Selçuk Altun - Bizantski sultan.pdf

8/17/2019 Selçuk Altun - Bizantski sultan.pdf

1/177


2/177

2

Selçuk Altun

Bizantski sultan

Preveo s turskog: Anđ elko Vlašić

Fraktura

By


3/177

3

Posve ć eno Munevveru i Mustafi Dalokayu


4/177

4

Nasred bijelih grudi izvor joj je Zemzem Ako popijem, ubitć e me; ako ne popijem, umrijet ć u

Karadžaoglan


5/177

5

ALFA

Kad god bih izgovarao svoje ime, objašnjavao bih i njegovoznačenje na arapskome, a kad god bi netko krivo izgovorio posljednjislog mog imena, bilo bi me stid. Kada sam baku upitao kako sam dobioime, procijedila je: "To je bilo ime tvoga pradjeda." Moji su se preci uTrabzonu počeli baviti izvozom i postali su najbogatija obitelj na Crnomemoru. Več mi je bilo dojadilo slušati o tome kako su ti "nemarni" precipotratili to bogatstvo nakon Krimskog rata.

Izgovor za djedov odlazak u Istanbul bio je to što je moja majka bilaprimljena na istanbulski Pravni fakultet nakon srednje škole završene uTrabzonu. Majci je bilo dopušteno baviti se odvjetničkim poslom samo uzgradi u kojoj su stanovali učetvrti Galata i u poslovnoj zgradi koju suposjedovali u četvrti Šišli. Posljednja jabuka razdora mojih djeda i bakebila je činjenica da se njihova kći jedinica zaljubila u njihova američkogpodstanara. Moja se majka na koncu vjenčala s Paulom Hackettom, koji je bio predstavnik jednoga međunarodnog časopisa, i to uz djedovpristanak. Iduće sam godine, u jednoj privatnoj bolnici sedamdesetkoraka od našeg doma, ja došao na svijet. Kada su mi bile dvije godine,umro mi je djed, a četiri mjeseca poslije otac i majka su se rastali. PaulHackett vratio se u svoju domovinu i o njemu više ništa nismočuli, a mismo se preselili u bakin stan, koji je bio odmah do našega.

Živjeli smo s njom dok nisam završio srednju školu. U poretku koji jebaka nametnula u svojem domu majka i ja ponašali smo se kao vječnoposvađana djeca. Na moje pitanje "Zar nemamo nijednu fotografiju mogoca?" baka mi je odbrusila: "Kada poželiš vidjeti kako je onaj niškoristiizgledao, pogledaj se u zrcalo!" Zahvaljujući svojem niškorisnom ocunisam sličio svojoj majci, koja je imala izbuljene oči, izduljeno lice ikovr čavu kosu. Majčina bi se ružnoća još i povećavala zbog njezina stilaodijevanja. Bilo je posve normalno da satima ne izlazi iz salona ljepote.Ambiciozna i učinkovita, bila je majstorica za fino kombiniranje podlosti itajnovitosti. Kao da joj nisu bila dovoljna tridesetčetiri podstanara uposlovnoj i dvanaestorica u stambenoj zgradi, kupila je za bagatelu joštri zgrade u ulici ispod nas.

Naša je obitelj rano bila razorena zbog veze koju je Paul Hackett

imao s nekom koketnom Kanađankom. Bilo mi je osam godina kada samto saznao od našeg vratara, koji mi je vjerojatno prenio tu informaciju na


6/177

6

bakin nagovor. Majka bi uvijek bila živčana kad bi me ujutro vidjela. Ta jenjezina zlovolja trajala sve dok nismo doznali da je Paul Hackett umro.Stari židovski psiholog kojem su me odveli tvrdio je da je to bio njezinuvjetovani refleks na bivšeg muža.

Nije mi kupovala igračke, nije mi priređivala rođendanske zabave inije mi pomagala sa školskom zadaćom. Dugo sam živio u uvjerenju dase preko mene osve ćivala bivšemu mužu. Ako mi je trebala pomoć sazada ćom, tražio bih je od Eugenija Genialea, "gospodina od Galate". TajLevantinac, kojega su anatolski doseljenici zvali Engin Baba, bio jeumirovljeni profesor povijesti umjetnosti. Od toga sam mudrogačovjeka,koji je uvijek izgledao kao da je u šezdesetima, naučio kako čitatienciklopedije dio po dio, kako pamtiti rječnike, kako otkrivati arhitekturnestilove na pročeljima napuštenih kamenih zgrada, kako davati naredbe

moru i kako postavljati zagonetke nebu.One godine kada sam krenuo u osnovnu školu, Eugenio mi je kupioprepariranog vodomara; tada sam se prestao igrati s bilo kojom drugomigračkom. Toj ptici dugoj dvadeset centimetara, sjajnoplavih leđa i repa,tamnozelenih krila, bijela vrata i oštra kljuna, pod tko zna čijimnagovorom, dao sam ime Tristan.

Najzgodnija zgrada u Ulici Hadži Ali jest Ispilandit. Umorne zgradepored nje naslonile su joj se na ramena, a one preko puta nje naklonilesu se, kao da su dio neke vjerske ceremonije. Živjeli smo u dvaprostrana stana na najvišem katu te kamene zgrade. Svaki put kad bih ustarinskom dizalu krenuo rukom prema dugmetu za sedmi kat, znao bihda će mi lice pomilovati dašak svježine. Onoga tko bi ušao u dnevnusobu obgrlio bi obris bizantskih i osmanskih građevina na istanbulskojobali od Bospora do Zlatnog roga. Uokvirena prozorima, ta je magličastapanorama bila arena mojih dječačkih igara. Kada bi mi završila nastava,prilijepio bih se za prozor balkona i upravljao pomorskim prometom kaoda u rukama imam daljinski upravljač. Smanjivao bih Mramorno more naveličinu ukrasnog bazena i izmišljao ljubavne priče između remorkera iputničkih i ribarskih brodova koji bi prolazili. Kad bi sunce sjalo poputprojektora nad morem, započinjao bih rat između dviju skupinaratobornih valova. Ime vojske koja je tekla iz Mramornog mora premaBosporu bilo je Marmara, a pobunjenici koji su im dolazili ususret zvalisu se Aramram. Dok bih oživljavao rat sa svim njegovim efektima, jadniTristan podrhtavao bi mi u krilu. Galebovi su prirodni ukras krovovazgrada Galate, od kojih je najnovija stara 150 godina. UsprkosTristanovu protivljenju posvojio sam malenoga galeba koji ječestoposjećivao naš balkon. Kad sam jednom vidio kako jede vlastiti izmet,naljutio sam se na njega i postao vegetarijanac. Iako mi je u osobnoj

iskaznici stajalo majčino gospodsko prezime (Asil), nisam joj se obraćaopo gospodski i zvao sam je po imenu. Na dan kad sam završio srednju


7/177

7

školu, rekao sam joj: "Zahvaljujem ti, Akile, za djetinjarije koje si mi radiladok sam bio dijete. Inače ne bih mogao ovako rano dose ći užitak togada sam sam sebi dovoljan."

Kad bi mi nedostajala kula Galata, moj sretni simbol, otr čao bih u

kuhinju. Kad bih odmaknuočipkasti zastor, 70-metarska cilindrična kulakrenula bi prema meni. Kad god bih se zagledao u njezin stožasti krov,zaželio bih se sladoleda u kornetu. Izgubio sam nadu u turskuknjiževnost i umjetnost jer se nijedan pjesnik ni slikar nije bacio s njezinavrha. Dok bih ja dalekozorom tražio tajanstvena lica, automatizirani bivodič iscrpljenoj skupini turista objašnjavao kako je bizantski car Justinijan 528. dao podići drvenu kulu, kako su je Ðenovežani izgradiliod kamena 1348. i Osmanlije popravili 1510. Dok bih je promatraokamen po kamen, činilo bi mi se da sam na trodimenzionalnom safariju

kroz vrijeme. Eugenio bi govorio da je "kula Galata posrednik izmeđ

uBizanta i Osmanlija".Zakletoga neženju Eugenija Genialea, koga sam smatrao svojim

duhovnim ocem, upoznao sam preko Alberta. Do sveučilišta smo AlbertoLongo i ja pohađali iste škole. Živio je s majkom i starijom sestromElsom u monumentalnoj zgradi Dogan na Galati i Eugenio im je biosusjed. Albertov otac Talijan napustio je njegovu majku s gr čkog otokaHiosa i odselio se u Melbourne. Ali Alberto je barem tijekom ljeta pomjesec dana provodio s ocem, koji je bio kapetan jahte. Njegova majkaradoholičarka radila je kao knjigovotkinja u jednom hotelu i smijala bi sedok bi mi izgovarala ime naopako. Zelenooka Elsa bila je dvije godinestarija od mene i bila mi je prva ljubav. Mislio sam da i ona voli menezato što bi me hvatala pod ruku ili me štipala za obraze dok bismo išli ukino. One godine kad je trebala krenuti u srednju školu, otišla je svojojteti u Genovu, otkrila lezbijstvo i smjestila se u Veneciji.

Odmah mi se svidjela Osnovna škola Okčumusa, koja je od našegdoma bila udaljena 222 koraka. U izgledu škole bilo je nešto teatralno iizazovno naspram nagiba naše ulice. U osnovnoj sam se školi trudio bitinajbolji u razredu kako bih zadivio baku, a u srednjoj sam se školi(neuspješno) trudio osvojiti pohvalnice kako bih zadivio nabusitedjevojke. Nakon Else se više nisam zaljubio. Nisam znao tako dobrozavoditi da bih nekoga zaludio. Gadili bi mi se dečki koji bi se čak iglupirali kako bi zaveli djevojke, ali posebno bih se bojao da ne budemodbijen. Moja baka, koja me smatrala oholim, govorila bi: “Isti si djed."

Kad je Eugenio čuo da sam odlučio ići u austrijsku srednju školukoja je bila 155 koraka od nas, rekao je: "Dobroćeš nau čiti njemački iengleski" i zašutio. Bilo je moderno urediti školu da izgleda kao zatvor;mene je podsjećala na one privremene bolnice u epskim filmovima.

Čudili su me učenici koji su se bojali satova jezika; svaka nova riječ kojubih naučio hranila je moj apetit još više, kao da sam svakom novom


8/177

8

riječ ju rješavao još jedan djelić zagonetke. Omiljeni učitelj bio mi je Herr T. B., koji nam je u svakoj prigodi govorio neki od aforizama EliasaCanettija. Dok me učio igrati šah, rekao je: "Ja neću biti odgovoran akopostaneš ovisan o njemu." Rekao mi je da sam rođeni poliglot i nisam ga

osramotio; kada sam završio treći razred srednje škole, znao sam italijanski i francuski, a i naučio sam dovoljno osmanskoga turskog da bihmogao pročitati natpis na presahnuloj česmi pored kule Galate.

Uvjerio sam baku da mi kupiEncyclopaediju Britannicu na turskomrekavši joj da je obavezan udžbenik za školu. Čitajući pet stranicadnevno, redak po redak, pročitao sam njezina 22 sveska za osamgodina. Bio sam u osmom razredu i usredotočen na poglavlje oentomologiji, kad su se vrata moje sobe svečano otvorila. Postao samsumnjičav kad sam na Akileinu licu vidio sarkastičan smiješak.

"Otac ti je umro", rekla je smirenim glasom u kojem je prevladavaloolakšanje.Dok sam sumnjičavo čitao redak "Uz više od sedamsto tisuća

poznatih vrsta kukaca postoji najmanje isto toliko nepoznatih vrsta",zanimalo me kako je saznala tu vijest.

Zadovoljio sam se time da je upitam: "Kako je umro?" Kad je rekla"Jedi grožđe i ne pitaj iz kojeg je vinograda", kao da mi se krv sledila.

Vijest o očevoj smrti dovela je do našeg pomirenja. Smirila se i višenije preuzimala ulogu majke. Kad god sam osjećao potrebu za njom,priskakala mi je upomoć kao starija sestra, i oprostio sam joj.

Nakon muževe smrti moja je baka otišla na hadž u Meku. Kad bičula da je zovu hadži-Ulvije, još bi brže počela prebirati zrna na tespihu.Bila je dobre volje i nikad nije propuštala stare turske filmove na televiziji.I ja bih se katkad posvećivao tim lošim filmovima, samo kako bih ječuokako zle likove u filmovima proklinje po njihovim stvarnim glumačkimimenima. Da bih se umilio baki, koja je bila gruzijskih korijena, molio bihse za blagdane te postio na po četku i na kraju ramazana. S prozora WC-a koji je uredila u istočnjačkom stilu mogla se vidjeti palača Topkapi.Hadži-UIvije bi me upozoravala: "Dok obavljaš veliku nuždu, nikada negledaj prema palači." Zbog toga se u WC-u godinama nisam usudioglasno pustiti vjetar.

Uživali smo u napetosti koju smo osjećali prolazeći kroz susjednučetvrt dok bismo se spuštali s Galate prema Tophaneu. Centar najve ćeludosti u našim srednjoškolskim danima bio je kafić Nezih, koji senalazio na granici dvijučetvrti. Bez potplaćivanja nismo mogli ući u tomjesto u kojem se osjećao miris ustajalog čaja i cigareta. Dok bismobrbljavom konobaru nudili kutiju cigareta, preplavljivali bi nas valoviuzbuđenja. Vozači, umirovljenici i neurotični nezaposleni ljudi u Nezihu

bili su ovisni o kocki i okladama. Dok bismo se Alberto i ja kartali, molilibismo se da se dogodi neka dramati čna svađa. Jednom je neki mladi


9/177

9

pijanac s nekim izgovorom prišao našem stolu i zaderao se: "Vinevjernički galatski usranci!" Odjednom se pred nama pojavio nekisnažan muškarac u tridesetima. Uhvativši pijanca za uho, odvukao ga jedo izlaza i izbacio van. Tako smo se upoznali s plavokosim Iskenderom

EIbasanom, kojega su zvali Albanac. Nakon što je izgubio suprugu zbogkomplikacija pri porođaju, Iskender-abi1 iselio se iz kuće svoga tasta upredgrađu Bakirkoj i iz nekog se razloga smjestio na Galati. Nikad nisamotišao u zlatarnicu u Kapaličaršiji, čiji je on bio suvlasnik. Smijao sam sena komentare redovnih gostiju kafića Nezih, koji su smatrali da jeIskender krijumčar antikviteta. On je bio strpljivi slušač i svojim jeimigrantskim naglaskom jasno i precizno naglašavao riječi. On je bioprva osoba koja me provela kroz vrata kr čme. Slavenska medicinskasestra koju je on pronašao bila je prva žena s kojom sam spavao.

Jednog se dana Iskender-abi doselio u prizemlje zgrade koja se nalaziladijagonalno preko puta nas i s vremenom mi je postao prijatelj i zaštitnik.Akile ga je nazivala "vitezom-skitnicom od Galate".

Eugenio je rekao da su Bizanćani doveli Ðenovežane u Galatu izlogističkih potreba: "Mi smo santa koja se prije osamsto godina odlomilaod ledenjaka Genova i zalijepila se na Konstantinopol." Možda su mezato iznenadili odrazi Galate koje sam vidio u Genovi kad sam jeposjetio. Galata je nekoć bila četvrt naseljena manjinama koje su bilesrednja i viša klasa. "Kad smo se mi ovamo doselili, izgledala je kaonaselje duhova", rekla je moja baka. Galatu su prvi oživili doseljenici sistoka Turske koji su se uselili u napuštene zgrade. Devedesetih godina20. stoljeća počele su se otkrivati njezine estetske i praktične vrijednosti.Strani učitelji u privatnim školama, a zatim i pisci, slikari, umjetnici iprofesionalci koji su smatrali da posjeduju boemski duh, zaposjeli sukamene zgrade koje su prkosile vremenu. (Ako ništa drugo, novi djelićimozaika barem nisu pokvarili naš prirodni sklad.)

Vlasnik kafića Tigris, koji se nalazio u Ulici kule Galate, bio jeDevran iz Dijarbakira. Govorilo se da je bio mučen tijekom pet godinakoje je proveo u zatvoru kao politički zatvorenik. I on je znao da je torazlog što su mladi dolazili u njegov kafić unatoč njegovoj bezukusnojhrani. Lijevo od ulaza stajala je oglasna ploča pod imenom Iskra. Na njoj je Devran objavljivao klišejizirane ulomke iz djela ljevičarskihintelektualaca; predlagao je pjesme i publicistiku. Jedna od predloženihknjiga pomirila me s poezijom, koju sam zamrzio u srednjoj školi. Zbogpjesme "Od čežnje sam istrošio okove" Ahmeda Arifa započinjao samdane čitajući pjesme. Zbog te sam pjesme počeo puniti policu pjesničkimzbirkama. Kad bih utonuo u pjesmu, osjetio bih užitak sličan rješavanjumatematičkih problema, ili klizanju po šahovskoj ploči s bezbrojnim

poljima koja vise s neba. Pronalazio bih tišinu u poeziji i prekoravaosvakoga tko bi ušao u moju sobu, čak i svoju baku. Razrijeđena


10/177

10

erotičnost Karadžaoglana, narodnog pjesnika iz 17. stoljeća, činila mi sekrajnje zavodljivom.Čak sam i od Iskender-abija skrivao činjenicu dasam masturbirao na neke od tih stihova. Pjesme koje sam napisao usrednjoj školi pokazao sam jedino Selçuku Altunu. On je bio bliski

Eugeniov prijatelj i više je pozornosti obraćao svojoj bibliofilskoj negospisateljskoj strani. Kad je za moju poeziju rekao da "nije beznadna",okušao sam se u prevo đenju. Moje verzije prijevoda Montalea i Kavafisaizgledale su mi kao da promatram pozadinu svilenog tepiha. Eugenio jerekao: "Ako duše tih pjesnika ne žele surađivati s tobom, što možeš?"

U stare je dane ured za nekretnine koji se nalazi ispod kafića Tigrisbio urarska radnja Panayota Stilyanidisa. Dok sam bio u srednjoj školi,majstor Panayot bio je u sedamdesetima i sam je vodio svoj dućan.Budući da više skoro nije bilo nikoga tko bi davao popravljati satove i

ure, većinom je radio na tvrdoglavim urama koje bi mu slali prodava

čiantikviteta. Od trenutka kad je doznao da sam rodom iz Trabzona, zvao

me "pontskim2 potomkom". Bio sam sretan kad bi mi dopustio da gagledam dok radi. Bilo mi je zabavno slušati salve u dvobojima izmeđuantikviteta po zidovima dućana i stolnih ura. Prestao bih disati kad bi onstavio lupu pred oko i uzeo u ruku svoju posebnu pincetu. Unutrašnjostsata činila mi se kompliciranom koliko i upravljačka ploča u zrakoplovu ikad bi pinceta učinila da sat zakuca, to mi je bilo fantastično koliko iprobuđena egipatska mumija. Majstor Panayot hihotao bi ako bih seuspaničio kad bi me tražio da mu donesem ili odnesem neke stvari. Nasredini njegova stola stajala je antikna francuska ura. Zurio samotvorenih usta dok bi se šarena mehani čka ptica u metalnoj krleci gibalalijevo-desno sa svakom otkucanom sekundom. Pet dana nakon što mi jedao sat koji mu je ostavio njegov otac, srce majstora Panayota prestalo je kucati dok je bio u dućanu. Nije imao djece; bio je posljednja karikaobitelji Stilyanidis, koja se krozčetiri generacije bavila urarstvom. Nakonnjegove smrti udovica je prodala njihovu zgradu mojoj majci i vratila sena rodni Hios s muževim starinskim urama. Na ploči između kule Galatei česme Bereketzade piše:

"Isaac Rousseau (1762.-1747.)slavni dvorski urar otac filozofa Jean-Jacquesa Rousseauaod 1705. do 1711. živio je na Galati."

Dok onuda prolazim, čini mi se kao da će dragi Panayot viknuti:"Pontski potomče!"

Kad bi me upitali "Štoćeš biti kad odrasteš?", ispalio bih: "Urar."

Kad me baka upitala što ću studirati, rekao sam: "Semiologiju" i zašutio.Ideal mi je bio postati učenik Umberta Eca na Sveučilištu u Bologni. Kad


11/177

11

je hadži-Ulvije doznala da je semiologija jezik koji se govori znakovima,upitala me: "Sinko, jesi li ti blesav?" Na majčin nagovor iznijela jeprijedlog; ako odaberem inženjerstvo ili menadžment, platitće mi studij uAmerici. Povodeći se za Eugeniom, koji je doktorirao na Berkeleyju,

prijavio sam se na desetak fakulteta. Na inzistiranje Selçuka Altuna nasvoj sam popis dodao i elitno Sveučilište Columbia. Pismo u kojem jepisalo da sam primljen na Odsjek za ekonomiju Sveučilišta Columbiatriput sam pročitao, i to u različita doba dana.

Tek dok sam ispunjavao pristupni obrazac, shvatio sam da se tosveučilište nalazi u New Yorku. Tijekomčetiri godine ondje kao da sam,paragraf po paragraf, živio u enciklopediji od grada. Zapravo su u NewYorku osjećali užitak jedino mirni bogataši i neustrašivi siromasi, a ostalisu se zadovoljavali filozofijom prosječnosti.

Jesam li se promijenio ja ili moja država? Dok bih se ukrcavao nalet New York - Istanbul, razmišljao bih o tome kakveću iritantne i plitkenovinske naslove zamijetiti pri iskrcavanju. Brojni moji sugrađani više sutugovali zbog promašenog jedanaesterca svoje omiljene momčadi negozbog aktualne korupcije; nisu čak ni čitali novine, ali prikovali bi se uztelevizore gledajući isprazne sapunice. Imao sam predrasude i premasastavu parlamenta koji su izabrali.

Ali vratio sam se u svoj gradčim sam diplomirao. Kao daću ja bititaj kojiće sniziti našu statistiku ispraznosti. Zaposlio sam se u odsjekuza upravljanje fondovima u jednoj velikoj banci. Ali nisam mogaopodnijeti idiotske službenike i kretenske ravnatelje; zapravo, nisam volioprimati naredbe. Kad sam na kraju prvog radnog mjeseca davao otkaz,bio sam siguran da će baka re ći: "Isti si djed."

Namjeravao sam započeti akademsku karijeru u ekonomiji. Hadži-UIvije je voljela moćne titule kao što su guverner, general ili profesor.Bila je spremna financirati moj boravak u inozemstvu pod uvjetom da tajproces završi profesurom. Assael Farhi, koji je bio dijete iz obitelji rodomiz istanbulske četvrti Balat, bio je moj omiljeni profesor na SveučilištuColumbia. Prijavio sam se na doktorski studij ekonomije u Londonskojškoli ekonomije, na kojem je on predavao. Budući da sam bio primljen uzimskom semestru, moji su se praznici produžili za tri mjeseca. Dva sammjeseca proveo u Italiji; u Veneciji sam se susreo s Elsom, koja je ondjevodila umjetničku galeriju. Kuću koja je podsjećala na ukletu palačudijelila je sa slikaricom koja je mirisala na razrjeđivač. "Podsjećaš nastarinske sredozemne aristokrate. Na one koje bi žene žarko željeleuništiti", rekla mi je slikarica.

Posjetio sam i Alberta, koji se preselio u Australiju one godine kada je završio srednju školu. Predavao je kemiju u jednoj srednjoj školi u

Sydneyu. Njegova supruga, koja je radila u odjelu za ljudske resurse u jednoj bolnici, bila je šest godina starija od njega. Teško sam podnio


12/177

12

tjedan dana u njihovoj kući bez duše. Sam sam vlakom otišao sve doAdelaidea. Dva sam dana proveo na zaba čenoj postaji koja se zvalaArarat.

Zbog Tristana sam znao latinska imena stotina ptič jih vrsta. Kad mi

baka nije kupila akvarij, bombardirao sam je nabrajanjem imenadvadeset sedam vrsta morskih pasa koji su živjeli u našim morima. Štosam više ljudi upoznavao, više sam cijenio sve životinje. Volio sam maludjecu, posebno nestašne djevoj čice šmrkavih nosova. "Ako ne ostavimsvoju imovinu Dobrotvornoj zakladi za djecu, tićeš napraviti tu ludost",rekla mi je baka.

Posljednja postaja nakon Sydneya bila mi je Aleksandrija, gdje samobilazio mjesta na kojima se Kavafis otuđivao, i ondje sam recitiraopjesmu "Svjetska ljepotica", kako je tu pjesmu nazvao na turskome.

Sredinom jeseni vratio sam se u Istanbul. Dosađivao sam se nasvadbenoj večeri jednoga prijatelja iz srednje škole na koju su me nasilu

doveli. Glava me boljela od jeftinog vina koje su posluživali. Prije negošto sam otišao kući, sklupčao sam se na jednoj od klupa podno kuleGalate i čavrljao s djecom koja su potjecala s istoka Turske. Nisam ihmogao zadiviti nabrajanjem općina u krajevima iz kojih su se doselili.Uživajući u pustoj i blagoj noći, ustao sam u nadi da ću se osvježiti.Počeo sam hodati u smjeru slabašnog povjetarca. Našao sam se uuličici u koju ni bicikl ne bi mogao ući. Ispred polunapuštene jednokatnice u kojoj je gorjelo svjetlo plakala je djevojčica od nekihsedam-osam godina. Bila je bosa i na sebi je imala tanku i za brojpremalenu trenerku. Sva je drhtala; nisam mogao prestati misliti da su jojsuze ljepše od bisera. Bio sam shrvan; skinuo sam jaknu i stavio joj je naramena. Tamnoputa djevojčica maslinastih očiju bila je Devranova kćiHajal. Pokojni ju je otacčesto donosio u svoj kafić dok je bila mala. Bila je drago dijete; čim bi me ugledala, tr čala bi prema meni i grlila mi noge.Devran je umro od raka dvije godine prije, dok sam bio u New Yorku.Supruga mu se tada vjen čala s njegovim starim prijateljem kojega jeDevran smatrao prijetvornim. Prema onome što mi je Hajal rekla, kad jenjezina majka sinoć umrla u bolnici, očuh ju je izbacio na ulicu.Iako sam znao da mi neće odgovoriti, nekoliko sam puta gadupozvonio na vrata. Zatim sam jadnoj djevojčici koja je neprestano drhtalarekao: "Hajal, mila, ostani noćas kod nas; do sutra ćeš se uz Božjupomoć riješiti onog alkoholičara." Uzeo sam je na leđa, a ona je još nekovrijeme isprekidano plakala i zatim mi zaspala na leđima. Preplavili sume njezina toplina i otkucaji majušnog srca, pa su i meni krenule suzena oči. Svi su me smatrali zgubidanom i još uvijek nikome nisam učinioništa dobro. Majka je ovu iznenadnu vijest primila dok je gledala zabavni

program na televiziji; rekao sam joj: "Gospođo Akile, ova princeza jeodsad moja sestra." Idućeg smo popodneva Iskender-abi i ja dali


13/177

13

pokopati Hajalinu majku. Njezin je očuh za novac pristao predati miskrbništvo nad djevojčicom i napustiti Galatu.

Hajal je bila ustrajna poput svoga oca. Nadvladala je proživljenutraumu bez psihološke pomoći. Izrasla je u pametnu i dražesnu djevojku.

Pohađa austrijsku srednju školu; zacrtala si je da će postati pedijatrica.Češlja razdjeljak po sredini jer se meni tako sviđa. Mojoj se baki obraćas "hadži-bako", a mojoj majci s "majko Akile". Prati moju baku na grobmoga djeda, u toplice u Gonenu i u Artvin do njezine sestre. Je li to nekopravilo da te iritantan stari običaj prati još od jaslica? Naime, budući dase ja nisam vjenčao, vjerujući da na nju neće doći red, počela se žaliti:"Majko Akile, zarću zbog brata ostati usedjelica?"

Svoje četiri godine u Londonu proveo sam u zgradi poredBritanskog muzeja. Za petnaest minuta stizao sam od stana do fakulteta.

Zgrada od cigle izgledala je s pročelja kao da je sagra

đena od lego-kockica; ploču na ulazu na kojoj je pisalo da je u njoj živio Bertrand

Russell primijetio sam tek nakon što sam se uselio. Tijekom jednogaKurban-bajrama majka i Hajal došle su mi u goste. Budući da je Hajalinzistirala, odveo sam je u Londonski zoološki vrt. Smatrajući gasimbolom ropstva, prije toga nisam otišaočak ni u cirkus. Ali pred lavljimkavezom - jesam li to sanjao? - pogled mi se susreo s pogledom jednemlade lavice. Strpljivo smo se gledali neko vrijeme, a zatim je prišla rubukaveza i nagnula glavu kao da je htjela da je pogladim. I njezina je obiteljnaklono gledala u mene, kao da su čekali moj znak da napadnu neki cilj.Tigrovi i pantere pak pozdravljali su me izdaleka mašući repovima.Idućeg mjeseca ponovo sam ih posjetio. Opet sam bio radosno primljen.Pomislio sam da te plemenite mačke na prvi pogled prepoznaju pravogaprijatelja, i sčežnjom sam se sjetio Tristana.

Već šest godina, dvaput tjedno, predajem na Bosporskomsveučilištu. Kada sam prošle godine izabran za docenta, majka jeupitala: "Što sad to znači?" Kad sam joj objasnio da ako su profesorigenerali, ja sam tada u rangu pukovnika, uzvratila je: "U tom slučaju,čestitam ti." Počeo sam jednom tjedno odlaziti na Sveučilište Kadir Has.Jer mi nikad nije dosadno ići u nostalgičnu zgradu na istanbulskomZlatnom rogu. Ispunjava me toplinom to što mi se studenti, kojićeodbaciti svoju jednostavnost čim počnu zarađivati, obraćaju s "mojprofesore". U slobodno vrijemečitam pjesme, bavim se semiologijom,igram šah ili izrađujem križaljke sudoku. Ako izađem u grad, zgrozim seružnih nebodera koji se dižu u nebesa poput sablasti i bude mi istinskižao zbog svih onih ljudi koji kao roboti tr če uokolo u plavim trapericama.Kao što sam priznao Tristanu, spreman sam boriti se na strani bilokojega pristojnog političkog kandidata koji će spasiti zemlju od

pretvaranja u Plitkistan. Osim toga nisam našao nijedan drugi razlog dase oslobodim Galate.


14/177

14

Tijekom prvih ljetnih praznika dok sam bio na Sveučilištu Columbia,postao sam bakin susjed tako što sam se uselio u maj čin stan, koji jestalno bio bez stanara. Stan sam uredio ispunivši ga antikvitetima izgalatskih palača. Svojim radnim stolom, svojim umornim naslonjačem,

svojim stolićima i bistama članova svoje obitelji. Kad je Eugeniočuo dasam Tristana upoznao s njima, rekao je: "Ti si jedini animist kojeg samikad upoznao." U dnevnom sam boravku objesio karte na mjestima kojasu ostala prazna nakon uklanjanja polica za knjige. Među djelima za kojani majka nije znala kojem su djedu pripadala najprivlačnija je graviranakarta koju je 1559. izradio Sebastian Munster. Dokument, koji je Hajalpodsjećao na strip stisnut na jednu jedinu stranicu, prikazuje Istanbul iGalatu kako su izgledali prije osvajanja grada 1453. Iako na karti nije jasno vidljivo s koliko je strana našačetvrt bila okružena zidovima, naša

kula, koja stoji pored akvadukta, podsjeća na svjetionik na hormonima.S novcem što sam ga izvukao od bake rekavši da mi treba za

udžbenike skupljao sam starinske atlase. Kako bih ih mogao proučavati,išao sam i na tečaj latinskog. Na tim kartama nisam naišao na grad kojinije imao pjesničko ime. Gradovi na čija sam se imena slovo po slovousredotočivao odvukli su me među svoje zidine. Bio sam ponesen napokazne obilaske; kao da je trebalo da proživim ono što se dogodiločovječanstvu zbog individualnih pogrešaka. Rastužujem ih govoreći našest različitih jezika: "Ali ja sam malodušan da malodušniji ne mogu biti!"

Alberto, kojega je majka tjerala da sluša klasičnu glazbu pola satasvake večeri kako bi mu se uzvisio duh, prepisivao je od mene u svakojprigodi. Klasična me glazba podsje ća na autoritativan buket uspavanki, apopularna glazba na konzervirano miješano povr će. Brojni dućani ugradu koji prodaju glazbene instrumente smješteni su u Ulici Galip Dede,koja povezuje Galatu s Ulicom Istiklal. Kad je Hajalčula da u brziniprolazim pored tih dućana kako me instrumenti u izlozima ne bi poprskaliantiglazbenim notama, upitala me: "Abi, pokušavaš li u isto vrijeme ljudei nasmijati i natjerati da razmišljaju?" Note moje vlastite glazbe jesu zvukvjetra koji neprestano jurca kroz labirint našečetvrti, kričanje galebova,zvuk brodskih sirena, ezan iz džamija, crkvena zvona i smijeh djevojčice;prirodni i bezuvjetni. Ako mi se sluša simfonijska glazba, odem naduuugo putovanje.

Naši prihodi od iznajmljivanja sjedaju na račun moje bake. Nakonšto platimo sve troškove, polovina se preostalog novca u lirama, apolovina u dolarima stavlja na štedne račune otvorene na svakoga odnas. Ali majci i meni zabranjeno je dirati te račune. Baka svakogmjeseca na moj račun stavlja 7500 dolara; taj se iznos usklađuje splaćom predsjednika vlade. Siguran sam da se maj čina plaća usklađuje

s plaćom predsjednika republike. Kada Hajal uzima svoj džeparac, morapoljubiti ruku hadži-bake. Skupljam ručne satove i idem na tematska


15/177

15

putovanja. Izvor moje slobode jest to što nemam razloga štedjeti novac.Dok sam bio učenik, prošao sam Anatoliju uzduž i poprijeko kako bihvidio njezine utvrde, stare mostove i svjetionike. Da bih vidio izloge sasatovima, otišao sam u Ženevu; da bih vidio kitove ubojice, otišao sam u

Tarifu; da bih vidio utočište za ptice, otišao sam u zaljev Druridge; da bihvidio raže, otišao sam u Oman; da bih igrao šah s majstorom koji je biotransvestit, otišao sam u Odessu. Ljudi su bili iznenađeni time što nisamznao tko je ona tiha žena u skupini na pikniku s Marietom i Schalkom unamibijskom Parku prirode Harnas. Marieta i Schalk bila su dvapripitomljena lava, a žena ljubičastih očiju bila je holIywoodska zvijezdaAngelina Jolie.

Hajal uživa gledati ljude koji pecaju na mostu Galata. Idem s njomonamo ako je posvađana s de čkom. Sudeći prema zastavama koje je na

mostu objesilo gradsko poglavarstvo, danas, 29. svibnja 2008., 555. jegodišnjica osvojenja Istanbula! To znači da ću sutra napuniti 33 godine.Te prigodne zastave podsje ćaju me na godišnjice koje nikada nisamslavio. Oscar Wilde je rekao: "Nakon 25. godine svi su iste starosti."

Moram s telefonske govornice nazvati madam Olgu, koja me nazivaimenom Engin od Galate. Ne zbog toga što ljubujem s dvije žene u istovrijeme, nego zbog toga što me, otkad sam joj počeo čitati pjesmenjezina zemljaka Josifa Brodskog, ta umirovljena učiteljica zove: "mojsultane".


16/177

16

BETA

Kad sam po čeo predavati, Eugenio mi je rekao: "Studenti susvijeće koje su ti dane na čuvanje, ne zaboravi." Učinio sam još i više odtoga: ugrijao sam svoju nutrinu na njihovoj treperavoj svjetlosti. Nisamstvarao stresnu atmosferu i, kad god je bilo moguće, postao sam imprijatelj. Jednom godišnje odvodio sam ih na kulu Galatu i vodiolabirintom ulica. Ima studentica koje su mi pisale ljubavna pisma, istudenata koji su me zbog moje ljubavi prema poeziji pokušavali spojiti sdjevojkama s Odsjeka za književnost. Svjestan sam da su me cijenilizbog mojih neobičnih putovanja.

Cilj mi je bio otputovati u glavni grad Eritreje 15. lipnja 2008. Htiosam se upoznati s minimalističkom arhitekturom Asmare i igrati šah sLeom Puntom, koji se preselio u taj grad jer mu se svidjelo njegovo ime.Zatim sam se namjeravao u Dar es Salaamu na ći s prijateljem sdoktorskog studija Jamesom Hillom i s njime se tobože popeti na vrhKilimandžara, koji se uzdiže ponad Serengetija.

Ujutro 5. lipnja, dok sam otvarao pismo koje je stiglo preko kurira,obuzeo me osje ćaj da neću moći posjetiti Asmaru. Poziv ispisan naljubičastom papiru koji je ispao iz omotnice bio je tajanstven:

Poštovani gospodine, ja sam bliski prijatelj Vašeg pokojnog djeda. Htio bih se vidjeti s

Vama sutra u 14.00 sati u hotelu Four Seasons na Sultanahmetu. MolimVas da pri dolasku ponesete kartu Christophora de Bondelmontibusa nevade ć i je iz okvira. Nemam nikakav prijedlog povezan s kartom

Constantinopolitan. Stvar je mnogo važnija i imam za Vas i više negosjajnu vijest.U predvorjuć e Vas do č ekati jedan moj pomoć nik.Uz želju da naš sastanak ostane tajan is dubokim poštovanjem,

Nikos Askaris

Dvaput sam pročitao pismo koje je bilo napisano crnom tintom. Prvi

sam se put trznuo kad sam vidio s kolikim pretjeranim poštovanjem pišeovaj djedov prijatelj; mislio sam da je to znak usiljenosti. Prije nego što


17/177

17

sam obrisao prašinu s karte koju je firentinski svećenik Bondelmontibusizradio 1422. i položio je na stol, primijetio sam da Askaris nije izostaviocirkumfleks na mojem imenu. Na graviranoj karti pod matiranim staklompogled mi je najprije privukla Galata. Zid koji je okruživaočetvrt sa

sjevera i zapada kao da je oko kule Galate plesao kolo. Bizantskispomenici unutar gradskih zidina izgledali su stidljivo kao pijuni raširenipo šahovskoj ploči. Nazvao sam hotel i zamolio da me spoje s NikosomAskarisom. Čovjeku koji mi se javio visokim glasom rekao sam: "Zovemkako bih čuo da mi nećete predložiti nešto protuzakonito." Kad mi jeAskaris na turskom bez naglaska rekao "Ne brinite se" i izgovorioispravno drugi slog mojeg imena, bilo mi je malo lakše. Pažljivozamotavši malenu kartu, pripremio sam se za sastanak. Odustao samod traženja madam Olge; odjednom me došla volja za Giorgosom

Seferisom. S police sam uzeo njegove sabrane pjesme, nasumično ihotvorio i krenuočitati:

"Stari prijatelju, što tražiš?Daleko od svoga domaPod stranim nebomS oživljenim snovimaVratio si se nakon toliko godina."

* * *

Svaki put kad idem do četvrti Sultanahmet, izađem na različitojstanici na crti vremena. Ovaj put našao sam se usred veselog okruženjabizantskoga hipodroma. Dok nisam stigao do džamije Sultanahmet,nisam se oslobodio povika fanatičnih gledatelja utrke...

Hotel Four Seasons kao da je stajao na straži na drugom kraju trga.Zgrada koju je u prošlom stoljeću izgradila država bila je slavna po tomešto je neko vrijeme služila kao zatvor za političke zatvorenike. Kada samušao u tiho predvorje, krupan bradati muškarac stvorio se preda mnom.Na skoro savršenom turskom rekao je: "Dobro došli, gospodine, ja samTheo Pappas; ako mi dopustite, odvest ću vas do gospodina Askarisa."Dok sam pratio toga muškarca rumenih obraza koji je izgledao kao da jeu četrdesetima, razmišljao sam o tome kako u isto vrijeme izgleda i kaosvećenik i kao šef osiguranja. Uređeno dvorište kroz koje smo prošlizacijelo je u vrijeme kad je ovdje bio zatvor bilo prostor za šetnju.Smiješeći se, Theo je rekao: "Apartman gospodina Askarisa nekoć je bioured upravitelja zatvora."

Nikos Askaris bio je bradat i ružan omaleničovjek u šezdesetima;


18/177

18

kao da je nosio masku na licu. (Zanimalo me koje kvalitete ima kaoprotutežu takvom izgledu.) Druga osoba u povećoj sobi bio je njegovdrugi pomoćnik, crvenobradi muškarac s naočalama po imenu Kalligas.Zajedničke karakteristike sve trojice bile su da su imali bradu i nosili

odijela; bio sam spreman kladiti se da su članovi neke crkve ili islamskeustanove. Na stolu su bila dva paketa te sam stavio zavežljaj s kartompored njih. Rekao sam da bih htio popiti bijelo vino iz mini-bara, aAskaris je sebi uzeo mineralnu vodu i ponudio mi da sjednem za stol.Pappas i Kalligas uzeli su dva stolca i sjeli iza Askarisa. Kalligas, koji jeimao nekih trideset pet godina, također je tečno govorio turski i valjdasam se bio naviknuo na to da se trude obra ćati mi se s poštovanjem.Askaris je rekao: "Prije nego što prijeđemo na stvar, ako mi dozvolite,imam jedno pitanje; gospodine, u dvije rečenice, kako biste objasnili što

je to Bizant?""Nekad je Bizant bio sinoniman s pojmom intrige. Ta se slika svremenom promijenila. Po mojem je mišljenju Bizant pomiješao Istok iZapad, postao najvažnija civilizacija svoga vremena i potaknuorenesansu."

"Kako ste to lijepo saželi! Mora se reći i da nijedno carstvo osimBizanta nije moglo opstati čak tisuću sto godina. U Bizantu vlast nijeuvijek prelazila s oca na najstarijeg sina. Da bi se omogućilo danajzaslužnija osoba zasjedne na prijestolje, postojao je fleksibilan izborniproces, i zbog toga je bilo i razdoblja krvavih sukoba. Ali nije li sličnihproblema bilo i u Rimu i Heladi, koju se naziva Gr čkom? Budući da uona doba komunikacije nisu bile razvijene kao u vrijeme Bizanta, njihova je pisana povijest nepotpuna.

Veličina Bizanta počinje s njegovom voljom da obnovi i nastavirimsku i helensku civilizaciju,čiji je on prirodni nasljednik. Kao što sterekli, to je naslijeđe obogaćeno dodirom Istoka.

Bizant je položio temelje modernizma. Pokrenuo je javne društveneinstitucije. Disciplinirao je vojni, obrazovni, financijski, pravni i teološkisektor. Doveo je sport i zabavu na razinu sastavnih dijelova života. Da bipovisio kvalitetu života, uredio je zdravstvo, urbanistiku, obrte, modu,zlatarstvo i društvene manire. Kao vodeća zemlja utjecao je na svojesusjede na polju znanosti, kulture i umjetnosti. I vi ste istaknuli da subizantski učenjaci koji su se raspršili Europom nakon padaKonstantinopola utrli put renesansi.

Tijekom srednjega vijeka Istok je zbog vojne nadmoći bio jači odZapada. Zapriječivši istočnjačkim vojskama put u Europu, Bizant jespasio i budućnost nespremnoga kontinenta. Ukratko, Bizant jenajvažnija civilizacija u povijesti, i akočovječanstvo ikad zahvali na

blagodatima koje je primilo, ime Bizanta moratće doći poslije Boga iprije Isusa."


19/177

19

Nisam bio zadivljen time što je Askaris bio poklonik Bizanta. Usporiosam ga zatraživši još jednu čašu vina, a onda sam poslušao drugi dionjegova monologa, koji je povezivao njegovu priču s razlogom mogadolaska. Zanimalo me što mi želi predložiti, ali znao sam da neću

pristati. Zbog toga sam zadržao mirni stav i time iznenadio njegovuekipu. Ono što me zanimalo bilo je kako su ova tri Grka koja su mebacala u depresiju govorila tako tečan turski jezik.

Askaris i ona dvojica koja su sjedila iza njega ponovo su senamjestili u svojim stolcima i zatim je njihov vođa izduljena lica nastaviogovoriti još višim tonom.

"Tijekom jedanaest stoljeća Bizant je vodilo jedanaest dinastija.Posljednja dinastija, Paleolozi, vladala je od tisuću dvjesto šezdeset prvedo tisuću četiristo pedeset treće i jedanaest je careva vladalo ukupno sto

devedeset dvije godine. Mihael, začetnik dinastije koja je najduže vodilaBizant u njegovom najtežem razdoblju, bio je iz plemićke obitelji. To što

mu je prezime značilo 'stara riječ' znak je dubokih korijena. S obzirom nauvjete vremena u kojem su vladali razdoblje dinastije Paleologa smatrase prilično uspješnim. Posljednji car Konstantin Jedanaesti imao ječetrdeset pet godina kada se tisu ću četiristo četrdeset devete uspeo naprijestolje. Bio je uzoran vladar; i narod i vojska smatrali su ga svojim.Kada je odbio poziv sultana Mehmeda Drugoga da se preda, osmanskavojska koju ječinilo osamdeset tisuća vojnika opkolila je Konstantinopoldrugoga travnja tisuću četiristo pedeset treće. Bizantska vojska, koja jebranila grad čije se stanovništvo smanjilo na šezdeset tisu ća ljudi, brojila je sedam tisuća vojnika. Car se uzdao u zidine koje napadačke vojskenisu uspjele osvojiti tijekom osamsto godina i u pomoć pape NikolePetog i prijateljskih europskih kraljeva. Tijekom opsade koja je potrajalapedeset pet dana pridošla pomo ć bila je simbolična i stigla je kasno. Kaoda je papa izdao pravoslavni Bizant ubodom u leđa zato što mu Bizantnikada nije priznao vrhovnu vlast.

Vojska kojoj je oslabjela obrambena moć i narod koji je imaoproblema s nestašicom hrane bili su nezadovoljni. Konstantin je zaveonarod lažnim obećanjima i pokušao isplatiti plaće vojnicima rastopivšiposude od dragocjenih metala koje je uzeo iz crkava. Carev nadljudskitrud nije bio dovoljan; dvadeset devetog svibnja tisuću četiristo pedeset itreće Konstantinopol je pao! Tijelo koje je, navodno, bilo tijeloKonstantina Jedanaestog, na kojem je bila carska odje ća i čije je lice biloraskomadano, u paradi je nošeno gradom. Pedeset tri tisu će civila ivojnika koji su pali u osmansko zarobljeništvo bile su sigurne da to tijelonije bilo tijelo njihovog cara. Većina je vjerovala da je on ušao u zidine ida će izaći kada stigne dan oslobođenja.

Georgios Sphrantzes zapisao je da je Konstantin Jedanaesti umroboreći se na zidinama i ta je pretpostavka postala službeni stav. Isti je


20/177

20

povjesničar izmislio i da je osmanska vojska došla s dvjesto tisućavojnika osvojiti grad. Sphrantzes, koji se rodio tisuću četiristo prve, bio jeosim toga careva osoba od povjerenja, dogovorio je njegov brak i bio jenjegov osobni tajnik. Povjesničar Nicola della Tuccia, pjesnik Abraham

Angorski i bizantski episkop Samile napisali su međutim daje car pobjegao morskim putem.U vrijeme opsade car je imao četrdeset devet godina. Ako se uzme

u obzir prosječna životna dob onoga vremena, mogao je biti snažanpoput današnjih sedamdesetpetogodišnjih djedova. Vjerojatno se nijemogao sukobljavati prsa u prsa s osmanskim vojnicima, ali napravio je iviše od toga. Sa svojim je zapovjednicima koordinirao otpor svoje vojskena zidinama dugim sedam kilometara. Kada je osmansko osvajanjegrada bilo samo pitanje trena, njegovi najbliži suradnici preklinjali su ga

da se povuče na Peloponez. Ostao bi u progonstvu neko vrijeme, kao iosnivač dinastije Mihael, i vratio bi se u prijestolnicu kad bi se uvjeti

poboljšali. Vidjevši da mu se vojska raspada pred očima i ne mogavši seoduprijeti takvom nečasnom nagovaranju, Konstantin se onesvijestio.Navukli su njegovu odjeću na tijelo časnika čije je lice bilo raskomadano.Povezavši mu oči i ruke, ukrcali su cara na posljednju đenovešku lađukoja je napuštala grad. Povijesne knjige izostavile su činjenicu da je car zapravo bio otet.

Na toj je lađi od plemića bilo šest Paleologa, dva Kantakuzena, dvaKomnena, dva Laskarisa i dva Notarasa. Loukas Notaras bio je upraviteljdvora s titulom velikog vojvode. Notaras i Sphrantzes bili su zetovidinastije Paleologa, ali nisu se voljeli. Notaras je bio tajanstven državnik;u isto je vrijeme bio državljanin i Genove i Venecije i u ondašnjim jebankama imao golemo bogatstvo.

Notaras i Sphrantzes predali su se Osmanlijama jer je sultanobećao plemićima da će sa čuvati živote. Tjedan dana nakon pada gradaNotaras je ubijen iz nepoznatih razloga, a Sphrantzes je izbjegao u gr čkigrad Mistru, jedini dio Carstva koji je ostao neosvojen.

Vratimo se đenoveškoj lađi; prema iskazu njezinoga kapetanaZorzija Dorije, njegovi bizantski putnici iskrcali su se na otocima Hiosu iKreti. Odande su se razišli po raznim gradovima na Peloponezu, na Krfui u Italiji. Car i njegova rodbina najprije su otišli s kćeri i sestrom LoukasaNotarasa u Veneciju. Ondje su prebacili bogatstvo koje je bilo naračunima obitelji Notaras, ali je pripadalo caru, na račune njegoverodbine.

Nakon toga Konstantin nikad više nije stupio nogom na tlo Venecijeili Genove. Život je nastavio skrivajući se po raznim talijanskimgradovima pod majčinim prezimenom, Dragaš. Vjenčao se s plemićkom

udovicom iz Ravenne i kćeri rođenoj u tom braku dao je majčino ime,Jelena. Od sviju je skrivao svoj pravi identitet, pa je takočak i njegova


21/177

21

supruga mislila da je stari bizantski princ. Dva prethodna careva brakakratko su trajala jer su mu obje supruge umrle od bolesti, a objenesretne carice tako đer su bile Talijanke. Konstantin je živio jošdvadeset dvije godine potiskujući depresiju i imao je sedamdeset jednu

godinu kad je umro. Znao je da se nikad neće moći vratiti uKonstantinopol, ali nije mirovao, nego je pripremio 'listu za osvetu'.Europa je pokazala neoprostivu nezahvalnost prema Bizantu, koji ju jeuvijek štitio od azijskih barbara, i ostavila Bizant da se sam bori protivOsmanlija. Nisam u mogućnosti iznijeti detaljne podatke o toj listi. Alimogu navesti dva zanimljiva primjera; papa kojega je Bizant prokleoumro je iznenadno u pedesetosmoj godini života. Bio je to šok: zdravljeNikole Petog bilo je uvijek dobro i nikad nije bolovao ni odćegaozbiljnog. Kažu da se tvrdilo da je umro od guše kako bi se sakriločinjenicu da je bio otrovan. Mehmed Drugi Osvaja

č imao je

četrdesetdevet godina kad je umro tisuću četiristo osamdeset prve. Zanimljivo je

da su za njega u povijesti ostali zabilježeni isti mogući uzroci smrti: gihtili otrovanje. Ako je vjerovati Istoku, otrovali su ga kršćani, a ako jevjerovati Zapadu, bio je to njegov najstariji sin, Bajazid Drugi. Ja paksmatram da su obojica bila pri vrhu liste za osvetu.

Konstantin se više nikad nije susreo sa Sphrantzesom; možda nijehtio riskirati. Njegov je bliski suradnik umro tisuću četiristo sedamdesetsedme u samostanu na Krfu. Tri plemića koja su bila na istoj lađi scarem nisu mu prestala služiti. Kad je Konstantin umro tisuću četiristosedamdeset pete, njima je predao svoje tajno blago i vlastu progonstvu.Oni su zasnovali tajnu organizaciju koju su nazvali Nomophylax (Nomo),što bi na gr čkom bilo 'čuvari zakona'. S vremenom su udvostručilinaslijeđeno bogatstvo i izvršili zadatke s liste jedan po jedan.

Massimo d'Urbino, jedini Konstantinov potomak, bio je ambiciozantrgovac, i nije bilo luke na Istoku u koju nije uplovio. Vjenčao se shelenskom djevojkom iz Izmira i tisuću petsto treće smjestio se uIstanbulu. Kada se D'Urbinova jedina kći, Irena, udala za sina jednogapaše i prešla na islam promijenivši ime u Emine, i Bizantsko je Carstvo uegzilu prešlo na Osmanlije. Jedan od zadataka organizacije Nomo bio jeizabirati cara u Emininom obiteljskom stablu. Konstantin je želio da se jedino njegovi 'odabrani potomci' brinu o onoj listi. Zbog toga nitko tkonije odabran da bude car nije pozvan da provodi zadatke u djelo.

Organizacija Nomo već se petsto trideset tri godine brine o svemutome; bizantsko prijestolje u egzilu nije ostajalo prazno. Prva obvezanovoga cara jest zakleti se na tajnost, a svoju tajnu ne može podijelitićak ni sa svojom suprugom. Kazna za izdaju jest... smrt!"

Askaris je zastao kako bi procijenio moju reakciju. Zacijelo sam

imao izraz lica glumca kojem je njegova uloga bila dosadna. Upitao memože li otvoriti zavežljaj s kartom. Obuzela me sumnjičavost kad je iz


22/177

22

svoje torbe izvadio pincetu. Dodirnuvši jednu točku na rubu karte,razdvojio je njezin metalni okvir. Stisnuvši oči, kao da je počeo moliti;bilo je očito da me ne bi ni čuo da sam išta rekao. Pincetom je vještoizvukao list papira koji se nalazio između karte i njezine podloge. Je li to

na četvrtastom komadu papira bila polovica nekakvog portreta? Ugledalismo portret bradatog muškarca izduljena lica i s kacigom na kojoj je bionaslikan dvostruki orao; Njegovo Veličanstvo izgledalo je kao da čekaprigodan trenutak da nekoga prekori. Askaris je iz ljubičastog paketa sastola izvadio još jednu kartu. List papira, koji je izvadio iz okvira karte naisti način kao i iz prve, stavio je ispod prvog lista. Portret je sada biopotpun sve do svojih ukrašenih rubova, i Njegovo Veličanstvo izgledalo je kao da ispruženih ruku traži pomoć.

Askaris i njegova dva pomoćnika odjednom su ustali i stali u stav

mirno usmjerivši oči prema podu. Askaris je rekao: "Poštovanigospodine, ovo je gravura posljednjega bizantskog cara Konstantina

Jedanaestog Dragaša Paleologa... A vi ste njegov potomak i bizantskicar u egzilu, Konstantin Petnaesti Paleolog..."

Osjećao sam se kao da su mi laktovi zalijepljeni za stol. Nisamdopustio da sovooki ponovi svoju rečenicu, kako ne bi još više pojačao jezu koja se osjećala. Sve stanice u mojem tijelu počele su mi slatisignale u mozak. Hoće li me glava odjednom zaboljeti i rana na jezikueksplodirati? Zacijelo sam bio žrtvom jedne velike zbrke. Najprije samtrojici ispred sebe koja su stajala kao tjelesni čuvari rekao da sjednu."Zanima me kakve dokaze imate i, ako niste Turci, kako to da izvrsnogovorite moj jezik", rekao sam.

Askaris se oduševljeno nagnuo nad stol. Približio mi se držeći urukama ljubičasti album koji je izvadio iz kožnate torbe. Na stranicamakoje je svečano otvarao bile su gravure ili fotografije jedanaest osoba odD'Urbina sve do mene. Zaboravio sam podatke iz njihovih životopisakoje mi je nabrajao čim bi okrenuo iduću stranicu. Jedina nagrada teseanse bila je da sam doznao da smo se u 18. stolje ću preselili uTrabzon. Što je sovooki više govorio, šansa da ga uhvatim u pogrešcibila je sve manja i mogao sam jedino analizirati situaciju: kada je uvedenZakon o prezimenima,3 moj je djed odabrao pridjev koji nam je najvišeodgovarao: Asil, odnosno "plemeniti". Osim moga imenjaka sva imenadana mojim djedovima bila su islamski ekvivalenti imena bizantskihcareva (Jahja: Ivan, Mikail: Mihael, Ishak: Izak, Rumi: Roman). Baš samhtio ubaciti malo humora u situaciju komentirajući da taj sustavni pristupnije izostavio moju majku (Akile: Sofija), kad mi je nešto drugo privuklopozornost. Kad je nakon djeda Jahje Asila došao red na mene, još samuvijek bio dijete i čekalo se točno trideset godina da bi me se

obavijestilo. Najdramatičnije mogućnosti počele su mi se vrtjeti u glavi,kao izbori za odgovor na nekom testu. Kad sam od Askarisa zatražio


23/177

23

podatke o organizaciji Nomo,čelo mu se namrštilo:"Potomci trojice plemića koji su zasnovali organizaciju nastavili su

provoditi i njezinu misiju. Upravljanje organizacijom obično je prelazilo soca na sina; oni koji ga nisu imali posvajali su. Njihove su supruge pak

smatrale da su oni samo bogati ulaga či. U vodstvu su uvijek bile triosobe i među njima nije dolazilo do nesuglasica.Dok su povećavali bogatstvo koje su naslijedili, nisu bili korumpirani

i nikad nisu riskirali. Nije poznato koliko je milijardi dolara dosegnulabilanca organizacije Nomo, ali kaže se da ne ulažu u nekretnine ni naburzi. Tajna je i gdje žive članovi organizacije i kako se okupljaju.Nadgledaju careve koje su odabrali, ali viđaju se jedino s onima za kojesmatraju da su toga vrijedni. Meni naredbe prenosi osoba pod krinkom.Može biti da ni ta osoba nije u izravnom kontaktu sčlanovima Noma. Ne

mogu vam dati druge podatke osim da sam ovdje zbog toga što dovoljnodobro znam turski. Vjerojatno ste pretpostavili da se tijekom zadatka nekoristimo svojim pravim imenima.

Možemo vam pokazati kopiju oporuke koju je vaš pradjed potpisao iostavio organizaciji Nomo. U desnom donjem kutu karte koju ste donijelinalazi se jednaki potpis. Nakon što izgovorite zakletvu i budete okrunjenicarskom čašću, preuzet ćete posebnu dužnost."

"Čak i da povjerujem da potječem od Massima d'Urbina, to i daljenije dokaz da sam potomak jednog cara!"

"Zapravo, u oporuci ima tragova koji mogu proći kao dokazi, alitočno je da niste u položaju da to sve analizirate. Ako biste uspjeli doći ukontakt s članovima Noma, oni bi vam mogli datičak i dokaz u oblikunalaza DNK-a. Za to vas vjerojatnočeka neki test. Dok se spremamo zataj postupak, s vašim dopuštenjem, bit ćemo vam na raspolaganju. Ovo je prekretnica u našoj povijesti jer je došao red na posljednji zadatak nalisti Konstantina Jedanaestog. Kada se obavi ono što je potrebno, to ćeznačiti da smo prošli jedan značajan ispit. Tada ćete vi i članovi Nomadonijeti odluke vezane uz budućnost organizacije. To bi moglo zaposljedicu imati i ukidanje Noma..."

"Najprije bih želio znati zašto sam odabran za taj veliki završetak izašto sam s time tek sada upoznat."Osjetio sam da su se sva trojica odjednom umirila, što je značilo da

sam im postavio pitanje koje su očekivali. Kalligas, koji je zatražiodopuštenje da odgovori na ta pitanja, podsjetio me na rabina u dvojbi,kakve se može vidjeti u umjetničkim filmovima. Moguće je da je nosiolažnu crvenu bradu; došlo mi je da ustanem i povučem je.

"Bizant je primao utjecaje s Istoka i nije se mogao potpuno odrećimnogobožačkih vjerovanja iz svoga poganskog razdoblja. Moć

tajanstvenoga oduvijek se priznavala. Gledajte, jedanaest je dinastijaBizanta, koji je trajaočak jedanaest stolje ća, a za posljednje je dinastije


24/177

24

vladalo jedanaest careva; vi ste kandidat za jedanaestoga cara uprogonstvu... Simbol Bizanta je dvoglavi orao; njegov numerički izrazodgovara broju jedanaest; broj jedanaest simbol je vodstva i jedinstva...Konstantinopol smo izgubili dvadeset devetog svibnja; vi ste se rodili

ujutro tridesetog svibnja; nema nijednoga drugog cara rođenoga na takoznačajan dan... Broj pet predstavlja cilj; trenutačno je petsto pedesetpeta godina otkako smo izgubili Konstantinopol... Broj tri pretkazatelj jeolakšanja, a vi ste upravo napunili trideset tri godine...

Dat ću primjere iz vašeg života. Usprkos obiteljskim problemimaniste bili problematično dijete. Bili ste marljiv, iskren i popularan učenik.Vaši su se uspjesi nastavili i na najboljim sveučilištima svijeta.Intelektualac ste i ljubitelj umjetnosti koji govori pet jezika. Volite pomoći,pristojni ste i velikodušni. Niste se pokušali trikovima izvući iz obvezne

vojničke službe. Ako bi uvjeti bili povoljni, mogli biste se uklju

čiti upolitički život bilo koje zemlječiju putovnicu nosite. Previše ste ponosni

da biste primali naredbe od drugih, ili da biste očijukali s djevojkama.Idete u krevet s dvije djevojke u isto vrijeme. Ako se nađete oči u oči slavom, on se pretvara u kućnu mačku. Imate zavidnu aurutajanstvenosti. Gospodine, vi ste car kojega je Bizant u progonstvučekao petsto pedeset pet godina! Zahvaljujući vama duša vašegprapradjeda napokon će počivati u miru. Bitćemo ponosni što ćemo vamse moći obraćati s: 'naš gospodine!'"

Počelo mi je dosađivati to laskanje koje je dolazilo u sve jačimdozama. Ali vjerovao sam u ono što su mi govorili ovi Nomovi vanjskisuradnici, i skoro sam suosjećao s organizacijom koja me slijedilačak ido ljubavnih hotela. Kao osoba koja voli zagonetke zainteresirano samiščekivao zadatak koji me čekao, posebno zato što je to bila posljednjastavka u oporuci Konstantina XI. Možda sam pronašao i projekt kojićeme ponovo izvući iz Galate.

"Moja baka kaže da treba dvaput razmisliti čak i kad se samokupuje donje rublje." To je bila poslovica s kojom sam zaključiosastanak. Dok je Theo, koji je od one trojice bio najmanje pretenciozan,ali zato i najugodniji, spremao moj zavežljaj s kartom, na licima su imaliizraz naivna djeteta koje vjeruje svome liječniku. Pratili su me sve doizlaza iz hotela. Dok smo prolazili kroz dvorište, Askaris je rekao: "Ovaj je hotel podignut na temeljima Velike palače, Palatium Magnuma, čiju jeizgradnju naredio Konstantin Prvi Veliki učetvrtom stoljeću. Kršćanskipljačkaši, koji su tobože krenuli u križarski rat, opljačkali su je i zapalili."

Nakon što smo se dogovorili da ćemo se sastati sutradan u istovrijeme, znao sam da me ne će biti potrebno upozoriti da ovaj sastanakmora ostati tajna.


25/177

25

* * *

Kao dijete mislio sam da mi se tijelo mora podijeliti na dvije polovice jer mi je desna strana bila turska, a lijeva američka. Kad sam poredhotela vidio arheološko nalazište iz doba Bizanta, prisjetio sam sedjetinjstva i pomislio jesam li odsad od struka naviše Bizanćanin, a odstruka naniže Osmanlija.

Dok sam išao preko Trga Sultanahmet, umornog srca Bizanta,razmišljao sam hodam li minskim poljem koje su postavili moji preci, ali je sada neaktivno. Kad se iz osmanskih džamija začuo drugi ezan,primijetio sam da sam počeo sigurnije hodati prstima po pločniku i da sumi se ramena podigla. Preko četvrti Sirkeci krenuo sam pješice prema

mostu Galata.Uznemirio me Karadžaoglanov četverostih koji mi nije izlazioizglave:

"U svijetu koji nije ostavljen sultanu SulejmanuOve će se planine odvojiti od zemlje jednog danaI duše koje trunu mnogo tisuća godinaNa Božjuće zapovijed ustati jednog dana."


26/177

26

GAMA

Dok Istanbul još nije bio ni Konstantinopol, ime ovoga mjesta bilo jeSikodis, što znači "smokvik, voćnjak smokava". Posljednja tri stablasmokve pripadala su mojoj obitelji. Rasla su u vrtu desno pored našezgrade, gdje je bio i ukrasni bazen; budući da je baku podsjećao na"nevjernički grob", bilo nam je zabranjeno ulaziti u taj vrt. Kad bi se mirissmokava ljeti raširio ulicom, rekla bi: "Stablo plače jer ne daje ploda."Zatvarao bih oči i udisao taj miris. Još dok sam išao u srednju školu,značenje tajne za mene je bilo udisati taj miris ičuvati ga u sebi.

Kada sam saznao da ime naše četvrti potječe od barbarskognaroda Galaćana, obradovao sam se. Tada sam prvi put čuo ritmičnuriječ "barbar" i mislio sam da su Galaćani, koji potječu od Gala, bili junacikoji jašu na konjima.

Ovdašnji frizer Apostol tvrdio je da su najsvetiji Božji sluge nakonposlanika bili bizantski carevi, koji su prvi prihvatili kršćanstvo kaoslužbenu religiju i standardiziraliNovi zavjet. Kad god bih sjeo u njegovantikni naslonjač, stisnuo bi mi uho škarama i rekao: "Umalo ga nisamodsjekao!" Njegov sin nije ga mogao odvući od nas da se doseli k njemuu Solun, barem ne dok su ga noge služile. Apostol je tvrdio da se, kada je Bizant dao Galatu Ðenovežanima, iznad krovova naše četvrti pojaviovjetar s repom.

Ulice Galate sliče kartama u pobrkanom špilu. Cilj onoga tko uđe utaj labirint nije da stigne na drugu stranu živ i zdrav. Svaka je njezinaulica jedan stih pjesme koju nisam imao srca naučiti napamet. Tristan jeizjavio da smo Galata i ja poglavlje koje nedostaje u Guliverovimputovanjima. Prepoznavao bih monumentalne zgrade prema na činunjihova disanja; ulice popločene kamenjem sa starih gradskih zidovaljubile bi mi noge pri svakom koraku. Svoje putovanje kroz vrijemezapočinjao bih milujući pocrnjele zidove koji su preostali od zgradePalazzo Comunale iz 14. stoljeća. Promatrao bih mravlju vojsku koja bisvečano prolazila ispod glavnih vrata. Za stube Camondo, koje sevijugavo spuštaju na Ulicu Bankalar, odnosno Ulicu banaka, kažu da su"najestetičnije stube na svijetu". Obitelj Camondo, velikodušni meceneMuzeja Louvre, bila je nekadašnji vlasnik naše zgrade. Gradskoj je

upravi teško rušiti naše napuštene ali veličanstvene zgrade zbognepravilnog oblika ulica; zgrade izgledaju kao aristokrati u smokinzima i


27/177

27

večernjim haljinama od tila. Zvuk ezana i zvona i krikovi galebova punisu poštovanja prema našem koeficijentu tišine. Kad god u stripovimaugledam simetrične gradove, dođe mi da se spustim niz ulice Galate ukasno popodne.

Primaknu li se noću umorne zgrade bliže jedna drugoj kako bipodijelile svoje nevolje? Tko želi vidjeti koliko smo mi stanovnici Galatemalena skupina, treba izbrojiti one rijetke stanove u kojima gori svjetlo.Noću postane jasno da se na Galati nalazi više zgrada nego ljudi. Njihovstaž smanjuje se što se više udaljavate od kule Galate. Ulice koje danjuodzvanjaju od dječ jih glasova noću napuste čak i mačke. Te samotneulice postale su moji učitelji glazbe. Stanovnici Galate uživaju u životu udrugačijim intervalima. Njihovo je držanje teatralno, i ja sepoistovjećujem s njim.

Jesam li se opraštao od ulica kojima sam se spuštao meditirajući?Dok sam prolazio pored bolnice u kojoj sam se rodio, kao da mi je

nekakav dim prešao preko zatiljka i, raskrilivši krila, pobjegao u visinu.Odmah su me prošli trnci; jer ja sam namjeravao biti sljedeći "gospodinod Galate" nakon Eugenija.

Kada se popnem na kulu Galatu, dođe mi da duuugo pjevam ezan.Ovaj sam put kružio balkonom kule kao "kandidat za bizantskog cara uegzilu", ali ni na pet jezika nisam mogao pronaći pridjev koji bi najboljeopisao moje stanje. Da je Eugenio na mome mjestu, podignuo bi desnušaku i započeo tiradu riječima: "O, nezahvalni grade, nekad si biovlasništvo mojih predaka!" Usmjerio sam pogled prema osmanskimdžamijama, koje su se skrivale iza krhkog zastora od magle. Kad sam ihprvi put bez pogreške pobrojio kroz prozor dnevne sobe našega stana,baka mi je dala pedeset dolara. Ona je bila u svojim šezdesetima kada je saznala da su njezini gruzijski preci bili preobraćenici s kršćanstva ibila je zahvalna što je bila pridošla kao snaha u čistokrvnu muslimanskuobitelj.

Iako je tajna koju sam doznao bila prevara, svejedno sam bio nakušnji. Zanimalo me što je bila posljednja stavka u oporuci KonstantinaXI. i htio sam se suočiti s organizacijom Nomo i proći njihov tajni ispit.Kad god sjednem igrati šah, nađem se u dilemi. Moja je baka vjerovalada postoji anđeo po imenu Hatif, kojega se može čuti, ali ne i vidjeti. Jasam ga volio zbog prva dva slova njegova imena. Tijekom terapeutskešetnje cilindričnim balkonom kule Galate uvjerio sam se da čujemnekakav poluljudski-poluptič ji zvuk, kao da netko kaže: "Budi." Vjerujućida sam čuo mrmor odobravanja od Svetog Hatifa, sišao sam na ulicu.

Apostolova radnja postala je otmjeni butik. Prolazeći pored nje,uvijek bih pogladio kvaku od lijevanog željeza. Podignuo sam pogled

očekujući da će on reći: "Nisi zgodan, ali imaš lice koje podsjeća nastare biste prinčeva, nevaljalče." Polovinu novca za šišanje vratio bi mi i


28/177

28

rekao: "Kupi sičokoladu." Prije nego što će se odseliti u Solun, priredilisu mu oproštajnu večeru; ja sam bio jedini učenik ondje i rasplakao samga čitajući pjesmu Oktaja Rifata.

* * *

Ustao sam kada se za čuo ezan što je dolazio s džamijeBereketzade, koja se nalazi blizu naše zgrade i prvo je mjesto za molitvusagra đeno nakon osvojenja Istanbula. Dok sam putem internetaosvježavao svoje znanje o Bizantu, zaboravio sam doručkovati.

Čitava ekipa čekala me u predvorju hotela. Uznemirila me njihova

dotjeranost: sva trojica nosila su crno odijelo i ljubičastu kravatu.(Ljubičasta je bila službena boja bizantskog dvora.) Jesu li pretpostavilimoj odgovor i jesu li mi se rugali več u prvoj rundi? Dok smo silazili usalon za sastanke ispod predvorja, pali su mi na pamet "zatvorskistihovi"; zapitao sam se kakav je osjećaj biti u zatvoru.

Posjeli su me u pripremljeni naslonjač. Predali su mi tekstove naturskom, gr čkom i latinskom, vezane uz moje imenovanje za bizantskogcara u egzilu. Ispod teksta na turskom bili su potpisi članova obiteljiPaleologa, Kantakuzena i Komnena. (Komneni su dinastija koja je

vladala Bizantom od 1081. do 1185.; sjećam se da su Kantakuzeni jednadruga vladarska obitelj, i znam dva cara iz te dinastije.) Dok sam oblačioljubičasti plašt za sve čanost zakletve, upitao sam: "Zašto članovi Nomanisu prisutni na ovoj povijesnoj svečanosti, ili ste vi tičlanovi?" Pappas,koji mi je pomagao da se odjenem, nije se mogao suzdržati, pa senasmiješio, a Askaris ga je prekorio pogledom i odgovorio: "Ako nas oniovog trena ne promatraju, onda nas sigurno slušaju, poštovanigospodine. Sve za Bizant i za vašu sigurnost."

Zatim sam položio desnu ruku na srebrnu polukružnu kutiju na kojoj je bio bizantski grb i izgovorio zakletvu: "Zaklinjem se da nikome nećureći svoju tajnu... i daću raditi u korist Bizanta." Kada sam se potpisaona ispravu kao Konstantin XV., svečanost je bila gotova. Askaris,Kalligas i Pappas kleknuli su preda mnom na desno koljeno pa hrapavimglasovima zapjevali napjev koji je zvučao kao himna.

Bio sam izviješten o svojim odgovornostima; nakon što prva dvamjeseca budem pou čavan "činjenicama o Bizantu", počet će razdobljeispita. Da bih položio ispit, uvjet je bio da razriješim posljednju stavku uoporuci Konstantina XI. Tada sam se trebao susresti s Nomom iraspraviti kako ću doista obaviti posljednji zadatak. Ako savladam teprepreke, ispunit ću i kriterije svoga prapradjeda da budem "odabrani".Rok da sve to obavim bio je do večeri 30. rujna 2009.


29/177

29

U tom ću se razdoblju pojavljivati u londonskoj investicijskoj tvrtkiRSIB kao istraživač ekonomist i na račun će mi se svakog mjesecaprebacivati 30.000 funti. (Nomo je vjerojatno bio cijenjeni klijent teinvesticijske tvrtke i znao ječak i moj broj računa u banci Barclays.) Moje

poučavanje odvijat će se u istome gradu, u Istraživačkom centru zabizantsku povijest. (Nomo je vjerojatno bio i njihov tajni sponzor.)Kao što je slučaj sa svakim nominalnim veličanstvom, naravno da je

bilo i nekih ograničenja; nisam se smio raspitivati o aktivnostima Noma isvojih djedova ili zabadati nos u živote Nomovih suradnika.

* * *

Najprije sam obitelji rekao da ću raditi u jednoj londonskojinvesticijskoj tvrtki i na fakultetima na kojima sam predavao uzeti jednogodišnji neplaćeni dopust. Majka me upitala kako sam našao tajposao. (Preko jednog prijatelja iz Londonske škole ekonomije.) Znaosam da će baka re ći "Bogu hvala!" kadčuje da ću primati plaću koja ječetiri puta veča od plaće našeg predsjednika.

Dok sam sređivao dopust, palo mi je na pamet: dok je Kalligasnabrajao plusove iz mojega životopisa, nije spomenuo moju ljubav

prema šahu. Jesu li podcjenjivali moj talent?


30/177

30

DELTA

Niti je bio stara metropola kao Istanbul, niti mlada kao New York.Dok sam odlazio onamo na doktorske studije, kasno sam se naviknuona London. Ime četvrti Piccadilly bilo mi je melodiozno, Kraljevskaakademija umjetnosti podsjećala me na seldžu čki karavan-saraj, a zaljude koji su odsjedali u hotelu LeMeridien Piccadilly bio sam siguran dasu došli u grad zbog jako važnih poslova.

Kad je recepcionar u LeMeridienučuo da ću možda ostati tri tjedna,dodijelio mi je apartman broj 905 na najvišem katu. Istog mi se trenadopao apartman toliko prostran da bi se u njemu mogle smjestiti dvijeprostitutke. Dok sam prilazio prozoru koji je sličio kavezu, povijesnapanorama grada svjetlucala je kao fatamorgana. Odmah sam usmjeriopogled prema tornju sa satom Big Ben. Izgledao mi je krhko poputslavne osobe umorne od poziranja za fotografe. (U djetinjstvu samzamišljao da su sve kule na svijetu rođaci.) Spuštajući pogled, pozornostmi je privukao Waterstone's na suprotnoj strani ulice. Bila mi jeprimamljiva pomisao da me u toj najvećoj europskoj knjižari moždačekaposljednja knjiga nekog promašenog pjesnika.

New Chatham House bila je najdepresivnija zgrada u ulici izaKraljevske akademije umjetnosti, koja je izložbeni prostor. Kako bihproduljio put, prolazio bih kroz trgovački centar Burlington Arcade. Ucentru u kojem svaki dućan prodaje različitu luksuznu robu stajali bizaštitari odjeveni kao cirkuski najavljivači. Bilo mi je smiješno kako bizviždali upozoravajući prolaznike i kako bi se izvijali stežući ruke izaleđa. Neko bih vrijeme promatrao nevještog, ali uniformiranog tipa koji jelaštio cipele. Kao da je štedio svoju ukrašenu četku tako što je ljuljaolijevo-desno svoju veliku glavu. Klaustrofobični dućani, koji su možda jošod 1819. bili u vlasništvu istih obitelji, prostirali su se na dva katatrgovačkog centra. Bio sam uvjeren da nakon zatvaranja dućanazaposlenici odlaze na kat i da ondje žive.

New Chatham House izdaleka podsjeća na četvrtastu gromaduugljena, a što biste se više približavali, njezina bi se neprivlačnostpovećavala. Cilj recepcionarke koja se nalazila iza glavnih vrata bio jeosigurati da vam dan ne počne dobro. Nisu me zanimale tvrtke koje su

iznajmljivale prostorije na drugih pet katova.Čitav zadnji kat pripadao jeCentru za istraživanje bizantske povijesti. Sudeći prema internetskim


31/177

31

podacima, u Knjižnici Centra bilo je 40.000 knjiga na sedamnaestrazličitih jezika. Na ostatku od dvije tisuće četvornih metara zatvorenogprostora nalazile su se sobe za sastanke i konferencije te arhiv. U dijeluu kojem je bila knjižnica sve osim polica za knjige bilo je moderno. Svidio

mi se sklad ljubičastih sagova i sivoga granitnog poda.Nakon kratkog istraživačkog obilaska otišao sam do informacijskogpulta. Žena koja je ondje radila i koja se kretala ukočeno kao lutkaposjela me u fotelju preko puta pulta. Ta gospođa bijele kose čekala jeneko vrijeme da joj stignem pročitati ime (Mrs. Jocelyn L. Hartley-Singros) s kartice koja joj je visjela na lančiću oko vrata. Nakon što sam jedva probavio i izgovorio to impozantno ime, preko svojega sam prešaošapćući.

"Akademski se bavim ekonometrijom u Istanbulu, a želim temeljito

naučiti bizantsku povijest. Ako biste me uputili, gospo

đo Hartley-Singros,bio bih vam jako zahvalan."

"Moj muž je bio Cipranin i prezime ste mu izgovorili pravilno gotovokao da ste s Cipra. Kako je lijepo konačno moći ovdje vidjeti Tur čina!Mogu li vas pitati koliko ste vremena odvojili da biste postigli svoj cilj?"

Reagirajući na blagu ironiju u njezinu glasu, namrštio sam se irekao: "Ako uvjeti budu prikladni, možda mjesec dana."

Ne znam kakav sam joj pogled uputio, ali gospođa Hartley-Singrosuzbuđeno se nagnula nad svoj pult. "Sretna sam što vidim da mladznanstvenik poput vas pokazuje zanimanje za Bizant", rekla je."Predlažem vam program od dvije razine. Najprije knjige koje se bavekronologijom bizantske povijesti, a zatim knjige koje se bave bizantskomcivilizacijom i njezinom institucionalizacijom. Ako želite, mogu vamprirediti esencijalnu listu."

Dok je gospođa Hartley-Singros panično pripremala listu za čitanje, ja sam prelistavao informativnu brošuru Centra za istraživanje bizantskepovijesti. Nominalni osnivač Centra, koji je otvoren 1853., i to vjerojatnonovcem mojega prapradjeda, bio je brodovlasnik gr čkih korijena. Tobožesu se prihodima fonda u koji je novac pristizao iz njegova respektabilnognasljedstva namirivali troškovi djelovanja Centra. To što Centar nijeprimao članstvo ili poklone bilo je pokazatelj da je moja pretpostavka bilatočna.

Predložena su mi tri izvora za učenje povijesti Bizanta od nastankado propasti (330.-1453.). Autori prvih dviju knjiga bili su akademici, atrebao sam odabrati jednog od ta tri autora. Ja sam se odlu čio za sva tri.To je značilo da sam u deset dana trebao pro čitati ukupno 2222 stranice.Želio sam osjetiti užitak promatranja iste epske predstave u režiji trijurazličitih redatelja.

Upio sam knjige s ooogromnim strpljenjem, sve do završnih priloga.Kao da sam tražio šifru kojeću se prisjetiti čim je ugledam. Posumnjao


32/177

32

sam u sebe jedino zato što se nisam osje ćao uznemireno prilikom dugogputovanja kroz vrijeme između četvrtog i petnaestog stoljeća.

Od Kavkaza do Španjolske, od južne Europe do sjeverne Afrike;samo dva stoljeća nakon osnutka Bizantsko je Carstvo postalo najveće i

najrazvijenije carstvo na svijetu. Zbog velikih promjena u svojem dijelusvijeta i zbog unutarnjih razdora neprestano je istjecalo poput golemogapješčanog sata. Kad je Mehmed Osvajač ušao u Konstantinopol 1453.,taj je grad bio carstvo na izdisaju. Istinski smrtonosni udarac zadala mu je vojska koju je papa poslao u Četvrti križarski rat. Ta je razularenabanda opljačkala grad u koji je stigla 1204. kako bi se odmorila iosnovala je takozvano Latinsko Carstvo. Kada su 1261. pobjegli, grad jebio osiromašen i razrušen, i nikad se nije oporavio.

Glavni unutarnji razlog toga žalosnoga kraja bila je fleksibilnost

pravila o nasljeđivanju carske vlasti. Kao što je car mogao odabratinasljednika, tako su se u taj proces mogli umiješati vojska, Crkva, pačak

i moćniji pripadnici puka. Cilj je bio osigurati da na prijestolje zasjedne"najbolji". Ako bi se putem intriga ili drugih oportunističkih potezaprijestolja dokopala osoba za koju se to nije očekivalo, i to bi seprihvaćalo kao "Božja volja". Primjer takve "Božje volje" bio je dolazakna vlast seljaka iz okolice Jedrena Bazilija I. (867.-886.) i njegovokrunjenje s nadimkom "Veličanstveni". Bilo je neizbježno da takvo stanjestvori neprestani kaos u državi. Tijekom jedanaest stoljeća postojanjaBizanta vladalo je 88 careva, a 65 ih je došlo na vlast državnim udarom.Njih 29 umrlo je nasilnom smr ću, a trinaest ih se moralo povući usamostan.

Da me netko upita da sažmem bizantsku povijest u nekoliko riječi,moja bi formula bila: "povijest = ambicija + sreća - jednostavnepogreške".

Do kraja trećeg dana zbližio sam se s JoceIyn, koja je bilaknjižničarska savjetnica. Zajedno bismo sjedili u vrijeme pauza za kavu išaptom si postavljali zagonetke o Bizantu:

"Tko je bio car koji je došao na prijestolje nakon svog sina?""Zenon, od četiristo sedamdeset četvrte do četiristo devedesetdruge.""Za kojeg ti je cara najmanje žao što mu je bio prerezan vrat?""Foka!" (Od 602. do 610.; bio je najnesposobniji, najnasilniji i

najružniji bizantski car. Započeo je pobunu u vojsci u kojoj je biodragovoljac i, prije nego što je dao raskomadati tijelo cara Mauricija, dao je pred njegovim očima pobiti njegove sinove, čak i onoga u kolijevci.Navodno je bio toliko ružan da je puštao bradu kako bi sakrio lice.)

"Kad je Heraklije, od šesto desete do šesto četrdeset prve, išao u

rat protiv Perzijanaca, kako je prešao s europske na azijsku stranuBospora?"


33/177

33

"Bojao se čak i vidjeti vodu. Da bi mogao pješice prijeći Bospor,naredani su brodovi od jedne do druge obale. Obje strane takvog mostazastrte su zidom od biljaka kako bi se zaklonio prizor vode.Pobjedonosno se vratio s pohoda."

"Tko je bio najslavniji Bizanćanin rođen u horoskopskom znakuBlizanaca?""Carica Irena!" (Od 797. do 802.; kako bi sama vladala Carstvom,

dala je iskopati oči svome sinu Konstantinu VI. i zatočiti ga u sobi u kojojga je rodila. Sama si je dala titulu carice. Prvi europski kralj Karlo Velikinavodno se htio vjenčati s njom i tako stvoriti najveće kraljevstvo svihvremena. Dok se, navodno, planiralo prebacivanje prijestolnice te novedržave iz Aachena u Konstantinopol, Irena je uklonjena s prijestolja.)

"Majka kojeg je cara bila Hazarka?4"

"LeonaČ

etvrtoga, od sedamsto sedamdeset osme do sedamstoosamdesete.""Koja je poruka koju je Bizant poslao svojim agresivnim susjedima

bila najupečatljivija?""Ona koju im je poslao Bazilije Drugi!" (Od 976. do 1025.; nakon što

je zarobio bugarsku vojsku 1014., dao je oslijepiti sve zarobljenike.Naredio je da se svakoj stotoj osobi ostavi po jedno oko kako bi bilivodiči ostalima pri povratku u svoju državu. Kaže se da je bugarski car Samuilo, kad je vidio svojih 14.000 vojnika u kakvom se stanju vračajukući, dva dana poslije umro od boli.)

Dva pisca koja sam odabrao među autorima knjiga koje su se bavileBizantom s civilizacijskog i socioekonomskog stajališta bili su StevenRunciman i Cyril Mango. Zajednička posebnost te dvojice znanstvenikabila je da su dugo živjeli u Istanbulu. Dok sam okretao stranice njihovihknjiga, razmišljao sam o tome da je Askaris bio u pravu; Bizant jepoklonio civilizaciju svojim suvremenicima i modernost cijelomčovječanstvu. Dok mi se činilo da se sa svakim pročitanim paragrafompenjem za stepenicu više u nebo, molio sam se da nisam žrtva velikeneslane šale.

Bizant, koji je bio nasljednik i Rima i helenske kulture, bio je odBoga odabrana država. Kao prva krščanska država i graditeljinajveličanstvenije crkve, Aje Sofije, nisu bili posve u krivu kad suomalovažavali katolike. Ostati neobrazovan za Bizanćanina je bilanesreća, čak i zločin. Carstvo je opstalo jedanaest stoljeća zbog pravnogsustava koji se oslanjao na pisane zakone, ali živjelo je u kaosu zbogvladarskog sustava, koji nije imao pisanih pravila.

Proučavao sam ilustrirane knjige ispunjene fotografijama bizantskihikona, mozaika, rukopisnih knjiga i fresaka. Svakodnevna odjeća

Bizanćana, uniforme vojnika-pješaka,čak i oprema vojnih konja imale suprivlačan dizajn.


34/177

34

Na njih sam naišao u poglavljima knjiga o arhitekturi. Kao da sumene čekale na posebnoj polici. Na koricama ogromne knjige uvezane uljubičastu kožu pozlaćenim je slovima pisalo "Šetnja Bizantom".Monumentalna knjiga objavljena je u ograničenom izdanju od 999

primjeraka, a ova je bila numerirana brojem 003. To djelo kao da jedovelo do prekretnice u mojem životu i zbog njega sam zapao unedoumicu. Prva stvar koju sam činio ujutro bila je da sam grlio tu knjigumirišući njezine stranice. Svaki put kad bih polaaako prolazio kroz 333stranice, bio bih neispunjen kao i djeca koju su roditelji pozivali da sevrate iz parka u kojem su se igrala. U toj su se knjizi, na temeljukarakteristika onih građevina koje su još stajale čitave, nalazilikompjutorom urađeni prikazi svih onih monumentalnih, ali oronulihbizantskih građevina.

Ukupno 111 arhitekturnih remek-djela koja posjeduju estetikupojačanu jednostavnim i simetričnim elementima, funkcionalnih i spoštovanjem prema prostoru! Palača, crkva, gradski zid, hipodrom,akvadukt, kula, vojarna, škola, bolnica, knjižnica, obelisk, cisterna,bazen, park, most, stadion, hotel, terme, javne zgrade, fontana, staja...Svaka je građevina imala autentičan i ponosan izgled, i bio sam tužan pripomisli na to kakva je Istanbul mogao biti simbolična metropola da svete građevine još stoje. Ispod prikaza svake građevine iz različitih kutovabio je informativni tekst načetiri jezika. Bilo je prirodno da je Velikapalača dobila najviše pažnje. Palača koju je u 4. stoljeću dao sagraditiosnivač Konstantinopola Konstantin Veliki tijekom šest je stoljećanadograđivana estetskim dodacima i bila je monumentalan grad samaza sebe. Njezin je kompleks počinjao na mjestu gdje danas stoji džamijaSultanahmet i pružao se sve do obale Mramornog mora. Građevinu koja je prkosila stoljećima opljačkala je i pretvorila u ruševinu križarska vojskakoja je preko Konstantinopola išla u Svetu Zemlju. Promatrao bihčarobnu i bajkovitu Veliku palaču kamen po kamen i proklinjao onu ruljukoju su Bizanćani posprdno nazivali Latinima, zajedno s papom koji jenjima manipulirao i mletačkim duždem koji je s njima surađivao.Prisjećao bih se kako je Mehmed Osvajač preuzeo na sebe zaštitu svihbizantskih spomenika, počevši s Ajom Sofijom. (Je li reakcija Europe nakrižarsku pljačku Konstantinopola zajedno s njegovom neusporedivomknjižnicom bila barem desetina one reakcije koju je pokazala na arapskouništenje Aleksandrijske knjižnice?)

Car Konstantin I. Veliki izgubio je svaku nadu u oporavak Rima, koji je bio iskvaren mnogoboštvom. Preobrativši se na kršćanstvo, stvorio jesebi novu prijestolnicu. Kada je 330. položio temelje grada koji je prvonazivan Istočnim Rimom, a zatim je dobio ime po Konstantinu, cilj mu je

bio učiniti ga veličanstvenim poput, u najmanju ruku, Rima. Brojni carevikoji su vladali nakon Konstantina Velikog imali su isti cilj. (U konačnici je


35/177

35

Konstantinopol devet stoljeća bio prijestolnica svijeta.)Bio sam očaran graviranom kartom veličine četiri stranice koja se

nalazila u sredini knjige Šetnja Bizantom. Vidio sam profinjenostminijatura na karti na kojoj je bilo prikazano 111 spomenutih

arhitekturnih djela. Za okretanje stranica upotrebljavale su se bijelerukavice, a za proučavanje gravura povećalo. Svaki put kad bihizgovorio bismilu5 i uzimao povećalo u ruku, kretao bih na putovanje odčetvrtog do petnaestog stoljeća; čuo bih i osjećao psovke ribara napučini ispred luke Eleutherios, gunđanje noćne straže koja je patroliralana Putu pobjede, mrmor umorne vode što je tekla Valensovimakvaduktom, žamor gomile na Hipodromu spremne da eksplodira,drhtavu molitvu koja se uzdizala iz crkve Krista Pantokratora, hihotmladih žena koje su se šetale Avenijom Mese, miris začina što se širio s

lađe koja se približavala luci Fosforion, povike koji su se širili iz tavernekod gradskih vrata Platea, povjetarac sa Zlatnog roga što je blago

milovao zidove uz obalu u četvrti Fener, miris plijesni što se širio izcisterne Aegeus i uznemireno jadanje cara koji je lijegao plačući.

Na karti su četvrti grada koji je u petom stoljeću dosegnuo polamilijuna stanovnika bile prikazane sivo-zlatnim kvadratima. Bogataškekuće imale su dvorište, a ostale barem balkon ili isturene dijelove kućaoko prozora na katu. Pročitao sam da su detalji urbanog planiranja kaošto su širina ulica i visina zgrada bili određeni pisanim pravilima.

Nisam ispuštao iz ruku povećalo s ljubičastim drškom sve doknisam proučio i posljednju cisternu i posljednju ulicu. Razinatajanstvenosti na mojim putovanjima kroz vrijeme stalno je rasla.Zajednička osobina careva koje sam sretao u pala čama bila jeprijetvornost, ako već nije bila očaj.

Još sam trebao pro čitati dvije knjige i pogledati dokumentarni filmna šest DVD-ova o dinastiji Paleologa i o Konstantinu XI. da bih završiosvoje obrazovanje u Centru. Proces koji je trebao biti poučan na kraju jeizgledao nadražujuće. Ako me Nomo promatra, zacijelo je zadivljenmojim početnim učinkom.

* * *

Velič anstveni suton bio je upečatljiv naslov za razdoblje posljednjedinastije. Kao da se knjiga Constance Head opirala dok sam je izvlačioiz kuta police. Drugi razlog što sam je odabrao bio je taj što je imala 169stranica; nisam htio čitati dugu tragediju o svojim precima. Najprije samse posvetio crno-bijelim fotografijama; većina je prikazivala gravurepalača koje su bile čuvane u europskim javnim knjižnicama. U izrazu lica


36/177

36

Mihaela Paleologa, kontroverznog osnivača dinastije, bila je naznakablage tajnovitosti. Na drugoj je gravuri devet careva izgledalo kao da sudobili zapovijed da se sramežljivo smiješe. (Ili su se svi zajednoispričavali?) Svi su imali izduljeno lice, dugi nos i kozju bradicu; nisam se

morao mučiti da ispod njih na shemi porodičnog stabla zamislim baku idjeda.Paleolozi su bili posljednja i najdugovječnija bizantska dinastija

(1261.-1453.). Jedanaest carskih titula jedanaeste dinastije naslje đivalose s oca na sina, sa starijega na mla đeg brata ili s djeda na unuka, aIvan V. neko je vrijeme bio suvladar sa svojim tastom Ivanom VI.Kantakuzenom. Paleolozi, koji su dokinuli razdoblje pljačkaškog iucjenjivačkog Latinskog Carstva (1204.-1261.), s ograničenim susredstvima činili ogromne napore da obnove razrušenu prijestolnicu i da

žive u miru s europskim kraljevima, Vatikanom, Seldžucima iOsmanlijama. Osim Konstantinopola Bizantsko se Carstvo tadasastojalo samo od pet malenih otoka u Egejskome moru te grada Mistrei njegove okolice na južnom Peloponezu. Unutarobiteljske borbe zaprijestolje, u koje su bile uključene i žene, podsje ćale su na borbu za jošneispražnjeno kapetansko mjesto na oronulom prekooceanskom brodukoji polagano tone. Pisana povijest prvi put spominje Mihaela Paleologau Nikeji,6 u palači Ivana III. Vataca (1222.-1254.). Bio je iz plemićkeobitelji i car u egzilu ga je posvojio. Bio je karizmatičan, ambiciozan ivaljan ratnik. Dok je bio guverner Trakije, našao se pod sumnjom zbognekih izjava protiv cara i završio je u zatvoru. Vještim izgovorima spasiose od teške kazne i, štoviše, vjen čao s Teodorom, kćeri careva nećaka.Iduće godine car je umro od astme i naslijedio ga je sin Teodor II.Laskaris (1254.-1258.). Mihael je znao što novi car misli o njemu pa sezato sklonio kod Seldžuka i zajedno s njima ratovao protiv agresivnihMongola. Teodor II. razvio je dobre odnose sa Seldžucima, vratioMihaela i postavio ga na prijašnji položaj nakon što mu se ovaj zakleo navjernost. Mihael je u prvoj idućoj prilici ponovo završio u zatvoru i ponovoiznašao na čin da bude oslobođen. Teodor je vladao četiri godine, a kadse razbolio i umro, njegov sin i nasljednik Ivan IV. Laskaris imao jesedam godina. Mihael je dao ubiti regenta i postao je carev suvladar, azatim je potisnuo mladoga cara u drugi plan.

U zimu 1261. primijenjena je najblaža metoda osljepljivanjanesretnoga jedanaestogodišnjeg cara. Ivana IV. podvrgnulo se gledanjuu jak izvor svjetla sve dok nije izgubio vid. Patrijarh Arsenije dao jeekskomunicirati tiranina Mihaela zbog njegova okrutnogčina. Mihael jepak smijenio patrijarha s dužnosti i imenovao osobu koja će podržatinjegovo carevanje. (Postoje različite proturječne pretpostavke o daljnjem

životu Ivana IV. Jedna kaže da je do smrti bio u pritvoru u jednoj utvrdina obali Mramornog ili Crnog mora; druga kaže da je bio zatvoren u


37/177

37

samostanu; tre ća i najmanje vjerojatna kaže da je povratio vid i pobjegaona Siciliju.)

U ljeto 1261. Mihael VIII. ušao je u Konstantinopol bez otpora, jer jevojska Latinskog Carstva pobjegla. Zapovjedio je vojsci da popravlja

"grad gradova", koji je bio u ruševinama, i uveo je za to posebne poreze.Nakon što je osigurao unutrašnju disciplinu, sklopio je savez sÐenovežanima protiv Venecije i s Mongolima protiv Seldžuka. U to jevrijeme ostvaren dolazak Ðenovežana na područ je Galate. Kralj SicilijeKarlo I. bio je rođak Balduina II., kojeg je Mihael VIII. izbacio izKonstantinopola, i spremao se za pohod na Bizant radi osvete. Za taj jepothvat dobio potporu pape.

Mihael VIII. htio ga je spriječiti tako što je otišao pred papu i zatražioda ovaj bude posrednik u sporu. Dobio je odgovor da će ako se

pravoslavni vjernici ne pridruže katolicima i ne spriječe "vjersku dilemu",Bizant ostati sam protiv svih. Mihael je dao riječ da će osigurati

ujedinjenje koje je papa htio. Ali nije u tome uspio: Crkva, vojska i narodtome su se žestoko usprotivili. Zahvaljujući čudnom razvoju događajanije se ostvario europski napad na Bizant. No kada se car, krenuvši ugušenje unutarnje pobune, prehladio i umro u Trakiji, prema njemu su seponijeli kao prema izdajniku. Mihaela VIII., koji je dao sve od sebe daosigura svijetlu budućnost za Bizant, pod prinudom Crkve proklela je ivlastita udovica.

Bizant je otad bio toliko nevažan d

Documents

Selçuk Altun - Bizantski sultan.pdf