Sociologija i prostor 2007-3 - Institut za društvena ... i prostor 2007-3-4.pdf · Pobačaj znači nasilni prekid nastanka života i potencijalnoga ovozemaljskog ljud-skog bića,

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

245

Časopis za istraživanja prostornoga i sociokulturnog razvoja

Godina 45.Zagreb, srpanj–prosinac 2007.Broj 177–178 (3–4)str. 245–409

Sadržaj

Članci

Ivan Cifrić, Dinka Marinović Jerolimov: Pobačaj kao bioetički izazov 247Ankica Marinović Bobinac, Goran Goldberger: Glas Koncila – poslanje ili

tek ime: analiza komentara u razdoblju društvene tranzicije 269Benjamin Perasović: Rastafarijanstvo u Hrvatskoj 301Ilija Živković: Koncept Boga i religioznosti kod djece i adolescentata u

istraživanjima Piagetovog, Kohlbergovog i postpiagetovog kognitivnog pravca 321

Branislava Baranović, Vlatka Domović, Marina Štibrić: Obrazovanje za poduzetnost – perspektiva osnovnoškolskih učitelja i nastavnika 339

Dušica Seferagić: Akteri društvenih promjena u urbanom prostoru Hrvatske 361Krešimir Peračković: Promjene u strukturi zanimanja u Hrvatskoj od 1971.

do 2001. – Od ratara do konobara 377

Recenzije i prikazi

Tomislav Branković and Dragoljub B. Đorđević (eds.): Protestantism on the Balkans, in the Past, Today and the Future (Branko Ančić) 399

Rascjep u svetome i svjetovnome: simpozij o Željku Mardešiću (Goran Goldberger) 402Norbert Elias: Mozart – sociologija jednog genija (Klara Bilić Meštrić) 405

246

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

Journal for Spatial and Socio-Cultural Development Studies

Volume 45.Zagreb, July–December 2007Number 177–178 (3–4)pp. 245–409

Contents

Articles

Ivan Cifrić, Dinka Marinović Jerolimov: Abortion as a Bioethical Challenge 247Ankica Marinović Bobinac, Goran Goldberger: Glas Koncila – a True Mission

or Simply a Name: Analysis of the Commentaries During the Period of Social Transition in Croatia 269

Benjamin Perasović: Rastafarianism in Croatia 301Ilija Živković: Children and adolescents’ understanding of God and religiosity

in the studies of Piaget’s, Kohlberg’s and post-Piagetian theory of cognitive development 321

Branislava Baranović, Vlatka Domović, Marina Štibrić: Enterprise education – the perspective of teachers in compulsory schools 339

Dušica Seferagić: Actors of Social Changes in the Urban Space of Croatia 361Krešimir Peračković: Changes in the occupational structure of Croatia from 1971

to 2001. From farmers to waiters 377

Reviews and presentations

Tomislav Branković and Dragoljub B. Đorđević (eds.): Protestantism on the Balkans, in the Past, Today and the Future (Branko Ančić) 399

Gap between the Sacred and the Secular: Symposium about Željko Mardešić. Zagreb, 27 October 2007 (Goran Goldberger) 402

Norbert Elias: Mozart – sociology of a Genius (Klara Bilić Meštrić) 405

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

247

Pobačaj kao bioetički izazov

I v a n C i f r i ćOdsjek za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Zagreb, Hrvatskae-mail: [email protected]

D i n k a M a r i n o v i ć J e r o l i m o vInstitut za društvena istraživanja u Zagrebu, Zagreb, Hrvatskae-mail: [email protected]

SAŽETAK Pobačaj je jedan od indikatora koji ukazuje na prijeporne bioetičke ra-sprave u modernom društvu, on je indikator društvenoga i osobnoga odnosa prema nerođenom životu. Dosadašnji diskurs pokazao je dva temeljna stajališta, a svako se na svoj način argumentira. Jedno stajalište dopušta pobačaj u određenim slučaje-vima – kada se radi o teškom oštećenju fetusa, kada je žena neudana, kada bračni par ne želi više djece, te u slučaju lošega ekonomskog stanja. Drugo stajalište je za zabranu pobačaja, također s različitom argumentacijom – jer je zločin i nemoralan čin, jer ugrožava život žene i jer ugrožava demografski opstanak naroda. Pitanje je tko o tome treba odlučiti? Po jednima pobačaj treba zakonom regulirati, bez obzira radilo se o zabrani ili u nekim slučajevima dopuštenju pobačaja, a po drugima nije potrebna zakonska regulativa pobačaja nego odluku treba prepustiti ženi.

U radu su prikazani rezultati empirijskoga istraživanja provedenoga u Hrvatskoj 2004. godine na reprezentativnom uzorku odrasle populacije (N = 2.220), a primi-jenjen je poseban instrument za percepciju pobačaja. Cilj je rada ukazati na odnos između mišljenja ispitanika o pobačaju i ne/religioznosti, odnosu prema životu po-slije smrti, eutanaziji, samoubojstvu i kloniranju, te povezanost stavova o pobačaju i sociodemografskih obilježja ispitanika.

Rezultati su pokazali da je svega trećina ispitivane populacije za zakonsku zabranu pobačaja dok ih 46% misli da to pitanje ne treba regulirati zakonom. Značajan dio ispitanika (62%) smatra da odluku o pobačaju treba prepustiti ženi. U slučajevima kada smatraju da pobačaj treba biti dopušten, ispitanici najviše odobravaju pobačaj iz medicinskih razloga. S obzirom na religijsku samoidentifikaciju, “uvjereni vjernici” izdvajaju se kao skupina znatno sklonija zabrani pobačaja od ostalih ne/religioznih skupina. Zabrani pobačaja najskloniji su ispitanici koji vjeruju u kršćansku koncep-ciju zagrobnoga života, kao i oni kojima je neprihvatljivo samoubojstvo, eutanazija i kloniranje čovjeka. S obzirom na sociodemografske pokazatelje, zabrani pobačaja najčešće su skloni ispitanici s nižim stupnjem obrazovanja. Značajnu sklonost zabra-ni pokazuju ispitanici kojima je vjera važna u životu, ispitanici starije dobi i oni iz

UDK: 241.13: 614.253:618.39](497.5)“2004”Izvorni znanstveni rad

Copyright © 2007 Institut za društvena istraživanja u Zagrebu – Institute for Social Research in ZagrebSva prava pridržana – All rights reserved

248

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

Sociologija i prostor, 45 (2007) 177–178 (3–4): 247–268

manjih (ruralnih) sredina. Navedeni rezultati upućuju na već utvrđenu veću raspro-stranjenost tradicionalnoga sustava vrijednosti u određenim dijelovima populacije (najreligiozniji ispitanici), kao i veće rasprostranjenosti modernoga, liberalnoga su-stava vrijednosti kod manje religioznih i nereligioznih dijelova populacije.

Ključne riječi: pobačaj, religioznost, umiranje, život, eutanazija.

Primljeno: veljača 2008.Prihvaćeno: veljača 2008.

1. Uvod

1.1. Govor o pobačaju govor je o životu i smrti

Govoriti o pobačaju znači govoriti o temi čovjekova postojanja koja u sebi uključu-je život i smrt i njihove različite aspekte, te ima simbolično značenje govora o ljud-skoj egzistenciji. U tom smislu pitanje pobačaja neminovno je i značajno bioetičko pitanje. Naime, čovjek je odgovoran za ljudski, ali i sav ostali život (Cifrić, 2007.). Pobačaj znači nasilni prekid nastanka života i potencijalnoga ovozemaljskog ljud-skog bića, bez obzira na to što se shvaća pod prekidom, ubojstvo osobe ili elimi-nacija neželjene organske tvorevine. U svakom slučaju, pobačaj znači smrt – prekid potencijalne životne aktivnosti, a njegova zabrana potencijalno novi život.

O smrti postoje religijski i a(nti)religijski pristup. Religijski pristup podrazumijeva da ovozemaljska smrt nije kraj ljudskoga života. Smrt (kao i život) tematizirana je u svim velikim religijama (Barloewen, 2000.), a pristupi i tumačenja su različiti. U kršćanstvu tek nakon čovjekove smrti počinje novi istinski život u transcendenciji. Individualna smrt samo je prijelaz u drugačiji život, “kriterij” za nastavak transcen-dentnoga života. U nekim drugim religijama (budizam, hinduizam) postoji pak vjerovanje u reinkarnaciju, ponovno rođenje.

Prema nereligijskom pristupu smrt je nešto što nas se ne tiče. Tipičan primjer je epikurovski odgovor (Epikur, 1957.) po kojemu nas se, sve dok živimo, smrt ne ti-če. Život treba živjeti i u njemu uživati, ali bez težnje za besmrtnošću. Kad nastupi smrt, tada nas više nema, pa nas se i u tom slučaju ne tiče. Zato o smrti ne treba brinuti. Antireligijski, ateistički odgovor je sličan – ne postoji život poslije smrti. Ovozemaljska smrt je konačna smrt živoga, organskoga bića. U životu treba postići maksimalnu puninu ljudskosti ostvarivanjem ljudske kreativnosti.

Smrt i život nisu dvije krajnje točke iako se smrt i život međusobno isključuju. Čovjek istodobno živi i umire, i ne može svoju svijest osloboditi od tema života i smrti. Razgovor o smrti ne treba izbjegavati jer njegovo izbjegavanje znači izbjega-vanje govora o životu. Nije riječ samo o govoru o smrti nego o življenju sa smrću, s umiranjem. Sociološki promatrano umiranje je društveni proces povezan s rituali-ma i simbolikom (Müller, 2005.) kojim se danas bavi sociologija umiranja – thanato

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

249

I. Cifrić, D. Marinović Jerolimov: Pobačaj kao bioetički izazov

sociologija (Knoblauch i Zingerle, 2005.). No, na to trajno i teško pitanje ipak svaki čovjek mora sam tražiti odgovor iako “konačnoga racionalnog, teorijskog odgovora nema, nego je u zadnjoj instanci stvar praktičnoga doživljavanja, aracionalnoga ili nadracionalnoga vjerovanja ili nevjerovanja” (Skledar, 2005.:375).

1.2. Pobačaj kao bioetički problem/izazov

Iako je pobačaj poznat u svim društvima tijekom ljudske povijesti, tek je u mo-dernom društvu postalo masovnije i diskurzivno transparentnije pitanje odnosa prema embriju. Tako se danas pitanju pobačaja otvorenije pristupa, a i sredstva pobačaja su se modernizirala. Međutim, moralni problem ostaje.

U ruralnom društvu u kojemu je religija bila glavni izvor moralne regulacije po-stupaka u životu, pobačaj se izrazito shvaćao i osuđivao kao grijeh, što je i danas slučaj u religiji. Riječ “grijeh” imala je veću težinu nego riječi “nemoralno” ili “pro-tuzakonito”.

U postmodernom sekulariziranom društvu religijska interpretacija pobačaja ver-balno se pomiče u neke druge sfere kao što je moralna, socijalna ili politička, kao i u opći kontekst odnosa modernoga društva prema životu. Posebno se teo-loške rasprave o pobačaju usmjeravaju na problem odgovornosti i moralnoga sta-tusa embrija kao bioetičkoga pitanja (Matulić, 2006.; Tomašević, 2004.:108–135). Pri tome se pitanje odgovornosti i moralnosti odnosi kako na osobu koja se želi riješiti trudnoće tako i na osobu koja joj pomaže – primjerice liječnika. U svezi pitanja moralnoga statusa embrija u raspravama postoje “za”i “protiv” argumen-ti, odnosno “opcija života” i “opcija izbora” (široko elaborirana u Goldberger, 2005.:423).

Jedan opći tip takve argumentacije – SKIP argumentacija, polazi od četiriju argu-menata kojima se dokazuje ili osporava dostojanstvo ljudskoga embrija (Dams-chen; Schönecker, 2003.). Argument vrste (Speciesargument) dokazuje da svaki član ljudske vrste ima dostojanstvo, pa ga tako ima i embrij. Argument kontinuu-ma (Kontinuumsargument) dokazuje sposobnosti ljudskoga bića kao osnove do-stojanstva (primjerice, autonomija volje). Otuda dostojanstvo i embriju. Argument identiteta (Identitätsargument) dokazuje identitet odrasle moralne osobe i embrija. Konačno, argument potencijaliteta (Potentialitätsargument) dokazuje da je embrij potencijalni čovjek i po tome ima dostojanstvo čovjeka.

Sekularni govor o pobačaju podrazumijeva neke druge aspekte: socijalne (u nekim sredinama je npr. društveno neprihvatljivo da žena rodi nevjenčana), ekonom-ske (veći broj djece postaje ekonomski problem obitelji), zdravstvene (pobačaj ili trudnoća kao moguća opasnost za zdravlje žene u nekim okolnostima), političke (kao briga za zdravlje nacije, ali i kao pitanje demografske obnove, te posebno prava na pobačaj kao ljudskoga prava žena) itd. Pitanje pobačaja postaje temeljem napetosti (u globalnom kontekstu) i sporova između države i Crkve, pa tako i u

250

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


našem sociokulturnom kontekstu. Crkva na pitanje pobačaja gleda “ujedno na humanističko, etičko, vjersko i civilizacijsko pitanje, a također je dio pitanja o op-stanku u demografskom pogledu”, pa je shvatljivo “da će na ovom polju biti velikih napetosti između Crkve, koja štiti načelnu nepovredivost čovjeka i svakoga drugog bića – rođenoga i nerođenoga, i države koja je prisiljena donositi zakone u društvu koje nosi u sebi određene civilizacijske elemente nadahnute kršćanstvom, ali koje je pluralističko, te ima i drugih vrijednosnih komponenti” (Valković, 1997.:211). Iako se i u Crkvi smatra da treba uzeti u obzir prvenstveno socijalne, medicinske, gospodarske i općenito kulturne mjere, ipak je za nju centralna “zaštita naravnoga ‘prava na život’ svakoga ljudskog bića, koje garantira Ustav” (Valković, 1997.:210). Ukazuje se i na značenje enciklike Ivana Pavla II. Evangelium vitae kao izazova današnjoj civilizaciji usmjerenoj “prema materijalnom i kvantitativnom (stoga ko-načno ‘kultura smrti’), usko doživljajnom i trenutnom (u stilu razvikane ‘postmo-derne’)” (Valković, 1997.:211).

U radu smo u konceptualnom pogledu slijedili dosadašnji prepoznatljivi opći dis-kurs “za” i “protiv” pobačaja, a u kojemu su se iskristalizirali različiti argumenti za zakonsku zabranu i za dopuštenje pobačaja. Tako smo u izradi instrumenta uzeli u obzir nekoliko aspekata: moralni, životni, natalitetni, zdravstveni (fetus), bračni, socijalni, ekonomski i argument prava žene, koje smo operacionalizirali u obliku 10 tvrdnji (čestica na instrumentu).

U objašnjenju rezultata treba imati na umu kontekstualni aspekt hrvatskoga druš-tva, kojega nismo posebice istraživali, nego smo pokušali objasniti rezultate o pobačaju putem nekoliko kriterijskih varijabli za koje smo pretpostavili da imaju neku vezu sa stavom o životu: a) religijska samoidentifikacija, b) mišljenje o životu poslije smrti i c) odnos prema samoubojstvu, eutanaziji i kloniranju. Naime, iz dosadašnjih istraživanja utvrđeno je da su religiozni ispitanici, poglavito kršćani, u većem stupnju protivnici pobačaja (Goldberger, 2005.). Mišljenje o životu po-slije smrti relevantno je zato što se vjerovanje u život poslije smrti odražava i na shvaćanje pobačaja kao ubojstva što, naravno, ne znači da svi kršćani vjeruju u postojanje života poslije smrti. Prema rezultatima istraživanja na kojem se temelji ova analiza, u život poslije smrti vjeruje 52% ispitanika, sumnja 27% dok ih 21% ne vjeruje. Pri tome treba imati na umu da se radi o uzorku populacije u kojoj je 90% deklariranih katolika i 78% onih koji su izjavili da su religiozni. Odnosi pre-ma samoubojstvu, eutanaziji i kloniranju relevantni su stoga što oni koji su skloni samoubojstvu, tj. skloni “dignuti ruku na sebe”, vjerojatno pobačaj ne shvaćaju kao uništenje života ili u najmanju ruku neko zlo. Slično je i s eutanazijom. Sklonost da se drugom “pomogne” umrijeti vjerojatno je bliska shvaćanju da “smrt” fetusa nije neko “grješno” ili krivično djelo. Također smo pretpostavili da sklonost ispitanika kloniranju vjerojatno znači uvjerenje da je moguće tehnički reproducirati život, te da im je stoga blisko stajalište o dopuštenju pobačaja.

Pretpostavili smo, također, da je stav o pobačaju povezan i s različitim sociodemo-grafskim obilježjima ispitanika, kao što su spol, dob, mjesto rođenja i stanovanja, te stupanj obrazovanja.

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

251


1.3. Metodologija istraživanja

Cilj ovoga rada je analiza stavova ispitanika prema pobačaju i utvrđivanje pove-zanosti tih stavova sa samoprocjenom religioznosti ispitanika, percepcijom života poslije smrti, odnosom prema samoubojstvu, eutanaziji i kloniranju, te sa sklopom odabranih prediktora (sociodemografskim obilježjima i važnosti vjere u životu is-pitanika).

Prikazani rezultati su iz istraživanja Društvene i religijske promjene u Hrvatskoj Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu provedenoga 2004. godine na uzorku odrasle populacije od 2.220 ispitanika. Istraživanje je provedeno metodom anke-te, uz individualno anketiranje ispitanika. Ovaj rad obuhvaća specifična pitanja usmjerena na problematiku pobačaja dok su podaci o osnovnim religijskim dimen-zijama, te osnovni podaci o pobačaju iz toga istraživanja već objavljeni (Sociologija sela, 2, 2005.)

U radu smo postavili sljedeće hipoteze:

H1 – Ne postoji dominantno stajalište o (zabrani ili dopuštenju) pobačaja koje bi zastupala većina ispitanika. Odnos prema pobačaju (zabrana ili dopuštenje) ovisan je o argumentacijskom sklopu.

H2 – S obzirom da ne postoji konsenzus o odnosu prema pobačaju, očekuje se faktorska struktura tvrdnji koja će odražavati ambivalentnost mišljenja ispitanika i diskursa.

H3 – Skupina “uvjerenih vjernika” statistički se značajno razlikuje u odnosu prema pobačaju od ostalih skupina ispitanika na skali religijske samoidentifikacije. Uvje-reni vjernici značajno su skloniji “zabrani” pobačaja, a ostale skupine ispitanika više sklone “dopuštenju” pobačaja.

H4 – Skupina ispitanika sklona kršćanskom učenju o sudbini duše nakon smrti statistički se značajno razlikuje od ostalih skupina ispitanika glede odnosa pre-ma pobačaju. Ispitanici skloni kršćanskom učenju o duši relativno su skloniji prihvaćanju “zabrane” pobačaja dok su ostali relativno skloniji “dopuštenju” po-bačaja.

H5 – Statistički značajno razlikuju se ispitanici koji ne prihvaćaju samoubojstvo, eutanaziju i kloniranje čovjeka glede “zabrane” pobačaja od ostalih ispitanika. Oni su relativno skloniji “zabrani” pobačaja, a potonji “dopuštenju” pobačaja.

H6 – Postoji povezanost između utvrđenih faktora (“zabrana pobačaja” i “do-puštenje pobačaja”) i većine sociodemografskih obilježja. Neki prediktori bolje objašnjavaju odnos prema pobačaju, a neki slabije. Pretpostavljamo da od svih prediktora obrazovanje i religioznost ispitanika najbolje objašnjavaju faktor “za-brana” pobačaja.

252

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


Za istraživanje odnosa prema pobačaju izrađen je osnovni instrument od 10 tvrdnji (6 koje se odnose na dopuštanje pobačaja zakonom i 4 koje se odnose na zabranu pobačaja zakonom). Tvrdnje su sljedeće: Pobačaj treba dopustiti u slučaju teškoga oštećenja fetusa; Zakonom treba dopustiti da žena sama odlučuje o pobačaju; Po-bačaj ne treba regulirati zakonom; Pobačaj treba dopustiti u slučaju izrazito lošega ekonomskog stanja obitelji; Pobačaj treba dopustiti kada bračni par ne želi više dje-ce; Pobačaj treba dopustiti kada žena nije udana; Pobačaj treba zabraniti zakonom; Pobačaj treba zabraniti zakonom jer ugrožava život žene; Pobačaj treba zabraniti zakonom jer je zločin i težak moralni nered; Pobačaj treba zabraniti zakonom jer ugrožava demografski opstanak naroda.

Pored njega primijenjeni su i drugi instrumenti iz upitnika. U analizi su korišteni:

– Skala religijske samoidentifikacije od 6 stupnjeva. Ispitanici su odgovarali na pitanje “Kad bi Vas netko pitao o Vašem odnosu prema religiji, gdje biste Vi sa-mi sebe svrstali?” Ponuđeni odgovori bili su: Uvjereni sam vjernik i prihvaćam sve što moja vjera uči; Religiozan/na sam premda ne prihvaćam sve što moja vjera uči; Dosta razmišljam o tome, ali nisam na čistu vjerujem li ili ne; Prema religiji sam ravnodušan; Nisam religiozan iako nemam ništa protiv religije; Ni-sam religiozan i protivnik sam religije.

– Skala važnosti vjere u životu. Na pitanje “Koliko je Vama osobno važna vjera u životu?”, ispitanici su birali između sljedećih ponuđenih odgovora: Izrazito nevažna; Malo važna; Djelomično važna i Izrazito važna.

– Pitanje o odnosu prema životu poslije smrti. Na pitanje “Što mislite o životu poslije smrti?”, ispitanici su birali između sljedećih ponuđenih odgovora: Posli-je smrti duša boravi u raju ili paklu, ovisno o djelima počinjenim u zemaljskom životu; Poslije smrti duša se ponovo utjelovljuje i nastavlja živjeti; To se ne mo-že dokučiti; Ne postoji život poslije smrti; Ne razmišljam o tome i Ne znam.

– Pitanja o sociodemografskim obilježjima ispitanika.

U analizi su korištene različite statističke (bivarijatne i multivarijatne) metode obra-de podataka: distribucija frekvencija i postoci; za utvrđivanje faktorske strukture primijenjena je komponentna analiza pod GK kriterijem redukcije dimenzional-nosti; na utvrđenim faktorima rađena je analiza varijance s obzirom na religijsku samoidentifikaciju, stav o životu poslije smrti, stav o samoubojstvu, eutanaziji i kloniranju. Za objašnjenje dobivenih faktora primijenjena je regresijska analiza na prediktorskom sklopu (obrazovanje, religioznost, važnost vjere u životu, mjesto rođenja, mjesto stanovanja, dob i spol). U obradi je primijenjen programski paket SPSS.

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

253


2. Analiza rezultata

2.1. Stavovi o pobačaju – distribucija frekvencija i faktori1

a) Distribucije rezultata

Tablica 1.Stavovi o zakonskom reguliranju pobačaja (%)

Ne slažem seNiti se slažem niti ne slažem

Slažem se M

Zabraniti zakonom 52,8 17,3 30,0 2,59

Zabraniti – zločin i težak moralni nered 51,6 16,4 32,1 2,66

Zabraniti – ugrožava život žene 46,9 18,0 35,1 2,79

Zabraniti – ugrožava demografskiopstanak naroda 52,2 18,1 29,8 2,60

Dopustiti – teško oštećenje fetusa 10,9 15,5 73,7 4,10

Dopustiti – žena nije udana 39,7 26,2 34,2 2,88

Dopustiti – bračni par ne želi više djece 36,8 23,8 39,4 3,02

Dopustiti – izrazito loše ekonomskostanje obitelji 35,3 22,5 42,2 3,08

Žena sama odlučuje 23,4 14,8 61,9 3,71

Ne regulirati zakonom 34,4 19,5 46,0 3,23

Nešto preko polovice ispitanika (52,8%) ne prihvaća zakonsku zabranu pobačaja dok se za zakonsku zabranu pobačaja izjasnilo manje od trećina ispitanika (30,0%). Tri su razine zastupljene u stavovima o zakonskoj zabrani: moralno-teološka – po-bačaj je zločin i težak moralni nered2; individualno-zdravstvena – pobačaj ugro-žava život žene i nacionalno-demografska – pobačaj ugrožava opstanak naroda. Svaka od ovih razina može se u empirijskim istraživanjima dodatno specificirati, a razine ovdje samo signiraju područja argumentacije o zabrani pobačaja. U sve tri razine postotak onih koji prihvaćaju dotične argumente za zabranu pobačaja kreće se od 29,8% do 35,1%. Oko polovice ispitanika odbacuje svaku od tri navedene argumentacije u prilog zabrani pobačaja.

1 Rezultati su izloženi na znanstvenom skupu 6. lošinjski dani bioetike u organizaciji Hrvatskoga filozofskog društva i Hrvatskoga bioetičkog društva u Malom Lošinju 2007. godine.2 Ovu smo česticu formulirali iz stava o pobačaju iznesenom u pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes, 51 (Dokument Drugoga vatikanskog koncila) koja pobačaj osuđuje kao užasan zločin (str. 386), te stava Ivana Pavla II. iznesenoga u njegovoj enciklici Evangelium vitae (1997.:112), po kojem je pobačaj “teški moralni nered jer sadrži ubojstvo nedužnoga ljudskog bića...”.

254

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


Što se tiče mišljenja o dopuštenju pobačaja, navedena su četiri tipa argumentacije: zdravstveni – oštećenje fetusa; moralni – ako žena nije udana; planiranje obitelji – kada bračni par ne želi više djece, te obiteljsko-ekonomski – u slučaju izrazito lošega ekonomskog stanja obitelji. Najveći postotak ispitanika dopušta pobačaj u slučaju teškoga oštećenja fetusa (73,7%). U ostala tri slučaja postoci prihvaćanja pobačaja gotovo su upola manji. Dva stava posebno su naznačena – liberalni stav koji odluku o pobačaju smatra pitanjem prava žene i stav da pobačaj ne treba regu-lirati zakonom. Stav da žena sama odlučuje o pobačaju prihvaća 61,9% ispitanika, a deregulacijski stav prihvaća 46,0% ispitanika.

Rangovi aritmetičkih sredina pokazuju da su vrijednosti u prilog zakonskoj za-brani niže od vrijednosti o dopuštenju pobačaja. Na prvom mjestu za dopuštenje pobačaja argumentacija je teškoga oštećenja fetusa (M = 4,10), zatim odluka žene (M = 3,71). Najkraće rečeno, za dopuštenje pobačaja ispitanici u prosjeku najviše uvažavaju medicinski razlog stanja fetusa i socijalno-politički razlog slobode i prava žene. Treba naglasiti da ovaj potonji razlog nešto više uvažavaju žene, ali i gotovo polovica ispitivane muške populacije. Stoga se s pravom može posta-viti pitanje o utjecaju religije na formiranje stava o pobačaju, tj. utjecaja religije na određene aspekte života ispitanika. Naime, i ovi podaci potvrđuju nalaze drugih istraživanja o značajnom odstupanju stanovnika Hrvatske od vrijednosti tradicionalnoga religijskog morala, posebno kod stavova o seksualnosti i braku (Baloban, Črpić, 1998., 2000., 2000a.; Marinović Jerolimov, 2002.), te pobačaju (Goldberger, 2005.).

b) Faktorska struktura

Tablica 2.Stavovi o pobačaju – faktorska struktura (varimax)

Zabrana pobačaja

Dopuštenje pobačaja

Zabraniti zakonom jer je zločin i težak moralni nered .913

Zabraniti zakonom jer ugrožava život žene .907

Pobačaj treba zabraniti zakonom .895

Zabraniti zakonom jer ugrožava demografski opstanak naroda .891

Zakonom dopustiti da žena sama odlučuje o pobačaju -.547 .533

Pobačaj ne treba regulirati zakonom -.432 .460

Pobačaj dopustiti – bračni par ne želi više djece .838

Pobačaj dopustiti – izrazito loše ekonomsko stanje u obitelji .834

Pobačaj dopustiti – žena nije udana .801

Pobačaj dopustiti – teško oštećenje fetusa .648

Ekstrahirani faktori tumače 73,09% varijance.

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

255


Faktorskom analizom dobivena su dva faktora. Čestice su korelirane po logici za-brane, odnosno dopuštenja pobačaja. Ovakva logika faktorskih struktura na svoj način odražava generalno prihvaćanje zabrane pobačaja (pro-life) i prihvaćanje dopuštenja pobačaja (pro-choice) kao stanje diskursa o pobačaju.

U prvom faktoru četiri su pozitivno korelirane varijable koje se odnose na za-konsku zabranu pobačaja i dvije negativno korelirane varijable. Jedna se odnosi na dopuštenje pobačaja, a druga govori o nepotrebnom zakonskom reguliranju. U ovom faktoru obje u osnovi znače da ne treba dopustiti ženi da sama odluču-je o pobačaju i da pobačaj treba regulirati zakonom. Faktor je nazvan “zabrana pobačaja”.

U drugom faktoru četiri su pozitivno korelirane varijable koje govore o razlozima dopuštenja pobačaja i (prethodno spomenute) dvije – žena sama odlučuje o po-bačaju i pobačaj ne treba regulirati zakonom. Ovaj faktor nazvan je “dopuštenje pobačaja”.

2.2. Religioznost i pobačaj

Prije nego što analiziramo povezanost između religijske samoidentifikacije i po-bačaja, navest ćemo strukturu religijske samoidentifikacije. Religijska samoiden-tifikacija utvrđena je distribucijom odgovora ispitanika na ponuđenoj skali od 6 stupnjeva.

Tablica 3.Religijska samoidentifikacija (%)

Odnos prema religiji %

Uvjereni sam vjernik i prihvaćam sve što moja vjera uči 40,5

Religiozan sam premda ne prihvaćam sve što moja vjera uči 37,6

Dosta razmišljam o tome, ali nisam na čistu vjerujem li ili ne 7,1

Prema religiji sam ravnodušan 6,3

Nisam religiozan iako nemam ništa protiv religije 7,8

Nisam religiozan i protivnik sam religije 0,7

Rezultati pokazuju da se najveći postotak ispitanika izjasnio kao religiozan – njih ukupno 78,1%. Ostalih 21,9% su neodlučni, ravnodušni, oni koji ne vjeruju, te protivnici religije. Za utvrđivanje povezanosti ne/religioznosti i stavova o pobačaju koristili smo analizu varijance. Podaci s obzirom na religijsku samoidentifikaciju i faktor “zabrana pobačaja” prikazani su u tablici 4.

256

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


Tablica 4.“Zabrana pobačaja” s obzirom na religijsku samoidentifikaciju (analiza varijance)

M Kontrast

Uvjereni sam vjernik i prihvaćam sve što moja vjera uči .446

1 > ostali

Religiozan sam premda ne prihvaćam sve što moja vjera uči -.249

Dosta razmišljam o tome, ali nisam na čistu vjerujem li ili ne -.327

Prema religiji sam ravnodušan -.321

Nisam religiozan iako nemam ništa protiv religije -.494

Nisam religiozan i protivnik sam religije -.762

F = 73,098; p < 0,01

Rezultati pokazuju da su faktoru “zabrana pobačaja” relativno najviše skloni “uvje-reni vjernici” koji prihvaćaju sve što ih njihova vjera uči (.446), a najmanje oni nereligiozni (-.494) i protivnici religije (-.762). Najveće statistički značajne razlike utvrđene su između skupine “uvjerenih vjernika” i svih ostalih ispitanika.

Tablica 5.“Dopuštanje pobačaja” s obzirom na religijsku samoidentifikaciju (analiza varijance)

M Kontrast

Uvjereni sam vjernik i prihvaćam sve što moja vjera uči -.171

1 < 2,4,5

Religiozan sam, premda ne prihvaćam sve što moja vjera uči .099

Dosta razmišljam o tome, ali nisam na čistu vjerujem li ili ne .092

Prema religiji sam ravnodušan .161

Nisam religiozan iako nemam ništa protiv religije .150

Nisam religiozan i protivnik sam religije .554

F = 9,826; p < 0,01

Na faktoru “dopuštenje pobačaja” rezultat je, očekivano, sasvim suprotan. Nereli-giozni i protivnici religije relativno su najviše (.554), a “uvjereni vjernici” najmanje skloni “dopuštenju pobačaja” (-.171). Najveće statistički značajne razlike utvrđene su između skupine “uvjerenih vjernika” i svih ostalih.

Rezultati potvrđuju hipotezu 3 (H3), što znači da se i ubuduće može očekivati da će “uvjereni vjernici” značajno više podržavati zabranu pobačaja od ostalih pripad-nika populacije. Ta spoznaja je važna činjenica u političkom diskursu oko zabrane/dopuštenja pobačaja u hrvatskom društvu, a govori nam da ne znači da će zabranu pobačaja podržavati 40% odraslih stanovnika, koliko ih je u istraživanju utvrđeno da se izjašnjavaju kao “uvjereni vjernici” (tablica 3.). U određenoj situaciji i trenutku odlučivanja taj postotak može biti i drugačiji. Osim toga, za zakonsku odluku o

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

257


pobačaju relevantnija bi bila spoznaja koliki je postotak članova zakonodavnoga tijela opredijeljen za jednu ili drugu opciju.

2.3. Život poslije smrti i pobačaj

Smrt nas se tiče u ovozemaljskom životu jer ne misliti o smrti znači ne misliti o životu. Za mišljenje i zauzimanje stava o smrti potreban je i odgoj (Polič, 1993.; Marinković, 1987.). Vjerovanje da postoji život poslije ovozemaljske smrti, vjerojat-no učvršćuje uvjerenje da se kod pobačaja ne radi o uništenju fetusa ili samo bu-dućega ovozemaljskog života, nego o potencijalnom ubojstvu života koji nadilazi nama poznatu imanentnost života. U kršćanstvu je vjerovanje u transcendenciju života povezano s vjerovanjem o duši, o njezinoj vječnosti dok je u nekim drugim religijama povezano s reinkarnacijom. Dakako, za ateiste smrt imanentnoga života kraj je svakoga života.

Tablica 6.Što mislite o životu poslije smrti? (%)

Duša boravi u raju ili paklu, ovisno o počinjenim djelima u zemaljskom životu 28,6

Duša se ponovo utjelovljuje i nastavlja živjeti 6,3

To se ne može dokučiti 23,5

Ne postoji život poslije smrti 8,3

Ne razmišljam o tome 22,7

Ne znam 10,6

Na postavljeno pitanje “Što mislite o životu posije smrti?” 33,3% ispitanika odgovo-rilo je da o tome “ne razmišlja” ili “ništa ne zna”. U odgovorima ostalih ispitanika još su dvije značajnije skupine. U prvoj su ispitanici kršćanske religioznosti (28,6%) dok su u drugoj agnostici (23,5%). Ostali su ateističke orijentacije (8,3%) i oni koji vjeruju u reinkarnaciju (6,3%).

Na zasebnom instrumentu u upitniku o prihvaćanju različitih vjerovanja utvrđeno je da u raj i pakao vjeruje 53,4% ispitanika, sumnja 23,7%, a ne vjeruje 22,9% ispi-tanika. U reinkarnaciju (da se duša nakon smrti ponovno utjelovljuje) vjeruje 17,3 % ispitanika, sumnja 29,7%, a ne vjeruje 53,0% ispitanika. U tom kontekstu znatno je veći postotak ispitanika koji vjeruju u reinkarnaciju, nego što je dobiven kao odgovor naveden u tablici 6.3

3 Ove se razlike mogu tumačiti različito postavljenim pitanjima i mogućnosti odgovora “ne znam” i “ne razmišljam o tome” kojima se često pribjegava u želji da se izbjegne odgovor na pojedino pitanje, ali i kao realno pristajanje uz takve odgovore.

258

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


Tablica 7.“Zabrana pobačaja” s obzirom na stav o životu poslije smrti (analiza varijance)

M Kontrast

Poslije smrti duša boravi u raju ili paklu, ovisno o djelima počinjenim u zemaljskom životu .394

1 > ostali

Poslije smrti duša se ponovo utjelovljuje i nastavlja živjeti -.177

To se ne može dokučiti -.164

Ne postoji život poslije smrti -.179

Ne razmišljam o tome -.130

Ne znam -.170

F = 29,511; p < 0,01

Analizom varijance utvrđeno je da su faktoru “zabrana pobačaja” najskloniji ispi-tanici kršćanske vjeroispovijesti koji vjeruju u život poslije smrti, ovisno o djelima u ovozemaljskom životu (.394), a najmanje su skloni oni koji ne vjeruju u postoja-nje života poslije smrti (-.179) ili vjeruju u reinkarnaciju (-.177). Najveće statistički značajne razlike među skupinama utvrđene su između skupine “kršćanske” i svih ostalih skupina ispitanika.

Tablica 8.“Dopuštanje pobačaja” s obzirom na stav o životu poslije smrti (analiza varijance)

M Kontrast

Poslije smrti duša boravi u raju ili paklu, ovisno o djelima počinjenim u zemaljskom životu -.243

1 < 3,4,5

Poslije smrti duša se ponovo utjelovljuje i nastavlja živjeti .045

To se ne može dokučiti .100

Ne postoji život poslije smrti .145

Ne razmišljam o tome .166

Ne znam -.065

F = 12,786; p < 0,01

Na faktoru “dopuštenje pobačaja” analiza varijance pokazala je da su mu relativno najmanje skloni ispitanici kršćanske vjeroispovijesti (-.243), a najviše oni koji ne razmišljaju o životu poslije smrti (.166). Najveće značajne razlike utvrđene su izme-đu skupine ispitanika kršćanskoga shvaćanja života poslije smrti i ostalih skupina. Oni koji vjeruju u život poslije smrti (kršćani), značajno su manje skloni prihvatiti pobačaj, odnosno “dopuštenje pobačaja” (tablica 8.).

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

259


2.4. Samoubojstvo, eutanazija, kloniranje i pobačaj

Samoubojstvo i eutanazija poznati su u različitim kulturama, ali nisu bili toliko značajni socijalni fenomeni sve do suvremenoga doba. Kloniranje je noviji feno-men, fenomen znanosti postmodernoga doba.

Samoubojstvo se u društvu smatralo kukavičlukom, katkad pokušajem osobne kazne kao iskupljenja za počinjeno zlodjelo, a ponekad kao izlaz zbog neuspjeha u posti-zanju ideala. U kršćanskom smislu oduzeti (sebi) život je grijeh. Camus drži da je sa-moubojstvo temeljni ozbiljan filozofski problem kojim se promišlja o smislu življenja (Camus (Kami), 1973.). Eutanazija se također prakticirala u nekim slučajevima (pri-mjerice u ratnim uvjetima). Danas oba fenomena izazivaju etičke i bioetičke rasprave. O pobačaju smo u upitniku postavili detaljnija pitanja, no o samoubojstvu, eutanaziji i kloniranju pitali smo ispitanike samo za stupanj u kojem su im oni prihvatljivi, odnosno neprihvatljivi. Nismo postavili pitanje za različite hipotetske scenarije kada je nekome potrebna pomoć u umiranju, tako da nismo bili u mogućnosti povezati stavove s pristajanjem uz različite moguće opcije. Naime, eutanazija kao pomaganje pojedincu koji želi umrijeti da to i učini, dakle asistencija pri umiranju, može imati različite oblike. Osnovna podjela je na “potpomognuto samoubojstvo”, kada onome tko to želi netko pomogne da sam uzme supstancu kojom će okončati život i “dobro-voljnu eutanaziju”, kada takvu supstancu (npr. smrtonosnu injekciju) daje, osobi koja to želi, netko drugi. Postoji i razlika u tome tko u obje te opcije pomaže – liječnik ili netko drugi (npr. netko od rodbine) (Clery, McLean, Phillips, 2007.:36). Postoji i pro-blem nedobrovoljne eutanazije za pacijente koji ne mogu sami o tome odlučiti, npr. za pacijente u komi ili sasvim malu djecu, kada to moraju učiniti liječnik ili netko od rodbine. U svakom slučaju, i pristalice legalizacije eutanazije i njeni protivnici imaju svoje argumente. Pristalice legalizacije eutanazije pozivaju se na dva argumenta: prvi je autonomija svakoga pojedinca da odlučuje o svom životu (argument osnovnih ljud-skih prava), dakle da odluči kada smatra da je kvaliteta njegova života toliko naruše-na da ne može i ne želi više živjeti, odnosno da može dostojanstveno umrijeti. Drugi je tvrdnja da pojedinci imaju zakonsko pravo odbiti tretman održavanja na životu, te da terminalno bolesnim pacijentima u vegetativnom stanju često namjerno uskraćuju hranu i vodu, iako nisu sami to sposobni zatražiti, kako bi im omogućili da što prije umru. Zbog čega onda ne pomoći umrijeti onima koji su sasvim sposobni to i zatra-žiti? (Clery, McLean, Phillips, 2007.:37–38). Protivnici legalizacije eutanazije najčešće koriste četiri argumenta u podupiranju svojega stava. Prvi argument govori o svetosti života, a kod religioznih pristalica o životu kao Božjem daru. Oni se, sukladno tome, protive i samoubojstvu. Drugi argument je da takva dozvola lako vodi od strogo kon-trolirane dozvoljene eutanazije do manipulacije i mogućnosti da se ljude ubije mimo njihove želje. Treći argument ukazuje na ogroman pritisak koji se tako stavlja na stare ljude, koji se mogu osjećati kao teret rodbini, i četvrti je da posao liječnika nikada ne može biti pomoć pri ubijanju (Clery, McLean, Phillips, 2007.:38). U svakom slučaju, u nas je malo istraživanja, pogotovo ovakvoga tipa, koja bi istražila podrobnije stavove opće populacije o ovom složenom pitanju.4

4 Jedan od rijetkih je magistarski rad I. Sorta-Bilajac (2005). Od eutanazije do distanazije, objavljen na Medicinskom fakultetu u Rijeci.

260

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


Pošli smo od pretpostavke da oni koji prihvaćaju samoubojstvo i eutanaziju kao čin koji se može moralno opravdati, nemaju moralnih zapreka prihvatiti i oprav-dati pobačaj. Dakako, važi i obrnuta teza – ako se ne prihvaćaju ovi oblici odnosa prema životu, jer nisu socijalno ili moralno prihvatljivi, vjerojatno se neće prihvatiti ni pobačaj.

Tablica 9.Koliko je za Vas prihvatljivo? (%)

Neprihvatljivo Neutralan Prihvatljivo

Samoubojstvo 92,4 5,2 2,4

Eutanazija 66,0 13,8 20,2

Kloniranje čovjeka 90,4 6,8 2,8

Podaci u tablici 9. pokazuju da najveći postotak ispitanika ne prihvaća samouboj-stvo, eutanaziju i kloniranje. Samoubojstvo i kloniranje čovjeka odbacuje preko 90% ispitanika, a prihvaća manje od 3%. Pri tome je zanimljiv odnos prema eu-tanaziji. Eutanaziju prihvaća svaki peti ispitanik, a 66,0% ispitanika ne prihvaća. Dakle, kad je riječ o eutanaziji, stavovi su nešto “mekši”.

Hipoteza 5 (H5) odnosila se na testiranje odnosa na dvama faktorima i odnosa pre-ma samoubojstvu, eutanaziji i kloniranju. Za svaki od njih zasebno je primijenjena analiza varijance na oba faktora.

2.5. Samoubojstvo i pobačaj

Tablica 10.“Zabrana pobačaja” s obzirom na (ne)prihvatljivost samoubojstva (analiza varijance)

M

F = 26,700p < 0,01

Kontrast

Neprihvatljivo .042

1 > 2,3Neutralno -.400

Prihvatljivo -.746

U utvrđivanju odnosa između stava prema samoubojstvu i faktora “zabrana poba-čaja”, analiza varijance pokazala je da su zabrani pobačaja relativno najviše skloni ispitanici koji ne prihvaćaju samoubojstvo (.042), a najmanje skloni oni ispitanici za koje je samoubojstvo prihvatljivo (-.746). Najveća značajna razlika utvrđena je između skupine ispitanika koja ne prihvaća samoubojstvo i skupine za koju je ono prihvatljivo. Ispitanici za koje je samoubojstvo neprihvatljivo značajno više prihva-ćaju zabranu pobačaja.

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

261


Na faktoru “dopuštenje pobačaja” nisu utvrđene statistički značajne razlike između skupina s obzirom na ne/prihvatljivost samoubojstva.

2.6. Eutanazija i pobačaj

Tablica 11.“Zabrana pobačaja” s obzirom na (ne)prihvatljivost eutanazije (analiza varijance)

M

F = 81,492p < 0,01

Kontrast

Neprihvatljivo .172


Prihvatljivo -.480

Faktoru “zabrana pobačaja” najviše su skloni ispitanici koji eutanaziju smatraju neprihvatljivom (.172), a najmanje oni ispitanici koji eutanaziju smatraju prihvat-ljivom (-.480). Najveće značajne razlike utvrđene su između skupine koja smatra eutanaziju neprihvatljivom i ostale dvije skupine. Analiza varijance pokazala je da neprihvaćanje eutanazije istodobno znači sklonost prihvaćanju zabrane pobačaja (tablica 11.).

Tablica 12“Dopuštanje pobačaja”s obzirom na (ne)prihvatljivost eutanazije (analiza varijance)

M

F = 27,063p < 0,01

Kontrast

Neprihvatljivo -.100

3 > 1,2Neutralno .063

Prihvatljivo .286

“Dopuštenju pobačaja” najskloniji su ispitanici koji eutanaziju smatraju prihvatlji-vom (.286), a najmanje skloni oni koji ju smatraju neprihvatljivom. Najveće zna-čajne razlike utvrđene su između skupine koja eutanaziju smatra prihvatljivom i ostale dvije skupine. Prihvaćanje eutanazije znači sklonost prihvaćanju pobačaja (tablica 12.).

2.7. Kloniranje i pobačaj

Tablica 13.“Zabrana pobačaja” s obzirom na (ne)prihvatljivost kloniranja (analiza varijance)

M

F = 9,095p < 0,01

Kontrast

Neprihvatljivo .028


Prihvatljivo -.387

262

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


Zabrani pobačaja najviše su skloni ispitanici za koje je kloniranje neprihvatljivo (.028), a najmanje oni za koje je kloniranje prihvatljivo (-.378). Najveće značajne razlike utvrđene su između skupine za koju je kloniranje neprihvatljivo i ostale dvije skupine ispitanika. Ispitanici koji ne prihvaćaju kloniranje značajno su sklo-niji faktoru “zabrana pobačaja” (tablica 13.). Na faktoru “dopuštenje pobačaja” nisu utvrđene statistički značajne razlike između skupina s obzirom na odnos prema kloniranju.

2.8. Pobačaj i sociodemografska obilježja ispitanika

Koliko pojedina sociodemografska obilježja, religioznost i važnost vjere u životu (prediktori) tumače odnos prema pobačaju, utvrdili smo regresijskom analizom prediktorskoga sklopa i faktora “zabrana pobačaja” i “dopuštenje pobačaja”.

Tablica 14.Regresijska analiza faktora “Zabrana pobačaja” i prediktorskog sklopa (religioznost, spol, dob, obrazovanje, mjesto rođenja, mjesto stanovanja, važnost vjere u životu)

Standardiziranikoeficijenti Sig.

Korelacije

Beta Direktne Parcijalne

Obrazovanje -.158 .000 -.260 -.148

Religioznost .148 .000 .217 .138

Mjesto rođenja -.068 .005 -.234 -.060

Spol -.108 .000 -.033 -.113

Dob -.127 .000 -.215 -.122

Važnost vjere u životu .104 .000 .201 .097

Mjesto stanovanja -.098 .000 -.199 -.089

R = .401, R2 = .161, p < 0,05

U tablici 14. navedeni su rezultati regresijske analize koji pokazuju da je “zabrana pobačaja” (kriterijska varijabla) statistički značajno povezana s većinom navedenih obilježja (prediktora).

Obrazovanje najviše tumači “zabranu pobačaja”. Zabrani pobačaja najčešće su sklo-ni ispitanici s nižim stupnjem obrazovanja. To se može tumačiti i činjenicom da je među ispitanicima s nižim stupnjem obrazovanja značajno više uvjerenih vjernika (54%) nego u skupini ispitanika sa srednjim obrazovanjem (35%), a osobito onih s višim i visokim obrazovanjem (25%) (Marinović Jerolimov, 2005.:309). Zabrani pobačaja skloniji su ispitanici koji se smatraju religioznima, kojima je vjera važna u životu, starije su životne dobi i žive u manjim (ruralnim) sredinama. Konceptu “zabrana pobačaja” također su relativno skloni i ispitanici muškoga spola, te rođeni

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

263


u manjim (ruralnim) sredinama. U objašnjenju se može reći da dominacija ruralno-ga mentaliteta s tradicionalnim vrijednostima, niskom naobrazbom i religioznošću, ponajprije kršćanskom, čini ključni sklop koji djeluje u smjeru potpore zabrani pobačaja. Prediktorski sklop tumači 16% varijance kriterijske varijable (“zabrana pobačaja”).

Tablica 15.Regresijska analiza faktora “Dopuštanje pobačaja” i prediktorskog sklopa (religioznost, spol, dob, obrazovanje, mjesto rođenja, mjesto stanovanja, važnost vjere u životu)

Standardizirani koeficijenti Sig.

Korelacije

Beta Direktne Parcijalne

Religioznost -.071 .004 -.086 -.062

Mjesto stanovanja -.090 .000 -.058 -.087

Obrazovanje .083 .000 .058 .079

Spol .067 .002 .034 .065

Važnost vjere u životu -.051 .038 -.075 -.044

R = .149, R2 = .022, p < 0,05

Regresijska analiza prediktorskoga sklopa i faktora “dopuštenje pobačaja” (kon-cepta dopuštenja pobačaja) pokazuje da prediktorski sklop vrlo slabo tumači koncept dopuštenja pobačaja kao kriterijsku varijablu. Protumačeno je svega 2,2% varijance kriterijske varijable. Prema analizi Goldbergera (2005.:427-428) od promatranih sociodemografskih varijabli (spol, dob, radni status, zanimanje, mjesto boravka, školska sprema i makroregionalni rezidencijalni status) samo ovaj potonji proizvodi razlike na faktoru “opcija izbora” (dopuštenje pobača-ja), na način da ispitanici iz riječke makroregije najviše prihvaćaju dopuštenje pobačaja. To je u skladu s nalazima o najmanjem postotku uvjerenih vjernika u Istri i Primorju (17%), u odnosu na ostale makroregije u Hrvatskoj gdje je utvrđeno između 56% i 70% uvjerenih vjernika (Marinović Jerolimov i Zrinščak, 2006.:285).

3. Zaključak

Pobačaj je jedno od aktualnih bioetičkih pitanja u modernom društvu jer se tiče života – kako žene tako i budućega djeteta, a čim je riječ o životu, riječ je i o bio-etičkom pitanju. Literatura i svjetski diskurs ukazuju: (a) da u praktičnom pogledu danas u modernom društvu ne postoji jedinstveno mišljenje o pobačaju – u nekim zemljama on je dopušten, a u nekim zabranjen, uz izuzetke u kojima se dopušta; (b) da u teoretskom pogledu ne postoji jedinstveno stajalište, odnosno opća sugla-snost o pobačaju i da se navodi različita argumentacija.

264

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


Postoje dva oprečna stajališta: prihvaćanje i odbijanje pobačaja, s različitom argu-mentacijom koja se kreće od moralne, socijalne, do individualnih prava i sloboda. Jedan od ključnih etičkih pitanja shvaćanje je moralnoga statusa ljudskoga embrija. SKIP argumenti o tome omogućavaju iscrpan, ali nedovršen diskurs.

Moralni status embrija nije jedini razlog zabrani pobačaja. Postoje i druge socijalne okolnosti u kojima se različito percipira pobačaj. Tako su u istraživanju navedene neke okolnosti koje idu u prilog zakonskoj zabrani pobačaja: a) da je to zločin i težak moralni nered, b) da ugrožava život žene, c) da ugrožava demografski opsta-nak naroda. Također su navedene okolnosti koje idu u prilog dopuštenju pobačaja: a) u slučaju teškoga oštećenja fetusa, b) kad žena nije udana, c) kad bračni par ne želi više djece, d) u slučaju lošega ekonomskog stanja obitelji.

Osim ovih okolnosti, navedena su još su dva važna stava: a) da zakonom treba zabraniti ili zakonom ne regulirati pitanje pobačaja i b) da se odluka prepusti sa-moj ženi.

Što su pokazali rezultati istraživanja? Slijedom postavljenih hipoteza navest ćemo nekoliko zaključaka koji slijede iz analize rezultata, odnosno provjere hipoteza.

H1 – Ne postoji dominantno opredjeljenje ispitanika ni u načelnim pitanjima o zabrani pobačaja. Svega 30,0% ispitanika drži da je potrebno pobačaj zakonom zabraniti, a 46,0% da to pitanje ne treba zakonom regulirati, odnosno da odluku o pobačaju treba prepustiti ženi (61,9%).

Oko trećine ispitanika prihvaća da pobačaj treba zakonom zabraniti: a) jer je zločin i težak moralni nered – 32,1%, b) jer ugrožava život žene – 35,1%, c) jer ugrožava demografski opstanak naroda – 29,8%.

Najviše ispitanika smatra da pobačaj treba dopustiti u slučaju: a) teškoga oštećenja fetusa – 73,7% dok značajan dio to smatra u slučaju kad žena nije udana – 43,2%, te u slučaju izrazito lošega ekonomskog stanja obitelji (42,2%). U slučaju kada brač-ni par ne želi više djece, s dopuštenjem pobačaja slaže se 39,4% ispitanika.

Iz ovih podataka može se zaključiti da svega trećina ispitanika prihvaća zakonsku zabranu pobačaja, ali u određenim slučajevima on je dopušten. Najveći postotak ispitanika odobrava pobačaj iz medicinskih razloga.

H2 – Faktorskom analizom ekstrahirana su dva faktora kojima je utvrđena kon-zistentnost opcija za i protiv pobačaja i koje smo nazvali “zabrana pobačaja” i “dopuštenje pobačaja”. Oni argumentiraju postavljenu hipotezu o postojanju dva koncepta o pobačaju, dva suprotna stajališta u hrvatskom društvu.

H3 – S obzirom na “religijsku samoidentifikaciju” analizom varijance utvrđeno je postojanje statistički značajnih razlika. Pritom se izdvajaju dvije skupine s najvećim razlikama: skupina “uvjerenih vjernika” i skupina u kojoj su ispitanici iz svih osta-

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

265


lih kategorija religijske samoidentifikacije. Zabrani pobačaja značajno su skloniji ispitanici koji sebe smatraju “uvjerenim vjernicima” dok je “dopuštenju pobačaja” značajno sklonija skupina svih “ostalih” ispitanika.

H4 – O odnosu prema životu poslije smrti tri su značajnije skupine ispitanika. Među njima je najviše onih koji vjeruju u život poslije smrti (28,6%). Na drugom mjestu skupina je koja smatra da se to ne može znati (23,5%) dok trećina ispitanika (33,3%) uopće ne razmišlja o životu poslije smrti i izjavljuje da o tome ništa ne zna. Testira-njem hipoteze putem analize varijance utvrdili smo da su faktoru “zabrana pobačaja” najviše skloni ispitanici koji vjeruju u kršćansku koncepciju zagrobnoga života. Iz-među njih kao skupine i skupine pristalica svih ostalih ponuđenih odgovora postoji najveća značajna razlika. U slučaju “dopuštenja pobačaja” slika je sasvim obrnuta.

H5 – Analizom varijance utvrđeno je da u prihvaćanju “zabrane pobačaja” najveće statistički značajne razlike postoje između dviju skupina: skupine ispitanika kojima je “neprihvatljivo” samoubojstvo, eutanazija i kloniranje čovjeka i ostale dvije sku-pine ispitanika za koje su samoubojstvo, eutanazija i kloniranje čovjeka “prihvat-ljivi” ili se prema njima odnose “neutralno”. Prva skupina značajno više prihvaća “zabranu pobačaja”. Na faktoru “dopuštenje pobačaja” najviše se razlikuju skupina ispitanika (koja inače relativno više prihvaća “eutanaziju”) i ostale dvije skupine koje ne prihvaćaju ili su neutralni prema eutanaziji.

S obzirom na odnos prema “samoubojstvu” i “kloniranju čovjeka” nisu utvrđene skupine s međusobno značajnim razlikama u prihvaćanju “dopuštenja pobačaja”.

H6 – Regresijska analiza prediktorskog sklopa (religioznost, važnost vjere u životu i neka sociodemografska obilježja) i faktora “zabrana pobačaja” pokazuje statistički značajnu povezanost faktora s većinom prediktora. Obrazovanje je najbolji predik-tor u objašnjenju ovoga faktora. Zabrani pobačaja najčešće su skloni ispitanici s nižim stupnjem obrazovanja. Značajnu sklonost zabrani pokazuju ispitanici kojima je vjera važna u životu, religiozni ispitanici, ispitanici starije dobi i oni iz manjih (ruralnih) sredina. Regresijska analiza spomenutoga prediktorskog sklopa i faktora “dopuštenje pobačaja” objašnjava tek 2,2% varijance. U odnosu na koncept zabra-ne pobačaja to se čini logičnim s obzirom na karakter obilježja (prediktora).

Ruralne sredine s niskom naobrazbom stanovništva, značajnim utjecajem (kršćan-ske) religije značajno djeluju kao potpora zabrani pobačaja.

Istraživanje je dalo izvjesnu argumentaciju za zaključak da u hrvatskom društvu postoji “podijeljenost” mišljenja populacije glede odnosa prema pobačaju, što znači da u društvu postoje dva prepoznatljiva koncepta o pobačaju – zabrana i dopu-štenje.

U prilog zabrani pobačaja najčešće se u prvi plan ističu moralni argumenti – po-najprije onaj (teološki) da se kod fetusa radi o čovjeku, osobi, ali postoje i drugi argumenti – zdravstveni i demografski.

266

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


Pobačaj nije samo moralno pitanje, nego ima i neke druge aspekte – zdravstvene, obiteljske, ekonomske, demografske itd. I u načelnoj zabrani pobačaja postoje si-tuacije koje treba akceptirati kao izuzetke u kojima je pobačaj dopušten. Pitanje je koliku težinu imaju u odnosu na argument “ubojstva osobe”.

Moralni argumenti tiču se svakoga pojedinca – kako onoga koji se odlučuje na pobačaj tako i onoga (liječnik) koji obavlja pobačaj. Njihovi motivi mogu biti ra-zličiti.

Ali, postoje argumenti druge vrste koji idu u prilog dopuštenju pobačaja. Dopušte-nje pobačaja može se shvatiti kao liberalni stav po kojemu je zabranjen pobačaj, ali s izuzecima u nekoj sasvim konkretnoj situaciji.

Nedvojbeno se pokazalo da su religiozni ispitanici, kao i oni koji su neskloni sa-moubojstvu, eutanaziji i kloniranju čovjeka, značajno skloniji prihvatiti zabranu pobačaja. Dobiveni rezultati upućuju na već utvrđenu veću rasprostranjenosti tra-dicionalnoga sustava vrijednosti u određenim dijelovima populacije (najreligiozniji ispitanici), kao i na već utvrđenu činjenicu veće rasprostranjenosti modernoga, liberalnoga sustava vrijednosti u pojedinim regijama (riječka makroregija). No, s obzirom na izrazito većinsku pripadnost kršćanstvu istraživane populacije (prven-stveno Katoličkoj crkvi – 87%), podaci ukazuju i na činjenicu da i značajan dio religioznih ispitanika odstupa od stavova Crkve u pitanju pobačaja, što upućuje na proces individualizacije i privatizacije vjerovanja. Kada je u pitanju pobačaj, tu se očituje i postojanje dugogodišnje zakonske prakse dozvoljenoga pobačaja, dakle liberalne “opcije izbora” na razini sustava i države, koja je doprinijela difuznoj se-kularnosti (Vrcan, 2001.) i u ovom kompleksnom pitanju.

Literatura

1. Baloban, S.; Črpić, G. (1998). Relevantne vrednote za uspješan brak i željeni broj djece. Bogoslovska smotra, (68) 4:619–640.

2. Baloban, S.; Črpić, G. (2000). Spolnost – odnos prema seksualnom ponašanju. Bog-oslovska smotra, (70) 2:395–419.

3. Baloban, S.; Črpić, G. (2000a). Bitne vrednote za uspješan brak u Hrvatskoj. Bogoslovs-ka smotra, (70) 2:313–341.

4. Barloewen von, Constantin (2000). Der Tod in den Weltkulturen und Weltreligionen. Frankfurt am Main, Leipzig: Insel.

5. Cifrić, I. (2007). Verantwortung für das Leben oder Konformismus? (Internationale Konferenz “1. Südosteuropäisches Bioethik-Forum” Mali Lošinj). U: Čović, A.; Sören, T. Hofmann. Integrative Bioethic. Sankt Augustin: Academia: 178–194.

6. Clery, E.; McLean, S.; Phillips, M. (2007). Quickening death: the euthanasia debate. In: Park, A. et al. (eds.). British Social Attitudes. The 23rd Report. Perspectives on a chang-ing society. London: Sage.: 35–54.

7. Damschen, G.; Schönecker, D. /Hrsg./ (2003). Der moralische Status menschlicher Em-bryonen. Berlin, New York: Walter de Gruyter.

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

267


8. Dokumenti Drugoga vatikanskog koncila (1972). Zagreb: Kršćanska sadašnjost.9. Epikur (1957). Pismo Menoikeju. U: Bošnjak, B. Filozofija od Aristotela do renesanse.

Zagreb: Matica hrvatska: 44–148.10. Goldberger, G. (2005). Revitalizacija religije u sjeni nasljeđa liberalne zakonske regula-

tive: stavovi o pobačaju. Sociologija sela, 43 (2):409–437.11. Ivan Pavao II. (1997). Evangelium vitae – Evanđelje života. Enciklika o vrijednosti i

nepovredivosti ljudskog života. Zagreb: Kršćanska sadašnjost.12. Kami, A. (1973). Mit o Sizifu. Sarajevo: Veselin Masleša.13. Knoblauch, T.; Zingerle, A. (2005). Thanatossoziologie. Berlin: Duncker & Humblot.14. Marinković, J. (1987). Ogledi iz filozofije odgoja. Zagreb: Školske novine.15. Marinović Jerolimov, D. (2000). Religijske promjene u tranzicijskim uvjetima u Hrvat-

skoj: promjene u dimenzijama religijske identifikacije i prakse. Sociologija sela, supple-ment 1/2 (147/148):43–80.

16. Marinović Jerolimov, D. (2005). Tradicionalna religioznost u Hrvatskoj 2004.: između kolektivnoga individualnoga. Sociologija sela, Zagreb, 43 (2):303–336.

17. Marinović Jerolimov, D.; Zrinščak, S. (2006). Religion Within and Beyond Borders: The Case of Croatia. Social Compass, 53 (2):279–290.

18. Matulić, T. (2006). Život u ljudskim rukama. Zagreb: Glas koncila.19. Müller, T. (2005). Begleitetes sterben als gesellschaftliches Phänomen. Marburg: Tectum

Verlag.20. Polić, M. (1993). Smrt u životu i odgoju. U: Polić, M. Odgoj i svije(s)t. Zagreb: HFD

(Biblioteka Filozofska istraživanja).: 83–98.21. Skledar, N. (2005). O životu poslije smrti. Sociologija sela, 43 (2):371–379.22. Sorta-Bilajac, I. (2005). Od eutanazije do distanazije. Rijeka: Medicinski fakultet.

(Magistarski rad).23. Tomašević, L. (2004). U hodu s vremenom. Tomislavgrad: NO.24. Valković, M. (1997). Ženidba i obitelj između crkve i države u Hrvatskoj. Crkva i država

u društvima u tranziciji. Split: Hrvatska akademska udruga.: 201–222.25. Vrcan, S. (2001). Vjera u vrtlozima tranzicije. Split: Glas Dalmacije – revija Dalmatin-

ske akcije.

268

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


Original scientific paper

I v a n C i f r i ćDepartment of Sociology, Faculty of Philosophy, University of Zagreb, Croatiae-mail: [email protected]

D i n k a M a r i n o v i ć J e r o l i m o vInstitute for Social Research in Zagreb, Zagreb, Croatiae-mail: [email protected]

Abortion as a Bioethical Challenge

Abstract

Abortion is an indicator of some controversial bioethical issues of the modern society. It indicates both the social and personal attitude towards unborn life. Two basic attitudes and their own arguments are shown in the contemporary discourse. One attitude allows abor-tion in certain cases: a heavily damaged foetus, an unmarried woman, a couple who do not want any more children or a particularly difficult financial situation. The other attitude forbids abortion because it is a crime, it is immoral, it puts a woman’s life in danger and it threatens the birth rate of a country. The question is: who is to decide about it? Some peo-ple believe abortion should be regulated by law, whether it forbids it or allows it in some cases. Others believe there is no need for legislation because a woman alone should decide. In this paper are shown the results of an empirical survey conducted in 2004 by the Insti-tute for Social Research in Zagreb for the project “Social and Religious Changes in Croatia”. The survey was carried out on a representative sample of adult population (N=2.220) and a special instrument for the perception of abortion was applied. The aim of the paper is to examine how the respondents’ attitude to abortion relates to their religious beliefs (or lack of them), their views on life after death, euthanasia, suicide and cloning as well as their so-ciodemographical characteristics. The results show that only one third of respondents think abortion should be forbidden by law. 46% think abortion should not be regulated by law. A remarkable number of respondents (62%) believe the decision should be made by women. In cases when respondents think abortion should be allowed, they mostly choose medical reasons for it. Regarding religious self-identification, “true believers” oppose abortion much more strongly than other (un)religious groups and the same is true for those respondents who believe in the Christian afterlife, do not accept suicide, euthanasia and human cloning. Regarding sociodemographical characterisics, respondents with lower education, advanced in age and from smaller (rural) areas where religion plays an important part in life – oppose abortion. Again this points to the established system of traditional values in some popula-tion segments (the most religious people) and the modern, liberal system of values in less religious or unreligious segments of population.

Key words: abortion, religious feelings, dying, life, euthanasia.

Received in February 2008Accepted in February 2008

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

269

Glas Koncila – poslanje ili tek ime: analiza komentara u razdoblju društvene tranzicije

A n k i c a M a r i n o v i ć B o b i n a c , G o r a n G o l d b e r g e rInstitut za društvena istraživanja u Zagrebu, Zagreb, Hrvatskae-mail: [email protected], [email protected]

SAŽETAK U tekstu autori raspravljaju o tranzicijskom razdoblju u Hrvatskoj i društve-nim i religijskim promjenama. Objašnjava se društveni kontekst u Hrvatskoj u kojem je katoličanstvo postalo važan element individualnoga i kolektivnoga identiteta, te se daje povijesni prikaz Katoličke crkve u Hrvatskoj. U tekstu se prezentiraju rezultati (frekvencije i postoci) analize sadržaja komentara Glasa Koncila kao službene publi-kacije Katoličke crkve, te njihov odnos prema dominantnim temama (odnosi Crkve i države, neke društveno-političke teme, druge vjerske zajednice, “hrvatske teme”, evangelizacija, Sveta Stolica u svijetu), podtemama i akterima tranzicijskoga razdoblja koji su praćeni od 1990. do 2004. godine. Potvrđena je radna hipoteza da je Crkva u pojedinim aspektima tranzicijskih promjena bila aktivan sudionik događaja, te da se različito odnosila prema temama i akterima u analiziranim razdobljima. Učestalost pojavljivanja dominantnih tema, podtema i aktera bila je određena specifičnim tran-zicijskim društvenim kontekstom u Hrvatskoj. U prvom razdoblju (1990. – 1994.) na djelu je bio proces izgradnje nacionalne države i rat. Crkva je pružila podršku vlasti koja je pobijedila na izborima i nastojala na mobiliziranju nacionalne samosvijesti Hrvata. Podjednako su bile prisutne “hrvatske teme” i neke društveno-političke teme. Drugo razdoblje (1995. – 1999.) karakterizira završetak rata, teška politička i ekonom-ska situacija, podrška Crkve aktualnoj vlasti, daljnji rad na mobilizaciji nacionalnih osjećaja, ozbiljne kritike HDZ-ove vlasti na kraju toga razdoblja, smrt predsjednika Tuđmana i kraj, po mnogim elementima, autoritarne vlasti HDZ-a. Uočeno je da su najčešće prisutne “hrvatske teme”. U trećem razdoblju (2000. – 2004.) dolazi do promjene vlasti, reformi i otvaranja Hrvatske prema globalnim i integracijskim pro-cesima. Crkva, koja je neskriveno protiv nove (“lijeve”) vlasti, postaje puno kritičnija nego što je to bila u prethodnom razdoblju. Konačno počinje odčitavati “znakove vremena” i baviti se, na svoj način, “grijehom struktura”: neke društveno-političke teme javljaju se gotovo deset puta češće od “hrvatskih tema”.

Ključne riječi: Hrvatska, tranzicijsko razdoblje, revitalizacija religije, Katolička crkva, Glas Koncila, komentari, analiza sadržaja.

Primljeno: veljača 2008.Prihvaćeno: veljača 2008.

UDK 316.42:050.482](497.5)“1990/2004”Izvorni znanstveni rad


270

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


1. Napomena o tranziciji: društvene i religijske promjene u Hrvatskoj

Društvene znanosti razdoblje promjena u “postkomunističkim” društvima central-ne i istočne Europe opisivale su terminima “tranzicije” ili “transformacije”, nagla-šavajući specifičnosti u odnosu na tranzicijske procese u drugim dijelovima svijeta vezane uz opseg i brzinu tranzicijskih procesa i promjena (Centeneo, 1994.; Cifrić, 1996.; 1998.; Juchler, 2000.; Melich, 2000.; 2005.; Offe, 2004.).

Cifrić (1996.; 1998.) naglašava da pojam tranzicija, s obzirom na ciljeve društve-nih promjena i procesa, označava normativni cilj – tranziciju prema demokraciji dok uvjete u kojima se odvija tranzicija (konkretne promjene) opisujemo proce-sima transformacije konkretnih društvenih struktura (institucionalnih, industrij-skih i gospodarskih, te kulturnog sklopa). Neki drugi autori govore o trostrukoj tranziciji prema demokraciji na nivou kreiranja nacije-države, institucionalnog uređenja i politike alokacije resursa (Offe, 2004.). U tranzicijskim promjenama paralelno se odvijaju procesi liberalizacije i demokratizacije, koji, kao uvjeti druš-tveno-političkih promjena, omogućuju dosezanje zapadnoga modela društva tr-žišta i demokracije (Cifrić, 1996.; 1998.). U tom smislu termin postkomunistič-ka društva označava društva različitoga stupnja demokratiziranosti i različitih oblika demokracija, proizašlih iz specifičnih povijesnih, te novijih, tranzicijskih okolnosti.

Najčešće se govori o političkoj i ekonomskoj tranziciji prema demokraciji i kapi-talizmu, te pitanjima nesigurnosti i nepovjerenja građana u odnosu na položaj i ulogu državnih institucija. Tako se raspravlja o odnosu politike i ekonomije koje koriste mehanizme ugovora, dominacije i povjerenja radi stabilizacije (Centeneo, 1994.). Raspravlja se o pitanju kontinuiteta i diskontinuiteta (staroga i novoga) koji proizvode različitosti u pristupu s obzirom na specifične povijesne okolnosti (Juc-hler, 2000.) i paradokse zbog zanemarivanja sociokulturnih faktora “postkomuni-stičkoga sindroma” (Melich, 2000.; 2004.).

Neki autori (Borowik, Marinović Jerolimov, Zrinščak, 2004.) naglašavaju da tranzi-cijske promjene mogu biti promatrane iz sistemske i subjektivne pozicije: prva uka-zuje na promjene u području politike i ekonomije, iako utječe i na obrazovni su-stav, zdravstvenu skrb i sustav javnoga osiguranja dok druga naglašava subjektivnu perspektivu (u smislu individualnog vrednovanja promjena) i promatra tranziciju kao proces u kontekstu problema koje donosi. Primjerice, Borowik (2004.:125) citi-ra sociologe koji tvrde da je lakši dio tranzicije vezan uz sistemsku institucionalnu i pravnu reformu dok se veći problemi nalaze u području kulture i svijesti građana. Sztompka (2000.) također naglašava koncept “kulturalne traume” kao naličja druš-tvenih promjena povezanih s kulturalnom dezorijentacijom.

Neki autori upozoravaju kako je u procesu tranzicije bila prisutna najprije njezina afirmativna strana, a onda i krizna zbog pozadine “koja je društveno izrazito pro-blematična i bremenita krizom” (Vrcan, 2001.:58). Dijagnozu tranzicijskih lomova i strategija izlaska iz krize autori vide kroz različite perspektive: prva raspravlja

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

271

A. Marinović Bobinac, G. Goldberger: Glas Koncila – poslanje ili tek ime...

problem slabe države, druga naglašava prejaku državu, treća zaključuje da ra-sprave o tranziciji trebaju završiti jer je taj proces završen, a četvrta problematizira perspektive demokracije i demokratizaciju postkomunističkih zemalja u tranziciji (Mandelbaum, 1996.). Vrcan (1998.) zadnju smatra najplodonosnijom u analizi si-tuacije u Hrvatskoj.

Društveno-političke promjene utjecale su i na promjenu mjesta i uloge religije i crkve u hrvatskom društvu u kojem su se događali procesi deprivatizacije i revi-talizacije religije (Cifrić, 1995.; Črpić, Zrinščak, 2005.; Marinović Jerolimov, 2001.). Religija i religioznost ponovno su se pojavili kao važan element individualnoga i kolektivnoga identiteta.

Došlo je do obnavljanja tradicionalne uloge Crkve i religije. Brojni indikatori socio-religijskih istraživanja zadnjih godina svjedoče kako se u Hrvatskoj značajno pove-ćao broj konfesionalno izjašnjenih katolika, tj. da je porasla manifestna religioznost

(istraživanje Vjera i moral u Hrvatskoj (1998.), Religijske promjene i vrijednosti u Hrvatskoj (1999.), Aufbruch (1997.), Društvene promjene u Hrvatskoj (2004.)). Riječ je o tradicionalnoj, crkveno orijentiranoj, kolektivističkoj religioznosti usko veza-noj za obitelj i naciju, posredovanoj kroz obiteljsku socijalizaciju, s prepoznatlji-vim elementima: slijedom sakramenata od krštenja do posljednjega pomazanja, pohađanja vjeronauka, obiteljskoga vjerskog odgoja i bar prigodnoga odlaženja u crkvu. Živi se u naslijeđenim oblicima i u značajnoj mjeri simbol je povijesne provenijencije i znak društvene i kulturne pripadnosti (što su pokazala istraživanja od sedamdesetih godina do danas). U porastu su i novi oblici religioznosti, širenje novih religijskih pokreta i drugačijih oblika i doživljavanja svetoga (Črpić, Jukić, 1998.; Marinović Bobinac, 1994.; 1999.).

Kao aktivni čimbenik Katolička crkva u Hrvatskoj javlja se gotovo u svim aspekti-ma društvenog života – političkom, socijalnom, gospodarskom, odgojnom, obra-zovnom, kulturnom, pa se može reći da je došlo do ukupnoga porasta značaja religije u društvenom životu.

Treba spomenuti i veću vidljivost drugih vjerskih zajednica u javnom životu. U 2007. godini u Hrvatskoj je, prema Evidenciji vjerskih zajednica pri Središnjem dr-žavnom uredu za upravu, bilo 40 registriranih vjerskih zajednica. Broj postojećih neregistriranih vjerskih zajednica nije poznat.

Regulacija religije i pravne odredbe odnosa između države i vjerskih zajednica (osim Ustava iz 1990.) pokazuju tendenciju države da favorizira Katoličku crkvu u odnosu na ostale vjerske zajednice (Goldberger, 2006.). Republika Hrvatska potpisala je četiri međunarodna ugovora sa Svetom Stolicom 1996. i 1998. go-dine, prije donošenja Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica (2002.). U 2002. i 2003. godini još je 15 vjerskih zajednica potpisalo šest ugovora s drža-vom na nacionalnoj razini. Ovakav razvoj kreirao je najmanje tri različita reda religijskih zajednica: u prvom je redu Katolička crkva, u drugom su redu vjerske zajednice koje su potpisale ugovore s državom, a u trećem su redu ostale vjerske

272

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


zajednice (Zrinščak, 2004.). Ovu podjelu treba dopuniti pojašnjenjem kategorije ostale vjerske zajednice, kojima pripadaju vjerske zajednice koje nisu zainteresi-rane za potpisivanje ugovora i vjerske zajednice koje žele ugovor, a ne mogu ga potpisati.1

1.1. Katolička crkva u Hrvatskoj

Da bi se mogli shvatiti rezultati ove analize koja se bavi stavovima Katoličke crkve prema društvenim i političkim stvarnostima suvremenoga hrvatskog društva, po-trebno je ukratko elaborirati osnovne karakteristike Katoličke crkve u Hrvatskoj u povijesnom i sociokulturnom kontekstu.

Katolička crkva u Hrvatskoj (koja je kroz povijest bila u periferijskoj poziciji u odnosu na bitne društvene procese koji su se zbivali u Europi) u svojoj je povi-jesti imala dugi kontinuitet povezanosti s feudalnim tipom države koji joj je zbog njezine hijerarhijske organiziranosti i odgovarao. Međutim, kontinuirano je ima-la problema s adaptacijom na nove društvene okolnosti. Sve što se događalo s Katoličkom crkvom u kontekstu građanskih revolucionarnih društveno-političkih promjena u 19. stoljeću na globalnoj europskoj razini, Crkvu u Hrvatskoj je mimo-išlo, ali ju je zahvatilo dvostruko snažnije polovicom 20. stoljeća. Duh građanskog društva (koje je na ove prostore, u odnosu na europske zemlje prilično zakasnilo) i ideologije koje su iz njega proizašle, “za crkveni način mišljenja i izražavanja bio (je) toliko nov da ga nije uspijevala shvatiti ni uz pomoć Rječnika stranih riječi” (Marasović, 1997.).

U komunističkom razdoblju u Hrvatskoj su paralelno postojala dva tipa kolektiviz-ma – ateistički i religijski. Crkva se pojavljuje kao marginalizirana, ali društveno snažno ukorijenjena institucija, prvenstveno vezana uz tradicionalni svijet (Vrcan, 1980.). Proces modernizacije2 koji je zahvaćao socijalistička društva postupno je ugrožavao takav sociokulturni sustav. Tek pojavom sekularizacije koja je na ove prostore ponešto zakasnila, kao uostalom i temeljni sadržaji građanskoga društva, a koja je bila dominantno uvjetovana ekonomskim i političkim promjenama, po-činju slabjeti ideološki naboji na obje strane. Prodor građanskih sadržaja, i svega onoga što modernost nosi sa sobom – migracije stanovništva u gradove, jačanje

1 Primjer prvih su Jehovini svjedoci – kršćanska vjerska zajednica u Hrvatskoj koji su mo-gli, a nisu željeli, sklopiti ugovor s državom. Primjer druge skupine zajednica su tri vjerske zajednice (Crkva cjelovitog evanđelja, Savez crkava Riječ života i Protestantska reformirana crkva u Republici Hrvatskoj), koje su hrvatsku državu tužile Sudu za ljudska prava u Stra-sbourgu zbog diskriminacije – nemogućnosti potpisivanja ugovora kakav su neke zajednice uspjele potpisati.2 Za modernizaciju Županov kaže da je imala obilježja prisilne i devijantne modernizacije, koja nije vođena vlastitom inherentnom logikom niti je rezultirala modernizmom kao svo-jom prirodnom posljedicom (Županov, 2001.).

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

273


utjecaja masovnih medija, jačanje potrošačkoga mentaliteta i individualizma, za-koni tržišne ekonomije, postupno slabe elemente kolektivizma u društvu i unutar Crkve, pa tako dolazi i do opadanja religioznosti, ali i ateističke ideologiziranosti (Jukić, 1993.).

Hrvatska pripada skupini zemalja Istočne i Srednje Europe koje su 45 godina svo-je povijesti provele pod komunističkom vlašću. U svim komunističkim zemljama religija i crkva desetljećima su sustavno potiskivane. Ali, iako su sve komunističke države odnos prema vjeri i crkvi temeljile uglavnom na istim teorijskim postav-kama, sve ih nisu u praksi provodile na jednak način. Marasović ističe barem tri načina odnošenja komunističke države prema vjeri i crkvi u bivšim komunističkim zemljama. Prvi, najradikalniji način, odnosi se na Albaniju u kojoj je komunističko vodstvo Ustavom ukinulo religiju i crkve. Drugi način odnosi se na sve zemlje Istočnoga bloka, osim na Jugoslaviju, u kojoj je zaživio treći model, liberalnija politika prema religiji i crkvi (od šezdesetih godina nadalje).3 Još 1972., pišući o crkvi u socijalističkom društvu, Bajsić ističe razliku u njezinu položaju i statusu između jugoslavenskoga i ostalih socijalizama (Bajsić, 1972.). U kontinuitetu s tom tezom može se reći i da je Katolička crkva u Jugoslaviji bila manje i Crkvom šutnje (Ecclesiam suam, 1966.) nego crkve u ostalim zemljama socijalizma. Misli se domi-nantno na razdoblje od Koncila nadalje (Bajsić, 1972.; Skledar, 1984.; Franić, 1972.; Šagi-Bunić, 1972.; Vereš, 1973.).

Posljednja desetljeća socijalizma karakterizira kontinuirana borba između vlada-juće ideologije i elemenata u društvu koji teže novom tipu socijalnoga sustava. Religija i Crkva jesu među najznačajnijim socijalnim činiteljima u borbi za samoo-dređenje i socijalnu autonomiju. Važan su izvor kontrakulture u komunističkoj eri, značajan su čuvar i prijenosnik nacionalne kulture i bazičnih vrijednosti dok je naglašenost kulturno-povijesnoga značaja religije izrazita (Grubišić, 1997.; Tomka, 1995.; Črpić, Zrinščak, 2005.:50).

Vrcan smatra da je bitna osobina predkoncilske, pa i koncilske Katoličke crkve u Hrvatskoj bila opterećenost “konzekvencijama jedne sinteze tradicionalnoga duha ecclesiae militans i ecclesiae triumphans, te duha svojstvenoga crkvi kao tvrđavi pod opsadom, ponajprije od ‘nekrsta’, zatim od ‘raskolnika’ i na kraju od marksi-stičkih ‘bezbožnika’” (Vrcan, 1985.). Nadalje, Vrcan smatra da je u tom smislu i na-kon Koncila Crkva ostala dobrim dijelom pretkoncilska, u vidu jednoga “dinamič-kog i osuvremenjenog konzervativizma” (sporije kretanje politike otvaranja prema socijalizmu kod domaćega episkopata nego u centru katoličanstva, zatvorenost za teološki pluralizam koji je bujao nakon Koncila...). Neki autori primjećuju da na-

3 Marasović kaže: “Crkva u Jugoslaviji, unatoč svim teoretskim zasjedama i praktičnim šikaniranjima, u odnosu prema državi ipak je bila uvelike slobodna (imenovanje biskupa, postavljanje župnika, slobodno djelovanje crkvenih škola, redovničkih zajednica, postupna sloboda vjerskog tiska, dozvoljen studij na inozemnim sveučilištima, dozvoljeno organizi-ranje velikih vjerskih skupova itd.)” (Marasović, 1997.).

274

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


kon osamostaljenja Hrvatske4 Katolička crkva teži uspostavljanju bliske zajednice državnoga i crkvenoga vodstva (srednjovjekovni “Corpus Christianum”). U sredi-štu njezina društvenoga angažmana vrlo važnu ulogu ima još uvijek “nacionalno pitanje” (dok katolici zapadne Europe i Trećeg svijeta svojom zadaćom smatraju kršćansko prevladavanje mračne prošlosti i posljedica totalitarizma, zalažu se za individualna ljudska prava, za zaštitu stvaranja i prakticiraju međunarodnu soli-darnost) (Gruenfelder, 2002.). Lerotić smatra da je “Crkva (u zemljama tranzicije, op.a.) ušla u spregu s novim staležima koji su počeli kružiti oko vlasti, tako da se počelo stvarati trojstvo sastavljeno od državne, poduzetničke i crkvene vlasti” (prema Grubišić, 1997.:163).

Navedeni uvidi u neke bitne karakteristike Katoličke crkve u socijalnom i kultur-nom kontekstu Hrvatske kroz povijest, polazište su ove analize.

2. Metodologijske napomene

2.1. Metoda istraživanja: analiza sadržaja

Analiza sadržaja metoda je koja se već dugo koristi u sociologiji i drugim društve-nim znanostima u istraživanjima različitih medija, govora političara, ali i dokume-nata, te drugih komunikacijskih sadržaja. U ranijoj fazi dominirao je kvantitativni pristup, a uslijedila je i kritika iz “kvalitativnoga kampa” oko pitanja manifestnoga i latentnoga sadržaja poruke, kao i nove kvalitativne metode analize teksta.5

Do sada je u sociologiji religije u Hrvatskoj provedeno nekoliko istraživanja koja su koristila metodu analize sadržaja u analizi vjerskoga tiska i dnevnih novina (Bo-eckh, 1995.; Marinović Bobinac, 1991.; Mataušić, Nikodem i Črpić, 2001.; Matijević, 2005.; Plačko, 1985.; Relja, 1998.; Šterc, Bošnjak, Bahtijarević, 1971.). U ovom istraži-vanju primijenjena je metoda analize sadržaja, s naglaskom na kategoriji “tranzicij-ske promjene” i izabranim temama koje su dominirale u analiziranom razdoblju.

2.2. Predmet, ciljevi, svrha i hipoteza istraživanja

Osnovna ideja ovoga istraživanja je utvrditi stavove Katoličke crkve o tranzicij-skim promjenama i akterima tih promjena u Hrvatskoj s obzirom na njezin utje-

4 Grubišić smatra da je “u počecima demokratskih gibanja Crkva odigrala pozitivnu ulogu i da je bila stožerna snaga demokratskih promjena” (Grubišić, 1997.:161).5 Neuendorf daje izvrstan povijesni i kritički pregled analize sadržaja, definirajući je kao “sažetu, kvantitativnu analizu poruka koja se oslanja na znanstvenu metodu (uključujući pažnju na objektivnost –intersubjektivnost, apriori dizajn, pouzdanost, valjanost, općeni-tost, ponovljivost) i koja nije limitirana bilo tipom varijabli koje može mjeriti ili kontekstom u kojem su poruke stvorene ili predstavljene” (Neuendorf, 2002.:10).

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

275


caj u društvu, te velika očekivanja građana i vjernika od promjena društva pre-ma liberalnom tržištu, višestranačju i novostečenim nacionalnim i građanskim slobodama. Predmet istraživanja su sadržaji poruka o tranzicijskim promjenama prezentirani u komentaru Glasa Koncila. Kao službeno glasilo Katoličke crkve ovaj tjednik predstavlja jednu od njezinih institucija i važan je element njezinih poruka6. Cilj rada je utvrditi sadržajnu strukturu komentara Glasa Koncila u smislu dinamike dominantnih tema, podtema unutar njih, te aktera koji se u njima pojavljuju. Svrha rada je utvrditi i interpretirati stavove Katoličke crkve u odnosu prema dominantnim društvenim tijekovima promjena u okviru tranzicij-skih procesa.

U radu se polazi od sljedeće radne hipoteze: Crkva je u pojedinim aspektima tran-zicijskih promjena bila aktivan sudionik događaja, te se različito odnosila prema temama i akterima u analiziranim razdobljima.

2.3. Razdoblje i uzorak

Istraživanjem su obuhvaćeni svi brojevi Glasa Koncila u razdoblju od 01. 01. 1990. do 31. 12. 2004. Tako definiran osnovni istraživački skup uokviren je razdobljem od 15 godina koje se može definirati kao tranzicijsko, a iz analitičkih razloga uo-kvireno je u tri petogodišnja razdoblja.

Prvo razdoblje (1990. – 1994.) karakterizira raspad Jugoslavije i oružani sukobi na razini republika. U slučaju Hrvatske radi se o odcjepljenju od Jugoslavije i među-narodnom priznavanju države, Domovinskom ratu, stjecanju članstva u UN-u, ratu u Bosni i Hercegovini, u kojoj živi velika populacija katolika, te posjet pape Ivana Pavla II. Zagrebu.

Drugo razdoblje (1995. – 1999.) karakterizira završetak rata (oslobodilačkim akci-jama Bljesak i Oluja i, kasnije, mirnom reintegracijom ostatka teritorija, uključujući istočnu Slavoniju) i po mnogim elementima autoritarna vlast HDZ-a i tadašnjega predsjednika Tuđmana, drugi posjet pape Ivana Pavla II., kritike političke i eko-nomske situacije na kraju toga razdoblja, te smrt predsjednika Tuđmana.

U trećem razdoblju (2000. – 2004.) došlo je do dvije promjene vlasti. U 2000. vlast je osvojila koalicija “šestorke” (SDP, HSLS, LS, HSS, HNS, te IDS) koja se zbog

6 Glas Koncila izdaje Nadbiskupski duhovni stol u Zagrebu, tj. Zagrebačka, Splitska, Sa-rajevska, Riječka i Zadarska nadbiskupija. Katolička crkva vlasnica je izvještajne novinske agencije (IKA), 30-ak tiskanih medija, dviju radiopostaja, uz značajnu izdavačku djelatnost izdavačke kuće Kršćanska sadašnjost. Iz Katoličke crkve u zadnje vrijeme javljaju se i glasovi o potrebi stvaranja katoličke televizije, što je prenio HTV. Jedna analiza vlasništva medijskoga prostora Hrvatske pokazuje sljedeće – država je i dalje najveći vlasnik, a slijede privatne medijske kuće, te Katolička crkva (Malović, 2004.).

276

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


sukoba pretvorila u “četvorku” (SDP, LS, HSS, te HNS), a krajem 2003. HDZ je došao na vlast uz pomoć podrške koalicije HSLS-a i DC-a, nekoliko zastupnika nacionalnih manjina i HSU-a. Uz ove događaje, važno je napomenuti i treći posjet pape Ivana Pavla II., te početak pregovora o priključivanju Europskoj uniji i NATO savezu.

U analiziranom razdoblju Glas Koncila izašao je 780 puta. U radu je korišten jednostavni slučajni poduzorak (40% uzorak), a tretira se kao reprezentativan i proporcionalan – godišnje je analizirano 13 brojeva, a sveukupno 195 brojeva Glasa Koncila. Istraživanje je provedeno metodom analize sadržaja, uz prethodno pilot-istraživanje. Analiza rezultata rađena je na deskriptivnoj razini, te je obuhva-tila razinu postotaka i frekvencija. Za provedbu istraživanja konstruiran je mjerni instrument (matrica) u kojoj su razrađene jedinice analize, jedinice sadržaja, domi-nantne teme, podteme, te akteri.

2.4. Jedinica analize i jedinica sadržaja

Jedinica analize komentar je u Glasu Koncila koji je redovna kolumna, zapravo uvodnik ili ono što je u nekim stranim dnevnim novinama editorial, u kojoj autor polemizira i iznosi poziciju uredništva (Crkve) o određenim područjima društve-noga života koje smatra bitnim. Analiza je bila usredotočena na komentare jer se u njima najjasnije vidi stajalište Katoličke crkve, a stavovi u komentarima se i naj-češće citiraju u drugim dnevnim novinama.

Jedinica sadržaja jesu pojedine dominantne teme unutar kategorije tranzicijskih promjena. Za postizanje ciljeva istraživanja izrađena je matrica koja se sastojala od šest dominantnih tema (odnosi Crkve i države, neke društveno-političke teme, druge vjerske zajednice, “hrvatske teme”, evangelizacija, te Sveta Stolica u svijetu) u kategoriji tranzicijskih promjena. Unutar dominantnih tema razrađene su i pod-teme kao njihovi sastavni elementi.

Prva tema, odnosi Crkve i države, analizira se u kontekstu stavova II. vatikan-skog koncila koji je apostrofirao nekoliko smjernica – prvenstvo duhovnoga nad vremenitim (što znači da se Crkva u prvom redu posvećuje svom vlastitom po-slanju svjedočenja riječi Božje i odgoja savjesti, ali i vremenitom radu); autono-mija političke vlasti (s čime ide i autonomija društva i kulture); slobodna Crkva u svakom društvu (sloboda za poslanje koje je prije svega duhovno); suradnja i lojalnost prema državi; nepoistovjećivanje s bilo kojim političkim oblikom vla-davine, ni s bilo kojom nacijom (Šagi, 1997.:21–22). Većina podtema unutar prve dominantne teme proizlazi iz pravnoga okvira uređenja odnosa (Ustav, ugovori između Republike Hrvatske i Svete Stolice, te Zakon o pravnom položaju vjer-skih zajednica).

Druga dominantna tema, društveno-političke teme, ima izvorište u socijalnom na-uku Katoličke crkve, osobito u tekovinama II. vatikanskog koncila, a odnosi se na

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

277


široku primjenu evanđeoskih naputaka u životu7: priznanje religijskoga pluralizma u društvu, afirmativni stav prema vjerskoj slobodi u svakom društvu i autonomiju vremenitih stvarnosti – društva, u odnosu na religiju i Crkvu (Šagi, 1997.:17).

Treća tema, odnos prema drugim vjerskim zajednicama, također je vezana za II. vatikanski koncil, a proizlazi iz priznanja religijskog pluralizma u društvu i afirma-tivnog stava prema vjerskoj slobodi koju Koncil izvodi iz dostojanstva ljudske osobe i oslanja je na ljudsku savjest (Šagi, 1997.:17), te tolerancije prema različitim religija-ma. Koncilski, moderno društvo znači pluralizam pogleda na stvarnost, pluralizam životnih stilova, vrijednosti, vjerovanja i da se kršćani trebaju stalno prilagođavati toj situaciji, što marginalizira opstanak kršćanske duhovnosti koja je bila svojstvena tradicionalnom društvu koje je bilo uniformnije sa socijalnoga i kulturnog stajališta (Šagi, 1997.:19). No razvila se praksa koja u svim dijelovima svijeta nije bila jednaka, a bitno ju je određivala konkretna povijesna i sociokulturna situacija.

Četvrta tema, “hrvatske teme”, koja proizlazi iz povezanosti Crkve i tradicionalnoga društva, bila je poduprta ulogom Crkve u očuvanju nacionalnog identiteta hrvat-skog naroda, te isticanjem povezanosti nacionalne i konfesionalne identifikacije. Za vrijeme komunističkog razdoblja Crkva je bila okosnica podržavanja i homogeniza-cije hrvatske nacionalne svijesti, što Marasović naziva “populističkim pastoralom ili pastoralom velikoga dojma i velikih brojeva” za koji smatra da je bio koristan s gle-dišta nacionalnih interesa, ali da je istovremeno vodio prema nekoj vrsti hrvatskoga “svetosavlja” – trenda prema selektivnoj vjeri i selektivnom ćudoređu koje je ovisno o tome što se smatra primarnim nacionalnim interesom (Marasović, 1997.:41).

Peta tema, evangelizacija, također je vezana za katoličku socijalnu doktrinu. Papa Ivan Pavao II. još je u enciklici Centesimus Annus iz 1991. godine upozoravao na prisutnost još opasnijega tipa nereligioznosti od marksističkog ateizma – prak-tičnog ateizma i materijalizma koji nisu nametnuti silom i koji su rasprostranjeni po čitavoj Europi, a čovjeka navode da misli i živi “kao da Bog ne postoji” (Ivan Pavao II., 1991.)8 Takvoj Europi bila je namijenjena “druga evangelizacija” koja je, za razliku od prve u predkršćanskom razdoblju, polazila od ateizma u teorijskoj i praktičnoj sferi. Zadatak takve evangelizacije je “taknuti srca ljudi”, doći do srca praktičnoga ateista uronjenoga u “ovdje i sada” (Marinović Bobinac, 1993.). Nakon

7 Tu se podrazumijeva opće dobro hrvatske države i svih njenih građana i dobro svakog čovjeka, svake obitelji i cijele zajednice, koje se ostvaruje primjenom pravednih zakona, odgovornim postupcima izvršne vlasti i pravednim sudstvom, riječju, strogim poštivanjem ljudskih prava. To se postiže iskrenom i poštenom suradnjom koja se ostvaruje otvorenim dijalogom, a uključuje međusobno poštovanje i isključuje nepravedne sudove, vrijeđanja i svaki oblik mržnje (izjava katoličkih biskupa s X. plenarnog zasjedanja od 18. do 20. lipnja 1997. godine (prema Grubišić, 1997.:163).8 U kontinuitetu socijalne doktrine Katoličke crkve (od Leona XIII. preko predkoncilskih papa, koncilskih dokumenata, zatim pape Ivana XIII., pape Pavla VI., pape Ivana Pavla II. pa do pape Benedikta XVI., kritizirana je ideologija liberalnog kapitalizma s potrošačkim materijalizmom.

278

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


pada komunističkog sustava u Jugoslaviji i osamostaljenja Hrvatske takav tip evan-gelizacije (u kontekstu daljnjega kontinuiteta katoličke socijalne doktrine) postao je jedan od najvažnijih ciljeva Katoličke crkve u Hrvatskoj.

Šesta dominantna tema je Sveta Stolica u svijetu, a svjedoči o djelovanju i utjecaju Pape i Vatikana na događanja na svjetskoj religijskoj i društvenoj sceni.

U matrici (instrumentu) korištene su i druge varijable bitne za interpretaciju: datum objavljivanja komentara; naslov komentara; akteri u komentaru (ima, nema); vrsta aktera u komentaru (crkveni akteri, crkvena hijerarhija i Crkva u BiH-u, ostale vjerske zajednice i grupe, Papa i Sveta Stolica, svjetovni mediji, Hrvatska i Hrvati, akteri vlasti, politički akteri, nevladine udruge, ostale državne službe, ostale društvene skupine, međunarodni akteri, ostali iz bivše Jugoslavije); napadi aktera u komentaru (ima, ne-ma); akteri koji napadaju (kao i kod vrste aktera); akteri koji su napadani (kao i kod vrste aktera); osnovni ton komentara (pozitivan, negativan, neutralan i programat-ski); strategija komentara (objašnjava, informira, mobilizira i propagira stav Katoličke crkve); vremenska dimenzija komentara (ne može se odrediti, pretežno sadašnjost, pretežno prošlost i pretežno budućnost); te prostorna dimenzija komentara (ne može se odrediti, pretežno lokalna i mjesna, pretežno državna i pretežno globalna).

3. Rezultati

3.1. Dominantne teme komentara

Analizirano petnaestogodišnje razdoblje (1990. – 2004.) podijeljeno je, radi bolje preglednosti podataka i usporedbe manjih isječaka vremena, na tri petogodišnja razdoblja. Tablica 1. pokazuje kako je Glas Koncila pratio dominantne teme, tj. učestalost njihovog pojavljivanja po razdobljima.

Tablica 1.Dominantna tema u komentarima po razdobljima (f, %)

Dominantna tema 1990. –1994.

1995. –1999.

2000. –2004.

Ukupnof

Ukupno%

1. Neke društveno-političke teme 29,2 23,1 55,4 70 35,9

2. “Hrvatske teme” 27,7 26,2 6,2 39 20,0

3. Evangelizacija 10,8 23,1 18,5 34 17,4

4. Odnosi crkve i države 16,9 15,4 16,9 32 16,4

5. Druge vjerske zajednice 9,2 6,2 1,5 11 5,6

6. Sveta Stolica u svijetu 6,2 6,2 1,5 9 4,6

Ukupno f 65 65 65 195

Ukupno % 100,0 100,0 100,0 100,0

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

279


Neke društveno-političke teme najčešće su se pojavljivale u komentarima (35,9%), tj. bile su prisutne u 70 komentara. Učestalo su se pojavljivale “hrvatske teme” (20,0%), evangelizacija (17,4%), te odnos crkve i države (16,4%). Najrjeđe su se po-javljivale druge vjerske zajednice (5,6%) i Sveta Stolica u svijetu (4,6%).

Neke društveno-političke teme u trećem su se razdoblju udvostručile i uvjerljivo dominirale (55,4%). To je vrijeme promjene političkog konteksta – nove koalicijske vlasti i novih očekivanja građana Hrvatske koji su u većini podržali novu vladu. I Crkva kao da je osjetila bilo građana (koji su u većini katolici i vjernici) i mijenja rakurs svojih komentara, baveći se (barem u komentarima) više aktualnim druš-tvenim temama nego samom sobom.

“Hrvatske teme” su, nakon prva dva stabilna razdoblja, naglo opale (6,2%). Druš-tveni kontekst i ovdje igra glavnu ulogu. U prva dva razdoblja je, uz stvaranje nacionalne države i osvješćivanja identiteta, rat i žrtve, ova tema odnosila mnogo prostora dok je u trećem još jedino pitanje generala i Haaških optužnica ostalo relevantno. U tom se razdoblju, nakon 2000., u javnosti u većoj mjeri raspravljalo o ratnim zločinima hrvatske strane kada se i pojavila ideja obrane digniteta Domo-vinskoga rata u udrugama boraca, na čemu je i Katolička crkva insistirala.

Evangelizacija se kao tema, nakon prvoga razdoblja gotovo udvostručila (18,5%). Evangelizacija je osnovna misija svih kršćanskih crkava, pa tako i Katoličke crkve. Osim što se javlja kao posebna tema, prisutna je gotovo u svakoj aktivnosti Crkve, pa tako prožima i gotovo sve teme o kojima se u komentarima raspravljalo. Stoga se može reći da je puno prisutnija nego što na prvi pogled izgleda.

Odnos crkve i države najstabilnija je dominantna tema u sva tri razdoblja, uz vrlo mala odstupanja u učestalosti pojavljivanja. U sva tri razdoblja Crkva je upućivala poruke vlasti i državi oko svojih potreba (od vjeronauka, rješavanja pravnoga sta-tusa do financiranja i povrata imovine) vjernicima uoči parlamentarnih i predsjed-ničkih izbora, a u drugom razdoblju definitivno je reguliran pravni položaj Crkve u društvu.

Druge vjerske zajednice i Sveta Stolica u svijetu teme su koje su se najrjeđe javljale, a u trećem razdoblju gotovo su nestale. Ovo upućuje na određenu zatvorenost Ka-toličke crkve, na usmjerenost unutra – prema sebi i narodu u kome djeluje. Crkva je gotovo nezainteresirana za druge vjerske zajednice (o suradnji i ekumenskim nastojanjima pisala je rijetko, a još rjeđe o drugim vjerskim zajednicama), a o Papi i Svetoj Stolici se, općenito, malo pisalo, i to samo u slučajevima koji se tiču Hrvat-ske ili na neki način nalikuju hrvatskom kontekstu (kroz promicanje mira, a protiv komunizma i rata).

Rasprostranjenost dominantnih tema u komentarima Glasa Koncila donekle je u skladu s društvenim kontekstom. U prvom razdoblju Hrvatska je bila u procesu izgradnje nacionalne države i ratu koji je zahvatio i Bosnu i Hercegovinu, u kojoj živi velika populacija Hrvata i katolika. Crkva je pružila podršku vlasti koja je po-

280

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


bijedila na izborima i nastojala na mobiliziranju nacionalne samosvijesti Hrvata u ratnom razdoblju. Istovremeno, trudila se maksimalno iskoristiti novu društvenu situaciju u kojoj je, nakon desetljeća potisnutosti, na velika vrata ušla u javnu sferu društva.

U drugom razdoblju društvene, ekonomske i političke posljedice raspada Jugo-slavije i stvaranja nacionalne države postale su evidentne (nejednakost, siromaš-tvo, nezaposlenost, autoritarnost vlasti i zatvorenost društva). Crkva je podržavala aktualnu vlast i dalje radila na mobilizaciji nacionalnih osjećaja, pa su stoga i u komentarima Glasa Koncila, unatoč velikim društvenim problemima, “hrvatske teme” bile najprisutnije.

U trećem razdoblju, nakon smrti Franje Tuđmana koncem 1999., dolazi do promje-na – označene su promjenama vlasti, reformama i otvaranjem Hrvatske prema glo-balnim i integracijskim procesima. Crkva, koja je neskriveno protiv nove (“lijeve”) vlasti, konačno je počela odčitavati znakove vremena: društveno-političke teme javljaju se gotovo deset puta češće od “hrvatskih tema”.

3.2. Podteme komentara

Unutar dominantnih tema podteme (do tri) birane su po važnosti. Učestalost pojav-ljivanja pojedinih podtema unutar dominantnih tema ukazuje na njihovu unutraš-nju dinamiku i kompleksnost. Moguće je uočiti pojedinačne podteme koje su se, bez obzira na frekvencije dominantnih tema, najčešće spominjale u komentarima. U tablici 2. prikazana je učestalost pojavljivanja glavnih podtema u komentarima.

Tablica 2.Podteme komentara po razdobljima (f, %)

Podteme1990. –1994.

1995. –1999.

2000. –2004.

Ukupnof

Ukupno%

1. evangelizacija 7,7 23,1 16,9 31 15,9

2. društvena transformacija i politika 12,3 7,7 13,8 22 11,3

3. ekonomske i socijalne teme 10,8 4,6 18,5 22 11,3

4. Crkva i hrvatski narod 16,9 9,2 0 17 8,7

5. osamostaljenje, rat i žrtve 10,8 6,2 4,6 14 7,2

6. odnos crkve i države 12,3 4,6 9,2 14 7,2

7. političke strukture i predizborni proglas biskupa 1,5 4,6 7,7 9 4,6

8. teme vjeronauka, dušebrižništva, rada nedjeljom 3,1 6,1 4,6 9 4,6

9. političke manipulacije Crkvom 0 10,8 1,5 8 4,1

10. obitelj i seksualnost 0 6,2 6,1 8 4,1

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

281


Podteme1990. –1994.

1995. –1999.

2000. –2004.

Ukupnof

Ukupno%

11. Hrvatska u međunarodnim odnosima 1,5 0 7,7 6 3,1

12. suradnja i ekumenska nastojanja 6,2 3,1 0 6 3,1

13. vjerske zajednice 3,1 3,1 1,5 5 2,6

14. mediji i informatizacija 0 3,1 4,6 5 2,6

15. Sveta Stolica i tranzicijske zemlje 6,2 1,5 0 5 2,6

16. Sveta Stolica i druge zemlje 0 4,6 1,5 4 2,0

17. grupe s društvenoga ruba 3,1 1,5 1,5 4 2,0

18. zakonodavstvo 1,5 0 3,1 3 1,5

19. organizacijski problemi u Crkvi 3,1 0 1,5 3 1,5

Ukupno 100,0 100,0 100,0 195 100,0

Kao glavne podteme najčešće su se javljale evangelizacija (15,9%), društvena tran-sformacija i politika (11,3%), ekonomske i socijalne teme (11,3%), Crkva i hrvatski narod (8,7%), osamostaljenje, rat i žrtve (7,2%), te odnos crkve i države (7,2%).

Kod podteme evangelizacija raspravljani su oblici evangelizacije, svetkovine i cr-kveni događaji, te nova duhovna kretanja. Pisalo se o evangelizaciji općenito i o medijima, o evangelizaciji mladih i evangelizaciji Srednje Europe, o vjeronauku za odrasle, o Alojziju Stepincu i o svjedočenju vlastitim primjerom. Govorilo se o novogodišnjim porukama Pape, poslanicama biskupa, hodočašćima, Jubileju 2000, ustoličenju biskupa i nadbiskupa, proglašenju blaženika i svetaca i pokajanju Pape za grijehe Crkve. Kao tema pojavila su se i laička katolička udruženja i eklezijalni pokreti.

Kod podteme društvena transformacija i politika radilo se o komentarima koji su se bavili pitanjima pluralizma, demokracije, vjerskog pluralizma, zatim ideologija-ma poput komunizma, nacionalizma, te nacizma i fašizma. Raspravljalo se o pita-njima izbora i predizbornih skupova, o koaliranju, o revanšizmu, o demokršćan-stvu, o civilnom društvu, o radikalizaciji politike i o prisezi novoga predsjednika Republike Hrvatske.

Kod podteme ekonomske i socijalne teme komentirala se ekonomska i socijalna situacija, te društvene devijacije. Raspravljala su se pitanja gospodarske i socijalne krize, nezaposlenosti, socijalne politike, deložacija, siromaštva, pretvorbe i priva-tizacije, populacijske politike, organiziranog kriminala, društvenih sukoba, zatim nasilje, kršenje ljudskih prava, dezinformiranje javnosti, te narkomanija i zloupo-treba droga.

Kod podteme Crkva i hrvatski narod raspravljalo se o katoličanstvu kao bitnom elementu hrvatskoga nacionalnog identiteta, o odnosu vjerske i nacionalne pripad-

282

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


nosti, o “slavnoj” hrvatskoj povijesti, o bosanskim Hrvatima, o hrvatskoj katoličkoj dijaspori i o Papinom posjetu Hrvatskoj.

Kod podteme osamostaljenje, rat i žrtve govorilo se o referendumu o samostalnosti u Hrvatskoj, o pravu na samoodređenje, o priznavanju samostalnosti, o Domovin-skom ratu, o ratu u Bosni i Hercegovini, prognanicima i povratnicima, razaranju vjerskih i crkvenih objekata, te o ratnim zločinima i odnosu s Haaškim sudom, o žrtvama u Bleiburgu i Jasenovcu.

Kod podteme odnos crkve i države raspravljala se pravna regulativa, sloboda vjere i vjeroispovijesti, modeli odnosa (odvojenost crkve i države, suradnički odnos, državna crkva), financiranje crkve, povrat crkvene imovine, rad papinske nunci-jature, pravni status vjerskih zajednica, ugovori sa Svetom Stolicom, te Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica.

Najčešće podteme bile su vezane uz poslanje i život Crkve, konkretnu društveno-političku situaciju, te ulogu Crkve u životu hrvatskog naroda, što je i bilo u skladu s društvenim kontekstom i željom Crkve da postane važna institucija u životu nove države.

Kod podteme političke strukture i predizborni proglas biskupa (4,6%) raspravljao se odnos prema Vladi, Saboru, vlasti i političkim strankama općenito, te prediz-borni proglasi biskupa. Unutar podteme vjeronauk, dušebrižništvo i rad nedjeljom (4,6%) komentiralo se djelovanje Crkve u društvu na temelju Ugovora (vjeronauk u školskom sustavu, dušebrižništvo u zatvorima i bolnicama), ali i zakonsko regu-liranje nedjelje kao neradnoga dana. Kod podteme političke manipulacije Crkvom (4,1%) promovirala se neutralnost Crkve prema ideologijama i političkim stran-kama, komentiralo sudjelovanje svećenika na političkim skupovima, zloupotreba povezanosti vjere i nacije, te teze o politizaciji Crkve.

Ako razmotrimo rasprostranjenost tri najučestalije podteme u svakom od tri razdo-blja, vidi se sljedeća slika.

U prvom razdoblju najučestalije su podteme bile Crkva i hrvatski narod (16,9%), društvena transformacija i politika (12,3%), te odnos crkve i države (12,3%). U tom su razdoblju dominirale podteme koje su se bavile bliskošću Crkve i naroda, željom Crkve da se društveno potvrdi i riješi svoj status, te društvenom transformacijom i političkom situacijom u kojoj se izgrađuje novo društvo. Crkva je prvenstveno bila zauzeta jačanjem svoga identiteta kao moralnoga arbitra i zaštitnika hrvatskoga naroda, argumentirajući svoje stavove povijesnim činjenicama ukorijenjenosti u hr-vatskom narodu u cjelini (dakle, i izvan Hrvatske). Dodatnom značajnom zastuplje-nošću tema osamostaljenje, rat i žrtve, koje su organski vezane za najzastupljeniju temu, Crkva podupire svoju ulogu savjesti nacije i čuvara povijesnoga pamćenja i sjećanja hrvatskoga naroda. Tu se odmah prirodno nadovezuju teme društvene transformacije i politike u kojima se izriču stavovi o osnovnim pitanjima demokra-cije i uređenja društva, i utvrđuju stavovi o prošlim ideologijama, s naglaskom na

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

283


njihovim negativnim stavovima prema religiji i crkvi, te ekonomske i socijalne teme u kojima se kontekstualiziraju ratna zbivanja i njihove posljedice. Kao značajan ak-ter društvene transformacije devedesetih godina 20. stoljeća, Crkva počinje dijalog s državom želeći svoj novi položaj u društvu učiniti što utjecajnijim, a vidljivo je iz zastupljenosti teme odnos crkve i države u komentarima Glasa Koncila u prvom analiziranom razdoblju.

U drugom razdoblju najučestalije su podteme bile evangelizacija (23,1%), politič-ke manipulacije Crkvom (10,8%), te Crkva i hrvatski narod (9,2%). To je vrijeme završetka ratnih sukoba i mirne reintegracije Slavonije, vladavine HDZ-a i Franje Tuđmana. To je razdoblje u kojem je Sveta Stolica potpisala 4 ugovora o pitanjima od zajedničkoga interesa s Vladom RH, kojima je Crkva dobila niz povlastica i izrazito povlašten položaj u odnosu na druge vjerske zajednice. U komentarima Glasa Koncila dominantna tema je evangelizacija (to je i vrijeme drugoga posjeta Pape Hrvatskoj). Može se reći da je riječ o razdoblju u kojem se Crkva najviše ba-vi samom sobom. Naime, druga po zastupljenosti tema je političke manipulacije Crkvom. U tim komentarima opravdavala su se sudjelovanja svećenika (i biskupa) na političkim skupovima, te neki drugi primjeri politizacije Crkve, koji su bili česti u tom razdoblju. Treća podtema je Crkva i hrvatski narod koja se sasvim uklapa u osnovni ton komentara toga razdoblja. Tek na četvrtom mjestu teme su vezane za probleme civilne sfere društva (društvena transformacija i politika), a konkretni problemi društva (ekonomske i socijalne teme) dijele tek osmo mjesto s još četiri teme.

U trećem razdoblju najučestalije su podteme bile ekonomske i socijalne teme (18,5%), evangelizacija (16,9%), te društvena transformacija i politika (13,8%). To je vrijeme promjene vlasti (koalicija “šestorke”), ali i ponovnoga dolaska HDZ-a na vlast, krajem 2003. godine. Nakon dugoga vremena kohabitacije s HDZ-ovom vlašću, Crkva u ovom razdoblju, mada evangelizacija po prirodi njenoga posla ostaje vrlo značajna tema, kao da konačno počinje osluškivati znakove vremena i više pisati o zaista gorućim temama hrvatskoga društva: ekonomskim, socijal-nim temama i temama civilnoga društva, a sasvim izostaju teme Crkva i hrvatski narod. Podtema političke strukture i predizborni proglasi biskupa bila je jedna od zastupljenijih tema (najzastupljenija u odnosu na dva prethodna razdoblja) zbog predsjedničkih i dvaju parlamentarnih izbora. To je i vrijeme konačnoga donošenja Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica, kojemu doduše nije posvećena po-sebna pažnja jer je status Crkve u društvu ionako bio riješen Ugovorima, a Crkva nije pokazivala zanimanje za sudbinu ostalih vjerskih zajednica. U ovom razdoblju jedna od zastupljenijih tema je Hrvatska u međunarodnim odnosima jer tada po-činju pregovori o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji.

3.3. Ton komentara

Analiziran je i ton komentara, tj. praćena je generalna orijentacija komentara s obzirom na vrednovanje teme i aktera koji su se u njima pojavili. Pozitivan ton

284

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


upućuje na odobravanje i afirmativni pristup temi i akterima o kojima se piše, negativan ton na kritički i osuđujući pristup, neutralan ton na uopćeno opisivanje bez zauzimanja vrijednosnoga stava dok programatski ton upućuje na vrijednosnu ocjenu, odnosno kako bi situacija vezana za temu i aktere trebala izgledati u od-nosu na “realno” stanje stvari. Tablica 3. prikazuje ton komentara po dominantnim temama.

Tablica 3.Ton komentara po dominantnim temama (%)

Dominantna temaTon komentara

pozitivan negativan neutralan programatski Ukupno

1. Neke društveno-političke teme 5,7 31,4 42,9 20,0 100,0

2. “Hrvatske teme” 20,5 23,1 48,7 7,7 100,0

3. Evangelizacija 47,1 0 35,3 17,6 100,0

4. Odnosi Crkve i države 12,5 9,4 56,3 21,9 100,0

5. Druge vjerske zajednice 36,4 0 63,6 0 100,0

6. Sveta Stolica u svijetu 11,1 11,1 77,8 0 100,0

Ukupno 19,0 17,9 47,7 15,4 100,0

U komentarima je najčešće i gotovo u polovici slučajeva (47,7%) bio prisutan neu-tralan ton dok su se u drugoj polovici slučajeva rjeđe i gotovo ravnopravno izmje-njivali pozitivni (19,0%), negativni (17,9%) i programatski (15,4%) tonovi9.

Stoga se može zaključiti da su autori u komentarima cijeloga razdoblja na gene-ralnoj razini izbjegavali davati vrijednosne ocjene o temama i akterima u gotovo polovici slučajeva iako se može konstatirati kako su vrijednosne orijentacije uvijek prisutne, ali se moraju čitati između redaka. U slučajevima vrijednosne opcije au-tori su podjednako podržavali, kritizirali i upućivali kako bi stvari trebale izgledati u komentiranoj temi i akterima povezanima s njom.

Ako se razmotre pojedine dominantne teme i ton komentara, iz tablice 3. vidi se da u svim dominantnim temama prevladavaju neutralni stavovi (od 42,9% do 77,8%), osim u evangelizaciji u kojoj su na drugom mjestu (35,3%). Vidi se da su najpozi-tivniji stavovi prisutni u evangelizaciji (47,1%). S druge strane, najnegativniji stavovi bili su prisutni u nekim društveno-političkim temama (31,4%), i to u ekonomskim

9 Rezultati ove analize slični su analizi vrijednosnih orijentacija priloga Glasa Koncila u ratnim godinama u kojima prevladavaju neutralni stavovi (60,1%), a slijede ga negativni (18,43%), programatski (16,01%) i pozitivni (5,46%) stavovi (Relja, 1998.:105). Ovdje je manje neutralnih tonova jer je riječ o komentaru u kojem su prisutnije vrijednosne orijentacije, nego u nekim drugim novinskim formama.

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

285


i socijalnim temama (primjerice društvenim devijacijama), društvenoj transforma-ciji i političkim temama, te medijima. To pokazuje da je Crkva u trećini slučajeva kritizirala društvenu i političku situaciju u državi, te aktere koji djeluju na toj ravni. Programatski stavovi najčešće su bili prisutni u odnosu crkve i države (21,9%), a radilo se o temama političkih struktura i predizbornih proglasa biskupa, modela odnosa crkve i države, rada nedjeljom i vjeronauku u školama. Crkva je kontinui-rano, u sva tri razdoblja, promovirala svoju viziju odnosa Crkve i države, i načina na koje treba riješiti te odnose.

Neutralni tonovi prevladavali su u sva tri razdoblja. U prvom razdoblju bilo je najvi-še pozitivnih komentara (21,5%), a najčešće su bili povezani s “hrvatskim temama” i s crkvenim akterima (crkvenom hijerarhijom i Crkvom u Hrvatskoj), te Papom i Svetom Stolicom. Najviše negativnih tonova tj. kritike bilo je upućeno nekim društveno-političkim temama (podteme osamostaljenje i rat, društvene devijacije, te društvene ideologije), a najčešće su kao akteri bili prisutni ostali iz bivše Jugo-slavije, te crkveni akteri (crkvena hijerarhija i Crkva u Hrvatskoj), koji su bili izvor međusobnog kritiziranja.

U drugom razdoblju najviše su pozitivno vrednovani neki aspekti evangelizacije (različite svetkovine i događaji), a od aktera Papa i Sveta Stolica. Najviše kritike bilo je upućeno nekim društveno-političkim temama, vezano za obitelj i seksualnost te političke manipulacije Crkvom, a od aktera bili su prisutni crkveni akteri (kardinal Kuharić) i svjetovni mediji koji su bili izvor međusobne kritike.

U trećem razdoblju najviše ima negativnih (21,5%) i programatskih (18,5%) tonova. Najviše je kritika bilo upućeno nekim društveno-političkim temama (društvene devijacije, politička scena i mediji), a od aktera svjetovnim medijima i predsjedniku Mesiću.

3.4. Strategija komentara

Analiziran je i način na koji autor gradi priču, odnosno kakvom se strategijom izla-ganja služi u komentarima. Objašnjavanje se koristi u komentarima u kojima autor dominantno interpretira i tumači temu i/ili aktere dovodeći ih, po određenom klju-ču tj. ideji, u vezu s nekim drugim procesom. Informiranje se koristi u komentari-ma u kojima prevladava jednostavno prenošenje informacija o temi i akterima bez izlaganja vlastitih stavova. Mobiliziranje i propagiranje stava Katoličke crkve koristi se u komentarima u kojima prevladava određeno dramatiziranje teme kojom se autor bavi kako bi se aktiviralo i mobiliziralo čitatelja i/ili pozivanje na određene spise i događaje unutar Crkve kako bi ih se uputilo na stavove i dogmatski sustav Katoličke crkve. Tablica 4. prikazuje te podatke.

286

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


Tablica 4.Strategija komentara po dominantnim temama (%)

Dominantna tema

Strategija komentara

objašnjava informiramobilizira/propagira

Ukupno

1. Neke društveno-političke teme 44,3 17,1 38,6 100,0

2. “Hrvatske teme” 59,0 15,4 25,6 100,0

3. Evangelizacija 38,2 14,7 47,1 100,0

4. Odnosi Crkve i države 40,6 18,8 40,6 100,0

5. Druge vjerske zajednice 45,5 27,3 27,3 100,0

6. Sveta Stolica u svijetu 55,6 33,3 11,1 100,0

Ukupno 46,2 17,9 35,9 100,0

U komentarima10 je najčešća bila strategija objašnjavanja i tumačenja (46,2%). Ne-što rjeđa se javljala strategija mobiliziranja i propagiranja stavova Katoličke crkve, motiviranja na tip djelovanja za koji se ona zalaže (35,9%). Najrjeđe se javljala stra-tegija informiranja (17,9%). Komentar je novinarska forma u kojoj autor obrađuje, analizira i interpretira vijesti, te se smatra složenom formom u kojoj se okušavaju iskusniji autori. Za razliku od većine novinarskih žanrova, u komentaru se izraža-vaju osobni stavovi i mišljenja. I u Glasu Koncila komentar je shvaćen kao forma koja ima prvenstveno ulogu objašnjavanja, te mobiliziranja i propagiranja stavova Katoličke crkve dok je informativna uloga zanemarena.

Rasprostranjenost pojedine strategije po dominantnim temama pokazuje nam da je strategija objašnjavanja bila najučestalija u svim dominantnim temama osim teme evangelizacija, u kojoj je dominirala strategija mobiliziranja i propagiranja stavova Katoličke crkve (47,1%). Najučestalija je bila u “hrvatskim temama” (59,0%) kroz podteme Crkva i hrvatski narod, političke manipulacije Crkvom, te osamosta-ljenje, rat i druge žrtve. Strategija informiranja najučestalije se koristila u temi Sveta Stolica u svijetu (33,3%) u kojoj je čitateljstvo informirano o djelovanju i porukama vrha Katoličke crkve.

Strategija komentara mijenjala se tijekom vremena. Strategija mobiliziranja i pro-pagiranja stavova Katoličke crkve dominirala je u prvom razdoblju (41,5%) kroz neke društveno-političke teme (društvene devijacije), Crkvu i hrvatski narod, te evangelizaciju. Strategija informiranja bila je najmanje zastupljena u sva tri razdoblja. Strategija objašnjavanja pokazuje trend rasta tijekom tri analizirana razdoblja (od 36,9% preko 46,2 do 55,4%), te dominantnost u drugom kroz

10 U analizi sadržaja i diskursa Vjesnika o konfliktima na početku rata (u 1991. godini) Hodžić (2000.:28–29) prikazuje rezultate retoričkih strategija komentara: prevladava objaš-njavanje (62,0%), zatim mobiliziranje (15,7%), ostalo (14,4%) i informiranje (7,9%).

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

287


“hrvatske teme” (Crkvu i hrvatski narod i političke manipulacije Crkvom), a u trećem kroz neke društveno-političke teme (političku scenu, te ekonomsku i socijalnu situaciju).

3.5. Vremenska dimenzija komentara

Praćena je i vremenska dimenzija – u kojoj je mjeri tematika komentara dominan-tno vezana uz sadašnjost, prošlost ili budućnost. Tablica 5. prikazuje vremensku dimenziju komentara po dominantnim temama.

Tablica 5.Vremenska dimenzija komentara po dominantnim temama (%)

Dominantna temaVremenska dimenzija komentara

nije jasna sadašnjost prošlost budućnost Ukupno


2. “Hrvatske teme” 7,7 82,1 5,1 5,1 100,0

3. Evangelizacija 11,8 76,5 5,9 5,9 100,0

4. Odnosi Crkve i države 0 93,8 3,1 3,1 100,0

5. Druge vjerske zajednice 9,1 90,9 0 0 100,0

6. Sveta Stolica u svijetu 0 100,0 0 0 100,0

Ukupno 6,7 86,7 3,1 3,6 100,0

Iz ovih podataka može se zaključiti da je komentar u potpunosti usmjeren na sadašnjost u svim dominantnim temama i u sva tri razdoblja analize (86,7%). Prošlost (3,1%) i budućnost (3,6%) kao da su isključene dok vremenska dimenzija nije jasna u postotku koji je jednak njihovom zbroju (6,7%). Iz ovoga se vidi da je komentar aktivna forma. U tranzicijskom je razdoblju promijenjen društveni poredak, ali i položaj Crkve, te uloga religije i Crkve u društvu. Crkva je shvatila da ponovno ima priliku učiniti što nije mogla za vrijeme socijalističkoga sustava – nastojati u evangelizaciji i po mogućnosti postizanju pozicija koje je imala u predsocijalističkom razdoblju. U svrhu legitimacije toga cilja Crkva povezuje sa-dašnji trenutak s prošlošću putem dominantnih tema evangelizacije i “hrvatskih tema”. Na gotovo isti način kroz evangelizaciju i “hrvatske teme” ta se priča per-petuira i u budućnost.

3.6. Prostorna dimenzija komentara

Prostorna dimenzija komentara pokazuje lokaciju na koju se dominantno odnosi komentar. Lokalna i mjesna su u slučaju navoda lokalnoga područja i mjesta u

288

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


komentaru, državna je u slučaju širega nacionalnog i teritorijalnog određenja, glo-balna je u slučaju navođenja drugih područja i država, a prostorna dimenzija nije jasna u slučaju prevelikoga miješanja navedenih elemenata. Tablica 6. pruža uvid u prostornu dimenziju komentara po dominantnim temama.

Tablica 6.Prostorna dimenzija komentara po dominantnim temama (%)

Dominantna tema

Prostorna dimenzija komentara

nije jasnalokalna i mjesna

državna globalna Ukupno


2. “Hrvatske teme” 12,8 15,4 43,6 28,2 100,0

3. Reevangelizacija 20,6 20,6 44,1 14,7 100,0

4. Odnosi Crkve i države 6,3 15,6 65,6 12,5 100,0

5. Druge vjerske zajednice 18,2 27,3 18,2 36,4 100,0

6. Sveta Stolica u svijetu 0 0 11,1 88,9 100,0

Ukupno 9,2 14,9 56,4 19,5 100,0

Najučestalija prostorna dimenzija bila je državna (56,4%), i to kroz teme Crkve i hrvatskog naroda, društvene transformacije i politike, ekonomske i socijalne teme, političkih struktura i predizbornih proglasa biskupa, te evangelizacije. Slijedi glo-balna prostorna dimenzija (19,5%), te lokalna i mjesna prostorna dimenzija (14,9%) kroz teme poput evangelizacije, političke manipulacije Crkvom, modela odnosa crkve i države, te prostorna dimenzija koja nije jasna (9,2%). Državna je dimenzija bila, isto tako, najučestalija kroz sva tri razdoblja.

Ovi rezultati pokazuju da su komentari većinom usmjereni na tematiku na nivou nacionalne države, osim kod tema druge vjerske zajednice (molitve za mir u Beču ili Vatikanu) i Sveta Stolica u svijetu, a najmanje na lokalnu razinu.

3.7. Akteri komentara

Jedan od ciljeva rada bio je utvrditi koji se društveni akteri pojavljuju u komen-tarima, te kakav je odnos prema njima. Unutar dominantnih tema akteri (do tri) birani su po važnosti. Akteri su definirani kao pojedinci ili institucije čije akcije ili mišljenja čine sadržaj komentara – teme, koji utječu na događaje ili na koje utječu događaji. Od 195 komentara akteri su se pojavili u njih 191. Tablica 7. pokazuje podatke o rasprostranjenosti aktera u komentarima.

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

289


Tablica 7.Akteri u komentarima (f, %)

Akteri f %

Crkveni akteri 77 40,3

Papa i Sveta Stolica 28 14,7

Akteri vlasti 19 9,9

Svjetovni mediji 14 7,3

Politički akteri 14 7,3

Međunarodni akteri 7 3,7

Ostale društvene skupine 7 3,7

Ostali iz bivše SFRJ 5 2,6

Crkvena hijerarhija i Crkva u BiH-u 5 2,6

Ostale državne službe 5 2,6

Ostale vjerske zajednice i grupe 4 2,1

Nevladine udruge 3 1,6

Hrvatska i Hrvati 3 1,6

Ukupno 191 100,0

Kao akteri najučestalije su se pojavljivali crkveni akteri u Republici Hrvatskoj (40,3%). Među njima bili su biskupi, crkvene ustanove, svećenici, župnici, nadbi-skupi, kardinal Kuharić, kardinal Bozanić, Glas Koncila, ostali vjerski mediji, te ostali vjerski akteri. Uz njih su se, kao učestaliji akteri, pojavljivali i Papa i Sveta Stolica (14,7%), akteri vlasti (9,9%) (primjerice Sabor, Vlada i predsjednik RH), svjetovni mediji (7,3%) (primjerice dnevne novine poput Jutarnjega lista, Vjesnika, Novoga lista, Večernjega lista, tjednici poput Globusa i novinari), te politički akteri (7,3%) (općenito političari i političke stranke, HDZ, SDP, ostale stranke).

Prema tome, najučestaliji akteri u komentarima s jedne strane su crkveni akteri u Hrvatskoj i Svetoj Stolici, čije djelovanje, stavove i ideje komentari posreduju. S druge strane su akteri vlasti (primjerice Sabor, Vlada i predsjednik RH) i politički akteri, te svjetovni mediji koji šalju svjetovne poruke i ideje često suprotne i suprot-stavljene porukama Crkve. Takav raspored aktera razumljiv je ako uzmemo u obzir rasprostranjenost najučestalijih podtema (evangelizacija, društvena transformacija i politika, ekonomske i socijalne teme, Crkva i hrvatski narod, osamostaljenje, rat i druge žrtve, te odnos crkve i države) za koje su obje strane pokazale interes dok je svaka više naglašavala svoju sferu djelovanja.

Rjeđe su se (od 3,7% do 0,5%) kao akteri pojavljivali ostali međunarodni akteri (međunarodna zajednica, SAD, EU), ostale društvene skupine (građani, branitelji, mladi, stručnjaci, sportaši), ostale državne službe (znanstvenici, državni djelatnici), ostali iz zemalja bivše Jugoslavije (Srbi, mediji iz Srbije i Slovenije, predsjednici

290

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


republika SFRJ-a), crkvena hijerarhija i Crkva u Bosni i Hercegovini (bosanski kar-dinal), ostale vjerske zajednice i grupe (vjerske zajednice, Srpska pravoslavna cr-kva, pravoslavni patrijarh Pavle), Hrvatska i Hrvati (narod, Hrvatska), te nevladine udruge (HHO, Helsinki Watch, Građanski odbor za ljudska prava). Slijede tablice iz kojih se vidi u kojoj su mjeri akteri u komentarima napadali (kritizirali) druge aktere, s obzirom na dominantne teme i razdoblja11.

U Tablici 8. prikazani su podaci o napadima aktera po dominantnim temama.

Tablica 8.Napadi aktera po dominantnim temama (f, %)

Dominantna temaNapadanje aktera

Nema Ima Ukupno f Ukupno %

1. Neke društveno-političke teme 22,9 77,1 70 100,0

2. “Hrvatske teme” 46,2 53,8 39 100,0

3. Evangelizacija 88,2 11,8 34 100,0

4. Odnos Crkve i države 50,0 50,0 32 100,0

5. Druge vjerske zajednice 90,9 9,1 11 100,0

6. Sveta Stolica u svijetu 44,4 55,6 9 100,0

Ukupno f 94 101 195

Ukupno % 48,2 51,8 100,0

U komentarima je bilo prisutno nešto više napada aktera (51,8%) nego što je bilo nenapadanja (48,2%). Najviše napada prisutno je u nekim društveno-političkim te-mama (77,1%), zatim u “hrvatskim temama” (53,8%), te temi odnos Crkve i države (50,0%) dok je najmanje napada bilo u evangelizaciji (11,8%), te temi druge vjerske zajednice (9,1%).

Prve tri dominantne teme područja su ljudskog djelovanja u kojima povijesni doga-đaji igraju važnu ulogu, te su konflikti očekivano najvidljiviji, a mogući su i između i unutar sekularne i crkvene strane. Druge dvije dominantne teme područja su podložnija manjoj kritici jer se aktivnosti i djelovanje aktera u njima smatraju do-brima za Crkvu i njene vjernike (evangelizacija) ili Crkva za njih nije zainteresirana (druge vjerske zajednice).

U Tablici 8.a prikazani su napadi aktera po razdobljima.

11 U komentarima smo pratili i slučajeve u kojima su se akteri branili od drugih aktera, te podržavali/odobravali druge aktere. Tih je slučajeva na obje strane bilo jako malo (u prvom 15%, a u drugom 29%), pa ih ovdje nećemo prikazati.

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

291


Tablica 8.aNapadi aktera po razdobljima (f, %)

NapadRazdoblje

Ukupno f Ukupno %1990. – 1994. 1995. – 1999. 2000. – 2004.

Nema 56,9 63,1 24,6 94 48,2

Ima 43,1 36,9 75,4 101 51,8

Ukupno f 65 65 65 195

Ukupno % 100,0 100,0 100,0 100,0

Dok su u prva dva razdoblja bili učestaliji komentari bez napada (56,9% i 63,1%), u trećem razdoblju primjetan je zaokret i značajan porast napada aktera (75,4%).

Karakteristika prvoga razdoblja na nacionalnoj razini uključivala je borbu za ne-ovisnost i samostalnost Hrvatske, uz suzdržanu kritičnost. U drugom razdoblju kritičnost se smanjila zbog podržavanja vlasti HDZ-a i Franje Tuđmana od strane Crkve, naglašene politizacije Crkve i religije, te bavljenja Crkve dominantno svojim probitkom u društvu. Zanimljivo je da je upravo nadbiskup Bozanić baš u tom razdoblju govorio o “grijehu struktura” kako bi ukazao na bit društvenih problema. U trećem razdoblju (kada je promijenjen glavni urednik Glasa Koncila koji piše komentare), i nakon promjene vlasti koju Crkva nije podržavala, Crkva je postala puno kritičnija u javnom životu baveći se socijalnom politikom, općim dobrom i nacionalnim interesima, kao i pitanjima seksualnih sklonosti, pobačaja i obitelj-skog života.

Sljedeća tablica pokazuje aktere koji su najčešće napadali druge aktere po razdo-bljima.

Tablica 9.Akteri koji napadaju druge aktere po razdobljima (f, %)

Akteri koji napadaju 1990. – 1994. 1995. – 1999. 2000. – 2004. Ukupno f Ukupno %

Crkveni akteri 60,8 54,2 73,5 66 65,3

Svjetovni mediji 10,7 25,0 6,1 12 11,9

Akteri vlasti 10,7 0 4,0 5 4,9

Politički akteri 3,6 4,2 4,0 4 3,9

Ostale državne službe 0 0 6,1 3 3,0

Nevladine udruge 3,6 8,3 0 3 3,0

Ostali iz bivše SFRJ 7,1 0 2,0 3 3,0

Hrvatska i Hrvati 0 0 2,0 1 1,0

292

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


Akteri koji napadaju 1990. – 1994. 1995. – 1999. 2000. – 2004. Ukupno f Ukupno %

Ostale društvene skupine 0 4,2 0 1 1,0

Ostali međunarodni akteri 0 0 2,0 1 1,0

Papa i Sveta Stolica 0 4,2 0 1 1,0

Ostale vjerske zajednice i grupe 3,6 0 0 1 1,0

Ukupno f 28 24 49 101

Ukupno % 27,7 23,8 48,5 100,0

Najučestalije su napadali i kritizirali druge aktere crkveni akteri (65,3%), zatim svjetovni mediji (11,9%) dok su svi ostali akteri rijetko napadali druge aktere (od 1,0 do 4,9%). Među sve ostale aktere pripadaju akteri vlasti, politički akteri, ostale državne službe, nevladine udruge, ostali iz bivše Jugoslavije, Hrvatska i Hrvati, ostale društvene skupine, ostali međunarodni akteri, Papa i Sveta Stolica, te ostale vjerske zajednice i grupe.

Kritičnost crkvenih aktera prema drugim akterima povezana je s njihovim viđe-njem vlastite pozicije moralnoga arbitra u društvu. S jedne strane tu je Glas Kon-cila kao službeno glasilo Crkve, u kojem se komentator često javlja kao akter koji napada druge aktere i situaciju (većinom su to akteri domaće i internacionalne politike, te mediji, a puno rjeđe vjerski akteri, dok je tematski ponajviše u nekim društveno-političkim temama, a pogotovo kroz podteme ekonomska i socijalna situacija, te politička scena). Osim toga, napadi se javljaju s aspekta Crkve kao in-stitucije vjere, vjernika i klera, čije vrijednosti i stavove komentar promiče – osu-đuje i napada one koji se protive ili djeluju protivno Crkvi, dakle aktere sekularne sfere, a tematski su napadi najčešće vezani uz podtemu obitelji i seksualnosti (pogotovo pobačaja).

Svjetovni mediji (na drugom mjestu) javljaju se kao javni, svjetovni forum u kojem društveni akteri raspravljaju, te razmjenjuju mišljenja, često kritizirajući događaje i/ili druge aktere koji su dio Crkve u Hrvatskoj. Tematski su usmjereni na neke društveno-političke teme i “hrvatske teme”, a podtemama na medije i političke manipulacije Crkvom (ili/i Crkve).

U tablici 9.a prikazani su akteri koji su napadani od drugih aktera po razdobljima.

Tablica 9.aAkteri koji su napadani od drugih aktera po razdobljima (f, %)

Akteri koji su napadani 1990. – 1994. 1995. – 1999. 2000. – 2004. Ukupno f Ukupno %

Crkveni akteri 42,8 50,0 20,3 34 33,7

Politički akteri 3,6 8,4 32,5 19 18,8

Svjetovni mediji 7,1 8,3 16,3 12 11,9

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

293


Akteri koji su napadani 1990. – 1994. 1995. – 1999. 2000. – 2004. Ukupno f Ukupno %

Akteri vlasti 0 8,2 20,4 12 11,9

Ostali međunarodni akteri 10,7 8,3 4,1 7 6,9

Ostali iz bivše SFRJ 17,9 4,2 0 6 5,9

Ostale državne službe 3,6 4,2 4,1 4 4,0

Hrvatska i Hrvati 3,6 8,3 2,0 4 4,0

Papa i Sveta Stolica 7,1 0 0 2 2,0

Ostale društvene skupine 3,6 0 0 1 1,0

Ukupno f 28 24 49 101

Ukupno % 27,7 23,8 48,5 100,0

Najnapadaniji akteri u komentarima bili su crkveni akteri (33,7%) (crkvena hijerar-hija i Crkva u Hrvatskoj, Glas Koncila, kardinal Kuharić, kardinal Bozanić i ostali vjerski akteri), a po učestalosti napadanja slijedili su ih politički akteri (18,8%) (političari –općenito, HDZ, političke stranke – općenito, ostale stranke, SDP), svje-tovni mediji (11,9%), te akteri vlasti (Sabor, Vlada i predsjednik RH) (11,9%). Ostali akteri (međunarodni akteri, ostali iz bivše Jugoslavije, ostale državne službe, Hr-vatska i Hrvati, Papa i Sveta Stolica, te ostale društvene skupine) napadani su još rjeđe (do 6,9%).

Crkva u Hrvatskoj i njezini djelatnici kao čuvari društvenoga morala i reda bili su meta napada svjetovnih medija, nevladinih udruga, Vlade i Sabora, te vlasti – općenito. Tematski radilo se o političkoj manipulaciji Crkvom, podjednako eko-nomskoj i socijalnoj situaciji, političkoj sceni, medijima, društvenim devijacijama i grupama s društvenoga ruba, te o Glasu Koncila koji su kritizirali većinom svjetov-ni mediji i ostali vjerski mediji, a podteme su najčešće bile Crkva i hrvatski narod, te političke manipulacije Crkvom.

Političari – općenito, (neimenovani) inače su česte mete javnih kritika12, što je vidljivo i u komentarima Glasa Koncila i to kroz podteme ekonomske i socijalne situacije, Hrvatske u međunarodnim odnosima, političkih struktura i predizbornih proglasa biskupa.

Svjetovni su mediji društveni akteri koji se često kao javni forum kritiziraju, a u komentarima su najčešće napadani u vezi s temama vjeronauka i etike u školi, dušebrižništva u vojsci, te društvenih transformacija.

12 Neodređeno naglašavanje krivnje političkih aktera primjerice u frazama “političari op-ćenito” ili su “neki političari” na neki način kolektivizira krivnju ili zamagljuje pojedinaca i umanjuje njihovu odgovornost. Sličan pristup “igre skrivača” u odgovornosti i krivnji za političke ili javne odluke prisutan je i kod diskursa glavnih nacionalnih dnevnih novina (Obad, Goldberger, 2004.), a ne služi javnom, općem dobru.

294

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


Akteri vlasti (Sabor, Vlada i predsjednik RH) uglavnom slijede logiku političara – općenito, po tipu aktera koji ih kritiziraju, kao i po najčešćoj podtemi (ekonom-ska i socijalna situacija), ali je na drugom mjestu prisutno pitanje zakonodavstva. Međunarodni akteri (SAD i druge velike sile, međunarodna zajednica općenito) kritizirani su zbog njihove međunarodne politike, a najviše kroz podteme Crkva i hrvatski narod, te osamostaljenje i rat.

4. Zaključci

Glas Koncila, kao službeno glasilo Katoličke crkve, u svojim je komentarima (od 1990. do 2004. godine) promovirao stavove Katoličke crkve u Hrvatskoj o društve-nim promjenama u tranzicijskom razdoblju, iako ih je vrlo rijetko opisivao pojmom tranzicije. Rezultati provedenog istraživanja potvrđuju radnu hipotezu po kojoj komentari Glasa Koncila pokazuju da je Crkva u pojedinim aspektima tranzicijskih promjena bila aktivan sudionik događaja, te da se različito odnosila prema temama i akterima u analiziranim razdobljima. Učestalost pojavljivanja dominantnih tema i podtema bila je određena specifičnim tranzicijskim društvenim kontekstom u Hrvatskoj.

U prvom razdoblju (1990. – 1994.) na djelu je bio proces izgradnje nacionalne dr-žave i rat. Crkva je pružila podršku vlasti koja je pobijedila na izborima i nastojala na mobiliziranju nacionalne samosvijesti Hrvata u ratnom razdoblju. Istovremeno, trudila se maksimalno iskoristiti novu društvenu situaciju u kojoj je, nakon deset-ljeća anonimnosti ušla u javnu sferu društva. Podjednako su bile prisutne “hrvatske teme” i neke društveno-političke teme. Drugo razdoblje (1995. – 1999.) karakteri-zira završetak rata, teška politička i ekonomska situacija (društvena nejednakost, siromaštvo, nezaposlenost, autoritarnost i zatvorenost društva) i ozbiljne kritike situacije na kraju toga razdoblja, podrška Crkve aktualnoj vlasti, daljnji rad na mo-bilizaciji nacionalnih osjećaja i smrt predsjednika Tuđmana. Najčešće su prisutne “hrvatske teme”.

Unatoč spomenutim gorućim ekonomskim i socijalnim problemima, analiza poka-zuje da se Crkva, naročito u drugom razdoblju, dominantno bavila samom sobom i ostvarenjem svojih interesa u društvu, u čemu je i uspijevala: Sveta Stolica pot-pisala je vrlo povoljne ugovore s hrvatskom državom, koji su je riješili niza briga s kojima se borila nakon devedesetih – izgradnja crkvenih objekata, financiranje iz državnoga proračuna (plaće i mirovine crkvenim službenicima), dušobrižništvo u bolnicama, vojsci, policiji i zatvorima, vjeronauk u predškolskim, osnovnoškolskim i srednjoškolskim ustanovama, valjanost crkvenog braka i niz drugih povlastica. Crkva se našla u izrazito privilegiranom položaju u odnosu na ostale vjerske za-jednice. Unatoč Bozanićeve sintagme o “grijehu struktura”, Crkva je podržavala HDZ-ovu vlast i dobro s njom surađivala i nije razrađivala temu “grijeha struktura”. Od teorijskih koncepata naročito se u drugom razdoblju očitim činio koncept po-litizacije religije i religizacije politike.

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

295


U trećem razdoblju (2000. – 2004.) dolazi do promjene vlasti, reformi i otvaranja Hrvatske prema globalnim i integracijskim procesima. Crkva, koja je protiv nove (“lijeve”) vlasti, postala je puno kritičnija prema vlasti i političarima i njihovim po-tezima nego što je to bila u prethodnom razdoblju. Konačno je počela odčitavati “znakove vremena” i baviti se, na svoj način, “grijehom struktura”: neke društveno-političke teme javljaju se gotovo deset puta češće od “hrvatskih tema”. U tom je raz-doblju Crkva zahtijevala promjenu zakona o pobačaju i o radu nedjeljom (zalagala se za zabranu pobačaja, kao i rada nedjeljom).

Djelovanje Crkve je (prema komentarima) u sva tri razdoblja bilo dominantno usmjereno na sadašnjost, na ovdje i sada, na ostvarenje vjekovnoga hrvatskog sna o hrvatskoj državi, u kojoj Crkva ima važnu ulogu (ne samo u sferi civilnoga društva, nego i u politici – proglasi biskupa, različite izjave biskupa...), u kojoj kristijanizira društvo (u kojemu je, prema popisu stanovništva, 87,8% katolika), s argumentima povijesnih zasluga za opstanak hrvatskoga naroda, povijesne uloge predziđa kršćanstva za Europu i najkatoličkije zemlje u Europi.

Ne samo da Crkva u analiziranom razdoblju nije razložno i analitički sagledavala nove “znakove vremena” (osiromašenje građana, pljačka nacionalnih resursa, ne-zaposlenost, kriminal, nesposobnost i nevoljkost političke elite da sve to zaustavi...) koji se tiču njenih vjernika koji su u Hrvatskoj u uvjerljivoj većini, nego je pokazi-vala i socijalnu neosjetljivost, apostrofirajući često probleme koji nisu bili ključni za hrvatsko društvo i njene vjernike. Briga za materijalne interese (povrat crkvene imovine, bavljenje dionicama, iznos koji dobiva iz državnog proračuna, rastroš-nost, neumjerena gradnja velebnih objekata) dovela je Crkvu u nesklad s vlastitim samorazumijevanjem – evanđeoskom biti njena poslanja na zemlji i s koncilskom Crkvom koja služi i koja je duhovno utočište.

Koliko su službene novine Katoličke crkve u Hrvatskoj zaista glas Koncila kada su u pitanju neki temeljni koncilski postulati koji se tiču dijaloga sa svijetom u kojem Crkva živi?

Dijalog Crkve na četiri razine postulirane na Koncilu (unutarcrkveni dijalog, dijalog s drugim kršćanima, s nekršćanima, s nevjerujućima), rijetko je bio tema komenta-ra. Unutarcrkveni dijalog nije se pojavio nijednom kao tema. Teološki pluralizam u Crkvi gotovo da i ne postoji, disonantni glasovi se neutraliziraju (niz je “slučajeva” koji o tome svjedoče). Dijalog s drugim vjerskim zajednicama kao tema gotovo ne postoji. Ni religijski pluralizam u društvu kao tema nije prisutan. Nevjerujući/ate-isti/agnostici kao tema također ne postoje, osim generalno negativne konotacije ateizma u vezi s ateističkim ideologijama.

Unatoč dominaciji katoličke vjere, stvarnost hrvatskoga društva danas ipak karak-terizira pluralizam vjerovanja, vrijednosti i životnih stilova, a analiza komentara Glasa Koncila pokazuje da Crkva nema puno sluha za prilagođavanje takvom društvu. Diskurs Glasa Koncila (Crkve) svojstveniji je tradicionalnom društvu koje je bilo uniformnije sa socijalnoga i kulturnog stajališta.

296

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


Literatura

1. Bajsić, V. (1972). Na rubovima crkve i civilizacije. Zagreb: Kršćanska sadašnjost.2. Boeckh, K. (1995). O crkvenom tisku u Hrvatskoj: Prikazivanje religije i nacije u Glasu

Koncila. Crkva u svijetu, 30 (2):204–216.3. Borowik, I.; Marinović Jerolimov, D.; Zrinščak, S. (2004). Religion and Patterns of So-

cial Transformation – or: How to Interpret Religious Changes in Post-Communism? U: Marinović Jerolimov, D., Borowik I., Zrinščak, S. (Eds.). Religion and Patterns of Social Transformation. Zagreb: Institute for Social Research in Zagreb, 9–19.

4. Borowik, I. (2004). Religion and Civil Society in Poland in the Process of Democratic Transformation. U: Marinović Jerolimov, D., Borowik, I., Zrinščak, S. (Eds.). Religion and Patterns of Social Transformation. Zagreb: Institute for Social Research in Zagreb, 125–139.

5. Centeno, M. A. (1994). Between Rocky Democracies and Hard Markets: Dilemmas of the Double Transition. Annual Review of Sociology, 20: 125–147.

6. Cifrić, I. (1995). Socijalno-ekološke orijentacije i odnos prema vjeri u kontekstu tran-zicije. Socijalna ekologija, 4 (1):15–33.

7. Cifrić, I. (1996). Tranzicija i transformacija – između norme i prakse. Socijalna ekologi-ja, 5(2):135–153.

8. Cifrić, I. (1998). Tranzicija i transformacija. U: Cifrić, I. i suradnici (Ur.). Društveni razvoj i ekološka modernizacija. Zagreb: Hrvatsko sociološko društvo i Zavod za so-ciologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, 47–78.

9. Črpić, G., Zrinščak, S. (2005). Između identiteta i svakodnevnog života: Religioznost u hrvatskom društvu iz europske komparativne perspektive. U: Baloban, J. (Ur.). U potrazi za identitetom: Komparativna studija vrednota: Hrvatska i Europa. Zagreb: Golden marketing – Tehnička knjiga, 45–83.

10. Črpić, G., Jukić, J. (1998). Alternativna religioznost. Bogoslovska smotra, 68 (4):589–617.

11. Franić, F. (1973). Putevi dijaloga. Split: Crkva u svijetu.12. Goldberger, G. (2006). From Antagonism to Establishment and Dominance: Re-con-

struction of Church-State Relations in Croatia. U: Révay, E., Tomka, M. (Eds.). Eastern European Religion. Budapest, Piliscsaba: Pázmány Társadalomtudomány, 5.:149–169.

13. Grubišić, I. (1997). Katolicizam i postkomunizam u Hrvatskoj. U: Grubišić, I. (Ur.). Crkva i država u društvima u tranziciji.: 157–166.

14. Grünfelder, A. (2002). “Profil” crkve u Hrvatskoj. U: Weber, B. i Dvornik, S. (Ur.). Hr-vatska, godinu dana nakon promjene – prva bilanca. Zagreb: Heinrich Boll Stiftung.

15. Hodžić, A. (2000). Preoccupation with the “Other”. U: Skopljanac Brunner, S., Gredelj, S., Hodžić, A., Krištofić, B. (Eds.). Media and War. Zagreb: Centre for transition and civil society research. Belgrade: Agency Argument, 19–40.

16. Juchler, J. (2000). Global Trends: The Transformation in Eastern Europe and European Unification. Dialogue and Universalism, 10 (12):33–59.

17. Ivan Pavao II. (1992). Centesimus annus (Stota godina). Enciklika. Zagreb: Kršćanska sadašnjost.

18. Jukić, J. (1993). Budućnost religije. Split: Matica hrvatska.19. Malović, S. (2004). Croatia. U: Petković, B. (Ed.). Media Ownership and its impact on

media independence and pluralism. Ljubljana: Peace Institute, 119–140.20. Mandelbaum, M. (Ed.). (1996). Postcommunism: Four Perspectives. New York: Council

on Foreign Relations Press.21. Marasović, Š. (1997). Crkva i država u komunističkim društvima. U: Grubišić, I. (Ur.).

Crkva i država u društvima u tranziciji. Split: Hrvatska akademska udruga, 25–43.

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

297


22. Marinović Bobinac, A. (1991). Analiza sadržaja tiska malih vjerskih zajednica u Za-grebu. Zagreb: Institut za društvena istraživanja u Zagrebu.

23. Marinović Bobinac, A. (1993). Aktualnost dijaloga Katoličke crkve s nevjerujućima na razmeđu dva stoljeća. U: Bahtijarević, Š. (Ur.). Prilozi izučavanju nereligioznosti i ate-izma. Zagreb: Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, 37–46.

24. Marinović Bobinac, A. (1995). Necrkvena religioznost u Hrvatskoj. Društvena istraživanja, 4/6:853–865.

25. Marinović Bobinac, A. (1999). Urbanost pentekostalnih zajednica: socijalno-demograf-ska obilježja zagrebačkih pentekostalaca. Sociologija sela, 37/4:407–425.

26. Marinović Jerolimov, D. (2001). Religious Changes in Croatia: Some empirical Data from 1972, 1982 and 1999 in the Zagreb Region. U: Borowik, I., Tomka, M. (Eds). Religion and Social Change in Post-Communist Europe. Krakow: Zaklad Wydawniczy Nomos, 63–180.

27. Mataušić, M.; Nikodem, K.; Črpić, G. (2001). Crkva i mediji. U: Aračić, P. (Ur.). Jeremija što vidiš? Crkva u hrvatskom tranzicijskom društvu. Đakovo: Biblioteka Diacovensia, 53–76.

28. Matijević, M. (2005). Recepcija Srba i Srbije u katoličkome vjerskom tisku 1980.-1991. godine. U: Graovac, I. (Ur.). Dijalog povjesničara-istoričara. Zagreb: Zaklada Friedrich Naumann, 9: 469–486.

29. Melich, J. S. (2000). The Relationship Between the Political and the Economic in the Transformations in Eastern Europe: Continuity and Discontinuity and the Problem of Models. East European Quarterly, 34 (2):131–157.

30. Melich, J. S. (2005). Breaking the Postcommunist Liminality: The Transformation Proc-ess in Eastern Europe. Demokratizatsiya: The Journal of Post-Soviet Democratization, 13 (1):117–139.

31. Neuendorf, K. A. (2002). The Content Analysis Guidebook. London: Sage Publications.32. Obad, O.; Goldberger, G. (2004). Who is to Blame? Discourse Analysis of Responsibil-

ity/Guilt in Croatian Daily Newspapers. Trans – Internet Journal for Cultural Sciences, Nr. 15, dostupno na: http://www.inst.at/trans/15Nr/02_3/obad15.htm.

33. Offe, C. (2004). Capitalism by Democratic Design? Democratic Theory Facing the Tri-ple Transition in East – Central Europe. Social Research, 71(3):501–528.

34. Papa Pavao VI. (1979). Ecclesiam suam. (Crkvu svoju). Zagreb: Kršćanska sadašnjost.35. Plačko, Lj. (1985). Djelovanje crkve i prihvaćanje religiozno-crkvene doktrine. Zagreb:

Institut za društvena istraživanja u Zagrebu.36. Relja, R. (1998). Analiza sadržaja vjerskog tiska u vremenskom razdoblju od 1991. do

1995. godine: Glasa Koncila, Kane i Karitasa. Zagreb: Filozofski fakultet u Zagrebu, magistarski rad.

37. Skledar, N. (1984). Dijalog kršćana i marksista. Beograd: Mladost.38. Sztompka, P. (2000). Cultural Trauma: The Other Face of Social Change. European

Journal of Social Theory, 3(4):449–466.39. Šagi-Bunić, T. (1972). Ali drugog puta nema. Zagreb: Kršćanska sadašnjost.40. Šterc, J.; Bošnjak, B.; Bahtijarević, Š. (1971). Analiza vjerske štampe. Zagreb: Institut za

društvena istraživanja u Zagrebu.41. Šagi, B. Z. (1997). Novi stavovi Katoličke crkve u odnosu Crkve i države. U: Grubišić,

I. (Ur.). Crkva i država u društvima u tranziciji. 17–26.42. Tomka, M. (1995). The Changing Social Role of Religion in Eastern and Central Europe:

Religious Revival and its Contradictions. Social Compass, 42 (1):17–26.43. Vereš, T. (1973). Filozofsko-teološki dijalog s Marxom. Zagreb: FTI DI.44. Vrcan, S. (1980). Studije i eseji iz sociologije religije. U: Vušković, B. i Vrcan, S. (Ur.).

Raspeto katoličanstvo. Zagreb: Naše teme.

298

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


45. Vrcan, S. (1985). Koncil i Katolička crkva u iskušenjima suvremenog doba. Pogledi, 15 (3):19–30.

46. Vrcan, S. (1998). O tranziciji s različitih uglova. Revija za sociologiju, 3–4:243–248.47. Vrcan, S. (2001). Vjera u vrtlozima tranzicije. Split: Glas Dalmacije – revija Dalmatinske

akcije.48. Zrinščak, S. (2004). Religion and Society in Tension in Croatia: Social and Legal Status

of Religious Communities. U: Richardson, J. T. (Ed.). Regulating Religion: Case Studies from Around the Globe. 299–318. New York: Kluwer Academic/Plenum Publishers.

49. Županov, J. (2001). Industrijalizirajuća i deindustrijalizirajuća elita u Hrvatskoj u drugoj polovici 20. stoljeća. U: Čengić, D. i Rogić, I. (Ur.). Upravljačke elite i modernizacija. Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar.

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

299



A n k i c a M a r i n o v i ć B o b i n a c , G o r a n G o l d b e r g e rInstitute for Social Research in Zagreb, Zagreb, Croatiae-mail: [email protected], [email protected]

Glas Koncila – a True Mission or Simply a Name: Analysis of the Commentaries During the Period of Social Transition in Croatia

Abstract

In the text the authors discuss the transition period in Croatia and its social and religious changes. They explain the social context of the country where Catholicism has become an important part of the individual and collective identity and present the history of the Catho-lic Church in Croatia. The text presents the results (frequency and percentage) of analysed commentaries which appeared in Glas Koncila (a weekly newspaper of the Catholic Church) and their attitude towards dominant topics, such as the relations between the Church and the state, some political events, other religious communities, “Croatian themes”, reevange-lization, the Vatican and the world, the actors of the transition period in Croatia from 1990 to 2004. The working hypothesis has been confirmed: the Church was an active participant in some aspects of transitional changes and it showed different attitudes to themes and actors in the analysed periods. The frequency of dominant themes and actors was defined by the specific social transition in Croatia. The first period (1990–1994) was characterised by the war of independence and the creation of a national state. The Church supported the elected government and worked on the revival of the Croatian national feelings.“Croatian themes” and some social and political themes were equally present in the commentaries The second period (1995–1999) was marked by the end of the war, a very difficult political and economic situation, the Church support of the government, further strengthening of the national feelings, a serious criticism of the HDZ government towards the end of this period, President Tuđman’s death and the end of the HDZ largely authoritarian govern-ment. “Croatian themes” were mostly present in the commentaries. In the third period (2000-2004) the government changed, Croatia opened to reforms, global and integration processes. The Church was openly against the new,”left” government and criticized it much more strongly than in the previous period. Finally, it became more sensitive to “the changes in time” and started dealing, in its way, with “the sin of structures”: some political and social themes were almost ten times more present than “Croatian themes”.

Actors who appear most frequently in the commentaries are the Church, the Pope and the Vatican, the government and the secular media.

Key words: Croatia, period of transition, religious revival, the Catholic Church, Glas Koncila, commentaries, content analysis.

Received in February 2008Accepted in February 2008

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

301

Rastafarijanstvo u Hrvatskoj

B e n j a m i n P e r a s o v i ćInstitut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb, HrvatskaE-mail: [email protected]

SAŽETAK Namjera ovog rada jest istražiti rastafarijanstvo u Hrvatskoj, raznovrsne oblike pojavnosti rastafarijanskih uvjerenja i eventualnih duhovnih praksi. Rasta-farijanski pokret nastaje na Jamajci tridesetih godina prošloga stoljeća, na temelju tradicije garveističkoga pokreta i propovijedanja Marcusa Garveyja. Garveyjeve rije-či o “skoroj krunidbi crnog kralja” pripadnici rastafarijanskoga pokreta uzimaju kao proročanstvo koje se ispunilo u povijesnom događaju iz 1930. godine, kada je etiop-ski car Tafari okrunjen u kralja uzevši kraljevsko ime Haile Selassie. Ras kao riječ za cara, Tafari kao ime, uz starozavjetno Jah (Jahve) činit će najčešći uzvik rastafarija-naca i sažeto izražavati njihovo duboko uvjerenje o Mesiji koji se vratio, o Bogu koji će pomoći napaćenom crnom narodu da se oslobodi ropskih i neokolonijalističkih okova u svom povratku u Afriku kao Kraljevstvo Nebesko. Rastafarijanski pokret započeo je kao jamajkanski, ali se proširio u druge zemlje migracijama Jamajkanaca i širenjem reggae glazbe. Nekoliko generacija reggae glazbenika koristili su reggae kao glavni medij za vlastitu religioznost, za prenošenje poruka o Bogu, a okupljanja slična bogoslužjima odvijala su se često uz reggae glazbu.

Upravo je univerzalna moć glazbe, uz praksu nastajanja subkulturnih životnih stilova na temelju glazbenih pravaca, mjesto posredovanja i mjesto začetka domaćih recep-cija rastafarijanstva. Na osnovu sudjelovanja u raznovrsnim okupljanjima na domaćoj reggae sceni, uz intervjuiranje dvadesetak pripadnika scene i anketiranje tridesetak glazbenika koji čine reggae scenu, zaključuje se o postojanju rastafarijanskih uvje-renja u hrvatskom kontekstu. Dvije temeljne dimenzije iskazivanja rastafarijanstva u Hrvatskoj odnose se na klasične i našoj sredini poznate koordinate kršćanstva, s jedne strane, i suvremene oblike duhovnih praksi prisutnih u new age tradiciji, s druge strane. Rastafarijanstvo nije postalo jedinstvenom doktrinom ni u regiji svoga nastanka. Rastafarijanci nisu željeli izgraditi crkvu ni sličnu hijerarhijsku organizaciju, pa je prirodno da u Hrvatskoj također nalazimo samo elemente rastafarijanstva na različite načine povezane s reggae scenom i drugim scenama (sub)kulture mladih. S obzirom na dinamiku subkulturnih scena, (re)definiranja subkulturnih situacija, rasta-farijanstvo nije čvrsto omeđeno područje, a dosadašnje istraživanje dokazuje njegovu snažnu prisutnost na nekim dijelovima hrvatske subkulturne i alternativne scene.

Ključne riječi: rastafarijanstvo, reggae scena, (sub)kulture mladih, hrvatsko društvo.

Primljeno: siječanj 2008.Prihvaćeno: veljača 2008.

UDK: 316.723:289(497.5)Izvorni znanstveni rad


302

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


1. Uvod

Šira javnost zapadnoga svijeta doznala je za rastafarijanizam preko prve među-narodno priznate zvijezde Trećeg svijeta – glazbenika, pjesnika i rastafarijanca – Boba Marleyja.

Bob Marley, kao i većina drugih reggae glazbenika iz razdoblja širenja reggaea s Jamajke u druge zemlje, bio je pripadnik rastafarijanskog pokreta, koji uz svoju primarno religijsku dimenziju sadržava i druge, kulturno-političke dimenzije soci-jalnih pokreta.

Popularnost reggae glazbe, njeno širenje i prepletanje s drugim glazbenim obli-cima, prisutnost reggae subkulture u mnogim zapadnim zemljama, omogućilo je zainteresiranoj javnosti i izvan akademskih krugova upoznavanje s rastafarijan-skom religioznošću, upravo zbog neraskidive povezanosti dobrog dijela reggaea s rastafarijanskom tematikom.

Namjera ovoga rada jest istražiti postojanje rastafarijanstva u hrvatskom kontekstu i propitati raznovrsne oblike recepcije rastafarijanske duhovnosti na mjestima gdje se domaći akteri s tim fenomenom susreću.

2. Ciljevi i metode istraživanja

S obzirom da slični radovi u Hrvatskoj ne postoje, i da tezu o postojanju rastafari-janstva (na dubljem nivou od preuzimanja dijela simbolike u kulturi mladih) nitko još u našoj sredini nije postavio, utvrđivanje postojanja i oblika pojavnosti rasta-farijanstva predstavlja osnovni cilj istraživanja. Radom će se pokušati odgovoriti na pitanje kako i na koji način možemo govoriti o rastafarijanstvu u našoj sredini, odnosno kako i na koji način nastaju hrvatski rastafarijanski akteri. Istraživanje uključuje promatranje i sudjelovanje, intervju i anketu. Subkulture mladih godina-ma su predstavljale glavni predmet interesa autora ovoga rada, tako da istraživanje ne kreće od potrebe stvaranja mreža kontakata, ono ih podrazumijeva. Osim toga, postoje i domaće web-stranice, forumi u kojima raznovrsni akteri reggae scene raspravljaju, između ostalog, i o pitanjima religije, vjere, crkve, rastafarijanstva i srodnih tema, neposredno vezanih uz temu ovoga rada. Tijekom 2004. i 2005. godine sudjelovao sam u većini događanja/rituala reggae scene koja se u tom raz-doblju širila i brojčano uvećavala. Tijekom 2006. napravio sam desetak intervjua s akterima scene zbog RIME1 projekta kojeg je financiralo sveučilište u Warvicku, što se pokazalo korisnim za ovaj rad iako religioznost nije bila u prvom planu istra-živanja. Na temelju dugogodišnjeg praćenja i poznavanja aktera mogao sam izdvo-

1 RIME – trogodišnji projekt “Realising Indegenous Multiculturalism through Education”. Detaljnije na: www2warwick.ac.uk/fac/soc/sociology/research/current/rime/

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

303

B. Perasović: Rastafarijanstvo u Hrvatskoj

jiti iz općeg uzorka reggae scene one koji prihvaćaju rastafarijanstvo na različitim razinama, pa ih intervjuirati za potrebe ovog rada, što je i učinjeno krajem 2007. godine. Također, kao mentor za izradu diplomskog rada Ane Petrović sudjelovao sam u prikupljanju podataka i strukturiranju uzorka koji se nije preklopio s ranije intervjuiranim osobama, a uključio je 30 glazbenika s reggae scene koji su ispunili anketu Životni stilovi muzičara u Hrvatskoj.

3. Nastanak rastafarijanskog pokreta

U hrvatskim sociološkim publikacijama prije 17 godina objavljen je rad Rastafari-janska utopija (Dubreta i Perasović, 1990.) u kojem je objašnjen nastanak rastafa-rijanizma. U navedenom radu govori se o počecima rastafarijanizma, od pokreta koji mu prethode (etiopijanizam, panafrikanizam i iznad svega pokret obilježen djelovanjem Marcusa Garveyja), preko tridesetih godina prošlog stoljeća kada je okrunjen Haile Selassie, do razvoja reggae glazbe koja je bila sredstvom i primje-renim oblikom prenošenja poruke od sedamdesetih godina 20. stoljeća pa sve do današnjih dana. Također, zbog varijacija u organizacijskoj, vrlo labavoj formi oku-pljanja rastafarijanskih vjerskih zajednica i zbog ukorijenjenosti rastafarijanstva u svakodnevnom životu, autori su analizirali aspekte izgleda rastafarijanaca, njihovu prehranu, odnos prema prirodi, jeziku, upotrebi kanabisa i glazbi. Ovdje je potreb-no podsjetiti na nastanak i ključne točke rastafarijanizma da bismo uopće mogli problematizirati raznovrsnu recepciju u hrvatskom kontekstu.

Marcus Garvey, rođen na Jamajci, predstavlja jednu od najutjecajnijih osoba u povi-jesti crnačkih pokreta. Bio je vođa pokreta za repatrijaciju (povratka u domovinu), a njegova organizacija U.N.I.A. (Universal Negro Improvement Association) brojala je dvadesetih godina prošlog stoljeća blizu pet milijuna članova. Osim što je bio propovjednik, nakon odlaska s Jamajke u SAD postaje i sindikalni vođa, aktivist obespravljenoga afroameričkog radništva. Njegov slogan “Afrika Afrikancima” bit će preuzet od strane brojnih antikolonijalističkih pokreta i drugih aktera, kako u Africi, tako i u zemljama u kojima su potomci robova počeli polako osvještavati vlastitu poziciju, porijeklo i perspektivu. Interpretirajući Bibliju u skladu s činjeni-cama o tamnoj puti “Božjeg naroda” i biblijskim dokazima o značaju Afrike kao kolijevke civilizacije, Biblija postaje uporište za povratak izgubljenog ponosa crne rase. Etiopija je u to doba bila sinonim za Afriku, a Garvey je svojom interpretaci-jom Biblije ukazivao na drevnu kulturu i mudrost, razvijenost civilizacije u Etiopiji/Africi kada su Europljani bili “divljaci”. Garvey nije samo ukazivao na prošlost, na činjenice koje su vraćale ponos i dignitet porobljenim Afrikancima, nego je propo-vijedao i o budućnosti i o vremenu kada će se drevna mudrost afričkih civilizacija ponovno uzdići i iznova stvoriti na dobrobit crne rase. Kada je Garvey ponovno napuštao Jamajku 1916. godine, izgovorio je sljedeću rečenicu: “Uprite svoje oči u Afriku, tamo će uskoro biti okrunjen crni kralj, i on će biti Iskupitelj”.

Četrnaest godina kasnije, u Etiopiji je princ Tafari okrunjen za kralja, što je bio događaj kojemu je Zapadni svijet pridao veliku važnost, a novoj kruni poklonile

304

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


su se i sve ostale, počevši od engleske. Možemo lako zamisliti kako je taj događaj odjeknuo na Jamajci, ali i drugdje gdje su među raseljenim Afrikancima traga osta-vili etiopijanistički i garveistički pokreti. Dokazi o ispunjenju proročanstva nisu bili sadržani samo u činjenici da je doista okrunjen crni kralj, koji je uzeo ime Haile Selassie (moć trojstva), nego su se dodatno osnaživali različitim nazivima kralja, kao npr.: “Kralj Kraljeva”, “Gospodar Gospodara”, “Osvajački Lav iz Judina pleme-na”. O povratku nečega velikog i zaboravljenog govorile su i tvrdnje kraljevske obitelji o neprekinutoj lozi još od kralja Solomona. Pošto se za princa rabila riječ “ras”, ras Tafari je zapravo Haile Selassie, pa možemo smatrati njegovu krunidbu temeljem za nastajanje rastafarijanizma. Percepcija tog događaja iz 1930., kao is-punjenja Garveyjeva proročanstva, kod jednog dijela Jamajkanaca stvorila je čvrst dojam o povratku Mesije, o ras Tafariju (Haile Selassie) kao živom Bogu, o skorom oslobođenju iz patnji ovakvog svijeta i povratku u Afriku kao u Kraljevstvo Božje, naravno na Zemlji. Ovakvi stavovi, ovo oduševljeno obogotvorenje etiopskoga kralja, ukidanje onostranosti i čekanja kraljevstva nebeskoga, utemeljenje crnoga kraljevstva i oslobođenja u sadašnjosti, u razdoblju kolonijalizma i svježih uspo-mena na ropstvo, svjedoči nam o jednoj specifičnoj socijalnoj i duhovnoj energiji, mobilizaciji, o nastajanju pokreta koji zovemo rastafarijanskim. Desetljećima ka-snije, i dalje će biti primjerenije govoriti o pokretu i spontanosti, o rastafarijanstvu i vjeri, o duhovnoj praksi i socijalnom pokretu, a ne o crkvi ili čvrstoj religijskoj organizaciji.

Pokret koji je započeo na Jamajci nakon vijesti o crnoj kruni koju priznaje cijeli svijet, susreo se s represijom. Vlastima nije bio simpatičan pokret koji je slavio cr-noga Boga, koji snažnu duhovnu komponentu spaja s principima pravedne borbe protiv ropstva, rasizma, kolonijalizma, pokret koji stvara svoje komune, zajednice i koji želi ovdje i sada, mimo svih drugih postojećih autoriteta, biti jedno s Bogom, prirodom i starim zakonima. Rastafarijanci su ovu civilizaciju i društvo u kome živimo nazvali Babylon, poistovjećujući se s Izraelcima i smatrajući kako će crna rasa izaći iz Babylona, kao što je izraelski narod pod vodstvom Mojsije izašao iz Egipta. Puštali su duge dreadlockse evocirajući Samsona, identificirajući se s lavom, lavljom grivom i ponosnim hodom. Samopouzdanje i samopoštovanje poraslo je već od prvih slika crnog kralja koje su novine objavile, a rastafarijansko uvjerenje nalagalo je potpuno uspravan hod i ukidanje ropskoga mentaliteta kod jamajkan-skih potomaka robova koji su sada u potpunosti odbili poniznost i poslušnost bijelim kolonizatorima. Rastafarijanci su svoj pokret stvarali u teškim uvjetima – bili su premlaćivani i zatvarani, djecu su im izbacivali iz škola i nasilno šišali, oduzimali su im Biblije u kojima su bili označeni dijelovi koji ukazuju na činjenicu da je “pobijedio lav iz Judina plemena, Davidov izdanak, tako da može otvoriti knjigu i njezinih sedam pečata”, ili da “na svom ogrtaču na boku nosi napisano ime: Kralj Kraljeva i Gospodar Gospodara” (Dubreta i Perasović, 1990.:673). Naj-češći uzvik rastafarijanaca, koji se i danas čuje na reggae koncertima širom svijeta jest Jah Rastafari, što zapravo znači da je ras Tafari/Haile Selassie – Bog. Ime koje su uzeli za Boga je ono iz Staroga zavjeta – Jahve (Jah). Rastafarijanizam se razvi-jao u uvjetima represije i kriminalizacije, uglavnom daleko od očiju javnosti izvan Jamajke. Velike migracije Jamajkanaca u Veliku Britaniju i SAD proširit će rastafari-

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

305


janski pokret preko granica regije u kojoj je nastao. No, prvi pravi val širenja počet će šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća s reggae glazbom koja je postala primjerenom glasnogovornicom pokreta, i ostala to do današnjih dana.

Rastafarijanci nisu stvorili čvrstu organizaciju niti crkvu. Oni predstavljaju vjerski nadahnut širi društveni pokret, jednim dijelom i specifičnu kršćansku denomina-ciju. No element spontanosti, povezivanja pojmova Boga, prirode i čovjeka, i iznad svega mogućnost življenja onoga u što vjeruju, približava ih mnogim suvremenim društvenim pokretima koji uključuju različite duhovne prakse. Prisutnost vjere u svakodnevnom životu, nastojanje da se svakodnevni život prožme kršćanskim principima, poznato je danas kao “praktično kršćanstvo”, i na našim prostorima. No, drugi elementi rastafarijanskih nastojanja oko principijelnosti u svakodnev-nom životu pripadaju tradiciji društvenih pokreta koje je sociologija nazivala al-ternativnim, utopijskim, emancipatorskim ili pak kontrakulturnim. S obzirom na materijalizam, militarizam i antiekološki karakter današnjega svijeta, mnoge su od oporbenjačkih tendencija povezane. Uostalom, Theodore Roszak (1978.) u svojoj studiji hipijevskih i brojnih drugih srodnih otpora američkom društvu s kraja 60-ih godina 20. stoljeća, ponudio je primjer ranih kršćana kao kontrakulturnih aktera koji su nakon obespravljenosti i progona uspjeli postati vladajućom kulturom u određenom prostoru i vremenu. No, rastafarijanci se nisu postavljali tako univer-zalistički kako iz prethodnoga možda zaključujemo. Ne smijemo zaboraviti da nastaju u strogo rasnom kontekstu tek pronađenoga samopouzdanja potomaka po-robljene i raseljene Afrike, pa tako dijele zajedničko područje s drugim pokretima koji su nazivani “afrocentričkim”, barem kada je riječ o klasičnom rastafarijanstvu. Iz garveizma su moguća oba puta, integracionistički i separatistički – očevi Marti-na L. Kinga i Malkolma X-a bili su garveisti. Rastafarijanstvo najčešće uključuje ve-getarijanstvo, ekološku svijest, pa zbog spoja takvih načela i spremnosti za borbu, a ne samo za molitvu, nije nerazumljivo zašto je lik rastafarijanca bio pozitivnim simbolom mnogih novih socijalnih pokreta bjelačke, građanske mladeži zapad-noeuropskih društava. J. Owens (1976.), koji je istraživao rastafarijanski pokret na Jamajci, smatra da je priroda temeljno polazište rastafarijanskoga pogleda na svijet. Zbog imperativa prirodnosti rastafarijanci ne žele šišati kosu, niti jesti konzervira-nu hranu, niti živjeti u gradovima. Osim upečatljivog izgleda (dreadlocks), odnosa prema prirodi, inzistiranju na zdravoj prehrani (I-tal food) i reggae glazbi. Uz sve navedeno postoje još dva aspekta svakodnevnoga života koja se ne mogu zaobi-ći, a to su jezik i sveta biljka. Jezik je nastao u uvjetima kreolizacije engleskoga jezika i predstavlja rastafarijansku svijest o sebi, Bogu, kolonizatorima, korijenima i potrebi samoodređenja. Intervencijama u jezik rastafarijanci su intervenirali u društvenu stvarnost. Pogledajmo samo revolucionarnu transformaciju koju je doži-vjela povratna zamjenica za prvo lice jednine. Me u engleskom jeziku, po mišlje-nju rastafarijanskih aktera, označava podređenost i poniznost, ropsku poslušnost zahtijevanu i očekivanu od robovlasnika i kolonizatora (Me go me home, Me have me book i sl.), što je jednoga rastafarijanskog pjesnika dovelo do tvrdnje – “Me have no friends inna society, me still search for me identity”. Suprotno ovom Me, rastafarijancima je bilo jako važno naglasiti I i upotrebljavati taj oblik svuda, gdje god je moguće. Još češće taj se oblik upotrebljava kao I’n’I, što znači i “ja”, ali i

306

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


“mi”, s odgovarajućim nastavcima tvoreći povratnu zamjenicu (I-self ). I and I (I’n’I) označava i jedinstvo svakog rastafarijanca s Rastafarijem, s Bogom. Jezikom jedne drukčije filozofske tradicije, moglo bi se reći, taj pojam znači i samosvijest (Dubreta i Perasović, 1990.:677).

Sveta biljka (indijska konoplja, poznatija kao marihuana) često je bila povod kri-minalizacije rastafarijanaca, no oni je nisu zbog toga prestali koristiti, kao što ni Jehovini svjedoci nisu prestali odbijati pozive u vojsku, iako su zbog toga godina-ma sjedili u zatvorima. Sveta se biljka koristi u obredne svrhe, u medicini, prehrani i drugim aspektima svakodnevnoga života. Rastafarijanci smatraju da je to prva biljka koja je izrasla na grobu kralja Solomona, pa je zato zovu (uz još brojna druga imena) biljkom mudrosti. Na Jamajci se indijska konoplja koristila i prije rastafari-janskoga pokreta, no oni su je učinili zaštitnim znakom vlastitoga pristupa u kojem se nije željelo pokleknuti pred prohibicionističkim zakonima Babylona, pa Leo-nard Barett (1982.) smatra da je to bio jedan od prvih oblika protesta i dokazivanja slobode od babilonskih zakona.

Rastafarijanska ikonografija redovito uključuje lavove, slike Selassiea, boje eti-opske zastave (zelenu, žutu i crvenu), citate iz Biblije, slike Marcusa Garveyja, a dijelovi te ikonografije su zbog masovnih medija, glazbe, tržišta, te identifikacij-skih kodova kultura mladih, danas planetarno prisutni, često potpuno izvan bilo kakvoga konteksta rastafarijanizma. Rastafarijanski pokret traje već skoro osam-deset godina, sa svojim različitim fazama, plimama i osekama, različitim tretma-nima vlastodržaca i pokušajima manipulacija političkih stranaka na Jamajci. Smrt etiopskoga kralja nije pokolebala rastafarijance koji su proglasili da Jahve ne može umrijeti, ne obazirući se previše na analize Selassiea kao povijesne ličnosti. Većina autora smatra da se rastafarijanizmu ne može pristupiti kao jednoj dok-trini. Rastafarijanizam je daleko od jedinstvenosti, sustavnosti i jednoznačnosti. Zbog toga je moguće da neki autori, promatrajući rastafarijanstvo iz perspektive sociologije religije u Velikoj Britaniji, (Wright, 1984.), uspoređuju ova vjerovanja s adventističkim i pentekostalnim crkvama, te Jehovinim svjedocima. Na drugoj strani postoje studije koje se bave rastafarijanstvom iz perspektive antikolonija-lističke (čak antikapitalističke) borbe naroda Trećeg svijeta, navodeći primjere aktera koji su spajali rastafarijanizam i marksizam (Campbell, 1985.). Također nije nimalo slučajno da je Stuart Hall (1989.), kao jedan od začetnika kulturnih studija, navodio upravo rastafarijanski diskurs kao primjer artikulacije u svojim raspravama o postmoderni i artikulaciji.

Do sada navedeno predstavlja samo ključne koordinate rastafarijanstva, bez ula-ženja u različite oblike vjerskih povezivanja rastafarijanaca na Jamajci, poput Bobo Dreads zajednice (za koju se smatra da predstavlja radničku klasu i siro-mašne) ili zajednice Dvanaest plemena Izraelovih (koja predstavlja okupljanje rastafarijanaca srednje klase), ili na stotine drugih, rastafarijanstvom inspiriranih zajednica širom svijeta. Po strani je ostalo i analiziranje specifičnosti rastafarijan-stva u uvjetima Velike Britanije, u jednom sociokulturnom kontekstu drukčijem od jamajkanskoga. No, ovdje nam je prije svega stalo do postavljanja pitanja o

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

307


rastafarijanstvu u Hrvatskoj, čemu prethodi pitanje, kako je uopće moguće da nešto tako specifično, povijesno i kontekstualno vezano uz Afriku, ropstvo, Ja-majku, crnačku interpretaciju Biblije, ima stvarnu i djelatnu vezu s nekim akteri-ma u hrvatskom društvu?

4. Rastafarijanstvo u Hrvatskoj

4.1. Nastanak reggae scene osamdesetih godina 20. stoljeća

Odgovor na postavljeno pitanje treba tražiti u nastajanju (sub)kultura mladih, nji-hovoj komunikacijskoj i identifikacijskoj praksi. Također ne smijemo zaboraviti ni višeslojnu prisutnost kompleksne new age paradigme, niti odnos te paradigme s tradicionalnom i deklarativno masovno prihvaćenom paradigmom katoličanstva u Hrvatskoj. Iz potrebe objašnjenja valjanosti brojnih socioloških teorija o subkul-turi i propitivanja primjenjivosti tih teorija (nastalih na tlu britanske i američke sociologije) u hrvatskom kontekstu (Perasović, 2002.), treba izdvojiti dvije bitne dimenzije. Prva se odnosi na postojanje dviju razina značenja pojma subkultura, dakle na neku konkretnu društvenu grupu, društvenoga aktera (klapu, škvadru, ekipu itd.), ali i na subkulturu kao simboličku strukturu. Druga bitna dimenzija također ima svoja dva dijela – s jedne strane riječ je o onom nasljeđu sociologi-je subkulture koje govori o svojevrsnom djelovanju koji nam se na prvi pogled može činiti pasivnim, poput procesa recepcije glazbe, a uključuje niz postupaka svijesti, osjećaja, prerade i pregrupiranja iskustva, zapravo jednog tipa spoznaje. S druge strane, a također u pojmu djelovanja, iz istog nasljeđa sociologije subkul-ture poznajemo svojevrstan rad na predmetima masovne kulture kojim pripadnici subkulturnih stilova preuzimaju, preoblikuju, rekontekstualiziraju značenja. S onu stranu klasnog determinizma možemo dosta toga iz ranih, ali još uvijek aktualnih radova birminghamske škole (Willis, 1978.; Hebdige, 1980.), preuzeti u hrvatski kontekst. Dok je klasni determinizam i želja za kritikom navodne pasivnosti hi-pijevskih druženja oko slušanja glazbe onemogućavao ponekad birminghamske autore u zaključivanju, njihove teze o raznovrsnom subkulturnom djelovanju na artefaktima masovnoga društva u potpunosti su primjenjive na ono što se kod nas događalo sa subkulturalizacijom dijela mladih. Također treba naglasiti neverbal-nu dimenziju, držanje, geste i opći image, što se u doba masovnih medija brzo i lako prenosi bez nužnog poznavanja jezika zemlje iz koje neki subkulturni akteri dolaze.

Glazba je vrlo moćan medij, bez obzira govorimo li o zapadnoj tradiciji tumače-nja od predsokratovaca do Schopenhauera, o šamanskom bubnju koji omogućuje seljenje duše i astralna putovanja, ili o terapiji glazbom, pa sve do utjecaja glazbe na životinje. Poznavanje snažnoga utjecaja glazbe, uz pažljivu analizu procesa u kojem se događa prisvajanje glazbenih svjetova, primanje i preoblikovanje zna-čenja, mogućnost da se na temelju glazbe (metaforički, ali i doslovno) zasnivaju životni stilovi i identiteti, omogućuje jedan dio potrebnog razumijevanja recepcije rastafarijanstva u Hrvatskoj.

308

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


Krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina 20. stoljeća, reggae glaz-ba stiže u naše krajeve gdje već postoji rock kultura s pratećom infrastrukturom diskografskih kuća, prodavaonica ploča, glazbenih časopisa, klubova, domaćih bendova i gostovanja stranih, u većim ili manjim dvoranama. Tijekom osamdesetih pojavljuju se i prve reggae emisije (reggae session), domaći bendovi koriste reggae kao dio svoga glazbenog izraza (Haustor). Informiranost o reggae kulturi raste, organiziraju se i veći koncerti (Misty in Roots), uz nešto stalnije glazbene slušaoni-ce, domaći ljubitelji putuju u druge zemlje donoseći nove informacije i iskustva s međunarodne reggae scene. U to vrijeme u Zagrebu studira i veliki broj studenata iz Afrike od kojih neki imaju kontakt s reggae glazbom i rastafarijanstvom. Valja naglasiti da je riječ o razdoblju fragmentacije subkulturnih stilova u Hrvatskoj, što je istovremeno praćeno i procesom specifičnog miješanja stilova i nastajanja afek-tivnih saveza na široj sceni. Osamdesete su doba novih društvenih pokreta, pa se reggae glazba i rastafarijanska ikonografija pojavljivala i na demonstracijama protiv atomskih centrala (posredovano katastrofom u Černobilu), i sličnim manifestacija-ma inspiriranim nastajućom zelenom paradigmom. Ako tome pridodamo i domaće odjeke suradnje britanskih reggae glazbenika s punk/hard core akterima, gosto-vanje Burning Speara u Ljubljani, možemo tvrditi kako je do kraja osamdesetih reggae glazba postala jednim od elemenata posredovanja životnoga stila domaćih subkulturnih aktera.

To, naravno, ne znači automatsko preuzimanje rastafarijanske religioznosti, ali svjedoči o upoznavanju, interakciji, razmjeni, definiranju i redefiniranju subkultur-nih situacija. Nitko nije mogao izbjeći određeni odnos prema rastafarijanstvu ako je riječ o uronjenosti u reggae scenu. Makar se radilo o odbijanju rastafarijanstva, moralo je postojati zapažanje, referiranje, uspostavljanje nekoga, ponekad i ambi-valentnoga, odnosa prema dominantnim porukama većine reggae pjesama. Bilo bi nemoguće duže vrijeme slušati reggae glazbu, a ne zapitati se o čemu te pjesme govore, tim više što se u skoro svakoj nalazio uzvik – Jah Rastafari!

Tadašnju scenu karakteriziraju subkulture i alternativni pokreti, dominacija lje-vičarskih i anarhističkih uvjerenja, uz obnovu hrvatskih nacionalnih osjećaja na jednom dijelu scene, (nogometni navijači također su prigrlili rasta ikonografiju, a punk osamdesetih se jednim dijelom izražavao i na stadionima). Teško bismo mogli argumentirati u prilog tezi da je širenjem reggae scene došlo i do širenja rastafarijanstva, posebno ako mislimo na klasične rastafarijanske ideje i slavljenje Hailea Selassiea, jer kakvoga bi smisla imalo vjerovanje o povratku u Afriku za mlade Zagreba ili Splita? Ipak, na sceni je bilo raznovrsnih modela prisvajanja ikonografije, tekstova, stvaranja granica stila, koje su i osobne granice do kojih netko ide. Primjerice, mnogi su pjevali na koncertima i u klubovima tada popu-larnu pjesmu “I love King Selassie” (Black Uhuru), ali je skoro nezamislivo bilo da netko stavi sliku etiopskoga kralja na zid svoje sobe. Također, došlo je i do prisva-janja ikonografije, dijela jezika i simbolike, pri čemu ovdje nije riječ o banalnom izdvajanju pušenja marihuane iz konteksta (što je ponegdje također bio slučaj), zadržanoga na nivou rasta trobojnice sa slikom lišća kanabisa, nego o prihvaćanju nekih metafora poput Babylona, nekih dijelova pozdrava i uzvika, gesti, prihvaća-

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

309


nja prirodne mistike, pozitivne vibracije, frizure, plesa. Poznato je kako su mladi u Poljskoj osamdesetih godina 20. stoljeća pod stegom komunizma, unutar ruskoga imperija, prigrlili reggae, stvorili scenu vlastitih bendova i zdušno pjevali kako “Babylon pada”, misleći pri tome na Moskvu, na vrh partije kao centar moći, kao njihovu sliku Babylona.

Osamdesete su kod nas definitivno donijele nastanak reggae scene i protok infor-macija o duhovnoj pozadini te glazbe, specifičnom pokretu koji je progovarao iz većine tadašnjih (pa i onih najpoznatijih, Marleyjevih) reggae pjesama. Također je dio ikonografije i rastafarijanskoga pristupa životu bio prihvaćen od strane dije-la subkulturnih aktera, uz različite razine razumijevanja i poznavanja konteksta, uključujući, kod maloga broja, snažnu identifikaciju s rastafarijanskim akterima kroz potpuno prihvaćanje reggae zvukova i vibracija, bez obzira na racionalne prigovore o nekonzistentnosti prihvaćanja religijskih simbola za aktere koji su bili inspirirani anarhizmom i ljevičarstvom.

4.2. Devedesete godine 20. stoljeća i hrvatski rastafarijanski akteri

Dok su osamdesete, pod utjecajem službene ideologije, uglavnom protekle u znaku teze o sekularizaciji, devedesete će puno više biti primjerene “povratku svetoga”, a teza o sekularizaciji (Marinović Jerolimov, 2005.; Jukić, 1988.) ozbiljno potkopana. U našem slučaju to znači da ćemo u devedesetim moći pobliže detektirati prve, ma kako malobrojne, pojave prihvaćanja rastafarijanstva, a također i posredovanja rastafarijanstva drugim oblicima, kako subkulturnih pripadnosti, tako i prakticira-nja duhovnosti.

Ovdje pod pojmom devedesetih godina podrazumijevam zapravo kraj devedesetih i ovih posljednjih sedam godina, kada je reggae scena obnovljena, a reggae doži-vio pravi revival, dok su skupine mladih ljudi počeli izgledati kao rastafarijanci. Naravno, nije riječ samo o frizuri, jer dreadlocksi su postali dio mode, a kod onih koji ne mare za modu mogu biti dijelom nekih drugih subkulturnih pripadnosti, poput punk/hc scene, neohipijevske scene, crust scene, a s malobrojnim (splitskim) primjerima čak i navijačke scene, ili sasvim osobnih afiniteta. Ovdje se pod “izgle-dati kao rastafarijanci” doista misli na ukupni dojam koji netko ostavlja, uključu-jući cjelokupan izgled, držanje, gestikulaciju, jezik, a onda, na temelju poznavanja aktera (i intervjuiranja), prepoznaje se i prihvaćanje rastafarijanstva kao vlastite religioznosti ili duhovnosti, odnosno prihvaćanje nekih dijelova rastafarijanskoga diskursa, kombiniranih s drugim sustavima vrijednosti koje čine nečiji identitet.

4.3. Rast hrvatske reggae scene devedesetih godina 20. stoljeća

Posljednjih deset godina u Zagrebu reggae scena proširila se i učvrstila u većoj mjeri nego što se to događalo osamdesetih godina, suprotno medijskoj mistifikaciji

310

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


osamdesetih koji to razdoblje smatraju zlatnim dobom omladinskih klubova, rock kulture i srodnih (sub)kultura mladih. Dok je reggae glazba mogla napuniti veliku sportsku dvoranu jednom u razdoblju od nekoliko godina, što se znalo dogoditi u osamdesetim godinama upravo zbog rijetkih gostovanja i zbog postojanja šire rock publike koja je reggae doživljavala kao srodnu glazbu, u posljednjem razdoblju situacija se mijenja u korist manjih bendova i sound systema, ali s neusporedivo češćim (skoro svakotjednim) okupljanjima. Digitalizacija glazbe donijela je revo-lucionarne promjene u produkciji glazbe, uređaje koje su si nekad mogli priuštiti isključivo najveći i najbogatiji (poput Pink Floyda, primjerice), a danas stanu u prosječno računalo dostupno prosječnom džepu. Osim što je digitalizacija una-prijedila i demokratizirala stvaranje zvukova, što se posebno osjetilo u dub glazbi kao instrumentalnom i eksperimentalnom dijelu reggae scene (koji se ponekad od matice do neprepoznatljivosti udaljava), klasična izvedba reggae pjesama da-nas je ovisna o vokalima, dakle pjevačima koji upotrebljavaju unaprijed snimljene matrice za svoje nastupe. Sve navedeno olakšava i pojeftinjuje reggae gostovanja iz inozemstva, iako ne može u potpunosti zamijeniti iskustvo klasičnog benda na pozornici, što u reggae glazbi najčešće znači osam ili devet ljudi. No, sound system označava i približavanje party konceptu, gdje se odsutnost benda koji bi odsvirao svojih sat do sat i pol vremena nadomješta puno dužim puštanjem glazbe (uz pjevanje i proizvodnju zvukova i efekata tijekom nastupa), što obično znači šest ili sedam sati cjelonoćne zabave i svojevrsnoga rituala, za puno manje novca. Reggae scena u Hrvatskoj nije se odrekla klasičnih reggae bendova i periodično se, posebno u okviru pulskog seasplash festivala dovode veliki i poznati bendovi, ali za integraciju i profiliranje reggae scene veliku važnost imaju redovitost okupljanja i stalni termini koje su pojedini sound systemi zauzimali u domaćim klubovima i srodnim prostorima. Usporedbe radi, tijekom nekoliko mjeseci 2004. godine, samo u zagrebačkom SKUC-u, gostovalo je više ključnih reggae izvođača iz Engleske i s Jamajke, nego u svih deset godina koje se odnose na mistificirane osamdesete godine. RDK sound system, bass culture sound system, Kingston sound system, Jahstice sound system, Trip to Zion, samo su neki od poznatijih domaćih kolektiva okupljenih oko puštanja glazbe, organiziranja gostovanja, višeslojnog promovira-nja reggae scene (uključujući i svakotjednu trosatnu emisiju na radiju). Postoje i domaći bendovi, poput međunarodno priznatog Radikal Dub Kolektiva, a scenu čine i splitski Stillnes, zagrebački Antenat, Brain Holidays i drugi.

Većina reggae izvođača koji su posjetili Hrvatsku nije odstupila od rastafarijanske religioznosti, pa su se, u pauzama između pjesama, poruke o Bogu (praćene više univerzalnim temama mira i ljubavi nego isključivo crnačkim temama povratka u Afriku), razmjenjivale sa sve informiranijom jezgrom hrvatske reggae publike.

Rastafarijanstvo kao element posredovanja vlastitoga životnog stila, krajem de-vedesetih i početkom posljednjega desetljeća, uglavnom je vezano uz domaću subkulturnu i alternativnu scenu. Imamo i primjere susretanja domaćih aktera s ra-stafarijanstvom u inozemstvu (gdje su neki duže boravili) ili razmjene informacija i iskustva s malobrojnim Afrikancima koji u našoj zemlji privremeno ili stalno žive. Naravno, akteri prihvaćanja rastafarijanske duhovnosti (gdje se prihvaćanje najve-

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

311


ćim dijelom odvija kao subkulturno prisvajanje i posredovanje) nalaze se na široj reggae sceni, koja je raznolika i heterogena. Na jednom dijelu scene nesumnjivo postoji razumijevanje i simpatiziranje rastafarijanstva, no jedan drugi dio scene, bez obzira na prihvaćanje glazbe, ne pokazuje interes za takvim temama uopće, a posebno ne za eventualnom primjenom ili prisvajanjem specifične religioznosti i/ili duhovnosti.

4.4. Neki aspekti razlika u vrijednostima na reggae sceni

Postoji puno nijansi i oblika razlikovanja aktera na reggae sceni (kao i na mnogim drugim scenama subkulture mladih, alternativnih pokreta, afektivnih saveza) i ni-kako nije riječ o samo dva dijela niti o nekoj lakoj, mehaničkoj podjeli individual-nih identiteta i životnih stilova koji se posreduju reggae glazbom. Također, postoje prepletanja aktera i različiti konteksti iz kojih dolaze na reggae scenu, a to se može vidjeti u glazbenom smislu, vrijednosnom, ili individualno-biografskom. Tako su neki godinama boravili na punk/hc sceni anarhističkih vrijednosti, neki na rock sceni, neki na techno sceni, nekima je reggae scena prva u životu na kojoj izgra-đuju subkulturni stil i identitet. Ne smijemo zaboraviti ni mnoštvo onih koji povre-meno sudjeluju u ritualima, zabavljaju se, ali nemaju naviku eksperimentiranja sa subkulturnim stjecanjem identiteta, što je oduvijek bilo rezervirano za statistički manjinske i marginalne brojke mladih.

Kao što skoro svaku subkulturnu scenu obilježavaju procesi fragmentacije i njima suprotni, ali ponekad paralelni procesi crossovera i miješanja stilova, tako i reggae scenu obilježava fragmentacija koja neke dijelove scene jako udaljava, da bi ih na nekim festivalima druga struja djelomično spojila, bilo kao različite i autonomne aktere (ipak) zajedničke scene ili na glazbenom nivou miješanjem zvukova. Me-đutim, u slučajevima kada dođe do dubljih razlika u vrijednosnom i normativnom smislu, jaz se ne može tako lako prijeći, zapravo se ne prelazi nego se razvije prešutna tolerancija kako bi se izbjegli konflikti. O kojim razlikama je riječ? Na reggae sceni postoje različiti glazbeni stilovi i pravci – roots (stari i novi), dancehall (stari i novi), dub (stari i novi). Nadalje, često se po zvuku i produkciji razlikuju jamajkanska i britanska scena, postoje još i jungle, suvremeni dubstep, kao i broj-ne druge podvarijante primarnih, još sedamdesetih nastalih pravaca (lovers, raga, stari nyabingy stil itd.). Zbog dugogodišnjega (više od četrdeset godina) razvoja reggae glazbe i različitih naglasaka u pojedinim razdobljima (koji mogu naglaša-vati glazbenu i/ili vrijednosnu bliskost), reggaeu su srodne scene rock glazbe, hip-hopa, punka (od Marleyjeve punky-reggae party do danas bilo je višegeneracijskih susreta), drum and bass glazbe, trance/ambient glazbe. Ponekad je opravdano postaviti pitanje o održivosti bilo kakvog zajedničkog nazivnika za neke glazbene pravce koji su krenuli od reggae forme, a završili na prilično udaljenim spektrima zvuka. Akteri subkulturne scene koji svoj identitet posreduju glazbenim stilovima i koji imaju razvijenu kulturu individualnoga i grupnog slušanja glazbe, osjetljivi su na varijacije u zvukovima, upravo zato što tvore osnovu identitetskih i afektivnih saveza. No, latentno konfliktna situacija postaje ozbiljnom kada se sa spektrima

312

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


zvukova povežu (ili mimo zvukova, s druge strane pristignu) vrijednosne razlike. Dobar primjer za takvu situaciju predstavlja konflikt oko tradicionalnih spolnih uloga, spolnih orijentacija i (re)prezentacije seksualnosti i muško-ženskih odno-sa na zagrebačkoj reggae sceni. Činjenicu tradicionalizma, tradicionalnih spolnih uloga, latentnoga seksizma i konzervativizma ne možemo prikriti ni u najvećem dijelu reggae scene, ni u rastafarijanstvu. No poput čvrstih patrijarhalnih sustava u prošlosti, nasilje nad ženom bilo je manje dok je vlast muškarca bila neupitna, dok u doba društvenih promjena, s obzirom na djelomičnu uzdrmanost patrijar-hata, potreba dijela muškaraca za podređivanjem i ponižavanjem žena raste. Tako je kompletan rastafarijanizam, kao uostalom i kompletno kršćanstvo (ili islam), između ostaloga, i priča o patrijarhatu i prevlasti muškarca. No stari rastafarijanci i dobar dio roots reggae produkcije izbjegavao je teme seksualnosti, oslanjajući se uglavnom na religijsko-borbene priče o padu destruktivnoga Babylona, povratku u Afriku, armagedonskom ratu, Danielu kojeg lavovi nisu dirali, o kralju i nadi, o rastafarijanskom bratstvu, o svetoj biljci, siromaštvu, hipokriziji suvremenoga svije-ta, rasizmu, prirodnosti, potrebi molitve i čitanja Biblije “jedno poglavlje dnevno”, Marcusu Garveyju itd. Seksualnost je bila rezervirana za lovers rock i osim neko-liko Marleyjevih pjesama ne možemo naći puno drugih s temom muško-ženskih odnosa u prvoj generaciji rastafarijanskih reggae glazbenika. Autobiografska knjiga Marleyjeve supruge Rite (Marley i Jones, 2005.) pokazuje, uz svu potrebu za uljep-šavanjem, kako je izgledalo unutar braka najpoznatijeg reggae rasta glazbenika na svijetu. Patrijarhalno usmjerenje neupitno je, no više je samorazumljivo nego što ima potrebu naglašavati podređenost dragih seksualnih objekata. Stari rastafarijan-ci poštovali su ženu onako kako se ona poštuje i u nekim drugim tradicionalnim (pa i poligamnim) kulturama neupitnoga patrijarhata. U suvremenom, amerikani-ziranom jamajkanskom društvu s velikim rastom kriminala i nasilja na ulicama, na jednom dijelu reggae scene razvio se novi dancehall pravac unutar kojega postoji snažna struja dokazivanja maskulinizma i mačizma, ekstremna homofobičnost i seksizam. Pošto zagrebačku reggae scenu karakterizira prisutnost svih glavnih reggae struja, uz veze s već navedenim srodnim scenama, akteri koji su se socija-lizirali na punkersko-anarhističkoj sceni i trenutno stoje iza nekih heavy-dub/roots reggae projekata, došli su u sukob s akterima kojima lovers rock i dancehall nisu strani i koji ne razmišljaju o seksizmu i patrijarhatu (kao ni većina drugih ljudi u Hrvatskoj). Povod za raspravu bio je jedan letak, no sličnih je rasprava bilo više. Na klupsku večer koju su u jednom razdoblju organizirali akteri (između osta-log) dancehall pravca, pozvani su i već spomenuti heavy dub/roots reggae akteri. Izrađena je pozivnica koja je s jedne strane pozivala na reggae večer u jednom tjednu, a s druge strane pozivalo se ljude na reggae večer sedam dana kasnije, u istom klubu. Na slici za heavy dub/roots reggae večer nalazila se mikseta i ostale, za izvođače neproblematične stvari. Međutim, na drugoj strani istoga letka nalazila se slika mlade djevojke u kupaćem kostimu, u izazovnoj pozi. To je aktere koji su trebali nastupati prve večeri razljutilo, došlo je do svađe i rasprave. Organizatori su tvrdili da se navedena slika ne odnosi na prvu večer nego na drugi tjedan, ali prvi akteri nisu htjeli da na istom letku na kojem je i njihovo ime, na drugoj strani bude takva slika, koja je njih asocirala na seksizam i na uobičajenu reklamnu prodaju proizvoda ženskim tijelom. Povišeni tonovi, svađa, nerazumijevanje, sukob razli-čitih vrijednosti unutar scene koja nosi zajednički nazivnik, pa kasnije spuštanje

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

313


tona i šutljiva koegzistencija, ilustriraju prije iznesenu tvrdnju o tome kako akteri na reggae sceni koji ne mogu (glazbeno, vrijednosno, estetski ili osobno) raditi zajedno, uglavnom ni ne rade. Sukobi oko dancehall pravca odvijaju se svuda u svijetu. U liberalnom Amsterdamu rijetkost je zabrana nekog koncerta, pa ipak su nedavno zabranjena dva – hrvatskom Thompsonu i jamajkanskom rastafarijancu Sizzli (zbog homofobije). Organizatori koncerata jamajkanskih dancehall heroja u Europi, primjerice u Njemačkoj, moraju u ugovoru navesti da se neće izvoditi pjesme homofobičnoga i sličnog, problematičnog sadržaja, inače bi i tamo otkazali nastupe na kojima se očekuju deseci tisuća ljudi.

4.5. Glavni diskursi na reggae sceni od nereligioznosti do rastafarijanstva

Ono što je za našu temu dodatno zanimljivo jest činjenica da domaći akteri koji su izražavali otvoreno prihvaćanje rastafarijanske religioznosti ne pripadaju niti jed-nom glazbenom taboru (roots, dancehall, dub i sl.) u većini, nego pokrivaju sve glazbene pravce reggae scene, ovisno o pojedinačnim ukusima. Ljudi koje sam upoznao prilikom sudjelovanja u raznovrsnim reggae okupljanjima i koji su prisvo-jili mnogo rastafarijanskih izraza, dobili su nešto u držanju što me podsjetilo na posjete rastafarijanskoj zajednici Dvanaest plemena Izraelovih u Londonu, mogli su se naći i na roots i na dancehall i na dub događanjima posljednjih godina. Fenomen “hrvatski rasta” nije moguće odvojiti od šire reggae scene, od subkulturnih afilija-cija koje se godinama isprepliću na domaćoj alternativnoj sceni, približavajući neke aktere vrijednostima ekoloških, akvarijansko-duhovnih, mirovnih, anarhističkih, “antiglobalizacijskih” društvenih pokreta ili ih od njih udaljavajući. Čak ni među onima koji otvorenije prihvaćaju biblijsku i molitvenu stranu rastafarijanstva nema potpune podudarnosti stavova. Ono što odmah možemo primijetiti jest ravnoprav-na zastupljenost oba spola. Žene su u nekim razdobljima razvoja domaće scene zapravo prednjačile u stvaranju rastafarijanskoga ugođaja i doslovnoga prenošenja rastafarijanskih vjerovanja u našoj sredini. Također, ono što se odmah uoči jest po-dudarnost vanjskog izgleda s poznatim rastafarijanskim izgledom, gdje nisu dovolj-ni samo dreadlocksi, nego i niz ukrasa, nakita, prirodnih materijala, simbola Afrike, zelenih, žutih i crvenih trobojnica, lavova, listova kanabisa itd. Međutim, ono što se ne može odmah uočiti jest postojanje aktera koji svojim vanjskim izgledom uopće ne sugeriraju ništa od rasta imagea, koji nemaju niti dreadove, niti ukrase, često niti jednu sitnicu koja bi odudarala od bilo kojega prosječnog, sportski i jednostavno odjevenoga studenta. Ali, na temelju razgovora i zapažanja o stalnom boravku na istoj sceni, može se pronaći duboka veza s rastafarijanstvom. “Mnogima je Selassie na ustima, a nije u srcu”, reći će jedan od takvih aktera, nezaobilazan u organizaciji reggae scene, ali nikakvim vanjskim obilježjima označen.

“Čitam Bibliju, možda ne uvijek jedno poglavlje dnevno kako bi trebalo, ali čitam. Cijenim ljude po tome što rade, imaju li srca, a ne s čime se kite. Normalno, drago mi je vidjet trobojnice i lavove, ali to za dio ljudi može biti površno, svojevrsna šminka, mnogi ni ne razumiju o čemu je riječ. Puše travu i slušaju muziku, to je okej, ali nisu kršćani, nisu rastafarijanci po predanosti Bogu, kužiš?”

314

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


Evo kako jedan drugi pripadnik iste scene, također bez dugih dreadova, s po-nekim ukrasom u rasta bojama, odgovara na pitanje “Može li za sebe reći da je rasta”?

“Pa, gledaj, ja nisam crnac, ako ćemo iskreno, mislim da su oni možda jedini, ono, pravi raste, ali pitanje je sad kol‘ko ‘ko i od njih, uopće u to vjeruje, onako, do kra-ja... A opet, slušam tu muziku, godinama već, prihvaćam sve to svim srcem, dugo sam u tome, možda sam ja više rasta od nekog ‘ko je samo crn i ta cijela spika mu je onako usput... a meni znači puno u životu, tu sam, ovaj, taj sam, jebi ga.”

Na istoj sceni, s punim međusobnim uvažavanjem i čestim prijateljstvima među akterima, nalaze se i ovakvi stavovi:

“Čuj, da se odma‘ razumijemo, meni je svaka religija sranje, baš svaka, zatuplji-vanje ljudi, hijerarhija, neke dogme i spika o spolovima i ... da sad ne pričam ali i kroz povijest, sama gomila smeća. Tako da ja ove što briju ful na Selassiea i samo na to, ono ... nije da ne volim, neka njih, ali nije to moja brija. Zapravo, bitno je kakav si čovjek, možeš ti brijat na ovo ili ono, tu ima super ljudi i mjuze i ja podr-žavam scenu, ali ne mogu ja sad brijat na Boga i te spike ...”

Među onima koji su na bilo koji način izabrali da im elementi rastafarijanstva čine dio stila i identiteta, uvijek će se naglašavati značenje glazbe, moć koju glazba ima u svojoj tjelesnoj i spiritualanoj dimenziji. Mnogi odgovori sadrže upućivanja na glazbu, kako se tko osjećao prilikom slušanja (i plesanja) određene pjesme, što se događalo u želucu u kojem se zvuk basa sasvim fizički osjećao, što u glavi, a što u duši. To nije slučajno jer glazba doista ima moć dovođenja čovjeka u ekstatička stanja, posebno u kombinaciji s ponavljanjem plesnih koraka, da ne govorimo o cijeloj tradiciji (prisutnoj u zapadnoj kulturi) kojom se glazbi daju mogućnosti da svojom harmonijom sugerira harmoniju prirode, čovjeka i Boga. Rastafarijanstvo u hrvatskim uvjetima možemo promatrati i kao element šire priče o duhovnim praksama. Bez obzira što mnoge rastafarijanske zajednice zapravo pripadaju kr-šćanstvu, i što će vam svaki od pripadnika ponoviti da morate čitati Bibliju jedno poglavlje dnevno, moguće je rastafarijanskom nasljeđu, upravo zato što se prenosi i posreduje reggae glazbom, u našim uvjetima (također i širim, europskim uvje-tima) pristupiti i kao nasljeđu duhovnih praksi, gdje neke rastafarijanske molitve postaju mantrama, a mladi ljudi prihvaćaju spiritualni naboj sudjelujući u ritualima, okupljanjima uz glazbu i ples kao uz svojevrstan healing session ili meditaciju. To bi se nesumnjivo moglo ustvrditi za veći broj aktera na domaćoj sceni, iako postoje i oni koji rastafarijanstvu pristupaju doslovnije, naglašavajući (za mnoge od njih još od djetinjstva uspostavljene) kršćanske koordinate rastafarijanstva, obogaćujući opći i domaćoj sredini poznati kršćanski vokabular rastafarijanskom simbolikom.

Evo izjave jedne od dugogodišnjih pripadnica reggae subkulture: “Čuj, dok sam bila mlađa prolazila sam kroz faze, ono, tražiš se, razne duhovne spike... bilo mi je važno ime neke spike i razni detalji, duhovne razine, recimo čak i kako se zove Bog, pa mi se mijenjalo raspoloženje i traganje i dokazi ovi, oni, ali sad brijem na

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

315


neki način šire, bitna je vibracija, nije bitno da li se Bog zove Bog, ili Isus, ili Kriš-na, ili Šiva, ili na koncu Selassie, jer Bog je jedna energija, jedna svjetlost, jedna ljubav. Najgluplje je brijat kako je tvoje ime za Boga bolje ili pravilnije od nekog drugog... a što se tiče rastafarijanizma... jednom sam se vratila doma s jako jako dobrog reggae događanja, bila je blizu zora, mislila sam pustit ću još koju stvar prije nego idem spavat, zamotat još jednu, i to je to, i onda me ponijelo, skupa s jednom pjesmom, da ponavljam Selassie... i ponavljala sam u ritmu. Mjuza je bila stala, a ja sam još ponavljala Selasi, Selasi, Selasi... i čovječe, odjednom me obuzela spoznaja da ja to cijelo vrijeme izgovaram – ISUS!”

Ovih nekoliko izjava reprezentativno je za nekoliko glavnih tipova diskursa oko rastafarijanstva u Hrvatskoj, ali nikako ne iscrpljuje sve mogućnosti i različitosti su-bkulturnih posredovanja na reggae sceni. Prije zaključka o prisutnosti i pojavnosti rastafarijanstva u Hrvatskoj, promotrimo kako izgleda rastafarijanski diskurs koji se pokazuje kvantitativno manje prisutnim na sceni, ali kvalitativno i s obzirom na temu ovog rada višestruko zanimljivim2.

“Ako voliš kralja, kralj voli tebe i to se osjeća.”

“Možeš ti biti bogat, uzeti velike pare za koncert, ali ako je duh s tobom, to će se osjetiti, ako ti je srce u parama, to će se isto osjetiti i tvoj koncert neće imati takvu duhovnu snagu, neće biti dobar... uostalom kralj Solomon je bio jako bogat čovjek, ali njemu nije bilo primarno do bogatstva nego do mudrosti.”

“Moja je zadaća na ovom svijetu služiti Bogu, prenositi poruku... ova reggae vi-bracija, ova poruka o Kristu kralju, o Haileu Selassieu, to je zapravo evanđelje, i to evanđelje uz prekrasnu glazbu. Selassie se neće sramiti onih koji se njega ne srame, sasvim sigurno, treba tražiti Boga svim srcem svojim i jasno i glasno reći Haile Selassie je moj spasitelj, moj kralj, jednako kako možeš reći i Isus Krist je moj spasitelj, moj kralj.”

“Ja sam dijete ateističkih roditelja, nisam kršten ni išta slično, a rastafarijanstvo, koliko god to nekome smiješno bilo, predstavlja moj prvi pravi susret s religijom, bolje reći vjerom i spiritualnim iskustvom, jer nije to baš religija k‘o ove druge...”

“Moji roditelji su katolici, onako k‘o većina, zapravo ih ne zanima Biblija detaljni-je... na žalost, danas mnogi odbacuju Bibliju, a ja mislim da je Biblija temelj svega i da nas puno može naučiti.”

“Svaki pravi rasta stavit će Božju slavu ispred svog ega, treba se odreći materijali-stičke strane života i živjeti po zapovijedima.”

2 Riječ je o kompilaciji izjava iz razgovora sa troje aktera zagrebačke reggae scene, što pred-stavlja tip diskursa kojeg bi doslovno i sa istom strašću podržalo svega desetak pripadnika najužeg kruga stvaratelja scene. Većinu rečenica u ovom bloku izgovara osoba muškog spola, DJ i glazbenik, star 32 godine.

316

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


“Rastafarijanstvo se razlikuje od klasičnog kršćanstva i po tome što kršćani, poput hipija, propovijedaju mir i ljubav, a mi se aktivno borimo protiv zla, netko i to tre-ba... u čovjeku koji je pobožan stanuje sveti duh, u ovim drugima mogu stanovati neki zli, nečisti duhovi, zato je to borba, to nije igra, to je ozbiljna borba, reggae rasta kultura je križ na leđima.”

“Poruka je u ovoj glazbi najvažnija, a poruka je jednostavna, riječ je o borbi dobra i zla, živimo u doba armagedona, sudnji dan se bliži i treba se pripremiti, treba ga dočekati čist. Treba prenositi znanje, što naučiš drugoga, to su ti duhovni plodovi, takvu ćeš djecu imati, to je ta poruka koja se vidi u glazbi koju netko pušta jer treba puštati čistu glazbu, roots and culture, glazbu koja čisti ljude, pročišćava, reggae zato izaziva mnoge jer to je glazba svjetla, glazba koja razmiče tamu, ali tama neće mirno gledati kako ju netko miče sa scene, zato je to borba.”

“Knjiga otkrivenja je ključna za nas, za rastafarijanstvo općenito i za sve ljude, jer to je zapravo knjiga današnjih dana, posljednjih dana uoči sudnjeg dana... arma-gedon je, u stvari, već počeo...”

“Povratak u Afriku, u Zion, to je zapravo povratak u edenski vrt, u Kraljevsto Bož-je... to ne znači doslovno geografski da ću ja putovati u Afriku, ali to se odnosi na stanje duha, na jedinstvo s Bogom... kao što pjeva Leroy Sibbles –‘We all belong to the garden of life’.”

“Ovo što mi radimo, to je prenošenje poruke, to je rušenje kule babilonske, oslobađa-nje robova iz tamnice... Robovi su se povijesno oslobađali, ali je došao kapitalizam i materijalizam i opet porobio ljude, zato Marley i pjeva ‘Emancipate yourselves from mental slavery’ i mi svi sudjelujemo u tome, mi sviramo, bubnjamo, plešemo, to je poput jerihonskih trublji, to što mi radimo s glazbom i bubnjanjem, lupanjem, stupanjem, to je gaženje svega nečistog”.

5. Zaključak

Teza o prisutnosti rastafarijanstva u Hrvatskoj verificirana je sudjelujućim promatra-njem, intervjuima, a donekle i anketom. Rastafarijanstvo se pojavljuje u kontekstu reggae scene i reggae glazbe, bez obzira na raznolike glazbene pravce i potpravce široke reggae scene. U ritualima te scene, u stvaranju afektivnog saveza na temelju glazbe ravnopravno sudjeluju i akteri koji nisu religiozni i koji se jednim dijelom gnušaju svih oblika religioznosti.

Na temelju izjava i ponašanja samih aktera, možemo zaključiti da postoji diskurs nereligioznosti, unutar kojega postoje različite razine tolerancije prema religijskom govoru uopće, zatim diskurs prihvaćanja duhovnosti, zajedničkih glazbenih i ple-snih rituala, opet s različitim razinama tolerancije prema klasičnijem religijskom govoru, i na kraju diskurs religioznosti (koji se sam više voli nazivati vjerom nego

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

317


religijom) i prihvaćanja rastafarijanstva kao vlastite vjere i duhovne prakse. Ekspli-citno prihvaćanje rastafarijanstva kao kršćanske denominacije zastupa najmanji broj aktera, iako će glazbu sa strogo određenim rastafarijanskim porukama pošto-vati (i aktivno reproducirati) skoro svi, uključujući i protivnike religije.

Ako ostavimo po strani nereligioznost (gdje se pojavljuje i protureligijska orijen-tacija), i promotrimo detaljnije raznovrsno prihvaćanje rastafarijanstva, uočit ćemo neke konstante.

S jedne strane, tu su već postojeći kršćanski referentni okviri, od katoličanstva do brojnih manjih kršćanskih vjerskih zajednica, i, s druge strane, različiti oblici new age prisvajanja duhovnosti koja može kod raznolikih aktera biti povezana čak i s tradicijama ekoloških, mirovnih ili srodnih društvenih pokreta. Također je važno poznavati bricolage i stalna (re)definiranja stila i identiteta u subkulturi, mogućnost prihvaćanja nekih dijelova rastafarijanstva (poput ekološke svijesti, držanja, vege-tarijanstva, kanabisa, buntovnosti, spiritualnosti), a odbacivanja nekih drugih, ili, prihvaćanja upravo tradicionalizma, stalne starozavjetne tematike, osjećaja nadola-zećeg armagedona i sudnjeg dana, čitanja Biblije – poglavlje dnevno, usvajanja bi-blijske terminologije i interpretiranja suvremenosti u skladu s tom terminologijom i simbolikom. Kombinacije su raznovrsne i mijenjaju se s obzirom na komunikaciju i interakciju u vremenu i prostoru (su)kultura mladih i alternativnih pokreta. Broj aktera o kojima je ovdje riječ, ako govorimo o Zagrebu, kreće se od pedesetak do stotinu pripadnika jezgre koja aktivno oblikuje scenu, (među kojima je značajan broj doživio rastafarijanstvo kao vlastitu duhovnost), nakon čega je još stotinu do dvije stotine ljudi moguće lako mobilizirati za događanja na reggae sceni. Nakon toga postoji širi krug simpatizera i ljubitelja glazbe koji može, prilikom nekog kon-certa, narasti i na nekoliko tisuća.

Životni stilovi mladih koji su primarno nastali na reggae sceni razlikuju se od nekih drugih i po opuštenoj atmosferi koja krasi njihove rituale i okupljanja, bez nasilja i napetih situacija. Reggae scena u cijelosti, a posebno onih nekoliko stotina stvaratelja subkulturnog stila, pravi su predstavnici domaće (između svih peace, eko, tribal, anarho, spiritual, ganja i srodnih određenja) neohipijevske scene sa puno nižim razinama nasilničkog ponašanja od većine drugih subkulturnih scena ili od svakodnevnog života u našem društvu uopće. Među akterima koji oblikuju scenu nisu nužno ni isključivo muzičari u klasičnom smislu, nego šira grupa podrš-ke organizaciji, ljudi koji dizajniraju plakate, pozivnice, DJ-i, svi oni koji sudjeluju redovito u ritualima (partiji, koncerti, slušaonice, festivali) i doprinose sceni i vibra-ciji kako konkretnim radom, tako i vlastitim osobnostima, držanjem, simbolima, neverbalnom komunikacijom, plesom. Ipak, ovdje smo imali mogućnost propitati utjecaj reggae glazbe na same glazbenike, sličnosti i razlike reggae glazbenika s drugim kolegama, s obzirom na istraživanje koje je Ana Petrović (2007.) provela među 220 muzičara u Hrvatskoj, podijeljenih na sedam glazbenih izraza i pripad-nih scena: jazz, folklor, punk, metal, rock, hip-hop i reggae. Na samom početku istraživanja postojala je teza po kojoj će glazbenici biti više slični jedni drugima nego što će se oštro podijeliti po razlikama koje češće forsiraju mladi sljedbenici,

318

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


izgrađujući svoje subkulturne stilove i identitete. Međutim, istraživanje je pokazalo kako postoje statistički značajne razlike, kako svaki od navedenih glazbenih pra-vaca (i njegovih djelatnih aktera, bendova) mogu definirati zasebne životne stilove, dakle glazba u ovom slučaju izravno utječe na formiranje životnog stila. Pogledaj-mo nekoliko osnovnih obilježja reggae muzičara: prosječna dob je 26 godina, ve-ćinom su visokog obrazovanja kao i njihovi roditelji, koji uglavnom žive u bračnoj zajednici (23% razvedenih). Komunikaciju s roditeljima smatraju uglavnom uspješ-nom. Negativan stav imaju prema crkvi, politici, skinheadsima i teškim drogama, prema alkoholu i braku su neutralni, a pozitivno gledaju na obitelj, vjeru u Boga, kulturne običaje, lake droge (kanabis), društva za zaštitu životinja i ekologe. Takvi stavovi ih u jednom dijelu (primjerice, kad je riječ o pozitivnom prihvaćanju kana-bisa) približavaju drugim scenama, u navedenom slučaju hip-hopu, ali ih u slučaju visoko vrjednovane vjere u Boga približavaju sceni folklora (Petrović, 2007.:62.). Rezultati tog istraživanja pokazuju, dakle, da hrvatski reggae glazbenici nisu ostali imuni na vjerske poruke koje snažno odjekuju reggae glazbom, dok njihov pozi-tivan stav prema vjeri u Boga, a negativan prema crkvi, podsjeća na riječi Sinead O’Connor, koja se na svom albumu zahvaljuje rastafarijanskim glazbenicima što su “oslobodili Boga od religije”.

Literatura

1. Barret, L. (1982). The Rastafarians. London: Heinemann.2. Campbell, H. (1985). Rasta and Resistance. London: Hansib.3. Dubreta, N.; Perasović, B. (1990). Revija za sociologiju, 21 (4):671–680.4. Hall, S. (1989). O postmodernizmu i artikulaciji. Naše teme, 9.5. Hebdidž, D. (1980). Potkultura: značenje stila. Beograd: Rad.6. Marinović Jerolimov, D. (2005). Društvene i religijske promjene u Hrvatskoj: teorijsko-

hipotetski okvir istraživanja. Sociologija sela, 168 (2):289-303.7. Marley, R.; Jones, H. (2005). No woman no cry: moj život s Bobom Marleyjem. Zagreb:

Naklada Ljevak.8. Jukić, J. (1988). Povratak svetoga. Split: Crkva u svijetu.9. Owens, J. (1976). Dread. Kingston: Sangster Book Stores Ltd.10. Perasović, B. (2002). Sociologija subkultura i hrvatski kontekst. Društvena istraživanja,

11 (2–3):485–498.11. Petrović, A. (2007). Životni stilovi muzičara u Hrvatskoj. Diplomski rad. Hrvatski stud-

iji Sveučilišta u Zagrebu.12. Roszak, T. (1978). Kontrakultura. Zagreb: Naprijed.13. Wilis, P. (1978). Profane Culture. London: Routledge and Kegan Paul.14. Wright, C. (1984). Cultural Continuity and the Growth of West Indian Religion in Brit-

ain. Religion, 14337–356.

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

319



B e n j a m i n P e r a s o v i ćIvo Pilar Institute of Social Sciences, Zagreb, CroatiaE-mail: [email protected]

Rastafarianism in Croatia

Abstract

The aim of the paper is to look at the Rastafari movement in Croatia, its beliefs and possible spiritual practices. The Rastafari movement emerged in Jamaica in the 1930s and its roots can be traced back to the tradition of Marcus Garvey’s movement and preaching. For the Rasta adherents Garvey’s words about the “forthcoming coronation of the black king” are a prophecy which was fulfilled in 1930 when the Ethiopian king Tafari was crowned and took the royal name of Haile Sellasie. “Ras” meaning king, the name Tafari and Jah from the Old Testament is the most frequent exclamation used by the Rastafarians to express their deep belief in the Messiah who has come back, in God who will help the suffering black people to free themselves from slavery and neocolonial chains and return to Africa, the Heavenly Kingdom. The Rastafari movement was originally Jamaican but with Jamaican migrations and reggae music it has spread to other countries. For several generations of reg-gae musicians music has been the principal medium through which they have talked about their religion and passed their messages about God; gatherings similar to religious services have been accompanied by reggae music.

Croatian Rastafarians owe their beginning to the universal power of music and the practice of starting subcultural lifestyles based on various music styles. If we look at their presence on the domestic reggae scene and interviews with some twenty members of the scene plus about thirty reggae musicians, we can conclude that Rastafarian beliefs exist in Croatia. They are basically expressed in the classical and familiar Christianity on the one hand, and in modern forms of the New Age spiritual practices on the other. The Rastafari move-ment has never become a unique religious doctrine even in the country of its origin; the adherents have never wanted to build a church or a similar hierarchical organization. It is therefore natural that in Croatia there are only some elements of the movement linked to the reggae and other subculture scenes of the young people. In view of their dynamics and (re)defining of subcultural situations, it is obvious that Rastafarianism is not a clearly defined area. However, the survey so far shows its remarkable presence in some parts of the Croatian subcultural and alternative scene.

Key words: rastafarianism, reggae scene, (sub)culture of the young people, Croatian society.

Received in January 2008Accepted in February 2008

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

321

Koncept Boga i religioznosti kod djece i adolescentata u istraživanjima Piagetovog, Kohlbergovog i postpiagetovog kognitivnog pravca

I l i j a Ž i v k o v i ćKatolički bogoslovni fakultet u Zagrebue-mail: [email protected]

SAŽETAK Rad pruža sažeti uvid u segment istraživanja literature, pretežno anglosak-sonskog znanstvenog svijeta posljednjih pedesetak godina, o konceptu religioznosti i Boga kod djece i adolescenata. U pregledu literature polazi se od konceptualnih pristupa Piagetovog i postpiagetovog modela kognitivnog razvoja, te Kohlbergo-vog modela moralnog razvoja, predstavljenih u radovima pionira ovakvoga pravca istraživanja Fowlera i Goldmana, te njihovih sljedbenika. Pokušava se u najkraćim crtama sažeti zaključke istraživanja percepcije religije i religioznih pojmova kod djece do treće godine života, zatim koncept Boga i duhovnosti kod djece od treće do šeste godine, religioznost i predodžba Boga u razdoblju srednjeg djetinjstva, te poimanje religioznosti i duhovnih koncepata u razdoblju adolescencije. Rad poka-zuje kako evolucija shvaćanja religioznih koncepata odgovara evoluciji psihološkog razvoja djeteta. Ovim radom prati se razvojni proces percepcije Boga i religioznosti, polazeći od animističke i antropomorfističke predodžbe Boga pa do razvoja osjećaja i shvaćanja transcendentalnog pojma Boga i religioznosti.

Ključne riječi: percepcija Boga, koncept religioznosti, animistička religioznost, antropomorfistička religioznost, kognitivni razvoj, Piaget, Kohlberg.

Primljeno: studeni 2007.Prihvaćeno: prosinac 2007.

1. Uvod

Područje psihologije religioznosti te razvoj koncepta religioznosti, pogotovo kon-cepta Boga, znanstvena je tema kojom se hrvatska psihologija donedavno gotovo nije niti bavila, a i ono što je u posljednje vrijeme objavljeno (Ćorić, 1997.) samo je slab uvid u ogroman opus istraživanja koja su u zapadnom svijetu rađena u

UDK: 159.922-053.2/.6:211Pregledni rad


322

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


posljednjih pedesetak godina. U anglosaksonskom svijetu znanosti koncepti religi-oznosti vrlo su popularne teme kognitivne psihologije već od kraja 1940. godine.

Cilj je ovoga rada dati mali uvid, odnosno kratak pregled izrazito brojnih znanstve-nih radova objavljenih prvenstveno na engleskom jeziku, te se zaustaviti na jed-nom segmentu istraživanja posvećenom konceptu Boga kod djece i adolescenata. Namjera je autora pružiti, u jednom sažetom prilogu, elementarne natuknice kako djeca različitih uzrasta doživljavaju Boga, molitvu i na koji način mogu razumjeti religiozne obrede i rituale.

Ponajprije ćemo dati kratki uvod u postojeća istraživanja usmjerena na kognitivni pravac psihologije. Ukazat ćemo na temeljna istraživanja usredotočena na koncept Boga, dok će glavni dio ovoga rada biti posvećen religioznoj percepciji djece u prvim godinama života, konceptu Boga i duhovnosti kod djece od treće do šeste godine, predodžbi Boga u srednjem djetinjstvu, te religioznosti i konceptu Boga kod adolescenata.

2. Kratak pregled literature glede koncepta religioznog razmišljanja

U posljednjih pedesetak godina brojna su istraživanja razvojnih psihologa usre-dotočena na koncepte religioznog razmišljanja u najranijim razdobljima djetinj-stva pa do adolescencije. Istraživanja, koja su predmet ovoga rada, uglavnom su provedena na temelju triju konceptualnih pristupa razvojnoj psihologiji: Piage-tovom modelu kognivitnog razvoja1, Kohlbergovom modelu moralnoga razvo-

1 Piaget je teoretičar faza kognitivnog razvoja. Prema njegovu shvaćanju sva djeca prolaze kroz iste stupnjeve kognitivnog razvoja jednakim redoslijedom. Svaki stupanj kvalitativno je različit oblik funkcioniranja. Strukture koje su svojstvene svakom stupnju određuju djetetov uradak u širokom rasponu situacija. Senzomotoričko razdoblje predstavlja prve dvije godine života. Početne sheme novorođenčeta su jednostavni refleksi. Postupno se ti refleksi kom-biniraju u veće, fleksibilnije jedinice aktivnosti. Znanje o svijetu ograničeno je na tjelesnu interakciju s ljudima i objektima. Tijekom faze predoperacijskog razdoblja, od otprilike dru-ge do šeste godine, dijete počinje upotrebljavati simbole kako bi kognitivno reprezentiralo svijet oko sebe. Riječi i brojevi zauzimaju mjesto objekata i događanja, a akcije koje su se nekada morale izvoditi fizički sada se mogu izvoditi mentalno, upotrebom unutarnjih sim-bola. Dijete u predoperacijskoj fazi razvoja nije, međutim, još vješto u simboličkom rješava-nju problema, što je vidljivo u različitim propustima i zabunama, u djetetovim pokušajima razumijevanja svijeta oko sebe. Mnoga od tih ograničenja dijete prevladava kada dostigne razdoblje konkretnih operacija, koje traje približno od šeste do jedanaeste godine. Djeca u razdoblju konkretnih operacija mogu izvoditi mentalne operacije na česticama znanja koje posjeduju. Te mentalne operacije dopuštaju jednu vrstu logičkog rješavanja problema koja nije bila moguća tijekom predoperacijskog razdoblja. Završni stupanj kognitivnog razvoja je razdoblje formalnih operacija, koji se proteže od otprilike jedanaeste godine do kraja života. Ovo razdoblje uključuje sve više stupnjeve apstraktnih operacija koje ne zahtijevaju konkretne objekte ili materijale. Najjasniji je primjer takvih operacija sposobnost razumi-

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

323

I. Živković: Koncept Boga i religioznosti kod djece i adolescentata ...

ja2 i, najnovijem, postpiagetovom modelu kognitivnog razvoja, predstavljenom u radovima Fowlera i Goldmana.

Postoje i brojna istraživanja freudovaca i neofreudovaca (Kay i Ray, 2004.; Loewen-thal, 2002.) koja su uglavnom usredotočena na koncept Boga i religije s obzirom na razlike u spolu – polazi se od Freudovih psihoseksualnih faza3 u kojima “Edipov kompleks” i dinamika unutarnjeg života formiraju psihološke mehanizme koji će se nositi s društvenom realnošću. U tom kontekstu dječaci imaju tendenciju doživ-ljavati Boga kao strogog oca dok djevojčice Boga doživljaju više kao objekt ljubavi. Budući da mnoga empirijska istraživanja nisu mogla potvrditi Freudovu teoriju (Kay i Ray, 2004.), istraživanja ovoga pravca samo ćemo povremeno dotaknuti dok ćemo detaljnije slijediti razvoj istraživanja Piagetovog, Kohlbergovog i postpiageto-vog kognitivnog pravca.

Sistematsko psihološko istraživanje religioznog razmišljanja i religioznih pojmova započeli su David Elkind (1971.) i Roland Goldman (1964.). Elkindova istraživa-nja usmjerena su na razvoj pojmova religioznog identiteta i molitve kod djece i adolescenata, dok su se Goldmanova više odnosila na razvoj shvaćanja biblijskih prispodoba kod djece i adolescenata. Istraživanja i jednog i drugog provođena su u obliku intervjua, no rezultati su se analizirali po modelu Piagetovih faza kogni-tivnog razvoja. Prema ovom modelu djeca prolaze kroz “intuitivnu” fazu u kojoj religiozni identitet doživljavaju kao nešto što im je darovano od Boga i njihovih roditelja. Molitva se sastoji od “recepata” putem kojih se ispunjavaju osobne želje,

jevanja događaja ili odnosa koji su samo mogući za razliku od onih koji stvarno postoje. Drugim riječima, osoba je u stanju mentalno razmatrati sve načine na koje se određeni objekti mogu kombinirati, ili su u stanju rješavati probleme kognitivnim ispitivanjem svih načina na koje se tom problemu može pristupiti (usp. Živković, 2001.).2 Kohlbergov model moralnog prosuđivanja sastoji se od tri stupnja: pretkonvencionalni (preddogovorni) stupanj je prvi od tri stupnja; drugi je konvencionalni (dogovorni) stupanj, a treći je post-konvencionalni ili autonomni stupanj. Iako se dijete na pretkonvencionalnom stupnju često dobro vlada i prihvaća kulturne oznake za dobro i loše, ono ih tumači po-moću njihovih fizičkih posljedica (kazne, nagrade, izmjena usluga) ili pomoću fizičke moći osoba koje izriču pravila i odredbe dobrog i lošeg. Drugi ili konvencionalni stupanj može se još nazvati konformističkim. Osoba koja se nalazi na ovom stupnju smatra kako je samo po sebi vrijedno da se opravdaju očekivanja i pravila svoje obitelji, grupe ili nacije. Ona se nastoji prilagoditi redu te održati, braniti i opravdati ovaj red. Postkonvencionalni stupanj se odlikuje krupnim napretkom k autonomnim moralnim principima, čija je vrijednost i primjenjenost nezavisna i od autoriteta grupa ili osoba koje ih poštuju i od identifikacije pojedinca s tim osobama ili grupama (usp. Živković, 1997.).3 Freud faze ljudskog razvoja naziva psihoseksualnim kako bi naglasio da proces sazrijeva-nja seksualnog instinkta ostavlja posebne pečate na razvijajuću psihu i osobnost. Razlikuje pet faza: oralnu – od rođenja do prve godine života, analnu – od prve do treće godine života, faličnu – od treće do šeste godine života (obilježenu Edipovim, Orestovim i Elek-trinim kompleksima), razdoblje latencije – od šeste do dvanaeste godina života i genitalnu fazu – od dvanaeste godine pa do kraja života (usp. Živković, 2001.).

324

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


dok se u interpretaciji biblijskih priča pokazalo da su dječji koncepti nesistematič-ni, fragmentarni i nekonzistentni.

U otprilike sedmoj godini života dječji koncepti religioznosti poprimaju odlike Pia-getove faze “konkretnih operacija”. U ovom razdoblju djeca religiozni identitet po-vezuju s posebnim oblicima ponašanja, rodbinom, načinom oblačenja, molitvom i specifičnim kultnim aktivnostima. Biblijske priče tumače na konkretan način opi-sujući Boga kao osobu s ljudskim kvalitetama, moćnoga i onoga koji budno prati naše postupke, spreman na kažnjavanje. U dobi od desete do četrnaeste godine djeca, prema Piagetu, ulaze u razdoblje faze “formalnih operacija”, odnosno razdo-blje kad su u stanju misliti apstraktno. U ovoj fazi djeca su u stanju razlikovati vjer-ske denominacije i razlike u vjeri, ne više po načinu odijevanja i vjerskoj praksi, nego po konceptualnoj različitosti. Na molitvu gledaju kao na privatni razgovor s Bogom, a biblijske priče interpretiraju u apstraktnom i sistematskom smislu, otkri-vajući u njima moralnu i vjersku poruku. Elkindova istraživanja provedena su nad pripadnicima židovske vjere, protestantima i katolicima, dok se Goldman usredo-točio na pripadnike Anglikanske crkve. Uskoro su drugi psiholozi počeli koristiti iste metode (Tamminen, 1976.) te su dolazili do gotovo istih rezultata. Jedina ra-zlika bila je u tome da se progresivnost u razumijevanju koncepata bolje uviđala u samoj postupnosti sazrijevanja, negoli po relativno krutoj Piagetovoj shemi “faza”.

Međutim, krajem sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća Piagetove faze i sama njegova istraživanja o načinu kako djeca misle došla su pod lupu kritike (Phillips i Kelly, 1975.), a u pitanje su dovedene i mnoge Piagetove teze o konceptualnim razlikama glede dobi djeteta (Donaldson, 1978.). No, i pored teoretskih neslaganja s originalnom impostacijom Piagetovih faza, Elkindova i Goldmanova istraživanja i dalje su u znanstvenom svijetu razvojnih psihologa, smjera psihologije religiozno-sti, prihvaćena kao baza kognitivnih faza u razvoju religioznog mišljenja (Batson, Schoenrade i Ventis, 1993.; Gorsuch, 1988.; Hyde, 1990.).

Drugi val istraživanja religioznog mišljenja naišao je sa sljedbenicima Kohlbergo-vog moralnog pravca utemeljenog na prilagodbi Piagetovih faza razvoja i njegovih stupnjeva moralnog razmišljanja djece. U središte istraživanja došla je Kohlbergova shema moralnog razvoja, daleko izgrađenija i rafiniranija od Piagetove. Njegovi učenici Fowler (1974.) i Oser (1980.) nastavili su istraživanja po kategoriji “stupnje-va” s time što su ih proširili, s tri originalna Kohlbergova stupnja, na šest stupnje-va u koje su vrlo vjerno ukomponirali Kohlbergove stadije moralnosti (Živković, 2001.). Fowlerov model usredotočen je na razvoj koncepta vjere, dok je Oserov pristup uglavnom usmjeren na razvoj religioznog prosuđivanja.

Krajem devedesetih godina prošlog stoljeća na scenu su stupili znanstvenici, ta-kozvani “teoretičari teorije” (Gopnik i Wellman, 1994.). Ova se struja pozabavila postpiagetovim konceptima. Predmet analize postale su Piagetove kognitivne faze razvoja, te se uspostavilo da djeca i nisu baš primitivni mislioci, nego mali znan-stvenici (Gopnik, Meltzoff i Kuhl, 1999.). Istraživanja su ukazivala da se dječja razmišljanja kvalitetno ne razlikuju od razmišljanja odraslih, no razlika koja po-

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

325


stoji pripisuje se kvantitativnim nedostacima u dječjem znanju i iskustvu. Čak su najnovija empirijska istraživanja pokazala da su dječji koncepti religije daleko više slični konceptima odraslih negoli su pokazala dosadašnja istraživanja piagetovaca i postpiagetovaca (Barrett, 2001.; Boyer i Walker, 2000.).

3. Koncept Boga u suvremenim kognitivnim istraživanjima

Prema nekim istraživanjima koncept Boga je konkretan, doslovan i antropomorfan sve do razdoblja adolescencije (Fowler, 1981.; Goldman, 1964.; Oser i Gmünder, 1991.). Prema drugima, pojam Boga je apstraktan te poprima drugačiji oblik u dvanaestoj godini života (Elkind, 1961.; Long, Elkind i Spilka, 1967.). Treća skupina istraživanja ukazuje da je koncept Boga kod djece od pete ili eventualno osme go-dine života gotovo identičan konceptu Boga odraslih (Barrett, Richert i Driesenga, 2001.; Woolley i Phelps, 2001.). Međutim, ovi pomalo oprečni zaključci izvedeni su na temelju različitih tema dječjeg razumijevanja religioznih koncepata. Goldman (1964.) tvrdi da su predadolescentski koncepti Boga i duhovnosti konkretni i antro-pomorfni na temelju toga što su djeca biblijske priče uzimala u literarnom smislu, a molitve su shvaćala kao magijske formule za egocentrično postizanje ciljeva.

Elkind i njegovi suradnici, s druge strane, svoju teoriju da jedanaestogodišnja-ci dolaze do mogućnosti apstraktnih religioznih koncepata temelje na spoznaji djece da religiozni identitet spada u područje vjere, a ne konkretnog religioznog djelovanja, i da na molitvu gledaju kao na osobni razgovor s Bogom, a ne kao na dio nekog religioznog rituala. Najnovija istraživanja svoje spoznaje, da se dijete u svojim konceptima Boga i molitve previše ne razlikuje od odraslih, temelje na tome da petogodišnje dijete u dosta jednostavnom upitniku pravi razliku između Boga i vlastite majke (Barret, Richert i Driesenga, 2001.), te da osmogodišnje dijete mentalne komponente molitve smatra važnijim od fizičkog ponavljanja određenih formula (Woolley i Phelps, 2001.).

Imajući u vidu spomenuta istraživanja treba istaknuti da su sva ona poprilično parcijalna u svojim zaključcima. Kao i u svim empirijskim istraživanjima, i u ovom slučaju pokazuju se nesavršenosti svakog upitnika, odnosno metode istraživanja. Stoga bi teško bilo donijeti nekakav konačni zaključak s obzirom da su u najve-ćem dijelu provedenih istraživanja razvojni psiholozi Piagetove i postpiagetove orijentacije kao i “teoretičari teorije”, pozornost posvetili daleko više na sadržaje dječjeg vjerovanja nego na dječje mišljenje o određenim konceptima. Istraživanja u posljednjih pedeset godina uglavnom su usmjerena na to da djeca kažu što vje-ruju o Bogu, kako zamišljaju čudesa, molitvu i slično, iako neki naglašavaju da su potrebna detaljnija istraživanja ne o tome kako djeca misle nego što djeca misle (Gottlieb, 2002.).

Dok znanstvenici rade na usavršavanju upitnika i metodologije kako bi došli do spoznaja što djeca misle, mi smo se ipak usredotočili na temeljne rezultate realnog koncepta Boga i duhovnosti u različitim životnim fazama djece, od najranijih go-dina života pa do adolescencije.

326

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


4. Religiozna percepcija kod djece u prve dvije godine života

Pojmovi i koncepti religioznosti ne zasnivaju se na izravnim senzornim podacima, nego obuhvaćaju sve vrste percepcije i koncepata životnog iskustva. Nema sumnje da su život i religiozni pojmovi u prvim godinama djetetova života isprepleteni. Di-jete doživljava svoje prvo senzorno iskustvo materijalnoga svijeta u kome u početku nema velikog razlikovanja između stvari i ljudi. Tek s vremenom dijete formira opće koncepte na temelju iskustva, te ih razumijeva uz pomoć sheme simbola, ponajprije putem predodžbi, a kasnije s razvojem govora izražava ih riječima ili verbalnim predodžbama. Cjelokupna struktura religioznog mišljenja utemeljena je na takozva-nom “posrednom” iskustvu. Dijete ne poznaje neke vrste zasebne religiozne per-cepcije nepovezane s percepcijom svijeta i okoline oko sebe. Stoga je religioznost kod djeteta u biti proces koji polazi od mnoštva impresija i iskustva u kome se razvija koncept interpretacije aktivnosti, prirode i prepoznavanja božanskoga. Zbog kompleksnosti ovog procesa nije moguće govoriti o specifičnim prvim koracima ili fazama razumijevanja religioznosti djece u prvim godinama života.

Prema Piagetu (1926.) u prve dvije godine života djeca nisu u stanju razumjeti koncept religioznosti. U toj dobi dječji “ja” i vanjski svijet još uvijek nisu razdvo-jeni. Igračke i svaki objekt, uključujući i osobe, osjećaju i misle isto kao i dijete (barem tako dijete smatra). U tom razdoblju dijete nema spoznaju o samom sebi. Neki kognitivni psiholozi poput Murphyja (1977.) prihvaćaju Piagetovo mišljenje, no naglašavaju kako prve dvije godine života stvaraju ozračje za kasniji razvoj re-ligioznosti s obzirom da se simboli poimanja roditelja na neki način isprepleću sa simbolima religioznosti.

5. Koncept Boga i duhovnosti kod djece od treće do šeste godine života

Piaget (1964.) je ukazao na ulogu i funkciju simbola kod djece od treće do četvrte godine života. To razdoblje usvajanja simbola ipak ne uključuje jasnoću koncepata. Karakteristike intelektualnog razvoja ovoga razdoblja su egocentrizam (nemoguć-nost razlikovanja između sebe i realnog svijeta, nemogućnost da se dijete udalji od vlastitog mišljenja i da se može uživjeti u svijet drugih) i prekauzalnost (tendencija projekcije vlastitog subjektivnog iskustva na vanjski svijet). Te dvije karakteristike dječje psihe uvjetuju religioznost koja se tek u trećoj godini počinje pojavljivati pod aspektom primitivnog osjećaja religioznosti. Stoga neki psiholozi poput Goldmana (1964.) smatraju da se u ovom životnom razdoblju radi o rudimentarnoj religiozno-sti magijskog tipa.

Prema Piagetovoj terminologiji, odlike takve religioznosti obuhvaćaju “artificijeli-zam” (svaka se realnost zamišlja povezana s nekim neposrednim uzrokom, kao, na primjer, uvjerenost djeteta da mjesec sja kako bi osvijetlio put, ili sunce zalazi da bi ono moglo ići spavati); “magičnost” (tendencija da dijete na bazi iskustva sebi pridodaje mogućnost da se postave relacije između stvari) i “finalizam” (da svaka realnost ima svoj kraj jer je ograničena egocentričnim iskustvom djeteta).

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

327


Dijete u ovoj dobi živi animističku religioznost što znači da pripisuje psihičke ka-rakteristike ljudi neživim stvarima, nešto slično što čine primitivna plemena. Dječji koncept religioznosti Billingham (1980.) naziva “animističkom pobožnošću” koja ima dosta elemenata magične religioznosti, a temelji se na uvjerenju da se može zadobiti moć i snaga viših sila za vlastitu korist.

Od treće pa do šeste godine života, s opadanjem razine egocentrizma, koncept Boga kod djeteta prilično je iskrivljen. Pojam Boga je sveden na običan antropo-morfizam koji je direktno povezan s odnosom djeteta s njegovim roditeljima i oko-linom. Goldman (1964.) ističe da djeca u ovoj dobi zamišljaju Boga kao čovjeka, jakog, dobrog, onoga koji ima velike moći, sličnog tati ili nekom moćnom kralju iz bajke, ili pak kao nekog starca s bradom koji stanuje na nebu iznad oblaka. Dijete često Boga, pogotovo ako se radi o djetetu Isusu, zamišlja kao perfektno dijete kojemu on ili ona sliči, s razlikom da Isus ima neograničenu moć. Ovakvim antro-pomorfnim predodžbama Boga najviše doprinosi kućni odgoj, ali i religiozna iko-nografija. Stoga, kod djece u ranijoj dobi, koncept Boga u sebi sadržava mnoštvo koncepata poput moći autoriteta, svemoćnosti, sveprisutnosti, pravde i dobrote.

Goldman (1964.) je sažeo oblikovanje koncepta Boga u najranijem životnom raz-doblju u pet točaka:

a) U koncept Boga ne ulaze samo direktne senzorne percepcije, nego i kombina-cija, elaboracija i interpretacija senzornih doživljaja i pojmova, kao što je pojam i doživljaj “mog oca”, “moje kuće” ili prirode oko djeteta.

b) Koncept Boga ovisi o prethodnom iskustvu djeteta, posebno njegovom isku-stvu odnosa s vlastitim ocem, odnosno dječjeg doživljavanja uloge vlastitog oca.

c) Koncept Boga uključuje gotovo intimnu dječju percepciju oca kao onoga koji je jak, moćan, onoga koji se brine, onoga koji zna i kazniti, onoga koji mu osigurava hranu i dom. Za dijete je Bog nešto poput vlastitog tate. Djeca često znaju reći: “Bog je veliki tata koji stanuje tamo gore u nebu”.

d) U ranom razdoblju taj koncept Boga uglavnom je na razini simbola. Bog, iako ga dijete izrazi riječju, objedinjuje sve one percepcije i misli djeteta u iskustvu ljudskih odnosa. Simbol Boga uključuje pojam, simbol i koncept ljubavi, po-vjerenja, odanosti. Naravno, u nekim slučajevima teškoga djetinjstva asocijacija na Boga može biti povezana i s onim što je negativno u ljudskim odnosima, poput ljutnje, razočaranja, nepredvidivosti ili pak svojevoljnog kažnjavanja.

e) U unutarnjem procesu misli kod djeteta koncept Boga uključuje svojevrsne selektivne faktore. Na primjer, Boga se uvijek povezuje s dobrom, a nikada sa zlom, s nečim svetim prema čemu se osjeća strahopoštovanje i divljenje.

De Ross i suradnici (2004.) u svome su istraživanju došli do zaključka da kon-cept Boga kod djece između četvrte i šeste godine odgovara projekciji dječje narcisoidnosti i želje za moći, što su karakteristike te dobi. Pojam Boga često se identificira s likom djeteta Isusa, savršenog djeteta komu se svi dive, komu svi

328

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


služe, koji je moćniji od drugih i koji je u stanju magičnom snagom riješiti svaki događaj i situaciju.

Budući da je dijete i do svoje šeste godine još uvijek egocentrično, ono zamišlja kako je Bog samo na usluzi ljudima i zato počinje moliti s magičnom vjerom tražeći da mu se ispune prvenstveno materijalne želje. Cjelokupni djetetov svijet religioznosti liči na neku priču iz područja fantazije koja ga očarava. Prema Dic-kieu i suradnicima (1997.) dijete između treće i šeste godine živi u “čarobnoj ili bajkovitoj” fazi zato što je ta faza obilježena nejasnim konceptima i intenzivnom aktivnošću fantazije u kojoj priča predstavlja glavni jezični oblik izražavanja (Vergote, 1969.). Važno je napomenuti kako istraživanja pokazuju priličnu pro-mjenu u predodžbama Boga kod djece nad kojima su provedena istraživanja do šezdesetih godina prošlog stoljeća i djece koja su rođena pred sam kraj 20. stoljeća.

Dok u istraživanjima rađenim do 1961. godine (Harms, 1944.; Grafton, 1945.; Ca-tton, 1957.; Godin, 1961.) vidimo kako predškolci Boga zamišljaju uz pomoć pre-dodžbi bajki koje su im se navečer čitale, istraživanja rađena devedesetih godina prošlog stoljeća i početkom ovog (Hyde, 1990.; Kay, 1996.; De Roos, 2006.) ukazuju da djeca formiraju svoje predodžbe daleko više prema predodžbi likova iz crtanih filmova. Nema sumnje da se pojava televizije, produkcija Hollywooda, videoigre i kompjutorske igre u velikoj mjeri odražava na percepciju drugačiju od one kla-sične. Stoga, i koncept Boga, religioznosti i doživljaja transcendentalne stvarnosti prolazi kroz jedan proces kome se ne vidi jasan ishod.

Dijete u ovoj dobi u stvari privlače liturgijske ceremonije, a ne konceptualni dio vjere jer od njih ne razumije gotovo ništa. Najviše ga zanimaju izvanjski aspekti li-turgije, a posebno folklorni elementi kulta. Također su im od interesa neki aspekti rituala, kao sklopljene ruke, pozdravi preko mise, pa zaključujemo da dječja religi-oznost ima karakteristike imitiranja. Dijete imitira roditelje u religioznim radnjama i to mu dođe kao neka igra koju rado ponavlja. Molitva je pod utjecajem ambijenta i uvijek joj se pristupa kao nekoj simpatičnoj igri tako da neki znanstvenici poput Kaya (1996.) govore o molitvi kao “zabavi” u ovom razdoblju života. U ovom raz-doblju djeca znaju molitve napamet, te ih izgovaraju kao pjesmice (Long, Elkind, Spilka, 1967.).

6. Religioznost i predodžba Boga u razdoblju srednjeg djetinjstva

U školskom razdoblju od sedme do jedanaeste godine dijete se polako pretvara od intuitivnog bića u logičko biće. Vrlo brzo stječe mogućnost kritičkog pogleda na okolinu i počinje s lakoćom izražavati logičke prosudbe (Živković, 2001.). Tijekom ranog djetinjstva usavršava se mogućnost sinteze instinkta od zahtjeva superega pa do realnosti izvanjskoga svijeta. Ponašanje dječaka i djevojčica u ovoj dobi daleko su manje egocentrična, pa uočavamo da je dijete već na putu altruizma i darežljivosti. Djeca pronalaze prijatelje, žele biti prihvaćena i uvažena u vlastitoj

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

329


(školskoj) grupi, a također i od starijih kako bi mogla izgrađivati samopovjerenje, ojačati i afirmirati svoj ego.

Glede razvoja koncepta religioznosti i u ovom razdoblju dominira “animizam”, odnosno spontano nastojanje djeteta da svoje nakane i život pripisuju izvanjskim događajima i neživim stvarima kojima je okruženo, vjerujući da su izvanjska do-gađanja ili stvari uzročnici kazni ili zaštite. Animizam srednjeg djetinjstva mani-festira se bilo u obliku osjećaja straha (ako ima neke loše primisli ili želje glede objektivne stvarnosti), bilo u obliku iščekivanja zaštite (ukoliko su mu nakane i želje pozitivne).

Psihološke karakteristike ovog dječjeg razdoblja odgovaraju psihičkom procesu projekcije vlastitog ja. Dobar dio znanstvenika, počevši od Piageta (1926.), preko Berzonskyja (1974.) do Billinghama (1980.), smatra da animizam koji sadrži strah od kazne proizlazi iz dječjeg shvaćanja “imanentne (unutarnje) pravednosti” prema kojoj svaki događaj koji nije imao u sebi moralno dobru namjeru za posljedicu ima neku kaznu. Pokušaj tumačenja događaja po principu imanentne pravednosti, odnosno direktne i neodgodive kazne za nešto počinjeno, izrazito je prisutan kod djece između šeste i sedme godine, ali se progresivno smanjuje s povećanjem ži-votne dobi. U isto vrijeme, druga karakteristika animizma – osjećaj pronalaženja zaštite, od sedme godine života sve se više povećava, sve do razdoblja adoles-cencije, kada opet značajno opada. Uzroci ovakvih varijacija leže u psihološkom sazrijevanju kao i u socijalnom razvoju u krugu školskog ambijenta.

Što se tiče magične dimenzije religioznosti, u ovom životnom razdoblju ona je još prisutna.

Glede antropomorfizma, djeca u ovom razdoblju prelaze od afektivnog antropo-morfizma (Billingham, 1980.) na imaginativni antropomorfizam, što znači da je za-mišljanje Božjeg lika još uvijek zasnovano na ljudskim karakteristikama i ljudskom ponašanju, ali s godinama dolazi do spoznaje da je Bog ipak nekako “drugačiji” i da ima moć koja nadmašuje ljudske moći.

I u ovom razdoblju dijete se susreće s poteškoćama u kome mu je predodžba Bo-ga više opisnog negoli spekulativnog karaktera. Međutim, s godinama, od devete pa nadalje, počinje shvaćati različitost svojih usporedbi s roditeljima i okolinom u odnosu na Boga, te se polako javlja univerzalnija spoznaja Boga. S razvojem spo-sobnosti refleksije i apstraktnog razmišljanja dijete će transformirati svoju spoznaju Boga od antropomorfnog pojma u jedan viši oblik duhovnog pojma.

Pitts (1977.) i Fowler (1981.) razlikuju tri vrste antropomorfizma kod djece različitih uzrasta. Primarni antropomorfizam od treće do sedme godine okarakteriziran je nezgrapnim pojmom Boga s bradom u svome dvoru. Drugi tip antropomorfizma je takozvani “ublaženi”, a susreće se kod djece od osme do desete godine, gdje se Boga zamišlja nešto rafiniranije, još uvijek s bradom, ali ovaj put dugom, na prijestolju, na nebu iznad oblaka okružen mnoštvom anđela. Treći tip antropomor-

330

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


fizma duhovnog je karaktera, a pojavljuje se kod djece od desete do jedanaeste i eventualno dvanaeste godine, kada se Boga počinje shvaćati na transcendentalni način. Boga se već doživljava kao nevidljivog i prisutnog na svakom mjestu. Već u predadolescentskom razdoblju dijete jasno uočava razlike između Boga i ljudi, a ta-kvo shvaćanje još se naziva moralnim antropomorfizmom (Boyer i Ramble, 2001.). Isti je autor, koristeći slobodne asocijacije dječjih odgovora, došao do zaključka da djeca između osme i desete godine Bogu uvijek daju atribute, a tek u jedanaestoj i dvanaestoj godini o Bogu govore kao o osobi, što je u biti prijelaz s koncepta Boga kao ljudskog bića na Boga kao duha.

Ovo nas upućuje, što je i empirijski potvrđeno (Goldman, 1964.) da evolucija re-ligioznog shvaćanja ide u korak s psihološkim razvojem. Od fizičkog antropo-morfizma u šestoj ili sedmoj godini dolazi se nakon desete godine života, nakon mogućnosti konkretnih operacija, u razdoblje formalnih, apstraktnih operacija, na antropomorfizam intelektualno-duhovnog karaktera.

Gledajući na razvoj religioznosti kroz prizmu Freudovih psihoseksualnih faza mo-že se reći da slika o Bogu kod djeteta uvijek ima primjese slike o roditeljima, s time što je kod djeteta dimenzija ljubavi prema Bogu još uvijek nedorečena zbog afektivnosti prema roditeljima. Prema istraživanjima “dubinskih psihologa” (Loe-wenthal, 2000.), tek kada dijete izađe iz faze Edipova kompleksa, pojam Boga se počinje povezivati s ljubavlju i emocijama. Prije toga, pojam Boga u sebi sadrži do-ze sumnje i straha jer se predodžba o magičnom dobrom Bogu – ocu, isprepleće s predodžbom Boga – suca, i onoga koji kažnjava.

Paloutzian i Kirkpatrick (1995.) ističu da tijekom srednjeg djetinjstva djeca u biti imaju iskustvo autoritativne religioznosti jer ta religioznost u velikoj mjeri ovisi o autoritetu odraslih. Dakle, koncept djeteta o religioznosti temelji se na modelima i konceptima odraslih i to ne samo onih iz najbližeg obiteljskog kruga. Izvanobitelj-sko okruženje ozbiljno utječe na dijete, posebno kultura u kojoj živi kao i religio-zno okruženje koji uključuje bilo kontakte s crkvenim autoritetima ili kontakte s religijom putem školskog predmeta.

Zanimljivo je napomenuti kako kod istraživanja u posljednjih desetak godina, po-gotovo u protestantskim dijelovima Europe, suvremena djeca sve više imaju ten-denciju ocrtavati Boga kao žensko (Riegel i Ziebertz, 2001.). Došavši do istih za-ključaka, Parsons (2002.) percepciju Boga kod djece pripisuje promjeni društvene uloge žene i porastu broja samohranih majki. Štoviše, u svojim crtežima dječaci sve više prikazuju Boga kao Supermana ili u obliku likova iz crtanih filmova (Hyde, 1990.).

Dok u ranom djetinjstvu dijete poistovjećuje religiju sa svojom obitelji, u srednjem djetinjstvu dijete započinje otkrivati daleko širu i brojniju religioznu instituciju – Crkvu. Uključivanje u religioznu instituciju ubacuje dijete u kulturalni model odraslih i stimulira njegov religiozni rast. Tijekom srednjeg djetinjstva, prema Gol-dmanu (1964.), dijete još uvijek nije u stanju u potpunosti razumjeti religiozne

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

331


obrede u cjelokupnoj svojoj simbolici. Prema tome, obredi za dijete imaju cilj služiti sebi samima, a ne kao sredstvo za susret s drugima.

I dok je u ranom djetinjstvu molitva imala oblik imitacije i bila egocentrična i ma-gična, u ovom razdoblju molitva postaje spontanija i osobnija, te više nije usredoto-čena na ispunjenje vlastitih želja, nego poprima elemente altruizma i duhovnosti.

Tendencija imitiranja odraslih u religioznom nastupu iščezava negdje oko dvana-este godine života, kada je na pomolu pubertet i psihološka potreba vrednovanja vlastitog iskustva.

Još uvijek se zadržava koncept Boga kao onoga koji kažnjava, ali s obzirom na razvoj kognitivnih sposobnosti i ulaskom u višu fazu moralnog zaključivanja, pre-dadolescent počinje hod k većoj moralnoj i etičkoj odgovornosti.

U ovom razdoblju uz spoznaju Crkve dijete polako uočava i osobe crkvene insti-tucije, te ih nastoji identificirati sa svojim roditeljima kao što je nekada činilo s uči-teljima. Prema istom principu identifikacije crkvene osobe polako postaju baza za stvaranje predodžbe o Bogu. U ovom razdoblju predadolescent ulazi u određenu podsvjesnu konfuziju glede pitanja uloge i značenja vlastitog oca, duhovnog oca i Boga Oca. Slična konfuzija prisutna je i glede uloge majke, časne sestre i Blažene Djevice Marije.

7. Religioznost i koncept Boga u razdoblju adolescencije

Adolescentsko razdoblje okarakterizirano je osobnim konfliktima adolescenta sa samim sobom i sa svijetom oko sebe. Radi se o krizama povezanima s traženjem vlastite osobnosti popraćenima odbacivanjem tradicionalnih shema (Lacković-Gr-gin, 2006.). Adolescent ima potrebu ponovno rekonstruirati vlastitu prošlost i pre-ispitati sve ono u što je do tada pasivno vjerovao. Stavlja se na put procesa indi-vidualizacije koji ga treba dovesti do konačne jasne razlike između njega samoga i drugih. Adolescent traži jasan psihološki koncept identiteta, drugim riječima, psihološku autonomiju (Živković, 2001.). Do navedenoga cilja dolazi tako što do-vodi u pitanje usvojene modele i vrijednosti, te stil života koji su u njega usadili ro-ditelji, kao i socijalni i kulturni ambijent u kojem živi. Želja mu je postati neovisan o autoritetima i izbjeći zaštitničko ponašanje bližnjih, no u isto vrijeme ima veliku potrebu (koju, naravno, sebi ne može priznati) za nekim tko će ga voditi, odnosno za autoritetom (Schaffer, 2004.).

Šire kognitivne sposobnosti, intenzivnije emocije, opsežnije iskustvo društvene okoline usredotočeno više na druge nego na obitelj iz koje potječe, uvjetuju kod adolescenta svojevrsni razvoj koncepta religioznosti.

Početak razdoblja adolescencije još uvijek sa sobom nosi religioznost koja je ritu-alna s primjesama antropomorfizma, magijskih elemenata i elemenata animizma (Goldman, 1964.).

332

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


Molitveni život adolescenta okarakteriziran je u ranim godinama adolescencije kao intenzivniji, ali i dalje sadrži magijske elemente. Molitva je i dalje sredstvo kojim se očekuje ispunjenje želja, vrlo često materijalnih. Glavna karakteristika molitve ovog životnog razdoblja je mehaničko ponavljanje formula sa snažnom motivaci-jom za ispunjenjem traženoga.

Na početku adolescencije koncept Boga više ili manje odgovara predodžbi steče-noj u dosadašnjem kulturnom i religioznom ambijentu, te je uglavnom površan i pomalo stereotipan. Međutim, s obzirom da je adolescent sklon osami koja potiče želju afektivnog angažmana, u njemu se pojavljuje želja za prijateljskim odnosom s Bogom, pogotovo zato što u svojim unutarnjim monolozima ima potrebu za bićem kojem će se povjeriti. Naravno da su koncepti povezivanja Boga s ocem, Boga s bratom i dalje dosta prisutni u afektivnim potrebama. U ovoj fazi životnog razdo-blja moguće je da Bog podsvjesno postane zamjena za roditelje. Česti su slučajevi adolescentskog pseudomisticizma, jake mistične želje za Bogom, no taj se vid pseudomisticizma uglavnom gubi pred kraj adolescencije. Jedna struja psihologa (De Ross, 2006.) razlikuje odnos prema Bogu s obzirom na spol adolescenta. Kod muških, čini se, prevladava slika Boga oca koja asocira na Boga suca i zakonodav-ca, dok kod adolescenata ženskog spola Bog više podsjeća na biće koje nudi po-vjerenje, koje je najbolji i najpouzdaniji prijatelj, izvor sigurnosti. Dakle, za muške adolescente Bog je više “Bog pravde” dok je za ženske više “Bog ljubavi”.

Od četrnaeste pa do sedamnaeste godine koncept Boga postaje “interioriziran”. Bo-ga se interiorizira kako na kognitivnoj tako i na emotivnoj razini (Deconchy, 1966.). Ideja Boga polako se pretače od koncepta “nečega” prema konceptu “nekoga”.

Babin (1966.) odnos adolescenta s Bogom promatra kroz tri aspekta: spontanu tendenciju otkrivanja Boga kroz “egoformizam” (nastojanje da se Boga shvati na temelju vlastitih psiholoških tendencija u svjetlu narcisoidnih želja i vlastitih emoci-onalnih zahtjeva), te kroz etičnost u smislu preuveličavanja etičkih vrijednosti kad su u pitanju religiozne stvari.

Tijekom adolescencije polako se gube elementi animizma, magije, te se postupno razvija osjećaj za transcendentalno. Pojam Boga produhovljuje se i oslobađa ani-mističkih i antropomorfističkih komponenti. Materijalni antropomorfizam polako se pretače u moralni antropomorfizam, što je zapravo nastojanje adolescenta da Bogu pripisuje moralne i etičke kvalitete proizvedene od vlastitog “ja”, što je posljedica inte-riorizacije društvenih moralnih principa. Budući da je Bog već interioziran, doživljava ga se bliskim, konkretnim, osobnim i živim. No budući da se taj odnos s Bogom proživljava u intenzivno afektivnim okolnostima, taj odnos ima karakteristiku ambi-valentnosti. Stoga prisutnost Boga može biti prihvaćena ili odbačena, ovisno o tome shvaća li adolescent Boga kao podršku ili kao smetnju pri afirmaciji vlastitog “ja”.

U pitanju moralnog razvoja adolescent pokušava biti nezavisan od zabrana i mo-ralnih načela roditelja i društva, kako bi došao do vlastite racionalne moralne savjesti.

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

333


Fowler, Nipkow i Schweitzer (1991.) naglašavaju “adolescentski moralizam” okarak-teriziran sklonošću za rigoroznim moralnim načelima koga adolescent primjenjuje na svoje vlastito idealizirano “ja”. Takav rigorozni stav posljedica je unutarnjeg stava adolescenta prema Bogu kojeg još uvijek doživljava sa strahom jer je za njega Bog u isto vrijeme izvor ljubavi i onaj koji pravedno kažnjava.

U prvim godinama adolescencije religioznost je dosta ekvilibrirana i značajna di-menzija, no u drugoj polovini adolescentskog razdoblja religioznost postaje proble-matična. S obzirom na potrebu adolescenta za kritičkim postavljanjem prema svim doktrinama koje su mu nametnute, želje za neovisnošću kao i težnje za preispiti-vanjem svih vrijednosti koje je prihvaćao kao apsolutne, adolescent ima potrebu subjektiviziranja religioznosti kako bi došao do osobne i individualne religioznosti. U ovom razdoblju dolazi do prijelaza od pasivne na osobnu religioznost, drugim ri-ječima od religioznosti nametnute kulturom, tradicijom i obiteljskim ambijentom na religioznost po osobnom izboru i uspostavi vlastitog odnosa s transcendentalnim.

Već je Allport (1950.) govorio o “religioznoj krizi” između četrnaeste i šesnaeste godine života koja ima tri elementa: religioznu sumnju, odbacivanje Boga i napu-štanje vjere. Navedena tipologija općenito je prihvaćena od Fowlera i sljedbenika njegova pristupa.

Allportova tipologija sumnje uključuje nekoliko vidova. Prvi vid je “intelektualna sumnja”, u kojem adolescent postavlja pitanje vjerskih istina i dogme. Potom po-stoji “konfliktna sumnja”, koja proizlazi iz konflikta što ga adolescent ima u sebi s obzirom na ponašanje koje izaziva osjećaj krivnje. Zatim, “evolutivna sumnja” što je posljedica nadilaženja prethodne religiozne dimenzije, a da se još nije izgradila interiorna religiozna dimenzija. Slijedi “frustrirajuća sumnja” do koje dolazi kada adolescent shvati da religiozne institucije ne zadovoljavaju potrebe njegovog “ega”, te na kraju dolazi “sumnja znanstvenog karaktera”, koja je potaknuta traženjem racionalnosti i logičnosti u vjeri.

Progresivno opadanje interesa za religioznost često se događa kad adolescent počne uviđati nesklad između religiozne prakse i onoga što vjernici ili vjerski službenici govore. Taj proces je posljedica prethodnih godina i vjerske prakse adolescenta koji imaju sklonost odbaciti, a još uvijek nisu u stanju doprijeti do potpunog značenja vjer-ske simbolike i rituala, kao i duhovnog značenja molitve. Kod adolescenata koji nisu previše ponosni na svoje djetinjstvo i koji nemaju baš najbolje iskustvo s roditeljima može doći do odbacivanja Boga i religije kao simbola autoriteta i “vjere roditelja”.

Susret s erotskim izazovima u ovim adolescentskim godinama može izazvati osje-ćaj grijeha što doprinosi svojevrsnom pogledu na Boga kao strogog suca. Ovo mo-že dovesti do reakcije adolescenta protiv emotivne napetosti uzrokovane osjećajem grijeha i krivnje ili pak razvojem klasnih i moralizirajućih stavova.

Kontrast između vjerskog morala i seksualnosti povezane s osjećajem grijeha kod adolescenta često stvara ideju da religija predstavlja represivni faktor za njegove afektivne i fiziološke potrebe i sklonosti.

334

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


Sociokulturalni ambijent također može negativno utjecati na susret s religiozno-šću, posebno prijatelji s kojima se adolescent druži. Ako se nalazi u grupi koja je senzitivnija za religiozne sfere, bit će zainteresiran, a ako je u grupi koja odbacuje religiozne koncepte, lako će potpasti pod utjecaj te grupe.

Glavna karakteristika adolescentske religioznosti je mnoštvo mogućnosti religio-znog sazrijevanja. Sazrijevanje se može odvijati na polagan i brz način, na proble-matičan ili dramatičan način.

Rezultat emocionalnih kriza, krize identiteta i svih drugih kriza može se pokazati tako da adolescent dođe do integriranog i osobnog religioznog stava ili pak do pasivnog i konformističkog prihvaćanja tradicionalne vjere. Može doći i do nezain-teresiranosti, udaljavanje od vjere, agnosticizma ili pak ateizma.

8. Zaključak

U ovom kratkom pregledu slijedili smo istraživanja pionira psihologije religioznosti kognitivnog pravca. Sva su ova istraživanja dala svoj značajan doprinos usprkos manjkavosti i nedorečenosti. Značajno je napomenuti da su u Engleskoj svi vje-ronaučni udžbenici rađeni prema shemama i rezultatima Goldmanovih istraživa-nja. Kao što smo mogli i uočiti, suvremeni znanstvenici imaju dosta primjedbi na metodologiju i instrumentarij koji su koristili kognitivisti. Također je jasno da je u središtu spomenutih istraživanja bilo prenaglašeno načelo kognitivnih faza razvoja i da su ova istraživanja zasigurno ostavila po strani druge mogućnosti za razumi-jevanje kompleksnosti i jedinstvenosti pojedinačnog razvoja religioznosti. Ne začu-đuje da nove generacije znanstvenika poput Boyera i Walkera (2000.) ističu kako su solidna empirijska istraživanja o razvoju religioznog koncepta još uvijek rijetka i da je tema religioznog mišljenja poprilično zapostavljena. Problem je dosadašnjeg istraživanja u tome da znanstvenici uspoređuju dječje mišljenje i dječje koncepte po shemama i konceptima teoloških doktrina odraslih.

Cilj ovog rada bio je potaknuti i naše psihologe na slična istraživanja, a katehete da iskustva i metodologije dosadašnjih istraživanja koriste u školskoj nastavi uva-žavajući prije svega kognitivne sposobnosti djece.

Literatura

1. Allport, G. W. (1950). The Individual and His Religion: A Psychological Interpretation. New York: MacMillan.

2. Babin, P. (1966). L’adolescente davanti a Dio. Roma: Paoline.3. Barrett, J. L. (2001). Do Children Experience God as Adults Do? Religion in Mind. Cog-

nitive Perspectives on Religious Belief, Ritual and Experience. New York: Cambridge University Press.

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

335


4. Barrett, J. L.; Richert, R. A.; Driesenga, A. (2001). God’s Beliefs Versus Mother’s; The Development of Nonhuman Agent Concepts. Child Development, 72 (1):50–65.

5. Batson, C.; Schoenrade, P.; Ventis, W. (1993). Religion and He Individual: A Social-Psy-chological Perspective. New York: Oxford University Press.

6. Berzonsky, M. (1974). Reflectivity, Internality and Animistic Thinking. Child Develop-ment, 45:785–789.

7. Billingham, R. (1980). Animistic Thinking Between Parents and Children. Journal of Psychology, 105:35–60.

8. Boyer, P.; Ramble, C. (2001). Cognitive Templates for Religious Concepts: Cross-Cultural Evidence for Recall of Counter-Intuitive Representations. Cognitive Science, 25:535–564.

9. Boyer, P.; Walker, S. (2000). Intuitive Ontology and Cultural Input in the Acquisition of Religious Concepts. In: Rosengren, K. S.; Johnson, C. N.; Harris, P. L. (Eds.). Imagin-ing the impossible: Magical, scientific, and religious thinking in children. Cambridge University Press: 13–156.

10. Catton, W. (1957). What Kind of People Does a Religious Cult Attract? American Socio-logical Review, 22:561–566.

11. Ćorić, Š. (1997). Psihologija religioznosti. Jastrebarsko: Naklada Slap.12. Deconchy, J. (1966). Dall’ esperienza all attitudine religiosa. Roma: Paoline.13. De Ross, S.; Iedema, J.; Miedema, S. (2001). Young Children’s Descriptions of God:

Influences of Parents’ and Teachers’ God Concepts and Religious Denomination of Schools. Journal of Beliefs and Values, 22:19–30.

14. De Ross, S.; Iedema, J.; Miedema, S. (2004). Influence of Maternal Denomination, God concepts, and childrearing practices on young children’s God concepts. Journal for the Scientific Study of Religion, 43:519–535.

15. De Ross, S. (2006). Young Children’s God Concepts: Influences of Attachment and Religious Socialization in Family and School Contex. Religious Education, 101:84–103.

16. Dickie, J.; Eschleman, A.; Merasco, D.; Wander Wilt, M. (1997). Parent-Child Rela-tionships and Children’s Images of God. Journal for the Scientific Study of Religion, 36:25–43.

17. Donaldson, M. (1978). Children’s Minds. London: Fontana.18. Elkind, D. (1961). The Child’s Conception of His Religious Domination: The Catholic

Child. Journal of Genetic Psychology, 99:649–659.19. Elkind, D. (1971). The Origins of Religion in the Child. Review of Religious Research,

12:35–42.20. Fowler, J. W. (1974). Toward a Developmental Perspective on Faith. Religious Educa-

tion, 69:207–219.21. Fowler, J. W.; Nipkow, K. E.; Schweitzer, F. (Eds.) (1991). Stages of Faith and Religious

Development. London: SCM Press Ltd.22. Godin, A. (1961). Le morte della catechesi nelle varie tappe dello sviluppo. Atti del sec-

ondo Convegno Amici di Catechesi. Torino: Elle Di Ci.23. Goldman, R. (1964). Religious Thinking from Childhood to Adolescence. London:

Routledge and Kegan Paul.24. Gopnik, A.; Wellman, H. M. (1994). The Theory Theory. Mapping the Mind: Domain

Specificity in Cognition and Culture. Cambridge; New York: University Press.25. Gopnik, A.; Meltzoff, A.; Kuhl P. (1999). The Scientist in the Crib: Minds, Brains and

How Children Learn. New York: William Morrow.26. Gorsuch, R. (1988). Psychology of Religion. Annual Review of Psychology, 39:201–221.27. Gottlieb, E. (2002). Religious Thinking in Childhood and Adolescence: Argumentation

and the Justification of Religious Belief. Unpublished doctoral dissertation. The Hebrew University of Jerusalem.

336

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


28. Grafton, T. (1945). Religious origins and sociological theory. American Sociological Review, 10:726–738.

29. Harms, E. (1944). The Development of Religious Experiences in Children. American Journal of Sociology, 50:112–122.

30. Hyde, K. E. (1990). Religion in childhood and adolescence. AL: Birmingham: Religious Education Press.

31. Kay, W.; Ray L. (2004). Concepts of God: The Silence of Gender and Age. Journal of Empirical Theology: 238–251.

32. Kohlberg, L. (1969). Stages in the Development of Moral Thought and Action. London: Rinehart and Winston.

33. Lacković-Grgin, K. (2005). Psihologija adolescencije. Jastrebarsko: Naklada Slap.34. Loewenthal, K. M. (2002). The Psychology of Religion. Oxford: Oneworld.35. Long, D.; Elkind, D.; Spilka, B. (1967). The Child’s Conception of prayer. Journal of the

Scientific Study of Religion, 6:101–109.36. Murphy, R. (1977). Does Children’s Understanding of Parables Develop in Stages?

Learning for living, 16:168–172.37. Oser, F. (1980). Stages of Religious Judgment. In: Brusselman, C. (Ed.). Toward Moral

and Religious Maturity, Morristown: Silver Burdett Company.38. Oser, F.; Gmünder, P. (1991). Religious Judgement: A Developmental Perspective. Bir-

mingham: Religious Education Press.39. Paloutzian, R.; Kirkpatrick A. (1995). The Scope of Religious Influences and Personal

and Social Well-Being. Journal of Social Issues, 51:1–11.40. Parsons, T. (2002). One for my Baby. London: Harper Collins.41. Piaget, J. (1966). La rapprezentazione del mondo nel fanciullo. Torino: Boringhieri.42. Phillips, D.; Kelly M. (1975). Hierarchical Theories of Development in Education and

Psychology. Harvard Educational Review, 45:351–375.43. Pitts, V. P. (1977). Drawing Pictures of God. Learning for Living, 16 (3):123–129.44. Ratcliff, D. (2004). Children’s Spirituality: Christian Perspectives, Research, and Appli-

cations. Eugene: Cascade Books.45. Riegel, U.; Ziebertz H. (2001). Images of God in a Gender Perspective. In: Ziebertz,

H. G. (Ed.). Imagining God: Empirical Explorations from an International Perspective. Hamburg: Lit Verlag.

46. Schaffer, R. (2005). Psicologia dello sviluppo. Milano: Raffaello Cortina Editore.47. Tamminen, K. (1976). Research concerning the development of religious thinking in

Finnish students. Character Potential, 7:206–219.48. Vergote, A.; Tamayo A.; Pasquali, L.; Bonami M.; Pattijin R.; Custers, A. (1969). Parental

Images and Concept of God. Juornal of the Scientific Study of Religion, 8:79–87.49. Živković, I. (2001). Razvojna psihologija. Zagreb: Skripta za potrebe studenata Katehe-

tike pri Katehetskom insitutu KBF-a.50. Woolley, J. D.; Phelps, K. E. (2001). The Development of Children’s Beliefs about Prayer.

Journal of Culture and Cognition 1(2):139–166.

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

337


Overview scientific work

I l i j a Ž i v k o v i ćCatholic Faculty of Theology in Zagrebe-mail: [email protected]

Children and adolescents’ understanding of God and religiosity in the studies of Piaget’s, Kohlberg’s and post-Piagetian theory of cognitive development

Abstract

This paper is a brief analysis of a segment of mostly Anglo-Saxon literature from the last fifty years which is dedicated to the children and adolescents’ concept of God and religios-ity. The analysis starts with the conceptual approaches of the Piagetian and the post-Pi-agetian model of cognitive development and the Kohlberg model of moral development, presented through the works of Fowler and Goldman, the pioneers of this line of research, and their followers.

The paper tries to summarise briefly the results of the research which looks at how children up to the age of three perceive religion and its terms; what God, spirituality and religios-ity mean to the age group three to six, later in their mid-childhood and in the period of adolescence. The results show that the understanding of religious concepts corresponds to the psychological development of a child. The paper follows the developing perception of God and religiosity starting with the animistic and the anthropomorphous to the feeling and understanding of the transcendental.

Key words: perception of God, religiosity, animistic religiosity, anthropomorphous religiosity, cognitive development, Piaget, Kohlberg.

Received in November 2007Accepted in December 2007

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

339

Obrazovanje za poduzetnost – perspektiva osnovnoškolskih učitelja i nastavnika

B r a n i s l a v a B a r a n o v i ć , M a r i n a Š t i b r i ć Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, Centar za istraživanje i razvoj obrazovanja, Zagreb, HrvatskaE-mail: [email protected]; [email protected]

V l a t k a D o m o v i ćUčiteljski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, HrvatskaE-mail: [email protected]

SAŽETAK U tekstu su prikazani rezultati empirijskog istraživanja obrazovanja za poduzetnost u osnovnim školama u Hrvatskoj. U istraživanju se pošlo od šireg određenja poduzetničke kompetencije koje pored ekonomske pismenosti i znanja potrebnih za pokretanje posla obuhvaća osobine ličnosti i vještine potrebne za uspješno djelovanje pojedinca u profesionalnom i širem socijalnom kontekstu.

Istraživanje je provedeno 2006. godine na uzorku od 688 učitelja i nastavnika iz 25 osnovnih škola različitih regija Hrvatske. Ciljevi istraživanja bili su utvrditi kako učitelji i nastavnici percipiraju aktivnosti škole i nastavne metode kojima se potiče razvoj poduzetnosti učenika i kako procjenjuju poduzetničke osobine i ponašanje učenika. Također se nastojalo provjeriti postoje li razlike u učiteljskim i nastavnič-kim percepcijama i procjenama s obzirom na njihovo radno mjesto (rade li kao učitelji ili nastavnici) i duljinu njihovog radnog staža.

Rezultati pokazuju da više od polovice učitelja i nastavnika ponekad sudjeluje u organiziranju i izvođenju aktivnosti na nivou škole kojima se potiče poduzetnost učenika. Procjene učitelja općenito su bile više od procjena nastavnika. Zamjetan je trend povećanja uključenosti učitelja i nastavnika u školske aktivnosti i nastavne metode kojima se potiče poduzetnička kompetencija s porastom duljine njiho-vog radnog staža. Prema procjenama učitelja i nastavnika, obilježja poduzetnosti koja posjeduje najveći broj učenika jesu otvorenost za promjene i nova iskustva, spremnost za suradnju i dogovaranje s vršnjacima, te motivacija za ostvarivanje postignuća. Oko trećine ispitanika procijenila je da ih ima većina ili svi učenici u njihovoj školi, dok je za druge osobine ovaj postotak još manji. Nalazi ukazuju na postojanje potrebe za uvođenjem sustavnog obrazovanja za poduzetnost u

UDK 371.26:371.3:65.012:159.9]:371.13(497.5)Izvorni znanstveni rad


340

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


obvezno obrazovanje, što implicira izradu njegove jasne koncepcije i nastavnih programa, odnosno kurikuluma.

Ključne riječi: poduzetnička kompetencija, poduzetnost, obvezno obrazovanje, učitelji razredne nastave, predmetni nastavnici, radni staž, nastavne metode, školske aktivnosti.


1. Koncept poduzetništva i obrazovanje za poduzetnost – pristupi i određenja

Koncept poduzetništva tradicionalno je vezan za područje ekonomije, preciznije za pokretanje i razvijanje posla, za poslovnog pojedinca i sl. Iako postoji mnoštvo različitih pristupa i određenja njegovog sadržaja, može se reći da koncept podu-zetništva i u ekonomiji uključuje znanja i vještine, te osobine ličnosti i stavove po-trebne za pokretanje i uspješan razvoj posla, s različitim akcentiranjem pojedinih komponenti (Drucker, 1995.; Kuip i Verheul, 2003.).

Usložnjavanje i brze promjene u ekonomskom i općenito društvenom kontekstu koje su zahtijevale aktivan odnos i odgovornost pojedinca, ne samo za njegov profesionalni život nego i za život zajednice, naglasile su važnost poticanja razvoja osobina ličnosti i stavova vezanih za poduzetnost i širenje pojma poduzetništva izvan područja ekonomije. Tako ekonomist Shultz već 1975. godine koristi pojam poduzetništva u širem smislu, navodeći da se ne može ograničiti na ekonomiju, odnosno poslovne ljude (Shultz, 1975.; prema Kuip i Verheul, 2003.). Vezivanje poduzetništva uz djelovanje pojedinca u širem socijalnom kontekstu rezultiralo je uvođenjem pojma socijalnog poduzetništva kao njegove komponente (Dees, 1998.; Bornstein, 2003.; Davis i sur., 2003.; Hines, 2005.; Winifield, 2005.). U ovom sažetom ocrtavanju karakteristika pojma poduzetništva za našu analizu, koja je fokusirana na analizu odgoja i obrazovanja (dalje u tekstu obrazovanja)1 za podu-zetnost u obveznom obrazovanju, može se ukratko reći da se suvremeni koncept poduzetništva koristi u širem smislu, a implicira osobine ličnosti, znanja, vještine i stavove pojedinca koje mu omogućuju kreiranje i realiziranje prilika u promje-njivom i nesigurnom profesionalnom i društvenom okruženju. Današnje diskusije o pojmu poduzetništva, koje se odvijaju u kritičkom odnosu spram njegovog užeg tradicionalnog razumijevanja, idu u smjeru i terminološke promjene, tj. zamjene

1 U tekstu pojam poduzetničke kompetencije koju učenici trebaju steći tijekom obveznog obrazovanja uključuje sljedeće komponente: znanja, vještine, vrijednosti i stavove, tj. sadrži obrazovnu i odgojnu dimenziju koje tretira kao jednu cjelinu. Sintagmu obrazovanje za poduzetničku kompetenciju koristimo u širem smislu, odnosno kao pojam koji pokriva sve navedene komponente, uključujući i odgojnu dimenziju u užem smislu. O određenju podu-zetničke kompetencije, pojmu poduzetnosti i poduzetništva govori se dalje u tekstu.

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

341

B. Baranović, M. Štibrić, V. Domović: Obrazovanje za poduzetnost ...

pojma poduzetništva pojmom poduzetnosti kako bi se i na semantičkoj razini izra-zilo njegovo širenje izvan ekonomije na sva ostala područja ljudskog i društvenog života, te spomenuti pomaci u njegovim sadržajnim komponentama. Štoviše, ove konceptualne promjene i pojašnjenja razumiju se i kao prijelaz od dominacije po-duzetničke paradigme u užem smislu (engl. entrepreneurship paradigm) paradigmi poduzetnosti (engl. entrepreneurial paradigm) koja danas dominira u europskom diskursu (Gibb, 2002.:233–269).

Obrazovanje koje predstavlja značajno sredstvo razvoja ljudskog kapitala i socijal-ne integracije dobilo je značajnu ulogu u razvoju poduzetništva, odnosno podu-zetnosti pojedinca. Uloga obrazovanja u razvoju poduzetnosti pojedinca dobila je na značaju širenjem procesa globalizacije i intenziviranjem kompeticije na svjetskoj razini koja zahtijeva, i na individualnom i na nacionalnom nivou, osposobljenost za nošenje s brzim i teško predvidivim promjenama u ekonomiji, tehnologiji, poli-tici i društvenom životu općenito. Navedeni socijalni kontekst s izraženom liberali-zacijom ekonomije tendira razvoju kulture oslanjanja na samog sebe (engl. culture of self-help).

Upravo zbog činjenice da je poduzetnost danas postala način života pojedinca, tj. jedna od temeljnih pretpostavki uspješnog života pojedinca i društva, poduzet-nička kompetencija proglašena je jednom od temeljnih kompetencija potrebnih za život i rad u društvu znanja koju putem obrazovanja treba osigurati svakom poje-dincu (European Commission, 2004.).

Pokazuje se da se u vezi s obrazovanjem za poduzetnost već na konceptualnoj razini postavljaju brojna pitanja čiji odgovori zahtijevaju teorijske i empirijske ana-lize sadašnjeg stanja i razvojnih smjerova. Kako je definiran pojam poduzetničke kompetencije koju obrazovanjem treba razvijati, kada početi s obrazovanjem za poduzetnost i kako obrazovati za poduzetnost, samo su neka od pitanja o kojima se danas diskutira na teorijsko-znanstvenoj i političko-praktičnoj razini.

Analize i iskustva u obrazovanju za poduzetnost upućuju da jedan od značajni-jih problema u ovom području predstavlja nedovoljna teorijska elaboracija pojma poduzetništva, odnosno poduzetnosti, što predstavlja nužnu konceptualnu pret-postavku za koncipiranje obrazovanja za poduzetnost na pojedinim nivoima obra-zovanja i izradu odgovarajućih nastavnih programa, odnosno kurikuluma.

Analogno prethodno navedenoj diskusiji o konceptu poduzetništva, i u području obrazovanja može se uočiti tendencija širenja sadržaja pojma poduzetništva. Ono je na teorijskoj razini otvorilo pitanje važnosti razvoja osobina poduzetnosti poje-dinca (model koji naglašava osobine poduzetnika kao što su inicijativnost, krea-tivnost, spremnost preuzimanja rizika, samopouzdanje, itd.), nasuprot dosadašnjeg naglašavanja znanja i vještina potrebnih za pokretanje posla i samozapošljavanje koje se u osnovnim i srednjim školama razvijalo kroz različite projekte i kroz-kurikulumske modele (tzv. bihevioralni model koji je fokusiran na poduzetničke aktivnosti i ponašanja) (Kuip i Verheul, 2003.:6–8).

342

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


Modeli fokusirani na razvoj osobina poduzetnika (model poduzetnih osobina) legitimiraju svoj pristup stajalištem da se osobine ličnosti nalaze u osnovi svakog poduzetničkog ponašanja, te da utječu na stavove pojedinca i način kako on per-cipira i reagira na okolinu. Kako ove osobine nisu samo nasljedne nego se mogu razvijati pod utjecajem okoline i to u ranom djetinjstvu, potrebno je u škole uvoditi obrazovanje za poduzetnost od samog početka. Jedno od ključnih pitanja koje se postavlja u okviru spomenutog pristupa jest koje osobine treba razvijati kroz obrazovanje.

Danas postoji mnoštvo definicija poduzetništva, odnosno poduzetnosti, koje na-vode različite liste osobina poduzetne osobe. Jedna od najutjecajnijih je Gibbova lista iz 80-tih godina 20. stoljeća, prema kojoj osobna obilježja poduzetne osobe čine: 1. inicijativnost, 2. snažna moć uvjeravanja, 3. sposobnost preuzimanja rizika (naglasak je na razumnom riziku), 4. fleksibilnost, 5. kreativnost, 6. nezavisnost (autonomija), 7. sposobnost rješavanja problema, 8. potreba za postignućem (po-stizanjem uspjeha), 9. imaginacija, 10. visok stupanj vjere u mogućnost upravljanja vlastitom sudbinom, 11. sposobnost vodstva, 12. ustrajnost u radu (Gibb, 1987.:6).

U recentnijim pregledima definicija poduzetništva/poduzetnosti navodi se Rus-hingova sintetizirajuća definicija poduzetnosti, kao šesta osobina ličnosti, prema kojoj bi u školama trebalo razvijati sljedeće: 1. motivaciju za postizanjem uspjeha; 2. autonomiju u izvršavanju zadataka; 3. kreativnost; 4. inicijativnost; 5. spremnost na preuzimanje rizika; 6. sposobnost uočavanja i kreiranja mogućnosti/prilika; 7. sposobnost postavljanja ostvarivih ciljeva; 8. samosvjesnost i vjeru u vlastite spo-sobnosti i mogućnosti; 9. vjeru u mogućnost kontrole vlastite sudbine i 10. ustraj-nost (Kuip i Verheul, 2003.:12–14). Iako među navedenim listama postoje razlike, pokazuje se da su neke od osobina zajedničke, pa za njih možemo reći da se nala-ze u osnovi poduzetnosti. To su: motivacija za postizanjem uspjeha, autonomija u izvršavanju zadataka, kreativnost, inicijativnost, spremnost na preuzimanje rizika, vjera u mogućnost kontrole vlastite sudbine i ustrajnost.

Navedene definicije poduzetnosti neki autori koriste kao osnovu za razlikovanje poduzetne osobe i poduzetnika. Tako npr. Caird (1990.:137) pozivajući se na Gibba kaže da osobine ličnosti poduzetne osobe i poduzetnika mogu biti identične i da je jedina razlika između njih u specifičnoj povezanosti poduzetnika s poslovnim pothvatom, tj. biznisom.

Međutim, kada je riječ o obrazovanju za poduzetnost također treba reći da analize pokazuju kako naglašavanje važnosti razvoja poduzetnih osobina ne znači istovre-meno isključivanje poučavanja znanja i vještina potrebnih za pokretanje poslova i razvoj svijesti o poduzetništvu kao profesionalnoj mogućnosti. Caird npr. navodi da pored osobnih obilježja pojedinca poduzetnička kompetencija sadrži i sljedeće komponente: komunikacijske vještine, menadžerske vještine, analitičke vještine i znanje koje uključuje informatičku pismenost, znanje vezano uz posao, te stavove kao što su otvorenost za potrebe i posljedice, fleksibilnost i sl. (Caird, 1992.; prema Kuip i Verheul, 2003.:9).

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

343


Obrazovanje za poduzetništvo koje je usmjereno na kreiranje novog, inicijativnost, samostalnost, spremnost na preuzimanje rizika i ostale karakteristike o kojima je prethodno bilo riječi zahtijeva i odgovarajuće metode poučavanja i školske ak-tivnosti. Za razliku od neslaganja znanstvenika kada je riječ o konceptualnom određenju obrazovanja za poduzetnost (npr. što sve obrazovanje za poduzetništvo uključuje), razilaženja su znatno manja kada je riječ o metodama poučavanja podu-zetnosti. Prevladava stav da poduzetnost treba poučavati na principima aktivnog i iskustvenog poučavanja i učenja uz uvažavanje razvojnih stupnjeva djeteta. Obra-zovanje budućih poduzetnika i općenito poduzetnih pojedinaca ne može cvjetati u školama koje ne inspiriraju, koje i same nisu organizacije čije ozračje i način rada ne potiču poduzetnost (Kent, 1990.). Prema Gibbu i Cottonu, naglasak treba biti na učenju kroz: djelovanje, iskustvo, istraživanje, preuzimanje rizika, pokušaje i pogreške, kreativno rješavanje problema, dobivanje povratne informacije kroz socijalnu interakciju, igranje uloga, upoznavanje i traženje uzora (npr. uspješnih poduzetnika i poduzetnih ljudi općenito), te kroz interakciju s odraslima (Gibb, 1998.; Cotton i Gibb, 1992.; prema Kuip i Verheul, 2003.:18).

Iskustva europskih zemalja u obrazovanju za poduzetnost pokazuju da se i u obra-zovnoj praksi razvijaju i primjenjuju modeli koji se zasnivaju na širem razumijevanju pojma poduzetništva, tj. modeli koji ovisno o dobi djeteta, pored stjecanja znanja i vještina potrebnih za pokretanje poslova i samozapošljavanje, impliciraju i razvoj osobina ličnosti učenika koji se nalaze u osnovi poduzetničkih stavova i ponašanja (European Commission, Directorate General for Enterprise, 2004.). Zadržat ćemo se na predmetu naše analize, a to je prikaz poduzetničkog obrazovanja u obveznom obrazovanju. Treba imati u vidu da se u europskim zemljama obvezno obrazovanje sastoji od primarnog obrazovanja (najčešće traje šest godina) i nižeg srednjeg obra-zovanja (najčešće traje tri godine), dok je u Hrvatskoj obvezno obrazovanje izjedna-čeno s osmogodišnjim osnovnim obrazovanjem koje se sastoji od četverogodišnjeg primarnog obrazovanja i četverogodišnjeg višeg osnovnog obrazovanja.

U europskim zemljama obrazovanje za poduzetnost, odnosno poduzetništvo na razini primarnog obrazovanja ima sljedeće komponente: 1. razvoj osobina ličnosti koje omogućuju razvoj poduzetnog stava učenika u svakodnevnom životu, uklju-čujući radne, odnosno školske aktivnosti (naglasak je na razvoju inicijativnosti, kreativnosti, autonomnosti u radu, spremnosti na preuzimanje rizika, razvoju sa-mopouzdanja učenika i sl.); 2. stjecanje početnog znanja i kontakata s poslovnim svijetom (npr. razumijevanja uloge poduzetnika u zajednici, upoznavanje s razli-čitim zanimanjima i uspješnim pojedincima i sl.). Na razini srednjeg obrazovanja (nižeg srednjeg obrazovanja) obrazovanje za poduzetnost širi se i fokusira na ra-zvoj svijesti učenika o poduzetništvu kao mogućoj profesionalnoj opciji (svijest o mogućnosti samozapošljavanja, uključujući stjecanje osnovnih znanja i vještina o pokretanju biznisa) (European Commission, Directorate General for Enterprise, 2004.; European Commision, 2006/962/EC; Attainment targets in the primary and basic secondary education, The Netherlands, 2005; The Structure and Balance of the Curriculum – 5-14 national guidelines, Scotland, 2000; National Core Curricu-lum for Basic Education 2004, Finland).

344

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


Obrazovanje za poduzetnost danas se najčešće ostvaruje putem kroz-kurikulum-skih modula i izvan-kurikulumskih aktivnosti (različiti programi i poduzetnički projekti primjereni dobi djeteta).

Potreba za znanstvenim analizama i razvojem obrazovanja za poduzetnost dignuta je na europsku razinu i postala je jednim od zajedničkih obrazovnih ciljeva na čijoj realizaciji rade sve članice Europske unije. Široko konceptualno određenje podu-zetničke kompetencije (ekonomska pismenost, te osobine i vještine pojedinca po-trebne za djelovanje kao poduzetne osobe) u europskom referentnom kompeten-cijskom okviru čini konceptualnu osnovu koja će značajno utjecati na profiliranje obrazovanja za poduzetnost u pojedinim europskim zemljama, uključujući i Hr-vatsku. U tom kontekstu provedeno je istraživanje o obrazovanju za poduzetnost u obveznom obrazovanju u Hrvatskoj, čije rezultate prezentiramo dalje u tekstu.

2. Ciljevi istraživanja

Istraživanje poduzetničke kompetencije provedeno je kao dio šireg istraživanja Pro-cjena i promocija kompetencija “učiti kako učiti” i “poduzetnost” u hrvatskim osnov-nim školama, kojim se ispitivala spremnost škola za uvođenje ovih dviju temeljnih kompetencija.2 U koncipiranju poduzetničke kompetencije pošli smo od stava da je danas, i u znanosti i u dokumentima Europske komisije (Referentni kompetencijski okvir), općeprihvaćeno stajalište da se pojam poduzetništva širi na poduzetnost pojedinca općenito, odnosno da obuhvaća osobine ličnosti i vještine pojedinca koje se smatraju preduvjetom za njegovo uspješno djelovanje kao poduzetnika, te ekonomsku pismenost i znanja o pokretanju vlastitog posla (poduzetništvo u užem smislu). Smatrali smo da će nam ovakvo određenje omogućiti ispitivanje koliko se u hrvatskim osnovnim školama poučava poduzetnička kompetencija, i da se for-muliraju prijedlozi za njezino koncipiranje i poučavanje sukladno europskim stan-dardima. Problem poučavanja za poduzetništvo i razvijenosti poduzetničke kom-petencije učenika u osnovnim školama ispitivan je s više stajališta: stajališta učitelja i nastavnika, učenika četvrtih i osmih razreda, te ravnatelja. U tekstu prikazujemo rezultate koje se odnose na mišljenje učitelja i nastavnika.

Ciljevi istraživanja mišljenja o poučavanju poduzetničke kompetencije u osnovnim školama bili su:

1. utvrditi percepciju učitelja i nastavnika o aktivnostima škole kojima se potiče razvoj poduzetničke kompetencije ili poduzetnosti učenika;

2. utvrditi percepciju učitelja i nastavnika o nastavnim metodama kojima se poti-če razvoj poduzetničke kompetencije kod učenika;

2 Istraživanje je provedeno u Centru za istraživanje i razvoj obrazovanja (Institut za društve-na istraživanja u Zagrebu), a financirala ga je The European Training Foundation. Proveo ga je sljedeći tim: Boris Jokić (voditelj), Branislava Baranović, Petar Bezinović, Danijela Dole-nec, Vlatka Domović, Iris Marušić, Tea Pavin-Ivanec, Damir Rister i Zrinka Ristić-Dedić.

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

345


3. utvrditi procjene učitelja i nastavnika o osobinama poduzetnosti i poduzetnom ponašanju učenika, te

4. provjeriti postoje li razlike u učiteljskim i nastavničkim percepcijama i procje-nama s obzirom na njihovo radno mjesto (rade li kao učitelji razredne nastave ili predmetni nastavnici) i duljinu njihovog radnog staža.

Za razliku od europskih zemalja gdje je poduzetnička kompetencija eksplicite kon-cipirana kao kroz-kurikulumska tema, projekt i tome slično, ona se u nastavnim programima za obvezno obrazovanje u Hrvatskoj, uključujući i revidirani nastavni plan i nastavne programe iz 2007. godine (HNOS), ne spominje izravno. U HNOS-u (2007.:11) se na nivou općih ciljeva obveznog obrazovanja spominju neke od karakteristika koje ulaze u poduzetne osobine pojedinca kao što su npr. samostal-nost, inicijativnost, komunikativnost, samopouzdanje, kritičko mišljenje, suradnič-ki duh itd. Kako ovi ciljevi nisu operacionalizirani kao poduzetnička kompetencija u ostalim komponentama HNOS-a (učenička postignuća, predmetna struktura, kroz-kurikulumske teme), oni uglavnom ostaju deklarativni. Spomenute osobine poduzetnosti prisutne su u pojedinim nastavnim predmetima i izvannastavnim ak-tivnostima vezanim uz nastavni plan i program, ali i u tom kontekstu marginalno su zastupljeni i utopljeni u sadržaj predmeta bez jasne eksplikacije njihove funkcije kao poduzetničke kompetencije i uvjeta izvođenja. Primjerice, kreativnost i spo-sobnost rješavanja problema poučavaju se i razvijaju u okviru nastave matematike, tj. isključivo na sadržajima iz matematike.

Obzirom na navedeno, u istraživanju smo pošli od pretpostavke da u osnovnim školama u Hrvatskoj ne postoji sustavno i programski eksplicite koncipirano pou-čavanje poduzetničke kompetencije i, sukladno tome, ni razvijenost poduzetničke kompetencije kod svih ili kod velikog dijela učenika, kao što to zahtijeva poučava-nje poduzetništva kao jedne od temeljnih kompetencija za cjeloživotno učenje.

3. Uzorak i postupak istraživanja

Istraživanje je provedeno 2006. godine na uzorku od 25 osnovnih škola odabranih prema sljedećim kriterijima: regija, tip naselja (grad – selo) i veličina škole (broj učenika)3. Škole su odabrane u uzorak tijekom dvostupanjske procedure. Najprije je primijenjena stratifikacija uzorka po regijama. Na temelju ukupnog broja škola i uku-

3 U uzorak su odabrane škole iz sljedećih regija: Dalmacija, Slavonija, Središnja Hrvatska, Sjeverozapadna Hrvatska, Istra i Primorje, Grad Zagreb i Zagrebačka županija. Pri katego-rizaciji škola prema urbano-ruralnom kriteriju urbanim školama smatrane su sve one škole koje rade u mjestima koje imaju priznat status grada. Škole u gradu Zagrebu tretirane su kao zasebna kategorija. Ostale škole kategorizirane su kao ruralne škole. O kriterijima konstrukcije i karakteristikama uzorka pisano je opširnije u integralnom izvještaju o rezul-tatima istraživanja: Ključne kompetencije “učiti kako učiti” i “poduzetništvo” u osnovnom školstvu Republike Hrvatske, B. Jokić (ur.), 2007. Centar za istraživanje i razvoj obrazovanja, IDIZ (izvještaj nije publiciran).

346

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


pnog broja učenika u osnovnim školama određen je broj škola koje su ušle u uzorak. Nakon toga je za odabir škola unutar svake regije korišteno slučajno uzorkovanje. U uzorak su uključene i urbane i ruralne škole, i to one koje su imale ukupan broj uče-nika unutar opsega od -1 standardne devijacije do +3 standardne devijacije prosjeka za škole u toj regiji. Ovaj je postupak isključio škole s vrlo malim brojem učenika.

Unutar svake škole koja je sudjelovala u istraživanju upitnike su popunjavali svi dostupni učitelji razredne nastave i predmetni nastavnici. U istraživanju je ukupno sudjelovalo 688 učitelja i nastavnika. Učitelji razredne nastave činili su 38,7% uzor-ka, a ostalo su bili predmetni nastavnici od kojih je 15,6% predavalo Hrvatski jezik, 15,1% Engleski jezik, 14,1% Matematiku, 8,8% Zemljopis i Povijest, 6,8% Fiziku, 6,5% Vjeronauk, 5,8% Tjelesnu i zdravstvenu kulturu i 5,5% Kemiju. Nastavnici iz svih ostalih nastavnih predmeta (Njemački jezik, Glazbeni odgoj, Informatika, Likovna umjetnost, Tehnička kultura itd.) činili su manje od 5% uzorka.

Od ukupnog uzorka učitelja i nastavnika 84,6% bile su žene, 52,0% nastavnici sa za-vršenim sveučilišnim studijem, dok je 46,2% završilo visoke učiteljske škole. Struk-tura uzorka prema duljini radnog staža učitelja i nastavnika bila je sljedeća: 23,3% učitelja i nastavnika radilo je manje od 5 godina, 23,6% radilo je 6 do 15 godina, 28,7% između 16 i 30 godina, a 24,4% imalo je više od 30 godina radnog staža.

Prije primjene upitnika ravnatelji škola zamoljeni su za dopuštenje da se u njihovoj školi provede istraživanje. Upitnik je u većini škola popunjavan tijekom redovite sjednice, a njegovo popunjavanje trajalo je oko 30 minuta. Primjena upitnika bila je anonimna. U sklopu popunjavanja većeg upitnika, učitelji i nastavnici bili su zamoljeni da odgovore na pitanja koja su se odnosila na poučavanje poduzetničke kompetencije u njihovim školama.

4. Rezultati istraživanja i diskusija

Način poučavanja poduzetničke kompetencije u osnovnim školama mjerili smo kroz sljedeće dimenzije: 1. aktivnosti na nivou škole kojima se potiče razvoj po-duzetnosti učenika; 2. nastavne metode kojima se potiče razvoj poduzetnosti uče-nika; 3. važnost pojedinih nastavnih metoda za poticanje razvoja poduzetnosti učenika i 4. zastupljenost poduzetničkih osobina i vještina u učeničkoj populaciji. U svim slučajevima dobiveni podaci su subjektivni, tj. odnose se na percepciju ili procjene učitelja i nastavnika.

4.1. Učiteljska i nastavnička percepcija školskih aktivnosti kojima se potiče poduzetnost učenika

Percepcija učitelja i nastavnika školskih aktivnosti, kojima se potiče razvoj podu-zetnosti učenika u njihovoj školi, operacionalizirana je kroz procjenu učestalosti

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

347


sudjelovanja učitelja i nastavnika u organiziranju i provođenju pojedinih školskih aktivnosti. Na ponuđenoj skali tvrdnji koje su opisivale aktivnosti škole, učitelji i nastavnici za svaku aktivnost procjenjivali su jesu li u njoj sudjelovali često, po-nekad ili nikada. Postoci njihovih odgovora po pojedinim tvrdnjama, odnosno aktivnostima škole prikazani su na slici 1.

Kao što je vidljivo na slici 1., većina učitelja i nastavnika izjavila je da je ponekad bila uključena u aktivnosti škole kojima se potiče poduzetnost učenika. Postoci se kreću od 53% do 64%, što upućuje da više od polovice učitelja i nastavnika ponekad sudjeluje u organiziranju i izvođenju aktivnosti na nivou škole kojima se potiče poduzetnost učenika.

Slika 1.Učiteljske i nastavničke procjene učestalosti njihovog sudjelovanja u organiziranju i provođenju aktivnosti kojima se potiče poduzetnost učenika (% odgovora)

Međutim, ako pogledamo podatke za najpozitivniji stupanj skale, pokazuje se da znatno manji broj njih često sudjeluje u spomenutim aktivnostima. Pri tome najče-šće sudjeluju (njih 40%) u aktivnostima kojima učenici iskazuju svoju solidarnost i pomažu onima kojima je pomoć potrebna. Zatim slijede aktivnosti koje učenicima omogućuju upoznavanje različitih zanimanja (29% odgovora), te izvannastavne aktivnosti u kojima učenici samostalno planiraju program i način rada (25% od-govora). Indikativan je podatak da je najmanji broj učitelja i nastavnika odgovorio kako često sudjeluje u organiziranju i izvođenju aktivnosti kojima se učenicima omogućuje upoznavanje uspješnih pojedinaca (samo 12% odgovora). Kako upo-znavanje uspješnih pojedinaca tj. poduzetnih ljudi predstavlja važan način potica-nja poduzetnosti kod učenika (omogućuje stvaranje slike o tome što je poduzetni pojedinac, kako se postaje uspješnim pojedincem ili poduzetnikom i sl.), mali postotak odgovora upućuje da su ovakve aktivnosti u osnovnim školama još uvijek marginalizirane.

348

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


Tablica 1.Aritmetičke sredine, standardne devijacije i rezultati testiranja značajnosti razlika između učitelja razredne nastave i predmetnih nastavnika u procjenama učestalosti njihovog sudjelovanja u organiziranju i provođenju aktivnosti kojima se potiče poduzetnost učenika

Učitelji Nastavnici

M SD M SD t

Aktivnosti kojima se učenicima omogućuje upoznavanje uspješnih pojedinaca 1.92 .553 1.84 .613 1.65

Aktivnosti kojima učenici iskazuju svoju solidarnost i pomažu onima kojima je pomoć potrebna 2.47 .567 2.27 .567 4.38**

Aktivnosti kojima se učenicima omogućuje upoznavanje različitih zanimanja 2.26 .549 2.15 .609 2.38*

Izvannastavne aktivnosti u kojima učenici samostalno planiraju program i način rad 2.04 .674 2.01 .698 0.59

Napomena: * značajno uz p < .05; ** značajno uz p < .01

Zanimalo nas je razlikuju li se učiteljske i nastavničke procjene vlastite uključenosti u aktivnosti u školi koje su vezane za razvoj poduzetnosti učenika statistički zna-čajno s obzirom na njihovo radno mjesto ili tip nastave koju izvode (razredni učitelj i predmetni nastavnik), te duljinu njihovog radnog staža. U tablici 1. prikazane su razlike u procjenama s obzirom na radno mjesto koje smo provjerili t-testom. Iz podataka je vidljivo da su kod učitelja prosječne skalarne vrijednosti na svim tvrd-njama veće od nastavničkih, dok se statistički značajno razlikuju na dvije tvrdnje, odnosno aktivnosti: aktivnosti kojima učenici iskazuju svoju solidarnost i pomažu onima kojima je pomoć potrebna i aktivnosti kojima se učenicima omogućuje upo-znavanje različitih zanimanja. Ovi rezultati testiranja značajnosti razlika ne izne-nađuju jer se radi o različitim obrazovnim ciklusima i o dva različita tipa nastave. Naime, učitelji koji izvode razrednu nastavu s integriranim nastavnim programima imaju više mogućnosti za organiziranje spomenutih aktivnosti koje su direktnije vezane za poduzetnost. Razlog tome je što se radi o aktivnostima koje svojim sa-držajem izlaze izvan okvira pojedinih nastavnih predmeta, a u višim razredima su još uvijek segmentirani i fokusirani na pojedine znanstvene discipline na kojima se temelje. S druge strane, ciljevi i sadržaj nastavnih programa u nižim razredima u većoj su mjeri od predmetne nastave fokusirani na sadržaje kojima se razvijaju životne vještine i vrijednosti (među kojima je i solidarnost) učenika i upoznavanje osnovnih aspekata života, uključujući rad, zanimanja, lokalnu zajednicu i njezine uspješne članove i sl., a koji su povezani s poduzetnošću.

Da bismo provjerili postoji li razlika u učiteljskim i nastavničkim procjenama uče-stalosti njihovog sudjelovanja u školskim aktivnostima kojima se potiče poduzet-nost učenika s obzirom na duljinu njihovog radnog staža, proveli smo analizu varijance (ANOVA), čiji su rezultati prikazani u tablici 2. Rezultati pokazuju da postoji statistički značajna razlika u procjenama između učitelja i nastavnika ra-zličite duljine radnog staža u svim navedenim školskim aktivnostima. Zamjetan je trend povećanja uključenosti učitelja i nastavnika u školske aktivnosti kojima se

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

349


potiče poduzetnička kompetencija s porastom duljine njihovog radnog staža. Post hoc test pokazuje da su učitelji i nastavnici s 5 i manje godina iskustva značajno manje uključeni u većinu spomenutih školskih aktivnosti nego učitelji i nastavnici s dužim radnim iskustvom, posebice oni s više od 30 godina radnog staža.

Ovakav podatak ne iznenađuje zbog više razloga. Kako mlađi učitelji i nastavnici kao ni njihovi stariji kolege nisu tijekom svojeg inicijalnog obrazovanja bili osposo-bljavani za poučavanje poduzetničke kompetencije (Domović, Baranović i Štibrić, 2007.), logično je pretpostaviti da razlike u sudjelovanju i organiziranju aktivnosti škole proizlaze iz razlika u njihovom radnom iskustvu.

Tablica 2.Aritmetičke sredine, standardne devijacije i rezultati testiranja značajnosti razlika u procjenama učestalosti sudjelovanja učitelja i nastavnika u aktivnostima kojima se potiče poduzetnost učenika prema duljini radnog staža

do 5 g. 6 – 15 g. 16 – 30 g. iznad 30 g.

M SD M SD M SD M SD F

Aktivnosti kojima se učenicima omogućuje upoznavanje uspješnih pojedinaca 1.70 0.569 1.88 0.570 1.91 0.578 2.01 0.597 6.88**

Aktivnosti kojima učenici iskazuju svoju solidarnost i pomažu onima kojima je pomoć potrebna 2.06 0.594 2.39 0.530 2.44 0.551 2.43 0.538 15.64**

Aktivnosti kojima se učenicima omogućuje upoznavanje različitih zanimanja 1.99 0.650 2.15 0.564 2.23 0.499 2.46 0.541 17.91**

Izvannastavne aktivnosti u kojima učenici samostalno planiraju program i način rada 1.92 0.723 2.01 0.680 2.01 0.636 2.20 0.669 4.40**

Napomena: ** značajno uz p < .01

Naime, mlađi učitelji i nastavnici ne samo da su zbog kraćeg radnog staža imali manje prilika sudjelovati u takvim aktivnostima, nego su kao početnici više foku-sirani na samo izvođenje nastave i, u usporedbi sa starijim kolegicama i kolegama, imaju manje razvijene kontakte sa školskom i širom zajednicom.

4.2. Učiteljska i nastavnička procjena primjene nastavnih metoda kojima se potiče poduzetnost učenika u njihovoj školi

Jedna od dimenzija poučavanja poduzetničke kompetencije koju smo ispitivali bila je učestalost primjene nastavnih metoda kojima se potiče njezin razvoj kod djece u

350

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


osnovnim školama. Ova dimenzija poduzetničkog obrazovanja ispitivana je s dvije ljestvice procjene. Prvom ljestvicom ispitivao se opći dojam učitelja i nastavnika o korištenju ili primjeni nastavnih metoda kojima se potiče poduzetnost učenika u njihovoj školi. Druga ljestvica bila je namijenjena ispitivanju mišljenja učitelja i nastavnika o važnosti nastavnih metoda potrebnih za razvoj poduzetnosti učeni-ka. U oba slučaja procjenjivan je isti set ponuđenih nastavnih metoda opisanih sa sedam tvrdnji.

Učestalost korištenja pojedinih nastavnih metoda učitelji i nastavnici procjenjivali su na petostupanjskoj ljestvici (gotovo nikad /1/, rijetko /2/, osrednje /3/, često /4/ i gotovo uvijek /5/). Podaci o nastavničkim i učiteljskim procjenama prikazani su na slici 2.

Slika 2.Učiteljske i nastavničke procjene korištenja nastavnih metoda u njihovim školama koje potiču razvoj poduzetnosti učenika (% odgovora)

Kako podaci pokazuju, u osnovnim se školama, prema procjeni učitelja i nastav-nika, najčešće primjenjuju nastavne metode kojima se učenike potiče na samo-stalnost u radu (69% nastavnika i učitelja procjenjuje da se često ili gotovo uvijek primjenjuju u njihovoj školi) i timski rad učenika (65% nastavničkih i učiteljskih procjena da se primjenjuju često ili gotovo uvijek u njihovim školama). Zatim slijede nastavne metode kojima se učenike poučava kako procijeniti posljedice vlastitih odluka i preuzimati rizik pri odabiru neke aktivnosti. Oko 47% nastavnika odgovorilo je da se nastavne metode kojima se razvijaju spomenute poduzetničke vještine učenika primjenjuju često i gotovo uvijek u njihovoj školi. Ovaj postotak odgovora znatno je manji u odnosu na prethodne dvije tvrdnje.

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

351


Sudeći prema učiteljskim i nastavničkim procjenama u njihovim se školama vrlo ri-jetko koriste nastavne metode kojima se učenike potiče na surađivanje s lokalnom zajednicom i poučava kako vlastitim angažmanom mogu zaraditi novac za vlastite potrebe. Postoci odgovora na pozitivnom polu ljestvice za ove aktivnosti su 28% i 17%. Pretpostavljamo da se radi o procjenama učitelja i nastavnika zaposlenih u školama u kojima postoje učeničke zadruge od kojih su neke bile zastupljene u uzorku4. Ipak, gledajući odgovore na ovo pitanje u cjelini, pokazuje se da su do-biveni postoci niski jer je riječ o nastavnim metodama kojima se razvijaju vještine učenika direktno vezane za poduzetničku kompetenciju, a koje su učitelji i nastav-nici procijenili nižim vrijednostima od drugih metoda.

Koliko su navedene metode važne za razvoj poduzetnosti kod učenika, učitelji i nastavnici procjenjivali su na skali od 4 stupnja: uopće nije važno (stupanj 1), uglavnom nije važno (stupanj 2), uglavnom je važno (stupanj 3) i vrlo je važno (stupanj 4). Postoci odgovora učitelja i nastavnika za svaki pojedini stupanj skale prikazani su na slici 3.

Ako pogledamo postotke odgovora za najpozitivniji stupanj skale “vrlo je važno”, iz podataka na slici 3. jasno je vidljivo da velik broj učitelja i nastavnika većinu ispitivanih aktivnosti procjenjuju vrlo važnima. Postoci odgovora najveći su za nastavne metode kojima se učenike potiče na samostalnost u radu i za metode kojima se učenici poučavaju za procjenu posljedica vlastitih odluka.

Slika 3.Postotak učiteljskih i nastavničkih procjena važnosti pojedinih nastavnih metoda koje mogu potaknuti razvoj poduzetnosti kod učenika u njihovoj školi

4 Od 25 osnovnih škola koje su činile uzorak u ovom istraživanju, u 7 osnovnih škola po-stojale su učeničke zadruge.

352

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


Da su nastavne metode koje razvijaju ove aktivnosti vrlo važne, procijenilo je oko dvi-je trećine učitelja i nastavnika. Ovaj postotak tim je važniji jer je riječ o najpozitivnijoj kategoriji na skali. Zatim slijede nastavne metode kojima se potiče timski rad učenika i poučava ih se o tome kako preuzeti rizik pri odabiru neke aktivnosti (u oba slučaja oko 50% odgovora učitelja i nastavnika). Za razliku od navedenog, nastavne metode kojima se učenike poučava kako vlastitim angažmanom mogu zaraditi novac za vla-stite potrebe i nastavne metode kojima se potiče na suradnju s lokalnom zajednicom su, i u ovom slučaju, najniže procijenjene. Preciznije, najmanji broj učitelja i nastav-nika procijenio ih je vrlo važnim (oko 27% odgovora na obje tvrdnje). Iako ovaj po-stotak nije zanemariv, (radi se o najpozitivnijem stupnju skale), ipak je znatno manji od drugih. Dobiveni podatak ukazuje kako nastavne metode koje potiču učenike da sami zarađuju novce za svoje potrebe i surađuju s lokalnom zajednicom, imaju manju odgojno-obrazovnu važnost za učitelje i nastavnike od ostalih aktivnosti.

U tablici 3. prikazane su aritmetičke sredine, standardne devijacije i rezultati testiranja značajnosti razlika između učiteljskih i nastavničkih procjena učestalosti korištenja nastavnih metoda koje mogu potaknuti razvoj poduzetnosti učenika u njihovim ško-lama. Prikazani su rezultati za obje skupine ispitanika: učitelje i predmetne nastavni-ke. Rezultati t-testa upućuju da postoje statistički značajne razlike između učiteljskih i nastavničkih procjena na svim tvrdnjama, osim one koja se odnosi na nastavne me-tode kojima se učenike potiče na suradnju s lokalnom zajednicom. Prosječne vrijed-nosti procjena pokazuju da učitelji imaju pozitivniji odnos prema korištenju nastavnih metoda kojima se potiče razvoj poduzetnosti učenika u njihovoj školi nego predmetni nastavnici. Međutim, pri tome ipak treba podsjetiti da su skalarni prosjeci računati za petostupanjsku ljestvicu i da se u većini slučajeva za učitelje kreću u rasponu od 2.76 do 3.93, dok su za nastavnike još niži (kreću se od 2.52 do 3.74).

Tablica 3.Aritmetičke sredine, standardne devijacije i rezultati testiranja značajnosti razlika između učiteljskih i nastavničkih procjena o korištenju pojedinih nastavnih metoda u njihovoj školi koje mogu potaknuti razvoj poduzetnosti kod učenika


M SD M SD t

Poticanje učenika na samostalnost u radu 3.93 0.732 3.74 0.726 3.11**

Poticanje timskog rada učenika 3.76 0.728 3.63 0.708 2.33*

Poučavanje učenika o procesu planiranja vlastitih aktivnosti 3.34 0.792 3.14 0.799 3.07**

Poučavanje učenika kako vlastitim angažmanom mogu zaraditi novac za vlastite potrebe 2.76 0.924 2.52 0.932 3.23**

Poučavanje učenika o tome kako procijeniti posljedice vlastitih odluka 3.50 0.907 3.34 0.905 2.30*

Poučavanje učenika o preuzimanju rizika pri odabiru neke aktivnosti 3.41 0.889 3.24 0.963 2.23*

Poticanje učenika na aktivnosti u kojima mogu surađivati s lokalnom zajednicom 3.00 0.965 2.87 0.981 1.70


So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

353


Pri tome u obje skupine ispitanika samo prve dvije tvrdnje (poticanje učenika na samostalnost u radu i timski rad) imaju prosječne vrijednosti iznad 3.63. Kako je riječ o prosjecima računatim na petostupanjskoj skali, zaključno se može reći da ni učitelji ni predmetni nastavnici nisu visoko procijenili prisutnost, odnosno korište-nje nastavnih metoda koje potiču razvoj poduzetnosti učenika.

Rezultati analize varijance (ANOVA) ukazuju da su učiteljske i nastavničke procje-ne također povezane i s duljinom njihovog radnog staža. Iz podataka u tablici 4., u kojoj su prikazane srednje vrijednosti i njima pripadajuće standardne devijacije, te rezultati analize varijance, može se zaključiti da se procjene učitelja i nastavnika statistički značajno razlikuju na pet od ukupno sedam tvrdnji. Prosječne skalarne vrijednosti upućuju da pri tome učitelji i nastavnici s kraćim radnim stažem pro-cjenjuju da se navedene metode rada u njihovim školama koriste rjeđe nego što to smatraju njihovi kolege i kolegice s duljim radnim stažem.

Razlike su pri tome najveće između nastavnika i učitelja s najkraćim radnim sta-žem (do 5 godina) i onih s najduljim radnim stažem (iznad 30 godina), što ne izne-nađuje s obzirom da su razlike u njihovim radnim iskustvima najveće.

Tablica 4.Aritmetičke sredine, standardne devijacije i rezultati testiranja značajnosti razlika između procjena učitelja i nastavnika o korištenju pojedinih nastavnih metoda u njihovoj školi koje potiču razvoj poduzetnosti kod učenika s obzirom na radni staž učitelja i nastavnika

do 5 g. 6 – 15 g. 15 – 30 g. iznad 30 g.


Poticanje učenika na samostalnost u radu 3.76 0.755 3.84 0.695 3.75 0.685 3.90 0.724 1.40

Poticanje timskog rada učenika 3.69 0.726 3.74 0.675 3.57 0.723 3.79 0.663 2.67*

Poučavanje učenika o procesu planiranja vlastitih aktivnosti 3.05 0.825 3.16 0.665 3.24 0.793 3.45 0.797 6.87**

Poučavanje učenika kako vlastitim angažmanom mogu zaraditi novac za vlastite potrebe 2.43 0.938 2.45 0.908 2.60 0.915 2.92 0.879 8.62**

Poučavanje učenika o tome kako procijeniti posljedice vlastitih odluka 3.28 1.010 3.42 0.883 3.37 0.850 3.59 0.788 3.13*

Poučavanje učenika o preuzimanju rizika pri odabiru neke aktivnosti 3.13 1.013 3.29 0.871 3.33 0.930 3.44 0.881 2.72*

Poticanje učenika na aktivnosti u kojima mogu surađivati s lokalnom zajednicom 2.88 1.043 2.85 0.932 2.92 0.997 2.98 0.914 0.45


354

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


Ohrabruje podatak da istovremeno veliki broj učitelja i nastavnika prepoznaje važ-nost navedenih aktivnosti za poduzetničko obrazovanje. Kako pokazuju rezultati t-testa i analize varijance, obje skupine ispitanika, i nastavnici i učitelji, pri tome su u svojim procjenama prilično homogeni. Statistički značajnim pokazale su se razlike samo na jednoj tvrdnji. Preciznije, statistički značajna razlika u procjenama s obzirom na radno mjesto (učitelj i predmetni nastavnik) pokazala se na tvrdnji o poticanju timskog rada učenika (t(645) = 2.49, p < .05). Vrijednosti skalarnih prosjeka (Mučitelji = 3.56; SDučitelji = 0.573; Mnastav. = 3.44, SDnastav.= 0.572) upućuju da učitelji pridaju veću važnost poticanju timskog rada učenika nego predmetni nastavnici. Prema rezultatima analize varijance statistički značajna razlika u pro-cjenama također se javila s obzirom na duljinu radnog staža nastavnika i učitelja, i to na procjeni važnosti poučavanja učenika kako vlastitim angažmanom mogu zaraditi novac za vlastite potrebe (F(3,595)= 2.95, p< .05). Iako su razlike u veliči-nama srednjih vrijednosti male, zanimljivo je da su procjene važnosti spomenutih metoda poučavanja više što su nastavnici i učitelji stariji, odnosno što imaju dulji staž. Najveće su razlike između nastavnika i učitelja koji imaju do 5 godina radnog staža (M = 2.99, SD = 0.707) i onih koji imaju više od 30 godina radnog staža (M = 3.19; SD = 0.718).

4.3. Učiteljska i nastavnička procjena obilježja poduzetnosti kod učenika u njihovoj školi

Jedan od glavnih istraživačkih zadataka bio je utvrditi mišljenje učitelja i nastav-nika o tome koliko učenika u njihovoj školi posjeduje obilježja poduzetnosti. Na skali od 12 tvrdnji koje opisuju različita obilježja poduzetnosti nastavnici i učitelji trebali su procijeniti koji dio učenika posjeduje svako od navedenih obilježja: skoro nitko (1), mali dio (2), oko pola (3), većina (4), skoro svi (5). Predmetni nastavnici pri tome su davali procjene za učenike osmih razreda, a učitelji za učenike četvrtih razreda. U tablici 5. prikazani su postoci odgovora za pojedina obilježja. Postoci su grupirani u tri kategorije: 1. skoro nitko ili mali dio, 2. oko pola i 3. skoro svi ili većina. Budući da poduzetnička kompetencija spada u jednu od temeljnih kom-petencija za cjeloživotno učenje, koju po završetku obveznog obrazovanja trebaju imati svi ili barem većina učenika, u interpretaciji podatka fokusirat ćemo se na postotke u kategoriji koja govori da određeno obilježje poduzetnosti ima “većina ili svi učenici”.

Iz podataka prikazanih u tablici 5. vidljivo je da, prema procjenama učitelja i nastavnika, najveći broj učenika posjeduje sljedeća obilježja poduzetnosti: 1. otvorenost za promjene i nova iskustva, 2. spremnost za suradnju i dogovaranje s vršnjacima i 3. motivaciju za ostvarivanje postignuća. Oko trećina učitelja i na-stavnika procijenila je da spomenute tri osobine ima većina ili skoro svi učenici. Znakovito je da se na dnu rang-ljestvice procjena nalaze inovativno, kreativno rješavanje problema i spremnost za preuzimanje inicijative, za koje tek oko 13% – 14% učitelja i nastavnika procjenjuje kako ih posjeduje većina ili skoro svi učenici.

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

355


Tablica 5.Učiteljske i nastavničke procjene broja učenika koji posjeduju obilježja poduzetnosti (% odgovora)

skoro nitko ili mali dio

oko polavećina ili skoro

svi

Otvorenost za promjene i nova iskustva 26,4 34,3 39,3

Spremnost za suradnju i dogovaranje s vršnjacima 18,0 42,9 39,0

Motivacija za ostvarivanje postignuća 20,6 46,7 32,6

Efikasno komuniciranje 32,1 43,7 24,1

Preuzimanje odgovornosti za vlastito ponašanje 45,7 31,9 22,3

Realistično postavljanje ciljeva koje žele ostvariti 36,9 41,2 21,9

Samostalnost u radu 30,0 49,3 20,7

Realistična procjena vlastitih sposobnosti 37,7 41,9 20,3

Ustrajnost u provođenju aktivnosti 35,0 45,8 19,3

Samostalno donošenje odluka 40,3 40,5 19,2

Inovativno, kreativno rješavanje problema 52,8 32,9 14,3

Spremnost za preuzimanje inicijative 53,1 33,8 13,1

Za preostala analizirana obilježja tek od 20% do 25% učitelja i nastavnika smatra da su rasprostranjena među svim ili većinom učenika u njihovim školama, što je također mali postotak s obzirom da smo ispitivali obilježja koja se nalaze u osnovi poduzetnosti.

Provjere značajnosti razlika ukazuju da postoje statistički značajne razlike u pro-cjenama nastavnika i učitelja, koje su kao i u prethodnim slučajevima vezane uz radno mjesto ispitanika (nastavnik i učitelj) i duljinu njihovog radnog staža.

Tablica 6.Aritmetičke sredine, standardne devijacije i rezultati testiranja značajnosti razlika između učitelja i nastavnika u njihovim procjenama broja učenika koji posjeduju pojedina obilježja poduzetnosti


M SD M SD t

Motivacija za ostvarivanje postignuća 3.35 0.802 3.03 0.774 4.94**

Inovativno, kreativno rješavanje problema 2.73 0.793 2.53 0.713 3.24**

Efikasno komuniciranje 3.06 0.776 2.86 0.826 3.05**

Otvorenost za promjene i nova iskustva 3.36 0.951 3.08 0.915 3.58**

Realistično postavljanje ciljeva koje žele ostvariti 2.91 0.805 2.80 0.792 1.63

Samostalno donošenje odluka 2.84 0.779 2.76 0.785 1.24

Spremnost za suradnju i dogovaranje s vršnjacima 3.43 0.827 3.17 0.795 3.77**

Spremnost na preuzimanje inicijative 2.71 0.775 2.53 0.737 2.83**

Samostalnost u radu 3.15 0.775 2.80 0.713 5.65**

Preuzimanje odgovornosti za vlastito ponašanje 2.91 0.993 2.63 0.833 3.86**

Ustrajnost u provođenju aktivnosti 3.05 0.763 2.71 0.732 5.44**

Realistična procjena vlastitih sposobnosti 2.91 0.858 2.77 0.778 2.18*


356

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


Prema rezultatima t-testa procjene učitelja i nastavnika statistički se značajno ra-zlikuju na većini ispitivanih obilježja. Izuzetak čine dva obilježja: realistično po-stavljanje ciljeva koje žele ostvariti i samostalno donošenje odluka čiju rasprostra-njenost u učeničkoj populaciji procjenjuju podjednako. Skalarni prosjeci upućuju da učitelji pozitivnije procjenjuju razvijenost obilježja poduzetnosti kod učenika nego nastavnici, što je i logično ako imamo u vidu da su pozitivnije procjenjivali i vlastitu uključenost u školske aktivnosti i prisutnost nastavnih metoda koje potiču poduzetnost kod učenika u njihovoj školi.

Tablica 7.Aritmetičke sredine, standardne devijacije i rezultati testiranja značajnosti razlika između učitelja i nastavnika u njihovim procjenama broja učenika koji posjeduju pojedina obilježja poduzetnosti s obzirom na duljinu radnog staža

do 5 g. 6 – 15 g. 16 – 30 g. iznad 30 g.


Inovativno, kreativno rješavanje problema 2.48 0.666 2.57 0.717 2.65 0.798 2.75 0.789 3.34*

Efikasno komuniciranje 2.76 0.854 2.96 0.795 2.96 0.776 3.05 0.801 3.06*

Otvorenost za promjene i nova iskustva 3.00 0.903 3.27 0.902 3.23 0.959 3.25 0.894 2.64*

Napomena: * značajno uz p < .05;

U tablici su navedene vrijednosti za obilježja sa statistički značajnim razlikama u procjenama. Za razliku od radnog mjesta, duljina radnog staža nastavnika i uči-telja znatno manje je diskriminirala njihove procjene o rasprostranjenosti osobina poduzetnosti kod učenika. Od ukupno 12, statistički značajne razlike javile su se u procjeni samo kod tri obilježja poduzetnosti: 1. inovativno, kreativno rješavanje problema; 2. efikasno komuniciranje i 3. otvorenost za promjene i nova iskustva (tablica 7.). Nalaz da je razlika u procjenama najveća između učitelja i nastavnika s pet i manje godina radnog staža i onih koji imaju više od 30 godina radnog staža ne iznenađuje s obzirom da je riječ o razlikama u njihovom radnom iskustvu.

5. Zaključak

Razvijenost obrazovanja za poduzetnost u osnovnim školama u Hrvatskoj ispitivali smo kroz nekoliko dimenzija: a) percepciju učitelja i nastavnika o aktivnostima škole kojima se potiče razvoj poduzetničke kompetencije kod učenika; b) percep-ciju učitelja i nastavnika o nastavnim metodama kojima se potiče razvoj poduzet-ničke kompetencije kod učenika; c) procjene učitelja i nastavnika o poduzetnim osobinama i ponašanju učenika. Osnovni cilj istraživanja bio je ustanoviti na koji se način u našim školama poučava poduzetnička kompetencija koja danas predstavlja jednu od temeljnih kompetencija potrebnih za rad i život u društvu znanja.

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

357


Analiza je bila svojevrsna procjena potreba (engl. needs assessment) kojim se na-stojalo “snimiti stanje” u školama kako bi se na temelju dobivenih podataka i koncepata obrazovanja za poduzetništvo definiranih u literaturi i europskim do-kumentima mogle dati sugestije za koncipiranje i uvođenje suvremenog modela obrazovanja za poduzetnost.

U analizi smo, slijedom uvida u znanstvene analize i dokumente Europske komi-sije, pošli od šireg pojma obrazovanja za poduzetništvo prema kojem ono obu-hvaća razvoj osobina ličnosti i vještina koje omogućuju razvoj poduzetnog stava i ponašanja učenika u svakodnevnom životu, ali i stjecanje ekonomske pismenosti i znanja potrebnih za pokretanje posla. Kako naše istraživanje spada među prva empirijska istraživanja u ovom području u Hrvatskoj, nastojali smo obuhvatiti pro-blem u njegovim osnovnim aspektima i nismo išli u detaljnija ispitivanja pojedinih dimenzija poduzetništva, a nismo bili ni u mogućnosti obuhvatiti sve njegove ključne dimenzije.

Na temelju dobivenih podataka može se zaključiti da je obrazovanje za poduzet-nost u hrvatskim osnovnim školama djelomično prisutno. Ono nije rezultat plani-rane i osmišljene politike obrazovanja za poduzetništvo, nego se odvija u sklopu realizacije ciljeva drugih predmeta, a da pri tome nije osviješteno i imenovano kao obrazovanje za poduzetništvo ili poduzetnost. Obrazovanje za poduzetnost ni u novim, izmijenjenim nastavnim programima (HNOS), nije eksplicite koncipirano, pa ne iznenađuje što se u školama izvodi sporadično, a ne kao intencijska aktiv-nost s jasno definiranim ciljevima ili odgojno-obrazovnim postignućima učenika.

Stoga, ne iznenađuje da su učitelji i nastavnici za većinu istraživanih aspekata pou-čavanja poduzetništva najčešće odgovarali da su djelomično prisutni. Tek mali broj učitelja i nastavnika (tek od 20% do 25%) procijenio je da su osobine poduzetnosti rasprostranjene među svim ili većinom učenika u njihovim školama.

Rezultati testiranja značajnosti razlika u procjenama ispitanika s obzirom na nji-hovo radno mjesto (razredni učitelji i predmetni nastavnici) i duljinu radnog staža, upozoravaju na dva problema. Prvo, obrazovanje za poduzetnost problematičnije je u predmetnoj nego razrednoj nastavi. Kako je poduzetnička kompetencija kao temeljna kompetencija kroz-kurikularna, dobiveni nalaz upućuje na potrebu izrade integriranog kurikuluma i njezino definiranje kao kroz-kurikulumskog modula ili teme na nivou nacionalnog kurikuluma. Drugo, statistički značajno manja zastu-pljenost mlađih učitelja i nastavnika u odnosu na starije u aktivnostima škole koje potiču razvoj poduzetnosti učenika ne indicira samo problem razvoja učiteljske i nastavničke kompetencije za obrazovanje za poduzetnost kroz radno iskustvo u školi, nego i problem neadekvatnog inicijalnog obrazovanja učitelja i nastavnika. Stariji nastavnici i učitelji nisu tijekom svojeg inicijalnog profesionalnog obrazo-vanja bili osposobljavani za poučavanje poduzetničke kompetencije i logično je pretpostaviti da su tijekom rada stekli određeno iskustvo koje im omogućuje veći angažman i pozitivniji odnos prema poučavanju poduzetnosti u školama. Slabija zastupljenost i negativniji odnos mladih učitelja i nastavnika, koji nemaju veliko

358

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


radno iskustvo, indicira da ni oni tijekom inicijalnog profesionalnog obrazovanja nisu dovoljno osposobljeni za poučavanje poduzetničke kompetencije. Potreba za kvalitetnijim osposobljavanjem učitelja i nastavnika za poučavanje poduzetnič-ke kompetencije zahtijeva osmišljavanje njezinog sustavnog integriranja u sustav stručnog osposobljavanja i kurikulume inicijalnog obrazovanja nastavnika i učite-lja. U inicijalnom obrazovanju učitelja i nastavnika u tom su pogledu učinjeni prvi koraci. Naime, u akademskoj godini 2006./2007. na Učiteljskom fakultetu u Zagre-bu uveden je izborni kolegij Učeničko zadrugarstvo, prvi takav kolegij u Hrvatskoj koji studentima razredne i predmetne nastave omogućuje stjecanje znanja iz uče-ničkog zadružnog poduzetništva (Zagrebačko društvo za promicanje učeničkog i studentskog zadrugarstva, 2007.).

Iz učiteljskih i nastavničkih odgovora može se zaključiti da postoji potreba za uvo-đenjem sustavnog obrazovanja za poduzetnost u obvezno obrazovanje, što impli-cira izradu njegove jasne koncepcije i nastavnih programa, odnosno kurikuluma. Uvid u iskustva drugih zemalja i analize obrazovanja za poduzetnost upućuje da će za izradu kvalitetnih nastavnih programa biti potrebne daljnje konceptualne i empirijske analize, tim više što su takve analize u Hrvatskoj nedostatne.

Literatura

1. Domović, V.; Baranović, B.; Štibrić, M. (2007). Učitelji i uvođenje poduzetničke kom-petencije u osnovne škole. U: Babić, N. (Ur.). Kompetencije i kompetentnost učitelja. Osijek: Učiteljski fakultet u Osijeku i Kherson State University, Kherson, Ukraine: 175–181.

2. Bornstein, D. (2003). How to change the world: Social entrepreneurs and the power of new ideas. New York: Oxford University Press.

3. Caird, S. (1990). What Does it Mean to be Enterprising? British Journal of Management, 1:137.

4. Davies, I.; Fülöp, M.; Hutchings, M.; Ross, A.; Berkics, M. (2004). Citizenship and en-terprise: Issues from an investigation of teachers’ perceptions in England and Hungary. Comparative Education, 40 (3):363–384.

5. Dees, J. G. (1998). The Meaning of Social Entrepreneurship. Occasional Paper. CASE (Centre for the Advancement of Social Entrepreneurship), Fuqua School of Business, Duke University, Durham. http://www.fuqua.duke.edu/centers/case/documents/dees_SE.pdf (3. 1. 2008.)

6. Drucker, P. F. (1995). Innovation and entrepreneurship. New York: Harper Business.7. Gibb, A. (2002). In pursuit of a new ‘enterprise’ and ‘entrepreneurship’ paradigm for

learning: Creative destruction, new values, new ways of doing things and new combi-nations of knowledge. International Journal of Management Reviews, 4 (3):233–269.

8. Gibb, A (1987). Enterprise Culture – Its Meaning and Implications for Education and Training. Journal of European Industrial Training, 11 (2):1–38.

9. Hines, S. M. Jr. (2005). The Practical Side of Liberal Education: An Overview of Liberal Education and Entrepreneurship. Peer Review, 7 (3):4–7.

10. Kent, C. A. (1990). Entrepreneurship education. Current developments, future direc-tions. Greenwood: Quorum Books.

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

359


11. Kuip, van der I.; Verheul, I. (2003). Early Development of Enterpreneurial Qualities: the Role of Initial Education.

12. Winifield, I. (2005). Fostering Social Entrepreneurship through Liberal learning in the Social Sciences. Peer Review, 7 (3):15–17.

13. European Commission (2006). Recommendation of the European Parliament and of the Council of 18 December 2006 on key competences for lifelong learning, 2006/962/EC.

14. European Commission (2004). Key competences for lifelong learning: A European reference framework, http://ec.europa.eu/education/policies/2010/doc/basicframe.pdf (31. 1. 2007.)

15. European Commission, Directorate General for Enterprise (2004). Helping to create an entrepreneurial culture. Luxemburg: Office for Official Publications of the European Communities.

16. Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske (2006). Nastavni plan i program za osnovnu školu. HNOS. Zagreb: Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske.

17. Finnish National Board (2004). National Core Curriculum for Basic Education. Hel-sinki: Finnish National Board.

18. The Netherlands, Ministry of Education, Culture and Science (2005). An English ver-sion of attainment targets primary education: http://www.minocw.nl/english/educa-tion/doc/Kerndoelen_basisonderwijs_Engels.doc, February, 2005. Attainment targets basic secondary education: www.minocw.nl/english/education/pdf/kerndoelenVO_engels.pdf, February, 2005.

19. The structure and Balance of the Curriculum. 5-14 Guidelines (2000). Learning and Teaching Scotland, Glasgow.

20. Zagrebačko društvo za promicanje učeničkog i studentskog zadrugarstva (2007). Ko-legij Učeničko zadrugarstvo za drugu akademsku godinu na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu: http://www.hrvatske-skolske-zadruge.com/07_kolegij2.html (15. 12. 2007.)

360

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r



B r a n i s l a v a B a r a n o v i ć , M a r i n a Š t i b r i ćInstitute for Social Research in Zagreb, Center for Research and Development of Education, Zagreb, Croatiae-mail: [email protected]; [email protected]

V l a t k a D o m o v i ćFaculty of Teacher Education of the University in Zagreb, Zagreb, Croatiae-mail: [email protected]

Enterprise education – the perspective of teachers in compulsory schools

Abstract

The paper offers the results of an empirical study of enterprise education in Croatian com-pulsory schools. The entrepreneurship competence are not only the necessary qualifica-tions and knowledge of economics for starting and running the business, but also personal characteristics and skills of individuals who wish to lead a successful professional and social life. The study was conducted in 2006 on a sample of 688 teachers from 25 primary schools in different regions of Croatia. The purpose was to find out how the teachers felt about the school activities and teaching methods which try to develop children’s entrepre-neurial skills and how they assessed children’s entrepreneurial potential and behaviour. The aim was also to see if there were any differences in the teachers’ perception due to the lenght of their experience or position (the first four years or the last four years of com-pulsory school).

The results show that more than 50% of all teachers occasionally organize and take part in those school activities which encourage children’s entrepreneurial skills. Teachers in the first four classes of compulsory school generally make a higher evaluation of their pu-pils’ entrepreneurial characteristics than those in the last four years of compulsory school. Teachers with longer experience have a more active approach to those school activities and teaching methods which encourage entrepreneurship competence. According to their teachers’ evaluation, characteristics of entrepreneurial behaviour that most pupils show are openness about changes and new experiences, readiness for cooperation and dialogue with their peers and strong motivation for achievement. About one third of all examinees think that this is true for most or all pupils in their schools; for other characteristics the per-centage is lower. The study results show that enterprise education should be a regular part of compulsory education which implies clearly defined planning and school curriculums.

Key words: enterprise education, entrepreneurship competence, compulsory education, classroom and subject teachers, lenght of teachers’ experience, teaching methods, school activities.


So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

361

Akteri društvenih promjena u urbanom prostoru Hrvatske

D u š i c a S e f e r a g i ćInstitut za društvena istraživanja u Zagrebu, Zagreb, Hrvatskae-mail: [email protected]

SAŽETAK U tekstu se u prvom redu govori o akterima društvenih promjena u ur-banom prostoru na primjeru Hrvatske. Polazi se od suvremenih shvaćanja prostora tj. gradova unutar društvenih procesa globalizacije, tranzicije i neoliberalizma. Ve-ćina autora (Giddens, Castells, Soja, Ritzer, Sassen...) globalizaciju shvaća kao svjet-sko umreženje s lokalnim varijacijama (glokalizacija). Od raznih tipologija aktera u prostoru autorica izabire onu Bassandovu (2001.) koja aktere dijeli na: političke, ekonomske, stručnjake i civilne aktere. Prva tri aktera čine trokut jer međusobno komuniciraju i povezuju se, dok se četvrti akter nalazi u opozicijskoj situaciji slabi-jega, ali sve prisutnijega aktera u rađanju civilnoga društva i demokracije. Posebna pažnja posvećena je urbanizmu kao djelatnosti (i urbanistima kao akterima), koja se definira brigom za javno dobro, uvažava javni interes, te djeluje unutar pravnih regulacija u demokratskom društvu. S obzirom da autorica pokazuje da tome nije tako, pita se radi li se o “smrti urbanizma”, “novom urbanizmu” u zadatom društve-nom kontekstu ili o “negativnom urbanizmu”, odnosno “antiurbanizmu”. Društveni okvir je Hrvatska.

Ključne riječi: prostor, grad, akteri, globalizacija, neoliberalizam, društvene promjene u urbanom prostoru.


UDK: 316.334.56:316.42:711.4](497.5)Izvorni znanstveni rad


362

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


“Roman nije alegorija. On je osjetilno iskustvo jednoga druga-čijeg svijeta. Ako ne uđete u taj svijet, ako ne dijelite uzbuđenje s njegovim junacima i ne poistovjetite se s njihovom sudbinom, nećete biti sposobni za empatiju, a u empatiji je sama bit roma-na. Tako treba čitati roman: udisati iskustvo. Zato počnite disati. Samo sam vas željela na to podsjetiti. I to je sve, sat je završen.”

Azar Nafisi, Lolita u Teheranu

1. Uvodno1

Prostor je prirodan, prirodno zadan kao ograničenje ili kao resurs tj. kapital, ali je i društveno stvoren, kultiviran ili uništavan (Cifrić, 2007.; Roca, 2007.). Jedan dio autora sasvim negira ulogu prostora u suvremenom svijetu digitalnih tj. virtualnih komunikacija. Tako Virilio (1999.) pretpostavlja vrijeme prostoru koga smatra gotovo nevažnim. Takvi su pristupi rjeđi, dok su najčešći oni koji globalizaciju analiziraju kao premošćivanje prostornih prepreka velikom brzinom s jedne strane, a s druge kao porast važnosti lokalnoga, bilo kao dio globalizacije, bilo kao otpor prema njoj (Giddens, 1995.; Castells, 2000.; Soja, 2000.; Sassen, 2006.; Ritzer, 1998., 2004. i brojni drugi). Odatle i pojam glokalizacije. Možemo dodati da se gledano kroz prizmu akte-ra, prostor sam po sebi smatra akterom koji determinira društvene promjene. On nije samo preslika društva, nego i aktivni čimbenik. Tako Saskia Sassen u svojoj knjizi Cities in a World Economy (2006.) naglasak stavlja na porast mreže globalnih gra-dova, dodajući im neke nove koji postižu razinu globalnih gradova dok drugi gube na ljestvici (npr. New York i Tokyo). Globalni gradovi imaju stratešku ulogu u svjet-skoj ekonomiji (i ne samo ekonomiji, D. S.), međusobno su umreženi i sličniji jedni drugima nego gradovima u svojoj bližoj okolici, regiji ili nacionalnoj državi. Ujedno ističe ulogu nacionalnih država u kojima su ti, kao i ostali gradovi, nužno smješteni i djeluju u njima i iz njih. To se posebno odnosi na one gradove čija važnost i utjecaj ne prelaze granice svojih država. Dapače, dodali bismo da se njihove uloge u razvoju pojedinih država, npr. u zemljama tranzicije tj. neoliberalizma posebno veličaju kao centri razvoja (npr. u Hrvatskoj uloga Zagreba). Dobar primjer je Europska unija čije se novopridošle članice vesele ukidanju granica dok se upravo toga neke starije čla-nice pribojavaju. No, internacionalne migracije povećavaju se i ne mogu se zaustaviti nikakvim internim politikama (Sassen, 2006., Hodžić, 2006.).

Tako istovremeno djeluju dva naoko kontradiktorna procesa: internacionalizacija i čuvanje interesa vlastitih država, što govori u prilog tezi o važnosti prostora bilo u širem ili užem smislu. Deregulacija uloge države i privatizacija ne poništavaju njezinu važnost kao političkoga okvira za svakodnevni život ljudi (Pušić, 2006.).

1 Ovaj tekst nastao je na temelju ponude projekta “Akteri društvenih promjena u prostoru” Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa, koji ga i financira. Istraživanje je počelo 2007. godine. U drugom dijelu provest će se empirijski dio istraživanja temeljen na metodama kvalitativnoga tipa, pretežno na analizi slučajeva.

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

363

D. Seferagić: Akteri društvenih promjena u urbanom prostoru Hrvatske

“Globalni grad je funkcioniranje mreže i u tom smislu postoji oštar kontrast s ne-kadašnjim glavnim gradovima carstava. Mreže glavnih internacionalnih business centara stvaraju nove geografije centralnosti. Istovremeno, ti su centri locirani na nacionalnim prostorima pod vladavinom suverenih država. Globalna ekonomija nije smještena ‘nigdje’. Čak i www. (World Wide Web) smješten je u nacionalnim državnim teritorijima. Ono što se promijenilo način je regulacije ekonomije (i dru-gih djelatnosti, D. S.) u državama (Sassen, 2006.:xi). Naravno, brojni su gradovi i druga naselja koji nisu centralni komandni čvorovi, ali su i sami međusobno pira-midalno ustrojeni” (Seferagić, 2006.). Kada se gradovi “personaliziraju” kao akteri, pa se kaže New York, London, Pariz, Frankfurt, Zürich, Sidney, Tokyo, Sao Paolo, Mexico City, pa i Zagreb, onda navedeni autori ne misle doslovno nego misle na aktere koji u njima stoluju i djeluju u različitim aktivnostima: ekonomskim, komu-nikacijskim, političkim, kulturnim, socijalnim i slično.

Osim dilema i rasprava oko globalnoga i lokalnoga, druga je kontradikcija u glo-balizacijskom procesu porast bogatstva bogatih i novim tipovima siromaštva. Osim ekonomskih nejednakosti koje proizvodi nova organizacija ekonomije (smanjenje broja zaposlenih, potreba za prekvalifikacijom, prostorna mobilnost itd.) i jača-nja grupa investitora i poduzetnika, te menadžera (Sassen, 2006.), javljaju se i tzv. digitalne nejednakosti kao posljedica (ne)posjedovanja elektroničke opreme i (ne)znanja korištenja njome. Te se nejednakosti pokazuju u prostoru (selo – grad) i među socijalnim grupama (bogatiji – siromašniji, obrazovaniji – manje obrazova-ni, mlađi – stariji (Krištofić, 2007.). Položaj žene u procesu digitalnih nejednakosti iznimno je zanimljiv. S. Sassen (2006.) ističe poraslu ulogu žena u internacionalnim migracijama, a Krištofić podacima pokazuje da faktor spola igra manju ulogu u digitalnoj nejednakosti. Castells (1983.) u svoju analizu uvodi feministički pokret kao važan element urbanih socijalnih pokreta.

U hrvatskom društvu događa se sve ono, na specifičan način, što se događa u cijelom svijetu. Globalizacija djeluje kao nadređeni proces koji uobličava druš-tvo, društvene odnose i društvene aktere. Unutar globalizacije djeluju lokalne restrukturacije i lokalni akteri uključujući se u globalne procese, ali i posebno, na način kako svako društvo definira sebe, svoje mjesto u svijetu i svoju “osob-nost”.

Osnovne osobine hrvatskoga društva u neoliberalnoj situaciji naizgled su kon-tradiktorne: potreba za uključenjem u širu zajednicu i potreba za označavanjem vlastitoga identiteta. Hrvatsko društvo karakterizira deregulacija državnih poslova i porast lokalne moći u političkoj sferi, privatizacija i porast samostalnosti eko-nomskih aktera u ekonomskoj sferi, gubitak moći planiranja kao političke i struč-ne djelatnosti, te pojava civilnoga sektora kao samostalnoga aktera u odnosu s navedenima. Pri tome, naglasak na nacionalnoj državi pojavljuje se ne samo kao faktor obrane od gubitka identiteta na globalnoj sceni, nego i kao potreba za samodefiniranjem, unutrašnjom konzistencijom i okosnicom vlastitoga razvoja. U tim volatilnim procesima s jedne strane na djelu je postmoderni rasap struktura i odnosa, a s druge strane novo strukturiranje, novi odnosi i novi akteri. Njihovo

364

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


rađanje može se pratiti nizom istraživanja društvene zbilje. Jedan od načina jest i istraživanje društvenih aktera u prostoru. Stoga smo i spomenuli osnovne karakte-ristike hrvatskoga društva od kojih svako istraživanje mora poći.

Da bi se stvorile tipologije aktera u prostoru, mora im prethoditi teorijsko hi-potetski okvir koji uzima u obzir, ako nije univerzalan, specifičnosti povijesnih, političkih i socijalnih osobina pojedinih društava u vremenu i prostoru. Pokazalo se ako se empirijski želi ispitati teorija, model, tipologija, ili se žele naknadno stvoriti, univerzalne teorije djeluju samo na najapstraktnijoj razini i vrlo ih je teško primijeniti na pojedina društva. Za analizu urbanoga najbolji je primjer Castellsove teorije u knjizi Urban Question (1977.), gdje on, kako kažu njegovi kritičari, bira one primjere iz empirijske analize koji odgovaraju njegovoj teoriji, a ne različitim društvima u stvarnosti. Pomne analize konkretnih društava najveća su sigurnost za teorije užega dometa i eventualno modeliranje tj. tipologije. No da bi se krenulo u istraživanje, od nečega se mora početi, pa počinjemo od fleksibilnih teorijskih pristupa i otvorenih tipologija.

Upravo stoga korisne su opće i otvorene tipologije, u ovom slučaju urbanih aktera. Tipologije na neki način sugeriraju skrutnjavanje aktera u određene pretince, kao da su odijeljeni, samostalni i nepomični. U stvarnosti, oni se međusobno odnose na razne načine i aktivni su, a akcije su upravo ono po čemu ih prepoznajemo. Od početaka se u sociološkoj literaturi akcije tipologiziraju. Posljedice akcija nekih aktera, u ovom slučaju, realiziraju se u prostoru tj. gradu kao opredmećeni rezultati koji ostaju dugo nakon provedenih akcija, pa i aktera koji su ih proizveli. Uloge aktera obično su šire, no nas ovdje prvenstveno zanima njihova uloga u promje-nama u prostoru, prvenstveno urbanom. Iako se isključivo ne bave prostorom, ekonomski i politički akteri bit će predmetom našega interesa.

Kad govorimo o selu, situacija je malo drugačija. Seoska se socijalna struktura heterogenizira, ukoliko se radi o rekompoziciji, a ne o propadanju sela, dok su gradska složenost i gustoća puno veće. Tako u analizama aktera u selu neki autori ističu vitalna gospodarstva (Župančić, 2006.), neki navode domaće stanovništvo, ne seosko, ali i za selo zainteresirane aktere, npr. državu (Štambuk, 2006.). Ro-gić (2002.) znatno širi lepezu stvarnih i potencijalnih aktera na hrvatsko seosko pučanstvo, hrvatsko seosko iseljeništvo, gradsko pučanstvo, useljenike s Istoka, državnu administraciju, javna poduzeća, poljoprivredna poduzeća, korporacije zainteresirane za seosko tržište, seljačke udruge, religijske ustanove. Seferagić (2002.) opisuje neke aktere promjena u selu: vitalna gospodarstva, poduzetne seljane, vanjske poduzetnike (one koji ne žive u selu), “zaštitare” kulture i prirode, mlade, seoska društva, političke organizacije, crkvu, obnovitelje poratnoga sela, lokalnu i mjesnu samoupravu, nove seljane (povratnike iz inozemstva, naseljene vanjske poduzetnike, umirovljenike, vikendaše...). Ova nabrajanja i opisi, premda različiti, korisni su za analizu aktera iako se iz njih ne očituje kriterij pa ni jasni koncept iz koga se ona navode, te se ne mogu smatrati tipologijama. S obzirom da se radi o empirijskim istraživanjima, dovoljno je navesti neke tipove, a ne nužno i tipologiju.

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

365


Predmet interesa ovoga rada jesu urbani akteri, a možemo ih razvrstavati na razne načine. Tako Petovar (2003.) urbane aktere u Srbiji dijeli na investitore, gradsku i općinsku upravu, republičku nomenklaturu, partijske nomenklature, stručnjake i profesionalna udruženja, te sudsku vlast. Možda je za nas (prije provedbe istraži-vanja) najprihvatljivija općenita klasifikacija koja omogućava kasnije “cizeliranje” unutar osnovnih kategorija, pa eventualno i stvaranje neke nove tipologije. Ovdje ćemo upotrijebiti već rabljenu, ali primjenjivu tipologiju M. Bassanda iz djela Za obnovu urbane sociologije – 11 teza (2001.), prevedenu i rabljenu od S. Vujovića (2006.). Bassand u svojoj trećoj tezi govori o tipovima aktera unutar sistema. Iako Bassand smatra prostor preslikom društva (s čime se ne slažemo) njegova je tipo-logija korisna za analizu europskih društava. Po njemu su akteri:

– stručnjaci za prostor (arhitekti, urbanisti, inženjeri...),

– ekonomski akteri (razna industrijska poduzeća i servisi, vlasnici gradskoga zemljišta, banke...),

– politički akteri (politički lideri, njihove partije, pokreti...),

– stanovnici (korisnici, građani, nevladine organizacije...).

Radi li se tu o tipologiji, klasifikaciji ili sistematizaciji, ovom prilikom ne smatramo važnim za ovu analizu. Držat ćemo se navedene podjele jer se ona može relativno dobro uklopiti u hrvatsku situaciju neoliberalnoga društva u kome se akteri pre-strukturiraju, javljaju se novi ili se starima mijenja uloga. Ako njima dodamo aktere u kulturi i aktere znanja, premda se njima zasada nismo bavili, otvaramo polje za proširenje tipologije.

2. Politički akteri

U zemljama bivšega socijalizma najvažniju ulogu imali su država i partijska no-menklatura jer su donosili glavne odluke o razvoju društva. Planovi društvenoga razvoja “prevodili” su se u planove prostornoga razvoja različitih razina, opsega i vremena, od strateških do najnižih. Prostorni planeri imali su relativnu slobodu unutar svoga polja, ali su ipak bili ancilla politicae, zrcaleći društvo u prostoru. Taj odnos prema prostoru kao podređenom društvu u smislu “prazne ploče” i danas je čest u razmišljanjima mnogih.

Nakon raspada socijalizma, preko tranzicije i neoliberalizma na djelu, dolazi do znat-ne (ali nikako potpune) deregulacije uloge države i porasta uloge lokalnih vlasti2.

2 Tako nacionalne države i političke elite koje ih zastupaju u prostoru više djeluju na inter-nacionalnom i nacionalnom nivou. Kada utječu na prostor, onda su to velike ideje i zahvati poput izgradnje cesta, mostova, naftovoda, plinovoda, željezničkih pruga, ribolovnih zona, prodaja državnih tvornica i slično, dok ih “male stvari” ne zanimaju (osim ako se tiču nji-hovih interesa).

366

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


Na lokalnom nivou pojavljuju se novi politički akteri dok starima opada ili raste značaj. Uz gradonačelnika i gradsku upravu postoji Ured za strategijsko planiranje razvoja grada (s posve nejasnom ulogom), gradski urbanisti i, dakako, Gradska skupština u kojoj vijećnici izglasavaju podnesene prijedloge. U toj proceduri izo-stavljeni su građani kao bitan akter u procesu donošenja odluka. Ne postoji čak ni pravni mehanizam njihova uključenja. Oni o svemu saznaju ili naknadno ili tije-kom procedure, ali bez moći da je mijenjaju. Politički akteri često djeluju u trokutu: lokalni akteri – ekonomski akteri – stručnjaci. Četvrti tip aktera – civilni sektor (građani i nevladine organizacije) nisu četvrti potporanj mogućega četverokuta jer je njihova moć, uz primjetno napredovanje, znatno slabija.

U piramidalnoj mreži naselja veliki i veći gradovi ostaju razvojni čvorovi nejednake moći, od metropole preko makroregionalnih, regionalnih, županijskih centara i ostalih srednjih i malih gradova.

Političke stranke na lokalnoj razini brinu se za svoju prevlast, a gradove tretiraju kao mjesta vlastitoga uspjeha često pompoznih ideja ili pothvata (izgradnja “jefti-nih” stanova, planovi obilaznica, skijališta, stadiona, metroa...). Među većim (pa i manjim) gradovima u Hrvatskoj očita je sličnost kada se radi o velikim idejama i ignoriranju mišljenja građana koji se često tim idejama protive (Zagreb, Split, Rije-ka, Osijek...). Takvi primjeri bit će predmetom naših studija slučajeva.

3. Ekonomski akteri

Najveći prevrat u Hrvatskoj vjerojatno se dogodio u području ekonomije od dr-žavno-planske k liberalnoj, tržišnoj, privatiziranoj ekonomiji. Time su se pojavili brojni novi akteri, a uloga postojećih se promijenila. Mnogi autori, Sassen (2006.) posebno, naglašavaju da se tranzicija događa i u razvijenim zapadnim društvima, što se prije svega može zahvaliti globalizaciji kapitala i porastu umreženja odno-sa internacionalnih aktera putem elektronskih komunikacija, ili između “prostora mjesta” i “prostora tokova” (Castells, 2000.; Roca, 2007.).

Ekonomski i politički akteri u socijalizmu mijenjali su prostor kroz urbanizaciju, deagrarizaciju, izgradnju velikih tvorničkih kompleksa, monumentalnih stambenih naselja itd. Bio je to nastavak modernizacije na socijalistički način dok se u tranziciji i neoliberalizmu nastavlja na drugi način (Hodžić, 2005.). Deregulacija uloge države, uspon tržišne ekonomije i privatizacija omogućile su velike i male privatne inicijative različitih aktera iz inozemstva (strani kapital) i tuzemstva (domaći kapital). Pojavljuju se brojni poduzetnici s velikim i malim investicijama, koji žele modernizirati proi-zvodnju, stvarati novu, gasiti staru (npr. propast i prodaja većine velikih poduzeća). Osim interesa za razvoj u cjelini, više se javljaju privatni interesi koji zbog vlastite koristi mogu pomoći razvoju, ali i prisvojiti javno dobro, te ga i devastirati. Takvo ponašanje može se nazvati i krađom (Pušić, 2006.; Petovar, 2006.; Vujošević, 2006.; Vujović, 2006.), a njezini počinitelji tajkunima (tajkun dolazi iz japanskoga i kinesko-ga jezika, a znači vođa, vojskovođa). F. S. Fitzgerald u knjizi Veliki Gatsby (2002.) taj

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

367


pojam upotrebljava za one bogataše koji su stekli bogatstvo na ne(sasvim) legalan način. Tajkuni nisu nova pojava u nas. Za naš interes zanimljiva je knjiga Iskre Iveljić Očevi i sinovi – privredna elita Zagreba u drugoj polovici 19. stoljeća (2007.) o za-grebačkim tajkunima u 19. stoljeću, koji su poslovali u ranom kapitalizmu stvarajući njegove institucije. Za razliku od njihovoga civiliziranog ponašanja, sudjelovanja u kulturnim događajima i ulaganja u javna dobra grada (parkove, šetališta, muzeje, ka-zališta...), poklanjanja pojedinih javnih objekata gradovima, suvremeni tajkuni otvo-reno i bahato brinu o privatnim interesima, a javno dobro ne samo da ih ne zanima nego ga nastoje i privatizirati, često i uništiti. Između ostalih “tragova zločina” oni su najvidljiviji u prostoru, osobito gradskom prostoru.

O brojnim zahvatima u prostoru i na prostoru zanimljivo pišu spomenuti autori iz Srbije (iz Beograda i Novoga Sada) gdje se događaju “čudesa” u prostoru zahva-ljujući trokutu: političari – ekonomski akteri – stručnjaci. Ti se gradovi, usprkos starim nedostacima, više gotovo ne mogu prepoznati. Odvija se uzurpacija javnih površina, nadogradnje, rušenja starih zaštićenih spomenika i gradnja novih mon-struoznih zdanja, privatizacija najljepših dijelova grada i okolice za stanovanje i druge privatne namjene, a sve to na nelegalan, polulegalan ili neopravdano legali-ziran način (“dolina lopova” u Novom Sadu, D. S). “Pravna država” i lokalne vlasti izigravaju pravo i pravila struke u korist onih koji imaju novac i moć. S druge stra-ne gentrifikacije (o upotrebi navedenoga pojma u našem društvenom okruženju treba valjano razmisliti) buja pauperizacija i siromaštvo, a očituju se u prostoru u najgorem vidu sirotinjskih četvrti bez osnovne infrastrukture, s lošom izgradnjom, nehigijenskim uvjetima, nedostatkom prometnih veza itd.3.

Zahvaljujući djelovanju trgovačkih aktera gradovi se okružuju, a potom i ulaze u njih, brojnim trgovačkim centrima i supermarketima. Pri tome propadaju male usluge, zanati, male specijalizirane ili opće trgovine jer ne mogu izdržati konkuren-ciju velikih, niti plaćati visoke rente za unajmljivanje malih prostora što se, dakako, reflektira na previsoke cijene kupcima. Prostori tih malih aktera, tako važnih za kapilarnu strukturu gradova, zatvaraju se naočigled, obljepljuju papirima, potom ih unajmljuju drugi mali poduzetnici koji očekuju sreću, a zatim neuspjeh.

Povratak takvih malih usluga vidi se u velikim gradovima Zapadne i Istočne Eu-rope kojima one daju posebnu draž i privlačnost i na kojima, između ostaloga, ti svjetski i mali gradovi grade svoj image. Male kavane, mali restorani, male trgo-vine, mjerilo maloga postaje mjerilom kvalitete i posebnosti dok mjerilo velikoga unificira i homogenizira prostor, pa kažemo da je “in” malo, specifično, raznoliko. S obzirom na prevlast velikoga i jednoobraznog, malo je samim tim i ekskluzivnije i skuplje jer je rjeđe. U Hrvatskoj se tek pokreće trend velikih pothvata koji mogu

3 Petovar (2003.) govori o kulturi “ibarske magistrale” kao urbane paradigme tj. pojavi da periferija ulazi u grad kao način života, a ne da grad urbanizira okolicu. Slične pojave mo-gu se uočiti i u Hrvatskoj (u Zagrebu npr. sesvetska ili dugoselska magistrala koje “ulaze u Zagreb” kao način provođenja slobodnoga vremena).

368

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


biti opasni jer mogu devastirati kulturno-povijesno nasljeđe, i jer su ireparabilni. No skorojevićki sloj napreduje i pri tome želi pokazati svoje bogatstvo i moć (Ve-blen, 1994.). Ti “instant” bogatuni mogli bi učiniti mnogo štete prostoru, iako bi da hoće i znaju mogli učiniti i mnogo dobra, prije nego ih društveno odgovoran kapi-talizam upokori. U borbi s javnim mnijenjem i građanima, ti akteri naglo mijenjaju retoriku iz bahate u udvorničku (“modernizirati grad za stanovnike”), ali s, dakako, istim latentnim ciljevima (poznati primjer Cvjetnoga trga u Zagrebu).

Uz to i među stanovnicima raste kultura masovne potrošnje u velikim centrima, bez stvarnoga momentalnoga pokrića. Mediji podržavaju taj stil i zasipaju nas broj-nim reklamama s dobrim prilikama. Indikativne su “ludnice” kupovanja povodom praznika, ili kolone automobila kupljenih na leasing. Masovna kultura i relativno siromaštvo pogoduju takvom tipu ponašanja, dok više klase (novca ili ukusa) biraju ekskluzivne ponude. No, i o tome bi se circulusu viciosusu moglo govoriti u trenutku kada se prijeđe granica rijetkoga. Ako je previše potrošača ekskluziv-noga ukusa, onda on to više i nije. Prisjetimo se sjajne analize T. Veblena, prije spomenute, imitatorske klase skorojevića – “Oni bi, a ne znaju”. S. Sassen (2006.) analizirajući promjene u socijalnoj strukturi gradova primjećuje kako se srednja klasa prošle generacije drži relativno dobro u ekonomskom smislu, no sadašnja generacija ne može vlastitim radom dostići nivo svojih roditelja. Zato se danas otvaraju drugi načini, poput kredita npr., koji postaju uobičajeni.

4. Stručnjaci

U okviru našega užeg interesa jesu stručnjaci koji se bave prostorom (prostorni planeri, urbanisti, inženjeri, građevinari i ostali kojima je prostor dio interesa unu-tar njihove šire struke – urbani sociolozi, urbani ekonomisti, demografi, socijalni geografi...). U socijalizmu prostorno i urbanističko planiranje bili su preslika druš-tvenoga planiranja, ali su imali i određenu samostalnost. Osim što su planirali, stručnjaci su pisali i znanstvene i stručne radove o planiranju. Ante Marinović Uzelac upozorava na razlike u vrstama planiranja. “Urbanistički plan bavi se unu-trašnjim prostornim uređenjem naselja i gradova, a načinom i metodom koji ovise o vrsti urbanističkoga plana tj. je li riječ o generalnom urbanističkom planu ili detaljnom urbanističkom planu” (Marinović Uzelac, 2001.:11). Dodali bismo da je GUP uvijek bio dugoročniji, sveobuhvatniji, apstraktniji (nije išao u detalje), te je bio neka vrsta vizije razvoja grada.

“Prostorni plan bavi se uređenjem ukupnog prostora tj. teritorija. Taj teritorij može sadržavati, a najčešće i sadržava, naselja i gradove, ali promatrane kao točke bez dimenzija, ili, ovisno o mjerilu u ciljevima plana, kao površine, ali samo ukupne, s dimenzijama i oblicima, bez ulaženja u njihovu unutrašnju strukturu. Međutim, prostorni plan može se baviti i teritorijem na kojem uopće nema naselja...” (Mari-nović Uzelac, 2001.:12). Isti autor dodaje da se ljudima, dobrima i djelatnostima u njemu bave druge discipline: sociologija, demografija, ekonomija, humana geogra-fija (Marinović Uzelac, 2001.:12).

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

369


“Na teoriju, s jedne strane, imaju utjecaj druge znanosti, a s druge strane, ona se kreće u određenim društvenim uvjetima. Na praksu pak utječu druge struke, ali i društveni interesi i društveno htijenje, izraženo političkom voljom zakonodavnih institucija društva” (Marinović Uzelac, 2001.:12).

Arhitektura se bavi projektiranjem pojedinačnih elemenata, kao npr. kuća i zgra-da. Autor pretpostavlja multidisciplinarnost urbanističkoga i prostornog planiranja jer svaka od disciplina sudjeluje u planiranju svoga segmenta, a sve skupa unutar prostornoga/urbanističkoga plana.

Vladimir Braco Mušič u knjizi Urbanizem – bajke in resničnost (Urbanizam – baj-ke i stvarnost) također urbanist, daje vrlo široku definiciju urbanizma: “Sve češće govorimo o urbanizmu. O urbanizmu kao društvenoj djelatnosti, o urbanizmu kao o putu k primjerenijem životnom i radnom okolišu našega čovjeka, o urbanizmu širokoga raspona, koji je ekonomska kategorija, društvena disciplina i akcija, do-govor o estetskom oblikovanju naselja i konačno način življenja, življenja u naselju, rada u naselju...” (Mušič, 1980.:11). Ova knjiga, stara trideset godina, obuhvatnija je i aktualnija od mnogih recentnijih. Ona čak prelazi granice interdisciplinarnosti i teži nekom “renesansnom” pristupu iako autor poistovjećuje urbanizam kao umije-će s urbanizmom Wirtha, tj. kao načinom života, a to ipak nije isto.

Zdravko Mlinar u mnogim svojim radovima iz rakursa urbane sociologije ističe kompleksnost i interdisciplinarnost u znanostima o prostoru, ali ne kao njihov puki zbroj i podjelu posla na aspekte (“adicirajuća logika”). On kaže: “Interdiscipli-narnost se može postići jedino postupno i temeljem zajedničkoga istraživanja koje u međunarodnom mjerilu jamči razvoj nomotehničkih i ideografskih znanosti” (Mlinar, 2005.:660). Mlinar kaže da su se i znanost o planiranju i planiranje samo ograničili na multidisciplinarnost, a ne na interdisciplinarnost. Iz našega iskustva u izradi urbanističkih planova, sociolozi i drugi sudjelovali su kao tvorci raznih “aspekata” plana, npr. “sociološki aspekti”, koji su se odnosili na kvalitetu života stanovnika naselja. Istraživanja su se najčešće provodila u mjesnim zajednicama gdje su stanovnici izricali svoje primarne i razvijene potrebe, koje su se onda (ako) pretvarale u planske kategorije. Urbani sociolozi bavili su se i drugim temama ve-zanim uz planiranje, a ticale su se uvjeta života u gradu.

U razvijenim zemljama Zapada usprkos kapitalizmu, planovi i urbanizam i dalje igraju važnu ulogu, najmanje kao korektiv privatnih i obrana javnih interesa. Što se s urbanizmom dogodilo u razdoblju tranzicije i neoliberalizma u postsocijali-stičkim zemljama? Sociološki je neophodno tu djelatnost smjestiti u opći društveni kontekst karakteriziran deregulacijom uloge države, razvojem tržišne ekonomije, privatizacijom, postmodernom atomizacijom, pojavom novih aktera... Ne nameću li te promjene ipso facto rasap urbanizma kao “velike priče”, kao kraj regularnosti, predvidivosti i planiranja? (Mlinar, 2005.). Mlinar u tekstu Od slučajnosti ka zako-nitosti (1987.) piše: “Poslije svega toga glavno se pitanje pak postavlja u kontekstu tzv. postmodernoga društva u kome se srećemo sa ‘svršetkom velikih priča’, ‘kra-jem povijesti’, s razglabanjima kako više nema nikakve regularnosti, ni ikakvih razvojnih procesa, ikakve predvidivosti, nego da je riječ samo još o neodređenoj

370

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


preobrazbi (open ended transformation) u svim smjerovima... I znači li to, suklad-no svemu, i kraj smislenosti rasprave o planiranju?” (Mlinar, 1987.; prema Mlinar, 2005.:670). Mlinar polemizira s raznim autorima (Albrow, Gibbens i Reimer) koji tvrde da u postmoderno doba nema više starih prepoznatljivih pravilnosti, niti zajedničkoga nazivnika za neki interpretativni model društva. “Više je posrijedi eklektičko miješanje starih i novih elemenata u slijedu posve različitih lokalnih i globalnih odnosa... Istodobno, sa sve većom slobodom odabira životnih stilova ne-staje nekadašnja sigurnost, a na prvo mjesto dolazi nesigurnost” (Mlinar, 2005.:671). Mlinaru teško pada pomirenje s takvim stavom te uporno traga za nekim zakonito-stima u društvu i prostoru koje nisu na razini pojavnosti, a koje jedine daju smisao planiranju. Iako, kaže on, prostor gubi na značaju kao prepreka u komunikacija-ma, zbog njegovoga stvarnog nedostatka, on postaje poput “kontejnera”. Stvara se neki novi red ustanovljen novim situacijama, a može se prepoznati u dualnostima koje se ne isključuju: individualizacija – globalizacija, domocentričnost – posvu-dašnjost... Jedino možemo primijetiti da su dihotomije kao obrazac analize postale ograničavajuće i da tjeraju analitičare na donekle artificijelno razmišljanje ili – ili tj. i – i, iako su situacije znatno raspršenije u stvarnosti.

M. Vujošević (2003.) bez obzira na razornu analizu društvenih uvjeta razmišlja o hipotetičkim modelima planiranja (prije, poslije i za vrijeme), koji su značajni manje po svojoj kompliciranosti, a više po tome što se moraju stvarati in continuo jer se sama stvarnost akcelerirano mijenja. Petovar (2003.) uzima kao osnovne kategorije planiranja javno dobro i javni interes. Javno dobro u liberalnoj tradiciji upućuje na ostvareno blagostanje i dobrobit pojedinca. No autorica se priklanja razumijevanju javnoga dobra kao sreće za najveći broj ljudi. Premda su sintagmu stvorili Benton i Mill, “sreća” je svakako pojam o kome bi se dalo ozbiljno diskutirati u znanstvenoj analizi. Blagostanje je možda prihvatljiviji pojam iako nema isto značenje. U pro-storno-naseljskom kontekstu javno dobro obuhvaća opredmećene vrijednosti koje se mogu kvantificirati i neopredmećene vrijednosti (npr. ambijentalne) koje su više kvalitativne. “U gradovima sa značajnim kulturnim, istorijskim, socijanim i drugim nasleđem i značajem, sve više se nastoji na definisanju velikih gradskih celina pa čak i ukupne gradske teritorije kao javnog dobra... Važno je imati na umu da ovako definisan pojam javnog dobra ne implicira svojinski status” (Petovar, 2003.:128). Time se otvara ili nastavlja velika tema odnosa javnoga i privatnoga koja se često interpretira doslovno, suženo, dakle, krivo. “Zbog porasta broja interesa i njihove česte konfliktnosti društvo mora razvijati forme i mehanizme za njihovu artikula-ciju. Pojam pluralizacije podrazumeva legitimne interese, dakle poštovanje pravnih principa, demokratskih procedura, ukidanje monopola, te nove forme i neposred-nu participaciju različitih aktera u javnoj sferi” (Petovar, 2003.:141).

Ako, dakle, prihvatimo da urbanizam kao aktivnost i urbanisti kao akteri treba-ju štititi javno dobro i javni interes unutar pravnoga sustava i u demokratskom društvu, i ako su te tri kategorije u neoliberalnom društvu bitno zapostavljene, onda se u pitanje dovodi i sam urbanizam, pa čak i njegova definicija. Kakva je to djelatnost i kakvi su to akteri koji podilaze privatnim investitorima za vlastite interese i koji u trokutu: političari – ekonomski akteri – stručnjaci zapostavljaju in-terese građana, pa rade protiv njih i protiv gradova u kojima djeluju?! Radi li se tu

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

371


o novom urbanizmu u skladu s postmodernim neoliberalnim društvom i njegovim pravilima, što jest neizbježan okvir, ili se radi o smrti urbanizma kao djelatnosti?! Tome doprinose i oni arhitekti koji zdušno grade ono što im investitori nalažu zapostavljajući pravila svoje struke. Njihovi zahvati takvoga tipa često narušavaju i urbanistička pravila jer privatnim napadaju javno ili ga uzurpiraju.

Arhitekti na pojedinim objektima i urbanisti na pojedinim dijelovima grada obli-kom koji se često naziva “točkastim urbanizmom” pomažu razaranju grada, gubit-ku njegova identiteta i uz pomoć ireparabilnih intervencija uništavaju genius loci grada. Može li se to nazvati negativnim urbanizmom ili antiurbanizmom (usprkos strogim pravilima znanstvenoga vrednovanja). U ovakvim raspravama vrijednosni otklon i objektivnost gotovo su nemogući. No, oni se mogu postići istraživanjima i dokazima iz rezultata koji mjere kvalitetu života stanovnika gradova i drugih na-selja, te održivoga razvoja prostora u cjelini. U svakom slučaju, ako su urbanizam kao djelatnost i urbanisti kao akteri neminovan dio općega društvenog konteksta, možemo očekivati konflikte na društvenoj sceni.

5. Civilni akteri

Iako su civilni akteri brojni, ovdje ćemo izabrati dva značajnija: nevladine organi-zacije i urbane socijalne pokrete.

Nevladine organizacije smatramo organiziranom formom s određenim ciljevima i trajnijim djelovanjem dok su urbani pokreti formalno nestrukturirani, često usmje-reni jednom cilju i gotovo spontani. Premda međusobno surađuju, ta dva tipa ci-vilnih aktera nisu isti. U razdvajanju društva od države i porastu civilnoga društva u početnoj demokraciji javljaju se brojne nevladine organizacije. Za vrijeme rata u Hrvatskoj otvorilo se polje brojnim nevladinim organizacijama, mahom inozemnim, ali i domaćim koji su obrazovanjem i materijalnim dobrima pomagale ljudima u rat-nim situacijama. Završetkom rata otišle su i mnoge od njih, koje su uz veliku pomoć stvarale i ovisnički mentalitet onima koji su bili u progonstvu ili izgnanstvu.

Ovdje nas prvenstveno zanimaju one koje se brinu o prostoru (u Zagrebu Zelena akcija i Pravo na grad, kao najeksponiranije). Njima se pridružuju pojedini struč-njaci i relativno brojni građani. Svojim akcijama prelaze okvire svojih moći i moći građana, ali postižu i zamjetne rezultate (Svirčić Gotovac, Zlatar, 2007.). Velika je uloga nevladinih organizacija tj. njihovih akcija u najmanje trima stvarima:

– djelomičnom uspjehu obustave, ublažavanja ili odgode akcije jačih aktera,

– uspostavi vertikalne komunikacije (konfliktne ili korektivne) s akterima na višim razinama,

– uspostavi horizontalne komunikacije s građanima, pomažući im u samoosvje-šćenju, samoorganiziranju i reagiranju na akcije koje ih se tiču, tj. u razvijanju civilnoga društva.

372

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


Ako se tome doda njihovo međusobno povezivanje (uz neizbježne konflikte) u ra-zličitim gradovima, onda njihovo djelovanje prelazi granice lokalnih okvira i stvara mrežu komunikacija i akcija u cijeloj zemlji, pa i izvan nje.

Uz spomenute nevladine organizacije kao značajne aktere unutar civilnoga sek-tora, u svijetu su poznati različiti načini organiziranja i djelovanja građana. Na Zapadu postoji javno mnijenje, građani udruženi u razne interesne ili trajne grupe koje se bore za svoja prava4.

Drugi akter koga izdvajamo, između ostalih, jesu urbani socijalni pokreti5. Javljaju se po cijelom svijetu, osobito u Americi i Europi. Za ovu priliku razumno je ogra-ničiti se na Europu zbog niza sociopovijesnih razloga. Najveći “bard” urbane so-ciologije Manuel Castells veliku je pažnju posvetio urbanim socijalnim pokretima. Oni se provlače kroz njegova najvažnija djela iako im mijenja i definiciju i kontekst, i teorije kojima ih objašnjava. U Urban Question (1977.) Castells, na temelju svoga strukturalističkog pristupa, urbane socijalne pokrete usko povezuje s radničkim pokretom u cilju ostvarenja socijalizma. Premda već tu uvodi pojam “kolektivne potrošnje”, kao eminentno urbane i borbe urbanih pokreta oko nje, još uvijek ne odustaje od ciljeva promjene društva u cjelini.

Nakon brojnih kritika, Castells u knjizi City, Class and Power (1978.) odvaja urba-ne socijalne pokrete od političkih stranaka, smatrajući ih, zbog njihove specifič-nosti, autonomnim akterima koji se ne bore za političku moć nego za moć nad kontrolom javnih servisa. No, kako Castells ima potrebu svoj predmet smjestiti u neki formalni okvir, različite pokrete još ne smatra Pokretom, nego da će oni to postati. Minuncioznom analizom Castells Madridski slučaj proglašava arhetipom svih urbanih pokreta jer u sebi objedinjava sve osobine potrebne za univerzalni tip urbanoga socijalnog pokreta.

4 Tako npr. u nekim socijaldemokratskim društvima u Europi (Švicarska, Švedska, Finska, Norveška, Nizozemska) građani jednog kvarta pa čak i ulice mogu zabraniti Gradu ili ra-znim investitorima prenamjenu javnoga pa i privatnoga prostora do detalja – gradnju u par-ku, sječu drvoreda ili samo jednoga drveta, čak i promjenu boje neke kuće. Lokalne vlasti moraju se tome pokoriti. Potpuno smo svjesni činjenice da građani mogu biti egocentrični, “komunitarni” (konzervativni na način da štite interese samo svoje uže sredine, i ne htjeti ništa što ih ometa u “njihovom dvorištu” – smetlišta, domove za suspektne društvene gru-pe, čak i domove za starije osobe, bučna zabavišta..., ali sve to može i treba drugdje). To je stara priča o odnosu privatnoga i javnoga koji se u urbanim prostorima dotiču i isprepleću, ali nije tema ovoga teksta.5 U zemljama u razvoju, poput Južne Amerike npr., gdje država ne brine previše o sirotinji, postoje “paralelni svjetovi” država i građana u kojima se oni sami organiziraju i uređuju svoje životne uvjete kako znaju i mogu. Dapače, državi odgovara da prenosi dio svojih ingerencija na njih. Tu je siromaštvo osnovni “okidač” (trigger) samoorganiziranja građana (Bošnjak, 1988.). Ako, pak, država intervenira mogući su česti i neizbježni sukobi (Castells, l975., l983.). On ih analizira kao “urbane borbe” ili “grassrooth” pokrete.

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

373


Nizom daljnjih kritika (Pickvance, 1989.; Dunleavy, 1980.; Saunders, 1981.; Lowe, 1986.) Castells ponovo mora reterirati od svoga grandioznog modela i uvažiti dva značajna elementa u različitosti pokreta: individualni faktor i povijesne okolnosti. Tako nastaje knjiga City and the Grassroots (1983.) u kojoj Castells analizira tri ti-pa urbanih socijalnih pokreta: one koji se bave kolektivnom potrošnjom (javnim servisima), one koji žele vratiti ili uspostaviti zajednicu i one koji teže lokalnoj sa-moupravi (borba za “slobodan grad”). Srž ove nove, urbane političke analize, čine odnosi potrošnje, komunikacije i moći.

U knjizi Urban Social Movements – the City after Castells Stuart Lowe (1986.) precizno analizira sva Castellsova djela u kojima se bavi urbanim socijalnim po-kretima, kao i kritikama njegovih koncepcija. Ne ulazeći ovdje u takvu raspravu, važno je napomenuti da svi autori vide pokrete odvojene od političkih partija, ali zainteresirane za lokalnu politiku (politics), odnosno razne određene politike (policies), da im je najveći interes u javnom sektoru društava, te da se oslanjaju na socijalnu bazu. Pri tome svi izabiru studije slučajeva kao metodološki pristup. U Europi su urbani socijalni pokreti buktali u 60-im i 70-im godinama, a splaš-njavali u 80-im godinama 20. stoljeća. Međutim, smatramo da se oni ponovno javljaju (kao feniks) u Europi (vrlo često u suvremenim razmiricama brojnih imi-granata u Europu, koja više nije ekonomski raj, i domicilne radne snage, koja se osjeća ugroženom).

U razdoblju socijalizma u nas urbani socijalni pokreti praktički nisu postojali. S jedne strane, postojao je pritisak države na sve oblike socijalnih nemira, a s dru-ge, stvarani su različiti oblici kvazisamoupravljanja – u prostoru to su bile mjesne zajednice. One nisu imale veliku moć, posebno ne vertikalno, ali su bile pravni subjekti odakle su proisticala neka njihova prava. U novom društvenom tj. prostor-nom ustroju mjesne zajednice su ukinute i zamijenili su ih nemoćni i obespravljeni mjesni odbori. Utemeljene su općine koje imaju znatno veću moć odlučivanja o prostornim pitanjima. Istovremeno, nisu se razvili drugi oblici mogućnosti utjecaja građana na proces donošenja odluka, pa ni u prostoru. Tako su se, neminovno, počeli pojavljivati urbani socijalni pokreti, kao male točke od slučaja do slučaja, od problema do problema, od mjesta do mjesta. Povezali su se s nekim nevladinim or-ganizacijama koje su im pomogle oko artikulacije ciljeva i načina borbe. To što ih neki, direktno pogođeni akteri (ekonomski, politički, stručni...), još ne prepoznaju kao potencijalnu moć, samo govori o stupnju razvoja našega društva. No, buduć-nost je tek pred njima6. Takvim protestima građani pokazuju da nisu uskogrudno vezani samo za svoje najuže interese u stambenom okruženju nego da ih zanima cijeli grad, što je suprotno uvriježenom mišljenju o ograničenosti građana samo na sebe i svoju najbližu okolinu.

6 Neki ugroženi investitori u svom bijesu pred mogućnošću postojanja drugačijega mišlje-nja i što više njegovoga izražavanja, upotrebljavaju uvredljive imenice za građane koji se ne slažu (tako ih privatni investitor Horvatinčić naziva “bubnjari”, “ulica”).

374

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


6. Zaključak kao početak

U ovom tekstu pokušali smo pokrenuti analizu aktera društvenih promjena u prostoru na strukturiran način, oslanjajući se na teorijski okvir analize postsocijali-stičkoga društva u Hrvatskoj i na jednu primjenjivu tipologiju aktera. Samo istraži-vanje može je potvrditi, nadopuniti ili opovrgnuti. Ponuđena analiza uloga i akcija različitih aktera u prostoru već pokazuje određene prepoznatljive promjene: porast uloge lokalnih aktera, pojavu samostalnih ekonomskih aktera, gubitak osnove za velike planske pothvate i dovođenje u pitanje urbanizma samoga, te jačanje civil-noga sektora, bio ili ne bio prepoznat u svijesti ostalih jačih aktera. Nameće se potreba za uvođenjem novih aktera u igru, npr. aktera u kulturi i aktera znanja, koji mogu, kao takvi, znatno doprinijeti kvalitetnim promjenama u urbanom okru-ženju i osobito kvaliteti života građana, braneći javni, a ne samo privatni interes. Pri tome analize slučajeva pokazuju se kao jedan od dobrih načina za provođenje istraživanja. Početak bi, dakle, bio u njihovoj primjeni u terenskom istraživanju koje predstoji.

Literatura

1. Bassand, M. (2001). Za obnovu urbane sociologije – jedanaest teza. Sociologija, Vol. XLIII, br. 4. (preveo S. Vujović).

2. Bošnjak, V. (1988). Metodologija poticanja društvenih promjena u zemljama u razvoju, doktorska disertacija. Zagreb: Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

3. Castells, M. (1975). Luttes urbaines. FM, Paris: Petites collectiones Maspero.4. Castells, M. (1977). Urban Question. London: Edward Arnold.5. Castells, M. (1978). City, Class and Power. London: MacMillan.6. Castells, M. (1983). The City and the Grassroots. Berkley: University of California

Press.7. Castells, M. (2000). Uspon umreženog društva, sv. I. Zagreb: Golden marketing.8. Cifrić, I. (2007). Biotehnička ekumena (odgovornost za život susvijeta). Zagreb: Perga-

mena.9. Dunleavy, P. (1980). Urban Political Analysis. London: MacMillan.10. Fitzgerald, F. S. (2002). Veliki Gatsby. Zagreb: Bookglobe.11. Giddens, A. (1995). The Consequences of Modernity. Cambridge: Polity Press.12. Hodžić, A. (2005). Fleksibilizacija radnog procesa. Sociologija sela, 169 (3).13. Iveljić, I. (2007). Očevi i sinovi – privredna elita Zagreba u drugoj polovici 19. stoljeća.

Zagreb: Leykam International.14. Krištofić, B. (2007). Digitalna nejednakost. Sociologija i prostor, 176 (2).15. Lowe, S. (1986). Urban Social Movements – the City After Castells. London: MacMillan.16. Marinović Uzelac A. (2001). Prostorno planiranje. Zagreb: Dom i svijet.17. Mlinar, Z. (2005). Sociologija prostora i planiranje u Sloveniji na pragu informacijskog

društva, Sociologija sela, 169 (3).18. Mlinar, Z. (2006). Lokalne posebnosti in avtonomija akterjev v kontekstu globalizacije.

U: Okrugli stol “Mreža naselja u umreženom društvu: društvene i prostorne promjene u nekim tranzicijskim zemljama». Sociologija sela, 171 (1).

19. Mušič, V. (1980). Urbanizem – bajke in resničnost. Ljubljana: Cankarjeva založba.

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

375


20. Petovar, K. (2003). Naši gradovi između države i građanina. Beograd: Institut za arhitekturu i urbanizam Srbije.

21. Petovar, K. (2006). Izlaganje na okruglom stolu “Mreža naselja u umreženom društvu: društvene i prostorne promjene u nekim tranzicijskim zemljama”. Sociologija sela, 171 (1).

22. Pickvance, C. G. (1983). What has become of urban movements. Towards a Compara-tive Analysis of a Diverse Reality. Izlaganje na konferenciji: La mise en question de l etat providence et emergence de la cite. Universite de Paris, Nantree

23. Pušić, Lj. (2005). Urbani život i prepoznavanje društva. Sociologija sela, 169 (3).24. Pušić, Lj. (2006). Izlaganje na okruglom stolu “Mreža naselja u umreženom društvu:

društvene i prostorne promjene u nekim tranzicijskim zemljama”. Sociologija sela, 171 (1).

25. Ritzer, G. (1998). The McDonaldisation Thesis. London: Sage Publications Inc.26. Ritzer, G. (2004). The Globalization of Nothing. Thousand Oaks, California: Sage Pub-

lications Inc.27. Roca, Z.; Oliveira Roca, M. (2005). Prostori mjesta i tijekova, razvoj i globalno/lokalno

povezivanje: prilog programu istraživanja krajolika. Sociologija sela, 169 (3).28. Roca, Z. (Eds.). (2007). European Landscapes and Lifestyles; the Mediterraniean and

Beyond. Lisboa: Portugal. Edicoes Universitarias Lusofonas.29. Rogić, I. (2002). Razvojni sudionici hrvatskog sela i njihove strategije. U: Rogić, I.;

Štambuk, M. i Mišetić, A. (Ur.). Prostor iza. Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar.

30. Sassen S. (2006). Cities in a World Economy. Thousand Oaks, California: Pine Forge Press.

31. Saunders, P. (1981). Social Theory and the Urban Question. London: Hutchinson.32. Seferagić, D. (2002). Selo između tradicionalne i virtualne zajednice. U: Selo: izbor ili

usud. Zagreb: Biblioteka Znanost i društvo Instituta za društvena istraživanja u Za-grebu.

33. Seferagić, D. (2006). Piramidalna mreža gradova. Sociologija sela, 169 (3).34. Soja, E. (2000). Postmetropolis: Critical Studies of Cities and Regions. Blackwell Pub-

lishers Ltd.35. Svirčić Gotovac, A.; Zlatar, J. (2007). Rekonstrukcija Central Business Districta (CBD)

– primjer Cvjetnog trga u Zagrebu. U: Spasić, N. (Ur.). Održivi prostorni razvoj grado-va. Tematski zbornik radova, drugi dio. Beograd: Institut za arhitekturu i urbanizam Srbije.

36. Štambuk, M. (2002). Selo u europskom iskustvu. U: Prostor iza. Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar.

37. Veblen, T. (1994). The Theory of the Leisure Class. New York: Dover Publications Inc.38. Virilio, P. (1999). Brzina oslobađanja. Karlovac: Biblioteka Psefizma.39. Vujošević, M. (2003). Planiranje u postsocijalističkoj političkoj i ekonomskoj tranziciji.

Beograd: Institut za arhitekturu i urbanizam.40. Vujošević, M. (2006). Izlaganje na okruglom stolu “Mreža naselja u umreženom

društvu: društvene i prostorne promjene u nekim tranzicijskim zemljama”. Sociologija sela, 171 (1).

41. Vujović, S. (2006). Akteri urbanih promena u Srbiji. U: Okrugli stol “Mreža naselja u umreženom društvu. Društvene i prostorne promjene u nekim tranzicijskim zeml-jama”. Sociologija sela, 171 (1).

42. Župančić, M. (2005). Infrastrukturna opremljenost hrvatskih seoskih naselja. Sociologi-ja sela, 169 (3).

376

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r



D u š i c a S e f e r a g i ćInstitute for Social Research in Zagreb, Zagreb, Croatiae-mail: [email protected]

Actors of Social Changes in the Urban Space of Croatia

Abstract

The text is mostly about the actors of social changes in the urban space of Croatia which is used as an example. The author looks at globalization, transition and neoliberalism and how they affect the urban space, i.e. cities. For most authors (Giddens, Castells, Soja, Ritzer, Sassen...) globalization is the world networking with the local variants (glocaliza-tion). Among different types of actors, the author chooses Bassand’s (2001) classification into political, economic, professional/expert and civil society actors. The first three actors form a triangle because they are connected in communication, whereas the fourth actor is a weak opposition which is nevertheless becoming more and more present during the birth of civil society and democracy. Special attention is paid to urban planning (and city planners as actors) which should, by definition, promote the public benefit, respect the public interest and legislation of a democratic society. The autor shows that our reality is different and wonders whether we are dealing with “the death of urbanism”, “new urban-ism” in the given social context or “negative urbanism”, that is, “anti-urbanism”. The social context is Croatia.

Key words: space, city, actors, globalization, neoliberalism, social changes in urban space.


So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

377

Promjene u strukturi zanimanja u Hrvatskoj od 1971. do 2001. – Od ratara do konobara

K r e š i m i r P e r a č k o v i ćInstitut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb, Hrvatskae-mail: [email protected]

SAŽETAK U članku je najprije prikazana sociološka konceptualizacija pojma zani-manje i struktura zanimanja. Polazi se od klasičnih socioloških teoretičara podje-le rada (Smith, Marx, Spencer, Durkheim i Weber) koji svaki iz svoje perspektive pridonose izgradnji teorije o podjeli rada kroz temeljne pojmove primjenjive i da-nas. U toj perspektivi struktura zanimanja indikator je horizontalne podjele rada, a zanimanje je pojam koji integrira društvenu, ekonomsku i tehničku podjelu rada, prema definiciji Maxa Webera. Prikazana je također sociološka definicija strukture zanimanja koja vodi k operacionaliziranoj klasifikaciji zanimanja prema skupinama, što čini temeljni analitički okvir.

Osnovna hipoteza u empirijskom dijelu jest da je struktura zanimanja u Hrvatskoj poprimila obilježje postindustrijske podjele rada zbog prevladavanja uslužnih zani-manja. Analiza promjena u strukturi zanimanja u ovom se radu temelji na usporedbi udjela skupina zanimanja prema popisima stanovništva 1971., 1981., 1991. i 2001. Glavni rezultati potvrđuju hipotezu o postindustrijskoj podjeli rada u hrvatskom društvu jer pokazuju rast udjela uslužnih zanimanja i njihovom prevladavanju u strukturi zanimanja. Navedeni rezultati ukazuju na postojanje procesa deindustri-jalizacije i tercijarizacije, odnosno činjenicu da je i hrvatsko društvo ušlo u postin-dustrijsko doba. Najvažniji čimbenici koji do toga dovode jesu procesi tehničke modernizacije, marketizacije društva i demografske tranzicije.

Ključne riječi: zanimanje, struktura zanimanja, podjela rada, deindustrijalizacija, tercijarizacija, usluge, postindustrijsko društvo.

Primljeno: listopad 2007.Prihvaćeno: prosinac 2007.

1. Uvod

Što ste po zanimanju?, pitanje je s kojim se ljudi susreću u mnogim formalnim i neformalnim društvenim odnosima i situacijama – prilikom predstavljanja i upo-znavanja, kod ispunjavanja raznih službenih formulara, anketa, javnih nastupa,

UDK: 316.334.2(497.5)”1971/2001”Pregledni rad


378

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


itd. Sa sličnim pitanjem susreću se djeca čak i u vrtićkoj dobi kada ih odrasli pitaju što ćeš biti kad odrasteš ? Interes djece već se tada usmjerava prema bira-nju nekih zanimanja, a počinju uviđati i važnost, značaj i razlike koje zanima-nja donose. Škole, odnosno čitav sustav obrazovanja, osim općeg znanja, kroz specijalizaciju osiguravaju stjecanje kvalifikacija za specifično zanimanje, što se i formalizira kroz diplomu. U određenom društvu, i u danom povijesnom trenut-ku, neka su zanimanja traženija od drugih, neka su više cijenjena, a neka manje, neka su naprosto iščeznula potisnuta tehnološkim inovacijama i društvenim razvojem, a neka nova tek nastaju. Ipak, za nekim zanimanjima, odnosno umi-jećima i znanjima, postoji potreba od najranije ljudske povijesti do danas, npr. onima kojima osiguravamo primarne ljudske potrebe, fiziološke i društvene, kojima skrbimo za zdravlje, zaštitu i sigurnost članova društva, kojima osigura-vamo vođenje i upravljanje društvom, itd. Takva su zanimanja ostala prisutna u svim društvima dok se njihov društveni ugled tijekom povijesti mijenjao, kao što su se mijenjala (modernizirala) sredstva kojima se obavljaju. Analiza nastanka i povijesnog razvoja zanimanja, nestajanja nekih i nastajanja novih, zasigurno je tema koja nadmašuje predmet ovoga rada. No, jedan od fundamentalnih uvida od kojeg treba krenuti u sociološku raspravu o navedenoj temi, a do kojeg su još došli klasični teoretičari Durkheim, Marx, Spencer i Weber, jest da zanimanja nastaju kao posljedica podjele rada i kroz proces specijalizacije. Zanimanje se u znanstvenim istraživanjima, uz spol, dob, školsku spremu, mjesto podrijetla i trenutno prebivalište, analizira uglavnom kao jedno od temeljnih sociodemo-grafskih obilježja stanovništva. U ekonomiji i demografiji zanimanje je sastavni dio istraživanja i analiza o ekonomskoj aktivnosti stanovništva i povezuje ga se sa strukturom privrednih djelatnosti. No, razmatrajući zanimanje kao temeljni sociološki pojam, osim te horizontalne dimenzije strukture zanimanja koja na-staje podjelom rada, što ukazuje na društvenu raznolikost, zanimanje je prema sociološkoj literaturi ujedno i jedan od pokazatelja društvene stratifikacije1 kao vertikalne dimenzije društvene strukture, koja ukazuje na društvenu nejedna-kost2. Svako zanimanje, osim funkcije u podjeli rada, sadrži i različitu kombina-ciju društvenog ugleda, količine moći i novčanih prihoda objedinjenih u pojmu

1 Haralambos definira društvenu stratifikaciju kao poseban oblik društvene nejednakosti koja ukazuje na postojanje uočljivih društvenih skupina koje su rangirane jedna iznad druge, s obzirom na prestiž i bogatstvo. Oni koji pripadaju posebnoj skupini i sloju imat će određenu svijest o zajedničkim interesima i zajedničkom identitetu, sličan životni stil koji će ih u izvjesnom stupnju razlikovati od članova drugih društvenih slojeva (Haralambos i Holborn, 2002.:23).2 Peter Blau u svojoj teoriji društvene strukture koju definira kao distribuciju stanovništva u socijalne položaje različitih pravaca, koji utječu na ljude u njihovim ulogama, odnosi-ma i na njihovoj socijalnoj interakciji (Blau, 1975.:221, u: Ritzer, 1997.:375), razvija tezu o dvije vrste strukturalnih parametara važnih za diferencijaciju stanovništva: nominalni i gradualni parametri. Nominalni parametri imaju jasnu granicu skupine, kao npr., spol, rasa i zanimanje, i čine prvi oblik društvene diferencijacije: heterogenost, dok gradualni uključuju dimenziju statusa, kao npr. prihod i bogatstvo koji čine drugi oblik diferencijacije – nejednakost.

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

379

K. Peračković: Promjene u strukturi zanimanja u Hrvatskoj od 1971. do 2001. – Od ratara do konobara

društveni status3. Pri tome je važno istaknuti da je zanimanje društvena katego-rija koja se, za razliku od nekih sociodemografskih obilježja koje osoba ne može birati (npr. dob, spol, podrijetlo) uglavnom slobodno izabire, a društveni status koji pojedinac dobiva s obzirom na zanimanje nije više pripisan nego je stečen4. Tako je proces stjecanja određenog zanimanja postao i jedan od mogućih kanala društvene pokretljivosti prema višim društvenim položajima pojedinca u odno-su na roditelje (Sekulić, 1986.). Potrebno je ovdje još spomenuti i socijalizacijsku funkciju zanimanja, budući da se u sociološkim teorijama kao čimbenik soci-jalizacije osim obitelji, skupine vršnjaka, obrazovnog sustava i medija, navodi i skupina prema zanimanju (Haralambos i Holborn, 2002.:4), kroz koju pojedinac usvaja i dio svoga društvenog identiteta. Kroz tu socijalizaciju s vremenom se razvija određeni stupanj identifikacije sa zanimanjem, a kod nekih zanimanja, koje nazivamo profesijama5, taj je identitet nerijetko i najvažniji čimbenik druš-tvenoga ugleda. Sukladno tomu često se uz ime i prezime ističe kao neka titula, pa se navodi npr. na posjetnicama, na ulaznim vratima stana ili na novinskim obavijestima o smrti, a nerijetko čak i na nadgrobnim spomenicima.

Prema tome, sociološkom istraživanju o zanimanjima može se pristupiti iz horizon-talne i vertikalne dimenzije – u horizontalnoj dimenziji struktura zanimanja poka-zatelj je podjele rada (nominalni parametar), a u vertikalnoj društvene stratifikacije (gradualni parametar). Analiza promjena u strukturi zanimanja u ovom radu je fokusirana na horizontalnu dimenziju, što je ujedno i glavni predmet rada. Glavni cilj istraživanja je analizirati promjene u strukturi zanimanja kroz tri desetljeća u Hrvatskoj, te razmotriti moguće čimbenike tih promjena. Prije samih rezultata, ukratko će biti prikazani sociološki teorijski pristupi zanimanjima, počevši od ne-kih pojmova iz klasičnih djela o podjeli rada, prema kojima se razvijala definicija zanimanja kao sociološkog pojma, te glavne teze nekih autora koji su se zauzimali za konstituiranje sociologije zanimanja kao relevantne sociološke poddiscipline.

3 U sociologiji je društveni status definiran kao svaka individualna ili kolektivna pozicija unutar određenog tipa socijalne strukture, izražena u ukupnosti prava i obveza kao i druš-tveno cijenjenih vrijednosti i dobara kojima raspolažu pojedinci, društveno-profesionalne skupine ili klase, na osnovi različitih oblika njihova učešća u društvenoj podjeli rada i su-stavu društvene raspodjele (Marušić i Martić, 1965.:61).4 Društveni status može biti fiksni i stečeni. Fiksni status je pripisan pri rođenju, kao što su npr. spol i aristokratske titule, a stečeni se status postiže kao rezultat namjerne aktivno-sti i izbora, kao što su u zapadnim društvima bračni i profesionalni status (Haralambos i Holborn, 2002.:6).5 Važno je razlikovati zanimanja od profesija. Prema Rječniku stranih riječi profesija se (lat. professio – zanat, posao) definira kao stalno zanimanje, vrsta djelatnosti, vrsta zanimanja koja služi kao izvor egzistencije, zvanje, služba, struka, stalež (Klaić, 1990.:1093). U socio-loškoj terminologiji, profesije imaju uže značenje i prema Rječniku sociologije znače “svaku skupinu zanimanja srednje klase koje uključuju viši stupanj tehničke i intelektualne struč-nosti, autonomiju djelovanja i obvezu služenja općem dobru” (Jary i Jary, 1995.:524).

O sociologiji profesija prva je kod nas pisala Ž. Šporer (1990.), a temeljiti noviji pregled soci-ološkog pristupa profesijama dao je T. Smerić u knjizi Sparta usred Babilona? Sociologijski aspekti vojne profesije (Smerić, 2005.:11–72).

380

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


2. Sociološka definicija pojma zanimanje i sociologija zanimanja

Razmatranja o podjeli rada bila su predmet interesa svih značajnih autora klasične sociologije 19. stoljeća i predstavljaju zapravo jedno od temeljnih područja u kon-stituiranju sociologije kao društvene znanosti. Međutim, podjelu rada kao pojam prvi koristi škotski ekonomski teoretičar Adam Smith u 18. stoljeću, u svom slav-nom djelu Istraživanje prirode i uzroka bogatstva naroda, koji istražuje učinke i temeljna obilježja podjele rada. Ističe kako je odvajanje različitih zanimanja i zapo-slenja najprisutnije u zemljama u kojima se “radinost i napredak nalaze u najvišem stupnju” (Smith, 1952.:11), a njegova temeljna teza je da je podjela rada, nastala kao posljedica sklonosti razmjeni, prisutna u ljudskoj prirodi. Za razliku od Smitha koji je svoju teoriju razvio promatrajući podjelu rada u manufakturi, Marx, osim tehnič-ke, analizira i društvenu podjelu rada, koja ima fundamentalni značaj za društvo i čini osnovicu svake robne proizvodnje, a najviše ovisi o razvijenosti proizvodnih snaga6 (Marx, 1950.:434). On uočava također i negativne posljedice podjele rada, kao što su akumulacija kapitala u rukama samo klase vlasnika proizvodnih sred-stava, te otuđenje radnika od rada, proizvoda i samih sebe. Emile Durkheim u djelu O podjeli društvenog rada (Durkheim, 1960.) analizira i sistematizira uzroke i funkcije podjele rada, te ističe dva glavna uzroka: gustoću (densité) stanovniš-tva i društveni obujam (volumen). Najvažnija funkcija podjele rada u modernom društvu za Durkheima je međuzavisnost ljudi, odnosno solidarnost utemeljena na različitosti ili organska solidarnost, dok je u ranijim društvima ta solidarnost bila mehanička jer se temeljila na sličnosti, odnosno kolektivnoj svijesti. Herbert Spen-cer također pridaje veliki značaj podjeli rada u svojim analizama formirajućega industrijskog društva 19. stoljeća, no on joj pristupa kroz teoriju socijalne evolucije koju definira kao povećanje raznolikosti (diferencijacija) i povezivanje (integracija) društvenih funkcija (Supek, 1987.). Spencer podjelu rada zapravo operacionalizira u četiri pojma koja on i prvi uvodi u sociologiju, a to su društvena diferencijacija7, specijalizacija8, integracija9 i funkcija10.

Iz ovoga se može zaključiti da su već ti prvi klasični sociolozi uočili, iako ih nisu tako definirali, postojanje dviju dimenzija podjele rada: horizontalne dimenzije

6 Pojam proizvodne snage jedan je od Marxovih temeljnih pojmova pod kojim on podrazu-mijeva materijalna sredstva proizvodnje koja zajedno s proizvodnim odnosima čine druš-tveno-ekonomsku osnovicu, što čini temelj njegove teorije o društvu. 7 Spencer uočava da je upravo društvena diferencijacija koja proizlazi iz podjele rada važna za povezivanje pojedinaca u društvo i čini temelj socijalne evolucije koju definira kao pove-ćanje raznolikosti (diferencijacije), određenosti i povezanosti funkcija (Supek, 1987.:36).8 Specijalizaciju definira kao usavršavanje pojedinih funkcija društvenih organa (Supek, 1987.:39)9 Integraciju Spencer definira kao porast heterogenosti u smislu određenog reda među dijelovima uz koordinaciju među funkcijama (Supek, 1987.:39)10 Spencer nigdje eksplicitno ne daje definiciju pojma funkcija, no pod njom podrazu-mijeva različite djelatnosti različitih dijelova organskog ili društvenog agregata (Principi sociologije, knjiga I, §217 u: Supek, 1987.:142).

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

381


koja svojom raznolikošću stvara novu solidarnost i dovodi do veće integracije i razvoja društva (Durkheim, Spencer, Smith), te vertikalnu, stratifikacijsko-klasnu dimenziju koja društvo dijeli na klase i staleže (Marx, Spencer). Stoga je za svaku sociološku konceptualizaciju zanimanja nužno poći od spoznaja ovih autora, koji su, svaki iz svoje perspektive, zapravo doprinijeli konstrukciji teorije o podjeli ra-da, te njezinim uzrocima i učincima.

U drugom poglavlju svojega kapitalnog djela Privreda i društvo, pod naslovom Sociološke kategorije ekonomskog djelovanja, uz ostale temeljne pojmove Weber također obrađuje i podjelu rada. No, za razliku od svih prethodno navedenih auto-ra, on se opredjeljuje za izraz podjela poslova i službi umjesto podjela rada jer drži da sam pojam rad najprije znači obavljanje onih poslova koji nisu menadžerski i rukovodeći (Weber, 1978.:114). Premda u tekstu koristi i dalje izraz podjela rada, pri tome podrazumijeva navedenu podjelu poslova i službi. Polazeći od takvoga jasnog razlikovanja izraza “poslovi i službe” od rada, razvio je pojam zanimanje i struktura zanimanja, pa se može zaključiti da je on prvi dao jednu “čvrstu” socio-lošku definiciju toga pojma. Podjelu rada Weber analizira polazeći od svoje teorije o tipovima društvenoga djelovanja, pri čemu ona pripada području ekonomskog djelovanja kao podvrste ciljno-racionalnog djelovanja. Kreće od pretpostavke kako svaki tip društvenoga djelovanja koje je orijentirano nekom ekonomskom cilju, i svaki društveni odnos od nekog ekonomskog značaja, uključuje poseban način razdiobe i organizacije ljudskog djelovanja. Praktično, to znači da različite osobe izvode različite tipove poslova koji se kombiniraju sa svrhom postignuća konač-nog cilja, bilo kroz međusobnu interakciju ili kroz interakciju s nekim neljudskim oblikom proizvođenja (strojem). Iz ove premise Weber izvodi tri tipa podjele rada: ekonomsku, tehničku i društvenu. Ekonomska podjela rada za Webera ponajprije znači podjelu poslova na menadžerske, tj. one kojima se određuju uvjeti i daju upute za posao, i radne, tj. one koji se obavljaju prema menadžerskim uputama. S obzirom na tehnički aspekt, diferencijacija i kombinacija poslova varira ovisno o specijaliziranoj vrsti funkcija koju pojedinac obavlja u seriji kombinacija, zatim o samoj fazi u kojoj sudjeluje pri proizvodnji nekog proizvoda ili realizaciji neke usluge, te o načinima kako se taj proizvod koristi ili usluga konzumira, odno-sno o svrhama koje ispunjavaju i zbog kojih se stvaraju i traže na tržištu (Weber, 1978.:18–121). Pod društvenim aspektima podjele rada Weber najprije podrazumije-va razliku između “proračunskih jedinica” i “jedinica koje stvaraju profit”. Temeljna proračunska jedinica je kućanstvo, odnosno domaćinstvo, koje ima svoj proračun, a može imati i svoju proizvodnju, a “profitna” jedinica je tvrtka koja proizvodi ili daje usluge na tržištu. Drugi kriterij u društvenoj podjeli rada je aspekt vlasniš-tva koji podrazumijeva posjedovanje zemlje, proizvodne ili uslužne organizacije, proizvedenih dobara i (ili) menadžerskih funkcija (Weber, 1978.:122–137). Kom-binacijom navedenih tipova i kriterija stvara se specifična jedinica ekonomskog djelovanja, nastala kao posljedica podjele poslova i službi, tj. podjele rada, a to je zanimanje (beruf ). Weber daje sljedeću definiciju zanimanja: “Pojam zanimanja se primjenjuje na vrstu specijalizacije, specifikacije i kombinacije funkcija koje obavlja pojedinac po čijoj mu je osnovi kontinuirano omogućeno dobivanje prihoda ili za-rada” (Weber, 1978.:140). Sama struktura razlika u zanimanjima usko je povezana

382

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


s različitim mogućnostima zarade, a upravo iz tržišne pozicije koju zanimanje ima. Weber također razvija i svoju raspravu o društvenoj slojevitosti, odnosno proble-mima klasne i statusne stratifikacije.

Ono što je kod Webera i u ovom segmentu njegovog opusa očito primjena je njegove opće teorije društvenog djelovanja u razmatranju problema podjele rada. Iako niti on, kao ni ostali klasici sociologije, nije uobičavao citirati druge autore niti primjenjivati i razvijati tuđe teorijske koncepte, nakon ovog komparativnog pri-kazivanja različitih pristupa koje su navedeni autori imali o podjeli rada, može se reći da Weberov pristup sadrži glavne elemente teza prethodnih autora. Weber je razvio teorijski koncept primjenjiv za operacionalizaciju, koji se očituje u tipologiji podjele rada i definiranju pojma zanimanje. Stoga, moglo bi se zaključiti kako je upravo Weberova teorija podjele rada i definicija pojma zanimanja mogući temelj sociološkoj konceptualizaciji strukture zanimanja, što pokazuje na kraju ovoga poglavlja definicija zanimanja iz Marshallovog Sociološkog rječnika.

Iako je u suvremenoj sociologiji zanimanje jedno od područja kojim se najčešće bave sociologija rada, sociologija profesija, organizacijska, industrijska ili ekonom-ska sociologija, potrebno je spomenuti da su neki autori krajem 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća, od kojih je bio najpoznatiji Lee Taylor, pokušavali kon-ceptualizirati sociologiju zanimanja kao samostalnu sociološku poddisciplinu. U knjizi pod naslovom Occupational Sociology iz 1968. Taylor polazi od zanimanja kao jedne od središnjih kategorija suvremenog društva, te analizira zanimanja s obzirom na vrstu i funkcije društvenih organizacija na koje se odnose. Nadalje, Taylor ukazuje na povezanost strukture zanimanja i specifičnih institucija koje proizlaze iz te strukture, te među prvima istražuje značenje pojedinih zanimanja iz perspektive motivacije pojedinaca kao i njihovu vrijednosnu dimenziju koju im pripisuje društvo u cjelini (Taylor, 1968.). Neki kritičari takvog pristupa, kao što su primjerice Julius (1973.) i Richard (1983.), držali su kako sociologija zanimanja teorijski nije održiva jer su društvene skupine koje čine različita zanimanja toliko različite i fragmentirane s obzirom na uloge, statuse, tržišne pozicije, interese i životne standarde, da osim toga što ih nazivamo istim pojmom zanimanje, gotovo i nemaju ništa zajedničko. Međutim, i ovi se autori slažu da su zanimanja, s jedne strane, temeljni indikator podjele rada, i da njihova struktura u nekom društvu pokazuje kakva je struktura privrednih djelatnosti, te time ukazuje na stupanj društvenoga razvoja, s obzirom na udjele poljoprivrednih, industrijskih i uslužnih zanimanja. S druge pak strane, jedan su od indikatora društvenog statusa, pa je stoga iz tih dviju osnova moguće sociološki konceptualizirati i istraživati zanimanja i promjene u njihovoj strukturi.

Prije same definicije strukture zanimanja i klasifikacije, može se odabrati jedna sociološka definicija zanimanja, koja donekle integrira i sumira prikazane teze socioloških klasika i navedenu Weberovu definiciju. Marshallov Sociološki rječnik donosi sljedeću definiciju: “Zanimanje podrazumijeva ekonomsku ulogu izdvojenu od kućanskih aktivnosti kao rezultat rasta tržišta rada. Takve uloge tvore dio šire ekonomske podjele rada u industrijskim poduzećima, formalnim organizacijama

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

383


ili socioekonomskim strukturama” (Marshall, 1998.:457). Na kraju, iz svega nave-denog može se zaključiti da operacionalizacija pojma zanimanje, iz sociološke perspektive, podrazumijeva društvenu ulogu u ekonomskoj, tehničkoj i društvenoj podjeli rada (horizontalna dimenzija), te društveni status koji je time ostvaren (vertikalna dimenzija).

3. Klasifikacija i struktura zanimanja

Istraživanja o strukturi zanimanja, koja polaze od ekonomskih i demografskih te-orija, ukazuju na povezanost sa strukturom gospodarskih djelatnosti (Werthaimer-Baletić, 1978., 1991., 1999.), no, treba istaknuti kako to nije jedno te isto i da su podaci ipak različiti. Podjelu djelatnosti na primarne, sekundarne i tercijarne prate određene skupine zanimanja: poljoprivredna, industrijska i uslužna, a njihov udjel u cjelokupnoj strukturi redovito se tumači kao pokazatelj stupnja razvoja privrede promatranog društva (Clark, 1957.; Fisher, 1939.; Rostow, 1997.). Na tim postavka-ma utemeljena je i podjela na agrarna, industrijska i postindustrijska društva čije određenje upravo ovisi o tome koja skupina zanimanja prevladava (Bell, 1976.)11. Povezanost djelatnosti i zanimanja objašnjava i Wertheimer-Baletić: “Struktura rad-no aktivnih stanovnika prema zanimanju samo je detaljniji izraz strukture aktivnih stanovnika prema djelatnostima i sektorima djelatnosti, a trend njihovih promjena usporedo je s društveno-ekonomskim razvojem – istosmjeran” (Wertheimer-Bale-tić, 1991.:52). No, ono što je osobito važno istaknuti za ovaj rad jest da je struktura zanimanja mnogo diferenciranija nego struktura djelatnosti i da nisu potpuno ko-relirane. Tako npr. osoba s nekim poljoprivrednim zanimanjem (npr. cvjećar, vrtlar) može raditi i u uslužnim djelatnostima (npr. u nekom hotelskom kompleksu, ili kao prodavač cvijeća). Neki inženjer informatike može raditi i u upravi poljoprivredne tvrtke, industrijskoj proizvodnji ili kao profesor u srednjoj školi. Strojobravar, što je gotovo klasično industrijsko i tvorničko zanimanje, radi i na tehničkom održavanju bolnica, škola i sl., dakle u tercijarnom sektoru. S obzirom da su djelatnosti druga popisna kategorija, i podaci su različiti. Analiza promjena u strukturi djelatnosti zahtijeva drugačiji teorijski pristup i zasebni prikaz podataka, pa stoga nije prika-zana u ovom radu.

Struktura zanimanja istovremeno je pokazatelj horizontalne i vertikalne dimenzije društvene podjele rada, čime se bave sociolozi, kao i strukture privrednih aktivno-sti, što pak analiziraju ekonomisti i demografi. Stoga, uzimajući u obzir te činjenice i polazeći od prethodne definicije pojma zanimanja, može se odabrati sljedeća de-finicija strukture zanimanja koju prikazuje sociološki leksikon: “Struktura zanima-nja (occupational structure) podrazumijeva distribuciju zanimanja u društvu klasi-

11 Daniel Bell prvi je sociološki konceptualizirao pojam postindustrijskog društva u svojoj već klasičnoj knjizi The Coming of Postindustrial Society, uočivši značajni porast udjela usluga u strukturi zanimanja od 50-ih godina 20. stoljeća koji se nije događao samo u SAD-u nego i u zemljama bivšeg istočnog bloka, osobito u Sovjetskom Savezu.

384

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


ficiranu prema stupnju vještina, ekonomsku funkciju ili društveni status” (Marshall, 1998.:461). Iako se ne može egzaktno utvrditi što utječe na njezino strukturiranje, u literaturi se najčešće navodi kako je struktura zanimanja oblikovana različitim čimbenicima – strukturom privrede, razvojem tehnologije, demografskom struktu-rom stanovništva, birokracijom i organizacijom, razvojem tržišta rada, nestankom starih i nastankom novih zanimanja, što ovisi o društvenim i osobnim potrebama, društvenim ugledom koje pojedina društva pripisuju određenim zanimanjima, itd. Zanimanja su grupirana u skupine zanimanja koje se specijalizacijom razdjeljuju u još manje podskupine, čime se razvila posebna klasifikacija zanimanja. Najmanja jedinica klasifikacije zanimanja (occupational classification) očituje se u koncep-tu radnog mjesta (job), definiranog kao “set zadataka izvođenih od pojedinca” (Marshall, 1998.:457). Iako je zanimanje često sinonim za posao, ono se također može odnositi i na grupu sličnih poslova koju svodimo pod isto zanimanje. Posao i zanimanje ne podrazumijevaju samo vrstu zadataka, nego uključuju i vještinu, odgovornost, zaradu, potrebne kvalifikacije i društveni status, životni stil, kulturne manire i slično.

Analiza promjena u strukturi zanimanja u ovom se radu temelji na usporedbi udjela skupina zanimanja prema popisima stanovništva 1971., 1981., 1991. i 2001. godine. U zadnjem popisu stanovništva korištena je klasifikacija zanimanja prema standardu Međunarodne organizacije rada koja razlikuje 10 skupina zanimanja: 1) poljoprivredni, lovno-uzgojni i šumski radnici, ribari i jednostavna zanimanja; 2) rukovatelji strojevima, vozilima i sastavljači proizvoda; 3) zanimanja u obrtu i pojedinačnoj proizvodnji; 4) inženjeri; 5) tehničari i srodna zanimanja; 6) uslužna i trgovačka zanimanja; 7) vojna zanimanja; 8) uredski i šalterski službenici; 9) čelni-ci, članovi i dužnosnici zakonodavnih tijela, direktori i 10) stručnjaci i znanstvenici. Ova se klasifikacija razlikuje od klasifikacija iz ranijih popis, što je nužno uzeti u obzir u interpretaciji analiziranih rezultata (prikazano u tablici 1.).

Tablica 1.

Struktura zanimanja prema skupinama

1971. 1981. 1991. 2001.

Poljoprivrednici i srodni radnici



Poljoprivredni, lovno-uzgojni, šumski radnici i ribari

Jednostavna zanimanja

Rudari, industrijski i srodni radnici



Rukovatelji strojevima, vozilima i sastavljači proizvoda

Zanimanja u obrtu i pojedinačnoj proizvodnji

Inženjeri, tehničari i srodna zanimanja

Radnici u trgovini;Radnici u uslugama

Radnici u trgovini Radnici u trgoviniUslužna i trgovačka zanimanja

Radnici u uslugama Radnici u uslugama

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

385


1971. 1981. 1991. 2001.

Osoblje društvene zaštite Osoblje društvene zaštite Osoblje društvene zaštite Vojna zanimanja

Upravni, administrativni i srodni radnici



Uredski i šalterski službenici

Rukovodeće osoblje Rukovodeće osoblje Rukovodeće osobljeČelnici, članovi i dužnosnici zakonodavnih tijela, direktori

Stručnjaci i umjetnici Stručnjaci i umjetnici Stručnjaci i umjetnici Stručnjaci i znanstvenici

Radnici bez zanimanja Radnici bez zanimanja Radnici bez zanimanjaNepoznato zanimanje

Ostala zanimanja Ostala zanimanja Ostala zanimanja

4. Empirijska analiza: promjene u strukturi zanimanja u Hrvatskoj od 1971. do 2001.

Temeljna hipoteza koja se želi provjeriti u ovoj analizi jest sljedeća: struktura zani-manja u Hrvatskoj poprima obilježje postindustrijske podjele rada u kojoj prevlada-vaju uslužna zanimanja. Iz toga se također izvodi još nekoliko hipoteza o postoja-nju procesa deindustrijalizacije i tercijarizacije, što će se moći uvidjeti usporedbom podataka ranijih popisa stanovništva.

Ovdje je važno naglasiti da se u ovakvim analizama u promjenama strukture zani-manja (kao i strukture djelatnosti) prate promjene samo u kontingentu radno ak-tivnoga stanovništva, a ne u čitavoj populaciji. Pojam radno aktivnog stanovništva, odnosno radne snage (labour force), podrazumijeva “obavljanje nekog zanimanja radi stjecanja sredstava za život” (Wertheimer-Baletić, 1999.:410), što znači da je aktivno sudjelovanje u procesu rada, odnosno obavljanje određenog zanimanja, bitno za utvrđivanje ekonomske aktivnosti. Dakle, aktivno stanovništvo u užem smislu jest zapravo sadašnje aktivno stanovništvo, tj. stanovništvo koje u razdoblju popisa sudjeluje u procesu rada, pa se zato još zove i radna snaga. Radno aktivno stanovništvo čine: 1. sve zaposlene osobe (osobe u radnom odnosu) koje rade pu-no radno vrijeme, pola radnog dana i više, te one koje rade manje od polovice pro-sječnoga radnog dana; 2. sve osobe koje aktivno obavljaju određeno zanimanje, ali nisu u radnom odnosu (aktivni su u poljoprivredi, zanatstvu, osobe koje rade za “vlastiti račun”, pomažući članovi obitelji); 3. nezaposlene osobe u određenom razdoblju (koje traže zaposlenje dulje od jednog mjeseca), odnosno nezaposleni koji su prije bili zaposleni, i osobe koje prvi puta traže zaposlenje; 4. osobe koje su prekinule rad zbog ispunjenja vojne obveze ili izdržavanja kazne.

Također je potrebno jasno razlikovati pojam djelatnosti od pojma zanimanja. Po-jam djelatnost označava privrednu djelatnost, a prema metodologiji popisa sta-novništva 1991. definirana je kao “vrsta proizvodnje ili usluga kojom se bavi rad-nik ili druga organizacija u kojoj osoba obavlja zanimanje” (Wertheimer-Baletić, 1999.:497). Zanimanje je definirano kao “vrsta posla koju obavlja pojedinac radi stjecanja sredstava za život” (Wertheimer-Baletić, 1999.:510), i to ona vrsta posla na

386

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


koju osoba troši najveći dio svoga radnog vremena, bez obzira ima li za to odgo-varajuće kvalifikacije. Tako definirano zanimanje može poslužiti kao operativna definicija zanimanja i u ovoj analizi jer označava jednu od dimenzija prethodno prikazane sociološke definicije zanimanja12. Važno je naglasiti da se pri interpreta-ciji dobivenih rezultata koristio pristup koji je primijenila Alica Wertheimer-Baletić u svojim analizama iz ranijih međupopisnih razdoblja, gdje su prikazani i apsolutni brojevi kao i relativni brojevi u postocima koji ukazuju na udjele pojedinih zani-manja u strukturi.

S obzirom da su glavni izvor podataka popisi stanovništva, koristit će se metoda demografske statistike uz komparativnu analizu sukcesivnih popisa u definiranom razdoblju. Prema tome, ovo se istraživanje temelji na statističkim podacima o zani-manjima cijeloga niza radno aktivnog stanovništva u Hrvatskoj, osim građana na privremenom radu u inozemstvu. Izvori podataka popisne su knjige i tablogrami svih navedenih popisa stanovništva, te statistički godišnjaci, odnosno ljetopisi, a za 2001. i tablogrami dostupni na internetskoj stranici Državnog zavoda za statistiku Republike Hrvatske. Slike 1., 2., 3. i 4. prikazuju strukturu prema zanimanju i spo-lu, prema popisima iz 1971., 1981., 1991. i 2001.

Kao što prikazuje slika 1., najviše aktivnog stanovništva 1971. bilo je u poljo-privrednim zanimanjima, čak 40%. Udjel žena bio je 47,5%, a muškaraca 35,1%. Na drugom mjestu bili su rudari, industrijski i srodni radnici s 29,2% u ukupnoj strukturi, no razlike su bile izraženije po spolu: muškaraca je bilo 38,6%, a žena 14,9%. Radnici u trgovini imali su 4%, od toga žene 4,2%, a muškarci 3,9%. Udjel u osobnim uslugama bio je 5,6%, međutim kod žena znatno više (10,1%) nego muškaraca (2,7%). Osoblje zaštite imalo je 2,1% udjela (3,3% muškaraca i samo 0,1% žena), dok su upravni, administrativni i srodni radnici u udjelu imali 7,3% (nešto više žene – 7,3% nego muškarci – 5,7%). Rukovoditelji svih profila svrstani u grupu zanimanja rukovodeće osoblje, imali su tek 1,1% udjela (1,7% muškaraca i 0,3% žena). Stručnjaka i umjetnika bilo je 8,7%, više je bilo žena (10,9%) nego muškaraca (7,3%).

Zbrojem svih skupina zanimanja koja nisu poljoprivredna i industrijska (u koja ni-su ubrojene kategorije ostala zanimanja i nepoznata zanimanja), obuhvaćena su sva zanimanja koje prema današnjoj klasifikaciji usluga jesu neki od tipova usluga (tehničkih, financijskih, poslovnih, osobnih, itd.). Taj je udjel u 1971. bio 28,8% u ukupnoj strukturi, kod žena 35,3%, a kod muškaraca 24,5%.

12 U demografskim istraživanja o zanimanjima kao ekonomskoj aktivnosti stanovništva uključeno je još i obilježje položaj u zanimanju koje podrazumijeva svojstvo u kojemu jedna ekonomski aktivna osoba obavlja svoje zanimanje s obzirom na njezin odnos prema sredstvima za proizvodnju (Wertheimer-Baletić, 1999.:519). Tako definirano može se pri-hvatiti i kao operacionalana definicija vertikalne, odnosno stratifikacijske dimenzije druš-tvene podjele rada. (Kako to nije predmet ovog rada, ti se podaci neće iznositi.)

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

387


Slika 1.

388

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


Slika 2.

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

389


U 1981. godini dominantna skupina zanimanja bili su rudari, industrijski i srodni radnici s 35,1% (1971. ih je bilo 29,9%), među kojima je udjel muškaraca bio čak 46,6%, dok je žena bilo trostruko manje – 18,7%. Udjel poljoprivrednika i srod-nih radnika smanjen je na 22,3%, (1971. ih je bilo 40%), žena 25,5%, a muškaraca 20,1%. Od ukupnog broja, treća skupina prema udjelu od 11,5% upravni su, ad-ministrativni i srodni radnici (1971. bilo ih je 7,3%). Razlike su izraženije kada se uspoređuju prema spolu: žena je u toj skupini zanimanja bilo 18,1%, a muškaraca 6,8%. Slično je i za radnike u uslugama: ukupno ih je u strukturi bilo 7,7% (dok je 1971. bilo 5,6%), od čega su žene činile 13,5%, što je četiri puta više od muškaraca s 3,6%. Radnika u trgovinama bilo je 6,3% (dok je 1971. bilo 4%). Udjel stručnjaka i umjetnika bio je 11,4% (a 1971. godine 8,7%), no zanimljivo je da je bilo više žena (14,6%) nego muškaraca (9,2%). Osoblja društvene zaštite bilo je 2% (kao i 1971. – 2,1%), od čega je bilo 3,3% muškaraca i 0,1% žena. Skupina s najmanjim udjelom bili su rukovoditelji s 1,8% (a 1971. godine 1,1%), s više muškaraca (2,6%) nego žena (0,5%).

Udjel svih neindustrijskih i nepoljoprivrednih zanimanja (što ne uključuje katego-riju pod nazivom radnici bez zanimanja i kategoriju ostalo), bio je 40,7% radno aktivnih, kod žena 54%, a kod muškaraca 31,3%, što je zapravo udjel uslužnih zanimanja u strukturi prema zanimanjima.

Iako se udjel smanjio u odnosu na 1981., u 1991. su i dalje dominantna skupina zanimanja bili rudari, industrijski i srodni radnici, s 33,1% (slika 3.). Njihov udjel kod muškaraca bio je očekivano veći (čak 44,2%), dok je kod žena bio 19,2%. Udjel poljoprivrednika i srodnih radnika i dalje se smanjivao i pao na 14,8%, koliko su imale i žene, a muškarci su imali neznatno veći udjel 14,9%. Udjel upravnih, administrativnih i srodnih radnika nešto je povećan na 14,3%, kod žena je bio 19,6%, a kod muškaraca 7,1%. Slično je i kod radnika u osobnim uslugama: uku-pno ih je u strukturi bilo 8,7% (kod žena 13,8%, a kod muškaraca 4,8%). Radnika u trgovinama tada je bilo 8,5% (žena 9,8%, a muškaraca 7,5%). Udjel stručnjaka i umjetnika narastao je na 14,3%, ali također više u strukturi žena (18,6%) nego u strukturi muškaraca (11,1%). Osoblja društvene zaštite bilo je 2,1% (muškaraca 3,6%, a žena 0,1%). Skupina s manjim udjelom i dalje su bili rukovoditelji koji su ta-da imali udjel od 2,5% i dalje više kod muškaraca 3,3% nego kod žena 1,4%. Udjel svih neindustrijskih i nepoljoprivrednih zanimanja, odnosno uslužnih zanimanja prema ovome 1991. bio je 48,6%. Kod žena taj je udjel značajno veći (63%), a kod muškaraca 37,4%.

U 2001. godini (slika 4.) distribucija zanimanja heterogenija je i raspršenija pa ne postoji jedna dominanta skupina. No, u pojedinim skupinama razlike po spolu znatno su izraženije nego što su bile ranijih popisnih godina. Upravo iz tog razloga u ukupnoj strukturi vodeća su uslužna i trgovačka zanimanja s 15,8%. Kod žena su također vodeća skupina s 21,3%, a kod muškaraca su na četvrtom mjestu, s 11,4%. Zanimanja u obrtu i pojedinačnoj proizvodnji druga su u udjelu ukupne strukture s 15,4%. Kod muškaraca vodeća su skupina zanimanja s 23,6% udjela, dok je kod žena udjel tih zanimanja oko četiri puta manji – 5,2%. Inženjeri, tehničari i srodna

390

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


Slika 3.

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

391


zanimanja čine 14% strukture. U strukturi više je žena (15,3%) nego muškaraca (12,9%). Uredskih i šalterskih službenika ima 10,7%, više je žena (17,5%) nego muš-karaca (5,3%). Rukovatelji strojevima, vozilima i sastavljači proizvoda u ukupnoj strukturi prisutni su s 9%, kod žena samo 4,6%, a kod muškaraca 12,4%. Stručnjaka i znanstvenika ima 8,3%. U strukturi više je žena (10,4%) nego muškaraca (6,7%).

Slika 4.

392

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


Jednostavnih zanimanja ima 8,7%, nešto više je žena (10,2%) nego muškaraca (7,4%). Poljoprivredna zanimanja jednaka su u udjelu oba spola i čine 7,9%. Udjel nekadašnjih rukovoditelja, a današnjih čelnika, članova i dužnosnika zakonodav-nih tijela, te direktora je 3,7%, no ipak je više kod muškaraca (4,8%) nego kod žena (2,3%). Na kraju, kao pojedinačna skupina zanimanja su i vojna zanimanja s 1,6% udjela, 0,2% kod žena i 2,8% kod muškaraca. Budući da je u popisu stanovništva korištena nacionalna klasifikacija zanimanja iz 1997., izrađena prema preporuci Međunarodne organizacije rada (ILO), komparacija s prethodnim popisima gotovo da i nije moguća. Tako su npr. inženjeri, tehničari i srodna zanimanja u zadnjem popisu izdvojeni kao zasebna kategorija, što u ranijim popisima nije bilo prisutno jer su bili pribrojeni radnicima u industrijskim, poljoprivrednim ili nekim stručnim zanimanjima. Inženjer koji je radio u tvorničkom pogonu bio je registriran kao industrijski radnik, a inženjer medicinske radiologije kao stručnjak. Bez obzira za koji sektor djelatnosti radili, inženjeri i tehničari prema popisu 2001. pripadaju ka-tegoriji tehničkih i poslovnih usluga, te se mogu pribrojiti uslužnim zanimanjima.

Međutim, veći je problem kamo svrstati kategoriju jednostavnih zanimanja13 jer obuhvaćaju zanimanja koja su prethodno bila “utopljena” i u poljoprivredna i u industrijska, ali i u neka uslužna zanimanja. Sličan je problem sa skupinom za-nimanja obrt i pojedinačna proizvodnja jer u njih, s jedne strane, ulaze većinom uslužna zanimanja (osobne usluge i tehnički servisi), a s druge strane, nekadašnja industrijska zanimanja koja se sada odvijaju u malom poduzeću, no nisu indu-strijska proizvodnja. Stoga, potpuna usporedba pojedinačnih skupina zanimanja s prethodnim popisima nije moguća. No, čak kada u uslužna zanimanja ne ubro-jimo ona iz kategorije jednostavnih zanimanja (premda je značajan broj među njima upravo uslužnih), kao i ona iz kategorije zanimanja u obrtu i pojedinačnoj proizvodnji i obrtu, udio neindustrijskih i nepoljoprivrednih zanimanja je 2001. u ukupnoj strukturi 50,6%, kod žena čak 77,1%, a kod muškaraca 43,8%.

5. Zaključna rasprava

Usporedna analiza udjela poljoprivrednih, industrijskih i uslužnih zanimanja u sveukupnoj strukturi od 1971. do 2001. pokazuje kontinuirani pad poljoprivrednih zanimanja s 40% na 7,9%, stabilizaciju industrijskih zanimanja (1971. je bilo 29,2%, a u 2001. 27,8%, ako se udjelu industrijskih zanimanja od 12,4% pribroji i udio zanimanja u obrtu i pojedinačnoj proizvodnji od 15,4%), i udvostručenje udjela uslužnih zanimanja, s 28,8% u 1971., na 50,6% 2001. godine. Smanjenje udjela po-

13 Prema metodološkim uputama za popis stanovništva 2001., jednostavna zanimanja odre-đena su jednostavnim i rutinskim poslovima koji uglavnom zahtijevaju upotrebu ručnog alata i fizički napor, a uz naziv posla u opisu se najčešće navodi mjesto ili vrsta djelatnosti u kojoj se obavlja, npr. čistač obuće, sobarica, ručni perač automobila, čistač ulica, radnik u kamenolomu, kolodvorski radnik, kožarski radnik, vinogradarski radnik, radnik betonirac, transportni radnik, skladišni radnik, itd.

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

393


ljoprivrednih zanimanja, tj. proces deagrarizacije, prema brojnim autorima koji su analizirali to razdoblje jest direktna posljedica socijalističke industrijalizacije 60-ih i 70-ih godina prošloga stoljeća (Wertheimer-Baletić, 1978.) i tehničke modernizacije općenito (Rogić, 2000.). Budući da je u popisu iz 2001. godine korištena drugačija klasifikacija zanimanja, udjel uslužnih zanimanja zasigurno bi bio još veći kada bi se pribrojila i neka jednostavna uslužna zanimanja, te obrtničke usluge koje su sada svrstane u druge kategorije. Može se također pretpostavljati da je i smanjenje udjela industrijskih zanimanja također posljedica te nove klasifikacije, osim same deindustrijalizacije koja se osobito očitovala u razdoblju tranzicije jer su brojna industrijska zanimanja polukvalificiranih radnika sada svrstana u jednostavna za-nimanja, a s druge strane, neka industrijska zanimanja sada se pribrojavaju zani-manjima u obrtu i pojedinačnoj proizvodnji. No nažalost, iz objavljenih popisnih knjiga za popis 2001., nije moguće utvrditi točne udjele industrijskih i uslužnih zanimanja.

Analizirajući glavne nalaze može se najprije evidentirati radikalno smanjenje po-ljoprivrednih zanimanja i općenito poljoprivrednih djelatnosti, odnosno primarnog sektora u udjelu strukture radno aktivnog stanovništva. Iz popisa 2001. godine vidljivo je da se taj pad zaustavlja i udjel stabilizira, što ukazuje da je proces de-agrarizacije u završnoj fazi. Sekundarni sektor i industrijska zanimanja imaju rast udjela do 80-ih godina prošloga stoljeća, kada se počinje smanjivati, ali ne tako radikalno kao poljoprivredna zanimanja. Industrijska zanimanja, unatoč tranzici-jom izazvanoj deindustrijalizaciji, nisu nestala nego su raspršena u privatni sektor, malo poduzetništvo i obrte. Kontinuirani i stepenasti (ravnomjerniji) rast uslužnih zanimanja prati rast tercijarnog sektora i pripadajućih djelatnosti, što upućuje na zaključak da u strukturi zanimanja prevladava proces tercijarizacije. Time se po-tvrđuje polazna hipoteza ovoga rada da struktura zanimanja u Hrvatskoj poprima obilježje postindustrijske podjele rada u kojoj prevladavaju uslužna zanimanja14. Stoga se može govoriti i o nastanku društva usluga kao prevladavajućem obliku or-ganizacije gospodarstva razvijenih zapadnih zemalja, što podrazumijeva činjenicu da su u društvenoj podjeli rada usluge i uslužna zanimanja najzastupljeniji.

Koji su mogući čimbenici koji dovode do te postindustrijske podjele rada, odnosno strukture u kojoj prevladavaju uslužna zanimanja? Jedan od najočitijih uzroka jest

14 Manuel Castells u knjizi Uspon umreženog društva analizira promjene u strukturi zani-manja u zemljama G-7 i zaključuje kako je došlo do “istiskivanja zaposlenosti u poljoprivre-di, stalnog opadanja tradicionalne zaposlenosti u industriji, uspona proizvodnih i društve-nih usluga, s naglaskom na poslovnim uslugama u prvoj kategoriji, te zdravstvenih usluga u drugoj kategoriji, povećane raznolikosti uslužnih djelatnosti kao izvora novih radnih mjesta, brzog uspona menadžerskih, stručnih i tehničkih poslova, stvaranja proletarijata ‘bijelih ovratnika’ koji čine radnici u trgovini i uredima, razmjerne stabilnosti značajnog dijela zaposlenosti u trgovini na malo, istodobnog povećanja viših i nižih razina strukture zanimanja, te razmjernog unapređivanja strukture zanimanja tijekom vremena: povećava se udio zanimanja koja zahtijevaju više vještine i više obrazovanje; taj je porast proporcionalno veći od porasta kategorija nižeg stupnja” (Castells, 2000.:258).

394

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


svakako proces tehničke modernizacije, o čemu su pisali još i spomenuti klasič-ni teoretičari podjele rada. Od trenutka kada stroj zamjenjuje ljudski rad počinje doba tehničkog društva što je tijekom prošlog stoljeća, između ostalog, bilo očito u procesima mehanizacije, kako u poljoprivredi tako i u industriji, automatizaci-je, robotizacije, informatizacije, pa sve do digitalizacije, internetizacije i bežičnog prijenosa informacija u 21. stoljeću. Stroj najprije zamjenjuje fizički ljudski rad, a danas i intelektualne operacije. Tehnička modernizacija zahvaća sve sektore i uki-da ljudski rad, pa čak i u uslužnom sektoru za što su primjer bankomati, strojevi za naplatu parkiranja, cestarine, automati za prodaju napitaka i prehrambenih proizvoda, itd.

Drugi je čimbenik proces marketizacije društva u kojem društvo postaje privje-sak tržišta (Polanyi, 1999.) i nagli razvoj potrošačkog društva. Sve dobiva tržišnu vrijednost: materijalni i nematerijalni resursi postaju “roba” i teže postati robnom markom s visokim udjelom na tržištu, za što su potrebni brojni marketinški struč-njaci, tržišni “komunikatori”, trgovci i uslužitelji svih vrsta, od shoping-centara, shoping-gradova, welnessa do skupih konzultantskih tvrtki, istraživačkih i promo-tivnih agencija i sl. Nastanak novih i “izmišljenih potreba”, komercijalizacija druš-tvenih događaja, svetaca i blagdana, produkcija tzv. evenata uz pomoć medijskih kampanja, prodaja osjećaja, doživljaja, ugođaja, uzbuđenja i ostalih nematerijalnih resursa, industrija zabave, telefonskih glasovanja i komunikacije svih vrsta, name-ću potražnju za potpuno novim, do jučer nepostojećim zanimanjima u uslužnom sektoru. Nažalost, ne postoji neka tipologija i klasifikacija tih novih zanimanja, a tržišta rada, kao i inertni obrazovni sustavi, uglavnom su nespremni za te promje-ne i nemaju dovoljan broj kvalificiranih stručnjaka za navedena područja.

Treći važan čimbenik su demografski procesi – od demografske tranzicije i stare-nja stanovništva do masovnog ulaska žena na tržište radne snage. Starenje stanov-ništva zahtijeva rastuću potražnju za brojnim medicinskim i socijalnim uslugama, a ulaskom žena na tržište rada nastala je potreba za uslugama čuvanja djece i raznim programima kao npr. vrtićkim, rekreativnim, zabavnim, itd. Također je značajna činjenica i produljenje obrazovanja i povećanje udjela obrazovanijih u odnosu na 1971. godinu, što je također zahtijevalo rastuću potražnju za nastavničkim i profe-sorskim zanimanjima, a što će se u perspektivi još više intenzivirati.

Nastanak brojnih novih uslužnih i nestanak industrijskih i poljoprivrednih zani-manja (što je slikovito izrečeno u podnaslovu ovog rada: od ratara do konobara), temeljna je činjenica postindustrijskog društva koju treba također uzeti u obzir kod analize uzroka strukturalne nezaposlenosti i izrade strategija za rješavanje toga problema, kao i kod definiranja obrazovnih programa i upisnih kvota za određena zanimanja. I na kraju, može se reći kako proces tercijarizacije u hrvatskom društvu i postindustrijska podjela rada, koja podrazumijeva prevladavanje uslužnih zani-manja i sagledavanje ovih triju čimbenika koji taj proces omogućuju, treba uključiti i kod donošenja strategija društvenog i gospodarskog razvoja, odnosno kod osmi-šljavanja političkih programa. Industrijska proizvodnja danas je informatizirana, pa se u proizvodnji više ne otvaraju nova radna mjesta kao 60-ih godina prošlog

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

395


stoljeća, a najvećim dijelom preseljena je u Kinu i zemlje jeftine radne snage. Stoga, u javnosti često prisutna teza o pokretanju industrijske proizvodnje, kao temeljne strategije gospodarskog razvoja Hrvatske, više ne bi trebala biti glavna (i jedina) odrednica, niti u političkim programima stranaka, a niti u vladinim strategijama. Pitanje kako široj javnosti i političkim akterima (čiji su savjetnici ostali mentalno “zarobljeni” u tom industrijskom dobu) osvijestiti činjenicu značenja porasta usluga i njihovih uloga u društvenom razvoju i ekonomskom rastu, izazov je i zadaća nove generacije znanstvenika u svim područjima društvenih znanosti. Navedene ideje ističem jer postindustrijsko društvo nije budućnost, nego sadašnja činjenica koja je i u Hrvatskoj započela prije trideset godina.

Literatura

1. Bell, D. (1976). The Coming of Postindustrial-Society: A Venture in social Forecasting. New York: Basic Books.

2. Blau, P. (Ed.) (1975). Approaches to the Study of Social Structure. New York: Free Press.

3. Cvjetičanin, V. i Supek, R. (2003). Emile Durkheim i francuska sociološka škola. Za-greb: Naklada Ljevak.

4. Castells, M. (2000). Uspon umreženog društva. Zagreb: Golden marketing.5. Clark, C. (1957). The Conditions of Economic Progress. London: Macmilan.6. Durkheim, E. (1960). De la divison du travail social. Paris: Presses Universitaires de

France.7. Fisher, I. (1939). Production, primary, secondary and tertiary. Economic Record, 15

(June):24–38.8. Haralambos, M. i Holborn, M. (2002). Sociologija – Teme i Perspektive. Zagreb: Golden

marketing.9. Julius, R.; Ruzek S.; Daniels, A. K. (1973). Curent State of the Sociology of Occupations.

Sociological Quarterly, 14 (3):309–333.10. Klaić, B. (1990). Rječnik stranih riječi. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske.11. Marshall, G. (1998). Dictionary of Sociology. Oxford: University Press.12. Marx, K. i Engels, F. (1950). Izabrana dela. Beograd: Kultura.13. Marušić, A. i Martić, M. (1965). Sociologija. Zagreb: Panorama.14. Peračković, K. (2006). Društvo usluga: promjene u socio-profesionalnoj strukturi radno

aktivnog stanovništva Hrvatske od 1971. do 2001. Doktorska disertacija. Zagreb: Filo-zofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

15. Polanyi, K. (1999). Velika preobrazba. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk.16. Richard, H. (1983). Theoretical Trends in the Sociology of Occupations. Sociological

Quarterly, 24 (1):5–23.17. Rogić, I. (2000). Tehnika i samostalnost. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada.18. Rostow, W. W. (1997). The Stages of Economic Growth: A Non-Communist manifesto.

Cambridge: University Press.19. Sekulć, D. (1986). Socio-profesionalna mobilnost u Hrvatskoj. Revija za sociologiju. 16

(1–4):41–55.20. Smerić, T. (2005). Sparta usred Babilona? Sociologijski aspekti vojne profesije. Zagreb:

Hrvatska sveučilišna naklada.

396

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


21. Smith, A. (1952). Istraživanje prirode i uzroka bogatstva naroda. Zagreb: Kultura.22. Supek, R. (1987). Herbert Spencer i biologizam u sociologiji. Zagreb: Naprijed.23. Šporer, Ž. (1990). Sociologija profesija – Ogled o društvenoj uvjetovanosti profesional-

izacije. Zagreb: Sociološko društvo Hrvatske.24. Taylor, L. (1968). Occupational sociology. New York: Oxford University Press.25. Weber, M. (1978). Economy and Society I. Berkely: University of California Press.26. Wertheimer-Baletić, A. (1978). Ekonomska aktivnost stanovništva – demografski as-

pekti. Zagreb: Školska knjiga.27. Wertheimer-Baletić, A. (1991). Promjene u ekonomsko-socijalnoj strukturi stanovništva

Hrvatske u poslijeratnom razdoblju. Zagreb: Ekonomski fakultet i Institut za ekonom-ska istraživanja.

28. Wertheimer-Baletić, A. (1999). Stanovništvo i razvoj. Zagreb: Nakladnik MATE.

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

397


Overview scientific work

K r e š i m i r P e r a č k o v i ćInstitute of Social Sciences Ivo Pilar, Zagreb, Croatiae-mail: [email protected]

Changes in the occupational structure of Croatia from 1971 to 2001. From farmers to waiters

Abstract

This paper begins with sociological concepts of occupation and occupational structure. First we look at classical theories about labour division (Smith, Marx, Spencer, Durkheim and Weber) whose basic ideas, from their different perspectives, still relevantly contribute to the development of an integral theory today. In this perspective, the occupational struc-ture indicates horisontal division of labour, whereas occupation includes social, economic and technological division of labour according to Max Weber’s definition. We also give the sociological definition of occupational structure which leads to the operational classifica-tion of occupations according to groups, which is the basic analytical framework.

The main hypothesis in the empirical part is that the occupational structure in Croatia has acquiered the features of post-industrial labour division because of dominant service industry workers. Comparative analysis of 1981, 1991 and 2001 censuses indeed reveals a significant growth and domination of service industry jobs in the occupational structure. This points to the process of deindustrialization and tertiarization as well as to the fact of post industrial division of labour in Croatia. Some of the most important factors responsible for this development are technological advances, marketization of society and demographic transition.

Key words: occupation, occupational structure, division of labour, deindustrialization, tertiarization, services, post-industrial society.

Received in October 2007Accepted in December 2007

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

399

Recenzije i prikazi

Tomislav Branković and Dragoljub B. Đorđević (eds.)

Protestantism on the Balkans, in the Past, Today and the Future

Niš, Yugoslav Society for the Scientific Study of Religion, 2006., 101 p.

Knjiga Protestantism on the Balkans, in the Past, Today and the Future (Prote-stantizam na Balkanu, u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti) zbornik je radova na engleskom jeziku izloženih na 13. međunarodnoj konferenciji Jugoslavenskog udruženja za naučno istraživanje religije (JUNIR). JUNIR je osnovan 1993. godine u svrhu proučavanja i promocije dijaloga, tolerancije i ekumenizma, s posebnim naglaskom na manjinske vjere i vjere manjina. Zbornik je izdan u sklopu projekta Kultura mira, identiteti i međuetnički odnosi u Srbiji i na Balkanu u eurointegra-cijskim procesima pri Filozofskom fakultetu u Nišu.

Prvi članak u zborniku rad je Tomislava Brankovića, savjetnika u Ministarstvu za religije Srbije, pod naslovom Protestant Religious Communities and Culture (Prote-stantske vjerske zajednice i kultura). Konstatirajući kako su religije značajno dopri-nijele formaciji nacionalnih i kulturnih identiteta, Branković smatra da sociologija mora promatrati protestantizam na ovim prostorima kroz dvije razine. Prva je razina odnosa i utjecaja protestantizma na kulturu i njene mijene, a druga je razina sama promjena (pozitivna ili negativna) unutar protestantskih zajednica. Upravo na ovoj drugoj razini autor daje doprinos zborniku.

Sociological Study of Protestantism (Sociološka studija o protestantizmu) naslov je drugog članka autorice Danijele Gavrilović, profesorice na Filozofskom fakultetu u Nišu. Protestantizam je sociološka tema još od vremena njegovih utemeljitelja. Weber je posvetio jedno od svojih najznačajnijih djela protestantizmu – Protestant-ska etika i duh kapitalizma. Durkheim je u svojoj analizi fenomena samoubojstva došao do zaključka kako je u protestantskim sredinama razina suicida viša. Auto-rica stoga u ovom članku nastoji, naslanjajući se na sociološke klasike, istaknuti protestantizam kao relevantnu temu za sociologe i sociologiju.

Treći je članak autora Sergeja Flerea Religiosity and the Inhibition of Delinquency (Religioznost i inhibicija delikvencije). Polazeći od Durkheimovog poimanja funk-cije religije i inklinacije delinkvencije kao univerzalnog fenomena, Flere prikazuje rezultate istraživanja provedenog na mariborskom sveučilištu. Rezultati istraživanja pokazuju povezanost religije i delinkventnosti. Međutim, nejasno je kako je ovaj tekst povezan s temom protestantizma na Balkanu.


400

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


Branko Bjelajac, novinar iz Beograda, u svom tekstu On Early Protestantism in Serbia (O ranom protestantizmu u Srbiji) daje pomalo nejasan povijesni pregled odnosa postojećih dominantnih religija na području Balkana i valdenza, husita, bogumila, luterana, kalvinista i anabaptista. Autor, kako i u naslovu spominje, govori o ranom protestantizmu u Srbiji, iako ne određuje povijesno-geografske granice Srbije, pa stoga u pojedinim dijelovima spominje Slavoniju i Transilvaniju. Kao i u drugim tekstovima i ovdje su uočeni nedostaci, naime na kraju teksta ne navodi se bibliografski popis.

Ružica Cacanoska u svom radu The Protestantism in Macedonia (Protestantizam u Makedoniji) govori kako su protestantske vjerske zajednice u Makedoniji stavljene u grupaciju manjina. Postoji mnogo protestantskih zajednica u Makedoniji (koje su nastale tek krajem 19. stoljeća), ali, smatra autorica, zbog jakog tradicionalnog reli-gijskog okvira, protestantizam se u njoj teško razvija. Protestantizmu u Makedoniji pomogla je i činjenica da je bivši makedonski predsjednik Boris Trajkovski bio prvi protestantski predsjednik na ovim područjima.

Teolog Mihailo Smiljanić autor je teksta Protestantism and Ecumenism (Protestan-tizam i ekumenizam). Smiljanić ukratko objašnjava koje su teološke i dogmatske razlike između protestantizma i katolicizma. O ekumenizmu autor govori kroz instituciju Svjetskog vijeća crkava (World Council of Churches) izlažući njegovu strukturu, djelatnost i povijesno značenje.

Charity Activity in the Perspective of Christian Unity (Karitativna djelatnost u per-spektivi kršćanskog zajedništva) teološki je rad Ljubivoja Stojanovića u kojem autor smatra da čovjek ne smije biti izolirana individua koja sve odbacuje i obezvrjeđuje, nego mora pristupati svemu trezveno poštujući čovjeka u njegovom realitetu istosti s Bogom i danom mu slobodom od Boga.

Sociolog Ivan Cvitković iz Sarajeva autor je osmog članka pod naslovom The Relation of “Historically Based” Religious Communities Towards Protestant Co-mmunities in Bosnia-Herzegovina” (“Povijesno utemeljene” religijske zajednice prema protestantskim zajednicama u Bosni i Hercegovini). Cvitković u ovom tekstu pokušava pozicionirati (mjestimično neuspješno navodeći u tablici po-stotke muslimana, katolika, pravoslavaca i ostalih vjeroispovijesti po općinama u BiH, ali ne navodeći i postotak protestanata) protestantizam na religijskoj karti Bosne i Hercegovine ukazujući i na problem odnosa države i vjerskih za-jednica. Uočljivo tekst je pisan na prilično lošem engleskom jeziku i bez popisa literature.

Samuilo Petrovski, tajnik Evanđeoskog udruženja studenata Srbije i Crne Gore, autor je članka Protestant Students Movements (Protestantski studentski pokreti), u kojem govori o međunarodnoj organizaciji International Fellowship of Evan-gelical Students (Međunarodno udruženje evangeličkih studenata), te o pripa-dajućim lokalnim organizacijama tog udruženja, poput Evanđeoskog udruženje studenata.

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

401

Recenzije i prikazi

U tekstu Through Jesus to the Camp – through the Camp to Jesus (Putem Isusa do kampa – putem kampa do Isusa) Dragoljub B. Đorđević prikazuje, primjenjujući metodu promatranja sa sudjelovanjem, ljetne kampove koje organizira Evanđeosko udruženja studenata.

Autorica Magdalena Slavkova u tekstu The Wedding among Evangelical Gypsies in Bulgaria (Vjenčanje kod evangeličkih Cigana (Roma) u Bugarskoj) etnološki objaš-njava ulogu evangeličkog vjenčanja u životima Cigana (Roma), koji su prihvatili evanđeosko kršćanstvo, komparirajući ga s tradicionalnim ciganskim (romskim) vjenčanjima.

Posljednji u ovoj knjizi tekst autorice Zorice Kuburić Protestant Family – Between Blessing and Prosperity (Protestantska obitelj – između blagoslova i prosperiteta) govori o odnosu religije i obitelji kao socijalne institucije. Autorica nastoji odrediti povezanost između vjerovanja u spasenje kao Božji dar i načina življenja prote-stantskih obitelji kao pripadnika manjinskih vjerskih zajednica u današnjoj Srbiji.

Čitajući ovu knjigu stječe se dojam da je (ne)pripremljena na brzinu što je razlog i njezinih većih nedostataka. Tekstovi su neusklađeni i teško je procijeniti koliko su znanstveni ili popularni, ili negdje na rubu znanosti. Engleski jezik u nekim tekstovima izrazito je loš, a teško je pronaći i jednu stranicu koja nema ortografske pogreške. Iznenađuje što pojedini tekstovi nemaju nikakav bibliografski popis ili primjerice imaju navedene tri bibliografske jedinice, od čega su dvije referenca na mrežne stranice. Isto tako, iznenađuje što u zborniku pronalazimo tekst koji pot-puno odudara od zadane tematike. Iz svega navedenog nažalost zaključujemo da je riječ o štivu kojemu se nećemo rado vraćati.

Branko AnčićZagreb

402

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


Rascjep u svetome i svjetovnome: simpozij o Željku Mardešiću

Chromosov toranj, Zagreb, 27. studenoga 2007.

U organizaciji Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve, Hrvatskoga sociološ-kog društva, Katoličkog bogoslovnog fakulteta (u nastavku KBF-a), Kršćanskog akademskog kruga i Kršćanske sadašnjosti, održan je 27. studenoga 2007. u Chro-mosovom tornju u Zagrebu skup o životu i djelu Željka Mardešića (1933. – 2006.), poznatog i kao Jakov Jukić, pod naslovom Rascjep u svetome i svjetovnome. U sklopu skupa održana je i promocija njegove posthumno objavljene knjige Rascjep u svetome, u izdanju Kršćanske sadašnjosti. Na simpoziju su svojim izlaganjima sudjelovali sociolozi religije i teolozi, a prevladavala je otvorena rasprava i dijalog.

Na početku skupa pozdravne su govore u ime kardinala Bozanića i kardinala Pu-ljića uputili Anton Šuljić, ravnatelj Informativne katoličke agencije i mons. Vlado Košić, pomoćni biskup zagrebački, te organizatori simpozija Gordan Črpić, Siniša Zrinščak, Josip Baloban, Ivan Supičić, te Adalbert Rebić, u ime svojih institucija. Svi su u pozdravnim govorima naglasili kritičnost i otvorenost misli i djela Željka Mardešića, te njegovo značenje za istraživačko područje religije i religioznosti na ovim prostorima.

Prvi dio skupa bio je posvećen pojedinim aspektima rada i identiteta Željka Mar-dešića. U svom izlaganju Intimnost i znanstvenost: fenomen religije u sociologiji re-ligije, Siniša Zrinščak, iz Studijskog centra socijalnog rada Pravnog fakulteta u Za-grebu, govorio je o sociologiji religije u Hrvatskoj predtranzicijskog razdoblja koja je propitivala prednosti i nedostatke pojedinih teorijskih usmjerenja, naglašavajući pri tome pozicije metodološkog ateizma i metodološkog agnosticizma. Zrinščak zaključuje kako je najvažnija metodološka skrupuloznost koja karakterizira djela Željka Mardešića, te da je potrebno istražiti njegov utjecaj na sociologiju religije u hrvatskom kontekstu.

Akademik Ivan Supičić, iz Kršćanskog akademskog kruga, raspravljao je o ispre-pletenosti duhovnosti i znanstvenosti, te njihovom međusobnom utjecaju na rad Željka Mardešića u izlaganju pod naslovom O duhovnosti i znanstvenosti u djelu Željka Mardešića.

Špiro Marasović, sa splitskog KBF-a, u izlaganju Katolicizam Željka Mardešića govorio je o njegovoj sintezi eklezijalne vjere i demokratičnosti, te utemeljenju na


So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

403

Recenzije i prikazi

postavkama II. vatikanskog koncila, koja afirmira kršćansku duhovnost, teologiju i ekumenizam, a protivi se ideološkom i političkom katolicizmu.

Na tom je tragu, na kraju prvog dijela, i izlaganje voditelja Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve Gordana Črpića Svjetonazorski krugovi nekada i danas: konture kontinuiteta. U navedenom izlaganju autor se bavio odnosom Željka Mar-dešića prema liberalnom, komunističkom i katoličkom krugu, zahtijevajući među njima otvorenost i dijalog, a ne zatvorenost i isključivost.

Nakon prvoga dijela simpozija uslijedilo je predstavljanje Mardešićeve knjige Ras-cjep u svetome, a svoje viđenje knjige izložili su Siniša Zrinščak, Ivan Šarčević i Gordan Črpić.

U drugom dijelu simpozija govorilo se o temi rata, pomirenja i opraštanja u djelu Željka Mardešića. Ivan Markešić, s Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, u izlaga-nju pod naslovom Jesu li religija i rat uistinu dvije odvojene tvorbe?, govorio je o odnosu rata i religije, zaključujući da je rat nemoguće voditi bez religije i njezine legitimacije. Autor je govorio i o razlozima pojave religijskog fundamentalizma kao izvora rata, te modernog politeizma kao načina rješavanja rata.

Teolog iz Sarajeva Alen Kristić raspravljao je o pomirenju i zagovaranju dijaloga, kako sa sadašnjošću tako i s prošlošću, naglašavajući značaj Mardešićeve ideje čišćenja pamćenja u tekstu pod naslovom Ozdravljenjem pamćenja do pomirenja: pitanje religijskog pamćenja u sociološko-teološkoj misli Željka Mardešića.

Ante Vučković, sa splitskog Katoličkog bogoslovnog fakulteta, u tekstu naslovlje-nom Opraštanje u Željka Mardešića, bavio se temom opraštanja kao religijskom kategorijom u djelu Željka Mardešića, pogotovo nakon ratnih godina, i to na tragu traženja oproštenja pape Ivana Pavla II. Na sličan način o Željku Mardešiću, na kraju drugoga dijela, govorio je i Božo Vuleta, gvardijan Sinjskog franjevačkog samostana, skicirajući njegovu komunikaciju i suradnju s franjevcima u raspravi naslovljenoj Mirotvorstvo Željka Mardešića: suradnja s Franjevačkim institutom za kulturu mira u Splitu.

U trećem dijelu simpozija izlagači su govorili o vezama Mardešićevog djela s em-pirijskim aspektom u sociologiji religije, novom duhovnošću, te religioznim iden-titetima. Tako je jedina žena izlagateljica na skupu, Dinka Marinović Jerolimov, s Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu, govorila o doprinosu Mardešića, alias Jakova Jukića, poimanju i kritici empirijske sociologije religije u izlaganju pod naslovom Jakov Jukić i empirijska sociologija religije.

Tonči Matulić, sa zagrebačkog KBF-a, govorio je o teološkoj dimenziji nove du-hovnosti u izlaganju Teologijsko propitivanje temelja takozvane nove duhovnosti: proročka dimenzija Mardešićevog prosuđivanja novog doba.

Sociolog Miroslav Artić govorio je o aktualnoj religioznosti u Hrvatskoj kroz re-zultate European Values Studyja, dovodeći ih u odnos s Mardešićevim konceptom

404

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


fenomena sakralnog u izlaganju pod naslovom Transformacije tradicionalnih re-ligioznih identiteta.

Pero Aračić, s KBF-a u Đakovu, na kraju trećega dijela simpozija, govorio je o utjecaju individualizma na obiteljski i župni život kroz refleksiju posthumno objav-ljene knjige Željka Mardešića u tekstu Župa i obitelj, zajednice i crkveni pokreti u Hrvatskoj.

U četvrtom i posljednjem dijelu simpozija nastavljena je rasprava o Crkvi i cr-kvenim pokretima u djelu Željka Mardešića. Stipe Tadić, s Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, govorio je o Mardešićevom uočavanju revitalizacije religije kroz eklezijalne pokrete u izlaganju Novi eklezijalni pokreti u djelu Željka Mardešića, a Vine Mihaljević, s istog Instituta, govorio je o fenomenu novih religijskih pokreta u tekstu naslovljenom Religijski pokreti u djelu Željka Mardešića.

Ravnatelj Visoke teološko-katehetske škole iz Zadra Marinko Duvnjak govorio je o sociološkim i teološkim naporima Mardešića u opisu stanja Crkve u suvremenom svijetu u izlaganju Viđenje Crkve u djelima Željka Mardešića.

Na kraju je Željko Tanjić, sa zagrebačkog KBF-a, u izlaganju pod naslovom Važ-nost osobe i djela Željka Mardešića za teologiju raspravljao o značaju Mardešićevog opusa za teologiju na prostoru Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Naravno, ovakav skup nije dovoljan za cjelokupnu analizu Mardešićevog, alias Jukićevog, opusa, ali je dobar pokazatelj sociološkog i teološkog interesa za njegov rad, što predstavlja i poziv na nove interpretacije misli ovog utjecajnog sociologa religije.

Goran GoldbergerZagreb

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

405

Recenzije i prikazi

Norbert Elias

Mozart – sociologija jednog genija

Zagreb, Naklada Jesenski i Turk, Hrvatsko sociološko društvo, 2007., 135 str.

Posthumno objavljeni fragmenti njemačkog sociologa Norberta Eliasa o Wolfgangu Amadeusu Mozartu nakon osamnaest godina doživjeli su i svoje hrvatsko izdanje. Za razliku od većine knjiga koje se bave Mozartovim životom ili djelom, knjiga Mo-zart – sociologija jednog genija oslikava društvene i psihološke okolnosti pod ko-jima nastaje fenomen Mozarta. Autor nam donosi iscrpnu analizu dvorskog života tog vremena te na jedan duboko ljudski, ali pri tome i znanstveni način, progovara o velikom skladatelju.

U Predgovoru, svojevrsnom vodiču kroz knjigu, Ognjen Čaldarović apstrahira osnovne aspekte Eliasova psihološko-sociološkog portreta: Mozartovu osobnost, ulogu oca, pojam nadarenosti, stvaralački proces skladanja, odnos prema radu, ustroj tadašnjeg (dvorskog) društva, glazbene i društvene kanone, te na koncu, okolnosti vezane uz njegovu smrt.

Drugi dio knjige čine Eliasovi Sociološki ogledi o Mozartu u kojem sami naslovi upućuju na jednu vrstu psihološke analize. U prvom poglavlju, Odustavši od sebe, pustio se da padne, Elias počinje analizu Mozarta od trenutka njegove smrti. Autor podvlači neke osnovne psihološke crte Mozarta koje su za njega imale kobne po-sljedice: gubitak vjere u naklonost publike i svoje žene Constanze. Elias smatra da je gubitak tih dviju ključnih pokretačkih sila postao razlog njegova odustajanja od samog sebe. Autor se osvrće i na ugrađen manjak ljubavi, odnosno samopoštova-nja, kao dodatan uzrok Mozartovoj tragediji.

U drugom poglavlju ovog dijela knjige, Građanski glazbenici u dvorskom društvu, Elias daje opsežnu sliku sociopovijesnog konteksta u kojem je djelovao Mozart. Za-ključuje kako velika djela nastaju “uslijed dinamike sukoba između kanona starijih slojeva i novijih koji se uzdižu”. Sukob aristokracije dvora i građanstva u drugoj polovici 18. stoljeća svrstava se ponaosob pod šire značenjske pojmove kao što su civilizacija i kultura (o njima Elias opširnije piše u drugim djelima)1. Za Eliasa Mozartova je sudbina upravo paradigmatska za vrijeme u kojem silnice između

1 Elias, N. (1996). O procesu civilizacije. Zagreb: Antibarbarbarus.


406

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


vladajuće aristokratske strukture te njome nametnutog ukusa (posebice u glazbi i arhitekturi) i građanskih autsajdera postaju sve opipljivije.

Mozartova je uloga u dvorskom društvu bila podvojena. S jedne strane preuzima njihove kanone dok s druge pripada jednom novom građanskom sloju. Sukladne tomu su i njegove emocije koje predstavljaju amalgam želje za identifikacijom i ogorčenosti prema tom istom društvu. Vrhunac revolta protiv nametnute socijalne prilagodbe vidljiv je kroz otkaz od strane salzburškoga kneza-nadbiskupa, a dobi-va ga u obliku udarca nogom. Osim sociološkog mikroportreta Elias se osvrće i na širi kontekst – ocrtava mikrosukob Mozarta i salzburškog kneza-nadbiskupa kao odraz procesa koji se tada javljaju u Njemačkoj.

Elias upozorava kako je pojednostavljivanje povijesnih događanja i isključivo pro-matranje Mozartova sukoba s aristokracijom kroz prizmu slabljenja aristokracije pogrešno jer se aristokracija u tim dijelovima Njemačke održala tijekom cijeloga Mozartovog života. Za razliku od centralistički ustrojenih Engleske i Francuske gdje umjetnici nisu imali puno izbora, u Italiji i Njemačkoj jača konkurencija zbog mnoštva dvorova, te sukladno tomu i broja namještenja. Zahvaljujući navedenoj si-tuaciji broj umjetnika u ovom dijelu Europe znatno je veći pa se umjetnici usuđuju i pobuniti jer nisu osuđeni na jednog poslodavca.

U sljedećem poglavlju, Mozartov korak prema “slobodnom umjetniku”, Elias se najviše bavi sintagmom slobodnog umjetnika. Iako je Mozart otišao s mjesta dvor-skog službenika, i dalje je zavisan o dvoru, i to na nekoliko razina. U to doba ono što možemo nazvati glazbenim tržištem tek je u svojim začecima, pa je odluka o slobodi u najmanju ruku riskantna. Mozart u početku uživa naklonost plemićkih kuća. Međutim, kad se doznaje da nije skladatelj po ukusu cara, plemićke mu kuće zatvaraju svoja vrata. Tragediju Mozartu donosi i njegov vrijednosni sud po kojem je opera najviše rangirana u glazbi, što je istovremeno i sud dvorskog esta-blišmenta. Kao i drugdje, i ovdje se iskazuje Mozartov ambivalentan odnos prema aristokraciji. S jedne strane prezire njihov neukus i bahati odnos dok s druge strane preuzima njihove vrijednosne sustave, te žudi za njihovim priznanjem. Kao ilustraciju odnosa umjetnika i njegove publike, autor navodi primjer Beethovena koji je uživao puno veće slobode u svom stvaranju. Dok Mozart još uvijek stvara tzv. “patronažnu” umjetnost, Beethoven sklada platežno sposobnoj publici. Među-tim, Elias upozorava kako je ovaj proces tek rezultat promjene odnosa moći koju umjetnik zadobiva nad svojom publikom.

U sljedećem poglavlju, Umjetnost zanatlija i umjetnika, Elias se podrobnije bavi razlikom umjetničke i zanatske umjetnosti. Ističe kako ključnu razliku čini utjecaj kanona nalogodavca koji djeluje kao okvir umjetničkog oblikovanja te prevladava nad osobnom umjetničkom fantazijom. U fazi umjetničke umjetnosti stvaratelj je socijalno izjednačen sa svojom publikom, a krajnji je domet ovakvog vida umjet-nosti onaj u kojem su umjetnici superiorni svojoj publici, te na taj način usmjeruju kanon umjetničkog stvaranja. Navedeni proces ne treba gledati izolirano, nego u sklopu šireg procesa društvene diferencijacije i individualizacije, a time i izmjene

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

407

Recenzije i prikazi

strukture i odnosa proizvođača i potrošača umjetnosti. Ova se promjena zrcali i u umjetnikovoj samosvjesnosti – dok je u zanatskoj umjetnosti ona zanemariva, u umjetničkoj se javlja kroz veći stupanj individualizacije osjećaja i samopromatranja, kako u proizvodnji tako i u recepciji. Takva okrenutost umjetnika sebi dopušta inovacije i odmake od prihvaćenih kanona.

Sljedeće poglavlje, Umjetnik u čovjeku, bavi se pitanjima na temelju kojih će for-malnih kvaliteta Mozartova djela postati društveno priznata umjetnost. Elias ospo-rava tezu kako je sazrijevanje “genijalnog dara” samostalan “unutarnji” proces ne-vezan za sazrijevanje i osobe. Autor ukazuje i na nužnost istraživanja veze između umjetničkog djela i društva u kojem to djelo nastaje. Elias kritizira općeprihvaćeno mišljenje o “prirođenom geniju”, te se bavi aspektom sublimacije kod Mozarta. Uzrok tako jake skladateljeve sublimacije pronalazi u Mozartovu ocu – Leopoldu Mozartu, te njegovoj žudnji za ispunjenjem vlastite egzistencije koje pronalazi u svom sinu. U ovom poglavlju Elias povezuje stvaralački čin s društvom poentiraju-ći kako umjetnikova fantazija oblikovanjem u materiju izmiruje uzajamnu napetost te, osim što postaje integralni dio djela, postaje i poruka, odnosno “objekt moguće rezonancije kod drugih”. Mozart je svoju nadarenost doživljavao kao obvezu, što opet ide u prilog teoriji o neraskidivosti Mozarta umjetnika i Mozarta čovjeka, te svjedoči o savjesti koja nikome nije prirođena, nego se stječe u društvu i kroz društvo.

U poglavlju O razvoju genija Elias pokušava rasvijetliti sociološke aspekte koji utječu na razvoj Mozartova talenta. Sudbina mladog Mozarta zarana se razlikuje od sudbine većine djece dvorskih službenika. Već kao malen dječak na turneji je s ocem i obilazi veće europske prijestolnice. Izbačen iz uobičajenog kruga ljudi (dvorski slastičar i dvorski trubač) komunicira s “vrhom” aristokracije, a osim nje upoznaje (neke samo dijelom, ali mnoge i likom) najveće skladatelje svoga vre-mena. Gdje god se pojavi predstavlja senzaciju te ga svi koji drže do sebe moraju i vidjeti. Tako će izgledati Mozartov život sve do njegove 21. godine. Preko tih “gostovanja” obitelj se i financirala. Međutim, kako su djeca rasla, prihodi su se smanjivali. Elias se u ovom poglavlju ponovno osvrće na Mozartovu želju za ljuba-vi, koja je, kako Elias pretpostavlja, urodila nesigurnošću. Kao ključnu figuru koja je djelovala na razvoj genija, autor opet izdvaja Mozartova oca Leopolda Mozarta. Opisuje ga kao inteligentnoga, racionalnog čovjeka, sklonog depresijama i izrazito autoritativnog koji je s gađenjem prihvaćao službu dvorskog glazbenika, a život-ni smisao crpio iz sinova umijeća. Elias dovodi u vezu očevu veliku potrebu za smislom i Mozartovu za ljubavi i naklonošću, te kao rezultat te povezanosti razvoj djetetova talenta u smjeru koji je želio otac. Osim čulnog poticaja, Mozart je od svog oca primao sistematske pouke već od treće godine života. Očeve pouke te upoznavanja s djelima vodećih skladatelja toga vremena obrazovanje je kakvo je malo tko imao prilike tada steći.

Sljedeće poglavlje, Mozartovo mladenačko doba – između dvaju socijalnih svje-tova, bavi se Mozartom u dobi oko njegove dvadeset prve godine. Elias opisuje Mozarta kao biće potpuno ovisno o ocu – Leopold Mozart upravlja njegovim finan-

408

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


cijama, pakira stvari za put, brine se oko svih praktičnih pitanja. Leopold Mozart polaže sve na uspjeh svoga sina, čija slava s godinama jenjava – prestaje biti dijete, a time i “čudo od djeteta”. Leopold Mozart nada se stalnom sinovom namještenju na nekom dvoru. Međutim, dokoličarska vladajuća klasa od glazbe kao i od svega traži zabavu. Mladi virtuoz predstavlja senzaciju nekoliko tjedana, a nakon toga aristokracija se okreće novim izvorima zabave. Elias smatra kako ni stariji ni mlađi Mozart nisu bili svjesni strukturnih posebnosti dvorskoga društva.

Osim nerazumijevanja tih posebnosti, Mozartu nije išlo u prilog (za uspjeh na dvoru) što nikada nije svladao dvorsko umijeće ophođenja. Bio je izravan, često je znao i izgovarati grube i neumjesne riječi, te je kao takav bio autsajder u kojem se s vremenom razvijao sve veći inat i prezir prema dvoru. Taj se prezir, navodi Elias, može tumačiti i kao pobuna protiv oca koji se usprkos negativnom stavu, vladajućem poretku ipak pokoravao.

Elias piše i o Mozartovim pomalo bizarnim šalama. Osporavajući karakter tih šala, autor smatra kako ga treba promatrati u duhu vremena u kojem su šale s analnim i oralnim motivima bile općeprihvaćene među mladima iz nižih društvenih slojeva, što i potkrepljuje primjerima.

Elias ističe dihotomiju njegovog neglazbenog nastupa, koji je u svemu protivan dvorskom ophođenju, te glazbenog izričaja koji je posve dvorski – kanonski, iako u tom poštivanju kanona Mozart kroz svoju fantaziju bitno nadmašuje razumijeva-nje aristokratske publike.

Mozartov odnos prema ženama isto je podvojen. S jedne strane nalazi se krug žena poput njegove majke, sestre i rođakinja s kojima Mozart dijeli svoje bizarne šale, s druge su pak strane žene iz višeg sloja – Mozartove učenice u koje se on re-dom zaljubljuje, ali su mu nedostupne. O svijesti različitog pristupa prema ženama svjedoče i dva pisma, Elias ih prenosi u svojoj knjizi, u kojima Mozart koristi dva potpuno drugačija stila (ozbiljan i vulgaran) kako bi pokazao svoju zaljubljenost.

Mozartov revolt – od Salzburga do Beča, kao i sljedeća dva poglavlja, zasebna su cjelina u kojoj Elias opisuje Mozartov sukob sa salzburškim dvorom. Nakon neu-spješnog traganja za boljom pozicijom, Mozart prihvaća posao dvorskog orguljaša na dvoru svoga oca. Uz ostale obveze, Mozartova je dužnost bila svaki se dan javiti na dvor – no, Mozart to nije poštivao. Elias se u ovom poglavlju pomno bavi odnosom grofa Colloreda i buntovnog Mozarta. Mozart otkazuje službu koja mu donosi siguran prihod i s nadom se okreće Beču. Osim želje za uspjehom, tu je i mlada kći gospođe Weber, njegove stanodavke, za koju Leopold Mozart opravdano sumnja da je jedan od razloga sinova otkaza. Mozart se oglušuje na poziv oca da se vrati u Salzburg i izmiri s grofom, pa zaključujemo da je pobuna protiv grofa ujedno i pobuna protiv očeva autoriteta. Mozart je svjestan da mu predstoji borba za pronalazak stalnog namještenja, ali svijest o vlastitom umijeću daje mu snagu. Elias Mozartov revolt smatra ključnim u nastajanju njegovih velikih opera koje stvara nakon prekida sa salzburškim dvorom jer bi ga ostanak primorao na “zanat-

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

409

Recenzije i prikazi

sku umjetnost” – stvaranje skladbi po potrebi maloga dvora. Mozartov revolt odraz je sazrijevanja i osobe i umjetnika, smatra Elias, te osporava ideju o umjetničkom geniju koji se može razviti u socijalnom vakuumu.

Vrhunac emancipacije: Mozartovo vjenčanje poglavlje je u kojem Elias u kratkim crtama piše o financijskom i emotivnom značenju tog vjenčanja u obitelji Mozar-tovih. Mozartova ženidba s Constanzom Weber za Eliasa je vrhunac skladateljeve emancipacije jer predstavlja suprotnost svemu čemu ga je otac vodio. Iako Mozart obećava polovicu svojih primanja kad nađe trajno namještenje, otac sinu nikada neće oprostiti taj potez.

Na kraju knjige nalazimo Plan – Mozartova životna drama u natuknicama u ko-jemu su izloženi ključni elementi kojima se bavi ova studija te Dvije bilješke, vrlo kratko poglavlje u kojem autor piše o Mozartovom Gudačkom kvintetu u g-molu, s naglašenom aluzijom na skladatelja.

Mozart – sociologija jednog genija kaleidoskopska je ilustracija umjetnika i njego-vog statusa u dvorsko-aristokratskom ozračju druge polovice 18. stoljeća. Osim slikovite studije dvorskoga života, odnosno socioloških i psihičkih čimbenika koji su utjecali na Mozartovu tragediju, autor nas snagom argumenata uvjerava u ne-raskidivost umjetnika i njegova djela. Kroz fragmentarne studije dobivamo vrlo detaljan prikaz sazrijevanja mladog Mozarta u velikog umjetnika koji prati pobuna prema autoritetu dvora i oca. Mjestimice se čini kao da je Elias kontradiktoran, što je vidljivo kada govori o pismima i Mozartovom nepoštivanju dvorskog načina ophođenja. Međutim, upravo time dobiva se osebujna slika jedne kompleksne osobe čiji način ophođenja nije ovisio o pravilima etikete, nego o motivaciji u da-noj situaciji. Čitatelja može zasmetati fragmentarnost studije, koja se najviše zrcali u nedovršenosti posljednjeg poglavlja, pa onima koji žele znati što bi Elias dalje pisao kao poticajna utjeha ostaje njegova parafraza Wittgensteina sa samoga kraja knjige: “O čemu se ne može govoriti, za tim valja tragati”.

Klara Bilić MeštrićZagreb

Documents

Sociologija i prostor 2007-3 - Institut za društvena ... i prostor 2007-3-4.pdf · Pobačaj znači nasilni prekid nastanka života i potencijalnoga ovozemaljskog ljud-skog bića,