla prije?“ se može prenijeti na više

različitih načina i značenja samo upotrebom drugačije vrste intonacije. Tako mi

možemo ovu rečenicu izgovoriti ljutitim glasom, sa razočarenjem u glasu, ili sa

srećom dodanom izgovorenim riječima

SPACIJALNA OKOLINA

Proksemika je proučavanje upotrebe i percepcije socijalnog i osobnog

prostora. Pojedinac ima određeni prostor oko svoga tijela koji doživljava kao osobni.

Utemeljitelj proksemike je Edward Hall. Hall identificira četiri tjelesne razdaljine ili

zone: intimnu (oko 50 cm), osobnu udaljenost (oko 1 metar), socijalnu udaljenost (1

do 2 metra) i javnu udaljenost (više od 2 metra). Prostor koji nas okružuje, suzuje se

ili širi u ovisnosti o njima

Svi ovi oblici udaljenosti se odnose na načine kojima smo u odnosu spram

ljudi svakoga dana i ovisno od poznavanja pojedinca i naše intimnosti s njim/njom mi

zauzimamo i određene distance u odnosu na njega/nju. Hall također zapaža da

postoje različite norme o upotrebi osobnog prostora u različitim kulturama, tijekom

poslovnih dogovora ili u udvaranju. Ukoliko netko ne poznaje pravila o korištenju

osobnog prostora u nekoj kulturi, može doživjeti kulturni šok

Intimna zona (Između 15 i 46 centimetara)

Od svih zona ova je daleko najvažnija jer je to zona koju pojedinac čuva kao

da mu je osobno vlasništvo. Samo oni koji su nam emocionalno bliski mogu ući u nju,

a tu se ubrajaju roditelji, supružnici, djeca, prijatelji, rođaci i ljubimci. Kad nekoga

pustimo u naš intimni prostor to je znak povjerenja. Kad netko uđe u naš intimni

prostor bez dopuštenja osjetiti ćemo neugodu i strah

Osobna zona (između 46 centimetara i 1.2 metra)

Odnosi se na razmak potreban za razgovor s onima koji ne pripadaju našem

intimnom krugu. Uvijek je veći od pola metra. Na toj udaljenosti prema drugima

stojimo na zabavama, društvenim događanjima i okupljanjima. Na ovoj blizini ljudi se

pozdravljaju i rukuju, njihov kontakt je blizak ali manje osoban.

Društvena zona (između 1,2 i 3,6 metara)

To je razmak na kojem stojimo prema strancima i ljudima koje ne poznajemo

dobro. Potrebna je pri komunikaciji s osobama u neutralnom odnosu. Koristimo je u

svakodnevnim situacijama i poslovnim susretima. Udaljenost iznad dva metra koristi

se za formalne i manje osobne situacije. Ako želimo stvoriti prijateljsku atmosferu i

manje formalni dojam moramo smanjiti udaljenost.

Javna zona (više od 3,6 metara)

Kad se obraćamo velikoj skupini ljudi, to je udaljenost koju ćemo izabrati da

bismo se osjećali ugodno. Svako približavanje ljudima i upadanje u njihov osobni

prostor kod njih će izazvati nelagodu. (3)

PROSTORNI RASPORED SUDIONIKA

Konferencijski stol je još jedan primjer upotrebe osobnog prostora i teritorijalnosti, a u

aspektima sastanaka i mjesta koja zauzimamo kada sjedimo za stolom. Sjedeći za

konferencijskim stolom tijekom razgovora šaljemo mnoge obrambene i napadačke

poruke svojim očima, licem, rukama i ramenima. Neverbalno sjedeći za

konferencijskim stolom pokazujemo znakove i signale gornjim dijelom svojeg tijela.

Sam oblik stola i veličina, te raspored sjedenja može utjecati i na emocionalni ton i

ishod diskusije. U isto vrijeme, donji dijelovi tijela su maskirani ispod površine stola i

ne nadmeću se sa znakovima i signalima koje šalju ruke, glava i oči. Opservacije

pokazuju da je konferencijski stol polje neverbalnih bitaka

Istraživanja pokazuju da dominantni pojedinci biraju centralna mjesta za

sjedenje i vode veći dio razgovora. Nasuprot osobe sjedimo kad smo s njom u

natjecateljskom odnosu. Tim položajem želimo osobu „imati na oku” te predvidjeti

potez protivnika. Kad smo s osobom u suradničkom odnosu, te kad druga osoba

treba pomoć sjesti ćemo pored nje. U tom slučaju nemamo potrebu vidjeti što osoba

želi napraviti jer nismo u natjecateljskom odnosu s njom. Kad je cilj razgovor i

razmjena informacija izabrati ćemo najčešće kutni položaj. Prilikom disciplinskog

intervjua odabrati ćemo položaj na suprotnoj strani stola, što je dalje moguće. To je

situacija koja je napeta i prirodno je da se ljudi prilikom takvog razgovora žele što

dalje udaljiti. Kad ne želimo sa osobnom komunicirati ili zato što je ne poznajemo a

moramo sjesti za isti stol izabrati ćemo dijagonalni položaj

Prostorni raspored sudionika u vrstama razgovora.

Položaj sudionika

Vrsta interakcije Primjer situacije

razgovor

suradnja

1. savjetovanje

2. intervju prilikom zapošljavanja

1. prijateljski razgovori

2. nastavnik koji pomaže učeniku

kompeticija

zajednička

aktivnost

1. neki intervjui prilikom zapošljavanja

2. razgovor ravnatelja škole i učenika

3. igranje natjecateljskih igara (npr.šah)

1. ljudi koji sjede zajedno u restoranu i

poznaju se

2. studenti u biblioteci koji se ne

poznaju

3. ljudi koji sjede u tramvaju i ne

poznaju se

ZAKLJUČAK

Komunicirajući ispunjavamo osnovnu ljudsku potrebu da budemo u kontaktu

sa drugim ljudima. Komunikacija u svakodnevnom životu je neizbježna. Naš osobni i

profesionalni uspjeh ovise o tome koliko dobro razumijemo druge i koliko dobro drugi

mogu razumjeti ono što im želimo prenijeti komunikacijom.

Osoba teže može upravljati neverbalnom komunikacijom nego verbalnom,

stoga u situacijama kada netko nije siguran u istinitost onoga što govorimo, više će

vjerovati našoj neverbalnoj komunikaciji nego onome što smo izgovorili.

Pri susretu dvoje ljudi odmah se formira mišljenje. U tom vremenu sudimo o

karakteru, inteligenciji, navikama, sposobnostima, prikladnosti za ulogu prijatelja ili

partnera i drugim stvarima

Osobe koje ostavljaju sjajan dojam u društvu vješte su u praćenju vlastitih izraza

emocija.

Nakon što smo u stanju razumjeti govor tijela i druge aspekte neverbalne

komunikacije, biti ćemo u stanju jednostavnije komunicirati s drugim ljudima te

izbjeći nesporazume. Promijenivši svoj govor tijela mijenjamo interakciju s ljudima

oko nas.

Svjesno promatranje vlastitih akcija i pokreta drugih, za svakoga je najbolji

način da razumije načine komunikacije najsloženijeg i najzanimljivijeg bića na zemlji

– čovjeka.