TRAG 75

biblioteka kriminalistikih romana

TAJNA SOBE 7. I u ovom je Martinovu romanu stvorena

poprilina galerija likova: siromana brbljava penzionerka, ueni

doktor knjievnosti kojega bezono vara ena, seoska djevojka

koja pomae u hoteliu; bogatun o kojem se brinu dvije

dostojanstvene tetke, mjesni andar i mjesni lijenik (osobito

plastina i simpatina figura), i dakako inspektor Klipp, koji

dolazi na godinji odmor na malom otoku u Sjevernom moru i

smilja kako da se priblii simpatinoj djevojci koja uva djecu

doktora knjievnosti i njegove ene ljepotice koja otvoreno oijuka

s mladim ljepotanom... Sve je to plastino oslikano na pozadini

to je prua otok, turistiko mjestance u kojem se ljudi odmaraju,

ali takoer i izlau tuoj radoznalosti

(Odlomak iz recenzije)

Osamdeset metara iroki gat pruio se oko etiri stotine

metara iz kopna u more.

Uz lijevu stranu gata stoje usidreni, kao snijeg bijeli brodovi

koji prevoze na otok ivene namirnice, alkoholna pia, zabavne

orkestre, turiste i osoblje koje u toku sezone radi na otoku. Desno

od gata ljuljaju se mali jedrenjaci na kojima su vlasnici matovito

ispisali neobine nazive, uglavnom imena iz starije povijesti.

Na samom gatu stoji mala kua od crvene opeke u kojoj je

smjetena luka kapetanija, a na njezinoj junoj strani postavljeni

su kiosci u kojima se mogu kupiti razglednice, bomboni i

papirnati rupii.

Du cijeloga gata iri se miris mora, mulja, katrana i uljnih

boja.

***

Odvezao sam auto u garau, platio unaprijed polovicu

najamnine za etiri tjedna, a zatim ponio prtljagu do broda kojim

u se prevesti na otok Langeney. Brod je bio jo gotovo sasvim

prazan. Jedan je radnik smjetao kante s mlijekom, a na

prednjem dijelu broda dvojica su u sjeni dimnjaka pila pivo iz

boca i na moj pozdrav odgovorila su mi samo kimnuvi glavom.

Dovukao sam jednu lealjku na sunano i od vjetra zaklonjeno

mjesto te se udobno smjestio. Vie od jednog sata morali smo

ekati da brod krene na svoju trosatnu plovidbu do otoka. Bio

sam radoznao kakav je otok, kakav je hotel u kojem sam

rezervirao smjetaj, kakva e biti etiri naredna tjedna dopusta.

Bio mi je potreban potpun odmor i namjeravao sam ga provesti u

spavanju, ljenarenju i itanju lakog tiva. vrsto sam odluio da

u izbjegavati bilo kakva uzbuenja. Ako bi se ipak ukazalo kakvo

uzbuenje, i to ono na dvije noge, dugokoso i dobro graeno, bio

sam spreman djelomino odustati od takve odluke.

Nikada se ne moe predvidjeti ba sve. Osim toga, znam da

ljudi zbog svojih krutih principa gube simpatije, a to nisam elio.

Leao sam na palubi, razmiljao to me sve oekuje i veselio

sam se neizvjesnosti. Da sam mogao naslutiti to me zaista

oekuje, sigurno bi raspoloenje bilo manje.

Osim poznanstva sa Usehi, ostala iznenaenja bila su zaista

neugodna.

Tko zna to se iza brda valja esto je govorila moja

baka.

***

Petog dana dopusta sjedio sam ujutro na verandi hotela

Dunenfrieden u kojem sam ve prije rezervirao sobu i razgovarao

o vjetini bacanja noeva. Tada jo nita nisam znao o ubojstvu

koje se dogodilo na drugom katu hotela.

Samo tri osobe znale su ve toga jutra da je gore leao mrtvac

kojemu je veliki kuhinjski no bio duboko zarinut u srce. Ali to

troje nije se niim odavalo. Kako se ljudi znadu prikrivati kad im

gori pod petama.

***

Kada sam drugog jutra nakon dolaska u Langeney uao u

kupalini park, orkestar je upravo zavrio prvi dio koncerta.

Glazbenici su odloili glazbala, stajali u sjeni gustog grmlja

jorgovana i odmarali se. U svojim crnim odijelima izgledali su kao

vrane na rubu zasijanog polja.

Prema dogovoru, drugi dio koncerta trebalo je da pone vrlo

brzo, pa sam razmiljao da li bih strpljivo sasluao koncert do

kraja ili krenuo u etnju gradom. Lijenost je prevagnula, odgodio

sam traenje nekog zgodnog lokala koji bi mi bio utoite u

trenucima dosade ili bijega od dosadnih gostiju u mojem hotelu,

pa sam sjeo na klupu na kojoj je ve sjedila neka starija ena i

marljivo vakala ljute bombone. Klupa je bila smjetena na rubu

etalita, izvan dometa jakih zvukova iz koncertne koljke.

Izmeu etalita i klupa rasli su niski i gusti rododendroni, pa se

nisu mogle vidjeti noge etaa. Nakon duljeg promatranja

izgledalo je kao da ljudi stoje na pominoj vrpci koja ih vozi u

krugu oko koncertne koljke. Prizor mi je bio smijean.

Glazbenici su ponovo sjeli na svoja mjesta. Dugokosi, mravi

dirigent udario je lagano po svom stalku. Violinisti podigoe

violine, trubai prinesoe ustima fagote i flaute i drugi dio

koncerta je poeo.

Nakon prvog komada ree mi moja susjeda na klupi:

I vi stanujete u hotelu Dunefrieden, zar ne?

Bio sam prilino iznenaen pitanjem ove postarije, punane

ene. Imala je neugodan, piskutljiv glas kao sa starih

gramofonskih ploa. Govorila je saskim narjejem, a brzina kojom

je izgovarala rijei bila je zapanjujua.

Da ipak sam joj odgovorio i pri tome malo podigao eir

te se naklonio kao to sam to uinio i kada sam prilazio klupi.

I ja stanujem ondje objasni mi ona.

Pogledao sam je, nasmijeio se koliko je to zahtijevala

uljudnost i tek tada sam zamijetio njezino smijeno lice

prekriveno utom koom, dok je oko oiju koa bila ak

maslinasto zelena. Imala je male crne oi, a usta velika, drhtava i

neobina oblika. Na golemim grudima blistala se crvena staklena

ogrlica, a na lijevoj ruci veliki briljantni prsten.

ena dohvati kutiju koja je bila pokraj nje na klupi i prui je

meni:

Izvolite gospodine Klipp ree ona kuajte!

Moje zvanje o tome e biti poslije govora ne doputa mi

da se brzo zbunim, ali sada sam bio zaista toliko zbunjen da sam

odmah posegnuo za ponuenim ljutim bonbonom, stavio ga u

usta i vrlo ljubazno zahvalio. Okus i miris ljutih bombona nikad

nisam podnosio.

ena je iskoristila moju zbunjenost i nastavila:

Da, znam nasmijei se ona vi ste stigli sino! Iz

Hamburga. Zovete se Klipp i po zanimanju ste uitelj!

Zabavljalo ju je moje uenje. ovjek mora biti dobro upuen

mrmljala je dalje.

Nisam je odmah dobro razumio i trebalo mi je nekoliko

trenutaka da shvatim to je eljela rei. Stalno se smjekala i

lagano mi prijetila kaiprstom, tko zna zbog ega.

Vi ste uitelj, zar ne?

Da, struni uitelj odgovorih joj brzo i pri tome sam

zamalo drugi put pruio ruku u ponuenu kutiju.

Svojom bunom svirkom orkestar mi je pomogao da malo

predahnem, ali samo na asak: violine su opet tiho zacviljele, a

flaute se jedva ule. Kao da je nasluivala moje neizreene kletve,

ena lagano prui ruku s blistavim prstenom na moju podlakticu.

Moj je mu takoer bio uitelj ree ona. Umro je prije

pet godina. Slabo srce. Lijenici su lijeili eludac. Ah, ti lijenici,

znamo kakvi su!

Ona napui ljubiastu donju usnicu i teko uzdahne.

U jednom trenutku ona odbaci svoje sumnje o lijenikim

sposobnostima i svoju panju usmjeri drugamo. Nervozno me

lupne po ruci i oima me upozori na etalite.

Poznajete li one tamo? prosike.

Koga, molim? upitah radoznalo, pokuavajui slijediti

njezin pogled.

One dvije ene u utom!

Ugledao sam dvije starije ene u jednakim utim kostimima

kako, uhvativi se pod ruku, eu iza rododendrona. Bile su

suta protivnost mojoj debeloj susjedi i djelovale su vrlo fino i

povueno. Obadvije su imale sijedu, lijepo dotjeranu kosu, a

kretnje su im bile nenametljive.

To su sestre Brocksiepen objasni mi susjeda u

povjerenju: iskoristila je opet stanku orkestra i govorila vrlo brzo.

Lijeva je Agathe i ne zove se Brocksiepen, jer je udovica, ali

obadvije se predstavljaju samo pod tim prezimenom. Agathe je

starija iako se to jedva zamjeuje. Razlika je samo dvije godine. U

toj dobi, mislim oko ezdeset, to ne utjee mnogo na izgled. Ona

druga, desno, nije udata. Doputa da je oslovljavaju sa

gospoica, Ha, to je stvar ukusa. S njima je i njihov neak,

trenutak samo, ne, ne vidim ga. Sigurno je negdje u blizini, uvijek

prisustvuje prijepodnevnim koncertima. Ima tek dvadeset godina,

vrlo je lijep, studira u Bonnu i vrlo je imuan. Ove ene ili, bolje,

njegove tetke, starateljice su mu. Otac mu je umro prije tri

godine, vrlo brzo nakon smrti svoje ene. To je bio potresan

dogaaj! Da! U prvo se vrijeme sumnjalo da je rtva zloina, ali

onda je policija ustanovila da je rije o samoubojstvu.

Dok je sve to priala svojim drhtavim usnama, njezine male

oi nemirno su mirkale i zadovoljno svjetlucale.

Sjetio sam se sluaja Brocksiepen koji je u ono vrijeme

pobudio panju javnosti. Brocksiepen mislim da se zvao

Alexander, ah, svejedno naen je mrtav sa zabodenim noem u

srce. Ostavio je sina kojem je tada bilo sedamnaest godina,

gomilu novaca i jedno pismo koje je jasno upuivalo na

samoubojstvo.

Na satovima obuke prikazivali smo ak dijapozitive u kojima

je bilo rekonstruirano to neobino samoubojstvo.

Uz to moram rei da sam uitelj na policijskoj koli u

Hamburgu i poduavam budue kriminaliste. Moja je specijalnost

pronalaenje sigurnih tragova i nain ispitivanja.

U privatnom ivotu predstavljam se redovito kao struni

uitelj, a ne kao vii kriminalistiki komesar. Ovaj je naziv

dugaak, a uz to vas nakon upoznavanja svi gledaju kao bijelu

vranu. Ljudi polude od radosti i ispituju u beskonanost.

Dakle, to su sestre Brocksiepen. Nisu me zanimale koliko ni

pet para, a pogotovu ne sada dok sam pokuavao predano sluati

glazbu i bio prisiljen pokloniti bar malo panje ovoj brbljavoj

susjedi iz ijih se usta osjeao nepodnoljivi miris ljutih bombona.

Kad bih samo mogao popiti jedno pivo da iz usta uklonim taj

odvratan okus. Ali nije bilo izgleda. Morao sam se zadovoljiti

glazbom. U jednom trenutku, ba kada je nastupila eksplozija

trubakih glazbala, naglo i snano me gurne moja sugovornica i

migom mi pokae na prolaznika iza rododendrona. Ljubazno sam

joj kimnuo, ali ona shvati da nisam vidio ono na to me je bila

upozorila. Zbog toga mi se sasvim priblii, uhvati me za rame, pri

emu sam na desnoj ruci osjetio pritisak njezinih golemih grudi.

Glasno mi ree na uho da je mladi o kojem smo upravo govorili

onaj tamo uz plavuu u zelenoj haljini. Da, da, to je mladi

Brocksiepen.

Izgledao je stariji od dvadeset godina. ak sam ocijenio da mu

je trideset. Bio je zaista lijep, irokih ramena, opaljen od sunca,

leernih kretnji, a koraao je uz plavuu sigurnim korakom.

Nikada nisam bio oduevljen vrlo lijepim mukarcima i rado

sam prihvaao razna miljenja o njima: da su loi ljubavnici,

dosadni muevi, nepopravljivi egoisti i tako dalje. Nisam sasvim

siguran da ta moja nesklonost ne proistjee iz zavisti ili iz osjeaja

manje vrijednosti. Jer, to se tie moje ljepote, nisam naroito

obdaren od prirode. Tjei me ipak to to su mi neke ene rekle da

vie vole zanimljive nego lijepe mukarce. Jedna mi je rekla da

sam zanimljiv.

Ovaj mladi, Harald Brocksiepen, zaista je lijepo izgledao, a

po pogledima koje mu je upuivala njegova partnerica zakljuio

sam da i ona dijeli moje miljenje.

To je bila vrlo uoljiva ena od tridesetak godina. Imala je

draesnu glavu s kratko oianom kosom. Svijetlozelena haljina

naglaono je isticala njezine tjelesne drai.

Uspio sam osloboditi ruku ispod tereta koji me je pritiskao i

pomaknuo sam se za nekoliko centimetara. Orkestar je sada

svirao valcer i moja se susjeda poela lagano njihati gornjim

dijelom tijela. Valcer je ipak nije previe zaokupio, jer je nastavila

izvjetaj o drugim prolaznicima na etalitu. Osnovni podaci bili

su imena, vaniji datumi, opis karaktera svakoga pojedinca. Tako

sam doznao da se plavua uz Haralda Brocksiepena zove

Eisenreich, da je iz Munstera. Njezinog supruga opisala je

posebno: Vrlo ljubazan, tih ovjek. Doktor Eisenreich hodao je

deset koraka iza svoje ene, mrav, mrzovoljna izgleda. S dugom,

crnom kosom izgledao je vie kao maioniar nego kao docent

knjievnosti. Doznao sam da je supruga Eisenreicha po svojim

roditeljima bila vrlo bogata. Uz njih je trkaralo njihovo dvoje

djece, koja me nisu zanimala, ali je zato svu moju panju privukla

odgojiteljica koja je takoer pripadala tom krugu: draesno mlado

stvorenje, mnogo zgodnije od svoje poslodavke.

Odjednom izmeu partije solozvukova harfe i bunog

svretka orkestra moja se obavjetajka sjetila da se treba

predstaviti.

Wulze! ree ona bez posebnog uvoda, malo se nakloni i

prui mi ruku.

Sada sam znao i to.

Neobino mi je drago rekao sam brzo.

Ustao sam, stisnuo pruenu ruku, skinuo eir i naglo se

udaljio. Da sam ostao, bih jo uo i ime. Moda je Emmy, iako

nema izgled galeba. Imena najee ljudima ne odgovaraju. Ja se

zovem Leo.

***

Siguran nagon vodio me je iza ugla velike kupaline zgradu u

jednu malu ulicu. Tu sam spazio natpis Veliki vr.

Da bih se malo oporavio, bilo mi je potrebno dva puta po pola

litre piva, tri izvrsne rakije i tri etvrt sata tiine. Gostionica je

bila vrlo ugodna i nije bilo mnogo ljudi. Na stolu su leale male

novine Kupalini vjesnik, koje su svakoga dana izvjetavale o

broju i imenima prijavljenih gostiju, pa sam naiao i na osobe o

kojima sam ve detaljno bio upuen. Izmeu deset osoba,

stanovnika hotela Dunenfrieden, proitao sam i ime Ursula

Marckhoff iz Munstera. Odmah sam zakljuio da je rije o

draesnoj mladoj odgojiteljici kod obitelji doktora Eisenreicha.

Dok sam razmiljao o njezinom privlanom izgledu, pomislih i na

noge koje nisam mogao u parku vidjeti od gustih rododendrona.

Je li i taj detalj bio tako zgodan?

Ali, Leo rekoh sebi prijekorno i prestadoh razmiljati o

nogama Ursule Marckhoff.

Na ruak sam stigao prekasno i stol koji sam dan prije

izabrao, ve je bio zauzet. Sada sam mogao vidjeti jedino lijevu

Ursulinu ruku. Bila je tamna, od sunca opaljena, a potakla me na

razmiljanje o nastavku te lijepe ruke prema srcu. Ruak je trajao

pola sata i s kolaem od jabuka bila su prekinuta moja

razmiljanja.

Toga dana i u toku slijedeeg dana nije se dogodilo ba nita.

Bio sam zaista umoran od proteklih jedanaest mjeseci

napornog rada, za koje sam se vrijeme uglavnom susretao s

ljudima koji su bili zloinci ili sudionici nekog zloina. Od

dvadeset etiri sata gotovo dvadeset sati sam prespavao, za

vrijeme pet obroka u blagovaonici promatrao lijepu Ursulinu ruku

i tako sam tratio vrijeme. Uspjelo mi je da uz mali smijeak

izbjegnem ponovan izravan susret sa enom po imenu Wulze, ali

mi nije uspjelo za to kratko vrijeme upoznati Ursulu.

Je li slobodno? upitao sam, pribliivi se klupi na kojoj

je sjedio mukarac s velikim slamnatim eirom.

Kad mi je kimnuo u znak odobravanja, zahvalio sam i sjeo do

njega. Do sada sam provodio vrijeme svoga dopusta u krevetu,

malo za stolom u hotelu, rjee u gostionici Veliki vr i ponekad

na klupama pokraj etalita. Jo se nisam bio okupao. Smatrao

sam da u i za sport jo imati dovoljno vremena.

Sada sam izabrao klupu pokraj etalita na obali. Bilo je

sunano i puhao je lagani istono vjetri. Poloio sam knjigu na

klupu izmeu sebe i ovjeka pod slamnatim eirom. Knjiga je

bila od Dickensa, jedna od onih koje se mogu itati jedino na

dopustu ili poslije gripe, u krevetu.

ovjek se sagne i proita naslov knjige, zatim podigne glavu i

pogleda me. Bio je to doktor Eisenreich. Nisam ga odmah

prepoznao ispod velikog oboda eira.

Volite li Dickensa? upita on dubokim i poneto

promuklim glasom.

Da, kad imam vremena, rado ga itam odgovorih.

U svom diplomskom radu obradio sam temu Dickens i

roenje socijalistike literature ree, malo uuti, a zatim opet

nastavi: Oprostite, ne bih htio dosaivati.

Ni najmanje prekinuo sam ga.

Eisenreich! on se predstavi.

Klipp! uzvratih mu. Raduje me! Uostalom, stanujemo

pod istim krovom.

Oh! ree iznenaeno. Nisam vas jo ...

Ne, niste me mogli vidjeti opet sam ga prekinuo to

vam vjerujem. Sjedim u jednom kutu blagovaonice, a vrlo sam

kratko vrijeme ovdje, pa i to sam uglavnom prospavao.

Nastao je tajac. Posegnuo sam za cigaretama, to uvijek

spaava situaciju kada se nema to rei. Ponudio sam i njemu.

Imao je vrlo tanke drhtave ruke. Vjetar je ugasio dvije ibice i tek

kad smo se sasvim pribliili, mogli smo u zavjetrini njegova

velikog eira upaliti cigarete.

Uvijek se radujem kad vidim da netko ita Dickensa

ree on. To je danas rijetkost. Moji ga studenti itaju samo zato

to je to obaveza. Inae ... slegne ramenima.

Da odgovorih ovo dananje vrijeme ...

Nisam bio naroito oduevljen razgovorom. Prolazilo je toliko

zgodnih ena, a pedeset metara dalje spazio sam Ursulu kako se

lopta u vodi s dvoje djece. Uinilo mi se da ni moj doktor nije bio

u tom trenutku previe zainteresiran tom temom. Nervozno je

povlaio dimove i stalno pogledavao na plau. I kad bi mi se na

asak okrenuo, njegov se pogled opet brzo vraao prema moru,

gdje je postojalo neto to ga je vjerojatno uznemiravalo. Pogled

mu je bio neobino hladan.

Tek kada sam otkrio to privlai njegove zabrinute poglede,

poslalo mi je jasno da ga u ovom trenutku ni najmanje ne

zanimaju ni Dickens ni knjievnost ni sav svijet. Ispod jednog

arenog suncobrana sjedila je njegova ena u kupaem kostimu

za koji je utroeno vrlo malo materijala. Zeleni trokutii ini se

da je zeleno bila njezina omiljena boja spojeni tankim crnim

vrpcama, pokrivali su ono najnunije. Vidljivi dio tijela bio je

veoma potamnio od sunanja Do nje je sjedio Harald

Brocksiepen. Na glavi je imao malu okruglu kapicu, a preko

ramena prebaenu bijelu frotiranu koulju koja je rukavima bila

vezana na prsima. Na njegovu pravilnom nosu strale su velike

crne naoale.

Bili su previe udaljeni od nas da bi se mogla razabrati i

jedna njihova rije razgovora. Njihovo vladanje bilo je dovoljno da

stvori nemir. Nije udno to su oi doktora Eisenreicha nemirno

sijevale. Ali zato nije poao k njima? Zar se bojao tog ljepotana

Haralda zato to je imao iroka ramena? to bih ja uinio da se

moja ena tako ponaa u drutvu dvadesetogodinjeg momia?

Da li bih samo promatrao iz daljine? Moda bih priao i prilijepio

nekoliko zaunica? Kome? Obadvoma?

to bih postigao da me takav momak pretue pred mojom

enom?

Zamren sluaj!

Zasada sam o tome razmiljao samo kao promatra, jer moja

brana luka jo nije bila na pomolu. Jo sam jedrio otvorenim

morem, a uz to sam bio uvjeren da takvih problema nikada neu

ni imati.

Moda problem lei u samom doktoru i zato on sjedi ovdje

kao promatra? Nije iskljueno, vjerojatno je zaboravio da uz

svoje knjige koji put prolista i po stranicama svoga braka! Ako je

tako, ne bi bilo udno kad bi njegova suvlasnica, zbog preniskih

dividendi, uloila svoj kapital negdje drugdje. A imala je svu silu

raznovrsnog kapitala. Njezine nepokrivene bilance jasno su na to

upuivale.

Ali, to se mene nita ne tie. Zbog toga sam elio skrenuti

njegovu panju na drugo:

Ja ne gledam na te stvari tako crno, doktore! Mnogi stari

pjesnici prodaju se danas kao depne knjige, ne samo Dickens,

jo mnogo, mnogo stariji pisci. Herodot, Plutarh i mnogi drugi.

Sigurno se ne izdaju zbog ljubavi prema literaturi ili za nekoliko

stotina studenata, ve zato to se zna da ih itaju.

Dok sam to govorio, zauli su se povici. Kod prvog sam

pomislio da je to glas nestane djece, jer je na plai bilo mnogo

buke. Ali kod drugog povika bilo je oito da to nije samo igra.

Obojica smo naglo ustali.

Pomo! vikao je netko zvonkim glasom, a bio je to djeji

glas. Pomo, pomo! ulo se uzastopce.

Vidio sam glavu. Dosta daleko u moru, iza druge zatitne

mree, netko je mahao, vikao, as nestajao pod velikim valom, pa

opet izranjao. Potrao sam, usput sam skinuo kaput i bacio ga,

pojurio niz strminu i kroz svjetinu i lealjke na plai stigao do

brane. Nekoliko metara spoticao sam se po sluzavom kamenju, a

kad sam ve uvidio da u morati skoiti, ugledao sam kako u

moru netko jakim kraulom pliva prema mjestu na kojem sam

posljednji put vidio maloga utopljenika.

Trao sam jo do kraja brane, bacio se u more i zaplivao s

namjerom da u sluaju potrebe pomognem spasiocu. More je bilo

hladno i za tren mi je ponestalo zraka. Drukije sam zamiljao

poetak sportske aktivnosti za vrijeme ovog dopusta. Smetala me

slana voda, hlae su mi smetale kod plivanja, ali usprkos svemu

brzo sam stigao do mjesta gdje bi morao biti utopljenik. No nita

se nije vidjelo.

Nisam vie vidio ni spasioca. Bilo je teko odrediti pravo

mjesto, jer su stalno nailazili veliki valovi.

Ipak, ovdje je!

Deset do dvadeset metara dalje ugledao sam glavu. Htio sam

se pribliiti, ali me struja ponijela prema otvorenom moru.

Pokuao sam skinuti hlae, ali je ilo teko jer su mi se prsti

ukoili od hladnoe. Napokon sam uspio. Oslobodio sam se hlaa,

ali vjerojatno i novanika. Nisam bio siguran gdje sam ga

spremio. Svejedno. Udaljenost do plivaa, kojega sam ugledao na

jednom valu, poveala se u meuvremenu jo za dvadeset metara.

Neto je vukao, vjerojatno utopljenika. Morao se boriti. Bez hlaa

sam se lake kretao. Gae su zajedno s hlaama potonule. Sada

jo i koulja. Sada naprijed, goli Leo! Pokai to zna! Za tren sam

doplivao do spasioca. On se kretao mnogo sporije, jer je plivao na

leima, jednom je rukom pridravao bradu djeteta koje je bilo bez

svijesti. potpuno blijedo i otvorenih usta, a drugom rukom je

plivao.

Ja u preuzeti dijete! zaviknuo sam mu i uhvatio teret.

Uh! bilo je sve to je odgovorio i s olakanjem zaplivao

prsno.

Bili smo od obale udaljeni nekih dvjesta metara, a vodena je

struja bila jaka.

Bilo je teko da se dobar pliva sam odri i uspije stii do

obale, ali je s takvim teretom izgledalo gotovo nemogue.

Zar oni glupani na obali nemaju amca za spasavanje koji bi

nam sada dobro doao? Nakon otprilike osamdeset metara

napornog plivanja klonuo sam. ovjek koji je plivao uz mene i

malo se ve bio odmorio odmah mi se pribliio kada sam zatraio

pomo. Prepoznao sam Brocksiepena.

Moete li jo izdrati upitao me.

Jedva! zaviknuo sam. Da pokuamo zajedno?

Zgrabio sam dijete za kosu, a on ga je uhvatio za lijevo rame

ali na taj nain nismo mogli plivati. Voda je djetetu prekrivala

glavu. Bili smo previe blizu jedan do drugoga i noge su nam se

zaplitale. Ponovo nas je struja vukla natrag. Izgubili smo opet

petnaestak metara. Upravo kada sam htio sam prihvatiti dijete i

pokuati plivati na leima, pojavio se amac. Stigli su u posljednji

trenutak.

Trojica mukaraca izvukla su dijete u amac. Brocksiepen i ja

pridravali smo se jedno vrijeme za bok amca da se malo

odmorimo. Jedan mi je ovjek zatim pomogao da se popnem, dok

su druga dvojica odravala ravnoteu brodia. Zatim su izvukli

Brocksiepena. Mala je djevojica leala na podu kao mrtva.

ovjek koji mi je pomogao prui mi frotirani ogrta. Brocksiepen

je sjedio na pramcu i dovodio u red svoju kovravu kosu.

Dvojica su veslala, a trei lan posade za spasavanje kleao je

nad djetetom, okrenuvi ga na trbuh i pruajui mu prvu pomo.

Voda je u mlazovima izlazila djetetu na nos i usta.

Hoete li uspjeti? upitao sam ga.

ovjek je zdvojno slegnuo ramenima.

Na plai je stajalo nekoliko stotina ljudi. Vladala je neugodna

tiina kad je amac zakripao po pijesku. Iznijeli su dijete kroz

dugaak dvored ljudi koji su radoznalo promatrali. Ugledao sam

debelog mukarca kako se s torbom u ruci pribliava. To je

sigurno lijenik.

Jo je sve bilo mirno. Izlazei iz amca, ugledali smo samo

lea ljudi, jer su sada svi bili okrenuti prema plai gdje je lealo

polumrtvo dijete. Zatim ga vie nisam vidio.

Neki muki glas je zaviknuo:

Uklonite se, ljudi, smetate nam!

Ali se svjetina nije pokrenula.

Voa naeg amca izvukao ga je na obalu. Rekao je ljutito:

Ljudi su neuviavni!

Da potvrdih mu.

Brocksiepen je stajao pokraj nas i razoarano se ogledavao

to njemu nitko nije obraao panju.

Bit ete pohvaljeni tek ako dijete ostane ivo rekao sam

mu.

Voa amca se nasmijao.

elite li cigaretu? upitao me.

Vrlo rado! odgovorio sam i pohlepno pruio ruku prema

ponuenoj kutiji cigareta.

U tom trenutku zauo se vrisak iza svjetine koja je jo stajala

na istom mjestu.

Prestraio sam se, a Brocksiepen je takoer bio zbunjen, ak i

staloeni voa amca iznenaeno je podigao glavu.

Vika se stiavala, prelazila u jecanje i konano se sve umirilo.

Sada se zauo muki glas.

Uklonite se, molim vas!

Ljudi se nisu pomaknuli ni nakon ovog upozorenja. Dreka se

zaula ponovno. Bio je to enski glas. Nisam mogao odmah

razumjeti to je vikao, ali tada sam razabrao:

Strpat u te u zatvor ako moje dijete umre! U zatvor!

Usprkos napornom plivanju i velikom umoru, neto mi je palo

napamet. Teko sam se probio kroz svjetinu. Na pijesku je leala

djevojica. Lijenik je pokuavao da je vrati u ivot. Bio je sagnut

nad djetetom i davao mu zrak na usta. Njegov je kaput skliznuo i

iz hlaa mu se izvukla koulja. Malo dalje stajala je gospoa

Eisenreich. Kraj nje je bio jedan lan posade za spaavanje.

Crvena u licu, razrogaenih oiju i iskrivljenih usta, sva izvan

sebe, ona je grdila Ursulu Marckhoff, koja je stajala uz lijenike,

blijeda u licu, kao oduzeta. Jednom je rukom zagrlila malog

djeaka koji je uz nju stajao i plakao.

Mama izgovarao je kroz pla i pogledavao naizmjence

svoju sestru na pijesku, Ursulu Marckhoff, te malo dalje svoju

izbezumljenu majku.

Doktor Eisenreich je stajao oputenih ramena i bez svog

slamnatog eira, iza lijenika. Malim uskim oima gledao je

svoju enu. Na nekim licima nepominih promatraa mogao se

zamijetiti uitak koji esto izazivaju uzbudljivi dogaaji. Neka

petnaestogodinja djevojka ak se prigueno smijala. Promatrao

sam taj prizor nekoliko trenutaka, a za sve to vrijeme pljutale su

psovke gospoe Eisenreich na raun Ursule Marckhoff. Doktor

Eisenreich je naglo krenuo preko slobodnog kruga, priao eni i

dvaput je pljusnuo. Ona se odmah sabrala. Neki su se ljudi

glasno nasmijali.

Ne znam kako bi se sve to dalje razvijalo da dijete na pijesku

nije poelo pokazivati znakove ivota. Lijenik je djevojicu malo

okrenuo i ona je zastenjala.

Poite smjesta s djeakom u hotel! povikao sam Ursuli

Marckhoff.

Posluala me je.

Doktor Eisenreich je stajao pokraj svoje ene. Uhvatio ju je za

ruku. Zamijetio sam da je stisak bio snaan. Lijenik se ponovno

sagnuo k djetetu, obrisao mu lice koje je polako poprimalo drugu

boju.

***

Na objed sam stigao vrlo kasno jer je netko, dobronamjerno,

pohranio moj kaput i cipele u nalazni ured kupaline uprave, pa

sam morao bosonog i u tuem kupaem ogrtau najprije

podignuti svoje stvari. Kad sam stigao u hotel, ruak je ve bio

zavren. Tu su bile jedino gospoa Drojahn, veoma ugojena

vlasnica hotela, i djevojka koja je iznosila sue iz blagovaonice.

Ah, to se to dogodilo, konano ste stigli! ree mi ona.

Oprostite to sam zakasnio rekoh joj.

Ali, molim vas prekinu me ona nismo znali... Ah, to

je strano! estitam vam od srca! To ste krasno izveli, vi i mladi

Brocksiepen! Jo se ne moemo sabrati od tog dogaaja, mi smo

ovdje u miru pripremali ruak, a nismo znali to se tamo dogaa..

Hm, ba se veselim objedu. Sigurno je dobar!

Naravno, trudimo se da budete zadovoljni. Evo, stie juha.

Nemojte se prevlaiti. Ostanite sada ovdje, ionako nema nikoga.

Svi su otili na spavanje poslije takva uzbuenja. Strano!

Kako se osjea djevojica? upitah gazdaricu.

Dobro odgovori mi ona i napuni tanjur juhom.

Juha je odlino mirisala. Volio sam juhe koje su bile

pripremane u malim koliinama. U ovoj se osjeao miris gljiva.

Djevojica mora ostati dva dana u krevetu, naredio je

lijenik. Oh, kakvu je sreu imalo to dijete!

Da rekao sam umalo da nije svrilo loe. Zar Ursula

Marckhoff nije na vrijeme zamijetila da je dijete otilo predaleko?

Ona nije ni znala da je djevojica u vodi ree mi

vlasnica hotela i sjedne za moj stol, dok sam ja polako jeo juhu.

Djeca su se s njom igrala, a onda je djevojica rekla da mora...

kako to ve kau djeca. Zatim se nije vratila u igru, ve je sama

otila do mora. I kad je odgojiteljica spazila da nema djeteta, tada

je ve ula zapomaganje. Tako je to bilo. Mislim da nikoga ne

treba okriviti!

Ne, ne odgovorih joj.

Otvor na kuhinjskom prozoru je zakripio; gazdarica ustane i

donese drugo jelo. Bio sam vrlo sretan to Ursula nije snosila

krivicu za tu nesreu. Objed mi je prijao jer sam bio vrlo gladan.

Ovaj sunani dan mogao bi i za mene imati lijep svretak. Naao

sam novanik. Bio je u depu kaputa. Izgubio sam samo hlae. A

Dickensa? Ah, da, gdje je ostao Dickens?

Iste veeri tog uzbudljivog dana sjedili smo svi na verandi

hotela, okupljeni oko tri sastavljena stola. Poslijepodne sam se

dobro naspavao, posjetio omiljenu gostionicu gdje sam popio dvije

rakije. Bile su mi zaista potrebne, jer se nikako nisam mogao

osloboditi neugodnog, slanog okusa u ustima. Kupio sam toga

poslijepodneva i nove hlae.

Svi prisutni uzvanici bili su gosti obitelji Eisenreich koja je

slavila uspjeno spaavanje njihova djeteta. Pozvani su bili sve

troje Brocksiepena, gospoa Wulze, moja malenkost, vlasnica

hotela, a lijenik, za koga sam poslije doznao da je bio takoer

pozvan, nije mogao doi jer je morao obaviti jednu hitnu

intervenciju. U poetku je meu gostima vladala ukonost i

govorilo se vrlo malo. Nakon izvjesnog vremena dobro moselsko

vino odvezalo je nekima jezike i potaklo raspoloenje. Dobro

raspoloenje doktora Eisenreicha nije bilo u skladu s njegovim

tankim usnama i hladnim oima ali on je bio te veeri zaista

sretan. Njegova se ena ponaala vrlo povueno u poetku i malo

je govorila, ali kada je poelo djelovati dobro vino, zaboravila je na

dogaaje proteklog dana. Opet je oijukala s lijepim Haraldom.

On je obukao za tu zgodu bijeli smoking, koji mu je izvanredno

pristajao. Mnogi bi mu mukarac zavidio. Ja sam sjedio izmeu

gospoe Wulze i Agathe Brocksiepen i glava mi se stalno okretala

lijevo i desno. Razgovarali smo o kii i suncu, o bubrenim

kamencima, o Mariji Callas, o dananjoj mladei, pa opet o kii i

suncu. U mislima sam esto odlutao od tema o kojima smo

razgovarali. S druge strane stola sjedila je Uschi Marckhoff koja

mi je iz sata u sat postajala sve privlanijom.

U toku veeri zapazio sam Gesine koja je posluivala goste.

Prije nego to je donijela sladoled predstavila ju je njezina

poslodavka.

To je Gesine rekla je gospoa Drojahn. Danas se ona

brine o nama, inae radi u kuhinji i nabavlja namirnice. Veeras

je zamijenila Selmu, koja ima slobodan dan.

Djevojka je bila vitka i visoka, s plavom kosom i vrlo ljupka.

Bilo joj je vrlo neugodno dok ju je gazdarica predstavljala gostima.

Sve su oi bile uprte u nju, pa je malo pocrvenjela, spustila

pogled, a pri tome su se isticale njezine neobino duge trepavice.

Moju naroito panju izazvala je ta djevojka tek kad je gospoa

Eisenreich prolila au vina po stolu. Doktorova supruga bila je

ve u vrlo dobrom raspoloenju, mnogo je puila i stalno se igrala

kutijom ibica, dok na kraju nije gurnurla au.

Zato ne pazi? prosiktao je vrlo otro doktor.

ena se malo zbunila, prestala govoriti i sjedila je kao

posluno dijete. Jedino su joj ruke lagano podrhtavale.

Gesine je brzo brisala proliveno vino i pri tome pogledavala

Haralda Brocksiepena. To nije bio obian pogled divljenja. Ispod

njezinih dugakih trepavica izbijala je strast. Brocksiepen je

protrljao elo i brzim pogledom preletio po prisutnima da se uvjeri

nije li netko spazio ovaj djevojin pogled.

Isto se ponovilo i pola sata poslije toga, kada nas je djevojka

posluivala kolaima. Isti pogled i isto Haraldovo trljanje ela i

njegova zabrinutost dok je promatrao prisutne za stolom. Nakon

toga sam opazio na njezinom licu i u oima razoaranje. Kada su

gosti pojeli kolae, lijepi Harald je naruio ampanjac. Ja sam

odbio i zamolio pivo. Starija sestra Brocksiepen oprostila se od

drutva. Iako je mlaa izgledala vrlo umorno, ostala je do pola

jedan. Kao da je postojao dogovor izmeu ovih dviju starateljki i

upraviteljica Brocksiepenovoga imetka, da jedna od njih uvijek

mora budno paziti na bogatog neaka.

Gospoa Eisenreich je bila ve prilino pijana, a njezin je mu

postajao sve mrzovoljniji. Gospoa Wulze je napola spavala, a ja

sam razmiljao o tome kako da se neprimjetno povuem, ali tu je

bila Uschi. Gospoa Drojahn mi je priala o sveanosti koja se

sutra odrava u velikoj kupalinoj dvorani.

Oh, da potvrivala je Sylvia Eisenreich. Svi emo se

opet ondje sresti.

Gospoa Wulze je sada ve vrsto spavala, ampanjac je

uinio svoje. Popio sam ostatak piva i ustao. Vlasnica hotela je

iskoristila priliku, najavila policijski sat i poeljela svima laku

no. Doktor Eisenreich je takoer ustao, ljutito pogledao svoju

enu i pri tome joj nije nita rekao. udio sam se kako je

reagirala ta ena ak i pijana kad bi joj mu neto otrim

glasom rekao ili je samo bijesno pogledao. Odmah bi se digla,

krotko pozdravila i kao posluni pas krenula za svojim muem.

Uschi Marckhoff mi je pruila svoju lijepu ruku i rekla:

Hvala, gospodine Klipp!

Nije povukla ruku iako je osjetila da sam je zadrao dulje

nego to je to bilo potrebno kod uobiajenog pozdravljanja.

Hvala? Na emu? upitao sam

Ah, vi znate zato zahvaljujem! rekla je to smjekajui

se.

Sada je povukla ruku i pomogla gospoi Wulze, koja se

upravo probudila, da se digne sa stolice.

Gesine je prola mimo nas s velikim pladnjem punim praznih

aa. U njezinim sam oima zamijetio suze.

Velika kupalina dvorana nalazila se u zgradi koja je

sagraena 1898. godine. Na prvi se pogled moglo zamijetiti da je

na toj gradnji radilo mnogo mladih arhitekata i majstora svih

vrsta i da je svaki od njih dao izgledu poneto od svoga stila. Nije

bilo ni jedne ravne crte. Da su smjeli, vjerojatno bi i prozorske

okvire izveli pod nepravilnim kutovima.

No, ja volim mladenaki stil. Ima u sebi toliko mnogo ivosti

za razliku od starih pravila. Tu je bilo mnogo bijele i zlatnoute

boje, zatim lijepo bruenog mramora; mora se priznati da je rad

tih mladih ljudi u potpunosti uspio. Ali ova sveanost nee mi

ostati u sjeanju zbog mladenake i buntovnike arhitekture koja

nas je ovdje okruivala.

Gospoa Drojahn je rezervirala za svoje goste veliki stol blizu

prostora za ples, neto dalje od plesnog orkestra. Nala je dobro

rjeenje jer orkestar nije bio naroito skladan. Sada nas je bilo

sedmero za stolom, jer je Uschi morala prije izlaska spremiti

djecu za spavanje. Kao i prole veeri, sjedio sam izmeu gospoe

Wulze i jedne od tetaka Brocksiepen Agathe.

S otvorenog prozora puhao je vjetar gospoi Wulze u potiljak,

pa me je zamolila da s njom zamijenim mjesto. Uinio sam to vrlo

rado jer sam sada mogao sjediti kraj doktora Eisenreicha. To je

bilo mnogo ugodnije nego naporan razgovor s dvije ene. Doktor je

osjeao izvjesnu obavezu prema meni, pa je nastojao da svoje i

inae utivo ponaanje poprati i ponekim smijekom. To mu je,

dodue, teko uspijevalo, ali ja sam shvatio da eli biti srdaan.

Njegova je ena, opet sjedila s druge strane stola pokraj Haralda,

nasuprot tetkama Brocksiepen koje nisu s nje skidale pogleda.

Kupalini upravitelj stajao je u sreditu dvorane; prebacujui

tijelo s jedne na drugu nogu, drao je prigodan govor.

Napokon je stigla i Uschi Marckhoff. Obukla je tamnoplavu

haljinu s bijelim porubima, to je podsjealo na mornarsko

odijelo. Zamiljao sam da bi ensko osoblje na luksuznoj jahti ba

tako trebalo biti odjeveno. Kad bih bio milijuna...

Orkestar je svirao brzi bugi. Parovi su plesali foks, rumbu,

sving, a neki i tvist. Kako se kome dopalo. Doktor Eisenreich se

kretao polako, pleui s gospoom Wulze. Bio je vrlo ozbiljan.

Harald je plesao s jednom od svojih starateljica. Sylvia je negdje

dotjerivala svoj izgled, a Agathe Brocksiepen ve je sklopila

poznanstvo s jednim parom za susjednim stolom. Uschi je

izabrala za svoj dolazak pravi trenutak.

Ponudio sam joj mjesto izmeu sebe i doktora, zapitao je to

eli popiti i odmah joj predloio da uzme vino koje sam ja pio.

Natoio sam njezinu i svoju au te nazdravio:

Za sretno poznanstvo, gospoice Marckhoff!

Ah, da! bilo je sve to je odgovorila.

Sumnjiavim pogledom preletjela je preko svih praznih stolica

oko stola. Vjerojatno se htjela uvjeriti da nitko nije uo moje

rijei.

Sada sam tek vidio da ima sasvim njene plave ile po vratu

koje se sputaju preko kljune kosti pod ovratnik haljine. Tako

bih rado vidio gdje zavravaju. Od tog trenutka nestalo je moje

zanimanje za ostalo drutvo za stolom. Plesao sam svaki ples sa

Uschi.

Prije velikog odmora za orkestar i plesae dogodilo se neto

to me je malo otrijeznilo i privuklo moju panju. Najavljiva je

preko zvunika najavio ples za koji e plesaice birati partnere.

Jo nije ni zavrio reenicu, a preko podijuma za ples ve je

prolazila Gesine. Stala je kod naeg stola. Na sebi je imala

svijetlu, jeftinu haljinu koja joj nije lijepo pristajala. Iako je bila

dobro graena, sada se nisu mogli zamijetiti lijepi oblici njenog

tijela. Prila je Haraldu Brocksiepenu, no ovaj je u tom trenutku

ispijao au i nije zamijetio da iza njega netko stoji.

Vidjelo se da se Gesine na tu odluku spremala vrlo dugo. Lice

joj je bilo ozbiljno, nikoga od prisutnih nije pogledala, ve se pred

Brocksiepenom malo naklonila i upitala:

Smijem li moliti za ples?

Orkestar je zasvirao. Nisam mogao uti to joj je mladi

odgovorio, ali njegov podrugljiv osmijeh na licu i kretnja kojom je

odbio Gesine bili su dovoljno jasni. Djevojka je problijedjela,

stisnula oi, a zatim se naglo okrenula i pola pognute glave

prema izlazu.

Tetke Brocksiepen i gospoa Wulze nisu zamijetile ovaj

dogaaj, jer su leima bile okrenute toj strani stola. Zato smo

Uschi i ja vrlo dobro sve vidjeli.

Vrlo neugodno ree mi Uschi.

Da kratko sam odgovorio. Razmiljao sam to se to

dogaa izmeu Gesine i Haralda i to je navelo djevojku da se te

veeri izloi takvoj neugodnosti. Nisam vjerovao da bi samo iz

ljubavi prema tom mladiu poduzela takav korak koji ju je stajao

mnogo savladavanja.

Koristila bi nam promjena zraka poslije ovoga, zar ne?

upitao sam Uschi.

Ne znam promuca ona.

Bez loih namjera objasnio sam joj u ali, jer sam kraj

Uschi brzo zaboravio prethodan dogaaj. Htio sam vas pozvati

u bar. Vina vie nema, pa bismo mogli popiti jedan konjak.

Ona kimne. Ustali smo i provukli se iza doktorove stolice do

izlaza. Na hodniku je stajala strelica s oznakom: Kupalini bar.

Zamijetio sam tek u prvom katu da smo se cijelo vrijeme

drali za ruke.

Bio sam sretan.

Naruio sam dva konjaka i slane oraie. Sjeli smo za mali

stol i konobar nas je za tren oka posluio. Sjedili smo dugo,

utonuvi u ono stanje koje mi se kod drugih ljudi uvijek inilo

vrlo glupim. Nismo mnogo govorili, nasmijeili bismo se ponekad

jedno drugome i katkad se uhvatili za ruke. alio sam se, govorio

ak gluposti, recitirao poneki stih sve u svemu nisam se

ponaao kao trideset dvogodinji vii kriminalistiki komesar.

Osjeao sam se divno. Bio sam zaljubljen.

Kada je konobar drugi put donio konjak, rekao sam joj:

Molim vas, Uschi... oprostite mi to urim... ali ja bih... ja

bih tako jako elio... smijem li rei?

Ja nisam vila ree ona i pogleda me. Ne mogu

dodue ispuniti svaku elju, ali rei smijete!

Dobro. U mislima sam sam sebe udario po ramenima i

hrabrio se. Izgovorio sam dvije reenice:

Privlaite me... u ova tri dana mislim samo na vas...

Moda sam jo neto nesuvislo rekao, ali toga se vie ne

sjeam.

Prestani! prekinula me Uschi i pri tome je smijeno

skupila usta. Nemoj vie govoriti, sjedni do mene i najprije mi

reci kako ti je ime i poljubi me. Ja se zovem Uschi!

Odmah sam to uinio, posluno kao nikada do sada, i

poljubio je na usta.

Oh ree ona. Jo samo reci da se zove Otto!

Leo! odgovorih tiho.

Svia mi se ime Leo ree ona bez ustezanja. Hajdemo

plesati, Leo!

Zagrlio sam je i stisnuo k sebi. Ona se ogledala po baru, i kad

je bila sigurna da nas nitko ne gleda, poljubila me.

to e misliti ljudi: mlada djevojka u rukama opasnog

zavodnika rekla je to pola ozbiljno pola u ali.

Dobra si rekao sam zbunjeno.

Ne, nisam dobra odgovori ona doputam da me

nepoznat ovjek javno ljubi nakon dvanaestosatnog poznanstva i

nakon dva konjaka. O tom ovjeku znam da se zove Leo Klipp, da

ima sive oi, da spaava djecu iz mora...

to jo zna?

Da je vrlo zgodan ree ona i pocrveni.

Ja u te dopuniti. inovnik do kraja ivota, neoenjen,

1,76 visok, vrat 41, bez imetka, ali vrlo vedre naravi i...

I?

I na moje veliko iznenaenje, neizrecivo zaljubljen!

Poljubio sam je trei put.

Nismo zamijetili da je pred naim stolom stajao doktor

Eisenreich.

Oprostite! ree on.

Malo smo se odmakli jedno od drugoga. Uinilo nam se kao

da pred nama stoji utvara.

Jeste li vidjeli moju enu ili Haralda Brocksiepena?

upita on.

Zanijekao sam glavom.

Nismo ree Uschi.

Oboje smo ustali.

Hajdemo, pamoi u vam traiti rekao sam mu.

Molim te, Uschi, poi do naeg stola. Mi emo se brzo vratiti.

Ona mi se bojaljivo nasmijei i poe.

Nema ih ve gotovo pola sata, ne znam ... mrmljao je.

Ako se tako nastavi, zlo e svriti!

Uhvatio sam ga pod ruku.

Izaimo, pa emo ih negdje vani potraiti odgovorio sam

mu. Ili moda na drugom katu. Tamo je vrlo zgodna konoba.

Vjerojatno tamo sjede. Ja se ne bih uzbuivao, doktore!

Vani nisu mogli biti jer je poelo kiiti. Smatrao sam da je

nemogue da su toliko ludi i da sjede negdje u parku na klupi.

Konoba se nalazila na drugom katu. Morali smo proi kroz

veliku dvoranu gdje je vladalo vrlo dobro raspoloenje. Upravitelj

je podijelio plesaima balone. Objavio je natjecanje: nagradu e

dobiti oni parovi iji balon ostane itav do kraja dugotrajnog

valcera. Gosti su zaplesali uz povike i smijeh, jedni su drugima

pokuavali probuiti balone, a kroz mete i galamu ulo se

pucketanje. S magnetofonske vrpce odzvanjali su beki valceri,

jedan za drugim, kao da nee prestati do jutra. Uli smo u usku

dugaku prostoriju u kojoj se galama nije toliko ula. Sa strane

su bili smjeteni stolovi izmeu kojih su bile pregrade i tako inile

male poluosvijetljene udubine u kojima su sjedili parovi. Neki su

se drali za ruke kao Uschi i ja dok smo sjedili u baru.

Otkrio sam Sylviju i Haralda u najmranijoj nii. Harry ju je

zagrlio, a kada smo im prili, on joj je pridravao cigaretu dok je

povlaila dim. Preko zvunika se ulo najavljivanje slijedeeg

valcera.

Oboje su digli glave. im je prepoznala mua, Sylvijine su se

oi napunile strahom. Pretpostavljao sam da je Harald ve

prilino pijan, jer se nije pomakao ni skinuo ruku s njezinog

ramena. Buljio je u nas kao da ne zna to se dogaa.

U Eisenreichu je rastao bijes koji je nagovjetavao ono

najgore. Da bih sprijeio zlo, rekao sam:

Dobro je to smo vas nali, gospoo Eisenreich.

Nedostajali ste nam, a vae su tetke uznemirene to vas nema,

mladiu!

Da je taj lijepi, visoki i dobro razvijeni Harald bio samo malo

pametniji i manje pijan, iskoristio bi mogunost koju sam mu

pruio. Ali on je postupio kao divljak i zaurlao:

to se vas tie gdje sam ja? Vratite se onamo otkuda ste

doli i recite tetkama da sam pod okriljem najboljih ruku!

Zagrlio je Sylviju jo jae, lupio aom po stolu i glupo se

nasmijao.

Smjesta pustite moju enu! ree doktor toliko glasno

da je u susjednim niama nastao tajac.

Mnogi su ustali da vide ovaj zabavni prizor.

to kaete, kako? vikao je Harald.

Smjesta! dodao je neto tie, ali odreito Eisenreich.

Sylvia je problijedjela i sasvim se otrijeznila. Mislim da je

doktor izgledao Brocksiepenu vrlo smijeno, pa se opet nasmijao.

To je bilo za doktora previe. Zgrabio je Haralda za kravatu i htio

ga je povui s klupe, ali je lijepi zavodnik skoio i povukao ruku

sa Sylvijinog ramena. Zadrao sam mu ruku koju je ispruio

prema doktoru i vrsto je stisnuo. Zastenjao je i htio me udariti

drugom, slobodnom rukom, ali je doktor bio bri i onemoguio ga.

Dosta je toga rekao sam i gurnuo Haralda na klupu.

Povukao sam Sylviju i ona je odmah ustala.

Tui se moete vani, ali ne pred tolikim svijetom rekao

sam otro i obratio se doktorovoj eni: Vi ete, gospoo, poi sa

mnom dolje!

Ne znam to je u tom trenutku o meni mislila, ali to me nije

mnogo zanimalo.

Bez rijei sam je izveo kroz konobu i uveo u dvoranu u kojoj

su plesala jo dva preostala para s balonima. Sylvia je plakala.

Uredite se malo i popijte hladne vode! strogo sam joj

naredio i ostavio je pred enskim odjelom zahoda.

Kad sam ulazio u dvoranu, prsnuo je i pretposljednji balon, a

orkestar je zasvirao tu kojim je najavio pobjednike.

Na stepenicama koje su vodile u bar pojavio se doktor

Eisenreich sam. ini se da je odustao od borbe s lijepim

Haraldom.

Dok je prilazio naem stolu, Uschi me je gledala ispitivaki i

sa strahom u oima.

Kimnuo sam joj u znak umirenja.

Gospoa Wulze je opet spavala. Orkestar je nastavio svirati

plesnu glazbu.

Za vrijeme prvog plesa ispriao sam Uschi to se zbilo. Ona

mi je odgovorila gotovo istim rijeima kao i njezin poslodavac:

Ako se tako nastavi, zlo e svriti!

Ve je bila skoro pono, pa sam zakljuio da se ova sveanost

moe zavriti i bez moje i Uschine prisutnosti. Uschi je mislila kao

i ja. Jednoglasno smo odluili da promijenimo restoran. Sigurno

postoji neko mjesto gdje nema pobjednika s balonima i gdje neu

morati biti sudac ljubavnim parovima. Do vraga, to se mene tiu

brane razmirice drugih ljudi, a najmanje sada kada je moja

panja usmjerena u drugom pravcu. Zato sam pobjegao iz ove

guve sa svojom ljupkom partnericom. Nije nas smetala kia.

Trali smo kroz male uliice i stali pred drvenim vratima na

kojima je bio natpis Kod starog vodonoe.

Tu bi moglo biti zgodno rekao sam Uschi koja je pod

mojim velikim kinim ogrtaem izgledala kao imi.

Dok sam pred vratima skidao s nje kaput, rekao sam joj:

Ti si lijepa, Uschi, ali kakva si uistinu?

Odgovorila mi je kao s magnetofonske vrpce:

Volim rasko, elim vladati, rastrona sam, egoistina,

proraunata, velikoduna, vjerna, pravedna, hvalisava,

samodopadljiva, volim dom, djecu, slavu, kao Napoleon, Wagner,

ak kao Cezar... A sada pogodi!

Majinski Napoleon i vjerni Richard Wagner? razmiljao

sam. Jesi li roena u znaku lava, Uschi?

Da, lavica sam, Lave! potvrdi ona.

Smijali smo se i uli, drei se za ruke. Restoran je bio pravo

otkrie. Stari drveni namjetaj, hrapave plohe stolova, neobine

stolice s pletenim naslonima, u kojima se vrlo ugodno sjedilo.

Mali bar, a iza njega na zidu razliiti predmeti od bakra. Nad

cijelom prostorijom bila je razapeta mrea, a po njoj su visjele

koljke njiui se u gustom dimu.

Gostioniar je izgledao kao sa slikovnice: debeo, crvenih

obraza s velikim brkom. Imao je jedno stakleno oko. Priao je

naem stolu i upitao nas dubokim promuklim glasom to elimo.

Opet smo jednoglasno naruili pivo. Za susjednim stolom

gosti su jeli sendvie sa unkom. Uschi je slijedila moj pogled

prema tom stolu i rekla:

Oh, da, i ja bih jedan sendvi!

Nije bilo mnogo ljudi. Moda deset ili dvanaest. Tiho se

govorilo, smijalo, svi su neto jeli i pili. Glazbe nije bilo. U jednom

je kutu stajao predmet za koji sam pretpostavio da bi mogao biti

pijanino. Gostioniar nas je posluio i vjerojatno je zamijetio moj

pogled. Otiao je do tog predmeta, podigao poklopac i zasvirao.

Naravno, to su bili komadi koje je moja baka pjevuila, ali je

svirao krasno, sendvii su bili izvrsni, pivo, gostionica, nas dvoje

sve je bilo velianstveno.

Razgovarali smo, izmjenjivali misli, srca, elje i enje. Bili

smo sretni i zaueni od tolike sree. esto smo oboje duboko

uzdahnuli da bismo se uvjerili kako je sve to stvarnost.

U dva sata istjerao nas je gostioniar. Rekao je:

Imam, na alost, samo gostionicu, ali nemam sobe za

iznajmljivanje, kad bih imao, mogli biste ostati...

Kia je sada padala jo jae. Ulice su bile puste. Poeo je

puhati vjetar koji nas je na svakom uglu zaustavljao. Stigli smo

do hotela. Lagano sam otkljuao ulazna vrata naeg pansiona i

jo tie ih zatvorio. Skinuli smo cipele i kao lopovi popeli se

stepenicama do naih soba.

Da me je vidio moj ef, vii kriminalistiki savjetnik

Johannsen, vjerojatno bi dolo u opasnost moje zvanje i sluba

povjerljivog i odanog policajca.

Na odmaralitu izmeu prvog i drugog kata, gdje su se

odvajali nai putovi, uhvatio sam Uschi za ruku i rekao joj:

Doi k meni.

Ti si lud proaputala je i malo zadrhtala.

Poljubili smo se. I usta su joj drhtala. U kui je vladala mrtva

tiina. Jedino se ulo kucanje velikog sata dolje u predsoblju.

Zvono je udarilo jedanput. Bilo je pola tri.

Ah, teta rekao sam.

Laku no, najdrai proaputala je Uschi. Kada bi se

barem mogla zakljuati vrata moje sobe nastavi ona i oslobodi

se zagrljaja. Ponekad se strano bojim.

Okrenula se i nestala u mraku.

Jedna je stepenica prema gore zakripala.

Prije nego to sam se vratio u svoju sobu, a od tada je prolo

dva sata, ve se toliko razdanila da sam jasno mogao vidjeti dokle

see njena plava ilica kojoj sam se divio, gledajui je na

Uschinom vratu.

Neka mi vie nitko ne govori o slutnji!

Nas dvoje, arobna djevojka roena u znaku lava u

otkljuanoj sobi i ja, nismo slutili da se u naem hotelu

Dnenfrieden upravo te noi neto dogaalo i dogodilo.

Slijedei je dan osvanuo tmuran i hladan, kiovit. Jedan od

vrlo estih dana na Sjevernom moru.

Prema kunom redu hotela, doruak se mogao dobiti do pola

deset. Budui da mi je oduvijek to bio najmiliji obrok, a vlasnica

hotela ga je pripremala ba po mom ukusu, ustao sam u devet,

dotjerao se i pourio u blagovaonicu. Veliki zidni sat otkucavao je

ve pola kada sam bio na stepenicama, ali sat je iao malo

naprijed. Prema tome, kada smo se noas Uschi i ja prvi put

rastajali, nije bilo jo pola tri.

Za dorukom sam bio sam, i kada sam zavrio, poao sam na

verandu. ula se glazba s radija, amor i djeji smijeh. Bio sam

toliko zauen kada sam ugledao brani par Eisenreich da sam

gotovo zaboravio rei: Dobro jutro. Sjedili su na jednoj klupi

lijevo od radija. Sylvia u zelenom puloveru, crnim hlaama, sjedila

je njeno naslonjena na doktorovo rame. Ruku je stavila pod

njegovu i zajedno su pregledavali neki asopis. Nedostajao je

Harald Brocksiepen. Njegove su tetke sjedile u pletenim foteljama.

Agathe je plela, a mlaa sestra Hilda je itala. Gospoa Wulze je

bila zabavljena pisanjem mnogobrojnih razglednica. U jednom se

kutu Uschi igrala s doktorovom djecom ovjee, ne ljuti se. Na

moj pozdrav svi su podigli glavu, ali sam odmah uoio da su

pogledi bili razliiti.

Oboje Eisenreichovih imali su pogled pun pitanja s poneto

nemira. Tetke Brocksiepen kao da su neto zamjeravale i

negodovale. Gospoa Wulze bila je puna radoznalosti. Ljubav

vrlo loe prikrivenu ravnodunou itao sam u oima Uschi.

Srdanost sam osjetio u pogledu dvoje djece. Odmah sam ih

upitao mogu li se pridruiti igri.

Slijedeu partiju igramo nas dvojica! rekao mi je Jojo.

Ovu emo brzo zavriti.

Prihvaam odgovorio sam mu, uzeo novine, zapalio

cigaretu i sjeo uz prozor.

Na prvoj stranici nisam naao nita novo ni zanimljivo, druga

je bila jo dosadnija. Na treoj stranici bio je zanimljiv izvjetaj o

procesu artistu Robertu Carri. Poznati ongler i baca noeva

usmrtio je prije etiri mjeseca u jednom nastupu za televiziju

svoju partnericu. Nekoliko milijuna ljudi gledalo je kako se veliki

no, slian kuhinjskim noevima, zabio u vrat lijepoj i atraktivnoj

plavui i kako se djevojka sruila. Emitiranje nije bilo prekinuto

ni kada je Carra kao lud hodao oko ubijene i kada su ga dvojica

uhapsila. inilo se kao da su svi, poevi od kamermana do

posljednjeg radnika na odailjau, spavali. Kada je slika s ekrana

nestala i emisija bila prekinuta, televizija se ispriala gledaocima.

Sluaj je izazvao skandal i sveope negodovanje. Mali i veliki

listovi razbuktavali su svojim dugakim stupcima puanstvo. Tu

se moglo doznati da je djevojka bila Carrova ljubavnica, da je

oekivala dijete, da je to oito ubojstvo i razne sli dezinformacije.

Sluaj je omoguio novinarima da mata dostigne vrhunac.

Novine koje sam toga jutra itao spadale su u red ozbiljnijih

izdanja i donosile su na dva stupca vrlo objektivan izvjetaj o

ovom sluaju. Porota je oslobodila Carru optube. Za vrijeme

istrage utvrdilo se da je ubijena uistinu oekivala dijete, ali da

Carra nije bio otac. Ovaj poznati maioniar ivio je u sreenom

braku, kao to je to sluaj kod veine ljudi iz te sredine, te da je

bio vrlo solidan i discipliniran ovjek. U njegovu su zvanju,

uostalom, takve odlike nunost. Ljudi kojima ruke podrhtavaju

nezamislivi su kao bacai noeva i uspjeh bi im bio vrlo slab.

Gospoa Wulze je zavrila pisanje razglednica. Ustala je i

prola pokraj mene prema izlazu.

Vjerojatno je zavirila u otvorene novine koje sam itao, jer

sam u jednom trenutku uo iza sebe povik:

to? Zar je to mogue? Oslobodili su Carru? Jeste li to ve

proitali?

Obratila se svima prisutnima kao da je stajala u kolskom

razredu. Gospoa Wulze je mnogo naslijedila od svog pokojnog

mua koji je bio uitelj.

Nikada ne bih to mogla povjerovati nastavila je

uasnutim glasom. to vi mislite, gospodine Klipp?

Uvijek sam smatrao da je to bio nesretan sluaj, gospoo

Wulze rekao sam. Ako netko hoe nekoga ubiti, sigurno e

za to pronai prikladnije rjeenje nego ubojstvo pred milijunima

promatraa.

Moda je mislio da e se ba zbog toga ovo ubojstvo

ocijeniti kao nesretan sluaj! odgovori mi debela sugovornica.

Jeste li vidjeli tog ovjeka? Ja vam ga mogu opisati. Nekoliko

dlaka na surovoj bradi... pa ona masna, crna kosa... da ste ga

samo vidjeli! Lukavi lisac! Oekivala sam da e ga sigurno

zatvoriti...

Kad joj nisam nita odgovorio, obratila se Eisenreichu,

Doktore, vi ste uen ovjek, recite mi jeste li se vi nadali

takvom ishodu ovog sluaja?

Oprostite! upadne joj Eisenreich u rije, jer je bilo oito

da nije uo o emu je govorila, a zatim nastavi: Carra? Ne

znam...

Pa, onaj baca noeva i artist ree gospoa Wulze

uzrujano onaj to je noem usmrtio djevojku. Zar ne znate?

Ne, ne ree Eisenreich mucajui i sa zaprepatenjem u

oima.

Mislim da je bio osjetljiviji nego to je svojim izgledom to

odavao. Nevjerojanto koliko ga je prianje gospoe Wulze

uzbudilo.

Da bi ga umirila, njegova mu ena poloi lagano ruku na

rame i ree tiho:

To se dogodilo prije nekoliko mjeseci, Anselme!

Ah, da, tako ree sada doktor s olakanjem. Ne znam

nita o tom sluaju, gospoo!

Zar je to mogue? udila se dalje gospoa Wulze.

Cijeli je svijet o tome govorio i...

Prekinula ju je gospoa Drojahn.

Molim vas, oprostite ree ona moram neto rei...

Malo se okrenula i obratila tetkama Brocksiepen pitanjem: Zar

va neak nije ovdje?

Ne, nije, on jo spava! ree tetka Agathe i nastavi plesli.

Molim vas, hoete li mu poruiti da e danas biti ruak

tek poslije trinaest sati. Ne mogu prije zavriti jer je Gesine

iznenada napustila posao.

Ah? ree gospoa Wulze kao da je i u tome vidjela

senzaciju.

Da, pomislite objasni gospoa Drojahn dola je juer

u pola jedanaest kui. Imala je slobodnu veer. Kada je dola, bila

je vrlo blijeda i ula je bez najave u moju sobu. Ukratko mi je

rekla da se ne osjea dobro i da mora smjesta kui. Plakala je i

bila je potpuno zbunjena... Naravno, to sam mogla uiniti?

Izgledala je zaista jadno i dopustila sam joj da ode. Iste je noi

otila biciklom u svoje selo roditeljima. Stanuju na junoj strani

otoka. Putnike ne treba zadravati, ali posao je ostao na meni i

Selmi, a nas dvije nismo u stanju sve obaviti na vrijeme. Molim

jo jedanput sve prisutne da uvae ovu moju ispriku.

Jo je neto rekla, ali ja je vie nisam sluao. Uschi me

pogleda i ree tiho:

Jadna djevojka!

inilo se da Hildu Brocksiepen nije naroito zanimala knjiga

koju je itala. Ona je zaklopi, ustane i izae u vrt. Kia vie nije

padala.

Nakon kraeg vremena ona se vrati i svojim starakim glasom

ree da je kia prestala i da e poi na koncert.

Za loeg vremena koncert se odravao u dvorani umjesto u

parku. Velika staklena vrata su se otvarala, pa se tako dvorana

spajala s terasom koja je bila natkrita. Na taj je nain bilo

omogueno gostima da eu i po kii i da uivaju u koncertima.

Oduevljenje Hilde Brocksiepen koncertom povuklo je i

ostale, pa su za tren svi napustili verandu i poli za tetkom

Hildom.

Moemo poslije nastaviti igru ree mi mali Jojo da bi

me utjeio to naputa zapoetu partiju.

Poi u s vama, ako nemate nita protiv toga odgovorih

mu.

Ako Uschi dopusti ree mi Kiki.

Nisam siguran da e mi dopustiti prihvatio sam u ali.

Uschi me pogleda i ree:

Iznimno u dopustiti ovog puta, ali molim da se lijepo

ponaate!

Zabavljao me ovaj razgovor i bio sam dobro raspoloen. Poao

sam s njima. to ovjek ne radi iz ljubavi!

etali smo po natkritom etalitu i vrtjeli se stalno u krugu.

Iz dvorane su dopirali zvuci s plavog Dunava, panjolskog

intermeca i jo mnogi slini ovima.

Hodao sam uz Uschi, a djeca su trkarala ispred nas. Bilo mi

je zaista smijeno. Gospoa Wulze je ve nala rtvu s kojom je

sjedila na klupi. Sestre Brocksiepen hodale su neprekidno

desetak metara iza nas. Ispred djece i nas etali su, uhvaeni pod

ruku, brani par Eisenreich.

Da li ti to razumije? upitao sam Uschi i pri tome

pogledom pokazao na njezine poslodavce.

Ona strese glavom.

Ne, ali ja o tome ne razmiljam ree ona.

Kad bih samo znao kakve te druge misli zaokupljaju?

zadirkivao sam je.

to se to tebe tie! nastavila je u dobrom raspoloenju.

Tako bih je rado poljubio, ali to sada zaista nije bilo mogue.

Skoro jedan sat etali smo svi besciljno i glupo, stalno u

istom krugu.

Nedostajao je jedino Harald Brocksiepen.

Poslije koncerta zaputio sam se, malo promrzao od

prohladnog vremena i djelomino neprospavane noi, u hotel

Dunenfriden po svom obiaju, i danas sam zaboravio novanik

u sobi, ali do ruka sam imao jo dovoljno vremena da ga

potraim.

Tek to sam uhvatio za kvaku na glavnim vratima, zauo se

kroz kuu stravian vrisak.

Vrisak je bio toliko jak da sam u trenu zaboravio na

omamljenost i hladnou. Zalupio sam vratima i pojurio prema

stepenicama niz koje je ve trala gospoa Drojahn. Kad je ve

stajala na najnioj stepenici, jednom se rukom uhvatila za

ogradu, a drugom je grevito zgrabila moj ovratnik na kaputu.

Gospodine Klipp, oh... oh...

To je bilo sve to je mogla izgovoriti. Jo je jedanput

uzdahnula, a zatim se onesvijestila.

Po njezinom izgledu oekivao sam to, zato sam je u prvi as

pridrao. Nesvjestica je bila, meutim, samo trenutana. Ona

otvori oi, sjedne na stepenicu i duboko uzdahne.

to se dogodilo, gospoo Drojahn? upitao sam i

istovremeno razmiljao o tome to bi moglo biti uzrokom njezinom

uzbuenju. Umirite se nastavio sam i lagano je udario po

ramenu.

Brocksiepen... je... on lei... u svojoj sobi...

Jo nisam znao o emu govori, zato spominje Brocksiepena

ali bio sam siguran da se nije zbio radostan dogaaj.

Ostavio sam je da sjedi i pojurio, grabei po tri stepenice,

prema gore. Vrata na sobi Haralda Brocksiepena bila su irom

otvorena. Leao je na leima u svom krevetu. Imao je na sebi

svijetlu prugastu pidamu i odmah se mogla uoiti velika tamna

mrlja na lijevoj strani grudi. U prvom trenutku moglo se pomisliti

da je rije o malo veoj znaki, ali iz sredine te znake strao je

drak noa, samo drak. Otrica noa nije se vidjela, bila ja

zabodena duboko u lijepa, iroka Haraldova prsa, tono na

mjestu gdje je bilo srce.

Haraldove oi bile su zatvorene. Njegovo lice, inae glatko i

puno samouvjerenosti, sada je bilo sivo, sitno, gotovo djeje.

Neobrijana brada pojaavala je mrtvaki izgled. Lijepi Harry bio je

ubijen na spavanju. Njegove zgrene ruke, jedna pokraj noa na

prsima, a druga na pokrivau, ukazivale su to da je bio svjestan

svoje smrti samo na trenutak.

Priao sam mrtvacu i dirnuo mu ruku. Bila je hladna kao

kamen. No je bio ve nekoliko sati u tijelu ovog bespomonog

bogatog nasljednika.

Ogledao sam se po sobi.

U veini sluajeva ne nalazi se opuak s tragovima crvenila za

usne, a jo rjee se pokraj mrtvaca nae novanik sa svim

ispravama ubojice. Dugme s kaputa poinitelja, naeno u ruci

ubijenog to je elja iz snova.

Pa ipak, i najiskusniji kriminalist ponajprije se ogledava za

takvim tragovima. Nikada se ne zna.

Nisam naao ni opuak od cigarete, a ni dugme. Nita nisam

dirnuo, nita podigao i ni za milimetar izmijenio poloaj bilo kojeg

predmeta u sobi. Izaao sam, zatvorio vrata, ponovo sam ih

otvorio, izvukao klju s unutranje strane, naravno, rupiem, a

zatim s vanjske strane zakljuao. Poao sam polako niz stepenice,

sjeo uz nau gazdaricu i rekao:

Nikome ni rijei, gospoo Drojahn. Ne smijete o tome

govoriti dok ne dou ljudi iz odjela za umorstva, jeste li me

razumjeli!

Jo sam je jednom potapao po ramenu i poao do telefona.

Odjel za umorstva... mrmljala je gospoa Drojahn i

poela tiho plakati.

Pokraj telefona bio je popis vanijih brojeva. Nazvao sam

policijski ured.

Okrug Langeney, vii narednik Maybom! javio se glas

na drugoj strani ice.

Hotel Dunenfrieden rekao sam elio bih razgovarati

sa efom vae stanice!

To sam ja uo sam glas vieg narednika Mayboma. O

emu je rije? nastavio je.

Zovem se Klipp objasnio sam mu. Va sam kolega,

efe Maybom, iz policije u Hamburgu. Ovdje sam kao gost. Molim

vas, doite, ubijen je jedan ovjek!

to? upita prestraeno vii policijski narednik.

Ubijen je ovjek ponovio sam i nastavio savjetujem

vam da ne doete s upaljenim svjetlom i ukopanom sirenom.

Tu brigu prepustite meni gunao je kolega. Nemojte

nita dirati dok ne doemo!

Kako vi elite rekao sam moda bi bilo dobro da u

meuvremenu obavijestite odjel za umorstva, ukoliko ne elite

sami preuzeti ovaj sluaj.

U aparatu je zazvonilo i veza je prekinuta. Uvidio sam da je

moj kolega vrlo osjetljiv i da ga smeta moje upozorenje ili savjet.

Stigao je za kratko vrijeme. Bez sirene i bez plavog svjetla.

Nau je gazdaricu pozdravio samo mahnuvi rukom, kako je

uobiajeno meu znancima.

Mene je udostojio samo malim naklonom glave, ne znam da li

iz nepovjerenja ili potovanja. Pri tom pozdravu jednim je prstom

dotaknuo kapu i rekao kratko:

Maybom.

Nije mi se svidjelo njegovo ime.

Klipp! odgovorio sam takoer kratko i kimnuo mu.

Gdje je?

U prvom katu, soba broj sedam! pomogao sam mu.

Poao je u svojim stegnutim izmama vrlo slubeno i vrstim

korakom stepenicama. Gospoa Drojahn i ja krenuli smo za njim.

Ispred Brocksiepenove sobe izvadio sam iz depa klju i pruio

mu ga. Maybom otkljua i prui ruku prema kvaki.

Oprez rekao sam otisci prstiju!

Ah, da, naravno ree on.

Maybom je po depu traio rupi, ali ga nije naao. Ja mu

svoj nisam htio ponuditi, pa je morao laktom pritisnuti na kvaku.

Vrata su se otvorila. Brocksiepenova neobrijana brada uinila mi

se sada jo tamnijom. Vjerojatno uslijed svjetla u sobi. Vani su se

opet nadvili tamnosivi oblaci. Dok je policajac prilazio leu, na

prozorska su stakla udarale velike kapi kie. U sobi se osjetio

slabi vonj lea, u to se pomijeao miris hladnog dima iz Haraldove

odjee, uz to miris vodice za brijanje, a sve zajedno neugodno je

mirisalo na smrt. Kao i uvijek u takvim sluajevima, i sada mi je

postalo muno.

Moda bismo mogli malo otvoriti prozor... rekao sam.

Maybom je stajao prekrienih ruku pokraj kreveta i

razgledavao sobu.

Nita se ne smije dotaknuti izderao se.

A onda uini neto neoekivano. Okrene se prema meni,

pristupi dva koraka i ree otro:

Mogu li ipak vidjeti vau slubenu iskaznicu?

Gospoa Drojahn je stajala kod vrata i povikala:

Gospodin Klipp nee valjda, on ne moe... Gospodine

Maybom, on je uitelj, on ima...

Uitelj? pogleda me Maybom. Mislio sam da ste, kao

to ste mi preko telefona rekli...

Samo trenutak! odgovorili mu i posegnuh u dep.

Izvadio sam novanik i pokazao legitimaciju. Dugo ju je

gledao, prouavao svaku napisanu rije, a kada mu je napokon

postalo sve jasno, lupio je svojim izmama te mi pruio

legitimaciju.

Hvala, oprostite, ali moga je dunost da ispitam...

Dobro, Maybom odgovorio sam mu.

Otiao sam do prozora i otvorio ga jer mi je zaista pozlilo. Ne

gledajui Mayboma, rekao sam:

Ne smatrate li ipak da bi trebalo najhitnije pozvati odjel za

umorstva?

Svakako, komesaru!

Molim vas, budite ljubazni, pa me od sada oslovljavajte

samo prezimenom.

Gospoa Drojahn je sa uenjem pogledavala u nas dvojicu.

Shvatio sam da iz naeg razgovora nita nije razumjela, pa sam

joj ukratko objasnio kakav sam ja to struni uitelj.

Maybom je jo stajao nepomino pokraj mrtvaca. Bilo je oito

da je zateen to se tako iznenada naao pred tekim zloinom, a

ujedno i pred osobom koja mu je mogla nareivati.

Narednie Maybom obratio sam mu se nazovite

policiju! Gdje je vae nadleno mjesto? Moramo se pouriti, jer e

vjerojatno malo dulje potrajati dok stignu ovamo. Nazovite ve

jednom, ovjee, ne smijemo gubiti vrijeme!

Odmah! odgovorio je.

Promatrao sam ga kako i dalje o neemu razmilja. Pogledao

je na sat i rekao:

Za dva sata naii e plima.

Da, to hoete time rei?

Postao sam nervozan. Zato povezuje plimu s hitnim pozivom

nadlene policije?

Brod je krenuo s obale prije pola sata! Ako sada nazovem,

kolege mogu stii tek... malo je raunao, a onda nastavi ...

otprilike za dvanaest sati!

Sto mu gromova!

Zapalio sam cigaretu, bacio ibicu kroz prozor i zamislio sam

se.

Dvanaest sati? upitao sam da bih provjerio jesam li

dobro uo.

Da, slijedeim brodom! potvrdi mi Maybom.

Sada vie nije bio osoran, ve je govorio glasom u kojem se

osjeala odanost, to je bilo najbolje prirodno i instinktivno oruje

protiv novih i nepoznatih pretpostavljenih osoba i u sluajevima

kada bi trebalo donositi brze odluke ili preuzeti odgovornosti.

Zatvorio sam prozor. Bilo mi je jasno da se moram prihvatiti

posla, bar za to vrijeme dok ne stignu kolege iz policijske stanice.

Moram uloiti sve svoje iskustvo i znanje kako bih mogao barem

obrazloiti pitanje koje e mi sigurno poslije biti postavljeno: Ti

si, Klipp, spavao u susjednoj sobi, poznavao si sve ljude u hotelu,

ak si esto bio u drutvu svih koji bi mogli doi u obzir kao

poinitelji ovog zloina i to si uspio otkriti? Lijepo, nisam

imao drugog izlaza nego da se odmah prihvatim posla. A toliko

sam se veselio da u s Uschi poi u nau malu gostionicu,

naruiti dobre sendvie i provesti ugodan dan. Smiri se, Leo,

rekao sam sebi.

Imao sam dovoljno razloga da to kaem: preda mnom je leao

ovjek s noem u srcu...

Gospoo Drojahn obratio sam se izbezumljenoj eni

pogledajte, molim vas, ovaj no, morate se malo pribliiti, doite!

Smirite se, niste sami! Tako, sada je bolje! Jeste li dobro vidjeli?

Prepoznajete li taj no?

Usta su joj drhtala dok je polako pokuavala izgovoriti

nekoliko rijei:

To je, mislim... iz nae kuhinje...

Izgleda kao no za rezanje kruha ili tome slian, zar ne?

nastavio sam.

Da pola je prema vratima. Upotrebljavamo ga za

rezanje kruha, a ponekad njime reemo meso ili nareske... Imam

tri ista noa...

Iz prizemlja se ulo kripanje vrata i razgovor.

Siite brzo! rekao sam Maybomu. Zamolite sve goste

da uu u verandu. Zamolite ih, jeste li me shvatili! Nemojte im

nita rei. Ja u pozvati odjel za umorstva. Dajte mi telefonski

broj.

Neustadt 499! izustio je Maybom kao iz puke.

Okrenuo se i poao otrim korakom prema stepenitu. Naao

se tu u pravo vrijeme, pa je tako mogao sprijeiti gospou Wulze i

Agathe Brocksiepen da se ne popnu do prvog kata. uo sam

njihove zauene glasove.

Doite, gospoo Drojahn! rekao sam.

Uhvatio sam za ruku jadnu gazdaricu i izveo je na hodnik.

Zakljuao sam vrata i odveo je u njezinu radnu sobu.

Smirite se rekao sam joj i dodao: Ako imate kakvu

rakiju, dajte da popijemo po aicu. Dobro e nam doi!

Pokuala se malo nasmijati, ali taj smijeak nije pristajao

njezinom uplakanom i izmuenom licu. Ustala je i iz jednog

ormaria donijela bocu i dvije ae.

Da natoim jednu i za Mayboma? upita ona.

Ne, on je u slubi! rekao sam.

Glasno sam se nasmijao jer sam odmah uoio da je tekuina

koju je gazdarica toila izvanredan i skupi konjak, neto to mi je

u ovom trenuku bilo potrebno. Jo mi je bio pred oima lijepi

Harald. Gospoa Drojahn je natoila i sebi punu au. Vidjelo se

da je navikla da teke trenutke olakava na taj nain.

ivjeli! rekoh.

ivjeli, gospodine Klipp! odgovori ona.

Ispijajui au, sjela je nasuprot meni.

Izgledala je vrlo smijeno. au je podigla visoko zabacila

glavu, a noge svinula i gurnula pod stolicu.

Raspoloenje mi se malo popravilo i poelio sam da malo

snjom avrljam, ali to sada zaista nisam ni mogao ni smio.

Jo jednu aicu? upita me gazdarica.

Najprije moram telefonirati! odgovorih joj.

Ona je ipak ponovno napunila ae i donijela telefonski

aparat iz hodnika. Dok su vrata bila otvorena, iz verande je

prodirao jaki amor uzrujanih glasova. Zamiljao sam Mayboma

kako se snalazi u tom meteu i kako odolijeva bezbrojnim

pitanjima uzbuenih tetaka Brocksiepen i nesnosne brbljavice

Wulze. alio sam Uschi, jer je i ona bila tamo. No, prije nego to

krenem u pomo Maybomu, moram nazvati Neustadt.

Na drugom kraju ice javila se policija u Neustadtu. Traio

sam efa. U aparatu jc kvrcnulo i tada zauh mladenaki glas.

Predstavio sam se, izvijestio ukratko o dogaaju i upitao to e se

dalje raditi.

Mladenaki je glas utio nekoliko trenutaka, a zatim ree:

Ako sam dobro razumio, vi ste vii komesar Klipp iz

Hamburga, zar ne?

Dobro ste razumjeli odgovorih mu.

Ovdje je Korn, Cornelius Korn ree moj sugovornik

bio sam va uenik tri godine. Vjerojatno me se sjeate,

Korn? rekao sam i pokuao srediti sjeanje.

On je i dalje nastojao da mi u tome olaka:

Jedan visoki, plavi momak s mnogo sunanih pjega...

Do vraga, svake godine sjedi preda mnom nekoliko tuceta

mladia. Mnogi od njih su plavi i mnogi imaju sunane pjege, a

uz to su visoki i mravi. Ali, nisam ga htio uvrijediti.

Da, sad sam se sjetio! povikao sam kao da mi se

pojavljuje u sjeanju. Mislim da ste upravo u ono vrijeme

planirali enidbu.

Veina mladia koji polaze tu kolu i stoje pred prvim

zaposlenjem obino istovremeno razmiljaju i o enidbi. Znao sam

da neu pogrijeiti.

Da, da razveselio se. U meuvremenu sam se i

oenio!

estitam! odgovorih mu. elim vam mnogo sree! Sada

ste ef u Neustadtu, kolega Korn, i treba vam dvadeset sati da

stignete do mjesta zloina na ovom otoku?

Da ree on. Tu se nita ne moe uiniti. Na sreu, to

je tek drugo ubojstvo otkako sam ovdje u slubi.

Zgodno narugao sam se. Ako se to prouje u krugovima

zloinaca, budue ubojice u svojim e ubilakim planovima

sigurno raunati s vaim prijevoznim potekoama. to emo

sada? Na dobri Maybom ne moe nita poduzimati prije vaeg

dolaska.

Ne ree Korn. Ali, kada ste ve vi tamo...

Nije dovrio reenicu.

Potrudit u se, dragi moj malo sam se nasmijao i

nastavio nadam se da vas neu razoarati!

Ali komesaru!

Njegove su rijei zvuale zaista iskreno i to mi je godilo.

Isporuit u vam ubojicu. Vidjet emo se, dakle, veeras

oko jedanaest, zar ne?

Da, oko jedanaest, pola dvanaest potvrdio je. Hvala

vam i mnogo uspjeha!

Vrlo ste ljubazni! odgovorio sam i spustio slualicu.

Sada sam i slubeno dobio Brocksiepena na duu. Vrlo

romantian poloaj.

ivjeli, gospoo Drojahn!

Drojahn, koji nas je gledao sa svih zidova, iz okomitih i

vodoravnih poloaja, s pisaeg stola i sa zidne police, sigurno nije

stekao dobar dojam o radu kriminalistike slube.

Pozovite lijenika, po mogunosti dobrog i savjesnog

lijenika, gospoo Drojahn zamolio sam je. Kada vam se

javi, predajte slualicu meni. Trebamo i fotografa. Tu na otoku

ima ih vrlo mnogo. Koji je od njih povjerljiv i dovoljno utljiv da bi

mu se moglo povjeriti snimanje ubijenog ovjeka?

Od lijenika dolazi u obzir jedino doktor Knopf ree

gazdarica i nastavi birati lijenikov broj telefona.

Doktor Knopf je govorio promuklim glasom puaa i s

osjetnim znakovima astme. Kada sam mu objasnio o emu je

rije, nije bio oduevljen, ali je ipak odmah odgovorio:

Za pet minuta sam kod vas!

Tee je bilo s fotografom. Prvi, kojega je gostioniarka

nazvala, odmah je odbio kada sam mu rekao da bi trebalo

napraviti nekoliko snimaka za policiju. Obrazloio mi je to time

to se on specijalizirao za drugu vrst snimanja: njegovi snimci

moraju sluiti za lijepo sjeanje i dobro raspoloenje. Drugi je bio

na nekoj svadbi, a tek trei je nevoljko i drhtavim glasom, s

poneto radoznalosti, prihvatio moj poziv.

Obavio sam sve to se u takvim sluajevima najprije mora

uiniti. Tek tada sam se zaputio na verandu. Zamolio sam

gospou Drojahn da pozove i svoje osoblje koje se sada

sastojalo od svega jednog lana, mlade Selme.

Bio sam zadovoljan to se Uschi jo nije vratila s djecom.

Planirala je da tog jutra posjete akvarij. U meuvremenu je poela

padati kia, pa su se vjerojatno zbog toga zadrali malo dulje.

U takvim situacijama vrlo je neugodno kada prisustvuju

djeca. Odrasli postaju najee razdraljivi ili histerini, a djeca

poinju plakati ne zato to bi razumjela dogaaj, ve zato to

se plae svojih izbezumljenih i izmijenjenih roditelja.

Maybom je sjedio kraj vrata koja su vodila s verande na ulicu.

Skinuo je kapu. Kad sam uao, smjesta se dignuo.

Najprije sam zamolio tetke Brosksiepen da malo izau u

hodnik.

to se dogodilo? upitala je gospoa Wulze ije je lice

bilo tamnocrveno od uzbuenja.

Strpite se samo trenutak rekao sam.

Agathe i Hilda Brocksiepen su me slijedile. Uli smo u radnu

sobu gospoe Drojahn. Zamolio sam ih da sjednu. Tek to sam

otvorio usta s namjerom da im kaem neugodnu vijest,

progovorila je gotovo neujnim glasom Hilda:

Da li se Haraldu neto dogodilo?

Kimnuo sam i odmah poeo izgovarati sve one glupe rijei

koje se u takvim prilikama upotrebljavaju. Mislim da zaista ne

postoji utjena rije u takvim trenucima, barem meni nije poznata

ni jedna.

Agathe je sjedila na rubu stolice kao ukoena. Hilda me je

gledala otvorenih usta i gnjeila rupi malim, debelim prstima. U

Agathinom krilu vrpoljio se siuan psi.

Nakon kratke stanke upita Hilda zbunjeno:

A kako se to dogodilo?

inilo se kao da jo nije shvatila tono o emu je rije. Nije mi

preostalo nita drugo nego da im otvoreno kaem:

Va je neak ubijen!

Agathe je jo sjedila kao skamenjena. Meutim, Hilda se

polako digla i, gutajui rije, progovori:

Ubijen?

Nakon te rijei sruila se, a ja je nisam stigao pridrati.

U tom trenutku otvorila su se vrata u sobu je uao nizak,

punaan ovjek, to jest uskoio je jer je vidio kako se Hilda

sruila.

Vode! povikao mi je i ve je kleao na podu uz

onesvijetenu enu.

Potrao sam po vodu. Na hodniku sam se sudario sa

ovjekom koji je veoma mirisao na neki francuski parfem. uo

sam da je zastenjao od udarca, a tek poslije sam shvatio da je to

fotograf. Nosio je ruiastu koulju i kao snijeg bijele hlae. Samo

takav nam je jo nedostajao. Na okupu je bilo ljudi svih vrsta.

Zaista bi moglo postati vrlo uzbudljivo.

Veliki zidni sat na hodniku hotela Dunenfrieden poeo je

zvonko otkucavati dvanaest sati upravo u trenutku kada se Hilda

Brocksiepen onesvijestila. Sat je jo otkucavao kada sam se vratio

sa aom vode. Pokazujui rukom na onesvijetenu enu, fotograf

me upitao je li to mrtvac kojega treba fotografirati.

Nije! odgovorio sam mu, pruajui lijeniku vodu.

Poelio sam da odjednom imam est ruku. Gazdarica je

utrala u sobu, uz nju je jurila rasplakana djevojka iz kuhinje, a

pas Bello jurio je za njima i lajao iz svega glasa. Vrhunac tog

metea bio je Maybom koji me je doao izvijestiti da me u

predsoblju eka ovjek koji se predstavio kao Hempel. eli sa

mnom razgovarati. Osim toga, gospoa Wulze je prijetila

Maybomu da e poeti vikati ako ne kaemo to se dogodilo. Sat

je svojim zvonkim otkucajima upotpunjavao ovu zbrku.

Poznajete li tog Hempela? upitao sam Mayboma.

On je novinar! rekao je Maybom sa strahom u glasu.

Jeste li vi to izbrbljali? napao sam fotografa.

Novinari! Samo su jo oni nedostajali!

Ali, nisam, nisam, uvjeravam vas govorio je ovjek u

ruiastoj koulji.

Prestanite rekao sam nervozno. Poite gore i ekajte

me pred sobom broj sedam. Nita nemojte tamo dirati. Jasno?

Kada sam uao na verandu, Eisenreich i njegova ena mirno

su sjedili i nisu razgovarali. Gospoa Wulze, naprotiv, bila je vrlo

glasna, ali sam usprkos njezinim mnogobrojnim pitanjima sve

troje smirio samo kratkim objanjenjem da je rije o nesretnom

sluaju. Rekao sam da e biti potrebne neke formalnosti, zamolio

ih za razumijevanje i objasnio da sam zaduen za taj sluaj.

Napokon su sve troje pristali da se povuku u svoje sobe. Zamolio

sam ih da tamo ostanu sve dok ih ne pozovemo.

Dola je i Uschi s djecom. I njoj sam ukratko sve obrazloio i

poslao sam je da se igra s Kiki i Jojom. Gledala me je zaueno,

kao da gleda stranca. Priznajem da me je njezin pogled raalostio,

ali sada nisam imao vremena za osjeaje.

Doktor Knopf je u meuvremenu obavio posao oko

onesvijetene tetke Brocksiepen. Ucviljene sestre jedva sam

otpremio u njihove sobe. Htjele su po svaku cijenu odmah vidjeti

svoga neaka. I gospou Drojahn zamolio sam da sa Selmom ode

u kuhinju.

Tek tada sam se zaputio sa simpatinim lijenikom na prvi

kat.

Maybomu sam naredio da pronae novinara koji je bio negdje

u kui. Naao ga je u kupaonici pokraj Haraldove sobe; stajao je

prislonjen uz jedan zid. Bio je to onizak, mrav i prosijed ovjek

od pedesetak godina. Kosa mu je visjela po vratu i elu, ramena je

opustio, ali odmah sam uoio male, lukave oi koje su bile u

suprotnosti s njegovom neurednom vanjtinom iza koje se skrivao

spretan i prodoran ovjek.

Lijepo, gospodine Hempel rekao sam. Nanjuili ste

kako to dolikuje dobrom novinaru. Kada izlazi va list?

Sutra ujutro! ree Hempel.

Kada redakcija zakljuuje to izdanje?

Oko ponoi.

Dobro, a za koje novinarsko poduzee radite?

Ni za koje, imam poseban ugovor!

estitam! Veeras, oko jedanaest sati, ispriat u vam sve

pojedinosti koje e mi biti poznate. To moe biti mnogo ili vrlo

malo, ali do tada ni rijei. Ako budete i dalje ovdje stajali,

ispitivali ljude i ometali rad. neu vam rei ba nita. Prihvaate li

takvu nagodbu?

Promrmljao je neto, poprijeko me pogledao, a onda je rekao:

to mi drugo preostaje? Vi ste zakon...

Dogovoreno. A sada brzo otiite! rekao sam mu.

ekao sam sve dok nije za sobom zatvorio vrata. Zatim sam

otkljuao vrata Brocksiepenove sobe i uao zajedno s lijenikom i

fotografom. Maybomu sam naredio da stoji pred vratima i da pazi

da nitko ne izae iz svoje sobe, niti da napusti hotel.

Najprije sam otvorio prozor. Fotograf je bio blijed kao stijena.

Rekao sam s koje strane treba napraviti snimke. Radio je brzo i

dobro, a na svu sreu nije progovorio ni rijei.

Lijenik i ja stajali smo uz prozor i gledali u kiu i u mali vrt

preko puta naeg hotela. Puili smo i ekali da ovjek u ruiastoj

koulji napravi osam razliitih snimaka.

ao mi je to sam vas morao uznemirivati, doktore Knopf,

ali znate kakav je propis. Smrt mora potvrditi struna osoba.

Naravno odgovori on nakon krae stanke, malo se

nakaljao, a zatim nastavio: Vi takoer nemate ba osobito

lijepo zvanje, zar ne?

Ne potvrdio sam mu. Ponekad poalim to sam ba

to izabrao. Moda bi bilo zgodnije da sam trgovac ili ugostitelj. A

kako je s vama?

Vrlo razliito ree on. Kada moram lijeiti stare ene,

tada mislim kao i vi sada, ali ako je rije o bronhitisu mladih

djevojaka, zadovoljan sam svojim zvanjem.

Obojica smo se nasmijali. To je malo ohrabrilo naeg

fotografa, iji je aparat upravo kvrcnuo pokraj mrtvog Haralda.

Knopf mi je namignuo i zapalio drugu cigaretu.

Konano je na fotografski umjetnik zavrio posao. Izveo sam

ga iz sobe i ponovno ga upozorio na potpunu utnju i na toan

rok izrade i dostave slika.

im je napustio sobu, postao je ivlji i razgovorljiviji.

im zavrim slike, odmah u vam ih donijeti, ali ne

smijem zaboraviti i na druge muterije. Na svu sreu, imam i

drugih, mnogo, mnogo ugodnijih narudbi!

Sada morate misliti samo na hitnost ovoga posla

odgovorio sam mu.

Kako vi jednostavno o tome razgovarate...

To je stvar navike odgovorio sam mu. Kad biste vi

svakoga dana snimali nekoliko leeva, govorili biste i vi o tome

tako.

Najljepe vam zahvaljujem na takvom poslu sada je ve

govorio na svoj uobiajeni nain.

Objesio je aparat preko ramena. Prije nego to je stupio na

prvu stepenicu, jo jednom je pogledao na vrata sobe broj sedam i

rekao:

Siguran sam da u uvijek pronai ljepi posao od ovoga

ovdje.

Vjerujem vam rekao sam.

Pazite da ne padnete niz stepenice!

Vratio sam se u sobu. Lijenik je upravo pregledavao oi

mrtvacu.

Neto mi nije jasno! ree on mekim glasom.

Sumnjate li da je taj mladi bio narkoman?

I to je mogue rekao sam neodluno. Bio je veoma

bogat, pa je moda iz dosade i obijesti posegnuo za tim. Samo, u

tom sluaju naili bismo vjerojatno na neke tragove u sobi.

Moda se varam ree Knopf. Nakon obdukcije mogao

bih rei neto vie i s veom sigurnou.

Moete li ovdje na otoku izvriti obdukciju?