SNV Bulletin #9 Priče iz izbjeglištva: Više od tragedije

Priče iz izbjeglištva: Više od tragedije

SNV Bulletin #9

/ SNV Bulletin #9

Impressum

Bulletin #9: Priče iz izbjeglištva: Više od tragedije

Izdavači / Srpsko narodno vijeće i Vijeće srpske nacionalne manjine Grada Zagreba

zA IZDAVAČA / dr. Milorad Pupovac

Urednici / Saša Milošević i Tamara Opačić

Autor / Bojan Munjin

lektura / Mira Bićanić

Prijevod / Metka Jelenc

dizajn / Parabureau

Tisak / IT Graf

Tiraža / 800

ISSN / 1849-7314

ISBN / 978-953-7442-32-3

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000951708.

Podrška / Vlada Republike Srbije Grad Zagreb

SNV zahvaljuje nedjeljniku “Vreme” na ustupljenim fotografijama

Zagreb, decembar 2016.


SNV Bulletin #9

/ SNV Bulletin #9

/ Priče iz izbjeglištva: Više od tragedije / 5

Ako mi ušutimo, kamenje će povikati. (NZ, Luka 19,40)

Uvod Već godinama se naglašava kako je nakon vojne operacije “Oluja” počet-kom avgusta 1995. u nekoliko dana protjerano oko 250 000 hrvatskih gra-đana srpske nacionalnosti, vjerovatno i zato da bi se podcrtala dramatična veličina trenutka za izbjegle iz Hrvatske. Nažalost, izbjeglih ljudi bilo je daleko više: preko 400 000 Srba napustilo je Hrvatsku u ratu (1991.–1995.) koji je plamtio na području ove nekadašnje jugoslavenske socijalističke republike. Oni su u početku dolazili u Srbiju tiho i nečujno, “s dva kofera i ruksakom”, još od dolaska HDZ-a na vlast u aprilu 1990. godine. Dolazili su već nakon prvih otkaza s posla, prijetnji ispod prozora i prijekih pogleda susjeda, zbog anonimnih telefonskih poziva i grafita sa slovom

“U” po zidovima kuća. Bilo je to vrijeme nacionalističkog trijumfalizma, kada se zazivala “Hrvatska u povijesnim i etničkim granicama” i kada je Franjo Tuđman uzviknuo rečenicu koja se i danas citira: da je “NDH izraz i povijesne volje hrvatskog naroda”. Kada je buknuo rat i nacionalistička mržnja postala još ubitačnija, mnogi od tih ljudi nisu dobivali ni 24 sata da se spakiraju i odu u nepoznato; mnogi su ubijeni na kućnom pragu, a hi-ljade drugih, naročito nakon “Oluje”, odlazili su u beskrajnim kolonama da ne bi doživjeli istu sudbinu. Jedni su izbacivani ili su pod pritiskom odlazili s dugogodišnjih radnih mjesta, drugima su mrki ljudi u maskirnim unifor-mama upadali u stanove, treći su ostavljali stoljetne njive koje su obrađi-vale generacije predaka, dok su unezvjerena djeca napuštala škole, igre u dvorištu i prva prijateljstva. Mnogi su umirali na putu od granata i rafala koji su obasipali izbjegličke kolone, a oni koji su konačno izašli iz Hrvatske, bili su više mrtvi nego živi. Kada nakon dvadesetak godina pogledamo te dramatične brojke i videozapise beskrajnih izbjegličkih kolona, i kada čuje-mo njihove riječi, onda se teško može govoriti tek o odlasku mnogih ljudi s jednog područja na drugo “zbog ratnih prilika”.

Nije dovoljno reći ni da tolika prisilna migracija predstavlja ljudsku trage-diju. Poplave, potresi i požari mogu biti ljudske tragedije, no ovdje je, naža-lost, riječ o istjerivanju, izbacivanju i iskorjenjivanju čitavog naroda iz nje-govog prirodnog staništa gdje je živio stoljećima. “Srba će ostati 2–3 posto, ali oni više nikada neće biti problem hrvatske države”, vikao je Franjo Tuđman iz vlaka groteskno nazvanog “Vlak slobode” raspaljenoj gomili u

/ SNV Bulletin #9 / 6

ljeto 1995. godine. “Srbi su neslavno nestali iz ovih krajeva kao da ih nikad nije ni bilo. Nisu uspjeli pokupiti ni svoje prljave gaće. Neka im je sretan put!” na najužasniji je način tada poentirao Tuđman, želeći ovim strašnim i ponižavajućim riječima ubiti svaku nadu onima koji bi eventualno pomislili na povratak. Želimo reći da je masovni odlazak Srba iz Hrvatske bio nešto daleko više od tragedije i u tom smislu crnu ironiju predstavljale su prilično naivne riječi hiljada nesretnika izgovorene toga istog ljeta: “Vratit ćemo se za mjesec, dva, kada se situacija smiri…” Stvarnost je bila brutalno druga-čija: nakon progona iz Hrvatske ti ljudi ne samo da će biti gurnuti u tešku životnu neizvjesnost u kojoj će mnogi ostati do današnjeg dana, nego će, osim novog i nepoznatog boravišta, morati potpuno promijeniti navike, stil života, prijatelje, način govora i ponašanje. Ti ljudi će nastaviti živjeti, ali se do kraja života neće moći osloboditi svoje traume. Ako je baš potrebno reći, ti ljudi će i dalje ostati Srbi − iako će mnogi na srpsko državljanstvo čekati godinama − ali ono što će se promijeniti jest njihov identitet, po-vezanost s rodnim krajem, prirodom, grobovima, narječjem i roditeljima. Kako danas žive Srbi koji su u1990-ima pod pritiskom morali napustiti Hrvatsku, to je zaista tema za literaturu. Ne postoji statistika o “stupnju sretnog života“ izbjeglih Srba iz Hrvatske u Srbiji; stotine hiljada ljudi jednostavno se moralo snalaziti kako je znalo i umjelo. Mnogi su uspjeli, mnogi nisu. Država Srbija napravila je za izbjeglice koliko je mogla i htjela u situaciji kada je i sama bila iscrpljena i pritisnuta sankcijama, stoga joj jedni zahvaljuju dok je drugi nazivaju maćehom. U takvoj situaciji uspijeva-li su mlađi i obrazovaniji, ili oni spretniji, a oni stariji i naročito oni koji su u Hrvatskoj bili povezani sa zemljom ostajali su godinama prikovani za neke od stotinu izbjegličkih kampova razasutih po Srbiji. U njima su mnogi i umrli. Treći su bili pripušteni svojoj rodbini u Srbiji da uz socijalnu pripo-moć vegetiraju i životare. I jedni i drugi i treći, više je nego sigurno, ispili su punu čašu žuči, patnje i nesreće. Danas, nakon svega, Srbi izbjegli iz Hrvatske ne mogu biti, kako se to optimistično kaže, “okrenuti budućnosti” kao da se ništa nije dogodilo. Oni mukotrpno rade ponajviše za dobrobit svoje djece, dok ono što se zaista zove život spada često u područje proš-losti i sjećanje na stari kraj. Mnogim prognanicima u Srbiji žalovanje za postojbinom slomilo je srce i mnogi su umrli u nadi da će svoju porodičnu kuću vidjeti bar još jednom. Ostali jednom do dvaput godišnje u novoj postojbini evociraju uspomene i puštaju suzu na okupljanjima rodbine i zemljaka. Kada ti ljudi pričaju o svojoj sadašnjosti, njihovo računanje vre-mena počinje od onog jutra kada su užasnuti napuštali svoje domove ili kada su čuli topove koji su najavljivali “Oluju”.

Sve drugo je uglavnom samo sretna prošlost koja se sa sadašnjošću nika-da neće moći povezati. Vlastiti život oni dijele na onaj u Hrvatskoj i na onaj u Srbiji. “Ja ću do kraja života ostati Ličanin, ali se u svoju Liku nikada više neću vratiti”, vjerojatno je najmučnija prognanička rečenica koja se među njima može čuti. Značajan broj mladih i obrazovanih otišao je u Evropu i


svijet, djelomično trbuhom za kruhom i za boljim životom, a djelomično i zato da iz svijesti izbaci traumatičnu prošlost i zatrovanu postojbinu − hrvatsku i srpsku. Koliko je među tih 400 000 ljudi u ovih dvadeset i pet godina bilo razbijenih obitelji, traumatizirane djece, samoubojstava, naglih smrti, bolesti i uništenih života – nikada nećemo precizno saznati. Za koje više dobro se dogodio taj strašni izbjeglički egzodus? U metafiziku te nesreće možda će uspjeti prodrijeti tek neki budući naučnici ili će istori-ja pokazati prave razloge. Same izbjeglice koje su sve to preživjele kažu da je Hrvatska izgubila “želeći se riješiti Srba”, dok je Srbija, koja je njihovim dolaskom doživjela šok, zapravo dobila. Naime, hrvatski krajevi nekada na-seljeni Srbima danas su gotovo mrtvi, a područja u Srbiji naseljena izbjegli-cama ipak su prostori novih ljudi i borbe, doduše mukotrpne ali vitalistične. Čitava ta ljudska kalvarija sliči na dug i mučan egzistencijalistički roman ili film noir u kojem su život i smrt, ljubav i patnja, priljubljeni obraz uz obraz. Hoće li se – da ne zaboravimo ovo pitanje – moći do kraja izmiriti zavađeni narodi, Srbi i Hrvati, i hoće li moći priznati i oprostiti jedni drugima? Jedino što mi možemo jest da krenemo u susret ljudima koji su nakon tragičnog odlaska iz Hrvatske započeli novi život u Srbiji i da zabilježimo njihova iskustva. Mnogi o tim iskustvima nisu u stanju govoriti, jer nakon svega “mogu samo plakati”, no mnogi baš to žele, misleći da “ono što nije ispričano nije se ni dogodilo”. Njihova kazivanja pokazuju listovi koji su pred vama; oni su nekovrsni paralelni život i imaginarno lutanje između onoga što se događalo prije i onoga što se događa danas − između sjeća-nja koja su ponekad jača od stvarnosti i stvarnosti koja je za mnoge izgubi-la pravu boju i smisao.


/1 Tamo gdje najljepše sunce grije

“Nikola je ceo radni vek proveo podučavajući decu u selima Like, gde su glave tvrde i usijane poput letnjeg kamenjara. Žena mu je umrla mlada od tuberkuloze, kad je Evropa slavila pobedu nad tom pošasti. Dvojicu sinova odgojio je sam. Poženili su se kad je on odlazio u penziju. Od tad se bavio travama i pčelama u kolibi koju je sagradio na severnoj strani Velebita. Proveo je više vremena sa pčelama nego sa ljudima. Mlađi sin Vesko je naporno dogurao do zvanja ekonomiste, u nedostatku boljega, i odlučio da više ne napušta Beograd. Stariji sin Dušan, kad je 1991. Hrvatska proglasila nezavisnost, pridružio se vojsci RSK, skrpljenoj od ostataka JNA…”

Centar Beograda oduvijek je bio spoj evropskog urbanog dizajna i poma-lo orijentalne vreve i užurbanosti, kombinacija racionalne poslovnosti i kaotičnog Balkana, sudar suzdržane intelektualne superiornosti i raspo-jasanog i bučnog slavenskog populizma. U tom prostoru koji omeđuju otmjeni hoteli, banke i kazališta odsjedali su kraljevi i predsjednici država, odigravali su se prvorazredni kulturni događaji, ali su se za vrijeme rato-va i okupacija vješali taoci po banderama i vodile ulične borbe. Glavnom ulicom – poznatim Terazijama − danas prolaze skupocjeni automobili i službene delegacije uz svakodnevni šareni narod balkanske metropole, izbrazdan svojim svakodnevnim problemima. Nekada se tom ulicom kre-tala prva generacija srpske i jugoslavenske inteligencije donoseći zaostaloj sredini znanje i kulturu, ali su Terazijama prolazile i taljige s izbjeglicama iz raznih krajeva koje su mislile da će u sjeni glavnog grada pronaći utočište od teške nesreće.

Ako u takvom centru i u vrevi u kojoj se sudaraju istorija, civilizacija i ljudska sudbina, sretnete čovjeka širokog prostodušnog osmijeha, s lič-kom kapom na glavi i majicom na kojoj je otisnut lik Che Guevare, gotovo možete biti sigurni da je to Željko Bursać, rodom iz Ličke Kaldrme, sela na pola puta između Srba i Drvara. Seoce usred pomalo divlje prirode na gra-nici Hrvatske i Bosne i Hercegovine, “gdje se drvo oslanja na drvo i čovjek na čovjeka”, poznato je po svojoj uskotračnoj pruzi, vlaku čuvenog imena Ćiro, koji je za narod ovog kraja oduvijek bio transportna žila kucavica, a u osmoškolskim čitankama socijalističke Jugoslavije ostao je zapamćen kao

“Titova partizanska željeznica”. Beograd i njegove ulice i bulevari nagledali su se u posljednjih 25 godina ovakvih gorštaka koje je jedino muka mogla natjerati da napuste svoje njive i nekom mutnom začuđenošću gledaju široke bulevare prijestolnice nekoć zajedničke države. Na Terazijama takve se ljude može prepoznati po žustrom koraku, skromnoj odjeći i po-gledu koji kao da nije s ovoga svijeta. Živahan čovjek narodskog izgleda i držanja prevalio je šezdesetu i jedan je od stotina hiljada onih koji su bili

Iz knjige Med Slobodana Despota)


prisiljeni napustiti svoj rodni kraj nakon hrvatske vojne akcije Oluja. Ili, kako kaže Bursać: “Nekada je u Ličkoj Kaldrmi bilo preko 400 kuća, sada nas ima na svih pet kontinenata i dio u Srbiji.” Tako nekadašnji zastavnik Jugoslavenske narodne armije danas živi u Batajnici pokraj Beograda, naselju prepunjenom izbjeglicama iz Hrvatske, premda pojam

“izbjeglica” ovaj ponosni Ličanin ne želi upotrebljavati.. “Ja nisam izbjeglica nego prognanik, jer sam iz Like prognan, nisam iz nje izbjegao. Mnogi u mom selu koji su za vrijeme ‘Oluje’ slušali preko radija Tuđmanov poziv Srbima da ostanu, ostali su i nakon toga su pobijeni. Ubijen je Savo Bursać, star preko 90 godina, pa Zorić Milka, pa Đoko Ševo, fudbaler koji je vjero-vao da mu nitko neće ništa jer je imao puno poznanika na svim stranama… Mi iz svoga kraja nismo pobjegli, nego smo morali otići ili umrijeti.” Uzrok rata, kako misli Bursać, jest “kurvinska politika velikih sila koja je uništila jednu predivnu državu i posvađala njihove narode”. Bila je to zemlja, kako kaže Bursać, u kojoj su normalni ljudi živjeli normalno, a vojska u kojoj je služio bila je pravi izraz zajednice bratskih naroda: “Jugoslavenska narodna armija nije ljude dijelila na Hrvate, Srbe, Slovence i Makedonce, nego na dobre i loše vojnike.” Sve je bilo dobro dok nije došao rat. Kada se povlačio njegov garnizon u Kninu, većina kolega Hrvata, kako kaže Bursać, otišla je u Zbor narodne garde a on je mogao birati hoće li u garnizon u Novom Sadu ili u Banju Luku. Odlučio je da ostane i pristupio je Vojsci Republike


Srpske Krajine. Nije bio na prvoj borbenoj liniji i nije napravio nikakav zlo-čin, nego je bio čuvar vojnog skladišta u Srbu, što je policijskim uvidom utvrđeno još 1996. kada se vratio da zapali svijeću na majčinom grobu.

“U policijskoj stanici u Srbu pitali su me zašto sam otišao u vojsku RSK. Ja sam im tada rekao da sam ja otišao među moje, kao što su i oni otišli među njihove”, kaže Bursać. Za vrijeme “Oluje” njegova supruga i dvoje djece našli su se u onoj tragičnoj koloni koja je tri dana putovala za Srbiju, a on se s vojskom povlačio prema Banjoj Luci. Kasnije se Bursać i sam na-šao u Srbiji, u Nišu, i tamo se prijavio u Vojsku SR Jugoslavije.

Lička olimpijada u Apatinu

“Skinuo sam uniformu nakon Kumanovskog sporazuma 1999. godine”, na-stavlja svoju priču Bursać. “Šta sam radio nakon toga? Svašta; imam ovde nešto vrta, a imao sam ga i u Lici. Malo sam radio na građevini, a malo pomagao supruzi koja već 20 godina prodaje voće na pijaci. To je rudarski posao: ljeti je paklena vrućina a zimi je zima da ti se srce smrzne.” Iako je izgubio i kuću i posao i zavičaj, Željko Bursać ne djeluje kao ljutit i ogor-čen čovjek, prije bi se reklo da je razočaran kako se ideja elementarnog čovjekoljublja tako jednostavno raspala. Neprestano priča o svom kraju uz granicu dviju bivših republika, “tamo gdje najljepše sunce grije”, i ponavlja rečenicu o toleranciji koju je naučio još u djetinjstvu: “Bosna i Lika jedno-ga su roda, samo ih je pregradila voda”. Priča i o svojoj djeci koju uči da nikoga ne mrze jer, kaže, to istorijski u njegovom kraju nije moguće: “Na tromeđi Like, Bosne i Dalmacije sve je to jedan narod. Mnoge porodice su unutar sebe imale katolike, pravoslavne i muslimane i ljudi su vijekovima prelazili iz jedne vjere u drugu”, objašnjava jednostavno Bursać, kao da jednim potezom želi predočiti zamršenu geometriju vjekovnog preživljava-nja među vječno uznemirenim dinarskim gudurama. Danas Željko Bursać živi skromno sa suprugom u selu nadomak Beograda i snalazi se kako zna i umije; djeca su završila škole i otišla, a njemu je preostalo da se brine za zavičajno kulturno društvo “Ćiro Lička Kaldrma – Drvar“ koje se bavi čuvanjem običaja i tradicije iz starog kraja. Društvo ima i svoju pjevačku,

“ojkačku” grupu, organizira sijela Krajišnika širom Srbije, od kojih je najpo-znatije ono koje se zove “Lička olimpijada” u Apatinu, u Vojvodini, varoši u kojoj, kažu, što zbog kolonizacije nakon Drugog svjetskog rata, što zbog zloglasne “Oluje”, ima najviše Ličana na svijetu. Ipak, tužna je to izbjeglič-ka sudbina s rasutim enklavama vlastitog naroda koje, odvojene od rodnog kraja, žive u grču siromaštva, shizofrenog identiteta i međusobnih podjela. Usamljenost i napuštenost vjerojatno je najdominantnije raspoloženje hr-vatskih prognanika u Srbiji, o čemu Željko Bursać kaže: “Razbijeni smo na preko sto izbjegličkih udruženja, oko deset ih je iz Like, i dvije krovne orga-nizacije u kojima postoji sto i jedno ‘ja’. Trebali bi da se ujedinimo jer ništa nije urađeno za srpski narod ni u Hrvatskoj ni u Srbiji.” Na kraju, što ovaj


jednostavni, plećati čovjek kvrgavih težačkih ruku, koji kao da je izašao iz narodne pjesme, misli o svemu što se dogodilo: “A što ću misliti? Bio je to bratoubilački rat prema kome se ja odnosim kao socijalista i antifašista. Srba u Lici više nema, srpska zemlja postala je pusta hrvatska prerija, a svi zajedno smo voljom velikih sila vraćeni u kolonijalni status. Šta su Hrvati dobili ovim ratom, recite vi meni? Danas živim ovdje u Batajnici, imam pri-jatelje Hrvate i u meni nema mržnje: bolje mi je da me ugosti dobar Hrvat iz Hrvatske nego veliki Srbin iz Srbije. Najradije bih se vratio u svoju Liku, ali Hrvatska neće da mi obnovi imovinu, kao ni većini Krajišnika…”

Vraćam se autobusom iz Srbije u Hrvatsku putujući kroz dremljivu srem-sku ravnicu. Pored autobusa sporo promiču traktori panonskih seljaka s prikolicama natovarenih pšenicom, a ja gledam u nepregledna polja i razmišljam kako se na ovim bogatim prostranstvima oduvijek − od borbe s Turcima, Velikog rata, Sremskog fronta i posljednjeg postjugoslavenskog krvoprolića − na dramatičan način spajala veličanstvenost prirode i ljudska tragedija. U tom snatrenju dobivam mobitelom poruku od Željka Bursaća:

“Želim vam ugodan povratak u bazu da širite istinu i ljubav, da zbližavamo dva bratska naroda po krstu, jer rat nikada nikome dobro nije donio…”


/2 Bijeg od ludila

Odlaskom oko 400 000 Srba mnogi krajevi Hrvatske su beznadežno i traj-no opustošeni, a mnoga zanimanja nenadoknadivo su ostala bez dobrih stručnjaka, zanatlija ili visokoobrazovanih akademskih građana. Sociolog Josip Županov ustvrdio je još sredinom 1990-ih kako je zbog prisilnih mi-gracija i odljeva stanovništva u Hrvatskoj zavladala “bijela kuga” radne snage te kako će zbog opće depopulacije pusta područja početi naseljavati izbjeglice iz Bosne i Hercegovine i narod jače reproduktivne moći – Albanci s Kosova. Ipak, mnogi od tih doseljenika, rekao je Županov, neće se moći baviti tradicionalnim zanimanjima, naročito ne poljoprivredom i stočar-stvom u krševitim područjima Dalmacije, jer je to bila životna navika au-tohtonog stanovništva kojem je baš taj krš bio način i smisao života. S druge strane, intelektualna zanimanja, akademske sredine, gradovi i ur-bane zajednice ostat će zakinute za jednu vrstu živosti koju su davali ljudi različitih nacionalnosti, kultura, uvjerenja i pogleda na život…

“Do 1991. ja sam u Hrvatskoj bio sretan, ali onda se ona pretvorila u zemlju u kojoj više nisam mogao i želio živjeti”

Odvjetnička kancelariju Milana Sučevića u centru Beograda izgleda ot-prilike kao stotine sličnih ovakvih pravničkih ureda bilo gdje u Evropi: ukusno uređena čekaonica s biranim namještajem, ljubazna sekretarica koja odmah s vrata nudi kavu i sok i blaga užurbanost klijenata koji dolaze i odlaze, iz čega je vidljivo da ovaj odvjetnički ured posluje vrlo solidno. Dočekuje me Milan Sučević, čovjek srednjih godina, čvrstog stasa i izra-ženog ijekavskog govora, koji zvonkim i odrješitim glasom kao da želi naglasiti svoju životnu i profesionalnu postojanost koju nikakva nevolja ne može poljuljati. Odmah se predstavlja riječima da je rođen u Gospiću gdje je završio osnovnu i srednju školu i proveo sretno djetinjstvo. Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Zagrebu i nakon pripravničkog staža postao su-dac na Općinskom sudu u Zagrebu. “Bio sam jedan od najmlađih krivičnih sudaca u Hrvatskoj, s vrlo dobrom statistikom riješenih slučajeva i pohva-lama kolega”, govori Sučević tonom u kojem nema samohvale, nego se tek naglašavaju respektabilne činjenice kojima se mora vjerovati. Mladi sudac se uskoro oženio i dobio dijete i te četiri godine u Zagrebu, sredinom 1980-ih, smatra svojim vrlo dobrim periodom u privatnom i profesionalnom smislu. A onda je došlo kobno ljeto 1991. godine: “Otišli smo iz Zagreba krajem avgustu ’91. jer sam vidio da se odjednom pojavilo dosta ljudi koje sam poslao u zatvor zbog teških kriminalnih djela i koji su sada na raznim nivoima ušli u organe vlasti. Neki od tih ljudi počeli su u ljeto 1991. da še-taju po sudu u maskirnim uniformama i to je bio za mene znak da počinje


ludilo”, kaže Sučević. To ludilo tada je eksplodiralo na svim stranama pa je dotadašnji sudac odlučio da radije bude konobar u Švicarskoj nego da po-država bilo koju verziju nacionalne mržnje u zemlji koja se raspadala pred njegovim očima. Kada je počeo rat, Sučević je mislio, poput mnogih, da će se u Zagreb vratiti nakon mjesec, dva, jer je odgojen da nikoga ne gleda kroz njegovu nacionalnost, vjerujući da ni njega drugi ne doživljavaju na taj način. Nakon osam mjeseci života najamnog radnika u planinskom resto-ranu u Švicarskoj, Sučević je s porodicom došao u Beograd i postao advo-kat jer je shvatio da svoje pravničko znanje i iskustvo, bez obzira na rat u njegovoj zemlji, ne može baciti kroz prozor. O tom vremenu Sučević priča:

“Otrežnjenje je u ratnim danima stiglo dosta brzo. Kada sam iz Švicarske došao u Beograd, čuo sam priče o sebi: da sam postao ratni sudac u Krajini, da sam pucao iz snajpera s krova dvorane ‘Lisinski’ u Zagrebu, da sam uhapšen i da sam u istražnom zatvoru u Remetincu, i tada sam shva-tio kolika je to bila histerija. Zato ne žalim što sam iz Hrvatske otišao iako, ponavljam, nekoliko najboljih godina proveo sam u Zagrebu.” Ni u Srbiji, kako kaže Sučević, tih godina nije bilo bajno; 1991. godine je stigao prvi val izbjeglica, nakon njega i drugi, onda su uslijedile sankcije, pa “Oluja”, i bombardiranje 1999., no ono što je prognanom sucu iz Zagreba bilo naj-važnije jest što je njegova porodica ostala na okupu, živa i zdrava.

“Svoj stan u Zagrebu sam prodao 1992. za neke smiješne pare, ali sam za to mogao kupiti stan u beogradskom bloku. Za mnom su došli otac, majka


i brat; otac mi je obrtnik, ima preko 80 godina, brat je arhitekt i ima vrlo uspješnu građevinsku firmu, tako da se za nas može reći da smo se ovdje uspjeli situirati.” Došavši sredinom 1992. u Beograd, Sučević se uključio u malu armiju visokoobrazovanih Srba koji su donedavno bili na solidnim stručnim položajima u Hrvatskoj, a onda su u jednom danu postali izbje-glice u Srbiji, s neizvjesnom budućnošću i u očajničkoj potrazi za kruhom. Dvadeset pet godina kasnije ta zajednica stručnih ljudi uspjela je izboriti svoje mjesto pod suncem u novoj sredini ili kako kaže Sučević: “Poznajem jako puno ljudi iz Hrvatske koji su došli u Srbiju i koji su danas ovdje jako uspješni. Odnosno, ti ljudi su i tamo bili uspješni, a ovdje su samo nado-gradili svoje znanje i iskustvo. Zastupam barem dvadeset firmi u Srbiji koje vode ljudi koji su došli iz Hrvatske, od građevinarstva, transporta, drvne industrije do kompjutora i informatike. Ironija sudbine je u tome što je Hrvatska želeći se riješiti Srba puno izgubila, a Srbija, koja je prvo doživjela šok misleći da joj je 500 000 ljudi na teret, zapravo profitirala. Hrvatska je ispraznila svoje ruralna područja i tamo danas nema nikog da čuva ovce, a iz gradova su otišle hiljade najsposobnijih ljudi.”

Beogradski Ličani

Danas Milan Sučević kao advokat zastupa mnogo srpskih i inozemnih firmi, uključujući i brojne firme iz Hrvatske. “U vezi sam s mnogim ljudima u Hrvatskoj, sa sucima i advokatima, a s Brankom Hrvatinom, predsjednikom Vrhovnog suda Hrvatske, dobar sam prijatelj”, priča Sučević. Pitamo advokata Sučevića kako on doživljava svoje porijeklo i nacionalnost zbog kojih je, htio-ne htio, morao okrenuti vlastiti život na-glavačke, pod pretpostavkom da će on i njegovi ostati živi i na broju:

“Do osmog razreda osnovne škole ja nisam ni znao da sam Srbin, niti mi je to ikada bilo važno; otac mi je komunista, djedovi partizani, odgajan sam na radnim akcijama i u izviđačima gdje se njegovalo bratstvo i jedinstvo. Ono na što sam zaista ponosan je moj zavičaj: nikada neću moći reći da sam Beograđanin nego da sam Ličanin. A taj sam svoj zavičaj izgubio, jer tamo više nema ni tih ljudi ni tih kuća, sve je spaljeno i napušteno, i to jeste moja rana na srcu, jednako kao i Jugoslavija koja se raspala. Što se tiče Hrvatske, mogu reći da mi se ono najljepše u životu dogodilo u toj zemlji: završio sam škole, oženio se, dobio dijete, zaposlio se i dobio stan. Do 1991. ja sam u toj zemlji bio sretan, ali onda se ona pretvorila u zemlju u kojoj više nisam mogao i nisam želio živjeti. Nije mi žao što sam iz takve Hrvatske otišao.” Advokat Sučević smatra da su naročito posljednjih godi-na Srbi u Hrvatskoj građani drugog reda i u takvoj zemlji on sigurno ne bi mogao opstati, neprestano zabrinut za sebe i svoju obitelj.

“Zato danas živim u Beogradu, moj sin radi u kancelariji sa mnom, a žena u Ministarstvu rada. Sin nema nikakav odnos prema problemima iz prošlosti


niti prema starom kraju. Kada odlazimo u Liku da mu pokažem livade i šumarke gdje sam se igrao kao dijete, sin neće, kaže mi: ‘Nemoj, tata, za-glavit ćemo u minskom polju.’ On je neka druga generacija, ovdje ima svo-je društvo i svoj način razmišljanja. Srpsko pitanje u Hrvatskoj je završeno: tko će da se vrati i na što da se vrati? S čim da počne? Ljudi se tamo vraća-ju da uzmu mirovine, da obnove kuće ako mogu i da tamo umru. To je i demografski završena priča. Drugo, ne mogu zamisliti da bi se neko dijete u Hrvatskoj, danas ili u budućnosti, moglo izjasniti kao Srbin. Bilo bi šikanirano, jer je previše generacija u Hrvatskoj odgojeno na mržnji prema Srbima. Na sljedećem popisu stanovništva bit će jedan do dva posto Srba, i to je to.” Sučević kaže kako su ljudi u Srbiji koji potječu s Banije, Korduna, Like i Dalmacije jako emotivno povezani sa zavičajem, ali se više nikada u njega ne bi vratili. “Evo vam jedan primjer”, nastavlja Sučević, “otac jednog mog prijatelja vratio se u svoje selo kraj Drniša. Već nekoliko godina on tamo uzgaja voćke. Posljednji put kada je bio tamo svih četrdeset voćaka posječeno je motornom pilom, a kuća provaljena i opljačkana. Usput, ja sam, recimo, poznavao mesara Mihajla Zeca koji je ubijen pred svojom kućom u Zagrebu 1991. i znam kakvih je on sve problema imao i kroz šta je sve prolazio… Roditeljima moje žene, koji su protjerani nakon ‘Oluje’, oduzet je stan u Gospiću na koji su imali stanarsko pravo, a za kuću nisu dobili obnovu jer tamo više nisu prijavljeni.” Zaključno, Sučević smatra da

“sve što su izbjeglice nosili u glavi i što su imali u džepu donijeli su u Srbiju.” Mnogi od tih ljudi su uspjeli, kaže on, neki nisu; oni koji nisu uspjeli ili nisu imali sreće ili je to bilo ruralno stanovništvo koje je godinama živjelo po izbjegličkim kampovima. Nakon svega što se dogodilo advokat Sučević ne misli da je neki narod genetski predodređen da bude loš ili dobar i zato napominje da on nikoga ne mrzi jer je puno toga uradila politika i radi to i dalje. Međutim, mnogi su ljudi izgubili glavu. Za što? “Najradije bih da sam ostao u Zagrebu i radio svoj posao suca i da mi je dijete tamo odraslo i da sam svaki vikend mogao da odem u svoju Liku, da tamo idem na pe-canje i na Velebit. Mene Srbija nije dočekala raširenih ruku; sedam godina sam bio izbjeglica u zemlji koja je bila prepuna jada, pod sankcijama i bombardirana. Morali smo puno raditi i ja i svi moji, i možda smo u svemu tome imali i nešto sreće…” Na rastanku mi čvrsto pruža ruku, kaže mi jed-nostavno “Pozdravite Zagreb”, a sljedeći klijent već ulazi u njegovu kance-lariju. Sekretarica s profesionalnim osmijehom ispraća me do ulaznih vrata. Izlazim na ulicu u hladovinu gustog drvoreda, a blagi lahor donosi miris lipa. Posljednje što vidim prije no što ću se spustiti mirnom ulicom do savskog keja, sin je Milana Sučevića, mladi advokat koji ulazi u svoju plavu Opel Astru i odlazi. Njegovo glatko i zategnuto lice uspješnog čovjeka kao da na indirektan način želi pokazati prezir prema svemu što se dogodilo i u čemu on ni na koji način nije sudjelovao…


/3 Ljubav u doba kolere

“Sećam se očaja i bede. Kao da je neko sav trud i rad mojih predaka pobrisao i rekao:Hajde sada iz početka!”

S Marijanom Novaković Beader, pravnicom i volonterkom iz Udruženja Srba iz Hrvatske u Vojvodini, srećem se u Novom Sadu. Stižem auto-busom preko bačke ravnice; ovaj grad u kasno proljeće blista okupan suncem, a njegovo šarenilo i austro-ugarska skladnost fasada te široki i lijeni bulevari kao da žele naglasiti šarm tradicionalne sporosti koja krasi Vojvođane, te dobroćudne “lale” kojima se nikamo ne žuri i koji se ni oko čega ne sekiraju. Ipak, ovu pokrajinu nije mimoišla balkanska kalvarija na kraju 20. stoljeća: mnoge vojvođanske obitelji primile su čitave po-rodične zajednice iz Like, Banije i Korduna, a barem dvjesto hiljada Srba iz Hrvatske razlilo se po ravnici Srema, Banata i Bačke. Na mnogim sa-lašima između Kikinde, Vrbasa, Subotice i Pančeva, koji su se nagledali izbjegličkog jada i čemera, hiljade Kordunaša je vadilo repu i skupljalo džakove pšenice i kukuruza. Moja sugovornica Marijana radi u pravnoj službi Izvršnog vijeća Vojvodine i brine se o izbjegličkim društvima Srba iz Hrvatske, kojih u Vojvodini ima nekoliko desetaka. Žena u ranim četr-desetima, vedrog pogleda, majka je dvoje maloljetne djece i − kažimo i to

− autorica četiriju knjiga poezije te romana koji je još u rukopisu. “Kao što vidite, ja govorim ijekavski iako već dvadeset godina živim u Vojvodini”, govori Marijana tek što smo se upoznali. Odlazimo na petrovaradinsku tvrđavu, odakle se odlično vidi Novi Sad, u neki tipično vojvođanski resto-ran s tamburašima u uglu, gdje Marijana započinje svoju životnu priču u kojoj se isprepleću vremena, ljudi, sudbine, datumi i dramatični događaji, i sve pomalo sliči na akcijski film, na sreću, s dobrim krajem. “Rođena sam u Donjem Lapcu gdje sam završila osnovnu školu. Kao odlična učenica srednju školu sam pohađala u Ljubljani jer sam tamo imala stipendiju, a stanovala sam na Tromostovlju u đačkom domu. 1990. godine dolazim u Zagreb na Ekonomski fakultet i živim u jednoj sobi u Medulićevoj ulici. Prve tenzije sam osjetila 1991. kada na faksu započinju provokacije ek-stremnih nacionalista. Ja sam tada bila zainteresirana jedino da završim fakultet i ništa me drugo nije zanimalo. Spašavala me je u tom trenutku činjenica što se zovem Marijana, a prezime Novaković imao je i tadašnji predsjednik HSS-a. U ljeto ’91. pokušavam otići k roditeljima u Donji Lapac, ali se u njega više nije moglo ući, kod Drežnika sam bila vraćena natrag. Tada osjećam da Zagreb već postaje vojni grad: znam da su u martu 1991. počele odlaziti veće grupe Srba iz Zagreba, među njima je bila i jedna moja prijateljica, i znam da su Srbi počeli dobivati otkaze, među njima roditelji nekih mojih prijatelja. Tiho su počeli odlaziti ljudi koji se više nisu

Dragan Mioković, dječak koji je nakon ‘Oluje’ u dobi od 12 godina vozio traktor od Gračaca do Beograda


vraćali. Ja odlučujem otići u Novi Sad; učinilo mi se da taj grad ima neku širinu, u kome ću se osjećati koliko-toliko normalno u situaciji kakva jeste. Tri dana prije odlaska shvaćam da zaista moram otići. Izlazim iz Zagreba prvog septembra 1991. sa dva kofera i ruksakom. Moj tadašnji dečko me prati do granice s Vojvodinom jer se dalje nije moglo. Barikade su bile posvuda, rastajemo se, okrećem se deset puta, ja plačem, on plače, i mi-slim da odlazim na mjesec dana… Evidentiram se kao izbjeglica u Bačkoj Palanci i pitam jednog starijeg čovjeka gdje je tu Crveni križ. On mi dobro-namjerno kaže da je Crveni križ preko a ovdje je Crveni krst… Kada sam shvatila da se tako skoro neću vratiti u Hrvatsku, u Novom Sadu upisujem pravo. Vojvodina je inače za čitavo vrijeme rata puno pomogla izbjegli-cama, jer da je bilo samo do Beograda, oni bi nas najradije vratili nazad. U Vojvodini u tom trenutku ima vrlo šarenog svijeta; nas jadnika koji sve više dolazimo iz Hrvatske, domaćih ljudi koji žive sve teže jer je rat pred vratima, a onda tu ima i tajkuna u nastanku, švercera i sitnih kriminalaca koji će se kasnije pretvoriti u krupne kriminalce. Jedan od takvih mi je na samom početku igrom slučaja jako pomogao, valjda me je ugledao u masi isprepadanih studenata i studentica. Nisam imala ništa sa njim, ali on me je štitio i pomagao kad god je trebalo, izgleda da se smilio nada mnom i zato sam mu zauvijek zahvalna. Petnaest godina kasnije taj je čovjek ubi-jen u nekoj sačekuši, tu u Novom Sadu… Moji roditelji su ostali u Donjem Lapcu i trpjeli su tamošnju situaciju: kao ljudi iz partizanskih porodica oni


su bili protiv rata i to su tamo svi znali. Bilo je provokacija i kucanja na prozore i nekih paramilitarnih grupa koje su vikale pred vratima ‘Lako je vama koji niste na ratištu’ i slično.”

Uz vojvođansku rakiju, starogradske pjesme i pogled na Dunav i Novi Sad, Marijana priča o svojim roditeljima, obiteljskoj kući punoj knjiga i ocu koji joj je usadio strast prema čitanju. Priča i o svom mladiću iz Zagreba kojeg je ostavila na granici sa Vojvodinom i s kojim će se u sljedećih desetak go-dina još nekoliko puta sresti u melodramatičnim okolnostima. U rano pro-ljeće 1992. ona očajnički pokušava stupiti u bilo kakvu vezu s roditeljima u Donjem Lapcu. “Kada je uspostavljen koridor kod Brčkog, ukrcala sam se u autobus iz Novog Sada za Knin, a iz Knina se jedva ukrcavam u neko vojno vozilo i dolazim u Donji Lapac. Vidjela sam roditelje, svi smo plakali, situa-cija je bila sumorna i taj put se nikad tužnija vraćam u Novi Sad. Kasnije je uspostavljena linija Sombor – Donji Lapac, kojom sam često išla, ali put je u prosjeku trajao čak 15 sati. Srbija je u tom trenutku bila pod sankcijama, ljudi su preživljavali sa četiri marke, a ja sam u džepu svaki mjesec imala pedeset. Moja dilema tada bila je ili ostati u Novom Sadu i završiti fakultet ili se vratiti u Krajinu i dijeliti sudbinu sa ostalima. Dilemi je presudio slu-čaj: godine 1993. u tim odlascima za Donji Lapac zaljubljujem su u jednog momka iz Knina i te godine vraćam se u Knin.”

Blago cara Radovana

Marijana dalje priča kako se u nekoj potmuloj atmosferi ratnog stanja zaposlila kao novinarka u Kninu, kako je neprestano jednim uhom osluš-kivala što se događalo s roditeljima u Donjem Lapcu i kako je ta veza sa lokalnim mladićem, sjećajući se crnohumorno Márquezovog romana, bila neka vrsta “ljubavi u doba kolere”. Marijanina romantična želja da podijeli sudbinu s ljudima među kojima je odrasla i da se nađe pri ruci roditeljima u Donjem Lapcu imala je svoj dramatični epilog u ljeto 1995. godine.

“Kada je počela ‘Oluja’, mi smo 5. avgusta 1995. napustili Donji Lapac. Grad je jako stradao iako nije bio na prvoj crti, jer kada je od Udbine došla hrvatska vojska, ona je puno toga zapalila i porušila. Mi nismo imali pro-fesionalnu vojsku, nego seljake koji su bili mobilizirani i koji su se povlačili zajedno sa svojim porodicama. Sa roditeljima i Peđom, mojim momkom koji mi je u međuvremenu postao muž, želimo otići autom prema Martin Brodu. Sjećam se da se narod samo želio domoći šume, putem koji je − in-dikativno − probijen prije mjesec dana, tako da me nitko ne može uvjeriti da taj narod nije bio prodan… Da ne govorimo o tome da su mnogi viđe-niji ljudi u Krajini već prije poslali svoju djecu prema Beogradu i Novom Sadu. U toj gužvi ja pokušavam biti u kontaktu s roditeljima i stalno vičem ‘Stižem, stižem’, jer bila sam novinarka i u tom trenutku u kontaktu sam sa


stranim medijima koji neprestano zovu. U jednom trenutku našla sam se u stanu svojih roditelja u kojem je bilo 1400 knjiga i ja u panici nisam znala šta da uzmem iako vam i sada mogu do detalja opisati kako je stan bio na-mješten. Tada sam bila svjesna da se više nećemo vratiti. Uzimam 'Blago cara Radovana' Jovana Dučića i odlazim. U Martin Brodu smo sačekali drugi dio familije, sjećam se da je bila užasna vrućina, dolazimo u Banja Luku i pokušavamo se kroz Bosnu dokopati Bačke Palanke. Prolazimo Bjeljinu, ali nas ne puštaju u Vojvodinu i na tom prijelazu se pred nama jedan čovjek ubio. Nas je spasio jedan bizaran detalj: imala sam vojnu ko-šulju i bijeli opasač vojne policije i vjerovatno sam djelovala 'nekako služ-beno' pa su nas pustili u Vojvodinu. Bilo je jako teško; moj tata odjednom pada u depresiju, ali je majka stisnula zube i zadržala prisebnost i tada i u teškim godinama nakon toga, što je kasnije platila raznim boleštinama. Moj muž, koji je sa svojim roditeljima završio u prihvatnom centru u Šapcu, došao je nekoliko dana kasnije, ali smo morali garantirati za njega jer okolo je neprestano patrolirala vojna policija koja je mladiće iz Krajine vraćala natrag na ratište. Morali smo kao porodica u tom kaosu odmah pronaći bilo kakav posao i to nam je, srećom, uspjelo: moj otac i muž se relativno brzo zapošljavaju na nekoj građevini, ali svi smo raštrkani po raznim mje-stima u Vojvodini. Priskakali su nam u pomoć obični ljudi, a u Sremskim Karlovcima primila nas je u stan jedna potpuno nepoznata porodica. To se ne zaboravlja. Kasnije, ja sam počela raditi u Komesarijatu za izbje-glice, a majka i sestra radile su na jednom poljoprivrednom imanju u Sremskim Karlovcima. Morali smo biti vredni inače ništa od nas ne bi bilo. Godinu za godinu i moji su uspjeli da naprave kuću u Novom Sadu, gdje i sada svi živimo. Tu su se i djeca rađala; kćerka mi danas ima 18 a sin 11 godina. U međuvremenu sam se razvela jer Peđa i ja jednostavno nismo uspjeli. Profesionalno sam se snalazila i probijala i imala sam sreću što sam studirala sa Bojanom Pajtićem na čiju preporuku sam se zaposlila u vladi Vojvodine, gdje i danas radim. Takođe, već 17 godina volonterski ra-dim u Udruženju izbjeglica iz Hrvatske u Vojvodini. Uglavnom se bavimo integracijom izbjeglica i dobivanjem papira za njih. Prema mom saznanju iz te ogromne mase od oko 250 000 ljudi nakon ‘Oluje’ koji su se kroz Bosnu kretali prema Srbiji, nekoliko desetina hiljada ljudi je skrenuto na Kosovo, od kojih je većina otišla u treće zemlje. Od svih tih ljudi 50 posto je danas u Vojvodini, 30 posto u Beogradu i 20 posto u centralnoj Srbiji. Dosta surađujem i sa hrvatskom zajednicom u Vojvodini što mi, moram reći, nije oprošteno iz nekih krugova, jer ‘zašto ja kao srpski izbjeglica su-rađujem sa Hrvatima’. Jeste li još za jednu rakijicu, ovdje je zaista dobra kruškovača?” pita Marijana i zove konobara Stevicu, dobroćudnog “lalu” kojeg očito poznaje godinama.

Nakon ovakve priče, za Marijanu Novaković Beader moglo bi se reći da je to “žena koja trči s vukovima”: u životu koji je nije mazio (iza sebe ima i


saobraćajnu nesreću poslije koje je ostala doživotni invalid) morala je često da se probija sama i da rješava paralelno porodične, političke i intimne pro-bleme, ne želeći nikome ostati dužna. I još nešto: osim one knjige poezije i romana u nastanku, Marijana je baveći se dugi niz godina marginaliziranim grupama, kao i ženama i djecom žrtvama nasilja ili s invaliditetom, napisala priručnike “Bontončić” i “Ne zovi me posebnim”, koji približavaju djecu s in-validitetom zdravoj djeci, kao i priručnik “Mobing”, koji je posebno ženama od velike pomoći, ukazujući im na mehanizme kojima se mogu suprotsta-viti nasilju nad njima. Što reći na kraju? Ako bi od Marijaninog života netko htio napraviti scenarij za film, sigurno ne bi pogriješio. Ali uz jedan uvjet: taj film morao bi imati sretan završetak jer – Marijana je to zaslužila.


/4 Neprijatelj koji se nikada nije predstavio Nakon “Bljeska” i “Oluje” s mnoštvom naroda iz raznih krajeva Hrvatske odlazile su i desetine sveštenika Srpske pravoslavne crkve. Među njima je bio i otac Savo Počuča, paroh u Okučanima. Njegov otac, rodom iz Like, i majka, Ruskinja iz Ukrajine, upoznali su se na prisilnom radu u nacistič-kom logoru u Austriji za vrijeme Drugog svjetskog rata. S ocem, majkom i dvjema sestrama živio je u Kutjevu gdje se rodio 1947. godine. “Roditelji nama deci nisu puno pričali ni o ratu ni o drugim problemima da mi, djeca, u mešanoj sredini ne bismo te stvari krivo shvatili. Odgajani smo u brat-stvu i jedinstvu i živeli smo mirno do 1991. godine”, kaže otac Savo. Kao mladić, Savo Počuča nije htio biti mlinar, a na automehaničarski zanat ga nisu primili, pa je otišao na bogosloviju u Beograd i postao paroh najpri-je u Gradištu pokraj Kutjeva. “Hteo sam da budem i vojno lice a ispalo je da sam postao Hristov vojnik”, kaže Počuča. “Bio sam prihvaćen od mešta-na i ljudi su bili zadovoljni sa mnom, poštovali su me jer sam ja poštovao sve ljude, onako kako to piše u Svetom pismu. Na sahranama, venčanjima i krštenjima bilo je uvek sveta iz mešanih sredina i ja sam ljudima govorio onako kako sam učen: da ljude treba poštovati kao ljude i da treba verovati u dobro. Na mene je najviše uticala moja mati, koja je bila zadojena ruskim komunizmom i njoj su svi ljudi bili bliski, ali je na mene uticala i bogoslo-vija. Ja se osećam Srbinom u smislu pripadanja jednom narodu koji ima vredne ljude: Svetog Savu, Nikolu Teslu i Njegoša. Meni je to važno i tako merim i vrednost drugih naroda. Nikada nikoga nisam delio ni prema ime-nu ni prema veri − svi smo mi potekli iz istog semena.” Otac Sava je služio u crkvi, oženio se, dobio troje djece i živio je mirnim seoskim životom, s kravama i pilićima u dvorištu, brinući se o djeci i porodici. “Kada je 1991. počeo rat, ljudi su odjednom promenili ponašanje i meni se učinilo kao da sam izneveren u onome što sam ljudima govorio čitav život”, kaže ovaj mirni, dostojanstveni čovjek sijede brade. Tada, kada se sve smračilo, otac Sava se nagledao patnje, smrti i leševa i obavljao je broj sahrana koje bi mogle stati u dva života. “Nisam mogao da prihvatim da će doći do nečeg tako ružnog. Nisam smatrao da su Hrvati tretirani lošije nego bilo ko drugi. Shvatio sam da nije bila dobra ta država u državi, ali ni ona država koja je uzrokovala ta loša kretanja. Ako je reč o slobodi do koje se htelo doći, moglo se do nje doći i na drugi način. Da je bilo do ovih naroda, drugačije bi bilo, ali političari su bili u tuđim šakama. O svim zločinima se znalo i neverica je bila da je to uopšte moguće. Kada je počeo rat, ja sam služio kao i do tada: da stvorim više mira, ljubavi i sloge. Crkva je u tim vremeni-ma učinila šta je mogla, ali neko drugi je bio jači. Mislim da smo svi mi bili pogođeni od neprijatelja koji sam sebe nikada nije imenovao, ali mi nje-govu prisutnost stalno osećamo.” Otac Savo nastavio je pričati kako je za


vrijeme rata u Krajini bilo naporno i teško živjeti, kako je ljude držala nada da će zlo prestati i kako je narod uglavnom bio zauzet preživljavanjem. U prvim satima “Bljeska” nastao je opšti haos, priča otac Sava, mrtvih je već bilo na sve strane, a izbjegličke kolone i razvaljena i izrešetana vozila zakrčili su putove. “Tog 1. maja uveče, obučen u mantiju, kolima sam odve-zao u Banjaluku svoju suprugu, djecu i dvije žene iz Okučana, kao i jednog studenta bogoslovije koji se nalazio u posjeti episkopu, sa namerom da se vratim u Okučane čim budem mogao. Potrpao sam crkvene knjige, nika-kvu hranu nisam uzeo i nisam znao kamo idem, bilo je samo pitanje da se živa duša sačuva. Imao sam nešto stoke koja je ostala u dvorištu, okolo je vladalo bezvlašće, zlo, užas i očaj. Osećao sam da se raspadam… Sledećeg dana, ujutro, na putu natrag za Okučane u Novoj Varoši dočekala me rafal-na vatra iz okolnih kuća. Uspeo sam da se izvučem iz auta, pomogli su mi neki ljudi i previli me a kasnije sam shvatio da sam ranjen na šest mesta. Proveo sam mesec dana u bolnici u Banjaluci, a onda sam prešao u istoč-nu Slavoniju. Služio sam u Tovarniku i Šidu, prvo sa mukom od tih rana, a kasnije je i to prošlo. Prema nama izbeglicama u Srbiji su se ponašali sva-kojako, nisu uvek bili ljubazni. Gledali su često na nas kao na ‘dođoše’. Mene, na primer, na granici nisu hteli da puste u Srbiju, kada su videli tablice iz Okučana; kazali su mi da se vratim odakle sam došao.” Poslije mnogih muka otac Savo je premješten u crkvu u Erdevik gdje su ga mješta-ni dobro primili. Crkvu je temeljito obnovio. “Mi izbeglice ne možemo nego popravljati”, kaže. U Erdeviku je 2006. godine dočekao i invalidsku penziju i danas živi u stanu crkvene općine Bingula u Šidu. “Ovde u Erdeviku je 19 nacionalnosti i svi možemo živeti zajedno. Ravnopravni smo onoliko koliko imamo ljubavi”, kaže ovaj stari svećenik. Posjećuje kćeri u Bajmoku pokraj Subotice, gdje rade u jednoj poljoprivrednoj zadruzi. U Hrvatsku još dolazi kod svoje majke i ponekad se s djecom okupi na porodičnom imanju u Kutjevu, jer crkveni stan u Okučanima je zapaljen. “Danas kada odem u Hrvatsku osećam se prazno”, kaže otac Savo. “Više nikoga ne sretnem, ni Srbina ni Hrvata. Nema više ljudi koje sam poznavao…”


/5 Postoji nešto gore od smrti

Ako se život pogleda s one bolje strane, onda je na ovom južnoslavenskom komadiću zemlje veza između Knina i Beograda oduvijek bila živa. Mnogi Kninjani u bližoj i daljoj prošlosti završavali su u Beogradu, od novi-nara Juga Grizelja do nogometaša Ilije Petkovića, da i ne govorimo o stoti-nama sposobnih inženjera, privrednika i vojnih službenika (jedan od njih je i bivši šef generalštaba Vojske Srbije Zdravko Ponoš), pa ih danas zajedno sa njihovim potomcima, ako je vjerovati bivšem gradonačelniku Knina Dragi Kovačeviću, ima oko sto hiljada. Život s one ružnije strane donio je Srbima iz Krajine progonstvo, suze i patnju pa je tako nakon rata i “Oluje” Beograd ponovo napunjen Kninjanima koji su preživjeli glad, žeđ i golgotu progona. Okupljeni su u desetinama udruženja samopomoći u kojima raz-mjenjuju koliko-toliko korisne informacije, hvataju se za svaki podatak koji bi njima ili njihovima mogao koristiti, traže, često na crno, posao u Srbiji, raspituju se o Hrvatskoj… Ovaj interes o bivšoj postojbini predstavlja trau-mu svoje vrste jer su iz Hrvatske izbačeni gore nego psi iako su još pradje-dovi njihovih pradjedova rođeni negdje u Lici, Kordunu ili Slavoniji. Mnogi od njihovih najbližih ubijeni su na kućnom pragu, s kojega im je poručeno da moraju otići.

Topografija izbjegličkih kancelarija Srba iz Hrvatske u Srbiji izgleda uglav-nom tako da su one pretežno smještene u prostorijama koje su nekad davno pripadale socijalističkim poduzećima koja su, opet, u međuvremenu propala i napuštena, a na njihovom mjestu su iznikli hibridi tranzicijske pri-vrede: kladionice, brza hrana i bižuterija svih vrsta. Tako se te kancelarije s posivjelim tapisonima i namještajem iz ranih 60-ih dobro slažu s tim ple-bejskim “Beogradom u procjepu” u kojem siromaštvo kao da predstavlja prednost a ne nedostatak.

Jedno od takvih okupljališta je i “Suza”, Udruženje nestalih Srba iz Hrvatske u proteklom ratu, koje se nalazi u starom dijelu Beograda, na Zelenom vencu. To je i danas predio malih dućana, prodavaonica i bu-regdžinica, oko kojih je neprestana vreva trgovaca, zanatlija, prodavača i putnika raznih fela. Zelena tržnica i autobusni terminal smješteni su u blizini, a huka dvadeset prvog stoljeća osjeća se na Terazijama, samo dvjesto metara dalje. U Lominoj ulici, gdje se nalazi udruženje nestalih

“Suza”, “kuće su nejednake, čas na sprat, čas prizemne; ima trulih, pocrne-lih, nakrivljenih plotova, rđave kaldrme i blata“, kako je o njoj zapisano u jednoj kronici grada Beograda. Na uglu se nalazi i čuvena “Zlatna moruna”, nekadašnje svratište siromašnijih đaka i studenata, u kojem su se 1914. sastajali Gavrilo Princip i njegovi drugovi planirajući atentat na nadvojvodu Ferdinanda. U tom spletu ulica, unutarnjih dvorišta, nadograđenih lokala


i memljivih malih radnji, ulazim u udruženje “Suza” koje čini malobrojna ekipa službenika i volontera smještenih u nekoliko skromnih kancelarija.

Taj mučni problem nestalih osoba čini se da predstavlja svojevrsnu krunu od trnja za protjeranu zajednicu Srba iz Hrvatske. Naime, osim činjenice da je u toku “Oluje” protjerano 250 000 krajiških Srba, što jest najveći eg-zodus u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, postoji i oko 2000 nestalih za kojima se traga već 20 godina s prilično skromnim rezultatima. Aktivisti organizacije “Suza” sami još uvijek tragaju za preko 800 osoba, muževa, žena, sinova i kćeri o kojima ne znaju ništa te napominju da u traganju ključnu odgovornost snose nadležne hrvatske institucije koje “izbjegavaju bez valjanog razloga ekshumaciju preko 200 posmrtnih ostataka i identifi-kaciju oko 350 ekshumiranih ostataka”. Osim suhih brojki, puno stvarnije svjedoče turobna lica rođaka koji s fotografijama bližnjih već dva desetlje-ća dolaze u udruženje “Suza” koje su i osnovale porodice nestalih.

Što ste vidjeli, niste vidjeli

Prvo nailazim na Čedomira Marića, osnivača udruženja, rodom iz Knina, koji danas u njemu radi kao savjetnik. “U Beograd smo došli nakon ‘Oluje’ iz Knina. Ja sam tamo u srednjoj školi i prije rata i za vrijeme rata predavao tehničko obrazovanje. Imam dvije ćerke i sina. Sin je ostao u Kninu, gdje je zatečen i ubijen i to je odredilo i moju aktivnost ovdje.” Promatram ispa-ćeno i mirno lice čovjeka koji tihim i odmjerenim glasom govori o sinovoj tragediji od prije 21 godine: “On nije bio na frontu, nije nosio pušku, bio je muzičar i svirao je saksofon u vojnom orkestru. Posljednji put sam s njim razgovarao 4. avgusta uvečer i on nas je požurivao da krenemo. Nadao sam se, kako je bio s vojskom, da zna gdje treba ići i da će to povla-čenje biti organizirano. Od kuće nismo pošli s idejom da završimo u Srbiji, nego s namjerom da izmaknemo van dometa granatiranja. Neprestano su nam govorili: Dalje, idemo dalje. Idući ‘dalje’ završili smo u Beogradu. Ti dani su nam bili najteži u životu. Kada smo došli u Beograd, Želimira nije bilo. Tražili smo ga godinama, prevrtali svaki podatak i informaciju koju smo dobili i pokušali pomoći i sebi i drugima. Neizvjesnost je ono što najviše ubija onoga koji traži svoje dijete ili nekog člana porodice. Ta neizvjesnost za nas je trajala osam godina, kada smo pozvani u Knin. Ekshumacija je obavljena na mjesnom groblju. Ne znam detalje Želimirove pogibije, ali prema nekim naknadnim saznanjima mogu reći da je on jednostavno bio odstrijeljen, kao što su i mnogi drugi koji su se tu našli bili ubijeni. Poslije sam u Kninu sreo jednog čovjeka koji je jako dobro po-znavao Želimira još dok je bio dijete, njegova djeca su se igrala zajedno s mojom. On je bio angažiran u trpanju tih tijela u kamione: kada smo se ugledali, on je silno želio izbjeći taj susret. Ti ljudi koji su ostali dolje, danas žive u strahu: ‘što ste vidjeli, niste vidjeli’ i zato je jako teško bilo šta od


nekoga saznati. Na cijelom područje Krajine ubijeno je za vrijeme i nakon ‘Oluje’ oko 1800 ljudi, a na području Knina ekshumirano je oko 350 tijela. Da bismo mi svi ovdje u Srbiji, koji imamo svoje koji su nestali u Krajini, uopće ostali živi i normalni, osnovali smo 1996. godine organizaciju nesta-lih koja okuplja njihove porodice. Ovdje u Beogradu došli smo do saznanja o još nekim lokacijama zajedničkih grobnica, koje smo poslali pomoćniku ministra za nestale u Ministarstvu branitelja Ivanu Grujiću, ali on je nepre-stano tvrdio da tamo nema ništa. Zašto je Želimir ostao, a nije krenuo s ostalima, nismo nikada točno saznali. Kasnije smo čuli da se on brinuo za jednu staricu, ali u svakom slučaju on se nije ukrcao na taj posljednji auto-bus koji je išao 4. avgusta u ponoć. Kada smo došli u Beograd, moja majka, supruga i ja smjestili smo se kod mog brata. Srećom, počeo sam ubrzo raditi u školi u Beogradu da bih se spasio te velike neizvjesnosti. Tu sam radio do odlaska u mirovinu iako mi Hrvatska nije priznala radni staž. Prvo su mi u Šibeniku rekli kako je ‘teško doći do dokumenata’, pa je onda jedan moj prijatelj Hrvat nakon šest godina pronašao te dokumen-te. Na kraju, odustao sam nakon silnih traženja i obijanja kancelarija u Šibeniku, Zagrebu i Kninu. Imam i dve ćerke koje su otišle u Švedsku i uda-le se. Dobro su. Zetovi su naši ljudi iz Knina. Supruga i ja odemo ponekad u Knin, zapravo u Golubić, tamo imamo porodičnu kuću. Uglavnom odemo u proljeće, obilazimo Željkov grob. U kući nema grijanja, a mi smo stariji ljudi pa zimi ne dolazimo. U sam grad Knin nerado idem. Bilo je raznih


dobacivanja kada vide auto s beogradskom registracijom pa boravimo na selu. Ima i dosta domaćih ljudi, Hrvata, s kojima se rado srećem, često na balotama. Ima puno ljudi naseljenih iz Bosne: ja lično ni s kim nisam imao problema. Prvih godina kontakti su bili oprezni, danas više ne. Na kraju, hteo bih da kažem još samo ovo: ova generacija Srba je protjerana i mi smo otišli, stari koji su tamo će pomrijeti, ali šta će Hrvati sami sa sobom koji su svoju mladu generaciju naučili da govori ‘Ubi Srbina’. Mene to boli ne kao Srbina, nego kao hrvatskog državljanina.”

“Zar nije Kreont jednom bratu našemu čast groba dao, a drugome uskratio?” (Sofoklo, Antigona)

Nakon razgovora s ovim smirenim čovjekom kojem je tuga za izgubljenim sinom odredila život i profesionalnu orijentaciju posljednjih 20 godina, u uredu srećem Jovanu, mladu ženu koja obavlja mnoge poslove i neka je vrst osobe za kontakt; brza i koncentrirana u radu, vedrog pogleda ali oz-biljnih i trezvenih razmišljanja – primjer radnog elana i tihog suosjećanja na mjestu gdje su oni koji traže svoje nestale ispričali mnoge svoje patnje, plakali, nadali se i molili za pomoć. “Ja sam ćerka Čedomirovog brata”, kaže Jovana, “koji se doselio u Beograd još pre početka poslednjih ratova. Imala sam 13 godina kada je taj rat počeo i bila sam jedina u razredu koja je imala rođake u Hrvatskoj. Čitav taj deo prodice iz Hrvatske je izbegao u Srbiju. S obzirom da sam se još kao jako mlada susrela sa tim problemom izbeglištva i stradanja koji je obeležio moju širu porodicu, vrlo sam emotiv-na kada o tome pričam. Mislim da mladi ne bi trebali da budu izolovani od onoga što se događalo u prošlosti i da naprosto zaborave ili okrenu glavu od tih događaja. Bila sam svakodnevno okružena porodičnom dramom ali nisam pokušavala sebe da zaštitim od toga. Mislim da ako se toga čuvate u mladosti, to će vas jednog dana pronaći. To je deo mog života i moje priče; volela bih da je bilo drugačije, ali nije tako. Imala sam predivnog brata od strica koji je ubijen i pronađen je tek nakon osam godina. Volela bih da se to nije desilo, ali desilo se i ja moram sa tim živeti. Što se mene tiče, ja jesam nacionalno osveštena, koliko god to možda nije ‘mo-derno’ ili popularno reći, ali ako me neko pita, ja ću to jasno reći − ovde, u Bosni ili Hrvatskoj. Kao što nemam problem sa tim ko sam, tako nemam problem sa tim ko je neke druge nacionalnosti. Tako sam i odgajana, iako je čitava porodica obeležena nekom vrstom nacionalne tragedije: i sa majčine strane su mnogi završili u jamama, pobijeni od ustaša za vreme Drugog svetskog rata i ja ne mogu od toga pobeći. Uvek sam za otvoren pristup i gledanje istini u oči jer vas ta istina uvek negde pronađe. Inače, završila sam u Beogradu studije novinarstva, radim povremeno kao novi-narka i pomažem ovde u udruženju koliko mogu.” Jovana odlazi, ljubazno napominjući da je tu uvijek ako nešto treba i iz njenog glasa i usrdnog držanja shvatio sam da je ova mlada osoba, umjesto da provodi svoje


vrijeme na puno ležerniji način, pristala da na ovom mjestu tuge i traganja bude neka vrsta medicinske sestre ovim nesretnim ljudima.

U jednom od nedavnih brojeva beogradskog časopisa Vreme, Jovana je napisala tekst naslova “Postoji nešto gore od smrti” u povodu 30. avgu-sta, Međunarodnog dana nestalih. U tekstu, među ostalim, piše: “Prema poslednjim informacijama, na teritoriji bivše Jugoslavije traže se ukupno 10 653 nestale osobe: u Hrvatskoj 2113, u Bosni i Hercegovini 6874 i na Kosovu i Metohiji 1666. Članovi njihovih porodica okupljeni su u različita udruženja koja formiraju Koordinaciju udruženja. Upravo je Koordinacija, uz Međunarodni crveni krst, organizator obeležavanja Međunarodnog dana nestalih. Tog dana svi su okupljeni u jednu grupu, pod istim parolama i pred istim zadatkom: da javnost podsete, a nadležne opomenu da se pro-blem s protokom godina ne smanjuje…”

Neki su preživjeli i dvije “Oluje”

Sadašnja predsjednica Udruženja nestalih ‘Suza’ Dragana Đukić Vujančević nema svoju kancelariju, telefon i sekretaricu, nego zajedno s ostalima sjedi u nevelikoj sobi, prepunoj dosjea i izbjegličke arhive sa-kupljane godinama. U interijeru skromnog ureda uz rešo svakog se jutra svima kuha kava članovima ureda i unesrećenim ljudima koji svakodnevno dolaze. U ambijentu te male kancelarije na beogradskom Zelenom vencu Dragana Đukić priča svoju životnu priču, vidljivo pritisnuta svime što je preživjela: “Rođena sam u Novoj Gradišci. Imala sam tu nesreću da sam morala bježati dvaput. Prvi put je to bilo ujesen 1991. Išla sam u sedmi razred i gledala svako veče, zajedno sa roditeljima i bratom, kako ‘zenge’ marširaju kroz grad. Jedne noći smo se spakovali, prešli most ‘dok se to ne smiri’ i ušli u Bosansku Gradišku. Tada nisam znala da se više nikada ne-ćemo vratiti. Jedno vreme smo živeli kod naše tetke u Banjaluci, onda smo se '93. preselili u Okučane. U srednju školu išla sam u Bosanskoj Gradišci i svaki dan sam putovala u školu. Za vrijeme ‘Bljeska’ nismo svi uspeli da se izvučemo. Živi i čitavi smo ostali moja majka, sestra i snaha, supruga mog brata, koja je tada bila trudna, i ja. Moj brat Dragan bio je vojnik i ubijen je u toj akciji hrvatske vojske. Moj otac je bio u teritorijalnoj obrani i zaro-bljen je. Proveo je 28 dana u zatvoru u Varaždinu i Bjelovaru, gdje je pro-šao raznorazne vrste torture. O posljedicama te torture sve piše u očevoj medicinskoj dokumentaciji koju čuvam. Kada se nekako vratio iz zaroblje-ništva, otac je pričao kako je svaki drugi dan bio premlaćivan i vjerovatno bi u tom zatvoru i umro da ga nije registrirao Međunarodni Crveni krst. Razmijenjen je na graničnom prijelazu Nove Gradiške i Bosanske Gradiške i bio je u takvom stanju da je odmah morao u bolnicu u Banjaluku: imao je 14 slomljenih rebara i izliv krvi u plućima. Jednom nam je pričao kako mu je nakon batinanja u zatvoru ukazivana liječnička pomoć, trebao je da primi


transfuziju krvi. Tom prilikom mu je jedan doktor rekao: “Eto, sada nisi čisti Srbin, dobio si i našu hrvatsku krv.” Teško mi je pričati o tome bez obzira što je prošlo 20 godina, ali ako ne pričaš, niko neće znati šta se dogodilo. Otac je umro pre godinu i po dana: bez obzira što smo bili sretni kada smo oca ugledali nakon tih 28 dana, mi smo vrlo brzo shvatili da otac više ni-kada neće biti ista osoba, pogotovo kada je shvatio da mu je sin poginuo. Postao je psihički bolestan čovek, hodao je na štakama i teško je gutao zbog izraslina u grlu, što je bila posljedica batinanja. Samo na momente on je ličio na sebe, puno više je bilo trenutaka kada je bio nervozan i kada se sa njim nije moglo komunicirati. Majka je umrla godinu dana prije njega: ona također nije mogla da podnese smrt sina. Preživjela je dva infarkta i cijelo vrijeme je bila na inzulinu. Moj brat je imao 21 godinu kada je ubijen a njegov sin danas ima 20 godina, isti je moj brat i zaposlen je. Šesnaest godina smo tragali za bratom. On je konačno pronađen u masovnoj grob-nici u Okučanima i identificiran na sudskoj medicini u Zagrebu. Majka je dočekala da joj pronađu sina i ubrzo nakon toga je umrla. Ono što znam je da mnoge majke i očevi to, nažalost, nikada neće dočekati. Aktivno radim u udruženju od 2000. godine i ovim poslom se bavim zbog sudbine svoje porodice. Moja sestra živi u Bosansku Gradišci i ima dvoje dece.” Pitam kako je raditi s obiteljima nestalih? “Radeći ovde u udruženju, bilo mi je lakše nositi se sa svojom sudbinom jer sam osećala da sam korisna drugima. Ono što ovde radimo je da pripremamo porodice za


ekshumaciju: do sada je bilo 58 grupa i to je dosta delikatan psihološki proces. Koliko god da je vremena prošlo i koliko god da ste smirena osoba, trenutak ekshumacije je bolan, emotivni šok. Kad sam ja došla na red pri ekshumaciji svoga brata, bila sam zbunjena, kao da nisam educirala druge. Vrlo je važno da na ekshumaciji pitate sve što je bitno jer kada jednom potpišete izveštaj više se ne možete buniti. Ja sam uspela da prepoznam njegovu majicu, pramen kose, a DNK analiza je potvrdila da je to on… Najteži problem za izbeglice je borba za opstanak, a za nas koji imamo nestale, dodatna teškoća je neizvjesnost. Osim toga, često su nestali i hranioci obitelji, tako da samohrane majke moraju smoći snage da prežive u nepoznatoj sredini. Sada živim u Surčinu: naše izbeglice koji tu žive vre-dan su narod i oni su nakon svega uspeli da se dočekaju na noge.” Pitam Draganu ima li ikakve veze sa starim krajem, s Gradiškom i prijateljima iz osnovne škole. Primijetio sam da je preko njenog lica prešla sjenka tuga, a usta su se malo zgrčila: “Ja sam otišla iz te sredine i nikada se više nisam vratila. Od svih mojih kolega u školi koje sam kontaktirala preko Fejsbuka samo dvoje mi je odgovorilo. Ja sam tužna i ogorčena na stari kraj. Imam dvoje dece koje sam jedva uspela da dobijem zbog teških medicin-skih problema koje sam imala kao posledicu tragične sudbine čitave poro-dice. Tu moju decu ja ne učim da mrze, nego da budu ljudi i da ne razlikuju ljudi po nacionalnosti, ali ja nikada više nisam otišla u Gradišku. Ne mogu otvarati stare rane, naročito kada znam da sam do tada imala sretno dje-tinjstvo, kada smo svi bili zajedno. Mogu još samo da kažem da naše udru-ženje jako puno znači porodicama nestalima; to više nije pitanje materijal-nih prava, nego se radi o tome da oni znaju da ovde mogu da pričaju o sebi i da ih mi razumemo. I dan-danas oni imaju potrebu da pričaju, bez obzira što je prošlo 20 godina. Država Srbija ima svojih problema, ali nije se uvijek dobro ponašala prema nama. Milošević nas nikada nije primio i nikada nam se nije obratio, a ovi drugi nas se sete pred izbore i kada su obljetnice ‘Bljeska’ i ‘Oluje’. U Srbiji imamo komisiju za nestala lica, ali nemamo ope-rativnu osobu na koju se možemo osloniti. Trenutno su ekshumacije stale, ne znam zašto. Hrvatska je jedina zemlja u regiji koja ima poznate lokacije za ekshumacije ali ih nije obavila.”

“Sudbina, mada to možda tako ne izgleda, uvijek bdije nada mnom” (Hervé Guibert)

/ Priča prva

Među stotinama dokumenata i pisanih svjedočanstava u udruženju “Suza” pronalazim i neka što na karakterističan način govore o ljudima i porodica-ma koje su iz Hrvatske sredinom '90-ih morale otići pod prijetnjom smrti. U mnogima od tih svjedočanstava jedan trenutak je ključan: 5. avgust 1995. u rano jutro. Većina krajiških porodica toga je jutra definitivno shvatila da


mora krenuti što dalje od svojih kuća, sela i gradova, koji su već 24 sata bili pod vatrom hrvatske vojske u zloglasnoj akciji “Oluja”. Druga važna činje-nica je što su sve te obitelji bježeći od užasa i pokušavajući barem zajedno krenuti prema toj velikoj neizvjesnosti očajnički tražile svoje članove koji su u tim satima još uvijek živjeli neke svoje civilne živote – ali ih često nisu mogli naći. Telefonske veze bile su u prekidu, muškarci su većinom bili mo-bilizirani, netko je bio u polju, netko je radio treću smjenu, netko je rekao da će doći, ali nije došao…Tako počinje i priča Branke Hinić iz Ličkog Osika, gdje je živjela sa suprugom Bogdanom, sinom Stevicom i kćerkom Majom. Majka Branka i kći Maja bježale su u izbjegličkoj koloni kroz šumu, suprug Bogdan bio je u drugoj koloni, a sin Stevica u Petrinji. Tog dana Bogdan je poginuo u granatiranju njegove kolone, majka se slomila kada je to čula izbezumljeno razmišljajući što je sa sinom u tom vatrenom kaosu. Srećom, pronašla ga je sasvim slučajno u izbjegličkoj gužvi negdje oko Banje Luke u koju su se u tom trenutku slijevale desetine hiljada izbjeglica iz Krajine. Danas, Branka, Maja i Stevica žive u Rakovici pokraj Beograda i kažu − više od svega paze jedni na druge. Žive u stanu koji su “iz sive gradnje” napra-vili useljivim zahvaljujući donaciji švicarske vlade, no rješenje o vlasništvu još uvijek nisu dobili. Bogdanovi ostaci ekshumirani su iz masovne grobni-ce u Velikom Žitniku pored Gospića te su identificirani i sahranjeni na lo-kalnom groblju 2007. godine. Bogdanov brat Gojko nestao je u hapšenjima srpskih civila u Gospiću u oktobru 1991. godine i o njegovoj sudbini porodi-ca do danas ništa ne zna …

/ Priča druga

U noći između 4. i 5. avgusta 1995. Mara Beader je sa svojim mužem Miloradom, dvoje djece, sestrom i ocem Petrom krenula autom iz sela Žitnić kod Drniša u pravcu Knina nadajući se da će tamo naći makar pri-vremeni spas pred naletom hrvatske vojske. Nadomak Knina, kod Vrbnika, auto je stao. Ne mogavši pokrenuti auto, Milorad i Petar su odlučili da će potražiti pomoć, a Maru, sestru i djecu pokupili su susjedi koji su u koloni također išli prema Kninu. Petog avgusta ujutro Knin je bio sablasno pust, napušten i granatiran, a kolona je nastavila put prema Bosni. Mara više ni-kada neće vidjeti ni oca ni supruga. U Vrbniku kod Knina, gdje se razdvojila porodica, ubijeno je tog 5. avgusta 16 civila. Među njima i Petar i Milorad. Njihova tijela pronađena su u masovnoj grobnice na kninskom groblju 2001. godine. Supruga Mara je u izbjeglištvu, uz sestrinu pomoć, odgojila djecu, Marinu i Vladimira, koji su u vrijeme zločina imali 11, odnosno 12 go-dina. Danas su visokoobrazovani mladi ljudi, Marina radi u banci, Vladimir živi u Njemačkoj. Mara je i baka sedmogodišnjeg dječaka i kaže kako s tim unukom živi male životne radosti koje bi rado podijelila s mužem i ocem…


/ Priča treća

Kada je 2005. godine u beogradskom Sava Centru prikazan film “Istina o stradanju srpskog naroda”, supruga Mirka Devetka iz Dvora, Mira, dobila je pozive ljudi koji su prepoznali Mirka na snimci gdje se vidi kako pripad-nici V. korpusa Armije Bosne i Hercegovine maltretiraju četvoricu srpskih vojnika. Na snimci je vidljivo da su Mirko Devetak i njegovi suborci ubijeni kao nenaoružani zarobljenici. Tijelo Mirka Devetka, bez obzira na jasnu lokaciju s videosnimke, počinitelje i naredbodavce, od kojih su neki i osu-đeni – nikada nije pronađeno. U trenutku Mirkove pogibije njegova supruga Mira bila je u drugom stanju, s dvjema kćerima, Draganom i Mirjanom. Dvadeset pet dana nakon Mirkove smrti Mira će u izbjegličkom centru u Batajnici roditi treću kćer Svetlanu. Proći će godine Mirine borbe za egzi-stenciju, podizanje troje djece, mijenjanje adresa boravka i tegobnih misli vezanih za neizvjesnu sudbinu muža. Nakon projekcije u Sava Centru, ako je to neka utjeha, Mira će saznati da joj muž mrtav, ali ne i gdje je poko-pan. Mira danas živi sa kćerima u Novom Sadu. Dragana je diplomirala na Prirodno-matematičkom fakultetu, Mirjana je ekonomistica, a najmlađa Svetlana je uspješna studentica sociologije. Mira i danas ne odustaje od potrage za posmrtnim ostacima svoga muža: “Ne želim kćerkama ostaviti taj teret”, kaže Mira.

/ Priča četvrta

Izgubiti člana porodice u strašnom ratu kakav je bio u Hrvatskoj ogromna je bol, a ostati bez šest bliskih članova porodice, i to u razmaku od samo mjesec dana, teško je i zamisliti. Upravo je to doživjela Slavica Milošević u jesen 1991. godine, ostavši bez supruga, svekra, svekrve, brata i dva nećaka. Vojnici u hrvatskim uniformama upali su u selo Voćarica u zapadnoj Slavoniji gdje je živjela porodica Milošević, krajem oktobra 1991. godine. Slavica je tada, srećom, s djecom bila kod najstarije kćeri koja je studi-rala u Beogradu. Prvo je na pragu kuće hladnim oružjem ubijena svekrva Ljubica, a suprug Dragan i svekar Ranko odvedeni su u logor u Kutini. Po iskazima svjedoka, oni su nakon nekoliko dana izvedeni iz logora i streljani. Poslije dvadeset četiri godine to je i dalje jedino što Slavica zna o njihovoj sudbini. Slavičin suprug Dragan radio je u tekstilnom poduzeću

“Sportska odjeća NIK Novska” kao skladištar, a otac Ranko bio je lugar. Ni jedan ni drugi nisu sudjelovali u borbama niti su imali oružje. Zločinci nikada nisu izvedeni pred sud. Ubojstvo i nestanak ukućana Slavica je doživjela samo nekoliko nedjelja nakon strašnih tragedija od kojih je još uvijek bila u šoku: Zoran Đerman, sin njenog brata Marinka, star 19 godina, ubijen je nekoliko dana nakon što se vratio iz Austrije gdje


je živio sa majkom. Nikada nije bio vojnik niti je učestvovao u ratu. Samo dvadeset dana kasnije u Gornjem Rajiću ubijen je i Slavičin brat Ratko Đerman. Do rata je radio u komunalnoj službi u Novskoj na održa-vanju putova. Kada je čuo vijest o smrti oca, njegov sin Željko krenuo je prema mjestu pogibije s nekoliko prijatelja. Na putu, u istom selu − Gornji Rajić, svi su poginuli od snajperskog metka. Poslije toga, strah za život svoje djece doveo je Slavicu u Beograd, čime je izbjegnuta još veća poro-dična tragedija.

Dvadeset pet godina kasnije Slavica živi u Borči pokraj Beograda s najmla-đom kćeri Slađanom koja je u vrijeme zločina imala 16 godina. Kći Mirjana živi u blizini, dok je Dragana nastanjena u Bistrici kod Bosanske Gradiške. Slavica prima invalidsku penziju i zadovoljna je, kaže, kako se skućila na-kon svih nedaća koje su snašle njenu porodicu. Ipak, “prestala sam se smi-jati”, kaže. “Osim kada vidim neko od svojih četvero unuka…”

Napuštam udruženje “Suza”. Na beogradski Zeleni venac polako pada su-mrak, a mladi koji sjede u obližnjim kafićima i veselo čavrljaju ni ne znaju da se u blizini nalazi mjesto tihe, dugogodišnje tuge. Pale se prva ulična svjetla. Kao da je u jednome danu bilo dovoljno mučnih sjećanja.


/6 Mogu da glumim i na hrvatskom i na srpskom jeziku

Glumci tradicionalno predstavljaju neku vrstu neobuzdanog osmijeha na vrhu svijeta. Oni su stoljećima glumili po trgovima, rugali se moćnicima i izigravali lude pred kraljevima. Običan svijet im se divio, mnogi su ih gle-dali poprijeko, a vladari su ih izgonili iz gradova i država. Ti vječni igrači na žici uporno su nastavljali dalje. “Nošen jaucima, kuknjavom i plačem, u požare letim, sa drvenim mačem”, glasi stih iz predstave Putujuće pozorište Šopalović Jugoslovenskog dramskog pozorišta iz Beograda, koje je sredi-nom 1980-ih gostovalo u Zagrebu. Predstava koja govori o jednom putuju-ćem pozorištu u Srbiji za vrijeme njemačke okupacije 1941. godine smatra se jednom od najboljih u povijesti ovog teatra, a na izvedbi u Zagrebu iz prepunog gledališta oduševljena publika bacala je ruže na pozornicu. Samo nekoliko godina kasnije izbit će rat, kazališta iz Beograda neće moći dolaziti u Zagreb, a domaći glumci “pogrešnog” prezimena ili uvjerenja na-puštat će Hrvatsku. Tako su otišli i najveći glumci i redatelji hrvatskog glu-mišta nakon čega će ono ostati trajno osiromašeno: Rade Šerbedžija i Mira Furlan, Miodrag Krivokapić i Milan Plećaš, Rajko Grlić i Goran Gajić i mno-gi drugi manje poznati nastavit će svoj život i karijeru u Srbiji ili po bijelom svijetu. Jedni će zauvijek izgubiti taj žar i ludost u očima, drugi će postati glumci tek nakon što su iskusili pozornicu izbjeglištva i neizvjesnosti.

Tog 5. avgusta 1991. Maja Kolundžija Zoroe trebala je proslaviti 18. rođen-dan. S ocem, majkom i bratom živjela je u selu Kolundžija, četiri kilometra udaljenog od Knina. Dan ranije prve granate koje su pale na Knin porodica Kolundžija je čula prilično jasno, ali vjerovali su “da će se to do podneva smiriti…” Tog dana stavljen je i kruh u rernu da bi se priredila i skromna proslava rođendana. Popodne 4. avgusta bilo je jasno ne samo da bombar-diranje neće prestati, nego da porodica hitno mora bježati prema granici sa Bosnom.

“Taj kruh u rerni ostao je polupečen”, započinje svoju priču Maja. “Ugasili smo rernu, zaključali vrata i krenuli. Išli smo sa komšijom u nekoj prikolici i vozili smo se tako čitavu noć. Sljedeći dan ujutro već smo bili u Bosni. Svi smo ćutali. Znam da je majka rekla “Zar baš na osamnaesti rođendan”, i to je bilo sve. Mojim roditeljima je perspektiva izbeglištva teško pala jer oni su ipak bili nešto stariji; to vam je kao kad zrelo drvo iščupate iz ze-mlje zajedno sa korenom. Nakon tri dana došli smo u Beograd kod moje tetke na Čukaričku padinu. Sećam se da je moj otac iz Knina poneo neki ogroman pršut “za ne daj bože”, da ga je izneo i da su se neki ljudi sakupili.


Neko se u Srbiji snašao, a neko nije; neki su otišli u beli svet pa se nigde nisu snašli. Moji se nikada nisu prilagodili; otac je umro od raka pluća i pokopali smo ga u gornjem Žagroviću, a majka se vratila u Knin. Moj brat je stalno bežao od rata i od mobilizacije. Oženio se zato sa 19 godina i odmah dobio ćerku. Danas živi u Čikagu, radi u jednoj fabrici i postao je deda u četrdeset i četvrtoj godini.” Pitam Maju kako je izgledao Knin za vrijeme rata. Kaže kako grad nije bio na prvoj liniji fronta, ali se sjeća da su u školi dobili drugačije udžbenike, da se intenzivno učila ćirilica i da nije baš bilo hrane. “Roditelji nas nisu tetošili i mi smo naučili da živimo skro-mno. Znate kako je bilo: ‘zali njivu pa napiši zadaću’. Moji roditelji su radili u bolnici, otac je bio kuhar, a majka viša medicinska sestra. Brat se oženio i otišao pa sam ja često bila sama u kući, tako da sam ja zalivala njivu, kosi-la, muzla kravu i – učila pjesmicu za nastup u dramskoj grupi.”

Kada je porodica iz Krajine došla u Srbiju, Maja je četvrti razred gimnazije završila u Obrenovcu. Tada želi upisati glumu, ali roditelji su bili protiv:

“Šta će ti to, šta će drugi reći…” Tješila ih je da će otići na prijemni i na Pravni fakultet. Našla je rješenje tako što je otišla kod brata koji je živio u Prištini. Tamo prolazi na prijemnom na Pravnom fakultetu i na Pozorišnoj akademiji. “Upisujem Pozorišnu akademiju kao poslednja na spisku od nas osam u klasi profesora Milana Plećaša, nekadašnjeg glumca iz Zagreba. Nakon dvije i po godine mog studiranja počinje rat na Kosovu i ja valjda jednim od zadnjih autobusa iz Prištine dolazim u Beograd. Tu sam završila pozorišnu akademiju i u sezoni 1999./2000. zaposlila sam se u Narodnom pozorištu Republike Srpske u Banjaluci. Idućih šest godina igram tamo mnoge uloge, u međuvremenu se udajem i otkad sam dobila decu 2006. i 2007. manje igram i manje putujem. Prva moja uloga je bila u predstavi Lizistrata autora Aristofana u režiji Kokana Mladenovića, a diplomirala sam sa predstavom Ljubinko i Desanka po komadu Ace Popovića. To je bila vrlo uspela predstava i igrali smo je svuda jako puno puta.” Sada Maja putuje u Banjaluku kada baš mora, ali hvali banjalučki glumački ansambl kao jedan od najboljih na prostoru bivše Jugoslavije. Predstava u kojoj i dalje igra je Poslednja pesma, posvećena srpskom pjesniku i diplomati Jovanu Dučiću. Maja nastavlja govoritii o svojim gimnazijskim prijateljima, o Krajišnicima u Beogradu i o glumačkoj klasi Kninjana na Pozorišnoj aka-demiji u Beogradu. Spominje svog kolegu, sjajnog glumca Jovu Maksića iz Beogradskog dramskog pozorišta, koji je zajedno s ocem Krstom Maksićem, pravoslavnim svećenikom, bio izbjeglica iz Plavnog nakon

“Oluje”. “Kada već nisam mogla proslaviti maturu u Kninu onda kada sam bila maturant, sada sam proslavila 20 godina od dve mature − te kninske u Beogradu i mature u gimnaziji u Obrenovcu koju sam završila.”


“Ova ista polja što krv jednih žali, urodiće drugim pričešćem i hlebom” Jovan Dučić

“Danas, odlasci u Knin su letnja varijanta, ali zato bih rado glumila u Hrvatskoj; mogu glumiti i na hrvatskom i na srpskom jeziku”, kaže Maja.

“Mogla bih da imam puno negativnih emocija i da kažem kako mi je Hrvatska napravila pakao od života, ali ja tih emocija nemam i ne želim da imam. Moj otac je umro od raka, kao i pola njegovog sela, zato jer su to sve ljudi iščašeni iz svog korena koji nisu uspeli da se prilagode. Često razmiš-ljam o tome da li sam se ja ovde primila: kad odem u Knin i selo Kolundžije, ja osećam da tamo pripadam. Moja deca kad odu tamo, to im je najveća nagrada. Kada sam ih tamo prvi put vodila, znali su sve detalje o porodičnoj kući, bolje nego ja. Bez obzira što je prošlo 20 godina, ja sam ‘tamo i ovde’ i nema dana a da ne pomislim na neki detalj iz onoga kraja tamo.

Ponosna sam na taj kamen na kome sam odrasla; groblje na kojem je sahranjen moj otac staro je, kažu, sedamsto godina. Osim toga, ta isto-rijska činjenica da su Srbi tamo naseljavani da bi se Evropa odbranila od Turaka, taj živi zid jednog naroda da bi se spasio čitav jedan kontinent, to je za nas činjenica smisla našeg postojanja tamo. Kako da ja to zabora-vim? Mi smo tu naseljeni vekovima i to vam kažem ja koja sam potpuno apolitična. Osim toga, mi smo preživeli na toj oskudnoj zemlji i po suši i po zimi i među drugim narodima. Manastir Dragović postoji od 1342. go-dine, Manastir Krka napravljen je 1350., a crkva svetog Nikole u Žagroviću sagrađena je 1537. godine. Ja se ne busam u prsa, ali od tamo sam potekla. Ipak, ovde živim već 21 godinu i ljude delim na dobre i na one koji su karak-terno ograničeni; uskoću mentaliteta sa bilo koje strane ne mogu da pod-nesem. Vrlo dobro znam ko sam i odakle sam i važno mi je i da neko drugi to zna, a ne da taji odakle je. Šovinista nikada nisam bila. Taj rat je bio jedna nesretna stvar, uostalom kao i politika, ali ja mog drugara Hrvata u Kninu ne mogu zbog toga da mrzim. Kada tamo odem, mi pričamo potpu-no slobodno i kad meni pobegne ekavica, on mi ne zamera. Najbolja dru-garica moga oca bila je časna sestra, i mene i mog brata kada smo bili mali te su časne sestre čuvale u samostanu u Kninu. Moj dobar drug iz škole zvao se Zlatko i čitavo detinjstvo su me ‘udavali’ za njega. Najbolji prijatelj mog brata se zove Domagoj. Sada, nakon 20 godina, moj brat je došao iz Amerike u Knin i bili smo svi kod tog njegovog prijatelja u kući i svi zajedno plakali. Danas, u školi u Beogradu, deca se rugaju mojoj ćerki da je ‘uljez’ i zato što se preziva Zoroe, što nas sve rastužuje, ali važno je da mi nikome ne kažemo da je uljez. Moja drugarica je Albanka, a drugarica moje ćerke je Romkinja. Inače, Zoroe je prezime moga muža, koje potiče iz srpskog sela Pavlovca u Lici, u kojem danas više nikoga nema. Moj muž Dušan je do ‘Oluje’ sa roditeljima živio u Ličkom Osiku i mi smo se upoznali na jed-nom kursu za izbeglice u Beogradu 2000. godine. Danas Dušan radi kao novinar i bavi se temama kao što je zdravlje i slično…


Kada o svemu tome mislim, kažem da ako je to nesreća koja mi se trebala dogoditi, ona se dogodila da bi nešto drugo bilo dobro. To što se dogodilo meni i mojoj porodici, mom selu i mom narodu nije normalno: ja nisam nikog dirala, a morala sam da platim visoku cenu, pa mi se sad čini (zato i imam pozitivnu energiju) da će mi se to vratiti u zrelim godinama kao neko dobro. Ja sam pravoslavna hrišćanka i svađam se samo sa zločestim ljudima, a ne sa onima koji su druge vere i nacije. Osim toga, Beograd je velik i slobodan grad koji je primio mnoge ljude svih boja kože.”

Sa suprugom i dvije kćeri Maja danas živi na Labudovom brdu, satelit-skom naselju na obodu dvoipolmilijunskog Beograda, gdje caruju jeftini neboderi, fast-food restorani, teretane i grafiti koji veličaju cara Lazara, Gavrila Principa i Crvenu zvezdu. Maja se svim srcem želi baviti glu-mačkom profesijom iako je danas u Beogradu nezaposlenih glumaca na svakom koraku. U međuvremenu, ona samoprijegorno ide na roditeljske sastanke, vodi djecu u školu i na slobodne aktivnosti, jer muž zarađuje na drugoj strani novinarski kruh. “Borimo se – mi Dalmatinci gradimo samo od kamena”, kaže Maja.


/7 Politika kao sudbina

Kada je u pitanju položaj Srba u Hrvatskoj, ono čemu se u historiografskoj literaturi pridaje premala pažnja jest mogućnost dogovora u toku ranih devedesetih između političkih predstavnika Hrvata i Srba o mogućem suživotu dvaju naroda na prostoru Hrvatske. Zapamćen je, tek kao jeftini spektakl, onaj kratki i neuspješni razgovor Jovana Raškovića s Tuđmanom u predvečerje rata (povezan s Raškovićevom rečenicom da su Srbi “lud narod”), a ponešto se pamte i teški pregovori hrvatskih i krajinskih vlasti kada je taj ratni sukob već počeo. Indikativno je da su Srbi u Hrvatskoj u trenucima sloma Jugoslavije primarno većinski više bili orijentirani k SDP-u, a ne, recimo, strankama koje su zagovarale odcjepljenje Krajine od Hrvatske, kao što je to bila kninski SDS Milana Babića ili Radikalna stranka Vojislava Šešelja. Miting koji su organizirale srpske organizacije na Petrovoj gori zajedno s antifašističkim udruženjima u proljeće 1990., s porukama o Jugoslaviji kao ravnopravnoj zajednici naroda i narodnosti, bez šovinizma i podjela, govori podosta o tome da Srbi u Hrvatskoj nisu bili protiv suživota s većinskim narodom. Dvadeset pet godina kasnije, značajna vezanost i bliskost s rodnim krajem koju iskazuju srpski izbje-glice u Srbiji, objektivno daleko više nego prema “matici Srbiji”, govori o nekadašnjem političkom potencijalu suživota, dijaloga i tolerancije koji je vjerojatno mogao spriječiti ratnu katastrofu. Žele li se danas Srbi vratiti u Hrvatsku? Mnogi od njih u Srbiji na ovo pitanje odgovaraju potvrdno i oni bi se zaista vratili, ali mnogo toga u posljednjih 20 godina nije učinjeno da bi to stvarno bilo moguće. Uz kakvu-takvu mogućnost posla, dvije stvari su za povratak u Hrvatsku ključne: imovina i mirovine. “Vratite stanove lju-dima koji su imali stanarsko pravo i vratit će se sto hiljada ljudi”, poručuju predstavnici Srba iz Hrvatske u Srbiji, ali ta nada je još jako daleko. Oko 30 000 stanarskih prava u Hrvatskoj je nepriznato ukidanjem jugoslavenskog zakona o stanarskim pravima, a otkup zamjenskih stanova uz visoku stopu otplate za većinu izbjeglica je nedostižan. Oko 22 000 srpskih penzionera čeka beznadno već godinama da im država Hrvatska isplati prosječno 81 penziju koju duguje po jednom penzioneru. Prema riječima Miodraga Linte, lidera prognanih Srba iz Hrvatske u Srbiji, “velik broj ljudi potražuje dinar-sku i deviznu štednju, a hiljadama protjeranih Srba nije priznat dio radnog staža koji su stekli prije rata.” Konačno, ima više od 6 000 srpskih porodica čije su kuće i stanovi srušeni u uobičajenim terorističkim akcijama za vrije-me rata u hrvatskim gradovima gdje nije bilo ratnih djelovanja. Srbi se za-ista žele vratiti na svoja ognjišta u Hrvatsku, ali u ovim okolnostima – to je nemoguće. Prema jednom od terenskih istraživanja koje je proveo UNHCR i povjerenik za izbjeglice u Srbiji “samo pet posto preostalih izbjeglica u Srbiji zaista razmišlja o opciji povratka”…


Ljuba Tadić i Fabijan Šovagović

Prije 68 godina u malom selu Strmici rođen je Rade Matijaš. Od rane mladosti živio je u Kninu; za vrijeme školovanja radio je u Ciglani, a poslije se zaposlio u Centru za obrazovanje i informiranje. Polako i strpljivo pe-kao je zanat novinara na Radiju Knin, a kasnije postaje honorarni suradnik Slobodne Dalmacije, Radio Zagreba, Radio Beograda i beogradskih Večernjih novosti te na kraju i Yutela. Na Radiju Knin je radio sve do “Oluje”. Danas je, kao i većina njegovih bivših sugrađana, izbjeglica u Beogradu, ali prema načinu govora, kretnjama i gestikulaciji njegov život u posljed-njih 20 godina nije se pretvorio u pusto vegetiranje. Aktivan je među izbjegličkom populacijom, jedan je od čelnih ljudi Asocijacije izbjegličkih i zavičajnih društava Srba iz Hrvatske, prati odnose između Hrvatske i Srbije, daje izjave za medije i često putuje u stari kraj. Njegova priča dje-luje kao kombinacija političkog eseja o međunacionalnim odnosima na području Hrvatske i Jugoslavije, kao istina iz prve ruke o onome što se događalo i uzbudljivog romana s neizvjesnim krajem. “Moj život u Kninu”, počinje svoju priču Matijaš, “bio je vrlo aktivan od početka. U novinar-stvu sam od 1970., a prvi tekst sam napisao 1961., o štrajku u Ciglani u Kninu, zbog čega sam mogao loše proći, ali sve je dobro završilo. Što se tiče samog Knina, bio je to 95 posto srpski grad, izrazite tolerancije, ije-kavska sredina. Znalo se da je potpredsjednik općine Knin uvijek morao biti Hrvat, kao što je i direktor pošte morao biti Hrvat, i neka od čelnih funkcija na željeznici bila je rezervirana za nekog Hrvata. Ono što ja znam kao izvještač i organizator kulturnih djelatnosti jest da je na tim priredba-ma vladala tolerancija: u Knin su dolazili i Fabijan Šovagović i Ljuba Tadić, kao i Josip Pejaković i Mira Banjac… Početak srpskog masovnog okuplja-nja u Kninu krajem 1980-ih bio je nacionalno ali i radnički iniciran zbog Kosova. Tadašnji predsjednik sindikata Hrvatske Bernard Jurlina rekao je da je odlučeno da se albanskim rudarima dade pomoć da izdrže u svojoj borbi, a ljudi u Kninu su razumjeli da se pomoć daje da oni izdrže u borbi protiv Srbije i Jugoslavije. Kako da se kninski sindikalci solidariziraju s tim i kako da oni, u najvećoj većini Srbi, pomažu albanskim rudarima za koje su vjerovali da su manipulirani od albanskih separatista. Budući da nisu uspjeli pismima negodovanja koja su poslali sindikalnoj centrali u Zagreb, na ulicu su krenuli radnici kninske tvornice vijaka, u kojoj su jednako bili zastupljeni i Srbi Hrvati koji su dolazili iz Drniša, Bosne i to jest bila najči-šća radnička klasa. ‘Mi našim novcem ne želimo rušiti Jugoslaviju’, tako su bili intonirani govori. Kasnije dolazi HDZ i nacionalisti s jedne i druge strane, a govori na javnim manifestacijama polako se od radničkih pre-tvaraju u antikomunističke. Manifestacija proslave 600 godina kosovske bitke u Kosovu kraj Knina 1989. godine se od proslave Vidovdana − što je u Dalmaciji decenijama bio općenarodni praznik − pretvorila u nacionali-stičku manipulaciju. Moram vas podsjetiti da je ta manifestacija započela


svečanom akademijom na kojoj su nastupili glumac Sven Lasta i tadašnji socijalistički ministar kulture Hrvatske Milivoj Solar, a kasnije se taj kul-turni događaj pretvorio u džumbus koji je na kraju fizički prekinut. Čitav svoj život ja nisam bio ni u jednoj stranci, pa ni u SDS-u, i protivio sam se srbovanju po Kninu i u toku rata: suprotstavio sam se da se u ratu Radio Knin zove Srpski radio Knin, kao što sam se suprotstavio da se Ulica Dinka Šimunovića preimenuje u Ulicu Stefana Nemanje. Mogu još o politici reći samo ovo: da je ostao Jovo Rašković sa zahtjevom za kultur-nom autonomijom, više bi nas tamo ostalo.”

Rade Matijaš nastavlja pričati o kulturnim i povijesnim starinama Knina, o kninskoj tvrđavi kao općenarodnom dobru i spomeniku nulte kategorije, o glumcima i umjetnicima koji su posjećivali Knin i postajali njegovi dobri prijatelji koje bi on uvijek lijepo ugostio u svojoj kući. Pričao je o dijalizi i svom umjetnom bubregu, o zdravstvenim tegobama u toku rata i o tome kako mu je 1993. život spasila činjenica što se nalazio na Zlatiboru sa svojim kulturno-umjetničkim društvom, kada mu je otkazao bubreg i uka-zana bolnička pomoć. Događaje u ‘Oluji’, na sreću, nije dočekao u Kninu nego na liječenju u Beogradu, ali njegovi sinovi su bili problem; jedan je pješke došao iz Petrinje u Banjaluku, a onda su obojica kojekako stigla u Beograd. “Nakon ‘Oluje’u Kninu nije ostalo ništa: obiteljska kuća u Siveriću je poharana, svi alati za poljoprivredu opljačkani, kao i stan u Kninu od 126 kvadrata koji je izgledao kao pravi muzej s nekoliko hiljada knjiga. Stanarsko pravo mi nije vraćeno: ‘Kuću ne možeš obnoviti jer imaš stan u Kninu, a stanarsko pravo ti ne dam’, to je logika hrvatske administra-cije. U Beogradu sam odmah nakon ‘Oluje’ osnovao udruženje izbjeglica Demokratska inicijativa za Knin i radio sam također kao novinar. Naša inicijativa pomaže ljudima na sve moguće načine, daje pravne savjete i organizira skupne odlaske u Knin kada su praznici ili izbori. Organiziramo kulturne večeri Bukovice i Strmice pod parolom: ‘Volim Bosnu, u srcu mi Lika, Dalmacijo, ljubavi velika’. Hrvatska je jako izgubila našim izgonom: središnje srce Hrvatske ostalo je prazno i pusto. U mom kraju unska pruga više ne radi a bez te pruge taj kraj je mrtav, kao i šibenska luka. Ne postoji ni jedan malogranični prijelaz između Strmice i Bihaća, pa Babića jezero, biser toga kraja, nema dobar pristup. Razvojem toga kraja Srbi bi se vrati-li… Otišao sam u invalidsku mirovinu 2008. godine. Zbog gubitka jednog bubrega i dijalize imam hepatitis C, benigni tumor iznad desnog oka i gu-bitak vida. Bubreg mi je u toku rata dao brat, ali je odbačen jer u to vrijeme nisam mogao imati pravilnu terapiju zato što je koridor kod Brčkog bio tri mjeseca zatvoren. Sestra mi živi u Zagrebu, brat u Rijeci, i u našoj familiji ima mnogo mješovitih brakova. Njegovao sam odnose s prijateljima iz Zagreba, s mnogim Hrvatima i za vrijeme rata i poslije njega. Jedan od mo-jih sinova završio je elektrotehniku u Banjluci i radi u Beogradu, a mlađi je završio Pozorišnu akademiju u Beogradu.”


Plavi horizonti

Žustri i pričljivi čovjek Rade Matijaš još bi satima iznosio svoju priču o istoriji Knina, odnosima Srba i Hrvata, kulturi kao ključnoj činjenici u životu jednog naroda, o bivšoj državi i njenoj propasti, da mi nije pokazao na mir-nog čovjeka koji je čitavo vrijeme šutke slušao ovaj dramatični čas istorije.

“Ovo je Miodrag Gagić”, predstavio je Matijaš tihog čovjeka u kutu sobe, “moj kolega koji vodi udruženje građana iz Obrovca koje se bavi organizira-nim odlaskom tih ljudi u Hrvatsku. Nekada se i odlazilo u Hrvatsku, danas sve manje…” Mirno lice ovog čovjeka koji je zašao u šestu deceniju života na upečatljiv način oslikava sudbinu čitave izbjegličke populacije: oni su iskusili i smrt i neimaštinu i obiteljske lomove, ali njihov pogled, koji kao da je postao rezistentan na sve to, ne govori ništa o razmjerima privatne i društvene drame. Miodrag Gagić počinje svoju priču podatkom da mu je otac bio vojno lice, rodom iz Vranja, koji je sredinom 1950-ih dobio premještaj u Knin. “Odrastao sam u Obrovcu, u srednjoj školi bio sam aktivan omladinac, a poslije sam radio na obradi gline u onoj famoznoj Tvornici glinice u Obrovcu. Imam ženu i dvoje djece. Radio sam svoj posao i za vrijeme rata, surađivao sam s rudnicima u Boru, ali sam radio i sva-šta − moralo se preživjeti. Kada je došla ‘Oluja’bio sam mobiliziran, a žena i djeca su krenuli u zbjeg. Sastali smo se tek u Loznici, u Srbiji, gdje je bio sabirni centar. U tom kaosu nisam znao gdje je tko, gdje su djeca, gdje rod-bina, prijatelji: bila je to bježanija sve do Srbije, a neke detalje s tog puta saznao sam tek nakon 25 godina. Ja sam se probijao nekim kamionom do Banjaluke, pa dalje, i stigao sam u Beograd prljav, gladan i iscrpljen, ali takvi su bili i svi drugi. Prvo smo bili kod rođaka; žena i djeca su bili u sabir-nom centru u Kruševcu, a ja sam pokušavao nešto da zaradim u Beogradu. U tom sabirnom centru bile su sobe sa 30 ležajeva i krevetima na kat; možete misliti kako je tamo bilo živjeti, gdje su u istoj prostoriji bili i djeca i starci, bračni parovi i bolesni ljudi. Higijena je bila oskudna, teško je to bilo izdržati. Kada su djeca krenula u školu, onda su i oni došli u Beograd, gdje i danas živimo u jednom podstanarskom stanu. Nekako smo se snašli; moja sestra koja živi u Splitu pomagala mi je 10 godina. Živimo skromno; ne kupujemo patike od sto eura nego od deset, ne jedemo meso svaki dan i kupujemo na rasprodaji. Komuniciram sa starim krajem; odlazim i u Split i Obrovac, ali tamo ništa nije sačuvano, sve je porušeno. Kćerka mi se udala, a sin studira na Fakultetu političkih nauka. Ima u ovom zlu i nečega što se pozitivno vraća.”

Pitam ovu dvojicu prvaka izbjegličkih udruženja koliko je Srba zapravo napustilo Hrvatsku od 1991. do 1995. “Od početka rata do '95. izbjeglo je oko 150 hiljada ljudi, uglavnom iz velikih gradova”, pričaju Gagić i Matijaš. “Taj broj jednak je onom broju izbjeglica iz Hrvatske koliko ih danas živi u Beogradu. Oko 50 hiljada ljudi je prognano nakon ‘Bljeska’ i 250 000 u ‘Oluji’, pa vi sada računajte. Postoje čitava izbjeglička naselja

Neposredno prije izdavanja ovoga Biltena, Rade Matijaš je preminuo od teške bolesti


oko Beograda: Surčin, Batajnica, Atina, Busije, Plavi horizonti”, pričaju Matijaš i Gagić. Dodaju kako su za te ljude organizirali 1997. autobusnu liniju Beograd-Knin-Benkovac-Zadar i Beograd-Banja Luka, ali taj je pri-jevoz funkcionirao ograničeno vrijeme. Danas, kažu, starijih ljudi ima sve manje jer mnogi su umrli, obnova je zastala, a mlađi puno manje posjećuju stari kraj. Organizirali su i odlazak na izbore, ali danas sve te ljude politička situacija u Hrvatskoj zanima sve manje. “Izbjeglice su uvijek bili za socijal-demokraciju i to je tradicija vezana za stari kraj. Vrlo mali broj se svrstao uz radikale, ali ono što najprije treba reći je da je najvećoj većini dosta sva-ke partije. Inače, mi izbjeglice iz Hrvatske jedno vrijeme bi se u Beogradu nalazili kod hotela Moskva: Kada bismo vidjeli kršnog čovjeka visokog dva metra, s jaknom Chicago Bullsa i lažnim Nike patikama, znali smo da je iz našeg kraja…”

Monstrum a ne zločinac

Jedan od političara kratkotrajne i nesretne države Republike Srpske Krajine bio je i Mile Bosnić. Možda bi ovaj nekadašnji komercijalist u famoznom Kombinatu “Agrokomerc” iz Velike Kladuše mogao pričati unucima kako


je sudjelovao u dramatičnim, pregovorima krajinskih vlasti s hrvatskom stranom neposredno pred ‘Oluju’ ili kako se sreo i s predstavnicima velikih sila, ali nasuprot ovoj fantaziji Bosniću je od svega preostalo samo da dijeli bijednu sudbinu hiljada prognanika koji su trpjeli i smrzavali se, s nadom da će imati gdje da skloni glavu i da prehrani sebe i svoje.

Priča ovog čovjeka započinje šokantno: “Prvo da vam kažem da se ja nalazim na hrvatskoj potjernici, odnosno pod istragom već više godina. Sve je počelo za vreme suđenja Slobodanu Miloševiću, kada je jedan svje-dok spomenuo moje ime. Odmah sam reagirao i poslao demanti govoreći da taj čovjek laže. Milošević je taj moj demanti pročitao, a nakon 10 dana dobivam prijavu da sam optužen pred sudom u Hrvatskoj. Zašto sam op-tužen? Ja sam bio predsjednik općine Slunj u vrijeme rata i potpuno sam miran kada je riječ o mojim djelatnostima. Ipak, kada bi neki stranac čitao tu optužnicu pomislio bi da sam ja ne zločinac nego monstrum. U prvoj verziji te optužnice stajalo je da sam ubijao i radio svašta, ali su valjda shvatili da to nema smisla pa su tu verziju malo ublažili. Recimo, u toj op-tužnici piše da sam obilježavao Hrvate bijelim trakama. Istina u tome jest da je vojna komanda u Slunju zahtijevala da svi civili imaju bijele trake jer su se u Slunju vodile borbe pa bi tako mogli raspoznavati civile od vojnika koji su u to vrijeme na svim stranama nosili svakojake uniforme. Zamislite kada sada netko izvana pročita da sam ja obilježavao ljude. Kako ja sad mogu da se branim; niti imam novca za advokata niti ima smisla da me oni beskonačno drže u pritvoru. U optužnici piše da sam od Hrvata tražio da rade prekovremeno, a svi znaju da u to vrijeme nije bilo struje i radili smo svi dok je bio dan. Terete me da sam hapsio ljude, a ne postoji nijedna izjava ikojeg policajca da sam ja to stvarno činio. Da sam ja takve stvari zaista radio, kao što piše u optužnici, pa to bi znate kojim slo-vima bilo objavljeno u hrvatskom tisku. Ja sam dao izjavu na beogradskom sudu i to je poslano na sud u Karlovac, ali da ja tamo idem u zatvor koji će trajati beskrajno, to ne mogu. Niti sam koga ubio, niti sam kome kuću zapalio. Nisam. Istina je da sam organizirao pregovore s predstavnicima HDZ-a za normalizaciju prometa preko Slunja za Bosnu i Hercegovinu i za Kladušu. Mi smo u Slunju, u kojem je vladao priličan kaos i tenzija između radikalnih Hrvata i radikalnih Srba, ipak uspjeli zadržati mir i obnoviti ga. Dobili smo i neku međunarodnu pomoć, a i neke poteze pomirenja smo uspjeli učiniti.

Hrvatsku sam napustio za vreme “Oluje” kada sam bio ministar turiz-ma u vladi RSK. Bilo je to vrijeme ekonomskih pregovora koji nisu smjeli uspjeti jer ako bi oni uspjeli to bi značilo da su i miroljubivi odnosi Krajine i Hrvatske mogući. Kada sam došao u Beograd, bavio sam se Kulturnim društvom “Sava Mrkalj”, a da bih preživio, ustajao sam u četiri sata ujutro i prodavao zemičke na beogradskom buvljaku. Onda sam se bavio trgovi-nom s Republikom Srpskom, a kako tada nisam imao srpsko državljanstvo,


nisam mogao dulje raditi taj posao. Preko izbjeglica sam se upoznao s ru-kovodstvom u “Azotari” u Pančevu, gde danas radim kao pomoćnik direk-tora za marketing. Također sam i predsjednik Udruženja Krajišnika Srbije: postoji 19 udruženja Krajišnika u Vojvodini i dva u Srbiji, s 41 hiljadu člano-va. Moj sin radi kao novinar u Požarevcu, kćerka se udala u Austriji, a treći sin ide u gimnaziju u Pančevu. Nastojim da djecu ne opterećujem previše politikom i ružnim događajima, ali oni smatraju da je Kordun i njihov zavi-čaj. Lično, i ja imam veliku ljubav prema Kordunu, ničega se ne stidim, ali se u Hrvatsku, na moje Bosnića brdo i Bosnića vrelo, ne mogu vratiti.”

Kad život pukne ko lubenica

“Ja sam jedan od onih koji je stradao i bez igde ičega ostao posle ‘Oluje’ i, nažalost, nisam sam u tome što do dana današnjeg nisam uspeo da za proteklih 20 godina išta učinim za sebe i svoju porodicu. Sve vreme radimo samo da preživimo, a zaradismo samo bolesti i krajnje nesigurnu starost.”

Prognanika Dragu Milkovića upoznajem u Pančevu u kojem se nalazi značajna kolonija od 8000 izbjeglica iz Hrvatske. Svi se snalaze; netko radi u kakvom ‘fušu’, netko u poljoprivredi, na građevini, u rafineriji, netko je otvorio frizerski salon, a netko otišao u Ameriku. U Pančevu, gdje živi populacija 21 registrirane nacionalnosti, Srbi iz Hrvatske mogu biti samo dobrodošli. U tipično ušorenom panonskom gradiću, širokih avlija i ulica postavljenih pod pravim kutom, na mirnoj rijeci Tamiš ljudi se uglavnom kreću biciklom, a vrijeme kao da se okreće po nekom svom, puno spori-jem ritmu. Lubenice se prodaju po 25 dinara, direktno iz kamiona koji je pristigao s neke od nepreglednih bačkih njiva. Sjedimo u kafiću u koji, kaže Drago Milković, uobičajeno navraćaju izbjeglice: “Ja sam iz Dvora na Uni, otac mi je radio u ZET-u i ja sam kao mali došao s roditeljima u Zagreb. Prvo smo živjeli u Markuševcu, kasnije sam išao u školu na Ferenčici, a onda smo živjeli u Španskom gdje sam igrao nogomet u zonskoj ligi. Išao sam u srednju ugostiteljsku školu, onu u Frankopanskoj ulici, i na Fakultet vanjske trgovine u Zagrebu. Volio sam ići u disko-klub Lapidarij, ljeti u Varšavsku, Studentski centar i u ‘Kulušić’ na koncerte. Da li on još radi? Volio sam i matineje u Studentskom centru. Kasnije sam rado išao u restoran Okrugljak. Zaposlio sam se u ugostiteljstvu i imao sam i svoju firmu. U Sisku sam imao ugostiteljski objekt koji sam otvorio '91. godine. Ni slutio nisam da će doći do rata. Odjednom, pritisci na mene, moje ro-ditelje i na ljude oko mene bili su strašni i na kraju su podmetnuli bombu pod ugostiteljski objekt. Zagreb sam napustio sa ženom u avgustu '91. i kod Tušilovića sam prešao na područje Krajine. Najteža mi je bila pomisao da se odjednom nalazim u nekom selu pored Dvora na Uni usred rata, gdje nema struje, vode, lijekova i benzina i što sam se sa svojom porodicom uopšte tamo našao napustivši jedan relativno normalan život. Najviše me

Duško Kukić, izbjeglica iz Hrvatske


je u toku rata mučio osjećaj bezizlaznosti. Bio sam u teritorijalnoj obrani, nakon ‘Oluje’ prošao sam onu izbjegličku kolonu do Srbije i sada živim u Pančevu. Rastao sam se od žene. Snalazim se. Život mi je puk’o ko lube-nica. Mnogo nas je srpskih prognanika u Pančevu; prvo nas je bilo 12000, sada nas ima oko 8000. Kćerka ide na fakultet informatike. Supruzini rodi-telji umrli su od raka. Ono što se dešavalo Srbima u Hrvatskoj je strašno; pritisci, otkazi na poslu, vređanja... i to je rezultiralo odlaskom najvećeg broja Srba. Veoma je važno da se naglasi da smo mi bili konstitutivan na-rod, da smo isto gradili tu državu, a izbacili su nas iz Ustava jednim pote-zom. Mi čak nismo bili ni nacionalna manjina. Nisam verovao da će se de-siti sve ono što se desilo. Tolika mržnja... Ni na kraj pameti mi nije bilo da će to tako završiti. Majka mi dođe u posjetu, ali ja tamo ne odlazim”, priča Drago Milković. “Mislim da se sve to nije trebalo tako završiti. Hrvatska je mogla da dobije to što je htjela bez tog krvavog i besmislenog rata. Taj narod, Srbi, koji je živio na tom području stoljećima pod mnogim reži-mima, to nije zaslužio. Ti hrvatski gradovi danas ne mogu bez stočarstva i poljoprivrede, to je pusta zemlja i biće još pustija. Hrvatska ima problem s natalitetom, kao i Srbija, svi iz ove regije odlaze. Mislim da je Tuđman jako pogrešio kada je 1992. u onom govoru na Trgu bana Jelačića rekao da Hrvatska ne može biti slobodna bez rata. Ako je tako, a ja sam iz okolice Dvora na Uni, kako ja mogu biti agresor na svoje vlastito selo?” završava svoju priču Drago Milković.


/8 Red, rad, disciplina i − malo sreće

Beograd. Glavna željeznička stanica je poput venecijanskog mosta uzda-ha: mnogi namjernici i mladi željni uspjeha, znanja i života stoljećima su dolazili u ovaj grad, kao i nevoljnici, probisvjeti, vojnici i osvajači gladni osvete, slave i dukata. Beograd je u svojoj povijesti bio osvajan i spaljivan više od 40 puta, ali isto toliko puta naseljavan je izbjeglicama koje su drugi željeli spaliti ili porobiti. Ili, kako bi rekao Dragoljub Jovanović, jedan od najznačajnijih intelektualaca između dva rata, Srbija je zemlja imigrana-ta: “Na prostor Srbije uselili su se najborbeniji i najizdržljiviji ljudi južnih i zapadnih krajeva i u njoj su pribežište nalazili i begunci sa istoka i severa. Nisu dolazili pojedinačno, već u grupama i porodičnim zajednicama, pola-ko, onako kako stado putuje sa kraja na kraj. Glavno bogatstvo Srbije jesu ljudi…” Mjesto gdje je izgrađena beogradska željeznička stanica zvalo se Ciganska bara i kasnije Bara Venecija. Prvi vlak s ove stanice krenuo je pre-ma Zemunu, uz dvorske počasti, 20. avgusta 1884. godine u 15 sati, a prvi putnici bili su kralj Milan, kraljica Natalija i prijestolonasljednik Aleksandar Obrenović, na putu za Beč. Svečanom otvaranju stanice prisustvovalo je više od 200 inostranih zvanica i više hiljada građana. Na potezu od želje-zničke stanice do Terazija nalazi se i pomalo zaboravljena Balkanska ulica, koja to ime nosi još od 1872. godine i koja je nekada bila čuvena po slado-ledu, ćeten-alvi i zanatima kojih danas više nema. Ponešto strma, ova ulica je za siromašne studente iz unutrašnjosti i sve one koji prvi puta dolaze u Beograd bila posljednje iskušenje prije nego stignu na široke bulevare Beloga Grada.

Tu negdje oko te magične željezničke stanice, bliže običnim ljudima i stvarnijem životu, svoju advokatsku kancelariju ima i Dragan Pjevač, rodom iz Medačkog džepa, koji je u Beograd također stigao nakon ‘Oluje’. Ovaj čovjek u ranim šezdesetima, dobroćudnog držanja i blagog pogleda, prima me i nudi kafom u svojoj jednostavnoj kancelariji u kojoj, osim uobičajenih klijenata, besplatno zastupa i izbjeglice iz Hrvatske. Već godinama Dragan Pjevač rješava njihove više nego teške probleme sa starom domovinom i muke s novom postojbinom. U njegovoj vlastitoj priči obiteljska tragedija i porodična sreća priljubljene su obraz uz obraz.

“Nakon završenog studija prava u Zagrebu jedno vrijeme sam živio i radio u Topuskom. Onda sam sredinom 1980-ih po nagovoru predsednika op-ćine Vrginmost Dmitra Obradovića došao za sekretara Sekretarijata za opšte poslove u Vrginmostu. Dmitar je bio vrlo poseban i vidovit čovjek. Kada su stvari u Hrvatskoj i Jugoslaviji postajale sve lošije, sjećam se onog velikog narodnog mitinga u rano proljeće 1990. na Petrovoj gori kada je Dmitar govorio da će Srbi “dobiti šaku brašna za šaku krvi”, i da zato “ne


žele biti mast ni za čije sjekire”, aludirajući na ono što se spremalo s jedne i druge strane. Hrvatska televizija je snimala samo četnike iz Beograda, ali ne i miroljubive poruke s mitinga. Kada su u Vrginmost došli Martić i Babić, on je rekao: ‘Dragane, ova dvojica će završiti u hajdučiji.’ Dmitra su 1992. ubili u zasjedi ljudi kojima je smetala njegova miroljubiva politika: ni Beogradu ni Zagrebu pacifistička rješenja nisu bila u interesu, ali narod nije htio rat. Svatko tko je bio za miroljubivo rješenje i s jedne i s druge strane bio je izdajnik jer su tako pisali mediji, i mirotvorci su bili prezreni. Bio sam jedan od onih koji je vjerovao da rata neće biti, i kada je u sed-mom mjesecu 1991. nastupila mobilizacija Srba, ja sam od te mobilizacije pobjegao u Srbiju i vratio se s dolaskom UNPROFOR-a 1992. godine. Bio sam jedno vrijeme ‘izdajnik’ i živio sam u svom stanu u Topuskom u koji se prethodno uselio jedan Srbin, no uspio sam taj stan vratiti. U Topuskom, srećom, do ‘Oluje’ nije bilo borbenih dejstava, ali 1993. u Medačkom džepu ubijena mi je majka zajedno s još 36 civila. Jedna žena se sakrila u grmlje i vidjela je kako su moju majku prvo grubo ispitivali,

“gdje su vam sinovi”, a onda je dobila rafal preko prsa. Nakon svega mogu samo reći da su za mene zločinci svi koji mogu ubiti nečiju majku, bili oni Hrvati ili Srbi. U trenutku ‘Oluje’ bio sam predsjednik Izvršnog vijeća Vrginmosta i zarobljenik Hrvatske vojske. Tada je general Stipetić odigrao dosta važnu ulogu i da nije bilo njega, vjerovatno bih bio mrtav. Taj slučaj samo dokazuje da tamo gdje se nije dopustilo nije bilo zločina. U Srbiji me je čekala nova trauma: sa suprugom i dvoje djece nekako smo se ugurali kod mog brata u jedan mali stan, kada je zazvonila vojna policija i kao kakvog kriminalca u ‘marici’ isporučili su me u centar za obuku Željka Ražnatovića Arkana u Erdutu. Bilo je to užasno nasilje koje sam tamo doži-vio i najgore iskustvo u životu nakon smrti moje majke. Nakon ‘obuke’ od-lazilo se u Bosnu, gdje se u principu gubila glava, a mene je spasila činje-nica što je u međuvremenu potpisan Dejtonski sporazum i kamp je raspu-šten. To iskustvo s arkanovcima na mene je presudno utjecalo da pokupim ženu i dvoje djece i 1998. godine odem u Ameriku. Sedam godina bio sam taksist u Manchesteru, u državi New Hampshire, a jedno vrijeme sam bio i agent za nekretnine. Taj boravak u Americi mi je omogućio da u Beogradu kupim stan i prostor za advokaturu. Djeca su tamo ostala; sin se oženio s Filipinkom , a kćerka je pošla za Amerikanca. Vratio sam se 2005. jer ovdje se ipak lakše živi, a i učinilo mi se da će stvari u Hrvatskoj krenuti na bolje… U Beogradu sam branio vojna lica za naknadu štete od države Srbije i taj proces smo pravno uspjeli dobiti, što jest jedna od boljih stvari kada se radi o pravnoj državi u Srbiji. Radim i s porodicama nestalih s Kosova, iz Bosne i Hrvatske. Želio bih reći da kada se govori o našim žrtvama, mora se misliti i na žrtve druge strane. Zalažući se za naše žrtve, borimo se za sve žrtve, ali suočavanje sa zločinima u ovim državama nije se još uvijek dogodilo na zadovoljavajući način. Tužno mi je da danas samo govorimo o ratu umjesto da uživamo u životu. Pokušao sam svoju djecu da sačuvam od tih priča i zato sam s njima otišao u Ameriku. Da li je Srbija u prihvatu


izbjeglica mogla napraviti više? Možda, ali morate znati da je ona bila is-crpljena ratovima i teško da se mogla bolje baviti s nama. S druge strane, Hrvatska je napravila sve da se ti ljudi ne vrate: u deset godina 60 ljudi koji su se vratili ubijeni su. Također je sramno da u Hrvatskoj iskopaju posmrt-ne ostatke 40 ljudi godišnje i tu su međunarodne organizacije dosta trome u pritisku na njihove institucije. Imam i brata u Crikvenici; njemu je zapa-ljena kuća i trgovina u Gospiću i sada u Crikvenici radi kao pomoćni radnik i živi u podstanarskom stanu. On je bio sa mnom u Americi pa se vratio, a sestra je u Zagrebu, živi sama, sa hiljadu osamsto kuna penzije, u strahu je, i kad ja dođem kod nje, parkiram auto u sporednoj ulici. Nezgodno je, ta-blice su beogradske registracije… Hrvatska je otjerala svoje najsposobnije ljude: na primjer Veljko Pjevac iz Topuskog, inženjer, puno je doprinio za razvoj svoje firme, pobjegao je u Beograd kada su mu minirali kuću. Radio je tri godine u Kanadi, mučio se da dobije domovnicu i 8 godina je vodio postupak za obnovu. Čitav taj prostor, koji je nekada bio poljoprivred-no uzoran, zajedno sa tvornicom “Gavrilović” i sa stočnim fondom, sada je uglavnom pust. Zašto Hrvatska tako uporno radi u korist svoje štete?”

Prvo napravi štalu, a onda gradi kuću

Do poduzetnika Pere Bajića nije sasvim jednostavno doći jer on ne živi i ne posluje u gradu Beogradu, nego njegov komad svijeta predstavlja mala tvornica namještaja koju je sam podigao na nevelikoj parceli na rubu Zemuna. Ovaj gradić koji Dunav dijeli od ostatka Beograda oduvijek je bio tzv. rezervni položaj i pribježište za sve one koji su od nekoga bježali i neg-dje se sklanjali. Tako je bilo za vrijeme Turaka, u dva svjetska rata, a i da-nas. Zato Zemun ima i svoje latinsko ime − Taurunum, mađarsko Zimony i njemačko Semlin, uz dvadesetak narodnih zajednica koje trenutno u nje-mu žive. Smatra se da u Zemunu živi i nekoliko desetaka hiljada izbjeglica iz Hrvatske koji su na širokim parcelama oko gradske jezgre dobili moguć-nost da grade svoja naselja. Kafane u tim naseljima imaju karakteristična imena, “Kordun”, “Banija” i “Vukovar”, ali stanovnici su se prilično pomučili dok od pustih i blatnjavih ledina nisu stvorili prostor za život. Među njivama i kukuruznim poljima nalazi se i tvornica namještaja “Estia” koja već vanjskim izgledom sugerira da se radi o brižljivo njegovanoj pri-vatnoj inicijativi stvorenoj marljivim radom.

Osnivač, vlasnik i direktor tvornice započinje svoju priču: “Rođen sam 1952. u Nedeljcima pokraj Slatine u kojoj sam završio gimnaziju i onda posle završetka Šumarskog fakulteta u Zagrebu zaposlio sam se u Drvno-prerađivačkoj industriji “Gaj” u Slatini. Zapravo, dugo sam radio u Voćinu kao direktor tamošnjeg OUR-a u sklopu iste tvornice. U osmom mjesecu 1991. izbjegli smo u Srbiju, što se pokazalo dobrim, jer smo došli među pr-vima. Iako, tada smo mislili da je to samo privremeno i da ćemo se vratiti


kada to političko ludilo prođe. Pritiske na nas počeli smo osjećati godinu dana prije; anonimni telefonski pozivi, česte kontrole i pregledi automobi-la, priče o tome da mi ‘smetamo’, dojava da sam ja na nekakvom spisku… Nismo imali problema sa komšijama i kolegama, osim činjenice da su me optuživali da vodim ‘nacionalnu’ politiku u tvornici iako tada nisam ni znao ko je ko i koje nacionalnosti. Krenuli smo za Srbiju supruga, sin, koji je tada bio sasvim mali, i ja. Ćerka se rodila kasnije, ovde u Beogradu. Tu smo imali ujaka i dio familije, ali mi smo tada imali ideju da ćemo se sigurno vratiti. Objektivno, tada je bilo vrlo teško vratiti se jer opšta situacija je bila loša; velik broj ljudi iz Slatine, jedna trećina, tada je otišla i vladala je psihoza silnog straha. Koliko je tome doprinijela vlast u Hrvatskoj, a koli-ko propaganda iz Srbije, o tome se može razgovarati, ali strah je bio velik. Nakon tri mjeseca sam shvatio da to više nije privremeno i zaposlio sam se u ‘Jugodrvu’. Tamo sam radio kraće vreme, a nakon toga sam prešao u ‘Progres’ koji je tada započinjao projekat gradnje fabrika u Rusiji i trebao im je neko da to vodi. Tu sam radio četiri godine, do završetka tog projekta, i ključna dilema u tom trenutku bila je da li da počnemo privatni biznis ili da kupimo stan. Mi smo odlučili da se ponašamo kao naši seljaci kada kažu: Prvo napravi štalu pa onda gradi kuću. Tako smo prvo započeli biznis: krenuli smo u kooperaciju sa jednom grčkom firmom kojoj smo slali drvo, a oni su nama slali gotove proizvode. Nakon nekoliko godino smo sami kupili strojeve i počeli proizvoditi nameštaj. Ovde pored Beograda kupili smo plac gde je tada bilo kukuruzište i otvorili tvornicu i prodajni salon nameštaja. Imamo četrdeset zaposlenih. Kada kažem ‘mi’, to smo žena i


ja, koja je isto šumarski inženjer, a sada sa nama radi i ćerka. Sin se bavi uglavnom prodajom automobila i nešto malo radi za nas. U Slatini smo ostavili porodično imanje o kojem se brinu sestra i zet koji su tamo ostali. U jesen 1991. bila je hrabrost ostati u Slatini; moja sestra je došla sa nama u Beograd, a posle se vratila. Zet je čitavo vreme rata bio u Slatini: on nam je pričao kroz šta je sve prolazio, ali nikada nije ispričao sve… Danas su njih dvoje u penziji i žive više-manje normalno, kako danas mogu živeti Srbi u Hrvatskoj. Prema popisu stanovništva iz 1991. u Slatini je bilo oko 40 posto Srba, a mnogi su se izjašnjavali i kao Jugosloveni. Ta činjenica, kao i činjenica da je bilo mnogo Srba na rukovodećim položajima, Hrvate je do-datno iritirala. Kako bilo, mi smo prošli izbegličko iskustvo i sa obzirom na to da znamo kako je to, pomažemo drugim izbeglicama koliko možemo. Zato je većina naših zaposlenika iz starog kraja; oni ovde rade, imaju svi svoje kuće, neki čak i bolje nego što su imali tamo. To je najveća po-moć koju ja mogu dati našem izbegličkom narodu. Postoji i udruženje Slavonaca u Beogradu u kojem sam jedno vreme bio aktivan. U svakom zlu ima nešto dobro: mislim da su ljudi u Srbiji sa nama izbeglicama dobili nešto novo, neku drugačiju energiju i kulturu, i to je ono dobro što se u svemu tome dogodilo. Jednako kao što je bila dobra različitost svih nas koji smo nekada zajedno živjeli u Jugoslaviji… Postoji dosta srpskih izbe-glica koji su se ovde snašli, ali ima mnogo ljudi koji žive loše. Ja sam uspeo samo beskonačnim radom: na godišnjem odmoru nisam bio 10-15 godina. Važno je u svemu tome sačuvati stabilan mentalni sklop, a takođe su važni rad, znanje i iskustvo − i malo sreće. Možda smo ja i moja porodica imali i nešto malo takve sreće.”

Kako danas izgleda Slatina, pitam na kraju ovog čovjeka koji je očito pro-šao sito i rešeto, iako se malo tih užasa ogleda na njegovom licu. “Slatina danas izgleda dobro, u centru ušminkano, ali potpuno drugi ljudi sada tamo žive. Nekada je u centru postojao korzo, naveče je sve bilo krcato, a danas toga više nema, odnosi su postali puno hladniji, svako gleda svoja posla. A mi? Mi smo tu gde smo…”


/9 Mi djeca sa kolodvora u Banjaluci

“Odluka o evakuaciji je donijeta oko pola sata nakon telefonskog razgo-vora Martića i Mrkšića sa Babićem koji se nalazio u Beogradu. Babić je prenio detalje razgovora sa Galbrajtom i istakao da ne očekuje obustav-ljanje hrvatske ofanzive. Na Mrkšićevu opasku Babiću da “radi nešto da ovo prestane”, Babić je odgovorio: “Slušaj, nema šta da se radi, izvlačite narod odozdo.”

Mladog povjesničara Milana Gulića pronašao sam u Institutu za savre-menu istoriju na Trgu Nikole Pašića u Beogradu, u zgradi koja gleda na spomenik istoimenog političara koji je gotovo sudbinski utjecao na povi-jest Balkana, ali je okrenuta i prema današnjoj Narodnoj skupštini Srbije u kojoj su se nekada lomila koplja socijalističke Jugoslavije i njenih naroda i narodnosti. Milan Gulić je bio dijete kada se s roditeljima, službenici-ma iz Benkovca, našao u onoj nesretnoj koloni nakon ‘Oluje’, a danas je doktor nauka kojem je profesionalna specijalnost postala sudbina Srba iz Hrvatske. Interesantno je da su mnoga djeca srpskih prognanika završila studije političkih nauka ili suvremenu istoriju, očito motivirana sudbinom vlastitih roditelja, dok je drugi dio ove mlade populacije, potaknut opet porodičnom frustracijom, studirao nešto potpuno apolitično, marketing ili informatiku, želeći što dalje pobjeći od događaja iz prošlosti. Povjesničar Milan Gulić rođen je u Zadru 1985. godine i s obzirom na to da je rat počeo već šest godina kasnije, njegova prva sjećanja nisu bila naročito blistava.

“Prvo čega se sjećam bio je predizborni skup HDZ-a u Benkovcu na kome se dogodio onaj inscenirani incident s plinskim pištoljem, i kada mi je majka zabranila da izlazim na ulicu. Sjećam se da je FK “Crvena zvezda” 1991. postala šampion Evrope i to je bilo nešto lijepo. Nakon toga je do-šao rat i opet prvo čega se sjećam bila je proslava krajiških vojnika nakon neke pobjede nad hrvatskom vojskom. Mogu reći da su u vremenu kada se dijete sjeća jedino detalja ratna sjećanja bila uglavnom moja jedina sjećanja: Benkovac je bio na prvoj crti fronte pa je tu bilo čestih razmjena vatre između Hrvata i Srba, paljevina i nestanka struje. Moja sjećanja su bila intenzivnija od one djece koja nisu morala ići u sklonište ili nisu imala sjećanja da netko u školu nije došao zato što mu je netko poginuo. Sjećam se da smo mi bili porodica koja je pripadala sloju koji je najviše nastradao jer je to bio taj srednji sloj koji je radio u javnim službama i koji se i u izbje-glištvu najteže snalazio. Taj rat sigurno nije bio njihov rat. Moja traumatič-na iskustva bila su vezana za odlaske: 1991. godine su počeli odlaziti ljudi hrvatske nacionalnosti pod pritiskom, koji je bio nesumnjiv, ili zbog straha, koji je također bio nesumnjiv. Odlazili su i Srbi koji su se osigurali kod rodbine u Srbiji; to nije bio Drugi svjetski rat kada ljudi nisu imali gdje oti-ći. U ratu u Jugoslaviji odlazili su ljudi ‘dobrovoljno’ ako su imali ‘plan B’ i

dr. Milan Gulić, Posljednji dani Krajine

− Republika Srpska Krajina između “Bljeska” i “Oluje“


rodbinu na sigurnom. Danas je Benkovac grad u koji često odlazim, ali koji više nikada neće biti ono što je nekada bio. Danas je to sjena nekadašnjeg Benkovca. Nešto bolje se sjećam Benkovca iz 1993. kada su u njega dolazili Srbi iz Zadra, kome je Benkovac gravitirao, Splita, Zagreba i Rijeke, čak iz Ljubljane. Dolazili su ljudi iz Islama Grčkog i Kašića, koji su stradali u ak-ciji ‘Maslenica’. Sjećam se da je cijelo vrijeme rata radilo kino i da smo mi djeca uživali u filmovima Brucea Leeja, bez obzira što bi na pola projekcije nestalo struje; bio je to privid normalnog života u ratnoj zoni. Benkovački klub “Velebit” dobro se držao, a kninska ‘Dinara’ mu je bila glavni rival, i u tim okvirima se zbivao moj život. U svemu tome ja ipak nisam mogao zaboraviti kada bi se neka hrvatska porodica iselila i kada bih poslije vidio nepoznate ljude kako iznose namještaj iz njihove kuće. Ili, morao sam tada upamtiti da je neko nekome poginuo ili me je morao uhvatiti strah kada sam čuo da je u nekom selu neko upao i pobio hrvatsku porodicu koja je tamo ostala. Ili Hrvate i Srbe zajedno. U benkovačkom kraju bilo je toga dosta. Sistem se raspao i činilo se da je u ratu sve moguće. U odnosu na Republiku Srpsku Krajinu Jugoslavija je bila ozbiljna pravna država. Odlazili su autobusi iz Knina u Beograd i bilo je situacija da su na granici policajci maltretirali krive ljude s krivim prezimenom: Srbina zato što ima hrvatsko prezime i obratno. Bilo je to generalno teško vrijeme za svakoga, bez obzi-ra na kojoj ste strani.” Pitam ovog mladog čovjeka sjeća li se trenutka kada su on i njegovi roditelji napustili Hrvatsku.

“Jako se dobro sjećam tog ranog jutra 4. avgusta 1995. i napada na Benkovac, često čak i sanjam taj događaj i pitam se i stručno i privatno da li je moglo biti drugačije. Nemam odgovor na to pitanje. Tog jutra se i taj nekakav sistem potpuno srušio, zavladalo je beznađe i kaos; bilo je čak slučajeva provaljivanja u dućane. Na radiju se toga dana jedino mogao čuti proglas tadašnjeg predsednika Tuđmana upućen Srbima da ostanu, koji sam jedno vrijeme znao napamet. Proglas o evakuaciji Vrhovnog savjeta obrane RSK do nas nije stigao, nego je samo kolala informacija među sta-novništvom da se mi povlačimo do sela u zaleđu i da se radi o ograničenim dejstvima. Značajnije povlačenje bilo je 4. avgusta navečer kada sve više i više ljudi odlazi, ne zna se kamo i dokle. Kada smo mi stigli do benkovač-kih sela i vidjeli tu rijeku ljudi, znali smo da se tu neće stati i da se ide dalje. Gdje dalje, nitko nije znao. Kao što nitko nije znao gdje se nalazi hrvatska vojska, gdje srpska, tko se nalazi iza nas; to stanovništvo je bilo sasvim sigurno prepušteno samo sebi. Bio je to potpuni slom. U izbjegličkoj koloni putuje se teško, nema vode, hrane i benzina. Ide se nekom improviziranom, probijenom cestom i putuje se kroz krajeve zahvaćene ratom. Kaos od gladi i žeđi. Nešto malo benzina dotureno je u Martin Brodu; za ime tog sela nikad ne bih čuo da se nisam tu zatekao. Tek u Banjaluci dobivamo prvu hranu, u kasarni “Kozara”. Tu srećem svog prijatelja iz škole, pričamo šta se sve desilo i onda slijedi moja dječja fantazija i rečenica: ‘Zamisli šta će Hrvatima sada naši raditi’. Nakon Banjaluke potpuno je jasno da


povratka više nema. Na ulazu u Srbiju jedva smo pušteni, ali tu se pokaza-la ogromna solidarnost ljudi koji imaju kuće uz cestu i koji su nam davali hranu, zvali na ručak i smještaj od kiše. Po ulasku u Srbiju situacija je kao-tična, ali ne toliko turobna kao u Hrvatskoj i Bosni. Međutim, svi izlazi s autoputa bili su zatvoreni, što je značilo da se čitavu tu kolonu usmjerava prema jugu – prema Kosovu. Mi smo se uspjeli izvući iz te kolone zausta-vivši se na jednoj benzinskoj stanici i čovjek s te pumpe nas je uputio na jedan sporedni put kojim se izlazi s autoputa. To je nakon svega što nam se dogodilo za nas bio trenutak potpunog poraza: u zemlji koju smatrate svojom maticom, što ona nesumnjivo jest, morate se skrivati i osjećate da se režim neprijateljski odnosi prema vama. Taj sistem i tada i sada tretira Srbe iz Hrvatske kao strane državljane. Morali su aplicirati za državljan-stvo jer ga nisu imali a priori, za razliku od Hrvata rođenih izvan Hrvatske, nisu imali pravo glasa, imali su izbjeglički status i nije im bio priznat bo-rački staž jer su ti vojnici tretirani kao vojnici strane vojske. Moram reći da je ta administrativna nesolidarnost sa srpskim izbjeglicama iz Hrvatske u priličnom nesuglasju s općeprihvaćenom predodžbom o Srbiji koja želi zaposjesti dijelove hrvatskog teritorija. Sistem je te izbjeglice gledao kao strance koji nisu dobili podršku od te države onda kada je bilo potrebno. Moja porodica i ja smo se formalno zaustavili u Beogradu, ali ja do danas u svojoj glavi i osjećajima lutam između kraja iz kojeg sam došao i grada u kojem živim. Koliko god da sam svjestan da je taj odlazak trajan, to sebi ne želim priznati. Da li se ovaj egzodus morao dogoditi? Kao istoričar, znam da je srpsko rukovodstvo bilo teško za razgovore s hrvatskom stranom i da dva mjeseca prije ‘Oluje’ srpski vođe nisu bili za dogovor, ali dva dana prije napada one to jesu bile. Zato mislim da nije adekvatno reći da je tada ‘bilo prekasno’, jer za mir nikada nije kasno.” Kako danas živi Milan Gulić?

“Živim i radim ovdje u Beogradu, ali odlazim u Benkovac kad god mogu. Moje srce je tamo i ja bih se zaista vratio, ali mogućnosti za povratak ne postoje; nosilac sam onog famoznog stambenog prava koje ne vrijedi ništa, a stambeno zbrinjavanje je propalo. Benkovac je danas crna rupa povratka i atmosfera tamo je loša kao i svugdje. Osjećam se da ne pripadam nigdje iako moj život protječe sasvim redovno. Završio sam Filozofski fakultet u Beogradu, radim u Institutu za savremenu istoriju i bavim se položajem Srba na prostoru Hrvatske u razdoblju od 1990-ih do danas. Zapravo čita-vo vrijeme pokušavam odgovoriti na pitanje da li je moglo biti drugačije…”

Daleko je Australija

Najbitnija činjenica koja je odredila život i sudbinu Darka Dobrijevića, pre-ma njegovom vlastitom uvjerenju, jest što je on dijete iz tzv. miješanog braka. Pritom se radilo, kako kaže, o jednoj ekstremnoj kombinaciji: majka mu je Hrvatica iz Imotskog, a otac Srbin iz Knina. “Rođen sam 1981. godine


i imao sam, što bi se reklo, normalno djetinjstvo. Majka je bila učiteljica u školi, a otac ekonomist. Otac, majka, sestra i ja živjeli smo sasvim lijepo do te 1991. godine, i baš zato što je čitava hrvatsko-srpska rodbina bila razbacana od Zagreba do Knina i od Zadra do Imotskog, moji roditelji nisu vjerovali da će se dogoditi nešto loše. Pokazalo se da je njihovo uvjerenje bilo u potpunom neskladu sa stvarnim razvojem događaja. Kada je zara-tilo, valjda posljednji auto iz Knina prema Zagrebu bio je auto mog ujaka. Kada se uspostavlja Krajina, familija se razdvojila; jedni su u Kninu, drugi u Imotskom, treći u Zagrebu. Ono čega se sjećam kao desetogodišnje di-jete je da često nije bilo škole, da su se sporadično čuli topovi, ali negdje u daljini, i da smo se mi, djeca, odjednom počeli igrati rata… Tek kasnije sam postao svjestan da je majka imala određenih problema u svojoj okoli-ni zato što je bila Hrvatica i da su djed i baba, roditelji moje majke, morali napustiti Knin jer su im učestalo pucali pod prozorom. Zapravo tek poslije ‘Oluje’, kada smo došli u Beograd, postao sam svjestan ludila i jednih i drugih, koje mi se danas prilično gadi. Odjednom sam shvatio da je taj moj položaj, ‘dijete Jugoslavije’, kako sam sam sebe doživljavao, odjednom postalo nešto nepoželjno. Ja se nisam uklapao u novo stanje ni na jednoj strani. Ovdje u Beogradu gdje živim od te 1995. vidim to četnikovanje, ve-like križeve i pritisak Crkve, a kad odem u Hrvatsku, vidim njihovo crnilo: grafiti, izjave… S obzirom na to da je sve to kulminiralo u najnovije vreme, moje osjećanje je takvo da bih ja najradije otišao odavde. U Knin sam po-čeo odlaziti s majkom svakog ljeta, već godinu dana nakon ‘Oluje’, i dobro se sjećam atmosfere. Prvih godina se riječ ‘Srbin’ nije smjela upotrebljavati i na to me je upozorio moj najbolji prijatelj, također dijete iz miješanog braka, koji je ostao u Kninu. Onda su se koju godinu kasnije u kafićima gledale utakmice “Crvene zvezde” sa spuštenim roletama, kasnije su se te rolete podignule, da bi se u novije vrijeme moglo i otvoreno navijati za Zvezdu… Kako ja vidim stvari, i Hrvati i Srbi iživljavaju svoje nacionalističke komplekse: Srbi imaju kompleks veličine, a Hrvati kao manji narod imaju kompleks inferiornosti. Srbi su traumatizirani zato što nemaju more, a Hrvati bi željeli biti veći nego što jesu. Već sa 17 – 18 godina, kada sam počeo graditi neki svoj svjetonazor, više se nisam želio uklopiti u taj naci-onalni obrazac, ni s jedne ni s druge strane. Iz vremena ‘Oluje’ jedina stvar koju ću vjerojatno zapamtiti za cijeli život je trenutak kada smo vidjeli neke vojnike Krajine koje smo pitali kakva je situacija, a oni su nam rekli: ‘E, dje-co, morat ćete vi bježati odavde.’ I kasnije su mi se događale ružne stvari; umirali su neki dragi ljudi, ali rečenica tih vojnika me je presjekla valjda jedini put u životu do te mjere da sam morao sjesti na jedan zidić da bih došao k sebi. Bio sam bio toliko vezan za taj kraj da je spoznaja da ga mo-ram napustiti za mene bila ravna katastrofi. Kada je zaista počelo napu-štanje Knina, znam da smo se uključili u tu beskrajnu kolonu, a onda je tati pukao film i rekao je ‘Vraćamo se, nemamo nikoga u Srbiji’. I zaista smo se počeli vraćati. Bili smo valjda jedini auto koji ide u suprotnom smjeru. Iz kolone su počeli vikati ocu da nije normalan i da ponovo krene s njima,


mi djeca smo počela plakati… Na kraju je majka presjekla i uvjerila oca da moramo kuda i ostali, i krenuli smo dalje. Na granici sa Srbijom policija nas je preusmjeravala prema Loznici i mi smo čuli kako hoće da nas pošalju na Kosovo. Jednog jutra u tri sata mi smo iz tog sabirnog centra krenuli za Beograd. Tamo smo znali prijatelje našeg rođaka i smjestili smo se u prvo vrijeme kod njih. Onda smo pronašli neku kuću u Bariću kod Obrenovca, pa smo opet promijenili nekoliko stanova u Beogradu… Te jeseni upisao sam se u srednju školu tako da je formiran jedan razred ekonomskog smjera u gimnaziji u Beogradu samo za nas djecu izbjeglice. To je za mene i u socijalnom smislu bilo dobro jer je u razredu bilo 7–8 mladića i djevoja-ka iz Knina s kojima sam i danas dobar. Moji roditelju su se uspjeli zaposli-ti u Srbiji, nastavili su raditi i ovdje su uspjeli napraviti kuću.

Beograd je i prije rata izazivao u meni neko strahopoštovanje, ali kada sam se našao u njemu, uspostavio sam neki svoj ‘đir’ sa svojom ekipom. Upoznao sam Beograd i sve njegove čari, i ono što danas mogu reći je da Beograd ima svoje prednosti velikog grada, ljudi su gostoljubivi, ali sam grad nije dovoljno urban. Godinu dana nakon ‘Oluje’, i svako iduće ljeto, majka, sestra i ja provodimo u Kninu; prvo idemo preko Mađarske, uz gnjavaže s graničarima, pa onda nekim sporednim putovima. Ja u tim dolascima u Knin nisam imao nekih problema iako su svi znali tko sam,


a kasnijih godina bilo je sve opuštenije. Odlazio sam i k tetki u Zadar i k djedu i baki u Imotski. Kada bih dolazio kod svog bratića u Zadar, morao sam mu objašnjavati svoju jugoslavensku orijentaciju; prve godine nakon ‘Oluje’ smo se i posvađali oko toga kako se ispravno izgovara neka riječ… Iza toga je, naravno, stajala ta politička barijera koja nam se ispriječila, ali danas smo dobro. On je čak bio u Beogradu kod mene u posjeti sa svojom suprugom. Paradoks moje jugoslavenske orijentacije je što ja ni ne mogu razmišljati na drugi način; moj otac je iz četničke familije, a majka iz ustaš-ke, i njihove familije bi se poklale, a moji roditelji se nikada ne bi sreli da nije bilo Jugoslavije. Zaista mislim da je Jugoslavija najoptimalniji okvir za sve ove ljude, ali u ovoj situaciji ono što ću ja učiniti jest da se maknem od svega ovoga i da negdje daleko uživam u svojim mislima na ovu zemlju. Tragikomična metafora su, na primjer, dva košarkaša Bogdanovića – jedan u košarkaškoj reprezentaciji Hrvatske a drugi Srbije, koje su igrale jedna protiv druge na Olimpijadi u Riju. Nemoguće je da negdje u konačnici ova dvojica ne potječu iz iste, šire, porodice, ali ako bi ponovo zaratilo, oni bi morali biti jedan protiv drugoga. I zato ja želim napustiti ovu zemlju. Moja sestra je inače bila dugo godina odbojkašica; prvo je igrala za ‘Obilić’, onda je 2000. došla u ‘Šibenku’, pa je onda otišla u Finsku, pa se vratila u Srbiju. Danas radi u vrtiću, udata je, ima jedno dijete, čeka drugo…

Što se mene tiče, ja sam završio magisterij iz ekonomije i radim u državnoj upravi. Oženio sam se i žena mi je ginekolog, iz Subotice je. Živimo dobro, ali mislim da ćemo supruga i ja definitivno otići iz ove zemlje: pokušat ćemo doći do Australije, ali postoji opcija da to prvo bude Velika Britanija. Zamišljam da ćemo tamo supruga i ja raditi, da ćemo imati djecu, i jed-noga dana otići u penziju. Tada bih se želio vratiti u Knin, jer moje srce je ostalo tamo. Kad god idem u Knin po Ličkoj magistrali, kada dođem do Zrmanje, srce mi se stegne, a oči napune suzama. To je moj kraj. Ja sam se sa svojom ličnom tragedijom izborio, ali mi je žao onih ljudi koji su živjeli tamo toliko vremena i koji se više nikada neće vratiti. I ne samo u Krajinu…”

Često se pitam šta bi bilo sa mnom da nije bilo ovog rata?

Porodica Maje Bogunović iz Karlovca dolazila je u Srbiju ‘na rate’. Prvo je 1990. došla sestra s idejom da u Beogradu studira, u trenutku kada se u Hrvatskoj još ništa loše nije događalo, bar ne na vidljiv način. Kada su stvari zaista postale loše, u Beograd je 1992. došao Majin otac. Njemu su već na početku počeli prijetiti; bilo je anonimnih telefonskih poziva, prijekih pogleda susjeda, kucanja na vrata, a na kraju su mu i auto dignuli u zrak. Stara prijateljstva su se preko noći raspala i odjednom se sve srušilo. Posljednje su u Beograd 1993. došle Maja i njezina majka i zato je njihova situacija na neki način bila delikatna: svi nisu došli odjednom, a nisu došli ni nakon ‘Oluje’. Danas je Maja odrasla žena koja uspješno radi


u jednoj turističkoj agenciji, nakon završenog fakulteta i solidnog iskustva u novinarstvu. Beograd osjeća svojim gradom. Razgovaramo u vrtu jednog ugodnog kafića u blizini crkve sv. Marka, u samom centru Beograda.

“U slučaju moje majke i mene bilo je teže dobiti izbeglički status jer je nas izbeglica 1993. u Srbiji ipak bilo mnogo pa je država htela da nas preseli na Kosovo”, počinje svoju priču Maja. “Iskoristili smo zakonsku mogućnost ‘spajanja porodice’ i ja sam u peti razred osnovne škole krenula u Beogradu. Kasnije su roditelji izgubili izbeglički status, a ja sam ga na neki famozni način zadržala − zagubila sam se u administraciji. Godine 2000. po au-tomatizmu dobivam srpsko državljanstvo iako to nisam tražila: tek ove godine prestala sam formalno biti izbeglica i postala sam građanka Srbije.” Pitam Maju zašto je njena familija tako dugo ostala u Hrvatskoj kada je rat već uvelike trajao i kada su prijetnje postale sve vidljivije? “Srećom, mi nismo imali stanarsko pravo nego svoje vlasništvo, i majka je pokušavala da proda naš stan kako bismo imali kakav-takav kapital tamo gde ćemo morati otići, a u trenucima kada bi za nas u Karlovcu postajalo nepodno-šljivo, odlazili bismo u Sloveniju na sigurno. Naime, moj otac je bio direk-tor Komercijalne banke u Karlovcu i on je bio najviše na udaru. Nama se događao scenarij koji se događao i drugim Srbima: muškarci su dobivali vojne pozive, bili su upućivani na kopanje rovova, mogli su se vratiti ali i ne vratiti, pa bi im onda obeležavali vrata, pretili i minirali auto. Mi smo znali da nećemo ni u jednu vojsku jer je svaka loša i puno bi nas koštala. Živeli smo u Karlovcu u skloništima, ali smo se držali bliže vratima. Ljudi su u to vreme u Karlovcu preko noći ostajali bez ičega, nasilno su iseljavani iz stanova da se u njih više nikada ne vrate. Moje sećanje na to vreme je da sam se od 10-godišnjeg u zgradi gde smo živeli pretvorila u nekog kome niko više neće da otvori vrata i da ponese bicikl… Sećam se da me je jedan klinac s kojim sam išla u školu iz čista mira i iz sve snage lupio motkom po leđima. Tada sam mislila da taj udarac neću preživeti, ali posle dugo vremena sam shvatila da se sve može preživeti. Mi smo početkom rata malo živeli u Karlovcu, malo u Sloveniji, ali smo znali kada jednom konačno odemo da se više nećemo vratiti. U Sloveniju smo odlazili da izbegnemo te prve udare i sećam se da su nas neki tatini kolege i prija-telji smeštali kojekuda. Jedno vreme bili smo u hotelu “Union” u Ljubljani, gde je moja majka u sobi premirala od straha i užasa, a ja sam se vozikala liftom jer sam bila dete i to mi je bilo zabavno. Onda smo bili u Termama Čatež, koje su tada bili u izgradnji, i živeli smo u nekim kućicama… Danas kada mi dođu potencijalni turisti za Terme Čatež i pitaju me da li sam bila tamo, odgovaram: ‘Jesam, jesam, tamo je fantastično’.

Moja priča nije najteža, niko od nas nije stradao, ali izgubili smo prijate-lje, kontakte, rodbinu… Moja tetka je udata za Hrvata i oni danas žive u Karlovcu, imaju dva sina koji su Hrvati i katolici: nekada smo sa njima pili kafu svaki dan, danas to više ne možemo. Ipak, kada možemo da se sa


njima sastanemo, onda je sve dobro i kao nekada, zato što je u mojoj poro-dici (crni) humor rešavao mnoge probleme. Da li ih je prikrivao ili amortizo-vao to je drugo pitanje, ali brakovi i porodični odnosu održali su se na tom autoironiziranju i pretvaranju nacionalističkih stereotipa u vic.

Feral Tribune spašava život

Mene je u Karlovcu zaštitila profesorica iz Hrvatskog jezika da ne budem izložena u školi baš najgorem bulingu, ali nisam mogla izbeći učitelja mu-zičkog odgoja koji je u školu dolazio u maskirnoj uniformi i kod kojeg sam neprestano imala dvojku iz tog predmeta. Zamislite dete u drugom razre-du osnovne škole koje ima sve petice i dvojku iz muzičkog? Konačno 1993. majka i ja odlazimo iz Karlovca i dolazimo u Beograd koji je u to vreme tegoban i pust. Srbija je pod sankcijama i ne znam da li je tada neko od iz-beglica uopšte mogao da nađe kakav pristojan posao. Mi se zaustavljamo u Zemunu koji je tada za nas bio manji i pristupačniji i ne toliko ogroman kao Beograd. Specijalno je moja majka imala strah od velikog grada. Živimo u iznajmljenom stanu; moji roditelji su imali kakvu-takvu ušteđevi-nu, ali tada je bilo dosta važno da se ta ušteđevina ne razmrvi na svakod-nevne troškove. Otac je tražio načine da se zaposli; imao je neke kolege, takođe izbeglice iz Hrvatske, i oni su se počeli baviti trgovinom kako su znali i umeli. Fama o pomoći koju su ljudi u nevolji pružali jedni drugima trajala je samo prvo vreme. Kasnije su sitni interesi i egoizam zameni-li solidarnost i tada se pokazalo ko je kakav zapravo. Ko je bio lopov u Hrvatskoj, bio je i u Srbiji. Ne verujem u masovno bratstvo Srba koji će se ispomagati u nevolji. U devedesetima Beograd je bio prazan, nije bilo stru-je i benzina i ljudi su se snalazili kojekako. Sećam se Knez Mihajlove tada i danas. To je bila druga ulica; bez auta, trolejbusa i ljud... ali ružne stvari se brzo zaborave. Moji deda i baka su ostali u Krajini, u Krnjaku, i naš prvi za-datak je bio da ih ponovo vidimo. Kada smo se konačno sreli, deda i baka su imali svoju priču i strahove koje su preživljavali, a sama Krajina delo-vala je kao privremena država koja neće dugo trajati i kao društvo u kome ljudi samo što se nisu međusobno poklali. Za vreme ‘Oluje’ baba i deda, koji tada imaju oko 80 godina, beže u šumu, jer je baba shvatila da treba izbeći taj prvi udar vojnika koji su pijani i nervozni, koji pucaju, ruše i pale. Našla ih je neka međunarodna organizacija nakon tri dana u šumi, gladne, blatnjave i promrzle. Od 1997. ponovo smo raspuste provodili sa dedom i babom u Krnjaku i oni su bili jako važni u našem životu. Bili su veliki čitaoci

“Feral Tribunea” i spasili su nas od pomisli na mržnju i nacionalizam. Danas sve to doživljavam kao ‘banalnost zla’; možda je ovaj što me razva-lio motkom danas dobar čovek i uvaženi član lokalne zajednice.

To nikada neću znati iako mogu reći da bi moja priča bila sasvim druga-čija da je neko od mojih bio ubijen i ne znam da li bi tada ovog razgovora


uopšte bilo. Na kraju su moji roditelji stali na noge, uz štedljivost koja je bila porodična strategija do dana današnjeg. Ali takođe, tu je bio i stres kojeg se od izbegličkih dana nismo uspeli rešiti. Moji roditelji su imali konstantan šok velikog grada i zato su ostali u Zemunu. Sa druge strane, mene je kao dete Beograd dočekao vrlo fino. Od toga da sam imala dobro društvo u školi, koje imam i danas, do toga da je svako od tih mojih novih prijatelja bio došljak u nekom trenutku u ovaj grad. Imala sam dobrog no-vinarskog iskustva na Radio Beogradu još u srednjoj školi i akademskog uspeha na Fakultetu političkih nauka. Počela sam vrlo rano da izlazim, ali ne na mesta gde trešti turbo-folk i gde sevaju kič, ludilo i pištolji, nego su to bili studentski klubovi sa finim ljudima. Danas tri godine radim u turi-stičkoj agenciji što mi je omogućilo da vidim razne zemlje sveta. Mnogi ljudi koje sam ovde srela su me motivisali i dosta toga dobrog su mi doneli. Danas mogu reći da se osećam Beograđankom. Sa druge stra-ne, ja imam i zemunski identitet, što je ipak nešto drugo od Beograda, jer sa nama u Zemunu je bilo dosta izbeglica iz Hrvatske, ‘dođoša’, sa koji-ma smo napravili mrežu druženja i poznanstava. Roditelji su godinama izgledali izbezumljeni zbog proživljenoga, a danas moja mama, koja ima 65 godina, izgleda bolje nego kada je bila sva raščupana i luda u trenutku kada smo napuštali Karlovac. Danas je Beograd grad sa puno zgodnih mesta, a nekad je bio jadan – onda kada je Zagreb predstavljao pojam uglađenog velikog grada. Moja najbolja prijateljica na Fakultetu političkih nauka u Beogradu, Marija, takođe izbeglica, ona se vratila, jer je osećala nostalgiju prema Hrvatskoj, ali ja tu nostalgiju nemam. Kada bi se vra-ćali leti kod dede i babe i gledali te trijumfalne proslave ‘Oluje’, meni je sve to bilo previše, kao što ni ovde ne želim da sudelujem na krajiškim večerima i želim da budem dalje od svega toga. Zašto ne pomišljam da se vratim? Možda bi se moglo reći da sam u Hrvatskoj previše puta do-bila šamar. Jedino kada zaista hoću da odem u Hrvatsku, to je onda kada želim da obiđem dedinu i babinu kuću u Krnjaku. Paradoks je u tome da u Hrvatskoj, u koju ne želim da se vratim, znam nazive mnogih gradova i sela, a u Srbiji, iz koje ne želim da odem, topografiju ne poznajem uopšte. Taj identitet je jako fluidan kod svih nas iako smo doživeli sličnu sudbinu, i on se menja s obzirom na činjenicu da li smo sa svojima iz Hrvatske ili sa novim prijateljima iz Srbije. Što se mene tiče, ja u Beogradu živim uredan civilni život sa svakodnevnim pitanjima i problemima i sa dečkom kojeg zanimaju kompjutori a ne politika, ali u podsvesti ponekad vidim lice devojčice koja se u petom razredu osnovne škole osetila jako povređeno. Zapravo, ponekad se pitam šta bi bilo sa mnom i kakav bi bio moj put da nije bilo toga rata…”


Epilog

Što će se dogoditi u budućnosti s preko 400 000 Srba prognanih iz Hrvatske? Kakva će biti njihova veza sa starim krajem kako vrijeme bude odmicalo? Hoće li se ti ljudi ikada više moći vratiti u svoju postojbinu u kojoj su živjele generacije njihovih predaka? Racionalno, teško možemo predvidjeti buduću sudbinu čitavog jednog naroda nasilno izmještenoga s područja na kojem je živio stoljećima, uz toliko teških pitanja. Sigurno je da će u Hrvatskoj nastaviti živjeti neki potomci ove značajne i velike zajed-nice i oni će najvjerovatnije biti “ostatci ostataka” onih srpskih doseljenika koji su prije nekoliko stoljeća bili pozvani od velikog Austro-Ugarskog car-stva da brane Krajinu, taj nekadašnji rub Evrope, od prijetnji izvana.

Ali tko će u budućnosti ostati u toj bivšoj Krajini? Sigurno je da će uz da-našnju slabu demografsku stopu rasta i prilično ostarjelo srpsko stanov-ništvo taj broj vrlo brzo biti desetkovan. Danas ne postoji argument koji bi na uvjerljiv način mogao dokazati da će se domicilno srpsko stanovništvo sjeverne Dalmacije, Banije i Korduna obnoviti i da će taj kraj opet postati prosperitetan.

Ako za pedesetak godina više ne bude ozbiljnije srpske zajednice u Hrvatskoj, koliko još dugo može trajati sjećanje na one koji su iz Hrvatske početkom devedesetih masovno prognani?

Ako tako ipak bude, oni koji tada budu živjeli bit će svjedoci nečega što zaista jest više od tragedije, jer znači brisanje jednog naroda, kulture i pi-sma. No to će biti posljednje što će uopće moći ustvrditi. Mora li baš tako biti i trebaju li Srbi u Hrvatskoj doživjeti sudbinu potpunog iščeznuća? Historijski gledano, Srbi su narod prisilnih seoba i česte žrtve masovnih pogroma. Iznimno teške prilike u kojima danas žive ostaci ovoga naroda u Hrvatskoj, s većinom koja je prognana i živi u Srbiji ili je razbacana po svijetu, već su se u povijesti višekratno dogodile. Ono što znamo iz istorije jest da su neizmjerna patnja, mazohistička izdržljivost i vjera u neku bolju stvarnost održavale taj narod onda kada se nalazio na ivici provalije. Sve što možemo reći je da će ponovo biti potrebna neizmjerna žrtva, samo-prijegor i žilavost da se nastavi život Srba u Hrvatskoj. Taj zadatak za novi život povjeren je danas Srbima koji su ostali i onima koji su otišli. Uza sve neprilike života u Hrvatskoj, jednako kao i onoga u dugotrajnom izbjegliš-tvu, samo od Srba ovdje i tamo ovisi hoće li se taj život nastaviti.

Tales From the Exile: More Than a Tragedy

SNV Bulletin #9

/ SNV Bulletin #9

Impressum

Bulletin #9: Tales From the Exile: More Than a Tragedy

Publishers / Serb National Council & Council od Serb National Minority of City of Zagreb

FOR PUBLISHER / PhD Milorad Pupovac

editorS / Saša Milošević and Tamara Opačić

Author / Bojan Munjin

proofreader / Mira Bićanić

translation / Metka Jelenc

graphic design / Parabureau

print / IT Graf

copies / 800

ISSN / 1849-7314

ISBN / 978-953-7442-32-3

CIP record is available in the computer catalog of the National and University library in Zagreb under the number 000951708.

support / Republic of Serbia City of Zagreb

The SNC is thankful to the weekly magazine “Vreme” for allowing us to use their photographs

Zagreb, december 2016.


SNV Bulletin #9

/ SNV Bulletin #9

/ 3/ Tales From the Exile: More Than a Tragedy

If they keep quiet, the stones will cry out.(Luke 19:40)

Introduction

For years it has been emphasised that after the Operation “Storm” at the start of August 1995, some 250 000 Croatian citizens of Serb nationality were expelled from Croatia, probably in order to highlight the sheer scale of the drama of that moment and of the people who fled. Unfortunately, the number is far greater: more than 400,000 Serbs left Croatia during the 1991-1995 war that raged on the territory of this former Yugoslav Socialist Republic. In the beginning, ever since the HDZ party came to power in 1990, they had been coming in Serbia quietly ”with two suitcases and a back-pack“. They started coming after the first layoffs, after threats below their windows and nasty looks from their neighbors, from anonymous tele-phone calls and graffiti on the walls containing the letter “U”. It was a time of nationalist triumphalism, a time of invoking ”Croatia within its historic and ethnic borders”, a time when (the first Croatian president) Franjo Tuđman cried out a sentence that is still quoted today, that the ”NDH was also an expression of the Croatian people’s historic will”. When the war broke out and nationalist hatred became even more lethal, many of those people were given less than 24 hours to pack and leave for un unknown destination. Many were killed at their doorstep while thousands of others, especially after the ‘Storm’, left in endless lines to avoid getting killed. Some were expelled or pressured to leave the posts they had held for years, others had stern-looking men in camouflage uniforms break into their apartments, others yet had to leave behind land plots that their an-cestors had cultivated for generations, while children frantic with fear abandoned schools, games in back yards and their first friendships. Many died along the way, from shelling or machine-gun fire that sprayed the refugee lines, and those who finally exited Croatia were more dead than alive. When one glances over these striking figures today, after more than 20 years, when one sees the video recordings of those endless refu-gee lines and hears their words, one can hardly qualify this merely as a large number of people leaving one area for another “because of the war”. Likewise, it is not enough to say that such an extensive forced migration represents human tragedy. Floods, earthquakes, and fires can cause hu-man tragedies, but here we are unfortunately dealing with forceful evic-tion, expulsion, obliteration of an entire ethnic group from an area where


it had lived for centuries. “Only 2–3 percent of Serbs shall remain (in Croatia) and they will never again pose a threat for the Croatian state,” Franjo Tuđman cried from the train, so grotesquely named “Freedom Train”, to the euphoric masses in the summer of 1995. ”The Serbs have disappeared unceremoniously from these parts as if they had never been here. They did not even manage to collect their dirty underpants. Good riddance!”. With these horrible and humiliating words Tuđman made his point in the most horrible way, aiming to shatter the last shreds of hope in those who might be tempted to consider returning to Croatia. We would like to say that the mass departure of Serbs from Croatia is far more than a tragedy. In that sense, the ingenuous remarks made by thousands of those unfortunate people that very same summer contained a dark irony:

“We shall be back in a month or two, when the situation calms down…” The reality was brutally different: after being expelled from Croatia those people were forced to live in great uncertainty, in which they remain to this day. On top of changing their place of residence, they had to change entirely their habits, lifestyle, friends and behaviour. Those people will continue to live but will not be able to recover from the trauma for as long as they live. Those people will continue to be Serbs – it this needs to be said at all – although many will have to wait for years to get Serbian citi-zenship. But what will change is their identity, the ties with their place of birth and its landscapes, graves, dialects and parents. The manner in which the Serbs who left Croatia under pressure in the 90s actually live

– this is a topic for an entire work of literature. There are no statistics about ‘the level of happiness’ among Serb refugees in Serbia. Hundreds of thousands of people simply had to fend for themselves as best they could. Many have made it, many have not. The Serbian state did as much as it could and as much as it wanted to for the refugees, in a situation when it was run down and pressured by sanctions. Some refugees are grateful and some see Serbia as the evil stepmother. In such a situation, younger peo-ple with better education and skills have done well, but the older ones, particularly those who had been farmers back in Croatia, spent years in refugee camps scattered across Serbia. This is where many of them died. Others were allowed to move in with their relatives in Serbia, where they live on welfare and barely make ends meet. But all of them, from all three categories, more than certainly have drunk their cupful of bitterness, suf-fering and misfortune. After all that, the Serbs from Croatia cannot “look to the future”, as the optimistic saying goes, as if nothing had happened. They work hard, mostly for the good of their children, while what could truly be called ‘life’ is often reduced to the past and the memories from the old country. The yearning for home has broken many a refugee heart in Serbia and many have died hoping to see their old family home just one more time. The rest of them reminisce and shed a tear once or twice a year at reunions of relatives and fellow countrymen. When those people speak about their present, they count the time from the morning when


they had left their homes in horror or when they heard the artillery that announced the “Storm”. Everything else is mainly just a happy past, which has no link to the present. “I will remain a Lika man till the end of my life but I will never again return to my Lika”, is probably the most harrowing sentence that can be heard among the refugees. A significant number of the young and the educated have left for Europe and the world, partly to find employment and a better life and partly to leave behind the traumatic past and their poisoned homelands, Croatian and Serbian. It will never be precisely determined how many broken homes, traumatized children, sui-cides, sudden death, sicknesses and destroyed lives there have been among these 400 000 people over the past 25 years. What was the great-er good for the sake of which this terrible refugee exodus took place? Perhaps some future scholars will succeed in penetrating the metaphysics of misfortune or history will reveal the true reasons. Refugees who have survived all this say Croatia has only lost because of its wish ‘to be rid of Serbs’ while Serbia, which suffered an initial shock upon their arrival, has actually gained something. The Croatian regions that had one once been populated by Serbs are practically dead today while the areas in Serbia settled by refugees are full of new people who struggle – albeit very hard

– to make a living. This entire human Calvary resembles a long, heavy, and arduous existentialist novel or a film noir in which life and death, love and suffering are cheek to cheek. And let us not forget this question – will the


quarrelling Croats and Serbs ever manage to reconcile fully, admit and for-give each other’s sins? The only thing we can do is approach the people who started a new life in Serbia following their brutal departure from Croatia, and record their experiences. Many of them cannot bring them-selves to discuss those experiences because ‘it only makes them cry’, but many others want precisely that, arguing that” what has not been told has not happened”. Their accounts, as the pages ahead will show you, repre-sent a parallel life of sorts, an imaginary ramble between what has hap-pened and what is happening now. And memories are sometimes stronger than reality which, for many of them, is lacking in true colour and meaning.

III Love in the Time of Cholera

“I remember despair and misery. As if someone had erased all of the efforts and hard work done by my ancestors and said: Now start from scratch!”

I met Marijana Novakovic, a lawyer and a volunteer at the Association of Serbs from Croatia in Novi Sad, Vojvodina. When I arrived by bus after riding across the Bačka plain, the city shone in the sun. Its vividness, the elegant Austro- Hungarian facades and the wide and lazy boulevards seemed to emphasise the charm of the traditional slow pace that adorns Vojvodinians, the good natured ‘Lalas’ (translator’s note: nickname for Vojvodina residents) who are never in a hurry and nothing upsets them. Still, this province was not spared the Balkan Calvary at the end of the twentieth century: many Vojvodina families took in entire families from Lika, Banija and Kordun and at least two hundred thousand Serbs from Croatia swept across the Srem, Banat and Bačka plain. Many farmsteads between Kikinda, Vrbas, Subotica and Pančevo have seen their fair share of the refugees’ misery and distress, thousands of Croatian Serbs from Kordun pulled out turnips and collected sacks of wheat and corn there. My interlocutor, Marijana, works at the legal service of the Vojvodina Executive Committee and cares for Croatian Serb refugee associations of which there are several dozens in Vojvodina. The woman in her early forties is a mother of two young children and – let us mention that as well – has written four poetry books and a novel which is still a manuscript.

”As you can see, I still speak ijekavica (translator’s note: the Croatian va-riety of the former Serbo-Croatian) although I’ve been living in Vojvodina for twenty years now, Marijana remarks right after we met. We go to the Petrovaradin fortress, which provides excellent view of Novi Sad, and find a typical Vojvodina restaurant with a tamburitza band in the corner. Marijana begins recounting her life story in which times, people, destinies, dates, and dramatic events intertwine and everything resembles an action movie with, luckily, a happy ending. ”I was born in Donji Lapac where I

Dragan Mioković, a boy who, at the age of 12, drove a tractor all the way from Gračac Belgrade following the Operation Storm.


finished primary school. I won a scholarship as an A-grade pupil and was sent to a high school in Ljubljana where I lived in a students’ dormitory on Tromostovje, in the very centre of the city. In the nineties, I arrived in Zagreb and enrolled at the Faculty of Economics. I lived in Medulićeva street. I started to feel the first tensions in 1991, when provocations by extreme nationalists began. At that time I was focused only on completing my studies and was not interested in anything else. What saved me was my name, Marijana, and the fact that I shared the surname Novaković with the then president of the Croatian Peasant Party. In the summer of 1991 I tried to go to my parents in Donji Lapac but it was no longer possible to enter the town and I was turned back near Drežnik. You could already feel that Zagreb was turning into a military city: I knew that large groups of Serbs, including one of my friends, were leaving Zagreb. I knew Serbs had started reciving notices at work, among them some of my friends’ parents. People were quietly leaving and were not returning. I decided to go to Novi Sad because it impressed me as a city that had a certain openness about it, without the nationalist colours, where I might be able to feel as normal as possible in the current situation. Three days before my departure I realised I really had to go. I left Zagreb with two suitcases and a backpack. My then boyfriend escorted me to the border with Vojvodina because it was not possible to go any further. Barricades were put up everywhere, we parted, I cried, I turned around ten times. I was crying, he was crying too, but I thought I would only be away for a month...I registered as a refugee in Bačka Palanka and asked an older man where the Red Cross was. He told me in good faith that ‘Red Cross’ (using the Croatian term ‘križ’) is across the border and that ‘Red Cross’ (using the Serb term ‘krst’) is here... When I realised that I would not be going back any time soon I enrolled in the Law School in Novi Sad. Vojvodina helped the refugees a lot throughout the war. If it had been up to Belgrade, they would have prefered to see us go back. At the time, Vojvodina’s pop-ulation was a motley crew. There were us, the poor devils arriving from Croatia in ever greater numbers, the local population who were finding it increasingly hard to make ends meet with a war at their doorstep, and then there were tycoons in the making, smugglers, small-time crooks who would later turn into big time criminals. It was by chance that one of the latter helped me a lot at the very beginning. He must have noticed me in a crowd of frightened students. Nothing ever happened between us but he protected me and helped me when I needed it, it seems that he took pity on me and for that I will forever remain grateful. Fifteen years later that man was murdered in an ambush here in Novi Sad... My parents were still in Donji Lapac and had to cope with the situation there: coming from partisan families, they were against the war and everyone there knew this. There were provocations and knocking on the windows and some paramil-itary groups yelled in front of their door, ‘It’s easy for you who are not on the frontline’ and similar things. “


Sipping the Vojvodina schnapps, with starogradske songs (translator’s note: traditional urban folk music) in the background and a view of Danube and Novi Sad, Marijana talks about her parents, her family house filled with books and a father who instilled in her a passion for reading. She tells me about her boyfriend from Zagreb whom she had left at the border with Vojvodina and whom she would meet several times over the next ten years in various melodramatic ways. But in the early spring of 1992 she was desperately trying to establish contact with her parents in Donji Lapac. “When a corridor through Brčko was established I took a bus from Novi Sad to Knin and in Knin I barely managed to get into a military vehicle and reach Donji Lapac. I saw my parents, we all cried, the situation was bleak and I had never been sadder than I was on my way back to Novi Sad. A coach line was later established between Sombor and Donji Lapac and I frequently used it, but the trip took on average 15 hours. Serbia was under sanctions, people were surviving on four marks a month while I had at least fifty marks in my pocket every month. I was in two minds whether to stay in Novi Sad and graduate or return to the Krajina and share the fate of all the others. What decided was pure chance: In 1993, during one of those trips to Donji Lapac, I fell in love with a young man from Knin and that year I returned to Knin.”


Emperor Radovan’s Treasure

Marijana continues her account about how she found employment as a re-porter in Knin in this hollow wartime atmosphere while constantly keeping an eye on what was happening with her parents in Donji Lapac. She says her relationship with the local man was some kind of a ‘love in the time of cholera’, after Marquez’s black humour novel. Marijana’s romantic wish to share the fate of the people she grew up among and to be close to her parents in Donji Lapac had a dramatic epilogue in that terrible summer of 1995. When the ‘Storm’ began, we left Donji Lapac on August 5. Although the town was not on the frontline, it also suffered because the Croatian troops approaching from Udbina did a lot of demolishing and torching. We did not have a professional army, only farmers who had been drafted and were now retreating along with their families. With my parents and with Peđa, who had in the meantime become my husband, we wanted to drive our car towards Martin Brod. I remember that people were only trying to reach the forest using a path that was – tellingly – blazed only a month ago, so no one can convince me that those people were not sold out… Not to mention that many prominent people in the Krajina had sent their children to Belgrade and Novi Sad earlier on. In all this commotion, I was trying to stay in touch with my parents and I kept yelling ‘I am com-ing, I am coming’, because I was a journalist and was in contact with the foreign media who kept ringing. At one point I found myself at my parents’ house with 1,400 books. I was panic-stricken and did not know what to take although I can still describe to you in detail how the room was furnished. I knew then that we would not be coming back. I took ‘Emperor Radovan’s Treasure’ by Jovan Dučić and left. In Martin Brod we reconnect-ed with the other part of the family, I remember the oppressive heat, we arrived in Banja Luka and attempted to reach Bačka Palanka across Bosnia. We passed Bijeljina, but were not allowed into Vojvodina and one man killed himself in front of us. It was a bizarre detail that saved us. I was wearing a military shirt and a white military police belt and looked somehow ‘official’, so they let us into Vojvodina. But it was very hard: my father suddenly became depressed but my mother clenched her teeth and kept her presence of mind. She did it then and in all the difficult years that followed, but she paid for it late by developing various ailments. My husband, who ended up with his parents at a reception centre in Šabac, arrived several days later but we had to guarantee for him because the military police were constantly patrolling around and kept sending young men from the Krajina back to the frontline. In this chaos we as a family immediately had to find a job and were lucky to have succeeded: my father and my husband found work relatively quickly at a construction site, but we were all scattered in different places in Vojvodina. Ordinary people kept offering help and a family from Sremski Karlovci we hadn’t known before took us in. That is something one does not forget.


Later I started working at the Commissariat for Refugees, while my moth-er and sister worked at an agricultural estate in Sremski Karlovci. We had to be very diligent or we would not have survived: in a matter of years my parents built a house in Novi Sad where we all still live. This is where my children were born: my daughter is now 18 and the son is 11. In the mean-time, I got divorced because my marriage to Peđa just didn’t work out. As far as work was concerned, I was managing and making my way. I was lucky to have studied with Bojan Pajtić, at whose recommendation I found employment with the government of Vojvodina, where I still work. Also, for 17 years now I have been volunteering at the Association of Refugees from Croatia in Vojvodina. We mainly deal with the integration of refugees and help them obtain the necessary papers. As far as I know, out of the huge mass of 250,000 people who headed for Serbia across Bosnia after the operation ‘Storm’, several tens of thousands of people were turned towards Kosovo but the majority of those later went on to third countries. Out of all those people, 50 percent are now in Vojvodina, 30 percent in Belgrade and 20 percent in central Serbia. I work a lot with the Croatian community in Vojvodina and certain (Serb) circles never for-gave me for that because ‘as a Serb refugee, why should I be cooperating with Croats’. Would you like another schnapps? Pear brandy is really good here”, Marijana says and calls to Stevica, the waiter, a good natured ‘Lala’ whom she has obviously known for years.

After a story like this, one could say of Marijana Novaković Beader that she is a ‘woman who runs with the wolves’. Life did not exactly pamper her (she had also had a car accident which left her disabled for life), she often had to fend for herself and simultaneously deal with the family, po-litical and her own intimate problems, not wanting to be in anyone’s debt. Another thing: on top of those poetry books and the novel in the making, Marijana has dealt with various marginalized groups, as well as with women and children who were victims of violence or had disability, and has written two handbooks: “The Little Book of Etiquette” and “Don’t Call Me Special”, which seek to bring children with disability closer to healthy children. She also wrote a handbook “Mobbing” intended for women and pointing to mechanisms that can help them counter the violence to which they are exposed. And what to say in the end? If someone wanted to write a movie script based on Marijana’s life, they would certainly not go wrong. But on one condition: the film would have to have a happy ending. Because Marijana deserves it.


Order, work, discipline – and a little luck

Belgrade. The main railway station is a little like the Bridge of Sighs in Venice: many chance travellers and young people looking for success, knowledge and a good life have been coming to this city for centuries, but so have the wretched, vagrants, soldiers, and conquerors hungry for revenge, glory and gold coins. Belgrade has been invaded and burned down more than 40 times in its history, and just as many times it has been settled by refugees that someone else wanted to burn or enslave. Or, as Dragoljub Jovanović, one of the leading intellectuals between the two wars, put it – Serbia is the country of immigrants: ”The feistiest and most resilient of people from the southern and western parts settled in Serbia and found refuge here. They did not come individually but in groups and family communities, slowly, the way a herd moves from one end to the other. Serbia’s main wealth are the people…” The site where the Belgrade railway station was built was called Gipsy Pond and later Venice Pond. In a royal ceremony, the first train left from the station for Zemun at 3 pm on August 20, 1884, and the first travellers were King Milan, Queen Natalija and the heir to the throne, Aleksandar Obrenović, who were all on their way to Vienna. Some 200 foreign guests and several thousand citizens at-tended the ceremonial opening. Between the railway station and Terazije


there is the somewhat forgotten Balkanska street, which has carried that name since 1872 and was once famous for ice cream, ceten – halvah and various crafts that no longer exist. Slightly steep, the street was the last hurdle the poor students from the countryside and all those who came to Belgrade for the first time had to overcome before reaching the wide boulevards of the ‘white city’.

Somewhere here, near this magical railway station, Dragan Pjevač has his legal practice. He was born in the Medak Pocket (in Croatia) and arrived in Belgrade after the ‘Storm’. The man – in his early sixties, with good-natured manners and a soft gaze – received me and offered coffee in his simple office where he has regular clients, but also represents refugees from Croatia free of charge. Dragan Pjevač has been solving for years their difficult problems in the old homeland and troubles in the new country. In his own personal story, family tragedy and luck dance cheek to cheek. ”After graduating from the Zagreb law school, I lived and worked in Topusko for a while. Then, in the middle of the 1980s, the head of the Vrginmost municipality, Dmitar Obradović, persuaded me to take up the post of secretary at Vrginmost’s secretariat for general affairs. Dmitar was a very special and foresighted man. As things in Croatia and in Yugoslavia deteriorated, I remember the big rally on Petrova Gora in the early spring of 1990, when Dmitar said that Serbs would get a ‘fistful of flour for a


fistful of blood’ and that’s why they did not want to be ‘grease for anyone’s hatchet’, hinting at what was in the making on both sides. The Croatian television showed only the Chetniks from Belgrade but not the peaceful messages from this rally. When Martić and Babić arrived in Vrginmost, he said ‘Dragan, these two will end up as bandits’. In 1992, Dmitar was killed in an ambush by the people who opposed his peace-minded policy. At the time, neither Belgrade nor Zagreb wanted to have a peaceful solu-tion but the people did not want war. Whoever supported peaceful solu-tions on either side was considered a traitor, because that was the spin in the media and peacemakers were despised. I was among those who believed that there would be no war and when the mobilisation of Serbs started in 1991, I escaped to Serbia and then came back with the UNPROFOR in 1992. For a while I was a ‘traitor’ and I lived in my flat in Topusko, which had been taken by another Serb but I managed to get it back. Fortunately, there were no military activities in Topusko until the ‘Storm’, but in 1993 my mother was killed in the Medak Pocket along with another 36 civilians. One woman hid in the bushes and heard how my mother was first brutally questioned about ‘where are your sons’ a then was shot in the chest with a rifle. After all that has happened I can only say that anyone who can kill someone’s mother is a criminal for me, be they Croats or Serbs. When the ‘Storm’ started, I was president of the local Vrginmost govern-ment and a prisoner of the Croatian army. (Croatian) General Stipetić played an important role at the time, I would probably be dead now, but for him. This case only goes to show that there were no crimes in areas where they were not allowed. But I had another trauma awaiting me in Serbia. Me, my wife and our two children somehow squeezed into my brother’s small flat when the military police rang the doorbell. I was transported in a police van, like some kind of a criminal, to Željko Ražnatović Arkan’s training centre in Erdut. That is where I experienced horrible violence and it was my worst experience since the death of my mother. After the ‘training’ we were to go to Bosnia where people like us mostly got killed. I was saved by the fact that the Dayton Agreement had been signed in the meantime and the camp was dissolved. The experience with Arkan’s men was a watershed moment that persuaded me to gather my family and leave for the United States in 1998. I worked as a taxi driver in Manchester, New Hampshire, for seven years and for a while I also worked as a real estate agent. Our stay in America allowed me to buy a flat and an office in Belgrade. My children stayed there (in USA); my son married a Filipino woman and my daughter an American. I returned here in 2005 because it is still easier to live here and it also seemed to me that things in Croatia would turn for the better…In Belgrade I defended army officers who sought compensation from the state of Serbia and we managed to win that legal battle, which has been one of the better things when we speak of the rule of law in Serbia. I also work with the families of the missing per-sons from Kosovo, Bosnia and Croatia. I would also like to say that when


we speak about our victims we also have to think of the victims of the oth-er side. By fighting for our own victims we are fighting for all the victims and for coming to terms with the crimes, which still has not happened in a satisfactory manner in these countries. I find it sad that we’re today still talking about the war instead of enjoying life. I tried to shield my children from those stories and that is why I took them to America. Could Serbia have done more to accommodate refugees? Perhaps, but you need to know that it was exhausted by the wars and it could hardly have done bet-ter. On the other side, Croatia did all it could to prevent those people from returning: in the space of ten years 60 people who have gone back have been killed. Furthermore, it is shameful that the remains of only 40 people are exhumed in Croatia every year and the international organisations are fairly inert in putting pressure on their (Croatian) institutions. I have a brother in Crikvenica. His house and shop in Gospić where burnt down; he now works in Crikvenica as an ordinary labourer and lives in a rented flat. He was with me in America and went back to Croatia. My sister is in Zagreb, she lives alone on an 1800 kuna pension. She is pretty fearful and when I come to visit her, I park my car in a side street. It is awkward, the car has Belgrade plates…Croatia has driven away its most competent people: for example, Veljko Pjevac from Topusko, an engineer who had made important contributions to the growth of the company he worked for, fled to Belgrade when his house was blown up. He had worked in Canada for three years, struggled to get the Croatian citizenship certificate and led an 8-year long administrative dispute to have his house reconstructed. This entire area used to be farmed and we had the ‘Gavrilovic’ meat plant and its livestock, but it is now abandoned. Why is Croatia so persistent in doing things to its own detriment?”


Epilogue

What will the future bring to more than four hundred thousand Serbs who have been expelled from Croatia? What will be their ties with the old country as time goes by? Will those people ever be able to return to their original homes, where generations of their ancestors used to live? Rationally, it is very difficult to foretell the destiny of an entire people that was forcibly displaced from an area where they used to live for centuries, when there are still so many difficult questions to answer. It is certain that some descendants of this significant and great community will continue to live in Croatia and they will probably become ‘the remainder of the re-mains’ of the Serb settlers who had been invited several centuries ago by the Austro-Hungarian empire to defend the Krajina, then Europe’s border, from outside threats.

But who will stay in the former Krajina in the future? It is certain that the number of Serbs will quickly dwindle, given the fairly advanced age of the Serb population and the current low population growth rate. There is not a single convincing argument to support hopes that the domicile Serb population of northern Dalmatia, Banija and Kordun will revive and that this area will remain as prosperous as it once was.

If there is no significant Serb community in Croatia fifty years from now, how long can the memory last of those who were displaced from Croatia en masse at the start of the 1990s?

But if this still happens, those who will be alive then will bear witness to something worse than a tragedy and that is the eradication of a people, its culture and script. And that will be the last thing they will be able to ascertain. Does it have to be like this and should Serbs in Croatia face total extinction? Historically speaking, Serbs are a people with a history of forced movements and they were often subjected to mass persecu-tions. The exceptionally difficult circumstances in which the remainder of those people now live in Croatia, while the displaced majority live in Serbia or are scattered around the world, have already been experienced in the Serb history. What we know from history is that infinite suffering, masochistic endurance and the belief in a better reality have sustained those people when they found themselves at the edge of a precipice. All we can say is that it will require immeasurable self-sacrifice, strength and tenacity for the Serbs to continue living in Croatia. The task of secur-ing this new life is now before the Serbs who have stayed on and those who have left. Given all the troubles faced by those in Croatia and those in long-term exile, whether this life will continue depends solely on the Serbs here and those abroad.

Documents

SNV Bulletin #9 Priče iz izbjeglištva: Više od tragedije