Srpski Jezik i Hrvati

8/9/2019 Srpski Jezik i Hrvati

1/31

HRVATI I JEZIK SRPSKINAPISAO

S. Milanovi D.U NOVOME SADU

SRPSKA TAMPARIJADRA SVETOZARA MILETIA

1895.

Kopija knjige iz 1895. nabavljena u:

Knjiara MERKUR"papirnica i antikvarijat A. VUI

ZAGREB, Petrinjska ul. 28

HRVATI I JEZIK

SRPSKINAPISAOS. Milanovi D.

U NOVOME SADU

SRPSKA TAMPARIJA

DRA SVETOZARA MILETIA

1895.

Kopija knjige iz 1895. nabavljena u:


2/31

Knjiara MERKUR"papirnica i antikvarijat A. VUI

ZAGREB, Petrinjska ul. 28

nije kompletna od ukupno 54 strane, nedostaju stranice 1-3 (tj. sve stranice

pr stranice 4).Molim ljubaznog itaoca koji ima mogunosti da mi poalje sken stranica 1-3(ili link na kojem se nalazi cla knjiga) na adresu [email protected].

Hvala.

I.

(...)

-4-

mnogih i mnogih spomenemo samo nekoliko njih, koji su univerzitetskiprofesori, a koji meu tim svakom prilikom sa svim ozbiljno tvrde i piu, da jetokavtina jezik hrvatski.

Da ponemo odma sa gospodinom Arminim Paviem, koji predaje na

zagrebakom univerzitetu hrvatski jezik" i hrvatsku literaturu". Ovaj uenigospodin profesor i akademik ne samo da poznaje tokavtinu jedino kaohrvatski jezik, nego ak i za Vukove srpske narodne pesme" tvrdi, da su pisanejezikom hrvatskim. ta vie njemu je ak i govor Srbijanaca takoe hrvatskijezik. Vraajui se jednom u Zagreb iz Beograda, gde je sa kraljem Milanomgovorio jezikom srpskim, on napisa u novinama, kako kralj Milan vrlo lepogovori hrvatski.

Za ovim gospodinom doao bi odma gospodin Tade Smiiklas i to po vanostisvoga poloaja, koji zauzima i kao akademik i kao predsednik Hrvatske

Matice", a naroito kao profesor hrvatske historije na univerzitetu. Pa kako zaPavia, tako i za Smiiklasa ne postoji jezik srpski, nego i on zna, da jetokavtina samo jezik hrvatski.

A sad nita prirodnije, nego sa ove dvojice da preemo na treeguniverzitetsvog profesora, na ime na gospodina Vjekoslava Klaia. Koliko senama bar ini, upravo je ovaj gospodin profesor ponajoriginalniji od svijuostalih. Tako on na primer dokazuje ak i to, kako su svi slovenski stanovnici


3/31

dananje Bosne i Hercegovine samo zato Hrvati, to govore jezikom hrvatskim,to jest tokavtinom. Govorei o stanovnitvu Bosne i Hercegovine, on do duepriznaje, da se tamonje stanovnitvo ne naziva Hrvatima; dok ne porie, da semnogi zovu Srbima. Nu jezik nastavlja on taj jedini biljeg narodnosti,pokazuje i svjedoi, da je taj narod (t. j. narod sadanje Bosne i Hercegovine)hrvatskog porijekla". (Bosna". str. 71.) A taj opet jezik, kojim govori narodBosne i Hercegovine, jeste po istom gospodinu jezik hrvatski, poto svi iteljislovjenski u Bosni i Hercegovini, bili ma koje vjere, govore jednim jezikom i tohrvatskim." (Bosna", str. 74.) Kako je jezik Bosanaca i Hercegovaca najistijatokavtina, to su onda Klajiu samo zato tamonji stanovnici Hrvati, jergovore tokavtinom, koja je opet hrvatski jezik.

Eto ovako gadnu pseudo-nauku pronose i proturuju meu neuki puk hrvatskinjihovi ljudi, zavaajui ih tako sa svojom najbliom braom Srbima. Jer ovapseudo-nauka hrvatska, da nema Srba i srpskog jezika, i da je tokavtina jezikhrvatski, ve se kod Hrvata stalno odomaila kao najistija istina, te se kaotakova uvukla i u sve kolske knjige. Iz ovih knjiga ue se i mnoga srpskadeica, koja polaze komunalne kole. Ta Srpad, kako u osnovnoj tako i ugimnazijalnoj koli, hteli ne hteli moraju uiti, da je tokavtina jezik hrvatski ida oni govore jezikom hrvatskim, a ne srpskim. Sad ona srpska deca, koja supravoslavne vere, za tu se ova pseudo-nauka ne e tako lako primiti, jer oniimaju prilike, da i od svoje matere, pa i od svoga svetenika uju, da je njihovjezik srpski i da su oni Srbi.

Ali nije tako sa decom srpskom katolike i unijatske vere, jer oni nemajui odnikuda prilike da uju, kako njihov maternji jezik nije hrvatski, nego srpski,postaju malo po malo Hrvati, naravno sa svim nenaravnim, umetnim nainom:putem kole i crkve.

Mi dobro znamo, da su takovi Hrvati, koji se stvaraju putem kole i crkve,najmanje Hrvati i da oni najmanje imaju u sebi ma ega hrvatskog. Ali nama jei to poznato, da se takovi ljudi odnarouju od svoga Srpstva i to je ono, radiega svi Srbi bez razlike politikih nazora i poloaja, u kojima se nalaze,moraju odsudno ustati i tome leka potraiti.

Bacimo li ma i letimian pogled samo na slavonske Srbe katoike, na tako zvaneokce" i Race", videemo, da je naroito posle razvojaenja granice,zavladao meu njima tako slian anti-srpski duh i oseanje, da danas nemajuskoro nikakva smisla za svoju srpsku narodnost. Nije tako samo u Slavoniji,nego je tako i u Dalmaciji, pa je najposle tako i u Bosni i Hercegovini. Kolikoje kvara srpskom narodu nanela ta ista pseudo-nauka hrvatska, najbolje se vidi iotuda to su bosanski klerici (bogoslovi) tek u Djakovu upoznali, da su sinovi


4/31

hrvatskoga naroda". (Glasnik biskupije bosansko-sriemske" god. 1881. br. 3.)Ovi pak klerici kao domai sinovi bili su najopasniji za srpski narod u Bosni iHercegovini, naroito pak za tamonje Srbe katolike vere.

Najzad kako je bivalo sa bosanskim Srbima katolike vere, tako je poelo

bivati i sa tamonjim Srbima muhamedanske vere. Jer koliko se znade, jedinimuhamedanac, koji je rekao za tokavtinu, da je jezik hrvatski, jeste poznatiHercegovac Lovro Ljubuki. Ali i on je to uinio tek onda, kad je od oca svogodbegao u Dalmaciju i tamo katoliki kaluer postao.

Pa kako je ta hrvatsko-katolika propaganda poela sa ovim Lovrom i sa ovimakovakim klericima, tako se evo produava i danas na sve strane. Za to smose mi i latili pera u nadi, da ako je mono izobliimo tu pseudo-nauku naedobro-elee nam brae Hrvata".

Pre, nego to preemo na samu stvar, drimo da ne e biti zgoreg, da ispriamoi jedan dogaaj, koji se lane zbio u Zagrebu.

Jednom je jedan Srbin bavei se u Zagrebu, doao u pohode hrvatskom filozofudr. F. M. te tu s njime poveo re izmeu ostaloga i o jeziku. Govorili su dugo iopirno, pa pored sveg naprezanja, ueni gospodin doktor ba nekako nijemogao da uveri dotinog Srbina, da tokavtina nije samo srpski, nego ihrvatski jezik. To strano razjedi gospodina doktora, te e ovako rei svomegostu Srbinu:

Pa dobro; kad vi hoete, da je tokavtina samo srpski jezik, onda mi recite,ta smo mi Hrvati, kojima je tokavtina maternji i drutveni jezik". Pri tom mudoktor pokazivae neku tokavsku tampanu knjiicu religioznog znaaja, ukojoj neki Istranin naziva istu tokavtinu jezikom hrvatskim. Dotini Srbin umesto da se kao gost ovako razjarena domaina zbuni, on mu sa svim hladnoovako odgovori:

Mogao je dotini Istranin nazivati tokavtinu kako je hteo, pa da ipak Hrvatiostanu kao to i jesu od Srba poseban narod. A to danas ima i takovih Hrvata,koji se u jeziku ne razlikuju od Srba, to ete odmah saznati, ako pogledate u

spise Ljudevita Gaja, ima Ljubia, pa najzad i u spise Vebera Tkalevia, kojivam je najbolje poznat. Kako ja, tako i ceo ostali svet ne sumnjamo ninajmanje, da je tokavtina narodni jezik srpski i samo srpski; a to danassrpskim jezikom govore i neki Hrvati, to ba ni najmanje ne menja stvar. Akodakle Hrvati misle, da imaju prava nazivati tokavtinu imenom hrvatskimsamo s toga, to se mnogi od njih slue istom, ja bar mislim, da Srbi ne bi imali


5/31

nita protiv toga. No u tom sluaju Hrvati bi morali javno priznati, da samo stoga jezik srpski zovu i hrvatskim, to se sada njime i oni slue i govore".

Doktor bejae oevidno iznenaen ovakovim odgovorom; to ga jo vierazdraavae, te klimajui ljutito glavom doviknu istom Srbinu:

Pa dakle mi Hrvati nemamo svoga jezika; mi dakle nismo narod; mi smo kaoCigani bez svoga narodnjeg jezika".

Ne, gospodine doktore upade mu na Srbin u re vi tako govoreipadate u krajnost, jer ne samo da Hrvati nisu kao Cigani, nego su narod saposebnim svojim narodnim jezikom. Hrvati imaju svoj jezik, ali ga samizanemaruju i odbacuju, usvajajui tue jezike. Meu tim da ba i govoritetuim u mesto svojim narodnim jezikom, vi bi ipak ostali sve dotle Hrvati,dogod ne bi drugi kakav narod postali. Zar nije sam Gaj, Ljubi, pa i Veber

priznao, kako su Hrvati dananji knjievni jezik od Srba uzeli. Pa kad suHrvati, imajui u knjievnosti jezik srpski, ipak ostali Hrvati; to sigurno ne eprestati da budu Hrvati ni toga radi, to im je jezik srpski i jezik drutveni".

Za tim se i razioe, ostajui svako pri svome miljenju.

Ovo navedosmo samo za to, da itaoci vide i sami, kako skueno misle o jezikui prvi hrvatski ljudi. Pa kad takove poglede imaju ueni doktori i profesori nauniverzitetu, onda kako li e tek o tome suditi njihovi aci, a kako tek acinjihovih aka?

Svakako po sto puta skuenije i konfuznije.

II.

Do due pravilo je, i u svetu obino tako i biva, da je narodni jezik takovoobeleje dotinog ivlja, da je nerazluno vezan za istu narodnost. Po tome bisvaki narod morao imati i svoj narodni jezik; a dosledno tome niti bi moglo biti

naroda bez svoga jezika, niti opet jezika bez svoga naroda. No pokazalo se, da iu ovome pravilu moe biti izuzetka, na ime da moe i sasvim obratno biti.

Za to mi i mislimo, da je mnogo pravilnije bilo rei, da izmeu ostalih bitnihoznaka, koje karakteriu izvestan ivalj, kao poseban narod u genetikomsmislu, na prvo mesto dolazi narodni jezik.


6/31

Tako bar mi mislimo, tvrdo drei, da jezik svakako dolazi na prvo mestoizmeu ostalih narodnih osobina; s tom samo razlikom, to se nama bar ini, dakrvno poreklo, vezano za uvstvo i oseanje dotinog naroda ipak dolazi prejezika.

U toliko vie ima ovakovo miljenje verovatnosti, to se moe desiti, kako se uistini danas i deava, da izvestan narod govori sa svim stranim jezikom kaojedinim drutvenim i knjievnim jezikom. I to da se njime onako isto slui, kaoto bi se sluio svojim sopstvenim ta vie da i ne poznaje svoga pravognarodnog jezika. Za to mi i naglaavamo, da jezik tek posle porekla dolazi naprvo mesto, a kao jedno od najglavnijih karakteristinih obeleja narodnih.

Mi ve rekosmo, i ako onako uzgred, da moe biti naroda, koji se u mestosvoga, tuim jezikom slui i pri tome ostajemo. Da i ne spominjemo ostalenarode, to e nam posvedoiti i sami Jevreji, koji danas ak ni u Palestini negovore svojim pravim narodnim jevrejskim jezikom, nego raznim tuimjezicima. No pored svega toga, nama ni ne pada na pamet tvrditi, da su oniprestali da budu Jevreji, te da su se u one narode pretopili, ijim se jezicimasada slue i govore, kao jedinim drutvenim i maternjim jezikom. Posmatramoli iste Jevreje, koji i ako su dosta toga zadrali od svog prvobitnog karaktera itipa, ipak moramo doi do uverenja, da su se veoma znatno udaljili od svojihprvih praotaca. No pored svega toga ipak su i dananji Jevreji jo uvek kaoposeban narod, bez razlike na njihove razliite domovine i tue jezike, kojimase u mesto svoga jevrejskoga slue. Za to mi i kaemo, da se ne sme uzeti, dajedan narod ini narodom samo njegov narodni jezik. Dogod dakle jedan ivaljne izgubi sve karakterne osobine, koje ga ine posebnim narodom (a ne samojezik), sve dotle on ostaje samo svoj, i uvek poseban individuum od svijuostalih naroda, i ako mu manjkaju izvesne bitne oznake.

Tek kad se uzmu svi karakterni znaci jednog ivlja, kojima se on od ostalihrazlikuje, onda se tek o njima dobije pravi pojam, u kom je olien posebankarakter dotinog naroda. Ono dakle, to ini razliku izmeu dva posebnanaroda, to je opet ono, to spaja ivalj jednog i istog naroda, pa ma kako bio tajivalj udaljen, ratrkan i raskomadan. Niti politike, niti geografske, a najmanje

pak crkvene granice mogu biti kriterije, po kojima se narodi dele. Po tome jenarodnost iskljuivo kulturna individualnost, koja se osniva na jedinstvu bitnihnarodnih oznaka i jezika, a koje nemaju nikakove veze, ni sa razlinimveroispovedanjima, niti sa razlinim politiko-dravnim meama, kojima jejedan i isti narod raskomadan i podeljen.

A kako je kod ostalih naroda, isto je tako i kod Srba i Hrvata; jer to vredi uope za sve narode, to mora vrediti i za Srbe i za Hrvate.


7/31

Upravo se ne da ni zamisliti, da oni Srbi, koji ne stanuju na politikomteritoriju, koji se zove Srbija, samo za to nisu Srbi, to ive recimo: u Hrvatskoji Slavoniji, u Austriji, u Ugarskoj, u Turskoj ili recimo u Bosni i Ercegovini. Ilizar Crnogorci samo za to nisu Srbi, to njihova drava nije kraljevina Srbija,nego kneevina Crna Gora. Pojam pokrajinskog imena: Srbijanac, Bosanac,Hrvaanin, Staro - Srbijanac, Dalmatinac, Slavonac i t. d.; ili pojamdravljanstva (na ime koje je drave ko pripadnik), to su isto geografski ipolitiki pojmovi. To su upravo karakterne oznake pojedinih politikih naroda,ali to nema nikakove veze sa pojmom izvesnog naroda u genetikom smislu.

Pojam naroda politikog veinom je vezan za teritorij, pa kao pojam starijegadoba ustupa mesto posve novijem pojmu, pojmu dravljanstva.

Moemo dakle sa svim slobodno rei: da je pojam dravljanstva u glavnomepotpuno identian pojmu politikog naroda.

Za to, niti ime pokrajinsko, niti pak ime dotine drave apsolutno se ne moguuzeti kao karakteristine oznake jednog posebnog naroda.

III.

to se tie porekla naroda srpskoga, to niko nije ni pokuao osumnjiiti, da Srbinisu poseban slovenski narod, kao god to su i Rusi i esi i Poljaci, i kao to su

ostali narodi slovenski. Isto se tako niko nije usudio (naravno ozbiljno)dokazivati, da Srbi nisu pravi pravcati i poseban narod, u potpunom smislu iznaenju te rei.

Kad su dakle Srbi poseban narod i kad niko ne sumnja, da postoji jedanslovenski narod, koji se zove Srbima, i koji se slui svojim posebnim narodnimjezikom onda valja videti i to, kakav je i koji je to narodni srpski jezik?

Sasvim jednostavno doznaemo za pravi maternji i narodni jezik Srba, dakle zajezik srpski, ako pogledamo, koji je taj jezik, kojim se Srbi kao iskljuivim

svojim jezikom slue.

Pre svega jezik, kojim svi Srbi govore, iskljuivo kao svojim narodnim imaternjim jezikom, bez razlike politikih i geografskih mea, jestetokavtina". U grupi slovenskih jezika, ovamo dole meu junim Slovenima,postoji jedno slovensko nareje, koje se zove tokavtina. A to je onaj govor,koji na svakom mestu zahteva to i ta onde, gde ostali jugoslovenski narodi


8/31

trebaju kaj, a i ca. Tim nareijem govore svi Srbi ma gde bili, i to uvekjednako kao jedinim svojim narodnim jezikom. Za drugi govor narod srpski nezna, niti se drugim govorom slui, pa po tome su Srbi od uvek ovaj tokavskigovor smatrali svojim jezikom jezikom srpskim, kao to i danas ine.

Da li su Srbi jo onda, dok su bili u ope u slovenskoj zajednici, govorili opeslovenskim ili obratno svojim posebnim jezikom, kao i danas to rade, to sezaizvesno ne moe tvrditi. Poglavito s toga ne, to je i ope slovenski, kao ijezik srpski, i kao svaki drugi jezik, pretrpeo mnogu i mnogu promenu u svomrazvitku. Toga se radi ni to ne moe tvrditi, od kada ba Srbi govore ovakimjezikom, kako ga mi danas imamo; to jest ne zna se, da li su Srbi govorili ovimsvojim dananjim jezikom jo od prvog doseljenja u one krajeve, gde ih kakoPorfirogenita, tako i svi ostali domai i strani pisci nalaze. Sudei po pisanimspomenicama, za koje se danas znade, jedno je samo izvesno, a to je: da srpskinarodni jezik nije upotrebljavan pre XII. veka. Tek iz tog veka potiu najstarijipisani spomenici, pisani jezikom srpskim. Za to u mesto svakog drugogdokazivanja, najbolje emo uiniti, ako pregledamo starinske spomenike, kojisu pisani tokavtinom, a iz kojih bi tek mogli zakljuiti, od kada Srbi govoreposebnim svojim jezikom i ta su oni upravo smatrali za svoj narodni, za svojsrpski jezik.

Poeemo tako sa bosanskim spomenicima i to samo za to to iz Bosne potiunajstariji spomenici pisani tokavtinom. Od sviju najstariji srpski spomenikpisan, ne na srpsko-slovenskom, nego na isto srpskom jeziku jeste poveljaKulina, bana bosanskog. Ta povelja pisana je godine 1189. dakle u drugojpolovini XII, veka, a pisana je irilicom i tokavtinom, koja je sa malimizmenama onoga doba u svemu skoro bila jednaka sa dananjom tokavtinom.U toj povelji, koja je upuena Dubrovanima, nema ni jednog mesta, gde biizrino stojalo, da je jezik, kojim je ista pisana, jezik srpski. No kako je taKulinova povelja pisana istim jezikom, kojim se i u to, i u docnije jo dobaposle nje pisalo po svima srpskim pokrajinama, to emo potraiti druge idocnije srpske spomenike, koji e vam pokazati i dokazati: da je jezik, kojim jeKulinova povelja pisana jezik srpski.

IV.Ostanimo ba kod Bosne i Ercegovine, pa pogledajmo stare pisane spomenike,koji su posle Kulina pisani, takoe od Bosanaca i Ercegovaca i to bez razlikevere i pismenice.

Uzeemo na prvo mesto povelje, koje je izdao Matija Ninoslav, takoe banbosanski. Uzimamo njegove povelje u toliko radije, to ba on dolazi za


9/31

bosanskog bana neposredno i odma iza Kulina. Kao i ban Kulin, tako je i istiban Matija Ninoslav, podeljivao povelje Dubrovanima. Godine 1234. i 1240.izdao je Matija dve povelje, kojima potvruje Dubrovanima sva ona prava,koja su jo od Kulina zadobili i uivali. Te su se dve povelje, hvala bogusauvale, te tako iz njih moemo danas saznati, kako je ovaj bosanski vladarsmatrao sebe i svoje Bosance, a kako opet jezik, kojim su Bosanci tadagovorili.

U prvoj povelji stoji izmeu ostaloga i ovo: U ime oca i sina i svetago duhaamin. Az rab boi Matj, a odmlom Ninoslav, ban bosnski veliki, kle se knezudubrovakomu an Dandulu i vsej opin dubrovkoj. Takom sm se kletvjuklel, kakom se je ban Kulin klel: da hode vlasi svobodno ...kako su u banaKulina hodili ... i ako vruje srblin vlaha, da se pri prd knezem, ako vrujevlah srblina, da se pri prd banom..." (Monumenta serbica" XXX. Fr.Miklosich).

U drugoj njegovoj povelji stoji opet ovo: ako s razratit s kralm raki, da vasne dam, ni va dobitek, pae da vi u hranu s vsm vaim dobitkom... i s oe:ako vruje serblin vlaha, da s pri pred knezem dubrovkim, i ako vruje vlahserblina da se pri pred banom i inomu vlahu i inomu serblinu da ne isma i da snekoja krivina meu ni ini... i da n nikr izma na inago serblina ni na inagovlaha, lie na samoga isca" ... (Monumenta serbica" XXXV.).

I iz prve i iz druge povelje, posve lepo i razgovetno vidimo, vako ban bosanskiMatija Ninoslav smatra Dubrovane za vlahe", dok su mu njegovi BosanciSrbi. Uzmemo li Daniiev renik, videemo, da je re vlah" bila ime zaoveka romansko-latinskog porekla; ili za Srbina, koji se je iskljuivopastirstvom po umama bavio. Poto su Dubrovani bili trgovci i poto nisuiveli po umama od pastirenja, nego su obratno iveli od trgovine i pogradovima to su Dubrovane samo zato smatrali u Bosni kao vlahe", to suveinom bili latinskog porekla i to su svi bili iskljuivo katolike vere. Daklezato, jer su Dubrovani katoliko-latinske vere i to su veinom latinskogporekla u Bosni i Ercegovini smatrali su ih za Vlahe.

Bosance pak, kako smo videli, smatra njihov vladar da su Srbi. Po tome sudakle god. 1234. svi stanovnici Bosne bili Srbi. A Srbima izvesno nisu moglipreko no postati, te je sasvim prirodno, da su jo i za vlade bana Kulina godine1189. takoe bili Srbi, kao god to su morali biti Srbi i pre Kulina.

Mi ne sumnjamo, da e se nai i takovih ljudi, koji e traei i ovde dlaku ujajetu, dokazivati, da je tako o Srpstvu Bosanaca mislio samo Matija Ninoslav,onako na svoju ruku, te da tobo iz toga ne izlazi, da se je i sam narod tako


10/31

smatrao. Ali ta mogu obini ljudi protiv gluposti, kad glulost i bogovima dostabrige zadaje. Drimo dakle, da nije zgoreg napomenuti i to, da je isti ovaj ban usasvim ozbiljnom neprijateljstvu bio, sa tadanjim rako-srpskim vladarima, tose donekle i iz ove druge njegove povelje lepo vidi. A sem toga je bio istiMatija, prvo pataren, pa onda katolik, kakav je i ostao te je ta vie vaiokao osobiti brani katolicizma i papstva u Bosni.

Takav vladar, a u ovakovim okolnostima, najmanje bi imao razloga smatratiBosance Srbima, kad oni u istini ne bi takovi bili. I to Srbi, u svemu jednakikako onim Srbima u Raki, tako i svima ostalim Srbima, koji su iveli izvanpolitikih granica Bosne. Nema dakle nikakove sumnje da su se Bosancismatrali Srbima, kako pod banom Kulinom tako i pod banom MatijomNinoslavom. A poto je ban Kulin iz XI. i XII. veka, to onda nema sumnje ni utome, da su Bosanci od uvek bili samo Srbi, kako ih i istorija poznaje.

Posle bana Matije Ninoslava, doao je za bosanskog vladara ban MatijaStjepan.I od ovoga bana ostala je jedna povelja, koju je on god. 1249 darovaotakoe Dubrovavima. Naveemo i iz te povelje neka mesta, kako bi se videtimoglo da su i za njegovog doba Bosanci bili Srbi. Ta njegova povelja glasi: azMatei Stpan po milosti boije veliki ban bosjenski s mopov bratiov i s moimiboljarami kaljnemo se tebe Jakovu Dalfinu, knezu dubrovkomu da vi stoimo uveni i tverd mir i s oe: ako verue serblin vlaha da se pri pred knezemdubrovkim, i ako verue vlah serblina da se pri pred banom, i inomu serblinuda ne isma i da ne nikre izma na inago serblina ni na inago vlaha".(Monumenta serbica". XXXIX.)

Od sviju dovde navedenih starih pisanih spomenika bosanskih nema ni jednog,koji bi bio pisan drugaijim jezikom od onoga, kojim je pisana povelja Kulinabana. Jezik je dakle jedan; pisan je u jednoj i istoj dravnoj oblasti, a od vladarakoji su vladali jednim te istim narodom narodom srpskim. Ima do duebosanskih spomenika gde se Bosanci nazvvaju i Bosanci", ali se iz toga nemoe zakljuivati, da oni nisu Srbi. Jer ima i takovi spomenika u kojima sepripadnici Srbije nazivaju Raani". No kako ime Raanin", tako i imeBosanac jedino su pokrajinska imena, a nikako imena tamo iveih naroda.

Ostaje po tome naa prvanja tvrdnja: da su Bosanci Srbi.Videli smo, da su Bosanci Srbi, kao god to smo i to videli, da su svi spomenicibosanski pisani jednim i istim jezikom. I to kao jezikom onog istog naroda, kojije tada u Bosni iveo, naravno bez razlike veroispovedanja. Sad nam je joostalo da i to vidimo, kakvim su jezikom pisane te listine i kako su taj jeziknazivali i smatrali sami Bosanci pa i Ercegovci.


11/31

Kad su bosanski vladari sklapali trgovake ili u ope ma kakve bilo ugovore sadubrovakom republikom, onda su obino pisali dvojako. Na ime pisali sujezikom latinskim i jezikom svojim, odnosno jezikom naroda, koji je u Bosni iErcegovini iveo; a to je onaj isti jezik, kojim su pisane i povelje bana Kulina,Matije Ninoslava i Matije Stjepana Ninoslava.

Takogod 1333. a 15. marta izdade bosanski ban Stjepan Kotromani darovnopismo, poklanjajui Dubrovavima: Rat, Ston i Prevlaku; pa na kraju istepovelje naglaava: da je istu izdao u etiri primerka i to dvije latinsci a dvijesrpscie". (Monumenta serbica". 107.) Drugim reima reeno, ban bosanskikae: da je izdao etiri primerka od jedne iste darovnice, od kojih su dvenapisane jezikom latinskim, a dve opet jezikom srpskim.

Eto dakle, gde vladar bosanski izreno priznaje i kae: da je jezik Bosanacajezik srpski; a kad se uzme na um, da je to onaj isti jezik, kojim je pisanapovelja bana Kulina onda moemo zakljuiti: da je jezik Bosanaca jo odKulina jezik srpski, i to ovaj isti jezik srpski, kojim su i ostali Srbi izvangranice Bosne govorili.

U toliko nam je dragocenije priznanje ba ovoga bana bosanskog, to je ba ion bio poznat, kao neobino veliki katolik.

No Stevan Kotromani nije jedini, koji je bosanski jezik smatrao i nazivaojezikom srpskim.

Udovica bosanskog bana Vuka Vukia banica Anka zajedno sa vojvodkinjomKatarinom Sandaljevicom, poslale su god. 1406. svoje blago i dragocenostiDubrovanima u ostavinu. Poslanik koji je isto blago nosio, nosio je i njihovapopratna pisma. Ta pisma s blagom nosio je u Dubrovnik Ercegovac PribislavPohvali, koji je isto tako doneo i pisma Dubrovana, kao potvrdu za primljenestvari. Pribislav Pohvali je po roenju Hercegovac, a uz to jo i katolik, pa evota on kae: Ja Pribisav Pohvali daju vsakomu znati, ere doidoh u Dubrovnikposlaniem gospoe banice Anke i gospogije voevodinice Katarine Sandalevicedonih, knezu i vlastelem dubrovacim tri listove ... pisane listom srpskim ... idrugi list, koi za ovimi ide srpski est pisan v lito rotva Hristova tisuno i etirista i esto lito meseca dekembria dvadeseti dan." (Medo Puci. Spomenicisrpski". II. 69.) Iz ovoga se vidi, da on smatra jezik bosanski za jezik srpski. Alion isto tako i za svoj sopstveni jezik, za jezik Hercegovaca kae, da je jeziksrpski, to se vrlo lepo vidi iz ovoga to sledi: Ja Pribisav Privhvali poslevoevode Sandalja svidokuju jere ovi list srpski pisani i odpisah ga moomrukom, i udrugom listu srpskom... tazi u prvom listu srpskom." (Spomenicisrpski" II. 70.)


12/31

No ne samo to, nego je po istom ovom Hercegovcu i jezik Dubrovana jeziksrpski.

Juraj Vojisalji vojvoda Donjijeh Krajeva (Bosanska krajina) i sinovac Hrvojinsmatra i zove svoje ljude uz Neretvu donju Srbima, to takoe svedoi jedan

stari pisani spomenik od 1434. godine.

Isto tako 1451. god. smatrao je svoje ljude Srbima i knez Vladislav, sinStjepana Kosae (Monumenta serbica". 445.). Pa najzad je i sam HercegStjepan ovo god. 1454. takoe smatrao svoje podlonike Srbima. (Monumentaserbica". 467.)

Svi ovi do sada navedeni primeri jedno i isto kazuju, a to je: da je u Bosni iHercegovini od uvek iveo narod srpski koji je govorio jezikom srpskim. Potome jezik Bosanaca i Hercegovaca a to je tokavtina jeste jezik srpski.

V.

Nema nikakve sumnje da su Bosanci i Ercegovci sami sebe smatrali za Srbe asvoj jezik t. j. tokavtinu za jezik srpski, pa je potrebno da vidimo, kakosu stranci smatrali Bosance i Ercegovce i za ta su ih drali. KonstantinPorfirogenit kae izreno, da su Bosnu i Ercegovinu naselili Srbi i, to sve odDrine, pa neto malo dalje na istok preko Vrbasa. ta vie zbog toga, to uBosni ive Srbi, njemu je i Bosna takoe Srbija. Tako on kae u svom delu deadministrando imperio". p. 146. III.: da Hrvatska na jugu i istoku granii sa

Srbijom i to tako, da je Srbija juno od reke Cetine, a istono od hlijevanjskeupanije.

Isto tako sudi i grki istorik Kipamus, koji takoe smatra Bosnu za Srbiju; tegovorei na jednom mestu o bosanskom banu Boriu, kae na strani 104.ovako: a kad bee blizu Save, pree odande na drugu stranu preko reke, kojase zove Drina, i koja tamo negde gore utie (naravno u Savu), te deli Bosnu odostale Srbije".

Eto dakle jo jednog svedoanstva, da osim Porfirogenita, ima i drugih, koji i

Bosnu takoe smatraju Srbijom, naravno radi toga, jer je sa Srbima naseljena ijer je kao srpska oblast postojala.

Pokojni dr. Franja Raki obelodanio je mnogo starih spomenika, pa i franakih,voji se tiu junih Slovena.


13/31

Izmeu takovih ima jedan spomenik, u kome se nalazi i to, kako je knezLjudevit Posavski uvi za dolazak franake vojske u svoju kneevinu Panonia Savia ostavio grad Sisak, te pobegao Srbima, za koji narod vele, dadri veliki deo Dalmacije" Siscia civitata relicta ad Sorabos, quae natiomagnam Dalmatiae partem obtinere dicitur fugiendo se contulit". Dr.Franja Raki misli, da isti Ljudevit nikako nije mogao pobei LuikimSrbima, nego jedino Srbima u Bosnu, to je sasvim i prirodno. (Rad". LVI.109) Kako se pak ovo dogaa godine 822., to eto gde i Franja Raki priznaje,da su jo tada u Bosni iveli Srbi. Isti ovaj Raki nabrajajui sve pokrajine, gdeSrbi ive, izreno kae, da i u Bosni prebivaju Srbi. Po njemu su Srbinastanjeni od Vrbasa, Cetine i Jadranskog mora a do Morave i Ibra; uZahumlju, Neretvanskoj, Travuniji, Konavlju, Duklji ili Zeti, u Bosni onkrajVrbasa i u Srbskoj". (Poviest Slavenstva". str. 17.)

Godine 926. bio je u Spljetu crkveni sabor sviju katolikih vernika, kojipripadaju prostranoj spljetskoj nadbiskupiji. Na tome saboru bili su prisutni iSrbi i to veinom iz dananje june Dalmacije i dananje Ercegovine. Sam papapisao je pismo srpskom knezu Mihailu Vieviu, smostalnom vladaruZahumlja, preporuujui mu svoje izaslanike s molbom, da ih uzme u svojumonu zatitu. I po ovome se vidi, kako su i u Rimu ak znali, da ima Srba nesamo u Bosni i Ercegovini nego i u Dalmaciji.

Isto tako sudi i ime Ljubi, kome takoe nije samo dananja Ercegovinazemlja srpska, nego ak i neretljansko primorje. Govorei na jednom mestu oratu izmeu Mleia i Ercega Stjepana, on kae, kako se ve god. 1443. bejaeu srpskom primorju jaka vatra razplamtila, medju Mletani i Stjepanomvojevodom Sv. Save, za Zentu". (Priegled Poviesti Hrvatske", srt. 109.) tavie Ljubi ide i dalje, te smatra ak i Arbaniju za zemlju srpsku. Govorei oistim Mleiima, on kae: da su jo od 1421. bili teko zabavljeni ratom, sadespotom srpskim u Arbaniji". (Prieg. Poviest. Hrvat." str. 92.)

Da su pak u Bosni i Ercegovini uvek iveli Srbi, to tvrde i priznaju i mnogidrugi hrvatski pisci i istorici, meu koje kao najznamenitiji dolaze: Lui,Kreli, Tkali, Jagi, Mareti i t. d. No kod svega toga najglavnije je ipak to,

to isto tako sudi o tome i famozni pop Dukljanin, poto i on dri Bosnu samokao jedan deo Srbije. U svojoj barskoj kronici on kae, da jednako bi i Srbijaili Zagorje razdeljena na dve oblasti: na Bosnu i na Raku".

No ne misle tako samo hrvatski i srpski pisci, nego tako misle i svi ostalislovenski nauenjaci i pisci, a naroito pak Rusi. Primera radi mi jo navodimoafarika kao eha i Mikloia kao Slovenca.


14/31

Pa ipak sve je to jo malo i nedovoljno, jer za nas ima najvie vrednosti to,kako su se oseali i za to su drali sami Bosanci i Ercegovci sebe i svoj jezik, ito bez razlike vere. A to smo ve napred videli.

Ima ih do due i takovih, koji zlobno podmeu, kako je sve to bosansko i

ercegovako Srpstvo samo plod tadanje srpsko-rake dravne nadmonosti, tebi otuda hteli izvesti i to, kao da su Bosanci i Bosna samo tada imali tip ikarakter srpski, kada su pojedini rako-srpski vladari bili silni i moni; ili kadaje Bosna pod rako-srpskim vladarima bila. Ali mi smo napred naveli i takovihprimera, iz kojih se sasvim lepo moe razabrati, da su se Bosanci i ondasmatrali za Srbe, kad su bili i u krvavoj zavadi sa vladarima rako - srpskim;bilo radi politiko-dravnih, bilo radi verskih razmirica.

Moe se skoro sasvim pouzdano rei, da je smru velikoga srpskog cara isamodrca Duana Stevana Silnog propala i velika srpska carevina.

Jer u mesto da car Uro, kao sin Duanov produi i nastavi onde, gde je njegovotac smru spreen zastao, on siromah ne doive, ni da estito sedne na oevpresto. Neka i suvie trula kvare bejae obuzela celokupni tadanji i drutvenii dravni sklop Srbije. Nije vie bilo one mone draave, koja bi moglazaustaviti silnog Turina. Onako bujnim Turcima nije dakle nita smetalo, danesrazmerno brzo prevale ogromni deo stare Duanove imperije, sve do PoljaKosova.

ta je na Kosovu bilo, to je svakome vrlo dobro poznato. Tako je bilo sueno iSrbija je kao posebna i nezavisna dravna celina propala na najstraniji nann.Na Marici bejae prvi strani poraz; a za tim ubrzo nadoe jo uasniji i u istovreme konani poraz na Kosovu.

Odsudnom kosovskom bitkom nestalo je Srbije i srpsko-rake drave ali neza dugo. Istina je, da su Turci pregazili svu srpsko-raku dravu, ali ako suTurci pregazili Srbiju, nisu Bosnu i Ercegovinu, koje su se takoe kao srpskeoblasti jo dugo odrale. Ba u to vreme vladao je u Bosni, posle Nemanje iMilutina, najznamenitiji srpski vladar, veliki i prvi kralj bosanski, Tvrtko I. Dasu Bosanci samo radi dravne potinjenosti i radi pritiska od strane rako-srpskih vladara, samo iz nevolje smatrali sebe, svoj jezik i svoju oblastsrpskom, onda bar sad, kad eto rako-srpske drave zajedno sa Srbijom nestade,ne bi morali sebe Srbima smatrati.

Meu tim mi obratno vidimo, kako Bosna, koja je dotle postojala kao srpskabanovina, posebna od Rake, postaje kraljevinom. No kako je glavna srpsko-raka drava propala, to bosanski ban Tvrtko proglauje sebe i svoju dravu za


15/31

srpsko kraljevstvo, koje e da nastavi ne samo srpski rad, nego i sve tradicijenekadanje rake drave. Donosimo ovde zakletvu Tvrtkovu, iz koje se tonajbolje moe videti.

I spodobi me (Hristos) sugubim vencem, jako oboja vladiastvija ispravlati

mi, prveje ot isprva v' bogodarovan'iei nam zemli Bosne, po tom e gospodumojemu bogu spodoblu me nasledovati prestol mojih preroditel, gospodesrpske, za nje bo ti behu moi preroditelije v zeml'nem carstvo carstvovae, i nanebesnoje carstvo preselili se mene e videu zemlju preroditelj mojih po nihostavlu i nevmuu svojego pastira, i idoh v srbskuju zemlju, elaje i hoteukrepiti prestol roditel mojih, i tamo s'du mi venan bih bogom darovanim mivencem na kraljevstvo preroditel mojih, jako biti mi o Hriste Isuseblagovernomu i bogom postavljenomu Stefanu kralju Srbljem i Bosne iPomorju i zapadnim stranam, i potom naeh s' bogom kraljevati i praviti prestolsrbskije zemlje, elaje padaja sa vzdvignuti i razoraja se ukrepiti." (Fr.Mikloi. Mon. serb. p. 187.)

Ovo su tako jasne injenice, da bi i posle ovoga samo ovek pust i bez srcamogao tvrditi, da Bosanci nisu od iskoni bili Srbi, a po tome i njihov narodnijezik ista tokavtina, da im nije bio jezik srpski, nego da su oni i sebe i svojjezik samo zato srpskim smatrali, to su tobo bili pod utecajem monih rako-srpskih vladara.

VI.

Pretpostavljajui, da e se i takovih ljudi nai, koji e svakojako sumnjiitiSrpstvo Bosanaca i Ercegovaca, mi emo svratiti jedan pogled na onu priliku,koja ovim neljudima najvie maha prua za takova njihova izvrtanja a to je,to je bilo vremena, kad su Bosanci i Ercegovci nazivali i drugaije svojnarodni jezik osim imenom srpskim. Poznato je, kako su Turci, kad su pregaziliBosnu, i u njoj kao i u Srbiji unitili svaku moguu dravnu formu te seBosna zajedno sa Srbijom naoe kao sastavne provincije turske imperije.Straan i veliki udar bio je to za celokupni narod srpski, tim vie, to zverskopostupanje obesnih Azijata ne teae ni nevinu eljad na grudima svojihmatera. Krv se srpska prolevala kao more; ubava srpska sela i jaki gradovigubili su se u dimu strane plamene slike, a vapaj bednih i nevoljnih uzaludse prolamao kroz prostranu, nekad krasnu i pitomu zemlju Srbinovu.

Jedino utoite u ovim tekim danima bila je Srbinu crkva, gde se krepio veromu Boga, snevajui o lepoj budunosti svojoj.


16/31

I to je poznato, kako su Srbi u Bosni, a do turske najezde bili podeljeni na trirazliite vere. Tako rekui, domaa im prava vera bila je vera bogumilsko-patarenska; ona je bila i najmnogobrojnija. Za njom je dolazila vera rimska katolika, ponajvie unesena ili iz Ugarske ili upravo od pape iz samoga Rima.Trea vera bila je pravoslavna, koja svakako u Bosni i Ercegovini postoji tek odsv. Save, jer on prvi uvede u Bosnu veru pravoslavnu onda, kada se Bosna iErcegovina naoe pod vladom rako-srpskih vladara. Od sv. Save postoje idva bosansko-pravoslavna vladianstva, koja je on sam ustanovio. Mnogi dre,da se je Lipljansko vladianstvo, koje je ustanovio sv. Sava, nalazilo u StarojSrbiji sudei po tome, to u Bosni ima i sada crkva u selu Liplju; i po to isad u blizini te crkve stoje ruevine staroga pravoslavnog manastira, mi drimo,da je to vladianstvo spadalo Bosni, te koje to, a i mnoge druge prilike upuujunas da verujemo, da je lipljansko vladianstvo, koje je ustanovio sv. Sava, bilodrugo Bosansko pravoslavno vladiavstvo.

Ostajui pri tome, da je Bosna pre Turaka imala samo dva pravoslavnavladianstva, jasno svedoi, da je u njoj pravoslavnih mnogo manje bilo, negoli bogumila, i nego li rimskih katolika. No pravoslavlje je sve vie i vie raslo,dok se katolianstvo i bogumilstvo sve vie i vie gubilo; a bogumilstvo senajzad sa svim i izgubilo. I tako Srbi u Bosni i Ercegovini ostae i docnije podTurcima kao privrenici triju vera ali ne kao do sada pravoslavne, rimske -katolike i bogumilske, nego kao muhamedanske, pravoslavne i rimske-katolike. U glavnome je muhamedanstvo zamenilo bogumilstvo, premda jebilo vrlo mnogo i pravoslavnih i katolikih Srba, koji su se takoe poturili.

Poto je vera muhamedanska bila u Bosni u isto vreme i vera dravna, to su sebosanski muhamedanci mogli eniti i sa pravim Turkinjama; tako se malo pomalo odnaroavahu krvno od svoga Srpstva. Te koje s toga, a koje opet usled sasvim razumljivog verskog antagonizma prema Srbima pravoslavne vere,bosanski se muhamedanci sve to vie udaljavahu od svoga Srpstva. Oni seprestae nazivati imenom srpskim, ponosei se pokrajinskim imenom Bosanacili ak i stranim imenom Turin. A svoj jezik obino nazivahu bosanskim,mnogo pak ree srpskim. Najzad su mnogi od njih svirepo proganjali svakipokret u korist Srpstva, te otud i posta u narodu poznata izreka: da je poturicagori od turina.

Ista se je procedura deavala i sa bosanskim Srbima katolike vere, po to se ioni poee udaljavati od svoga Srpstva u toliko, u koliko su sebe nazivaliLatinima" ree Bosancima" a svoj jezik, onu istu tokavtinu, koju sudotle svi bez razlike nazivali samo jezikom srpskim, poee sada nazivatijezikom slovinskim", ree pak bosanskim", a jo ree ilirskim".


17/31

I ovoj nemiloj pojavi treba traiti uzrok izvan Bosne. Naroito ko poznajejedinstveno-ustrojstvo rimokatolike crkve, tome e to jo pojmljivije biti.Latinsvo i hrvatsvo, pa i ino katoliko sveenstvo preplavilo je Bosnu iErcegovinu, te supod okriljem mone Austro-Ugarske monarhije irili meutamonjim Srbima katolicima vazda anti-srpske i Bosancima skrozprotivnarodne ideje. I sami bosanski katolici pod utiskom takova obrazovanja ivaspitanja poee malo po malo zaboravljati na svoje ime i na svoju narodnost.Docnije, kad su i domai sinovi poeli ii u katolike sveenike, nisu ni saminita bolji bili od stranaca, koji su ih u protiv-narodnom duhu pouavali.

Bosanski franjevci veinom rodjeni Bonjaci, polazili su kole izvandomovine. Oni su po visokih kolah sticali do due veliko znanje tako, da su uBosni bili jedini ljudi, koji su togod umjeli i razumjeli; ali vrativi se kui,bjehu se veinom otuili svojemu narodu. Poav za tim na upe (parohije) vrliti ljudi, znali su puk (narod) svoj pouavat (naravno u veri) ali narodne sviestii ponosa ne mogoe jim u grudi udahnuti, jer ni sami nisu pravo znali, tko sui to su. Prema tomu izgubio je i puk mnogo narodne sviesti, on je zaboravioslavnu prolost i porijeklo svoje (naravno srpsko) ter se je protu naravno poeozvati Latinom", jer da je vjere latinske". (Vjek. Klai. Bosna", str. 98.)

Jedini su dakle bosanski Srbi pravoslavne vere, koji su ostali, kao to su i bili elik-Srbi, nazivajui i na dalje sebe Srbima, a svoj jezik samo jezikomsrpskim. Ali ba za to, to su pravoslavni Srbi tako vrsto uvali i negovali unajveoj istoti ime i svoju narodnost srpsku, za to su ba kako katolikisveenici, tako i muhamedanske ode i imami, sve vie ubijali kod svojihvernika duh i oseaj srpski, bojei se, da bi oni pored Srpstva primili i verupravoslavnu.

To bi bio glavni razlog, to je katolika i muhamedanska vera zatirala ime inarodnost srpsku kod svojih vernika. No ima tome i drugih razloga, od kojih sui politiki razlozi znatno utecali na ovu istu stvar. Bilo sad ovako ili onako,jedno je ipak ostalo nepromenjeno kod ovih odnaroenih Srba Bosanaca, a to jejezik srpski, kojim i sada a kojim su uvek govorili: taj jezik jeste tokavtina, koju su i oni dotle nazivali samo jezikom srpskim, a koju tek u

najvovije vreme poee nazivati raznim drugim imenima.No i iz tog najnovijeg vremena imamo dva dokaza, da su i bosanski katolici ibosanski muhamedanci nazivali svoj jezik takoe srpskim. Tako Hrvat imeLjubi sam priznaje: da je bosanski fratar Matija Divkovi zvao svoj jezik, tojest tokavtinu jezikom srpskim. (Ogledalo" II. str. 354.). Isto je tako g.1775. napisao neki bosanski muhamedanac renik bilja pod ovim natpisom:Sirf izze otlar bejandir", to znai Popis biljaka na srpskom jeziku"


18/31

(O. Blau Bosnisch-tiirkische Sprache Denkmler", 151174.). Da bi pakroeni Bosanci igda sebe zvali Hrvatima, a svoj jezik Hrvatskim (izuzimajuinajnovije doba) nema ni jednog dokaza.

No kad su Turci osvojili Bosnu, Ercegovinu, Slavoniju, gotovo celu Dalmaciju

i veliki deo Hrvatske, sve su se te zemlje zvale imenom Bosna". Da su sedoista sve te razline zemlje i pokrajine zvale Bosnom, to svedoi od straneHrvata V. Klaji (vidi njegov istoriski atlas, kartu: 6); a od stranaca, koji tosvedoe pominjemo Sprunera (vidi Spruner Menke. 3. Nr. 90.). I iz te prilike,to je u to vreme Bosna sa svim neto drugo znaila, nego to znai Bosnadanas, i to je onda inae znaila, htele bi hrvatske oviniste da zavedu nastranputicu neobavetenu svoju masu, da su Bosanci Hrvati. Te sofiste trae oneljude, koji su rodom iz dananje Dalmacije i dananje Hrvatske, ali koji suspadali u starije doba pod geografski naziv Bosne" pa bi hteli, da oddalmatinskih i hrvatskih primoraca naprave neke bosanske Hrvate. Ali to niti unauci, niti u ope ima kakove vrednosti.

Po tome dakle ne ini nita, to Srbi u Bosni zavedeni i neobaveteni nazivajusvoj jezik raznim imenima. Glavno je dakle to: to su svi Bosanci i Ercegovcigovorili jednim i istim jezikom t. j. tokavtinom, kao to i danas njom govoresvi Bosanci, bez razlike vere. Da je tako, to najzad svedoi i sam V. Klajipiui, da svi itelji slovjenski u Bosni i Ercegovini, bilo ma koje vjere,govore jednim jezikom". (Bosna", str. 74.) A taj jedan jedini narodni jezikBosanaca jeste tokavtina dakle jezik srpski.

VII.

Dokazasmo eto tako, i ako u najkraim potezima, da su u dananjoj Bosni iErcegovini od uvek iveli Srbi, kao i to: da je sam tamonji narod nazivao ismatrao svoj domai maternji jezik t. j. tokavtinu jezikom srpskim; i tone samo do Turaka, nego i posle propasti Bosne. Ali kad je Bosna potpala podTurke, silan se narod iz nje raselio, kako po dananjoj Slavoniji, tako i podananjoj Hrvatskoj. Kako su dananji Slavonci, naroito oni, to su katolikevere, veinom doli iz Bosne, premda ih ima, koji su doli i iz stare i izdananje Srbije, to treba pogledati, kako su ti nekadanji Bosanci, a sadaSlavonci svoj jezik i sebe smatrali a naroito kako su svoju tokavtinunazivali. I ovom prilikom posluiemo se pisanim starinskim spomenicima i toonima, koji su pisali sami Slavonci katolike vere.


19/31

to se tie najstarijih spomenika iz vremena, pre nego je Slavonija dopala podTursku, moe se rei, da ih upravo i nema. Poznata su samo dva pisanaspomenika; jedan srpski, pisan g. 1465. u slavonskom Brodu na Savi(Monomenta Serbica" 494.); a drugi hrvatski, pisan u ovcu kraj slavonskeNove Gradike (I. Kukuljevi Listine hrvatske, p. 104.). Oba ova spomenikanemaju skoro nikakove vrednosti, jedno, to sami sobom nita ne kazuju, adrugo opet, to se nezna, ko ih je pisao. Po tome im je ne samo vrednost nego injihova pravovaljanost veoma sumnjive prirode. Nije dakle druke, nego da seposluino sa sponenicima, koji nam potiu iz doba posle osloboenja.

Poznato je, kako se po odlasku Turaka iz Slavonije, poe lepo razvijati domaaknjievnost, naroito ona pisana isto narodnim jezikom. Taj pak jezik jestenajistija tokavtina, kako se samo moe poeleti. Pa ajde da vidimo, kakosami Slavonci smatraju tu svoju tokavtinu, t. j. svoj narodni maternji jezik?

Poeemo sa najuenijim muem svoga doba, sa Petrom Matijom Kataniem,koji je roen u Slavoniji Valpovo. On je do due pisao na stranim jezicima,ali i iz tih njegovih spisa vrlo se dobro moe razabrati, kako on misli o jezikuSlavonaca o tokavtini.

Za njega je taj jezik, jezik ilirski; drugog naziva on apsolutno nema za jezikSlavonaca. Pa po to je njemu tokavtina jezik ilirski, onda su mu i svi oniIliri, koji god tokavtinom govore. Sad treba videti, gde su sve, i ko su upravoti Katanievi Iliri?

U svome delu De Istro" etc. (Budimsko izdanje od g. 1798.) Katani ovakokae, da: Crnogorci, Srbijanci, Bonjaci (naravno razumevajui tu iErcegovinu) i Srbi u Ugarskoj i to sa obe strane Dunava, govore jednimistim jezikom, kojim i Dalmatinci a da se od Hrvata razlikuju (str. 108).ta vie isti Katani kae i to: da su se Hrvatiuvek razlikovali, pa da se idanas jo (XVIII. vek) razlikuju od Dalmatinaca i po jeziku i po domovini prefecto et hodie Croatas ab Dalmatis et patria, et laquendi ratione,distinctos bene novimus" (str. 107.).

Da ne bi ko mislio, da je Katani time samo to hteo rei: kao da se jedinodalmatinski Iliri od Hrvata razlikuju i po domovima i po jeziku, to emo navestii ostale njegove rei, koje e pokazati, da je on dobro uveren bio: da se svi Iliriod Hrvata u svemu razlikuju, pa i u jeziku.

Tako on kae: da se osim Dalmatinaca i svi ostali Iliri veoma znatno od Hrvatarazlikuju; naroito pak po jeziku (str. 227.) A kako on za tovavtinu izrenokae, da je jezik ilirski Illyrice" (str. 140.), to je oevidno, da su po njemu


20/31


21/31

samo sa jo dva domaa svedoka, kojima emo dovoljno rasvetliti ovo naedokazivanje.

Torkvato Brli takoe je katolik i roen Slavonac, pa i on kae, da su: u celomilirskom trokutu iveli Srbi rimokatolikog i istonog (t. j. pravoslavnog)

zakona." (Grammatik der illyrischen Sprache.", vidi predgovor str. 3. g. 1854.)Eto gde i ovaj slavonski katolik okac", zna i za Ilire pravoslavne vere i zaIlire katolike vere, meu koje i sam spada i koje on Srbima zove. Za svojmaternji jezik, kojim govore i svi ostali Slavonci bez razlike vere, on izrinokae, da jejezik srpski (vidi istu gramatiku str. 14). Tri godine kanje (1857.)izdao jespomenike srpske,za koje ree, da ih jesa nemakog na srpskipreveo; a preveo ih je na istu tokavtinu. Tako bi to bio jo jedan dokaz, da jetokavtina ne samo od Bosanaca i Ercegovaca, nego i od Slavonaca smatranajedino kao jezik srpski. Da je pak ma ko, roen u Slavoniji, ikada rekao za svojjezik, za tokavtinu, da je jezik hrvatski, apsolutno nema ni jednog sluajasve do naih dana. Prema tome nije ni najmanje preterao i zgreio slavnislavonski pesnikMatija Antun Reljkovi kad se ovako u pesmi obraao nasvoje zemljake katolike vere: O Slavone! ti se vrlo vara, koji god mi takoodgovara; vai stari jesu knjigu znali, srpski tili, a srpski pisali". (Djela M. A.Relkovia", str. 291.). Kada bi dakle i na dalje poeli ovako nabrajati svepremnoge dokaze o Srpstvu Slavonaca i njihovog jezika, bez razlike vere, nesamo da bi otegli stvar, nego bi i sa svim suvino bilo. Prema tome ostaje namjo samo to, da vidimo, kojim je jezikom govorio onaj narod, to je iveo udananjoj, kao i u Staroj Srbiji. No i suvie bi smeno bilo dokazivati ono, to

jo niko osumnjiio nije. Jer kako se vidi iz sviju pisanih spomenika stare idananje Srbije, samo jedno izlazi, a to je: da su tamo iveli sami Srbi i da sugovorili takoe jedino tokavtinom, koju su kao i Bosanci i kao Slavoncismatrali i uvek nazivali jedino jezikom srpskim i nikako drugojae. Dakle,jezik i narod dananje Srbije, Stare Srbije, Bosne, Ercegovine i Slavonije bio jeod uvek, kao to je i sada, srpski a govorio je jednom te istom tokavtinom.

Prema tome izlazi samo na jedno: dogod dopire tokavtina, dotle dopiru i Srbi.

No, ima ljudi, koji su i u ovako jasnu stvar ipak hteli da uvedu zabunu i

pometnju. Ima na ime naroda, koji govori tokavski, i to ne od uvek, pa sebe unajnovije vreme naziva Hrvatima, kao to i tokavtinu ne zovu jezikomsrpskim, nego raznim drugim imenima. Ovako ta sa svim je neprirodno inikako nije moglo ponii meu samim narodom iz njegove sopstvene pobude,nego je umetnim nainom nakalamljeno kolom, crkvom i knjigom u ope. Tidakle ljudi, koji se danas oseaju i nazivaju Hrvatima, a pri tom govoretokavski kao jedinim svojim maternjim i narodnim jezikom, nisu nita drugo


22/31

nego pohrvaeni Srbi; t. j. Srbi, koji se vie ne oseaju i ne zovu Srbima, alisu ipak zadrali mnoge osobine narodnosti srpske, pa i jezik.

Upravo ba ova prilika, to su ti pohrvaeni Srbi zadrali svoj prvobitni jeziksrpski, i ako su se prestali oseati Srbima, bila je u stanju da ohrabri tolike

nadri-nauenjake, naroito hrvatske, pa su poeli tvrditi, ili su bar poelisumnju u neobaveten svet unositi, kako tobo tokavtina nije jezik samonaroda srpskog, nego i naroda hrvatskog, a ima ih, koji sa svim drsko tvrde,da ba otuda tokavtina i nije jezik srpski nego jedino i samo jezik hrvatski, tokako smo videli sa svim obratno stoji.

VIII.

Mi bi mogli odma da navedemo skoro sve slovenske uenjake, pa i mnogestrane, koji smatraju tokavtinu jedino kao jezik naroda srpskog. Ali u mestotoga mi emo radije navesti nekoliko znatnijih hrvatskih uenjaka, koji e vamu ovoj prilici i ako, kao nai nacionalni protivnici, takoe posvedoiti: da jetokavtina jezik srpski. Pre svega poinjemo sa uenim profesorom bekoguniverziteta, sa V. Jagiem, koji i ako nije ba izreno tvrdio, ipak smatratokavtinu za jezik srpski. Mi to izvodimo iz premnogih momenata njegovihpojedinih rasprava, lanaka i knjievnih ocena. Naveemo ovde samo jedantakav primer, koji vadimo iz njegova dela, koje nosi natpis Historijaknjievnosti naroda hrvatskog i srpskog"; pa evo, ta stoji u tom njegovomdelu: Ono doba (XV. i XVI. vek) bejaejezik srpski ak jezikomdiplomatskim: turskoga, ugarskoga i rumunskoga dvora, kada su togod sDubrovnikom ili meu sobom ugovarali; to nam dokazuju njihova pisma, kojase nalaze u zbirci srpskih listina, kod Mikloia, kao na primer pisma AmurataII. od 1430. i 1442. g. na republiku dubrovaku, pisma Mohameda II. Alibeja,Hamza-bega, Bajazita II., Selima I., Sulejmana II.; pisma kralja ugarskogaMatije od 1465. g. na fratra Aleksandra Dubrovana, pisma Ivana Zapolje naMehmed-bega, pismo Aleksandra vojvode moldavskoga na Dubrovnik i t. d."To je samo jedan primer, a takovih bi primera mogli jo navesti, no mi smozadovoljni i sa ovim jednim, iz koga se sa svim lepo vidi, kako i Jagi, i akoHrvat, a kao struan uenjak prvog reda kae otvoreno, da su jezikom srpskimbila pisana sva ona napred pomenuta pisma. Ta pak pisma pisana su istomtokavtinom; ta vie onom istom, kakovom se svi Srbi i danas slue. Po tomedakle Jagi kao Hrvat priznaje, da je tokavtina jezik srpski.

Za Jagiem doao bi odma ime Ljubi koji kae, da miestetoita,s kojimase Srblji uvijek slue, Hrvati upotrebljuju viekrat a, a gdje je talijantina


23/31

imala vie upliva ca". (Ogledalo". I. 68.). On ide i dalje, na do najmanjihsitnica kazuje, u emu se sve jezik srpski od jezika hrvatskog razlikuje, to jest,u emu se razlikuje tokavtina od akavtine. Tako on navodi ak i to, kakoHrvati mal da ne svudi izgovarajuhkao niemcicha Srblji ne". (Ogledalo". I.str. 68.). Ostajui dosledno pri svojoj tvrdnji, da je tokavtina jezik srpski on ijezik Dubrovana i Kotorana naziva i smatra jezikom srpskim, te kae, da sudjela starijih spisatelja dubrovakih kotorskih rodom srpskim ili baremodgojenih pod uplivom srpskog narieja kako na primjer ika Menetia,Gjore Dria i t. d." (Ogledalo". I. str. 69 i 70).

Isto tako sudi o tokavtini i Jurko Kriani, uveni hrvatski panslavista,roen u sred dananje Hrvatske, kraj Karlovca. On je na ime god. 1666. napisaoslovensku gramatiku, u kojoj je izmeu ostaloga govorio i o jezinoj razliciizmeu srpskog i hrvatskog govora. Ako mu se ma ta drugo moe prebaciti, tomu se jedino ne moe prebaciti, da nije znao kakovim, jezikom govore njegoviHrvati, jer je taj jezik u isto vreme i njegov sopstveni jezik. Srbe je naravnomanje poznavao, i to samo one, koji su iveli u provincijalnoj Hrvatskoj, odkuda je i sam rodom bio. S toga on i govori samo o tokavtini junog nareja.

Govorei dakle o razlici srpskog i hrvatskog jezika, on kae i to, kako pisme l,ako je kod Srba na kraju rei, onda glasi kao o; dok isto to lkod Rusa i Hrvataostaje i na kraju rei l. Dalje kae on, kako Srbi u drugom padeu mnoineimaju a, dok Rusi i Hrvati toga nemaju. Dalje govori, kako Srbi menjaju upojedinim padeimag, ki h uz, c is, a Rusi i Hrvati ni to ne ine. U mesto togaoni ljubet neot minno izrikat ta slova" i. t. d. (Rad", XVI. 191.192.) A izsvega ovog izlazi opet ono isto, t. j. da i ovaj Hrvat smatra tokavtinu za jeziksrpski.

Sada prelazimo na Ljudevita Gaja, koji je do due prvak ilirskog pokreta, ali jeipak Hrvat. ta vie Gaja sami Hrvati smatraju kao svoga narodnjegpreporoditelja. Ajdemo dakle da vidimo, ta kae taj Gaj za jezik srpski, t. j. zatokavtinu.

God. 1852. napisao je Gaj u svojim sopstvenim novinama jedan lanak, u komepolemiui sa Antunom Stareviem, kaza i ovo: Kao toja,tako i vea astrodoljubivih Hrvatah, koji brau Srblje i Srbstvo, kao najglavniji temeljjugoslavjanske, ili kako ju mi polag stare dogodovtine nazvasmo, ilirskenarodnosti smatramo."Dakle Gaj i mnogi Hrvati smatraju Srbe kao Ilire, i tokao najglavniju granu i temelj narodnosti ilirske. Ali kako Gaj ne iskljuuje izIlirstva ni ostale Jugoslovene, kao n. pr. Slovence, Hrvate i Bugare; to je veomapotrebno videti, ta on dalje o najglavnijoj grani i temelju Ilirstva sudi?


24/31

Osvrui se uzgred u produenju pomenutoga svog lanka i na PavlaVitezovia, takoe Hrvata, koji se je mnogo borio za narodni jezik, ovakoproduuje Gaj: Kamo sree, da je on onda (t. j. Vitezovi) kao to mi sada unovija vremena, najglavnije grane jezik (t. j. jezik srpski)... u svojoj cjelostiprigerlio". Eto dakle gde i Gaj priznaje, da su svi Iliri izabrali jedan isti jezik, ito jezik najglavnije grane ilirske; a ta grana, koja je u isto vreme i temeljIlirstva, kako smo po samom Gaju videli, jeste narod srpski. Kako je pak jeziknaroda srpskog tokavtina, to onda sledi, da i Gaj priznaje tokavtinu za jeziksrpski. Do due i Gaj i njegovi Iliri esto puta zovu tu istu tokavtinu i jezikomilirskim, nu to ne menja u naelu Gajevo tvrdo uverenje, da je tokavtina,kojom sada svi Iliri govore, jezik srpski. Tako na primer kae Gaj sav svet zna i priznaje, da smo mi knjievnost ilirsku podigli; nu nama jo nitiiz daleka nije na um palo ikada tvrditi, da to (t. j. jezik, kojim je pisana ilirskaknjievnost, a to je tokavtina) nije srpski, ve ilirski jezik". (Danica" br. 36.god. 1846.)

Drimo, da ovo nekoliko vanih priznanja sa strane najuenijih ljudi hrvatskihbejahu dovoljni, pa da se vidi, kako i sami Hrvati smatraju tokavtinu za jeziksrpski.Dakle i po priznanju samih Hrvata izlazi, da tokavtina nije hrvatski,nego samo jezik srpski. Nu mi se ne emo samo time zadovoljiti, da todokaemo; mi emo i dalje poi, kako bi sa svim potpuno mogli dokazati ivideti: koji je to narodni jezik hrvatski, kad ve tokavtina, po priznanju samihHrvata, nije jezik hrvatski. I za to emo se takoe posluiti hrvatskim piscima,koji e nam i u ovoj prilici sami kazati: Koji je taj jezik, kojim govore Hrvati

kao svojim narodnim jezikom?Pre svega treba znati, da kao god tokavtinu, tako i kajkavtinu sami Hrvati nedre i ne smatraju za jezik naroda hrvatskoga. Sam I. Kukuljevi otvorenopriznaje, da kajkavtina nije hrvatski, nego slovenaki jezik. Kada je ono 15.juna 1861. g. kao veliki upan drao govor u trojednikom saboru, onda jeizmeu ostaloga rekao i ovo: Jezik onaj, to ga na narod hrvatski ispodOkia, oko Samobora, u Zagorju i Turovom polju govori (a to je kajkavtina)nije po zakonih jezikoslovlja isti hrvatski, premda se sade tako zove... tazpravo imenom slovenskim (t. j. slovenakim -- kranjskim) nazivao ga je sam

na (hrvatski) narod jo u XVI. i XVII. vijeku". Ko zna, koliko je zasluan zaHrvate ovaj isti Kukuljevi, i kome je poznato, kakav je straan hrvatoman onbio, taj e izvesno moi i to pojmiti, od kolike je vrednosti ovo njegovopriznanje za nau tvrdnju: da kajkavtina takoe nije jezik naroda hrvatskoga.

Ali ne misli tako samo Kukuljevi, nego se moe rei, da to njegovo miljenjedeli i sam Jagi. U jednom svom delu dokazivao je St. Novakovi, da je


25/31

kajkavtina dijalekat hrvatski. To se nije svidelo Jagiu, pa pozivajui se naDaniia, koji kajkavtinu smatra samo kao razrijeje dialekta slovenskoga,dri, da je Novakoviu valjalo sa svim negdje drugdje gledati Hrvate ihrvatsku knjievnost, a ni po to u pukom kajkavizmu". (Rad", XVIII. str.240). Dakle i Jagi kae, da se kajkavtina ni po to ne moe uzeti kao jezikhrvatski. Isto su to i jo kud i kamo jae dokazivali i ostali Hrvati kao god istrani pisci, meu koje na prvom mestu spominjemo: Mikloia, Budmanija,Daniia. Svi su oni dokazivali ne samo da kajkavtina nije jezik hrvatski, negota vie, da je i tako zvana hrvatska kajkavtina" mnogo blie slovenakom,nego li hrvatskom jeziku. Kad se svemu ovome doda jo i ta prilika, toSlovenci ne poznaju nikakova druga jezika, kojim bi se kao svojim narodnimsluili, osim jedine kajkavtine onda drimo, da ne emo ni najmanjepogreiti, ako budemo tvrdili, da i kajkavtvna nije jezik hrvatski negoslovenaki kranjski.

IX.

Kad znamo i kada postoji fakt, da ni tokavtina, ni kajkavtina nije jeziknaroda hrvatskoga, onda nam nita ne smeta da tvrdimo da je jedino akavtinanarodni jezik Hrvata. I to ne od skora, nego od najstarijih davnina; upravo odonda, od kada se za nju zna, pa sve do dana dananjega. Istu su akavtinusamo Hrvati upotrebljavali kao svoj jezik, pa je tako i danas jo, samo oniupotrebljavaju kao svoj narodni jezik. Tako akavtinu poznaje sveopa nauka,tako je smatraju svi slovenski nauenjaci, pa najzad tako je smatraju i samiHrvati, to i jeste kod ove stvari najznaajnije.

Da je akavtina narodni jezik hrvatski, to se i otuda vidi, to se ona i danas joprotee i vlada, jedino onde, gde ive Hrvati bez primese srpske ili slovenake.Tako n. pr. na onom istom prostoru gde je jo Porfirogenit stavio granicehrvatske, posle prvog doseljenja njihovog, iveli su od uvek akavci.

Pred nama su Listine hrvatske" to ih 1863. g. izdade I. Kukuljevi-Sakcinski.Tih listina ima 380. (trista i osamdeset), a ni jedna ne dopire istonije od Vrbasai junije od Cetine; drugim reima, sve su one pisane u onim granicama, kojePorfirogenit stavlja Hrvatima i Hrvatskoj. Ako od ovih listina izostavimo onedve-tri srpske listine, koje je Kukuljevi umetnuo u svoju zbirku, takoe kaohrvatske, onda emo videti: da su sve ostale pisane iskljuivo akavtinom.Ova prilika tako je oevidna, da bi svako mogao i bez komentara odma uvideti,da samo akavtini pripada ime hrvatsko. To na posletku priznaje i ugledanhrvatski pesnik Stanko Vraz, koji 1843. g. ovako pisae o imenu hrvatskom:


26/31

po pravu (t. j po jeziku) to dakle ide ime (ime hrvatsko) jedino Hrvate,akavce, t. j. onu granu junoslavjansku, to treba u svom govoru a miesto taili kaj; a ti Hrvati stanuju od starine u Primorju, po veoj strani primorskihvaroih, zadarskom okruju i po otocih primorskih i dalmatinskih (Kolo". III.31.).

Sa malom razlikom Porfirogenitovih hrvatskih granica, eto gde i S. Vrazpriznaje, da su Hrvati samo akavci, a akavtina da je jedino jezik hrvatski.Svi hrvatski pisci i starijeg i novijeg doba, nazivali su svoj akavski jezik,hrvatskim jezikom; a nema apsolutno ni jednog primera, da je ma koji akavacnazivao svoj jezik i sebe ni Slovencem Kranjcem, ni Srbinom. Po tome nemoe biti sumnje, da je akavtina jedini narodni jezik hrvatski.

No priznati se mora, da ipak ima hrvatskih listina", koje su pisanetokavtinom a koje potiu iz krajeva, dokle ne dopiru istorijske i etnografskegranice Hrvata. Takove su listine pisane od pohrvaenih Srba; jer kako venapomenusmo, ima i takovih ljudi, koji se sa svim oseaju hrvatski, smatrajusebe i svoj jezik hrvatskim, a ipak govore srpski onako isto, kako su govorili,dok se nisu Hrvatima zvali i oseali. Ti ljudi jesu danas pohrvaeni Srbi, koji suzadrali i kao Hrvati svoj nekadanji jezik srpski, te od takovih datiraju i svi onispomenici, koji se smatraju hrvatskim, a meu tim su pisani jezikom srpskim, t.j. tokavtinom. Za ovo imamo prekrasne potvrde u tome, to nema ni jednetakove listine, koja je pisana u vremenu pre srpskih doselenja u krajeve, gdeHrvati ive i gde se meaju sa Srbima.

Isto tako ima i akavskih listina iz krajeva severno od Kupe, gde su seHrvati saSlovencima meali, dok u ope nema ni jednog primera, da su Hrvati bilitokavci, gde su se samo sa Slovencima meali, nego su tu kao uvek samoakavci ili kajkavci, koji nisu niko drugi, nego pohrvaeni Slovenci. Na granicikranjske granice nalaze se dva isto srpska sela, Marindol i Bojanci, koja su odsvuda opkoljena samom kajkavtinom, pa ipak oni i danas sauvae svoj istisrpski jezik, svoju tokavtinu. Isto tako ima u Istri jedno srpsko selo, Peroj,takoe opkoljeno od svuda akavcima i kajkavcima, pa je i ono sauvalo sve dodanas svoju istu srpsku tokavtinu. Ovo nisu puke sluajnosti, nego to su

veoma jake injenice, po kojima nije teko dokuiti, da su jedino akavciHrvati, a akavtina narodni jezik hrvatski. Drugim reima, gde god sespominju tokavci i kajkavci pod imenom narodnosti i jezika hrvatskog trebaznati, da su to pohrvaeni Srbi i Slovenci. Ovom pohrvaivanju ile su znatnona ruku i politike, a bogme mnogo vie ondanje verske prilike, a takovoHrvatstvo jeste pojam, isto umetne i politike prirode, koji je novijeg datuma ikoji nema nieg zajednikog sa narodom hrvatskim u genetikom smislu. To


27/31

novije i politiko Hrvatstvo potie ve iz XVI. veka, kada su se Srbi, beeiispred Turaka, jo jae nego dotle izmeali sa Hrvatima. Ponavljamo, da su tekmeavinom naroda hrvatskog s narodom srpskim i slovenakim, ponikli ovinovi i politiki Hrvati; ili bolje, ovi hrvatski" tokavci i kajkavci. To je najzadsvakome dobro poznato, ko god se iole bavio odnoajima Hrvata i Srba i ko jema to god o tome mislio.

Sam ueni Jagi otvoreno priznaje, da tek nekako od XV. i XVI. veka potiuone tako zvane listine hrvatske", koje su pisane u dananjoj Hrvatskoj, a udobu uskokom. Jedino te hrvatske listine" pisane su, kako sam Jagi veli,tokavtinom i irilicom. Nama se takoe ini, da su te iste listine samo za tohrvatske", to su pisane u Hrvatskoj, i to ih je g. Kukuljevi uturio u svojuzbirku Listina hrvatskih".

udnovata i u svetu retko poznata pojava, koja kod Hrvata u veliko vlada, jesteneobina manija za svojatanje tuega u ope, a napose za svojatanjem tuihjezika,naputajui pri tome svoj sopstveni. Takovo postupanje urodilo jeveoma nemilim plodom, jer je narod hrvatski postao skroz ravnoduan kakoprema svom jeziku, tako i prema svojoj narodnosti i domovini. U tome se takodaleko ilo, da i sam Smiiklas priznaje, kako se Hrvat po stotinu puta igotove uviek sam nazivlje opim imenom Slaven, a gotovo nikada Hrvat".Poviest Hrvatska", I. str. 500).

Tako je eto potrajalo sve do osloboenja Hrvatske i Slavonije ispod Turaka. Aodma posle osloboenja ponu se Hrvati pribirati oko narodne knjievnostiuviajui jedva jednom, da se knjievnost ne mora samo na latinskom,nemakom i maarskom jeziku pisati. No na prvom koraku morali su sespotai, po to ni sami nisu znali, ko su i ta su; kojoj li narodnosti pripadaju ikoji je njihov narodni jezik. Uza sve to mnogo su hteli, a snaga im bejaepremalena, zato se sva tadanja knjievnost njihova preokrete u ilirsku. Prvinjihovi ljudi poee propovedati zajednicu sviju Jugoslovena pod opim izajednikim imenom ilirskim. Tom su se pokretu odazvali mnogi Slovenci, alise Srbi ne odazvae, poglavito s toga, to su zarana primetili, kako je to Ilirstvoupereno u prvom redu protiv Srpstva. To najzad svedoi i sam dr. ime Mazura,

koji kae, kako je idejom ilirstva i jugoslavenstva bila namienjena Hrvatskojmnogo ira zadaa od one, koja se danas specifiki izrazuje izrazom hrvatskedravne misli". (Programi, i t. d. str. 42.) No jo nam bolje kazuje to istohrvatski pesnikDrag. Rakovac piui g. 1843 svoj Mali katekizam za velikeljude". Tako on kae, da se Hrvati samo za to zovu Iliri to hoemo da imamoliteraturu, a znamo da nae tri hrvatske upanije ne mogu imati svoje posebneliterature.Naa literatura treba da obuhvati i ostalu nau brau po krvi i jeziku:


28/31

Slavonce, Dalmatince, Srblje, Krajnce, jednom reju sve jugo-zapadneSlovene. Ona se (naravno literatura) ne moe nazvati hrvatskom po tome, to bitada svaka od reenih narodnosti (t. j. ilirskih) mogla zahtevati, da se zove injenim imenom, zato se eto moralo uzeti jedno opte ime... a to je ilirsko". Izsvega se dakle lepo noe videti, kako su tada maleni i neznatni Hrvati hteli, dase pomou Srba i Slovenaca poveaju i raire; i to poglavito ba ilirskimpokretom.

Uzmemo li sad sve ono na oko, to su i kako su, i pre iposle ilirskog doba,Hrvati postupali prema Srbima, bie nam na mah sve ono jasno, ta su Hrvatismerali sa Ilirizmom postii.No glavno je ipak to, i ne da se niim pobiti da suHrvati primili u ilirskom pokretu tokavtinu od Srba i da se tek od onda sanjome slue, od kada su doli u blii doticaj sa narodom srpskim, upravo odonda od kad potiu prva pohrvaivanja Srba prvo u Dalmaciji, pa mnogodocnije u Bosni, Hrvatskoj i Slavoniji.

X.

Prvi meu Ilirima, bio je dr. Demeter, ugledan dramski pesnik i prvak tadanjegilirskog pokreta, koji je iskreno ispovedio jo 1847. godine, kako su svi Iliriusvojili jedan jedini jezik te ga priznali za svoj ilirski jezik. Jer perva naaskerb bila je odluiti veli Demeter koje jugoslavjansko narieje podii seima na na knjievni jezik". (Danica" br. 12) Taj jezik to ga Hrvati izabrae zaopi, jezik ilirski, jeste jezik srpski, na ime tokavtina, topriznaje i sam .Ljubi kad kae, kako dananji Hrvati, kojih nema mlogo, na Gajev pozivodluno odstupie, od svoga (jezika) pomieanog poriekla... te su ozbiljnopoprimili tako zvanesrpske naine i oblike jezine...do ciela u uenju i ujavnom ivotu". (Ogledalo". I. str. 70 i 71).

No u mesto da budu blagodarni Srbima, po neki Hrvati poee dokazivati, datokavtina nije samo srpski, nego i hrvatski jezik; pa se najzad nae jo iuenija glava, dobro poznati prvak naroda hrvatskog" dr. Antun Starevi,kom ne izede stid obraz, kad ree 1852. g. da on ne zna za srpski jezik. Ba uGajevim Nar. Nov." napisa on nekoliko lanaka, gde izmeu ostaloga i tokaza, da Hrvati imaju tri narijeja i to: tokavsko, kajkavsko i akavsko" Togaradi napadnu Srbi Gaja, udei se, kako je mogao dopustiti Stareviu, da takavpamflet tampa ba u njegovim Nar. Nov.", koje su dotle sa svim drugaijepisale? Na to je ustao Gaj, te je 3. novembra 1852. g. napisao Izjavljenije radiStarevievih lanakah o Srbima i serbskom jeziku". Tu se on pravda, da je tomogao uiniti Starevi samo za to, to je u odsustvu Gajevom isti pamflet


29/31

proturio u njegove novine. Te najzad priznaje, da su hrvatski Iliri uveli u svojcelosti jezik srpski u knjievnost hrvatsku.

Jo mnogo pre toga napisao je Gaj 1846. god. u Danici" lanak pod natpisomije je kolo?". Govorei u tom lanku, iji je ovaj jezik tokavski, to ga svi

Iliri u svoj celosti usvojie, on kae: da je srpski. Evo toga njegovog priznanja:kako da se prepiremo, to je kod Srbaljah narodno, to li nije; kod Srbalja, ukojih od oltara do obana nita biti ne moe, to ne bi narodno bilo; kodSrbalja, od kojih mi jezik (naravno tokavtinu) u svojoj mudrosti i u svombogatstvu i obiaje a svojoj izvornosti i istoti uiti moramo, ako hoemo(naravno Hrvati) da ilirski ivot obnovimo; kod Srbaljah, koji su u svetinjusvoga srpstva onaj narodni duh i ono rodoljubstvo uzdrali, kojim smo i mi unovije doba, radi sloge pod prostranim imenom ilirstva", novim ivotomuskrsnuli; kod Srbalja, koji su nama (Hrvatima) od starine sve sauvali, akojima mi malo, ili sa svim nita glede samoga narodnoga ivota dati nemoemo... Nikako se neda izvesti ona posljedica da neto nije srpski samo zato,to je i ilirski... Ta na primjer sav svet zna i priznaje da smo mi knjievnostilirsku podigli; nu nama jo niti iz daleka nije na um palo ikada tvrditi, da tonije srpski ve ilirski jezik;pae seponosimo i hvalimo Bogu velikomu, to miHrvati s braom Srbljimasadajedan knjievni jezik imamo". Eto tako i samGaj, kao pravi otac i preporoditelj dananjih novih, ili bolje da reeno,politikih Hrvata, otvoreno priznaje, da je on uzeo jezik srpski zajedno sanarodnim obiajima i pesmama za knjievni jezik kod Hrvata. ta vie, on seponosi, to Hrvati sada, po to su primili srpsku tokavtinu, imaju sa Srbima

jedan i isti knjievni jezik. Dakle kad se sve uvai, onda izlazi, da su Hrvatiuzeli srpski jezik samo za knjievni jezik, a narod hrvatski i na dalje je ostao prisvome starom jeziku pri akavtini, kao to njome i danas jo govori. Sasvim se drugo smeralo sa primanjem jezikasrpskog, ali se hvala bogu nijeuspelo; pa za to, kad su Hrvati videli, da nikako ne mogu Srbe progutati i daSrbi i na dalje ostaju Srbi i ako su Hrvati primili njihov srpski jezik, a u nadi,da e ih tako lake pohrvatiti poee gubiti svu volju za Ilirizam.

Oni se na brzo osvedoie, da ne valja niti po zraku ilirske kule graditi, nitiodvie u druge se uzdati i njihovo prijateljstvo traiti, ve da je najbolje na

temelju svoje historije i svojih starodavnih pravah razvijati svoje bie".(Pozor", br. 70. 1863.).Tako se zavrilo Ilirstvo, sa kojim su se Hrvati bez pomuke raskrstili, ali nije tako lako ilo sa rastajanjem od tek primljenog srpskogjezika. Srpski jezik, koji je sve vie meu Hrvatima prodirao, nisu nikako hteliodbaciti, i ako jejo 1845. god. upanija zagrebaka zahtevala ukinue novogilirskog (t. j. srpske tokavtine) i uvedenje starog hrvatskog pravopisa, terazdvojenje osnovane katedre hrvatsko-slavonskog jezika i knjievnosti, u jednu


30/31

katedru hrvatsku a druguslavonsku". Ovde je oevidno, da se pod katedromjezika slavonskog rasumevao onaj isti jezik srpski, to ga je Gaj po sopstvenompriznanju uzeo od Srba, te ga u celini uveo u knjievnost hrvatsku.

Premda je opa elja puka hrvatskog bila, da se Hrvati posve oproste ilirizma i

jezika srpskog; i ako se to najzad i u novinstvu zahtevalo, ipak setokavtina nikako nije iz hrvatske knjievnosti ispustila, nego je i u sve kole izvanja uvedena. Ona poe malo po malo prodirati i u javni i u privatni ivotskoro svih Hrvata, te posta ak i zvanini zemaljski jezik cele trojednekraljevine.

Tako, kada je Veber Tkalevi 1885. g. kazao uskuptini Matice Hrvatske", daprimeuje, kako neki mlai pisci hrvatski sve to vie prijanjaju uz nain pisanjakoji se obino zove srpski"a to je tokavtina, i da on taj isti jezik naziva ihrvatskim samo za to, to njime danas govore i neki Hrvati, to je on i suvieskroman bio, naroito prema onome, to su pojedini Hrvati o srpskom jezikugovorili i pisali. Njima nije ba nita smetalo, da svojataju jezik srpski zajednosa slovenakim, pored sveg toga, to je narod hrvatski jo i u XVIII. vekunazivao kajkavtinu samo slovenakim kranjskim, i to je tokavtinu sve donaih dana svako ivi od Hrvata smatrao kao jezikvlaki"t. j. srpski. Danaspak, poinjui od poslednjeg seoskog pisara, pa sve do univerzitetskogprofesora, nema ni jednog Hrvata, koji drsko ne tvrdi, da je tokavtina jezikhrvatski, izuzimajui prost narod, a osobito kajkavce, koji jo uvek smatrajutokavtinu kao vlaki" t. j. kao srpski jezik.

Razgledamo li malo bolje kod nae brae Hrvata tu udnu pojavu zasvojatanjem tuih jezika, videemo, kako su oni upravo od najstarijih davninaveoma silno naginjali za prisvajanjem tuih narodnih obeleja, a naroito tuihjezika. Tamo je bilo vremena, kad su se Hrvati sluili iskljuivo latinskimjezikom; kanje su primili jezik maarski, onda slovenaki-kranjski, pa zatimnemaki i najzad evo gde primie i na srpski jezik. Kako je izvreno toprimanje naeg jezika, mi smo potanko razloili u ovoj naoj knjiici i sudeipo tome, moemo ponovo kao sa svim pouzdano zakljuiti i rei: da su jedinipravi Hrvati oni koji govore akavski. Oni pak Hrvati koji govore kajkavski i

tokavski takoe su Hrvati samo to ne govore svojim, nego tuim srpskim islovenakim jezikom. Ali takovi Hrvati nisu pravi, jer su postali odpohrvaenih Slovenaca i Srba, te su kao takovi koje politikom, a koje kolom icrkvom stvoreni. Ne emo dakle preterati ni malo, ako kaemo, da je pojamtakovog novog hrvatstva puki politiki pojam. I tako dakle moemo zavritiovu nau knjiicu sa neoborivim dokazima potvrenom istinom: da su tokavcisamo Srbi a tokavtina da je samo jezik srpski!


31/31

Preuzeto iz digitalne biblioteke:

http://kovceg.tripod.com/1895_milanovic_hrvati_srpski.htm
http://www.istorijabalkana.com/

Documents

Srpski Jezik i Hrvati