STRAST ZA MOLITVOM - adventisti.hr · Strast za molitvom prelom.indd 10 3/12/2014 8:16:28 AM. 11 Isus je nekako pronalazio vrijeme za molitvu pa bi radi toga ostajao budan cijele

Tim Crosby, Ruthie Jacobsen, Lonnie Melashenko

STRAST ZA MOLITVOM

Strast za molitvom prelom.indd 1 3/12/2014 8:16:28 AM

NakladnikZNACI VREMENA

www.znaci-vremena.com

IzvornikA PASSION FOR PRAYER

by Tim Crosby, Ruthie Jacobsen, Lonnie Melashenko

UrednikMario Šijan

PrijevodSunčana KolarićBoris Krmpotić

LekturaTihana Karika

KorekturaNadica Đidara

Tisak ZNACI VREMENA

Zagreb, 2014

ISBN 978-953-183-217-5


Tim CrosbyRuthie Jacobsen

Lonnie Melashenko

STRAST ZA MOLITVOM


CIP zapis dostupan u računalnom kataloguNacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu

pod brojem 892995

ISBN 978-953-183-217-5


KAZALO

1 „U početku Bog” . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7

2 Moliti za velike stvari . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1 9

3 Nevjerojatna snaga slavljenja . . . . . . . . . . . . . . . . 2 9

4 Iscjeljujuća molitva . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4 3

5 Kad mislimo da nam Bog ne odgovara . . . . . . . . 5 5

6 Molitva koju Bog uvijek uslišava . . . . . . . . . . . . . 6 9

7 Čimbenik iznenađenja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 8 3

8 Otvorimo srca molitvom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1 0 1

9 Obuhvatite molitvom svoje voljene . . . . . . . . . 1 1 3

10 Srušimo duhovna uporišta neprijatelja . . . . . . 1 2 7

11 Molitva niz vjetar . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1 3 9

12 Kako uhvatiti vjetar? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1 5 1

Dodatak: Neka od najvećih Božjih obećanja . . . . . 1 6 3



7

1

„U početku Bog”

Molim Vas, pođite s nama na zamišljeni izlet u divan dom za odmor. U dnevnoj sobi usamljen sjedi dostojanstveni sjedokosi čovjek. Njegovateljice ga poslužuju, no nema bliskoga prijatelja. Saznali smo da je on osnivač ovoga odmorišta i da ima puno dje-ce, no ona ga rijetko posjećuju. Povremeno ga nazovu, ali ne raz-govaraju dugo i nitko od njih nije mu blizak.

Znate li tko je taj starac?To je Bog.Mislite li da se Bog ikada tako osjeća? Stvorio je svijet, daje

nam život, spasenje i mnoge male užitke, ali mi mu tako rijet-ko zahvaljujemo ili Ga se sjetimo. Oh, da, zborovi anđela prate Ga i okružuju, no ipak se mora osjećati usamljenim zbog svoje otuđene djece – zbog nas koji tako malo vremena provodimo u zajedništvu s Njim.

Pogledajmo sada drugu sliku: zamislimo tog sjedokosog gos-podina u čijem krilu leži mačka. On ju miluje dok ona prede i uživa trljajući glavom njegovu ruku. Taj čovjek nije više usamljen jer je našao prijatelja. Premda dlakavo biće nije doraslo njegovim intelektualnim potrebama, emocionalna je potreba za ljubavlju i


8

sućuti zadovoljena. Možete biti sigurni da mačka dobiva najbolju hranu i skrb od svoga prijatelja.

Bog čezne za zajedništvom sa svojom djecom, „s ovcama paše Njegove“, baš kao što vi i ja volimo provoditi vrijeme sa svojim ljubimcima.

Dok su Tim i Carol Crosby živjeli u Kaliforniji, imali su dva čistokrvna perzijska mačka: Sir Barnuma i Sir Baileyja. Predivno su izgledali, no bili su siromašni ljubavlju – mazili su se uz nogu uglavnom samo kad su im zdjelice za hranu bile prazne. Tim i Carol uz njih nikada nisu bili sretni. Bili su razočarani što su ži-votinje željele biti s njima samo kad su nešto trebale; razočarani što su ti skupo plaćeni ljubimci pokazivali tako malo sklonosti prema njima.

Osjeća li Bog isto prema vama?No sada Crosbyjevi imaju Beaupouff, dugodlaku bijelu mač-

ku. Premda nema pedigre kao prethodnici, puno je srdačnija. U tome je vrijednost, unatoč manjku pedigrea i unatoč neuredno-me leglu.

Što Bog od nas želi kao prvo i najvažnije? Što roditelj želi od djeteta ili vlasnik kućnoga ljubimca od svoje životinje? Savrše-nost? Službu? Ne, već ljubav. Ono što Bog kao prvo i najvažnije želi od nas jest naše prisno prijateljstvo i ljubav. Sigurno se Bog katkad osjeća kao poslovično usamljena žena čiji je muž uvijek odsutan dok zarađuje novac i nikada nema vremena za nju. Bog želi da provodimo vrijeme s Njim prije no što naporno radimo za Njega. Želi da poput mačke predemo u Njegovom krilu.

Možda niste ljubitelj mačaka – u redu, popričajmo o psima. Znate li da je engleska riječ canine (to znači pseći ili pasji) poveza-na s grčkom riječju za bogoslužje? To je grčka riječ proskuneo koja je korijen riječi za pojam pasji. No, u kakvoj su vezi bogoštovlje i pas?

Razmislite o tome. Vjerojatno ste osobno iskusili pseće laska-nje: pas koji je sretan kad vas vidi, poskakivat će naokolo, nalik slavljeničkom plesu, radosno mašući repom u vašoj nazočnosti i čineći sve što može da bi vam svojim psećim jezikom rekao da ste


9

vi netko poseban. Može čak i skočiti na vas da bi vam se približio tražeći vaše lice. To je bogoštovlje. Poskakivati pred Gospodom. Presti u Njegovome krilu. Privinuti se uz Njega. Tražiti Njegovo lice. Naši nas ljubimci mogu nečemu naučiti.

Krenuti u dnevnu bitku i pritom i ne pozdraviti Boga nije samo nepreporučljivo, već i neprirodno. Mitzi, bivša pudlica Cro-sbyjevih, nikada nije učila o vjeri. No, kad ju ujutro puste, ona po prirodi dođe pozdraviti gazdu prije nego što se zabavi igračkama ili čak i prije nego što iziđe privučena zovom prirode.

Kao što rekosmo, mogli bismo nešto naučiti...~

Prve riječi u Bibliji su: „U početku Bog...” To je recept za du-hovni napredak.

Bog je u početku kaos pretvorio u vrt. Ohrabrujuće je znati da će ta žalosna zbrka grijeha koju vidimo u nama na kraju završiti dobro jer je tako i počelo – čak i onda ako je negdje u sredini krenulo po zlu.

„U početku Bog” velika je životna lozinka. Tražimo od Boga na početku svakoga dana da On pomogne obnoviti duboke izvo-re naših duša istom stvaralačkom snagom kojom je oblikovao môra i sve što je u njima. Baš kao što je Duh Božji lebdio nad bezdanom i počeo sređivati prvotni kaos pretvarajući ga u red i obilje, tako se Duh Sveti kreće nad dubokim skrovištima srca ujutro kad dođemo k Njemu i čini nas plodnima. Ujutro, dok je srce svježe i otvoreno, mi otjeramo tjeskobne brige toga dana, otvaramo vrata zajedništvu s Bogom i hranimo se Njime.

Nije lako pronaći vrijeme za dosljedan molitveni život. To čak ni Isusu nije bilo lako. U Luki 5,16 piše da se Isus često sklanjao na samotna mjesta kako bi se molio. Prema Marku 1,35 običavao je ustati rano, u cik zore, i odlazio moliti na skrovito mjesto – usmjeravajući svoj život ispravno. Upravo zato što se povlačio iz mnoštva, Krist je mogao povući to mnoštvo za sobom. Obično se misli da Mu je bilo lako odvojiti vrijeme za molitvu jer je živio u drugo vrijeme: nije se radilo od 9.00 do 17.00 sati, nije bilo tele-


10

vizije i kućanskih poslova. Je li? Pogledajmo jedan običan dan u Isusovom životu i prepreke koje je trebao svladati da bi mogao moliti. Katkad nije vrijedilo ustati prije zore jer bi Ga narod sli-jedio (Luka 4,42). Tako je jednom otišao u osamu. Ili je to tek pokušao.

Herod je nedavno odrubio glavu Ivanu Krstitelju. Isus je osje-tio potrebu za razmišljanjem i molitvom. Matej nam kaže: „Kad je Isus to čuo, povuče se odande lađom na samotno mjesto, u osa-mu.” No, to se nekako saznalo. “Dočuo to narod pa pohrli pješice za Njim iz gradova. Kad On iziđe, vidje silan svijet, sažali Mu se nad njim te izliječi njegove bolesnike.” (Matej 14,13.14)

Isus nije planirao povesti sa sobom 5000 ljudi na skrovito mjesto. Život Mu je, poput našega, često bio isprekidan. Zapravo, neka od Njegovih najvećih djela bila su odgovor na te prekide. Isus je često svoje planove stavljao nastranu kako bi ljude izvu-kao iz nevolje u koju su upali jer su loše planirali. Nije bio kuhar, no morao je odgoditi svoj molitveni život da bi nahranio 5000 ljudi. Promislite: obrok za 5000 ljudi bio je prekid! Ne zaboravite to kad sljedeći put vaši planovi budu prekinuti radi nekoga tko je u potrebi.

Konačno je došlo vrijeme da ljudi pođu kući. „I odmah prisili učenike da uđu u lađu i da se prebace prijeko dok On otpusti mnoštvo. A pošto otpusti mnoštvo, uziđe na goru, nasamo, da se pomoli. Uvečer bijaše ondje sam.” (Matej 14,22.23)

Ahhh, konačno je sâm. Na kraju dana mogao je svoje srce ko-načno otvoriti Ocu. Imao je nekoliko sati za sebe prije no što Ga je služba ponovno zvala. Dvanaest iskusnih ribara zovu Ga upla-šeni i izvan pameti zbog sezonske oluje na Galilejskom jezeru. I usred huke vjetra i unatoč velikoj udaljenosti, Isus je čuo njihov vapaj. Božji Sin koji je, da bi se približio svom Ocu, imao „borbeni počinak” poslije dugačkoga dana službe, sad kreće prema lađi u kojoj su učenici da bi uklonio njihov strah jer se golemi valovi poigravaju njihovom lađom.

Samo oni koji su se hrvali s Bogom mogu mirno hodati kroz oluju.


11

Isus je nekako pronalazio vrijeme za molitvu pa bi radi toga ostajao budan cijele noći. Danas većina nas ima puno više vreme-na za molitvu nego što je imao Isus jer nemamo oko sebe mnoš-tvo ljudi koje nas slijedi i ovisi o svakoj našoj riječi.

~Možda je jedan od razloga što nemamo želju provesti vrijeme

s Bogom kao što je Isus činio u tome što ne znamo kako ispravno moliti da bismo Mu omogućili da u našim srcima pobudi izvor radosti. Molitva je teret zato što nije veza s ljubavnikom. Umjesto toga, više nalikuje nalogu tajniku: „Učini ovo, ono i druge stvari – sve to do 17 sati, molim.”

Svoju duhovnu zrelost možemo donekle procijeniti zado-voljstvom u svojim molitvama. Nezreli kršćani troše većinu mo-litvenoga vremena na popis svojih osobnih želja: „Daj mi ovo,” „Pomozi mi da učinim ono.” Bog je njihov štit i glavni sluga. Oni kažu Bogu što od Njega žele i On izvršava njihove želje.

Ali ne uvijek, a to ga čini prilično lošim slugom.Zreli kršćani također mole za svoje osobne potrebe, no to

ne obuhvaća većinu njihovih molitava. Molitve zrelih kršćana usmjerene su puno više na proslavljanje Boga i zahvaljivanje te na posredovanje za druge jer oni shvaćaju tajnu koju je prvi izrazio David Yonggi Cho:

Kad mi ispunjavamo Božje potrebe, On će ispuniti naše.

To je jedno od najdubokoumnijih načela kršćanskoga života. Isprva zvuči gotovo bogohulno. Bog nema nikakvih potreba, zar ne? Koje bi bile moguće potrebe koje bi Bog imao, a koje bismo mi mogli ispuniti?

Jeste li ikada zapazili prve tri riječi i posljednje tri riječi u nizu od pet svezaka koji je pod naslovom Velika borba napisala ame-rička spisateljica Ellen G. White? Prve tri riječi u knjizi Patrijarsi i proroci i posljednje tri riječi u knjizi Velika borba su: „Bog je ljubav.”

Ljubav ima neizmjernu snagu za druženje i zajedništvo. U knjizi Isusov život piše: „Naš Otkupitelj žeđa za tim da Ga upo-


12

znamo. On je gladan sućuti i ljubavi onih koje je otkupio svojom krvlju. Neizrecivom željom čezne da pođu k Njemu i imaju ži-vot.” (str. 135)

Bog je žedan vašega zajedništva. Vidite, imate jedinstveno iskustvo s Njim – jedinstveno svjedočanstvo. Možete Ga shvatiti na jedinstveni način, na način na koji ne može nitko drugi. On je svakome od nas darovao poseban milosni dar. On čezne da u vama otkrije jedinstveni dio svoje osobnosti. On ima potrebe koje može zadovoljiti samo naše srce kad je posebno „oblikovano”. Bog žudi uživati u vašem društvu.

Gospod se već pobrinuo za sve što ćemo ikada trebati: ne samo za naše spasenje, već također za našu sreću. Omogućio nam je vječnost svojom krvlju na križu. Sve što traži zauzvrat jest naša ljubav. Pretrpio je sramotu umjesto radosti koja je bila pred Njim (Hebrejima 12,2). Vi ste dio te radosti. Naše su molitve po-put miomirisa tamjana koji se uzdiže k Bogu (Psalam 141,2; Ot-krivenje 5,8). One „zaslađuju” Njegov život i čine ga ugodnijim.

Želite li vidjeti Božju čudotvornu snagu u svom životu, nau-čite provesti vrijeme obožavajući Ga. Odložite na trenutak svoj popis želja i naprosto „predite” u Njegovoj prisutnosti. Recite Mu da ste bez Njega ništa. Pozovite se na ono što je obećao Abraha-mu u Postanku 15,1: „Ja sam ti zaštita; a nagrada tvoja bit će vrlo velika!” Recite Mu da je On jedina nagrada koju želite, da je vaša najveća želja uživati u osmijehu Njegovoga lica. Priznajte Mu svo-ju nesposobnost da Ga ljubite onako kao što On ljubi vas i tražite od Njega da vas ispuni glađu i čežnjom za Njime. Tražite Duha Svetoga. Recite Mu detaljno koliko cijenite sve ono što je On uči-nio za vas i koliko malo to shvaćate. Molite Ga da vas nauči kako da Ga proslavite, da imate stav zahvalnosti.

Ako Ga ne volite, ako ne cijenite sve ono što je On učinio za vas, tad mu recite koliko biste Ga željeli voljeti i cijeniti. To je dovoljno i Bog to prihvaća. I kad stavite Boga na prvo mjesto i is-punite Njegove potrebe, On će se pobrinuti za vaše jer Bog uvijek daje bolje od onoga što dobiva.


13

Zajedništvo s Kraljem nad kraljevima vrhunsko je iskustvo u svemiru. To je konačna nagrada koju možemo početi uživati već sada.

Mi, pala bića, dopustili smo da zemaljske stvari iz naših ošte-ćenih srca istisnu ljubav prema Bogu. Ali ako tražimo od Gospoda da nas obdari čežnjom za Njime – težnjom prema Njemu – On će to učiniti. Bog nam je obećao: „Sva radost tvoja neka bude Jahve: On će ispuniti želje tvoga srca!” (Psalam 37,4) Kako vaše iskustvo s Bogom bude sazrijevalo, mogao bi se promijeniti i način na koji shvaćate ovaj redak iz psalma. Isprva možda pomišljate: „Ako je Gospod sva moja radost, onda će mi On dati stvari koje stvarno želim.” Bog će tada nalikovati sredstvu kojim ostvarujemo svoj cilj. No, sve ćete više otkrivati da je upravo Bog ono što stvarno želite.

Puno se predivnih stvari događa ljudima koji mole. No, naj-divnije od svega je da smo molitvom uvučeni u duhovnu bliskost s Bogom. A bliskost s Bogom konačna je nagrada. To je najbolja mogućnost u cijelome svemiru. Mala djeca misle da je bombon najveća nagrada, no to nije to. Odrasli drže da je to snaga, ili bo-gatstvo, ili prestiž, ili sigurnost, ili romansa, ali nije. Prisno prija-teljstvo s Bogom je ona konačna i prava nagrada.

U knjizi G. K. Chestertona i C. S. Lewisa The Riddle of Joy, urednika Michaela H. MacDonalda i Andrewa A. Tadieja, Peter J. Kreeft citira Augustinov misaoni pokus iz njegove propovijedi pod naslovom Iz čiste ljubavi Božje. „Zamislite”, kaže Augustin, „da vam se Bog objavi i kaže da bi načinio ugovor s vama, da bi vam dao sve što poželite i ispunio sve želje vašeg srca, osim jedne stvari. Možete imati sve što zamislite; ništa vam neće biti neostva-rivo i ništa neće biti grešno i zabranjeno za vas. Ali na kraju vam Bog kaže: Nikad nećeš vidjeti moje lice.”

Zar bi – pita Augustin – nakon što čujete ove posljednje ri-ječi, strašna hladnoća obuzela vaše srce kad u njemu ne bi bilo ljubavi za Boga i kad ne biste imali želju za Njim? Zapravo, ako ne biste prihvatili taj ugovor, to bi značilo da zaista iznad svega ljubite Boga jer pogledajte što ste upravo učinili: odustali ste od cijeloga svijeta – i više od toga – radi Boga. Jedan od autora te


14

knjige spotaknuo se na ovu izjavu 30. lipnja 1995. godine i u nji-hovom časopisu napisao: „Prošlo je tek nekoliko sati otkako sam prvi put ovo pročitao. Još sam uvijek osupnut svojim čuvstvenim ganućem koje sam doživio. Čim sam počeo razmišljati o tom pita-nju, iz mog je uma odjednom poletjelo: Ne!, a potom me obuzela tuga. Nikada, nikada, nikada, jecao sam opet iznova. Zamišljao sam kako gubim najljepši i konačni san. Bilo je to tek trenutak prije no što sam se mogao sabrati te je konačno nastupila blaga i tiha radost.”

~Bog nas preko proroka Jeremije poziva na bliski molitveni od-

nos s Njim. „‘Jer ja znam svoje naume koje s vama namjeravam’ – riječ je Jahvina – ’naume mira, a ne nesreće: da vam dadnem budućnost i nadu. Tada ćete me zazivati, dolaziti k meni, moliti mi se i ja ću vas uslišati. Tražit ćete me i naći me jer ćete me tražiti svim srcem svojim.’” (Jeremija 29,11-13)

A u Jeremiji 33,3 On kaže: „Zazovi me, i odazvat ću ti se i obja-vit ću ti velike i nedokučive tajne o kojima ništa ne znaš.” Bog ima obilje darova za one koji Ga traže.

Zajedništvo s Bogom je predivno iskustvo. Ne govorimo o ne-koj superiornoj pobožnosti i moralnosti, već o trajnoj radosti. Ne mislimo o tome da Boga učinimo svojim „lakomislenim partne-rom”. Smjelo pristupajmo prijestolju milosti (Hebrejima 4,16), ali ponizno – diveći se Bogu i poštujući Ga. Prisnost treba njegovati – ona ne dolazi sama po sebi. No, kad ju jednom steknete, ništa se na ovom svijetu ne može usporediti s njom.

Kako ju možete steći? Ona dolazi kroz službu drugima i kroz molitvu. Zašto već danas ne uzeti molitvu ozbiljno? Na početku ne pretjerujte. Program tjelovježbe nikada ne biste počeli mara-tonom pa umjesto sat vremena molitve dnevno, započnite s dese-tak minuta i svakoga tjedna povećajte za minutu. Izaberite odre-đeno mjesto i vrijeme tijekom dana te tako stecite naviku tijekom više mjeseci. Ne možete li se usredotočiti dok klečite, molite se dok šetate. Kad ste sami, molite glasno. To pomaže koncentraciji i molitva će imati veći učinak, barem u jednoj molitvi. Imajte u


15

džepu malu bilježnicu i upišite kad vam sine neka dobra zami-sao (molitva nadahnjuje kreativnost), zatim opet usmjerite misli natrag i nastavite molitvu. Uskoro ćete s veseljem očekivati svoje vrijeme s Bogom. Isprva će molitva mijenjati vas, a onda možete početi raditi na promjeni svoga svijeta.

O, da, za to je potrebno vrijeme. Kad počnete odvajati zna-čajno vrijeme za susret s Gospodom, u početku ćete se možda „natezati” s neposlušnim osjećajima koji se „ritaju” i „viču” dok ih ne dovedete u red. To ne mora biti laka zadaća prvih nekoliko puta, što je iskusio Oswald Chambers kad je odjednom započeo odvajati sat vremena dnevno za molitvu.

Katkad bi poneki od osjećaja „iskočio” i poviknuo: „Ne želim biti ovdje!” te bi pobjegao sanjareći pa bi ih Chambers „hvatao za rep“ i vodio natrag. U početku je to bio prilično naporan posao.

No, kao što zna svaki psiholog – najbolji način da promijeni-mo svoje osjećaje jest promjena našega ponašanja. Ustrajete li na tome poput Chambersa, vidjet ćete da će se ti osjećaji ubrzo smi-riti jer će shvatiti da ste na službi. Povremeno mogu prigovarati, no znajući da trebaju ići dalje.

Onda odjednom, jednog slavnog dana, poslije mjesec ili dva ustrajne molitve, jedan od najneposlušnijih osjećaja poskočit će i reći: „Slava!”, a drugi će uzviknuti: „Aleluja!” Cijelo će vaše biće biti sretno usklađeno u praktičnom iskustvu molitve i otkrit ćete radosnu prisnost s Bogom.

Možda u svom srcu upravo osjećate nježni i tihi glas koji vas poziva da kleknete i razgovarate s Njim ili da iziđete u tamu šeću-ći vrtom, niz ulicu ili poljskim putem i tako svoje najdublje tajne podijelite s Njim. Taj tihi glas koji čujete – to je Bog koji kuca na vrata vašega srca govoreći: „Možeš li doći i moliti sa mnom? Uči-nit ću taj trenutak vrijednim truda.”

Ako je krajnja želja vašega srca usmjerena na Njega, tko zna što bi vam se moglo dogoditi? Katkad Bog iznenađuje one koji Ga traže i nenadano ih obasipa milošću – čak i kad upravo prola-ze kroz životne aktivnosti.


16

Pogledajmo što se dogodilo Brennanu Manningu. Prekinuo je s djevojkom Barbarom da bi otišao u samostan i zaredio se. Brat se za iznos od 50 dolara okladio s njim da neće tamo izdržati ni tjedan dana. Doista, ubrzo je Brennan shvatio da nije stvoren za duhovni život. Ono što mu se potom dogodilo izvanredno je ganutljivo i dirljivo u suvremenoj kršćanskoj literaturi. Njegovo ga je iskustvo konačno udaljilo od svećeničke službe. Oženio se i danas je popularni govornik na brojnim susretima za duhovnost i obnovu diljem SAD-a. Bît je u tome da nas Isus može susresti bilo gdje.

„Poslije tjedan dana”, piše on, „odlučio sam spakirati se. Iona-ko će me izbaciti. Izdržao sam cijeli tjedan pa mogu uzeti brato-vih 50 dolara. Nadao sam se da će me Barbara još uvijek oplaki-vati. Mogao bih ju pohvaliti za strpljivost i vječnu ljubav, pomirili bismo se, vratio bih se u Missouri pa bismo se u lipnju vjenčali. Bila bi to uska staza mog bijega od pokusa sa smrću.

Spakirao sam putnu torbu i otišao u ured oca Augustina kako bih ga izvijestio da odlazim. Nije bio u uredu. Odlučih zastati u kapelici i pozdraviti se s Bogom. ‘Hvala ti, Bože, (ovdje sam ja, Richie) što si mi pokazao da svećenički poziv nije za mene. Mo-lim te da me Barbara čeka dok se ne vratim u Brooklyn. Kao znak dobre volje, ići ću redovito na misu jednom tjedno, tijekom cijele godine. (Pomislio sam da će Ga zadiviti kad vidi da nije imao posla s nekom površnom osobom). Bože, sad te pozdravljam i vidimo se u Brooklynu.’

Vratio sam se u ‘sjedište moći’, no otac Augustin još nije bio došao. Nipošto nisam želio izbjeći „herojstvo“ pa sam odlučio vratiti se natrag u kapelicu i za Boga napraviti nešto veliko. Iako se to nije tražilo, posjetio bih svaku od 14 križnih postaja. Zgra-bio sam knjigu i slijedio upute. Na prvoj postaji, gdje je Isus osu-đen na smrt, pročitao sam molitvu, brzo kleknuo kao da sam osjetio miris dima u zgradi i požurio na drugu postaju. Pomislio sam da ću možda, kad budem radio za The New Yorker, preina-čiti te arhaične molitve u suvremeni izričaj i tako učiniti uslugu


17

Crkvi. Možda će me Papa promaknuti u viteza svetog Grgura ili nešto slično.

Nakon što sam 11 minuta molio i klečao, zaustavio sam se na dvanaestoj postaji: Isus je umro na križu. U odjeljku knjige pisalo je: ‘Klekni.’ Spustivši se na koljena, začuo sam iz oko pet kilo-metara udaljenoga karmelićanskog samostana kako sa zvonika odzvanja Angelus. Bilo je podne.

Pet minuta poslije 15 sati podigao sam se s koljena i otišao u potragu za Biblijom. Nikada prije nisam čitao Bibliju, no znao sam da sam trebao čitati evanđelja. U samostanu nisam mogao pronaći primjerak jer se u to vrijeme smatralo da je to protestant-ska knjiga.

Tijekom ta tri sata koja sam proveo na koljenima osjećao sam se poput dječačića koji kleči na morskoj obali. Valići su zaplju-skivali i ispirali moja koljena. Postupno su valovi bili sve veći i snažniji pa su dopirali sve do struka. Odjednom me strahoviti val, snažan poput potresa, oborio na leđa i „pomeo“ s obale. Po-dignuo me u visinu, daleko u svemir gdje sam postao maglovito svjestan da sam prenesen na mjesto na kojem nikad prije nisam bio: u srce Isusa Krista. Kad me pozvao, nije izgovorio ni „Ric-hie“ ni „Brennan“, već neku drugu riječ koju ne želim otkriti. Ta je riječ moje posebno i vlastito ime, izgovoreno s neizmjernom ljubavlju. To je najslađi zvuk koji sam ikada čuo, to je ono ime po kojem me Isus poznaje. To mora biti poput Marijina odgovora kad joj je Isus u vrtu rekao jednostavno: ‘Marijo!’ – osim što me u mom slučaju nije pozvao mojim stvarnim imenom.

U tom prvom iskustvu bezuvjetne ljubavi u svom životu, kre-tao sam se tamo-amo između blagog zanosa i smirujućega trepe-ta. Taj je osjetilni poticaj nešto što je George Maloney godinama poslije opisao kao ‘svijetlu tamu’. I kao zbunjujuću snagu. Trenu-tak koji se dugo zadržavao na bezvremenskom ‘sada’, sve dok bez opomene u jednom trenutku osjetih ruku koja je zgrabila moje srce. Jedva sam mogao disati. Bilo je to iznenadno i zapanjujuće. Svijest da sam ljubljen više nije bila blaga, meka i ugodna. Ljubav Krista, razapetoga Sina Božjega, doživio sam kao divlju, strastve-


18

nu i žestoku, poput iznenadne proljetne oluje. Poput provale pri puknuću brane, grčevito sam se trzao i nalik eksploziji poviknuo iz nutrine svoga bića. On je umro na križu za mene! Znao sam to i prije, ali na način koji je kardinal Newman opisao kao nešto apstraktno – spekulativni pojam, dalek i potpuno beznačajan za naš stvarni život i njegove probleme, tek još jedna tričarija u praš-njavoj zalagaonici vjerskih dogma. No, u zasljepljujuće sjajnome trenutku ta mi je spasonosna istina postala stvarnom spoznajom koja poziva moj um i srce u osobnu službu. Kršćanstvo više nije bilo tek moralni zakonik, već ljubavni odnos, uzbudljiva drama, nevjerojatna strastvena radost koja proizlazi iz spoznaje da ste ljubljeni i zaljubljeni u Isusa Krista.

Konačno, iscrpljen i oslabljen, osjećajući se nemoćnim i izgu-bljenim u nijemoj poniznosti, ponovno sam klečao na obali mora dok su me poput nježne plime obuzimali tihi i smirujući ljubavni valovi ispunjavajući moj um i srce spokojnošću najprisnije moli-tve i bogoštovlja.

Kad sam u 15.05 dršćući ustao s poda gledajući s nevjericom u svoj sat, zadivljen i pun strahopoštovanja i ne mogavši pronaći Bibliju, vratio se u samostansku ćeliju i raspakirao svoju torbu, znao sam da je upravo počela najuzbudljivija pustolovina moga života. Bio je to jedan novi život kojeg apostol Pavao dobro opisu-je u Kološanima 3,11 (Jeruzalemska Biblija): „Postoji samo Krist: On je sve.” (Brennan Manning, Lion and Lamb: The Relentless Ten-derness of Jesus [Choosen Books, 1986.])

Isus vas poziva da s Njim ostvarite prisno zajedništvo. Tražite cijelim srcem Njegovo lice i pronaći ćete duboko u Božjem srcu jedno posebno mjesto namijenjeno vama.


19

2

Moliti za velike stvari

Pretpostavimo da vam je na kućnu adresu jednoga dana doš-lo pismo nalik službenom, s vašim imenom natipkanim (ne laser-ski ispisanim) na omotnici. Otvarajući pismo, u zaglavlju uočava-te jednostavan tekst: „Bijela kuća“. Unutra je osobno pismo od Predsjednika SAD-a kojim vas poziva da ga nazovete u određeni dan i sat kako biste vođi nacije dali neke prijedloge oko stvari za koje biste voljeli da se promijene. „Osobno ću primiti vaš poziv”, piše pošiljatelj i dodaje: „Učinit ću ga vrijednim vašeg truda.” Do-lje, na kraju pisma nalazi se Predsjednikov potpis. Ne izgleda kao da je pisano strojem.

Kažete: „Draga, pogledaj ovo! Što misliš o tome?”Vaša supruga pročita pismo i kaže: „Da, u redu je. Kladim se

da on ima most u Brooklynu da ti ga proda – prevarit će te.”„Izgleda tako stvarno”, odgovarate joj. „Idem provjeriti.” Bira-

te telefonski broj Bijele kuće naveden u pismu kako biste ispitali stvar.

Ljubazan ženski glas odgovara: „Ovdje Bijela kuća.”Vi kažete: „Uh, ovdje __________, htio bih potvrditi je li vjero-

dostojna ova Predsjednikova ponuda koju upravo držim u ruci.”


20

„Dobro, smijem li pitati o čemu se ovdje radi?” kažete joj.Ona odgovara: „Samo trenutak, molim. Provjerit ću Vaše ime.”Službenica se uskoro vraća, ljubazno vas oslovljava po imenu

i kaže: „Ponuda je vjerodostojna. Predsjednik očekuje vaš poziv ovoga četvrtka u 22.00 sata.”

Na to vi odgovarate (sad pozorno čitajte): „Žao mi je, no ne znam hoću li imati vremena razgovarati s Predsjednikom. Naime, u to je vrijeme moja omiljena tv-emisija koju bih htio gledati, tako da u svakom slučaju zahvalite gospodinu Predsjedniku.”

Što je pogrešno u ovoj priči? Trebali ste biti uzbuđeni do krajno-sti! Tko ne bi prihvatio priliku poput ove?!?

Pa ipak, mi svakodnevno propuštamo još dragocjenije prili-ke. Svatko od nas ima otvoreni poziv za osobni razgovor s Pred-sjednikom svemira. Dokle god želimo, slobodni smo razgovarati s Onim tko je u središtu moći; imamo neograničen pristup Njego-vome prijestolju. Možemo izabrati da postanemo dio Božjeg unu-tarnjeg kruga. I povijest je pokazala da Mu možemo vjerovati, da će nas čuti i odgovoriti nam.

Zašto zanemarujemo rabiti prednost te najčudesnije od svih mogućnosti koja se ljudima ikada nudila? Kad nam život donosi nevolje i na životnu stazu pada kamenje, ne trebamo se predati. Imamo prijatelje na Nebesima!

Lonniejev posao kao govornika na radio postaji Glas proroš-tva dolazi s nagradom: kad god želi, može čitati poštu. Neka su od tih nevjerojatnih pisama osjećajna i topla; druga su duboko bolna i tragična, a napisali su ih ljudi koji se nose s mnoštvom problema. No, katkad se nađe i poneko šaljivo pismo, poput ovo-ga:

„Gospod je tako dobar prema meni, ne zaslužujem to. Prije nekoliko godina imala sam puno problema da bih dobila svoj ček socijalne sigurnosti. Rekli su: ‘Poslali smo ga’ pa sam okrivila po-štanski ured. Tako se nastavila ista stara priča. Nazvala sam našeg kongresmena. Pokušali su, no čeka i dalje nema. Rekoh: ‘To je to. Poslat ću pismo Predsjedniku.’


21

Poslije otprilike tjedan dana, primila sam telefonski poziv: ‘Ovdje Bijela kuća. Jeste li dobili svoj ček?’ Odgovorila sam da nisam, na što mi je gospođa rekla: ‘Sad ćemo se zauzeti za vas u našem Uredu za socijalnu sigurnost.’ Nisam postigla ništa.

Tri dana poslije mog poziva, nazvali su me iz Ureda za socijal-nu sigurnost: ‘Dođite odmah!’

Rekoh: ‘O čemu je riječ? Jesu li vas zvali iz Bijele kuće?’‘Zašto pitate, da, jesu! Nikad nas prije nisu zvali iz Bijele kuće.’Ne trebam vam reći da sam dobila toliko čekova da nisam

znala kojeg da zadržim.” (gospođa Adelaide Milburn, Erie, Penn-sylvania, 20. srpnja 1991.)

Zapazite zašto je Adelaide bila tako učinkovita. Išla je ravno na vrh. Povezala se s izvorom snage u ovoj zemlji i sve su se stvari odjednom pokrenule.

Svi mi imamo tu istu prednost, samo je trebamo iskoristiti. Možemo izravno pristupiti prijestolju svemira – kroz čudesnu službu molitve.

Ovu je važnu istinu otkrio mladi pastor David Cho. U to se vrijeme zvao Paul Yonggi Cho i vodio je crkvu s 3000 vjernika. Neki su od njih odlučili zatražiti od njega da s njima provodi više vremena na odborskim sastancima, u vijeću za vodstvo i drugim skupinama. No, Cho je osjetio da ga Bog poziva na novo i dublje prisno zajedništvo s Njim pa je odlučio u molitvi provoditi 4 do 5 sati dnevno. Neki od vjernika s tim se nisu složili pa su otišli. Ipak, kao rezultat cijele te stvari njihov je broj porastao od 3000 na gotovo 25 000 vjernika.

Možda vam se ovo ne čini nečim posebnim, no to je zaista bilo čudesno jer je crkva koju je vodio Cho u južnokorejskom gradu Seoulu na kraju dosegla brojku od preko 700 000 vjernika – bila je to najveća zajednica vjernika na svijetu.

Biste li željeli saznati tajnu koja stoji iza ovako golemoga cr-kvenoga rasta? Upitan da otkrije svoju tajnu, Cho je odgovorio da se tajna za uspješan rast Crkve sastoji od triju dijelova. (Molim vas da ne zaboravite da je riječ o tajnovitome receptu pastora čiji


22

je rad urodio najvećim brojem vjernika jedne crkvene zajednice u povijesti našeg planeta!) Tajna broj 1, kaže Cho, jest molitva. Taj-na broj 2? Opet molitva. I konačno, pod rednim brojem 3 – kao što pogađate – ponovno molitva.

Cho primjećuje glavnu i veliku razliku između Crkve u Ame-rici i one u Koreji. Američke crkve imaju puno programa, a malo molitava, dok one u Koreji imaju puno molitava, a malo programa.

David Cho vodi brigu o 700 000 crkvenih članova, zadužen je za kršćanske dnevne novine s nakladom od preko milijun pri-mjeraka, za 800 misionara koje Crkva šalje širom svijeta te veliko kršćansko sveučilište. Pitamo se kako pronalazi vrijeme za sva-kodnevnu molitvu od nekoliko sati?

Odgovor je, naravno, da mu ne bi bilo moguće raditi sve to kad ne bi molio nekoliko sati dnevno. Kao što vidite, u molitvi ne gubimo vrijeme, već ga dobivamo. Zašto? Jer teškoće koje bismo mi rješavali mjesecima, Bog može riješiti u trenutku. Vrlo zapo-slena osoba ne može si priuštiti da ne moli. To je kao kad odva-jamo desetinu plaće kao dragovoljni prilog: to nas ne čini siro-mašnijima, već uspješnijima. To je jedan od Božjih divnih malih paradoksa, jedno od Njegovih iznenađenja za one koji Ga ljube i poslušni su Mu. Što god mi damo Bogu, On nam vraća još bolje.

Martin Luther je jednom rekao: „Imam toliko puno posla da moram provesti prva tri sata svakog dana u molitvi.” Što imamo više posla i što su nam veće odgovornosti, to je za nas važnije da se molimo.

Autori ove knjige otkrili su da nam najbolje i najkreativnije zamisli dolaze kad s Bogom u molitvi provedemo kvalitetno vri-jeme. Ako ujutro tek na brzinu „izverglate” molitvu za tri minute, propuštate neke od najboljih zamisli u životu. Iskrena molitva iz dubine srca zaista djeluje.

Upravo je to otkrio i David Cho. Molitveno mu je vrijeme po-stalo toliko značajno da je rekao svojoj tajnici da ga nikada ne uznemirava, osim ako nazove njegova supruga i kaže da je nešto nepredviđeno i hitno. Jednoga je dana nazvao Predsjednik Južne


23

Koreje i zamolio da ga odmah spoje s Davidom, no tajnica je od-bila to učiniti. Kad je Predsjednik sljedećeg dana konačno dobio Davida, bio je nezadovoljan. „Želim da spalite svoju tajnicu”, re-kao mu je. „Gospodine,” odgovorio je Cho, „ne mogu to učiniti. Dao sam joj upute da me ni zbog kojeg razloga ne smeta. Vidi-te, razgovarao sam s Predsjednikom svemira i On je u prednosti pred Vama.”

Davidova crkva nije jedina zajednica kršćana u toj zemlji koja je predana u molitvi. Cijela je Južna Koreja u žaru molitve. Možda je tome razlog činjenica da je Damoklov mač visio nad glavom ci-jele zemlje – nekoliko je desetljeća trajala sjevernokorejska prijet-nja vojnim napadom. Udobnost i obilje vodi k samodostatnosti, no opasnost tjera ljude k Bogu. Tako su kršćani u Koreji svjetski prvaci u molitvi i postu. U nekoliko prigoda skupilo se više od milijun ljudi u mjestu Yoido Plaza – bili su to najveći molitveni sastanci u povijesti.

Peter Wagner jednom je posjetio drugu veliku Prezbiterijan-sku Crkvu u Koreji. Bio je pozvan da nazoči njihovome jutarnjem molitvenu sastanku. Crkva je posvetila cijeli mjesec da bi se sva-koga jutra u 5.00 sati okupila na 1 sat molitve. Baš je tog jutra kad im je Wagner došao u posjet udarila strašna oluja pa je pomislio da neće doći puno ljudi. Možete zamisliti kako ga je iznenadilo mnoštvo od 4000 ljudi koji su se u 5.00 sati okupili i ispunili cijelu dvoranu u kojoj nije bilo ni jedne jedine slobodne stolice!

U Koreji, vjerojatno najkršćanskijoj zemlji na svijetu, učinak ovih molitava bio je izvanredan. Jedan kapelan koji se iz Njemač-ke preselio u Koreju otkrio je da iste one propovijedi koje u Nje-mačkoj postižu mali učinak, u Koreji stvaraju gužve u crkvama i mijenjaju živote ljudi. „Došli ste pod naš molitveni kišobran”, objasnio mu je David Cho.

Gospodin može promijeniti Ameriku baš kao što je promije-nio Koreju – čim budemo voljni iskreno kleknuti na koljena, bez obzira na cijenu.

Božji sabori jedna je od nekoliko vjerskih skupina u svijetu koja raste brzo poput Crkve adventista sedmoga dana, a možda i


24

brže. Peter Wagner spominje nedavne rezultate koji pokazuju da pastori Božjih sabora provode prosječno oko 40 minuta dnevno s Bogom, dok pastori ostalih protestantskih Crkava to čine oko 20 minuta. Nije čudo da im Crkve tako brzo rastu. Ne mislimo da bi oni trebali imati monopol na snagu Duha Svetoga, a što vi mislite?

Razmislite što bi se moglo dogoditi vašoj zajednici kad bi, kroz usrdne zajedničke molitve, Božja snaga bila izlivena u punini?

~Molitve djeluju i u Americi. Sammy Tippit u knjizi The Prayer

Factor (Moody Press, 1988.) kaže kako je otkrio snagu molitve. Gospod ga je povezao s pastorom L. L. Morrisom – čovjekom molitve koji je vodio malu mjesnu Baptističku Crkvu u Monroeu, država Louisiana. U kasnim 60-im godinama dvadesetog stoljeća zamolio je Tippita da propovijeda na evanđeoskim sastancima u njegovoj crkvi.

Nekoliko tjedana prije početka susreta Tippit se nekako obe-shrabrio. Dosegnuti i privući ljude izgledalo je poput nemoguće misije. Crkva i društvo slabo su se zanimali za duhovne stvari. Bjesnio je Vijetnamski rat. Mladi su odbacivali tradicijske vrijed-nosti svojih predaka, a pozornost su im zaokupljali narkotici i istočnjačka mistika. Po školama su se širile međurasne napetosti. U Crkve su se uvukla svjetovna mjerila. Sammy Tippit osjećao se poraženim i bespomoćnim.

Bio je pozvan služiti na molitvenom sastanku mladih. Došlo ih je tek nekoliko pa je pastoru Morrisu rekao: „Mislim da tre-bamo otkazati evanđeoske sastanke jer nema interesa. Potrošit ćemo uzalud moje vrijeme, tvoje vrijeme, kao i crkveno vrijeme.”

Morris mu je začas odgovorio: „Molio sam se. Bog mi je za-jamčio da će učiniti nešto posebno tijekom ovih sastanaka.”

Tippit je kimnuo glavom i rekao: „Dobro, ali ići ću samo zbog tvoje vjere.”

Prve večeri dok je Tippit propovijedao, odaziva uopće nije bilo. Pogledao je Morrisa i kao da je htio reći: „Pa, rekao sam ti da će biti tako.”


25

Pastor se osmjehnuo i kazao: „Molio sam, bit će dobro.”U četvrtak navečer Tippit je propovijedao pred pedesetak

ljudi. Činilo se da njegove riječi nisu imale učinka na slušatelje. Ipak, kad je upućen poziv da netko nešto kaže, jedan je od crkve-nih vođa izišao naprijed i molio se s pastorom Morrisom. Potom je suznih očiju otišao do propovjedaonice i zamolio Crkvu da mu oprosti priznajući da je svojim primjerom ostavio loš dojam na mlade. Rekao je da ga Bog sada oslobađa od problema s alkoho-lom i zamolio je Crkvu da se moli za njega.

Tog se trenutka dogodilo nešto čudesno. Duh pokajničke mo-litve obuzeo je cijeli skup pa su mnogi došli naprijed priznati svoje grijehe i zatražili su Isusovu pravednost. U petak navečer crkva je bila skoro puna.

Kći jednog od članova Crkve bila je dvaput uhićena zbog pro-daje i uporabe marihuane i drugih narkotika. Suočila se s mo-gućom 30-godišnjom zatvorskom kaznom. Nije ozdravila unatoč tome što je boravila u centrima za rehabilitaciju. Uz to, duboko je ogrezla u okultizam.

Tippitova supruga Tex posjetila ju je i predstavila joj istinu Radosne vijesti. Djevojka je počela pohađati bogoslužja i zainte-resirala se za Bibliju i njezine istine. Jedne je večeri nakon susreta molila Isusa da uđe u njezin život i oslobodi ju ovisnosti o dro-gama. Promjena u njezinom životu toliko se dojmila i utjecala na vlasti da su je poslije oslobodili uz skrbništvo Tippitovih.

U nedjelju navečer u dvorani nije bilo dovoljno mjesta. Pastor Morris je rekao: „Molio sam se i vjerujem da i idućeg tjedna treba-mo nastaviti ove susrete.” Tippit je naučio da ne treba prigovarati. Ubrzo su se iz crkve preselili u sveučilišni kampus, a prva zgrada koju su rezervirali također se pokazala premalenom. Nakon što su se preselili u veću zgradu, ni ona nije imala dovoljno prostora.

Što da rade? Morrisu je na um došla zamisao: „Molio sam se”, rekao je. „Mislim da trebamo popričati s bivšim guvernerom Lou-isiane. On je vlasnik mjesne tv-postaje pa ga trebamo zamoliti da nam putem televizije omogući da kažemo što Bog čini u našem gradu.”


26

„Ne vjerujem da će nam on pomoći”, rekao je skeptično Ti-ppit.

No, Morris je rekao: „Molio sam se i Bog će pripraviti njegovo srce.”

Bivši je guverner dao ljudima termine za dva tv-spota od po 15 minuta da kažu što je Bog učinio u Monroeu. Zatim je rekao: „Imate teškoća s nedostatkom prostora. Hoće li vam gradski cen-tar biti dovoljno velik?”

„Da, gospodine.” Tippit je bio zaprepašten. Tako je bivši guverner telefonski nazvao gradonačelnika: „U mom su uredu mladi ljudi koji za naše društvo čine nešto pozitivno. Zbog toga trebaju veći prostor. Volio bih da im darujete gradski prostor na besplatnu uporabu.”

Gradonačelnik je pristao.Tippit u knjizi piše: „Toga sam dana izišao iz njegovog ureda

ponizan pred Božjom veličinom. Pogledao sam Morrisa; nije ni-šta rekao, no na licu mu se vidio osmijeh. U tom sam trenutku shvatio jednu veliku istinu u kršćanskom životu: pobjeda ne do-lazi od naših veličanstvenih planova, vješte popularnosti ili novčanih pričuva; pobjeda dolazi od Gospodina. Pastor Morris je godinama ranije naučio tu lekciju i ona ga je učinila vjernim i poniznim čovjekom molitve.”

Za vrijeme evanđeoskih sastanaka bila je odvojena posebna soba za molitvu. Moglo se susresti mlade ljude kako u toj prosto-riji mole u svako doba dana i noći. Molitveno ozračje bilo je tako snažno da ljudi katkad nisu mogli jesti.

Susret koji su počeli sa 40 do 50 ljudi, završili su s oko 3000. Studenti crnci i bijelci koji su prije sudjelovali u međurasnim na-petostima sad su bili obraćeni u Isusu Kristu pa su međusobno molili za oprost i pomirbu. Tippit je nekoliko puta dao intervju za večernje vijesti i u novinama su se pojavili članci o tome kako se Duh Božji spustio na mlade u gradu Monroeu, država Louisiana.

Tako se Tippit našao gurnut u službu evanđelja. Čudesno je što Bog može učiniti s osobom koja moli i koja se ne boji tražiti od Gospodina velike stvari.


27

~Legendarni igrač golfa Arnold Palmer jednom je prigodom

igrao niz egzibicijskih susreta u Saudijskoj Arabiji. Kralj je bio to-liko zadivljen Palmerovim umijećem da mu je ponudio nagradu. „Vaša visosti, to zaista nije potrebno”, rekao je Palmer. „Počašćen sam time što ste me pozvali.” Saudijski kralj je odgovorio: „Bit ću jako nezadovoljan ako mi ne dopustite da vam nešto darujem.” Palmer je kratko promislio i rekao: „U redu. Što kažete na jedan golf-klub?”

Idućeg je dana Kralj predao naslov golf-kluba hotelu u kojem je Palmer odsjeo, zajedno sa svlačionicama, tisućama kvadrata lijepo uređenih površina za golf i svime što uz to ide.

Koja je pouka ove priče? U nazočnosti uglednoga kralja ne tražite male darove.

Za što ste se molili u posljednje vrijeme? Nemojte shvatiti po-grešno: ne govorimo o molitvi za skupa vozila i nekretnine. Nisu to velike stvari, već nebitne i otrcane. Bilo bi to poput maloga djeteta koje traži od svojih roditelja da mu daruju sve slatkiše iz trgovine.

Ne, mi govorimo o molitvi da se spase izgubljene duše; da Bog izlije svog Duha na cijelu vašu obitelj. Molite Boga za velike i važne stvari, za ono što će proslaviti Njegovo ime. Tada se povu-cite i gledajte što će On učiniti.

Sotona se trese od straha kad se molimo. Znate li neki drugi način na koji možemo uplašiti Sotonu? On baš i nije neki strašlji-vac, zar ne? Nije mu drago kad je tako smeten i uplašen pa zato svojim demonima koje okuplja na paklenskim sastancima kaže nešto poput ovoga: „Učinite sve što možete kako biste spriječili molitve Božjih ljudi. Pustite ih da imenuju razne odbore i pri-premaju velike planove, no ne dopustite im da se mole. Neka podignu velike zgrade i institucije i sazivaju velike skupove, no spriječite ih u molitvama. Neka tiskaju dobre časopise i emitira-ju nadahnute radio programe, neka njihovi literarni evanđelisti prodaju prekrasne knjige, ali ih spriječite da padnu na koljena.


28

Ispunite im vrijeme brigom za sve one stvari kojima ih je Bog blagoslovio. Hipnotizirajte ih dok gledaju u tv-ekrane, ali ne do-pustite im da se mole.”

Ako se Sotona trese od straha dok se molite, onda će vas ova knjiga možda nadahnuti da u svojoj zajednici pokrenete takvu molitvenu oluju koja će uzrokovati Sotonin živčani slom!


29

3

Nevjerojatna snaga slavljenja

Ruthie Jacobsen bila je domaćin na programu 3ABN koji je tjedno emitiran pod naslovom Kad Božji narod moli. Emisija je snimana u studijima programa 3ABN nekoliko puta godišnje – dvanaest emisija u tom razdoblju, šest na dan. Dovela je goste koji su imali posebna molitvena iskustva i intervjuirala ih. No, dugo ju je vremena mučila rasvjeta u studiju. Izgledalo je da je tehničarima bila potrebna cijela vječnost da bi uredili stvari pa ih je zbog toga katkad žalostila – na prijateljski način.

U kolovozu 1996. Ruthie je nazočila sastanku u Providenceu, država Rhode Island, gdje joj je jedan stariji čovjek – nazovimo ga Cecil – pristupio poslije molitvenoga doručka i rekao: „Jeste li vi Ruthie Jacobsen?”

„Da.”„Cijelo vrijeme pratim vašu zabavnu emisiju na 3ABN.”Ruthie nikad nije razmišljala o tome kao o zabavnoj emisiji.„Dobro,” odgovorila je, „hvala Bogu ako ste blagoslovljeni

tom emisijom jer se puno ljudi moli za taj program.”


30

Sa zbunjenim izrazom lica, čovjek je nastavio: „Ali na televiziji ste privlačni. I divni ste... to mora biti zbog rasvjete!” Cecil je oti-šao sa sretnim osmijehom na licu, kao da je učinio dobro djelo.

Poslije toga Ruthie je odlučila da se treba naći s ljudima iz programa 3ABN i reći im o susretu sa Cecilom. „Od sada”, kazala je, „uzmite sve vrijeme koje vam treba da uredite rasvjetu. Samo učinite to dobro!”

Cecil je išao u dobrom smjeru. Mislio je da je rekao jedno, no Ruthie je čula drugo. Nisu bili na istoj valnoj duljini (iako su se poslije sprijateljili). Mi imamo sličnu teškoću u komunikaciji s Bogom jer nismo na Njegovoj valnoj duljini. No, imamo Tumača čija je zadaća da uzme naše molitve koje su grešne i posrću, za-muckuju i pogrešno su usmjerene te ih prevodi na nebeski jezik u kojem riječi ne zapinju. „Tako i Duh potpomaže našu nemoć. Doista ne znamo što da molimo kako valja, ali se sâm Duh za nas zauzima neizrecivim uzdasima. A Onaj koji proniče srca zna koja je želja Duha – da se on po Božju zauzima za svete.” (Rimljanima 8,26-27)

Bez Duha Svetoga naše bi molitve Bogu bile nešto nalik žrtvi koju bi privržena mačka prinijela svom gospodaru tako što bi ostavila mrtvoga miša na kućnome pragu. To je najbolji dar koji ona može zamisliti i zahtijeva značajan napor s njezine strane, ali za njezinoga gospodara nema vrijednosti.

No, uz pomoć Duha Svetoga naše su molitve i zahvale rječite. Ne moramo vježbati godinama prije no što nam bude moguće stvarno razgovarati s Bogom. Ne moramo prvo „postati isprav-ni”. Naše zahvalnice kojima proslavljamo Gospoda mogu biti ne-spretne i kolebljive dok silaze s naših usana, no kad dopru do Njegovih ušiju, one su pročišćene i rječite, okupane miomirisom kalvarije i izrečene svetim nebeskim narječjem.

To je dobro jer naši pokušaji slavljenja i zahvalnosti anđelima vjerojatno zvuče nespretno, kao što je Cecilova pohvala za Ruthie zvučala neprilično. Ali za Boga oni su sladak miomiris, baš poput Noine žrtve. Biblija kaže da je Noa poslije potopa sagradio žrtve-nik Gospodinu i na njemu žrtvovao žrtve paljenice. I tada „Jahve


31

omirisa miris ugodni pa reče u sebi: ‘Nikad više neću zemlju u propast strovaliti zbog čovjeka.’” (Postanak 8,21)

Jeste li ikada osjetili miris mesa koje gori? Bi li to za vas bio ugodan miris? Za Boga je bio. Žrtve koje Mu prinosi Njegov narod ugodne su Mu. Danas On želi puno više od životinjskih žrtava – On traži da Mu prinesemo „svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu milu – kao svoje duhovno bogoslužje.” (Rimljanima 12,1) Uz to, On traži i nešto drugo: „Po Njemu (Kristu) dakle neprestano pri-nosimo Bogu žrtvu hvalbenu, to jest plod usana što ispovijedaju ime Njegovo.” (Hebrejima 13,15) Zajedno s tim dolazi i obećanje: „Pravo me štuje onaj koji prinosi žrtvu zahvalnu: i onomu koji hodi stazama pravim – njemu ću pokazati spasenje svoje.” (Psa-lam 50,23) Kad slavimo Boga i zahvaljujemo Mu, utiremo stazu kojom primamo Njegove blagoslove.

Zato naše molitve prije svega trebaju odisati slavljenjem Boga i zahvalnošću. Bog ne voli da Ga uzimamo „zdravo za gotovo”. To se događa, primjerice, kad Mu zaboravimo zahvaliti za Njegove blagoslove. Kao primjer jednog među tisućama blagoslova koje uzimamo „zdravo za gotovo”, razmotrimo čudo po imenu elek-tricitet. Kralj David, koji je napisao toliko prekrasnih psalama sla-ve i zahvalnosti Bogu, nije imao niti je rabio električnu energiju, ni klima-uređaje, kao ni telefone. Prosječni je Amerikanac puno bogatiji od kralja Davida u mnogim stvarima. Koliko više zahval-nosti mi danas dugujemo Bogu! Kada ste posljednji put zahvalili Bogu za električnu energiju?

Godine 1930. električna je energija došla u državu Georgi-ju. Po prvi put noć je pretvorena u dan zahvaljujući električnoj rasvjeti. Odmah nakon što je u dom jednog sretnoga farmera iz te države stigla električna energija, on je na molitvenom susretu ustao i posvjedočio sljedeće: „Najvažnija je stvar na svijetu kad imate mir Božji u svom srcu, a druga je najvažnija stvar imati električnu energiju u svom domu.” Na što bi naš život nalikovao bez toga?

Kad su učenici 4. razreda jedne osnovne škole trebali napisati kratak uradak pod naslovom Na čemu sam najviše zahvalan, jedan


32

je učenik spomenuo naočale. „One me štite od udaraca drugih dječaka i od poljubaca djevojčica.” Kada ste posljednji put zahva-lili Bogu za svoje naočale? Bez njih mnogi ljudi ne mogu jasno vidjeti. No, čak i danas na svijetu ima puno ljudi koji ih ne mogu nabaviti. Mi, koji toliko puno posjedujemo, ne bismo u molitva-ma trebali trošiti toliko vremena tražeći od Boga još više.

Bogu ne trebamo zahvaljivati samo za ugodne stvari. Plaćate li liječniku za injekciju samo onda kad vas ubod igle ne boli? Arapi kažu da sav Sunčev sjaj čini Saharu. Bog poput pletiva rabi naše slučajne pokušaje i nesreće da bi otkao bogatu tapiseriju svoje slavne milosti. Stoga, kad ste posljednji put zahvalili Bogu, primjerice, za ljude s kojima se niste mogli složiti? Biblija nam govori da u svim okolnostima trebamo zahvaljivati.

Prije no što zahvalimo Bogu za ono što je On učinio za nas, trebali bismo Ga proslaviti i zahvaliti Mu za ono što On jest. Bog je vrijedan i zaslužuje da Ga proslavimo bez obzira blagoslivlja li nas ili ne. Od vijeka do vijeka on je Najuzvišeniji – uvijek svet, uvijek istinit, Kralj nad kraljevima i Gospodar nad gospodarima, prepun vječne ljubavi i nježne milosti. Njegova slava ne prestaje nikada i bez obzira što nam se događa, naša jedina svrha i smisao života je da se pridružimo cijelome svemiru koji Ga proslavlja u velikom zboru.

A ta proslava i zahvalnost jesu ulaznice u Njegovu radost.

~

Slatki duh zahvalnosti katkad, ne baš često, dolazi iznenada i nepozvan. Elizabeth Rooney sada je u 70-im godinama. Tim je prvi postao svjestan njezine nadarenosti kroz književnu crticu koju je napisala Lucy Shaw u knjizi Meet the Men and Women We call Heroes (Ann Spangler and Charles Turner, urednici, Servant Publications, 1983.) pa se počeo dopisivati s njom. Dopustila je da prenesemo sljedeće iz njezinoga časopisa.

U kolovozu 1978. Elizabeth Rooney uvedena je u laički ženski red Episkopalne Crkve po imenu Društvo svetog križa. Slijedilo je vrijeme osame tijekom kojega je iznenada osjetila neočekivanu ra-


33

dost, bila je svjesna da je Bog prisutan te je osjetila Njegovu milost koja je promijenila njezin život. „Zaljubila sam se u Boga”, rekla je ona Lucy. „Bilo je to poput uzavrela šampanjca u mojim vena-ma”, opisuje Elizabeth svoje nove početke u pjesmi pod naslovom Adelynrood – to je ime molitvenoga doma u koji je bila uvedena:

Ovdje se otapa studen moga srca.Potoci trče ispod ledenoga straha

probodena tvojom toplinom,život teče. Proljeće je počelo.

Osjećam sunce, sunce!

Kako je ovaj duhovni i osjećajni ushit rastao u tjednima koji su slijedili, Elizabeth je shvatila da ju je Sveti Duh obuzeo na na-čin koji nije očekivala niti je tražila. Zahvaljujući Njemu počela se, uz ostalo, baviti pjesništvom – nije to činila sve od studentskih dana. Katkad bi napisala četiri ili pet pjesama u jednome danu – bile su to pjesme visoke literarne kakvoće.

Nalik pjesmama Emily Dickinson, evo jedne u kojoj objašnja-va što osjeća prema svijetu kojega sad vidi novim očima:

Vidjeh jučer kako je skončao svijet!Njegov su pokrivač potrgali anđeli u letu

i nebo smjestili tamogdje Zemlja bijaše prije.

Dok šetah okolicom grada,vidjeh kako prolazi cvrčak.

Tada sam prišla bliže i opazilatitraj ushićene trave.


34

U jednoj je pjesmi napisala: „Iznutra me uzbuđuješ, Gospodi-ne”, a u njezinom dnevniku čitamo: „Doslovno sam preplavljena radošću. Mogla bih poskakivati poput janjeta, no budući da ni-sam malo janje, izgledala bih smiješno i postala zbunjena.”

Nisam mislila da ću dospjeti u tvoju vojsku, Gospodine.Nisam se cjenkala s radošću ni sa svom tom ljubavlju.

Kako ću slijediti te teško prepoznatljive znakovekoji često izgledaju kao da dolaze odozgo?

Mnoge sam godine bila dobar kršćanski vojnik, Gospodine,brižan, postojan i tmuran, uvijek koračajući u službi.

Bila sam tako sigurna da se nikad neću približiti,nikad tako blizu da Te čujem ili vidim Tvoje lice.

Pomislih da se od nas očekuje tek da se igramo, Gospodine,pitajući, tamo na obali: ‘Što bi Ti želio da činim?’

Sada, Gospodine, što se mene tiče, ništa više neće bit’ isto,i proći će vjekovi i vjekovi dok Te ne upoznam!

Elizabeth je bila vjerna cijeloga života, poput Marte. Sada ju je Bog pozvao da bude poput Marije, darujući joj čežnju da s Njim provodi vrijeme. Evo još jedan uvodni tekst za časopis i još jedna pjesma:

„Ove su večeri moje srce, vene, arterije i cijela moja duša pre-puni radosti koju teško mogu zadržati. Želim moliti ili čitati, no osjećam kao da ću eksplodirati. Nekome moram reći kako je Bog predivan!”

Nisam očistila podrum,zaboravih pomesti stube,

puce nedostaje na mojoj jakni,


35

a poderotina je na Johnnyjevim trapericama,tu je stara gospođa s artritisom

koju bih molitvom trebala podržati.A ja sjedim na mjesečini,

da, na mjesečini, mjesečini,obožavajući Tebe na mjesečini,

kao da me nije briga!

Bog ima predivne darove za one koji se posebice posvete slav-ljenju i zahvalnosti te ustraju u tome. No, svatko od nas dobiva različiti dar. Hoće li svatko iskusiti tu vrstu duhovnoga uzleta i zajedništva s Bogom kakvu je doživjela Elizabeth Rooney?

Da! Ali ne nužno u ovom životu. Moramo tražiti Boga osobno, a ne samo osjećajno iskustvo.

~

Slavljenje i zahvalnost uzdižu nas u Gospodnju prisutnost, a u Njegovoj se prisutnosti nalazi punina radosti (Psalam 16,11). „Ništa više ne vodi k poboljšanju zdravlja tijela i duše od duha zahvalnosti i proslavljanja.” (Ellen G. White: Služba liječenja, str. 156) Zato trebamo najviše slaviti Boga baš onda kad nam se čini da nam se to najmanje sviđa. Trebamo Mu zahvaljivati čak i onda kad nas boli. Da, baš u tim trenutcima bola i nezadovoljstva jer je slavljenje i zahvaljivanje obično najkraći put kroz nesreću do pobjede i kroz bol do iscjeljenja.

Jednom se judejski kralj Jošafat uzbunio na vijesti da prema njegovome kraljevstvu kreće golema vojska osvajača. To mu je pokvarilo cijeli dan. Događaj je opisan u Drugoj knjizi ljetopisa u 20. poglavlju. Jošafat je pozvao sve Izraelce na post i molitvu pa su došli iz svih gradova i sela da bi potražili Gospodina. Tada ih je kralj Jošafat poveo u veličanstvenu molitvu. Zapazite osnov-ne dijelove od kojih se sastoji njegova molitva: započinje slavlje-njem, nastavlja ponavljajući Božja spasiteljska djela u prošlosti


36

(zapravo kaže: „Gospodine, ponovi to”), potom ukratko iznosi problem:

“Tada Jošafat ustade u judejskom zboru u Jeruzalemu, u domu Jahvinu, pred novim predvorjem i reče: ‘Jahve, Bože otaca naših, Ti si Bog na nebu i vladaš nad svim krivobožačkim kraljev-stvima. U Tvojoj je ruci takva snaga i jakost da se nitko ne može održati pred Tobom. Ti si, o Bože naš, istjerao stanovnike ove zemlje pred svojim izraelskim narodom i dao je zasvagda potom-stvu svoga prijatelja Abrahama; i nastanili su se u njoj i sagradili u njoj svetište Tvojem imenu govoreći: ‘Kad navali na nas kakvo zlo, osvetni mač ili kuga, ili glad, te kad stanemo pred ovim do-mom i pred Tobom, jer je Tvoje ime u ovom domu, i zavapimo k Tebi iz svoje nevolje, usliši nas i spasi.’ Sada, evo, Amonovi i Mo-abovi sinovi, i oni iz Seirske gore, preko kojih nisi dao Izraelu da prođe kad je dolazio iz zemlje egipatske, nego ih je obišao i nije ih zatro – sada, dakle, oni nama uzvraćaju zlom, došavši da nas otjeraju s baštine koju si nam Ti dao. O Bože naš, zar im nećeš su-diti? Jer u nas nema sile prema tome veliku mnoštvu koje dolazi na nas, niti mi znamo što da radimo, nego su nam oči uprte u te.’” (2. Ljetopisa 20,5-12)

Prvi sljedeći redak kaže da su svi Judejci sa ženama, stari i mladi, skupa s dječicom stajali pred Gospodinom (redak 13). Katkad je pola tajne uspjeha naprosto: pojaviti se! Ujedinjena molitva otključava riznice u kojima je skrivena Božja snaga.

Očito da je Bog bio zadivljen jer je Duh Gospodnji progovorio kroz Jahaziela i rekao u biti sljedeće: „Znate što? Ne brinite se zbog toga za ovo, pobrinut ću se ja sam. Ne trebate se čak ni bo-riti s njima. Samo sutra iziđite i stanite naprijed. Ne bojte se i ne činite ništa, samo stanite tamo i gledajte kako ću osujetiti njihove planove kod Hasiška uspona.” (Vidite retke 15–17.)

Upravo tako su i učinili. Budući da je Gospodin obavio sav posao, nije im preostalo ništa drugo nego da pjevaju i slave Nje-govo ime. Tako je kralj prihvatio zamisao nekih ljudi i postavio pjevače i hvalitelje „koji će u svetom ruhu ići pred naoružanim


37

četama i pjevati, govoreći: ‘Slavite Jahvu jer vječna je ljubav Nje-gova!’” (redak 21)

Zamislimo što je zapovjednik okupatorske vojske mogao po-misliti dok je promatrao kako dolazi ta neobična vojska.

„Hej, što rade ovi ljudi? Jesu li poludjeli? Ne nose nikakvo oružje. Što to govore?”

„Ne znam, gospodine”, odgovara jedan od njegovih vojnika.„Pa onda pošaljite nekoga tamo da ispita o čemu se radi.”„Da, gospodine.”Nekoliko minuta poslije: „Gospodine?”„Da?”„Sad znamo o čemu govore, bolje reći – pjevaju.”„O čemu?”„Slavite Gospoda jer vječna je ljubav Njegova!”„Što to znači?”„Gospodine, oni slave svog Boga.”„Zašto? Upravo ćemo ih poklati – zar nećemo?”„Ne izgledaju zabrinuti, gospodine. I dalje samo pjevaju.”Dugačka stanka, a onda tiho i nerazgovjetno: „Uh – oh!”Biblija kaže: „Kad počeše klicati i pjevati pjesmu pohvalnicu,

Jahve podiže zasjedu na Amonce, Moapce i na one iz Seirske gore koji su došli na Judu te biše razbijeni.” (redak 22) Judejcima su trebala tri dana da pokupe sav plijen. Poslije toga su imali pro-slavu i bogoslužje u Hramu. Konačni učinak ovog neobičnoga vojnoga plana bio je da je „strah Božji ušao u sva zemaljska kra-ljevstva kad su čula da je Jahve zavojštio na Izraelove neprijatelje. Tako je počinulo Jošafatovo kraljevstvo, jer mu je Bog dao mir odasvud uokolo.” (redak 29.30)

Koje bitke upravo sada vodite? Jeste li isprobali slavljenič-ko-zahvalni model borbe? Biblija govori: „Ne budite zabrinuti ni za što, nego u svemu – molitvom i prošnjom, sa zahvaljivanjem – očitujte svoje molbe Bogu. I mir Božji koji je iznad svakog razuma čuvat će srca vaša i vaše misli u Kristu Isusu.” (Filipljanima 4,6.7)


38

Knjiga proroka Habakuka jedan je od odabranih bisera u Sta-rome zavjetu. Habakuk je živio u Judinu plemenu neposredno prije babilonske najezde i progonstva koje je uslijedilo. Svoju je službu započeo zahtijevajući od Boga da učini nešto zbog pokva-renosti koju je posvuda primjećivao: „Zašto mi nepravdu izno-siš pred oči, zašto gledaš ugnjetavanje? Pljačka je i nasilje pre-da mnom. Raspra je, razmirica bjesni! Zakon je izgubio snagu, a pravda se ni načas ne pomalja. Da, zlikovac progoni pravednika, pravo je stoga izopačeno.” (Habakuk 1,3.4)

Bog je čuo Habakukovu tužbalicu i Njegov je zapanjujući od-govor glasio otprilike ovako: „Imaš pravo. U redu, učinit ću nešto. Dovest ću Babilonce, neka kazne tvoj narod zbog njihove zloće.” (Vidite retke 5–11.)

Nije to bilo baš točno ono što je Habakuk mislio pa je po-novio svoj zahtjev Bogu: „Pričekaj još samo nekoliko trenutaka! Bože, pa kako to možeš učiniti? Zar ćeš dopustiti da tvoj narod bude kažnjen preko naroda koji je još gori no što su oni?” (Vidite retke 12–17.) I tada se Habakuk odlučio, poput ustrajne udovice u Isusovoj prispodobi, da neće dati mira Bogu dok mu ne odgo-vori: „Stat ću na stražu svoju, postavit se na bedem, paziti što će mi reći.” (Habakuk 2,1)

Bog odgovara otprilike ovako: „Vjeruj mi. Dan njihove kazne svakako dolazi. Jednog će se dana sreća promijeniti.” (Vidite ret-ke 2–9.) Habakuk odgovara preko vidljivoga iskaza božanstva u kojem on opisuje zastrašujuće događaje u prirodi koji su nastupi-li kao posljedica Stvoriteljeva dolaska. Drugim riječima, Habakuk opisuje vrijeme kad će, poput događaja na Sinaju, Bog otvoriti nebesa i sići na Zemlju da ispravi nepravdu. Završni dio kratke knjige proroka Habakuka izražava njegovu vjeru u Božje obeća-nje: „Počinut ću kada dan tjeskobni svane narodu što nas sad napada.” (Habakuk 3,16)

Ono što slijedi jest jedan od najsnažnijih izraza vjere koji je ikada zapisan. Iako se oko njega svijet raspada i ne vidi utješne dokaze Božjih blagoslova, Habakuk je uvjeren u odluku da se raduje u Bogu: „Jer smokvino drvo neće više cvasti niti će na lozi


39

biti ploda, maslina će uskratiti rod, polja neće donijeti hrane, ova-ca će nestati iz tora, u oborima neće biti ni goveda. Ali ja ću se radovati u Jahvi i kliktat ću u Bogu, svojem Spasitelju.” (r. 17 i 18)

Suvremeni Habakuk rekao bi nešto poput ovog: „Unatoč tome što moj suprug umire od raka i unatoč tome što mi je sin u zatvoru te je čak trudna i moja kći tinejdžerica, a ja sam upravo izgubila posao, ipak ću noćas kroz suze slaviti i hvaliti Boga za dobrotu Njegovu i posudit ću od radosti koja stiže ujutro.”

Vjerski tridesetogodišnji rat koji je od 1618. do 1648. trajao između rimokatolika i protestanata opustošio je većinu Europe, posebice Njemačku. Ipak, iz tog rata potječe jedna od najuzviše-nijih himna na njemačkom jeziku. Mali saksonski grad Eilenburg žestoko je stradao. Mnogi su se izbjeglice i prognanici sklonili u njega jer je bio okružen zidinama pa je došlo do prenapuče-nosti, gladi i bolesti. Tijekom rata te su pošasti poharale gradić četiri puta. Svi su pastori umrli ili izbjegli, osim Martina Rinkarta. Samo je on preostao da održava obrede ukopa – čak do 50 u jed-nom danu – sve dok se konačno, zbog masovnih ukopa, obredi za mrtve više nisu održavali. I Martinova supruga bila je među 8000 umrlih. Gradić su najprije opljačkali Austrijanci, a potom i Šveđa-ni. Naposljetku se i Martin potpuno iscrpio – ali ne prije no što je svijetu darovao prekrasan dar.

Njegova je himna zahvalnosti izvorno naslovljena Kratka mi-lost za stolom, a utemeljena je na predaji (apokrifna knjiga Sirah 50,22-24): „A sada blagoslovite Boga svemira, koji čini čudesa svagdje, koji uzdiže naše dane od utrobe majčine i čini s nama po milosti svojoj. On neka nam dadne radosno srce i podari mir našem vremenu, u Izraelu, na vijeke vijekova.” Ta knjiga sadrži nauk pobožnoga židovskog učitelja imenom Isus koji je živio oko 180. godine prije Krista i naš je Gospod vjerojatno bio upoznat s tom knjigom.

Pod snažnim dojmom teksta Martin Rinkart oblikovao je svoje ozračje u vrlo dojmljivu himnu koja je danas prevedena na


40

mnoge svjetske jezike. Usred neopisivih ratnih strahota koje su ga okruživale tijekom života, on je zapisao ove slavne misli:

Sad hvalimo svi našeg Boga,srcem, rukama i glasom,

Onog tko je učinio djela čudesna,u kome se raduje Njegov svijet;

koji nas je blagoslovio na putu našem,još od majčinih ruku, nebrojenim darovima ljubavi,

i još je uvijek Otac naš.

Ta veličanstvena zahvalnost sjaji još većim sjajem jer potječe iz tragedije. Tamne sile nemaju se razloga bojati nepouzdanih kr-šćana koji tu i tamo promrmljaju poneku zahvalnost, ali te crne sile dršću pred kršćanima koji trpe i koji u svakoj prigodi slave Boga. Nije to nešto prirodno – to je nadnaravno!

Nakon što je izgubio sve što je ikada imao, Job je iz tamnoga ozračja svoga očaja rekao: „Gol iziđoh iz krila majčina, gol ću se onamo i vratiti. Jahve dao, Jahve oduzeo! Blagoslovljeno ime Jahvino.” (Job 1,21) Slavite Boga u svakoj prigodi. Božja je slava najvažnija – sve drugo je manje važno.

~Jednog jutra na sâm Uskrs 1799. godine, stanovnici grada Fel-

dkircha u Austriji bili su vrlo uplašeni. Štoviše, mislili su da će im taj Uskrs biti najgori dan u životu. Izvan gradskih vrata stajala je Napoleonova vojska, a on je želio prodrijeti u grad. Ljudi su bili spremni na predaju i već su htjeli istaknuti bijelu zastavu.

No, biskup mjesne crkve imao je drugi plan: prve stvari treba-ju zauzeti prva mjesta. Glasom punim osjećaja rekao je: „Danas je Uskrs. To je dan kad je uskrsnuo naš Kralj. Moramo proslaviti tu važnu pobjedu. Hajdemo barem oglasiti Uskrs.” Iako vidno zastrašeni, ljudi su pristali. Ubrzo je zrakom odjeknuo zvuk cr-kvenih zvona proslavljajući Isusovu pobjedu.


41

Napoleonova je vojska bila zapanjena. Što bi to moglo znači-ti? Uskoro su francuski generali zaključili da može postojati samo jedan mogući razlog koji bi opravdao takvu proslavu: tijekom noći stigla je austrijska vojska kako bi pomogla u obrani grada. Francuska je vojska napustila položaje i pobjegla prije no što su crkvena zvona utihnula.

Prestrašeni kršćani Feldkircha koji su zbog opasnosti drhtali jednostavno su izvršili biblijsku zapovijed da „u svemu zahva-ljuju, jer to je za nas volja Božja u Kristu Isusu.” (1. Solunjanima 5,18) Da ne bismo pogrešno shvatili, apostol Pavao ponavlja to isto u Efežanima 5,20: „Svagda i za sve zahvaljujte Bogu i Ocu u imenu Gospodina našega Isusa Krista!” Činimo li tako, Bog će pobjedom okruniti naše živote. Nije naš posao da se brinemo o posljedicama, već da budemo poslušni Bogu i slavimo Ga te pre-pustimo posljedice Njemu.

Hvalite i slavite Boga u svakoj prigodi. Učinite to pravilom svoga života i budite spremni za susret s radošću koja zadivljuje.

Je li nesreća uništila vaše nade i toliko vam iscrpila snagu da se osjećate kao da pužete u nekoj rupi i umirete? Ne propustite slaviti i hvaliti Gospodina i neka to odjekuje unatoč vašem neza-vidnom položaju. Voljena je osoba prekinula vaš odnos? Slavite Boga (sad možete malo bolje shvatiti Njegovu bol). Kuća vam je izgorjela? Slavite Boga (jer imate vječno prebivalište na nebesi-ma). Ostali ste bez posla? Slavite Boga (On vam daje prekretnicu u vjeri). Vaša se djeca ponašaju neodgojeno? Slavite Gospodina (možda će vas djeca jednog dana učiniti ponosnim). Majstori pre-dugo rade oko rasvjete? Slavite Boga (za minutu ili dvije izgledat ćete bolje). Tapša li vas život po leđima ili vas pljuska po licu, hvalite i slavite Boga jer dolazi bolje vrijeme.

Recimo da ste upravo osvojili Nobelovu nagradu za mir – ili još bolje – milijun dolara Templetonove nagrade za postignuća na području religije i vjere. Slavite Boga što zahvaljujući Isusovoj krvi posjedujete nebesku baštinu u usporedbi s kojom su ove na-grade poput bezvrijednih sitnica i molite Ga da uporabi tu počast na Njegovu slavu.


42

Ili, recimo da ste upravo utamničeni. Slavite Boga što s vama nije postupio onako kako prema svojim grijesima zaslužujete. Hvalite Ga što vam je omogućio mnoštvo slobodnoga vremena kako biste, poput apostola Pavla, ostvarili zajedništvo s Njim. I molite Ga da uporabi vaše poniženje za Njegovu slavu.

Dobili ste ideju.Nevjerojatno? Glupost! Gotovo svake godine Lonnie Melashen-

ko u emisiji Glas proroštva dobiva pismo od nekog zatvorenika koji zahvaljuje Bogu za zatvor jer je to bilo mjesto gdje ga je Bog čekao.

U svojoj knjizi Loving God Chuck Colson piše: „Moj najveći neuspjeh postao je pravo nasljedstvo mog života – bio sam bivši robijaš. Doživio sam najveće poniženje – poslali su me u zatvor, no bio je to početak najveće korisnosti i smisla kojeg je Bog dao mom životu; On je odabrao upravo to iskustvo u kojem se za Njegovu slavu ne bih mogao dičiti.”

Colson je kasnije dobio Templetonovu nagradu. Čudesno je kako Bog rješava stvari!

Naša je najveća prednost da hvalimo i slavimo Gospodina. Na taj način „brusimo” i razvijamo svoju darovitost za onaj drugi svijet te prilagođavamo svoja srca za onaj dan kad će božanski instrumenti probuditi svoje najdublje napjeve. Slavljenje je glav-na aktivnost kojom su zaokupljeni anđeli. Želite li zajedništvo s njima, činite to često. Znajte da ćete jednog dana biti kandidat za nebeski zbor. Zapravo, zašto čekati? Krenimo naprijed i slomimo otpor – pridružimo se tom zboru već sada!

Bog je prisutan tamo gdje Ga ljudi – djeca Njegova – slave i hvale. Dakle, kakvo On prebivalište doživljava u vašoj kući? Mož-da vam se čini da je cijeli svijet vaš, uz povoljan vjetar u leđa. Ili ste možda poput očajnika u močvari, s licem prekrivenim bla-tom. Bez obzira na okolnosti, u svakom slučaju slavite Boga.

Kad ste bolesni i kad ste zdravi, jeste li veseli ili tužni, bogati ili siromašni, poštovani ili prezreni – trudite se graditi katedralu slave za Boga.

Gradite li je, On će doći.


43

4

Iscjeljujuća molitva

Sredinom osamdesetih godina dvadesetog stoljeća kardiolog Randolph Byrd napravio je pokus kako bi široj javnosti pokazao učinkovitost molitve za bolničke pacijente. Nasumce je pomoću računala odabrao 393 pacijenta i podijelio ih u dvije skupine. Za jednu su skupinu vjernici u kućnim skupinama redovito molili, a druga nije bila spominjana u molitvama. Sami pacijenti, medi-cinske sestre pa ni liječnici nisu znali koja skupina je odabrana za molitvu. Članovima molitvene skupine rečena su imena i pre-zimena pacijenata za koje će se moliti. Svaki pacijent dobio je šestero molitelja.

U srpanjskom broju Southern Medical Journal iz 1988. godi-ne objavljeno je da je kod skupine pacijenata za koje se molilo potrošeno pet puta manje antibiotika te je tri puta smanjen broj plućnih edema. Nitko od onih za koje se molilo nije trebao umjet-na pluća, dok su dvanestorica za koje se nije molilo morala biti prikopčana na aparate. Studija je utoliko zanimljivija jer je čak i dr. William Nolan, veliki skeptik što se tiče molitve za zdravlje, napisao: „Zvuči kao da bi studija izdržala pomniju provjeru i da bi prošla na testu.”


44

Kad je Larry Dossey pročitao članak, odlučio je sâm istražiti znanstvenu literaturu. Otkrio je više od 130 znanstvenih radova na tu temu, a mnoge su potvrdile pozitivan učinak molitve. Tako je i sam počeo moliti za svoje pacijente. Poslije je svoja otkrića objavio u uspješnici Healing Words: The Power of Prayer and the Practice of Medicine (HarperCollins, 1993.).

U zasebnome radu, Prayer Is Good Medicine (HarperCollins, 1996.) Dossey citira Davida B. Larsona, višeg savjetnika Nacio-nalnog instituta za zdravstvenu skrb u Rockvilleu, Maryland i bivšeg istraživača Nacionalnoga instituta za mentalno zdravlje: „Profesori na medicinskom fakultetu rekli su nam da je vjera štet-na. Pogledao sam istraživanja i zaključio da je ona zapravo vrlo korisna. Ako idete redovito u crkvu i molite se, preventivno djelu-jete na zdravlje, umno i tjelesno. S bolešću se možete nositi puno učinkovitije. Ako pomno pogledate istraživanja, vidjet ćete da je djelotvornost čak 80 posto. Bio sam šokiran.”

Nedavne studije također pokazuju da molitva ima blagotvo-ran učinak na zdravlje. Snižava krvni tlak, smanjuje depresiju i jača imunosni sustav.

Kršćani su svjesni iscjeljujuće snage molitve. Kad je Lonnie Melashenko objavio niz članaka o čudima u radio emisiji Voice of Prophecy koju vodi, dobio je puno pisama u kojima ljudi svjedoče o čudesnim ozdravljenjima. Jedno od čuda tiče se tridesetogo-dišnje Ann Whitmore i njezine obitelji – oni su vjernici Crkve u mjestu Presque Isle, u državi Maine, u SAD-u.

Jednog je ljeta Ann, majka troje male djece, napipala izraslinu na dojci. Biopsija je pokazala da je tumor maligni. Daljnji testovi otkrili su da se rak proširio na pluća, vrat i srce. Kako bi ograničili i smanjili tumor, liječnici su odlučili pokušati prvo s radio-terapi-jom prije operacije, zbog uznapredovalog stupnja bolesti, no Ann je iz dana u dan bila sve slabija.

U kolovozu ju je njezin liječnik poslao onkologu u Tennessee. Annin život sveo se na medicinske pretrage: CT, radio-terapiju, testove koštane srži i kemoterapiju. Tijekom listopada, oslabjela,


45

teško bolesna i bez nade, odlučila je da je dosta. Onkolog je ta-kođer zaključio da bi bilo kakvi daljnji tretmani bili beskorisni.

Krajem listopada cijela je Annina crkva tijekom bogoslužja molila za njezino zdravlje. Zajedno s ostalim članovima, Ann i suprug Rodney molili su Gospoda da se umiješa u njezin život i ozdravi ju. I tog ponedjeljka rendgentske pretrage nisu pokazale ništa osim tumora i ožiljaka od teške radijacije.

Već sljedećega petka bila je sasvim druga priča: rendgentski nalazi pokazali su da tumora na lijevoj strani tijela više nema, a nestali su i tragovi radijacije na toj strani! Uvjereni da je došlo do neke dijagnostičke pogreške na uređaju, liječnici su ponovili pre-tragu. Rezultat je bio isti. Potpuno zbunjeni, za tjedan dana po-zvali su specijalista radiologa iz Tennesseeja. I opet tumora nije bilo nigdje u tijelu, kao ni radijacijske oštećenosti! Nakon pobli-žeg pregleda, šestero je liječnika otkrilo da su čak i limfne žlijezde koje je prethodno izvadila bile na svome mjestu, potpuno cijele!

Ann je bila toliko uzbuđena da je skočila sa stola za pretrage i od sreće povikala: „On me je izliječio.” I drugima je objasnila da je Bog uslišao njezinu molitvu i usrdne molitve svih vjernika nje-zine Crkve. Liječnici su zaključili da Ann ima nevjerojatno veliku volju za životom i da ju je izliječio njezin pozitivan stav. Svejedno su i dalje bili zbunjeni i nisu znali kako dovršiti njezino medicin-sko izvješće.

~

Početkom svog desetogodišnjeg službovanja u Paradiseu u Kaliforniji u ranim osamdesetima, Lonnie Melashenko bio je zamoljen da izvrši obred pomazanja na maloj djevojčici, mlađoj kćeri njihovih vjernika. Djevojčica, stara pet ili šest godina, bila je gotovo potpuno gluha. Mnogobrojni su medicinski testovi poka-zali da za njezin sluh više nema nade. Roditelji su bili zabrinuti. Majka je u crkvi zamolila posebnu službu, spomenutu u Jakovlje-voj poslanici: „Boluje li tko među vama? Neka dozove starješine Crkve! Oni neka mole nad njim mažući ga uljem u ime Gospod-nje pa će molitva vjere spasiti nemoćnika; Gospodin će ga podići, i ako je sagriješio, oprostit će mu se.” (Jakov 5,14.15) Tako je i


46

Lonnie pozvao neke starije vjernike, kleknuli su oko djevojčice, stavili svoje ruke na njezino tijelo i molili.

Nakon što su završili s molitvom, Lonnie je pozvao djevojčicu kako bi i ona sama molila, a potom je izjavio: „Nikada neću zabo-raviti jednostavnost te prekrasne molitve. Jednostavno, slatko i jasno, kao da je Duh Sveti progovorio kroz dječja usta. Djevojčica je molila otprilike ovim riječima: ‚Gospode Isuse, Ti si me stvorio ovakvu kakva jesam i Ti imaš plan za mene. Samo bih Ti voljela zahvaliti za mamu i tatu, za pastora Lonnieja, kao i za sve starješi-ne koji su danas molili za mene. Ako moj život može biti svjedo-čanstvo za Tebe, stavi svoje ruke na moje uši i izliječi me. Amen.’”

Kad je došao Lonniejev red za molitvu, bio je toliko iznena-đen da su riječi teško izlazile iz njega. Osjećala se snažna prisut-nost Duha Svetoga. Lonnie je napokon pustio glas. Molio je Boga da preuzme potpuni nadzor nad životom djevojčice i izliječi ju ako je to Njegova volja.

Nekoliko dana poslije djevojčici se u potpunosti vratio sluh. U studenom 1997. godine Lonnie je posjetio majku djevojčice

koja je radila kao medicinska sestra u Ventura Estates, u New-bury Parku u Kaliforniji. Ponosno mu je pokazala sliku svoje kće-ri koja je baš tih dana napunila 21 godinu. Otkad su njezinu kćer kao djevojčicu pomazali, rekla je, čuje savršeno.

Iza svake ovakve životne priče, nažalost, postoje i priče onih koji su umrli unatoč tome što su drugi za njih molili. Sva tri au-tora ove knjige sudjelovala su u pomazanju osoba koje kroz taj obred nisu izliječene. Bog u svom planu katkad ne sprječava smrt. Tjelesno je ozdravljenje ionako tek privremeno.

Bog uvijek planira izliječiti duhovnu bolest, dokle god sura-đujemo s Njim koji nam oprašta sve naše grijehe i poziva nas da se od njih okrenemo u novi život s Isusom. Pod tim uvjetima, iscjeljujuća snaga molitve zaista djeluje.

Poznati pastor gostovao je na molitvenom sastanku u Atlanti. Govorio je o važnosti molitve i ako želite nešto od Boga, On to želi od vas čuti. Molitva oslobađa Njegove ruke da učine ono što inače možda ne bi učinile. Bila je to snažna propovijed.


47

U stražnjem dijelu dvorane sjedio je alkoholičar. Kad je čuo da Bog nikada ne odustaje od čovjeka, pojavila se nova nada u njegovome srcu.

Nakon što je bogoslužje završilo, pastor govornik povukao se u ured iza dvorane i čavrljao s nekoliko starješina. Jedan mu je pomoćnik prišao i rekao da neki bezveznjak želi razgovarati s njim.

„Ne, nije on bezveznjak”, odgovorio je i dodao: „On živi tako kako živi, ali je svejedno dijete Božje.”„Želi popričati s vama. Da mu kažem da ste zauzeti? Znam

da imate drugi sastanak, a uz to, vjerujte mi, izgleda zapušteno, poput propalice.”

„Bit će najbolje da ga dovedeš.” Uveli su ga u prostoriju. Hodajući prema govorniku, pomalo

ironično upita: „Znate li koliko imam godina?”Očito je bio pijan i nije mogao dobro govoriti. Izgledao je kao

da ima najmanje 55 ili 60 godina.Nastavio je: „Imam 36 godina. Zanima me jesu li istinite te

stvari koje ste večeras govorili? Može li Bog zaista čuti molitvu ili su to sve samo isprazne priče? Poznajem ljude koji ne vjeruju u ono što govore. Ali vi ste večeras govorili kao da najiskrenije vjerujete u to što pričate. Vjerujete li vi da nas Bog zaista ljubi i čuje? Je li to istina?”

„Svaka riječ koju sam rekao je istinita. Ne zato što ja to kažem, već zato što Bog tako kaže. A On drži svoju riječ.”

„Hoćete li se moliti za mene?”Stariji vjernici smjestili su ga u sredinu, kleknuli uokolo, po-

ložili ruke na njegova ramena i molili se. Tražili su od Boga da uđe u njegov život, objavi mu se i pokaže mu da njegov život ima smisla, da je stvoren sa svrhom.

Čovjek je bio osupnut i preneražen te je odteturao van. Nekoliko godina poslije taj je isti pastor govornik gostovao u

Augusti, Georgia. U prijemnome uredu hotela čekala ga je poru-


48

ka. Neki neznanac želio ga je vidjeti sutradan u 8.30, makar samo i na nekoliko minuta.

Spustivši se na doručak, pastor je došao u predvorje, sjeo na nekoliko trenutaka, no nije znao koga da potraži. Uskoro je pri-stojno odjeveni mladi čovjek ušao kroz vrata. Držao se uspravno i samouvjereno, a u naručju je držao dvije malene djevojčice: obje su bile dobro odjevene i očito sretne. Približavajući se pastoru, tiho je zapjevao poznatu pjesmu ‘Amazing Grace, how sweet the sound, that saved a wretch like me...’

Pastor je ustao i rukovao se s njim. „Zar me ne prepoznajete?” pitao je mladić.

„Nažalost, ne, žao mi je.”„Ja sam mladić koji je prije nekoliko godina mrtav pijan ute-

turao u crkvu u Atlanti. Molili ste se za mene. Bog je s Neba čuo vašu molitvu i odgovorio.”

Molitva iscjeljuje bolesna i povrijeđena srca. Molitva mijenja život.

Ruthie je pozvana zajedno sa suprugom Donom na kamper-ski, a potom i pastorski susret u Australiju i Novi Zeland. Kad je stigla, upoznala je ženu koja je trebala njezin savjet – zvat ćemo je Linda.

Linda je tek postala adventistica. Bila je udana za agnostika koji je bio sklon nasilju. To je bio brak pun svađa i tjelesnog zlo-stavljanja. Kao djevojčicu godinama ju je seksualno zlostavljao očuh. Linda je bila slomljenoga srca i bez ikakve nade u bolji život.

Srećom, imamo Boga i za takve beznadne i teške slučajeve. On je Gospod koji rješava i nemoguće.

„Razgovarat ću s njom”, rekla je Ruthie, „ako uzmeš primjerak ove knjige i zamoliš je da ju pročita do našeg susreta u ponedje-ljak.”

Ni sama ne znajući zašto, Ruthie je ponijela na put dva pri-mjerka knjige Henryja Brandta i Kerri Skinner If You are Tired of Treating the Symptoms, and You are Ready for Cure, Give me a


49

call (Ako vam je dosta tretiranja simptoma i ako ste spremni za lijek, pozovite me). Kad je vidjela knjigu, pomislila je: „Kakav arogan-tan naslov!” Ali nakon što je pročitala knjigu, promijenila je stav. Knjiga se upravo ponovno tiska pod naslovom The Heart of the Problem (Srž problema, izdavači: Boardman & Holman). Autor je Henry Brandt, bivši vlasnik tvornice sladoleda Ferrell, a sad je inženjer, psiholog i kršćanski poduzetnik.

Ruthie je govorila na bogoslužju u subotu ujutro. Poslije ju je Linda zamolila za sastanak. Tijekom vikenda Ruthie se sjetila Linde i spomenula ju u molitvi.

U ponedjeljak ujutro Linda je, neočekivano, na razgovor po-vela i svog supruga. Ruthie je, iznenađena, razmišljala kako sada postupiti: naime, primijetila je da Linda sva blista. Izgledala je poput druge osobe.

„Ruthie, mislim da ne trebam razgovarati s tobom”, rekla je Linda.

„U redu”, odgovorila je Ruthie. „Pa, mislim da ja moram”, ubacio se u razgovor Lindin su-

prug kojeg ćemo zvati Larry.„Nakon što je Linda donijela kući knjigu koju ste joj preporu-

čili, čitala je, molila se, čitala Bibliju i često plakala. Nešto joj se dogodilo, to dobro vidim. Zaista mislim da imam novu ženu. Re-kla je da ćete vi razumjeti. Stoga vas sada pitam: što se dogodilo?”

„Larry, mislim da sve troje znamo što se dogodilo ovoga vi-kenda. Bog je vidio njezine potrebe, dotaknuo njezino ranjeno srce i izliječio ju davši joj nadu.”

„Pa, mogao bih i ja imati koristi od toga”, komentirao je Larry. Potom su njih troje još dugo razgovarali i molili. Na kraju je Larry rekao Ruthie: „Osjećam da imamo novu sestru. Nikad u životu nisam imao sestru, ali sad osjećam kako se iskreno brineš za nas oboje.”

Ruthie odgovori: „Larry, trebaš znati kakvu sestru si dobio. Nekoliko je stvari koje će tvoja sestra poduzeti za vas. Molit ću, voljet ću vas i savjetovati.”


50

„Dogovoreno. Koji je tvoj savjet?”„Prva stvar koju bih učinila da sam na tvom mjestu: pročitala

bih tu knjigu. Tada zamoli Gospoda na svoj način da ti objasni što to znači. Zatim reci Gospodu da bi Ga volio upoznati. Treća važna stvar je: počni proučavati Bibliju.”

„Ne mogu to. Prije dosta vremena trudio sam se čitati Bibliju, no nisam ju mogao razumjeti. Nemam nikakav osjećaj za nju.”

„Dobro, za početak počni čitati Ivanovo evanđelje, nekoliko redaka povremeno i zamoli Gospoda da ti objasni, da spoznaš poruku.”

„U redu, to bih mogao.”Zajedno su molili i Larry je ponovio: „Mislim da to mogu.”Linda je uzbuđeno rekla: „Larry, možemo zajedno moliti i či-

tati.” Bio je pomalo iznenađen i trgnuo se.„Ne, Linda”, odgovorila je Ruthie. „Nisam tako mislila. Pusti

Larryja da to sam odradi.”Srdačno su se zagrlili i razmijenili adrese. Sljedećih nekoliko

mjeseci Bog je snagom molitve preokrenuo Larryjev život na bo-lje, baš kao i Lindin.

Linda i Larry postali su misionari u Rusiji i bivše ateiste uvo-dili u istine Biblije.

~

Drugi primjer iscjeljujuće snage molitve su čudesne promjene u srcima mladih koji se mole za druge i njima služe.

U proljeće 1996. g. jedan je mladić, nazovimo ga Mike, došao s adventističke visoke škole iz Sjeverne Amerike zajedno s dvana-estoricom svojih prijatelja kako bi pomogli u molitvi i bogosluž-ju na Konferenciji u Stanborough školi i u jednoj drugoj visokoj školi u Južnoengleskoj konferenciji. Ostalih pet američkih škola također je poslalo svoje izaslanike, sve zajedno njih 90.

Djeca su kampirala u starom, hladnom šatoru. Svatko je nešto drugo očekivao od tog događaja. U Engleskoj je Crkva molitveni skup reklamirala kao sportski tjedan pun zabave. Dvjestotinjak gradske djece iz Engleske, koja mahom nisu poznavala Isusa,


51

odazvalo se kako bi igrala košarku. Neki su se odlučili za kartaš-ke igre.

Za razliku od njih, djeca iz jedne druge Crkve zajedno su pro-vela osam sati na dan u molitvi i postu (odustajući od televizije i slatkiša), posvećeni Kristu. Ta djeca nisu bila tamo kako bi se igrala (na nedavnom izletu na Island nisu htjeli gubiti vrijeme čak ni na turistički obilazak). Bog je nagradio njihovu posvećenost. Često bi nekoliko članova skupine bilo zaokupljeno istom ide-jom ili tekstovima. Molili su se za molitveni susret u Stanborough parku i veliku promjenu tamo: za buđenje i reformu.

Mike nije pripadao toj „superduhovnoj” skupini i uskoro je postalo jasno da njegovi razlozi dolaska nisu baš duhovne nara-vi. Poznat kao kolovođa u svojoj školi, krenuo je u razgledavanje. Jednom kad je skupina putovala od jednog mjesta do drugog, iz njegove torbe ispala je pornografska razglednica, tik do nogu mlađeg pastora.

Prije samog odlaska na put djeca i pastor postavili su zajed-nička pravila. Jedno od njih bilo je da se netko, ako ne bude iskre-no posvećen zajedničkom cilju, može vratiti kući. Voditelji su od-lučili da neće učiniti kompromis u Mikeovom slučaju kako bi i toga vikenda očuvali visoku razinu duhovnosti.

Poslije nekoliko sati Ruthie je ugledala pastora kako razgo-vara s Mikeom. Stajali su više od sat vremena ispod krošnje sta-roga drveta. Tada su joj obojica krenula u susret. „Ruthie, molim te, nemoj me poslati kući”, rekao je Mike i nastavio: „Mislim da sam počeo pronalaziti Boga. Ako sada odem kući, nikad Ga neću pronaći. Priznajem da sam došao iz pogrešnih pobuda. Mislio sam da je ovo odlična prilika da vidim Englesku. Želio sam samo vidjeti što više dok sam ovdje i dobro se zabaviti s prijateljima.”

Ruthie ga je podsjetila na njegov loš ugled u školi, a i on sam je toga bio svjestan.

„Jesi li dovoljno jak da ovo što si meni rekao kažeš pred svi-ma?” pitala ga je.

„Da.”


52

Pastor, vođa mladih, pozvao je svoju školsku skupinu i rekao da im Mike želi nešto reći.

„Shvatio sam da ovdje nisam došao iz pravih razloga”, počeo je mladić svoj govor, „znam da nisam dobar primjer, no želim to promijeniti i biti od pomoći. Želio bih da svi zajedno počnemo surađivati s učenicima iz drugih škola umjesto da se prepiremo s njima.”

Netko je dignuo ruku: „Ali oni misle da su jako duhovni i da su puno bolji od nas.”

„Ali to sad nije bitno”, rekao je Mike. „Bitno je zašto smo mi ovdje i kako na najbolji način možemo ispuniti svrhu dolaska.”

Ruthie je neopaženo izašla. Djeca su ostala još dva sata: mo-lila su, priznavala grijehe i vapila Gospodu za pomoć. Kad su na-puštali sobu, oči su im bile vlažne. Više nije bilo čistih maramica, a bio ih je pun koš. Zagrlili su se i zahvaljivali što imaju prednost biti tamo. Bili su uzbuđeni jer je Bog i njima dodijelio službu. Jedna je djevojka htjela biti krštena upravo ondje jer se tamo pro-mijenio njezin život.

To je bila prekretnica koja je okrenula ne samo Mikeov život, već i mnoge druge. Bog je iznimnom snagom blagoslovio moli-tveni susret. Jedan od učenika s Bahama rekao je: „Ovaj susret za mene je duhovni potres.”

Poslije je Mike dobio poziv da s tim istim pastorom za mlade i jednim starijim teologom s Pacific Union koledža, koji je također bio s njima u Engleskoj, pođe u Indiju. Bili su zaduženi za po-sebne susrete s različitim studentskim skupinama, a s posebnim duhovnim naglaskom na Spicer koledž u zadnjem tjednu. U pe-tak navečer stajali su u crkvi i govorili studentima. Mike i njegov stariji prijatelj govorili su o istoj ljubavi za Isusa i istoj želji da Ga što bolje upoznaju, usavrše molitvu, biblijski studij i službu za druge.

Tada je Mike rekao: „Postoje tri načina kako se možete posta-viti u ovom našem projektu. Jedan je da kažete: ‚Ne želim imati ništa s Bogom’. Drugi je da izaberete život kakav ste imali do sada: ‚Hvala, poznajem Boga i odgovara mi ova rutina na koju


53

sam navikao’. Treći je da kažete: ‚Treba mi radikalna promjena i želim da me Bog koristi’. Ako imate hrabrosti odlučiti se za treću mogućnost, molimo vas da dođete bliže da možemo zajedno mo-liti i tražiti od Boga da u potpunosti ispuni svoju svrhu u vašem životu.”

Nije bilo glazbe ni izljeva osjećaja, samo svjedočanstva iz srca te dvojice studenata. Ali 1200 učenika ustalo je i krenulo naprijed kako bi se zajedno molili.

~Bog i dalje iscjeljuje bolesni svijet. Osobu po osobu. Katkad se

napredak čini prespor. Čak i sad se u molitvi borimo za Timovu majku Barbaru kojoj je u kolovozu 1997. godine dijagnosticiran neoperabilni rak na jetri. Sve troje autora ove knjige, kao i stotine drugih, sudjelovalo je u zajedničkoj molitvi za njezino zdravlje. Tim Crosby je također u rujnu sudjelovao u bogoslužju na kojem je Barbara pomazana. Ipak, dok ovo pišem, nema znakova oz-dravljenja. Barbarin glas, koji je nekad bio srčan i jak, raspjevan i nasmijan, sada je često slabašan i jedva čujan.

Timova je supruga Carol od dana kad je postavljena dijagno-za usrdno i žarko molila Boga da stavi svoje ruke pune ljubavi oko Barbare, oslobodi ju i izliječi ako je to Njegova volja. Bog je odgovorio na njezinu molitvu na prekrasan i neočekivan način.

4. studenog 1997. godine Barbara je ležala na svojoj strani kre-veta. Njezin suprug Bruce ležao je na leđima do nje. Odjednom je osjetila lagani stisak ruke na svom ramenu. Pitala je Brucea je li ju on dotaknuo, iako je to bilo skoro nemoguće iz njegovog položaja. Dobila je niječan odgovor. Nitko drugi nije bio u sobi.

Ništa slično nikada se prije nije dogodilo u obitelji Crosby. Nježan dodir nevidljive ruke na ramenu, iako rijedak slučaj, je-dan je od načina na koji se otkrivaju anđeli onima kojima su po-slani u pomoć. Puno je takvih događaja opisano u literaturi o anđelima. Te se stvari obično događaju samo jednom u životu i pokazuju Božju ljubav prema nama u najtežim trenutcima. Kao


54

da nam Bog poručuje: „Što god da se dogodi, okruženi ste mo-jom milošću i snagom da se uzdignete na krilima anđela.”

Iscjeljujuća snaga molitve nema nikakvog ograničenja. Može-mo poslati Božju iscjeljujuću snagu na bilo koju udaljenost ono-me tko treba pomoć. Kad molimo za nečije zdravlje, a ta se osoba podložila Božjoj volji, Bog uvijek odgovara na naše molitve. Mož-da neće odmah izliječiti tijelo, ali će izliječiti dušu i zaviti srce u svoju ljubav pripremajući ga za neko drugo mjesto i vrijeme.


55

5

Kad mislimo da nam Bog ne odgovara

Tim i Carol Crosby upravo su se ukrcali u mali prigradski avion u Atlanti čekajući da uzlete prema Chattanoogi. Donald Trump i Marla Maples sjeli su točno preko puta njih. Odostraga se mogao čuti žamor; pomalo se čavrljalo i površno su se iznosili stavovi i prosudbe. Jedan je putnik tražio dopuštenje da fotogra-fira. Otprilike na polovici puta, Tim je skupio hrabrost i zamolio Trumpa da mu posudi časopis Business Week kad ga pročita.

Kad je avion sletio u Chatanoogu, Crosbyjeve su obavijestili da im je prtljaga zagubljena. Pogodite što se zbilo? Trumpove su stvari također bile izgubljene.

Trump je na kraju našao prtljagu, ali je poslije izgubio Marlu.

Je li Bog ikada izgubio vašu prtljagu? Je li propustio dati vam u pravo vrijeme nešto što ste od Njega tražili? Je li On ikada pro-pustio pobrinuti se za ono što ste Mu povjerili?

Trumpova priča podsjeća nas na suvremenu prispodobu koja otprilike ide ovako:


56

Čovjek pita Boga što mu znači milijun godina, a Bog mu od-govara:

„Dijete moje, to je poput sekunde tvog vremena.”Čovjek nadalje pita: „A što je s milijun eura?”Bog odgovara: „Za mene je to poput jedne lipe.”Čovjek ponovno skupi hrabrost i pita: „Dragi Bože, mogu li ja

dobiti samo jednu Tvoju lipu?”„Naravno, dijete moje, evo, za sekundu.”Najveći problem kod molitve za koju mislimo da nema Božjeg

odgovora jest vrijeme. Ono što želimo, želimo sad i odmah. Mi-slimo da Bog nije odgovorio na našu molitvu ako nas nije uslišio kad mi to želimo. Katkad je Božji odgovor: „Evo, za sekundu.” Dobit ćemo odgovor u svoje vrijeme, sve ono što nam zaista pri-pada. Zapamtite, ako bismo odmah dobili sve što zaslužujemo, vrlo je vjerojatno da bismo prestali postojati. Čak i sada dišemo zahvaljujući milosti, no u Božje vrijeme dobit ćemo sve. Jednog dana svi ćemo biti multimilijunaši. Bit ćemo toliko bogati da će nam se Donald Trump činiti kao beskućnik ili prosjak.

Ako jedan problem jest vrijeme, drugi je percepcija, tj. način na koji opažamo i prihvaćamo. Jednostavno ne vidimo cjelinu priče. Stara rabinska priča kaže kako je rabbi Jachanan krenuo na putovanje s prorokom Ilijom. Nakon cjelodnevnoga hodanja, već u sumrak, našli su se pokraj trošne kolibe nekog siromaha koji je imao tek jednu kravu – bilo je to sve njegovo bogatstvo. On i njegova supruga žurno su izišli izraziti dobrodošlicu gostima, go-stoljubivo ih primili i ponudili sve što su mogli u tim skromnim uvjetima. Ponudili su goste obiljem mlijeka, domaćim svježe is-pečenim kruhom i maslacem. Gostima su prepustili i svoj jedini krevet, a oni su se sklupčali na prostirci pokraj upaljenog kamina. No, ujutro je domaćinova krava uginula.

Rabin i prorok sutrašnji su cijeli dan proveli hodajući. Te ve-čeri stigli su u kuću bogatoga trgovca. Očekivali su više od svog domaćina koji se cijelo vrijeme držao namrgođenoga lica i izrazi-to ponosnoga stava. Sve što je ponudio slučajnim prolaznicima jest konak u staji, komad kruha i nešto vode. Ujutro mu je Ilija


57

svejedno zahvalio za sve što je učinio za njega i rabina. Kao znak zahvale poslao je i po majstora da popravi zid staje koji se počeo urušavati.

Rabbi Jachanan nije više mogao šutjeti i zamolio je proroka da mu objasni svoje postupke prema ljudima. „Što se tiče siromaha koji nas je tako ljubazno primio, te noći mu je trebala umrijeti supruga. No, s obzirom na njegovo dobro srce i ljubaznost, Bog je uzeo kravu umjesto žene”, odgovorio je Ilija i nastavio: „Drskom sam bogatašu popravio zid jer se u blizini napuknuća nalazi zlat-na žila. Da je on sâm popravljao zid, našao bi bogatstvo. Zato ne pitaj Gospoda: ‚Što to radiš?’, već radije reci u svom srcu: ‚Ne radi li Bog od svega ono što je najbolje?’ Prihvati da Bog uvijek radi ono što je dugoročno najbolje za tebe.”

Trebali bismo biti sumnjičaviji prema mogućnosti da važemo događaje kao dobre ili loše. Kad kažemo da je nešto loše, obično mislimo na nešto neugodno ili bolno. No, je li to u konačnici zaista loše, ne možemo sa sigurnošću znati jer nismo upoznati s vječnim posljedicama.

Sjećate li se debakla Tonye Harding i Nancy Kerrigan? Tonya i Nancy bile su prvakinje u klizanju na ledu. Tonya je nagovorila pri-jateljicu da ozlijedi Nancy nadajući se da će ju tako onesposobiti.

Zamislite sada da ste Nancy. Odjednom vas netko koga nikad prije niste vidjeli snažno udari po koljenu i oduzme vam prili-ku da osvojite zlatnu medalju na Olimpijskim igrama. Ležeći na podu u grčevitoj boli, kako biste vrednovali to što vam se dogodi-lo? Kao dobro ili loše?

Pogledajmo sada taj događaj još jednom, ali ne Nancyinim očima, već vašim vlastitim, puno godina poslije, s potpunim po-vijesnim uvidom u stvar. Je li to bila sreća ili nesreća? Je li to za Nancy bila tragedija ili možda najbolja stvar koja joj se dogodila u životu? Razmislite još jednom. Uzmite u obzir pozornost koju je zbog toga Nancy dobila u medijima i kakve su posljedice bile za njezinu karijeru. Zapamtite u kakvim se novim okolnostima Nancy našla nakon oporavka.


58

A što je bilo s Tonyom Harding? Je li joj privremeni uspjeh nje-zinoga zlobnoga plana donio sreću u životu? Odgovor nije težak, uh! Ali čekajte! Nekoliko godina poslije, upravo prije Olimpijade, u crkvi u Oregonu lijući suze, Tonya je po drugi put posvetila svoj život Bogu. Na tiskovnoj konferenciji spomenula je da bi željela klizati za Boga – mediji to nisu mogli razumjeti. U nespretnom pokušaju pomirbe čak je na ledu zagrlila Nancy prije natjecanja. (Nancy, naravno, time nije bila posebice zadivljena). Uzmimo u obzir Tonyinu blagodat kroz neizvjesnost koju je doživjela i pret-postavimo da je njezino pokajanje bilo stvarno u tom vremenu.

Pogledajmo situaciju s druge strane. Pretpostavimo da je cije-lo Tonyino iskustvo rezultiralo trajnim promjenama u njezinom životu. Je li to iskustvo bilo dobro ili loše za nju?

I što ako Nancy, zahvaljujući novim prijateljima, odluči da ne treba Boga? Što onda? Dobra ili loša stvar?

Nije lako procijeniti uzrok i posljedicu i vrednovati situaciju kao dobru ili lošu, zar ne? Možemo reći je li događaj ugodan ili neugodan, ali to je sve. U biti, ima li nešto dobre ili loše posljedice u velikoj mjeri ovisi o tome kako se mi prema tome postavimo. Ni neuspjeh kao ni uspjeh nisu konačni. Blještav uspjeh može zaslijepiti i posaditi sjeme neuspjeha, a neuspjeh u sebi krije klicu uspjeha. Križ bi nam trebao ukazivati na to. Bog može neuspjeh pretvoriti u uspjeh.

Slične primjere mogli bismo nizati unedogled. Primjerice, Jo-sipovo zarobljeništvo u Egiptu uzdiglo ga je pa je tako spašen i njegov rod; Pavlovi zatvorski dani omogućili su mu da napiše dijelove Novoga zavjeta; parazitske uši koje su se pojavile u kon-centracijskom logoru udaljile su stražare od Corrie Ten Boom i njezine sestre; granatiranje Sarajeva rezultiralo je smrću pedese-tak osoba, što je pak nagnalo Međunarodnu zajednicu da smjesta zaustavi rat u Bosni.

Poanta je u tome da nikada ne možemo pretpostavljati da, samo zato što nismo dobili Božji odgovor koji smo željeli, Bog ne odgovara na našu molitvu. Naša životna priča nije gotova dok ne


59

završi, pa čak ni onda. Zapravo, nikada ne završava jer se (ili dok se) Bog brine o njoj.

~Nismo sposobni na početku vidjeti kraj, zato ne znamo za

što da se molimo. „Nismo dosta pametni da uporabimo molitvu koja vremenski sto posto djeluje”, kaže Larry Dossey. Bilo bi neo-dgovorno od Boga da nam povjeri takvu mogućnost. Nadalje, on kaže da Bog miješa ili šifrira kodove, nekima odgađajući odgovor, a nekima odgovara odmah ili tako da nam se čini slučajno. Nema formule koju bismo mogli primijeniti da bismo zajamčili siguran odgovor.

Mnogi autori bavili su se pitanjem odgovora na molitvu. C. S. Lewis naglašava da molitva nije poput uređaja koji za ubačene ko-vanice prodaje robu. Molitva je više nalik djetetu koje zahtijeva odgovore od svojih roditelja ili studentu koji nešto pita svog sve-učilišnog rektora. Na neke od upita dobiva odgovor, a na druge ne. Barem ne odmah.

Zapravo, Lewis smatra da ima više neodgovorenih molitava među dugogodišnjim vjernicima, nego među novoobraćenima čija je vjera još slaba i treba čvrsti oslonac kroz osobno iskustvo uslišenih molitava. U eseju Djelotvornost molitve (The World’s Last Night and Other Essays) citira „iskusnoga kršćanina” kad je riječ o tome da se dramatični odgovori na molitvu obično češće dogo-de na početku kršćanskoga života – dakle kod novoobraćenih, a kasnije se zbivaju rjeđe. Taj iskusni vjernik zaključuje: „Zar Bog napušta one koji Mu najbolje služe? Nije li Ga Onaj koji Mu je od svih služio najbolje prije svoje mučeničke smrti zapitao: ‚Zašto si me ostavio?’ Kad Bog postane čovjek, upravo taj Čovjek dobiva u svojim najvećim potrebama najmanje utjehe od Boga. To je tajna koju se, čak i da imam snage, tj. kad bih mogao, ne bih usudio istraživati. Međutim, ako je nama, malim ljudima, uslišana mo-litva nevjerojatno i izvan svakog očekivanja, ne bismo se trebali unaprijed radovati kao da je to neka prednost. Kad bismo bili duhovno jači, Bog bi nas manje mazio i pazio. Kad bismo bili hra-


60

briji, Gospod bi nas uz puno manje svoje pomoći u velikoj borbi između dobra i zla poslao u službu zaštite beznadnih i očajnih ljudi i okolnosti.”

Čini se da Lewisova ideja kako veći vjernici doživljavaju ma-nje čudesa vuče korijene od apostola Pavla. U vrijeme kad je apo-stol Pavao bio u Efezu, u središtu demonskih sila, „Bog je pak činio čudesa nesvakidašnja po rukama Pavlovima tako da bi na bolesnike stavljali rupce ili rublje s Pavlova tijela pa bi s njih ne-stajalo bolesti i zli duhovi iz njih izlazili.” (Djela 19,11.12) Do-sta kasnije, u svojoj posljednjoj poslanici, pisao je: „Erast osta u Korintu, a Trofima ostavih u Miletu bolesna.” (2. Timoteju 4,20) Pavao je nekoć mogao liječiti mnoštvo ljudi na daljinu. No sada, u jesen svoga života, nije mogao izliječiti ni svog bliskog surad-nika. Je li apostol Pavao pao u nemilost Božju? Je li njegova vjera poljuljana? To nije vjerojatno. Pavlova vjera i ugled su učvršćeni pa je Bog manje rabio njegove karizmatske darove, a više vještinu pisanja. To je ovdje uzorak. Ellen G. White je također imala ma-nje vizija i izlječenja kasnije u svom životu.

Paradoksalno je da u nekim slučajevima Božja šutnja može pokazivati da On poštuje naš duhovni napredak i zrelost.

U svom je životu Pavao tri puta molio Boga da ga oslobodi bo-lova, no Bog mu to nije ispunio (2. Korinćanima 12,7-10). Biblija je puna tužaljkā zbog neodgovorene molitve. „Ta dokle, Jahve, dokle ćeš me zaboravljati?” (Psalam 13,1; 88,14; 89,46) „Preni se! Što spavaš, Gospode!” (Psalam 44,24) „Vičem: ‚Nasilje!’ – nema odgovora; vapijem – ali za me pravde nema.” (Job 19,7) „K Tebi vičem, al’ Ti ne odgovaraš; pred tobom stojim, al’ Ti i ne mariš.” (Job 30,20) „Bože moj, vičem danju, al’ ne odvraćaš.” (Psalam 22,3) „Jahve, Bože nad Vojskama, dokle ćeš plamtjeti, premda se moli narod tvoj.” (Psalam 80,5) „Kada sam vikao i zapomagao, molitvu je moju odbijao.” (Tužaljke 3,8) „Oblakom si se obastro, da molitva ne prodre do tebe.” (Tužaljke 3,44) Čak su i najveći sveci imali problema s neuslišenim molitvama.

Naravno, katkad postoji jednostavan razlog za neodgovorenu molitvu. To može biti ustrajnost u grijehu. U svojoj knjizi Why


61

Prayers Are Unanswered John Lavender prepričao je priču o Nor-manu Vincentu Pealeu. Kad je Peale bio dječak, pronašao je u nekoj uličici veliku crnu cigaru. Nije bila baš dobroga okusa, no osjećao se vrlo odraslo... sve dok nije vidio oca kako dolazi. Brzo je sakrio cigaru iza leđa i pokušao biti što opušteniji. Očajnički pokušavajući skrenuti očevu pozornost, Norman je pozornost usmjerio na reklamu za cirkus. „Tata, možemo li, molim te, ići u cirkus kad dođe u grad?” Otac mu je održao lekciju koju će zauvi-jek pamtiti: „Sine!” rekao je tiho, ali čvrsto: „Nikad me ne moli ne-što dok u isto vrijeme pokušavaš prikriti tinjajuću neposlušnost.”

Ustrajna neposlušnost svakako će spriječiti odgovor na moli-tvu. Biblija često upozorava na to. „Da sam u srcu na zlo mislio, ne bi uslišio Gospod.” (Psalam 66,18) „...Nego su opačine vaše jaz otvorile između vas i Boga vašega. Vaši su grijesi lice njegovo zastrli, i On vas više ne sluša.” (Izaija 59,2) „Zato, oni će Jahvu zazivati, a On im neće odgovoriti. Sakrit će, u ono vrijeme, lice od njih zbog zločina koje su počinili.” (Mihej 3,4)

Timov prijatelj Steve Mosley pričao je o evanđeoskim napori-ma u Japanu koji nisu urodili plodom. Bez obzira što su se usrd-no molili, ljudi se nisu odazivali. Poslije se otkrilo da je dvoje studenata misionara bilo u seksualnoj vezi. Bog ne može blago-sloviti neposlušnost.

Bog ne odgovara ni onima koji su nemilosrdni prema drugi-ma. „Tko zatvori uho svoje pred vikom siromaha, i sam će vikati, ali ga nitko neće uslišati.” (Izreke 21,13) „Kad na molitvu ruke širite, ja od vas oči odvraćam. Molitve samo množite, ja vas ne slušam. Ruke su vam u krvi ogrezle, operite se, očistite. Uklonite mi s očiju djela opaka, prestanite zlo činiti! Učite se dobrim djeli-ma, pravdi težite, ugnjetenom pritecite u pomoć, siroti pomozite do pravde, za udovu se zauzmite.” (Izaija 1,15-17) To se odnosi i na bračnu zajednicu: oni koji mole, a nepromišljeni su i ne poštu-ju svoga supružnika, ne mogu očekivati Božji odgovor na molitve (1. Petrova 3,7).

Katkad nema odgovora na molitvu jer tražimo iz pogrešnih po-buda (Jakov 4,3), a katkad pak jer nam nedostaje vjere (Jakov 1,6).


62

Bog ne zahtijeva savršenstvo od onih koji mole. Ali zahtijeva skromno pokajanje za prošle promašaje i dobre, poštene odluke za budućnost.

Molitva može biti neuspješna ako je slaba, ravnodušna i povre-mena. Katkad ne dobijemo ono što želimo jer ne želimo dovoljno snažno, jer nam nedostaje volje. Charles Spurgeon usporedio je molitvu s povlačenjem konopca velikoga crkvenoga zvona. Neki vuku tako slabo da jedva pomaknu zvono. Drugi pak to rade vrlo površno. Samo ritmičan i snažan pokret dovoljno će pomaknuti zvono kako bi zazvonilo da ga Bog čuje. Najbitnija je snaga želje. Samo strastvena, žarka i energična molitva može pomoći (Jakov 5,16). „A od dana Ivana Krstitelja do sada kraljevstvo nebesko silom se probija i siloviti ga grabe.” (Matej 11,12) Silovitost ovdje znači svetu ozbiljnost, poput Jakovljeve borbe (Postanak 32,22-32), naglašava Ellen G. White u knjizi That I May Know Him, str. 272. Ravnodušni mlitavci – Laodicejci, sa svojim molitvama ne-maju puno izgleda kod Boga.

Svejedno i neke očigledno besprijekorne molitve ne nalaze uvijek odgovor. Sandy Wyman Richert nije imala sreće kad je nje-zinom sedmogodišnjem sinu Trevoru dijagnosticiran neizlječivi tumor na mozgu. Molila je, bila slatkorječiva, plakala, i na kraju je sklopila pogodbu s Bogom. Lonniejev razgovor s njom prenošen je putem radio postaje Voice of Prophecy u veljači 1994. godine. Evo njezinoga potresnoga svjedočanstva izgovorenoga isprekida-nim glasom, uz suze:

„Možete samo zamisliti kako mi je bilo u srcu kad sam Bogu pokušala postaviti dnevni red... Sjećam se da sam razgovarala s Gospodom i rekla Mu: ‚Pogledaj, ako je ikad bila postavljena po-zornica da proslavi Tvoje ime – to je upravo sada! Mislim da se to uvijek zbiva u smrtonosnim uvjetima. Slava će biti samo Tvoja. Liječnici zasigurno ne mogu preuzeti odgovornost da izliječe bo-lest koja je neizlječiva. Puno ljudi se moli za njega. Ne bi li bilo nevjerojatno svjedočanstvo za Tvoju snagu i ljubav kad bi izlije-čio mog mališana?’


63

Kažem vam, izgledalo nam je da što više ljudi moli, uz sve one za koje smo čuli da mole, i što su te molitve bile gorljivije i ispunjenije vjerom, stanje se brže pogoršavalo.

Vožnja od mog doma u Santa Mariji do bolnice u Santa Bar-bari traje sat i pol, a ja sam u oba smjera vozila otprilike svaka tri dana. Običavala bih to vrijeme provesti u glasnoj molitvi i plaču-ći. Nekoliko puta sam zaustavila vozilo sa strane jer moje oči nisu imale brisače za suze.

Nakon toga, moje su se molitve postupno promijenile. Više nisam govorila Bogu što ja želim da učini, nego sam molila: ‚Što god da učiniš i što god da dopustiš, ja ću se s tim pomiriti – zato što znam: ili se kanim razočarati s Tobom ili se kanim razočarati bez Tebe. Ne želim ostati bez sina, ali ako idem s vjerom da si Ti onaj za kojeg se predstavljaš i da uvijek djeluješ bez ljubavi, tada se ovdje zbiva nešto vrlo povezano s ljubavlju. I premda me to boli do krajnosti, gotovo suludo, moram izabrati hoću li Tebi i dalje vjerovati ili ne.

Kad sam to izrekla, osjetila sam duboki mir. Plakala sam zbog stvarnosti koja se činila neizbježnom, no u duši mi je darovana mirnoća, i to potpuna.

Često u molitvi uzmemo papir i ispunimo ga svojim planovi-ma pa ga damo Bogu na potpis, a zapravo bismo mi trebali potpi-sati ga pa onda dati Bogu da On ispuni svojim planovima taj naš potpisani papir.

Zadnju noć jedna od medicinskih sestara me upitala: ‚Želite li ga držati u naručju?’ Uzela sam ga u naručje i sljedećih pola sata samo sam ga držala. Bilo je užasno teško gledati kako mi dijete nestaje i kako udiše samo nekoliko puta u minuti. No, mogu vam reći da je od svega najironičnije to što nikada prije nisam osjećala tako blisku Božju prisutnost u svom životu kao tada kad je moj sin umirao.

Kad se kaže da naša vjera ne može biti uzdrmana, mislim da jedina vjera koja ne može biti uzdrmana jest ona vjera koja dolazi iz okolnosti kad je već uzdrmana. Mislim da je Bog odgovorio na naše molitve, a čini to i sada. Nije to bio odgovor koji smo željeli i


64

iako su se čuda događala i još se događaju posvuda oko nas, čak i sada, mnoga su ljudska srca bila dirnuta Trevorovim iskustvom. Nevjerojatno je kako je jedan sedmogodišnji dječak ganuo srca tolikih ljudi koje nije nikada upoznao.

Netko tko je puno veći od mene kroz Trevorovo iskustvo po-sipa magičnu prašinu po cijeloj zemlji. Mislim da se to ne može objasniti prirodnim putem. Mislim da se radi o nečem potpuno nadnaravnom.”

Sandy je nedavno o svom iskustvu napisala knjigu Hold me, Help me, Heal me (Concerned Communications, 1997).

~Bog nam jamči da nam, ako molimo za kruh, neće dati kame-

nje. Ali možda naša molitva za kruh, a Božji odgovor – kamen, nije naš problem. Po naravi smo takvi da je za nas puno vjerojat-nije da ćemo moliti za kamenje – kad maštamo da su to dragulji – a Bog nam u svojoj milosti umjesto toga daruje kruh.

Uzmite, na primjer, Gusa. Svjetski čovjek: rječit, umišljen i arogantan. Imao je briljantan um, ali ga nije želio tratiti na religi-ju. Živio je razuzdano, zadovoljavajući tjelesne želje. Prepuštao se svim mogućim užitcima i rabio svoj izoštreni um kako bi druge udaljavao od Boga i vjere.

No, Gus nije odrastao na taj način. Majka ga je odgajala pje-vajući mu biblijske hvalospjeve i psalme. Godine njezine ustrajne molitve na kraju su otvorile nebeska vrata, iako nije bilo dokaza da ju Bog čuje.

Jednoga dana Gus je rekao majci da napušta dom i odlazi u veliki grad kako bi izgradio karijeru kao javni govornik. To je bilo upravo ono čega se njegova majka najviše pribojavala. Znala je da će se tamo njezin sin izgubiti u suludoj potjeri za užitcima i nepovratno izgubiti vjeru svoje obitelji. Otrčala je u crkvu, pala na koljena i molila Boga da spriječi odlazak njezina sina u veliki grad. Molila se gorljivo kao nikad u životu. Ali kad je brod isplo-vio za Rim, Gus je bio na njemu. Majka je ostala slomljena srca.


65

U Rimu je gostovao poznati propovjednik Ambrozije. Neki je prijatelj rekao Gusu: „Trebaš čuti tog momka.” Gus ga je poslu-šao i otišao. Ambrozije je bio vjerojatno jedini propovjednik tog vremena koji je mogao dirnuti taj briljantni mladi um. Jednog je dana mladi Gus – punim imenom Augustin – čuo Božji glas koji ga je pozvao da čita Bibliju. Pronašao je retke u Rimljanima 13,13.14: „Kao po danu pristojno hodimo, ne u pijankama i pi-jančevanjima, ne u priležništvima i razvratnostima, ne u svađi i ljubomoru, nego zaodjenite se Gospodinom Isusom Kristom i, u brizi za tijelo, ne pogodujte požudama.”

Darujući svoje srce Bogu, Augustin je postao jedan od najpo-znatijih vođa kršćanske Crkve.

Carl Johnson iz Kankakeea, država Illinois u SAD-u, također je imao sina. Njegova domovina pozvala ga je u Vijetnamski rat. I dok se njegov sin borio u ratnim bitkama, on je vodio bitku na drugoj strani. Svakodnevno je molio Boga da mu se sin sigurno vrati kući.

Nakon mjeseci teške molitve, stigao je odgovor. Carl je, poput Fi-lipa u Djelima 8,26, čuo Božji glas: „Tvoj je sin siguran. Ja ga štitim.”

Carl je odahnuo. Umjesto straha osjetio je mir. Poslije toga nikada više nije molio za njegovu sigurnost.

Dva dana poslije, kad se dovezao kući, vidio je gomilu parki-ranih automobila uokolo i njegovi su se snovi rasplinuli poput balona.

Na vratima ga je čekala supruga.„Kenny je ubijen u akciji. Umro je za zemlju koju je volio i iz

razloga u koji je vjerovao. Prije samo dva dana rekao si mi da će se sigurno vratiti kući. A sada je mrtav. Uvijek sam ti vjerovala. Što se dogodilo?”

Carl je ostao bez riječi. Božji glas još je uvijek bio tako životan. Nesposoban da to shvati, zamolio je Boga da mu pomogne razu-mjeti to gorko iskustvo.

Saznao je da je Kenny ubijen upravo u vrijeme kad mu se Bog obratio.


66

Naposljetku, Carl je ponovno pronašao mir. Bog mu nije dao odgovor koji je želio čuti – On mu je dao nešto daleko bolje. „Tvoj sin je siguran. Ja ga štitim.” Carl je molio za privremenu sigurnost svoga sina, a dobio je vječnost.

~U Bibliji se navode razlozi zašto nam Bog ne odgovara uvijek

na molitvu. Katkad je kriv grijeh u našem životu, pogrešni motivi i tako dalje. Ali, katkad nam Bog daje i više nego što tražimo, a mi mislimo da nam je dao manje.

Želimo milijun dolara, a Bog nam daruje vjernoga prijatelja. (Razmislite što je vrednije.)

Želimo ljudskog prijatelja, a Bog nam daruje svoje prijatelj-stvo.

Želimo lakši put za izlazak iz nevolje, a Bog nam nudi teži način kako bi nas uveo u višu razinu duhovne zrelosti.

Isto tako je prošao i Isus. U Getsemanskom vrtu Isus je tražio od Oca da Ga oslobodi neizrecive strahote križa.

Ali Bog je za Njega isplanirao nešto bolje: neugasivu ljubav svih spašenih koja će trajati zauvijek. Svu vlast na Nebu i Zemlji. Beskrajnu zahvalnost. Krunu nad krunama. Vječitu ljubav anđe-la. Neizrecivu slavu.

U namjeri da Mu pruži sve to, nije Ga mogao zaštititi od sra-mote križa.

Kenny Johnson. Trevor Richert. S ljudskog stajališta, Bog je izgubio prtljagu. No, je li zaista tako? Na sreću, zato što je Bog Isusu rekao ne u Getsemanskom vrtu, Kenny i Trevor imaju naj-bolju moguću budućnost.

Trevorova majka kaže da u molitvi često mi sami damo Bogu da potpiše papir s popisom naših želja, a trebali bismo ga potpi-sati i praznoga dati Bogu da ga On popuni, jer samo On zna što je najbolje za svakoga od nas.

Kad vam život izgleda posve crn i kad se bezdan ponora upra-vo pred vama otvara, sjetite se: stvari nisu onakve kakvima se čine. Vaše životno razočaranje može značiti sastanak s Bogom.


67

Nesreće će se i dalje događati, a u ljudskoj naravi je da se pred njima povlači, čak i u Kristovoj ljudskoj naravi. Ali Bog je dobar i dat će nam bolje od onoga što tražimo za sebe.

Što prije naučimo molitvu o potpunoj predaji Božjoj volji, to je bolje za nas. Jednu od njih napisao je Francois Fenelon:

„Bože, ne znam što bih od Tebe trebao zamoliti, samo Ti znaš što ja trebam... Otvaram Ti svoje srce. Udovolji mojim potrebama za koje ni ja sâm ne znam. Daj mi bolest ili me izliječi. Rastuži me ili razveseli. Obožavam i divim se svemu što Ti odlučiš, iako to ne shvaćam. Šutke Ti se predajem. Ne želim imati drugih želja, osim da ispunjavam Tvoju volju. Nauči me moliti. Moli sebe u meni. Amen.”



69

6

Molitva koju Bog uvijek uslišava

Molitva je iznenađujuće zakučasta stvar. Čak i stručnjaci u molitvi mogu moliti za pogrešnu stvar, a kad dobiju odgovor – sruši se svijet oko njih. Često želimo da Bog odgovori na više na-ših zahtjeva, a kad On to učini, mogli bismo poželjeti da nije. Kad je Izraelcima kao hrana dojadila mana, molili su za meso (Brojevi 11). I dobili su ga: jato prepelica spustilo se na njihov tabor. Ne-kima je to bio posljednji obrok koji su pojeli. Poslije su poželjeli imati kralja (1. Samuelova 8) – i dobili su ga, ali za previsoku cijenu. Trebali bismo biti vrlo pažljivi kad od Boga nešto tražimo. Katkad može ispasti da je molitva poput Pandorine kutije koja, otvorena na pogrešan način, vodi svim vrstama podvala.

Na sreću, Bog milostivo kaže ne našim najopasnijim željama. Ali katkad daje ono što želimo, najvjerojatnije da nas nauči život-nu lekciju. Uzmimo, primjerice, kralja Ezekiju.

Iako Ezekija nije napisao nijednu knjigu u Bibliji, ona ga po-hvaljuje zbog nekoliko postignuća. Pročistio je izraelsko bogos-lužje, ukinuo njihove idole, a čak je i sjajno riješio dostavu vode


70

u grad podzemnim putem. Ezekija je bio jedan od najvjernijih izraelskih kraljeva, ali i on je počinio neke pogreške.

Ezekija je molio dvije molitve. Jedna je bila za spas svog naro-da, a druga je skoro uništila taj narod. Pogledajmo sad malo bolje obje molitve i usporedimo ih s još nekoliko poznatih molitava iz Biblije. Možda možemo naučiti kako bolje i učinkovitije moliti na slavu Božju.

Početak se nalazi u Drugoj knjizi o kraljevima, u 18. poglavlju.Asirski kralj Sanherib napao je i osvojio cijelu Palestinu. U svom junaštvu nije bio baš odviše skroman. „Koji je taj bog koji mi se može suprotstaviti?” ponosno se hvalio, pun sebe. „Kažite Ezeki-ji”, reče on, „da se ni jedan od drugih naroda nije mogao održati preda mnom. Zar mislite da ste vi nešto posebno?” (2. o kraljevi-ma 19,10-13)

Kad je Ezekija to čuo, pošao je u Hram i pred Gospodom otvorio Sanheribovo prijeteće pismo. Pozvao je sve svećenike da mu se pridruže u molitvi Bogu, u kojoj je rekao:

„I pomoli se Ezekija Jahvi ovako: ‚Jahve, Bože Izraelov, koji stoluješ nad kerubimima, Ti si Bog jedini nad svim zemaljskim kraljevstvima, Ti si stvorio nebo i zemlju. Prikloni uho, Jahve, i počuj, otvori oči Jahve i vidi! Čuj Sanheribove riječi, koje poruči da izruga Boga živoga. Istina je, o Gospode, asirski su kraljevi zatrli narode i zemlje njihove; pobacali im u oganj bogove njiho-ve; jer ne bijahu bogovi to, već djela ruku ljudskih, od drveta i kamena, zato ih i uništiše. Ali sada, Jahve, Bože naš, izbavi nas od ruke njegove da spoznaju sva kraljevstva zemlje da si Ti, Jahve, Bog jedini.’” (2. o kraljevima 19,15-19)

Pogledajte o čemu se ovdje radi: o slavi Božjoj. Ezekija je ra-zumio da konačni cilj i svrha nije samo spas Izraela, već je to tek sredstvo koje vodi konačnu cilju: „da spoznaju sva kraljevstva zemlje da si Ti, Jahve, Bog jedini.” Bog je čuo i nagradio njegovu nesebičnu molitvu. Poslao je anđela smrti na asirsku vojsku, pri čemu je pobijeno više ljudi nego ikada u jednom danu, pa čak i nakon doba nuklearna oružja.


71

Izvješće se nastavlja: „Tada Izaija, sin Amosov, poruči Ezekiji: ‚Ovako veli Jahve, Bog Izraelov: uslišah molitvu koju mi uputi zbog Sanheriba, kralja asirskog. Evo riječi što je Bog objavi protiv njega. Prezire te, ruga ti se djevica, kći sionska; za tobom maše glavom kći jeruzalemska. Koga si grdio, hulio? Na koga si gla-sno vikao, ohol pogled dizao? Na sveca Izraelova! Po slugama si svojim vrijeđao Gospoda. Govorio si: s mnoštvom kola ja popeh se na vrh gora, na najviše vrhunce Libanona. Posjekoh mu cedre najviše i čemprese ponajljepše. Dosegoh mu vrt najviši i vrt nje-gov šumoviti. Kopao sam i pio sam vode tuđe; stopalima tad isu-ših sve rijeke egipatske. Čuješ li dobro? Odavno to sam snovao, od iskona smišljao, sada to ostvarujem; na tebi je da prometneš gradove tvrde u razvaline. Stanovnici njini, nemoćni, prepadnuti i smeteni, bjehu kao trava u polju, kao mlado zelenilo, kao trava vrh krovova opaljena vjetrom istočnim. Znam kad se dižeš i kad sjedaš, kad izlaziš i kad se vraćaš. Jer bjesnio si na me, i jer obijest tvoja do ušiju mi dođe, prsten ću ti provuć kroz nozdrve, uzde stavit u žvale, vratit ću te putem kojim si i došao! A znak nek ti bude ovo: Ove će se godine jesti što se samo okruni, dogodine što samo uzraste, a treće godine sijte i žanjite, sadite vinograde, jedite im rod. Preživjeli iz kuće Judine, žilje će pustit u dubinu, plodom rodit u visinu. Jer će iz Jeruzalema izići Ostatak, sačuvani s gore Siona. Sve će to učiniti ljubomora Jahvina! Zato ovo govori Jahve o kralju asirskom: U ovaj grad on ući neće, ovamo strijele svoje neće izmetati, k njemu neću ni štit okrenuti, niti oko njega nasipe kopati. Vratit će se putem kojim je i došao, u grad ovaj neće ući – Jahvina je riječ. Grad ću ovaj štititi, spasiti ga, sebe radi i rad’ sluge mojeg Davida.’ Te iste noći iziđe anđeo Jahvin i pobi u asirskom taboru 185 tisuća ljudi. Ujutro, kad je valjalo ustati, gle, bijahu ondje sve sami mrtvaci. Sanherib podiže tabor i ode. Vratio se u Ninivu.” (2. o kraljevima 19,20-36)

Ezekijina prva molitva spasila je Izrael od razorenja. No, nje-gova je druga molitva polučila potpuno drukčije rezultate.

Ubrzo nakon neuspješne invazije, Ezekija je smrtno obolio. Gospod mu je poslao poruku preko proroka Izaije: „U ono se vri-


72

jeme Ezekija razbolje nasmrt. Prorok Izaija, sin Amosov, dođe mu i reče: Ovako veli Jahve: ‘Uredi kuću svoju jer ćeš umrijeti; nećeš ozdraviti.’” (2. o kraljevima 20,1)

Iz nekih razloga Ezekija to nije mogao prihvatiti. U običnim okolnostima molitva za ozdravljenje bila bi uobičajena. Ali Ezeki-ja je u ovom slučaju bio počašćen posebnom Božjom porukom preko proroka Izaije da će umrijeti. Trebao je moliti: „Neka bude volja Tvoja”, kao što je molio Isus u Getsemanskom vrtu. Umjesto toga „Ezekija se okrenu zidu i ovako se pomoli Jahvi: ‘Ah, Jahve! Sjeti se milostivo da sam pred tobom hodio vjerno i poštena srca, i da sam činio što je dobro u tvojim očima.’ I Ezekija briznu u gorak plač.” (redci 2.3)

Prije je Ezekija molio kako bi spriječio planove poganskoga kralja. Ali sada je molio da spriječi Božje planove. Prva je molitva izrečena radi slave Božje, a druga radi osobnoga probitka. U pr-voj je molitvi želio obraniti Božji ugled među narodima. U drugoj mu je molitvi cilj bio osobne naravi. (Ne treba suditi Ezekiji jer treba imati na umu da je živio prije križa i da bolje nije znao.)

No, Bog je velikodušan i nježan. Ezekijina iskrenost i suze ga-nule su Božje srce. Bog nam zaista želi dati ono što žarko želimo kad god to može. Tako je On poslao natrag Izaiju da kaže Ezekiji da mu je molitva uslišena: „Uslišao sam tvoju molitvu, vidio sam tvoje suze. Izliječit ću te; za tri dana uzići ćeš u dom Jahvin. Dodat ću tvome vijeku još petnaest godina. Izbavit ću tebe i ovaj grad iz ruku asirskoga kralja; zakrilit ću ovaj grad radi sebe i sluge svoga Davida.” (2. o kraljevima 20,5-6)

Sljedeći redak izvješćuje kako je Izaija pripremio oblog od smokava i privio ga na oboljelo mjesto pa se nakon primjene tog lijeka Ezekija oporavio. Zanimljivo je da Izaija nije oklijevao pri-mijeniti najbolji lijek tog vremena, iako mu je Bog rekao da će Ezekija ozdraviti. Primjena medicinskih pripravaka u takvim slu-čajevima nije nedostatak vjere, jer Bog obično za nas ne čini ono što mi možemo učiniti za sebe.

Ezekija nije bio spreman jednostavno vjerom prihvatiti Božju poruku preko Izaije pa Ga je upitao za znak. Kad su farizeji upi-


73

tali Isusa za znak, Isus je odbio dati im ga (Marko 8,11.12). Kada je đavao ponudio Isusu da učini čudo, Isus ga je odbio (Matej 4,3-7). No, kad je Petar zatražio od Isusa znak nadnaravne moći, On mu ga je dao (Matej 14,28), a slično je bilo i s Ezekijom. Bog je na njegov zahtjev odgovorio veličanstvenim znakom: sjena na sunčanome satu vratila se unatrag.

Prilično se često čuje s propovjedaonice da molitva nikada ne mijenja Božje misli – već da mijenja nas. No, Ezekijina je molitva nedvosmisleno promijenila Božji naum da učini nešto što nije planirao – nešto što se protivi prirodnim zakonima. Bog je Bog čudesa i može učiniti nevjerojatne stvari kad Ga ljudi iskreno za-mole.

Zapravo, Božji je odgovor bio toliko veličanstven da je privu-kao međunarodnu pozornost. Babilon je poslao najveće znan-stvenike kako bi istražili čudo. Kad su stigli, Ezekija je napravio kobnu pogrešku i pokazao im svoje bogatstvo. Tužna priča je ispričana u Izaiji 39. Bogatstvo je izazvalo takvu ljubomoru i za-vist da su Babilonci na kraju izvršili invaziju na Judu te su pritom razorili Jeruzalem.

Mnogi ljudi koji su duhovno rasli u nepovoljnim okolnosti-ma, kad im je dobro i kad napreduju, postaju arogantni. Nešto slično dogodilo se i Ezekiji. Druga knjiga ljetopisa navodi: „Ali se Ezekija nije odužio dobročinstvu koje mu je iskazano, nego se uzoholio; stoga je došla srdžba na nj, na Judu i na Jeruzalem. Ezekija se ponizio zato što mu se bilo uzoholilo srce, i on i Je-ruzalemci, pa tako nije došla na njih Jahvina srdžba za Ezekijina života.” (2. Ljetopisa 32,25-26)

Unatoč tome što se pokajao, Ezekijin produljeni život imao je neočekivane posljedice za njegov narod. Bilo bi puno bolje da se pomirio sa smrću. Nije samo pokazao sve zlato i srebro, već je poslije toga napravio još jednu veliku pogrešku: oženio se Arapkinjom. Zvala se Hefziba. Ta je žena očito doprinijela širenju mnogoboštva u Izraelu.

Znakovito je da se u Drugoj knjizi ljetopisa ne spominje njezi-no ime. Pisac te knjige nikad pobliže ne spominje majke kraljeva


74

koje nisu bile Izraelke. Primjerice, Amon, Jošija, Asa i Manaše bili su kraljevi čije su majke vjerojatno bile arapskoga ili feničansko-ga podrijetla pa su podržavale poganske idolopokloničke vjerske običaje.

Možda Hefzibino ime odražava njezinu senzualnu ljepotu: „U kojoj je moj užitak.” Ezekija ju je vjerojatno izabrao jer ga je za-vela njezina ljepota u kojoj je pronašao zadovoljstvo. Zanemario je činjenicu da ona nije dovoljno duhovna kako bi bila majka budućeg izraelskog kralja.

Nakon nekoliko godina Ezekijina žena rodila je sina kojemu je nadjenula ime Manaše. On ne bi bio rođen da je Ezekija poslu-šao volju Božju kad je trebao umrijeti. Nema sumnje da bi Ezeki-ja, da je živio dulje, pozitivno utjecao na sina, no on je umro kad je Manašeu bilo tek 12 godina.

Tako je dvanaestogodišnji dječak naslijedio Davidovo prije-stolje. Bez oca, zbunjen i traumatiziran i pod utjecajem svoje po-ganske majke. Adolescent na prijestolju.

Očito uz pomoć svoje majke Arapkinje, Manaše je oženio Arapkinju po imenu Mešulemet koja je bila iz Jotbe (redak 19). Preko Hefzibe je poplava mnogobožačkih običaja preplavila Izra-el. Dvorski vrt po imenu Uza, spomenut u 18. retku kao Mana-šeovo ukopno mjesto, prozvan je tako u čast arapskog boga zvi-jezda. Tako je Ezekija, oženivši se a da ne uzme u obzir važnost vjere, posijao Izraelov put sjemenom prema njegovom najvećem vjerskom otpadništvu.

Tijekom pedesetpetogodišnje vladavine Manaše je činio straš-ne grijehe koji su doveli do Božjeg suda. Judino duhovno i moral-no rasulo bilo je gore od Kanaanaca koji su zbog svoje pokvare-nosti izgubili zemlju koju je Bog, kao što je i obećao, dao Hebre-jima. Redak 9 kaže: „Manaše ih je zaveo te su radili još gore nego narodi što ih je Jahve iskorijenio pred Izraelovim sinovima.” (2. o kraljevima 21,9) Manaše je oskvrnuo Božji hram tako što je u njega uveo poganske žrtvenike. Tradicija kaže da je proroka Iza-iju dao prepiliti na dva dijela. Na kraju života se pokajao i našao


75

Božju milost, no strahovita plima zla koja je pokrenuta tijekom njegove vladavine nastavila je svoj razorni učinak.

Zbog njegove pokvarenosti Izraelci su kao narod izgubili Bož-ji blagoslov, a na kraju i slobodu. „Izbrisat ću Jeruzalem kao što se briše zdjela”, kaže Gospod, „pa se tad izvrne. Odbacit ću ostat-ke svoje baštine, predat ću ih u ruke njihovih neprijatelja.” (2. o kraljevima 21,13.14)

Slavno kraljevstvo koje je počelo s Davidom i trajalo gotovo 500 godina nasilno je prekinuo babilonski kralj Nabukodonozor. Protjerao je na tisuće Izraelaca i preselio ih u Babilon. Srušio je jeruzalemske zidove, opljačkao i uništio Hram i oteo preostalo blago što je Bog darovao Izraelcima za vrijeme Davida i Salomo-na. Darovanih petnaest godina života, vrijeme koje je Bog dodao Ezekijinu životu, stajalo je njegov narod ropstva dugog dvije i pol tisuće godina. Od tada Izrael nije bio slobodan sve do 1948. godi-ne, izuzmemo li međuzavjetno doba pod Makabejcima.

To može biti cijena ako živimo po svom.~

Kršćani često mole Boga da nekoga spasi od raka ili neke druge bolesti. Možda provodimo previše vremena u molitvi za tjelesno ozdravljenje, posebice kad je molitva za nas. Tražimo da Bog odgodi smrt za nekoliko godina zbog naših planova, a trebali bismo moliti za vječni život onih koji duhovno propadaju. Pre-malo se brinemo o raku duše. Za Božje dijete čak i smrtonosna bolest tek je kratkotrajna bolna neugodnost – kratka stanka u životu koji će nadživjeti zvijezde. No, posljedice bolesti grijeha traju zauvijek.

Potpuno je primjereno moliti Boga za produžetak života. Isus je to dokazao svojom službom iscjeljivanja i uskrisujući mrtve. Katkad je bolje prihvatiti bolest ili smrt u vrijeme kad ju je Bog planirao. Kad je Pavao molio Gospoda da mu makne „trn iz tije-la”, Bog mu kaže: „Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje.” (2. Korinćanima 12,7-9) Je li Pavao manje vrijedan od Ezekije? Ne, ali možda je Bog preko Ezekijinoga primjera htio


76

pokazati kako bi štetno bilo da ispunjava sve naše zahtjeve za produžetkom života. Možda Bog očekuje od nas da bolje razumi-jemo, posebice nakon križa, da je zajedništvo s Isusom u patnji zapravo znak časti.

Neki ljudi cijene molitvu i prepoznaju njezinu vrijednost. Prednost molitve nam, međutim, daje i golemu odgovornost. Tre-bamo biti vrlo pažljivi s riječima našega Gospoda Isusa Krista: „I što god zaištete u Moje ime, učinit ću.”

S druge strane, postoji vrijeme kad trebamo iskazati svetu hrabrost i zauzeti se za nečiji tjelesni život, za osobu koja je pove-zana s Božjom stvari. James Montgomery Boice u knjizi The Ser-mon on the Mount prikazuje zanimljiv primjer. Lutherov najbolji prijatelj i suradnik Frederick Myconius obolio je 1540. godine i očekivalo se da će ubrzo umrijeti. U svom je krevetu drhtavom rukom pisao oproštajno pismo.

Čim je Luther primio pismo, odmah je poslao odgovor: „Na-ređujem ti u ime Boga da živiš jer te trebam kao suradnika u reformi Crkve... Bog neće dopustiti da čujem da si umro, ali će dopustiti da ja prvi umrem. Za to se molim, to želim i možda će biti tako, zato što tražim samo da se proslavi ime Božje.”

Malo šokantno, zar ne? Nije li si Luther malo previše dopustio u namjeri da nametne svoju volju Bogu? Izgleda da nije. Naime, premda Myconius nije mogao ni govoriti kad je dobio Lutherovo pismo, ubrzo potom se potpuno oporavio. Živio je još šest godi-na, dva mjeseca dulje od Luthera.

Ista stvar zbila se i Philipu Melanchthonu. Luther ga je zate-kao na samrti. „Tada sam molio Svemogućega vrlo usrdno i žar-ko”, pisao je, „rabio sam u napadu Njegova vlastita oružja: citirao sam iz Biblije sva obećanja kojih sam se mogao sjetiti i rekao Mu da mora uslišiti moju molitvu jer se odsada pozivam na to što je On obećao.“ Nakon sat vremena bolne i mukotrpne molitve pokraj njegova kreveta, primio je prijateljevu ruku i razbudio ga. Nagovarao ga je da se vrati u život. „Zašto me ne pustiš da odem u miru?” progovorio je tiho Melanchthon. „Ne, ne, Philipe, još te ne možemo poštedjeti naporna rada!” Nakon tri takva pokušaja,


77

Melanchthon je konačno pristao nešto pojesti. Luther je osvojio još mnogo godina službe za svog prijatelja.

Bez takve svete odvažnosti, možda ne bi ni bilo protestantske reformacije.

~Luther je molio za svoje najbliže prijatelje jer su mu bili po-

trebni u njegovoj službi. Kao primjer potpuno nesebične moli-tve, razmotrimo slučaj suvremena sveca – Noblea Alexandera. Alexander je proveo 22 godine po kubanskim zatvorima jer se nekome nije svidjelo njegovo propovijedanje. Nekoliko tjedana zaredom subotu je proveo u kanalizacijskoj vodi do brade jer toga dana nije želio raditi. Jednom je bio zatvoren sa sedmoricom drugih zatvorenika u mali kavez i ostavljen 90 dana na vrućem suncu. Tijekom godina boravka u zatvoru mnoge je doveo Kristu i osnovao zajednicu vjernika u svakom zatvoru u kojem je bio. Krstio ih je na stotine znajući da će biti kažnjen samicom nakon svakog novog krštenika. To je katkad značilo stajati na prstima sa šiljcima ispod peta i trpjeti vodu koja mu je kapala na glavu – trajalo je danima.

Evo poante: nijednom Noble Alexander nije molio Boga da ga oslobodi zatvora. Umjesto toga, on je molio da Božja volja bude ispunjena u njegovu životu i da ga Bog uporabi Njemu na slavu.

Početkom 1990-ih Tim i Carol imali su prednost ugostiti Alexandera na ručku u svom domu u Thousand Oaksu u Kalifor-niji. Njegove sretne, sjajne oči svjedočile su o njegovoj dubokoj radosti u Gospodu. Imao je ugodan smisao za humor. Ispričao im je svoju malu tajnu. Kad su on i njegovi prijatelji stajali u ka-nalizacijskom kanalu potopljeni do brade, hrabrili su jedni druge riječima: „Ne pravite valove!”

Danas je Noble neumorni radnik koji za Boga „pravi valove”.Dan Poling u svojoj knjizi Faith is Power prepričava pogibi-

ju svoga sina u Drugom svjetskom ratu. Domovini je služio kao kapelan. „Tata, ne želim da se moliš za moj povratak”, rekao je mladi čovjek i nastavio: „Ne bi bilo u redu. Nemam nikakav loš


78

predosjećaj, ali jednostavno ne bi bilo u redu. Moli samo da nika-da ne budem kukavica i da uvijek budem primjeran.”

Kapelan Clark Poling služio je u mornarici na brodu Dor-chester zajedno s još tri kapelana. Bili su to: George Fox, veseli protestant; Alexander Goode, rabin i John Washington, katolički svećenik. Ujutro 5. veljače 1943. u 1.15 brod je pogođen torpe-dom. Mnogi, suprotno naredbama, nisu spavali u spasilačkim pr-slucima. Četiri kapelana sve su učinili da oslobode ranjene, dije-lili su preostale prsluke i upućivali ljude na čamce za spašavanje. Kad su ponudili svoja mjesta u čamcu za spašavanje, skinuli su i svoje prsluke i natjerali vojnike da ih uzmu. Kad su se svi spasi-lački čamci odmaknuli od tonućeg broda, posljednje trake svjetla obasjale su četvoricu kapelana koji su stajali jedan do drugoga na palubi držeći se za ruke.

Poling je pišući o smrti svog sina rekao kako je jedina molitva koju je njegov sin želio bila uslišena: bio je primjeran.

~Kad već govorimo o nesebičnim molitvama, jeste li znali da

je čovjek jednom stvarno ušao u raspravu s Bogom i pobijedio Ga?! Jasno, pravo nije bilo ugroženo time što mu je argument bio potpuno nesebičan. No, zapazite poantu svega: Što će pomisliti okolni narodi? Pročitajte pozorno Mojsijevo majstorsko djelo za-govora:

„Tada reče Mojsiju: ‚Dokle će me taj narod prezirati? Dokle mi neće vjerovati unatoč svim znamenjima što sam ih među njima izvodio? Udarit ću ih pomorom i istrijebiti, a od tebe ću učiniti narod veći i moćniji od njega.’

Onda Mojsije reče Jahvi: ‚Egipćani su shvatili da si Ti, svojom moći, izveo ovaj narod između njih. Oni su to kazali žiteljima one zemlje. Već su saznali da si Ti, Jahve, usred ovog naroda kojemu se očituješ licem u lice, i da ti, Jahve, u oblaku stojiš nad njima; da obdan o stupu od oblaka, a obnoć o stupu od ognja ideš pred njima. Zato, ako pobiješ ovaj narod kao jednoga čovjeka, narodi koji su čuli glas o tebi, reći će: Jahve je bio nemoćan da dovede


79

ovaj narod u zemlju koju mu je pod zakletvom obećao, i zato ih je poubijao u pustinji.’” (Brojevi 14,11-16)

Mojsije tu još nije stao. Izvukao je još „trikova” iz rukava (že-lite li i vi u molitvi uspješno posredovati, razmotrite kako biste uporabili ovu strategiju, slično Mojsiju). Poput Luthera, uporabio je Božje vlastite riječi „protiv” Njega! Pozvao se na Božju milost koja se očitovala u prošlosti i izazvao Ga da ju opet obnovi zbog Njegova, tj. Gospodnjeg ugleda i časti.

„Zato neka se snaga moga Gospodina uzvisi, kako si najavio rekavši: Jahve je spor na srdžbu, a bogat milosrđem; podnosi opačinu i prijestup, ali krivca ne ostavlja nekažnjena, nego opa-činu otaca kažnjava na djeci do trećeg i četvrtog koljena. Oprosti krivnju ovome narodu po veličini svoga milosrđa, kao što si vo-dio ovaj narod od Egipta dovde. ‚Opraštam po riječi tvojoj’, reče Jahve.” (Brojevi 14,17-20)

Jošua, Mojsijev nasljednik, uporabio je sličan „trik” kad je Izrael poražen kod Aija. Ponizio je sâm sebe rastrgavši odjeću koju je imao na sebi, legao licem na zemlju pokraj Kovčega (Jošua 7,6) i molio: „Oprosti, Gospode! Što drugo da rečem kad je Izrael okrenuo leđa pred svojim neprijateljima? Ako to čuju Kanaanci i ostali žitelji zemlje, udružit će se protiv nas da zbrišu ime naše sa zemlje. Što ćeš, dakle, učiniti za veliko Ime svoje?” (Jošua 7,8.9)

Kao što možete vidjeti, taj posebni razlog – da se očuva Božja čast i slava – pojavljuje se u najsnažnijim biblijskim molitvama. Ne zaboravite prvu Ezekijinu molitvu. „Ali sada, Jahve, Bože naš, izbavi nas iz ruke njegove da spoznaju sva kraljevstva zemlje da si Ti Jahve, Bog jedini.” (2. o kraljevima 19,19)

Mojsijeva, Jošuina i Ezekijina molitva pokazuje da se ne bi-smo toliko trebali brinuti za vlastitu udobnost, sigurnost i napre-dak, već nam na prvome mjestu treba biti Božja stvar u svijetu te Njegov ugled i slava. To je jedan od načina kako štujemo Boga: iskažimo Mu čast. Zapamtimo, ako ispunimo Božje potrebe, onda će i On ispuniti naše. To je načelo u biti ponovljena izjava iz Mateja 6,33 – stavimo Boga na prvo mjesto i sve naše potrebe bit će ispunjene.


80

Daniel je također shvatio to načelo. Obratite pozornost kako je uokvirio svoju slavnu molitvu: „A sada poslušaj, o Bože naš, molitvu sluge svoga i usrdne molbe njegove. Neka tvoje lice zasja nad svetištem tvojim opustošenim – zbog tebe, Gospode! Priklo-ni uho svoje, Bože moj, i slušaj! Otvori oči te pogledaj našu pu-stoš i grad koji se tvojim zove imenom! Jer mi te ne molimo zbog svoje pravednosti, već zbog velikih smilovanja tvojih. Gospode, čuj! Gospode, oprosti! Gospode, poslušaj i čini! Ne oklijevaj – zbog sebe, Bože moj, jer se tvojim imenom zove grad tvoj i narod tvoj!” (Daniel 9,17-19) Bog je odgovorio na njegovu molitvu u najkraćem roku. Bog je posebno osjetljiv i ganut kad je Njegova slava glavni cilj naše molitve.

~Pred kraj svog zemaljskog života Isus je dvojio između sebič-

ne i nesebične molitve. Govoreći o načelu samopožrtvovnosti, promišljao je o svojoj osobnoj sudbini i u trenutku se intuitivno odlučio: „Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod. Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svije-tu, sačuvat će ga za život vječni. Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom. I gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj. Ako mi tko hoće služiti, počastit će ga moj Otac. Duša mi je sada potresena i što da kažem? Oče, izbavi me iz ovoga časa? No, zato dođoh u ovaj čas! Oče, proslavi ime svoje!” (Ivan 12,24-28)

U trenutku razmišljanja o svojoj smrti, Isus je odjednom po-čeo nazirati sliku križa. Na tajnovit je način osjetio snagu tame. Osjetio je sram i gorak okus duševne patnje. Obuzeo Ga je jak strah i zazirao je od tog trenutka.

Isus je prestao govoriti i zapao je u tišinu sumornih i teških misli. Apostoli su primijetili tu promjenu i sav jad koji Ga je sna-šao. Njihov Učitelj i Gospodar inače nije krio svoje osjećaje. „Nije mogao biti svjedok nekog lošeg djela a da ne doživi bol koja se nije mogla sakriti.” (Isusov život, str. 53) Katkad je plakao u jav-nosti. Sad je drhtao pred strahotom križa. „Što da kažem, Oče? Trebam li Te moliti da me oslobodiš od ovoga trenutka?” Lelu-


81

jao je poput trske koju vjetar baca tamo-amo. Prepirao se sam sa sobom: „Kako da to molim? Pa upravo sam zato došao na ovaj svijet; došao sam umrijeti ovdje.”

Napokon je borba završena i pobjeda je izvojevana. Krist je molio: „No, zato dođoh u ovaj čas! Oče, proslavi ime svoje!” Bog je odmah uslišio tu molitvu i odgovorio glasom s Neba: „Prosla-vio sam i opet ću proslaviti!” (Ivan 12,28)

Nije lako moliti takvu molitvu. Možemo li žrtvovati sve za što smo ikad živjeli, čak i svoje ime i ugled ako je potrebno, za slavu Božju? Možemo li reći: „Oče, ništa nije tako bitno, osim Tvoje slave?” Možda ćemo jednoga dana biti na ispitu. Možda ćemo biti uzdignuti do vrhunca uspjeha i tako proslaviti Boga. Ili bismo mogli umrijeti sramotnom smrću za istu svrhu. Nema tu razlike, sve dok se slavi ime Božje, zar ne?

Slava Božja. Nije to glavna svrha – to je jedina svrha. „Oče, proslavi ime svoje!” – to je molitva na koju Bog uvijek odgovara. Krist nas je posvojio kao svoju ljubljenu djecu i time nam darovao svoj ugled. Cijeli svemir promatra što ćemo Mu dopustiti da učini s nama.

I Isus i Ezekija bili su suočeni sa smrću. Nijedan od njih nije želio umrijeti niti se osjećao kao da je zaslužio smrt. Obojica su molila da budu oslobođeni od smrti. Jedna molitva prevagnula je na stranu samozaštite, a druga na stranu samopredaje. Jedna je rezultirala razorenjem Jeruzalema i sramotom za Gospoda, a druga spasom svijeta i slavom Božjom.

Koja je Vaša molitva danas?



83

7

Čimbenik iznenađenja

„Kruh naš svagdanji daj nam danas.” Zašto je Isus ovo uklju-čio u svoju uzor-molitvu? Mogao je u tu molitvu uključiti puno važnijih stvari koje izgledaju manje svjetovno, poput: „Ispuni nas svojim Duhom Svetim.” Napokon, zašto i trebamo moliti za nešto što toliko ovisi o našem vlastitom naporu? I zašto bismo nepre-stano trebali podsjećati Boga da je hrana svakodnevna potreba o kojoj ovise Njegova stvorenja?

Je li moguće da se svakoga dana trebamo podsjećati da je On izvor svih stvari – pa čak i onih stvari za koje nam se čini kako ovise o našem trudu?

Katkad je u nekim izvanrednim okolnostima i situacijama sav naš ljudski trud uzaludan pa je nužno da Bog učini čudo i opskr-bi nas svagdašnjim kruhom. U biblijska vremena On je izveo ne-koliko velikih čuda kako bi nahranio gladne ljude. Preko Mojsija je poslao manu svom narodu, a preko Isusa umnožio kruh i ribu za veliko mnoštvo. I u ovom stoljeću Gospod je, u manjoj mjeri, ponovio ta čuda za svoje vjernike. Prvo preko mane. Izvještaj o tome nalazi se u knjizi Mabela Tuppera Angels at Pincher Creek.

Bilo je to u Angoli 1939. godine. Petnaest godina ranije pastor i njegova žena gđa W. H. Anderson osnovali su adventističku mi-


84

siju na području na kojem misionari još nikada nisu bili. S Bož-jim blagoslovom misija je brzo napredovala, tako da je do 1939. godine u misiju za središnju Angolu bilo uključeno oko 400 misi-onara. No te je godine nastupila velika glad u tom kraju. Kiša nije padala mjesecima i pričuve hrane bile su potrošene.

Carlos Sequeseque, ravnatelj misije, u to je vrijeme bio na putu, a njegova je supruga pozvala sve ljude na zajedničku moli-tvu. Pročitala im je iz Biblije događaj o mani i rekla da Bog, bude li to nužno, može i njima ponovno poslati manu. Uslijedio je mo-litveni susret na kojem su se ustrajno i usrdno molili.

Kad su se podigli s koljena, njezina je kćerkica otrčala van i primijetila nekoliko Europljana koji su tamo stajali. Rekli su joj: „Djevojčice, vaše su molitve uslišane i Bog vam je poslao manu! Vidi, sve ovo po tlu. Slobodno uzmi i kušaj, dobro je za jelo.”

Djevojčica je uzela nešto neobične tvari za jelo i vratila se unu-tra. Nakon što je ispričala svoj doživljaj, cijela je skupina jurnula van. Europljani su nestali, no površina tla bila je prekrivena bije-lom tvari ista okusa kao što Biblija opisuje manu u Izlasku 16,31. Ta se tvar pojavila tek na nešto više od 16 hektara iskrčene povr-šine koja je bila u vlasništvu misije. Redovito se pojavljivala slje-deća tri jutra i nitko nije vidio odakle je došla. No, nije se kvarila kao ni mana opisana u Bibliji. Ljudi su njome napunili sve svoje posude i ta pričuva hrane im je potrajala sve dok nije pala kiša i dok nije obavljena nova žetva kukuruza. Sedam godina poslije tog događaja pastor Cardy odnio je tu manu u jednoj posudi sa sobom u Ameriku i ona je ostala svježa, baš kao i na početku.

Oni koji su čuli o tom događaju i sumnjaju u vjerodostojnost ovoga događaja kažu da je mana izlučevina iz jedne vrste stabla gumovca, no takvoga drveća nije bilo na misijskom imanju – po-stojala su samo stabla naranči.

Čudo umnoženoga kruha ponovilo se 1988. godine u Adven-tističkoj crkvi u mjestu Takoma Park, u državi Maryland. Gospo-đa J. L. Holbert u časopisu Columbia Union Visitor koji je tiskan 14. prosinca 1988. ispričala je što se tamo dogodilo.


85

Bila je to subota spomen večere Gospodnje i đakonice su pri-pravile 18 poslužavnika s kruhom za taj obred – ili su samo misli-le da ih toliko ima. No, kad su prebrojavale te poslužavnike, bilo ih je tek 16. Nitko nije znao što se dogodilo s dva poslužavnika koja su nedostajala.

Jedan je poslužavnik uvijek bio u pričuvi za slučaj nepredvi-đenoga događaja. Tako su đakoni uzeli 15 poslužavnika s kru-hom i krenuli između redova kako bi podijelili kruh vjernicima koji sudjeluju u obredu.

Coon je predložio da on i Danny Miller, drugi đakon, stoje na početku i na kraju reda i dodaju poslužavnike, kao što čine s košaricama kad prikupljaju dragovoljni prilog. Promatrali su i molili se dok su vjernici uzimali kruh.

Kad je poslužavnik došao do kraja drugoga reda, na njemu je preostalo nešto kruha pa su počeli dijeliti u trećem redu.

„Nikako ne možemo uspjeti”, pomislio je Harry House, pred-sjedavajući starješina koji je promatrao kako vjernici, jedan po jedan, uzimaju kruh. No, nakon što su vjernici u trećem redu uzeli kruh, na poslužavniku je bilo još preostaloga kruha.

Đakoni su počeli dijeliti duž četvrtoga reda. Dok je gorljivo promatrao i molio, Normanovo je srce počelo brže kucati. Bio je napet, a potom uzbuđen. Kruha je i dalje bilo!

On i Danny teško su mogli povjerovati u ono što su vidjeli. Nakon što je kruh podijeljen u svih pet redova, na poslužavniku je preostala gotovo ista količina kruha kao na početku.

„Bilo je nevjerojatno”, rekao je poslije Harry House, “biti svje-dokom kako je Bog zaista umnožio ‘pet kruhova’”.

U oba ova događaja radilo se o izvanrednim i nepredviđenim događajima i okolnostima. Za razliku od toga, u slučaju Gine Wahlen, koja je molila za „kruh svagdanji”, nije bilo te izvanred-nosti i nepredviđenosti, iako se radilo o potrebi. Evo njezinoga izvješća:

„Dan je počeo rano, dok se sunce svojim zrakama probijalo iznad stjenovitih vrhunaca Grand Tetona. Mom suprugu i meni


86

nije trebalo dugo da shvatimo kako će to biti prekrasan i vrlo topao dan.

Uzeli smo čamac kako bismo preplovili jezero Jenny Lake i krenuli na kratki jutarnji planinarski izlet dok još nije bilo prevruće. Zavijugali smo putem oko golemih stijena, potom kroz livade obrasle travom prema vrhovima – tamo gdje vidik postaje sve ljepši, a staza sve dulja.

Sunce je sad već bilo vrlo visoko, a moj me želudac podsjećao da se približilo vrijeme ručka. No, budući da smo planirali tek kratku jutarnju šetnju, nismo mislili na hranu i vodu koja je osta-la kod kuće. Prošli smo već više od polovice puta do vrha pa smo odlučili nastaviti unatoč nedostatku namirnica.

Tijekom sljedećeg sata počela sam razgovarati s Bogom: ‘Gos-pode, tako su mi suha usta. Zapravo, nisu mi bila tako suha od vremena kad su mi operirali krajnike – kad su mi dali injekciju koja mi je jezik pretvorila u nešto nalik pamučnoj krpi. Shvaćam da smo zbog svoje nebrige sami krivi što nemamo ništa za jelo i piće, no molim Te, pomozi mi jer sam tako žedna i gladna.

Znam da Ti znaš moje potrebe i zasigurno bih bila sretna s nešto kruha i vode, no Gospode – ne želim biti drska, ali ono što zaista želim su keksi, sir i voćni sok. Svjesna sam da je ludost ovo što tražim, no upravo sam pomislila da ću to ipak tražiti jer znam da si tako moćan da Ti ništa nije teško napraviti.’

Osjećajući se prilično neozbiljno i smiješno zato što sam to tražila od Boga, u tišini sam nastavila hodati. Uskoro je postalo jasno da dalje više ne mogu planinariti. Rekla sam suprugu da nastavi dalje i umorno sjela na obližnji kamen odmarajući se i čekajući u sjeni nekoliko stabala.

Ubrzo je još jedan par željan pustolovina došao u moju oazu za odmor. Zahvalni za sjenovito odmorište, nakratko su se zau-stavili i ispričali mi pobliže o svojoj planinarskoj ekspediciji. Pre-ma odjeći i opremi koju su nosili prepoznala sam ih kao iskusne i pripremljene planinare – s hranom, vodom i drugim namirni-cama.


87

„Budući da nas je jedna skupina napustila”, rekao je muš-karac, „imamo nešto hrane: tek nešto keksa, sira i narančinoga soka. Želite li i vi?”

Jedva vjerujući u ono što upravo čujem, s čežnjom sam pri-hvatila njihovu ljubaznu ponudu.

Bio je to najukusniji obrok kojeg sam ikad pojela jer sam zna-la da je to bio izravan dar našeg nebeskog Oca koji je milostiv i brine se čak i za neke na prvi pogled luckaste molbe.“

Ako nije riječ o hrani, može se raditi i o vodi. Dogodilo se to tijekom operacije Pustinjska oluja. Pomorski general bojnik Charles Krulak shvatio je da su njegovi vojnici ostali bez značaj-ne opskrbe vodom nakon što su se poslije neočekivane promjene u strategiji generala Normana Schwarzkopfa premjestili na novi položaj. Uzaludni su bili ponovljeni pokušaji da se pomoću isko-pa pronađe voda unatoč tome što su se savjetovali s mjesnim stručnjacima. Krulak je pokušao sve što je mogao da bi riješio problem, no uzalud. Preostalo mu je jedino da sazove vojsku na molitvu, što je i učinio odredivši termin u 7.15 ujutro te je pozvao sve pripadnike stožera koji žele doći.

Jednoga se dana izvor vode tijekom noći iznenada pojavio pokraj ceste koju su izgradili marinci. Jedan je vojni časnik pro-našao neku cijev koja je virila iz zemlje, uz križ oblikovan kosom poprečnom motkom što strši iz tla. U podnožju cijevi nalazila se svijetlo obojana crvena pumpa, zeleni dizelski agregat, 4 nove ba-terije u još novim plastičnim omotačima i 4500 litara dizelskoga goriva (tu vrstu goriva nisu rabile američke vojne snage) koje je bilo pohranjeno u spremniku iznad zemlje.

Oprema je bila spremna za akciju i kad je Krulak uključio prekidač, novi se agregat proizveden u Njemačkoj pokrenuo te je voda počela teći opskrbljujući svakog dana gotovo točno 450 000 litara vode, baš koliko je bilo potrebno.

Krulak i njegovih 20 000 ljudi u više su navrata prolazili tim putem i nisu mogli promašiti izvor koji je bio lako uočljiv. Jesu li ga preko noći postavili Saudijci? Bez obzira kako se tamo našao, bio je to sretan odgovor na molitvu.


88

U većini slučajeva Bog svakodnevno i uobičajeno odgovara na molitve tako da zadovolji potrebe ljudi koji su na rubu ponora i sami si ne mogu pomoći. No katkad Bog „prekrši sva pravila” i čini nešto doista fantastično, neočekivano, čak možda i pretjera-no. Baš kao što i mi pošaljemo cvijeće onima koje volimo, tako i Gospod katkad šalje svojoj djeci obilje blagoslova, štoviše – obilje „kićenih” blagoslova.

Emily – koja nije željela otkriti svoje pravo ime – sjedila je u malenome zrakoplovu čekajući na pisti vrijeme za uzlet. Kad je pilot objavio da će zbog nepovoljnoga vremena let biti kraj-nje neugodan, njezino se srce sledilo. „Želio bih da vam mogu obećati ugodan let,” rekao je pilot, „ali ne mogu jer je na cijelom području olujno nevrijeme.” Uzlet je protekao potpuno uredno. Ubrzo je zrakoplovna posluga počela pripremati napitke za put-nike. Emily je upravo završila s kikirikijem kad joj se pilot preko razglasa obratio i zamolio ju da sjedne te objasnio da će ubrzo naići na nevrijeme tijekom leta.

Emily nije voljela letjeti, posebice ne u malim zrakoplovima. U svojoj zabrinutosti prisjetila se kako je Roger Morneau svjedočio o čudu koje je nedavno doživio dok je putovao. U knjizi Čuvajte se anđela Roger, koji u posredničkim molitvama zagovara bolesne ljude i moli za njihovo zdravlje, piše kako se sa suprugom vozio kroz pljusak u planinama Oregona. Kamioni koji su prolazili po-kraj njih dodatno su im otežavali vidik raspršujući kišu. Roger je počeo tiho citirati Bibliju i moliti da ih Gospod oslobodi potopne kiše koja im je otežavala put čineći ga opasnim. Odjednom je pre-stalo kišiti i to samo na sjevernoj međudržavnoj granici. Sljedeća 2 sata i 10 minuta provezli su se uzduž malenoga suhoga „tunela” pokraj kiše koja im je padala s obje strane.

„Hmmm”, pomislila je Emily, „ako je Bog mogao to učiniti, onda bi On možda mogao i našu nebesku stazu za zrakoplov učiniti glatkom. Ti bi to mogao učiniti, Bože...” Bila je to više po-misao nego molitva.

Nakon mirnoga leta od nekih 15 minuta, pilot je ponovio pre-ko razglasa: „Dragi putnici, ispričavamo se što vam nismo mogli


89

poslužiti piće jer smo upozoreni na jaku zračnu turbulenciju s obje strane. Pogoršava se kako se približavamo našem odredištu.”

U međuvremenu, zrakoplov je prošao kroz mirni zračni ko-ridor.

Nešto kasnije na razglasu se ponovno začuo pilotov glas: „Lju-di, želim vam se ponovno ispričati zbog toga što vas nismo mogli poslužiti. Zrakoplovi s obje naše strane izvijestili su o snažnim turbulencijama, no nekako” – rekao je rabeći upravo riječi koje je Emily izrekla u molitvi – „čini se da smo ovaj put prošli glatkom nebeskom stazom.” Zrakoplov se prizemljio bez teškoća.

Pokazalo se da je odredište u koje je Emily putovala bio du-boko duhovni vikend. Mnoštvo, više od 300 multikulturalnih sudionika, pokazalo je zadivljujući osjećaj za jedinstvo i ondje se dogodilo puno malih čuda. Bila je to prekretnica za Emily koja je bila jako zabrinuta zbog nekih problema u svom životu. Osjetila je kako se njezine tjeskobe pretvaraju u mir. Bog ju je držao u svom naručju.

~Obitelj Larryja Stephensa također je imala teškoće povezane

s vremenskim uvjetima. Dok je Larry pohađao Southern Missio-nary College (sada Južno adventističko sveučilište), studij ga je toliko zaokupio da mu je, osim u subotu, za obiteljsku rekreaciju ostajalo vrlo malo vremena. Jednog subotnjeg popodneva krenuo je sa svojom suprugom i dvoje male djece u obližnji studentski park. Uživali su na sjenovitom travnjaku između staroga kame-noloma i potoka kad ih je odjednom i nenadano zateklo snažno olujno nevrijeme. Skloniše se pod jedno veliko stablo koje ih nije moglo dugo zaklanjati jer je kiša bivala sve jača. Primijetili su tada da bi ih jedna viseća litica mogla zaštititi pa su uzeli djecu i potrča-li prema zaklonu. Tako zaštićeni od oluje ubrzo su osjetili da je sve hladnije. Njihova četverogodišnja kći Debbie podigla je pogled i rekla: „Tata, hajdemo moliti Isusa da zaustavi kišu, hladno mi je.”

„Svakako, draga dušo”, kazao je Larry. Kad su kleknuli na tlo, uz kišu koja je padala kao iz kabla, Larry je znao, čak i prije


90

no što je Debbie izgovorila prvu riječ u molitvi, da će ubrzo biti razočarana. Dok je molila, razmišljao je kako će djetetu objasniti razlog zbog kojeg Bog nije uslišao njezinu molitvu. Odjednom mu je sinulo: „To je to! – Isus treba odlučiti hoće li zbog nas za-ustaviti kišu ili će dopustiti da pada radi usjeva i hrane koju će farmeri uzgojiti za izgladnjelu djecu u Kini.”

Kad je Debbie izgovorila amen i otvorila oči, jedva je mogla uočiti stabla koja su se nalazila tek nekoliko koraka od njihova skloništa. Iako je Larry imao spremnu priču, bio je uplašen jer se u njezinim očima pojavila sumnja. Nije mogao dopustiti da se u djetetovu umu razvije nevjera prema Isusu.

„Zašto Isus nije zaustavio kišu, tata?”Larryjev se plan promijenio u tren oka. Podsjetio je svoju

kćerkicu na izvještaj o Jošui u Bibliji, kad je vodio Izraelce pre-ko rijeke Jordan – o tome su prije nekoliko dana razgovarali na obiteljskom bogoslužju. Larry je naglasio da se voda u rijeci nije razdvojila sve dok svećenici s Kovčegom zavjeta nisu zakoračili u nju. Trebali su svojim djelima pokazati svoju vjeru. „Debbie, nismo još pokazali da vjerujemo da će Isus zaustaviti kišu, zar ne?” zaključio je Larry.

„Kako to možemo učiniti, tata?” zbunjeno je upitala.„Hajdemo se opet pomoliti pa ćemo ovog puta, kad završimo,

ići kući.”Dok se mala Debbie molila, majka i otac tiho su se združili,

gorljivo i puni želje da Bog prihvati njezinu djetinju vjeru. Na-kon što su otvorili oči, oluja je nastavila nesmanjenom žestinom. Uhvatili su se za ruke i krenuli prema izlazu.

„Nakon što smo izišli iz skrovišta”, piše Larry, „na nas je palo možda nekoliko kapi kiše, no ne sjećam se ni jedne. Upravo pred nama zasjale su zrake sunca. Oluja je nastavila lijevo i desno od nas, a kad smo pogledali gore, vidjeli smo veliku rupu u oblaku, poput potkove.”

Kroz to je iskustvo posijano sjeme vjere koje je donijelo ploda u Debbienom životu nekoliko godina poslije, kad je Larry bio


91

učitelj u Tallahasseeu na Floridi. Tog smo mjeseca bili u novča-nom škripcu i upravo prije jutarnjeg bogoslužja Larry je upozo-rio obitelj da budu posebice obazrivi dok ne dobije plaću. Debbie je provela ostatak dana s prijateljicom, a tog je popodneva Larry obavljao sitne poslove po gradu. Vozio se pustom cestom nekoli-ko kilometra od kuće i ugledao zeleni papirić nošen povjetarcem preko ceste. Zaustavio je svoj automobil, vratio se natrag i izišavši iz automobila pronašao ček u vrijednosti 10 dolara. Zahvalnoga srca nastavio je voziti dalje.

Nakon što se te večeri Debbie vratila kući, Larry je upitao: „Debbie, pogodi što sam danas našao?”

Debbie je istog trenutka odgovorila: „Tata, našao si 10 dolara.”„Kako je to mogla saznati?” pitao se Larry. Brzo se prisjetio

protekloga dana i što se u njemu zbilo, no odgovora nije bilo.„Mlada damo,” upitao je, „kako ste saznali da sam pronašao

taj novac?”Mirno, poput djeteta kojem to nije teška zadaća, odgovorila

je: „Na današnjem jutarnjem bogoslužju molila sam Isusa da ti pomogne pronaći 10 dolara.”

Pastor Larry Stephens danas radi kao predavač na Forest Lake Academy u gradu Apopka na Floridi.

~Krpa li Bog staru odjeću? Katkad da. Betsy Rubsamen iz Texa-

sa vjeruje u čuda. Ona smatra da su čuda nemogući događaji koji se ipak zbivaju. Evo njezinoga iskustva.

„Voljela bih Vam ispričati o čudu koje se zbilo za vrijeme pri-prema moje kćeri Ane za koledž. Nadam se da to možete prihva-titi kao sliku Božje brige za nas, iako na prvi pogled stvar izgleda beznačajnom.

Ana i ja kupovale smo odjeću za školu. Našle smo haljinu koja nam se odmah svidjela. No, kad smo ju pogledale pobliže, uočile smo da ima grešku. Haljina je s lijeve strane poruba imala rupicu. Svejedno smo ju kupile. Smatrala sam da mogu popraviti taj mali nedostatak. Kad sam došla kući, vidjela sam da bih trebala uzeti


92

materijal iz poruba kako bih zakrpala rupicu. S obzirom da se zahvat pokazao zahtjevnijim nego što sam mislila, odlučila sam to srediti sutra.

Sljedećega jutra nisam mogla pronaći grešku. Osjećala sam se glupo i pomalo slijepom, pitala sam se što nije u redu s mojim očima. Otišla sam u Aninu sobu i zamolila ju za pomoć. Ne bi tre-balo biti problem pronaći oštećenje na haljini. Začudo, ni Ana nije mogla pronaći grešku na haljini. Pogledala me i značajno pitala: ‘Mama, jesi li sinoć molila u vezi s haljinom?’ Odgovorila sam joj da sam jedino molila Boga da mi pomogne oko svih sitnica koje moram učiniti kako bi Ana bila spremna za novu školsku godinu. Oči su nam se srele u nevjerici. Je li to moguće? Razmišljale smo da nam to nitko neće povjerovati. No, to i nije bilo važno, mi smo vjerovale. Drugog odgovora nije bilo.

Nikad nisam razumjela Božju ulogu u prelasku Crvenoga mora, kad ih je Gospod milostivo sačuvao od faraona tiranina. Ali nakon ove sitnice kojom nas je ugodno iznenadio, shvatila sam da Bog brine o meni i svim mojim potrebama, ma kako one bile beznačajne.

Haljina s greškom dobila je i svoj nadimak. Nazvale smo je sveta haljina. Čuvamo je još i danas jer nas podsjeća na Božju ljubav.“

A kad već pričamo o odjeći...Dok je Ruthie živjela u Oregonu, posjetila ju je pastorova

žena. Požalila se kako joj je jučer bilo neugodno na primanju svo-ga muža jer je obukla staru haljinu. Naime, novu nije kupila više od tri godine. Svejedno je osjećala Božji blagoslov.

Ruthie je počela moliti za stotinjak pastora i njihovih žena koji su djelovali u Oregonu. Molila je za novac kako bi mogli kupiti novu odjeću. Njezin suprug Don bio je predsjednik Konferencije, ali mu ona nije ništa govorila o svojim molitvama, znajući da sve probleme voli rješavati sam. Ruthie je bila pod dojmom Muellero-va uspjeha, a on je tajnom molitvom postigao novčanu potporu u korist domova za nezbrinutu djecu, bez javnoga poziva za dona-cije. Odlučila je pokušati i sama.


93

Ubrzo joj je pristupio jedan liječnik i upitao je:„Ruthie, treba li nešto novca za novu odjeću pastorima i nji-

hovim suprugama? Imam oko 10 tisuća dolara za tu svrhu, ali uz uvjet da nitko nikada ne dozna odakle je novac došao.”

„Da, naravno!” uzviknula je od ushićenja i nastavila:„Želim da znate da ste vi izravan odgovor na moju molitvu.

Nitko osim Boga ne zna za to.”Odmah je počela računati, no ubrzo je shvatila da 10 tisuća

dolara nije dovoljno kako bi ostvarila cilj. Nastavila je moliti. Uju-tro ju je na radnome stolu dočekao ispisani ček, ne na 10 tisuća, već na 15 tisuća dolara.

Bilo je to pred sam Božić. Napisala je pisma svim pastorima u okrugu i ponudila im na dar bonove za kupnju odjeće ili nakna-du za odjevne troškove. Nekoliko pastora je nazvalo i reklo da ne treba novac. Ostali su svratili poslije Božića i iskreno joj zahvalili. Na bonove je dodala i ime donatora: Ovo dolazi od Gospoda.

Četiri godine zaredom, redovito prije Božića, Bog je nadahnuo liječnika da ponovi svoju ponudu donacije za kupnju odjeće. Rut-hie je potom prestala moliti. Predbožićni dani su prošli, a očekiva-ni prihod nije stigao. Dva dana prije Božića Ruthie je, znajući za potrebu, shvatila da je zaboravila moliti. Pala je na koljena i molila Boga za oprost jer je zaboravila moliti za tu svrhu. Istog popodneva nazvao je liječnik i rekao da, budući da te godine nisu ništa daro-vali, sad ima spremnu donaciju. Sjela je za radni stol i još jednom poslala pisma svima koji su ih redovito dobivali već četiri godine.

Gospod ne može za nas učiniti toliko koliko bi htio ako ne molimo za posebne potrebe. Mi smo na neprijateljskom tlu i ustrajnost u molitvi govori Bogu, ali i neprijatelju, koliko smo oz-biljni u svojim zahtjevima.

Isti liječnik jednom je zgodom ušao u Ruthien ured tijekom njezine molitve za prihode kako bi svi pastori mogli sudjelovati na sljedećem molitvenu skupu. Znatiželjno ju gledajući, pitao je:

„Ruthie, trebaš li nešto novca?”„Upravo molim Boga za to!”


94

„Evo, donio sam ček na 10 tisuća dolara.“„Dopusti da ti kažem za što će se taj novac utrošiti.”„Uopće me to ne zanima”, nehajno je odgovorio lagano se

udaljivši iz sobe.Ruthie je potom razmišljala naglas.„Ako Bog odgovara na moje molitve, odgovara na svačije”,

kaže Ruthie. „Vjerujem da nam odgovara opipljivo i stvarno kako bi nam dao vjeru i ohrabrio nas da tražimo i velike stvari kao što je hrabrost da svjedočimo, vječni život za druge ljude i sigurnost spasenja za nas.”

~Maisie Albright Key iz Santa Rose u Kaliforniji piše da su zubi

u donjoj čeljusti njezinoga sina jako izbočeni. „Iskreno sam moli-la da se zubi mog sina izravnaju“, pisala je, „jer ako ikada dobije udarac u bradu, njegove će usne biti odsječene. Nemamo novca za ortodonta. Prepustila sam taj problem Bogu i otišla spavati. Izgleda pomalo čudno da sam potpuno zaboravila na taj problem sljedeća dva dana, iako sam ga žarko željela riješiti. Tek tada sam se sjetila pogledati zube svoga sina i oni su bili potpuno ravni za-hvaljujući Božjoj intervenciji. Bog je odgovorio na moje molitve!”

Oklijevali smo javno objaviti ova i slična životna iskustva jer Bog ipak većinom ne djeluje na ovaj način. No, otkrili smo da Boga ne možemo smjestiti u ladicu i tako Ga ograničiti. Bog čini sve što želi. Katkad u svojoj nemjerljivoj mudrosti kaže ne veli-kim, značajnim zahtjevima, a katkad kaže da stvarima koje nam se čine beznačajnima.

Obitelj Chudleigh bila je na odmoru u južnom Oregonu. Nisu unaprijed planirali. Putovali su u kamp kućici od jednog kampa do drugoga. Odlučili su se vratiti po autocesti 1 prema jugu i konačno kampirati među drvećem, podalje od sjeverne kalifor-nijske obale.

U petak, odmah iza podneva, stigli su u kamp. Pitali su ima li koje slobodno mjesto, a recepcionar ih je začuđeno pogledao i odgovorio:


95

„Danas je Dan zahvalnosti. Nema slobodnih mjesta, osim ako imate rezervaciju. Trebali ste rezervirati barem prije tri mjeseca. Ovako kasno nećete naći nijedno slobodno mjesto ni u kojem kampu.”

S obzirom da su bili tisuću šesto kilometara od kuće, odgovor je pomalo bio poput noža u leđa. Obišli su dva obližnja kampa, no dobili su isti odgovor: nema mjesta. Nakon što ni u hotelima nisu imali sreće, Becky Chudleigh je rekla: „Molit ću za to. Mislim da će nam Bog omogućiti smještaj.”

Njezin suprug Gerry nije rekao ništa, no njegov je skeptici-zam ubrzo došao do vrhunca: Što bi Bog ovdje i sada mogao uči-niti? Hoće li stvoriti novi kamp? Hoće li upravitelji kampa odjednom primijetiti da ima novih slobodnih mjesta koje do sada nitko nije vi-dio? Ili će Bog možda „ispariti” nekog od kampera? To je ludo.

Napokon su stigli do najvećeg kampa na zapadnoj strani au-toceste. Mogli su vidjeti kolonu automobila krcatih vrećama za spavanje i šatorima. Sa stražnjih sjedala gledala su ih djeca na-mrštenih pogleda. Bez obzira na to Becky je samouvjereno rekla: „Molila sam Boga i sigurna sam da će nam osigurati slobodno mjesto.” Priključili su se koloni automobila koji su čekali na ula-zu u kamp. Pomičući se prema naprijed, gledali su kako vozači pred recepcijom spuštaju prozore, pričaju sa službenicom koja bi niječno okretala glavom i dala im list papira. Potom bi se svaki au-tomobil polukružno okrenuo prema izlazu, a putnici su unutra svi redom bili smrknuta lica.

Konačno su i oni stigli do recepcije. Gerry je spustio prozor i ironično rekao: „Bilo bi pravo čudo kad biste imali koje slobodno mjesto.” Službenica je počela odgovarati kao i svima prije, kad odjednom netko sa strane pokuca na njezin prozor: „Oprostite, vraćam se za minutu”, rekla je. Vratila se za tren i dodala: „Danas stvarno imate sreće. Neki naši gosti su upravo saznali da njihovi prijatelji ne dolaze. Ako želite mjesto do njih, vaše je.”

Platili su pristojbu za kamp i prošli kroz ulazna vrata gleda-jući u retrovizoru dugačku povorku vozila koja se polukružno okreću i vraćaju. Becky i Gerry proveli su nezaboravan vikend.


96

Gerry je shvatio da je Bog ipak malo veći nego što je on mislio. Odustao je od skepticizma.

~Toppenbergovi su također voljeli putovati. Posjedovali su pro-

stranu žućkastozelenu prikolicu koja im je omogućila puno zani-mljivih putovanja i sretnih trenutaka. Prikolica je postala sastavni dio obitelji. Donna se nije mogla rastati od nje.

Njezin suprug Glenn imao je drukčije zamisli. U vrijeme kad su živjeli u Stonehamu, Massachusetts, Glen je bio liječnik u New England Memorial bolnici. Bio je već umoran od mnogih računa za popravak njihovoga oštećena Forda LTD iz 1972., a te su nevolje bile uzrokovane vučom prikolice. Iako je automobil imao predviđenu opremu za vuču, već su nekoliko puta morali mijenjati dijelove. Konačno, u Norridgewocku, država Maine, pu-kla je osovina i oštetila cilindre pa su morali popraviti motor uz znatne troškove. Složili su se da više nema smisla Fordom vući prikolicu. Donna je držala da trebaju nabaviti novi automobil, a Glenn pak da se trebaju riješiti prikolice.

Na nesreću, nisu se mogli složiti. Glenn je znao da nemaju do-voljno novca za novi automobil te da je riskantno vući prikolicu s već rabljenim vozilom čije mogućnosti nisu znali. Donna se nije mogla oprostiti od prikolice. Glenn nije želio prodati prikolicu bez suprugina pristanka. Molili su se u vezi s tim problemom, ali činilo se da nema suglasja s kojim bi oboje bili zadovoljni.

Uvidjevši da će izgubiti bitku, Glenn je počeo razmišljati koji bi im automobil odgovarao u slučaju da se odluče za kupnju. Pro-našao je reklamni materijal. Zanimale su ga cijene automobila s dodatnom opremom koja im je bila potrebna. Najviše pažnje mu je privukao GMC Suburban.

Nekoliko tjedana poslije i nakon puno neodlučnosti, Glenn je odlučio da je došlo vrijeme da nešto poduzmu. Toppenbergovi su se spustili na koljena i zajedno molili da im Bog pomogne do-nijeti odluku. Glenn je molio Boga da nekako zaustavi kupovinu


97

novoga automobila ako to novo vozilo nije u skladu s Njegovom voljom.

Naoružan veleprodajnim cijenama rabljenih automobila, Glenn je upravo izlazio iz kuće na stražnja suterenska vrata kre-nuvši prema mjesnoj trgovini GMC-a, kad je čuo zvono na pred-njim vratima. Bio je to pastor Doug Cross kojega su Glenn i drugi liječnici odabrali za bolničkog kapelana. Njih su dvojica bili dobri prijatelji i Glenn mu je spomenuo probleme s Fordom, ali mu nikada nije rekao da bi želio kupiti novi automobil.

Pozivajući ga da uđe, Glenn ga je pitao kojim dobrom dolazi.„Pa, posjetio me brat iz Texasa. Želi prodati svoj automobil

GMC Suburban kako bi se mogao vratiti na fakultet. Pitam se jesi li ti možda zainteresiran ili znaš nekoga tko bi bio?”

„Nećeš vjerovati, upravo sam krenuo kupiti Suburban! Pogle-daj što imam u ruci: to je cjenik automobila mjesnoga prodavača. Supruga i ja smo se molili da nam Bog pomogne pri odluci i da nas vodi do automobila po Njegovoj volji.” Značajno je još dodao: „Ako je ovo izravan odgovor na našu molitvu, pitam se, je li mož-da automobil svijetlozelene boje?”

„Boja je žućkasta sa zelenim uzorkom”, odgovorio je Doug.Izišli su pogledati automobil i otkrili da je upravo iste žućka-

ste boje i s istim zelenim uzorkom kao i njihova prikolica!Cijena automobila je bila upravo takva o kakvoj je Glenn raz-

mišljao jer više novca nije imao. Cijena je bila znatno manja no što bi bila cijena novoga vozila. Proveli su još puno sretnih godi-na putujući čudesnim automobilom koji je vukao staru prikolicu.

I na kraju, još dva iskustva o molitvi koja bismo mogli svrstati u rubriku Izgubljeno-nađeno. Prva se tiče gospođe Edith Roper s College Placea, Washington. U vrijeme kad je njezin sin Don imao 12 ili 13 godina živjeli su u Portlandu, u Oregonu. Suprug joj je bio pastor Adventističke crkve u tom gradu, no tog je dana otišao na molitveni skup u College Place u Washington. Edith i Don sjeli su u automobil i vozili se uzduž Columbian Rivera pre-ma području Multnomah vodopada, gdje su odlučili malo plani-nariti u okolici. Parkirali su na mjestu gdje je bio duboki pijesak.


98

Zaključavši auto, krenuli su na dulje pješačenje, no kad su se vra-tili, automobilskih ključeva nije bilo.

Nakon očajničkih pokušaja da ključeve pronađu u džepovima i torbicama, vratili su se do automobila, svjesni da više ništa ne mogu učiniti. Bilo je prekasno da krenu potražiti pomoć jer bi ih mogla zateći noć na nepoznatome mjestu. Oboje su pognuli gla-ve i molili Boga za pomoć vjerujući da će im odgovoriti. Odmah potom osjetili su snažu potrebu da kopaju pijesak ispod nogu. Našli su ključ koji se ukopao desetak centimetara.

Ray Woolsey je umirovljeni urednik, potpredsjednik u na-kladničkoj kući Review and Herald. Izravan odgovor na molitvu dobio je u božićno vrijeme 1952. Tada je bio jedini pastor u juž-noj Alabami, a njegova zaručnica Challis pohađala je školu za medicinske sestre na Washington Sanitariumu u Takoma parku. Skupa su bili već šest mjeseci. Rayevi roditelji koji su živjeli u Collegedaleu (Tennessee) pozvali su ih da božićni vikend prove-du kod njih.

Zemljište Woolseyjevih protezalo se od Ringgold Roada pa sve do samog vrha White Oak Ridgea. Hladnoga subotnjega po-podneva odlučili su se popeti na sam vrh, a pridružio im se susje-dov pas. Penjali su se po šumovitome dijelu strmoga brijega, bez vidljive staze. Na tri četvrtine brda odlučili su se malo odmoriti. Legli su na meko hrastovo lišće na strmoj kosini. Zagrijan i za-dihan zbog uspona, Ray je skinuo naočale jer su mu se orosile i stavio ih pokraj sebe na lišće, a pas je cijelo vrijeme trčkarao uo-kolo. Dvadesetak minuta poslije, Ray je posegnuo za naočalama, no više ih nije bilo. Dugo su ih i pažljivo tražili, ali uzalud. Oboje su zaključili da ih je pas nekamo odnio.

Pastor je shvatio da se treba vratiti u crkveni okrug te da bi narudžba i isporuka novih naočala mogla potrajati tjednima. Ko-načno, nakon što su iscrpili sve mogućnosti koje su im pale na um, usrdno se pomoliše Gospodu da im pokaže gdje su naočale. Prepustivši se Bogu, Glenn odluči poći desetak koraka dalje niz padinu. Okrenuo se za 90 stupnjeva prema podnožju planine, sagnuo se, ispružio ruku i napipao naočale ispod lišća.


99

„To iskustvo pružilo je čvrsti oslonac, poput stožera u mojem životu. Sad znam da što god da se dogodi, Bog me voli i brine se o meni”, veli Ray.

Iskustva poput ovih moramo pažljivo vrednovati i iz njih izvući pravu pouku: ne bismo trebali unaprijed računati na Boga kako će nas spasiti od naše vlastite gluposti jer obično to ne čini. Nadalje, automobili i slobodna kamperska mjesta ne bi trebala biti u žarištu molitve zrelih kršćana. Bez obzira na sve rečeno, u jednu stvar možemo biti sigurni. Bog suosjeća s nama kad imamo problema, ma kako oni bili mali ili veliki. Ticali se oni kruha na-šeg svagdanjeg, putovanja ili izgubljenih ključeva, On je s nama. Sve je u Njegovoj vlasti; od Zemlje do Neba i sve što se kreće, neži-va i živa priroda, kao i zvijezde. Molitva je ključ do Njegova blaga.

Samo još jedna stvar: ako Bog čini tako nevjerojatna čuda sa stvarima koje Mu ne znače gotovo ništa kao znak ljubavi prema nama, razmislite koliko će više učiniti za nas ako Ga zamolimo za stvari koje Njemu znače sve – a to je spas izgubljenih duša!



101

8

Otvorimo srca molitvom

Te je zime 1977. godine na sveučilištu Andrews napadalo više od četiri metra snijega, kao rijetko kad do tada. Ruthie Jacobsen podučavala je u školi za medicinske sestre, a njezin suprug Don držao je katedru za teologiju. Don i Ruthie pozvani su na Jamaj-ku i pomislili su kako je odlično što će izbjeći bljuzgavicu kad se snijeg otopi. Pronašli su zamjene za nastavu idućeg tjedna i krenuli u tropsku avanturu koja se pokazala puno zanimljivijom nego što su uopće mogli pomisliti.

Na Jamajci je Ruthie otkrila velik izbor delikatesnoga tropskog voća. Ona obožava voće. Odrasla je na plantaži voća u istočnom Oregonu. Cijeli je tjedan osjećala silnu želju da svojim sinovima, Randyju i Jerryju, donese voća s puta. Kad je tu želju kazala svom suprugu, saznala je da, nažalost, nije dopušteno preko granice unositi voće.

Netom prije povratka, Don je otpratio Ruthie na zrakoplov za Miami, a on je još morao ostati zbog nekih sastanaka. Kad su prelijetali Kubu, opet se sjetila voća. Razmišljala je kako se sigur-


102

no tone svježeg voća voze brodovima u Miami te da tamo može kupiti nešto voća za svoje dečke.

Nakon slijetanja u Miami, krenula je na granični prijelaz koji je bio prepun putnika. Nije se činilo da se red baš pomiče, ali Rut-hie je ubrzo došla na red. Carinik ju je pitao nekoliko rutinskih pitanja i ne gledajući prtljagu koju je nosila sa sobom. Obavila je sve formalnosti neuobičajeno brzo i uskoro se našla na termina-lu. Zaustavila se pokraj prve trgovine i upitala:

„Možete li mi reći gdje mogu naći tržnicu svježim tropskim voćem?”

„Žalim, no nisam ovdje da odgovaram na tu vrstu upita. Ne mogu vam pomoći.”

Upravo tada prolazio je omanji čovjek sa službenom aero-dromskom oznakom. „Slučajno sam čuo pitanje. Reći ću vam gdje je odlično opskrbljena tržnica svježim voćem. Ali tamo ne možete autobusom. Morate uzeti taksi.” Nacrtao je i mali crtež te joj predao papirić.

Uzela je mapu i zahvalila. Zaustavila je taksi, dala crtež vo-začu, a u nosu je već osjećala miris svježeg tropskog voća. „Gos-pođo...”, počeo je razgovor vozač, „znam Miami kao svoj džep i mogu vam reći da na toj adresi nema tržnice.”

„Pa ja uopće ne poznajem Miami, ali čovjek je bio toliko sigu-ran kad mi je to rekao da nema razloga da mu ne vjerujem. Ako ne pronađemo, vratiti ćemo se. Usput, koliko stoji vožnja?”

„Oko 8 dolara ako se požurimo.”Ruthie je iznenađeno otkrila da u novčaniku ima samo ček

od 20 dolara.Kad su stigli na adresu s crteža, tržnice nije bilo pa su otišli

u robnu kuću. No, ni tamo nije bilo tropskog voća. Zabrinuta zbog cijene vožnje, Ruthie je odlučila vratiti se u zračnu luku, ali je ipak rekla: „Hajdemo se vratiti na mjesto s crteža i ako u blizini postoji kakav mali odvojak, tamo skrenite.” Uskoro je vo-zač skrenuo na sporednu cesticu. Nekoliko stotina metara ispred njih bila je golema tržnica svježim voćem.


103

Ruthie je bila zabrinuta zbog novca pa je na brzinu izabra-la nekoliko plodova zbrajajući u glavi cijenu. U međuvremenu je primijetila da i taksist kupuje voće. On joj reče: „Izabrao sam malo prekrasnoga voća za vas, znam što je najbolje jer sam odav-de.” Izvadila je nešto voća iz svoje torbe uvjeravajući ga da im je to dovoljno.

Ruthie je pomislila da neće imati dosta gotovine pa je pitala može li platiti čekom. Prodavač se malo trznuo, nasmijao i gotovo podrugljivo odgovorio: „Znate li gdje ste? Ovo je Florida. Mi ne uzimamo čekove. A odakle ste vi?”

„Michigan.”„Gledajte, ovo je Florida i nemamo običaj uzimati čekove, ali,

hajde, dobro, vaš ću uzeti.”Vozač je stajao razjapljenih usta dok je Ruthie ispisivala ček.

Vratili su se u taksi. Vozač joj je rekao: „Pa vi ste stvarno sretne ruke.”

„Nije to sreća, to je odgovor na moju molitvu.”„I ja sam prije molio, no moj je život svejedno krenuo nizbrdo.”Ruthie je počela govoriti kao da moli. „Kad nas sustignu ži-

votne nedaće, katkad se čini da im nema kraja, ali Bog je s nama i govori nam: ‚I dalje te volim, brinem za tebe i imam plan za tvoj život, možeš Mi slobodno vjerovati.’”

„Znate”, odgovorio joj je taksist, „moja je majka bila posveće-na molitvi. Bila je adventistica sedmog dana, kao i moj otac i brat. I ja sam bio adventist. Tijekom boravka u vojsci triput sam bio u životnoj opasnosti. Tada sam obećao Bogu: ako me sačuva živog, ja ću Mu posvetiti život. Međutim, život je krenuo svojim tijekom. Ni sam ne znam kako se to dogodilo, neprimjetno... Oženio sam se i bili smo sretni, a čini mi se da smo pali u zamku koja glasi: kome je potreban Bog? Sve nam je išlo dobro i glatko. Mislio sam kako sve mogu sam, no malo po malo život se počeo komplicirati i nisam to mogao zaustaviti. Zaboravili smo na Boga. Odjednom je sve krenulo nizbrdo. Sada sam rastavljen, viđam se sa svojim dvjema kćerima. Radim tri posla kako bih opstao, no ništa mi ne


104

ide od ruke – život nam se urušio. Nevjerojatno, ali baš sam sinoć kleknuo kraj kreveta i rekao:

‚Gospode, nekoć sam imao odnos s Tobom i netko sigurno još uvijek moli za me. Ispričao sam Mu sve o svom grijehu i nači-nu života za koji sam mislio da od njega ne mogu odustati. Odre-kao sam ga se prošle noći i sve prepustio Bogu.’”

Vozač je poskrivečki gledao Ruthie u retrovizoru, a niz obraze su mu se kotrljale krupne suze. Pitao ju je: „Zašto plačem? ”

„Ovo je velik i važan trenutak za nas oboje. Bog je sredio da se nas dvoje sretnemo.”

„Baš sam se jučer molio i danas ste vi tu i govorite da me Bog voli.”

„Gospodine, moram vam još nešto reći.” „A što?”„Ja sam adventistica sedmoga dana.”„Ma nemoguće!”„Da, jesam!”Upravljajući automobilom jednom rukom, lagano se okrenuo

prema stražnjem sjedalu i pružio ruku svojoj novoj sestri u Kristu.Cijelim putem prema aerodromu razgovarali su o Bogu. Na-

glas su razmišljali o tome kako je Bog vjeran unatoč ljudskoj po-grešivosti i kako uvijek ima spreman plan B u slučaju da mi nešto pokvarimo.

Netom prije nego što je kanila izići iz auta, Ruthie je pitala taksista želi li da se zajedno mole. „Volio bih”, rekao je. Zahvalili su Bogu što je toliko velik. Nakon molitve žena je izvadila novča-nik, ali taksist je odlučno rekao:

„Jedno sigurno neću učiniti, a to je da sad uzmem novac od vas.”

„Ali Bog je predvidio ovu vožnju. Želio je da zaradite taj no-vac.”

Taksist je nevoljko pružio ruku i uzeo novac. Potom je uzeo kutiju s voćem, zatražio vrećicu i pažljivo odabrao najbolje od voća njoj na dar. Rukovali su se i pozdravili.


105

Nakon nekoliko trenutaka, dok je Ruthie čekala u redu da preda prtljagu, osjetila je dodire na svom ramenu. Okrenuvši se, vidjela je opet taksista koji joj je rekao:

„Moram Vam reći još jednu stvar. Danas je najsretniji dan u mom životu.”

Život u molitvi je život u potrazi za avanturom! Kad se ljudi posvete molitvi i Bogu, ne znaju kamo će ih On odvesti.

~Ruthie je sponzor mnogobrojnim tinejdžerskim molitvenim

skupinama diljem Sjedinjenih Američkih Država. Rezultati su sjajni. Upravo su tinejdžeri najbrojniji na molitvenim skupovima. Molitva ih čini jačima.

Na jednom od sličnih molitvenih skupova nazočilo ih je oko 400, i nešto manje odraslih. Za propovjedaonicu je stao mladić od otprilike 16 godina i ozbiljno rekao:

„Prije nego počnem govoriti u svoje ime, imam poruku od Boga za vas.”

U tom trenutku sudionici su se uskomešali i osjetili malu na-petost. Takav osjećaj zahvatio je i Ruthie.

„Vi odrasli posjedujete obrazovanje i iskustvo, osjećaj za za-jednicu. Znate što je dobro, a što ne. Mi mladi imamo energiju, vjeru, ali i volju. Kako ja vidim stvari, golem je posao ispred nas. Odrasli ga ne mogu obaviti bez mladih, a mladi ne znaju bez odraslih. Ne možemo jedni bez drugih. Moramo se udružiti. To je poruka koju sam primio od Boga. Ostalo što sam rekao je iz mog srca.”

Pomalo je začuđujuće da jedan tako mladi dječak osjeća takvu povezanost s Bogom da točno zna razlučiti što mu Bog poručuje, a pri tome se ne osjeća nelagodno govoriti o tome pred ostalima. Takvi mladi ljudi, oslanjajući se na osobnu molitvu, katkad izazi-vaju zavist među odraslim i iskusnijim vjernicima.

U travnju 1995. godine molitveni skup održan je i u Paradi-seu, u Kaliforniji. Mjesna skupina studenata netom prije pošla je na misijski izlet u Gvatemalu. Kao rezultat toga, skupina se svoje-


106

voljno odlučila na duhovnu disciplinu koja uključuje svakodnev-nu molitvu i proučavanje Biblije. Sami su napravili dnevni vodič: najmanje pola sata osobne molitve i proučavanja Biblije te sat ili dva tjedno zajedničkog proučavanja i molitve. Također, obvezali su se da će pokušati dosegnuti i druge ljude u njihovim potreba-ma. Ako želiš pripadati i biti ispunjen, govorili bi jedan drugome, dijeli od svog obilja, a ne od neimaštine i oskudice.

Mladi su otkrili da je Bog počeo snažno djelovati u njihovim životima. Povećao se broj novokrštenih. Bili su toliko uzbuđeni da su svoj plan željeli podastrijeti pastoralnom osoblju. Jednog su dana došli i predstavili način na koji se duhovno uzdižu. Pastori su uvidjeli njihovu snažnu ljubav prema Isusu te ih upitali zašto srijedom na večernjem bogoslužju ne bi odraslima pokazali na-čin na koji oni proučavaju Bibliju.

Tako su i učinili. Mladi su vodili molitvene sastanke i nazoč-nih je bilo sve više.

Jedne su večeri na skup nenadano došle dvije žene. Gledajući po dvorani, vidjele su da su se svi već podijelili u manje skupine i već su bile okrenute prema izlazu. Zaustavio ih je mladić po imenu Tommy i upitao kamo su krenule.

„Zakasnile smo, doći ćemo drugi put.”„Niste zakasnile, nas troje ćemo biti molitvena skupina.”Razgovarajući o ulomku iz Biblije za tu večer, Tommy je pri-

mijetio da jedna od žena, zovimo je Sharon, plače. „Što nije u redu?” upitao je zabrinuto.

„Moja je prijateljica u bolnici, umire od raka. Voljela bih da večeras može biti tu s nama i otkriti ljepotu koju sam ja otkrila u Isusu.”

„Je li vaša prijateljica kršćanka?”„Ne.”„Tada morate krenuti do nje i posvjedočiti joj o Isusu.”„Joj, ne mogu ja to. To je potpuno nemoguće. Nikada nikome

nisam svjedočila o vjeri. Ali čula sam da vi, djeca, svakodnevno


107

to činite, a da je rezultat krštenje Duhom Svetim. Molim te, pođi sa svojim društvom i učini to umjesto mene.”

„Ne, to morate vi učiniti. A reći ću vam i zašto.”Potom je s njom prošao kroz knjigu Služba liječenja, točnije

kroz pet koraka prema toj knjizi, na temelju Isusova primjera službe:

Isus je poslan da se druži s ljudima kao Onaj koji im želi dobro.Upoznao je dobro ljude i znao što su njihove potrebe i interesi.Ispunjava naše potrebe (sjetite se samo vina iz Kane).Zadobio je povjerenje ljudi.Zatim je rekao: Slijedite me!Tommy je nastavio: „To su sve razlozi zbog kojih ne mogu

ispuniti ono što od mene tražite. Nemam pravo na to. Ali vi ste njezina prijateljica. Ona vas voli i vjeruje vam.”

„Tommy!” zavapila je Sharon i poluplačnim glasom nastavila: „Ne mogu ja to nikako.”

„Ma hajde, uđite u moj auto. Odvest ću vas do bolnice. Pu-tem ću vam reći sve što trebate znati.” Vozeći se u automobilu, mladi je Tommy gorljivo prenosio svoje spoznaje. Objašnjavao joj je kako da najlakše iskoristi evanđelja i koje odlomke iz Biblije treba čitati u svojoj misiji.

Izlazeći iz auta, Sharon ga još jednom molećivo pogleda i prozbori:

„Ne mogu ja to.”„Ali, Sharon, pa sad znate sve što znam i ja. U redu, poći ću

s vama i sjediti ispred bolesničke sobe. Molit ću Boga da nađete prave riječi koje će bolesnicu dovesti Kristu.”

Sharon je ušla u sobu i pozdravila prijateljicu. Obje su briznu-le u plač grleći jedna drugu. Bile su potpuno svjesne da će ih smrt ubrzo razdvojiti. Sharon je počela pričati o odlomku iz Biblije koji je taj dan proučavala i kako je to bilo blagoslovljeno za njezino srce. Iskreno joj je rekla kako bi voljela da se i njezino srce otvori za Gospoda.


108

„Ali nikad nisam imala ništa s Bogom”, rekla je prijateljica te se zapitala zašto bi ju Bog sada uopće želio prigrliti.

„Slušaj, a zašto je Bog želio spasiti razbojnika na križu? U Bož-joj je naravi da blagoslivlja najpotrebitije i one koji su najdublje pali.”

Nastavile su razgovarati, a onda je iznenada Sharon upitala: „Želiš li da se s tobom molim i da obje zamolimo Boga da preuz-me nadzor nad tvojim životom?”

„Da, zaista bih to voljela”, odgovorila je.Sharon je molila pokajničku molitvu, a prijateljica je ponavlja-

la riječi nakon nje. Ponovno su zaplakale.Izlazeći iz bolničke sobe, Sharon je našla Tommyja kako sjedi

i dalje na stolcu i moli. Ushićeno je povikala: „Tommy, stvar radi. Uspjela sam!”

Sljedećega je dana bolesna žena umrla. Ali bila je sigurna u Isusovim rukama. Ono što je mogao biti samo puki i tužan razgo-vor pred smrt, pretvorio se u Kristov pečat na Nebu. Sharon je po-slije zaključila da to iskustvo ne bi mijenjala ni za što na svijetu.

~Molitva osnažuje čovjeka. Jedina stvar koje se trebamo bojati

je, kako je rekao Franklin Roosevelt, straha samog po sebi. Moli-tva hrabri Božju djecu da svjedoče o Kristu, slama prepreke svih vrsta i otvara zatvorena srca čineći ih otvorenijima za zbližavanje s Onim kome pripadaju, a to je Krist.

Već i sam nagovještaj molitve može biti snažan most prema otvaranju srca. Onaj tko želi biti uspješan u služenju i otvaranju srca, mora svog poznanika pitati: „Za što u tvom životu trebam moliti ovoga tjedna?” Rijetki su oni koji će ponudu odbiti, većina će željeti da se molite za njih. Uglavnom će imati otvorena srca i steći ćete njihovo povjerenje.

Tijekom jednog nedjeljnog molitvenog doručka koji je odr-žan u Cohutta Springsu, u državi Georgiji, voditelj je zamolio na-zočne da ispričaju neka od svojih iskustava. Prvi je ustao pastor iz Alabame, zovimo ga Fred.


109

„Kad sam bio ovdje prošle godine, ohrabrili ste nas da pro-nađemo partnera za molitvu. Nekoga tko nam je blizak i s kim imamo slične interese. Odabrao sam drugog pastora iz Illinoisa. Prije ga nisam poznavao. Postali smo dobri prijatelji i partneri u molitvi.”

Zatim je ispričao kako su se držali dogovorenoga plana za zajedničku molitvu jednom tjedno. No, Freda je obuzela osobna kriza jer su ga neki vjernici u crkvi kritizirali. Bio je obeshrabren.

Te subote ujutro probudio se i pomislio kako će pozvati svoga glavnog starješinu i reći mu da se ne osjeća baš dobro. Mislio je da mu treba malo odmora i da bi starješina danas trebao preuzeti službu.

Odmah potom zazvonio je telefon. Fred je počeo s pričom, a molitveni kolega iz Illinoisa ga je uvjerio da ga potpuno razumije jer je i sam prolazio kroz sličnu situaciju. Potom je jednostavno počeo molitvu za Freda, zajedno s njim. Zahvaljivao je Bogu za sve dobro što je Fred do sada učinio, za sva srca koja je otvorio. Molio je da mu i nadalje pokazuje put i svrhu njegova života i slavio Boga rekavši da su nam Njegove metode i dalje često ne-shvatljive. Molio je i zahvalio čak i za sva dobra koja će Bog preko Freda tog dana tek učiniti.

Kad su spustili slušalice, Fred je poželio otuširati se i otići u crkvu. Pitao se što bi Bog mogao toga dana učiniti kroz njega!

U Bibliji piše: „Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima.” (Matej 18,20) Nadalje: „I ako tko udari na jednoga, dvojica će mu se oprijeti; i trostruko se uže ne kida brzo.” (Propovjednik 4,12) U Ponovljenom zakonu piše da dok jedan čovjek može otjerati tisuću njih, dvojica mogu deset tisuća ljudi nagnati u bijeg. Partnerstvo je važan način kojim se može umnožiti molitvena snaga.

Čak su i potpuni stranci često otvoreni za poziv na molitvu. Koliko samo gubimo jer ne komuniciramo dovoljno s ljudima koje ne poznajemo. Svuda oko nas su pojedinci bez nade, tim više motivirani na molitvu. Samo maleni poticaj s naše strane može ih odvesti ravno u Nebo. Postoje tisuće jednostavnih nači-


110

na koje možemo naći kako bismo podijelili svoj blagoslov s dru-gima. Ako nas vodi Duh Sveti, naše zajedništvo s drugima može imati vječne posljedice.

Prije nekoliko godina na školskom igralištu s momcima iz društva stajao je nepromišljeni mladić nagle naravi po imenu Dick, blizak Lonniejev rođak. Pričali su škakljive priče, a jedna od igara se zvala Možeš li nadvisiti ovoga. Uskoro je došao red na njega. Primijetio je da ih pozorno sluša devetogodišnji dječak, no unatoč nelagodi nastavio je priču, iako uznemiren, jer nije želio maloljetnika poticati na zlo. Pomalo uzrujan, Dick se okrenuo prema dječaku i upitao ga: „Mali, što hoćeš?”

Dječak ga je plaho pogledao i tihim glasom pitao: „Smijem li se moliti za tebe?”

Dick je ostao bez riječi. Sve što je mogao prozboriti je: „Narav-no, samo naprijed, mali. Izvoli, moli!”

Prve riječi dječakove molitve nikada neće zaboraviti: „Haj, Bože!” Nikada prije nikoga nije čuo da se Bogu obraća na tako jednostavan način. Zaprepašten, Dick se pitao hoće li se tog tre-nutka otvoriti zemlja i sve ih progutati ili će ih pogoditi neka smr-tonosna zraka.

Dječak je nastavio moliti u svom dječjem stilu. Izrekao je mnoge krasne riječi bez suvišnih fraza. Na kraju je rekao: „Bože, vidimo se poslije!”

Petorica tinejdžera začuđeno su gledala dječaka kako se la-gano okreće i odlazi. U jednom se trenutku okrenuo i rekao im:

„Mislim da će vam se Bog svidjeti. On je stvarno sjajan mo-mak!”

~Sudionici molitvenih skupova čine puno više od same moli-

tve. Na sastancima koji traju dulje, mnogi se dragovoljno odluče na cjelodnevnu ili poludnevnu službu drugima. Neki posjećuju bolnice, a drugi staračke domove. Ostali pak idu na molitvene šetnje. Kad prolaze pokraj restorana, mole za ljude koji sjede unutra. Kada prolaze pokraj škole, mole za učenike i profesore.


111

Na konferenciji za mlade koja je nedavno održana u Ketterin-gu, u državi Ohio, skupina tinejdžera s jednim odraslim vodite-ljem otišla je svjedočiti u okolicu trgovačkog centra. Ideja je bila zbližiti se s kupcima i moliti se s njima ako se pruži prilika (po primjeru Isusa koji je poslan da se druži s ljudima kao Onaj koji im želi dobro).

Jedan iznimno sramežljivi tinejdžer nije se u toj ulozi nimalo ugodno osjećao. Tumarao je okolo i molio tiho u sebi, dok su njegovi prijatelji ulazili u restorane i sjedali ljudima za stol želeći popričati s njima. Činilo mu se kako im sve ide od ruke te kako on to nikada ne bi mogao. Nakratko je zastao i upitao samog sebe i Boga: „Bože, ima li ovdje ikoga tko treba moju pomoć? Ne znam što da radim.” Penjući se na gornji kat, ugledao je klupicu na kojoj je netko sjedio. Odlučio je sjesti na drugi kraj klupe, razmišljati i moliti.

Mlada žena pokraj njega izgledala je ljubazno i prijateljski. Počeo je razgovarati s njom. Nakon kraćeg neobvezna čavrljanja, pitao je može li joj postaviti jedno osobno pitanje. Mlada žena kimnula je glavom: „Naravno.”

„Vjerujete li u molitvu?”„Vjerujem li u molitvu? Dopusti mi da ti ispričam nešto što mi

se dogodilo i promijenilo moj stav zauvijek. Prije desetak godina moja je beba ležala u bolnici Kettering Medical Center i čekala smrt. Liječnici su izgubili nadu.

Jednog popodneva skupina mladih adventista ušla je u bol-ničku sobu; rekli su da pjevaju i posjećuju bolesne. Nakon što smo se upoznali, ispričala sam im u kakvoj se teškoj situaciji na-lazim. Odmah su pitali: ‘Možemo li moliti za vaše dijete?’

Na moj potvrdan odgovor stali su oko kreveta i osjetilo se kao da su moju malu bebu uzdigli sve do Božjeg prijestolja. Zamolili su Boga da dotakne taj mali život i da ga ozdravi ako je to Nje-gova volja. Svatko drugi bi odustao. Ali ta skupina mladih ljudi tražila je nemoguće od Boga. Kao rezultat njihove molitve, danas sam ponosna majka desetogodišnje djevojčice zato što su mladi adventisti molili.”


112

„Pa i ja sam adventist”, rekao je mladić. Iskoristio je prigodu i molio se s njom. Zahvaljivao je Bogu za Njegovo veličanstveno djelo od prije desetak godina. Molio je i za daljnji blagoslov obi-telji mlade žene.

Te večeri, kad su se svi opet okupili na molitvi kako bi ispri-čali doživljaje, ostali su prilično iznenađeni. Njihov sramežljivi prijatelj koji nikada nije govorio pred drugima brzo je skočio na povišeno mjesto kako bi ispričao što mu se dogodilo toga dana. Nije mogao zadržati iskustvo samo za sebe. Životna je priča jed-nostavno izletjela iz njega i postala veliki izvor zahvalnosti Bogu te večeri.

Takva iskrena svjedočanstva su Duhom ispunjeni događaji. Jedan od njih ispunio je i dvoranu u Keeneu, u Teksasu. Počelo je oko pola osam navečer i trajalo sve do ponoći. Jedan mladić je ispričao: „Ne možete uopće zamisliti koja se snaga osjećala u prostoriji: mnoštvo mladih koji misle da je baš cool surađivati s Bogom!”

Razmotrili smo uzbudljive početke molitvenih pokreta pro-žetih službom koji su se proširili među mladim adventistima u sjevernoj Americi. Vjetar Božjeg Duha zapuhao je i nije stao.


113

9

Obuhvatite molitvom svoje voljene

Kao odgovor na posebne molitve, Bog odgovara na poseban način. Kao jedno od najboljih iskustava za uspješnu posredničku molitvu je iskustvo Jamesa Dobsona. Njegov je pradjed provodio sat vremena dnevno u molitvi za svoje potomke. Desetljećima je šetao po obližnjim brežuljcima pregovarajući s Bogom za svoju djecu i unučad. Onda se jednoga dana zbilo nešto nevjerojatno: Bog je prekinuo njegovu molitvu i rekao mu da je dosta molio za jednu te istu stvar. Rekao mu je također da će sve njegove molitve biti uslišane i da će prigrliti sve njegove potomke, sve do četvrtog koljena.

Naš James Dobson je upravo potomak četvrtoga naraštaja kr-šćana u obitelji. Do sada, kaže on, ne samo da su svi njegovi ro-đaci bili kršćani, nego su i svi muškarci bili u svećeničkoj službi. Kad je Dobson odlučio baviti se psihologijom, a ne biti crkveni službenik, neki su od njegovih rođaka pomislili da napušta vjeru!

Zamislite samo što su učinile molitve jednog nepoznatoga pretka kršćanina prije četiri naraštaja; da bi okrenule srca očeva prema djeci, kao i srca djece prema očevima, uzduž i poprijeko


114

cijele zemlje. Ustrajna molitva za druge snažna je stvar: može utjecati na sudbine naraštaja koji tek dolaze.

John Newton godinama je bio ozloglašeni trgovac robljem. Ali, baš kao i mladi Augustin, i on je bio zatvorenik milosti, uhva-ćen preko molitve svoje pobožne majke. Umrla je od tuberkuloze kad mu je bilo tek sedam godina. Za njega su se ostali brinuti bezbožni otac i maćeha. No, poslije dvadeset i dvije godine, maj-čine molitve postigle su cilj. Newton je napisao autobiografsku pjesmu Amazing Grace (Zadivljujuća milost) i na taj način postao odgovoran za obraćenje Williama Wilberforcea koji je gotovo sam uvjerio Parlament da ukine ropstvo.

Dobro razmislite o tome: ropstvo je ukinuto djelomično za-hvaljujući molitvi Newtonove majke.

~Najčešći zahtjevi za molitvu koje Lonnie prima na radio emi-

siji Voice of Prophecy koju vodi tiču se povratka kući najmilijih, onih koji su odlutali od Isusa. To je ozbiljan problem od vremena pojave kršćanstva. Često slušamo zabrinjavajuće podatke o broju mladih koji napuštaju Crkvu. (Često se zaboravlja reći da se je-dan dio tih mladih poslije ipak vrati.)

Postoji lijek: to je molitva!Ne morate se osjećati obeshrabreno zato što ne molite tako

dugo kao Dobsonov pradjed. Imajte na umu da nikada nije ka-sno. Zapravo, nikada nije prerano. Iako još nemate djecu, možda ćete ih jednoga dana imati pa već sada počnite moliti za buduć-nost svoje djece. Otvorite molitveni račun na nebesima za njih.

Evo nekoliko obećanja za vašu djecu koja možete tražiti. Prvo je: „Ne boj se, Jakove, slugo moj, Ješurune, kog sam izabrao. Jer na žednu ću zemlju vodu izliti i po tlu sušnome potoke. Izlit ću duh svoj na tvoje potomstvo, i blagoslov na tvoja pokoljenja.” (Izaija 44,2.3)

Imate li djecu, nemojte dati Bogu da se odmara sve dok vam ne zajamči da će ispuniti to dano obećanje. Izazovite Ga da to napravi što bolje.


115

Početkom prošloga stoljeća u Škotskoj je nekoliko đakona se-oske crkve na juriš otvorilo vrata Neba na temelju tog obećanja iz Biblije. Nisu prestajali moliti sve dok im želja nije bila usliše-na. Odjednom, otprilike oko tri sata poslije ponoći, cijela zgrada zadrhtala je poput lista, a svjetla su se uključila u svakoj kući u dolini jer su se svi rudari odjednom probudili zbog žestoke osu-de grijeha. Veliki pokret proširio se cijelim područjem zato što je nekoliko đakona molilo za to.

U Galaćanima 3,7-9 čitamo da se oni koji vjeruju u Isusa mogu pozvati na riječ koju je Bog u Starom zavjetu dao izrael-skom narodu. Evo još jednog Božjeg jamstva: „Da, ovako govori Jahve: „Bit će oduzet sužanj junaku, pobjeći će plijen pobjedniku! S onima koji se s tobom spore, ja ću se sporiti, tvoju djecu ja ću izbaviti.” (Izaija 49,25)

U Izaiji 54,13 piše: „Svi će ti sinovi Jahvini biti učenici, i velika će biti sreća djece tvoje.” Naraštaji molitelja koristili su ta jamstva kao neki bianco ček koji Bog daruje kako bi otvorio nama ne-shvatljivi račun ljubavi na nebesima. Pozivajući se na njih, upravo vi možete darovati svojim najmilijima taj najveći dar koji se uopće može zamisliti: vječni život!

Kad molimo za druge, možemo biti sigurni da ispunjavamo Božju volju. Kad molimo za sebe ili osobno ozdravljenje, dobro je pri tome reći: „Oče moj! ... Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti.” Kad molimo za spas drugih, to nije potrebno reći. Kad kaže-mo ako je Tvoja volja, zvuči kao da nam nedostaje vjere, jer narav-no da Bog želi da se svi ljudi spase (1. Timoteju 2,4). Slobodni smo moliti za spas drugih i pri tome biti sigurni da je to Božja volja. Možemo Mu čak i zahvaljivati unaprijed.

Znači li to da Bog prisiljava nekoga na spasenje? Oduzima li On nečiju slobodnu volju? Ne. Grešnik se može oduprijeti i najustrajnijoj molitvi. U rijetkim slučajevima Bog kaže da više ne treba moliti za nekoga tko je čvrsto odlučio ići svojim putem, kao što je i Jeremiji rekao da se prestane moliti za Izrael (Jeremija 7,16; 11,14; 14,11).


116

Charles Finney, koji je napisao knjigu Answers to Prayer (Od-govori na molitvu), opisuje kako je u molitvi posredovao za svog dobrog prijatelja koji je kao zakonodavac bio istaknut na druš-tvenoj ljestvici, no počeo je osjećati grižnju savjesti. Jednoga je dana Charles sa suzama u očima gorljivo molio Boga za tog svog prijatelja, no odjednom su mu se nebeska vrata zalupila pred no-som. Činilo se kao da Bog kaže: „Ne, ne želim čuti. Ne pričaj mi više o tome.” Sljedećega jutra Finney ga je susreo i pozvao ga da se preda Bogu. Čovjek mu je odgovorio da to za sada nema smi-sla jer se politički usmjerio i dao odlučujući glas te tako podržao jedan zakon koji je nespojiv s kršćanstvom. Tada je Finney razu-mio Božju poruku. Duh Sveti napustio je tog čovjeka i zato više nikada nije, kao prije, osjećao grižnju savjesti.

Sve dok vam Bog ne kaže: „Prestani se moliti!”, ne odustajte od svojih najbližih. Zahvaljujući vama, vaši najmiliji mogu jed-noga dana baštiniti život vječni jer će i božanski Ribar jamačno ponuditi sve udice kojima On raspolaže, samo da se netko od njih upeca za Njegovo nebesko, vječno kraljevstvo!

Zapravo, i Charles Finney osobno je obraćen samo zato što netko nije odustao od njega. Naime, „neki gospodin Gale odgo-varao je od molitve vjernike koji su predložili da se trebaju moliti za Charlesa jer je mislio da je Finney pretvrd orah s obzirom da je bio prilično upoznat s kršćanstvom.” Na sreću, vjerništvo nije odustalo od Finneya.

~Hudson Taylor bio je tvrdoglavi mladić čija se majka rado i

ustrajno molila. Nekoliko tjedana bila je odsutna iz doma. Jed-ne večeri osjetila je posebnu potrebu da se moli za svoga sina jedinca. Pozdravila je prijatelje kod kojih je odsjela i povukla se u samoću moliti za njegov spas. Molila je nekoliko sati i nije se di-zala s koljena sve dok nije osjetila sigurnost da je Bog odgovorio na njezinu molitvu. U međuvremenu, Hudson je iz dosade uzeo knjigu s police svog oca. Kako je čitao, sve više su njegovu pozor-nost zaokupljale riječi naslova Završen Kristov posao. Zanimalo ga je zašto je pisac odabrao baš te riječi, a ne neke druge, primjerice


117

Otkupljujuće Kristovo djelo. Tada je spomen na obiteljsku uspo-menu koja je dugo bila zanemarivana dotaknula njegovo srce. Obratio se kad je shvatio da je Isus ostvario potpun i savršen otkup za grijeh i sve što je on morao učiniti je prihvatiti Njegov završeni posao. Ta misao spustila ga je na koljena i ponukala na požrtvovan život posvećen Isusu Kristu – Kralju vjekova.

Želio je biti prvi koji će, čim se vrati, podijeliti s majkom tu svoju novootkrivenu radost, no zakasnio je.

„Znam, sine moj, znam...”, odmah mu je rekla, pri tome ga čvrsto grleći, te nastavila:

„...zbog te sretne vijesti, ja sam radosna već dva tjedna.”Duh Sveti već joj je priopćio tu dobru vijest.Hudson je tada saznao da se i njegova sestra zavjetovala

Bogu da će se moliti svakoga dana za svoga brata, sve dok se ne obrati. Zavjet je dala samo mjesec dana prije njegova ispunjenja. (Howard Taylor, Hudson Taylor’s Spiritual Secret; Moody, 1989.)

Hudson Taylor postao je poznat kao otac suvremenih misija. Život je proveo radeći za Kinu, a molitvu je učinio temeljem svo-je službe. U poodmakloj karijeri, kad je misija koju je osnovao trebala više službenika, poslao je brzojav svim radnicima i u Lon-don, a on je glasio: „Molite za stotinu novih službenika u 1887. godini.”

Četiri godine prije molilo se za 70 novih službenika u sljedeće tri godine. Bog je ispunio zahtjev. Činilo se pomalo pretjeranim sada tražiti stotinu novih osoba u roku jedne godine. Osim toga, Hudson je također molio za 50 tisuća dolara posebnih prihoda kako bi mogao uspješno podmiriti sve novčane obveze svoje mi-sije.

Što se zaista dogodilo te 1887. godine? Šest stotina žena i muškaraca prijavilo se za misiju, a njih 102 bilo je odabrano za službu. Račun je napunjen s 55 tisuća dolara bez i jednog jedinog javnog poziva i to samo iz jedanaest izvora. Bog nema svoje po-sebne odabranike. Ako ste na Božjem putu i nađete se u potrebi, On će isto to učiniti za Vas, jednako kao što je učinio i za Hud-sona. Naravno, Bog nam ne odgovara uvijek na način koji nama


118

najviše odgovara. Je li Hudson ikada molio za nešto što mu Bog nije odgovorio? Je li mu sve uvijek išlo glatko i bez zapreke? Ne, uopće ne. Prve godine 20. stoljeća dvjestotinjak protestantskih misionara i njihova djeca, zajedno s ostalim kineskim kršćanima, bili su svirepo mučeni. Tijekom tog bijesnoga iživljavanja mnogi su Taylorovi obraćenici ubijeni, a njegov misijski centar spaljen – unatoč njegovim molitvama.

To nam pokazuje da Bog radije spašava ljude nego zgrade, a spas duša Njegov je glavni cilj. Drugim riječima, Božja volja je zahtijevati spas vaših najmilijih i Bog će pokrenuti nebo i zemlju ne bi li to i učinio. Ali nije uvijek Njegova volja zadržati ih žive na Zemlji. To također možemo zaključiti i iz knjige o Jobu.

Job, pošteni čovjek, redovito je kod Boga zagovarao svoju dje-cu. „A kad bi se izredali s gozbama, Job bi ih pozvao na očišće-nje. Uranio bi izjutra i prinio paljenice za svakog od njih; mislio je: ‘Tko zna jesu li mi sinovi zgriješili i u srcu Boga hulili?” (Job 1,5) Tako je Job svagda činio. Svaki dan ih je pokrivao krvlju Ja-ganjčevom, to je upravo ono što svaki vjernik treba činiti za sve članove svoje obitelji zazivajući krv Isusa Krista nad njih. Ali to nije spasilo Jobovu djecu od prerane smrti. U samo jednom danu sva su mu djeca poginula. No, bila su poškropljena spasonosnom krvlju.

Job se borio s nepravdom koja ih je zatekla, vodio je rasprave u sporu s Bogom i uzalud tražio izlaz iz teških nevolja. No, Nebo je i dalje bilo tvrdo poput mjedi.

Bog nije odgovarao sve dok Job nije opet počeo moliti za dru-ge, ovaj put za svoje netaktične prijatelje: „I Jahve vrati Joba u pri-jašnje stanje jer se založio za svoje prijatelje, pa mu još udvostruči ono što je posjedovao.” (Job 42,10) Zapamtite: ugađamo li Bogu, i On će ugađati nama.

~Posrednička molitva ne čini život nužno lakšim. Katkad se

potpuni učinak molitve primjećuje tek u drugom naraštaju. Uz-mimo na primjer Susannu. Ona je svakodnevno, sat vremena


119

ujutro i sat vremena navečer, molila za svoju djecu. Obitelj je bila siromašna s puno djece. Susanna je bila nesretna. Stalno se suko-bljavala oko nekih stavova sa suprugom, službenikom Samom, koji ju je zbog toga jednom prigodom napustio. Svojevremeno je završio iza rešetaka zbog prezaduženosti. Ubrzo nakon što je izi-šao, izgorjela im je kuća, a njegova kći Hetty koja nije bila udana, zatrudnjela je pa se zbog toga na brzinu udala za pijanca vodoin-stalatera, a ni ostale kćeri nisu bile u sretnim brakovima.

Dakle, život očito nije mazio Susannu Wesley.No, njezine molitve nisu bile uzaludne, jer su Charles i John,

dva njezina sina, u 18. stoljeću osnovala veliki vjerski pokret ko-jim su pozvali ljude na život u svetosti. Utjecali su na duhovnu klimu u Engleskoj i cijelom svijetu. Adventistička Crkva dobrim je dijelom proistekla iz te wesleyjevske tradicije.

Recimo da imate kćer poput Hetty Wesley, koja se udaljila od obitelji. Evo životne priče koja vas može ohrabriti. Jeannie, Rut-hiena prijateljica, živi u Oklahomi. Jeannie i njezin suprug čine sve kako bi živjeli kršćanskim životom i u tom duhu odgajaju djecu. Svejedno, u jednom trenutku sve je krenulo naopako.

„Mislim da razumijem kako se Ezekija morao osjećati…”, re-kla je Jeannie svojoj prijateljici Ruthie i nastavila: „Trudio se biti dobar Božji sluga, no imao je sina Manašea. Naša kći Ginger pola-zila je kršćanske škole, ali kad se odselila u Dallas, vodila je život sličan Manašeu.”

Svakog se dana Jeannie molila Bogu. Obećala Mu je da nika-da neće posumnjati u Njegovo obećanje koje je dao: „U šatoru svome mir ćeš uživati, dom svoj kad pohodiš, netaknut će stajat.” (Job 5,24)

„Godinama sam se držala tog obećanja i blagoslovio si moju obitelj...”, govorila je Bogu te nastavila:

„...a sad moja Ginger živi poput Manašea, u srcu mi je tuga i moj šator nije više siguran.”

Svaki put nakon molitve ustala bi s koljena s mirom u srcu jer je svoj teret koji joj je pritiskao dušu podijelila s Bogom i znala je da ju On čuje.


120

Jednog kasnog poslijepodneva njezin sin, tinejdžer Christop-her, zamolio ju je da mu posudi nešto novca.

Pomislila je da bi bila bogata kad bi joj djeca svaki put vratila ono što im je posudila, no samo je pitala:

„Za što ti treba novac?”„Izišla je nova kršćanska kaseta na kojoj je pjesma o vraćanju

duša Gospodu, onih koje Bog voli bez obzira na sve. Volio bih ju kupiti i poslati Ginger.”

Imajte na umu da Ginger nikad nije zvala kući. Kontakt su održavali mama, tata i Christopher. Majka mu je bez riječi dala novac i tako je Christopher kasetu poslao sestri.

Nakon nekoliko tjedana telefon je zazvonio, Jeannie je podi-gla slušalicu i javila se Ginger. Dugo su pričale, a nakon kraće šutnje, Ginger je rekla:

„Mama, razmišljala sam da se vratim kući i tamo pokušam pronaći posao.”

Jeannino srce je zaigralo, a misli jurnule naprijed. Zahvalivši u trenu Bogu za pomoć, nije željela nagliti i previše pokazivati sreću, već je mirno rekla:

„Draga, zaista bi nas sve usrećila kad bi se vratila doma.”Ginger je obećala da će što prije završiti s obvezama na sadaš-

njem poslu i da će im javiti kad dolazi.„Mislim da sam dobro odglumila staloženost, ali moje srce

i tijelo plesali su od veselja: ‚Da, da, znala sam da Bog djeluje!’”, rekla je poslije Jeannie.

Ginger se vratila kući. Obiteljsko ozračje bilo je pomalo na-peto, ali Jeannie i suprug trudili su se prihvatiti kćer i podržati ju. Jedne večeri Ginger je pitala majku: „Mama, u koje se vrijeme moliš? Znam da su kršćanski obredi jako bitan dio tvog života, ali ja te nikada nisam vidjela.”

„Pa... nisi me vidjela jer molitva je osobna stvar. Obično mo-lim rano ujutro dok svi još spavaju. Tada imam vrijeme za sebe i Boga.”


121

„Razmišljala sam da bih ti se i ja katkad možda mogla pridru-žiti u molitvi, ako nemaš niša protiv, ali ja nikada ne ustajem tako rano.”

Jeannie je bila prilično uzbuđena jer je njezina kći duhovnost konačno željela podijeliti s njom.

„Srce moje, kad god osjetiš želju, pravo je vrijeme za osobno bogoslužje. Stvarno bi me razveselilo da služimo zajedno. Reci, koje bi vrijeme tebi odgovaralo?”

„Mislim da bi mi odgovaralo negdje oko ponoći.”Jeannie je u sebi negodovala, ali je samo rekla:„Ginger, ako je to tvoje vrijeme, odlično.”Dogovorile su se za susret već sljedeće večeri.Jeannie se osjećala pomalo zabrinuto i nesigurno. Molila se

da negdje ne zabrlja ili kaže nešto što ne bi odgovaralo Ginger i na taj način upropasti iznimnu priliku da kćer vrati Bogu. Otvo-rila je Bibliju i rekla:

„Ovo je poglavlje zaista poučno. Želiš li ga ti čitati?”„Ma znaš što, najbolje je da ti čitaš”, odgovorila je tvrdoglavo

Ginger.Kad je Jeannie završila s čitanjem, pitala je Ginger želi li voditi

molitvu. Dobila je isti odgovor:„Ti moli!”Jeannie je molila. Nakon završetka, Ginger je poljubila mamu,

zaželjela laku noć i krenula u krevet. Jeannie je još dugo ostala sjediti na mjestu, obeshrabrena i razočarana.

„Bože, čini mi se da nisam dotaknula njezino srce. Bilo je to isprazno iskustvo. Bojim se da se Ginger na smrt dosađivala.”

Nije čula nikakvoga odgovora, ali joj se činilo da bi i Bog mo-gao pomisliti: „Znaš, i meni je bilo pomalo dosadno.”

Dok je razmišljala kakvu je grešku počinila, Bog ju je izne-nadio: „Zašto joj jednostavno ne pokažeš kako održavaš svoju pobožnost, baš kao što sam ja pokazao Mojsiju kako da sagradi Svetište prema uzorku koji sam mu pokazao.”


122

„Ne bih to mogla. Pa to je nešto najintimnije i samo moje – najsvetije.”

Bog je šutio i na kraju je ona rekla:„Pa dobro, ako mi pružiš još jednu priliku, učinit ću tako i

dati sve od sebe.”Jeannie je svakodnevno nastavila moliti s još više žara, sve

dok Ginger jednom nije pokucala na vrata i zamolila za još jedno zajedničko bogoštovlje.

„Naravno, zlato moje, ali ovaj put ćemo malo promijeniti stvari.”Jeannie je uzela kćer za ruku i povela je do kutka sobe. Sjele

su i majka je otvorila Bibliju. Počela je pjevati pjesmu Stevea Gree-na koja se temelji na Filipljanima 1,6:

„Uvjeren u ovo: Onaj koji otpoče u vama dobro djelo, dovršit će ga do Dana Krista Isusa.”

„Oh, majko, zaista mi se sviđa ova pjesma. Nauči me pjevati ju.”

Tako su je puno puta otpjevale. Ubrzo kao da je čula Bož-ji glas: „U redu, naučila je tu pjesmu. Sad bi joj mogla pokazati svoju osobnu pobožnost.” Nakon toga Jeannie se počela osobno obraćati Bogu citirajući psalme iz Biblije i zahvaljujući Mu za sve što je učinio toga dana. Potom se počela ispovijedati. Nabrajala je misli, riječi i djela koja su bila pogrešna i zahvaljivala na oprostu grijeha iz mladosti. Kad je završila, počela se Bogu moliti, baš kao i svakoga dana, za svoju djecu, supruga i druge.

„Mama, mislim da bih i ja mogla tako.” Potom je pročitala nekoliko redaka iz psalama.

Snažno su zagrlile jedna drugu i otišle svaka u svoj krevet. Ovoga puta Jeannie je imala posve drugačiji osjećaj glede moli-tvenoga iskustva u cijelosti. Zahvalila je Bogu što joj je dao hra-brost da se oslobodi i podijeli to predivno iskustvo s kćerkom.

Nedugo nakon toga, dok je Jeannie bila još u kuhinji, Ginger je radosno ušla u prostoriju i izjavila.

„Mama, spremna sam drastično promijeniti svoj život i posve-titi ga Bogu, baš onako kako i ti to radiš.”


123

Jeannie je zahvaljujući ustrajnoj molitvi ostvarila prednost vratiti srce svoje kćeri u molitvenu predanost Kristu.

Ginger je krenula u crkvu i tamo upoznala Toma. Jednog ju je dana mama čula kako pjeva pjesmu On u vama može započeti do-bro djelo. Poslije je rekla da Tom nije znao da se Bogu može moliti i pjevajući, što je bio njezin put.

Ako ste pročitali knjigu do ove stranice, nemojte ni sumnjati da je Bog počeo djelovati i u vašem srcu, jednako kao i u srcima vaših najmilijih za koje molite. Nastavite li moliti, Bog će vjer-no ispuniti sve vaše molitve. Vaš pobožni život ne mora izgledati poput njihova. Bilo koji način duhovnosti: dok pišete, čitate, pje-vate, molite ili glasno govorite, blagoslovit će vaše pokušaje da gledate Božje lice. Molite dan za danom, ustrajnost je presudna. Sudbina drugih može ovisiti upravo o vama.

~Gospod nam je obećao izravan pristup golemim netaknutim

pričuvama molitvene snage. Tražite to obećanje. Provedite vri-jeme u molitvi. Ako ne možete moliti na koljenima, molite dok hodate. To ne znači da trebate moliti bez stanke, ali znači da ni-kad ne trebate prestati (1. Solunjanima 5,17). Bog nas poziva na ustrajnu molitvu. Sviđa mi se kako je Winston Churchill to odra-dio u vjerojatno najkraćem govoru u povijesti. Sastanak se tog dana jako oduljio pa je veliki govornik odlučio znatno skratiti svoj govor. Samo je rekao: „Nikad nemojte odustati! Nikad, ni-kad, nikad, nikad!”

Ron Mehl je u svojoj knjizi Surprise Endings (Multnomah, 1993.) ispričao priču o znakovitome odgovoru na ustrajnu mo-litvu. Roger Simms upravo je napustio vojsku i jedva čekao da sa sebe jednom zauvijek skine vojničku odoru. Stopirao je, a do nogu mu je bila teška valjkasta torba. Još jednom podižući palac prema dolazećem autu, izgubio je nadu da će mu stati sjajna crna limuzina koja je tek izišla „ispod čekića”. Na stražnjem staklu sta-jala je privremena registracijska tablica. Svakako to nije tip auto-mobila koji bi stao autostoperu.


124

No, na njegovo iznenađenje, automobil je stao i suvozačka su se vrata otvorila. Ušao je i pažljivo smjestio tešku torbu na stražnje sjedalo te je sjeo na kožom presvučeno prednje sjedalo. S prijateljskim smješkom pozdravilo ga je simpatično i od sunca preplanulo lice starijeg gospodina s prosijedom kosom.

„Pozdrav, sinko. Jesi li na odlasku, ideš li kući?” upita ga vo-zač.

„Upravo sam izišao iz vojske i idem kući po prvi put nakon nekoliko godina”, odgovori Roger.

„Pravi si sretnik ako ideš do Chicaga”, rekao je čovjek smije-šeći se.

„Ne idem baš tako daleko, ali na putu je. Gospodine, živite u Chicagu?”

„Ime mi je Hanover. Da, tamo imam tvrtku.”Nakon što su razgovarali o svemu i svačemu, Roger, koji je bio

vjernik, osjetio je snažnu potrebu da gospodinu Hanoveru pre-nese Kristovu poruku. Pomislio je da nije lak zadatak svjedočiti dobrostojećem poslovnom čovjeku koji ima sve što poželi. Što su se više približavali njegovom domu, želja je jačala i napokon odluči da će ipak probati, sad ili nikad.

„Gospodine Hanover, želio bih razgovarati o nečem vrlo važ-nom.”

Zatim je sa žarom u očima pričao o spasonosnoj poruci i na kraju ga pitao želi li primiti Krista kao Spasitelja. Roger je usporio i parkirao automobil sa strane. Na trenutak je Roger pomislio da će ga izbaciti iz automobila. Tada se dogodila neobična i čudesna stvar. Stariji čovjek je naslonio glavu na upravljač i počeo plakati potvrđujući time da želi Krista u svom srcu. Zahvalio je Rogeru rekavši da je to najbolje što mu se dogodilo u životu. Odvezao je Rogera do kuće i nastavio put prema Chichagu.

Od tog je događaja prošlo već pet godina, Roger Simms se oženio, dobio djecu i počeo vlastiti posao. Dok se jednom spre-mao na poslovni put u Chicago, pod ruku mu je nekako došla pozlaćena reljefna posjetnica gospodina Hanovera koju mu je


125

dao prigodom susreta. Roger je potražio Hanoverovo poduzeće i pronašao ga u donjem gradu Chicaga, u veličanstvenoj poslovnoj zgradi. Rečeno mu je da neće moći vidjeti g. Hanovera, ali ako su stari prijatelji, primit će ga njegova supruga. Pomalo razočaran, Roger je odveden u suvremen i skupo uređen ured gdje je za go-lemim radnim stolom od hrastovine sjedila žena u pedesetim go-dinama. Pružila mu je ruku i pitala: „Vi poznajete mog supruga?”

Roger joj je objasnio kako je njezin suprug bio vrlo ljubazan i odvezao ga kući.

Na ženinu licu mogla se vidjeti zainteresiranost. „Sjećate li se možda točnog datuma?”

„Naravno, bilo je to prije 5 godina, 7. svibnja, onog dana kad sam otišao iz vojske.”

„Je li se možda nešto posebno dogodilo pri vašem susretu?”Roger je oklijevao s odgovorom pitajući se je li njegovo svje-

dočanstvo možda izazvalo bračnu svađu kod Hanoverovih pa je došlo do rastave. No, osjetio je Božji poticaj da kaže istinu. „Gos-pođo Hanover, Vaš suprug je toga dana prigrlio Krista. Objasnio sam mu poruku evanđelja. Zaustavio je automobil, zaplakao, a onda smo u ime Isusovo molili spasonosnu molitvu.”

Žena je počela nekontrolirano jecati. Nakon nekoliko minuta kad je došla sebi, ispričala je Rogeru što se dogodilo:

„Odrasla sam u kršćanskom domu, a moj suprug ne. Godina-ma sam molila za njegovo obraćenje i vjerovala sam da će ga Bog spasiti. Samo nekoliko minuta nakon što ste tog 7. svibnja izišli iz njegova automobila, moj suprug je imao težak frontalni sudar. Nikada se nije vratio kući. Bila sam ljuta na Boga jer sam mislila da nije ispunio moju molitvu. Već pet godina ne živim kršćan-skim životom jer sam Boga krivila što nije održao obećanje.”

Nikada nemojte odustati. Bog ima svoje načine...



127

10

Srušimo duhovna uporišta neprijatelja

Kršćanske crkve moraju biti borbenije. Ako je i vaša Crkva na-lik ostalima, zasigurno joj nedostaje živosti. Sigurno ste pomislili da je već bilo dosta borbe u crkvi, međutim, kad je i ima, ona je usmjerena na pogrešne ciljeve.

Prvih nekoliko riječi iz Efežanima 6,12 daje ukupnu sliku sta-nja u Crkvi: „Jer nije nam se boriti protiv krvi i mesa...” Tu leži problem. Ali iz ovog odlomka možemo iščitati puno više. Daje potpuno novo svjetlo na ono što se događa u nama nevidljivim područjima. Pogledajmo:

„Obucite svu opremu Božju da se mognete oduprijeti lukav-stvima đavlovim. Jer nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništava, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga mrač-noga svijeta, protiv zlih duhova po nebesima. Zbog toga posegni-te za svom opremom Božjom da uzmognete odoljeti u dan zli i održati se kada sve nadvladate.” (redci 11-13)

Pavao govori o duhovnom štitu koji svaki kršćanin mora no-siti kao oklop istine, kacigu spasenja, štit vjere itd. Nabrajajući sva polja duhovnoga štita za kršćane, Pavao zaustavlja govor u


128

metaforama i silazi prema stvarnosti: „Svakovrsnom se molitvom i prošnjom u svakoj prigodi u Duhu molite. Poradi toga i bdijte sa svom ustrajnošću i molitvom za sve svete.” (Efežanima 6,18) Postoji oružje – a to je molitva!

Tim je svoju propovijed temeljio na tom odlomku na sastan-ku u Glendaleu, u Kaliforniji. Odlomak su izabrali kao prigodan za dan molitve i posta radi nadolazeće evangelizacije. To su već jednom učinili prije nekoliko godina: rekli su Timu da su postili 24 sata i tako molili Boga za novu crkvenu zgradu jer su iz stare morali iseliti. Nisu imali pojma gdje će se sastajati. Samo mjesec dana poslije bogoslužje je održano u novoj zgradi koja se odjed-nom pojavila na tržištu i potpuno je odgovarala njihovim potre-bama – zahvaljujući borbi s Bogom.

Čitajući u Efežanima 6. poglavlje, vidimo da naš neprijatelj nije od krvi i mesa. Drugim riječima, nije ljudsko biće. Napravi-mo mali pokus. Promislite sada o svom najgorem neprijatelju. Tko čini vaš život jadnim i tko vam je učinio nažao? Možda biste digli ruku na njega ili ga dobro protresli. Ili još gore!

Ali čekajte. Ta osoba nije vaš stvarni neprijatelj. On ili ona samo je mamac. Vaš stvarni neprijatelj je netko tko je uistinu zao, daleko inteligentniji i puno nadmoćniji. Taj netko preko te ne-vine osobe želi prodrijeti do vas. I vi i ta osoba samo ste žrtve jednog bića nadnaravne snage tame, nevidljive zle sile.

Ako se želite boriti, nemojte se boriti protiv jadne osobe koja je samo uporabljena kako bi zlo stiglo do Vas. Nemojte svoje oružje ciljati u mamac. I nemojte rabiti zastarjelo oružje. Imaj-te na umu da za nadnaravnu borbu postoji nadnaravno oružje. Zato Biblija kaže da se molimo za svoje neprijatelje i za one koji se prema nama ne ophode pristojno. Zapamtite da svaka molitva pogađa ravno u srce zla.

Zato sljedeći put kad se jako naljutite na nekoga, zapamtite da stvari katkad ne izgledaju onakve kakve jesu. Vaš neprijatelj nije čovjek. Kad bismo se u molitvi borili jedni za druge, ne bismo imali potrebu boriti se jedni protiv drugih.


129

U tom kontekstu Pavao je spominjao i jednog svog suradni-ka: „Pozdravlja vas Epafra, vaš zemljak, sluga Krista Isusa; on se uvijek bori za vas u molitvama: da se održite, savršeni i ispunjeni, u posvemašnjoj volji Božjoj.” (Kološanima 4,12) Moramo naučiti pogledati ispod krvi i mesa kako bismo mogli usmjeriti snagu kamo je potrebno.

Jan je bio pametan i samopouzdan mladić, a studirao je na kršćanskom koledžu. Izgledalo je kao da je predodređen da se ne drži pravila. U tome je bio vrlo uspješan. Jedno od pravila ticalo se zabrane alkohola. Naravno, Jan je i to pravilo prekršio. Jedan od njegovih duhovnih prijatelja odlučio je uvjeriti ga da se ostavi pića. Dvojica mladića ušla su u dugu i argumentiranu raspravu za i protiv. Jan je imao bolje argumente. Bio je vrlo siguran u sebe. Kako je bilo već prilično kasno, svatko je otišao u svoju sobu. Jan je po običaju bio pripit i kolega je bio zabrinut za njega.

Te noći Jan nije mogao zaspati. Okretao se i prevrtao po kre-vetu, prevrtao i okretao. U mislima su mu se stalno vrtjeli argu-menti za i protiv alkohola. Napokon je oko tri sata izjutra spoznao da njegov prijatelj ima pravo i da bi trebao prestati piti.

Sljedećega jutra požurio je do prijatelja priopćiti mu vijest. Po-kucao je, a prijatelj mu je otvorio sav razbarušen i prilično umor-noga izgleda.

„Pogodi što”, veselo je počeo razgovor, „imaš potpuno pravo. Pijanstvo je glupo. Odlučio sam prestati ... nego, kako to da si ti u istoj odjeći koju si nosio sinoć?”

„Čuj, Jan, bio sam budan cijelu noć jer sam se molio za tebe.”Janov prijatelj mogao se postaviti i na trepavice, ali ne bi us-

pio uvjeriti Jana da odustane od te loše navike. Mudro je odlučio prestati se boriti s osobom i počeo je pregovarati s Bogom. Jan Haluska je danas profesor engleske književnosti na Southern Ad-ventist Universityju, blizu Chattanooge u državi Tennessee, i to zato što se netko brinuo i molio za njega.


130

~Mi smo blago nesvjesni duhovne snage protiv koje se borimo.

Sotona nas namjerno uspavljuje kako ne bismo uporabili svoje oružje protiv njega. On zna snagu tog oružja, iako mi sami nismo svjesni te snage. U međuvremenu, sile zla stupaju naprijed.

Peter Wagner, autor knjige Prayer Shield, ispričao je o dojmlji-vome susretu u zrakoplovu. Naime, John Vaughan, baptistički pastor, sveučilišni profesor i urednik Journal of the North Ame-rican Sociaty for Church Growth, putovao je iz Detroita u Boston na pastorski seminar. Primijetio je da njegov suputnik stalno vrti glavom i pomiče usnice kao da moli. Pitao ga je je li kršćanin.

Čovjek je bio šokiran pitanjem, a pastor još više iznenađen odgovorom. „O, ne! Potpuno ste pogrešno zaključili. Nisam kr-šćanin, zapravo sam sotonist!”

Kad ga je pastor upitao za što se moli, ovaj mu je rekao: „Jeste li sigurni da želite znati?”

John mu potvrdno klimne glavom.„Moja pozornost je usmjerena na slom kršćanskih pastora i

njihovih obitelji u Novoj Engleskoj. A što ćete Vi u Bostonu?”Nakon što mu je pastor ispričao o svojoj službi za kraljevstvo

Božje, sotonist je „mrtav hladan” shvatio da se treba vratiti svome poslu!

Bill McRae, službenik na Ontario Theological Seminary, ra-dio je kao pastor u Londonu kad je otkrio da se redovito sastaje skupina sotonista kako bi molili Sotonu da uništi što veći broj evangelizatora. Te je godine čak petero kršćanskih vođa doživjelo moralni pad i bračne brodolome.

Nikada nemojte zaboraviti: mi smo u ratu. U ratno vrijeme od presudne je važnosti znati tko je neprijatelj, a od životnog značaja je uporabiti naše oružje. Često mislimo da je molitva obrambeno oružje, nešto što će nas zaštititi od Sotone. Istina je da molitva tako djeluje. Bog kaže: „I zazovi Me u dan tjeskobe: oslobodit ću te, a ti ćeš Me slaviti.” (Psalam 50,15)


131

Ali molitva nije samo obrambeno oružje: također je i oruž-je za napad. Posjedujemo najmoćnije oružje protiv tame koje je ikad dano ljudskome rodu. Naše oružje, kaže Pavao, nije od ovo-ga svijeta. S druge pak strane, govori on, naše duhovno oružje ima božansku snagu slomiti duhovne okove. Ni atomska bomba ne može uništiti moć protiv koje se borimo. Ali mi imamo nešto daleko učinkovitije – tako jako da je Krist rekao da nas ni vrata paklena ne mogu nadvladati. (Matej 16,18)

Većina ljudi tu misao tumači da vrata paklena napadaju Cr-kvu, ali ne mogu je srušiti. Ali vrata ne napadaju. Smisao je u tome da vrata paklena neće izdržati juriš Božje Crkve. Crkva je ta koja napada ili se pretpostavlja da bi trebala. Pa zašto se onda s tim obećanjem ne borimo za one koji su uhvaćeni u kraljevstvo tame i ne privedemo ih u svjetlo?

Jesmo li odrasli u tami i tako naviknuli na nju?Radi bolje spoznaje, razmotrimo Danielovu molitvu koja je

rezultirala trotjednim ratom između anđela svjetla i demona tame. Naposljetku je Gabriel svladao mračne sile, velikim dijelom zahvaljujući Danielovom postu i molitvama. Odrekao se mesa i drugih poslastica. Njegova borba s Bogom u postu i molitvi odre-dila je sudbinu njegovoga naroda i privremeno zaustavila snage zla koje su pokušale spriječiti obnovu Jeruzalema. Kraljevstvo tame nije se moglo oduprijeti ustrajnoj molitvi još dugo vremena.

Evo suvremene životne priče koja se tiče „paklenih vrata”. Tim je 1992. godine vodio dvije „križarske vojne” na Filipinima. Prije toga su filipinski laici pod vodstvom mjesnih pastora posje-ćivali domove i držali biblijske satove. Na kraju prve „križarske vojne” u Mindanau, Bog je u krštenju blagoslovio 476 osoba u samo jednom danu. Drugom seminaru, u Valenciji, blizu Moun-tain View Collegea, prethodili su dvotjedni susreti pod vodstvom pastora Edwina Gulfana. Svake bi večeri prije propovijedi poruku o zdravlju održavao dr. Indrasenai Wijenayake (dr. Indra). Kršte-nja su bila zakazana za subotnje jutro. Ostatak događaja navodi-mo iz Timova dnevnika koji je vodio tijekom putovanja.


132

„U našoj ekipi bio je također dr. Indrasenai Wijenayake iz So-uth Philippine Union Mission, Hindus koji se obratio, velikodu-šan čovjek, čovjek nade... Indra je uranio na mjesto gdje je trebala biti održana svečanost krštenja. Dva golema rovokopača vadila su pijesak s dna rijeke i pri tome su stvarala strahovitu buku. Zamolio je radnike da prestanu s radovima na nekoliko sati u vri-jeme kada bi se trebao održati svečani obred. Odbili su rekavši da imaju ugovor i da moraju završiti posao. Tako je dr. Indra rekao da će se moliti Bogu kako bi se rovokopači pokvarili. Molio je. Uskoro je zavladala tišina jer su strojevi zbog kvara prestali raditi. U obredu je sudjelovalo 24 pastora, a broj krštenih na kraju dana bio je 408 osoba.”

~Juriš na pakao obično ne zahtijeva molitvu protiv strojeva.

Puno češće obuhvaća molitvu za ljude. Posebne ljude.Wesley Deuwel je u svojoj knjizi Mighty Prevailing Prayer

(Zondervan, 1990.) ispričao događaj o kršćanki koja je bila pri-kovana za krevet punih 17 godina. Godinama je molila za spas ljudi. Jedan revan laik izazvao ju je da napiše sva imena ljudi u njezinu rodnu gradu Springfieldu (Illinois), za koje bi željela da se spase. Potom ju je zamolio da se redovito moli za njih tri puta dnevno. Prihvatila je izazov i nagovorila druge da se mole za te ljude. Nakon nekog vremena svaka od 57 osoba na popisu pri-hvatila je Krista kao svog osobnog Spasitelja.

Pastor adventističke zajednice u južnoj Kaliforniji Burton Maxwell pokušao je nešto slično. Svakom vjerniku dao je malu džepnu bilježnicu u koju su oni upisali na molitveni popis pet imena po želji. Svaka osoba imala je svoju stranicu na koju su molitelji mogli upisati razne činjenice i potrebe u životu dotične osobe. Pastor Maxwell otkrio je da je u prosjeku svakih 18 mjese-ci krstio jednu od pet osoba s popisa.

Nakon što je stažirao kod Maxwella, Lorena Nelsona su 1973. godine pozvali da bude pastor u Cottage Groveu, u Oregonu. Vje-rovao je u snagu molitve te je zamolio svoje vjernike da mu daju


133

imena svih onih za koje bi voljeli da pristupe obredu krštenja. Stavio ih je na svoj osobni molitveni popis. Jedini uvjet koji je po-stavio bio je da osoba ide s njim u dom budućih obraćenika kako bi se upoznali i predstavili. Na kraju je popis sadržavao 86 imena.

Tri godine poslije toga, Loren je pozvan u novu mjesnu cr-kvenu zajednicu. Prije odlaska usmjerio je pažnju na prvo ime s popisa. Čovjek nikad nije bio kršten. Razgovarao je o njemu sa svojim iskusnijim kolegom koji je na sebe preuzeo cjelonoć-nu molitvu za njega. Sljedećeg dana čovjek je odlučio pristupiti krštenju i s vremenom je postao glavni starješina adventističke zajednice u Cottage Groveu.

A što je bilo s ostalih 85 imena s popisa? Svi su postali pu-nopravni vjernici Adventističke Crkve. Njegova molitva uspjela je sto posto. U tri godine kršteno je svih 86 osoba s molitvenoga popisa.

~Što je Loren Nelson obećao i zahtijevao od Boga kako bi zado-

bio tih 86 duša, ne znamo. Ali pogledajmo jedno od najsnažnijih obećanja u Bibliji: „I ovo je pouzdanje koje imamo u Njega: ako što ištemo po volji Njegovoj, uslišava nas. I znamo li da nas usli-šava u svemu što ištemo, znamo da već imamo što smo od njega iskali.” (1. Ivanova 5,14.15)

Razmislite o tome! Bianco ček iz nebeske banke! Ivan nam je dao mogućnost da ga uzmemo. On ne govori o molitvi za zakone, nego za ljude: „Vidi li tko brata svojega gdje čini grijeh koji nije na smrt, neka ište i dat će mu život – onima koji čine grijeh što nije na smrt. Ima grijeh što je na smrt; za nj ne velim da moli.” (r. 16) Moćnog li obećanja!

Istina je da ponuda vrijedi s nekim ograničenjima. Ne može-mo dobiti oprost za smrtni grijeh, neoprostivi grijeh protiv Duha Svetog. Ali i s tim ograničenjem, možemo ispovjediti grijehe ne-koga tko ne brine dovoljno o molitvi i dobiti oprost za tu osobu.

Kad se Izrael pobunio, Mojsije se molio Bogu da im oprosti grijehe kao što je to već jednom učinio. Gospodin mu je odgovo-


134

rio da su im grijesi oprošteni kao što je i tražio. (Brojevi 14,19-20) Abraham je molio za Sodomu (Postanak 18), Daniel za dobrobit Jeruzalema (Daniel 9,15-19). Job je ponudio žrtvu za oprost grije-ha svoje djece (Job 1,5). Poslije je molitvom posredovao za dobro-bit trojice prijatelja. Jakov pak kaže: „...pa će molitva vjere spasiti nemoćnika; Gospodin će ga podići, i ako je sagriješio, oprostit će mu se.” (Jakov 5,15) Opet nam je rečeno da posrednička molitva može doprinijeti oprostu za druge osobe. Nadalje, Jakov kaže: „Ispovijedajte dakle jedni drugima grijehe i molite jedni za druge da ozdravite!” (Jakov 5,16) Bog nam je podario posrednički auto-ritet radi spasa ljudi za kraljevstvo Božje.

Roger Morneau nam pokazuje čudesan primjer kako traženje oprosta za treću stranu djeluje u nečijem životu. Prije nekoliko godina parkirao je automobil ispred robne kuće i spustio prozore da se rashladi. Poslije nekoliko minuta zeleni automobil parkirao se u blizini. U autu je bio bračni par srednjih godina, a na vozače-vu mjestu sjedila je žena.

„Mary, daj okreni više taj ključ, trebam dići prozore”, poviše-nim tonom govorio je suvozač.

„Jim, baš si glup!” odgovorila je žena i nastavila svađalačkim glasom:

„Već sam ti tisuću puta rekla da se prozori dižu dok motor još radi. Pa zar nikad nećeš naučiti?”

Suprug je u sekundi eksplodirao. Iz trenutka u trenutak nje-gov je bijes rastao. Optužio je ženu da je opet upropastila cijeli dan jer ne zna držati usta zatvorenima.

Roger Morneau je pomislio: Koji opaki muškarac! A onda je, odjednom potaknut, počeo moliti:

„Isuse, oprosti im. Nek snaga Duha Svetoga spriječi te demon-ske sile i blagoslovi njihove živote slatkim mirom Tvoje ljubavi.”

Verbalna borba odmah je prestala. Šutjeli su dvadesetak se-kundi. Tada je suprug prekinuo tišinu.

„Mary, oprosti mi što sam se tako naljutio. Zaista mi je žao i ne osjećam se dobro zbog toga. Nemam pojma zašto nekad tako


135

bijesno reagiram. Često osjetim bijes prema ljudima koje zaista volim i cijenim. Molim te, oprosti mi. Obećavam da ću svim sna-gama pokušati kontrolirati kako se ponašam. Neće se ponoviti.”

Žena je također priznala da je i ona pomalo kriva te da će bi-rati riječi kojima mu se obraća. Rekla je da katkad naprosto uživa izazivati ga riječima, iako zna da će planuti. Jedno drugome obe-ćali su da će biti obazriviji. Žena ga je nježno poljubila i spustila prozore. Izišli su iz automobila i krenuli u kupovinu.

Kad su stigli do uređaja za naplatu parkiranja, muškarac je shvatio da nema sitnoga novca, okrenuo se prema ženi i nježno zamolio:

„Šećeru, bi li bila ljubazna i pogledala imaš li ti nešto sitnoga?”„Kako bih te mogla odbiti kad se ponašaš prema meni kao

prema dami? Nisi me zvao šećeru od kad su djeca bila mala. ”Kad je stavio novčić u uređaj, zagrlio je ženu i kao dvoje upra-

vo vjenčanih krenuli su u trgovinu.Za to vrijeme Roger je sjedio u automobilu otvorenih ustiju.

Bio je u potpunu šoku. To je bilo prvi put da je molio oprost od Boga za nekoga drugoga. Bio je iznenađen kako brzo je Bog odgovorio. Promjena se zbila naočigled zbog nesebične posred-ničke molitve.

To je bilo prvo takvo Rogerovo iskustvo. Iza njega zaredala su još mnoga. Podijelio ih je s drugima u svojoj knjizi Nevjerojatni odgovori na molitvu i još dva nastavka pod nazivima Novi nevjero-jatni odgovori na molitvu i Božji odgovori na molitve.

Katkad Bog ne djeluje tako brzo. Josephine Cunnington Edwards molila se više od 50 godina za svog brata Billa – čak je i svoju malu zajednicu uključila u to – prije nego što joj je Bog od-govorio na čudesan način. Mary, Billova žena, koja je godinama prije toga postala kršćanka, ispričala je detalje Josephine.

Jednoga popodneva Mary je našla supruga u suzama. On joj je objašnjavao:

„Čuo sam da su se vrata iza mene otvorila. Okrenuo sam se i .... oh, Mary, to je bio Gospod. Znao sam to po čavlima u Njego-


136

vim rukama. Nijedna slika ne može dočarati ljubav koja je isijava-la iz Njegovih očiju. Rekao mi je:

‘Bill, primio sam poseban zahtjev za tebe. Pedeset godina mo-litve tvoje sestre. Tvoji roditelji su pokopani s mišlju da te nikad više neće vidjeti jer nećeš stići do kraljevstva Božjeg. Bill, volio bih ih zaista iznenaditi kad po prvom uskrsnuću stignu na Nebo. Želiš li prepustiti svoj život meni pa da te mogu pokazati njima?’“

~U rujnu 1992. godine Tim je služio u Brazilu kad je iskusio

osobit odgovor na posredničku molitvu. Tog mjeseca je osoblje radio emisije Voice of Prophecy držalo velike molitvene skupove diljem Brazila. Kršteno je više od 25 tisuća ljudi. Na zadnjem skupu Tim je pročitao članak o molitvi u kojem se govori da smo sami po sebi poput komada hladnog željeza bez magnetne privlačnosti. Ali kad komad željeza dođe u kontat s magnetom, magnetizam teče kroz njega i on sam postaje privlačnom silom. Jednako tako, kad smo u kontaktu s Bogom, sami postajemo ma-gneti i privlačimo druge k Bogu.

Zamisao članka je bila toliko privlačna da je Tim tu teoriju odlučio testirati svakodnevnom molitvom u trajanju od najmanje jednog sata tijekom boravka u Brazilu.

Tim je nazvao suprugu Carol, a ona ga je zamolila da moli za jednog pastora, zajedničkog poznanika, koji je bio trenutno obeshrabren te je razmišljao o odlasku iz službe. To je bila izne-nađujuća vijest jer je Bill (nije pravo ime) bio odličan voditelj mo-litvenih skupova na kojima se mnoštvo ljudi krstilo.

Cijeloga tjedna Tim je s posebnom gorljivošću molio za Billa. „Pretpostavljam da sam istinski molio za Billa kao i za sve

druge”, rekao je Tim.U to vrijeme Tim je održao niz propovijedi o molitvi za oko

800 studenata u južnom Brazilu. Molio je Boga da izlije mnoštvo blagoslova na Billa. Pridružili su mu se i studenti kako bi ga ohra-brili u namjeri da Billa spriječi da napusti službu u Crkvi.

Krajem tjedna u tijeku molitve Tim je začuo glas:


137

„Ne samo da ću odgovoriti na tvoje molitve za Billa, nego i tebi dajem isti dar koji si tražio za njega.”

I bilo je tako. Cijeloga tog tjedna Tim je bio obasut ljubavlju i poštovanjem studenata. Slali su mu darove, pisali mu i pjevali za njega. (Zapamtite, ispunjavajte Božje potrebe i Bog će ispuniti Vaše.)

Zadnji molitveni skup završio je u subotnjoj noći obredom kr-štenja. Tim je krenuo na spavanje s laganom glavoboljom. Mislio je da je avantura gotova. Ali sredinom noći, oko pola dva, mala skupina studenata pokucala je na njegova vrata pjevajući mu se-renadu Prijatelji su prijatelji zauvijek.

Nezaboravno. Glavobolja je prošla.Nekoliko dana poslije, Tim je nazvao svoju suprugu i pitao

ju je li čula kakve novosti o Billu. Netko joj je rekao da je Bill re-kao da ne može vjerovati što mu se zbilo. Ispričao je kako mu je supruga tako ljubazna i draga kao nikada prije. Vjernici njegove zajednice pokazali su da znaju biti pravi oslonac. Nije mu nikako bilo jasno što se zbiva.

Posrednička molitva djeluje. Osim vaših najdražih, kome je Bog namijenio upravo vašu molitvu? Tko ju treba? Što je s vašim duhovnim vođama? A suradnicima? Ljudima s kojima blagujete? Trgovcima od kojih kupujete ono što vam treba? Što je s vašim liječnikom ili ljudima iz drugih profesija? Samohranom majkom u susjedstvu? Susjedom?

Prva osoba za koju trebate moliti je vaš pastor. Moguće je da netko usmjerava crne sile na njega želeći njegov pad. Pavao je opetovano tražio obraćenike da se mole za njega (Rimljanima 15,31; Efežanima 6,20; Kološanima 4,4-2). Sigurno je da vaš pa-stor treba oklop zaštite uz pomoć vaše molitve.

Zašto je Herod ubio apostola Jakova, a Petar je čudesno izbje-gao njegove pandže (Djela 12)? Ne možemo biti sigurni, ali vrlo je moguće da prvi kršćanski mučenici nisu znali sve o djelotvor-nosti molitve (ili to još nisu u potpunosti odmah i primjenjivali). Poslije su njihove ujedinjene molitve spasile Petra. Naši vođe tre-baju naše molitve.


138

Želite li novog pastora, molite za dosadašnjega. Bog će ga bla-gosloviti i bit će pozvan da služi u većoj zajednici. Ako želite raz-govarati o pastoru, razgovarajte s Bogom. Molite za njega svaki dan, a ne samo jednom tjedno. On će postajati sve jači i jači u Gospodu. A vaša će Crkva rasti i napredovati.

Prijatelju, imaš nevjerojatno snažno oružje. Vrata pakla ne mogu se nositi s njim. Odluči danas početi s molitvom jer Gos-pod preko tebe može spasiti nekoga tko bi inače propao. Tvoja ustrajna molitva ranjava princa tame i oživljava duhovnu smrt. Uporabi ga!


139

11

Molitva niz vjetar

Arhimed je tvrdio da uz pomoć dovoljno dugačke poluge i točke oslonca može pomaknuti Zemlju. Kršćani, zapravo, imaju tu polugu. Molitva je poluga na Božjoj točki oslonca koja pomiče svijet.

U zadnjim dvama poglavljima govorili smo o posredničkoj molitvi. Ali nije dovoljno moliti samo za pojedince. Moramo mo-liti Boga za preporod i djelovanje Duha Svetog koji će rezultirati masovnim obraćenjima.

Jeste li ikada puštali zmaja? U početku ne izgleda lako. Prvo morate otkriti s koje strane puše vjetar. Onda morate trčati i trčati i potrošiti puno energije kako biste ga podigli nekoliko desetaka centimetara iznad površine zemlje. Ali jednom kad zmaj uzleti uz vjetar, može letjeti visoko, a sve što vi trebate je stajati i držati ga.

Možda je naš duhovni život težak jer još ne znamo uhvatiti vjetar Duha.

Jeste li ikada jedrili? Jedrilica nema motor koji je pokreće. Što pokreće jedrilicu? Vjetar koji puše u jedra i jedrilica je u pokretu.

Što biste rekli za jedriličara koji na otvorenome moru spusti jedra i oslanja se samo na svoju snagu veslanja? Rekli biste da ne radi dobro.


140

Možda trošimo previše truda i vremena na veslanje ako zna-mo da samo trebamo podići jedra i uhvatiti Božji vjetar.

To ne znači da ne trebate ništa raditi. Neki još uvijek pam-te America’s Cup Yacht u kasnim osamdesetima kad je kapetan Dennis Conner preuzeo titulu od Australijanaca. Ako ste na te-leviziji gledali utrku, što su veslači radili? Jesu li samo sjedili i uživali u jedrenju? Naravno da ne. U pokretu im je bio svaki mi-šić. Ali kako? Jesu li veslanjem pokušali zamijeniti snagu vjetra? Naravno da ne. Snaga je bila svuda oko njih. Razvili su jedra i cijelo vrijeme hvatali vjetar.

Plovidba predstavlja molitvu. Kad se molimo, naša su jedra razapeta.

Vjetar Duha djeluje na tajnovite načine. Katkad brod nade leži na dnu mora i Duh ga ne može podići na površinu. Katkad se pojavi neočekivani povjetarac iznad pučine mora. Duh je nepred-vidiv i djeluje kad ga najmanje očekujete. Zajednička molitva sva-kako ga može pokrenuti. Božji vjetar nije unaprijed isplaniran i organiziran – pokreće se na molitvu. O tome postoje zapisi koje su pomno prikupljali povjesničari pokreta buđenja, J. Edwin Orr i Wesley Duewel. Većina onoga što slijedi preuzeto je s Dallas Prayer Conference, Texas, i iz Duewelove knjige Revival Fire (Zon-dervan, 1995.)

U rujnu 1857. godine četrdesetšestogodišnji poslovni čovjek Jeremiah Lamphier odlučio je organizirati molitveni susret u North Dutch Reformed Church na Manhattanu. Poziv za molitvu objavio je na računima. Zakazanoga datuma molio je sam. Ali do kraja molitve pojavilo se još šestero ljudi. Sljedećega tjedna skupi-na je narasla na 16 ljudi, a uskoro ih je bilo 23. Ubrzo su odlučili moliti svakoga dana. Napunili su Nizozemsku reformiranu Cr-kvu, potom Metodističku i na kraju Episkopalnu Crkvu.

Do veljače 1858. godine molitvene skupine ispunile su sve crkve u središtu New Yorka, a molitveni susreti proširili su se diljem Amerike. Horace Greeley, poznati urednik, poslao je novi-nara da prebroji koliko ljudi moli. U samo sat vremena naišao je na 12 molitvenih susreta. Sudjelovalo je više od 6100 ljudi.


141

Buđenje nema ništa ili vrlo malo s propovijedanjem. Ljudi dolaze moliti. Grešnici dolaze moliti za oprost i na licu mjesta se zbivaju obraćenja. Roditelji mole za svoju nespašenu djecu. U nekoliko tjedana počela su stizati nebrojena pisma o svjedočan-stvima promjene života. U to se vrijeme u New Yorku događalo i do deset tisuća obraćenja tjedno. Pokret se proširio po Novoj Engleskoj. Crkvena zvona zvala su ljude na molitvu u 8 ujutro, u podne i u 6 navečer.

Činilo se kao da opipljiva Božja prisutnost lebdi iznad zemlje i to ozračje milosti proširilo se duž istočne obale Amerike. Brodo-vi koji su plovili u tom smjeru osjećali su utjecaj Duha stotinama milja od obale. Stizao je brod za brodom, s putnicima koji su svi pričali jednu te istu priču. Putnici i posada osudili su grijeh i okre-nuli se Kristu i prije nego što bi uplovili u luku.

Tijekom tog razdoblja Crkva nije mogla krstiti sve one koji su to željeli. Trinity Episcopal Church u Chicagu imala je 121 vjernika 1857. godine, a do početka 1860. godine broj vjernika se povećao na 1400. Mnoge Crkve imale su slična iskustva. Godiš-nje se broj obraćenika povećavao za milijun do dva, od ukupno 30 milijuna ljudi. Pokret je preskočio Atlantski ocean i počeo se brzo širiti sjevernom Irskom, Škotskom, Walesom, Engleskom, južnom Afrikom i Indijom. To je bio pokret koji je počeo i završio molitvom.

Kad je pokret stigao u Chicago, mladi prodavač cipela došao je u Plymouthsku kongregacijsku Crkvu i pitao može li biti pre-davač u nedjeljnoj školi. Odgovoreno mu je da već imaju 16 pre-davača viška, ali da će ga staviti na popis.

„Želim učiniti nešto sada”, ustrajao je prodavač.„Možeš osnovati molitvenu skupinu.”„Kako bih ja mogao osnovati molitvenu skupinu?”„Nađi momke na ulici. Nemoj ih dovoditi ovamo. Organiziraj

izlet u prirodu. Za manje od mjesec dana imat ćeš nadzor nad njima. Tada ih dovedi ovamo. To će biti tvoja skupina.”

Mladić je hrabro stupio među momke koji nisu bili baš na dobru glasu na obali jezera Michigan. Učio ih je tekstove iz Bibli-


142

je, igrao s njima biblijske igre i poučavao ih kršćanskim idejama. Došlo je vrijeme da ih dovede u Crkvu. Postali su prava skupina, a njihov učitelj bio je Dwight Lyman Moody. To je bio početak službe koja je trajala 40 godina.

Kako biste bolje razumjeli narav tih prvih obraćenika, evo ne-kih od njihovih nadimaka: Bijesni Mesar, Crveno Oko, Dronjak Kratke Hlače, Pitomac, Lula Crni Štednjak, Stari, Jackie Svijeća, Zeleni Rog, Indijanac... Za neko je vrijeme Moodyeva nedjeljna škola postala tako brojna i raznolika da ju je posjetio i tadašnji predsjednički kandidat Abraham Lincoln.

Preskočimo nekoliko godina i razmotrimo događaj iz kasni-jeg Moodyjeva života kako ga je ispričao E. M. Bounds. Moody je nekoliko mjeseci vodio subotnje bogoslužje u Londonu dok se njegova crkva u Chicagu obnavljala. Nije kanio ništa govoriti, no tamošnji pastor ga je ipak uspio nagovoriti. Nakon što je održao propovijed u nedjeljno jutro, jako je požalio što im je obećao da će propovijedati i navečer. Poslije je ispričao da mu nikad i nigdje nije bilo tako teško propovijedati. Vjerništvo te mjesne crkve je bilo potpuno hladno i mrtvo pa se nije mogao ni naslutiti utjecaj Svetoga Duha.

No te je večeri sve bilo drukčije. Crkva je bila puna, ozračje toplo, a nadahnuće Duha oživjelo je sve. Moody je izjavio: „Izgle-dalo je kao da su se neke nevidljive snage spustile na sve nazoč-ne.” Pod tim dojmom, iako nije planirao, pozvao je ljude da dođu naprijed. Odazvalo ih se oko 500 pa ih je poslao natrag misleći da je došlo do nesporazuma. Zatim im je rekao da prije svoje odluke dobro promisle pa ih je pozvao ponovno. Ponovno je ista skupi-na prišla k propovjedaonici. U toj crkvi i njezinom susjedstvu te se večeri zbilo veliko vjersko buđenje. Ta je promjena zahvatila stotine ljudi.

A što se zapravo dogodilo? Jedna se vjernica s jutarnjeg bo-goslužja vratila kući gdje je stanovala sa staricom koja je svetač-ki živjela, no zbog invalidnosti nije mogla nazočiti bogoslužju. Ispričala joj je da je tog jutra gostovao propovjednik iz Amerike, a kad joj je spomenula da se zove Dwight Moody, staričino je


143

lice problijedilo. „Svojevremeno sam čitala o njemu u američkim novinama i molila sam se da dođe propovijedati u London i u našu crkvu. Da sam znala da će jutros držati propovijed, ne bih doručkovala, već bih molila za njega cijelo vrijeme dok propovi-jeda. Sestro, iziđi sada iz sobe, zaključaj vrata, ne šalji mi ručak; ne želim vidjeti nikoga. Cijeli dan i večer provest ću u molitvi.”

To je tajna Moodyjeva uspjeha u Londonu. Žarka molitva jed-ne starice rastopila je led. Spomenimo još samo da je Moody su-djelovao u promjeni života F. B. Meyera koji je pomogao pri obra-ćenju Wilbura Chapmana koji je pak obratio Billyja Sundayja. Sundayjeva propovijed promijenila je život mladog J. L. Schulera koji je poslije postao veliki evanđelist Adventističke Crkve. Jedan od tisuća Sundayjevih obraćenika bio je Mordecai Ham, a on je pak vjeri približio mladog Billyja Grahama. Životna priča ide dalje.

~Molitva ne djeluje samo na zapadu. Djelotvorna je i na istoku.

Hajdemo malo do Kine.U jednom od prijašnjih poglavlja spominjali smo Hudsona

Taylora poznatog kao „otac suvremenih misija” koji je posvetio svoj život Kini. Nakon njegove smrti, nasljednik D. E. Host na-pisao je knjigu Behind the Ranges u kojoj je opisao svoj pokušaj analize problema koji je uočio tijekom rada u dvama kineskim selima. Ljudi s kojima je radio i živio nisu baš bili duhovni, za ra-zliku od seljana iz susjedna sela preko brda, a u koje je zalazio tek tu i tamo. Pitao je Boga u čemu je razlika. Nije mu bilo jasno kako u duhovnosti bolje napreduju ljudi s kojima je rijetko u doticaju, za razliku od onih s kojima je svakoga dana.

Dobio je odgovor da bez obzira na svakodnevne savjete, po-duku i propovijedi, treba više moliti, baš kao što moli za one koje ne vidi često. Zaključio je da postoje četiri temeljne sastavnice vjerskoga života: 1) molitva, 2) molitva, 3) molitva i 4) Biblija – tim redoslijedom i približno u tom omjeru.

Danas Kina doživljava novi procvat. Crkva tamo naglo raste, javno i u tajnosti. Čini se kako se kineski komunizam raspada. Vrata pakla se urušavaju.


144

~Tim svira glasovir. Kad ga zamole da svira, ako je glasovir pia-

no s okomitim okvirom i strunama, nerado to čini. Nema zado-voljstva ni radosti svirati na toj vrsti glazbala. Ali zato na dobro uštimanom glasoviru koji je vodoravan i kvalitetan može sa za-dovoljstvom svirati satima da se ne umori. Nije samo kvalitetniji i bogatiji zvuk, već ga nadahnjuje i povratni učinak koji tako po-stiže.

Slično je tako i s Bogom: On je glazbenik, a mi Njegova oru-đa, poput glazbala. Moramo Mu dopustiti da nas drži usklađeni-ma želimo li osjetiti Njegove prste na tipkama naših života kako bismo i mi druge duhovno hranili. Bog nema puno radosti dok svira na nekome tko je neuštiman, poput mjedi što ječi ili cimbala što zveči. Zamolite li Ga, Bog može sviratii neki stari i raštimani instrument, ali kad Bog svira na Steinwayu (poznata vrsta klavi-ra), tek tada nastaje prava, slavna simfonija.

Evan J. Roberts bio je Steinway. Evo kako se to zbilo.Kako netko od nas može postati Steinway za Boga? Jedno-

stavno. Samo treba dovoljno jako željeti i platiti cijenu molitvom. Cijelog svog života Evan je žudio činiti što više za Isusa. Kao di-jete molio se i volio čitati Bibliju. Pet večeri u tjednu išao je u cr-kvu. Od trinaeste godine radio je u rudniku i molio se da se ljudi probude te da se dogodi vjersko buđenje u Walesu. Katkad je čak preskakao obroke kako bi imao više vremena za molitvu. Često je ustajao usred noći kako bi molio za tu nakanu, za cijeli Wales.

Imajte na umu da nema dvojbe oko toga kako možemo ostva-riti Božju naklonost. Inicijativa nije na samom čovjeku, već na Bogu. On nas izabire kao oruđa i stavlja u naša srca čežnju i želju da se i drugi ljudi spase. Ali možemo moliti da budemo izabrani.

U dobi od 26 godina Evan Roberts dao je otkaz u rudniku i postao student na Newcastle Amillennial koledžu. Kad je prezbi-terijanski evanđelist Seth Joshua započeo duhovnu preobrazbu krajem rujna 1904. godine, izabrao je Robertsa i još dvadesetak mladića da mu budu pomoćnici. Jednom je Joshua molio: „O,


145

Bože, pokreni nas!”, a Duh Sveti rekao je Evanu: „To je ono što tebi treba.” Roberts je molio: „Bože, obrati me.” Tog dana, poslije trinaest godina molitve, Evan je kršten Duhom Svetim i od tada je život posve posvetio Bogu, u njemu je zapaljena vatra.

Ranije smo već naučili da ne bismo trebali oklijevati moliti za velike darove od velikog Kralja. Roberts nije oklijevao. Molio je Boga za sto tisuća duša i Bog mu je dao sigurnost da će njegove molitve biti uslišane.

Ali kako će Bog obratiti sto tisuća duša, uglavnom grubih vel-ških rudara? Izgledalo je kao da je Bog odlučio spustiti nebesa na Wales. Bog je tijekom 1904. djelovao i kroz druge izabranike. U zemlji se osjećala snažna Božja prisutnost i to se ozračje širilo posvuda: ne samo u crkvama, već i na ulicama, u domovima, u rudnicima. Ljudi su bili osvjedočeni čak i u gostionicama pa su ostavljali nepopijena pića.

Roberts je osjetio potrebu napustiti svoju studentsku skupinu i vratiti se k obitelji u rodni grad Loughoron gdje je želio potakuti duhovnu obnovu. Zamolio je pastora da govori na molitvenom skupu. Pastor je nekako oklijevao, no složio se da može razgova-rati s onima koji žele ostati nakon propovijedi. Ostalo ih je seda-mnaest.

„Imam za vas poruku od Boga. Morate ispovjediti svaki grijeh i ispraviti nepravdu koju ste učinili bilo kome. Drugo, morate se riješiti bilo kakve sumnjive navike i običaja u svom životu. Treće, morate odmah poslušati Duha Svetog. I na kraju, morate svoju vjeru u Krista pokazati javno.” Sastanak je bio jedan od težih, ali svih 17 ljudi je odgovorilo pozitivno.

Pastor je bio zadivljen te je zamolio Robertsa da ponovi pro-povijed i sljedeće večeri, kao i cijelog idućeg tjedna. Tijekom tih molitvenih susreta Roberts nije puno propovijedao. Citirao je retke Božjih obećanja o Duhu Svetome. Duh ga je potaknuo da pita vjernike žele li jedan za drugim glasno moliti: „Pošalji Duha Svetoga odmah, u ime Isusovo.” Svake večeri sve više pojedinaca prepustilo se Božjoj snazi. Molitveni je skup brzo rastao i iz dana u dan postajao je sve veći. Uskoro se na naslovnicama novina


146

moglo pročitati kako gomile ljudi hrle u Loughoron. U jednom je članku pisalo kako je mladić po imenu Evan Roberts sve uvelike iznenadio. Na glavnoj cesti u kojoj se nalazila crkva tisuće ljudi su pokušavali ući u nju. Mnogi su ranije zatvorili trgovine kako bi zauzeli mjesto.

Jedan reporter je izvještavao da je skup završen u 4,25 ujutro, ali ni tada se nije činilo da ljudi žele poći kući! Stajali su ispred cr-kve i komentirali ono što se upravo događalo. U kratkom britan-skom stilu napisao je: „Osjećam da to nije bio tek običan skup.”

Kad su mediji jednom zapazili pokret, širio se Walesom po-put divljeg požara. Bog je održao obećanje. Tisuću se ljudi obrati-lo u samo mjesec dana.

Robertsa su pitali koja je tajna uspjeha. On im je, lagano se smi-ješeći, ravnodušno odgovorio da nema tajne: „Molite i dobit ćete.”

Poslije pet godina J. V. Morgan napisao je knjigu u kojoj je sažeo rezultate pokreta. Njegova glavna kritika ticala se činjenice da je od sto tisuća obraćenika koji su se pridružili crkvi, samo njih osamdeset tisuća još uvijek dolazilo na molitvene skupove. Samo osamdeset tisuća!!!

Kulturne vrijednosti Walesa promijenile su se preko noći. Knjižare su rasprodale Biblije. Stopa kriminala je drastično pala. Broj izvanbračno novorođene djece u godinu dana pao je za 44 posto. Restorani su bili na rubu propasti. Alkoholičari, kockari i nesretne obitelji su izliječene.

Mjesni savjetnici sazvali su hitan sastanak. Razgovarali su što da rade s policajcima koji više nisu imali posla. Pozvali su poli-cijskog narednika i pitali kako policajci provode radno vrijeme.

„Prije molitvenih skupova imali smo dva glavna zadatka: pre-vencija zločina i provjera mnoštva, pimjerice na nogometnim uta-kmicama. Ali otkad su počeli molitveni skupovi, zlodjela praktič-no i nema pa smo uglavnom usmjereni na nadzor mnoštva.”

„Kako to mislite? Pa gdje su te mase?”„Pa znate gdje su ljudi, u crkvi.”„Da, i kako se to odražava na rad policije?”


147

„U našoj policijskoj postaji ima nas 17, i imamo čak tri kvar-teta pa ako neka crkva treba kvartet, jednostavno nazove policiju i mi stižemo!”

U rudnicima se posao usporio. Većina velških ugljenokopača su se obratili i prestali govoriti prostim jezikom. Konji koji su vukli kolica više ih nisu razumjeli i odbijali su izvršavati naredbe. Trebalo je dosta vremena da konji nauče novi jezik.

Vjernici su se okupljali četiri puta dnevno. Ujutro u 7.30, 10, 14 i 19 sati. Večernji susreti često su trajali do ranih jutarnjih sati. Spontano se pjevalo. Kad bi jedna crkva bila puna, mnoštvo vjer-nika slijevalo bi se u drugu. Ljudi bi hodali gore-dolje po ulici i pjevali duhovne pjesme cijelu noć. Nakon što se raširio Velikom Britanijom, pokret je zahvatio i Norvešku. Njegov značaj je toliki da je norveški Parlament donio zakon da i laici mogu voditi sku-pove jer crkvenih službenika nije bilo dovoljno za sve one koji su se željeli obratiti Bogu. Pokret se prelio u Dansku, Švicarsku, Njemačku, Kanadu, Australiju, Novi Zeland, Afriku, Brazil, Čile i, naravno, Ameriku.

Pokret je preskočio Atlantski ocean i u Americi se pojavio 1905. godine. Na nesreću, Adventistička Crkva je baš u to vrijeme imala vlastitih problema s Ballengerovim i Kellogovim dezerter-stvom.

Kenneth Scott Latourette, jedan od vođa, izjavio je da više od 25 % studenata na Sveučilištu Yale sudjeluje u molitvenim skupi-nama i biblijskim studijima. J. Edwin Orr je kao primjere naveo tri grada. U Atlantic Cityju izvijestili su da je od ukupnog broja stanovništva od 50 tisuća duša samo 50 ostalo nekršteno. Stari pastor Prve baptističke Crkve iz Kentuckyja J. J. Cheek u samo dva mjeseca krstio je više od tisuću ljudi, nakon čega je premi-nuo. U Portlandu je tadašnjih 200 robnih kuća zatvarano zbog molitve od 11 do 14 sati. Dogovorili su se između sebe da jedni druge neće varati i da će u to vrijeme trgovine biti zatvorene.

Mala iskra može izazvati veliki požar. Evan Roberts je molio za sto tisuća duša i poslije 13 godina dobio ih je i više.

Onda, što ste zamolili Boga za svoju budućnost?


148

~Našim Crkvama je potrebna preobrazba. Ali ona ima svoju

cijenu. Cijena preobrazbe je molitva. Potrebna je ustrajna, zajed-nička molitva. Bog je obećao. „...i ponizi se moj narod na koji je prizvano ime moje, i pomoli se, i potraži lice moje i okani se zlih putova, ja ću ga tada uslišati s neba i oprostiti mu grijeh i izliječit ću mu zemlju.” (2. Ljetopisa 7,14)

Kako biste željeli da Bog počne buđenje u vašoj Crkvi? Može li Bog učiniti za nas ono što je učinio 1904. u Walesu? Ili još bolje, može li učiniti za nas ono što je učinio za prve kršćane u Rimskom Carstvu? Pa, mogao bi, ako želimo moliti kao oni. Dje-la apostolska u sebi sadržavaju nagovor na molitvu kao nijedna druga biblijska knjiga. Već nas početni redci pozivaju na moli-tvu. „Svi oni bijahu jednodušno postojani u molitvi sa ženama, i Marijom, majkom Isusovom, i braćom njegovom.” (Djela 1,14) Molitva je uvjet. To je cijena vjerskoga procvata.

Iz Evanđelja po Ivanu vidimo da Isus daruje Duha Svetoga svojim učenicima. „Isus im stoga ponovno reče: ‘Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.” (Ivan 20,21)

Dahnuo je u njih i rekao: „Primite Duha Svetoga!” To je do-voljno jamstvo i najava da će Duh Sveti svom svojom puninom biti izliven na Crkvu, ubrzo, na dan Pedesetnice. U Starom zavje-tu samo su proroci, svećenici i kraljevi primali Duha Svetog, a u Novom smo pozvani svi. Sinovi i kćeri, domaćice i mljekari, me-sari, pekari i proizvođači svijeća. Obični ljudi poput tebe i mene. Isus svakome od nas danas kaže: „Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.” I On jedva čeka na vas da udahne svoj nježni i tihi dah u vašu dušu, kao početak snažne oluje koja uskoro treba doći. Jeste li spremni primiti Ga?

U Jeremiji 33,3 Bog veli: „Zazovi me, i odazvat ću ti se i objavit ću ti velike i nedokučive tajne o kojima ništa ne znaš.” Pozovi me. Čekam. Ugasi televizor i obriši prašinu s mjesta gdje se obitelj okuplja na bogoslužje. Molite s jednom svrhom i jednim ciljem. Uronite u moje skriveno blago i oslobodite rijeku života za koju i ne znaš da postoji. Gledaj kako otključavam zaključana vrata, ru-


149

šim utvrde i lomim vrata pakla. Pogledaj kako stavljam Crkvu u vatru da osvoji neprijateljski teritorij. Gledaj kako stvaram novu budućnost za tebe i tvoju zajednicu. Samo me pozovi. Tražite moje lice. Tu sam i čekam.

Zašto ne dopustiti baš vašoj crkvi da bude nositelj novoga vjerskog poleta? Želite li to doživjeti, samo molite. Jedan po je-dan, dvoje po dvoje, ovoga tjedna u malim skupinama, molite kao nikada do sada, ovoga tjedna i sljedećega mjeseca i cijele go-dine. Molite ustrajno i bez prestanka. Molite kao da vam o tome ovisi život. Molite kao da sutra ne postoji. Molite sve dok ne ču-jete prve kapi bogate i obilne kiše. Molite sve dok vam Bog ne pošalje dašak svog vjetra. Molite sve dok se vatra ne spusti. Bog nam je dao čudesno obećanje: „I sve što zaištete u molitvi vjeru-jući, primit ćete.” (Matej 21,22)



151

12

Kako uhvatiti vjetar?

U prethodnom poglavlju spominjali smo neka od velikih du-hovnih buđenja koja su se zbila zadnjih 200 godina zahvaljujući molitvama na engleskom govornom području. Ali što je s Ad-ventističkom Crkvom? Nismo li i mi svjedočili djelovanju Božjeg Duha nad nama?

Adventisti našeg vremena bi se zaprepastili kad bi mogli pu-tovati natrag u vrijeme i promatrati jedan od prvih molitvenih skupova. Evo kako je jedna od tadašnjih pionira opisala molitve-ni skup iz 1850. godine:

„Božja sila u nedjelju pojavila se iznad nas poput snažna na-leta vjetra. Svi su se digli na noge i glasno slavili Boga, bilo je kao kad je položen kamen temeljac za Božju kuću. Plač se nije razli-kovao od vikanja. Bilo je to vrijeme pobjede, svi su bili osnaženi i osvježeni. Nikad prije nisam svjedočila očitovanju takve sile.” (Manuscript Releases, vol. 5, str. 226)

Zvuči pomalo fanatično, zar ne? Ali to su riječi Ellen G. Whi-te. A godine 1848. pisala je ovako: „Božja se sila spustila na nas poput moćnog vjetra koji juriša, a soba bijaše ispunjena slavom Božjom, ja sam bila obuhvaćena slavom i doživjela sam viziju.” (isto, str. 249)


152

To je bila ta vrsta vjetra koja se ne pojavljuje često. Ali dogo-dila se.

U Battle Creek koledžu 1892. g. pojavilo se značajno duhov-no buđenje koje se prilično proširilo. Počelo je ovako. Dvojica studenata su upali u nevolju. Jedan je bio zakleti nevjernik, a dru-gi nije pokazivao znakove da je kršćanin. Fakultetsko vijeće je razmišljalo kako da ih kazni uzimajući u obzir nadolazeći tjedan molitve koji nisu željeli opteretiti time. Nekoliko profesora odlu-čilo je posvetiti se molitvi za dvojicu mladića. U noći s ponedjelj-ka na utorak, 29. studenog, dogodilo se nešto osobito. Citiramo članak Roya Graybilla u Insightu od 30. ožujka 1971. godine:

„Dvojica mladića koji nisu stanovali u istim internatima na kampusu u isto su vrijeme po noći, bez međusobnoga dogovora, posjetili fakultetsko osoblje. Nakon teške borbe, obojica su svoja srca predala Bogu.

Potom se cijeli studentski kamp uznemirio kao da je primio neki skriveni signal. Te iste večeri i ostali studenti izišli su iz svo-jih spavaonica i duboko potreseni tražili razgovor s profesorima. Studentska dvorana bila je prepuna malih skupina koje su izra-žavale potrebu za komunikacijom i uskoro je okupljanje prešlo u spontanu molitvu.”

Buđenje je zahvatilo i ured izdavačke kuće Review and Herald Publishing Association. Uriah Smith je to buđenje opisao ovako:

„Gospod je prošloga tjedna svojom milošću posjetio studente u Battle Creeku. To se posebice odnosi na College i urede Re-viewa. Nije bilo nikakve posebne organizacije skupa. Čini se da se Duh izlio u srca tamo gdje je to najmanje očekivano. Zbog velikoga zanimanja, redovita predavanja nisu održana. Puno njih se obratilo, a zanimljivo je da su se mnogi obratili u osami svojih soba. U uredu Reviewa skupovi su održavani u rano jutro, u pod-ne i noću, a rezultati su bili zadivljujući. Braća koja su se udaljila jedan od drugoga postala su jedno u Kristu, a grešnici su se okre-nuli Bogu.” (Uriah Smith, Review and Herald, 6. prosinca 1892.)

Drugi reporter je izvještavao sljedeće: „Prijateljima koji nisu sami sudjelovali također je drago zbog događanja koje se zbilo ti-


153

jekom tjedna molitve na koledžu u Battle Creeku. Četvrtak i petak ostat će u trajnom sjećanju svima koji su sudjelovali tražeći Boga na tim skupovima. Izgledalo je kao da je blagoslov visio iznad na-ših glava spremajući se da bude izliven, nešto nevjerojatno.

U četvrtak su oblaci probijeni, a duh ispovijedi zahvatio je stu-dente i profesore. Nepravde koje su tištale srca mnogih nestale su, a grijesi su ispovijeđeni. Čista i ispunjena srca nisu više dugo mogla bez potpune i slobodne predaje Bogu. Oni koji su kritizirali svoje profesore prošli su ispit savjesti, neki su ispovijedali oholost i sebičnost, drugi su pak priznali prijevare u školi ili kršenje pra-vila. Poneki profesor je priznao da nije molio Boga prije ulaska u razred. S dubokom poniznošću jedni su druge molili za oprost.” (Malcolm Bradley, Review and Herald, 10. siječnja 1893.)

Kad je Ellen G. White u Australiji čula te novosti, njezinoj sre-ći nije bilo kraja. „Jako sam se obradovala kad sam čula da se Duh Sveti izlio na naše ljude u Americi. Pomalo zabrinuto sam čekala razvoj događaja jer sam vidjela što se zbivalo ovdje nakon što se Duh Sveti izlio na Duhove.“ (Manuscript, vol. 5, str. 232.)

Uskoro se buđenje proširilo i na ostala područja poput South Lancestera, Massachusetts. Ellen G. White opisala je i tamošnja događanja: „Slava Božja stigla je na taj molitveni skup. Na počet-ku se činilo da se slava Božja izlila samo na nekoliko njih, ali se poput plimnoga vala odrazila na cijelu zajednicu i označila vrije-me radosti.“ (Isto, str. 234)

Poput ostalih buđenja, i ovo je imalo prigodni uspjeh, a vjero-jatno i neke neobične pojave. Nekoliko sljedećih godina White je imala puno toga za reći o fanatizmu. Njezina upozorenja nisu išla protiv fanatizma, već naprotiv, ticala su se onih koji su upozora-vali na fanatizam!

„Onaj tko optužuje Boga da radi s pretjeranim entuzijazmom i još to zove fanatizmom...”, piše White, „...očito stoji na opasnom tlu.” (Review and Herald, 13. veljače 1894.)

„Treba li Gospod djelovati kao što je to bio slučaj i poslije Duhova? Mnogi koji se sada kunu da vjeruju u tu istinu znali bi jako malo o djelovanju Duha Svetoga i dramatično bi upozorava-


154

li: Čuvajte se fanatizma. Za ispunjene Duhom Svetim govorili bi da su puni novog vina... Kad duše teže Kristu i žele biti jedno s Njim, tada oni koji se drže obličja pobožnosti upozoravaju: ‚Budite pa-žljivi, čuvajte se krajnosti.’” (Selected Messages, knjiga 2, str. 57)

„Već postoje neki koji propituju to djelo koje je bilo tako do-bro, koje bi oni trebali više cijeniti. Oni na ovo gledaju kao na vrstu fanatizma.“

„Bilo bi iznenađujuće da među onima koji su obuhvaćeni čudima nema onih koji nisu umno uravnoteženi. Oni uglavnom djeluju i govore vrlo indiskretno. Bez obzira na mjesto i vrijeme, Gospodin radi na stvarnim posvećenjima, a onda se pojave i laž-na, kako bi istinsko Božje djelo učinili neučinkovitim. Zato mora-mo biti neizmjerno oprezni...

Ali zato što je netko zlorabio Božji blagoslov s nebesa, bi li ostali trebali nijekati da Isus, naš Spasitelj i Spasitelj svijeta, prola-zi kroz naše crkve i dijeli blagoslov? ... Ako bi se takvi čvrsto drža-li tog stava tada kad ih Gospod obasja svojim zrakama, odustali bi od nebeskog svjetla govoreći: ‚Isto se dogodilo 1893. godine, a netko u koga sam imao povjerenja rekao mi je da je u pitanju fa-natizam, a ne Božje djelovanje.’ Hoće li oni koji su primili milost Božju i zauzeli stav da je djelovanje Duha Svetoga zapravo fana-tizam biti spremni osuditi djelovanje Božjega Duha u budućno s-ti?” (Selected Messages, knjiga 1, str. 141-143)

Moramo biti obazrivi da ne osuđujemo odmah neobična po-našanja u vremenima kad je Božji Duh djelovao na snažan način. Jer takva ponašanja zbivala su se u vrijeme najvećih vjerskih bu-đenja u povijesti uključujući i opise događaja u Djelima 2. I dalje komentirajući to buđenje, Ellen G. White je napisala: „Kad Duh Sveti djeluje na ljude, ne pita nas na koji način mi to želimo. Če-sto se Njegovo djelovanje odvija na neočekivani način.” (Testimo-nies to Ministers, str. 649) „Tješitelj se otkriva na Njemu svojstven način, a ne na neki određeni način koji bi ljudi mogli odrediti. On djeluje po Božjem redu, u neočekivano vrijeme i način da proslavi svoje ime.“ (Ellen G. White, 1888. Materials, str. 1478; vidjeti Fun-damentals of Christian Education, str. 434; Testimonies to Ministers,


155

str. 284) Katkad Bog slavi svoje ime na pomalo neobične načine. Kad ponosni pojedinci, ugledni i obrazovani, primjerice, u Božjoj prisutnosti padnu ničice, kao što je bio slučaj u mnogim velikim vjerskim buđenjima (sjetimo se samo Wesleyja i Whitefielda), imamo razloga pretpostaviti da se zbiva nešto nadnaravno.

Neki su ranije u životu Ellenu Harmon (kasnije White) sum-njičili za fanatizam jer nisu mogli prihvatiti neke tjelesne iskaze koji su pratili njezinu novu i živahnu vjeru, poput, primjerice, padanja ničice. Oko 1843. godine ona piše kako je jedan od nje-zinih kritičara „...priznao da je svojim protivljenjem bio u krivu jer je i sam iskusio silu Božju u tako velikoj mjeri da mu je lice za-sjalo nebeskom svjetlošću, a on sam je bespomoćan pao na pod. Kad mu se povratila snaga, ponovno je priznao da se, ne znajući, borio protiv Duha Gospodnjeg tako što je prema meni njegovao negativne osjećaje. Na jednom drugom molitvenom sastanku još je jedan član njegove obitelji doživio nešto slično i svjedočio isto. Poslije nekoliko tjedana, kad je brojna obitelj brata P. bila u moli-tvi u svojoj kući, Duh Božji prohujao je kroz sobu pa su svi koji su klečali i molili pali ničice. Moj je otac ubrzo poslije ušao i sve ih je, roditelje i djecu, zatekao kako bespomoćno leže na podu pod djelovanjem Gospodnje sile. Snažan utjecaj Svevišnjeg počeo je otapati hladnu formalnost (Testimonies, svezak 1, str. 47-48).

Od 1840-ih godina takvi su se tjelesni iskazi među adventisti-ma rijetko zbivali: bili su sumnjiva podrijetla pa je Ellen G. White reagirala opomenama i ukorima (vidjeti Selected Messages sv. 2, str. 25-30, sv. 3, str. 363-378). Ali Crkva je rijetko bila u opasnosti da bude preplavljena takvim neobuzdanim, izrazito veselim izlje-vom radosti.

~U adventističkim krugovima u jesen 1970. godine počeo je

veliki duhovni pokret obnove na Sveučilištu Andrews koji se među adventistima proširio širom svijeta. U to vrijeme neki stu-denti su se pobunili protiv standardnih pravila koja je to učilište zastupalo.


156

Dio profesora i skupina studenata počela se moliti za duhov-no buđenje u školama. Pridružili su im se i studenti s Campus Concern Retreat iz Michigana. Zajedno su molili već godinu dana i bili su sigurni u snagu molitve. Prije početka nastave u glavnoj dvorani su izložili plan koji imaju i zamolili ostale da im se pri-druže.

Za govornicom su bili E. L. Michin, H. M. S. Richards Jr. i dva-desetdevetogodišnji pastor Mike Stevenson. Bio je uvjeren da je formalizam, a ne fanatizam, problem Adventističke Crkve.

Ono što se potom dogodilo služi kao ilustracija za temu koja se prepričava kroz svu literaturu o duhovnom buđenju. Posta-lo je jasno da se duhovna buđenja puno češće događaju zbog svjedočanstva – često svjedočenjem laika – nego propovijedima (iako ni to ne treba zanemariti). Bog zove muškarce i žene da budu svjedoci, a ne govornici; kanali milosti, a ne mudrosti.

Tijekom sviranja uvodne pjesme na jednom od glavnih sku-pova, Stevenson je predosjetio da će se dogoditi nešto neuobi-čajeno. Ispričao se i otišao u svoju sobu moliti. Kad se vratio, zaboravio je bilješke za propovijed. Zato je ispričao svoje osobno svjedočanstvo kako je Bog djelovao u njegovom životu.

Reakcija je bila poput lavine. Studenti su se molili i ispovije-dali svoje grijehe od devet sati ujutro do tri sata iza ponoći. U jed-nom trenutku okupili su se oko logorske vatre i podijelili u manje skupine. Molili su Boga da probudi one koji su spavali. I zaista, mnogi su se izvukli iz toplih kreveta i predali svoje srce Isusu.

To je bio početak velikih događaja.Kad se 150 duhovno obnovljenih studenata vratilo, dočekao

ih je skepticizam i ismijavanje. Ali u utorak u 9 sati, kad su stu-denti razgovarali o tome što je Bog učinio u njihovim životima, kapela u kojoj su bili i cijeli kamp je zasvijetlio. Studenti su pozva-li sve da svoje živote predaju Kristu. Nitko iz kapelice nije izišao sve do podneva. Nastava je otkazana. Od toga je dana buđenje samo nastavilo rasti. Održavane su cjelovečernje molitve, svjedo-čilo se i pjevalo.


157

Kamp se podijelio. Neki su bili protiv pokreta, a neki za. Ali pokret je samo rastao i stotine života su promijenjene zbog njega. Studenti su naložili lomaču i na njoj spalili rock ploče, pornograf-ske časopise i drogu. Božji vjetar pročistio je kamp.

Odmah potom učenike je zahvatio Duh Sveti i posvetio ih misioniranju. Posjećivali su druge crkve i škole. Prema časopi-su Student Movement (3. 12. 1970.), 18 studenata krenulo je na Columbia Union koledž kako bi prenijeli pokret. Propovijedi na tom koledžu održavale su se u crkvi Sligo od ranih popodnevnih sati, a petkom navečer i cijelu noć.

Jedna skupina s tog koledža je na svoj trošak krenula obilaziti obližnje crkve. Uskoro su stigli do Southern Missionary koledža, danas Southern Adventist koledž. Tamo se pet stotina studenata dobrovoljno pripremalo za posebni program Biblija u ruci. Slje-dećih nekoliko godina zapaljena iskra na Andrewsu u srcima tih studenata omogućila je napredak i širenje pokreta i u mnogim drugim adventističkim i drugim školama.

~Zanimljivo je da se pokret nije zbio samo na jednome mje-

stu. Vjetar duhovne obnove zahvatio je stotine učeničkih kampo-va. Prvo je zahvatio Asbury koledž u veljači 1970. Ta veslijanska institucija već je iskusila velike duhovne obnove 1905., 1907., 1908., 1915., 1921., 1950., i 1958. Na zidu crkve u tom kampu iz koje je sve krenulo i danas stoji citat iz poslanice Hebrejima 12,14: „Nastojte oko mira sa svima! I oko posvećenja bez kojega nitko neće vidjeti Gospodina!”

U utorak ujutro, 3. veljače, studenti su se okupili u kapelici kampusa. Kako nije bilo unaprijed predviđena govornika, novi predsjednik koledža Dennis Kinlaw pitao je želi li netko nešto reći. Nakon nekoliko trenutaka dvoje ili troje njih došlo je napri-jed, jedan je od njih stao za govornicu i počeo govoriti.

Iznenada je cijelu zajednicu zahvatio osjećaj zajedništva. Stu-denti su spontano krenuli naprijed, dok su drugi izvana počeli ulaziti u crkvu. Počeli su se ispovijedati pa su i na ručak zabora-


158

vili. Željeli su se riješiti grijeha, pomiriti se s neprijateljima i nada-sve dati Gospodu slavu. Nije bilo vođe ni ikakvoga organizirano-ga vodstva, a predsjednik Kinlaw je sjeo. Spontano je zajedništvo trajalo sve do četvrtka, do kasnih noćnih sati.

Zašto nas iznenađuje da Bog blagoslivlja i druge kršćane, a ne samo nas? Možda nas Bog želi učiniti pomalo ljubomornima i na taj nas način potaknuti na više molitve kako bismo vapili za vje-trom Duha Svetoga. Nikako ne smijemo napraviti pogrešku onih učenika koji su jednome čovjeku branili da ozdravlja druge samo zato što ne pripada njihovoj skupini (Luka 9,49-50).

Stotine studenata putovalo je iz Asburyja diljem Amerike kako bi prenijeli buđenje duhovne obnove u više od 200 koledža. Predsjednik Kinlaw u svojoj knjizi Preaching in the Spirit piše što se dogodilo kad su ispričali svoju priču:

„Dr. Donald Irwin, pastor crkve na Olivet Nazarene koledžu u Kankakeu (Illinois), pripremao se za večernje subotnje bogos-lužje, za veliki molitveni skup tijekom vikenda. Glavni vratar do-šapnuo mu je da ga žele vidjeti dva studenta iz Asburyja. Budući da je još imao desetak minuta vremena, dr. Irwin je rekao vrataru da ih uvede.

Dvojica mladića uobičajena izgleda ušla su u njegov kabinet. Priopćili su mu da je pokret duhovne obnove buknuo na njiho-vom koledžu i da su mnogi koji prije nisu poznavali Boga pronaš-li Njega upravo tamo. Njih su dvojica noć prije proveli u molitvi i Bog im je poručio da moraju posjetiti Olivet koledž i prenijeti im što Bog radi na Asburyju.

Dr. Irwing je bio oduševljen, no nije im mogao dopusti-ti da stanu za propovjedaonicu jer su mu, unatoč simpatijama, bili potpuni stranci. Njihov ga je odgovor začudio. Rekli su mu: ‚Nema problema! Bog nam je rekao da dođemo ovdje i mi smo Ga poslušali. Sve je u redu.’ Potom su se počeli lagano udaljavati, a Irwing pritom nije osjećao ništa negativno s njihove strane, no nešto ga je kopkalo.

Upitao ih je: ‚Koliko će dugo trajati vaš govor? Je li vam do-voljno pet minuta, nakon uvodne pjesme?’


159

Uvjerili su ga da im je to dovoljno. Željeli su samo poslušati Duha Svetoga i reći što im je na srcu.

Na samom početku, poslije pjesme, Irwing je ukratko pred-stavio dvojicu mladića. Prvi je govorio o tome kako Bog djeluje na Asbury koledžu. Naglasio je kako je puno ljudi pronašlo Boga, loše veze su obnovljene, životi ljudi su se u trenutku mijenjali, a Gospod im je rekao da dođu ovdje i to podijele s drugima. Sjeo je, a drugi mladić počeo je govoriti o istoj stvari. Za obje priče bilo je potrebno tek četiri minute. S obzirom da nije bilo trenutne reakcije iz publike, pastor je dao znak da ide sljedeća pjesma.

Kvartet je završio s uvodnim napjevom. Prije nego što su po-čeli svirati dalje, basist je iznenada jecajući krenuo prema propo-vjedaonici. Petnaestak se ljudi ustalo sa svojih mjesta te su spon-tano također krenuli prema naprijed.

Bogoslužje se prenosilo na radiju. Mnogi koji su slušali emi-siju osjetili su kako Bog dotiče njihova srca. Prestali su s aktivno-stima koje su ih okupirale u tom trenutku, sjeli su u automobile i uputili se prema crkvi. Do 21 sat bilo je puno više ljudi nego na početku. Mnogi koji su došli nisu tražili sjedalo, već su hodali ravno prema propovjedaonici da bi se pomirili s Bogom.

Sljedećega jutra dvadesetak automobila krcatih studentima krenulo je iz Oliveta u posjet crkvama i koledžima diljem zemlje kako bi im ispričali o duhovnoj obnovi. Gdje god su se pojavili, Duh Sveti je bio uz njih, baš kao i uz dva mladića koja su se poja-vila večer prije.“

Netko je istraživao malo dublje što se to točno dogodilo na Asburyju. Otkrio je da je prije same duhovne obnove mala sku-pina studenata molila da Duh Sveti pohodi kampus. Molitve tih nekoliko iskrenih kršćana izazvale su tornado svete snage koja je prekrila Ameriku.

U većini slučajeva postoji jednostavan uzorak po kojem se nižu događaji. Mala skupina učenika ili osoblja počinje zajednič-ku molitvu. Ne počinju pozorno planirajući niti nekom posebi-ce nadahnjujućom glazbom, a ni kroz propovijed. Ciljevi dolaze kroz molitvu.


160

Sve što Duh Sveti treba je poziv i kanal, tj. osobu kroz koju će djelovati, a to smo mi.

Baš ti možeš biti ta osoba.Vaše molitve mogu imati dalekosežnije i učinkovitije poslje-

dice nego što to uopće možeš zamisliti. Jesi li čuo za učinak lep-tirovih krila? U teoriji determinističkog kaosa znanstvenici su utvrdili da nije moguće dati dugoročnu vremensku prognozu jer čak i mali zamah njihovih krila katkad može utjecati na rezultate. Dakle, gledano teorijski, katkad leptirić može proizvesti kretanje zraka koje može izazvati meteorološku frontu.

Tako je i u duhovnim stvarima. Molitva je baš poput leptiro-vih krila. Možeš biti poput leptira čija nježna molitva može pota-knuti lavinu Božje snage i dozvati Duha Svetog da zahvati cijelu zajednicu poput zračnoga vrtloga. Uzbudljivo, zar ne?

Možda misliš da je tvoja vjera preslaba, da si trska koja se okreće onako kako vjetar puše. Znaš li ti uopće što sve može učiniti jedna trska koja se prepusti kovitlanju vjetra? Čudesno. A tek kad se radi o tornadu: nešto što je tako nebitno – poput zra-ka, gotovo nestvarno – zapravo može zabiti slabašnu travku kroz golemi hrast!

Vjetar ima moć dati i oduzeti strah. Prije nekoliko godina ve-lika oluja pogodila je Ellijay u državi Georgiji gdje je Tim bio pa-stor. Čim se oluja stišala, pastor se provozao gradom. Dalekovodi su bili prekinuti, a drveće slomljeno. Odjednom je nasred ceste zamijetio dvije ptice. Oprezno vozeći prema njima, očekivao je da će poletjeti. Ali nisu. Zastao je, otvorio vrata i pokupio ih. Stavio ih je na prednje sjedalo. Snažan vjetar toliko je uplašio ptice da su zaboravile na strah od ljudi. Kad Božji vjetar zapuše prema nama, mijenja našu narav pa i mi isto tako gubimo svaki strah zbog toga što drugi ljudi misle.

Sjetite se da je isto tako Isus odabrao dvanaestoricu slabaš-nih ljudi i tri ih godine poučavao. Kako god bilo, neposredno prije uzašašća, dahnuo je prema njima govoreći: „Primite Duha Svetoga!” (Ivan 20,22) Kad je Duh Sveti došao, dvanaestorica pla-


161

šljivaca postali su dvanaestorica hrabrih i svijet je zauvijek promi-jenjen. Isti taj Duh Sveti čeka upravo na nas.

Što Bog ima u planu sa svojom Crkvom u budućnosti? Tko će se obvezati na molitvu sve dok Bog još jednom na ovu Zemlju ne usmjeri svoje mlazove milosti kojima će opustošiti pakao – kao na Pedesetnicu? Potoci Njegove milosti čekaju da se izliju na vašu obitelj, školu, crkvu, grad... Gdje će pronaći kanal, tj. osobe, kroz koje može djelovati?

Duh Sveti u svoje kraljevstvo privlači ljude, na desetke tisuća, tjedan za tjednom. Više puta došao je i do Adventističke Crkve. Svake minute zajednici se pridružuje novi vjernik. Ali to sve nije ništa prema onome što tek slijedi. Godina 1970. bila je posljednja u prošlom stoljeću koju je zahvatila duhovna obnova. Ali i sada, još jednom, nešto je kataklizmično u zraku. Najveći molitveni skup u američkoj povijesti na kojemu je nazočilo više od milijun ljudi održan je u glavnom gradu u jesen 1997. Molitveni pokreti dobili su zamah u adventističkoj, kao i u mnogim drugim Crkva-ma. Bližimo se vječnome domu i stojeći na samom rubu litice čekamo najveće izlijevanje Duha Svetoga u povijesti. Već čujemo udaljenu grmljavinu. Uskoro će oni čije su duhovne uši na Božjoj valnoj dužini čuti zvuk snažnoga Božjeg vjetra.

Ako je vaša zajednica ili škola željna Božjega daha, znate što trebate činiti. Ne možemo kontrolirati vjetar. Ali zato se možemo moliti. Možemo razviti jedra. Možemo biti spremni i čekati, raši-renih jedara, da Božji vjetar počne puhati.



163

Dodatak

NEKA OD NAJVEĆIH BOŽJIH OBEĆANJA

* Odgovor na molitvu: Psalam 6,9; Matej 7,7-11; Luka 18,27; Ivan 15,7

* O svojim obećanjima: Brojevi 23,19; Jošua 23,14; Izaija 46,11; 55,11; 2. Korinćanima 1,20; Hebrejima 10,23.35

* O posebnim potrebama: Job 5,17-26; Psalam 34; 37,4; 81,10; 84,11; Marko 10,29

* O temeljnim potrebama: Psalam 34,9; 72,12; 145,15; Izaija 33,16; 41,17; Matej 6,25-33

* O Božjoj ljubavi: Psalam 103, 8-17; Izaija 49,15; Jeremija 31,3; Rimljanima 5,8; 8,35-39; 1. Ivanova 3,1; 4,9-19

* O oprostu: Psalam 32,1-5; Izaija 1,18; 43,25; 55,7; Mihej 7,18; Ivan 5,24; 6,37; 1. Ivanova 1,7-9

* O sigurnosti spasenja: Ivan 3,36; 5,24; Rimljanima 8,29-34; 10,9; 1. Ivanova 5,9-12


164

* O pobjedi nad grijehom: Ezekiel 36,25-27; Rimljanima 6,14; 1. Korinćanima 10,13; 15,57; 2. Korinćanima 5,17; Galaćanima 5,16; Filipljanima 1,6; 1. Solunjanima 5,23; Hebrejima 9,14; 13,22; 2. Petrova 1,4; 1. Ivanova 5,4.18; Juda 24

* Za snagu: Psalam 18,32-36; 68,35; Izaija 40,28-31; 41,10; 2. Korinćani-ma 12,9; Filipljanima 4,13; Kološanima 1,11

* Za ozdravljenje: Izlazak 15,26; 23,25; Psalam 30,2; 41,1-3; 103,2-5; 107,17-22; 118,17; Izaija 38; 58,8; Jeremija 17,14; 30,17; 33,6; Marko 16,18; 2. Korinćanima 4,16-18; Jakov 5,13-18

* Za utjehu u nevolji: Psalam 34,18; 147,3; Matej 5,4; Ivan 14,18; 2. Korinćanima 1,3-7

* Za oslobođenje od straha: Psalam 4,8; 23,4; 46,1-3; 112,5-8; Izreke 3,24-26; Izaija 41,13; 44,8

* Za zaštitu: Ponovljeni zakon 33,12; Psalam 91; 27,1-5; 34,7.19; 50,15; Iza-ija 43,2; Marko 16,18; Luka 10,19

* O neprijateljima: Psalam 21,11; 118,6; 138,7; Izreke 16,7; 20,22; Izaija 41,11; Jeremija 20,11

* O kleveti: Job 5,21; Psalam 35; 31,20; 101,5; 120,2; Izaija 50,7; 54,17

* Za pravdu: Psalam 103,6; Izaija 42,1-4; Malahija 3,5; Luka 18,7; 2. Solu-njanima 1,6

* Za slobodu: Psalam 107,10-16; 146,7; Izaija 51,14; 61,1; Ivan 8,31-36; Ri-mljanima 6; 2. Korinćanima 3,17

* Za mir: Psalam 4,8; 119,165; Izaija 26,3; 32,17; Matej 11,28-30; Ivan 14,27; 16,33; Filipljanima 4,7


165

* Za radost: Psalam 16,11; 30,5; 64,10; 126,6; Izaija 30,29; 55,12; Ivan 15,11; 16,22; 17,13

* Za mudrost: Psalam 111,10; 119,98; 130; Izreke 2,3-11; Jeremija 33,3; 1. Korinćanima 1,30; Efežanima 1,17; Jakov 1,5

* Kao vodič: Psalam 23; 25,8-12; 32,8; Izreke 3,5; Izaija 30,21; Ivan 7,17; 8,12; 1. Ivanova 2,27

* Za uspjeh: Ponovljeni zakon 28,13; 30,9; Jošua 1,7-9; Psalam 1,3; 37,4-6; Izreke 3,1-10; Izaija 58; 48,15

* Za oporavak od padova i grešaka: Psalam 37,23; 116,6-9; 145,14; Izreke 24,16

* Da iz zla proistekne dobro: Postanak 50,20; Rimljanima 8,28; 2. Korinćanima 4,16; 12,9; 13,8

* Da Bog bude s nama: Ponovljeni zakon 31,6.8; Psalam 139,7-10; Izaija 41,10; Matej 28,20; Ivan 14,18,23

* Za Duha Svetoga: Joel 2,28; Matej 3,11; Luka 11,13; Ivan 14,16; 15,26; 16,7-14

* Za svjedočenje: Izlazak 4,12; Psalam 40,3; Izaija 50,4; Jeremija 5,14; Luka 12,11; 21,12-15; Djela 1,8

* Za one koji zadobivaju duše: Psalam 51,13; 126,6; Daniel 12,3; Matej 4,19; 10,32; 1. Timo-teju 4,16; Jakov 5,19.20

* Za uspješno posredovanje: Job 42,8; Jeremija 5,1; Joel 2,17-19; Rimljanima 8,26; 1. Iva-nova 5,16

* Za obitelj: Ponovljeni zakon 26,11; Psalam 89,30.34; 112,1-3; 115,14; 128; Izreke 14,26; 20,7; 22,6; 29,17; Izaija 49,18.25; 54,13, Jeremija 31,16; Malahija 4,6; Djela 16,31; Rimljanima 15,5


166

* Za one koji ponovno padnu u stare grijehe: Izaija 44,22; Jeremija 3,12.22; Ezekiel 18,21; Hošea 6,1; 14,4; Joel 2,12-14.25

* Za udovice, rastavljene, siročad: Psalam 27,10; 68,5; 149,9; Izaija 54,4-8; Marko 10,29

* Za spas djece: Ponovljeni zakon 1,39; Psalam 102,28; 103,17; 112,2; Izaija 44,3-5; 49,25; 54,13; 59,21; 61,7-9; 65,23; Jeremija 31,15-17




Documents

STRAST ZA MOLITVOM - adventisti.hr · Strast za molitvom prelom.indd 10 3/12/2014 8:16:28 AM. 11 Isus je nekako pronalazio vrijeme za molitvu pa bi radi toga ostajao budan cijele