STILSKE FIGURE

Neobični izrazi u jeziku, u kojima riječi znače nešto drugo od onoga što smo naučili, ili na šta smo navikli, nazivaju se stilske figure, ili stilska izražajna sredstva. Npr. umjesto rečenice Pao je snijeg, možemo kazati zemlju je pokrio bijeli pokrivač.

Svakako najčešća stilska fi gura je EPITET (< grčki T epitheton, “dodatak”, “pridjevak”). Formalno gledajući, to je pridjev koji stoji uz imenicu i ističe jednu od osobina imenovane pojave: suho drvo, čvrst orah, bijedan čovjek, modro nebo, bistra voda, biserni zubi, vatrena ljubav i sl. U stvari, upravo zahvaljujući svom atributu, imenica ima koliko-toliko konkretno značenje: riječ “drvo” bez atributske odrednice semantički je sasvim neodređena. Za razliku od običnog atributa koji precizira značenje imenice, epitet ima neku dodatnu stilsku funkciju. Obično se smatra da on “ima svrhu da izazove određen čuvstveni dojam, pa mu nije zadaća da obilježi sam predmet kako se on javlja našim osjetilima, nego više da razvije svijet čuvstava što ga taj predmet treba da izazove u čitaoca”

Objasni epitete: biserni zubi, rajski zvuci, uvrijeđeno, ucvijeljeno žensko srce, ledena magla.

Ali od banalnih epiteta treba razlikovati tzv. stalne epitete (epitheta perpetua), koji su se u književnoj tradiciji uobičajili kao očvrsli a atributi i koji predstavljaju važno stilsko sredstvo vezivanja poetskog teksta za određenu tradiciju. Npr. Bijeli dvori, mrki brci, stara majka (epska poezija).

Druga najuobičajenija fi gura značenja je POREDBA (usporedba ili poređenje; grčki homoeosis, lat. simile), tzv. “fi gura analogije”, koja je isto e toliko uobičajena u svakodnevnom govoru kao i u književnosti: “plašljiv je kao zec”, “jak je kao bik”, “zubi su joj kao biseri”, “rat se rasplamsao kao požar”, “laknulo mu je kao da mu je pao kamen sa srca”, “gleda kao tele u šarena vrata” itd. U svim tim slučajevima jedna stvar (predmet, osoba, situacija, stanje ili zbivanje) određuje se pomoću druge stvari na koju ona liči ili podsjeća. Uobičajena i česta u svim tipovima diskursa, poredba je zapravo univerzalni oblik govora i mišljenja. Uspoređivanje je temeljan način na koji čovjek spoznaje stvari oko sebe i na koji ih objašnjava drugome: nešto što je manje poznato ili još nepoznato određuje se pomoću nečega što je slično a više poznato. Kao fi gura javlja se onda kad se u vezu po sličnosti dovedu dvije međusobno različite stvari, koje ne pripadaju istoj pojmovnoj sferi. “Ivan je visok kao njegov otac” je poređenje, ali nijefi gura. “Ivan je ljut kao ris”, ma kako bilo uobičajeno, to, međutim, jeste. U formalnom smislu poredba može biti više ili manje razvijena, ali se uvijek zasniva na istom unutarnjem odnosu: A je kao B, čak iako se ono “kao” izostavi (“zubi su joj dva niza bisera”, “on mu je trn u oku”i sl.).

Uspostavljajući nove veze među stvarima, poredbe u poeziji imaju značajnu ulogu, jer otkrivaju sličnost među različitim stvarima, što je, po nekima, i suština pjesničke umjetnosti.

Otkrivajući sličnost između različitih stvari, poređenje može ostvariti najrazličitije stilističke efekte: ono konkretizira sliku i čini je upečatljivijom, ono daje iskazu nešto od ornamentalnog veza čipke i čini ga dekorativnim, ono izražava jedno emocionalno iskustvo koje drukčije ne bi moglo biti izraženo.

A na duši osta, k’o skrhana biljka,

Il’ k’o tužan miris uvelog bosiljka,

Jedna teška rana, težak uzdisaj.

(Đura Jakšić, Na Liparu)

U osnovi METAFORE je poredba. Ali dok je poredba fi gura analogije (A je kao B), metafora je fi gura identifi kacije (A jest B). Poredba je eksplicitna, metafora je implicitna. U poredbi predmeti koji su dovedeni u vezu čuvaju svak svoj identitet. U metafori oni se poistovjećuju. U završnim stihovima Šimićeve Pjesme jednom brijegu “brijeg” u postaje “plava skamenjena vječnost”. E Quintillian je, međutim, minimizirao tu razliku, pa je metaforu defi nirao kao “skraćeni oblik poredbe”. Međutim, za razliku od poredbe, metafora ne ističe samo sličnost između dva predmeta već i sugerira jedan novi, treći predmet, koji je bez imena i koji bi bez metaforičkog izraza ostao neiskazan. Metafora je dugo bila smatrana pjesničkim “ukrasom”. Međutim, ona predstavlja jedan od osnovnih strukturnih mehanizama samog jezika. Izrazi kao “noga stola”, “grlo boce” ili “krilo prozora” pokazuju da je metaforička zamjena vrlo produktivan postupak označavanja pojmova koji traže svoje ime. Termini kao što su “radio valovi” ili “korijen riječi” također dobro ilustriraju u kojoj mjeri se metafora javlja kao kreativni princip jezika. Ali osim takvih riječi koje su po porijeklu metafore, u jeziku su se ustalile i mnoge prave metafore, kojima se svi često služimo, jer nam omogućavaju da brzo i učinkovito ukažemo na jedan poseban aspekt neke pojave ili situacije: “zasuo nas je bujicom riječi”, “pao je u vatru”, “sledio se od straha”. (METAFORA Grčki “prenošenje”, fi gura je kojom se značenje s jedne riječi prenosi na drugu, i to tako što se zamjenjuju predmeti po njihovoj sličnosti. Pravo značenje je određeno kontekstom. Recimo, rečenica “Zasjala je nova zvijezda” ima jedno značenje u članku iz astronomije, a sasvim drugo u vijesti sa estrade. U poeziji metafora često označava nijanse značenja koje se zapravo drukčije ne bi mogle ni izraziti.)

PERSONIFIKACIJA

Od latinske riječi persona, “osoba”, personifi kacija, ili grčki prozopopeja, nastaje kad se predmetima, prirodnim pojavama, životinjama ili biljkama pridaju ljudske osobine, ili kad se navode da govore kao ljudi. Pomoću personifi kacije pjesnik humanizira svijet oko sebe, oživljava ga i dovodi u prisniju vezu s čovjekom:

Tu potok vedro-sjajan

Planinski strah žubori…

(J. Grčić Milenko, Planinska slika)

Ili: Vjetar podsjeti lijeske, i one se šaptom krste…

(S. Kulenović, Stećak)

Ili: Ko nemirna savjest što prvi put spava,

Tako spava more u nemom blistanju,

Čempresova šuma bdije…

(J. Dučić, Selo)

POREDBA

Grčki homoeosis, latinski simile, poredba, ili poređenje, jedna je od osnovnih fi gura pjesničkog govora, koja dovođenjem u vezu dva predmeta po sličnosti na poseban način osvjetljava predmet o kojem je riječ:

Kao zlatne toke krvlju pokapane,

Dole pada sunce za goru, za grane.

(Jakšić, Veče)

ALEGORIJA

Složenica od grčkih riječi allo, “drugo” i agoreio, “govorim”, označava fi guru prenesenog značenja, u kojoj jedna stvar (predmet, situacija ili prizor) označava drugu stvar. Slična je metafori, ali se proteže na cijelu sliku ili čak na cijelu radnju. Zato je neki nazivaju “proširenom metaforom”. Međutim, dok metaforička intuicija proizvodi opalescentno značenje, koje se ne može uvijek točno odrediti, alegorijska vizija je određenija: jedan krug pojava u potpunosti se odnosi na drugi krug pojava. Česta je u poslovicama, a i zagonetke se gotovo redovno zasnivaju na takvoj alegorijskoj slici:

Gradi ražanj a zec u šumi.

Svadili se vrapci oko tuđe prohe.

U svakom žitu ima kukolja.

Ko istinu gudi gudalom ga po prstima biju.

Bijeli konj sve polje preleti, kopito ne pokvasi. (Mjesec)

Mrtvi živoga nosi preko nepočin-polja. (Barka)

Dva puta do neba sežu. (Oči)

Pade biser u selo, selo biser pokupi. (Kiša)

Bijele pčele na tlo sjele; oganj pade, njih nestade.

(Snijeg i sunce)

Alegorija je bila omiljeni “poetični oblik” narodnog pjevača. Na primjer, u pjesmi Ropstvo Janković Stojana, u kojoj se govori kako je Stojanova žena devet godina vjerno čekala svog muža da se vrati iz ropstva i kako je onda počela popuštati pred navalom prosaca, ali je to prekinuo Stojanov povratak, cijela se ta priča sumira u alegoriji:

Vila gnijezdo ptica lastavica,

Vila ga je za devet godina,

A jutros ga poče da razvija.

Doletje joj siv-zelen sokole,

Pa joj ne da gnijezdo da razvija...

ANTITEZA

Grčki antithesis, “suprotnost”, figura je koja dovodi u vezu dva pojma po suprotnosti ili koja sučeljava neke krajnosti, kao u narodnoj poslovici “Ko visoko leti nisko pada”; ili: “Ja bosiljak sijem, meni pelin niče”.

PERSONIFIKACIJA

Od latinske riječi persona, “osoba”, personifi kacija, ili grčki prozopopeja, nastaje kad se predmetima, prirodnim pojavama, životinjama ili biljkama pridaju ljudske osobine, ili kad se navode da govore kao ljudi. Pomoću personifi kacije pjesnik humanizira svijet oko sebe, oživljava ga i dovodi u prisniju vezu s čovjekom:

Tu potok vedro-sjajan

Planinski strah žubori…

Ili: Vjetar podsjeti lijeske, i one se šaptom krste…

Ili: Ko nemirna savjest što prvi put spava,

Tako spava more u nemom blistanju,

Čempresova šuma bdije…