Thomas More:

Utopija:

o najboljem državnom uređenju(1516.)

Pozdrav Thomasa Morea Petru Egidiju

More šalje svoje djelo Petru Egidiju. Radi se o latiniziranome imenu nizozemskoga humanista Pietera Gillesa iz Antwerpena, bliskoga prijatelja Erazma Rotterdamskoga i mnogih drugih humanista.

- More želi iznijeti priču koju je zajedno s Petrom Egidijem i Johnom Clementom, svojim štićenikom, čuo od Rafaela Hitlodeja, o otoku Utopiji u novome svijetu.

John Clement (1500.-1572.) Moreov je osobni tajnik, profesor retorike i grčkoga na Oxfordu, doktor medicine, i muž Moreove pokćerke.Clement je bio vjeran katoličanstvu, emigrirao je 1547. i vratio se nakon smrti Henrika VIII. kao osobni liječnik kraljice Mary (tzv. Katolička Mary za katolike, i "Krvava Mary" za protestante). U emigraciju odlazi ponovno 1558. kad na prijestolje dolazi Maryna polusestra Elizabeta.

utopia je kovanica od grčkoga u (ne) i tópos (mjeso), "mjesto koje ne postoji", u pismima između Erazma i Morea, spominje se i ime Nusquama, lat. Nigdjevo. P. Gilles, pak kaže da zbog dobrih zakona Utopija može imati i ime Eutopija, grč. eu, dobro, dakle "Sretno mjesto".

Rafael Hitlodej: prezime mu skovao od grč. hýthlos (tričarija, besmislica) i dáios (znalac, upućen) ili daíein (dijeliti, širiti), dakle "širitelj besmislica" ili "stručnjak za glupost".Ali ime mu More daje Rafael, na hebrejskome "Bog liječi", prema anđelu iz Knjige o Tobiji koji vraća vid slijepima i zacjeljuje rane patnicima.

More se u pozdravu Petru žali na nedostatak vremena da bi se posvetio pisanju ove knjige. Ali kaže da želi da u njoj sve bude točno, i da ne želi lagati o podacima, pa zato želi da Petar provjeri točnost navoda. Kao što je npr. podatak koliko je dugačak amaurotski most (most grada Amaurota), u odnosu na duljinu korita.

> grč. amaurós, mračan, taman, nepoznat; Amaurot, "Grad-obmana", "Nevidljivi grad" – ili urbs evanida (grad koji se gubi u izmaglici) kako More još zove London, zbog njegove magle. U prvome izdanju koristi ime Mentira, "Lažljivi grad", ali kasnije odbacuje taj naziv.

- kasnije u 2. knjizi More spominje duljinu korita od 500 koraka, što je 700 metara, i što odgovara širini Temze, pa je i očita aluzija na dimenzije Londonskoga kamenoga mosta dovršenoga 1209. godine koji je Temzu premošćavao s 12 lukova.

- također bi Petar trebao kod Rafaela provjeriti i gdje se točno nalazi Utopija (što su ga zaboravili pitati) jer, između ostaloga, se Moru javio neki svećenik koji bi tamo htio biti biskup.

> kasnije Pieter Gilles u nekim pismima smiješta Utopiju na južnoj poluci, jako udaljeno od ekvatora, ali dopušta i da je otok u Južnom Atlantiku ili u Indijskom oceanu.

[1]

More se žali da nije još riješio sam sa sobom hoće li uopće knjigu objavljivati. Muči ga to šta ima mnogo ljudi sa mnogo različitih ukusa, i ćudljive naravi i nezahvalnoga uma, pa da ne bi prihvatili njegovu knjigu kao nešto što bi moglo društvu koristiti ili biti od zabave.

More se žali kako mnogi ne poznaju učenost, a da je mnogi i preziru:(Plurimi literas nesciunt: multi contemnut.)

a jednako tako su neki zastarjeli, uštogljeni, netolerantni, a mnogi nemaju niti smisla za šalu i sl., nego uz čašu alkohola sjede u gostionicama i kritiziraju te sude o nadarenosti pisaca.

- More je inače imao dugačak nos, pa su često govorilo da zbog velikog nosa ima "nos za šalu", tj. smisao za humor. Ali More, osim što je bio sudac i predsjednik jednoga od sudova u Londonu (zato koristi naziv Vice-sheriff tj. podšerif, lat. vicecomes), bio poznat i kao oštar kritičar tuđih djela, ali i kao satiričar – zato su mnoge interpretacije Utopiju smatrale satirom, a ne traktatom.

More zaključuje pismo jako bliskim tonom:"Zbogom ostaj, najmiliji Petre Egidije, zajedno s vrijednom suprugom. Voli me kao i uvijek, jer ja tebe volim i više no inače."(Vale dulcissime Petre Aegidi: cum optima coniuge: ac me ut soles ama: quando ego te amo etiam plus quam soleo.)

[2]

KNJIGA PRVA

Henrik VIII. poslao je Morea kao glasnogovornika u Flandriju zajedno s Cuthbertom Tunstallom, potkancelarom, kako bi se dogovorili s Belgijancima da stanu na stranu Engleske, a ne Karla Kastiljskoga.- Ljudi s kojima su se susreli (gradonačelnik Brugesa, i dr.) morali su na dodatne konzultacije sa svojim kraljem, pa je More otputovao u Antwerpen kod Egidija. Tamo ga je Egidije upoznao s Rafaelom, podrijetlom Portugalcem, koji je putovao s Amerigom Vespuccijem.- Nakon rastanka s Vespuccijem, Rafael je s nekim prijateljima nastavio putovati sam. Tako je nakon određenoga vremena došao i do Utopije.

More odmah na početku skreće temu s putopisnog elementa ove priče, pa to odlučuje ispričati drugdje. Zanimaju "pravedne i mudre uredbe [...] uljuđenih naroda" koje je Rafael uočio. Međutim, za početak More želi izložiti ono što je Rafael ispričao o običajima i ustanovama Utopije, a pri čemu ima dobrih i loših strana, na obje strane – More ovim komentarom pokušava ublažiti kritiku postojećih političkih institucija; možda zato što želi izbjeći optužbe za radikalne političke poglede. tako krajem 1. knjige Pieter Gilles čak i staje u obranu postojećih političkih institucija Staroga Svijeta, tj. Europe:

"Mene ćeš teško uvjeriti da u novome svijetu postoji narod kojim se upravlja bolje nego u ovom nama poznatom svijetu."

Gilles upućuje Rafaelu misao da bi svojim znanjem mogao biti od koristi kao službenik nekoga kralja. To Rafael s prezirom odbija, jer mu je to ravno robovanju. Tu se povuče polemika, Gilles smatra da je drastična razlika između 'roba' i 'službenika' te da bi službovanjem Rafael mogao biti od koristi, i privatno i javno, drugima, a i pobrinuti se materijalno za sebe. Rafael se brani riječima:

"Sada, naprotiv, živim kako hoću, što sumnjam da se baš događa ijednom visokom činovniku."

- ovim riječima More kroz Rafaelove riječi parafrazira čuvenu Ciceronovu definiciju slobode: "cuius proprium est sic vivere"

svemu se priključuje More koji govori da je dostojanstveno pridružiti se nekome važnome vladaru i savjetovati ga pravedna i časna djela, jer:

"Od vladara se, naime, kao od nekakva vječitoga izvora, bujica svakoga dobra i zla izlijeva u narod."

- Rafael mu odgovara da je u krivu dvojako, prvo, pridaju mu sposobnosti koje on, po vlastitom mišljenu nema, a drugo, vladari se radije bave vještinama ratovanja, ili kako da si, pošteno ili nepošteno priskrbe nova kraljevstva, negoli mirnodopskim umijećima ili vladanjem već stečenim zemljama.Jednako tako ljudi kad čuju suprotna mišljenja, ili iskustva iz drugih zemalja, osjećaju se ugroženima. A onda ako ne znaju kako da pobiju te prijedloge, pozivaju se na tradiciju.Tako je, kaže, svugdje, pa i u Engleskoj tu se sada More iznenadi Rafaelovim riječima.

Rafael one savjetnike koji povlađuju kraljevim miljenicima naziva "potparazitima" tj. lat. supparasitantur, želeći reći da "nastupaju kao potparaziti" – parafrazira Plauta u Miles gloriosus.

Govoreći o prilikama u Engleskoj, Rafael prepričava razgovor o pravednosti smrtne kazne zbog krađe (za vrijeme Henrika VIII. smaknuto je na vješalima 72000 ljudi), jer se njome ne smanjuje broj krađa, koji bi se sigurno smanjio kad bi se ljudima omogućili materijalni uvjeti da ne kradu iz nužde.

[3]

Rafael kritizira plemiće koji ništa ne rade, a iskorištavaju seljake, a uz to su još i rasipni. Ti plemići imaju mnoštvo sluga koji ne znaju niti jedan zanat, pa kad im gospodar umre, završavaju na ulici nesposobni, a nitko ih ne želi uzeti na službu i dati priliku jer su nakon mjeseci lutanja neugledni i bolesni.

- Ovdje More preuzima "besposlene vladare" iz Sokratovih usta u Platonovoj Državi (VIII, 550c). Kod Platona se radi o pripadniku vladajućih, a More to prilagođava engleskome društvu, pa oligarhiju identificira s plemićima politička je vlast u rukama bogatih, a siromašni u njoj ne sudjeluju – nasuprot tome u Utopiji se svi njezini građani osposobljavaju za poljuprivredu te za još jedan manualni zanat ( O zanimanjima, 2.knjiga Utopije).

Rafael nadalje kritizira i vojnike koji su često pljačkaši:"Razbojnici, uostalom, nisu loši vojnici, a ni vojnici nisu loši razbojnici, stoga se ta dva zanimanja krasno slažu."

- ovdje More referira na sv. Augustina koji ofenzivni rat naziva "velikom pljačkom" (De civitate dei), a mnogi humanisti imaju isto mišljenje, npr. Erazmo Rotterdamski u djelu "Žalba mira" (Querela pacis) vidi u vojničkoj profesiji, koja se često pretvara u pljačkanje, ozbiljnu prijetnju miru.

- Rafael kritizira "stajaću vojsku" tj. u držanju sposobnih i jakih vojnih postrojbi u pripravnosti, budući da se te plaćenike treba držati spremne stalnim ratovanjima, a mnogo je primjera iz povijesti (Rim, Kartaga, Asirija) gdje je stajaća vojska uništila državnu vlast, polja i gradove. primjer More preuzima iz Historia Romana od Apijana, kao i Machiavelli – njih dvojica se po pitanju najamne vojske slažu.

Rafael smatra da bi se o miru trebalo brinuti više negoli o ratu, ali još je jedan element koji tjera ljude na krađu ovce! ovdje More iznosi oštru kritiku povijesnoga procesa zvanoga "enclosures" praksu privatnih zemljoposjednika da ograđuju zajedničku zemlju i pašnjake, radi intenzivne eksploatacije ovaca i proizvodnje vune, što je dovelo do osiromašivanja seoskoga stanovništva, tjeranja sa sela, proleterizacije i seobe u gradove.

- Pobornici "ograđivanja" smatraju da je do toga došlo zbog iseljavanja stanovništva, a ne obrnuto, pa je samo time ovčarstvo nadomjestilo poljodjelstvo i nadoknadilo nedostatak radne snage. U međuvremenu su se proizvođači vune strašno obogatili, jer je to bio glavni izvozni proizvod Engleske, koja je inače sve drugo uvozila s kontinenta. uzrečica: "ovce su pojele ljude".

- tamo gdje je prije bilo mnoštvo ruku obrađivalo polja i živjelo od toga rada, sada je potreban samo jedan ovčar koji čuva ovce, a zemljište su seljaci nepovratno izgubili, ili prevarom ili potrebom posljedica svega toga je da hrani raste cijena, pa je siromašni ne mogu priuštiti.

- u tome poslovanju postoji oligopol!> termin koji je skovao More, na lat. oligopolium, od grč. oligoi, nekolicina i polein, prodavati. podrazumijeva konkurenciju na tržištu od samo nekoliko konkurenata, oligopolista, od kojih svaki pazi na reakcije drugih u razmjeni dobara. Ovaj termin iz područja ekonomske terminologije pao je nakon Utopije u zaborav, dok ga nije ponovno počeo istraživati A. Cournot u 19.stoljeću istražujući problem konkurencije kod duopola. Istraživanje se nastavlja E. Chamberlinom iz 1933.

[4]

- problem oligopola je da je poslovanje s ovcama došao u ruke malenoga broja ljudi, i to bogataša koje nikakva nužda ne tjera na prodaju, već sami diktiraju uvjete prodaje.

na sve se to nastavlja i "raskalašena rastrošnost" (lat. importuna luxuries): gotovo se svi staleži odijevaju raskošno te previše troše na jelo i piće – krčma, javna kuća, bordeli, pivnice, kockanje, kartanje – sve to gura svoje poklonike ravno u razbojništvo.- inače, postojao je u 15. stoljeću zakon o zabrani luksuzne odjeće zato More u drugome dijelu posvećuje pozornost kako se Utopljani skromno odijevaju.

Rafael nudi rješenja: seoske kuće moraju obnoviti oni koji su ih uništili, ili se trebaju prepustiti onima koji bi to htjeli učiniti. Treba zauzdati oligopol i smanjiti broj onih koji žive od nerada, oživiti zemljoradnju.

Što se tiče smrtne kazne Rafael smatra:"...vrlo [je] nepravedno oduzeti čovjeku život zbog krađe novca, jer smatram da se život ne može mjeriti ni sa kakvim dobrima ovoga svijeta. [...] Ne mogu se odobravati ove vaše krajnje stroge manlijevske uredbe da treba upregnuti mač i kod najmanjega neposluha, kao ni stoičke odredbe da se svi grijesi smatraju jednakima, tako da procjenjuju da nema veze je li netko ubio čovjeka ili mu je ukrao novčić, između čega (ako pravda ima ikakvoga smisla) uopće nema nikakve sličnosti ili srodnosti. Bog je zabranio da se bilo koga ubije [...]. Bog je svakome od nas oduzeo pravo da ubije ne samo sebe nego i druge."

- jer inače se radi o tome da Božju zapovijed smatramo zakonom samo u onoj mjeri u kojoj to dopušta ljudski zakon, pa će ljudi onda za sva područja samostalno odlučivati do koje mjere im odgovara božji zakon.

- inače, Manlije je bio rimski vojskovođa iz 4.st. pr.K. koji je pogubio vlastitoga sina jer se oglušio o zapovijed od tu izraz "manlijevske uredbe" (manliana imperia) kao sinonim za nepobitne naloge, o čemu govori Ciceron u De finibus i De officiis, kao i Erazmo u Adagia.

- Inače, u Utopiji, gdje vlada čisti um bez božanske objave, teški bolesnici mogu pribjeći samoubojstvu putem eutanazije uz dopuštenje svećenika.- ALI, u Utopiji smrtnu kaznu primjenjuju na preljubnike recidiviste te na pobunjene robove – što malo proturiječi Moreovom humanizmu.

Rafael navodi stanovite Polilerite, koji žive u perzijskim planinama i plaćaju danak perzijskome vladaru da bi živjeli po vlastitim zakonima.- Oni nakon što počine krađu iz vlastite imovine moraju isplatiti štetu, a za kaznu ih se tjera na prisilan rad. ALI ih se ne zatvara u "radne logore", niti im se stavljaju okovi. - Hrane se jako dobro o državnome trošku, a negdje umjesto na prisilnim poslovima služe kao slabo plaćeni nadničari za privatnike koji trebaju radnu snagu. [...] – što se tiče novca, davanje novca kažnjeniku povlači smrtnu kaznu i za davatelja i za primatelja, a robovima (tako nazivaju Polileriti kažnjenike) smrtnom kaznom je zabranjeno dodirnuti oružje. - Jednako tako smrtnom se kaznom kažnjava i odbacivanje posebne oznake koju moraju nositi kažnjenici, kao i izlazak iz vlastitoga okruga, ili razgovor s kažnjenikom iz drugoga okruga.- Nagrađuje ih se ako otkriju urotu drugih kažnjenika, ili kršenje zakona, itd... iz svega toga kažnjenici u biti izlaze kao reformirani ljudi.

[5]

- "radni logor" – More je očito autor te sintagme, a kasnije su tu ideju proveli u djelo mnogi totalitarni režimi, prvo staljinistički, a potom i nacistički, koji je jedan dio radnih logora pretvorio i u ekterminacijske.- za ovaj dio teksta je bitno da More prvi put iznosi koncepciju jednoga društva utemeljenoga na kolektivističkim vrijednostima.

- Moreu je uloga zakona odgojna, jer u ovome primjeru on "uništava poroke, a čuva ljude", tako da oni nužno postaju dobri Erazmo Rotterdamski i drugi humanisti u zakonima vide u prvome redu njihovu odgojnu mjeru, pa se tako odgojem i preodgojem primjenom zakona stvaraju "dobri građani", kao i dobri vladari.

- More u jednome dijelu radi i aluziju na škrtost i bešćutnost mnogih svećenika (ne žele davati milostinju prosjacima) – a ta je aluzija u tekstu iz 18. stoljeća ispuštena naredbom kardinala Gaspara de Quiroge, španjolskoga inkvizitora. Jednako je tako ispuštena i kasnija aluzija na "prosjačke redove" zbog uvrede Crkve.

More ponovno spominje Rafaelu da bi se trebao angažirati kao savjetnik vladaru, a spominje i Platona koji u Državi tumači da trebaju vladati filozofi, ili da vladari trebaju postati filozofi. - Rafael mu na to odgovara da su već mnogi filozofi svojim spisima djelovali savjetodavno (More aludira na Erazma koji je pisao dva takva spisa, jedan, Panegyircus, posvećen Filipu Lijepom), ali da vladari nisu spremni povesti se za tim spisima, tj. savjetima.- Sam Platon se razočarao u Dinizija Starijeg, i njegovoga sina Dionizija Mlađega, koji su vladali Sirakuzom, jer su odbili provesti njegove savjete, iako su ga pozvali da ih savjetuje.

Rafael nadalje, kao dio objašnjenja zašto nije za posao savjetnika vladara, ironizira nastojanja francuskoga kralja za osvajanjem teritorija (u biti nam tu More pokazuje razne intrige koje su se događale u osvajanju Italije, konkretno Milana i Napulja) time da se zamišlja kao jedan od savjetnika za njegovim "savjetničkim" stolom koji bi mu savjetovao da se ništa ne osvaja, jer da je već sadašnja država prevelika.- Rafael daje primjer naroda Ahorijanaca, koji su svojega kralja prisilili da bira između staroga kraljevstva i novoosvojenoga, jer zbog stalnih nemira i nedaća nije mogao vladati ni jednim kako spada.

> Ahorijanci, od grč. a-, ne, bez i khôros, mjesto, zemlja, dakle "Narod bez zemlje".

Drugi primjer u kojem Rafael ironizira savjetodavnu ulogu je primjer s prikupljanjem novca za kraljevu blagajnu. aluzija je na fiskalnu politiku Henrika VII. koji je malverzacijama dizao vrijednost novca i tako isplatio dugove, a od Karla VIII. je i primao mito za 'nezapočinjanje rata' jednako tako Rafael navodi i mogućnost pritiska na sudstvo, tako da suci sami otkriju rupe u zakonu, koje će kralj iskorištavati, a da ti suci kasnije neće moći presuditi ne uzimajući to u obzir.

- Rafael objašnjava da se smatra da kralj ne može učiniti ništa nepravedno, čak i kad bi to izričito htio, jer sve što itko posjeduje pripada njemu, kao i sami ljudi. ( zanimljivo stajalište) tj., svatko ima onoliko koliko mu kralj u svojoj dobroti nije oduzeo. - kralju je pak bitno da je taj dio što manji, jer mu nije u interesu da mu narod pliva u bogatstvu i slobodi. jer bogatstvo i sloboda ne toleriraju nepravednu vladavinu, dok siromaštvo otupljuje um i čini podanike pokornima te potlačenima oduzima ponos i buntovni duh.

[6]

ovo se dovodi u vezi s Aristotelovom Politikom, gdje Aristotel kaže da se tiranija može održati na dva načina:

1) tiranin treba zabraniti sve što može proizvesti povjerenje i visoko raspoloženje kod građana, tj. njegov cilje treba biti da skrši takav duh, jer čovjek siromašna duha nikad neće kovati urotu protiv vladara, pa podanike treba držati u siromaštvu;

2) tiranin treba prikazati da prikuplja novac za upravljanje javnim službama, ili za vojne poslove.

- ovo je bila politika Henrika VII.

Rafael onda navodi da bi on rekao kralju sve suprotno: kraljeva čast i sigurnost počiva više na bogatstvu njegovoga naroda, nego na njegovom vlastitome.- Ljudi biraju kralja sebi na korist, a ne njemu, tj., da bi njegovim nastojanjima i radu živjeli udobno i bili sigurni od nepravde.- Vladareva je dužnost brinuti se za dobro svoga naroda, više nego za svoje.- Siromašniji će biti odvažniji napraviti metež i povesti bunu za promjene, jer nemaju što izgubiti.- Kralj koji svoj narod drži u pokornosti zlostavljanjem, pljačkom i pljenidbom te tako osiromašuje, bilo bi bolje, smatra Rafael da se odrekne naslova kralja, jer ovim ponašanjem zadržava kraljevsku titulu, ali gubi kraljevsko dostojanstvo.

"[...] ako jedan čovjek pliva u zadovoljstvu i raskoši, a ostali sa svih strana kukaju i plaču, to znači biti čuvarem zatvora, a ne kraljevtsva. [...] onaj vladar koji ne zna drugačije promijeniti život građana nego da im oduzme životna zadovoljstva, neka javno prizna da ne zna vladati slobodnim ljudima."

- vladar se treba ostaviti svoje lijenosti i oholosti te živjeti od svoje imovine, a troškove prilagoditi prihodima.- treba zauzdati zločin te pravilnim odgojem svojih podanika spriječiti loše pojave, umjesto da im dopusti da se prošire, a da ih zatim kažnjava.

More je ovim primjerima vidljivo pod utjecajem klasične političke misli, najvjerojatnije Ksenofonta koji kaže da je "očito božanskim poslanjem vladati nad slobodnim i suglasnim podanicima" (Oeconom., XII., 12.) – a također i Aristotel u Politici (I., 5., 1259a-b) koji kaže da vladar treba vladati kao "čovjek koji vlada ljudima, slobodan koji zapovijeda slobodnima".

kao jedan od dokaza Rafael navodi narod Makarijevaca, koji su živjeli blizu Utopljana, čiji se kraljevi zaklinju na zakon koji sprečava gomilanje novca u riznici, te na svotu od maksimalnih 1000 funti zlata.- time imaju dovoljno za obrambene ratove, ali ne i osvajačke te uvijek može spriječiti pobunu u narodu, kao i financijsku nestašicu.

> grč. makários, blažen – aluzija na Blažene otoke o kojima su pisali Hesiod i Pindar, a koji te otoke povezuju s legendom o Elizejskim poljanama (Plutarh je smatrao da se radi o Kanarskom otočju).

[7]

More se slaže s njime, ali kaže da na dvoru ovakvoj "školskoj filozofiji" nema mjesta. Tj., da je u konkretnijim slučajevima vođenja javnih poslova potrebno primijeniti drugačiji način umovanja. - ne znamo je li ovo sve Moreov stav, ili ograđivanje od radikalnih stavova zbog vlastite sigurnosti ALI nije slučajno zašto daje Rafaelu tako puno prostora – uostalom, Th. More je u jednom pismu Erazmu pisao o teškoj ulozi savjetnika:

"Savjet se obično traži od onoga od koga se očekuje potvrda vlastitoga stava i namjera."

tako da sumnjam da izriče vlastite stavove u raspravi s Rafaelom. Prije će biti da pravi More progovara kroz Rafaela.

- do zaključka o, nazovimo je, "racionalnoj politici" pak dolazi Machiavelli koji radikalno odbacuje "umovanje o državama kakve bi morale biti, a nisu".

More dalje argumentira Rafaelu da se ne mogu pogrešni stavovi lako iskorijeniti, ali da ipak ne treba odustajati:

"[...] ne treba dići ruke od države kao što ne valja napustiti brod u oluji samo zato što nisi u stanju zaustaviti vjetrove."

- ne treba imati neuobičajene misli, koje neće imati utjecaja kod onih što misle suprotno- treba pokušati zaobilaznim putem i pokušati na najbolji način umanjiti zlo.

"Nije, naime, moguće da sve bude dobro ukoliko svi ljudi ne budu dobri, a to se [...] neće dogoditi još dugi niz godina."(Nam ut omnia bene sint, fieri non potest, nisi omnes boni sint, quod ad aliquot abhinc annos adhuc non expecto)

- More sigurno podržava i ovo, ali nije da ne smatra da je Rafael u pravu.

( Seneka je također u svojoj drami Octavia, u drugom činu, zagovarao moralnu obvezu vladara, prezir prema zlatu i ratovima, te se zalagao za pravednost kao načelo i cilj vladanja.)

- Rafael mu uzvraća da će tima postići samo da će i sam poludjeti trudeći se izliječiti tuđe ludilo. "ne znam je li filozofu svojstveno da govori laži – meni sigurno nije" (!!!)

- uostalom, nastavlja Rafael, ako sve što je izopačena ljudska narav učinila neprimjerenim treba odbaciti kao čudno i besmisleno, onda moramo zanemariti i najveći dio Kristovoga nauka, čega je većina danas udaljenija od njegovoga (Rafaelovoga) filozofijskoga izlaganja.

- Rafael kritizira da su lukavi propovjednici uskladili Kristov nauk s uobičajenim načinom života, ali da time samo daju zločincima veću moralnu slobodu.

- Rafael aludira i na Platona koji je odbio postati zakonodavcem novoga grada Megalopolisa, koji su osnovali Akađani i Tebanci, jer su oni odbili njegov prijedlog za uspostavom jednakosti imovine, a sami su se razbacivali svojim bogatstvom.

[8]

- Rafael ne vidi kako je Kraljevsko vijeće mjesto na kojem čovjek može glumiti nehaj i praviti se slijepim. Tamo se, smatra, treba slagati s najgorim savjetima i potpisivati najštetnije uredbe, jer bi se inače dotičnoga moglo, u slučaju suprotstavljanja, smatrati špijunom i izdajnikom:

"Nema, dakle, mogućnosti da budeš od ikakve koristi kad se nađeš među takvim kolegama koji bi i najboljega čovjeka pokvarili lakše nego što bi se sami popravili. Druženje s tim izopačenim ljudima će te iskvariti, a ako i ostaneš pošten i nevin, služit ćeš kao paravan tuđoj zlobi i gluposti."

- ALI, ono što je Rafaelu najviše zanimljivo je ukidanje privatnoga vlasništva:"[...] ondje gdje postoji privatno vlasništvo i gdje svi sve mjere s novcem, teško da se ikada može državom upravljati pravedno i uspješno – osim ako smatraš da se uspješno upravlja ondje gdje najbolje stvari dospijevaju u ruke najgorih ljudi, ili ako smatraš da se uspješno upravlja ondje gdje se sve dijeli u malome krugu ljudi [...a] ostali žive u krajnjoj bijedi."

- Plutarh u Likurgu (24., 3) opisuje nastajanje pravnih sporova uslijed ukidanja novca;- Platon pak u Državi (V., 12., 464d) smatra da pravni sporovi nestaju čim se ukine privatno vlasništvo;- Aristotel u Politici (II., 2., 1263b-1264a) tvrdi da će pravni sporovi porasti baš onda kad ljudi počnu uživati zajendičko vlasništvo, jer uzrok sporova nije nedostatak zajedništva već ljudska zloba. (!!!!!), a Aristotel u Politici piše i o tome da u javnome životu dužnosnici teže službama zbog materijalnoga probitka.

Rafael ističe uredbe Utopljana: malim brojem zakona su stvari uređene, sve se dijeli na dijelove i svi žive u blagostanju – ostali se narodi stalno preustrojavaju, a nikad nitko nije ustrojen.

- Platon je uočio kako postoji jedan jedini put ka općem blagostanju: ako se odredi jednakost u dobrima ali je Rafael skeptičan hoće li se taj sustav moći ikada uvesti tamo gdje postoji vlasništvo pojedinaca.- manjina podijeli svo vlasništvo, a bogati su gramzivi i nepošteni, dok su siromašni skromni i jednostavni – Rafael je uvjeren da nije moguće rasporediti dobra na ravnopravan i pravedan način ukoliko se potpuno ne ukine privatno vlasništvo.(Adeo mihi certe persuadeo, res aequabili ac iusta aliqua ratione distribui, aut feliciter agi cum rebus mortalium, nisi sublata prorsus proprietate, non posse.)- Rafael predlaže da bi se moglo odrediti koliko tko smije posjedovati zemlje te novca; nekim bi se zakonima moglo osigurati da vladar ne bude previše moćan, a narod neobuzdan; a nužno je poštenje među visokim službenicima.

More daje mišljenje da se nikada ne bi moglo živjeti u blagostanju tamo gdje je sve zajedničko. Ne bi bilo obilja proizvoda jer bi se svatko izvlačio iz rada: pomisao na vlastitu zaradu ne bi pojedinca tjerala na rad, a uzdanje u tuđu marljivost bi pojedinca činila lijenim.- ako nema zakona po kojem bi netko zadržao ono što je priskribio, u slučaju oskudice moglo bi doći do ubojstava i razdora tim više jer predstavnici vlasti ne bi uživali moć i poštovanje.

[9]

- ovdje je More sažeto iznio uobičajene prigovore protiv "komunizma" kako ih je elaborirala aristotelovsko-skolastička tradicija, npr.- Aristotel, Politika, II., 1-3., 1260b-1266a;- Toma Akvinski, Commentarius in Aristotelis Polit., II., 1-7;- Egidio Romano, De regimine principium, II., 3., 5-7. te III., 1., 9-11.

Gilles/Egidije tada se ubacuje u razgovor, smatra da će ga Rafael teško uvjeriti u navedeno, iako je Rafael tamo živio 5 godina i dobro poznaje sustav (a otišao je da to obznani svijetu), jer smatra da ljudi u starome svijetu nisu ništa manje pametni, a još su usto i iskusniji.

- Rafael mu vraća da je civilizacija Utopljana i starije od naše, tj. imali su gradove dok u starom svijetu još nije bilo ni ljudi...a ako ljudi iz staroga svijeta i jesu pametniji, onda zaostaju po pitanju čvrste volje i marljivosti. a nakon jednoga brodoloma tamo su se zatekli neki Rimljani i Egipćani, i Utopljani su i od njih naučili ono što je bilo korisno. Rafael smatra da mi nećemo još jako dugo prihvatiti njihove sustave, iako su oni naše, iz toga brodoloma, prihvatili – i to mu je dokaz da oni upravljaju razboritije svojom državom.

- tu More i Egidije mole Rafaela da im opiše taj otok i državno uređenje.

[10]

KNJIGA DRUGA

Utopija, osnovno- po sredini široka 200milja, oblika polumjeseca/potkove- zaljev siguran od vjetrova, okružen kopnom, siguran za plovidbu samo Utopljanima- Utop, vladar koji je pokorio Abraksu, i nazvao ju Utopijom, dao prokopati kanal od 15milja i odvojiti je od kopna- 54 grada na otoku, jednakog izgleda, udaljeni svaki jedan od drugoga 24milje, u sredini je Amaurot, prvi među jednakima, tu se skupljaju po 3 predstavnika iz svakoga grada svake godine da bi vijećali o zajedničkome otoku- svaki grad ima minimalno 12milja zemlje, zemljište nema vlasnika nego obrađivače- na selu se svake dvije godine smjenjuju stanovnici iz grada, međusobno se podučavaju poljoprivrednome zanatu- poljoprivrednici imaju inkubator za lijeganje pilića- uzgajaju samo vatrene konje za jahanje, volove za oranje- žito koriste isključivo za izradu kruha, piju vino od grožđa, jabuka ili krušaka, ali najčešće običnu vodu s medom- višak žita dijele susjedima

ANALIZA:- prva knjiga je Moreu poslužila da pokaže Englesku kakva je, a u II. knjizi opisuje državu kakva bi trebala biti – optimalno uređenje.- zato Utopija predstavlja Englesku u negativu – a i Erazmo u jednom pismu potvrđuje da More ima na umu Englesku.

- Moreu je moguće poslužio i Aristotel kao inspiracija, koji u Politici (VII. i VIII. knjizi) govori o optimalnome polisu i 6 nužnih oblika ljudskih aktivnosti: i) nabavka hrane, ii) zanatsko-umjetničke aktivnosti, iii) umijeće baratanja oružjem, iv) upravljanje imovinom za obiteljske i vojne potrebe, v) vjerske aktivnosti te vi) sustav odlučivanja i dijeljenja pravde, tj. primjene prava.

- More u 2.izdanju Utopiju grafički crta kao savršeni krug (dakle, ne više u obliku polumjeseca) – to odgovara 15.-stoljetnom viđenju savršenoga grada- gradova ima 53 + Amaurot, to je jednako teritorijalnom ustrojstvu Engleske, 53 grofovije + London

- More navodi da gradsko domaćinstvo broji do 16 odraslih – familia kaže More, po uzoru na rimsku tradiciju gdje je domaćinstvo gotovo samoodrživa proizvodna jedinica te obuhvaća zajednicu slobodnjaka i robova.

- More je izbacio pivo iz Utopije, jer je bilo prošireno Engleskom i uzrokom nedostojnoga ponašanja, a voda+med u Engleskoj je bilo piće za žene.

[11]

O gradovima, a posebno o Amaurotu.- leži na blagoj padini brda, gotovo je pravilnoga četverokuta, prilazi kroz njega rijeka Anidar koja se ulijeva u ocean 60milja dalje – aluzija na Temzu, čak i po opisu plime i oseke.

- ulice su posložene tako da omogućuju promet i štite od vjetra, ulice između dugačkih redova kuća široke su 20 stopa, svaka zgrada ima unutrašnji vrt.- u kuće svatko može ući kako hoće budući da se ne zaključavaju jer nema privatnoga vlasništva, a svakih 10godina ždrijebom stanovnici mijenjaju kuće u kojima stanuju. tako je i kod Platona (da ne bi kriomice radili urote, svatko je mogao svakome ući u kuću).

ANALIZA:- nejasno je zašto More opasava grad zidinama, ako se radi o miroljubivom gradu i državi – osim ako opet nije aluzija na London – to je odmak od srednjovjekovnih idealiziranih gradova

- ljetopis stanovnika Utopije započinje 1760 godina od zauzeća otoka račun nas vodi u 244.god pr.K. kad je Agis IV. postao kraljem Sparte i pokušao je napraviti egalitarnu reformu društva, ali je naišao na nerazumijevanje građana pa ga je Agora osudila na smrt zbog remećenja ustaljenoga poretka (!!!)

O javnim službama.- svake godine na 30 domaćinstava (domaćinstvo do 13 odraslih) izabire se po 1 sifogrant (filarh) ukupno je 200 sifogranata, oni tvore narodnu skupštinu.

- na 10 sifogranata dolazi jedan tranibor (protofilarh), službeno ih se bira svake godine, ali se prije izabrane kandidate ne mijenja bez većeg razloga

- 1 poglavara (princeps) bira 200 sifogranata, a kandidate za poglavara predlaže narod (4 kandidata – svakoga kandidata preporučuje po 1 od 4 gradske četvrti) – služba poglavara je doživotna OSIM ako nije osumnjičen da sprema tiraniju.

- 20 tranibora se minimalno svaka 3 dana savjetuju s poglavarom, a pozivaju i svaki dan po druga 2 sifogranta – to je senat (23 člana)

- niti jedna odluka u senatu ne može biti izglasana ako se o njoj nije raspravljalo barem 3 dana; o državnim poslovima se može raspravljati ISKLJUČIVO u senatu ili narodnoj skupštini – nepoštivanje se kažnjava smrtnom kaznom.- sifogranti svako pitanje raspravljaju sa domaćinstvima čiji su predstavnici, a onda odluke javljaju senatu- vrhovna(?) skupština je vijeće otoka nije jasno kako je More ovo zamislio

ANALIZA:- proizlazi da je gradsko stanovništvo ograničeno na 6000 domaćinstava, a seosko na 2000., sveukupno bi stanovništva u gradovima bilo oko 200tisuća.- Platon (Zakoni) nudi brojku od 5040 domaćinstava kao idealnu, a to uključuje i demografski inženjering, Aristotel (Nikomahova etika i Politika) to pak odbija i pušta gradovima da imaju populaciju koliko ima odgovara.- poglavar je princeps kojem su kasnija tumačenja Morea izjednačavala s onim koji ima kraljevske ovlasti, ili najviše republikanske ovlasti.- ali, budući da gradovi Utopije imaju ograničenu autonomiju, ne mogu se usporediti ni s gradom-državom, a ni sa slobodnim komunama iz vremena talijanske renesanse.

[12]

- doživotno biranje poglavara asocira na Firenzu iz 16.stoljeća, ali puno više na Veneciju čiji se dužd birao doživotno ( Izokrat u antičko doba također predlaže doživotnu vrhovnu vlast u Ad Nicoclem, 17-18)- zabrana raspravljanja o državnim pitanjima: u Firenzi su članovi poglavarstva za vrijeme mandata bili zatvoreni u gradskoj palači (1godinu, 6mj, pa se smanjilo na 3mjeseca, u Dubrovniku knez bio zatvoren u palači na 1 mjesec), u Mletačkoj Republici patricijima je bilo zabranjeno raspravljati o državnim poslovima na nedoličnim mjestima. ali zašto More onda dopušta sifograntima raspravu s domaćinstvima?

O zanimanjima.- svi se bave zemljoradnjom bez iznimke, a uz to moraju izučiti još jedan zanat; sinovi izučavaju očeve zanate, a ako hoće dodatni zanat, onda ih se posvaja u druga domaćinstva.- odjeću proizvodi svako domaćinstvo samo za sebe, više-manje je jednaka svima, i podesna za sva godišnja doba, traje im više godina ne poznaju luksuz i prekomjerno oblačenje.- posao sifogranta je nadziranje da nitko ne sjedi besposlen- radi se 6 sati (3 sata rada, 2 sata pauze, 3 sata rada), spava se 8 sati.- radi se od 12 popodne pa nadalje, a prije podne se održavaju predavanja, obvezna za one sklone znanosti, ali i za ostale. - nema kockanja, a igraju se dvije igre slične šahu, jedna s brojevima, a jedna o bitci između poroka i vrlina.- nema oskudice jer svi rade po 6sati, dok u "starome svijetu" ima mnogo neradnika (žene, plemići, sluge plemića, prosjaci...)- u svakom gradu ne radi oko 500 stanovnika: sifogranti i učenjaci. Iz staleža učenjaka se biraju tranibori, veleposlanici, svećenici, a i sam poglavar (zvan na starom jeziku barzan, a na novom adem).- nasljednici održavaju kuće i zgrade, pa se iz generacije u generaciju jako malo gradi, jer sve traje dugo godina.- stanovnici trebaju njegovati slobodu duha vjeruju da je u tome životna sreća.

ANALIZA: - Aristotel (Politika) iz građanskoga staleža isključuje poljoprivrednike, zanatlije i trgovce.- Ciceron (De officiis) ta i sva druga manualna zanimanja smatra degradirajućima. Njemu je poljoprivreda najunosnije zanimanje, ali pri tome misli na zemljoposjednike.

- Platon u Zakonima smatra da svatko tko želi uspjeti u nekoj djelatnosti mora je učiti od malih nogu i zavoljeti je, a treba se držati samo jednoga zanimanja, jer se nitko nije u stanju ozbiljno baviti dvama različitim zanimanjima.- radno vrijeme: u Engleskoj Henrika VIII. trajalo je od izlaska do zalaska sunca, uz pauzu od satipol.

- Plutarh Likurg: Likurg je u spartanskome ustavu zabranio svaki "suvišni" rad koji nije namijenjen neposrednome zadovoljavanju životnih potreba stanovništva (npr. podučavanje retorike, izrada zlata i luksizne odjeće...), ali je ideja propala.

- Platon u Državi (IV., 10., 434b) smatra da bi miješanje triju staleža bilo štetno po državu.- društvo od 500 oslobođenih rada ima: 1 poglavara, 200 sifogranata, 20 tranibora i 13 svećenika – dakle, učenjaka ima 266 ljudi, što je oko 0,16% stanovništva.

[13]

O međusobnim odnosima.- domaćinstva su uređena po starosti muškoga člana- domaćinstvo ima 10 do 16 članova; oni prekobrojni se prebacuju gdje manjkaju, čak se razmjenjuju s drugim gradovima- Utopljani smatraju da je opravdano povesti rat protiv naroda koji ne iskorištava vlastitu zemlju, a istovremeno narodu koji se po prirodnim zakonima na njoj mora prehranjivati zabranjuje da je posjeduje i koristi;- svaki od 4 kvarta ima svoju tržnicu, na kojoj se razmjenjuje besplatno roba – svatko uzima koliko mu treba jer nitko ne strahuje od nestašice;- Utopljani ne smiju klati životinje, to im na tržnicama rade robovi – smatraju da bi tako gubili malo po malo milosrđe.- 4 su bolnice, koje su odlične.- sve teže i prljavije poslove obavljaju robovi, a kuhanje u javnim blagovaonicama obavljaju isključivo žene, na smjenu iz svakoga domaćinstva.- podjela hrane: prvo se dijeli svim starijima koji sjede na istaknutim mjestima podijele najbolji komadi a potom se ostalima dijeli preostala hrana u jednakim obrocima (?????)- osobe sjede za stolom planski, miješaju se generacije, kako bi se i tu djelovalo odgojno i obrazovno. stariji članovi društva ponekad za stolom namjerno znaju provocirati mlađe da bi vidjeli kakvoga su karaktera te da im spoznaju ćud i sposobnosti.- nakon večere nema rada kao nakon ručka, pa onda uživaju uz glazbu, slastice itd svaka je ugoda dopuštena ako ne šteti općim interesima i ako ne narušava principe zajedničkoga življenja u dobro organiziranome društvu.

ANALIZA:- London je također u 16. stoljeću imao 4 bolnice.- iako vlada jednakost, vidimo da More dopušta postojanje robova (!!!!), iako su to robovi koji su zarobljeni u obrambenome ratu, ili zločinci koji su nešto bili zgriješili.- također, načelu jednakosti izmiču i žene, one su podčinjene mužu.

O putovanjima Utopljana.- putovati se može uz dopuštenje sifogranata, a bez dozvole se ne smije, kažnjivo je. Čak je kažnjivo i lutati po otoku bez dopuštenja oca i žene, a oni koji lutaju moraju obaviti posao ako očekuju hranu tamo gdje su doputovali.- svi su izloženi tuđim pogledima, pa nema prilike za nerad, nema prilike ni za iskvarivanje građana (nema pivnice, javnih kuća i dr..)- cijeli otok je kao jedna obitelj – gradovi međusobno razmjenjuju potrepštine prema potrebi- viškove robe Utopljani izvoze, i prodaju jeftino (jednu sedminu robe daruju siromašnima u zemlji u koju izvoze)- najveći dio dugova ni ne potražuju od ostalih susjeda u inozemstvu.- bogatstvo između ostaloga skupljaju i u slučaju rata da mogu platiti basnoslovno strane plaćenike, jer ne žele da njihovi ratuju.- rade suprotno od nas, od zlata rade noćne posude i okove za robove, tako im poništavaju vrijednost- Utopljani se, kaže Rafael, čude da ima ljudi koji uživaju u lažnome sjaju dragulja, kad mogu gledati neku zvijezdu ili sunca, ili da uživaju u finoj tkanini, kad ta tkanina proizlazi iz ovce, koja je bila i ostala ovcom.- ismijavaju ulizice bogatima

[14]

- Sva se poduka odvija na njihovome materinskome jeziku koji je bogat riječima i ugodan uhu, a od svih jezika najbolje izražava misli (!!!) – čitav taj dio svijeta govori istim jezikom, ali je negdje više, a negdje manje iskvaren.

- u glazbi, dijalektici, aritmetici i geometriji postigli su sve što i mi u starome svijetu (osim u dijelu logike suvremenih dijalektičara)

- jedno od glavnih pitanja im je od čega se sastoji ljudska sreća i je li njezin uzrok jedan ili ih je više. naginju interpretaciji da sreću pruža užitak. Kad ispituju ta pitanja, uključuju uz razum i filozofiju i vjerska pitanja:- duša je besmrtna i božjom milošću je stvorena za sreću, za vrlinu i dobra djela je poslije smrti određena nagrada, a za grijehe kazna iako te odrednice pripadaju religiji, Utopljani smatraju da i razum ovo treba prihvatiti gdje je korist ako nakon smrti ne dobiješ ništa, a cijeloga života si se odricao užitka sreća leži u dobrome i časnome užitku! vrlina je život u skladu s prirodom i to je svrha za koju nas je bog stvorio, a u skladu s prirodom živi onaj koji se koristi razumom kada jednu stvar priželjkuje, a neku drugu odbacuje; razum je taj koji raspiruje ljubav prema bogu.- nikad se nije rodio netko tko bi zagovarao vrlinu i bio protivnik užitka, tako da bi teško radio i svega se odricao- najveći znak čovječnosti je ublažiti tuđu nevolju, ukloniti žalost i vratiti drugome radost pa onda to trebamo raditi i prema sebi (< vrlina & užitak).- radostan život je nešto dobro, treba ga omogućivati i sebi i drugima; prema sebi trebamo biti jednako dobri kao i prema drugima nemoguće je da te priroda potiče da prema drugima budeš dobar, a da prema sebi budeš okrutan i nemilosrdan Utopljani vjeruju da na priroda određuje radostan život, tj. da nam određuje užitak kao svrhu svega djelovanja a vrlinu nam određuje kao život u skladu sa zakonima prirode!!! priroda poziva ljude na uzajamno pomaganje da na taj način ostvare što radosniji život. zato U. smatraju da treba poštivati i državne zakone o ravnomjernoj raspodjeli životnih dobara (!!!!!) raditi u svoju korist, pod uvjetom pridržavanja tih zakona, znak je mudrosti; raditi uz to za opću korist znak je istinske odanosti.

- "slasti" predstavljaju lažni užitak te ne ostavljaju mjesta za istinska i prirodna zadovoljstva! lažni užici oni koji se luksuzno oblače, i oni koji misle da su bitniji od drugih zbog svoga (plemenitoga) podrijetla- U. kritiziraju i škrte, koji skrivaju zlato i svoje bogatstvo, kao i one koji robuju draguljima, a njihovo oko ionako ne razlikuje pravi dragulj od lažnoga kamena, pa bi onda za njih oba kamena trebala biti jednaka- kockanje je također lažni užitak, kao i lov na divljač te lov na ptice.- U. su posao lova, kao nedostojan slobodnoga čovjeka, prebacili na mesare, zanat koji obavljaju robovi.

- priroda zadovoljstva: zadovoljstva koja smatraju pravima U. dijele na duhovna i tjelesna. duhovna su zadovoljstvo znanja i ugoda koja nastaje razmatranjem istine; tjelesna zadovoljstva su dvojaka: prva su ona koja naša ćutila preplavljuju vidnom slašću (npr. krepljenje hranom i pićem, izbacivanje izmeta < !!! spolni užitak) te glazba. Drugo je stanje zdravlja! mnogi U. zdravlje drže najvećim užitkom. – slasti koje potječu od hrane i pića valja tražiti samo zbog zdravlja.

[15]

mudar čovjek radije sprečava bolest negoli da se liječi, jer ako je cilj liječenja onda bi takav čovjek bio najsretniji u svijetu u kojem bi vladala bolest, glad idr..- jednako tako zakidati se i trpiti da bi se stekao privid vrline, a da to pak ničemu ne služi, ili da bi se bolje podnijelo nevolje kad jednom dođu, U. smatraju najvećom glupošću.

- od Rafaela i njegovih su čuli za grčki jezik, pa su mnogi U. navalili da nauče grčki. Mnogi koji su učili to su radili iz vlastite želje, ali i mnogi učenjaci po nalogu senata u tri godine su savršeno naučili jezik Rafael nagađa da možda i vuku podrijetlo od Grka, jer njihov jezik je sličan perzijskome, sačuvao je neke tragove grčkoga jezika u nazivima gradova i državnih službi.- Rafael im je poklonio svoje knjige na grčkome, koje je nosio sa sobom na put. na temelju njegovih priča U. su shvatili kako izrađivati papir i kako tiskati slova na papir, pa su njegove poklonjene knjige tiskali u tisućama primjeraka.

ANALIZA:- More kao i ostali humanisti kritizira vjersko hodočašćenje, jer to ljude osiromašuje Plutarh Likurg (26., 3-4), Likurg je zabranio putovanja da bi Spartance spasio od iskvarenih običaja stranaca i mogućih političkih utjecaja. Platon također zabranjuje putovanje čuvarima.- kad More govori o korupciji misli na kršćanski pojam "iskvarenosti tijela i duha", ali već tada se koristio pojam "korupcija" i šire kao "iskvarenost političkih institucija i podmićivanje" u tom značenju uveo je taj pojam N. Machiavelli.

- More iznosi viđenje planskoga gospodarstva, gdje se iz jednoga mjesta upravlja proizvodnjom, raspodjelom i potrošnjom. takva privreda nema potrebe za nočanom razmjenom. renesansni politički mislioci Machiavelli, Guicciardini i Botero, za razliku od Morea, priznaju autonomiju ekonomske djelatnosti.

- humanisti sa sjevera Europe izražavaju veći prezir prema novcu i bogatstvu nego talijanski politički mislioci renesanse pojačano je i 16.stoljetnom kritikom rimskih papa, ali i inspiriranjem antikom Likurg je umjesto zlata uveo željezni novac, a Platon u Državi također govori da čuvari i vladari države trebaju imati bogatstvo u sebi, pa im ne trebaju novci u Zakonima (V., 12., 742a) Platon na kraju zabranjuje upotrebu zlata i srebra privatnim građanima, osim u isplati nadnica, ali i tada u surogatnom novcu koji ne vrijedi izvan te države- More indirektno kritizira kraljevo i plemenitaško bogatstvo i nepravedno stečena bogatstva akumuliranih u rukama europskih dinastija

- u dijelu s jezikom, More radi u biti apologiju engleskome jeziku More je smatrao da je engleski jezik dovoljno bogat sa se njime mogu izjasniti filozofijski pojmovi, te ga se ne treba tretirati kao "barbarski" jezik.

- Utopljani su bili dobri u onome što se tradicionalno zove quadrivinium: glazba, aritmetika, geometrija i astronomija; dok ih trivium: logika, gramatika i retorika, nije zanimao.- ujedno kritizira i skolastičke filozofe, govoreći da U. nije bilo stalo do logike

[16]

etika Utopljana: More je inspiriran podjelama dobara u Aristotelovoj Nikomahovoj etici, a utopljanska etika naginje umjerenome epikurejizmu koji opravdava potragu za "poštenim užitkom" i spaja se sa stoičkim načelom življenja u skladu s prirodom. More je tu inspiriran i Ciceronom i djelom De finibus bonorum et malorum u kojem C. izlaže stavove Epikurejaca i tvrdi da se kod čovjeka sve nalazi u duši, a u duši sve utječe umu iz kojega proizlazi vrlina, koja je, pak, savršena forma uma.

- More uvodi altruizam kao religiju, a asketski život se više ne legitimira kao purifikacija vlastite duše, već kao požrtvovnost za drugoga time More daje potrazi za ljudskom srećom novu socijalnu dimenziju te stavlja pred politički poredak zadaću da u kolektivu osigura sreću za pojedinca, koja je, pak neodvojiva od kolektiva. razum dakle nalaže da se radi na sreći svih ljudi. lišavati sebe zadovoljstva radi ostvarenja zadovoljstva kod drugih ljudi nužno proizvodi zadovoljstvo druge vrste – zadovoljstvo uma. razumo moramo koristiti i da bismo razlikovali pravo od lažnoga zadovoljstva, lažna zadovoljstva su:

a) ponos zbog lijepe odjećeb) ponos zbog plemenita rodac) ponos zbog osobnoga vlasništva i nakitad) lov i igre na sreću

- o lovu ima oprečnih mišljenja: Likurg smatra da lov održava fizičku snagu i vježbanje vojničkoga tijela, dok sam Plutarh (kao pripovjedač) kontrira svome liku, smatrajući da lov potiče okrutnost i razvija zadovoljstvo u ubijanju, pa čovjek postaje neosjetljiv na samilost prema drugima talijanski renes. pol. mislioci Machiavelli i Guicciardini pak hvale lov, ali samo kao sredstvo stjecanja i usavršavanja vojničkih disciplina.

- More o spolnoj ljubavi: izjednačava to sa zadovoljavanjem izbacivanja prekomjernih tvari iz tijela, kao da se radi o defekaciji. snažna razlika između talijanske renesanse (buđenje osjećaja vlastitoga tijela i doživljavanje njegovih funkcija kao normalnih) i sjeverne renesanse koja oživljava kršćanske vrijednosti te teži duhovnim užicima- naglašavanje zdravlja kod Morea je posljedica velikih epidemija u Engleskoj 16.stoljeća zbog nezdravih higijenskih uvjeta

- Platon razlikuje "nužna" i "nepotrebna" zadovoljstva, npr. među nužna je hrana, a među nepotrebnima je rafinirana hrana, koja je i štetna ako se jede prekomjerno (Država VIII., 12., 558d-559b) More smatra da se pravo zadovoljstvo u jelu sastoji u otklanjanju boli koju uzrokuje glad, pa je zato neumjerenost nerazumna, jer se jede i kad se nije gladno.

[17]

O robovima.- tri su vrste robova: Utopljani koji su počinili neki zločin, stranci koji su osuđeni u svojim zemljama na smrtnu kaznu (njih se uvozi, ili dobiva besplatno) te siromašni nadničari iz inozemstva koji dolaze u Utopiju zaraditi (njih se tretira skoro ko slobodne građane).- bolesnici uz odobrenje svećenika (i senata) mogu izabrati eutanaziju, ako se neizlječivo bolesni; samoubojice bez dopuštenja se prezire i baca u močvaru.

- djevojke su punoljetne s 18, a mladići s 22, i tek se tada smiju ženiti. Prije punoljetnosti ne smiju stupati u spolne odnose, inače su osramoćeni i kažnjeni.- "udvaranje" izgleda tako da se jedni drugima, uz prisustvo starijih uglednika, pokazuju golima – tako da mogu izvršiti kontrolu kakva je tko tjelesno osoba.- brak je do smrti, rastava samo uz dopuštenje- preljubnika se kažnjava ropstvom; ako oštećena strana ustraje u ljubavi prema preljubniku, onda ga mora pratiti u ropstvo, s time da se poglavari onda često smiluju i oproste robovanje.- ponovni preljub kažnjava se smrtnom kaznom- predumišljaj i navođenje na blud, kažnjava se kao da je i prekršen zakon.- prirodna ljepota je na cijeni, uređivanje se smatra obiješću "Premda se mnogi muškarci daju osvojiti isključivo izgledom, nitko se ne može zadržati bez vrline i odanosti."- nemaju odvjetnika, svatko se brani sam pred sucem – a zakona je mali broj.

- susjedni narodi unajmljuju Utopijske upravne činovnike na 5 godina, jer se na njih ne može utjecati ni poznanstvom, ni novcem.

- U. ne ulaze u saveze jer smatraju da je čovjeka s čovjekom priroda dovoljno povezala, a oni koji preziru tu prirodnu vezu ionako se ne bi držali pisanoga slova (Rafael tu staju u obranu "ugovora" i "savezništva" jer kaže da to u starome svijetu postoji i da se poštuje):

"Utopljani [...] smatraju da nikoga tko ti nije učinio ništa nažao ne treba smatrati neprijateljem, da prirodna ljudska zajednica može zamijeniti ugovornu vezu te da ljude međusobno bolje i čvršće veže dobra volja, nego ugovori, srce bolje nego riječi."

ANALIZA:- za robome More koristi riječ servus – što na latinskome implicira različite supnjeve podložnosti, zato i ima gradaciju triju vrsta robova, servusi mogu biti i "sluge", tj. nadničari.

- More uvodi temu o eutanaziji raskidajući s kršćanskom tradicijom A. Augustin (De civitate Dei, I., 15-24) i T. Akvinski (Summa theologiae, II., pit.64, čl. 5) te drugi kršćanski teolozi odbacuju samoubojstvo kao teški grijeh, a Platon (Zakoni) dopušta samoubojstvo u trenucima kada nema drugoga izlaza.

- More je poklonik "racionalne ljubavi" i ne podržava brak iz strasti; brak je Moreu sastaavni dio političkoga inžinjeringa, pa po uzoru na antičke pisce preporučuje idealnu dob za ženidbu: Sokrat – žena mora ući u brak u vrijeme plodnosti, od 20. do 40. godine, muškarac od 30. do 55. Platon – idealna dob za žene je 18 godina, tj. ne ispod 16 i ne iza 20. Aristotel – žene oko 18-e godine, muškarci oko 37-e godine..- Moreovo prihvaćanje razvoda braka u iznimnim slučajevima također je vid raskida s predrasudama toga vremena. za ponovljeni preljub More predviđa smrtnu kaznu, što je teška kazna za taj prekršaj – to je zato što je Moreu domaćinstvo osnovna proizvodna ćelija unutar koje se poštuje stroga hijerarhija i disciplina.

[18]

- Platon kaže da će najbolja biti ona država u kojoj je vlast povjerena onima koji je najmanje žele, pa je zato i neće zloupotrijebiti – vladari moraju obavljati svoje dužnosti u općem interesu, a ne u međusobnome natjecanju (Država, VII., 5., 520d) more shvaća da javni dužnosnici mogu imati prekomjerne ambicije pa predlaže oštre kazne za častohlepnike; dobar vladar mora biti kao otac, strog ali pravedan (Epigrammata, 93.)

- More zastupa jednostavnost zakona, tj. pravni redukcinizam, što je zanimljivo jer on sam dolazi iz engleskoga sustava common law-a koji poznaje tzv. običajno pravo ili precedentno pravo (nepisanih zakona)

- Utopljani provode i "ideološki ekspanzionizam" – procjenjuju kvalitetu pravnoga uređenja susjednih država, a čak mogu i vojno intervenirati kako bi srušili svako uređenje različito od njihovoga (šalju poslanike i javne službenike u druge zemlje)

- Rafael priznaje realnost nepoštivanja međudržavnih sporazuma, a prema Vatikanu je ironičan, jer su pape u to vrijeme baš bile poznate kao nepoštovatelji sporazuma i ugovora to navodi i Machiavelli u Vladaru (XVIII. poglavlje posebno).

- More zaključuje da postoje dvije pravde: jedna za puk, a druga za vladare što se tiče "pravde" za vladare, po njoj je vladarima dopušteno sve što im se prohtije zove je "vladarska vrlina"!!!!! tu je blizak Machiavelliju, koji kaže da su dvije istine, jedna za puk, druga za vladara.- paradoksalno, način da se to prevlada, prema Moreu, je nesklapanje sporazuma pri čemu "prirodna ljudska zajednica" može zamijeniti ugovornu vezu i povezati ljude čvršće nego ugovori.[ALI??? – ne kaže li More da se vladare bira na određeno vrijeme i da ih puk može smijeniti, jer da je tiranija u Utopiji nemoguća – nije li onda to korektiv???]

O vojnim pitanjima.- U. preziru rat kao nešto što je u biti svojstveno zvijerima; međutim vojnu obuku prolaze i muškarci i žene kako se ne bi zatekli nespremni u slučaju opasnosti.Utopljani se upuštaju u rat iz 3 razloga:

1) da zaštite vlastite granice;2) da protjeraju neprijatelja koji je napao zemlju njihovoga prijateljskoga naroda;3) da oslobode neki narod tiranije i ropstva, što čine iz sažaljenja i čovjekoljublja.

- ne cijene krvavu pobjedu, već više pobjedu zadobivenu lukavstvom. U. je jedini cilj u ratu da zadobiju onu stvar čiji je gubitak bio uzrokom rata.- prije samoga rata, tajno, u neprijateljskoj zemlji objavljuju nagradne oglase u kojima se poziva da se ubije vladara te zemlje, a onda i druge krivce. jednako tako huškaju i protivnike jedne na druge obećavajući pomilovanje drugi narodi drže ovu praksu U. kao djelo izopačenoga uma, dok U. to podržavaju jer na taj način dobivaju ratove skoro pa bez bitke.- budući da imaju mnogo novca, čak često i ne šalju u ratove svoje vojnike, nego unajmljene, često se radi o Zapoletima, divljem plemenu koje je vojnički iznimno nadareno. pritom ih uopće nije briga koliko je Zapoleta poginulo jer

"smatraju da bi stekli najveću zahvalnost ljudskoga roda da mogu s lica zemlje očistiti sve to ljudsko smeće, tu odvratnu i gadnu čeljad."

[19]

- ne sprečavaju žene da idu s muževima u ratove, čak to i potiču. A borci su okruženi često rođacima, tako da se i iz nužde i ljubavi i međusobno pomažu.- zarobljenike ne ubijaju, primirja se drže i ne krše ga, ne pljačkaju neprijateljsku zemlju, čuvaju i ne ruše neprijateljske gradove.- plijen (novac, bogatstva, ili zemlju/teritorij) ne uzimaju sebi nego dijele saveznicima – ALI zato kao ratnu odštetu uzimaju dio teritorija od krivaca za rat

ANALIZA:- Moreov pristup ratu je pristup nove građanske klase u usponu, koja odbacuje srednjovjekovnu koncepciju ratovanja s pomno izrađenim "viteškim" kodeksom feudalnoga plemstva koje je ratom legitimiralo oružanu pljačku i osvajanje tuđih teritorija radi povećanja svoje moći i posjeda. to se ogleda u odbacivanju najamnih vojski i uzdizanju ideala građanina-vojnika (isto radi i Machiavelli) za razliku od srednjovjekovnih političkih mislilaca (T. Akvinski, Egidio Romano, Ptolomej iz Luke) More uključuje i žene u rat.

- na temelju Ciceronovoga stava u De officiis (I., 11., 36.) legitimnost se rata utvrđuje čvrstim pravnim normama – rat nije legitiman ako nije poveden zbog ispravljanja počinjene nepravde.- rat radi zaštite trgovaca aktualan je Moreu zbog tada aktualnih trgovinskih veza s "novim svijetom" tj. zaštite trgovačkih putova prema Americi od gusara i dr.

- u renesansi se javljaju i prve moderne teorije međunarodnih odnosa koje zastupaju tezu da međunarodne sukobe treba rješavati pregovorima i bez prolijevanja krvi, npr. u:Erasmus Desiderius Adagia, te Erazmovo pismo Antonu von Beru.(T. L. Knutsen "A History of International Relations Theory"; zbornik "Historija diplomacije" izdanje u Zagrebu...)

- čudno je vidjeti kod Morea nečasne i moralno dvojbene načine ratovanja (skoro pa makjavelističke) kao što je potkupljivanje i/ili trovanje protivničkih vladara – sigurno je i povezano s takvim stanjem engleske politike 16. stoljeća – tzv. regicid se smatrao nečasnim načinom borbe sve do vjerskih ratova u 16. stoljeću, tijekom kojega je Crkva počela opravdavati regicid ako je izvršen u cilju obrane vjere.[ REGICID (Latin regis "of king" + cida "killer" or cidium "killing") is the deliberate killing of a monarch, or the person responsible for the killing of a monarch. In a narrower sense, in the British tradition, it refers to the judicial execution of a king after a trial. More broadly, it can also refer to the killing of an emperor.]

- plaćenički vojnici Zapoleti – aluzija na Švicarce koji su u renesansi bili strah i trepet kao najorganiziraniji i najbrutalniji vojnici-plaćenici i ratni pljačkaši. More i Erazmo su osuđivali Švicarce zbog takvoga ponašanja.

- u Platona se također bore žene (Država, V., 14., 466e-467a), a također su i Germani dovodili žene i djecu na bojište da hrabre svoje bližnje: G. J. Cezar De bello Gallico (I., 51., 2-3); Tacit Germania (7., 2.); Tacit Annales (IV., 51., 2. te XIV., 34., 2.); Tacit Historiae (IV., 18., 2.)

- Utopljani su napadali u formaciji klina, što je potvrđeno još u antici: Vegecije De re militari (III., 17-20); Tit Livije Ab urbe condita (XXXII., 17., 11.) Vegecije također, kao i More, piše da se ne smije napadati vojsku koja se povlači jer inače dolazi do razbijanja vlastitih linija i do mogućega kontranapada.

[20]

O vjerama Utopljana.- pluralizam je vjera u Utopiji, ali najveća većina, kojoj se sve više priklanjaju i ostali, vjeruje u jednoga jedinoga boga, kojega zovu Mitra. Rafael i suputnici su ih uputili u Isusa Krista i svi su ga zdušno prihvatili, jer im se sviđalo da je bio ravnopravan sa svojim učenicima.- tolerantni su pa su kaznili jednoga svoga sugrađanina koji je u ime nove vjere počeo propovijedati da su sve ostale poganske – prognali su ga, ali zbog izazivanja pobune u narodu, a ne zbog vjere, jer im je jedan od najstarijih zakona taj da se nikoga ne smije zbog vjere proganjati. Utop je donio jedino zakon da se zabranjuje vjerovati da sa smrću i duša propada s tijelom – bezbožnike sumnjiče da bi bili urotnici i pokušali rušiti državu.

- pokojnike koji umru veselo i bez straha ne oplakuju već slave odlazak na drugi svijet gdje će vjerojatno biti nagrađeni. Naime, za one koji umiru tjeskobni smatraju da im se duša boji i opire kazne na drugome svijetu zbog grijeha na ovome svijetu, pa takve pokojnike ukapljaju bez pjesme i uz molitvu da se bog smiluje toj duši. (pokojnike koji umru sretni spaljuju.)

- ima onih koji spas vide u radu za druge, i koji se spuštaju skoro na razinu robova, a jako su cijenjeni. Dijele se u dvije sljedbe: jedni su neženje koji su u celibatu, tj. suzdržavaju se od tjelesne ljubavi, i ne jedu životinjsko meso. Pripadnici druge sljedbe ne čine nikakva ograničenja i njih U. smatraju razboritijima, a prve svetijima.- u pojedinom gradu ima samo 13 vjerskih hramova, a toliko je i svećenika po gradu. Kad je rat, 7 od njih 13 odlazi s vojskom, a drugih 7 ih zamjenjuje. Ti zamjenici čekaju da se "otvori" mjesto u službi, a u međuvremenu služe kao pratnja vrhovnome svećeniku.Od tih 13 bira se 1 vrhovni svećenik. svećenike bira narod, tajnim glasovanjem, kao što bira i ostale visoke dužnosnike.- one koji svećenici zbog kazne isključe iz vjerske službe, što je najstroža kazna, senat može uhititi i kazniti zbog bezvjerja.- žene mogu biti svećenice, iako je to rijetko.- ako svećenici počine kakvo nedjelo, ne kažnjavaju ga nego ga prepuštaju božjoj ruci..[ALI: nije mi jasno zašto ga onda ne opozovu, ako to mogu sa državnim službenicima, a izbor se provodi na jednaki način.]- svećenike čak i neprijateljske vojske smatraju svetima i dostojanstvenicima, jer mogu zaustaviti osvetničke pohode neprijateljske vojske prema Utopljanima, kao i iživljavanje Utopljana nad poraženima.[MA DAJ MOLIM TE :p]- hramovi su u skladu sa svim vjerama – svim vjernicima je isti cilj: štovanje božanske prirode.- na dan Praznika svršetka [mjeseca, imaju i praznik Početka (kalendarskoga) mjeseca] žene se bacaju pod noge muževima i ispovijedaju grijehe ili zanemarivanje dužnosti, a djeca pod noge roditeljima – tako se pred službu u hramu postiže obiteljski mir.- na službi su muškarci na desnoj strani, a žene na lijevoj.- glazba im je savršeniji izričaj vjerničkih osjećaja nego što je to u "starome svijetu".- u završnoj molitvi svi se mole svome, jednome, božanstvu, i zahvaljuju što su se rodili u najsretnijoj državi (!!!!!!!!) i što ga je dopala ona vjera koja je, nada se, najistinitija.- nakon službe ostatak dana provode u igri i vojnoj obuci (!!!)

- na kraju izlaganja Rafael tvrdi da je svima jasno kako su ovi zakoni iz Utopije pravedniji od zakona "staroga svijeta" pa čak i bogatašima – ali bogataši i drugi ljudi opiru se ideji dijeljenja bogatstva zbog oholosti. – oholost svoj uspjeh ne mjeri svojim dobicima, već tuđim gubicima.

[21]

- uz to su U. iskorijenili i vlastoljublje i strančarenje, pa im ne prijete unutrašnje oopasnosti od raspada države i društva, što je bilo razlogom propasti mnogih navodno sigurnih gradova i njihovoga bogatstva. na kraju More kaže da ima dosta stvari koje su mu čudne i smiješne i s kojima se ne bi složio, ali da je ipak ovo uređenje države ono koje bi mnogim državama "staroga svijeta" poželio.

ANALIZA:- ideju o vjerskome pluralizmu najvjerojatnije je preuzeo od Cicerona i djela De natura deorum.- kod Platona (Timaeus, 28c) pronalazimo ideju o jednome bogu.

- More tvrdi da u svijesti svih ljudi postoji na temelju "prirodnoga tajnoga konsenzusa" sigurnost o postojanju boga (Dialogue concerning heresis, omot i4v.) pa tako za U. vrijedi da su bili spremni prihvatiti kršćanstvo jer su im priroda i razum omogućili spoznaju o postojanju boga. jedno božanstvo – MITRA: to ukazuje vezu s Iranom, kamo su u 6. st. ps.K. pobjegli članovi Platonove Akademije nakon njezinoga zatvaranja.- u iranskoj kulturi Mitra je "Nepobjedivo Sunce", glavno božanstvo, posrednik između neba i zemlje, a nastao je u 14.st. pr. K. kult boga Mitre su preuzeli Rimljani i proširili ga cijelim Carstvom osnivajući mitreje – Mitrina svetišta. Na području Hrvatske poznata je mitreja u Cavtatu (te u Konjicu, Jajcu i Ptuju) kršćanstvo je potisnulo mitrizam tek u 5.st, ali je preuzelo njegov glavni praznik – "Rođendan Nepobjedivoga Sunca", tj. Božić 25. prosinca.

- što se tiče vjerske tolerancije, More je propagira, ali kasnije od nje odustaje jer je ne želi primjenjivati prema protestantima (bio je u privatnome životu inkvizitor koji je ispitivao protestante, tj. "heretike" te ih davao spaliti).

- utopljanska religio politica podrazumijeva, kao vid racionalističkoga deizma, vjerovanje u besmrtnost duše. od sankcija o kojima govori o takvim disidentima najvažnije su one koje nastaju na tragu stava da se onima koji nemaju vjere ne može ni upravljati time vjera postaje instrumentum regni, jer je njezina uloga onda i uspostavljanje sustava vrijednosti. bez tih vrijednosti u koje čovjek vjeruje ne bi bilo poštenja, solidarnosti, a ni pravde – "kraljice svih vrlina" – tvrdi Ciceron u De natura deorum (I., 2., 4.) impietas kod Morea ne znači "bezvjerje" (kako bi se to prevelo) s obzirom na pluralizam i vjersku toleranciju, a kažnjavanje vjerskoga fanatizma – već bi onda impietas značilo nevjerje u socijalnu etiku Utopljana, u religiju kao instrumentum regni – što se potvrđuje time da svećenici moraju skrbiti o "razvoju osobnosti i ćudorednih stavova" građana, što je od velike koristi za "očuvanje državnoga poretka".- Aristotel (Politika, V., 9., 1310a) također smatra da je za održanje poretka nužno odgajanje građana u skladu s poretkom.- na tome tragu možemo komentirati i "hijerarhiju ispovijedi" (žene mužu, djeca roditeljima) kao elementa socijalne i društvene discipline

- nije jasno zašto je More namijenio spaljivanje onima koji umru "veselo", a ukop onima koji umru "tjeskobno" – naime, Crkva se tek u 19.st. prestala protiviti kremiranju, jer se vjerovalo u mogućnost tjelesnoga uskrsivanja.

- žene, pa svećenice – očito je More pod utjecajem antičke tradicije, tako Plutarh navodi da u Sparti dužnost svećenika obavljaju i muškarci i žene podjednako. A jednakovrijedni su i

[22]

Platonu (u Zakonima) – More je tu i pod utjecajem Erazma, ali je kasnije da bi se usprotivio protestantizmu zauzeo ortodoksne stavove po tome pitanju.

- svećenici kao mirotvorci – utjecaj Erazma, koji vidi svećenike kao mirotvorce koji propovijedaju "evanđelje mira" sv. Pavla. – Erazmo je zagovornik "teologije mira", budući da je Isus Krist, kao "vladar mira" ostavio ljudima u naslijeđe mir kao stanje duha.

- "najsretnija država" – dakle Utopija je i eu-topija "sretno mjesto" – eutopijska zajednica je ideal s onu stranu konkretne mogućnosti realizacije jer je ona praktički neostvariva prema ovome je pesimizmu More i veći realist od onih koje takvima uobičajeno smatramo, da slijede "realističkiju" tradiciju političke misli, npr. Machiavelli

- na kraju More parafrazira Platona (Država, IV., 1., 420b) koji kaže:"cilj nam nije da jedan stalež bude osobito sretan, nego u prvome redu država u cjelini [...] ne pravimo djelomično sretnu državu, usrećujući u njoj samo neke, nego čitavu državu"

- naglasak je dakle stavljen na prvenstvo javnoga interesa u odnosu na privatni – u Zakonima (IV., 7., 715b) kaže Platon da nema ozbiljne vlade niti ozbiljnih zakona tamo gdje oni nisu stavljeni u zajedničkome interesu cijele države.

[23]