RENESANSA

OPĆENITO

(franc. renaissance: preporod, obnova), oznaka za razdoblje u evropskoj kulturi od 14. - 16.st.,

koje karakterizira obnovu duha klasike, procvat novih umjetničkih oblika, ubrzan razvoj znanosti i

filozofija individualizma. Iako se javlja na širokom prostoru od južnoslavenskih zemalja do

Engleske, najviše se manifestirala u Italiji, usko povezana s razvojem i usponom talij. gadova i

građ.staleža i njihovoj borbi rotiv preživjelih oblika feud.odnosa. Zahtjev za emancipacijom

postavlja u središte interesa ovozemaljsku zajednicu i vladavinu, nasuprot tradicionalnoj

koncepciji božanske države. Ideal postaje svestran i poduzetan čovjek, jednako odan akciji kao i

konteplaciji (uomo universale). Oslanjajući se na neposredan odnos prema čovjeku i svemiru kakv

je baštinjen iz helenske antike, renesansna misao revolucionira cjelokupni duhovni i društveni

život Europe, s dalekosežnim posljedicama ne samo za filozofiju i teologiju, već i pravo, teoriju

države i socijologiju, prirodne znanosti, a osobito u književnosti i umjetnosti, od otkrivanja

prirodnog ljudskog tijela u slikarstvu do procvata književnosti na nacionalnim jezicima. Govori o

dotrajalosti srednjovjekovnih principa, a zagovara antičke uzore uz samosvojne modifikacije, koje

su vodile velikim rezultatima, od nastanka nove filozofije, medicine i tehnike preko arhitekture do

izobiljama u lirskim, dramskim i narativnim formama. Cijelo razdoblje je uzavrelo i

nesistematično, karakterizira ga aktivistički optimizam, univerzalistički humanizam, uz neskriveni

prosvjed individuuma, koji je toliko stoljeća nakon antičkog polisa otkrio svoju posebnost i moć, pa

ju je i afirmirao na svim područjima društvenog života.

FILOZOFIJA

Nije težila izgradnji sustavnog filozofskog nazora, traženjem i pregaranjima omogućila je daljnji

razvoj filozofije koji kulminira u velikim sistemima 17.st. Opća ideja individualizma koja se

reflektira i kod Giordana Bruna i Paracelsusa, pa i Machiavelija, Böhmea, Moora i

Campanelle - prevladava i suprotstavlja se univerzalizmu i anonimnosti srednjeg vijeka. Temelj

za izgradnju radikalno novog materijalnog i idejnog života ( -> humanizam ).

Prevladava duh stvaralačkog optimizma, usprkos spaljivanju knjiga, kotačima za mučenje,

vješalima, lomačama, sramoćenju i ponižavanju osobnog dostojanstva, unaoč sterilnoj filozofiji i

teološkoj tradiciji, koja skolastikom i crkvom uzaludno želi zadržati autoritete čiji su temelji već

odavno uzdrmani. Taj se optimistički duh ne očituje samo u hrabroj i mučeničkoj ličnosti

Giordana Bruna i u njegovoj filozofskoj zanosnoj epopeji "Universum" , već i u Paracelsusovom

pozivu na učenje iz "Prirode", u Machiavellijevu uočavanju realnih determinanti u stvaranju

države, u Moorovim i Campanelleovim utopističkim zamislima, u Grotiusovoj težnji da negira

svaku univerzalnu vlast koja nije u skladu s individualnom pravnom savjesšću, u Montaeigneovim

skeptičkim esejima kojim aželi prevladati dogmatizam, a i u svakim drugim koncepcijama ovoga

razdoblja. I u našim krajevima se javlja pretežno platonistički, aristotelovski i antiskolastički

orijentirani mislioci poput J.Dragišića, B.Benkovića i F.Petrića.

KNJIŽEVNOST

Nasuprot spiritizmu i duhovnoj konteplaciji srednjeg vijeka, obrađuju se tvarni živtni problemi, ne

preza se prd tjesnošću, putenošću, čak i lascivnošću, a realno koncipirani likovi prikazuju se u

njihovim konkretnim , svjetovnim odnosima, prirodnim porivima i strastima.

Italija - Petrarca, Boccaccio

Francuska - Rabelais

Španjolska - Cervantes

Engleska - Shakespeare

Hrvatska - Marko Marilić "Judita" (Split), Hanibal Lucić, Petar Hektorović i

M.Pelegrinović (Hvar), te M.Vetranović, Marin Držić (Dubrovnik), i

P.Zoranić (Zadar).

STURM UND DRANG

(oluja i prodor, njem.)

Drama njem. književinka F.M.Klingera, puna burnih strasti i slobodne dramske kompozicije,

izvedena prvi puta 1777.g., a dala je ime novom nje.smjeru u književnosti, pokretu koji znači

prekid sa prosvjetiteljstvom i početkom romantizma (1760.-80.). Taj pokret zvan još i

Geniebewegung hranio se mnogim idejama iz djela G.E.Lessinga, J.J.Wickelmanna, J.G.Herdera i

dr. Osnovno je bilo oslobođenje od svih pravila. Pod snažnim utjecajem J.J.Rousseaua i E.Younga

zahtjeva se povratak izvornoj prirodi, nesputan izraz osjećja i strasti i šrovode oštru kritiku

društvenih ustanova. Drama, snažno naturalistička i sva u izrazu genija. Najznačajniji

predstavnici: J.W.Goethe

F.M.Klinger

F.Müller

F.Schiller

Nasuprot klasicizmu kao vjesnici romantike najavjuju umetničko predočavanje beskonačnog u

konačnom i načelo slobodnog stvaralaštva.

ROMANTIZAM

OPĆENITO

(fran. romantisme) knjiž. i umjet. pokret potkraj 18. i početkom 19.st. (poslije se značenje pojma

prširilo pa se govori o romantizmu ili "romantici" u filozofiji, politici i dr.) Sam termin izvodi se iz

roman ; oš u 17.st.pridevom romantički (engl. romantic) označju se pripovjedačka djela u kojima

se zbiva nešto nestvarno ili se opisuju krajolici s melankoličnim ugođajem.

Kao pokret karakterističan je za razdoblje velikih revolucionarnih društvenih promjena i

nacionačnih pokreta između 1798 i 1848. Osnovne su mu značajke: odbacivanje klasicizma, otpor

prema racionalizmu prethodnog razdoblja, isticanje snage ljudskih emocija nasuprot razumu,

naglašavanje iracionalnog, kult prirode (što ga već ističe predromantik J.J.RRousseau) i

individualizam, interes za egzotiku i srednji vijek, a osobito osjećaj "svjetske boli" - mal du siecle -

Weltschmerz. Ronatizam je poklanja značajnu pažnju nacionalnim jezicima i folkloru. Budeći

zanimanje za narodno blago, poticao je razvitak jezika i književnosti evr. naroda koji su tek stjecali

nacionalnu svijest (nacionalni romantizam u južnih Slavena).

Terminu romantizma često se pridaje i izvanvremensko značenje. Dok neki anglosaski

kritičari vide u povijesti književnosti i umjetnosti staknu smjenu dvaju stilskih tipova (romatizam i

klasicizam), sovetski su teoretičari da u razvitku uz realizam razlikuju i "romantizam" kao metodu

koja je svojstena svim hist.razdobljima, pa govore o romantizmu i u suvremenoj umjetnosti.

Psebno na primjer ističu romantizam u djelima M.Gorkog, razlikuju reakcionarni ili konzervativni r.

(njem.romantičari Chateaubrianda, Žukovskog i dr.) od "revolucionarnog" romantizma (u djelima

G.Bayrona, V.Hugoa, A.S.Puškina, M.Ljermontova i dr.). I neki sovj,autori, međutim odnse se

kritički prema toj tipologiji, iako se njome u praksi služe mnogi kritičari na Zapadu i Istoku).

U KNJIŽEVNOSTI

Razvio se najprije u Njemačkoj. Teoriju romantizma razvila su braća A.W. i F.Sclegel, a

poetski su predstavnici Novalis C.v.Brentano, A.von Arnim, E.T.A.Hoffmann, L.Tieck, H.Heine.

Iz Nj. pokret se proširio i u Englesku i Francusku, Rusiju, itd. U Engleskoj najvažniji su

predstavici S.T.Coleridge, W.Wordsworth, Bayron, Keats, P.B.Shelly, W.Scott. U Francuskoj

F.R.Chateaubriand, Alfons de Lamartine, Victor Hugo, A. de Vigny i A.de Musset; u Rusiji

V.A.Žukovski, A.Puškin i M.Ljermontov, u Poljskoj A.Mickiewicz i J.Slowacki; u Mađarskoj S.Petofi, u

Italiji G.Leopardi u Austriji N.Lenau; u Hrvatskoj I.Mažuranić, S.Vraz, P.Preradović i A.Šenoa; u

Sloveniji F.Prešern i J.Cigler.

Kako se romantizam formirao u sukobu s vladajućim klasicizmom, to su se za njegovu

karakterizaciju najčešće koristile negativne odredbe. U osnovi leži težnja za razbijanjem

klasicističkim normi i kanona, za oslobađanjem oblika od kalupa (V.Hugo definira r. kao liberalizam

u književnosti). i za nastankom novih koji pogoduju razvitku emocija i odgovaraju bogatstvu

čovjekovog unutrašnjeg svijeta. Nasuprot klasicističkoj logičkoj jasnoći, romantizam uvodi

smisaonu eliptičnost i aluziju, kompozicijsku rascjepkanost djela, nasuprot strogoj podjeli na

rodove i vrste, razvija mješovite oblike (romantički ep s lirskim elementima balada, roman u

stihovima, lirske digresije u epskim djelima), a u drami razbija "tri jedinstva" na i razdiobu na 5

činova. Pojedine motive, posebno one iz prirode podređuje emocionalnom intenzitetu djela , on

razvija zvukovnu instrumentaciju stiha, unosi hiperbolu u izricanju osjećaja, a osobito je

karakteristična njegova težnja za lirskom poistovječenošću autora s junakom djela, naglašena

sklonost prema lirskoj poeziji, u kojoj provodi pravu revoluciju, osposobljujući je za izricanje

najintimnijih osjećaja. Pjesnik-romantičar vjeruje da svojim osjećajem može preobraziti svijet, pa

je i društvena funkcija emocionalno-estetska.

Willam Sheakespeare

Tragedije:

Tit Andronik (Titus Andronicus), krvava tragedija

Romeo and Juliet tragična dramska poema o ljubavi

Julius Caesar

Hamlet

Otelo

King Lear

Macbeth

Timon of Athens

Antiny and Cleopatra

Coriolanus (Koriolan)

Komedije (10):

The Comedy of Errors (komedija zabluda)

The Taming of the Shrew (ukroćena goropadnica)

(dva veronska plemića)

Love's Labour's Lost (ljubavni trud je izgubljen)

Midsummet Night's Dream (san Ivanjske noći)

The Merchant of Venice (Mletački trgovac)

Much Ado about nothing (mnogo vike ni za što)

The Merry Wives of Winsdor (vesele žene winsdorske)

As you Like It (kako vam drago)

Twelf night (na trikralja)

Moderne drame ideja - Problems play:

/Obrađuju druzvene probleme/

All's well that Ends Well (sve je dobro što se dobro svrši)

Measure for Measure (mjera za mjeru)

Niz o 4 romnce:

/sadržavaju elemete tragičnog, ali imaju sretan rasplet/

Periklo

Cimbelin

The Winter's Tlae (zimska priča)

The Tempest (oluja)

FRIEDRICH SCHILLER

SAPFA

sapfina strofa -> Horacije