Svi eseji

Igor KrnjetaERiHP19ST.: 6.3.2015.

Problematika historijske poredbe

Historijsku poredbu, odnosno metodu uspoređivanja možemo definirati kao

istraživanje sličnosti i razlika u povijesnim fenomenima. Poput drugih metoda koje se koriste

u sustavnim povijesnim istraživanjima, tako i sama poredba ima svoje prednosti u kojima se

pokazuje superiornijom na nekim područjima, no svakako se ne smije zanemariti da ima i

izvjesne nedostatke. O već navedenim „adutima“ i manjkavostima, kao i o teoriji i različitim

primjenama historijske poredbe bi se svakako dalo detaljnije diskutirati, no ovaj esej će se

bazirati na osobnim razmatranjima o temi te članku „Historijska poredba: metode, zadaci i

problemi“ njemačkog povjesničara Hainza Gerharda Haupta koji je poslužio kao izvrstan

uvod u tu tematiku. Tako će u ovom eseju biti riječi o mogućim primjenama i ograničenjima

historijske poredbe, kao i o različitim perspektivama u pristupu njene upotrebe.

Najlogičnija upotreba historijske poredbe bi svakako bila u proučavanjima i

istraživanjima koja se bave povijesnom demografijom ili općenitije društvenom poviješću.

Tako preko nje možemo ustvrditi koliko je neko društvo u globalu uznapredovalo te

ponavljaju li se neki fenomeni ili odnosi, a svakako može pomoći i u praćenju određenih

procesa kroz kraći ili dulji vremenski period. Ovdje su svakako nužni statistički podaci

kojima se bavi kvantitativna poredba, bez koje bi taj tip istraživanja bio besmislen. Vrijedno

je naglasiti da je poredba samo jedna od mnogobrojnih metoda za kojima će istraživači

posegnuti kako bi dobili što cjelokupniju sliku nekih povijesnih procesa ili pak određenih

zbivanja sagledanu iz više perspektiva. Tu je važno i napomenuti da historijska poredba nije

nabrajanje pukih cifri ili izlistavanje sličnosti i razlika između dva subjekta proučavanja, već

govorimo o složenijoj disciplini. Još jedna od velikih prednosti uključivanja poredbe u

povijesna istraživanja je obveza uključivanja novih segmenata i „varijabli“ čak i ukoliko je

prisutna vremenska ili prostorna ograničenost. To nam pomaže u uviđanju nekih fenomena na

većoj skali te samim uzimanjem u obzir nekog novog subjekta u istraživanju i proučavanjem

njihova međuodnosa možemo pratiti npr. neke procese kroz dulji vremenski tok te na taj način

možda i produbiti temu istraživanja ili pak otvoriti neko novo pitanje ili pretpostavku.

Nadalje, u zadnje vrijeme se počinju prepoznavati sličnosti između povijesne znanosti i

poredbe poput rekonstruktivne tendencije prisutne u obje discipline. Spojem obje discipline

nastaje nešto što bismo mogli nazvati poredbenom historijom koja određuje koje bi jedinice

uopće bile pogodne za poredbu jer postoji mnogo različitih faktora koji bi na tu odluku mogli

utjecati. Ona se također se bavi i određivanjem elemenata usporedivih sa subjektom

istraživanja.

Iako bi se svakako dalo još raspravljati o samim prednostima u upotrebi historijske

poredbe, nipošto se ne bi smjela zanemariti niti „druga strana medalje“, a to su njezini

nedostaci zbog kojih ju povijesna znanost i danas gleda sa izvjesnom dozom skepse i

sumnjičavosti, no kao što je već spomenuto taj stav se u zadnje vrijeme mijenja te poredba

postaje sve učestalija metoda u povijesnim istraživanjima. Problemi poredbe s većom

količinom specifičnih poredbenih slučajeva pridonose njenoj nepopularnosti u

povjesničarskim krugovima. Naime, u takvim situacijama dolazi do ogromnog otežavanja u

direktnom radu s izvorima, a najgora posljedica u tome je pretjerano oslanjanje na literaturu.

Veliki problem dolazi i u procesu izoliranja subjekata poredbe zato što njihovo

osposobljavanje za poredbu zahtjeva izvlačenje iz konteksta. Taj problem se posebno očituje

kada raspolažemo sa mnogo poredbenih slučajeva. Neke probleme u radu i istraživanjima ne

mora nužno predstavljati sama metoda, već i povjesničar koji se njome služi. Većina

povjesničara se služi historijskom poredbom isključivo za političku ili društvenu povijest,

međutim metoda poredbe bi mogla biti iskorištena i za proučavanje kratkotrajnih, odnosno

dugotrajnih procesa u kulturnom smislu poput proučavanja toka širenja pismenosti nekog

naroda ili širenja nekog određenog kulta na nekom prostoru. Međutim, čini se da se neki

povjesničari previše zanesu u korištenju poredbe u interpretaciji nekih procesa ili događaja da

počnu zalaziti u domenu alternativne povijesti i „Što ako…?“ povijesne scenarije. Najveći

problem svakako dolazi kada povjesničar u poredbu uvodi više kulturnih obrazaca te ih mora

usporediti, a posebno težak slučaj je kada uspoređuje svoj narod sa nekim drugim. U takvim

slučajevima u istraživanje mogu „zalutati“ različite ustaljene predrasude o nekom narodu, kao

i neke nedokazane ili pak namještene činjenice koje mogu biti čak i nacionalistički

orijentirane. Nadalje, neki povjesničari u istraživanjima nisu dosljedni te neka objašnjenja ili

činjenice šire bilo iz rigidnog zastupanja nekog stava ili možda čak i vlastite nesposobnosti,

odnosno neupućenosti.

Naposljetku možemo zaključiti da sa svim svojim prednostima i manama, od kojih i

jedne i druge mogu ovisiti o (ne)sposobnosti samog istraživača, historijska poredba je

svakako korisna metoda u istraživanju ljudske prošlosti koja se ne svodi samo na suhoparno

nizanje poredbenih subjekata i elemenata, već je ipak daleko kompleksnija disciplina koja u

kombinaciji sa drugim načinima istraživanja povijesti može donijeti iznimno plodonosne

rezultate u razumijevanju i raščišćavanju nekih trenutnih povijesnih nepoznanica, a to je nešto

što svakako treba poticati.

Bibliografija:

Haupt, Heinz Gerhard, Jürgen Kocka. „Historijska poredba: metode, zadaci i problemi“. U Uvod u komparativnu historiju, ur. Drago Roksandić, 147–176. Zagreb: Golden marketing–Tehnička knjiga, Zagreb 2004.


Fenomen nacionalizma u 19. stoljeću

Iako prve pojave nacionalizma možemo datirati i ranije u nekim dijelovima svijeta, on svoj

vrhunac u Europi dostiže u 19. stoljeću. Točnije između 1830. pa do ključne godine svih

europskih nacionalnih revolucija 1848. Važno je za napomenuti i da pod utjecajem europskih

nacionalnih pokreta, organizacije takve vrste nastaju posvuda po svijetu, no o njima u ovom

eseju neće biti riječi zato što narodne revolucije poput onih u Brazilu ili Egiptu koje ako i

imaju ikakav utjecaj na naše krajeve, on bi sam po sebi bio zanemariv i ne odviše relevantan

za područje Balkana. Ovaj esej baziran na 13. svesku Cravettove Povijesti i Hobsbawmovim

Dobom revolucije će se baviti tematikom i teorijom europskih devetnaestostoljetnih

nacionalnih pokreta, faktorima koji su utjecali na njihovo nastajanje, njihovim samim

razvojem i naposljetku efektom koji su imali i na onodobnu kao i na modernu Europu.

Svakom većem i značajnijem društvenom previranju ili preokretu su potrebne dvije

ključne komponente: stanje nezadovoljstva i izvjesna ideja vodilja (na primjeru obrađivanog

fenomena ideja pojačanog nacionalnog identiteta). U slučaju jačanja pokreta nacionalizma u

30-im godinama 19. stoljeća, nezadovoljstvu je povod bila ekonomska kriza1 za koju možemo

pretpostaviti da su joj uzrok bili konstantni ratovi u Europi od 1792. do 1815. Nadalje,

pojačane uzroke nezadovoljstva možemo tražiti i u državnim tvorevinama u kojima živi više

naroda. U takvim državama najčešće će neki od tih naroda ili pak vjerskih skupina biti

diskriminirani što će biti okidač za razvijanje nacionalizma. Takvi primjeri su njemačke

državice na prostoru nekadašnjeg Svetog Rimskog Carstva i tada već uvelike oslabjelo

Osmansko Carstvo. U slučaju prvog primjera u igri će biti i želja za ponovnim ujedinjenjem

koja će se naposljetku i obistiniti 1871. Sami zameci te ideje nastaju već nakon Augsburškog

mira iz 1555. godine i odredbe Cuius regio, eius religio, a svoju potvrdu dobivaju i nakon

potpisivanja Westfalskog mira 1648. godine kada se opravdano može postaviti pitanje o

opstojnosti samoga Carstva. Nama prostorno najbliži primjeri su protuturski pokreti u Grčkoj

i Srbiji koji nastaju djelomično zbog povećanih poreza koje Carstvo nameće zbog vjerske

različitosti, a dijelom zbog uviđanja da se i drugdje u Europi dešavaju slični pokreti.2

1 Enrico Cravetto, Povijest sv.13. Ur. Ivo Goldstein. (Zagreb: Europapress holding, 2007.), 550.

2 Eric J. Hobsbawm. Doba revolucije. Evropa 1789–1848. (Zagreb: Školska knjiga–Stvarnost, 1987.), 129, 130.

Sama riječ nacija svoje korijene vuče iz latinske riječi natus što znači „rođen“. Ona u

19. stoljeću označava određeni tip političke zajednice koja je zasnovana na povijesnim,

jezičnim ili pak običajnim tradicijama.3 Koncept nacionalnosti je već onda bio iznimno

kontroverzan jer je to koncept koji je iznimno podložan subjektivnosti, a kontroverznost

nacionalnosti neki autori tumače zbog naravi samog spoja između naroda i države.4

Definiranjem i promišljanjem biti nacije uglavnom su se bavili njemački teoretičari iz 19.

stoljeća. Možemo pretpostaviti da su se time oni najviše bavili upravo iz gorespomenutih

razloga o ponovnom ujedinjenju jer su bili iznimno posvećeni provedbi tog cilja. Najpoznatiji

teoretičari su Herder, Fichte, Gellner i Mosse. Svaki od njih je imao specifičan pristup

definiranju nacije. Herder, koji je djelovao već u drugoj polovici 18. stoljeća i bio preteča

drugim teoretičarima, je tvrdio da su nacije različiti entiteti zbog krvi, jezika i teritorija te je

radio na promoviranju ideje „čistokrvnosti“ koja je evidentno kasnije imala utjecaj na

nacistički pokret. Fichte je pak smatrao da je jedini objektivni kriterij u definiranju nacije

isključivo jezik, dok je Gellner pak teoretizirao da je nacija isključivo proizvod vladajućih

slojeva. Jedan od talijanskih teoretičara sa romantičnijim pristupom, Mazzini, je tvrdio da je

nacija skup načela, vjerovanja i težnji zajedničkom cilju i da bi građani to trebali prihvaćati

kao osnovu bratstva.5 U to doba se izuzev jezične i etničke pripadnosti javlja i treća

komponenta, a to je politička pripadnost i uz nju vezujemo Mosseova promišljanja o

nacionalizaciji masa. Naime, čini se da je prije toga postojalo nešto što možemo nazvati

„nesvjesnom nacionalnošću“, odnosno smatranje da nacije postoje, ali da njeni tvoritelji toga

nisu svjesni. Prije nacionalističkih pokreta i nacionalnih revolucija nacije se uglavnom

smatralo konglomeratima naroda koji su međusobno bili prepoznatljivi po kulturi ili sličnosti

u jeziku, a teritorijalno su bili podijeljeni u gradove ili pak preteče modernih država.6 Iz tih

svih teoretiziranja nastaju osnove suvremenih nacija: ekonomske osnove koje su u Europi

bazirane na industrijskoj revoluciji, zatim političke, čiji začeci se bilježe sa počecima

birokracije i naposljetku one koje nastaju kao posljedice Francuske revolucije poput ukidanja

jezika i običaja.7


4 Ibid, 550.

5 Ibid, 550.

6 Ibid, 553.

7 Ibid, 551.

„Stoljeće nacionalnosti“ je poetičniji naziv za 19. stoljeće i ono dobiva ovako

znakovito ime zbog niza preporoda koji tada nastaju.8 Ono što je potrebno ukratko analizirati

jest sama riječ „preporod“. Može se primijetiti da u tome trenutku nitko nije za te pokrete

koristio riječi poput reforme, već je isključivo bilo riječi o „preporađanju“. Drugim riječima,

želio se postići efekt da se sa svime počne iznova i da nastupe nove, a ne izmijenjene

vrijednosti. Te nove vrijednosti su jasno bile nacionalne. Glavne „niti vodilje“ revolucija su

bile različite parole koje su u nekim slučajevima znale biti sadržane u umjetničkim djelima

(npr. Verdijeve skladbe). Po završetku bilo kakve revolucije, finalni cilj je bio stvoriti same

građane.9 Pobuna koja se dešava u Francuskoj 1830. godine je vratila francusku moć i to je

bilo plodno tlo za cvjetanje nacionalizma. Upravo taj događaj je pokrenuo val nacionalizma

po ondašnjoj Europi i to je pomoglo Ottu von Bismarcku da zaključi da se moćne nacionalne

države tvore „kaljenjem u željezu i krvi“ kroz građanske ratove10 što se može povezati sa

darvinizmom i teorijom prirodne selekcije. Sve manje revolucije koje su trajale 1830-ih su

zapravo „pripremale teren“ za vrhunac koji će se desiti 1848. sa tzv. „proljećem naroda“.

Nakon 1830. tzv. „opći revolucionarni pokret“ se dijeli i nastaju samosvjesni revolucionarni

pokreti nacionalnog usmjerenja i oni su fenomen za sebe. Svaki od tih pokreta, kakav god da

je današnji dojam o njihovoj masovnosti, u svoje doba je imao daleko veću simboličnu

vrijednost nego stvarnu moć.11 Glavni sudionici tih pokreta su bili manji zemljoposjednici,

plemići i intelektualci, dok centrima postaju škole i sveučilišta.12 Ovdje možemo uvidjeti

odmak od ljudi koji su sudjelovali u Francuskoj revoluciji gdje je većina sudionika bila

siromašna i nepismena. Nacionalni jezici su počeli ulaziti u širu primjenu tek kada stupanj

obrazovanja stanovništva u nekoj regiji ili zemlji dođe na određen nivo, a ključni trenutak

dolazi sa objavljivanjem prvih novina ili knjiga na nacionalnom jeziku. Upravo to se događalo

1830-ih u Europi.13 Za šire mase je pak glavni kriterij nacionalnosti bila i ostala religija tako

da ne možemo ekvalizirati nacionalizam u potpunosti sa obrazovanima.14

8 Ibid, 553.

9 Ibid, 553.

10 Ibid, 549.

11 Ibid, 122.

12 Ibid, 123, 124.

13 Ibid, 125.

14 Ibid, 126.

Zaključno možemo ustvrditi da su nacionalne revolucije i nacionalni pokreti koji

nastaju i traju od 1830. do 1848. bili presudni u formiranju ne samo modernog doživljavanja

nacionalnosti, već su i doprinjeli stvaranju modernih država. Oni sami nastaju u pravome

trenutku kada utjecaj feudalizma i moć plemstva već vidljivo kopne te kada sudionici tih

događaja postaju svjesni da je upravo tada bilo vrijeme za stvaranje noviteta.

Bibliografija:

1. Cravetto, Enrico. Povijest sv. 13. Ur. Ivo Goldstein. Zagreb: Europapress holding,

2007.

2. Hobsbawm, Eric J. Doba revolucije. Evropa 1789–1848. Zagreb: Školska knjiga–Stvarnost, 1987.


Darwinova „doktrina“ u kontekstu znanstvene revolucije 19. stoljeća i njezin utjecaj na modernu znanost

Charles Darwin (1809. – 1892.) jedan je od najutjecajnijih znanstvenika i

prirodoslovaca svih vremena koji je rafiniranjem i „usavršavanjem“ teorije evolucije udario

temelje ne samo modernom poimanju podrijetla života na zemlji, već razvio i teoriju koja

danas nadilazi znanstvenu pretpostavku i poprima gotovo dogmatski karakter. Priča o tome

kako je došao do toga otkrića na putovanju oko svijeta brodom Beagle te uočavanjem razlika

u kljunovima različitih vrsta galapagoških zeba je danas iznimno poznata i služi kao polazišni

primjer za dokazivanje tzv. darvinističke teorije.15

Njegove inovacije u polju prirodnih znanosti bile su i ostale jednom od

najdiskutiranijih tema na području prirodnih znanosti te kontroverznost darvinističke

„doktrine“ i dalje ostaje aktualnom. Uzevši u obzir da je Darwin bio jedna od ključnih ličnosti

znanstvene revolucije koja svoj vrhunac doživljava sredinom 19. stoljeća i u njegovoj drugoj

polovici, valjalo bi ustvrditi koje su karakteristike dotičnog proboja u znanosti, kako su

Darwinove epohalne ideje povezane s njom i naposljetku zaključiti sa procjenom utjecaja

njegovih otkrića na modernu znanost. Ovaj esej će se baviti upravo tom tematikom i baziran

je na Povijesti Europe Johna Morrisa Robertsa, 14. svesku Cravettove Povijesti i

popularnoznanstvenom naslovu Billa Brysona Kratka povijest gotovo svega.

Današnje prirodne znanosti korijene vuku iz 16. i 17. stoljeća kada se u Europi

radikalno mijenja odnos spram prirode. Prve inovacije unose ličnosti poput Isaaca Newtona i

pokreti poput alkemičarskog ili kasnije prosvjetiteljskog koji počinju drugačije sagledavati

svijet oko sebe. Postupno se zamjenjuju zaključci koji su bazirani isključivo na promatranju i

uočavanju s uvođenjem pokusa kao temeljnom odrednicom prirodoznanstvenog istraživanja.16

Ono što se danas smatra znanstvenom revolucijom počinje krajem 18. stoljeća kada prvi puta

možemo govoriti o formiranju znanstvene kulture i u toj ranoj fazi se svakako ističe rad

Antoinea Lavoisiera.17 Nije slučajno da se ona razvija upravo tada. Vrijeme poslije Francuske

revolucije je period kada značaj religije opada dok raste važnost znanosti i promišljanja

svijeta oko sebe na drugačiji način. Jedna od tekovina revolucije je polaganje na kult Razuma

i emuliranje te ideje u svojim istraživanjima. Znanstvena kultura se također razvija kao odraz

uspjeha u znanosti. To je razdoblje značajnih pronalazaka novih, bržih i raznovrsnijih

postupaka, prirodnih zakonitosti i fenomena.18 Shodno tome, počinje se sve više poštivati

znanstvenike zbog čega raste njihovo samopouzdanje i želja za novim doprinosima. S

vremenom dolazi do potrebe za strožim metodama proučavanja prirode koje će biti bazirane

15 Enrico Cravetto, Povijest sv.14. Ur. Ivo Goldstein. (Zagreb: Europapress holding, 2007.), 455, 456.

16 J. M. Roberts, Povijest Europe. (Zagreb: AGM, 2002.), 392.

17 Ibid, 392.

18 Ibid, 392.

na iskustvu, odnosno pokusima, te do potpunog odbacivanja apstraktnog nagađanja koje se

niti danas ne smatra znanstvenom metodom. Ključan pomak odvija se u 30-im i 40-im

godinama 19. stoljeća kada se naziv „prirodna filozofija“ napokon zamjenjuje sa uvođenjem

termina „znanost“.19 Može se zaključiti da su se prvi ozbiljniji znanstvenici željeli riješiti

tereta prošlih vremena i uvesti novine i dati svom zanimanju i struci ozbiljniji ton. Svakako je

potrebno spomenuti kakav utjecaj je ova revolucija imala na znanstvene laike. Već onda

znanost poprima dogmatski karakter što je svakako povezivo sa današnjim vremenom. Neki

autori tu pojavu u kojoj znanost smjenjuje religiju nazivaju „scijentizmom“.20 Jedno od

tumačenja je to da je onodobni europski čovjek smijenio religiju znanošću jer je vjerovao da

sa tim znanjem može upravljati prirodom.21 Podlogu u tom objašnjenju možemo tražiti u

činjenici da se tada prilično istražuje i shvaća kako funkcioniraju onodobni kurioziteti poput

električne struje ili da se „zauzdavaju“ potencijalno ubojiti prirodni fenomeni poput topline

preko termofizike ili potresa preko geologije. Uz već spomenutu geologiju, tada se razvija i

anatomija, vjerojatno zato što su ljudi ili željeli donirati svoja tijela znanosti ili zato što Crkva

više nije imala „monopol“ na ekshumaciju. Fizika tada doživljava svoj revolucionarni

vrhunac, dok je pak kemija rascjepkana između više zasebnih disciplina. Tada također nastaje

i preteča moderne genetike, dok u biologiji svako značajno otkriće poput Darwinova,

Listerova ili Pasteurova ima nemjerljive društvene posljedice.22

Jedno od ključnih i kapitalnih djela čitave znanstvene revolucije je svakako Darwinov

Origin of species objavljen 1859. koji nastaje iz ranijeg referata na kojemu je Darwin radio sa

Alfredom Wallaceom te je sama temeljna ideja referata detaljnije razrađena u Origin of

species.23 Djelo je bazirano na opažanju te se kroz njega provlači temeljna misao da se

dugotrajan proces evolucije provodi preko prirodne selekcije. Važno je napomenuti da

Darwin nije smislio termin evolucije niti mu je taj koncept prvome pao na pamet, ali je njegov

značaj u tome što je utvrdio način kako se fizička evolucija događa.24 Njegovo drugo djelo

koje je izazvalo više kontroverzi je Descent of man iz 1871. u kojemu je dokazao da su ideje

19 Ibid, 392.

20 Ibid, 393.

21 Ibid, 396.

22 Ibid, 394, 396.

23 Ibid, 394.

24 Ibid, 394.

iznesene u Origin of species itekako primjenjive i na čovjeka.25 Na Darwina su ponajviše

utjecali eseji demografskog teoretičara Roberta Malthusa, zatim Lamarckove ideje o evoluciji

koje preuzima i razrađuje i naposljetku selekcija koju su botaničari vršili nad biljkama kako bi

dobili željena obilježja poput raznobojnosti cvjetova.26 Darwin je na temelju svega toga došao

do zaključka da se svi organizmi međusobno natječu za resurse i oni koji imaju prirođenu

prednost će prosperirati i to prenijeti na svoje potomstvo i time poraditi na „poboljšavanju“

svoje vrste.27 U prirodi će teškoće poput gladi iznjedriti te „obdarenije“ jedinke koje su

obvezno morale biti u konfliktu sa drugim vrstama ili pak pripadnicima svoje vrste kako bi

preživjele i na kraju se prilagodile novonastaloj situaciji. Na temelju toga je postavio teoriju o

evoluciji i nazvao taj proces konflikta i prilagodbe prirodnim odabirom koji je rezultat

povećanja brojnosti organskih bića na Zemlji.28 Potvrdu Darwinovom radu donio je, iako

nesvjesno i odvojeno od Darwina, češki redovnik Mendel koji je baveći se eksperimentima sa

raznobojnošću određenih cvjetova uspio staviti u praksu Darwinovu teoriju o zajedničkom

pretku i objasniti taj mehanizam.29

Već je bio spomenut učinak koji je znanost imala na ondašnje ljude, a također je bila

spomenuta i činjenica da su upravo biološka otkrića imala najdalekosežnije društvene

posljedice. U Darwinovom slučaju, njegova „doktrina“ je uspjela šokirati i ostati

provokativnom i aktualnom čak i danas. Nedugo nakon objavljivanja Origin of species

engleski filozof Herbert Spencer je skovao termin „survival of the fittest“ ili „preživljavanje

najjačih“ koje je bilo korišteno u razne svrhe, čak i u opravdavanje rasizma i bjelačke

supremacije.30 Spencer je smatrao da iz kaosa eventualno mora nastati red i pojašnjenje tog

procesa našao je u teoriji evolucije.31 Nastala je i teorija „socijalnog darvinizma“ u kojoj se

Darwinove ideje primjenjuju na društveni život.32 Osim efekta na društvo, teorija evolucije je

imala i enorman efekt na samu Crkvu. Ovo otkriće u kontekstu znanstvene revolucije je

25 Ibid, 395.


27 Bill Bryson, Kratka povijest gotovo svega. (Zagreb: Makronova, 2004.), 340.

28 Enrico Cravetto, Povijest sv.14. Ur. Ivo Goldstein. (Zagreb: Europapress holding, 2007), 460, 461.


30 Ibid, 341.

31 Enrico Cravetto, Povijest sv.14. Ur. Ivo Goldstein. (Zagreb: Europapress holding, 2007), 455, 456.

32 Ibid, 460.

možda i bilo najveći udar na religiju jer joj je oduzelo primat u prikazivanju ljudskih bića kao

Božje kreacije. I sam Darwin je bio svjestan revolucionarnog karaktera i učinka svoje ideje te

je samog sebe nazivao „đavoljim kapelanom“.33

Teorija evolucije je konačno postala općeprihvaćenom tek 30-ih i 40-ih godina 20.

stoljeća, no to nije bila isključivo Darwinova ideja, već je to kombinacija Darwinovih i

Mendelovih otkrića sa još nekoliko teorija i to se naziva „modernom sintezom“.34 Interesantno

je da i danas neki pobornici znanosti poput britanskog znanstvenika Richarda Dawkinsa

teoriju evolucije shvaćaju bezrezervno i gotovo dogmatski te su česte polemike i diskusije

između pobornika darvinizma i pobornika kreacionizma. Međutim, valja uzeti u obzir da je

teorija evolucije naposljetku samo znanstvena teorija uzeta kao polazišna točka najbliža istini

koja ima u sebi izvjesne pogreške i nelogičnosti, no ona je ipak trenutno najvjerojatnije

objašnjenje podrijetla života na Zemlji.

Zaključno možemo ustvrditi da je Darwinova teorija evolucije svakako našla svoje

mjesto u znanstvenoj revoluciji 19. stoljeća i dala ključan, ako ne i njen najvažniji doprinos te

je bila još jedan korak u čovjekovu pokušaju spoznaje jednog od elementarnih pitanja kojima

je čovjeku izvorno odgovor davala religija, a to jest odakle dolazi i kako je nastao.

Bibliografija:

1. Bryson, Bill. Kratka povijest gotovo svega. Zagreb: Makronova, 2004.


2007.

3. Roberts, John Morris. Povijest Europe. Zagreb: AGM, 2002.


34 Ibid, 350.


Usporedba Hobsbawmova i Robertsova tumačenja industrijskog društva u Velikoj Britaniji

Svaki će povjesničar temi istraživanja pristupiti na unikatan način te je gotovo

nemoguće da će se njegovi stavovi ili iznesene ideje u potpunosti poklopiti sa onima drugog

povjesničara koji se bavi istom temom. Faktori koji utječu na takvo variranje u pristupima

mogu biti politička ili pak pristranost neke druge vrste kao i interes za nekim specifičnim

segmentom unutar teme istraživanja. Tako će netko kome je zanimljiviji ekonomski aspekt

industrijske revolucije u svome radu se više obazirati na teme te vrste od onoga koga više

zanima povijest svakodnevice toga doba. Temeljitost u obradi teme je također važna stavka i

jedan od razloga njenog variranja ovisi o tome je li naslov monografija ili sinteza.

Tema ovoga eseja će biti analiza kako su dva povjesničara: John Roberts u Povijesti

Europe i Eric Hobsbawm u Dobu revolucije pristupili, analizirali i zasebno tumačili fenomen

društva koje nastaje kao posljedica industrijske revolucije.

Već je bila spomenuta razlika u obradi neke teme u monografiji ili sintezi i ta

problematika je prisutna među ova dva djela. Robertsova Povijest Europe je sustavna sinteza

koja prati europsku prošlost još od prvih civilizacija na europskom tlu te jednostavno nije u

mogućnosti posvetiti previše mjesta tom fenomenu nauštrb drugih koji su važniji, dok se

Hobsbawm toga dotiče, i to daleko detaljnije. Valja naglasiti da njegovo djelo nije

monografija koja se bavi isključivo industrijskom revolucijom te da samim time se ni on ne

može u većoj mjeri posvetiti toj tematici, već objašnjava taj fenomen u sklopu obrađivanja

tzv. „doba revolucija“. Roberts taj proces sagledava makrohistorijski i gotovo usputno,

navodeći više - manje tipične i predvidljive uzroke i neposredne efekte revolucije35, dok se je

Hobsbawm „pozabavio“ sa sagledavanjem stvari iz više uglova. On se bavio proučavanjem

rasta odnosno pada nekih privreda ili tvorničkih rezultata u Velikoj Britaniji te između

ostaloga proučio i odnos ondašnjih ljudi spram procesa industrijske revolucije u kojemu su

sami sudjelovali te se bavio razlozima njihova nezadovoljstva, njihovih motivacija, zašto se

sele u grad itd.36 Za razliku od Robertsova kratkog odlomka u kojemu je suhoparno i

nepristrano pristupio fenomenu industrijskog društva, Hobsbawm je kroz razradu

problematike blago iskazao svoje marksističke stavove, što je možda najbolje vidljivo u

detaljnom opisu radništva, njihovih navika i neprilika koje su ih snašle za vrijeme industrijske

revolucije. Kao jednu od potvrda njegovog sagledavanja tog fenomena kroz marksističku

prizmu možemo uzeti njegovo mišljenje da su za vrijeme industrijske revolucije bogati iz

socijalnog straha priječili obrazovanje siromašnih.37 Primjetna razlika je svakako i u stilu

pisanja koja je također indikator za (ne)pristranost oba autora. Dok je Roberts skloniji

stručnom izražavanju i kritički je nastrojen, što je odlika svakog autora bilo koje sinteze,

Hobsbawm ima više straničnog prostora „raspojasati“ svoj vokabular i na taj način iskazati

svoje stavove o kojima je već bilo riječi.

35 J. M. Roberts, Povijest Europe. (Zagreb: AGM, 2002.), 376, 377.

36 Eric J. Hobsbawm. Doba revolucije. Evropa 1789–1848. (Zagreb: Školska knjiga–Stvarnost, 1987.), 42 – 61.

37 Ibid, 44.

Što se sadržaja tiče, oba autora se zadržavaju prvenstveno na Velikoj Britaniji te ističu

njezino izvorno prednjačenje u industrijalizaciji i obojica se slažu u trajanju industrijalizacije

od druge polovice 18. stoljeća do sredine 19. stoljeća, a njihove ideje se podudaraju i u

činjenici da je pojačana industrijalizacija dovela do rasta gradova jer su ljudi migrirali iz sela

u urbane sredine.38 39 Međutim, daleko je više detalja u kojima se ne podudaraju, i to nisu

puke cifre ili činjenice u kojima se autori ne slažu, već svaki obrađuje tematiku na svoj način.

Kao što je već naznačeno, Roberts sažeto prikazuje razvoj industrijskih društava u širem,

makrohistorijskom, spektru, uzima u obzir međunarodne odnose, preduvjetima se bavi

suhoparno itd., dok Hobsbawm detaljnije analizira svaku pojavnost; od postotaka pada

manufaktura do međuodnosa industrijalizacije sa poljoprivredom40, te čak povezuje ludističke

reakcije radnika i sirotinje sa nadolazećim socijalnim revolucijama, posebice sa onom koja se

odvila 1848.41

Naposljetku možemo ustvrditi da su oba autora pristupila problemu i obradila temu,

svaki na način koji je bio potreban kako bi potpao u kontekst samoga djela i pružio više ili

manje iscrpnu analizu fenomena razvitka industrijskog društva. Također je očigledno,

neovisno o političkom rakursu, da je za detaljnije pojašnjenje funkcioniranja bilo kojeg, a

posebice socijalnog aspekta industrijske revolucije, te uvid u povijest industrijske revolucije

„odozdo“, odnosno iz gledišta prosječnog radnika svakako praktičniji Hobsbawmom naslov,

dok je Robertsov koncipiran više udžbenički, odnosno sintetski sa pregledom najvažnijih

karakteristika tog procesa.

Bibliografija:

38 J. M. Roberts, Povijest Europe. (Zagreb: AGM, 2002.), 376.

39 Eric J. Hobsbawm. Doba revolucije. Evropa 1789–1848. (Zagreb: Školska knjiga–Stvarnost, 1987.), 43, 50.

40 Ibid, 49, 57.

41 Ibid, 50, 51.

1. Hobsbawm, Eric J. Doba revolucije. Evropa 1789–1848. Zagreb: Školska knjiga–Stvarnost, 1987.

2. Roberts, John Morris. Povijest Europe. Zagreb: AGM, 2002.


Pitanje nacionalne samoidentifikacije magnatskog plemstva u Habsburškoj Monarhiji

O razvoju nacionalizma, posebice one varijante koja je najbliža modernom poimanju

tog fenomena, možemo govoriti tek sa 19. stoljećem. Dotada je nosioc nacionalnih vrijednosti

bio kraljevski legitimitet nad nekim područjem, o čemu nam svjedoče nazivi zemalja koji su

ustaljeni još od srednjeg vijeka, poput složenice „područja krune sv. Stjepana“. Drugim

nosiocima svakako možemo smatrati plemstvo, posebice ono koje je posjedovalo veću

političku moć te bilo aktivnije i utjecajnije na političku scenu neke države. To plemstvo

nazivamo magnatskim, odnosno velikašima. Takva je situacija vladala i u

devetnaestostoljetnoj Habsburškoj Monarhiji, koja je u to doba bila jednom od najznačajnijih

sila na europskoj pozornici. U to doba počinju stasati europski nacionalistički pokreti. Jedno

od pitanja koje možemo postaviti jest ono u koju nacionalnu kategoriju su dotični austrijski

velikaši sebe svrstavali. Također ćemo pokušati povezati to pitanje sa primjerom hrvatskih

magnata Nikole i Petra Zrinskog koji su u općoj kulturi glorificirani i prikazivani kao borci za

hrvatstvo. Oni su, iako prethode periodu koji je tema ovog eseja, važni za razumijevanje

nacionalnog samoidentificiranja hrvatskog plemstva u kontekstu Habsburške Monarhije u

„dugom 19. stoljeću“.

Prije nego se krenemo baviti samom temom eseja, moramo razjasniti kontekst u

kojemu je magnatsko plemstvo funkcioniralo. Taj kontekst je definiranje nacionalnog

samoizjašnjavanja među plemstvom u Habsburškoj Monarhiji. Iz moderne perspektive je

teško shvatiti da je onodobna Austrija bila smatrana carevinskom organizacijom, a ne

zemljom u modernom shvaćanju toga pojma. Drugim riječima, smatrati se Austrijancem

značilo je odreći se vlastite narodnosti. Tako su Austrijanci u onodobnom značenju bili

feudalni aristokrati, odnosno magnati.42 Oni utjelovljuju apstraktni „austrijanizam“ od doba

Tridesetogodišnjeg rata sve do doba vladavine Marije Terezije. Što se tiče magnata iz ne-

austrijskog dijela Monarhije poput čeških ili mađarskih, niti jedni niti drugi nisu imali

posebnih tradicija ili nekog izraženog osjećaja lokalne pripadnosti. U slučaju Čeha tome je

kumovala činjenica da su Habsburgovci za vrijeme Tridesetogodišnjeg rata stvorili

geografsko - politički koncept Češke, dok su Mađari svoj legitimitet bazirali na habsburškim

darovnicama koje su dobivali nakon oslobođenja tih prostora od Turaka.43 U potonjem slučaju

bi bilo naivno zaključiti da neke od tih darovnica nisu bile plagijati. Što se tiče samog

austrijskog plemstva, ono je bilo zatvorena sredina za bilo koga tko nije pripadao tom staležu,

što je značilo da među-staleške ženidbe nisu dolazile u obzir. Glavna distinkcija između njih i

ostalog, najčešće nižeg, provincijskog plemstva je ta da su oni poput dvora bili kozmopolitski

orijentirani, što su izražavali time da im je sporazumijevanje na njemačkom padalo u drugi

plan jer je međusobno komuniciranje uglavnom bilo na ondašnjim univerzalnim europskim

diplomatskim jezicima: talijanskom i francuskom.44 Ovu premisu možemo smatrati temeljnom

za daljnje razvijanje pitanja te će više riječi o tome biti kasnije. Kao i u svakoj državi koja je

temeljena na feudalnom ustroju tako su i u devetnaestostoljetnoj Habsburškoj Monarhiji

odnosi većinski počivali na međuigri aristokracije sa vladarom. Vladar je davao aristokratima

pravo na eksploataciju seljaštva, dok su aristokrati zauzvrat podržavali, odnosno činili samu

državu.45 Taj se poredak počinje narušavati i mijenjati izdizanjem njemačkog gornjeg srednjeg

42 A. J. P. Taylor, Habsburška Monarhija, 1809 – 1918 (Zagreb: Znanje, 1990.), 30.

43 Ibid, 30.

44 Ibid, 31, 34.

45 Ibid, 31.

staleža koji počinju činiti okosnicu Monarhije u 19. stoljeću. Taj novoformiran poredak

počinje nagrizati izdizanje nacionalizma zato što njemački gornji stalež počinje protestirati

protiv magnatskog utjecaja na sam Dvor te zahtijeva „liberalniju“, odnosno nacionalno

osvješteniju državu. Interesantno je i to da je onodobni naziv za nacionalizam bio

„liberalizam“. To možemo tumačiti tako da je ondašnji čovjek zaključio da želi stvoriti odmak

od feudalnog društvenog ustroja na taj način da je odlučio preuzeti pitanje vlastite nacionalne

opredjeljenosti u svoje ruke. Taylor navodi da veleposjednici, koji su većinom tuđinci, te koji

su u kontaktu sa običnim pučanstvom prvi preuzimaju nacionalistička stajališta i time počinju

nagrizati nacionalnu neopredjeljenost feudalne aristokracije koja ostaje do samog kraja

Monarhije njenom jezgrom.46 Tada dolazi do prvih sukoba, koji su tumačeni kao sukobi

između monarhijskog centralizma i provincija te simboliziraju borbu između njemačke

prevlasti i nacionalne raznolikosti. 47

Već je bilo spomenuto da je priroda carskog Dvora bila kozmopolitska što je logično

jer Dvor i svi okupljeni oko njega čine vezivno tkivo neke države dok jedan prosječan seljak

koji je najvjerojatnije nepismen neće razmišljati o politici i pitanju svoje državnosti već će biti

preokupiran svojom egzistencijom i uzdržavanjem svoje obitelji i kućanstva. Na temelju toga

možemo zaključiti da su dvorski magnati svoj nacionalni identitet prilagođavali državi iz dva

moguća razloga. Prvi razlog je klasna distinkcija. Jasno je da su se velikaši željeli izdići i

udaljiti od gorespomenutog prosječnog težaka ili gradskih srednjih staleža koji su bili nosioci

nacionalnih ideja te na taj način demonstrirati svoju vrijednost. Važno za napomenuti je to da

su takvi ljudi vladaru bili potrebni u njegovom užem krugu te da su oni uvelike doprinosili

razvoju same države. Drugi razlog je malo idealističnije prirode i možemo zaključiti da su

dotični velikaši u 19. stoljeću odbacivali svoja etnička podrijetla u svrhu nadilaženja takvih

„ovozemaljskih“ i priprostih prepreka kako bi bili diplomatski kompetentniji u zastupanju

svoje zemlje u inozemstvu, te su zbog toga uvježbavali prvenstveno francuski. Tim tvrdnjama

u prilog ide već navedena Taylorova tvrdnja sa početka eseja da je bivanje Austrijancem

značilo odbaciti narodnost.48

Svakako bi se trebalo baviti i temom naših magnata koji su najčešće bili vezani uz

ugarske. Ugarski plemići su bivanje Mađarima smatrali staleškim pojmom, odnosno da je

46 Ibid 31.

47 Ibid, 34, 35.

48 Ibid, 30.

Mađar bio zemljoposjednik oslobođen zemljišnog poreza koji je ujedno bio član županijskih

skupština te je sudjelovao na izborima za sabor.49 Za hrvatsko sitno plemstvo u 19. stoljeću

Taylor smatra da nije imalo nacionalnih obilježja, a sam nacionalizam promatra kao puku

obranu klasnih povlastica.50 U to doba nemamo magnata hrvatskog etniciteta te je većina

hrvatskih zemljoposjednika mađarsko, a time Taylor tumači činjenicu da je to razlog zbog

kojega naše plemstvo nije smjelo biti direktnom opozicijom Carevini. Drugi razlog je bio taj

što su naši plemići pokazali vjernost Monarhiji dugu nekoliko stoljeća u borbama protiv

Osmanskog Carstva.51 Zadnji utjecajniji magnati hrvatskog podrijetla su bili Nikola i Petar

Zrinski koji su iako hrvatskog etniciteta, sebe sagledavali kroz kontekst cjelokupne državne

tvorevine koju je „obuhvaćala“ kruna sv. Stjepana. Drugim riječima, sebe su politički

doživljavali kao Mađare tako da time mit o žrtvi koju su Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan

podnijeli za Hrvatsku pada u vodu. Naposljetku, oba Zrinska kao i Frankopan živjeli su u

doba prije poimanja nacionalnosti kakvom ju počinju sagledavati Ilirci, koji su najvjerojatnije

i plasirali taj mit koji se zadržao i do dana današnjeg u udžbenicima.

Zaključno možemo ustvrditi da su habsburški velikaši nesvjesno sudjelovali u procesu

stvaranja modernih nacionalnih država te da su u vremenu u kojemu su njihove privilegije

postupno jenjavale pokušavali očuvati feudalni ustroj. Njihova politika usmjerena na

nacionalno identificiranje je zanemarivala bilo koje nacionalne vrijednosti koje nisu bile u

skladu sa državnom organizacijom te su se tih principa i sami dosljedno držali.

Bibliografija:

Taylor, Allan John Percival. Habsburška Monarhija, 1809 – 1918. Zagreb: Znanje, 1990.

49 Ibid, 36.

50 Ibid, 36, 37.

51 Ibid, 37.


Pitanje uspješnosti vladavine Leopolda II. te opstojnosti jozefinističkih reformi

Vladari koji nasljeđuju utjecajne, kvalitetne i karizmatične prethodnike se gotovo

uvijek nalaze u neugodnoj poziciji u kojoj se moraju dokazati jednako ili više sposobnima.

Također su dužni ne samo nastaviti već usustavljene tekovine pozitivne za državu kojom

upravljaju, već i uvesti svoje, za koje će vrijeme i reakcija političkih tijela ili širih masa

pokazati jesu li bile ispravno donesene. Zanimljiva pojava su i vladari koji su predsjedali na

čelu svojih država kroz kraći vremenski period. Sama činjenica da su kratko vladali može

nametnuti pitanje kvalitete provođenja njihovih vladarskih ovlasti kao i dubioze jesu li se u

tako kratkom vremenu uopće uspjeli pozabaviti nekim važnim problemom. Leopold II., car

Svetog Rimskog Carstva, naslijedio je utjecajnog brata Josipa II. te je carevao svega dvije

godine. Tema ovoga eseja biti će dokučivanje razine uspješnosti njegove vladavine te koji je

bio njegov odnos spram reformi njegova prethodnika.

Leopold II. rođen je 1747. kao treći sin Marije Terezije i cara Franje I. te je pamćen

kao jedan od najsposobnijih prosvjećenih apsolutista. U mladosti su ga zajedno sa bratom

Josipom privukle prosvjetiteljske ideje na kojima će obojica kasnije bazirati vlastite načine

vladavine. U prvi kontakt sa vlašću dolazi kada mu otac prepušta Toskanu 1756. gdje obnaša

dužnost nadvojvode. Nakon Josipove smrti 1790. na prijestolje stupa Leopold te neke od

bratovih reformi ukida, dok neke nastavlja. O daljnjoj provedbi, odnosno aboliciji Josipovih

odluka će više riječi biti kasnije. U doba njegove vladavine svoj vrhunac doživljavaju

revolucionarna kretanja u Francuskoj spram kojih je Leopold izvorno rezerviran. Sa Pruskom

u kolovozu 1791. potpisuje Pillnitzku deklaraciju u kojoj se obje stranke slažu da treba raditi

na očuvanju monarhijskog uređenja u Francuskoj. Leopold umire naglom smrću 1792., svega

dva mjeseca prije nego će Francuska objaviti rat Austriji.52

Prvi problem kojim će se ovaj esej baviti usporedba je Leopoldove vladavine sa onom

Josipa II. te će se u sklopu te šire slike pokušati ustvrditi zašto je Leopoldovo carevanje bilo

neovisnije, odnosno „kvalitetnije“ od Josipova. Za početak je važno ustanoviti da je obojici

uzor u vladavini bila majka Marija Terezija te su oba cara bila sklona uvođenju noviteta.53

Ključno pitanje koje se nameće je što se dogodilo sa nizom Josipovih patenata nakon dolaska

novog cara. Leopold je neke od tih reformi poput centraliziranog državnog aparata ukinuo,

dok nastavlja provoditi neke poput ukidanja kmetstva, vjerskih sloboda ne - katolicima ili

agrarnih reformi.54 Međutim, čini se da među Encyclopediom Britannicom i Taylorom postoje

neslaganja u nekim detaljima što je vidljivo u Taylorovom navodu da Leopold ponovno vraća

tlaku koju je Josip II. ukinuo.55 Nadalje, svi autori smatraju Leopolda daleko spretnijim

političarem koji je bio svjestan svojih mogućnosti kao i mogućnosti ostvarivanja izvjesnih

reformi te da nije bio beskompromisan poput Josipa. Dobiva se dojam da dok je Josip bio

idealist koji je imao namjeru bez obzira na bilo kakve teškoće provesti reforme u svrhu

razvijanja Monarhije nabolje, Leopold je uviđao da za neke reforme nije bilo pogodno

vrijeme te bi ih shodno i ukidao. Za razliku od svoga brata, Leopold je također bio političar sa

izraženim diplomatskim talentom. To je vidljivo u tome što nije postao novi „car s klobukom“

već je nastojao smiriti tenzije u Ugarskoj te se okrunio krunom sv. Stjepana.56 Ugarskoj je

također potvrdio ustav te je odustao od uvođenja njemačkog kao službenog jezika dok je

hrvatskim zemljama vratio municipalna prava.57 U Austriji je provodio konzervativnu

politiku, djelomično zbog posljedica Josipove vladavine, a djelomično i zbog previranja u

52„Leopold II., Holy Roman emperor“, Encyclopedia Britannica, http://www.britannica.com/EBchecked/topic/336666/Leopold-II (posjet 16.4.2015.)

53 Erich Zöllner; Therese Schüssel, Povijest Austrije, (Zagreb: Naklada Barbat, 1997.), 212.

54„Leopold II., Holy Roman emperor“, Encyclopedia Britannica, http://www.britannica.com/EBchecked/topic/336666/Leopold-II (posjet 16.4.2015.)

55 A. J. P. Taylor, Habsburška Monarhija, 1809 – 1918 (Zagreb: Znanje, 1990.), 27.

56„Leopold II“, Hrvatska enciklopedija, http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=36080 (posjet 16.4.2015.)


Francuskoj.58 Vrijedno je i napomenuti da Josip za svoga života nije bio popularan vladar

upravo zbog svog radikalnog karaktera te je očekivano da je jedan racionalniji vladar poput

Leopolda bio potreban nakon Josipove smrti.

Leopoldova samostalna i kratkotrajna vladavina je obilježena pokušajima rješavanja

niza unutrašnjih problema koji su prijetili raspadom države te je naposljetku svojim potezima

uspio očuvati postojanje Monarhije na povijesnoj pozornici.59 Za razliku od Josipa II. Leopold

je svoje reforme bazirao na kompromisima. Kao što je već rečeno, u nekima je nastavljao

bratovim stopama (reforme socijalnog i vjerskog karaktera), dok je sam uveo neke poput

reformiranja obrazovnog sustava i decentralizacije državnog aparata.60 Dok je u nekim

dijelovima carevine poput Belgije bio prisiljen vojno intervenirati, u drugima je posljedice

prosvjetiteljskog radikalizma Josipa II. sanirao nalaženjem kompromisa.61 Podjednako dobro

se nosio sa vanjskim kao i sa unutarnjim problemima. Uspostavio je savez sa bivšim

austrijskim protivnicima Prusima tzv. Reichenbaškom konvencijom. Razlog sklapanja saveza

je strah koji su obje države imale spram Francuske koja je sad prolazila kroz kovitlac

Revolucije.62 Leopold II. je izvorno bio podržavatelj Revolucije jer je u njoj vidio ostvarenje

prosvjetiteljskih ideja te početak procesa mijenjanja svijeta, no po ubojstvu kraljevskog para

Luja XVI. i Marije Antoanete koja je bila Leopoldovom sestrom je shvatio da je rat

neizbježan.63 Važna napomena je da savez sklopljen sa Pruskom u svakoj jedinici literature

varira u mjestu i vremenu sklapanja te da niti jedan naslov ne spominje oba ključna sastanka

sa Prusima. Jedina veća vanjskopolitička nepogodonost koja je oštetila Habsburšku Monarhiju

za vrijeme njegove vladavine je bio mir sklopljen u Svištovu kojim je zaključen trogodišnji

rat sa Osmanskim Carstvom.64

58 Ibid, 212.

59 Ibid, 212.

60 Ibid, 213.

61 Ibid, 213.

62 Ibid, 213.

63 „Leopold II“, Hrvatska enciklopedija, http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=36080 (posjet 16.4.2015.)


Možemo doći do zaključka da se Leopold II. usprkos svojoj kratkotrajnoj vladavini

pokazao kao iznimno nadaren i sposoban vladar koji je uspio pomiriti političke nepogode koje

su dolazile i iznutra i izvana te uspješno osigurati opstanak Habsburške Monarhije. Njegova je

smrt bila iznimni gubitak za Austriju. Većina unutrašnjih problema je nastala još za vrijeme

Josipa II. čije reforme je Leopold djelomično slijedio ili emulirao kako bi bolje pristajale tom

vremenu. Također se možemo zapitati zašto je u općoj kulturi Leopold često zaobilažen

nauštrb svoga brata. Jedan od razloga je svakako kratka vladavina kao i činjenica da će

javnost lakše upamtiti radikalniju osobu koja je odudarala od svog vremena.

Bibliografija:

1. „Leopold II“, Hrvatska enciklopedija,

http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=36080 (posjet 16.4.2015.)

2. „Leopold II, Holy Roman emperor“, Encyclopedia Britannica,

http://www.britannica.com/EBchecked/topic/336666/Leopold-II (posjet

16.4.2015.)

3. Taylor, Allan John Percival. Habsburška Monarhija, 1809 – 1918. Zagreb: Znanje, 1990.

4. Zöllner, Erich, Therese Schüssel. Povijest Austrije. Zagreb: Naklada Barbat, 1997.


Lajos Kossuth: idealist ili hegemonist?

Lajos Kossuth (1802. – 1894.) mađarski je revolucionar, političar i vođa mađarskog

pokreta za nezavisnost. Nakon stjecanja pravničkog obrazovanja, dobiva mjesto u Ugarskom

staleškom saboru kao predstavnik odsutnog magnata te sudjeluje u zasjedanjima u dva

navrata, od 1825.-1827. te od 1832.-1836. Bio je urednik Saborskih izvješća, objavljenih

saborskih rasprava sa svrhom povećanja obavještenosti Mađara o trenutnoj političkoj situaciji,

i zbog toga 1837. pod optužbom za veleizdaju, završava u zatvoru. Nakon što 1840. izlazi iz

zatvora postaje urednik glasila mađarskog nacionalnog pokreta Pesti Hirlap te se priključuje

Reformnoj stranci koja uglavnom okuplja mađarsko srednje plemstvo. Od 1847. nanovo

zasjeda u Saboru. Ono što Kossuth zagovara kao glasnogovornik ugarske političke oporbe je

djelomično ukidanje plemićkih povlastica, ukidanje kmetstva, slobodu tiska te zahtijeva

reformiranje cijele zemlje u ustavnu monarhiju koju smatra podobnim političkim uređenjem.

Sa oformljavanjem prve mađarske parlamentarne vlade, Kossuth postaje ministar financija i

tu dužnost obnaša od ožujka do rujna 1848., a nakon toga faktički preuzima svu vlast u

Ugarskoj tako što predsjeda Odborom za obranu domovine čime je bio odgovoran za

organiziranje harveda, odnosno dobrovoljačkih domobranskih postrojbi. Nakon detronizacije

Habsburgovaca 14. travnja 1848., Kossuth će postati ugarskim namjesnikom. S tom titulom

će imati izvanredne diktatorske ovlasti. Po propasti mađarske revolucije u kolovozu 1848.

Kossuth živi u emigraciji u nizu europskih zemalja te čak pomaže Garibaldija tako da

organizira mađarsku legiju. Iz emigracije je prosvjedovao protiv Austro-Ugarske nagodbe te

će dragovoljno ostati u emigraciji, iako je 1867. bio pozvan da slobodno dođe natrag u

domovinu i zauzme mjesto zastupnika u Ugarskom saboru.65

Kossuth je jedna od najkontroverznijih nacionalno poduzetnih persona na području

srednje i jugoistočne Europe u skorijoj povijesti te je očigledno da će ideologije koje je

zastupao biti najčešće tumačene sa ili isključivo pozitivnim ili negativnim predznakom. Tako

će tema ovoga eseja biti pokušaj ustvrđivanja je li Kossuth imao idealističke planove u slučaju

uspjeha mađarske revolucije ili pak, gledano sa sasvim suprotne strane spektra, isključivo

hegemonističke.

Kao što je već spomenuto, politička angažiranost mladog Kossutha počinje

kompilacijom Saborski izvještaji. Riječ je o prijepisima rasprava između Sabora i vlade koje

on iznosi pred javnost. Interesantno je da su objavljivani u formi privatnih pisama sa ciljem

izbjegavanja cenzure. Taj ambiciozni projekt je doživio uspjeh zato što se sve više ljudi

počelo informirati o aktualnim političkim pitanjima.66 Očigledno je da da je to bila izvjesna

varijanta propagande jer je Kossuth uviđao da revolucija postaje mogućom tek kada narod

postane upoznat sa situacijom u vladajućim krugovima.67 Međutim, u tom postupku možemo

uvidjeti element mladenačkog idealizma i pomalo naivnog uvjerenja u ispravnost nekih

nerealnih ciljeva. Iduće razdoblje Kossuthova života nastupa nakon izlaska iz zatvora i to je

razdoblje u kojemu ga izjednačavamo sa borbom oporbe. Ono je određeno postupnim

usponom i uspostavljanjem vlasti i širenjem oporbenih utjecaja. Hanák taj period dijeli u tri

faze. Prva faza je sinonim za Kossuthov rad na novinama Pesti Hirlaf koje su danas smatrane

prvim političkim novinama u Ugarskoj i u toj fazi možemo uočiti poveznicu sa prethodnom.

Važnost Pesti Hirlafa je u tome što je to bilo glasilo oporbe koje ne samo da je obavještavalo

o problemima prisutnim kroz cijelu Ugarsku, već je predlagalo solucije i pozivalo na

djelovanje. Glavni cilj tih novina je bilo stvaranje srednjeg građanskog sloja koje bi osiguralo

ustavni i nacionalni opstanak. Druga faza je bazirana na sukobu Kossutha i Szechenyija 40-ih

65 „Kossuth, Lajos“, Hrvatska enciklopedija, http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=33351 (posjet

21.4.2015.)

66 Péter Hanák (ur.), Povijest Mađarske, (Biblioteka 'Homines, tempora, loci', Naklada Barbat, Zagreb

1995.), 126.


godina. Szechenyija možemo definirati kao „staru školu“ na onodobnoj ugarskoj političkoj

sceni. On inzistira na nastavku dobrih ugarskih odnosa sa Bečom te zastupa poljoprivredu kao

osnovicu mađarskog doprinosa u Monarhiji. Taj sukob je simbolično prikazivan kao sukob

aristokratskog (umjerenijeg) i radikalnog. S druge strane, Kossuth je bio svjestan da

konkretna promjena dolazi tek kad se sukobi apsolutističkom sustavu to jest, kad se država

pokuša uključiti u modernizacijske procese. Kossuth je bio zagriženi pobornik

industrijalizacije Ugarske te je jedna od stavki njegova reformnog pokreta bio bojkot priljeva

austrijske robe kako bi time potakako razvoj mađarske industrije. Treća faza koja se odvija u

proljeću 1847. dočekuje oporbu kao definiranu političku stranku čiji ciljevi su objavljeni u

„Proklamaciji opozicije“. Oni su postavljeni kao stranački program i kodificirani su u ožujku

1848. U njima se ponavljaju već navođeni ciljevi poput ukidanja kmetstva ili smanjivanja

plemićkih povlastica. U tome trenutku postaje jasno da će vlada u Beču kontrirati svim

tekovinama mađarskog preporoda. Uspjeh oporbe je omogućio privredni polet 1840-ih što

usađuje želju za modernizacijom i razvojem građanstva među mađarskim narodom.68 Njegova

želja da provede preporod do kraja je možda najbolje vidljiva u korespodenciji koju provodi

sa središtem u Beču bila ona putem pisanih zahtjeva ili njegove prisutnosti. Kossuth je mudro

iskorištavao revolucionarne prilike u cijeloj Monarhiji te je ocijenio da je pogodno vrijeme za

iskanje autonomije ugarskih ministarstava od cara što je on i prihvatio i čime je Batthyany

postao prvim mađarskim predsjednikom. Carski Dvor je bio u tolikom strahu od ustanaka

diljem Monarhije da su popustili u zahtijevanju prihoda od ugarskih poreza nakon što su bili

odbijeni. Nakon propasti mađarske revolucije, Kossuth je ostao dosljedan svojim idealima što

je najbolje vidljivo kada mu je 1867. dana amnestija da se vrati u tada novostvorenu Austro-

Ugarsku.69

Međutim, nužno je sagledati i drugu stranu medalje. Iako Kossutha smatramo

radikalom spram srednje struje onodobne ugarske politike, ipak je težio djelomičnom

ukidanju određenih plemićkih povlastica (važno je naglasiti da je i sam pripadao sloju nižeg

plemstva), te se time zamjerio radikalima. Dio zastupnika u parlamentu je odbio kada je

objavio detronizaciju Habsburgovaca, a time je izgubio i čitavo plemićko zapovjedništvo

mađarske vojske čime je samo ubrzao kapitulaciju.70 Kao što je vidljivo, sve reforme i ideje

koje je Kossuth osmišljavao i pokušavao provesti su bile za dobro mađarske populacije, no

68 Péter Hanák (ur.), Povijest Mađarske, (Biblioteka 'Homines, tempora, loci', Naklada Barbat, Zagreb

1995.), 127, 128.


potrebno je postaviti pitanje kako su se druge narodnosti uklapale u njegovu viziju post-

revolucionarne Mađarske. Već pri odobravanju mađarskih ustavnih prava, postalo je očito

među slavenskom i rumunjskom populacijom da će Kossuth pokušati provesti sustavnu

mađarizaciju i smanjivati autonomije drugih naroda.71 Njegova nacionalna politika je bila

iznimno isključiva jer je smatrao samo Mađare nacijom na području cijele Ugarske, dok su

sve druge etničke skupine bile samo narodnosti koje ne mogu imati vlastita nacionalna

prava.72

Zaključno možemo ustvrditi da Lajos Kossuth može biti tumačen i sagledavan iz više

kuteva što je naposljetku i metoda historijske znanosti u kojoj je glavni grijeh bivanje

isključivim. Takvom analizom možemo doći do zaključka da je nemoguće bilo koju povijesnu

osobu ili čak proces svrstati u samo jednu kategoriju, a ako to primijenimo na Kossuthov

slučaj, možemo uvidjeti da su njegovi planovi bili najvjerojatnije usmjereni i u sferu

idealizma (za Mađare) i hegemonizma (za druge narode). Dok će autori teksta Hrvatske

enciklopedije njegovim propustima u upravi ili negativnom odnosu prema ne-mađarskim

narodima u Ugarskoj posvetiti čitav odlomak, Hanák se neće time uopće baviti. To je

pokazatelj da je važno uzeti u obzir ne samo kontekst vremena i događaja u kojima bi ličnost

poput Kossutha djelovala, već naposljetku i politički kontekst u kojem će povjesničar pisati

svoj rad.

Bibliografija:


2007.

2. Hanák, Péter (ur.), Povijest Mađarske, Biblioteka 'Homines, tempora, loci',

Naklada Barbat, Zagreb 1995.

70 „Kossuth, Lajos“, Hrvatska enciklopedija, http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=33351 (posjet 21.4.2015.)

71 Enrico Cravetto, Povijest sv.13. Ur. Ivo Goldstein. (Zagreb: Europapress holding, 2007.), 654, 655.

72 „Kossuth, Lajos“, Hrvatska enciklopedija, http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=33351 (posjet 21.4.2015.)

3. „Kossuth, Lajos“, Hrvatska enciklopedija,

http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=33351 (posjet 21.4.2015.)

Documents

Svi eseji