1

Elvedin Subašić

Zapis

o

domo viniElvedin Subašić

2

Zapis o domovini

Izbrisati povijest

Brisanje tokom agresije bilo je na nivou međunarodno priznate države, dok je trenutno na snazi brisanje jednog naroda, njegovog identiteta na regionalnom, tačnije lokalnom nivou, čiji krajnji ishod u konačnom opskurnom mozaiku može biti

jednako katastrofalan kao i devedesetih godina

ZA POVJESNIČARE, POLITIČARE i naročito pravnike nije su-višno raspravljati da li se u Višegradu dogodio genocid, ali za porodice žrtava to može značiti samo nastavak genocidnih aspiracija. Dok pr-vospomenuti govore o pravu i traže dokaze, drugi u grobnicama, rijeka-ma, jezerima i smetljištima traže kosti svojih bližnjih i govore o pravdi.

Njihov rječnik se razlikuje. Ako se prisjetimo kako su određeni međunarodni subjekti bili skeptični po pitanju istine o genocidu u Srebrenici, ili kakav cirkus pravi R. Mladić u Hagu, šta onda očekivati od borbe za dokazivanje genocida u Višegradu, gdje je mučki ubijeno preko tri hiljade Bošnjaka? I ne samo u Višegradu, nego i drugim gra-dovima poput Prijedora gdje su sistematski i planski istrijebljivani Bošnjaci. Spomenimo da čak ni srbijanska javnost nije željela, kao in-ače, negirati zločine u Višegradu koje je vojnički nadgledao Milan Lukić. “U Višegradu je pre rata živelo oko dvadeset hiljada ljudi, od toga skoro dve trećine Muslimana. “Oslobođenu” teritoriju trebalo je očistiti, i Lukićevi “Orlovi” su se u taj krvav posao upustili sa teško shvatljivim oduševljenjem... Čak ni u Srbiji, u kojoj se haške presude sunarodnicima po pravilu dočekuju na nož, izostale su uobičajene žalopojke o svetskoj nepravdi, a mediji su se ograničili na prenošenje suve agencijske vesti, bez komentara.

3

Elvedin Subašić

Srbija je presudu Lukićima ispratila u tišini, kao što je, uostalom, u tišini pratila i njegove mnogobrojne zločine”, pisao je beogradski ned-jeljnik Vreme 2009. godine. Umjesto ukazivanja na dokaze genocida nad Bošnjacima u Višegradu razmotrimo ovdje određene teme koje se mogu nametnuti nakon sramnog čina uklanjanja riječi genocid na spomen-obilježju u Višegradu. Vijest o brisanju riječi genocid iz konteksta uklesane poruke “Svim ubijenim i nestalim Bošnjacima, djeci, ženama i muškarcima, žrtvama genocida u Višegradu” na spomen-obilježju “Svjedoci is-tine” u mezarju Stražište, odjeknula je ne samo u domaćim, već i ino-zemnim medijima, međutim je li isto tako odjeknula u našoj savjesti i svijesti: u savijesti odgovornih; prije svega zastupnika bošnjačkih interesa u političko-društvenim korelacijama; i svijesti svih Bošnjaka koji su ovim činom mogli zaključiti da borba za slobodu riječi, vjere, kulture, ali i života nije završena. Ako nisu u miru mezarja - domovi mrtvih, koji su nerijetko sinonim za spokoj i mir, kako će onda do-movi živih biti u miru? Ako je tako jednostavno izvršiti upad u vlas-ništvo najvažnije i najorganiziranije institucije Bošnjaka - Islamske za-jednice, kako je tek jednostavno ući u dom jednog (svakog) Bošnjaka, povratnika u Višegradu, Trebinju, Bosanskom Šamcu...? Je li brisanje riječi genocid samo nastavak ne tako davnog uništavanja ili brisanja jednog naroda i njegovog identiteta? U čemu je razlika? Brisanje tokom agresije bilo je na nivou međunarodno priznate države, dok je trenutno na snazi brisanje jednog naroda, njegovog identiteta na regionalnom, tačnije lokalnom nivou, čiji krajnji ishod u konačnom opskurnom mozaiku može biti jednako katastrofalan kao i devedesetih godina. Naravno, ako “zanemarimo” ubistva i progone povratnika Bošnjaka, i metode su drukčije, ali isto vrlo efikasne. Nije riječ samo o Višegradu, već i drugim gradovima gdje se na različite načine nastoje izbrisati Bošnjaci i njihov identitet: u Zvorniku, Rogati-ci, Bosanskoj Dubici, Mrkonjić-Gradu... gdje se s vatrenim i hladnim oružjem broje Bošnjaci u opštini; u Prijedoru, gdje srpske vlasti go-dinama ne dozvoljavaju spomen o uništavanju Bošnjaka, čak i kada zemlja progovori (Tomašica); u Kotor-Varoši i Konjević-Polju, gdje se rasističkim idejama i sofisticiranim metodama kroz obrazovanje nastoje izbrisati ili protjerati nove generacije Bošnjaka itd.

4

Zapis o domovini

Kada je riječ o obrazovanju Bošnjaka u manjem entitetu dovolj-no govori činjenica da u Planu i programu za drugi razred učenika u osnovnim školama iz muzičkog u nastavnoj jedinici Slušanje muzike piše da je obavezno slušati i naučiti “Himnu Svetom Savi”. Pojedinci bi kazali da su ovi događaji spontani, nepovezani i to vjerovatno oni kojima je lakše s tim mislima živjeti nego s mišlju da je riječ o planskom i sistematskom ustrajavanju na zlokobnoj agendi staroj stoljećima. Vlasti manjeg entiteta su svjesne da su bh mezarja u vlasništvu Islamske zajednice, kao i mezarje u Višegradu, stoga skoro doneseni Nacrt Zakona o grobljima i pogrebnoj djelatnosti, koji pred-viđa da se izgradnja grobalja i pogrebna djelatnost u RS obavlja u skladu s propisima i planskim aktima lokalnih zajednica i organa RS, vjerovatno nije nešto spontano. Kao da ponekada ne vidimo šumu od drveća. Šta mi kao pojedinci možemo uraditi spontano (sic!), nakon uklanjanja riječi genocid na spomen-obilježju? U svakom mezarju na svakom bašluku/nišanu naših mer-huma koji su ubijeni kao Bošnjaci Srebrenice, Višegrada... ukle-sati riječ genocid, odnosno ostaviti zapis našim generacija-ma da je ovdje bio genocid. S tarihom možemo upisati i tačan datum kada je naš merhum postao žrtva genocida. Mi smo ion-ako naučili čitati svoju povijest s bašluka u mezaristanima. Ovo mislim u doslovnom značenju. Kome odgovara i u prenesenom. Općinskim vlastima u Višegradu važno je da se nigdje ne spomin-je riječ genocid i zbog sve većeg broja turista koji posjećuju ovaj lijepi grad na Drini. Istinu, realnost, tačnije sliku novog, postratnog, etnički čistog Višegrada treba osmisliti, stoga nije ni čudo da je za takvu jed-nu fikciju angažiran i jedan režiser. Takvoj jednoj slici ili fikciji ne ide u prilog istina o genocidu, te se ne smije turistima ostaviti mogućnost sumnje o uništenju jednog naroda. Potrebno je promovirati fikciju Ive Andrića o ubijanju pravoslavaca na Mostu Mehmed-paše Sokolovića i skriti istinu o pokolju muslimana na ovom mostu, zbog čega je ovo najkrvaviji spomenik pod zaštitom Organizacije Ujedinjenih naroda za obrazovanje, nauku i kulturu (UNESCO). U Bosni i Hercegovini imamo samo dva spomenika pod zaštitom UNESCO-a: Stari most u Mostaru (s užim područjem oko mosta), upisan u listu svjetske baštine 2005. godine, i Most Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu od 2007.

5

Elvedin Subašić

Prvi je srušen kako bi se uništio identitet jednog naroda, a dru-gi je korišten kako bi se na njemu uništio i izbrisao taj narod. Brisanje riječi genocid u Višegradu desilo se u mjesecu kada se svečano otvor-ila nova zgrada institucije “pisanja” - Gazi Husrev-begove biblioteke, i u godini kada će se, prema riječima gradonačelnika Sarajeva, otvor-iti Vijećnica - još jedan simbol kulture, istine i pisane riječi. Oba ova simbola bila su meta tokom agresije. Ako je bilo jednostavno uništiti vrijednosti stare stotinama go-dina, zašto bi bilo teško oskrnaviti spomenik u Višegradu star sve-ga dvije godine. Jednostavno naša sudbina je, izgleda, da gradimo i pišemo istinu, a drugih da ruše i brišu. Posao im je uzaludan.

6

Zapis o domovini

IstinofobijaPaljenje Vijećnice bio je napad na evropske vrijednos-ti, civilizaciju i kozmopolitizam, stoga čudi reakcija ev-

ropskih zvaničnika da prekriju istinu o djeliću povijesti Evrope, pa makar ona bila bolna kao ratnih četrdesetih

godina

SHODNO POSLJEDNJIM ANKETAMA, ali i izbornim rezul-tatima u određenim zemljama, brojni analitičari su upozorili kako je primijetan uspon ekstremne desnice u Evropi. Suštinsko razumi-jevanja fenomena u društvu nepotpuno je bez njegove kontekstual-izacije u vremenu i prostoru te razumijevanja suodnosa određenih pojmova koji se odnose na njih, stoga bismo prije kazali da je zapra-vo riječ o promociji određenih ideja ekstremnih grupa koje svojim javnim djelovanjem nastoje nametnuti uređenje države i društva, omeđenih isključivošću i ksenofobijom. Pod rukovodstvom Marin Le Pen ekstremno desničarska antiimigrantska stranka Nacionalni front (NF) ostvarila je uvjerljiv uspjeh u Francuskoj, ali i šire. Njezin uspjeh pozitivno su prokomentirali i određeni politički predstavni-ci u Italiji. Desničarske struje dobivaju na snazi i u Grčkoj, Mađar-skoj, Velikoj Britaniji... Predstavnici ljevičarskih stranaka, nevladina udruženja i nezavisni politički aktivisti različitim metodama pokuša-vaju osporiti uspjeh desničara, dijabolizirati ove stranke i predstavi-ti njihove uspjehe samo kao incidente u zemljama Evropske unije, naročito Narodni front kojeg predstavljaju kao N(acizam)F(ašizam).

Da li politički predstavnici Evropske unije na isti način, kao in-cidente i slučajnosti, interpretiraju i ekstremne političke ideje u Bosni i Hercegovini?

7

Elvedin Subašić

Čak i ako bismo prihvatili da su određene ekstremno desničarske ideje i grupe, što je u našem slučaju samo eufemizam za profašističke, samo incidenti, a ne politički i ideološki djelomično realizirani pro-jekti s militarističkim i segregacijskim intencijama, onda nije jednos-tavno razumjeti zašto Evropska unija ne želi te stranke i pojedince identificirati i upozoriti javnost na njih kao što to čine u Evropi. Kao što evropski desničari smatraju da je Evropska unija neodrživa, u BiH svakodnevno imamo izjave političkih predstavnika SNSD-a kako je BiH neodrživa i da je raspad neminovan. To mišljenje dijele upravo i desničari u Evropi, bar prema riječima ministra vanjskih poslova BiH. Ekstremna desnica u Evropi konstantno plaši građane da Evropska unija predstavlja opasnost po njihovu naciju, kulturu i običaje, a u BiH jedan dio srpskog i hrvatskog naroda, zbog retorike političara za koje glasaju, svako jutro mogu osjetiti mučninu zbog straha da se u nekom sarajevskom uredu sprema njihov nestanak i da će postati ugroženi ako BiH postane stabilna država i ostane je-dinstvena. Štaviše, kao i ekstremni desničari u Evropi, koji se pozi-vaju na moral utemeljen na vjerskim principima, u BiH zbog straha od političkog “sihra” jedinstva i multikulturalnosti u kantonalnim/županijskim skupštinama kao i na periferijama gradova stoji križ. Ovaj vjerski simbol bi trebao da nadgleda vitalne nacionalne inter-ese? Drugi kao da žele odagnati strah krsnim slavama koje su sas-tavni dio političkog života i, kao u srednjem vijeku, vrhovni vjerski autoritet mora posvetiti političare i zemlju svake godine devetog jan-uara na dan manjeg entiteta. Najgori vid ekstremizma koji se osuđuje u Evropi jeste kseno-fobija, mržnja prema strancima, imigrantima, trenutno u najvećem procentu muslimanima. U BiH taj ekstremizam je još pogubniji i žrtve nisu samo imigranti, već pripadnici najbrojnijeg konstitutivog naroda. Nakon ubistva povratnika u Zvorniku, zadnji očit primjer kada ekstremna desnica udara bio je u Diviču. Povratnica Mejra Tuhčić nije dozvolila policajcima da bez sud-skog naloga uđu u kuću, a pogotovo zbog vjerskog naloga: da ne pušta u kuću nikoga dok je muž odsutan. “Ma šta ne dozvoljavaš, ući ću ti u sobu, ući ću ti u krevet, a ne u avliju, rekli su mi. Gurnuli su kapiju i uhvatili me za kose, povukli su me, a potom mi zavrtali ruku sve dok nisam počela vrištati.

8

Zapis o domovini

Nastavili su me udarati…”, ispričala je Mejra kojoj su iz polici-jske uprave savjetovali da ide kući i šuti, inače bit će joj gore. Nar-avno, da svim povratnicima može biti gore kada čak i u glavnom gradu BiH ekstremna desnica može da pokazuje svoje mišiće.

Dok se u Njemačkoj profašističke organizacije i udruženja za-konom zabranjuju, a njihovi članovi podvrgavaju psihoanalizama i liječničkim tretmanima, u BiH takva udruženja poput Ravna gora mogu aplicirati svoje projekte za sredstva lokalnih budžeta. Možda je upravo takvo jedno udruženje sa sredstvima od poreza građana postavilo spomen-ploču ratnom zločincu Ratku Mladiću u saraje-vskom naselju Vrace, gdje su se postrojavale jedinice koje su 1430 dana sijale smrt po opkoljenom Sarajevu. Iako smo pomislili da je opsjednutost profašističkim ikonografijama barem splasnula, javnost se zgrozila nakon počasti koje su uživali zločinci pri izlasku iz zat-vora poput Vojislava Šešelja, Momčila Krajišnika ili Darija Kordića kome je suđeno zbog zločina u Ahmićima gdje je ubijeno 116 bošn-jačkih civila. Pored prigodnih programa u BiH, kao promocija knjiga o njegovoj ličnosti, posebna počast Kordiću je upriličena u Zagrebu. Iako bi neki kazali da je svečani doček Kordića na zagrebačkom aerodromu samo incident, kao i prisustvo svećenika koje je razuml-jivo nakon što je 2013. godine nadbiskup bosanski kardinal posjetio Kordića u zatvoru, izgleda da je u općoj euforiji i ovakvom okruženju jedini incident bio protest jednog hrvatskog građanina koji je Kordiću umjesto riječi podrške poručio: “Ubojico! Sotono!” Građanina, koji je zaradio prijavu za remećenje javnog reda i mira te nekoliko udaraca u glavu, od mase različitih generacija koja je uzvikivala: “Ubij ga! Ubij ga!” spasila je policija. Dalje, samo je ovdje moguće da bivši ispi-tivač iz logora smrti Keraterm, kojeg žrtve optužuju za sistematsko mučenje i ubijanje nedužnih ljudi u logoru, bude imenovan 7. juna ove godine za predsjednika skupštine Teniskog Saveza BiH. Nažalost, sve ovo Evropa ne vidi, ali je vidjela ploču pored ula-za u Vijećnicu na kojoj piše: “Na ovom mjestu srpski zločinci su u noći 25/26.8.1992. godine zapalili Nacionalnu i univerzitetsku biblioteku Bosne i Hercegovine. U plamenu je nestalo više od dva miliona knji-ga, časopisa i dokumenata. Ne zaboravite, pamtite i opominjite!”.

9

Elvedin Subašić

Naime, delegacija Evropske unije pred otvorenje renovirane Vijećnice 2014. godine zahtijevala je od gradonačelnika Sarajeva da se ploča ukloni, uvjetujući time i svoje prisustvo na dan otvorenja renovirane Vijećnice. Ako smo, nakon brisanja historijskih činjenica o ratu u BiH iz udžbenika, zabrane spominjanja riječi genocid i agresija, filmova sa porukom da se ne zna ko je počeo rat itd., ranije imali dilemu da li se traži od nas da potisnemo sjećanje na sve što se ovdje dešavalo devedesetih godina, onda nakon ovog zahtjeva trebala bi nam postati jasnija politika Evropske unije prema BiH. Ovdje nije riječ o Vijećnici kao bogatsvu jednog naroda, već svih naroda BiH, zapravo Evrope i ovaj zahtjev u drugim država-ma bio bi skandal. Paljenje Vijećnice bio je napad na evropske vri-jednosti, civilizaciju i kozmopolitizam, stoga čudi reakcija evropskih zvaničnika da prekriju istinu o povijesti Evrope, pa makar ona bila i bolna kao ratnih četrdesetih godina. Možemo li zamisliti da se iz povijesti uništenih muzeja i biblioteka tokom Drugog svjetskog rata izbrišu činjenice da su rušitelji bili nacisti? Svrha ploče pored ulaza u Vijećnicu nije inkvizicijska, njen cilj nije generalizacija i dijabolizacija srpskog naroda, već identifikacija onih koji su pri punoj svijesti i bez savjesti spalili hiljade knjiga, kao po uzoru na Gebelsovu: “Nema mi-losti ni za jednu sliku”, kako je zapisao ministar propagande Trećeg Rajha, u svoj dnevnik 13. januara 1938. godine. Ona je podsjetnik sli-jedećim generacijama da ne budu dio ovakve ideološke mašinerije koja je spremna na ovaj i sličan čin i, kako piše na ploči, da opomin-ju druge. Kao što nacisti i njemački vojnici iz Drugog svjetskog rata ne predstavljaju njemački narod, ili sovjetski zločinci ruski narod, koji su palili biblioteke u Litvaniji, Latviji... tako ni srpski zločinci ne predstavljaju srpski narod koji je, također, bio žrtva zločinaca s okol-nih sarajevskih brda. Možda je primjerenije da na ploči umjesto srpski zločinci stoji četnici, što bi, vjerovatno, bilo prihvatljivo mnogima, ali ta inicija-tiva treba doći prvenstveno od srpskog naroda s prethodnim zaht-jevom da se četnička udruženja kao nacional-šovinistička zakonom zabrane u BiH.

10

Zapis o domovini

o diskriminaciji

Svi bh i strani borci za ljudska prava i ravnopravnost ostali nijemi kada je država ponovo saopštila da nije spremna potpi-

sati ugovor kojim bi se garantirala osnovna vjerska prava najbrojnijoj vjerskoj zajednici u BiH

NAKON AGRESIJE NA BIH Evropa je uložila mnogo truda u tu-mačenje temeljnih prava građanima BiH, zagarantiranih općeprizna-tim međunarodnim dokumentima o ljudskim pravima. U tom sm-jeru i dan-danas se organiziraju konferencije, seminari i radionice u cilju promoviranja ljudskih prava i sloboda. Kada se uvidjelo da su narodi upoznati s određenim pojmovima i sloganima poput «jed-naka prava za sve» ili «sloboda», bile su potrebne samo minorne modifikacije u razumijevanju i definiranju, s obzirom da se dojučer prihvatala kao najbolja forma ljudskih prava i sloboda ona koju Komitet definira. Slijedeći korak bio je mnogo značajniji i složeniji. Bilo je potrebno sve narode uvjeriti kako je u postratnom periodu važnije biti dio građanstva nego dio jednog naroda. Važnije je biti građanin, nego pripadnik naroda. Prema tome, termin građanin je trebao postati popularniji nego termin narod, kojeg su definirale na-cionalne i nacionalističke ustanove i autoriteti duboko involvirani u ratne događaje. Iako je osobine slobodnog građanina određivao neko van njihove domovine, pripadnici nekih drugih naroda, ideja je prihvaćena kao oslobađajuća. U izgradnji građanskog društva trebali su, kao nekada u izgradnji zajedničke domovine, učestvovati svi građani ove države, dok su, ipak, jedni bili «jednakiji» i trebali su s nevla-dinim udruženjima, medijima i obrazovnim centrima biti udar-nici i predvodnici te ujedno i recezenti građanskog kodeksa

11

Elvedin Subašić

ponašanja i življenja. I dok se još uvijek izgrađuje ideal građanst-va, koji bi trebao obezbijediti slobodu i jednaka prava za sve, pos-toje snage koje još nisu spremne krenuti ovim putem tako da će presude suda u Strazburu još dugo biti dio naše svakodnevice. Međutim, zabrinjavajuće je što oni koji bi trebali udarnici i bor-ci za građansko društvo i ljudska prava ne reagiraju na odluke i pi-tanja koja je moguće riješiti unutar domovine, bez odlaska u Strazbur i traženja pomoći od Helsinškog komiteta, naročito kada ta pitanja i odluke utječu na najbrojniji dio građana koji su stubovi građanske države od njezinog postanka. Tako su svi bh i strani borci za ljudska prava i ravnopravnost ostali nijemi kada je država ponovo saopšti-la da nije spremna potpisati ugovor kojim bi se garantirala osnovna vjerska prava najbrojnijoj vjerskoj zajednici u BiH. Naime, na devet-naestoj sjednici Rijaseta saopćeno je kako ni ove godine nije potpisan ugovor između države i Islamske zajednice u BiH, te da se pojavljuju i neke diskriminirajuće tendencije u odnosu na već potpisane slične sporazume između države i Katoličke crkve i Srpske pravoslavne crkve. U javnosti se postavljalo pitanje da li su ti ugovori neophodni pošto već postoji zakon koji regulira slobodu vjere i pravni položaj crkava i vjerskih zajednica, međutim, kako kaže profesor Pravnog fakulteta u Sarajevu dr. Fikret Karčić, oni nisu neophodni, ali su ko-risni. «Korisno je, naime, da se preciziraju međusobni odnosi ova dva autoriteta, da se riješe pitanja koja nisu obuhvaćena zakonom i na taj način eliminišu mogući nesporazumi. Sa teorijskog i praktičnog aspekta, bolje je imati precizne i konkretizovane norme nego neiz-vjesnost. Ugovori nekada idu i korak dalje od zakona…» U tekstu ugovora od dvadeset i pet članova, kojeg je sačinila komisija delegirana ispred Rijaseta, preciziraju se mogućnosti obavl-janja namaza, džuma-namaza u radnom vremenu, slobodnih dana u toku muslimanskih praznika, pravo nošenja hidžaba u javnim služba-ma itd. S pozicije građanskog društva, sistema u nekim sekularnim državama, ovo nisu «neka» prava u okviru općih ljudskih prava, već temeljna prava jednog dijela građana koja ni na koji način ne ugroža-vaju druge građane. Nastranu što je ovo dio njihove vjerske prakse koja je srž njihovog identiteta kao građanina. Nakon informacije da država nije potpisala ugovor s Islamskom zajednicom javnost je ostala indolentna, u prvom redu mediji i borci za ljudska prava.

12

Zapis o domovini

Kao da muslimani nisu građani. Kao da muslimanka s hidžabom ne može biti dio građanskog društva i da je njena sloboda samo u okviru prostora prekrivenog mahramom. Upravo neke od «spornih tačaka», zbog kojih je tekst ugovora odbijen, jesu pravo na obavljanje namaza, džuma-namaza, ali i pravo na izbor odijevanja a time ujedno i pravo muslimanke na hidžab u službama. Iako hidžab ne može biti štetan po službu i javni interes, on se u ovoj zemlji sma-tra nepoželjnim. Komisija za vjerske slobode Rijaseta u prošloj godini zaprimila je čak 15 žalbi muslimanki i muslimana koje se odnose na kršenje ili onemogućavanje prava na prakticiranje vjere, posebno na radnom mjestu. Veći dio se odnosio na diskriminaciju po pitan-ju hidžaba. Tito i drugovi su trgali mahrame s glava muslimanki i zabranjivali mahrame, dok naši političari ipak suptilnije pristupaju ovom pitanju: oblikuju društvo i javni prostor uvjetima kako bi mus-limanka sama skinula mahramu. Naravno, posebno je obeshrabrenje što niko iz Katoličke ili Pra-voslavne crkve, ispred institucije ili kao pojedinac, naročito nakon ranije uspješno potpisanih ugovora s državom, ni u kojem obliku nije pružio podršku Islamskoj zajednici i muslimanima u borbi za njiho-va prava. Šta li bi otac Abraham kazao?! Ovdje bismo, ipak, trebali biti i samokritični postavljajući pi-tanje: je li zadovoljavajući angažman Islamske zajednice u podizanju svijesti nevladinog sektora i općenito svih građana o vjerskim pravi-ma muslimana kao sastavnog dijela općih ljudskih prava? Ne može-mo se baš pohvaliti s primjerima posebnog, sistematski planiranog angažmana Islamske zajednice u promociji određenih vjerskih pra-va, poput klanjanja namaza na radnom mjestu, slobodnog vremena za džuma-namaz, a kamoli hidžaba ili nošenja brade. Razloge može-mo tražiti u nedostatku ljudskog ili tehničkog resursa za ovaj tip an-gažmana, što svjedoči i formiranje Komisije za vjerske slobode tek nakon slučaja diskriminacije muslimanke u Oružanim snagama, ali i u razumijevanju vlastite islamske tradicije, dosta suženoj u dugo-godišnjoj društveno-političkoj situaciji uređenoj po ateističkim prin-cipima vlasti u komunističkoj Jugoslaviji, prema kojoj se, naprimjer, hidžab nije smatrao važnim u životu muslimana, a samo klanjanje namaza išlo po kaza principu: naklanjaj u starosti.

13

Elvedin Subašić

Ni danas se u obrazovnoj literaturi Islamske zajednice hidžab ne potencira, dok se uposlenicama Islamske zajednice hidžab i ne preporučuje. Međutim, kako kaže jedan bh intelektualac kada bi Is-lamska zajednica ili, bolje rečeno svi vjerski autoriteti u BiH kaza-li da hidžab nije vjerska obaveza, štaviše da je samo modni detalj muslimanskih naroda, a da postoji samo jedna muslimanka koja želi hidžab, to ne amnestira državu i borce za ljudska prava da ne učine sve kako bi joj se, kao građanki, pravo na slobodno ispoljavanje vjerskog uvjerenja obezbijedilo. Bilo bi važno za Islamsku zajednicu sprovesti istraživanje o tome koliko je javnost suštinski upoznata o vjerskoj praksi i simbolima muslimana, u prvom redu političari, od kojih mnogi još iz bivše države portretiraju muslimane kao Muha-mede, Mustafe i Muje koji ne klanjaju, ne poste...ali redovno naruču-ju baklavu pred Bajrame. Iako je pogrešno dovoditi na ovaj način kvantitet u kontekst govora o ljudskim pravima, sasvim je očigledno da je nevladin sektor mnogo više angažiran u podizanju svijesti građana o pravima male LGBT populacije nego o pravima miliona muslimana i musliman-ki na radnom mjestu ili općenito u javnosti. Kada je riječ o prois-lamskom nevladinom sektoru njima su, shodno angažmanu, orga-niziranim protestima, tribinama i internetskom propovijedanju, još uvijek važnija prava muslimana u drugim državama diljem svijeta nego u BiH. Stoga, Islamska zajednica je ta koja mora ne samo tu-mačiti vjerske propise, već se boriti za njihovo pravo u ovoj državi.

14

Zapis o domovini

Bajram dođe, ne mirišu avlije

Nažalost, muslimani u BiH nemaju udruženja i nevla-dine organizacije koje bi ozbiljnije bavile radničkim pravima, mobingom, borbom za svetost muslimanskih

blagdana

IZA RAMAZANSKIH FOTOGRAFIJA bošnjačkih porodica na iftaru, romantičnih reportaža i svjetlucavih manifestacija kojima obi-luju mediji, promiču se životi porodica koje bi najvjerodostojnije pri-kazao književnik realizma ili ogoljelog naturalizma. Glavni članovi tih porodica umorni su za mukabele, ne vode svoju djecu na teravije i nemaju vremena “namirisati” svoje avlije pred Bajram. Ne zato što ne žele, već što ne mogu. Teško ih je posjetiti čak i za Bajrame: prvog dana Bajrama nema domaćice kod kuće, jer je sljeduje slobodan tek drugi dan Bajrama u trgovačkom centru gdje radi, a drugog dana Bajrama nema domaćina, jer je već imao jedan slobodan - prvi dan Bajrama. Trećeg dana Bajrama oboje su na poslu. Onima koji ne rade u državnim institucijama dobro je poznata ova situacija i nepoštivan-je saopćenja Federalnog ministarstva rada i socijalne politike koje pred blagdane naglasi “pravo zaposlenika na dva dana plaćenog, odnosno dva dana neplaćenog odsustva u jednoj kalendarskoj go-dini radi zadovoljavanja njihovih vjerskih i tradicijskih potreba”. Dok u predavanjima i vazovima nastojimo govori-ti o čovjekovoj duši i njegovoj suštini, kao da ne želimo vidje-ti njegov vanjski izgled. Njegov umor koji se ogleda u njegov-om pospanom pogledu za vrijeme predavanja ili hutbe.

15

Elvedin Subašić

A, koliko se borimo i pričamo o spašavanju čovjekove duše, trebali bismo se isto boriti i za čovjekovo tijelo. Tijelo radnika koji nastoji biti čovjek s osnovnim pravom na podnošljiv život. Život koji neće biti iscijeđen samovoljom ljudi koji bi svoje porijeklo promijenili prezimenom ŠEF. Ukoliko je ovdje primjereno navoditi detalje iz pri-vatnoga života, navest ću primjere radničkog islama svojih prijatelja. Prijatelj Ahmed je radio u sarajevskoj firmi na postavljanju kablovskih operatera. Jednog dana, nakon što je dovršio priključak kablovske televizije, klijent mu je dozvolio da obavi namaz u njegov-om stanu na Grbavici. Doznavši to, ne od klijenta, već radnog ko-lege šef mu je zaprijetio otkazom. Šef je bio musliman, ali bilo mu je nepojmljivo da njegov radnik mora obavljati baš svaki namaz. Ahmed je promijenio posao i trenutno radi za firmu koja prodaje teh-ničku opremu. Šef je musliman. Hadžija. Obezbijedio im je čak mjes-to u firmi gdje će klanjati. Međutim, taj isti hadžija otvara još dvije poslovnice dok su mnogi radnici neosigurani i dok su mu, nakon isplate preko bankovnog računa, obavezni izdvojiti stotinu maraka od plate. U radničkom žargonu to je šefovo ubiranje poreza. Ahmed se ne žali, jer posao je teško naći, ali govori kako se stidi svog jed-nog kolege koji svaki dan jede suhi komad hljeba za topli obrok. Ko-lega mu je porodičan čovjeka i plata od četiri stotine maraka jedini mu je izvor finansiranja. Spomenimo usput da je prema posljednjim pokazateljima potrošačka korpa u BiH preko hiljadu maraka. Rad-no vrijeme prijatelja Asmira, konobara po zanimanju, počinje pos-lije podne. Namaze, u skraćenoj verziji, obavlja iza šanka. Iftari se “snogu”, ukoliko uspije progutati nešto prije negoli dođe do stola, jer konobar s punim ustima hrane bila bi interesantna primjedba u knjizi žalbe. S posla dolazi na sehur. Treći prijatelj Mirza radi kao komercijalista i teravija, predavanja i ramazanskih druženja sada se samo sjeća iz mlađih dana. Radno vrijeme mu je do pet sati. I zaista s poslom završi u pet sati, ali u Višegradu. Stoga, još dva sata putu-je nazad kući da bi stigao na iftar. To putovanje njegov šef ne sma-tra radnim vremenom i očekuje da ujutro u šest sati bude spreman ponovo za put. Mirza ima pravo zakasniti triput na posao u jednom mjesecu. U ovom ramazanu već je dvaput zakasnio.

16

Zapis o domovini

Prijatelj Abdulvahid radi u hrvatskom trgovinskom centru. Ba-jram jeste neradni, ali kako su u trgovačkom centru radnici većinom muslimani ne mogu svi dobiti neradni dan, stoga neki moraju raditi i Bajramom. Uglavnom prodavačice. Ukoliko je važno spomena, u svojoj bližoj familiji svakim danom gledam lice porodičnog čovjeka koji oko deset godina nikada nije imao godišnji odmor. Radio je svaku subotu i nedjelju, a džuma-namaz bi obavljao u strahu da zvono njegovog telefona ne prekine ovaj ibadet. Na bajram-namaz bi kasnio, jer je noć prije ostao dokasno u firmi. Šef nije govorio, ali se podrazumijevalo da se nadoknade sve obav-eze koje će biti djelomično propuštene bajramskog neradnog dana. Pa makar to značilo rad pod mjesečinom. Tog neradnog bajramskog dana vazda je ostavljao nedovršenu baklavu žureći na kratku, izne-nadnu intervenciju u firmi, koja bi trajala dokasno unoć. Njegovo di-jete ga pita zašto toliko dugo klanja jaciju, a on umjesto odgovora djetetu postavlja pitanje meni hoće li mu biti primljeni namazi, koje sve naklanja nakon povratka s posla. To pitanje ga muči ama baš sva-ki dan. I dok formalno-šerijatsko-dersovski pokušavam odgovoriti, pomislim da li bih ja dao svih svojih pet namaza, klanjanih na vri-jeme, za njegov jedan naklanjani. Bilježi se predaja o Bošnjaku koji je upitao svog imama da li može ranije klanjati jaciju ljeti prije vaktijom tačno utvrđenog vremena. Ne može dokasno biti budan, jer prije zore treba krenuti u polje da se radi, prije negoli julsko sunce počne sušiti bosansku suhu zemlju, a pogotovo čovjeka. Efendija mu je odgovorio da bi svoju jaciju u džematu, nakon neradnog dana u hladu, dao za njegovu prijevremensku. Bilježi se slučaj i starijeg čovjeka koji je upitao jednog dječaka nakon namaza u džematu zašto je duboko uzdahnuo. Dječak mu odgovori: “Uzdahn-uo sam zbog tuge što nisam stigao na vrijeme obaviti namaz s vama u džematu. Čovjek mu na to rece: “Daj ti meni svoj uzdah, a ja ću tebi svoj namaz?” Svakim danom možemo sresti ljude koji zbog sam-ovolje šefova ili jednostavno sistema ne mogu živjeti onako kako im efendija govori. Neki ne mogu osjetiti ni radost ramazana ili Bajrama. Nažalost, bosanski muslimani nemaju udruženja i nevladine organi-zacije koje bi ozbiljnije pristupile problemu kršenja radničkih prava, mobingu, borbi za svetost muslimanskih blagdana i svetost čovje-kovog dostojanstva.

17

Elvedin Subašić

Umjesto povijesno-sterilnih predavanja i svakodnevnih društ-veno-političkih saopštenja udruženja bi trebala podizati svijest o po-trebi preispitivanja načina i mogućnosti radničkog prakticiranja vjere. Nemamo udruženja koja bi pred Bajram vršila pritisak na šefove da osiguraju dostojanstven odmor radniku bar tokom tri bajramska dana. Ostaje, izgleda, samo Islamska zajednica da pred Bajram po-zove poslodavce da poštuju prava radnika, štaviše da tokom važnih vjerskih datuma radnicima daju i “više od zakonom zagarantovanih prava”. Plašimo li se da će za jedan ili dva neradna dana propas-ti poslovno carstvo? Nacionalna izraelska novinska agencija Arutz Sheva dan prije Šabata obavijestila je svoje korisnike da neće raditi tokom ovog jevrejskog blagdana čija je suština da bude dan veselja i odmora. Vijesti su njen osnovni “produkt” koji svakodnevno mora biti na tržištu, ali je ipak odlučila ne raditi. Također, potrošač mus-liman nakon bajram-namaza ne bi trebao puniti trgovine, već kupo-vinu obaviti prije Bajrama. Vlasnici trgovina neće angažovati radnike ukoliko skoro pa nema kupaca tog dana, niti će biti u strahu da će kupci taj dan otići u druge trgovine, ukoliko njihova bude zatvorena. Prilikom putovanja kroz BiH, ukoliko se nađemo u mjestima gdje se obilježava jedan od katoličkih ili pravoslavnih blagdana, teško ćemo dobiti uslugu u trgovini, autoservisu i slično. “Ako vi ne poštujete svoje, kako ćemo vas onda mi poštovati?” - riječi pravoslav-ca iz Teslića upućene muslimanu, koji je radio tokom Bajrama u pro-davnici u Tešnju, trebale bi nam ukazati na naš odnos prema nama samima.

18

Zapis o domovini

U povodu Dana rada

Poslodavac će provesti i ovaj Prvi maj u odmoru, s bogatim jelovnikom, dok će njegov radnik nastojati posuditi novac kako

bi obezbijedio osnovne namirnice svojoj porodici

VJERNIK MOŽE I TREBA DA NALAZI IZVOR svog kodeksa rada, ali i certifikata kojim se potvrđuje sistem upravljanja kvalitetom, u poslovnoj etici koju nalaže Kur’an i praksa Božijeg Poslanika. Ovd-je ćemo skrenuti pažnju na određene negativne pojave koje se mogu uočiti kod poslodavaca, ali i radnika. Danas mnogi iz kruga poslovnog svijeta smatraju da je poslov-na etika praktično neodrživa, te da u okviru formalno-pravnih ko-deksa o etičkom poslovanju radnik nije zaštićen. Pod pojmom poslo-davac podrazumijevamo šefove, direktore, vlasnike firmi, trgovina, odnosno one ljude koji imaju pravo raspolaganja ljudskim resursima, pravo zapošljavanja i raspodjele rada među ljudima – radnicima, ko-jima nakon završenog posla daju plaću, određuju njen koeficijent ili na drugi način utječu na zaradu radnika. Bez obzira što je vrijeme robovlasništva daleko iza nas, danas se određeni poslodavci prema radnicima nerijetko odnose kao robovlasnici prema robovima. Nave-dimo nekoliko primjera u tom kontestu. Iako je radno vrijeme naz-načeno u ugovoru radnik je obavezan ostati dokasno navečer. Poslo-davac ne pomišlja na obaveze koje njegov radnik ima, naročito ako se radi o porodičnom čovjeku. Od radnika se zahtijeva da za minimalnu platu obavlja posao više ljudi, a često minimalna isplata ne odgovara zakonom utvrđenim platnim listama.

19

Elvedin Subašić

Poslodavac nije svjestan da upravo ovom nepravdom stavlja u iskušenje radnika da ne obavlja svoj posao revnosno, ili štaviše da počne ga potkradati. Postoje poslodavci koji daju zakonom zaga-rantiranu plaću, ali nakon njene isplate radnici su obavezni vratiti određenu sumu poslodavcu. Kao da je riječ o haraču. Naravno, u sveopćoj paranoji poslo-davac će tražiti od bližih saradnika, ili radnika koje smatra povjerl-jivim, da špijuniraju pa čak i podmeću robu drugim radnicima testi-rajući ih da li bi pokušali ukrasti. Također, poslodavci često traže od radnika da skrivaju sve pro-puste firme; porez, nehigijenske uslove i rok trajanja robe itd. Mnogi radnici rade “na crno” bez ikakvog osiguranja, a da bi se ispunila za-konska obaveza poslodavac će umjesto radnika “prijaviti” sebe, svo-ju porodicu i bližu rodbinu, čak i ako ne rade. Radnik će razumjeti situaciju kada je firma u krizi, ali kako će razumjeti ako se poslodavac razmeće skupocjenim novim autima dok govori o krizi? Možda iz-gleda suvišno govoriti o hrani, ali danas još postoje poslodavci koji ne obezbjeđuju radnike adekvatnom hranom, ili je riječ o jednoličnoj hrani koju radnici mogu uzeti ili odbiti, jer druge nema. Postoje sluča-jevi kada poslodavci ne dozvoljavaju radnicima napuštanje radnog mjesta čak i kada im se u porodici desi nesretan slučaj, a iznimke, što je zapravo obaveza, prave samo ako se nešto desi radniku. Naravno, radnici s povredama ili težom bolešću ostaju bez posla, jer bolovanje nije ekonomski isplativo, dok majke nakon porodiljskog ne dobivaju mogućnost povratka na radno mjesto. Da se radniku omogući obavl-janje namaza… Radnik može biti sretan ako mu se uopće dozvoli odlazak na džuma-namaz. Sve su ovo karakteristike prakse oholog poslodavca kojem je ponižavanje radnika postala praksa, naročito onog koji je bez temeljnog obrazovanja i odgoja spletom okolnosti stekao određeni kapital. Poslodavac će birati turističke destinacije i bogato provesti blagdane i praznike, jer njegova plata ne kasni, ali njegovim radnici-ma, ako ne budu obavezni raditi i tokom praznika, datum isplate mjesečnog primanja će se pomjeriti. S tim konstantnim pomjeranjem dana isplate radnik izgubi u toku godine bar jednu platu.

20

Zapis o domovini

Poslodavac će provesti i ovaj Prvi maj u odmoru, s bogatim jelovnikom, dok će njegov radnik nastojati posuditi novac kako bi obezbijedio osnovne namirnice svojoj porodici. Kao da Poslanik, a.s. nije poručio: “Daj radniku njegovu zaradu prije nego mu se znoj os-uši”. Ove i slične slične situacije možda su strane onima koji dobivaju platu iz sigurnog budžeta određenih institucija, ali to je realnost koja se zanemaruje. Odgovorne osobe ne obraćaju pažnju na ove situacije, ili su u strahu od svađe s poslodavcima od kojih su dobili donaciju ili pomoć, za lični ili društveni interes. Donacije poslodavaca zarađene na muci i nepravdi radnika, bez obzira koji cilj imale, jesu donacije ljudi koje Allah ne voli. Poslodavci kao da nisu svjesni da su Boži-jom odlukom i milošću samo u prednosti nad radnicima, a nikako njihovi vlasnici. “I On vas po položaju jedne iznad drugih uzdiže da bi vas iskušao u onome što vam daje” (El-En’am, ajet 165) Kao da nisu svjesni da nisu oni ti koji obezbjeđuju nafaku porodici radnika: “Na Zemlji nema nijednog živog bića, a da ga Allah ne hrani.”(Hūd, ajet 6) Stoga, svaki poslodavac treba razmisliti kada odluči uplaši-ti radnika otkazom i primorati ga na varanje ili neplaćen težak rad “koliko ima životinja koje ne sakupljaju hranu sebi, Allah ih hrani, a i vas!”. Zar Onaj koji hrani bića koja ne mogu raditi neće nahraniti radnika koji nastoji steći halal zaradu i zar Onaj koji naređuje prav-ednost: ”Pravedni budite, to je najbliže čestitosti”; Allah zahtijeva da se svačije pravo poštuje…”, neće presuditi u korist onoga kome je učinjena nepravda? I zar nepravedan poslodavac može biti miran kada pročita ri-ječi Uzvišenog: ”O ljudi, nepravda koju činite da biste u životu na Ovom svijetu uživali – samo vama šteti!” (Junus, ajet 23) Kada bismo pratili život i smrt nepravednog poslodavca, te stanje njegove porodice možda bismo se uvjerili u Allahovu prav-ednu odredbu već na Ovom svijetu. Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: «Ko je bespravno oštetio svoga bra-ta u njegovoj časti ili bilo čemu drugom, neka od njega zatraži halal koliko je danas, prije nego što dinari i dirhemi ne budu vrijedili, nego ako bude imao dobrih djela njima će se naplatiti njegova nepravda i nasilje, a ako ne bude imao dobrih djela, onda će mu biti dato od gri-jeha oštećenog, srazmjerno šteti koju je nanio.»

21

Elvedin Subašić

Prilikom razmatranja odnosa poslodavac – radnik ljudi uglav-nom imaju više naklonosti prema radnicima, jednim dijelom što je većina ljudi na svijetu radnici, a drugim dijelom što se nepravda uglavnom čini nad radnicima. Ipak, treba imati na umu da mnogi radnici svojim riječima, djelima, neradom, lijenošću čine nepravdu poslodavcu svakog (ne)radnog dana. Jedna od nepoželjnih osobina radnika koja može štetiti poslo-davcu, ali i radniku naročito u smislu njegovog radnog ambijenta, jeste neopravdano konstantno nezadovoljstvo. Ako bismo ilustrira-li ovu osobinu najbolji primjer bi nam bio slučaj kada poslodavac omogući povišicu radniku, a ovaj se upita: “Ako je meni povećao plaću, koliko li je tek onda on zaradio ovaj mjesec?!” Ako je poslo-davac pravedan, konstantno nezadovoljstvo radnika može biti samo posljedica zavisti i ljubomore, a imati takvog radnika je kao zaposliti nezrelo i nestručno dijete, jer neopravdana zavist je jedna od oso-bina nezrelog djeteta. Raditi i biti vrijedan radnik samo ako je šef prisutan, znači biti licemjer i stjecati nedozvoljenu zaradu. Krasti od vlasnika, bez obzira da li je riječ o doslovnoj krađi materijalnih stvari ili, pak, obavljanje ličnih poslova tokom radnog vremena ili na rad-nom mjestu, znači varati. Radnik može nemarno da se odnosi prema imovini vlasnika, svojim ponašanjem da udaljava poslovne partne-re od vlasnika; širi laži i dezinformacije o vlasniku; u trgovini ili na pijaci može prodavati svoje proizvode umjesto vlasnikove; posluži-vati u restoranu svoju hranu i piće bez znanja vlasnika… sve su to osobine varalica, naroda koje je Uzvišeni prokleo, a u Kur’anu donio opis njihovih osobina. “A, Medjenu poslasmo njihova brata Šuajba. ‘O narode moj,’ – govorio je on – ‘Allaha obožavajte, vi drugog boga osim Njega nemate! Dolazi vam jasan dokaz od Gospodara vašeg, zato pravo na litri i na kantaru mjerite i ljudima stvari njihove ne zakidajte, i red na Zemlji ne remetite kad je već na njoj uspostavljen red. To je bolje za vas ako vjerujete.’“ (EL-A’raf, 85) Radnikova plata može biti halal, islamom dozvoljena samo ukoliko on bude radio na poslu kao da radi za sebe, za svoju firmu i trgovinu. Također, zarada poslodavca će biti halal ako se odnosi prema uposlenicima onako kako bi volio da se prema njemu odnose, uko-liko bi bio u istoj situaciji i poziciji.

22

Zapis o domovini

Drugim riječima, hadis: “Niko od vas neće vjerovati dok svome bratu ne bude volio ono što i sam sebi voli”, i radnik i poslodavac mogu uvrstiti u lični poslovni kodeks. S vjerom u Boga i sviješću da ga Uz-višeni uvijek gleda, čovjek će u svakom sistemu biti radnik i poslo-davac kojem ne treba zakon da bi ispravno postupao, jer ko izgradi zakon u svom srcu nije mu potreban na papiru.

23

Elvedin Subašić

Pravo na šutnjuZaboravimo političare, ili ljude koji to nastoje postati, nego pitaj-mo se gdje su brojne nevladine organizacije koje se bave promoci-

jom ljudskih prava?

POLICIJA U PRIJEDORU ZABRANILA JE javni skup koji je za 10. decembar 2012. godine, ujedno i na Međunarodni dan ljud-skih prava, najavio Odbor za obilježavanje 20. godišnjice stradanja nedužnih građana Prijedora. Ova mirna šetnja je trebala da ukaže na, kako navode nevladine organizacije kao organizatori, brojna teš-ka kršenja ljudskih prava u Prijedoru na etničkoj osnovi. Odbor za obilježavanje 20. godišnjice stradanja nevinih u Prijedoru šetnju je pravovremeno najavio, ali je ovom zabranom “policija pokazala da radi po diktatu lokalnih vlasti i da je važan instrument u zavođenju aparthejda”, kako kažu organizatori. Aparthejd je preživio sve haške presude, sve izbore, političke partije i obećanja Evropi da će se raditi na poboljšanju statusa ljudskih prava, te nakon dvadeset godina pon-ovo pokazao da je živ i potpuno ostvarljiv. Srpske vlasti u Prijedoru naredile su prije dvadeset godina, tokom agresije na BiH, Bošnjacima i Hrvatima u tom gradu da svoje domove obilježe bijelim zastavama ili čaršafima, te da prilikom kretanja na javnim mjestima na rukavi-ma nose bijele trake. Ubijeno je stotine ljudi koji nisu pripadali srps-kom narodu, a najveći zločin desio se nad Bošnjacima prijedorskog područja koji je dosegao razmjere genocida. Kroz logore ovog područja prošlo je oko 5.000 Bošnjaka, a najveći tragovi ostali su ne na tijelu, već na dušama preživjelih Bošnjaka koji sada diljem BiH i dijaspore gledaju kako u njihovom gradu pripadnici četničkog pokreta mogu da podučavaju povijesti „oslobađanja svete

24

Zapis o domovini

zemlje“ svoje nove naraštaje (poČetnike) marširajući uz pjesme koje su devedesetih pjevali tjerajući nedužne u logore, ali i u smrt, dok oni ne mogu održati mirnu šetnju ni reći da su uopšte bili žrtve. Ne mogu ni reći ono što se desilo. Sjetimo se ovogodišnjeg slučaja u maju. Svake godine, prijedorski Bošnjaci obilježavaju stradanje svojih sugrađa-na nizom manifestacija, uz podršku predstavnika lokalnih vlasti. Nakon što je objelodanjen naziv manifestacije - „Genocid u Pri-jedoru – 20 godina“, načelnik opštine Prijedor Marko Pavić zatražio je da se riječ “genocid” ne koristi u nazivu. Nije načelnik nikada za-tražio da prijedorskim ulicama ne stupaju crne košulje koje ne da šire aparthejd svojim stavovima, već nadgledaju strah koji su posijali devedesetih godina nesrbima. „Pripadnicima Ravnogorskog četničk-og pokreta policija dozvoljava da svoje zastrašujuće defilee u crnim odorama održavaju u istoj ulici i tada ne potežu Zakon o javnom ok-upljanju RS. Policija u Prijedoru srpskim udruženjima i političarima toleriše javne skupove i na mjestima koje Zakon o javnom okupljanju izričito zabranjuje, kao što se desilo ovog 30. maja u krugu sredn-joškolskog centra u vrijeme nastave. Ovo nije prvi put da prijedorska policija ometa nevladine or-ganizacije u njihovom djelovanju isključivo zbog nacionalne pripad-nosti aktivista tih organizacija. Prva zabrana se desila 23. maja ove godine kada je policija zabranila komemoraciju za 266 ubijenih žena i djevojčica Prijedora“, naveli su u saopćenju organizatori ovogodišnje mirne šetnje. Organizatori u svom saopćenju navode kako se nadaju da će im pomoći Ministarstvo sigurnosti i Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine. Hoće li ministar sigurnosti zaista čuti njihove pozive? Hoće li ministar iz reda bošnjačkog naroda stati ukraj četničkim pokretima u Prijedoru, Srebrenici i drugim gradovima ili će kao i njegov prethodnik hvatati „teroriste“ po Maoči? Bože, kakva nesigurnost Bošnjaka kada se Bošnjak bavi njihovom sigurnošću! Ali, zaboravimo političare, ili ljude koji to nastoje postati, nego pitajmo se gdje su brojne nevladine organizacije koje se bave promocijom ljud-skih prava? Gdje su one u šetnji sa Fočacima, Bratuničanima, Prije-dorčanima, ili majkama Srebrenice?

25

Elvedin Subašić

U utorak, 11. decembra, majke Srebrenice su ponovo prošetale Tuz-lom sjećajući se svojim poginulih i nestalih. Hladni prsti decembra držali su podaleko Aktiviste Inicijative mladih za ljudska prava u BiH, koji su na Međunarodni dan organizovali simboličnu „sahranu“ ljudskih prava u Mostaru, Sarajevu i Banjoj Luci, a koja je imala za cilj ukazati na sveopšte nepoštivanje ljudskih prava građana Bosne i Hercegovine. Nije aktivistima ni naumpalo da sa svojim mentorima, koji uživaju u budžetima evropskih fondova, umjesto ovog cirkusa (a još veći je cirkus izbor gradova koji nas stalno podsjeća na dijeljenje Bosne na „hrvatski“, „bošnjački“ i „srpski“ grad) podrže svoje kolege iz nevladinog sektora u Prijedoru koji se nisu mogli baviti promo-cijom ljudskih prava na Međunarodni dan prava ni pričati o njima kada sami nemaju prava na njih. Nemaju pravo na slobodu, a prije svega slobodu riječi! Sada je zabrana osnažena u Prijedoru. Koji je sljedeći grad? Sada ostavimo i političare i nevladin sektor, a pitajmo sebe gdje smo mi u borbi za slobodu riječi naših Prijedorčana, Srebreniča-na, Trebinjana... za pravo na život povratnika Avde Osmanovića iz Rogatice koji se oporavlja u bolnici u Goraždu, nakon što ga je komšija prije dvije sedmice - zato što je druge narodnosti - sedam puta (!) nožem izbo, i svih drugih povratnika i građana BiH. Kako mi možemo ostvariti, osigurati i zagarantovati svoja prava i prava naših potomaka ako nismo pravnici, moćnici ili svjetski poli-cajci? Tako što ćemo ostvariti, osigurati i zagarantirati svoje mjesto kao narod u državi, a jedan od ispita naše volje za tim osiguranjem jeste da na popisu stanovništva budemo Bošnjaci, bošnjački narod. Kako god to zvučalo, ili kakve god to konotacije imalo, održivo je mišljenje da je snaga Bošnjaka u brojnosti. Dok god Bošnjaka ima od mora do Save, od Drine do Une, oni se mogu nadati da će njihova država biti sigurna od dijeljenja, a prava sigurna. Naša najveća nada i uzdanica jesmo mi sami, ne svijet, Turska ili Evropa. Svi koji su nas bar jedanput ostavili, ostavit će nas opet. Dok su organizacije za zaštitu ljudskih prava 9. decembra u hladnom Oslu odražavale protest povo-dom ovogodišnjeg dodjeljivanja Nobelove nagrade za mir Evropskoj uniji, predsjednik Evropske komisije Jose Manuel Barroso podsje-tio je svijet kako Evropa nije bila dovoljno moćna da zaustavi rat u

26

Zapis o domovini

Bosni i Hercegovini ‘92 –’95. I ako dobiva Nobelovu nagradu za mir Unija, čije zastave su bile na području Bosne dok je ona krvarila, šta nam garantuje da će biti moćna ako Bosnu opet neko pokuša raniti secesionizmom ili mitomanskim nacionalizmom? Da počnemo brinuti o sebi pomogao nam je shvatiti i preds-jednik Nobelovog komiteta, Thorbjorn Jagland, koji je naveo kao jednu od zasluga Evrope i kraj mnogih etničkih sukoba: „Ulazak Hrvatske u članstvo, početak pristupnih pregovora Crne Gore, kan-didatski status Srbije - sve je to jačalo proces pomirenja na Balkanu. Mogućnost članstva u EU unaprijedilo je i u Turskoj stanje ljudskih prava i demokratiju“. Svi su tu - na broju. A, Bosna?

27

Elvedin Subašić

Kada zaboravimo sami sebe

Nekada nam se čini kako je zaborav sastavni dio bošnjačkog identiteta. Prvo što su Bošnjake drugi zaboravljali kroz po-

vijest, a drugo jer su sami sebe vremenom zaboravljali

PRVI PUT SU BOŠNJAKE ZABORAVILI na Berlinskom kon-gresu 1878. godine. Evropski i turski političari i analitičari planirali su našu budućnost te razgovarali o nama bez nas. Nismo bili neko, već «nešto» kao datost u državno-trgovinskim vezama moćnih sila. Bili smo objekt, a ne subjekt. Zaboravili su nas 1918. godine. Stvaranjem Kraljevine Srba, Hr-vata i Slovenaca Bošnjaci su zaboravljeni kao narod, kao povijesni el-ement balkanskoga mozaika. Zaboravljeni su bili kao ljudi, kao bića s pravom na život, imetak, kulturu, vlastiti identitet, čime je otvorena mogućnost da se nad njima čine zločini diljem Bosne ili, pak, Sandža-ka. Sjetimo se jednog opisa masakra nad Bošnjacima Sandžaka na-kon što su optuženi i osuđeni za ubistvo srpskog sreskog načelnika Boška Boškovića. „Nakon što su taoci u Šahovićima bili poklani, išao je jedan seljak iz našeg sela, Sekula, od jednog mrtvaca do drugoga i rezao im žile na nogama. Tako se radi na selu s volovima nakon što ih se sjekirom obori, da se ne bi ponovo mogli dići, ukoliko su još živi. Neki su u džepovima mrtvaca našli komade šećera natopljene krvlju, kojeg su kasnije jeli. Djeca su bila trgana iz naručja majki i sestara i pred njihovim očima zaklana… Muslimanskim sveštenicima čupali su brade i urezivali krstove na čelo. U jednom selu zavezali su jed-nu grupu ljudi za plast sijena i zapalili. Neki su kasnije tvrdili da je plamen iz zapaljenih tjelesa bio purpurno crven. Jedna grupa napala je jednu usamljenu kuću. Seljak je upravo gulio jagnje.

28

Zapis o domovini

Oni su imali namjeru da ga streljaju i zapale kuću, ali oguljeno jagnje im je dalo ideju da seljaka objese za noge na šljivu. Jedan mesar mu je ogulio lobanju sjekirom pazeći da ne povrijedi tjelo. Onda je žrt-vi razrezao grudi. Srce je još tuklo. Mesar je golom rukom istrgnuo srce i bacio ga psetu. Kasnije se pričalo da ga pseto nije taklo. Jer čak ni pseto neće turskog mesa. Ako čovijek hladno promisli, može da izgleda da nije bitno na koji način budu ljudi ubijani i šta se poslije događa sa njihovim tjelesima. Ali, nije tako. Upravo ta činjenica da su oni pronalazili tako zaprepašćujuće načine ubistva, da su ljude klali kao životinje, djeluje najužasnije i otkriva cijelu mračnu prošlost njihove duše ubica. U ovoj zemlji ubistvo nije ništa zastrašujuće. Na to se naučilo. Ali, nečovječni način ovih ubistava i sadistički užitak u tome pobudili su otpor i jednodušnu osudu i ako se kod žrtava radilo o muslimanima… Da nepravda bude potpuna nisu muslimani bili oni koji su ubili Boška, nego crnogorski prvaci iz Kolašina. Moj otac je to kasnije saznao od jednog povjerljivog čovjeka”, piše kao jugoslovenski disident Milovan Đilas u „Zemlji bez pravde“. (Čak je i Đilas u jednom periodu smatrao kako je bošnjačka nacija samo «teoretsko pitanje».) Strategija lažnog optuživanja, poput slučaja u sandžačkom mjestu Šahovići, bila je uspješna u istrebljenju Bošnjaka diljem Kral-jevine i nastavljena je sve do posljednje agresije na Bosnu, kada su optuženi za ubistvo srpskog svata u Sarajevu. Nažalost i metode ubi-janja su preživjele do danas. Nažalost, ovo je period kada su Bošnjaci počeli sami sebe zaboravljati i svoju povijest, čime su presudili sebi da im se ona ponavlja. Počeli su vjerovati, na noge ići ljudima, koji će obući crne košulje i godine 1941. zaboraviti Bosnu i Bošnjake kao komšije. U haosu Drugog svjetskog rata, četnikoj ideologiji i modelu Nezavisne Države Hrvatske, zavisne o fašističkoj mašineriji, Bosna i Bošnjaci opet su «nešto», a ne neko. Zaboravljaju nas 1945. godine ljudi u crvenim košuljama. Stvaranjem Jugoslavije, jedini političar koji nije zaboravio sebe, svoju zemlju i svoj narod, njegovu tragediju povijesnu, jeste Husaga Čišić koji je upitao svoje komšije gdje je šesta buktinja na grbu Jugoslavije. Gdje je Bosna i gdje je narod čijom krvlju se natapa balkanska zemlja de-setljećima i zahvaljujući čijim lobanjama drugi su nazvani vojvodama?

29

Elvedin Subašić

Kada su se krajem osamdesetih počeli napokon sjećati svog identiteta, porijekla i sudbine, 1992. godine opet su ih drugi zabo-ravili. Zaboravljeni od Evrope, svijeta, ali i komšija, koje su Bošn-jaci štitili od nacista i fašista rezolucijama i proglasima, Bošn-jaci su poubijani u Omarskoj, Prijedoru, Bratuncu, Višegradu...Zaboravljeni su bili i 11. jula u Srebrenici. I ništa nepojmljivo Bošnjacima ne bi trebalo biti u tom zabo-ravu - pa nisu prvi put zaboravljeni. Nepojmljivo im treba da bude što se Srebrenice i bosanskih srebrenica često sjećaju samo u mjese-cu julu. Jedanaestog jula s obrazom treba doći u Srebrenicu. Za ovaj jedan dan u godini potrebno se pripremati 364 dana prije i pred žrtve donijeti ono što smo učinili za njih u protekloj godini: presudu u nji-hovu korist, knjigu o njihovoj sudbini, film o njihovoj patnji... Jevre-ji su svojom tragedijom promijenili svijest evropskih naroda, stvo-rili grižnju savjesti koja je mijenjala mišljenje pravnika, historičara, političara... S temom žrtve proželi su književnost, nauku, umjetnost i objasnili svijetu ko je bio žrtva a ko dželat u Drugom svjetskom ratu, dok najpoznatija svijetu ispričana priča o žrtvi i dželatu u Bosni jeste filmska u kojoj se ne zna ni ko je počeo rat. Ne govorimo o tome da Bošnjaci trebaju ustrajavati na uvjeravanju cijelog svijeta kako su samo oni žrtve, već da se ne stide braniti istinu o žrtvama. Jer, prvi korak ka zaboravu sebe i svoje povijesti jeste neo-pravdan stid. Ne treba se bošnjački političar, književnik, novinar, umjetnik stidjeti šta su drugi počinili, već šta je on počinio. Sto-ga, nepojmljivo treba biti kako je vremenom u rječniku bošn-jačkih političara, novinara, intelektualaca, umjetnika i dr. agresija postala rat, rat građanski konflikt, i napokon: konflikt - nemili događaj. Ubijeni, masakrirani, silovane, zaklani i spaljeni posta-li su mrtvi, mrtvi su postali žrtve i naposlijetku žrtve su postale posljedice rata, nemilih događaja. Legitimnost ispovijedi žrtava i legitimnost povijesti dovedene su u pitanje zarad istine koja mora odgovarati svima: krivca je teško pronaći, jer krivi su svi, osim mrtvih.U javnosti svaka priča o žrtvama agresije postaje sama sebi svrha. Zeleni tabut Srebrenice ili Višegrada postaje aktuelna priča nov-inara, posljedica jednog nemilog događaja za koji su svi krivi, dnevni komentar i sredstvo uvjeravanja u politički progam.

30

Zapis o domovini

Naravno, često se suočavamo s problemom da se Bošnjaci za ustrajavanje na istini o žrtvama optužuju za antisrpstvo ili antihrvat-stvo; za šovinizam, iako su oni u svakom ratu i miru pokazali da su daleko od ovog osjećaja koji je svojstven Sartrovom antisemiti: “To je kukavica koja ne želi da prizna svoj kukavičluk; ubica koji potiskuje svoju naklonost ka ubistvu, nemoćan sasvim da je priguši a koji se, ipak, ne usuđuje da ubije, osim iz potaje ili u anonimnosti gomile; ne-zadovoljnik koji se ne usuđuje da se pobuni iz straha od konsekvenci svoje pobune”.

31

Elvedin Subašić

Domovina od Baščaršije do IlidžeAnalizirajući izjave povratnika i sami strateški odnos prema imov-ini i povratku u manjem entitetu, možemo doći do zaključka, kojeg naravno možemo dovesti u pitanje, da je proces povratka zaboravl-

jeni projekat kod političara

EVIDENTNO JE DA BOŠNJACI NAPUŠTAJU manji entitet uslijed teških ekonomskih uslova života, loše infrastrukture, osjeća-ja nesigurnosti: od paljenja imovine, prebijanja povratnika, napada na džamije i imame, prijetnji... do javnog slavljenja ratnih zločinaca, provokacija pred vjerske blagdane itd. Za glavne probleme, zašto je povratak otežavajući, mogli bismo odrediti: nezaposlenost, nepoš-tivanje amandmana o konstitutivnosti naroda, minirana područja, neizgrađena infrastruktura (putevi, kanalizacija, vodovod, socijal-na infrastruktura, elektromreža), neregulisana zdravstvena zaštita, nepostojanje razvojnih planova i programa (iako imamo razvojne agencije) i psihološki osjećaj nesigurnosti usljed ratnih i postratnih trauma. Kada govorimo o nesigurnosti trebamo imati na umu i da su mnogi povratnici svakim danom gledali (gledaju) osobe koje su to-kom agresije činile zločine nad nesrbima, poput Milenka Burila iz Foče, Duška Kornjače iz Čajniča, Gorana Vujovića kao službenika MUP-a u Bileći, Miroslava Duke, člana SDS-a, i drugih. Također, poseban problem, koji nije materijalne ili sigurnosne prirode, jeste osjećaj Bošnjaka da se nalaze u “tuđem”, “stranom” gradu, a time prvenstveno podrazumijevaju drastičnu promjenu kulture i običaja življenja u gradovima. Prema izjavama povratnika možemo prim-jetiti da se pomoć i politika povratka u nekim gradovima svodi na

32

Zapis o domovini

puko obezbjeđenje osnovnih životnih potreba povratnika. Mnogi povratnici naglašavaju osjećaj usamljenosti češće nego nesigurnosti. Naglasak na kulturi, tradiciji, folkloru… samo jednog naroda, zapravo zbog odsustva multikulturalnosti u opštinskim ili značajnim događajima povratnici se osjećaju građanima drugog reda. Može se steći utisak da se od povratnika traži da se zadovolje hranom, zdravst-vom i stambenim rješenjem, kao da nisu građani kulture, folklora, zabavno-edukacijskih projekata i sl. Ukoliko uzmemo u obzir da su često povratnici stariji ljudi ili oni koji nemaju iskustva sa organizo-vanjem javnog života, odgovornost bi trebali preuzeti Bošnjaci koji su napustili svoj rodni grad, ali potrebna je posebna analiza o društ-venom angažmanu ovih ljudi u dijaspori ili gradovima u Federaciji. Slična je situacija i sa zaposlenjem. Bošnjaci bi, shodno etničkoj zas-tupljenosti, mogli dobiti radna mjesta u zdravstvenim, obrazovnim i drugim institucijama kao visokokvalifikovani kadar, ali mali je broj visokoobrazovanih Bošnjaka povratnika. Dok pozicije ili radna mjesta za nižu stručnu spremu i radna mjesta u privatnom sektoru ne zahti-jevaju, uvjetno rečeno, ravnomjernu zastupljenost naroda, većins-ki narod može imati monopol nad radnim mjestima. Bošnjaci sa za-vršenim fakultetom uglavnom su zaposleni u gradovima Federacije, a povratnici bez fakulteta i odgovarajuće stručne spreme ne mogu naći posao kao nesrbi, čime se radna mjesta u gradovima manjeg en-titeta prepuštaju većinskom narodu. Ono što možemo primjetiti jeste da je glavni nosilac kulturnog života kod povratnika Islamska zajed-nica. Nakon obnove kuća među prvim povratničkim zahtjevima jest obnova džamija. Upravo u džamijama bošnjački povratnici nastoje održati vjerski, ali i kulturno-tradicijski element bošnjačkog naroda. Jer, oni nemaju mnogobrojna nevladina udruženja, finansirana iz budžeta, koja svoje kulturne i druge projekte ne vide važnim dalje od sarajevskih, zeničkih, tuzlanskih i drugih opštinskih (federalnih) granica. Ukoliko razmatramo angažman političkih sranaka, u procesu povratka, sa sigurnošću možemo tvrditi da je Stranka demokratske akcije imala najveću ulogu u procesu povratka, za razliku od drugih, naročito Socijaldemokratske partije, čiji aktivni članovi ne bi znali naći put do sela u Istočnoj Bosni, jer njima je Bosna od “Baščaršije do Ilidže”. Naravno, današnji pokazatelji govore nam i koliko je SDA efikasno

33

Elvedin Subašić

provodila politiku povratka te nas dovodi do pitanja: šta bi bilo da je bila, umjesto nje, neka druga stranka? Analizirajući izjave povratnika i sami strateški odnos prema imovini i povratku u manjem entitetu, možemo doći do zaključka, kojeg naravno možemo dovesti u pitan-je, da je proces povratka zaboravljeni projekat kod političara. Čak ni u predizbornim kampanjama političari povratak više ne spominju. “Ko se vratio - vratio se”, kako nam reče jedan povratnik. Zbog poli-tikantstva donacije su često išle u ruke “pogrešnim osobama”. Ljudi s kućama u Federaciji dobivali su ponekada veće donacije nego pravi povratnici u manjem entitetu. Također, niko nije vodio računa u koje svrhe donacije idu pa imamo slučajeve da je asfaltiran put do groblja, a osnovne putne infrastrukture nema među kućama jednog naselja. Naročito bi trebalo istražiti ko manipulira kolektivnim centrima, gdje mnogi još uvijek žive. Kome odgovara održavanje kolektivnih centara umjesto vraćanja tih ljudi u prijeratna mjesta? Da li je to samo dio is-politiziranog kreiranja «čistih» nacionalnih teritorija? Ipak, kada gov-orimo o povratku jedini uspješan jeste kolektivni ili masovni povratak, to jest vraćanje više porodica, naročito iz kolektivnih centara, u jedan grad, ulicu, naselje ili selo, jer povratnici napuštaju manji entitet up-ravo zbog spomenutog osjećaja usamljenosti u svojoj ulici, selu… Mnogi povratnici smatraju da je njihovim gradovima potrebno vratiti prepoznatljivi urbani duh, a koji se može vratiti samo masovni-jim povratkom, to jest mijenjanjem nacionalne strukture grada. Politički život Bošnjaka je više nego loš. U ovim gradovima po jedan (ili nijedan) Bošnjak je politički aktivno angažovan. To omogućuje političarima većinskog naroda da različitim mjerama i projektima donose odredbe i rješenja koja imaju politikantski cilj, poput odluka o izgradnji, koje često znače i oduzimanje bošnjačke zemlje, različitih stambenih jedinica, poslovnih objekata i spomenika što uveliko ut-ječe na izgled grada. Velika opasnost za egzistenciju Bošnjaka u man-jem entitetu jeste činjenica da su povratnici spomenutih (i drugih) gradova uglavnom stariji ljudi. Šta možemo očekivati nakon popisa stanovništva iduće godine? Ne baveći se pitanjima sudbine, govoreći jezikom logike, za nekoliko godina mnogih povratnika neće biti, a kako mlađih, naročito djece, nema u nekim mjestima, dijelovi manjeg entiteta se postepeno etnički čiste i bez određene politike. Ovo nije slučaj samo sa Bošnjacima, jer Hrvati također napuštaju manji entitet.

34

Zapis o domovini

Naravno, postoje mjesta gdje Bošnjaka nema jer ne žele biti, iako postoje uslovi za normalan život. Svoj život nastavili su u gradovi-ma Federacije i ne razmišljaju o povratku, ali to je već druga, možda i osjetljivija tema. Uzmimo samo u obzir da mnogi ne žele uopšte posjetiti rodno mjesto, a veliki broj Bošnjaka prodaju kuće i imanja po niskim cijenama Srbima. Dok se god ne razvije svijest Bošnjaka da ne smiju prodavati svoju imovinu oko Drine, Tare, Plive... ovaj proces mirnodopskog etničkog čišćenja neće se zaustaviti. Problem će biti ako se bošnjački korpus svede samo na Sarajevo i okolna sarajevs-ka, ili druga mjesta, duboko unutar Federacije. Sela oko spomenutih gradova u manjem entitetu i Srbi napuštaju, ali grad, bez kojeg se ni selo ne može razvijati, «poklanja» se Srbima. Stoga, nije ni čudo što u nekim selima gdje žive bošnjački povratnici nema osnovne in-frastrukture, poput struje. Hoće li za nekoliko godina samo vakuf-ska zemlja, koja se inače i ne može prodati, biti sve što je ostalo od bošnjačkog imanja u nekim gradovima? Problem povratka i njegove održivosti u BiH je, također, vezan za ispolitizirano kreiranje «čis-tih» nacionalnih teritorija za stanovništvo. Republika Srpska, sa svim svojim parametrima je uspjela da završi svoju misiju u segmentu et-ničko čiste teritorije. Naravno, ta teritorija nije 100% etnički čista, ali u procesu glasanja, popisa ili nekih drugih analiza, ona je uveliko čista. Nije problem ni u srpskom narodu, jer mnogima je onemogućeno da se vrate u Federaciju. Problem je politika. I dan-danas možemo čuti u tzv. Istočnom Sarajevu komentare tipa: „Ovi Srbi što žive u Federaciji su gori od Bošnjaka...», a žalosno je što ovakve izjave najčešće izgovaraju pripadnici policije RS-a ili političari. Tako su mnogi Srbi izloženi torturama svojih vlastitih kul-turno-prosvjetnih radnika, intelektualaca, vlastodržaca... Nakon rata u Republici Srpskoj (Istočno Sarajevo, Pale, Sokolac, Banja Luka...) izgrađeno je 117.000 novih stambenih objekata za Srbe koji su se rase-lili iz Federacije, i na taj način su bili primorani da prodaju svoju imovinu u Fedraciji, jer da bi dobili novu stambenu jedinicu ne mogu posjedovati drugu nekretninu na području federacije. Dakle, planski je urađeno da teritorij Republike Srpske bude etnički čist.

35

Elvedin Subašić

Domovina u srcuNove generacije Bošnjaka bi se zbližavale. Možda bi to bio lahak

način da zadržimo “Bosnu” u dijaspori i postignemo “dijasporu” u Bosni.

RIJEČ DIJASPORA grčkog je porijekla i označava pripadnike jed-nog naroda koji žive odvojeno od matice, odnosno koji su se zbog neke teške nevolje udaljili od svog doma i domovine.

“Ti ljudi koji žive u dijaspori svjesni su činjenice da i oni i njihovi po-tomci u novoj sredini ostaju trajno živjeti. No, njihove veze s matičnom zemljom i narodom se nikada ne prekidaju. Oni trajno čuvaju svijest o svom porijeklu, jeziku, konfesiji, kulturi i civilizacijskom krugu iz kojeg potječu. Također, prema materijalnoj i društvenoj mogućnosti, održavaju veze s rodbinom, rodnim krajem i zemljom iz koje potječu. U onim sredinama gdje su brojniji i materijalno bolje osposobljeni održavaju česte kontakte s matičnom domovinom preko udruženja i institucija koje su u novoj sredini formirali.” (Enes Pelidija) Dan dijaspore Islamska zajednica, kao najozbiljnije tijelo koje okuplja bošnjačku dijasporu, zvanično obilježava 11. aprila. Može na prvi pogled izgledati apsurdno čestitati Dan dijaspore mnogim ljudima koji su prisilno odvojeni od svoga doma i domovine, ali on je zbog različitih okolnosti i potreba ustanovljen. Dan dijaspore ne obilježava se na poseban način. Cjelokupno obilježavanje sastoji se od određenih, više formalnih, čestitki različitih udruženja, džemata i sl. Nema tu sjećanja na događaje i povijest dijaspore. U ovom osvrtu na Dan dijaspore autor nastoji skrenuti pažnju na jedan, nadati se, primjenjiv prijedlog.

36

Zapis o domovini

Razmotrimo mogućnost razmjene djece između Bošnjaka u dijaspori i Bošnjaka u Bosni. Iako može zvučati grubo riječ razmjena, ona će nam najlakše predočiti mogućnost da djeca jedne bošnjačke porodice iz Bosne provedu bez roditelja sedmicu-dvije ili mjesec dana, npr. preko školskog odmora tj. ferija, u bošnjačkoj porodici u dijaspori i obrnuto: da djeca naših Bošnjaka u dijaspori budu članovi porodice u Bosni! Šta dobivamo time? Mladi Bošnjak iz Njemačke, Austrije, Norveške, Amerike… proveo bi bez roditelja jedan odmor sa edukativno-odgojnim, kul-turno-historijskim i duhovno-običajnim, životnim časovima u jednoj sasvim običnoj, bošnjačkoj, iskrenoj porodici u Bosni. Njegov bora-vak ne bi sličio odmoru kojeg provede sa roditeljima tokom ljetnog odmora u Bosni, kada manje-više živi skoro isti “dijasporski” život, samo u drugoj sredini. Vezan za roditelje, sa obavezom brzog obilas-ka mnogobrojne rodbine i šturim upoznavanjem s drugim mladim Bošnjacima, on nikada neće moći doživjeti iskustvo Bosne, bošnjačk-og mentaliteta, kulture, vjere, bosanske svakodnevnice kao kada bi proveo sam, sa džeparcem prosječnog bošnjačkog djeteta ili mladića, jedući hranu svakodnevnog menija bošnjačke porodice u BiH, sluša-jući necenzurisane priče, gledajući dnevnik u pola osam, koristeći (ako ga ima) spori internet, kupeći sijeno s bijelom maramicom na glavi, radeći i živeći sa svojim bošnjačkim kolegama potpuno iskreno i prirodno… Bez uljepšavanja bosanskoga života i bošnjačke svakod-nevnice. Drugim riječima, mladi dijasporac za nekoliko dana stekao bi iskustvo koje će rado nositi (ili ne nositi) zauvijek u životu. Možda bi osjetio život koji ne može osjetiti tokom porodičnog boravka na odmoru u BiH. Također, svojim iskustvom dijaspore mogao bi ut-jecati na porodicu s kojom bi boravio, svoju rodbinu, druge mlade s kojima bi došao u susret, ali i bolje razumio i osjetio život Bosne o kojem sluša, čita i gleda putem medija. S druge strane, šta očekivati od mladog Bošnjaka koji bi bez roditelja proveo u dijaspori određeno vrijeme? Poznajući dobro gostoprimstvo Bošnjaka u dijaspori, on bi bio njihovo drugo dijete. Sasvim iskreno i prirodno dijasporska porodica bi ga obavezala dužnostima koje je imalo njihovo dijete, koje će tada biti u Bosni, ali i obezbijedila mu sve što njihovo dijete inače ima – od “nebosansk-og” džeparca do svakodnevnog omladinskog života u evropskim

37

Elvedin Subašić

(svjetskim) gradovima. Mnogim mladim Bošnjacima bila bi to jedin-stvena prilika da napuste bosansku stvarnost, zamagljenu društve-no-političkim, mogućim nacionalističkim, ekstremističkim temama i problemima. Prilika da se oslobode ustajalog, lokalizovanog, ma-halskog, ponekad nekulturnog, ponašanja u tramvajima, komšiluku, školi, kafićima, ulicama, društvu. Omeđeni bosanskim granicama, nerijetko gradskim ili kantonalnim, mladi Bošnjaci, u nemogućnosti putovanja, ne mogu osjetiti i upoznati drugi mentalitet, red, sistem, poredak, navike, ponašanje, ambicije, običaje sem onoga što osjete i žive “zatvoreni”, omeđeni granicama jednog mjesta, naselja, grada, društva. Jednostavno djeca kroz razmjenu, koja ne košta ništa jer po-rodice ne bi ništa dodatno izdvajale novac i vrijeme nego što inače odvajaju za svoju djecu, stekla bi iskustvo koje bi im “dalo” nove vi-dike, svjetonazore, navike, ideje, a možda i osjećaje. Nove generacije Bošnjaka bi se uvezivale i zbližavale. Možda bi to bio lahak način da zadržimo “Bosnu” u dijaspori i postignemo “dijasporu” u Bosni. Bošnjaci iščekuju dijasporu, svoje prijatelje, komšije, rodbinu… kako bi ih ispitivali o životu u dijaspori; kako bi bili ponosni što is-pune povratnička mjesta od Čajniča do Kozarca; kako bi imali ulogu njihovog političkog analitičara i vodiča, ali i kako bi ih podsjetili da se obnavlja džamija u njihovom mjestu i da su potrebne donacije itd. Dijaspora očekuje od svojih Bošnjaka u Bosni… To, ipak, treba pisati neko ko živi u dijaspori. Valjda i od nas ima neke fajde osim dobrih viceva i još boljih roštilja.

38

Zapis o domovini

Revolucija

Revolucija će se desiti tek kada se ona desi u našoj mahali, našem domu, našoj porodici, našoj intim-

noj postelji, u nama samima.

KAO APSOLVENTI, PROFESORI NA BIROU, studenti u kred-itima... svaki dan očekujemo da promjene trebaju doći „odozgo“, ne pomišljajući da bi trebalo možda biti obratno, pa tek onda pitati: kada će se desiti revolucija? Mnogi od nas nisu političari, ali svoju svakodnevno konformističko-oportunističko-utilitarističko-egois-tičnu politiku provode po benzinskim pumpama, školama i fakulte-tima, javnim prijevozima i privatnim bauštelama s vagama, kantari-ma, potpisima, diplomama, ugovorima, bar-kodovima, datumima - a najgora politika je politika moraliziranja koja će biti naplaćena tako visoko da bi i anđeli zaplakali kada bi mogli. Revolucija će se desiti tek kada se ona desi u našoj mahali, našem domu, našoj porodici, našoj intimnoj postelji, u nama sami-ma. Pobogu, kakve veze ima političar i njegov zanat s doktorom koji uslugom steže omču pacijentu - maloobrtničkom trgovcu; s trgov-cem koji teroriše prodavačicu; s prodavačicom koja vara radnika s cijenama; sa radnikom koji ne prijavljujći porez zakida studenta; sa studentom koji vara profesora na ispitima; s profesorom koji predaje deset predmeta na fakultetima; s fakultetom koji odgaja i obrazuje prvospomenutog - doktora. Kada na svom radnom mjestu penzionerima onemogućimo prijavu na konkurs... desit će se revolucija. Kada dama sa svježom jutarnjom šminkom ne bude primitivno gazila ljude u javnom prije-vozu, i kada ljudi ne budu koristili javni prijevoz samo kada nema

39

Elvedin Subašić

revizora, i kada revizori ne budu provodili radno vrijeme u čarši-jskim kafanama i kada kafane budu izdavale sve račune... desit će se revolucija. Kada direktor bude dijelio plate radnicima kao svoje hon-orare, i kada radnici budu radili za direktora kao za sebe - desit će se revolucija. Kada hirurg bez želje za plavom kovertom bude razmišl-jao da njegova zarada ovisi o zdravlju pacijenta, i kada pacijent bude poštovao zvuk trube vozila hitne pomoći u saobraćaju i kada vozač hitne pomoći ne bude koristio vozilo u privatne svrhe... desit će se revolucija. Postoje u BiH i pošteni «obični» građani koji, ne čekajući nika-kvo čudo, svakodnevno mijenjaju stvari oko sebe i to svojim ličnim primjerom. Umjesto da njegov način života postane moralni zakon jednog društva, on postaje razlog da ga proglase naivčinom, uštogl-jenim malograđaninom. Ovaj obični građanin teško nalazi sugovo-rnika, prijatelja, sugrađanina koji bi zajedno s njim bio spreman živ-jeti pošteno: da ne daje mito, ne koristi telefon na poslu za privatne razgovore, odlaže smeće na naznačeno mjesto, poštuje saobraćajne znakove... Jednostavno da bude čovjek bez obzira na sistem i svu nepravdu. Kao takav - miran, bez boje i mirisa, skoro pa usamljen naš obični građanin životari bosansku svakodnevnicu sve dok se jednog jutra miris kahve ne provuče do njegovih hladnih nozdrva a njego-va supruga pozove svog bližnjeg i plačnim glasom kaže da je obični građanin zauvijek zatvorio oči u snu. Zapravo, san ga tu noć nije sav-ladao, jer nije ga ni imao. Razmišljao je on, kao bivši borac, noć prije da se zapali u znak protesta... ali pred kim i zašto? Pa ovo je Bosna.

Ovdje, ponekad, ne rađa plodom ni bosansko kamoli arapsko prol-jeće.

40

Zapis o domovini

Blagoslovljena zemlja

Veći problem od škrtosti na zemlju mogu biti samo oni koji su u teškoj materijalnoj situaciji a ne žele dobiti besplatno zemlju za obradu. “Nema zaposlenijih ljudi od onih koji neće ništa da

rade”, rekao bi pisac Molijer.

PRIJE PAR GODINA, dok još nisam shvatao koja je razlika između nezaposlenosti i besposlenosti, u haremu Begove džamije razgovor s čovjekom, koji je trebao biti okosnica odgoja moga života, mogao se završiti trivijalnim uljudnim propitivanjem da nije bilo kvazimeteo-rološkog razgovora o vremenu, a kasnije o zemlji. “Tek u ovim godi-nama osjećam šta je čovjeku zemlja. Kada u svom vrtu osjetim kako mi bose noge propadaju u mehku zemlju i kako se spajam s njom. Ništa me više u ove stare dane ne odmara”, pokušao je svom bivšem učeniku da objasni odgajatelj iz medrese. Tada kao mladić, koji je bio samo jedan u nizu onih koji su bijegom na studije potvrdili svoju te-oriju kako su motika i zemlja prokletstvo mladenačkog života, nisam ni slutio da ta ljubav prema zemlji može biti održiva, kao i tvrdnja jednog vaiza da umrlog voda izbaci dok zemlja nikad, jer on je dio nje i ona dio njega. Neizbježno spajanje. Uzvišeni Stvaralac stvorio je čovjeka od zemlje, a mogao je od kamena, stijene, vatre… Za naš smiraj Gospodar nam je preporučio spuštanje lica na tlo, zemlju: “Pomozite sebi strpljenjem i namazom, a to je, zaista, teško, osim poslušnima.” (El-Beqara, 45) Jedan evropski naučnik izvršio je ispitivanje zaključivši da je najbolji način za tijelo u odstranjivanju štetnih svakodnevnih elektromagnetskih naboja, kojima je čovjek u savremenom tehničko-tehnološkom svijetu izložen, a koji ozljeđuju

41

Elvedin Subašić

tijelo i prouzrokuju glavobolje, često spuštanje čela na zemlju, tako da zemlja apsorbuje štetne naboje. Tokom sedžde, glava zauzima niži položaj u odnosu na srce i, stoga, krv teče lakše do mozga pošto srce ne mora raditi suprotno gravitaciji. To ubrzava opskrbu mozga hranjivim tvarima koji je odgovoran za izlučivanje neurotransmit-era kao što su GABA, serotonin, dopamin, enkefalin, endorfin, ace-tilkolin, glutamat itd. Određeni neurotransmiteri djeluju sedativno, prouzrokuju blagostanje, mir, zadovoljstvo, spokojstvo i optimizam određene osobe i pridonose uravnoteženom duševnom stanju. Uzvišeni Gospodar zemlju opisuje mjestom gdje inače svakod-nevno tražimo svoj odmor: “Zar Zemlju posteljom nismo učinili” (En-Naba’ 6)”. Interesantno kako Uzvišeni kaže da je stvorio ženu kako bi muškarcu ona bila smiraj (En-Nisa, 19), dok na drugom mjestu nalazimo opis žene kao zemlje (El-Beqare, 223), /iako ga mno-gi čitaju samo u kontekstu plodnosti/. Koliko ljudi, naročito u današn-jem životu karakteriziranim stresom i žurbom, mogu uzeti ozbiljnom pretpostavku da je blizina zemlje pozitivna za čovjeka, njegov smiraj, njegov dijalog sa njim samim? Napuštena zemljišta diljem Bosne ostavljaju dojam da mi više ne vjerujemo ni u drugu snagu zemlje - njen blagoslov. U njenu moć darivanja plodova koje život i jednu vrstu fizičkog smirenja čovjeka znače. Onako u napuštenim poljima, ravnicama i livadama, kao aveti-ma pogrešnih uvjerenja modernog građanina ove države, prolaznik ne nalazi tragove blagostanja naših prijašnjih generacija koje se, ponavl-jajući: “Bože samo zdravlja!”, nisu plašile neimaštine i gladi sve dok su imali zemlje za obrađivanje. Njihovo poštovanje i odnos prema zeml-ji naročito se očituje njihovom žrtvom kada se agrarnim reformama, nacionalizacijom i otimačinama pokušao oteti od njih taj Božji dar. Danas, pored ljudi koji su se udaljili od zemlje svakodnevno penjući se u svoje stanove visokih nebodera, čak i manje imućni, ili oni čije porodice drhte od neimaštine i gladi, bježe od zemlje te naviru u gra-dove radije proseći po asfaltiranim cestama, koje su zabetonirale miris i izgled zemlje, nego vjerujući u blagoslov zemlje. Zašto građani koji u dugovima preživljavaju bosansku svakodnevnicu bježe od zemlje? Zar bosanska zemlja nije dosad, naročito tokom ratova, potvrdila da je blagoslovljena i da će dati plodove samo ako želimo?

42

Zapis o domovini

I dok čitamo kako bh. građanin najveći dio ličnog dohotka po-troši na prehranu; kako su se cijene hrane u svijetu od 2001. do 2011. udvostručile; kako Svjetska organizacija za ishranu (FAO) procjen-juje da će zbog visoke cijene hrane broj gladnih u svijetu dostići re-kordnu cifru od jedne milijarde; kako se najavljuju nestašice hrane u svijetu (nestašice osnovnih žitarica, pšenice, kukuruza, riže itd.) koje će za manje razvijene zemlje značiti glad, i dok strahujemo od novih medijskih informacija o labaratorijskim analizama koji su to još uvozni artikli u našim trgovinama kancerogeni, hoćemo li iskoristiti ovo proljeće za sjetvu i bar za ličnu upotrebu imati plodove bosanske zemlje, umjesto uvoza i kupovine tuđih? Lobi koji preferira uvozne artikle moći će uskoro nesmeta-no manipulirati cijenama određenih namirnica koje svaki građanin može proizvesti. Prema podacima Uprave za indirektno oporezivan-je BiH prošle godine uvezene su velike količine voća i povrća koje se proizvodi i u BiH, a najviše su uvožene jabuke, kruške, krompir, luk i kupus. Ovaj isti lobi prouzročio je tešku situaciju kod bh. pol-joprivrednika koji ispred zgrade Vlade Federacije protestima nastoje dobiti podsticaje za 2013. godinu. Sve manji broj bh. poljoprivrednika značit će veće cijene određenih proizvoda. Naravno, nije svima suđe-no i potrebno da obrađuju zemlju te da imaju lične proizvode, ali sjetimo se hadisa Muhammeda, a.s: „Ko ima zemlje neka je obrađuje ili neka svome bratu to omogući ne dajući je pod zakup.“ Stoga, ko ne želi obrađivati zemlju dužan je zemlju predati bez ikakve naknade svom bratu, rođaku, prijatelju, džematliji da je on obrađuje. Veći problem od škrtosti na zemlju mogu biti samo oni koji su u teškoj materijalnoj situaciji a ne žele dobiti besplatno zemlju za obra-du. “Nema zaposlenijih ljudi od onih koji neće ništa da rade”, rekao bi Molijer.

43

Elvedin Subašić

naši orijentiriNaravno, muslimani u BiH danas grade i obnavljaju džamije svjesni da džamija jeste njihov simbol, nacionalni i kulturni spomenik, ali nije i ne može biti samo nacionalni i kulturni

spomenik

PONEKADA SE ZAMJERA ZAŠTO SE često piše o otvorenjima džamija, postavljanju kamen-temeljca za džamiju. Često ovo pitanje uz probavljivu dozu sarkazma postavljaju akademski visokoobrazo-vani muslimani, koji bi znanstvenim teorijama trebali ne samo ukaza-ti, već i promovirati šta sve jednom muslimanu u BiH znači džamija i zašto svaku aktivnost u i pri džematu treba mnogo pronicljivije sa-gledavati. Pored svih imamsko-hatibsko-muallimskih i teološko-for-malnih opservacija o važnosti džamije, moguće je posvetiti niz strani-ca fenomenu odnosa muslimana u BiH prema džamiji? U džamiji se očituju životne navike ili osobine jednog muslimana. Saff s mihrabom mogli bismo posmatrati kao simbol mogućeg jedinstva muslimana i potvrde njihove parlamentarnosti, opredjeljenja da bez egostičko-util-itarističkih namjera mogu predvoditi, ali i biti predvođeni. Redovni, ponekada skoro pa formalni, imperativ imama pred početak namaza da se zbiju i poravnaju saffovi jeste imperativ osiguranja jedne zajed-nice po principu svi za jednog - jedan za sve, kojim oni svjedoče za-jedničko djelovanje u cilju stjecanja Božijeg zadovoljstva. Poredani u saffove muslimani svjedoče da zajedno mogu nastupati u djelima za interes Onoga, ali i Ovoga svijeta, ukoliko se radi o općem interesu. Upravo su muslimani u BiH izgrađivali i branili svoju zajednicu po principu saffa, a prve borbene čete proizašle su iz svijesti o mihra-bu i saffu. Udruženja i organizacije, stranke i koalicije s predsjednici-

44

Zapis o domovini

ma i članovima su formirane i nestajale, dolazile i prolazile, ali saff je s imamom uvijek ostajao. Spajajući ramena u namazu, rukujući se pos-lije namaza, udišući isti zrak, trpeći vrućinu i hladnoću, muslimani su ostvarivali komunikaciju zasnovanu na jednostavnosti, jednakosti i osjećaju bratstva. U saffu se podučavaju skromnosti i blagi su jedni prema drugima, jer imaju svijest da stoje pred Onim koji je iznad njih. Kako reče jedan sarajevski profesor u vezi s liječenjem srca od gordosti i taštine: „Zar išta može bolje odgojiti čovjeka od pri-manja udarca nogom u glavu dok pokušava učiniti sedždu u prepunoj džamiji?“ Komunikacija koja se utemeljuje u saffu je izgradnja principa poštivanja mišljenja svakog pojedinca, princi-pa demokratičnosti, pravednosti i jednakosti. U saffu nema rezer-viranih mjesta za zvanice, nema nejednakih, stoga svako ima pra-vo i da predloži, kritizira ili pokrene određenu akciju u vezi sa zajednicom, džematom. Prijedolozi i kritike prenose se u mihrab. Obraćajući se džematu iz mihraba imam poštuje Poslanički običaj. Tako se omogućava i interakcija predvodnika i predvođenih, koja rezultira akcijom, dinamikom i regulacijom rada zajednice. Razm-jenjuju se ideje i sugestije džemata i imama, a uz poštivanje mjesta i poslaničke tradicije oplemenjuje se parlamentarizam i tolerancija najraličitijih ideja, mišljenja ili negodovanja. Prostor pod kubbetom Božije kuće dobiva funkciju skupštine, senata, kongresa kojega ne narušavaju politikanstko-interesni prohtjevi. Nakon komunikacije i interakcije, zaključci se potvrđuju i verificiraju na minberu. Dogovor iz mihraba prenosi se na minber koji je simbol sistematizacije rada jedne zajednice. Za razliku od mihraba, na minberu nema razgovo-ra. Na hutbi ne samo da se sluša imam, već je tradicijom zabranjen svaki razgovor, komentiranje, negodovanje. Drugim riječima, nakon mihraba minberom se pečati dogovor zajednice kojeg svaki pojedinac mora da poštuje. Ova bespogovorna šutnja u toku hutbe i pokora-vanje izrečenom jeste poštivanje zajedničkoga dogovora. Nakon minbera preostaje samo realizacija dogovorenoga, a koja će po vjer-skim standardima certificirati iskrene namjere pojedinaca i njihovu želju da budu aktivni članovi zajednice. Nakon dogovora u mihrabu, obznane i poziva na minberu, saff je spreman za borbu, rad i akciju.

45

Elvedin Subašić

Zajednica će prepoznati ko će izostati iz borbenih re-dova, iz njihovog saffa; ko će se povući iz prvog u zadn-ji saff kako bi napustio zajednicu ili posmatrao zajednicu sleđa. Sama izgradnja ili obnova džamije utemeljena je na ovim principima komunikacije, interakcije, sistematizacije i akcije. Stoga, zar bar jednim novinskim tekstom ne ukazati počast jednom džematu u Krajini ili Podrinju i njegovoj uspješnoj priči? U našoj svakodnevnici, obilježenoj ličnim interesima, gramžljivošću, škrtošću i pesimizmom zajednica je bez honorara, dnevnica, putnih naloga, beneficija, diploma i drugih počasti što prate javni angažman, realizirala jednu pozitivnu i optimističnu ideju? Ko može opisati svu žrtvu mutevelije ili predsjednika građevinskog odbora, noći bdjenja imama i džematskog odbora, dane strepnje džemata o ishodu nji-hovog projekta...? Koji drugi projekti kod muslimana u BiH, ali i drugih vjerskih skupina, mogu okupiti cijelu mahalu, selo, grad da nesebično skupe milionski iznos? Za koji drugi javni projekat će s ushićenjem i s takvom lahkoćom ogroman iznos izdvojiti pojedinci, poput vakifa za džamije koje spominjemo u ovom broju naših novi-na? Koja ustanova je preživjela stoljeća bez zagarantiranog budžeta?Dalje, svaki radni dnevnik izgradnje džamije mogao bi biti svojevsrna fabula jedne novele, jednog zapisa o ljudi-ma i njihovom životu, osobinama i navikama jedne sredine. Zapravo, mogao bi biti zapis o kulturi i mentalitetu jednoga naroda. Sve ovo, ali i druge dimenzije džamije prepoznaje samo čov-jek koji je dio saffa, džemata, aktivnog dijela zajednice, pojedinac koji nije otuđen od svog džemata i svoje Zajednice. To je čovjek koji pored svih obaveza kao profesor na fakultetu, općinski vijećnik, zastupnik u parlamentu... želi da učestvuje u radu džemata. To su ljudi koji o svom trošku putuju u Rijeku na svečano otvorenje džamije kako bi ukazali počast tamošnjoj zajednici. Ti ljudi u isti tren udaraju temelje i džamiji i svojoj, u agresiji, porušenoj kući. Oni plaču nad porušen-om Aladžom i Ferhadijom, jer ne osjećaju mahalu, selo i grad svojim bez džamijskog ezana. Štaviše, mnogi muslimani iz BiH, kao dio bh. dijaspore, diljem svijeta grade džamije. Munara je orijentir i simbol dostojanstva muslimana. Ovo naročito mogu posvjedočiti muslimani u mjestima manjeg entiteta.

46

Zapis o domovini

„Kad se ispravila munara u čaršiji, ispravio sam se i ja! Nit’ sam se više plašio koga, nit’ krio svoju bjelicu dok sam iš’o gradom. Os-jećao sam da je opet ovo i moj grad...“, kazao je musliman iz Višegrada potpisniku ovih redova prošle godine. Ovaj musliman je, kao i većina muslimana u BiH, iskusio terorizam nad svojim vrijednostima, prije nego je uopće saznao za pojam terorizam. Zapravo, muslimani u BiH započeli su borbu protiv terorizma mnogo prije drugih, prije nego su čuli o ovoj pošasti, o kojoj sa strahom danas često pričaju građani mnogih država. Posljedice tog terorizma muslimani u BiH i danas nastoje ublažiti pronalaskom bar posmrtnih ostataka svojih najmili-jih u bh. gradovima poput Bratunca; sergijama za obnovu džamija i sjećanjem na Dan džamija svih porušenih koje su i simbol našega postojanja i trajanja. Naravno, muslimani u BiH danas grade i ob-navljaju džamije svjesni da džamija jeste njihov simbol, nacionalni i kulturni spomenik, ali nije i ne može biti samo nacionalni i kulturni spomenik. Zapravo, kako primjećuje autor jednog teksta u ovom broju, muslimani ne smiju dopustiti da džamije postanu interesni prostor za one koji „...ustaju da namaz obave, lijeno se dižu, i samo zato da bi se pred svijetom pokazali, a Allaha gotovo da i ne spomenu” (En-Nisa 142); građevinski objekti nakon svečanog otvorenja; džamije-muzeji ili poput vikendica za molitvu umjesto Božije kuće za svakodnevni namaz... jer bez džamije u kojoj će se pronalaziti smiraj za srce i dušu neće opstati ni džamija za oko. Neće se moći sačuvati rukama ono što se nije sačuvalo srcem i duhom koji slave Gospodara jutrom i večeri.

47

Elvedin Subašić

čuvari domovineU određenim vremenskim periodima kao obrazovani dio bošn-jačkog stanovništva njihova uloga bila je od krucijalne važnosti za egzistenciju, opstanak i razvitak bošnjačkoga naroda, kao i

države BiH

IMAMI U BIH SU, zbog svih specifičnosti naše društveno-političke realnosti i povijesnog konteksta, uvijek imali širi krug djelovanja od stručno-profesionalnog. U određenim vremenskim periodima kao obrazovani dio bošnjačkog stanovništva njihova uloga bila je od krucijalne važnosti za egzistenciju, opstanak i razvitak bošnjačkoga naroda, kao i države BiH. S tim u vezi, često su u povijesti, pored imamsko-hatibsko-muallimske dužnosti, u mnogim mjestima bili in-terpretatori zakonskih odredbi, inicijatori socio-ekonomskih pokreta, društveno-politički analitičari i aktivisti, te trezveni subjekti u rat-nim i mirnodopskim okolnostima. Uživali su povjerenje naroda kao i političkih struktura, prvenstveno zbog njihovog kategoričnog stava da je sigurnost i prosperitet naroda i države i vjerska dužnost, ali i zbog njihovog bliskog odnosa s narodom. Primjera radi, u histo-riografskim djelima nalazimo podatak da su na Skupštinskim izbori-ma 1925. godine u Kraljevini SHS, s obzirom na odsustvo političke slobode i različite manipulacije kojima su bili izloženi Bošnjaci i nji-hovi politički predstavnici, čuvari na biračkim mjestima bili imami. U posljednjoj agresiji 97 imama i muallima ubile su jed-inice Vojske Republike Srpske i Hrvatskog vijeća obrane (HVO). U Prvom i Drugom svjetskom ratu stradale su desetine ima-ma, ali zbog nemara ili nedostatka institucionalnog bilježen-ja povijesti kod Bošnjaka njihova imena prepuštena su zaboravu.

48

Zapis o domovini

Bez obzira da li se radi o obrazovno-odgojnom, vjersko-kul-turnom ili društveno-političkom angažmanu, jednostavno imami su učestvovali u svim važnim procesima u bh. društvu, a koji se tiču Bošnjaka i BiH. Tako je bilo i tokom posljednjeg popisa stanovništva. Islams-ka zajednica je bila primorana da svakodnevno prati proces popisa i skreće pažnju stanovništvu, ali i odgovornim institucijama, na važne segmente popisa, moguće greške i manipulacije pri popisu, koje mogu biti katastrofalne za budućnost Bošnjaka u BiH. Naravno, i u ovom procesu najvažniju ulogu imali su imami. Njihov svakodnevni angažman u interpretaciji zakona, objašnjavanju procesa popisa i el-emenata popisnice bio je ključan u uspješnoj realizaciji popisa, bar u onoj mjeri dokle sežu mogućnosti i ingerencije imama. Upravo je posljednji angažman, odnosno drama koju su imami doživjeli tokom popisa razlog pisanja ovoga teksta. Naime, politički aktivisti određenih stranaka nastojali su an-gažman mnogih imama, prema dostupnim izvještajima s terena, omalovažiti, štaviše omalovažiti cjelokupan rad Islamske zajednice u vezi s popisom. Godinu dana imami su prisustvovali seminarima i trening-sastancima u vezi s popisom, te potrebne informacije prezen-tirali građanima. Svakodnevno su bili na raspolaganju za informacije građanima, džematlijama u BiH, ali i dijaspori. Tokom samog pro-cesa popisa u mjesecu oktobru, njihov privatni život bio je u dru-gom planu. Njihov angažaman nije bio utemeljen na političkim ili materijalnim interesima, već na principima univerzalnih vrijednosti, stoga svaka kritika na račun imama, kao i Islamske zajednice, u vezi s popisom (p)ostaje suvišna. Ove kritike će se intezivirati pa ćemo možda u budućnosti čitati kako je posljednji popis neuspješan jer su ga «vodili» imami i Islamska zajednica, baš kao što su optuženi za radikalizaciju građana tokom agresije i neuspjeh nacionalne identi-fikacije Bošnjaka u postratnom periodu. Naravno, Bošnjaci su svjesni da su ove optužbe kritičara, tačnije političkih pragmatika, njihova nastojanja da se prekri-je njihov nerad, ali koliko su imami svjesni da moraju zaštiti svo-je ime, tačnije nametnuti se kao jedan od najvažnijih činilaca naše-ga društva, što oni i jesu? Ne bi bilo suvišno uraditi analizu:

49

Elvedin Subašić

a) koliko se najuspješnijih studenata fakulte-ta islamskih nauka odlučuje za imamski poziv; b) postoji li intencija kod imama, naročito s titu-lom magistra ili doktora nauka, da napuštaju imamski posao, odnosno da mijenjaju radno mjesto i zašto (zar ima-mi ne bi trebali biti najobrazovaniji ljudi s najvećim titulama?); c) da li su zadovoljni odnosom mjesečnih pri-manja njih i drugih uposlenika Islamske zajednice;d) da li su imami zadovoljni odnosom službi i javnog mnijen-ja Islamske zajednice prema njima (uzima li iko u obzir da imam, pored imamsko-hatibsko-muallimskog posla, mora brinući se o različitoj papirologiji i aktivnostima biti i službenik Vakufske di-rekcije, Ureda za zekat, Ureda za hadž, El-Kalema, Preporoda...); e) da li je prednost što se na upriličenim predavanjima, tribina-ma, manifestacijama u džematima i ustanovama Islamske zajednice kao predavači preferiraju osobe drugog profila, a ne imami (na preda-vanjima se stječe utisak da bi džematski imami s višegodišnjim iskust-vom bili mnogo efikasniji nego druge osobe, poput profesora, sve brojnijih mladih naučnih radnika s titulom magistra ili mastera i sl.); f) da li je opravdana i krajnje pozitiv-na uloga da se imami ne smiju politički angažirati(naročito u manjem entitetu te mjestima gdje to društve-no-politički okvir, štaviše, zahtijeva). Zašto ovo ne bi bilo suvišno? Zbog konačne analize gdje je mjesto imama u javnosti: koliko ih je prisutno u školskim, općinskim i odborima mjesnih zajednica... ali i koje mjesto zauzimaju u samoj Islamskoj zajednici i odborima njezinih institucija i ustanova? Potrebno je pronaći nove metode promoviranja i vrjednovan-ja rada imama. Njihov bezuvjetni angažman tokom popisa pokazao nam je koliko je njihov posao složen, koliko su predani svom radu, ali da mediji i političke strukture ne žele vidjeti imama kao pozi-tivnu ličnost u društvu. Pored imamskih obaveza, muallimskih časo-va i spremljenih vazova za hutbu i predavanja, te nakon ispunjenih obaveza prema svim dopisima službi i ureda Islamske zajednice, od pronalaska dokumentacije o vakufskoj zemlji do prodaje vjerske lit-erature u jednom džematu i medžlisu, imam mora i prezentirati svoj intelektualni rad - pisati i objavljivati članke; svoj humanitarni – prik-

50

Zapis o domovini

upljati donacije i učestvovati u svim humanitarnim akcijama; osmis-liti sadržaje za mlade; biti vjerni čuvar tradicionalnih manifestacija ali i inovativan u njihovoj pripremi... i, nakon svega toga (i drugoga), u svom domu biti sin, muž i naročito dobar otac, kako džematlija ne bi nakon akšam-namaza izrekao uvrjedljivi komentar: “U hodže dje-ca najgora”. S tim u vezi, mišljenjima da je hodža inventar džamije i ateis-tičko-provincijalističkim šalama da je hodžin posao najlakši, imams-ki poziv se otežava, te se ujedno izaziva odbojnost od ove plemenite misije, naročito u očima mlađih generacija: prvo u javnosti, gdje se mladima nameće da vjeruju više lokalnim šejhovima i internet-dai-jama nego imamu, a drugo u Islamskoj zajednici gdje se najbolji stu-denti ne žele profilirati za imame. Naravno, ne treba zaboraviti imame koji su izuzeci, izuzeci u svemu pozitivno navedenom, osim u tome da imaju iste titule kao imami. Ali, o njima nek tekstove pišu Kiramen Katibin.

51

Elvedin Subašić

Izbor tekstova objavljenih u 2013. i 2014. godini u Islamskim informativnim novinama Preporod i na bh portalima.

Posvećeno domovini Bosni i Hercegovini

Januar, 2015Sarajevo