Embed Size (px)
Citation preview
SVEUČILIŠTE U RIJECI
EKONOMSKI FAKULTET
UČINAK GLOBALIZACIJE NA RAST I RAZVOJ
EUROPSKE UNIJE
DIPLOMSKI RAD
RIJEKA, 2014.
SVEUČILIŠTE U RIJECI
EKONOMSKI FAKULTET
UČINAK GLOBALIZACIJE NA RAST I RAZVOJ EUROPSKE UNIJE
DIPLOMSKI RAD
Predmet: Suvremene ekonomske teorije
Mentor: Prof. dr. sc. Dragoljub Stojanov
Student: Ante Dujić
Studijski smjer: Gospodarstvo EU
JMBAG: 0081111129
Rijeka, travanj 2014.
SADRŽAJ
1.UVOD ................................................................................................................................. 1
1.1. PROBLEM I PREDMET ISTRAŽIVANJA .................................................................... 1
1.2. RADNA HIPOTEZA I POMOĆNE HIPOTEZE ............................................................. 1
1.3. SVRHA I CILJEVI ISTRAŽIVANJA ............................................................................. 2
1.4. ZNANSTVENE METODE ............................................................................................. 2
1.5. STRUKTURA RADA .................................................................................................... 3
2. TEMELJNE ODREDNICE GLOBALIZACIJE ................................................................. 4
2.1. DEFINICIJA I KARAKTERISTIKE GLOBALIZACIJE ................................................ 4
2.2. GENEZA GLOBALIZACIJE I POVJESNA VERTIKALA ............................................ 5
2.2.1. Svjetski poredak u 18. i 19. stoljeću .............................................................................. 8
2.2.2. Svjetski poredak na pragu Prvog svjetskog rata ........................................................... 10
2.2.3. Svjetski poredak nakon Drugog svjetskog rata ............................................................ 11
2.3. GLOBALIZACIJA I NOVA EKONOMIJA .................................................................. 13
2.4. AKTERI GLOBALIZACIJE ......................................................................................... 14
2.5. GOSPODARSKE IMPLIKACIJE GLOBALIZACIJE ................................................... 16
2.5.1. Pozitivni efekti ............................................................................................................ 16
2.5.2. Negativni efekti .......................................................................................................... 18
3. OSNOVNE KARAKTERISTIKE EKONOMSKOG RAZVOJA ..................................... 20
3.1. POIMANJE EKONOMSKOG RAZVOJA .................................................................... 20
3.2. KLASIČNE TEORIJE EKONOMSKOG RAZVOJA .................................................... 21
3.2.1. Model rasta linearnih faza ........................................................................................... 22
3.2.2. Teorije i obrasci strukturalnih promjena ...................................................................... 24
3.2.3. Revolucija međunarodne ovisnosti .............................................................................. 25
3.2.4. Neoklasična teorija ..................................................................................................... 27
3.3. SUVREMENI MODELI RAZVIJENOSTI .................................................................... 30
3.3.1. Nova teorija rasta: endogeni rast ................................................................................. 30
3.3.2. Indikatori gospodarskog razvoja ................................................................................. 33
4. REFLEKSIJE GLOBALIZACIJE U EUROPSKOJ UNIJI ............................................... 35
4.1. TRIJADA ...................................................................................................................... 35
4.2. EKONOMSKE INTEGRACIJE KAO POSLJEDICA GLOBALIZACIJE ..................... 38
4.2.1. Regionalna ekonomska integracija EU ........................................................................ 39
4.3. DINAMIKA RASTA I RAZVOJA EUROPSKE UNIJE ............................................... 43
4.3.1. Vrijednosno izraženi pokazatelji ................................................................................. 45
4.3.2. Ekonomsko – socijalni pokazatelji .............................................................................. 46
4.3.3. Znanstveno – tehnološki pokazatelji ............................................................................ 47
4.3.4. Naturalno izraženi pokazatelji ..................................................................................... 50
4.4. GLOBALIZACIJA U REPUBLICI HRVATSKOJ ........................................................ 52
4.5. EUROPA 2020 .............................................................................................................. 54
5. ZAKLJUČAK .................................................................................................................. 56
LITERATURA ..................................................................................................................... 58
POPIS TABLICA ................................................................................................................. 62
POPIS ZEMLJOVIDA ......................................................................................................... 62
POPIS SLIKA ...................................................................................................................... 62
POPIS GRAFIKONA ........................................................................................................... 63
1
1. UVOD
Proučavanje rasta i razvoja zauzima značajno mjesto u ekonomskoj teoriji. Mnogo je
čimbenika koji utječu na rast i razvoj pojedinih zemalja, a jedan od njih je definitivno, često
spominjana, ali ne u potpunosti definirana, globalizacija. U okviru ovog rada istražuje se
povezanost između glabalizacije te rasta i razvoja na primjeru Europske unije. Uvod ima pet
međusobno povezanih dijelova: 1) problem i predmet istraživanja, 2) radna hipoteza i
pomoćne hipoteze, 3) svrha i ciljevi istraživanja, 4) znanstvene metode i 5) struktura
rada. U nastavku se obrazlažu navedeni dijelovi ''Uvoda''.
1.1. PROBLEM I PREDMET ISTRAŽIVANJA
Problem istraživanja rada se očituje u nejasnom utjecaju globalizacije na rast i razvoj
Europske unije, odnosno utjecaju na indikatore razvoja, bilo da je riječ o ekonomskim,
socijalnim, ekološkim ili nekim drugim pokazateljima.
U skladu s navedenim problemom istraživanja, identificira se sljedeći predmet znanstvenog
istraživanja ovog rada: istražiti i definirati pojam globalizacije i karakteristike iste. Na isti
način pojasniti što su to rast i razvoj, te kako se teorija o razvoju razvijala kroz povijest. U
konačnici pojasniti na koji to način globalizacija utječe na rast i razvoj Europske unije i kako
se Unija prilagođava tom utjecaju.
1.2. RADNA HIPOTEZA I POMOĆNE HIPOTEZE
Imajući na umu prethodno naveden problem i predmet istraživanja moguće je postaviti radnu
hipotezu: sustavnim izučavanjem znanstveno utemeljenih spoznaja o globalizaciji, te rastu i
razvoju utvrditi kako je rast i razvoj Europske unije uvelike ovisio o procesu globalizacije.
Tako postavljena hipoteza implicirala je potrebu definiranja i pomoćnih hipoteza:
· H1: Europska unija nastala je kao odgovor na jačanje procesa globalizacije.
· H2: Europska unija se, kao regionalna integracija, može lakše prilagoditi izazovima
globalizacije.
2
1.3. SVRHA I CILJEVI ISTRAŽIVANJA
U skladu sa predhodno navedenim problemom, predmetom, te postavljenom hipotezom, svrha
i cilj istraživanja su: definirati pojam globalizacije, uzroke i posljedice globalizacije,
definiranje i pojašnjenje rasta i razvoja, te ukazivanje na djelovanje globalizacije na Europsku
uniju.
Da bi se odgovarajuće riješio problem istraživanja, ostvario predmet, dokazala radna hipoteza
te postigli svrha i ciljevi istraživanja treba dati odgovore na mnoga važna pitanja:
1) Što je globalizacija?
2) Koje su glavne karakteristike globalizacije?
3) Kako se razvijala globalizacija?
4) Kakve su imlikacije globalizacije?
5) Što su to rast i razvoj?
6) Kako se razvijala teorija razvoja?
7) Koji su pokazatelji razvoja?
8) Kako globalizacija utječe na rast i razvoj EU, te kako se Unija suprostavlja
negativnim, a potiče pozitivne efekte iste?
1.4. ZNANSTVENE METODE
U izradi ovog rada korištene su znanstvene metode analize i sinteze, te metode induktivnog i
deduktivnog logičkog zaključivanja. Korištene su opće znanstvene metode spoznaje,
ponajprije metoda promatranja kojom se sistematski i organizirano promatraju globalizacija i
ekonomski rast i razvoj s ciljem otkrivanja novih činjenica. Metodom kompilacije su se
preuzeli tuđi rezultati iz stručne literature koji su poslužili kao polazna točka istraživanja
prilikom preuzimanja definicija i ostalih postavki. Koristilo se i statističkim metodama pri
istraživanju statističkih podataka u vremenskim intervalima. Naposljetku, korištena je metoda
klasifikacije, te generička metoda kojom se objašnjavaju obilježja globalizacije i ekonomskog
rasta i razvoja.
3
1.5. STRUKTURA RADA
U Uvodu su navedeni problem i predmet istraživanja, radna hipoteza i pomoćne hipoteze,
svrha i ciljevi istraživanja, znanstvene metode i obrazložena struktura rada.
Naslov drugog dijela rada je: Temeljne odrednice globalizacije. U tome dijelu rada
analizirani su: pojam i osnovne karakteristike globalizacije, razvoj globalizacije kroz povijest,
posljedice globalizacije i glavni akteri iste.
Osnovne karakteristike ekonomskog razvoja naslov je trećeg dijela rada. U tom dijelu
pojašnjeno je što su to rast i razvoj, koje su to klasične i suvremene teorije razvoja, te koji se
danas indikatori koriste u iskazivanju razvoja.
U četvrtom dijelu, Refleksije globalizacije u Europskoj uniji, pojašnjeno je na koji način
globalizacija utječe na indikatore razvoja EU-a, kako se Hrvatska nosi s globalnim
promjenama, te na koji način Europska unija djeluje s ciljem iskorištavanja pozitivnih i
eliminiranja negativnih efekata globalizacije.
U posljednjem dijelu, Zaključku, dana je sinteza rezultata istraživanja kojima je dokazivana
postavljena radna hipoteza.
4
2. TEMELJNE ODREDNICE GLOBALIZACIJE
Iako je pojam ‘globalizacija’ starijeg datuma, stvarni početak rasprava o globalizaciji
započinje krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Unatoč
mnogobrojnoj literaturi još uvijek nema uvjerljive teorije globalizacije ni definicije iste. U
ovom dijelu rada pokušat će se približiti pojam globalizacije.
2.1. DEFINICIJA I KARAKTERISTIKE GLOBALIZACIJE
Globalizacija je pojam koji se danas koristi vrlo često i u različitim kontekstima. Rasprava o
globalizaciji zauzima medijsku scenu, a postala je i obavezna komponenta političkog
diskursa.
Globalizacija je zasigurno najviše upotrebljavana – zloupotrebljavana – i najrjeđe definirana,
vjerojatno s najviše nesporazuma spojena, najnebuloznija i politički najdjelotvornija
(natuknica i polemička) riječ posljednjih, ali i nadolazećih godina. (Ulrich, 2001., str. 46)
Problematika iste ne zaokuplja samo strukture moći, političke reprezentante, već dobiva
pažnju i brojnih neformalnih struktura, odnosno zaokuplja pažnju svih socijalnih slojeva.
Što je to globalizacija zapravo nema eksplicitnog i jedinstvenog odgovora. Postoje različite
interpretacije te pojave, koja zaokuplja pažnju cijeloga svijeta, odnosno svih zemalja, bile one
razvijene ili nerazvijene. Tako različiti autori nude različite definicije globalizacije:
- Društveni procesi u kojem iščezavaju geografska ograničenja na društvena i kulturna
zbivanja i u kojem ljudi sve više postaju svjesni toga. (Waters, 1995., str. 4)
- Integracija svjetske ekonomije. (Gilpin, 2001., str. 364)
- Integracija nacionalnih ekonomija koja vodi do pojma globalne ili planetarne ekonomije
bez granica…isprepletana mreža poduzeća, oranica i šuma, banaka, vlada, radne i
seljačke populacije, gradova i transporta širom planete zemlje. (Avinash, 2000., str. 3)
- Globalizacija je proces privatizacije svjetskih ekonomskih resursa od strane velikog
kapitala. (Stojanov, 2012., str. 9)
Možemo zaključiti kako je globalizacija višedimenzionalni proces, što znači da nema samo
ekonomsku komponentu, već u sebi uključuje političku, socijalnu, religijsku, kulturnu i
mnogu drugu problematiku.
5
Potrebno je razlikovati različite dimenzije globalizacije, poput: komunikacijsko-tehničke,
tehnološke, ekonomske, radno-organizacijske, kulturne i građansko-društvene. Izvlačenjem
jedne dimenzije – ekonomske globalizacije – ne rasvjetljava se cjelina problematike niti se
može doći do ispravnih zaključaka. (Veselica, 2007., str. IV)
Ipak se za razumjevanje globalizacije danas pretežno razmatraju ekonomski kompleksi i
fenomeni, kao i njihove implikacije. Globalizacija kao složen ekonomski proces obuhvaća
dimenziju razmjene dobara i usluga, dimenziju izravnih ulaganja u inozemstvu i dimenziju
kruženja financijskog kapitala. Posljedice globalizacije su dvojake. Ključna pitanja o
globalizaciji lome se upravo na polju ekonomije. Stoga i ne čudi što su, uprkos tome što ona
poseduje razvijenu metodologiju za prognoziranje trendova i analizu budućih tokova,
mišljenja mnogih suprotstavljena do isključivosti.
Pojam globalizacije postaje aktualan krajem 20. stoljeća, i jedna je od najučestalijih riječi u
svakodnevnoj upotrebi. Javno mišljenje je također okrenuto procesima globalizacije. Iako ne
obuhvaća jednako sve zemlje svijeta, proces globalizacije je prisutan u svim zemljama, na
ovaj ili onaj način. Postaje nemoguće da se sve zemlje sakriju iza svojih granica, ali i
ekonomska politika pojedinih zemalja ne može pasivno promatrati suvremene procese
globalizacije koji su zahvatili svjetske tokove proizvodnje, kapitala, uvoz, izvoz i sl. Zahtjevi
globalizacije postaju sve oštriji i svijet se jedva snalazi s velikim i brzim promjenama. Uloga
država – nacija, nacionalnih vlada, kvalitativno se promjenila.
Bez obzira kakvo se mišljenje promiče, globalizacija je neosporiva i u suštini povezana s
funkcioniranjem kapitalizma kao sustava. Globalizacija čini drugu stranu medalje
kapitalizma. Fenomen globalizacije nije novijeg datuma, ali su modeli njenog postojanja
transformirani tijekom povijesti. Ima više konfiguracija globalizacije. Može se reći da se
fenomeni globalizacije ne mogu tumačiti tradicionalnim načinom razmišljanja jer su stare
paradigme izgubile svoju valjanost. (Veselica, 2007., str. VI)
2.2. GENEZA GLOBALIZACIJE I POVJESNA VERTIKALA
Globalizacija kao termin prodire u vokabular krajem 20. i početkom 21. stoljeća, ali pogrešno
bi bilo misliti da je proces globalizacije karakterističan samo za ta dva razdoblja.
6
Globalizacija, iako ne pod tim nazivom, već je tema i klasičnih ekonomista poput Adama
Smitha, Davida Ricarda, John Stuart Milla i Karla Marxa. Karl Marx najavljuje globalizaciju
pozivom “Proleteri svijeta, ujedinite se”. Moto Kapitala može biti i moto globalizacije jer
sadržava ključne riječi globalizacije: radništvo kao skupina ljudi na čijim se leđima
globalizacija najjače lomi, svijet kao globalno tržište i ujedinjenje. Taylor početkom
globalizacije smatra procvat trgovine na Sredozemlju oko 1000. godine. Međutim, takva se
stajališta teško mogu opravdati jer čak do 1820. godine 99% svih proizvedenih dobara nije
ušlo u trgovinske kanale. (Grgurić, 2004., str. 236)
S rastućom međuovisnošću svjetskog gospodarstva, izravna strana ulaganja prereastaju u
ključnog činitelja globalizacije gospodarskog i ukupnog civilizacijskog sadržaja. (Perić, 1999.
str. 63)
Na sljedećem grafikonu prikazan je razmjer globalizacije iskazan udjelom stranih investicija u
BDP-u, udjelom trgovine u BDP-u, te udjelom imovine u stranom vlasništvu u BDP-u.
Grafikon 1. Razmjeri globalizacije 1870.-1995. godine (1870. godina = 100)
Izvor: Grgurić, I., (2004.), Globalizacija, rast, nejednakost i siromaštvo
Iz grafikona 1. vidljivo je kako je udio stranih investicija, udio trgovine i udio imovine u
stranom vlasništvu u BDP-u oscilirao kroz promatrano razdoblje. Udio stranih investicija u
BDP-u je u razdoblju od 1870. godine do 1945. godine oscilirao, da bi nakon 1945. godine
počeo konstantno rasti. Udio trgovine u BDP-u rastao je od 1870. do 1900. godine, da bi
nakon toga usljedio pad, sve do 1945. godine. Nakon 1945. zabilježen je konstantan rast,
7
posebice nakon 1985. godine. Udio imovine u stranom vlasništvu u BDP-u također je
oscilirao u promatranom razdoblju, da bi nakon 1960. godine došlo do stalnog porasta.
Teško je izdvojiti sve moguće uzroke koji su doveli do globalizacije. Prema Grguriću, uzroke
globalizacije možemo podijeliti na političko-institucionalne i ekonomsko- -tehnološke.
Političko-institucijski obuhvaćaju trgovinske politike, kontrolu kapitala, imigracijska
ograničenja, regulaciju vlasničkih prava, kontrolu korupcije, stabilni monetarni sustav i sl.
Ekonomsko-tehnološke uzroke čine inovacije u transportu (parni stroj, željeznica) i
komunikacijama (telegraf, telefon, Internet). Tehnološke novine, a posebno napredak u
području razmjene informacija i neslućeni razvoj telekomunikacija, bez sumnje su igrale i
igraju jednu od najznačajnihih uloga u nastanku i razvoju globalizacije. Internet sa više
aspekata predstavlja obilježje globalizacije. Globalizacija financijskog tržišta, prebacivanje
novca sa jedne strane zemaljske kugle na drugu, što se odvija u djelićima sekunde,
organizacija međunarodne proizvodnje i još mnogo toga bilo bi nemoguće bez ove
tehnologije. Često se procvatom globalizacije spominje se i kraj Hladnog rata. Naime, tokom
trajanja konflikta Istok – Zapad svijet je bio podjeljen, što je rezultiralo manjom suradnjom
između država, ali padom ove granice, odnosno padom tzv. čelične zavijese kontakt i suradnja
među državama su se pojačali. Bivše države "istočnog bloka" otvorile su se i izašle na
svijetsko tržište. Sve više država se odlučuje za demokraciju i tržišnu ekonomiju, što onda
predstavlja vodeće principe njihovog daljeg razvoja. Jednu od veoma važnih uloga odigrali
su i globalni problemi. Globalni problemi zahtjevaju globalnu politiku i globalnu svijest.
Dolazi do oformljivanja različitih međunarodnih organizacije poput Greenpeace ili Amnesty
International, koje se bave problematikom kao što su zaštita životne sredine i ljudskih prava.
Mnoga druga pitanja koja su nekad bila u domeni nacionalne politike sve više prelaze u sferu
interesa šire međunarodne zajednice. Borba protiv međunarodnog terorizma, promet
narkotika, sprječavanje daljnjeg širenja AIDS-a i sl. mogu biti uspješno riješeni samo i
isključivo akcijama globalnih razmjera. Različiti ekološki problemi, smanjivanje i
eliminiranje gladi u svijetu, briga za izbjeglice i siromašne, samo su dio problema koji ne
mogu biti riješeni djelovanjem bilo koje pojedinačne države, već samo zajedničkim naporima
država. (Jurišić, 1999., str. 73)
Kada se govori o nastanku globalizacije svakako se mora spomenuti GATT (General
Agreement on Tariffs and Trade) i značenje što ga je imalo smanjenje trgovačkih carina među
8
zemljama. Ono je, uz ostalo, pridonijelo njihovu jačem međusobnom trgovinskom
povezivanju. (Lončar, 2005., str. 93)
Zbog lakšeg razumjevanja pojma globalizacije bitno je ukratko upoznati svjetski poredak u
18. i 19. stoljeću, poredak prije Prvog svjetskog rata, te svijet nakon Drugog svjetskog rata.
2.2.1. Svjetski poredak u 18. i 19. stoljeću
U 18. i 19. stoljeću broj velikih sila sposobnih da utječu na svjetski poredak rastao je vrlo
sporo. Strukturiranje svjetske ekonomije uglavnom je bilo vezano uz britansku dominaciju
zbog sposobnosti da poveže trgovački polet, poljoprivredni napredak i asimilaciju povoljnih
čimbenika u industrijskoj revoluciji. Uz Englesku, mali je broj zemalja koji su imali bilo
kakav utjecaj na svjetski poredak, poput Francuske, Španjolske, Rusije, kasnije SAD-a,
Japana.
Europa je u tom razdoblju ostavila najveći trag, posebice zahvaljujući tehnološkoj prednosti,
ali i praktičnim primjenama civilnih i vojnih aktivnosti. Tada drugi kontinenti nisu imali puno
izbora, ili se otvoriti ili oduprijeti. Početkom 19. stoljeća, definitivnim učvršćivanjem
engleske prevlasti, uveden je zlatni standard.
Sinkronizacija svjetskoga gospodarstva bila je, dakle, spontana u uvjetima gospodarskoga
unilateralizma, u kojoj se svaki porast konjunkture u Engleskoj, posredstvom njezine
dominantne i funkcionalne uloge u svjetskome gospodarstvu, prenosio gotovo automatski na
ostali svijet kao novi impuls općem svjetskom razvitku. Na toj se osnovi razvijao
automatizam zlatnoga standarda (svaka emitirana banknota morala je imati pokriće u zlatu),
koji je na međunarodnoj razini automatski izravnavao unutarnje neravnoteže. (Staničić, 2000.,
str. 920)
Na sljedećem grafikonu prikazan je stupanj industrijalizacije u razdoblju od 1750. do 1900.
godine, koji je bio jedan od glavnih razloga svjetskog poretka u 18. i 19. stoljeću.
9
Grafikon 2. Stupanj industrijalizacije 1750.-1900. godine (U.K. 1900.=100)
Izvor: Izrada studenta prema podacima: Bairoch, P., (1982.), International Industrialization
levels from 1750 to 1980
Iz grafikona se može vidjeti kako je stupanj industrijalizacije u cijelom promatranom
razdoblju bio najveći u Ujedinjenom Kraljevstvu. Isto tako, vidljivo je kako je od osam
zemalja šest zemalja iz Europe, što ukazuje na dominaciju iste u 18. i 19. stoljeću. Stupanj
industrijalizacije u SAD-u je na početku razdoblja, odnosno 1750. godine bio najniži od
promatranih zemalja, da bi se 1900. godine SAD popeo na drugo mjesto, iznad Njemačke.
Sve promatrane zemlje zabilježile su konstantan porast stupnja industrijalizacije u cijelom
promatranom razdoblju, neke po višim, neke po nižim stopama.
Veliku ulogu u svjetskom poretku odigrala je kolonizacija. Prvu doista svjetsku kulturu
stvorili su Europljani upravo kononiziranjem svijeta.
Stvaranjem kolonijalnih carstava pojedinih europskih država u prostoru izvan geografskih
granica Europe, mnogi su narodi došli pod utjecaj europske kulture. (Milardović, 1998., str.
271).
Za vrijeme kolonijalizma europske su države u Novi svijet prenosile i svoje državne,
gospodarske i političke institucije. Budući da su njihove kolonije bile samo aneksi matičnih
zemalja, a europske zemlje imale pod političkim i gospodarskim nadzorom mnoštvo takvih
država, s vremenom su one postale prava carstva. Tako je i izgled naselja doseljenih
Europljana u prekomorskim zemljama gotovo identičan onim u matičnim zemljama. (Lončar,
2005., str. 94)
10
19. stoljeće istaknulo se i revolucionarnim godinama. Poljoprivredne krize i industrijske
poteškoće izazivale su aktivnosti i nemire u narodi, poznate pod nazivom ''proljeće naroda''.
Glavno pitanje ovoga razdoblja bilo je pitanje nacionalnosti i rješavanje iste.
Poslje brojnih godina konvulzije (grčeva) i borbi intenzivira se proces nastanka država –
nacija, što se u Europi posebno odnosi na značaj i ulogu Francuske i Engleske. I u drugim
regijama Europe, kao što je slučaj s balkanskom, istočnom i centralnom, Europska velika
carstva koja su imala multietničku dimenziju su se podvrgla procesima centrifugalnog
djelovanja. (Veselica, 2007., str. 14)
Sve ovo izazvalo je proces otvaranja europskog prostora i razaranje svjetskog poretka
zasnovanog na temeljima političkih i inih stečevina 18. i 19. stoljeća.
2.2.2. Svjetski poredak na pragu Prvog svjetskog rata
Prije početka prvog svjetskog rata svijetom je dominiralo sedam velikih sila, a to su redom
Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, Njemačko carstvo, Austro-ugarska, Turska, SAD i Japan.
Može se zaključiti da je i u ovom razdoblju prisutna dominacija Europe, unatoč afirmaciji sila
izvan nje.
U nastavku je prikazan postotak industrijske proizvodnje 1900. i 1913. godine, kao jednog od
indikatora moći.
Tablica 1. Raspodjela svjetske industrijske proizodnje (%)
1900. 1913.
SAD 30,1 35,8
Japan 1,2 1
Njemačka 16,6 15,7
Ujedinjeno Kraljevstvo 19,5 14
Francuska 7,1 6,4
Rusija 5 5
Italija 2,7 3,1
Izvor: Veselica, V., (2007.), Globalizacija i nova ekonomija
11
Na tablici se može vidjeti kako je netom prije početka Prvog svijetskog rata, odnosno 1900. i
1913. godine udio svjetske industrijske proizvodnje uglavnom otpadao na SAD. Udio SAD-a
je 1900. godine iznosio 30,1% da bi 1913. godine porastao na 35,8%. 1900. godine iza SAD
nalazilo se Ujedinjeno Kraljevstvo s 19,5%, a na trećem mjestu nalazila se Njemačka s 16,6
%. Udio u svjetskoj industrijskoj proizvodnji je pao i u Ujedinjenom Kraljevstvu i u
Njemačkoj 1913. godine, s tim da je Njemački udio (15,7%) bio veći od onog Ujedinjenog
Kraljevstva (14%). Bitno je naglasiti da je ukupan europski udio i dalje bio dominantan.
Osim imperijalnih ekspanzija vezanih uz pojedine europske zemlje, došlo je i do industrijske
revolucije, što se odrazilo na procese uvećavanja akumulacije i liberalnog kapitalizma, te
dolazi do sve većih inovacija za proizvodnju više materijalnih dobara. Europska se dominacija
mogla uočiti i u novčanoj sferi. Ujedinjeno kraljevstvo uživalo je vodeći položaj u tadašnjem
svjetskom financijskom sustavu, a London je bio svjetski financijski centar.
Dok je s jedne strane na svjetskoj razini Europa bila dominantna, s druge strane se unutar iste
javljaju velike razlike i suprostavljene ideologije. Ujedinjeno Kraljevstvo je u Europi bilo
najmoćnije, ali samo do početka Prvog svjetskog rata kada tu poziciju zauzima Njemačka.
Vojni faktor postaje značajan, jer je značajka tadašnjih imperijalnih mogućnosti bila u tome
da se osvoje nova područija i iscrpe bogatstva.
Poslije Prvog svjetskog rata nastaje nova situacija. Iako je Prvi svjetski rat, kao što mu i sam
naziv kaže, poprimio svjetske razmjere, imao je izrazito europski karakter. Europa se
promjenila, došlo je do rušenja velikih povjesnih sila. Dolazi do ekonomske i političke
podjele Europe na centralnu, istočnu i zapadnu, uključujući i nastanak novih granica.
Poraženima se nameću visoke sankcije: smanjeni su im vojni potencijali, oduzeta imanja u
inozemstvu, a kolonije su podjeljene između zemalja pobjednica. Tako dolazi do narušavanja
europskog i svjetskog poretka, te međunarodnih odnosa. SAD s New Yorkom preuzima
značajnu ulogu u svjetskom poretku, uz London, Pariz i Berlin.
2.2.3. Svjetski poredak nakon Drugog svjetskog rata
Po završetku Drugog svjetskog rata uspostavlja se novi svjetski poredak koji je pogodovao
procesu globalizacije. Europa je platila cijenu Drugog svijetskog rata kojeg je i izazvala, te
12
prvi put nakon pet stoljeća nije više centar svijeta. SAD preuzima tu ulogu, a Sovjetski savez
širi područje svog utjecaja.
Svršetak Drugog svjetskoga rata i ključna uloga SAD u savezničkoj pobjedi doveli su do
revolucionarne prekretnice u međunarodnim odnosima. Svoju rastuću ulogu, koja je počela
već u osvit rata, SAD su odlučile i institucionalizirati kroz prvi međunarodni dogovor o
usklađenom funkcioniranju globalnoga gospodarstva, koji je i postignut na međunarodnoj
gospodarskoj konferenciji održanoj godine 1944. u Bretton Woodsu, u državi New
Hampshire. (Staničić, 2000., str. 921)
Osim što su došli do čvrste odluke da prošire međunarodnu trgovinu, učesnici konferencije su
se složili i da uspostave obvezujuća pravila o međunarodnom ekonomskom djelovanju.
(Manfred, 2005., str. 37)
Europske zemlje, bez obzira bile na strani pobjednika ili gubitnika, susrele su se s brojnim
ekonomskim problemima. Gradovi, ceste, infrastruktura, industrija, i sl. biva uništena, a i
kolonijalno carstvo europskih zemalja se raspada.
Čak i nakon raspada kolonijalizma i kolonijalnih carstava te osamostaljenja kolonija, veze
koje su te zemlje imale s Europom ostale su i dalje vrlo jake. (Lončar, 2005., str. 95)
Započinju procesi međusobnog povezivanja. Jedan od ciljeva tog povezivanja bio je izbjeći
daljnja međusobna neprijateljstva i stvoriti Europu u kojoj će sve zemlje međusobno
surađivati i pomagati se. Takva politika u Europi bila je nakon toga pokretač sličnih procesa i
drugdje u svijetu.
Za ovo razdoblje bitno je istaknuti hladni rat koji je doveo do ravnoteže dvojakog karaktera. S
jedne strane bile su Sjedinjene američke država sa svojim saveznicima, uključujući vojni
Atlanski savez, dok je s druge strane bio SSSR uključujući zemlje istočne Europe i njihov
vojni savez.
Prijelomnim događajem, koji se uzima kao najveći korak prema globaliziranom svijetu, bio je
pad Berlinskog zida 1989. godine. Razbija se bipolarnost svijeta i SAD postaje vodeća
svjetska sila. Dolazi do tranzicije bivših socijalističkih zemalja i sam proces tranzicije ima
značajnu ulogu u procesu globalizacije, jer zemlje u tranziciji pokušavaju što brže uhvatiti
korak s visokorazvijenim zemljama svijeta. U cijelom svijetu kao prioritet se stavlja princip
slobode i ljudskih prava. Zapadni se model političkog i ekonomskog liberalizma nameće u
svjetskim razmjerima, uključujući čak i psihološku dimenziju.
13
Proces globalizacije je u novom svjetlu izbacio problem migracija, ljudskih prava, posebno
terorizma, međunarodne trgovine drogom, problem održivog razvoja, kulturna pitanja,
problem religija i njihovih sukoba, vladavina prostorom, demografskih procesa i sl. (Veselica,
2007., str. 18)
Proces globalizacije, koji je najveći zamah postigao 90-ih godina prošloga stoljeća, ne daje
optimalna rješenja za sve zemlje. Položaj nekih zemalja u razviju se i pogoršava, a
nejednakost među zemljama i unutar samih zemalja se produbljuje.
2.3. GLOBALIZACIJA I NOVA EKONOMIJA
Iako ne postoji do kraja razrađena doktrina o globalizaciji i novoj ekonomiji, oni se ipak ne
mogu tumačiti na temelju dosadašnjih metodologija, mehanizama funkcioniranja svjetskog
poretka, te njegovih posljedica. Nastaju novi fenomeni, kako ekonomski tako i tehničko –
tehnološki, ekonomski, politički i socijalni, koji u cjelini mijenjaju naše svakodnevno
okruženje. S novom ekonomijom koja počinje krajem 20. stoljeća otvara se novi milenij koji
će imati odlučujući značaj za budućnost globalnog svijeta.
Nova ekonomija je pojam koji je usko povezan s jačanjem trendova globalizacije i značaja
informatičkog društva. Iako ne postoji jedinstvena definicija nove ekonomije, ono što se može
staviti pod zajednički nazivnik svih pokušaja definiranja toga pojma jesu ekonomski rast i
intenzivno uključivanje informatičke i komunikacijske tehnologije u sva područja ekonomije i
društva, što uzrokuje promjene i na strani ponude i na strani potražnje (Škuflić & Vlahinić –
Dizdarević, 2003., str. 462).
Nova ekonomija stvarala se kroz povijest. Industrijske revolucije imale su presudana utjecaj
na prometnu infrastrukturu, uslužni sektor i sl. Tehnološka revolucija, a pogotovo napredak u
području razmjene informacija i u području komunikacija (internet), bez sumnje su odigrale i
igraju jednu od najznačajnijih uloga u nastanku i razvoju globalizacije. Internet s više
aspekata predstavlja oznaku globalizacije. Bez ove tehnologije bile bi nezamislive mnoge
značajke i aktivnosti globaliziranog društva – globaliziranje financijskog tržišta, prebacivanje
globalnih suma novca s jedne strane globusa na drugu, što se odvija u vremenskim
intervalima djelića jedne sekunde, organizacije transnacionalne proizvodnje i još mnogo toga.
14
Najznačajniji napredak globalizacija je postigla u slobodnijem protoku kapitala. Moderno
financijsko tržište danas je neizmjerno značajnije od trgovine robama: sada se radi o gotovo
dvije tisuće milijardi dolara, koje se dnevno promeće između pojedinih burzi, banaka,
novčanih zavoda. (Jovančević, 2005., str. 9)
Tržišta su se proširila na cijeli svijet stvarajući u tom procesu nove veze među državnim
ekonomijama. Ogromne transnacionalne korporacije, moćne međunarodne ekonomske
institucije, i veliki regionalni trgovinski sistemi, pojavili su se kao glavni građevinski blokovi
globalnog ekonomskog poretka 21. stoljeća. (Manfred, 2005., str. 37)
Nevjerojatan porast trgovine kao bitan element ekonomske globalizacije ima za posljedicu
smanjenje troškova transporta i njegovo ubrzanje. Ovo posebno vrijedi za uslužni sektor:
proizvodi kao što su software i baze podataka šalju se u vremenu mjerenom sekundama s
jednog na drugi kraj svijeta.
2.4. AKTERI GLOBALIZACIJE
Globalizacija u svojoj trenutnoj konfiguraciji dovodi do pojave da velika poduzeća postaju
njezini glavni čimbenici, a najznačajnije su multinacionalne kompanije koje relativiziraju
položaj pojedinih država i svjetskih ustanova u razmjeni dobara i usluga. Opseg poslova
pojedinih mulitnacionalnih kompanija značajniji je od bruto nacionalnog dohotka nekih
zemalja. Poduzeća globalnih dimenzija potiskuju države i postaju glavnim čimbenicima
svjetskog izvoza, uvoza, kapitala i sl. Proces jačanja multinacionalnih kompanija je doveo do
porasta njihove uloge, a posebice su narasla izravna inozemna ulaganja, što smanjuje značenje
granica, carinskih i drugih zaštitnih mjera.
Nekoliko stotina grupa ostvaruje razmjenu dobara i usluga unutar tvrtki, koja odgovara
pototku od oko 30% svjetske trgovine, a hegemonija vezana uz komercijalne investicijske
tijekove je poznat i često elaborirana. (Veselica, 2007., str. 35)
Podaci govore da je već 1990. godine trgovina između dijelova (filijala) transnacionalnih
korporacija bila za 27% viša od vrijednosti svjetske trgovine. Od jedne trećine do jedne
polovine trgovine industrijskim proizvodima i od jedne trećine do tri petine trgovine znanjem
i kapitalom internalizira se između transnacionalnih kompanija, dakle zaobilazi tzv. svjetsko
tržište u konvencionalnom smislu riječi. (Stojanov, 2012., str. 161)
15
U tom kontekstu, globalizacija dovodi do promjena relacije država – nacija; nacionalni
prostori više nemaju ulogu kakvu su imali nekada u uspostavljanju svjetskog ekonomskog i
političkog poretka. Otvorenost prema svjetskom tržištu, duboka međunarodna integracija i
revolucija u ekonomiji znanja oblikuju globalizaciju kao proces sa sve manjim mogućnostima
nacionalnih država da utječu na ekonomske procese. Prema Stojanovu, osim multinacionalnih
korporacija, osnovne aktere čine i međunarodne institucije, i to IMF, Svjetska banka, te WTO.
WTO je jedina svjetska organizacija koja se bavi pravilima trgovine na globalnoj razini.
Uključuje bivši GATT, a uloge su joj provedba trgovinskih sporazuma organizacije,
rješavanje trgovačkih sporova, nadzor nad nacionalnim trgovinskim politikama te suradnja s
drugim međunarodnim organizacijama.
Djelovanje WTO usredotočeno je na stvaranje otvorenog i ravnopravnog sustava trgovinskih
pravila, progresivne liberalizacije i eliminacije carinskih i necarinskih prepreka trgovini
robama i uslugama, uklanjanje svih oblika protekcionističkih mjera i diskriminatornih
tretmana u menunarodnim trgovinskim odnosima, integraciju nerazvijenih i zemalja u
razvoju, te tranzicijskih zemalja u multilateralni sustav i postizanje maksimalno mogućeg
stupnja transparentnosti trgovinskog multilateralnog sustava. (Globalizacija: implikacije i
značajke,online:http://oliver.efri.hr/~mikro/Globalna%20ekonomija/Microsoft%20Word%20-
%201.%20kolokvij.pdf, 15.03.2014.)
Tržišta i načela slobodne trgovine postaju glavne ideološke podloge procesu globalizacije.
Sociolog Ziegler kritizira nosioce globalnih procesa, to jest MMF, Svjetsku banku i WTO,
tvrdeći da stvarna korist od globalizacije odudara od svih onih premise na kojima ona počiva
kao što su: (Ziegler, 2003., str. 81)
1. globalizacija koristi svima, a u stvarnosti dvjesto najvećih svjetskih kompanija nadzire
23% svijetske trgovine, a između 1992.-2002. godine dohodak po stanovniku pao je čak u
81 zemlji,
2. globalizacija novčanih tržišta ujedinjuje planet, a u zbilji globalizacija nije globalizirala
svijet, već ga je još više podijelila,
3. mir u svijetu zajamčen je svjetskom trgovinom, tako da umjesto smanjivanja ratnih strasti
ljudi, privatizacija državnih poslova i liberalizacija trgovine u stvari izazivaju i potiču
nove sukobe.
16
2.5. GOSPODARSKE IMPLIKACIJE GLOBALIZACIJE
Globalizacija danas predstavlja fenomen koji izaziva brojne kontroverze. Pobornici
globalizacije ističu i pozivaju se na njene pozitivne aspekte poput rastućih interakcija između
nacionalnih gospodarstava, rapidnog porasta prekogranične gospodarske, kulturne i
tehnološke razmjene, veće konkurencije, veći broj partnera i sl. Međutim, neosporno je da
globalizacija isto tako izaziva i brojne negativne učinke, pesebice u slabije razvijenim
državama. Antiglobalisti ističu kako dolazi do dominacije supranacionalne korporativne
trgovine i bankarskih institucija koje ne uzimaju u obzir demokratske procese i nacionalne
vlade, odnosno do jačanja i velikog utjecaja multinacionalnih kompanija, te rapidnog porasta
prekogranične gospodarske, socijalne i tehnološke razmjene pod kapitalističkim uvjetima.
Suština problema odnosa prema globalizaciji nije u opredeljenju "za" ili "protiv"
globalizacije. Glavni razlog tomu je što suvremeni oblik globalizacije, zbog ogromne
međuzavisnosti pojedinačnih društava, ima šansu da se relativno stabilizira na relativno duži
vremenski period.
Bez obzira što globalizacija pokazuje dobre i loše strane, ona je stvarnost i ti procesi na svoj
način imaju karakter nepovratnosti.
2.5.1. Pozitivni efekti
Globalizacija je dovela do veće konkurencije na globalnoj razini. Dok se neki pribojavaju
konkurencije, tu su i mnoge koristi od natjecanja koje mogu povećati proizvodnju ili
učinkovitost. Tržišno natjecanje i širenje tržišta može dovesti do specijalizacije i podjele rada,
kao što je objašnjeno od strane Adama Smitha i ostalih klasičnih ekonomista koji pišu o
prednostima tržišnom sustavu. Specijalizacija i podjela rada, s njihovim implikacijama za
povećanje proizvodnje, sada postoje ne samo u zemlji, već i na svjetskoj razini. Veća
konkurencija isto tako može dovesti do smanjenja troškova i cijena, te pogoduje
gospodarskom rastu.
Ostale prednosti globalizacije uključuju dobitke od trgovine na obostrano zadovoljstvo
stranaka, gdje stranke mogu biti pojedinci, tvrtke i druge organizacije, nacije, trgovinski
blokovi, kontinenti ili druge osobe. Globalizacija također može rezultirati povećanom
17
produktivnošću kao rezultat racionalizacije proizvodnje na globalnoj razini i širenje
tehnologije i konkurentskim pritiscima za trajne inovacije na svjetskoj razini.
Slobodno kretanje robe, kapitala, radne snage, kao i integracija tržišta, u kombinaciji sa
rapidnim razvojem tehnologije doveli su do neslućenih rnogućnosti ljudskog razvoja i
potencijalnog iskorjenjivanja globalnih problema u obliku sirornaštva, gladi i bijede, kao i
ogromnog jaza bogatih i sirornašnih nacija.
Dakle, jedan aspek gledanja na globalizaciju je pozitivan, jer se fokusira potencijal povećanja
produktivnosti i životnog standarda širorn svijeta. I zaista, povećanje obujma trgovine na
globalnorn nivou, kao i intenziviranje investicijskih odnosa, nevjerojatan znanstveno –
tehnološki progres, sveopće otvaranje gospodarstava, brzo povezivanje ljudi širom svijeta
novim komunikacijskim vezama, internacionalizacija ideja i informacija, predstavljaju
mogućnosti koje ispostavlja globalizacija, a koje bi se mogle iskoristiti za ljudski napredak.
Za pozitivne učinke globalizacijskih procesa ekonomski nerazvijene zemlje, morale bi
provoditi sljedeće politike: (Stiglitz, 2006., str 71).
1. istovremeno otvaranje prostora slobodnom unutarnjem i vanjskom tržištu roba,
kapitala i radne snage, kao i slobodnog poduzetništva, te da država zadrži
usmjeravajuću, regulatornu i korektivnu ulogu u društveno – ekonomskom razvoju,
2. da država nacionalnom strategijom razvitka kontrolira ključne prirodne resurse i
ekonomske potencijale, te da štiti dugoročne nacionalne i opće društvene interese,
3. da se ekonomski razvoj ne shvaća samo kao povećanje bruto društvenog proizvoda,
već kao sredstvo za povećanje zaposlenosti, obrazovnog, zdravstvenog i općeg
standarda stanovništva, čime se osigurava socijalna kohezija i politička stabilnost.
Iako globalizacija podrazumijeva velike pozitivne mogućnosti, njeni krajnji učinci ovise o
ciljevima i interesima onih koji njome upravljaju. Prvenstveno interesima razvijenih
industrijskih zemalja, tj. financijskog i korporacijskog kapitala. Cilj i snaga aktualnog pokreta
globalizacije je tržišno gospodarstvo i povećanje profita, a glavni nosioci i pokretači su
međunarodni financijski kapital i transnacionalne korporacije.
18
2.5.2. Negativni efekti
Osim zagovornika globalizacije postoje i njeni protivnici, antiglobalisti, čije se djelovanje
manifestira kroz različite oblike. Oni negiraju globalizaciju kao društveno koristan proces, te
razvijaju koncept negacije globalizacije, tj. njene eliminacije. Negativni efekti globalizacije
mogu dovesti do sukoba različitih vrsta, bilo na regionalnoj, nacionalnoj ili međunarodnoj
razini.
Globalizacija je proces koji stvara različite efekte za centar i periferiju, pri čemu razvijene i
dominantne ekonomije diktiraju pravila igre i predstavljaju subjekt, dok su nerazvijeni i
nemoćni objekt međunarodnih ekonomskih zbivanja i aktivnosti. O spomenutoj konstataciji
najbolje govori činjenica o sve većem jazu i polarizaciji razvijenosti između pojedinih
zernalja, ali i unutar istih, te sukladno tome marginalizaciji većine svjetskog stanovništva i
njegovoj rekolonijalizaciji.
Stvarnost je da se mala skupina zemalja razvija rapidno, dok najslabije razvijene zemlje
Afrike, Azije i Južne i Srednje Amerike rastu sporije od bogatih nacija. Te siromašne zemlje
tako su sve više marginalizirane. Rezultat je, ne konvergencije, nego divergencija ili
polarizacija prihoda diljem svijeta, s gospodarstvima brzog rasta, te siromašnim nacijama koja
sve više i više zaostaju. (Intriligator, 2003., str. 9)
Paradoksalna je svakako i činjenica da moćne globalne korporacije, pa čak i pojedinci,
raspolažu većom imovinom od većine država svijeta. Nacionalne granice iščezavaju, a
formiraju se transnacionalni monopoli, a pritom se poništava i degradira suverenitet pojedinih
država, na račun supranacionalne vlasti vojnih i ekonomskih super sila.
U isto vrijeme na globalnom financijskom tržištu preovladuju špekulativne aktivnosti kao
posljedica brzog i snažnog otvaranja kapitalnih računa, koji uzdrmavaju temelje čitave
svjetske ekonomije i formiraju opasnost od velikih financijskih nestabilnosti. Financijski
tokovi su u stanju da se gotovo preko noći obrnu u suprotnom pravcu, te takvi nemiri imaju
dalekosežne posljedice na svjetsku ekonomiju.
Situacija u svijetu je alarmantna, jer svijetom dominiraju nerazvijenost, sirornaštvo,
nepotpuna ishranjenost i glad u preko 130 zemalja (u tim zernljama živi 75% svijetskog
stanovništva, koja proizvode svega 20% svjetskog BDP-a), dok je s druge strane bogatstvo i
moć koncentrirano u svega 30 razvijenih zernalja. (Beker, 2005., str. 147)
19
Jasno je iz negativnih događaja koje proizlaze iz globalizacije, da trenutni koncept ne drži
vodu, te je potrebno preispitati kakav oblik upravljanja tj. reregulacije je potreban rastuće
integriranoj globalnoj ekonomiji. Globalno otvorenom tržistu potrebne su institucije i politike
koje će mogućnosti i koristi od globalizacije ravnomjerno distribuirati i time smanjiti, pa čak
i ukloniti rastući trend asimetričnosti u svijetu.
20
3. OSNOVNE KARAKTERISTIKE EKONOMSKOG RAZVOJA
Ekonomika razvoja jedna je od najnovijih, najuzbudljivijih ali i najizazovnijih grana širih
disciplina ekonomije i političke ekonomije. Mnogi Adama Smitha smatraju prvim
''ekonomistom razvoja'' i njegovo djelo ''Bogatstvo nacija'' prvom raspravom o ekonomskom
razvoju, ali sistemsko proučavanje problema i procesa ekonomskog razvoja pojavilo se tek u
posljednjih pet desetljeća. U ovom dijelu rada pojašnjen je pojam, te razvoj teorija o rastu i
razvoju.
3.1. POIMANJE EKONOMSKOG RAZVOJA
Ekonomski razvoj je u prošlosti bio definiran u kategorijama planirane promjene strukture
proizvodnje i zaposlenja. Razvojne strategije su stoga obično bile usmjerene na brzu
industrijalizaciju. Pod razvojem se tradiocionalno podrazumjeva sposobnost ekonomije jedne
zemlje, čija je početna ekonomska situacija dugo bila manje ili više statična da generira i
održi godišnji rast svog bruto nacionalnog dohotka. Kao glavni pokazatelj razvoja koristi se
stopa razvoja dohotka po glavi stanovnika (per capita). Problemi siromaštva, diskriminacije,
nezaposlenosti i raspodjele prihoda bili su od sekundarnog značaja u odnosu na postizanje
rasta.
Iskustva iz 1950-ih i 1960-ih, kada su mnoge zemlje postigle svoje ciljeve ekonomskog
razvoja, ali su nivoi životnog standarda velikog broja ljudi ostali u najvećem dijelu
nepromjenjeni, ukazivala su da ima nešto pogrešno s tadašnjom definicijom razvoja.
Sve veći broj ekonomista i političara zahtjevao je neposredniji udar na rašireno apsolutno
siromaštvo, sve neujednačeniju raspodjelu prihoda i sve veću nezaposlenost. Ukratko, tokom
1970-ih ekonomski razvoj se počinje redefinirati u kategorijama smanjenja i eliminacije
siromaštva, nejednakosti i nezaposlenosti u kontekstu rastuće ekonomije. (Todaro, 2005., str.
15)
Ekonomski razvoj se stoga mora promatrati kao višedimenzionalni proces koji uključuje
krupne promjene društvenih struktura, stavova ljudi, te institucija države, kao i ubrzanje
ekonomskog rasta, smanjenja nejednakosti i ukidanje siromaštva. Razvoj, u svojoj suštini,
mora predstavljati cijeli taj paket promjena kojim se cjelokupan društveni sistem, prilagođen
21
raznim osnovnim potrebama i željama pojedinaca i društvenih grupa unutar sistema, odmiče
od uvjeta života koji se smatraju nezadovoljavajućim ka situaciji ili uvjetima života koji se
smatraju materijalno i duhovno boljim.
U ocjenjivanju ekonomskog razvoja, nije dovoljno gledati samo na rast BDP-a ili slične
indikatore gospodarske ekspanzije. Moramo gledati i utjecaj demokracije i političkih sloboda
na život i sposobnost građana. (Sen, 2012., str. 150)
Amartya Sen, vjerojatno najveći mislilac na polju značenja i suštine razvoja, smatra da se
razvoj ne može promatrati kao cilj po sebi, već se mora najprije usmjeriti ka poboljšanju
života koji živimo i sloboda koje uživamo. U suštini, Sen tvrdi da nije ispravno siromaštvo
mjeriti prihodom, čak ni koristima. Ono što je prema njemu bitno nisu stvari koje osoba
posjeduje, niti onaj osjećaj koji joj one pružaju, nego ono što osoba jeste, ili što može biti, ono
što osoba čini ili može činiti.
3.2. KLASIČNE TEORIJE EKONOMSKOG RAZVOJA
U definiranju ekonomskog razvoja postoje brojne ideološke, teoretske i empirijske
kontroverze. Upravo to je ono što čini proučavanje ekonomskog razvoja izazovnim i
uzbudljivim. Razvojna ekonomija nema univerzalno prihvaćenu doktrinu ili paradigmu.
Četiri ključna i ponekad konkurentna načina mišljenja dominiraju literaturom iz perioda
nakon Drugog svjetskog rata: (Todaro, 2005., str. 98)
1. model rasta linearnih faza
2. teorije i obrasci strukturalnih promjena
3. revolucija međunarodne ovisnosti
4. neoklasična teorija
Svaki od ovih pristupa ima svoje jake i slabe strane, te ima što za ponuditi u razumjevanju
razvoja. Njihov doprinos značajan je kod pronalaska porijekla i rješenja velikog niza
problema kao što su siromaštvo, rast populacije, nezaposlenost, ruralni razvoj, međunarodna
trgovina, okoliš i dr.
22
3.2.1. Modeli rasta linearnih faza
Teoretičari 50-ih i 60-ih na proces razvoja gledali su kao seriju faza ekonomskog rasta kroz
koje sve zemlje moraju proći. Bila je to prvenstveno teorija prema kojoj je odgovarajući
kvantitet i mješavina štednje, ulaganja i strane pomoći sve što je potrebno da se ostvari razvoj
pojedine zemlje. Tako je ravoj postao sinonim za brzi, agregatni ekonomski rast.
Model rasta linearnih faza utemeljen je na dvije stvari. Prva jesu iskustva Marshallovog plana
u okviru kojeg su europske zemlje nakon Drugog svjetskog rata, uz veliku financijsku i
tehničku pomoć, u nekoliko godina uspjele obnoviti i modernizirati svoja gospodarstva.
Druga su, pak, razvojna iskustva modernih industrijaliziranih zemalja. Sve zemlje u razvoju
prema predstavnicima ove teorije, moraju proći njihov povijesni put transformacije
siromašnog agrarnog društva u moderno industrijsko društvo.
U pomalo pasivnom okruženju, koje je bilo posljedica politika hladnog rata u 1950-im i 1960-
im godinama i konkurencije nastale zbog odanosti novim nezavisnim državama, nastala su
dva modela u okviru modela rasta linearnih faza. Prvi je model razvoja u fazama.
Najutjecajniji zagovornik istoga bio je američki ekonomski povjesničar Walt W. Rostow.
Prema njemu, tranzicija od nerazvijenosti prema razvijenosti može se opisati u okviru serije
koraka, odnosno faza, kroz koje sve zemlje moraju proći.
Rostow razlikuje pet takvih faza: (Parr, 2001., str. 3)
1. tradicionalna društva
2. društvo koje je ostvarilo preduvjet za samoodrživi rast
3. društvo u uzletu
4. društvo u kretanju ka zrelosti
5. društvo masovne potrošnje
Te faze nisu samo opisne, niti su samo način da se generalizira slijed modernoj povijesti, ali,
kako Rostow tvrdi, "imaju unutarnju logiku i kontinuitet ... analitički koštane strukture
ukorijenjene u dinamičnom teorije proizvodnje. (Underdevelopment and historycism, online:
http://belate.wordpress.com/2012/06/18/review-summary-of-rostow-frank/, 18.03.2014.)
23
Grafikon 3. Rostowljeve faze razvoja
Izvor: Izrada studenta prema: Parr, J. B., (2001.), On the regional dimensions of Rostow’s
theory of growth
Jedna od glavnih strategija razvoja nužna za prelazak kroz faze jest mobilizacija domaće i
strane štednje kako bi se osigurala dovoljna sredstva za investicije s ciljem ubrzanja
ekonomskog rasta. Ekonomski mehanizam po kojem više ulaganja vodi većem rastu sadržan
je u okviru Harrod-Domarovog modela rasta. Harrod-Domarov model rasta drugi je model
rasta linearnih faza. Prema njemu svaka ekonomija mora sačuvati određeni omjer nacionalnog
dohotka. Međutim, za rast su neophodna nova ulaganja, koja predstavljaju neto dodatak na
osnovni kapital.
Mehanizmi razvoja sadržani u teoriji modela rasta linearnih faza nisu se uvijek pokazivali
djelotvornima. Jedan od glavnih razloga je taj što veća štednja i ulaganja ne predstavljaju
nužan uvjet za ubrzanu stopu ekonomskog rasta. Isto tako, Marshallov plan, na kojem se
temelji ovaj model, pokazao se uspješan u Europi, ali samo zbog toga što su europske zemlje
koje su primale pomoć imale nužne strukturalne, institucionalne i druge uvjete, što im je
omogućilo da djelotvorno pretvaraju novi kapital u više nivoe outputa.
24
3.2.2. Teorije i obrasci strukturalnih promjena
Sedamdesetih godina došlo je do promjene pristupa, i to od strane dviju ekonomskih škola.
Prva se usredotočila na teorije i obrasce strukturalnih promjena.
Teorija strukturalnih promjena bazira se na mehanizmima po kojem nerazvijene ekonomije
transfromiraju svoje domaće ekonomske strukture sa snažnim naglaskom na tradicionalno
zaostaloj poljoprivredi u suvremenu, više urbaniziranu i više industrijaliziranu raznorodnu
proizvodnju i ekonomiju usluga (Todaro, 2005., str. 103)
Nastala je kao rezultat niza neuspjeha u primjeni teorije linearno-faznog modela rasta i
sumnje intelektualaca u zemljama u razvoju u ispravnost te teorije. Oslanja se na modernu
ekonomsku teoriju i statističke analize nastojeći objasniti procese strukturalnih promjena koje
zemlja u razvoju mora ostvariti ukoliko želi postići i održati ubrzani ekonomski rast. Dva su
najznačajnija pristupa strukturalnih promjena: Lewisova teorija rasta i empirijska analiza
Hollis B. Chenery-a.
Jedan od najpoznatijih teoretskih modela razvoja koji se usredotočuje na strukturalnu
transformaciju primarno zaostale ekonomije razvio je W. Arthur Lewis.
W. Arthur Lewis bio je jedan od utjecajnih ekonomista na polju ekonomskog razvoja. U
jednom od svojih poznatijih djela ‘’Economic Development with Unlimited Supplies of
Labor’’, objavljenom 1954., predlaže dvosektorski model razvoja. Ovaj model pretpostavlja
dva sektora u nerazvijenim ekonomijama: tradicionalni, ruralni u kojem postoje viškovi radne
snage i suvremeni, urbani industrijski sektor u kojeg prelazi radna snaga. (Hall, 2012., str.
108)
Lewisov model postao je općom teorijom procesa razvoja 1960-ih i ranijih 1970-ih. Primarni
fokus ovog modela je jednako na procesu transfera radne snage kao i na rastu outputa i
zapošljavanja u modernom sektoru. Transfer radne snage kao i porast zapošljavanja u
modernom sektoru odvija se zahvaljujući povećanju outputa u tom sektoru. Brzina kojom će
doći do ovog proširenja određena je stopom industrijskog ulaganja i akumulacije kapitala u
modernom sektoru.
Premda je Lewisov model razvoja jednostavan i približno predstavlja iskustvo ekonomskog
rasta i razvoja, neke ključne pretpostavke se ne uklapaju u institucionalne i ekonomske
realnosti mnogih zemalja. Lewisov model polazi od pretpostavke da se sav profit reinvestira
što rezultira otvaranjem novih radnih mjesta. Međutim, poslodavci mogu reinvestirati u
25
složeniju opremu pri čemu se ostvaruje tehnološki napredak, ali se smanjuje potrošnja
ljudskog rada po jedinici proizvodnje. u tom slučaju unatoč ekonomskom rastu tj. porastu
GNP ne dolazi do razvoja jer se ne povećava razina zaposlenosti. Model također ima za
pretpostavku da višak radne snage postoji u ruralnim područjima, a da u urbanim područjima
postoji puna zaposlenost. Međutim, u većini zemalja u razvoju situacija je gotovo obrnuta.
Treća, ali ne i manje bitna, je pretpostavka da velika konkurencija na tržištu radne snage
omogućuje zadržavanje nepromijenjene razine nadnica u industrijskom sektoru sve dok se ne
iscrpe viškovi radne snage u ruralnom sektoru. U stvarnosti nije tako jer su nadnice rasle pod
utjecajem pregovaračke moći sindikata i politike zapošljavanja multinacionalnih kompanija.
Lewisow model zahjeva značajnu modifikaciju u pretpostavkama i analizama da bi se uklopio
u realnost razvoja.
Suprotno Lewisovom modelu i prvobitnom stavu razvoja po fazama, javlja se empirijska
analiza Hollis B. Chenery-a koja štednju i ulaganje smatra nužnima, ali i nedovoljnim
uvjetima ekonomskog razvoja. Pored akumulacije kapitala, i fizičkog i ljudskog, potreban je
jedan cijeli niz međusobno povezanih promjena u ekonomskoj strukturi zemlje da bi se
ostvarila tranzicija ekonomskog sistema u moderni.
3.2.3. Revolucija međunarodne ovisnosti
Druga teorija koja se javlja 70-ih godina radikalnija je i više politički orjentirana u svom
usmjerenju, te je promatrala razvoj u okviru međunarodnih i domaćih odnosa snaga.
Revolucija međunarodne ovisnosti tokom 1970-ih dobivaju veliku podršku zbog sve većeg
nezadovoljstva modelima faza i strukturalnih promjena. Ova teorija u 80-im i 90-im gubi na
značaju, ali su neke njene verzije, u modificiranom obliku, doživjele ''uskrsnuće'' u 21.
stoljeću, ponajprije od teoretičara i vođa antiglobalizacijskog pokreta. U okviru ovog općeg
pristupa postoje tri ključna pravca: model neokolonijalne ovisnosti, model lažne paradigme i
teza o dualističkom razvoju. Zagovornici ovih triju pravaca odbijaju isključivo naglašavanje
tradicionalnih neoklasičnih ekonomskih teorija stvorenih radi ubrzanja rasta GDP-a kao
ključnog indikatora razvoja. Umjesto toga, oni stavljaju veći naglasak na odsustvo ravnoteže
u međunarodnim centrima moći, te na nužnost ekonomskih, političkih i institucionalnih
reformi.
26
Model neokolonijalne ovisnosti postojanje i trajanje nerazvijenosti pripisuje povjesnoj
evoluciji izrazito neravnopravnog međunarodnog kapitalističkog sistema i odnosa siromašnih
i bogatih zemalja. Određene grupe unutar razvijenih zemalja koje uživaju visoke prihode,
društvene statuse i političku moć, predstavljaju malu elitu vladajuće klase čiji je interes,
namjerno ili ne, neprekidno održavanje međunarodnog sistema nejednakosti u kojem su oni
nagrađeni. Direktno ili indirektno oni služe i nagrađeni su od međunarodnih grupa posebnih
interesa, poput multinacionalnih korporacija, organizacija za multilateralnu pomoć poput
Svjetske banke ili MMF-a.
Model neokolonijalne ovisnosti ima četiri glavne točke kojima se pokušava objasniti razlika
između razvijenih i nerazvijenih zemalja: (Tansey & Hyman, 1994., str. 31)
1. Odnos centar – periferija održavaju razvijene zemlje zbog ekonomske i političke moći;
2. stavovi klasičnih ekonomista ne mogu se primjenjivati u nerazvijenim zemljama;
3. zemlje ''centra'' iskorištavaju zemlje ''periferije'' bez obzira na okrutnost;
4. distribucija dohotka i bogatstva je nepravedna jer ga bogati zadržavaju za sebe umjesto da
ga ulažu u razvoj.
Drugi i manje radikalan pristup međunarodne ovisnosti je model lažne paradigme. Ovaj
model pripisuje nerazvijenost pogrešnim i neodgovarajućim savjetima koji često daju
dobronamjerni, ali neinformirani savjetnici agencija razvijenih zemalja.
Mnogo puta perspektive dolaze od službenika nerazvijenih zemalja koji se školuju u
razvijenim zemljama gdje im je nametnuta određena doza neprimjenjivih rješenja. (Weller,
2012., str. 90)
Treći pristup, dualizam, široko je rasprostranjen u ekonomiji razvoja. Polazište koncepta
dualizma je postojanje i rast razlika izmenu bogatih i siromašnih nacija te bogatih i
siromašnih ljudi. Dualizam je implicitno prisutan u teoriji strukturalnih promjena i eksplicitno
u teoriji međunarodne razvojne ovisnosti.
Nedostatak teorija međunarodne ovisnosti je taj što ne govori kako zemlje same mogu
potaknuti unutrašnji razvoj, osim u ekstremnim slučajevima kada predlažu eksproprijaciju
privatne imovine i njeno podržavljenje. (Strategija razvoja BiH, online: http://www.apeiron-
uni.eu/lycboardclient/Detail.aspx?DocumentID=5433, 18.03.2014.)
Taj model se u međunarodnoj povijesti pokazao neefikasnim – slom socijalističkog sistema.
Najboljom se pokazala kombinacija privatnog i javnog vlasništva.
27
3.2.4. Neoklasična teorija
Tokom 80-ih i 90-ih prevladao je četvrti pristup, nazvan neoklasičnom teorijom. U okviru ove
teorije prepoznatljiva su dva pravca: neoklasična kontrarevolucija i tradicionalna neoklasična
teorija rasta.
Ključni argument neoklasične kontrarevolucije je taj da je nerazvijenost rezultat loše alokacije
resursa zbog nekorektne politike cijena i pretjerane državne intervencije.
Ovaj pristup podržavao je povećanje izvoza i slobodnu trgovinu, eliminirajući vladine
kontrole cijena i privlačenje stranih ulaganja. Za razliku od teoretičara ovisnosti koji su tvrdili
kako razvijeni svijet iskorištava onaj u razvoju držeći ga na nižoj razini razvoja, neoklasična
kontrarevolucija krivnju stavlja na vladu zemalja u razvoju koje su često korumpirane i ne
nude gospodarske poticaje. (Skinner, 2011., str. 53)
Ekonomski rast moguće je stimulirati razvojem slobodnog tržišta, privatizacijom državnih
poduzeća, promicanjem slobodne trgovine i izvoza, privlačenjem inozemnih investicija,
smanjivanjem utjecaja države na cijene i na financijska tržišta. Unutar ovog pravca
prepoznatljive su tri teorije: analiza slobodnog tržišta, teorija javnog izbora i tržišno
orjentirani pristup.
Analiza slobodnog tržišta navodi na to da tržišta sama mogu biti efikasna. Bilo kakva državna
intervencija u ekonomiji je kontraproduktivna. Zagovornici ovog pravca pretpostavljaju da su
tržišta djelotvorna i da eventualno postojanje neke nesavršenosti nema velikog značaja.
U tvrdnjama da je intervencija države nepoželjna još dalje ide pravac javnog izbora. Ovaj
pravac pretpostavlja da političari, birokrati, građani i same države djeluju isključivo s ciljem
vlastitog interesa, koristeći pritom svoje ovlasti i autoritet države. Krajnji rezultat je ne samo
pogrešno raspoređivanje resursa, već i ograničavanje sloboda pojedinca.
Tržišno orjentirani pristup predstavlja jednu novu varijantu neoklasične kontrarevolucije.
Ovaj pristup priznaje postojanje nesavršenosti na tržištu i da država treba igrati ključnu ulogu
u omogućavanju tržišnih operacija putem neselektivnih intervencija.
28
Vlade imaju ključnu ulogu u omogućavanju tržišnih operacija, intervenirajući u određena
područja, i to: (Strategija razvoja BiH, online: http://www.apeiron-
uni.eu/lycboardclient/Detail.aspx?DocumentID=5433, 18.03.2014.)
- fizičku i socijalnu infrastrukturu
- brigu o zdravlju
- obrazovne institucije
- stvaranju klime za razvoj privatnog poduzetništva
Uporište neoklasične kontrarevolucije je tradicionalna neoklasična teorija rasta. Jedna od
osnovnih postavki ove teorije je taj da liberalizacija nacionalnog tržišta dovodi do dodatnih
domaćih i inozemnih investicija što omogućuje porast BNP-a. Kamen temeljac ove teorije je
Solowljev neoklasični model rasta.
U svom osnovnom obliku Solowljev se model zasniva na nekoliko pretpostavki. Ukratko, to
su: u ekonomiji postoji samo jedno dobro, koje je moguće iskoristiti bilo za potrošnju, bilo za
investicije; stopa štednje egzogeno je zadana kao konstantan udjel u ukupnom proizvodu
gospodarstva (BDP-u); veličina radne snage (odnosno broj stanovnika) također je egzogeno
utvrđena; gospodarstvo je uvijek u fazi pune zaposlenosti; prisutna je savršena konkurencija;
postoji samo realni sektor gospodarstva. Tehnički napredak je egzogen i neutjelovljen, a
tehnologija je javno dobro koje je besplatno svima na raspolaganju. Drugim riječima, svi
podjednako sudjeluju u tehničkom napretku. (Mervar, 1999., str. 24)
Solow je zapravo proširio formulaciju Harrod-Domara o dodavanju drugog faktora – radne
snage, i uveo treću nezavisnu varijablu – tehnologiju, u jednadžbu rasta. Tehnološki napredak
postao je rezidualni faktor kojim se objašnjava dugoročni razvoj. Premda u određenom smislu
Solowljev neoklasični model rasta opisuje ekonomiju razvijenih zemalja bolje nego onih u
razvoju, on predstavlja ključnu referencu u literaturi rasta i razvoja. Kao jedan od
najznačajnijih doprinosa teoriji ekonomskog rasta, Solowljev model se i danas, u značajnoj
mjeri, smatra relevantnim. Ipak, vrijeme koje je proteklo od trenutka njegova nastanka,
intenzivan rad u području ekonomskog rasta, unapređenja na području izgradnje ekonomskih
modela, kao i nove baze podataka, koje su omogućile da se preciznije kvantitativno predstavi
iskustvo rasta u velikom broju razlicitih zemalja, uvjetovali su razvoj novih teorija.
U nastavku je dan pregled svih klasičnih teorija ekonomskog razvoja od 1950. do danas.
29
Tablica 2. Pregled klasičnih teorija ekonomskog razvoja od 1950. godine do danas
TEORIJA VRIJEME
DOMINACIJE OBILJEŽJA
Model rasta linearnih faza
50-te i 60-te godine 20. stoljeća
- razvoj je sinonim za brzi, agregatni ekonomski rast
- proces razvoja promatra kao seriju faza ekonomskog rasta kroz koje moraju proći sve zemlje
- ekonomski rast moguće je postići odgovarajućom kombinacijom štednje i investicija
- najznačajniji modeli u okviru teorije: o model ''faze rasta'' Walta W. Rostowa o Harrod-Domarov model rasta
Teorija strukturalnih
promjena
70-te godine 20. stoljeća
- nastala kao rezultat niza neuspjeha u primjeni teorije linearno-faznog modela rasta i sumnje intelektualaca u zemljama u razvoju u ispravnost te teorije
- najznačajniji modeli (teorije): o Lewisova teorija razvoja o Empirijska analiza Hollis B. Chenery-a
Revolucija međunarodne
ovisnosti
70-te godine 20. stoljeća
- zastupa tezu da su zemlje “Trećeg svijeta” zarobljene dominacijom bogatih zemalja, razvojnom ovisnošću o njima
- ova teorija naglasak stavlja na neravnotežu međunarodne moći i ukazuje na nužnost ekonomskih, političkih i institucionalnih reformi
- glavni pravci u okviru teorije: o model neokolonijalne ovisnosti o model lažne paradigme o teze dualističkog razvoja
Neoklasična teorija
80-te i 90-te godine 20. stoljeća
- zagovara slobodno tržište kao jedini pravi regulator ekonomskih aktivnosti
- protiv je državnog intervencionizma - zalaže se za privatizaciju državnih poduzeća,
razvoj slobodnog tržišta i poticanje inozemnih investicija
- glavni pravci: o neoklasična kontrarevolucija
§ analiza slobodnog tržišta § teorija javnog izbora § tržišno orijentirani pristup
o tradicionalna neoklasična teorija rasta
Izvor: izrada studenta prema: Todaro, M. P., (2006.), Ekonomski razvoj
Svaka od ovih teorija ima što za ponuditi u razumjevanju ekonomskog razvoja. Današnji
pristupi zasnivaju se upravo na njima, odnosno na naglašavanju njihovih dobrih i loših strana.
30
3.3. SUVREMENI MODELI RAZVIJENOSTI
Još od 80-ih godina prošloga stoljeća načinjeni su značajni pomaci u analizi ekonomskog
razvoja. U nekim slučajevima ideje klasičnih teorija su formalizirane, i u tom slučaju njihova
logička struktura i značaj za politiku su razjašnjeni i prerađeni. Nova istraživanja su uvelike
proširila opseg modeliranja ekonomije u kontekstu razvoja. Suvremeni modeli razvijenosti
naglašavanju jake i slabe točaka svih tradicionalnih teorija ekonomskog razvoja. U nastavku
su pobliže objašnjeni neki od najutjecajnijih novih modela ekonomskog razvoja koji pokazuju
da je teže ostvariti razvoj upravo zbog toga što postoji veliki broj prepreka koje ranije nisu
uočene.
3.3.1. Nova teorija rasta: endogeni rast
Krajem 80-ih godina prošloga stoljeća javlja teorija endogenog rasta, ili jednostavnije teorija
novog rasta, koja pokušava objasniti onaj dio stope rasta koji je u neoklasičnim jednadžbama
označen kao rezidual. Ova teorija još uvijek je elektička, tek se razvija i formira, ali
predstavlja ključnu komponentu suvremenih teorija razvoja.
Noviji teorijski doprinosi, za razliku od neoklasičnog modela, naglašavaju da je ekonomski
rast endogeni rezultat ekonomskog sistema, a ne snaga koje djeluju izvan njega. Naime,
istraživači su krajem 80-ih i početkom 90-ih godina osjetili potrebu da nešto promijene u tada
općeprihvaćenom neoklasičnom modelu u kojem je dugoročni rast, u biti, odrežen egzogeno
determiniranom stopom tehnološkog napretka. (Mervar, 1999., str. 28)
Osim toga, neoklasična teorija nije ponudila odgovarajuće preporuke ekonomskoj politici za
postojeće probleme stvarnog svijeta kao sto su bili sve slabiji rast zemalja s visokim
dohotkom i stalna stagnacija rasta u većini siromašnijih zemalja svijeta. Do sada je
najinteresantniji njen doprinos u području objašnjenja međunarodnih tijekova kapitala koji ne
idu u skladu s postavkama neoklasične teorije – prema siromašnim zemljama gdje bi zbog
niskog pokazatelja kapital/rad trebala biti viša stopa povrata na investicije. Ovakav slučaj
endogena teorija objašnjava niskim stupnjem komplementarnih investicija u ljudski kapital
(obrazovanje), infrastrukturu ili u istraživanje i razvoj, pa stoga predlaže aktivnu ulogu javne
31
politike u promociji ekonomskog razvoja putem izravnih i neizravnih investicija u ljudski
kapital te u znanjem intenzivne industrije
Dva su osnovna poticaja nastanku novih teorija ekonomskog rasta. Prvi se odnosi na tzv.
kontroverzu konvergencije. Točnije, odnosi se na činjenicu da se u realnom svijetu ne
ostvaruje konvergencija dohodaka po stanovniku kao sto to implicira neoklasični model.
Drugi se, pak, odnosi na potrebu izgradnje vjerodostojne alternative modelu savršene
konkurencije na nivou agregatnog gospodarstva. (Romer, 1994., str. 3)
Unatoč tome što je intenzivan rad u području endogenog ekonomskog rasta započet oko
sredine 80-tih godina dvadesetoga stoljeća i on dalje postoji, pa stoga o tim modelima nije
moguće govoriti poopćeno. Ipak se može izdvojiti nekoliko osnovnih skupina modela
endogenog rasta. To su modeli zasnovani na eksternalijama, modeli zasnovani na istraživanju
i razvoju i AK modeli.
Tablica 3. Osnovne skupine modela endogenog rasta
a) Modeli zasnovani
na eksternalijama
b) Modeli zasnovani
na istraživanju i
razvoju
c) AK modeli
Neke od osnovnih
ideja javljaju se kod:
Arrow (1962.), Uzawa (1965.), Nelson i Phelps
(1966.)
Schumpeter (1942.), Uzawa (1965.),
Judd (1985.)
King (1935., 1944.), von Neumann
(1945.), Benveniste (1976.),
Eaton (1981.)
1986. Romer
1987. Romer
1988. Lucas
1989. Murphy, Shleifer i Vishny
1990. Azardis i Drazen Romer, Grossman i Helpman
Becker, Murphy i Tamura, Jones i Manuelli, King i
Rebelo
1991. Stokey, Scott Grossman i Helpman Rebelo
1992. Aghion i Howitt
1993. Lucas
Izvor: Izrada studenta prema: Mervar, A, (2003.), Esej o novijim doprinosima teoriji
ekonomskog rasta
32
U nastavku su dane osnovne karakteristike pojedinog modela navedenog u tablici.
a) Modeli zasnovani na eksternalijama je grupa modela endogenog rasta po svojoj osnovnoj
ideji najbliža neoklasičnom modelu, zato što je na rast moguće utjecati investicijama i
akumulacijom kapitala, uz pretpostavku da se kapital shvati u širem smislu.
Nadograđujući se na rad Arrowa u šezdesetim godinama dvadesetog stoljeća, u prvom
pristupu koji se uobičajeno pripisuje Romeru (1986.), Lucasu (1988., 1993.) i Scottu (1991.),
nove investicije u kapital dovode do tehnološkog napretka, zahvaljujući eksternalijama s
konstantnim prinosima s obzirom na razmjer na razini pojedinog poduzeća, ali rastućim
prinosima na opseg na razini cijelog gospodarstva. (Mervar, 2003., st. 374)
Najznačajniji od modela zasnovanih na eksternalijama je Romerov model endogenog rasta
koji se bavi tehnološkim prelijevanjem (spillover) koje se može javiti u procesu
industrijalizacije. Model započinje pretpostavkom da razvojni procesi proizlaze iz poduzeća
ili industrijskog nivoa. Ako jedno poduzeće stvara novo znanje, ono ima pozitivan eksterni
efekt na mogućnosti proizvodnje ostalih poduzeća, jer znanje se, barem u ovome modelu, ne
može savršeno zaštititi patentom ili ostati tajnom. Proizvodnja finalnih dobara kao funkcija
akumuliranog znanja i ostalih ulaganja iskazuje, stoga, rastuće prinose.
b) Drugo područje analize endogenog rasta je model zasnovan na istraživanju i razvoju, koje,
kako mu i sam naziv kaže, ključnu ulogu u rastu daje istraživanju i razvitku. Prema ovom
modelu, dakle, istraživanje i razvoj nose gospodarski rast, a ono što ih potiče jest uvjerenje da
će time biti osigurani ekstra profiti. Isto je tako prepoznao značenje tržišne moći. Dok se u
uvjetima savršene konkurencije poduzeća mogu besplatno koristiti inovacijama i nitko nema
poticaja za istraživanje razvitak, u monopolističkim je tržištima takav poticaj osiguran. U
modelima ove grupe, koje karakterizira monopolistička moć, u osnovi se pretpostavlja
postojanje odvojenog tehnološkog sektora u gospodarstvu, koji opskrbljuje ostale sektore
novim tehnologijama. U tim modelima stopa rasta ovisi o količini sredstava koja su
namijenjena inovacijskoj aktivnosti tj. istraživanju i razvitku, zatim o stupnju do kojeg nove
tehnologije mogu biti privatno korištene (dakle o stupnju monopolističke moći) i o
vremenskom horizontu investitora. Prvi model razvoja koji pripada ovoj grupi razvio je
Romer, a slijedili su ga Grossman i Helpman, te Aghion i Howitt.
33
c) Rast se može shvatiti, u okviru treće grupe modela endogenog rasta, kao isključiva
posljedica akumulacije kapitala, pri čemu se kapital interpretira kao široka mjera različitih
oblika, uključujući ljudski i fizički kapital. Unatoč tome što su se kronološki pojavili poslije
modela zasnovanih na eksternalijama, odnosno na istraživanju i razvitku, AK modeli su po
svojoj strukturi najjednostavniji među novim modelima rasta. U njima se ne prepoznaje da je
tehnologija vrsta dobra različita od, na primjer, fizičkoga kapitala.
3.3.2. Indikatori gospodarskog razvoja
Pokazatelje koji se koriste u najrazličitijim analizama moguće je podjeliti na najrazličitije
načine, ovisno o različitim kriterijima. U literaturi se najčešće spominje podjela na
vrijednosne pokazatelje, socijalne pokazatelje i indikatore nejednakosti u raspodjeli dohotka.
U novije vrijeme sve se više govori i piše o ekološkim pokazateljima, čiji je zadatak
iskaživanje promjena na nivou i strukturi proizvodnje i njihovom odnosu sa indikatorima koji
govore o kvalitetu životne sredine. U ovu grupu makroekonomskih pokazatelja mogu se
ubrojiti oni koji govore o udjelu ekološki čistih industrija u ukupnoj industrijskoj proizvodnji,
udjelu recilkiranih supstanci u utrošenim proizvodnim faktorima, nivou degradacije zemljišta,
učešću zdrave hrane u ukupnoj količini utrošenih namirnica itd. U metodološkom smislu, do
njih se dolazi tako što se određeni makroeknomski pokazatelji korigiraju za vrijednost
proizvedenih štetnih roba i usluga, kao i za vrijednost štete koja je posljedica konkretnog
narušavanja ekološke ravnoteže.
Prihvatljivom podjelom makroekonomskih pokazatelja smatra se sljedeća podjela: (Društveni
proizvod i nacionalni dohodak, online: http://poslovni.hr/hrvatska/drustveni-proizvod-i-
nacionalni-dohodak/2488, 21.03.2014.)
a) Vrijednosno izraženi pokazatelji;
b) Ekonomsko – socijalni pokazatelji;
c) Znanstveno – tehnološki pokazatelji i
d) Naturalno izraženi pokazatelji.
a) Vrijednosni pokazatelji govore o financijskim iznosima mnogobrojnih makroekonomskih
agregata. Najpoznatiji i najčešće korišteni vrijednosni pokazatelji po metodologiji Ujedinjenih
naroda (UN) su: 1. Bruto domaći proizvod (gross domestic product – GDP), 2. Bruto
34
nacionalni proizvod (gross national product – GNP), 3. Neto domaći proizvod (net domestic
product – NDP) i 4. Neto nacionalni proizvod (net national product – NNP).
b) Široka grupa ekonomsko socijalnih pokazatelja u suvremenim gospodarstvima smatra se
sve važnijom dopunskom ilustracijom dostignutog nivoa razvijenosti neke zemlje. Ona
dopunjuje i kompletira sliku o kvaliteti makroekonomije promatrane zemlje koju daju
vrednosni i naturalni pokazatelji. To je sasvim logično kada se ima u vidu krajnje složena
priroda ključnih ekonomskih fenomena. Kao daleko najvažnije ekonomsko socijalne
pokazatelje moguće je navesti pokazatelje o zaposlenosti, pojedinim oblicima socijalne
zaštite, izdvajanjima namjenjenim obrazovanju, broju lječnika na tisuću stanovnika,
očekivanom trajanju života itd.
c) Pokazatelji razvoja znanosti i tehnologije su sve važnija ilustracija dostignutog nivoa
ekonomske razvijenosti pojedinih zemalja. Ovo iz osnovnog razloga što je evidentno da
upotreba faktora tehnologije i znanja u cjelini počinje naglašeno oblikovati dinamiku
ekononomskog napredovanja pojedinih država i da u sve većem stupnju određuje mjesto
pojedinih zemalja na svjetskoj rang listi razvijenih. Dinamičan razvoj novih tehnologija bacio
je sasvim novo svjetlo na ocjenu nivoa gospodarskog razvoja pojedinih zemalja.
d) Naturalni pokazatelji se često koriste za iskazivanje dostignutog nivoa tzv. zelenog razvoja
pojedinih zemalja, posebno u okviru brojnih međunarodnih komparativnih analiza. Naturalni
pokazatelji dostignutog nivoa ovakvog razvoja neke zemlje govore o klimatskim promjenama
i energiji. Najčešće korišteni pokazatelji su udio obnovljivih izvora energije u ukupnoj
potrošnji energije, emisija štetnih plinova, prirodni resursi, održivi transport i sl.
Ipak, statistička praćenja su dosta skupa, te zahtjevaju koordinirane sisteme unutar zemlja, što
većina zemalja, posebice onih kojima to najviše i treba, zapravo nema. Ovu situaciju donekle
ublažava činjenica da postoji nekoliko međunarodnih organizacija koje se bave pitanjima
ekonomskog razvoja i koje za svoje potrebe vrše ovakva mjerenja i istraživanja koja su
uglavnom javno dostupna.
35
4. REFLEKSIJE GLOBALIZACIJE U EUROPSKOJ UNIJI
Europska unija jedna je od najuspjelijih regionalnih integracija koja je institucionalizirana i
koja je dovela do visokog stupnja socijalne i ostale kohezije na razini članica same Unije, ali i
Unije u cjelinu. Globalizacija favorizira regionalni razvoj koji se može bolje prilagoditi u
kretanjima u tijeku nego pojedine države zasebno.
‘’Globalizacija sve više oblikuje naše živote poticanjem razmjene ljudi, roba, usluga i ideja, te
nudeći nove mogućnosti građanima i tvrtkama. Veći trgovinski tokovi i gospodarski rast
povećali su prosperitet, mjenjajući stil života europskih građana, ali globalizacija nas također
suočava s novim gospodarskim, socijalnim, ekološkim, energetskim i sigurnosnim
izazovima.’’ Europsko Vijeće, 2007. (Economic Policy in the EU: An Introduction, online:
http://pisani-ferry.typepad.com/files/200902---pse---economic-policy-in-the-eu.pdf,
21.03.2014.)
U ovom dijelu rada objašnjeno je na koji način globalizacija utječe na Europsku uniju.
4.1. TRIJADA
Pojam Trijade vezuje se uz zemlje koje pripadaju Europskoj uniji, SAD-u i Japanu. Globalna
pozicija navedenih zemalja je velika i njihovo relativno značenje je takvo da svojim
potencijalima bitno utječu na svjetske tokove kapitala, uvoza i izvoza roba, direktnih stranih
ulaganja, kao i na sve mehanizme i institucije koje utječu na svjetska gospodarska kretanja,
kao što su Međunarodni monetarni fond, Svjetska banka, Svjetska trgovinska organizacija i sl.
U tom kontekstu, a polazeći od svoje moćne pozicije, u gospodarskom pa i političkom
ustrojstvu svijeta, zagovaraju i provode politiku koja je utemeljena na neoliberalnom
konceptu. Poziciju Japana uvelike je ugrozio brzi razvoj Kine, koja je danas u vrhu
međunarodne trgovine, bilo prema uvozu ili izvozu. Ipak, brzi uspon Kine je ranijeg vijeka,
pa se pojam Trijade još uvijek koristi u literaturi.
No i u toj trijadi postoje razlike. U njoj Europa ima povijesno prvenstvo i tradicionalnu
kulturnu razinu, SAD raspolažu dominantnim prirodnim i kapitalnim dobrima, a Japan starta
marljivošću, iznimnom proizvodnošću i tehnološkim inovacijama. (Krešić, 1996., str. 83)
36
U nastavku su prikazane najveće ekonomije svijeta prema BDP-u 1980., 1990., 2000. i 2012.
godine.
Tablica 4. Najveće ekonomije svijeta prema BDP-u 1980. - 2012. (mil. $)
1980. 1990. 2000. 2012.
1. SAD 2 769 SAD 5 757 SAD 9 764 SAD 15 684
2. Japan 1 055 Japan 3 018 Japan 4 667 Kina 8 227
3. Njemačka 920 Njemačka 1 714 Njemačka 1 900 Japan 5 960
4. Francuska 691 Francuska 1 244 UK 1 442 Njemačka 3 400
5. UK 536 Italija 1 133 Francuska 1 327 Francuska 2 612
Izvor: Veselica, V., (2007.), Globalizacija i nova ekonomija
U tablici se može vidjeti kako je u posljednjih četrdeset godina SAD uvijek držala vodeću
poziciju prema veličini svoje ekonomije. U prvih pet najvećih ekonomija u cijelom
promatranom razdoblju uz SAD nalazi se još i Japan, te zemlje Europske unije. 2012. godine
na drugo mjesto popela se Kina čija je ekonomija jedna od najbrže rastućih danas. Ipak,
utjecaj Kine nije bio izražen ostalih godina, kao što je to slučaj sa SAD-om, Japanom i
Europskom unijom. Takav razvoj gospodarstva može se stoga nazvati i trijadizacijom.
Postojanje tri pola jasno je vidljivo u međunarodnim odnosima, osobito u proizvodnji skupe
komunikacijske i informatičke opreme koja se ponajprije odvija na relaciji Sjeverna Amerika
– Europa – Istočna Azija.
Današnja globalizacija samo je trup globalizacije, zbog čega bi trijadizacija bila prikladnija
oznaka stanja suvremenog svijeta. Trijadizacija znači da se tehnološki, ekonomski i socio-
kulturalni procesi integracija odvijaju između tri najrazvijenije regije svijeta. Ti su procesi
mnogo intenzivniji i značajniji između tih triju regija nego između neke od tih regija i ostatka
svijeta ili između ostalih zemalja svijeta. (Gruppe von Lissabon, 1997., str. 108)
Trijadizacija se odvija i u svijesti ljudi. Stanovnici Japana, Sjeverne Amerike i zapadne
Europe polaze od toga da se jedino njihovo mišljenje "broji" u svijetu. Ove zemlje imaju
kulturni i znanstveni primat, tehničku superiornost, vojnu hegemoniju, ekonomsko
blagostanje, a time i sposobnost za upravljanje i organizovanje svjetske ekonomije i društva.
37
Gledajući principijelno, takva jaka pozicija Trijade u ukupnosti, a njenih članica posebno,
predstavlja obvezu i njihova sudjelovanja u skladu sa svojim potencijalima u razrješavanju
nagomilavanja problema na svjetskoj razini. (Todaro, 2007., str. 227)
Na slici 1. prikazana je količina međunarodne trgovine robama i uslugama u 2012. godini
između Europske unije, Sjedinjenih Američkih Država i Japana (Trijade).
Slika 1. Međunarodna trgovina 2012. godine (mlrd. €)
R=50,4 U=33,8
R=105,4 U=21,4
R – trgovina robom
U – trgovina uslugama
Izvor: Izrada studenta prema podacima: http://www.fas.org/sgp/crs/row/RL32649.pdf,
13.04.2014., http://ec.europa.eu/trade/, 13.04.2014.
Europska unija je 2012. godine u SAD izvozila 205,2 mlrd. € i 145,6 mlrd. € usluga, a
uvozila 292,2 mlrd. € roba i 156,8 mlrd. € usluga. S druge strane u Japan je Europska unija
izvozila 55,5 mlrd. € roba i 24,1 mlrd. € usluga, a iz Japana uvozila 63,8 mlrd. € roba i 15,5
mlrd. € usluga. Što se tiče trgovine između Japana i SAD-a, Japan je u SAD izvozio 105,4
mlrd. € roba i 21,4 mlrd. € usluga, a SAD u Japan 50,4 mlrd. € roba i 33,8 mlrd. € usluga.
Ukupna trgovina zemalja Trijade zauzima većinu međunarodne trgovine na svijetu.
38
Međutim, početkom 21. stoljeća odnosi u svijetu počeli su se mijenjati. Prema mnogim
prognozama u sljedećih deset godina zemlje Trijade mogle bi biti istisnute s vrha liste
najvećih ekonomskih sila.
Nezavisna agencija Euromonitor International, poznata po strateškom istraživanju potrošačkih
tržišta, prije nekog vremena objavila je izvještaj u kojemu se navodi da će do 2020. Rusija,
Indija i Kina ući u prvih 5 najvećih svjetskih ekonomija. (Rusija, Indija, Kina i svjetski
poredak: pretvaranje ekonomske u političku moć, online:http://www.advance.hr/vijesti/rusija-
indija-kina-i-svjetski-poredak-pretvaranje-ekonomske-u-politicku-moc/, 09.04.2014.)
Ove tri zemlje mogu oformiti jezgru za nastanak većih grupacija i utjecati na pravac razvoja
međunarodne politike. Ukoliko se prognoze obistine, i ove zemlje uistinu postanu
prevladavajuće ekonomske sile, globalizacija će preuzeti potpuno drugačije karakteristike od
današnjih.
4.2. EKONOMSKE INTEGRACIJE KAO POSLJEDICA GLOBALIZACIJE
Proces globalizacije uveo je svijet u ogromne strukturne promjene. Ekonomska integracija je
u osnovi integracija tržišta. Slobodno kretanje dobara i usluga je temeljno načelo ekonomske
integracije. Danas postoje različite vrste suradnji između država. Uzrok svake suradnje je
globalizacija, koja potiče međunarodne odnose i doprinosi njihovoj raznovrsnosti.
Najistaknutiji među svim vidovima regionalnih odnosa i suradnji su svakako ekonomski
odnosi. Nastajanje brojnih regionalnih integracija postao je globalni megatrend.
Regionalne ekonomske integracije su, u stvari, karika u lancu sve veće međuzavisnosti država
i aktera svetske tržišne scene, jedan od bitnih mehanizama kroz koji se ostvaruje sve
intenzivnije globaliziranje svjetske privrede. Regionalne ekonomske integracije predstavljaju
ekonomske temelje globalne trgovinske liberalizacije, koja potiče univerzalnu ekonomsku
konkurentnost od koje korist imaju potrošači u čitavom svijetu.
U uvjetima sve izraženije globalizacije, regionalna i subregionalna saradnja, zasnovana na
zajedničkim interesima i potrebama regionalnih partnera, dobiva sve više na značaju. U
osnovi ona odražava potrebu da zemlje, sa sličnim ili čak istim uvjetima razvoja ili
problemima u ostvarivanju svojih ciljeva, udruže snage i sredstva u odgovoru na globalne
39
izazove. Ipak, to nije dovoljno za uspješnu suradnju ukoliko ne postoji politička volja da se
surađuje. U tom kontekstu regionalne ekonomske integracije predstavljaju se, bez obzira na
neke njihove nesporne autonomne odrednice, kao sastavni dio procesa globalizacije. (Karić,
et. al., 2012., str. 250.)
Danas je regionalna integracija proces koji obuhvaća, ne samo formiranje sigurnih saveza i
trgovinskih sporazuma, već utječe i na brojna druga područja ekonomskog i društvenog
života, političke strukture, unutrašnju sigurnost, zaštitu životne sredine, kulturu i drugih. To je
složen i višedimenzionalni proces povezivanja koji podrazumjeva uspostavljanje veza između
država i nacionalnih administracija, ali i između brojnih drugih društvenih aktera, kao što su
predstavnici poslovnog svjeta, politike, civilnog društva, lokalnih zajednica itd.
Regionalizacija i globalizacija predstavljaju se kao komplementarni, a ne kao divergentni
procesi.
Najprogresivniji primjer kreiranja uspješne regionalne ekonomske integracije je Europska
unija, stvorena prije više od pedeset godina i potom neprestano razvijana i proširivana. Ona je
bila svojevrstan uzor za mnoge ekonomske regionalne integracije koje su kasnije stvarane u
drugim regijama svijeta (NAFTA, MERCOSUL, ASEAN, i dr.).
4.2.1. Regionalna ekonomska integracija EU
Globalizacija favorizira regionalni razvoj koji se može bolje prilagoditi u kretanjima u tijeku
nego pojedine države zasebno. Na svoj način Europska unija je preteča integracijskih procesa
u drugim djelovima svijeta. Neki autori spominju upravo stvaranje Europske unije, tzv.
europeizaciju, kao proces paralelan procesu globalizacije. Drugi, pak tvrde da je stvaranje
Unije samo posljedica i odgovor na rastuću globalizaciju i povećani globalni konkurentski
pritisak.
Neke od ključnih karakteristika stvaranja jedinstvenog tržišta s jedinstvenom valutom u
Europi podrazumjeva postojanje ugrađenog paralelizma s procesom globalizacije. Potraga za
komparativnim prednostima, nastojanje da se postigne ekonomija razmjera, liberalizacija
tržišta i radnog zakonodavstva, te usklađivanje ekonomskog potencijala Europe s globalnom
ekonomijom; sve te dimenzije ekonomske integracije implicirale su ekonomsku politiku
40
paralelnu ili komplementarnu sveukupnom procesu globalizacije. Međutim, pokretački
principi iza ta dva izvora su uvijek bili različiti u osnovnom aspektu: Europa je bila politička
želja, dok je globalizaciju potaknulo tržište i tehnološka postignuća. Europska je integracija
bila, ali i ostaje, temeljena na pretpostavci da će politika i ekonomija povezati, odnosno
spojiti, države i narode. Globalizacija se shvaća kao proces u kojem tržište spaja ljude. Zasad,
europska integracija slijedi pristup odozgo prema dolje, dok globalizacija koristi obrnuti
pristup. (Jovančević, 2005., str. 122)
U nastavku je prikazana karta ranjivosti zemalja EU-a na globalizaciju 2020. godine.
Zemljovid 1. Projekcija ranjivosti EU-28 na globalizaciju 2020. godine
Izvor: Izrada studenta prema podacima: http://epp.eurostat.ec.europa.eu/, 11.04.2014.
Iz grafikona je vidljivo kako su zemlje tzv. periferije Europske unije izrazito ranjive na
djelovanje globalizacije ( Rumunjska, Bugarska, Grčka, Italija, Portugal i dr.). S druge strane
zemlje tzv. centra, poput Njemačke, a posebice Ujedinjeno Kraljevstvo, Finska i Švedska, su
manje osjetljive na utjecaje globalizacije.
41
Europska unija je specifična organizacija europskih država. Članice EU ostvaruju svoje
interese kroz suradnju i zajedničko vođenje politike, uspostavljaju ekonomsku i monetarnu
uniju, stvaraju jedinstveni prostor bez unutrašnjih granica. Uvriježeno je mišljenje kako
ekonomska integracija omogućuje bolju alokaciju resursa unutar integriranog prostora, što
djeluje na brže poboljšanje blagostanja u svim zemljama članicama. No, mnogi ekonomski
teoretičari isticali su kako, uz koristi integracije, mogu nastati i neželjeni učinci.
Koristi od integracije Europske unije su brojne, bilo da su političke, gospodarske ili
financijske. S druge strane ulazak u Europsku uniju je u bliskoj vezi sa troškovima kao što su
troškovi standardizacije, troškovi tranzicije i indirektni troškovi poput troškova zajedničke
poljoprivredne politike.
Generalno gledano prednosti EU su: (Cost and benefits of integration in the European Union
and in the Economic Monetary Union, online:
http://www.denbridgepress.com/emfm_abstract.php?a=18 , 09.04.2014.)
1. povećanje tržišnih mogućnosti (rast tržišta),
2. promjena tržišnih barijera ili eliminacija tarifnih ili netarifnih barijera,
3. promjena poslovnih troškova,
4. promjena troškova ulaska na novo tržište,
5. slobodno kretanje radnika preko granica zbog zaposlenja,
6. jačanje međunarodnih računovodstvenih standarda,
7. povećanje poslovnih operacija prouzrokovano jačanjem i povećanjem konkurencije,
8. mir i stabilnost,
9. više stranih direktnih investicija i trgovinskih tokova nastalih usljed proširenja,
10. brži rast prihoda potrošača (usljed rasta GDP-a),
11. stabilizacija i jačanje institucija,
12. jačanje Vlade i poštovanje zakonskih propisa,
13. iskorištavanje prednosti troškova plaća u centralnim i istočnim zemljama Europe,
14. veća međunarodna integracija i politička kooperacija,
15. poboljšanje mogućnosti investiranja i poslovnog okruženja,
16. lakši transfer tehnologije,
17. novo tržište osigurava nove ideje za poduzetništvo centralnih i istočnih europskih
zemalja,
42
18. jačanje menadžmenta kompanija i tržišta kapitala,
19. zemlje više ne trguju po različitim trgovinskim režimima i običajnim pravilima,
20. izazovi za nove članice EU.
Osnovni troškovi koji dolaze kroz integraciju su sljedeći: (Cost and benefits of integration in
the European Union and in the Economic Monetary Union, online:
http://www.denbridgepress.com/emfm_abstract.php?a=18 , 09.04.2014.)
1. troškovi prihvaćanja svih normi i standarda,
2. problem migracija – povećanje kriminala,
3. mogućnost odlaska sposobnih ljudi u druge zemlje EU,
4. mogućnost doseljavanja relativno nesposobnih ljudi iz susjednih zemalja da bi se
zaposlili u zemlji EU,
5. mogućnost spuštanja plaća u EU,
6. mogućnost rasta nezaposlenosti,
7. troškovi poboljšanja zakonodavstva,
8. troškovi pridržavanja ekonomskih principa,
9. troškovi potpune modernizacije industrijskih postrojenja,
10. mogućnost gubitka ekonomskih prednosti, i izravnavanja kulturnih standarda, religije i
tradicije,
11. gubitak tržišnog učešća lokalnih kompanija,
12. troškovi prelaska mogu biti veoma visoki za slabije zemlje sa lošom i slabom
ekonomijom i poduzetništvom,
13. koristi od EU su već ostvarene prije ulaska u samu Uniju,
14. razvijene zemlje mogu snositi posljedice prilagođavanja zemalja sa slabom
ekonomijom,
15. postojanje birokracije unutar EU (centralizirani sistem),
16. nepostajanje mogućnosti izlaska iz Unije.
Evidentno je da su potencijalne koristi od integracije mnogo veće od troškova. Uz ekonomiju
obujma i nedovoljnu konkurenciju ne može se očekivati da će sve zemlje koje sudjeluju u
integraciji imati trenutne koristi. Mogu proći desetljeća dok one dostignu ravnotežu.
Dokumenti EU-a naglašavaju suradnju između zemalja kako bi raspodjelili troškove i koristi,
što je preduvjet za uspješnu integraciju.
43
Utjecaj Europske unije na svijetska pitanja svakim danom postaje sve veći. Proces integracije,
uvođenje eura kao jedinstvene valute i progresivan razvoj zajedničke vanjske i sigurnosne
politike, svi zajedno, daju Europskoj uniji politički i diplomatski status koji odgovara njenoj
ekonomskoj i komercijalnoj snazi. EU se zasniva na jedinstvenom tržištu baziranom na
carinskoj uniji, jedinstvenoj moneti (euro), zajedničkoj politici poljoprivrede i zajedničkoj
politici u sferi ribarstva.
4.3. DINAMIKA RASTA I RAZVOJA EUROPSKE UNIJE
Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće odnosi među državama u Europi znatno su se razlikovali od
današnjih, jer se tada smatralo da državna snaga proizlazi iz teritorijalne dominacije. Kasnije
najvažniji cilj postaje pristup sirovinama i inozemnim tržištima. Shvatilo se da veće
mogućnosti nudi geoekonomska prevlast od one ostvarene geopolitičkim putem.
Kao što je ranije spominjano, presudno razdoblje za zemlje Europe bilo je poslije Drugoga
svjetskog rata kada SAD s njima započinju svoje intenzivno političko i ekonomsko
povezivanje. Americi je tada, s ciljem odupiranja ojačanom komunizmu, a ratom porušenoj
Europi novčana pomoć kako bi se podigla iz ruševina. Europa je pomoć dobila preko
Marshallova plana koji je potaknuo njihov gospodarski uspon. Napretkom u znanosti i
tehnologiji te padom cijena rastao je životni standard stanovnika tih zemalja pa su one postale
uzor i ostalim državama. Od tada su one saveznici koji odlučuju o sudbini drugih zemalja i
čija riječ danas u međunarodnim odnosima ima golemo značenje.
KOF u svojim istraživanjima mjeri stupanj ekonomske, društvene i političke
globalizacije. Pod ekonomskom globalizacijom podrazumijeva se tok novca, kapitala i
transakcija, pod društvenom raširenost ideja, informacija i interakcija s ljudima iz drugih
zemalja, a politička dimenzija odnosi se na uklopljenost u međunarodnu politiku. (Hrvatska
na 25 mjestu po indeksu globalizacije, online: http://liderpress.hr/arhiva/65761/, 11.04.2014.)
U nastavku, na grafikonu 1., je prikazan ukupan indeks globalizacije za EU 1970. – 2010.
godine.
44
Grafikon 4. Indeks globalizacije EU-a 1970. – 2010. godine
Izvor: Izrada studenta prema podacima: http://globalization.kof.ethz.ch/, 12.04.2014.
Možemo zaključiti kako je indeks globalizacije Europske unije kroz cijelo promatrano
razdoblje u konstantnom porastu, uz lagano stagniranje 1989. – 1990. godine. Nakon 1990.
godine indeks globalizacije naglo nastavlja rasti da bi 2010. godine bio više nego dvostruko
veći nego na početku promatranog razdoblja, 1970. godine. Zaključak je kako je utjecaj
globalizacije u Europskoj uniji kroz godine sve veći.
U današnjim uvjetima formiranja globalnog tržišta EU ima i dalje obvezu ostati što
konkurentnija i sposobna odgovoriti svim zahtjevima tržišta. S tim ciljem Europska unija je
razvila brojne politike i strategije kojima se potiče i promovira njezina konkurentnost.
U nastavku su objašnjeni samo osnovni pokazatelji unutar svake grupe pokazatelja
gospodarskog razvoja, spominjanih u prethodnom poglavlju, za područje Europske unije u
cjelini s ciljem prikaza utjecaja globalizacije na iste:
· Vrijednosno izraženi: BDP
· Ekonomsko – socijalni: nezaposlenost
· Znanstveno – tehnološki: ulaganje u I&R
· Naturalno izraženi: emisija stakleničkih plinova
45
4.3.1. Vrijednosno izraženi pokazatelji
Postoje različite teorije o povezanosti globalizacije i ekonomskog rasta, odnostno rasta BDP-
a. Empirijska istraživanja često pokazuju oprečne rezultate. Razlog tomu je teško precizno
razlučivanje utjecaja pojedinih varijabli. Dakle, treba provjeriti je li usporedna pojava
ekonomskog rasta i sve jače globalizacije slučajnost ili jedno uzrokuje drugo.
Čini se da postoji pozitivna veza između otvorenosti i rasta. To potvrđuju i izvještaji OECD-a
(1998.) u kojima se navodi da otvorenije ekonomije uvijek nadmašuju zemlje s
protekcionistièkim trgovinskim politikama i kapitalnim ograničenjima. Nadalje, prema IMF-u
(1997.), politike su usmjerene prema trgovini među važnijim faktorima koji promiču
ekonomski rast. Deardorff i Stern (2001.) navode da globalizacija postavlja zdrave temelje
rastu smanjenjem inflacije te ubrzanjem tehnološkog napretka i rasta produktivnosti. (Grgurić,
2004., str. 238)
U prilog tome ide i činjenica da se otvaranjem tržišta roba i usluga omogućuje domaćim
poduzećima koja posjeduju neku vrstu prednosti u proizvodnji svog dobra u odnosu na strana
poduzeća da plasiraju svoju robu u inozemstvo i na taj način povećaju proizvodnju. Direktna
posljedica ovoga je rast proizvodnje i BDP-a.
Unatoč oprečnim stavovima, brojnost literature i empirijskih istraživanja ukazuju na pozitivnu
vezu između globalizacija i ekonomskog rasta. Na grafikonu 2. prikazano je kretanje BDP-a
po stanovniku Europske unije 1960. – 2012. godine.
Grafikon 5. Kretanje BDP-a (PC) Europske unije 1960. – 2012. godine (€)
Izvor: Izrada studenta prema podacima: http://epp.eurostat.ec.europa.eu/, 11.04.2014.
0
5000
10000
15000
20000
25000
30000
35000
1960 1965 1970 1975 1980 1985 1990 1995 2000 2005 2010 2012
46
Temeljem grafikona može se zaključiti kako je BDP Europske unije kroz promatrano
razdoblje rastao uz povremene padove. Pad BDP-a zabilježen je u razdoblju 1980. – 1985.
godine, te 1995. – 2000. godine, dok je u preostalom razdoblju zabilježen rast s rastućim i
opadajućim stopama. Teško je reći je li uzrok tomu globalizacija, ali činjenica je da je
Europska unija u cijelini u posljednjih pedeset godina ostvarila ekonomski rast.
4.3.2. Ekonomsko – socijalni pokazatelji
Sa kontinuiranim porastom investicija multinacionalnih kompanija i porastom u udjelu
svjetske trgovine, globalizacija suočava građane Europske unije s globalnom ekonomijom
preko njihovih radnih mjesta. Globalizacija ima utjecaja i na plaće i na radne uvjete
zaposlenika. Interne promjene u poduzećima su se pod utjecajem globalizacije uvelike ubrzale
mijenjajući organizaciju rada na način da se smanjuje broj nivoa nadređenih rukovoditelja, a
izvršenje radnih zadataka temelji se na radnim timovima.
U nastavku je prikazano kretanje stope nezaposlenosti EU od 1960. do 2013. godine.
Grafikon 6. Stopa nezaposlenosti EU 1960. – 2013. godine (%)
Izvor: Izrada studenta prema podacima: http://epp.eurostat.ec.europa.eu/, 11.04.2014.
0
2
4
6
8
10
12
1960 1965 1970 1975 1980 1985 1990 1995 2000 2005 2013
47
Iz grafikona 3. vidljivo je kako se stopa nezaposlenosti Europske unije uvelike povećala kroz
promatrano razdoblje. Pad stope nezaposelenosti dogodio se 1960. – 1965. godine, te 1985. –
1990. godine. Ostatak promatranog razdoblja bilježi rast stope nezaposlenosti. Na početku
promatranog razdoblja, 1960. godine, stopa nezaposlenosti iznosila je svega 2%, da bi 2013.
godine bila više nego pet puta veća. Očit je problem rasta nezaposlenosti Europske unije
posljednjih pedeset godina.
Kriza nezaposlenosti može se pokušati objasniti i u kontekstu multiplih faktora vezanih uz sve
veću integraciju svjetskog gospodarstva. Povećana mobilnost kapitala i ubrzani rast trgovine u
uslužnom sektoru, otvaranje nacionalnih gospodarskih sustava prema van i njihova integracija
u internacionalno tržište, ubrzana difuzija informacijskih i komunikacijskih tehnologija (ITC),
sve veća važnost uslužnih djelatnosti samo su neki od faktora koji karakteriziraju proces
globalizacije (Sarfati, 1999., str. 88).
Proces globalizacije utječe i na mobilnost u promjenama radne ponude. Sa sve većom
globalizacijom tržišta pojavljuju se slučajevi internacionalnih kompanija koje sjedište svoje
proizvodnje namjerno stavljaju u geografska područja s jeftinijom radnom snagom. Tako u
svojim sjedištima upošljavaju manji postotak radnika od njihovog mogućeg kapaciteta. Neki
autori tvrde da uvoz proizvoda iz zemalja u razvoju koje imaju niže troškove rada potkopava
konkurentnost europskih proizvoda na internacionalnom tržištu. Rezultat je zatvaranje
industrija i povećanje nezaposlenosti (Pelagidis, 1998., str. 79).
Potrebno je naglasiti da ovi faktori nisu jedini uzroci povećane nezaposlenosti. Ono što je
ključno jest nemogućnost zemalja da se dovoljno brzo i efikasno prilagode promjenama koje
sa sobom donosi globalizacija. Ta nemogućnost prilagodbe smatra se jednim od najvažnijih
faktora u cijeloj krizi tržišta rada.
4.3.3. Znanstveno – tehnološki pokazatelji
Ranije je već spomenuto kako su industrijska i tehnološka revolucija, a posebice napredak u
području razmjene informacija i u području komunikacija odigrale jednu od najznačajnijih
uloga u nastanku i razvoju globalizacije. Činjenica je da taj utjecaj nije jednosmjeran. Naime,
na isti način na koji napredak u tehnologiji utječe na jačanje procesa globalizacije, sama
48
globalizacija utječe na razvoj tehnologije. Razvoj znanosti i tehnologije ključni su elementi
ostvarivanja međunarodne konkurentnosti potrebne za opstanak na globalnom tržištu.
Razvoj tehnologije i transfera uvelike je pod utjecajem dvosmjernog stranog ulaganja i izvoza
najčešće preko multinacionalnih kompanija. Tehnološki napredak u velikoj mjeri određuje tko
ima moć, kolika je ona i tko je prvopoteznik. Tehnologija ima multinacionalnu snagu. (Dabić,
2007., str. 39)
Značenje i rast multinacionalnih kompanija, kao jedan od glavnih činitelja u suvremenom
globalnom gospodarskom poretku, dobro je osiguran svojom ulogom osiguravatelja
tehnologije (Friedman, 2005., str. 43).
Istraživanje i razvoj (I&R) ima neposredan zadatak da generira tehnološke inovacije, što se
nalazi u srži tehnološkog napretka. Postoji direktna povezanost izmedju IR potencijala i
ostvarenog tehnološkog nivoa i napretka. (Kojić et. al., 2010., str. 61)
U globalnoj znanosti, tehnologiji i inovacijama Europa bilježi stagnaciju od sredine
devedesetih godina prošlog stoljeća, za razliku od danas glavnih konkurenata, poput Japana i
SAD-a. (Dabić, 2007., str. 30)
Ova činjenica nije se promjenila ni dvadeset godina kasnije. Na grafikonu je prikazano
ulaganje u istraživanje i razvoj EU-a, Japana i SAD-a u razdblju 2001. – 2012. godine.
Grafikon 7. Ulaganje u R&D EU-a, Japana i SAD-a 2001. – 2012. godine (%BDP-a)
Izvor: Izrada studenta prema podacima: http://epp.eurostat.ec.europa.eu/, 11.04.2014.
49
Iz grafikona je vidljvo kako je ulaganje u istraživanje i razvoj EU-a kroz cijelo promatrano
razdoblje variralo, ali se zadržavao oko 2% BDP-a. U usporedbi s Japanom i SAD-om, kao
svojim najvećim konkurentima, taj postotak je nizak. Naime, i Japan i SAD su u cijelom
promatranom razdoblju ulagali više sredstava u istraživanje i razvoj. Osim niskih ulaganja u
istraživanje i razvoj, u Europskoj uniji zabilježeno je i gubitak inozemnih ulaganja u I&R.
Naime, ulaganja Europske unije u inozemstvo viša su od ulaganja drugih zemalja u Uniju, što
je i prikazano na slici 2. Ali taj trend se mijenja, jer je danas Europska unija jedna od
privlačnijih destinacija za ulaganje u I&R.
Ulaganja u istraživanje i razvoj od strane poduzeća iz SAD-a kontinuirano se povećava u EU
od 2000. godine. Isto tako, multinacionalne kompanije iz Indije, Kine, Brazila i drugih
gospodarstava su na korak od ulaganja na području EU-a. Razlog tomu su razvijeno tržište,
veliki broj visoko kvalificiranih, vještih radnika, stabilan gospodarski okvir, te izvrsnost u
akademskom i poslovnog istraživanju i razvoju. (Globalisation and R&D localisation,
online: http://ec.europa.eu/research/innovation-union/pdf/internationalisation_business-
rd_final-report.pdf, 11.04.2014.)
Slika 2. Inozemna ulaganja u istraživanje i razvoj 2007. godine (mil. $)
Izvor: Izrada studenta prema podacima: http://ec.europa.eu/research/innovation-
union/pdf/internationalisation_business-rd_final-report.pdf, 11.04.2014.
50
Iz slike je vidljivo kako su inozemna ulaganja u istraživanje i razvoj u Europsku uniju 2007.
godine iznosila 15 653 mil $. Od toga je najveći dio ulaganja došao iz SAD-a, u iznosu od 9
496 mil. $. Ulaganja iz Švicarske iznosila su 2 470 mil. $, iz Japana 729 mil $, te iz ostatka
svijeta 2 958 mil. $. S druge strane, Europska unija je, kao inozemni ulagač u istraživanje i
razvoj, sudjelovala u iznosu od 16 959 mil. $.
4.3.4. Naturalno izraženi pokazatelji
Europske zajednice, i kasnije EU, u samom su početku osnovane kao ekonomski trgovinski
blok. S vremenom su ekonomske interese nadjačali drugi interesi, pa su se te zajednice razvile
u uniju koja zaštitu okoliša i održivi razvitak smatra svojim osnovnim zadatkom, čak ih
navodeći u svojim Ugovorima o osnivanju. Europska politika zaštite okoliša postala je
ambiciozna tijekom vremena, te je rezultirala značajnim poboljšanjima stanja okoliša.
Istodobno su konkurentnost te ekonomski rast i zaposlenost ostali vitalno važni, ostavljajući
katkad okoliš i načela održivosti po strani umjesto da se u njih integriraju. (Vlašić & Feketija
– Vlašić, 2006., str. 312)
Zaštita klime i očuvanje prirodnih resursa također je sve veći međunarodni problem i penje se
među najviše prioritete u mnogim zemljama. Bitnu ulogu u zaštiti okoliša igra proces
globalizacije.
Globalizacija utječe na okoliš i održivi razvoj na razne načine i kroz mnoštvo kanala:
(Panayotou, 2000., str. 1)
- Ubrzava strukturne promjene čime mijenja industrijsku strukturu zemlje , a time i
korištenje resursa i razinu onečišćenosti;
- raspršuje kapital i tehnologiju te ovisno o njihovim karakteristikama u okolina se
može poboljšati ili pogoršati;
- prenosi i veliča tržišne neuspjehe i političke poremećaje koji mogu rezultirati
povećanjem štete za okoliš;
- također može generirati pritiske za reforme na međunarodnoj razini s ciljem zaštite
okoliša.
Do danas je EU donio impresivan broj pravnih i drugih strateških dokumenata koji se odnose
na zaštitu okoliša. Isto tako potpisnica je brojnih međunarodnih konvencija koje za cilj imaju
smanjenje ukupnoga i prekograničnog onečišćenja, zaštitu prirode radi očuvanja prirodnih
51
izvora. Neki su od njih bili učinkovitiji od drugih ili zbog izostanka strogih kazni ili zbog
neodlučnosti vlada pojedinih članica.
U nastavku je prikazana emisija stakleničkih plinova Europske unije u razdoblju 1990. –
2011. godine.
Grafikon 8. Emisija stakleničkih plinova EU 1990. – 2011. godine (mil. t)
Izvor: Izrada studenta prema http://ec.europa.eu/clima/index_en.htm Iz grafikona je vidljivo kako je emisija stakleničkih plinova 1990. godine iznosila nešto više
od 5 500 t, da bi nakon toga usljedio pad onečišćivanja do 1994. godine. Nakon 1994.
količina emisije je oscilirala, ali s opadajućim trendom. 2011. godine količina emitiranih
stakleničkih plinova iznosila je oko 4 500 t, što je 1 000 t manje nego na početku promatranog
razdoblja. Zahvaljujući svjesnosti o zaštiti okoliša na međunarodnoj razini i u samoj Uniji
onečišćivanje okoliša se smanjuje, ali preostaje još puno da bi si razina onečišćenja smatrala
prihvatljivom.
Utjecaj globalizacije na Europsku uniju je očit, i to na svim područijima razvoja. Prikazano je
na koji način globalizacija djeluje na određene pokazatelje u Uniji pa je tako BDP Europske
unije rastao povećavanjem utjecaja globalizacije, ali druge strane povećavala se i
nezaposlenost. Također su se povećala i ulaganja u istraživanje i razvoj, iako usporenom
stopom, te se smanjila emisija stakleničkih plinova. Iz prethodnog je vildljivo kako je utjecaj
52
globalizacije na razvoj Europske unije i pozitivan, ali i negativan. Naravno da nije jedino
globalizacija utjecala na kretanje promatranih pokazatelji, ali utjecaj iste nikako se ne smije
zanemariti.
Potrebno je naglasiti kako je u ovom poglavlju prikazan utjecaj globalizacije na Europsku
uniju u cjelini. Naime, kako je Unija sastavljena od više različitih zemalja tako je i utjecaj
globalizacije na pojedinu zemlju različit.
Različit nivo društvenog razvoja i općeg blagostanja proizlazi iz različitih naslijeđenih stanja,
različitih fizičkih osobina prostora, načina provođenja određenih politika, primljenih pomoći i
slično, a takve nejednakosti uzrokuju diferencirane učinke primjene zajedničkih politika, pa je
stoga nužno djelovati u pravcu njihovog smanjenja, tj. konvergenciji. (Regionalna i socijalna
politika EU, online: http://oliver.efri.hr/~europe/regisoc/regisoc%20VI.pdf, 11.04.2014. )
Europska unija usmjerena je na smanjivanje razlika među svojim članicama, ali i na
iskorištavanje pozitivnih i eliminaciju negativnih utjecaja globalizacije.
4.4. GLOBALIZACIJA U REPUBLICI HRVATSKOJ
Danas više nema države koja je imuna na učinke globalizacije. I svaka je nakon početnog
nesnalaženja taj fenomen svjetskih razmjera već pokušala na ovaj ili onaj način okrenuti u
svoju korist. U početku se to uglavnom svodilo na puku zaštitu nacionalnih resursa,
vrijednosti i vitalnih državnih interesa. Međutim, otkad smo suočeni s globalizacijom postalo
je jasno da nijedna država pojedinačno nije u stanju odgovoriti na izazove s kojima je
suočena.
Od stjecanja neovisnosti pa do danas Hrvatska je u svom vanjskopolitičkom djelovanju bila
usredotočena na ostvarenje medunarodnog priznanja, prilagodbu europskim standardima i
integraciji u zajednicu zapadnih demokracija. No, često se zaboravlja da se Hrvatska
usporedno sa zahtjevnim procesom političke i gospodarske tranzicije, koji je bio dodatno
otežan ratom i njegovim posljedicama, hvatala u koštac i s fenomenom globalizacije.
(Jandroković, 2008., str. 27)
U nastavku rada, na grafikonu 5., prikazan je indeks globalizacije, kao pokazatelj utjecaja
globalizacije, u Republici Hrvatskoj za razdoblje od 1991. godine do 2010. godine.
53
Grafikon 9. Indeks globalizacije Republike Hrvatske 1991. – 2010. godine
Izvor: Izrada studenta prema podacima: http://globalization.kof.ethz.ch/, 12.04.2014.
Vidljivo je kako se utjecaj globalizacije u Hrvatskoj povećavao kroz godine. Tako je 1991.
godine iznosio nešto više od 40, a 2010. godine oko 70. Republika Hrvatska je, dakle, u
neizbježnom procesu globalizacije. Onome što se ne može izbjeći, valja se prilagoditi, ali na
način da se u sve ukalkulira pozitivni omjer gubitaka i dobitaka. Postalo je jasno da samo
sudjelovanjem u globalnim inicijativama i međunarodnim integracijama Republika Hrvatska
raspolaže potrebnom političkom, gospodarskom i vojnom težinom za savladavanje izazova
koji su pred nama.
Upravo zbog toga jedan od glavnih ciljeva vanjske politike Republike Hrvatske je bio ulazak
u Europsku uniju. Hrvatska je podnijela zahtjev za punopravno članstvo 21. veljače 2003.
godine, a službeni status kandidata za članstvo u EU dobila je 18. lipnja 2004. Pristupni
progovori, koji su trebali započeti u ožujku 2005., odgođeni su, a kao uvjet za početak
pregovora istaknuta je potpuna suradnja s Haškim sudom za ratne zločine počinjene na
području bivše Jugoslavije. Pregovori su službeno otvoreni 3. listopada 2005. godine, nakon
što je glavna haška tužiteljica potvrdila potpunu suradnju Hrvatske s Haškim sudom. 1.
srpnja 2013. godine Republika Hrvatska postala je 28. punopravna članica Europske unije.
Hrvatska se danas, zajedno sa Europskom unijom, različitim strategijama, programima i
politikama suprostavlja izazovima globalizacije.
54
4.5. EUROPA 2020
Globalni izazovi svakim danom sve više rastu. Utjecaj globalizacije na Europsku uniju je
jasan. Europska unija danas teži stvoriti pametnu, održivu i uključivu ekonomiju koja će
ostvarivati visoke stope zaposlenosti, produktivnosti i društvene povezanosti. S tim ciljem
donesena je i aktualna strategija razvoja, tzv. Europa 2020. Ova strategija donosi viziju
europske socijalne tržišne ekonomije za 21. stoljeće.
Strategija Europa 2020. predlaže tri prioriteta koji se međusobno nadopunjuju: (Europa 2020,
Europska strategija za pametan, održiv i uključiv rast, online:
http://www.mobilnost.hr/prilozi/05_1300804774_Europa_2020.pdf, 11.04.2014.)
- Pametan rast: razvijanjem ekonomije utemeljene na znanju i inovaciji.
- Održiv rast: promicanje ekonomije koja učinkovitije iskorištava resurse, koja je zelenija i
konkurentnija
- Uključiv rast: njegovanje ekonomije s visokom stopom zaposlenosti koja donosi
društvenu i teritorijalnu povezanost.
Ovi su ciljevi međusobno povezani. Primjerice, povećanje razine obrazovanja povećava
zapošljivost, dok napredak u povećanju stope zapošljavanja pomaže smanjenju siromaštva.
Jačanje kapaciteta za istraživanje i razvoj, kao i inovacije, u svim sektorima gospodarstva,
zajedno s povećanom učinkovitošću korištenja resursa pridonijet će rastu konkurentnosti i
olakšati otvaranje novih radnih mjesta. Ulaganja u čišće tehnologije s niskim udjelom ugljena
pomoći će okolišu, pridonijeti borbi protiv klimatskih promjena te stvoriti nove poslovne
mogućnosti i mogućnosti zapošljavanja. Ispunjavanje ovih ciljeva trebalo bi pokrenuti sve
nas. Za promjenu stavova i praksi u Europskoj uniji s ciljem postizanja rezultata sadržanih u
ovim ciljevima bit će potrebno snažno vodstvo, predanost te učinkoviti mehanizmi djelovanja.
Europska unija mora definirati gdje želi biti 2020. godine. S tom namjerom Europska
komisija predlaže sljedeće glavne ciljeve EU: (Europe 2020, A European strategy for smart,
sustanable and inclusive growth, online: http://ec.europa.eu/research/era/docs/en/investing-in-
research-european-commission-europe-2020-2010.pdf, 11.04.2014)
- 75 % populacije u dobi između 20- 64 godina trebalo bi biti zaposleno.
55
- 3 % BDP-a EU treba investirati u istraživanje i razvoj.
- Treba ispuniti klimatsko-energetske ciljeve „20/20/20“ (uključujući i povećanje do 30
% smanjenja emisije ukoliko okolnosti dozvoljavaju).
- Postotak osoba koje rano napuste školovanje trebao bi biti ispod 10 %, a najmanje 40
% mlađe generacije trebalo bi završiti tercijarni stupanj obrazovanja.
- 20 milijuna manje ljudi trebalo bi biti u opasnosti od siromaštva.
Koliko god Europska unija bila nesavršena, i bez obzira što su u njenom razvoju prisutni
negativni efekti utjecaja globalizacija, ista je i dalje najbolji odgovor na sam proces
globalizacije među svim skupinama zemalja. Zemlje koje rade zajedno bolje su od onih koje
rade odvojeno, ili još gore, koje rade jedna protiv druge. Preostaje za vidjeti na koji način će
se u budućnosti Europska unija, skupa sa svojim članicama, nositi s novim izazovima koje
nosi globalizacija.
56
ZAKLJUČAK
Početak globalizacije je jako teško odrediti. Prvu puta se spominje, iako ne pod tim nazivom,
već kod klasičnih ekonomista, ali stvarne rasprave i analize započinju krajem osamdesetih i
početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Iako postoje mnoge studije i analize
globalizacije, još uvijek nije dana jedinstvena i jasna definicija iste. Danas ona predstavlja
fenomen koji izaziva brojne kontroverze. S jedne strane imamo pobornike globalizacije koji
ističu njene pozitivne strane poput rastućih integracija među zemljama, rasta kulturne i
tehnološke razmjene, veće konkurencije i sl., dok s druge strane imamo antiglobaliste koji pak
istuču negativne strane poput dominacije od prije razvijenih zemalja, jačanje multinacionalnih
kompanija, produbljivanje jaza između siromašnih i bogatih u svijetu. Kako bilo, globalizacija
ima karakter nepovratnosti i sveprisutnosti. Globalizacija je višedimenzionalan proces što
znači da u sebi uključuje ekonomsku, političku, socijalnu, religijsku, kulturnu i mnogu drugu
problematiku. Jedna od problematika vezanih uz globalizaciju je i ekonomski rast i razvoj
zemalja.
Ekonomski razvoj je u prošlosti bio definiran u kategorijama planirane promjene strukture
proizvodnje i zaposlenja. Zbog toga su razvojne strategije uglavnom bile usmjerene na brzu
industrijalizaciju. Pod razvojem se tradiocionalno podrazumjevala sposobnost ekonomije
jedne zemlje, čija je početna ekonomska situacija dugo bila manje ili više statična da generira
i održi godišnji rast svog bruto nacionalnog dohotka. Kao glavni pokazatelj razvoja koristila
se stopa razvoja dohotka po glavi stanovnika. Problemi siromaštva, diskriminacije,
nezaposlenosti i raspodjele prihoda bili su od sekundarnog značaja. Nakon što su mnoge
zemlje postigle svoje ciljeve ekonomskog razvoja, ali su nivoi životnog standarda velikog
broja ljudi ostali u najvećem dijelu nepromjenjeni, pokazalo se da ima nešto pogrešno s
tadašnjom definicijom razvoja. Ekonomski razvoj tada se počinje redefinirati u kategorijama
smanjenja i eliminacije siromaštva, nejednakosti i nezaposlenosti u kontekstu rastuće
ekonomije. Razvoj mora predstavljati cijeli taj paket promjena kojim se cjelokupan društveni
sistem, prilagođen raznim osnovnim potrebama i željama pojedinaca i društvenih grupa
unutar sistema, odmiče od uvjeta života koji se smatraju nezadovoljavajućim ka situaciji ili
uvjetima života koji se smatraju materijalno i duhovno boljim. Danas se na ekonomski razvoj
gleda kao na višedimenzionalni proces koji uključuje krupne promjene društvenih struktura,
stavova ljudi, te institucija države, kao i ubrzanje ekonomskog rasta, smanjenja nejednakosti i
57
ukidanje siromaštva. Glavni pokazatelji koji se koriste pri prikazivanju razvoja pojedine
zemlje su sljedeći:
a) Vrijednosno izraženi pokazatelji;
b) Ekonomsko – socijalni pokazatelji;
c) Znanstveno – tehnološki pokazatelji i
d) Naturalno izraženi pokazatelji.
Upravo na ovim pokazateljima prikazan je učinak globalizacije na rast i razvoj Europske
unije. U uvjetima sve izraženije globalizacije, regionalna i subregionalna saradnja, zasnovana
na zajedničkim interesima i potrebama regionalnih partnera, dobiva sve više na značaju. U
osnovi ona odražava potrebu da zemlje, sa sličnim ili čak istim uvjetima razvoja ili
problemima u ostvarivanju svojih ciljeva, udruže snage i sredstva u odgovoru na globalne
izazove. Globalizacija, dakle, favorizira regionalni razvoj koji se može bolje prilagoditi u
kretanjima u tijeku nego pojedine države zasebno. Na svoj način Europska unija je preteča
integracijskih procesa u drugim djelovima svijeta. Neki autori spominju upravo stvaranje
Europske unije, tzv. europeizaciju, kao proces paralelan procesu globalizacije. Drugi, pak
tvrde da je stvaranje Unije samo posljedica i odgovor na rastuću globalizaciju i povećani
globalni konkurentski pritisak. S obzirom da je Europska unija bila politička želja, dok je
globalizaciju potaknulo tržište i tehnološka postignuća, te činjenica da europska integracija
slijedi pristup odozgo prema dolje, dok globalizacija koristi obrnuti pristup, da se zaključiti
kako je ipak Europska unija nastala kao odgovor na proces globalizacije.
Učinak globalizacije na Europsku uniju je očit. BDP Europske unije rastao povećavanjem
utjecaja globalizacije, ali druge strane povećavala se i nezaposlenost. Također su se povećala i
ulaganja u istraživanje i razvoj, iako usporenom stopom, te se smanjila emisija stakleničkih
plinova. Vidljivo je kako je utjecaj globalizacije na razvoj Europske unije s jedne strane
pozitivan, a s druge negativan. U današnjim uvjetima formiranja globalnog tržišta Europska
unija ima i dalje obvezu ostati što konkurentnija i sposobna odgovoriti svim zahtjevima
tržišta. S tim ciljem Europska unija je razvila brojne politike i strategije kojima se potiče i
promovira njezina konkurentnost, poput aktualne strategije Europa 2020. Koliko god
Europska unija bila nesavršena i dalje je najbolji odgovor na proces globalizacije.
58
LITERATURA
KNJIGE
1. Avinash, J. (2000), Background to globalisation, Center for Education and
Documentation, Bombay
2. Bech, U., (2003.), Što je globalizacija?: zablude globalizma – odgovori na
globalizaciju, Vizura, Zagreb
3. Friedman, T., (2005.), The World is Flat: a Brief History of the Twenty-First Century,
Farrar, Straus and Giroux, New York, NY.
4. Gilpin, R., (2001.), Global Political Economy, Princeton University Press, Princeton
5. Jovančević, R. (2005.), Ekonomski učinci globalizacije i Europska unija, Mekron
promet d.o.o., Zagreb
6. Perić, J., (1999.), Europska unija i izravna strana ulaganja, Fintrade & Tours, Rijeka
7. Sarfati, H., (1999.), The European Job Crisis and the role of the labour market
flexibility and social dialogue, ILO, Geneva
8. Sen, A. K., (2012.), Razvoj kao sloboda, Algoritam, Zagreb
9. Steger, M. B., (2005.), Globalizacija, ''Šahinpašić'', Sarajevo
10. Stiglitz, E. J., (2006.), Marketing Globalization Work, W.W. Nonton & Company,
New York
11. Stojanov, D., (2012.), Ekonomska kriza i kriza ekonomske znanosti, Ekonomski
fakultet sveučilišta u Rijeci, Rijeka
12. Todaro, M. P., (2006.), Ekonomski razvoj, ‘’Šahinpašić’’, Sarajevo
13. Veselica, V., (2007.), Globalizacija i nova ekonomija, A. G. Matoš, Samobor
14. Waters, M., (1995), Globalization, Routledge, London – New York
15. Ziegler, J., (2003.), Novi gospodari svijeta i oni koji im se protive, Izvori sutrašnjice,
Zagreb
ČLANCI
16. Bairoch, P., (1982.), International Industrialization levels from 1750 to 1980, Journal
of European Economic History, 11 (Spring), (269.-310.)
59
17. Beker, E., (2005.), Ekonomski aspekti globalizacije, Privredna izgradnja XLVIII, 3-4,
(135.-153.)
18. Dabić, M., (2007.), Uloga multinacionalnih kompanija u promicanju tehnološkog
razvoja zemalja u tranziciji, Zbornik Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, god. 5, (29.-
42.), Zagreb
19. Grgurić, I., (2004.), Globalizacija, rast, nejednakost i siromaštvo, Financijska teorija i
praksa 28, (235.-250.), Zagreb
20. Gruppe von Lissabon, (1997.), Grenzen des Wettbewerbs, Die Globalisierung der
Wirtschaft und die Zukunft der Menschheit, Lizenzausgabe fur die Bundeszentrale fur
politische Bildung, Bonn.
21. Hall, S., (2012.), The dual sector model of economic development: a comparative
anylisis of Moldova and Romania, Indian Journal of Economics and Business, Vol.
11, No. 1, (107.-120.)
22. Intriligator, M. D., (2003.), Globalization of the world economy: potential benefits and
costs and a net assessment, Milken institute, Los Angeles
23. Jurišić, K., (1999.), Globalizacija i ljudska prava, Politička misao VOL XXXVI, (70.-
82.), Zagreb
24. Karić, D., Zečević, R., Karić, D., (2012.), Ekonomske integracije – posledica procesa
globalizacije i ekonomskog razvoja, Socioeconomica, Vol. 1, No. 2, (246.-254),
Beograd
25. Kojić, J., Jakšić, M. L., Marinković S., Petković, J., (2010.), Istraživanje i razvoj kao
indikator performansi tehnološkog razvoja, VIII Skup privrednika i naučnika, (59.-
66.), Beograd
26. Krešić, I., (1996.), Značenje globalizacije u suvremenom prostornom razvitku svjetske
privrede i politike, Ekonomski pregled, 47, 1-2, (81.-88.)
27. Lončar, J., (2005.), Globalizacija – pojam, nastanak i trendovi razvoja, Geo-adria 10/1,
(91.-104.), Zadar
28. Mervar, A, (2003.), Esej o novijim doprinosima teoriji ekonomskog rasta, Ekonomski
institut, (369.-392.), Zagreb
29. Mervar, A., (1999.), Pregled modela i metoda istraživanja gospodarskog rasta, Br. 73,
(20.-61.), Zagreb
30. Milardović, A., (1998.), Poraz Europe, Pan Liber, (271.), Osijek-Zagreb-Split
31. Panayotou, T., (2000.), Globalization and Enviroment, Enviroment and Development
Paper No.1
60
32. Parr, J. B., (2001.), On the regional dimensions of Rostow’s theory of growth, Rurds,
vol. 13, No. 1, Glasgow, U.K.
33. Pelagidis, T., (1998.), European Unemployment: myths and realities, The Magazine of
Economic Affairs, 41(4), (76.-89.)
34. Romer, P. M., (1994.), The Origins of Endogenous Growth, Journal of Economic
Perspectives, Vol. 8, No. 1, (3.-22.)
35. Skinner, G., (2011.), The Neoclassical Counterrevolution and Developing Economies:
A Case Study of Political and Economic Changes in the Philippines, Vol. 7, I. 1,
Article 12
36. Staničić, M., (2000.), Globalno gospodarstvo i globalizacija, Ekonomski pregled, 51
(9-10), (918.-927.), Zagreb
37. Škuflić L., Vlahinić-Dizdarević N., (2003.), Koncept Nove ekonomije i značaj
informacijsko komunikacijske tehnologije u Republici Hrvatskoj, Ekonomski pregled,
54(5-6), (460.-479.)
38. Tansey, R., Hyman, M. R., (1994), Dependency Theory and the Effects of Advertising
by Foreign-Based Multinational Corporations in Latin America, Journal of
Advertising, Vol. 23, No. 1, (27.-42.)
39. Vlašić, I., Feketija-Vlašić, M., (2006.), Važnost zaštite okoliša u Hrvatskoj u procesu
pristupanja Europskoj uniji, P. 12, (309.-332.)
40. Weller, C., (2012.), Neocolonial dependence model and the false paradigm: useful for
explaining development in Haiti and The Dominican Republic?, Indian Journal of
Economic & Business, Vol. 11, No. 1, (89.-105.)
OSTALI IZVORI
41. Cost and benefits of integration in the European Union and in the Economic Monetary
Union, online: http://www.denbridgepress.com/emfm_abstract.php?a=18
(09.04.2014.)
42. Društveni proizvod i nacionalni dohodak, online:
http://poslovni.hr/hrvatska/drustveni-proizvod-i-nacionalni-dohodak/2488
(21.03.2014.)
43. Economic Policy in the EU: An Introduction, online: http://pisani-
ferry.typepad.com/files/200902---pse---economic-policy-in-the-eu.pdf 21.03.2014.)
61
44. European Comission, online: http://ec.europa.eu/clima/index_en.htm (11.04.2014.)
45. European Comission, online: http://ec.europa.eu/trade/ (13.04.2014.)
46. Europe 2020, A European strategy for smart, sustanable and inclusive growth, online:
http://ec.europa.eu/research/era/docs/en/investing-in-research-european-commission-
europe-2020-2010.pdf (11.04.2014)
47. Europa 2020, Europska strategija za pametan, održiv i uključiv rast, online:
http://www.mobilnost.hr/prilozi/05_1300804774_Europa_2020.pdf (11.04.2014.)
48. Eurostat, online: http://epp.eurostat.ec.europa.eu/ (11.04.2014.)
49. Globalisation and R&D localisation, online: http://ec.europa.eu/research/innovation-
union/pdf/internationalisation_business-rd_final-report.pdf (11.04.2014.)
50. Globalizacija: implikacije i značajke, online:
http://oliver.efri.hr/~mikro/Globalna%20ekonomija/Microsoft%20Word%20-
%201.%20kolokvij.pdf (15.03.2014.)
51. KOF, online: http://globalization.kof.ethz.ch (12.04.2014.)
52. Regionalna i socijalna politika EU, online:
http://oliver.efri.hr/~europe/regisoc/regisoc%20VI.pdf (11.04.2014.)
53. Rusija, Indija, Kina i svjetski poredak: pretvaranje ekonomske u političku moć, online:
http://www.advance.hr/vijesti/rusija-indija-kina-i-svjetski-poredak-pretvaranje-
ekonomske-u-politicku-moc/ (09.04.2014.)
54. Strategija razvoja BiH, online: http://www.apeiron-
uni.eu/lycboardclient/Detail.aspx?DocumentID=5433 (18.03.2014.)
55. Underdevelopment and historycism, online:
http://belate.wordpress.com/2012/06/18/review-summary-of-rostow-frank/
(18.03.2014.)
56. U.S – Japan relations, online: http://www.fas.org/sgp/crs/row/RL32649.pdf
(13.04.2014.)
62
POPIS TABLICA
Redni
broj Naziv Stranica
1. Raspodjela svjetske industrijske proizodnje 10.
2. Pregled klasičnih teorija ekonomskog razvoja od 1950. godine
do danas 29.
3. Osnovne skupine modela endogenog rasta 31.
4. Najveće ekonomije svijeta prema BDP-u 1980. - 2012. 36.
POPIS ZEMLJOVIDA
Redni
broj Naziv Stranica
1. Projekcija ranjivosti EU-28 na globalizaciju 2020. godine 40.
POPIS SLIKA
Redni
broj Naziv Stranica
1. Međunarodna trgovina 2012. godine 37.
2. Inozemna ulaganja u istraživanje i razvoj 2007. godine 49.
63
POPIS GRAFIKONA
Redni
broj Naziv Stranica
1. Razmjeri globalizacije 1870.-1995. godine (1870. godina = 100) 6.
2. Stupanj industrijalizacije 1750.-1900. godine (U.K. 1900.=100) 9.
3. Rostowljeve faze razvoja 23.
4. Indeks globalizacije EU-a 1970. – 2010. godine 44.
5. Kretanje BDP-a Europske unije 1960. – 2012. godine 45.
6. Stopa nezaposlenosti EU 1960. – 2013. godine 46.
7. Ulaganje u R&D EU-a, Japana i SAD-a 2001. – 2012. godine 48.
8. Emisija stakleničkih plinova EU 1990. – 2011. godine 51.
9. Indeks globalizacije Republike Hrvatske 1991. – 2010. godine 53.
64
IZJAVA
kojom izjavljujem da sam diplomski rad s naslovom UČINAK GLOBALIZACIJE NA RAST
I RAZVOJ EUROPSKE UNIJE izradio samostalno pod voditeljstvom prof. dr. sc. Dragoljuba
Stojanova, a pri izradi diplomskog rada pomagla mi je i asistentica mr. sc. Vesna Buterin. U
radu sam primijenio metodologiju znanstveno-istraživačkog rada i koristio literaturu koja je
navedena na kraju diplomskog rada. Tuđe spoznaje, stavove, zaključke, teorije i zakonitosti
koje sam izravno ili parafrazirajući naveo u diplomskom radu na uobičajen, standardan način
citirao sam i povezao s korištenim bibliografskim jedinicama. Rad je pisan u duhu hrvatskog
jezika.
Također, izjavljujem da sam suglasan s objavom diplomskog rada na službenim stranicama
Fakulteta.
Student
