SVEUČILIŠTE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET

BILJANA GLAMOČAK

ZNAČAJ MEĐUNARODNOG MONETARNOG FONDA U

PROCESU GLOBALIZACIJE I UTJECAJ NA FINANCIJSKU

KRIZU

DIPLOMSKI RAD

Rijeka, rujan, 2015.

SVEUČILIŠTE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET

BILJANA GLAMOČAK

ZNAČAJ MEĐUNARODNOG MONETARNOG FONDA U

PROCESU GLOBALIZACIJE I UTJECAJ NA FINANCIJSKU

KRIZU

DIPLOMSKI RAD

Predmet: Međunarodne financije

Mentor: prof.dr.sc. Dragoljub Stojanov

Student: Biljana Glamočak

Studijski smjer: Međunarodno poslovanje

JMBAG: 0081130224

Rijeka, rujan, 2015.

SADRŽAJ

1. UVOD .......................................................................................................................... 1

1.1. Predmet, problem i ciljevi istraživanja ................................................................. 3

1.2. Hipoteze istraživanja ............................................................................................. 4

1.3. Metode istraživanja ................................................................................................ 5

1.4. Struktura rada ......................................................................................................... 5

2. POJAM I OPĆE ZNAČAJKE MMF-a .................................................................... 7

2.1. Osnivanje Međunarodnog monetarnog fonda ........................................................ 7

2.1.1. Način funkcioniranja i ovlasti Međunarodnog monetarnog fonda.................. 9

2.1.2. Financijski ustroj i vrste kredita MMF-a....................................................... 14

2.1.3. Odnos MMF-a i ekonomskih grupacija ........................................................ 17

3. ZNAČAJ MMF-a U PROCESU GLOBALIZACIJE ........................................... 19

3.1. Pojam i temeljne postavke globalizacije .............................................................. 19

3.1.1. Nositelji procesa globalizacije ...................................................................... 21

3.1.2. Pozitivne i negativne strane globalizacije ..................................................... 24

3.2. Utjecaj Washingtonskog konsenzusa na globalizaciju ........................................ 26

3.2.1. Fiskalne stabilizacijske mjere........................................................................ 29

3.2.2. Privatizacija tržišta ........................................................................................ 30

3.2.3 Liberalizacija .................................................................................................. 32

4. KARAKTERISTIKE AKTUALNE FINANCIJSKE KRIZE I ODGOVOR

MMF-a ........................................................................................................................... 37

4.1. Značajke financijske krize ................................................................................... 38

4.1.1. Stanje prije financijske krize ......................................................................... 40

4.1.2. „Novac nikad ne spava“- početak i razvoj krize ........................................... 41

4.1.3. Uzroci i posljedice aktualne financijske krize ............................................... 45

4.2. Financijska pomoć MMF-a u vrijeme aktualne krize .......................................... 51

4.2.1. Primjeri stabilizacijskih mjera od strane MMF-a ......................................... 54

4.2.2. Reforme MMF-a u svrhu makroekonomske stabilnosti ................................ 60

4. 3. Perspektiva daljnjeg razvoja i djelovanje MMF-a u budućnosti ........................ 66

5. ZAKLJUČAK ........................................................................................................... 68

LITERATURA..............................................................................................................71

POPIS GRAFOVA........................................................................................................77

POPIS SHEMA..............................................................................................................78

POPIS TABLICA..........................................................................................................79

1

1. UVOD

Međunarodni monetarni fond (MMF-eng. International Monetary Fund, IMF) je

organizacija koju čini skupina od 188 zemalja, osnovana prvenstveno radi poticanja

globalne monetarne suradnje, održavanja financijske stabilnosti i održivog

gospodarskog rasta kao i poticanja visoke zaposlenosti te smanjenja siromaštva diljem

svijeta. Završetkom Drugog svjetskog rata započinje obnova nacionalnih ekonomija.

Javlja se potreba za osnivanjem svjetske organizacije koja bi svima zainteresiranima

omogućila stvaranje ekonomskih interesa i rješavanje problema u zemljama,

financijskih i monetarnih. Od osnivanja Fonda, srpanj, 1944. godine konferencijom u

Bretton Woodsu pa sve do kraja 20. stoljeća uloga mu je osigurati stabilnost tečaja,

odnosno međunarodnu likvidnost. Svojom politikom, odnosno nametanjem programa

štednje nastoji pomoći prezaduženim državama i državama u recesiji, a tu su još i

pomaganja nerazvijenim zemljama, zemljama u tranziciji, siromašnim zemljama te

tržištima u nastanku.

Međunarodni monetarni fond jedna je od ključnih institucija u procesu globalizacije.

Sva područja gospodarskog života zahvaćena su tim procesom. Neosporno je da ona

postoji, ali aktualno je pitanje postoji li više prednosti ili nedostataka, je li globalizacija

dobra stvar ili predstavlja opasnu zamku? Koji su motivi i interesi međunarodnih

institucija, „globalnih igrača“ i njihovih čelnika?

Postoje razmatranja da globalizacija povećava produktivnost i mobilnost. S druge strane

postojne brojne kritike. Sve više je prisutan stav da globalizacija produbljuje jaz između

bogatih i siromašnih. S jedne strane imamo moćne multinacionalne i transnacionalne

korporacije i ostale „globalne igrače“ koji postaju još moćniji, a s druge društvo koje se

bori s promjenama koje donosi globalizacija.

2

Padom Bretton-Woodskog sustava dolazi do Novog svjetskog poretka definiranog

Washingtonskim konsenzusom koji se odnosi na program ekonomskih reformi za

oporavak gospodarstva.

Iako je paket prvenstveno usmjeren na poboljšanje i oživljavanje gospodarstva s

naglaskom na privatizaciju, deregulaciju i neoliberalizaciju, izložen je brojnim

kritikama. Pokazalo se da teorijski dobro zamišljena koncepcija u praksi nije dala

očekivane rezultatate. Brojni autori iznijeli su sumnju u realnost paketa. Među njima je i

poznati ekonomski analitičar J. Stiglitz koji je poznat po kritici globalizacije i

međunarodnih institucija, posebice MMF-a u rješavanju problema nastalih iz djelovanja

globalizacijskog procesa. On ne gleda globalizaciju kao nužno zlo, već zagovara

propitivanje načina provedbe globalizacije.

Padom cijena nekretnina u SAD-u, 2007. godine dolazi do svjetske financijske krize.

Krajem 2008. godine, financijska kriza proširila se u globalnu financijsku krizu.

Nepovoljan položaj ekonomije doveo je i do problema na deviznom tržištu gdje se velik

broj investitora usmjerava jačim valutama kao što su jen, dolar i švicarski franak. U

takvim kriznim trenucima zemlje nisu u mogućnosti priskrbiti sredstva potrebna za

financiranje stimulacije ekonomije. Odobravajući im kredite, izlaz pronalaze u

instituciji poput MMF-a - glavnoj instituciji spasa.

Iako je temeljni razlog postojanja Međunarodnog monetarnog fonda nadzor

međuvalutarnih odnosa radi promicanja gospodarske suradnje te rješavanje problema

unutar međunarodne trgovine, naišao je na brojne kritike. Kao glavni nedostatak

Washingtonskog konsenzusa smatra se uvjerenje prema kojem tržište djeluje

samostalno prema teoriji „nevidljive“ ruke Adama Smitha. Smatra se da članstvo u

MMF-u zemljama članicama donosi brojne prednosti i pomaže u prevladavanju krize

što bi trebalo dovesti do podizanja životnog standarda. Međutim, poseban problem

stvara odnos između razvijenih i nerazvijenih zemalja jer članice Fonda su i najbogatije

3

i najsiromašnije zemlje svijeta. Ukidanjem zlatnog standarda, nerazvijene zemlje

postaju dužnici pokušavajući prebaciti dugovanje na razvijene zemlje.

Unatoč brojnim kritikama, djelovanje MMF-a se nastavlja u skladu s dva glavna načela,

a to su nadzor i uvjetovanost. Također MMF mora voditi računa i o različitosti svojih

članica te svoj program prilgoditi njihovim specifičnostima. Prema predviđanjima

ekonomista i stručnjaka kriza će i dalje postojati, što dovodi do još veće i bitnije uloge

MMF-a kao ključne institucije u praćenju i poticanju monetarne i fiskalne politike te

financijske stabilnosti.

U nastavku rada biti će riječi o općenitim značajkama MMF-a; osnivanju, razvoju i

učinkovitosti Međunarodnog monetarnog fonda, njegovim institucijama, organima,

tijelima, te organizacijskom strukturom unutar koje će se pokušati i otkriti glavni

uzročnici kriza.

1.1. Predmet, problem i ciljevi istraživanja

Predmet rada odnosi se upravo na djelovanje Fonda u globalizacijskom procesu,

njegove ciljeve i zadatke kao i utjecaj na aktualnu financijsku krizu koja prijeti raspadu

njegovog djelovanja. Na primjerima stabilizacijskih mjera pokušat će se objasniti kako

je MMF djelovao u vrijeme krize, odnosno kako MMF djeluje u stvarnosti te tako

proniknuti u samu problematiku kojom se bavi.

Velik problem svijeta leži u tome da je MMF kao jedna od ključnih institucija pod

utjecajem moćnih i najbogatijih zemalja koji iskorištavaju svoje prednosti

usmjeravajući sile globalizacije u smjeru njihovih interesa, ostavljajući siromašne

zemlje u bezizlaznoj situaciji.

4

Svrha rada jest spoznati i označiti pravila koja djeluju u MMF-u, te ispitati i analizirati

smisao i sliku MMF-a u teoriji i praksi. Rad se temelji na kritičkoj analizi djelovanja

temeljenoj na radovima i dosadašnjim iskustvima istaknutih ekonomista i znanstvenika.

Na kraju rada ukazat će se na nužne reforme MMF-a, te njegovo djelovanje u

budućnosti.

Iz svega navedenog proizlazi nekoliko glavnih ciljeva:

- ispitati i objasniti značaj MMF-a u procesu globalizacije, odnosno utjecaj

na aktualnu financijsku krizu u teoriji i praksi

- proniknuti u moć djelovanja MMF-a te razjasniti pozitivne i negativne strane

od povijesnog razvoja do danas

- ukazati na nužne pravce reformi i opstanak MMF-a

1.2. Hipoteze istraživanja

Sustavnim proučavanjem djelovanja MMF-a stvorene su osnovne pretpostavke za

sljedeće hipoteze:

Ho: Politika MMF-a djeluje u korist i u interesu industrijski razvijenih zemalja

H1: Reforme Washingtonskog konsenzusa uspjele su smanjiti jaz između bogatih i

siromašnih u procesu globalizacije

H2: Politika MMF-a učinkovita je u kontroli inflacije i platne bilance, zanemarujući

socijalnu komponentu zemalja članica te ima negativan učinak na siromašne slojeve

stanovništva

5

H3: Zbog povećane nestabilnosti i financijske krize MMF mora reformirati svoj način

rada i uvesti nove mehanizme djelovanja kako bi osigurao stabilnost globalnog

financijskog sustava i globalni prosperitet

1.3. Metode istraživanja

S obzirom na postavljene hipoteze i znanstvenom pristupu temi, u istraživanju su uz

opće metode istraživanja korištene i metode sustavne analize; induktivna i deduktivna

metoda, te statističke metode.

Rad se temelji na kritičkoj analizi djelovanja MMF-a koja proizlazi iz teorijskih

spoznaja i dosadašnjih iskustava znanstvenika.

1.4. Struktura rada

Struktura, odnosno kompozicija rada sastoji se od pet međusobno povezanih poglavlja.

U prvom poglavlju, uvodu postavljena su temeljna pitanja, iznešeni su predmet,

problem i ciljevi istraživanja, postavljene su hipoteze s ciljem njihove afirmacije ili

diskonfirmacije te su navedene metode istraživanja. Na kraju rada dan je prikaz

strukture rada.

Drugo poglavlje pod nazivom „Pojam i opće značajke MMF-a“ predstavlja dio rada u

kojem se govori o načinu funkcioniranja Fonda, financijskom ustroju te se na kraju

ukratko govori o međusobnom odnosu s drugim ekonomskim grupacijama.

6

Treće poglavlje, „Značaj MMF-a u procesu globalizacije“ bavi se ukratko o samom

pojmu globalizacije i njezinim pozitivnim i negativnim karakteristima te se neposredno

nastavlja na funkcioniranje i značaj Fonda u tom procesu.

Četvrto poglavlje odnosi se na karakteristike financijske krize, njezine uzroke i

posljedice te stabilizacijske mjere MMF-a na primjerima njegovih članica. Govori se i

o potrebi reforme same politike Fonda i njegovu djelovanju u budućnosti.

U petom, zaključnom poglavlju daje se rezime rada i zaključak istraživanja. Na kraju je

naveden popis korištene literature, slika, grafikona i tablica.

7

2. POJAM I OPĆE ZNAČAJKE MMF-a

Slogan MMF-a glasi: „zategnite pojas!“

Poslije velike ekonomske krize, tzv. Velike depresije iz 1930. godine velik broj zemalja

na čelu s Velikom Britanijom „bile su prisiljene napustiti stari standard zlata koji je

određivao vrijednost svake valute u vrijednostima date količine zlata i godinama tako

davao novcu poznatu i stabilnu vrijednost“. (Driscoll, 1935., p. 6).

Neminovno dolazi do financijske i valutne nestabilnosti, stečaja banaka, pada životnog

standarda stanovništva odnosno cjelokupnog uništenja svjetske ekonomije. Pojavljuje se

kompetitivna devalvacija, dolazi do sukoba nacionalnih valuta na međunarodnim

valutnim tržištima te se javlja potreba za stvaranjem organizacije koja bi „osigurala

stabilnu razmjenu između raznih zemalja i potaknula zemlje članice prema ukidanju

raznih barijera koje su sprječavale međusobnu razmjenu roba i usluga“. (IMF,

www.imf.org, 24.09.,2009.)

2.1. Osnivanje Međunarodnog monetarnog fonda

Na međunarodnoj konferenciji u Bretton Woodsu (New Hampshire, SAD), na poticaj

SAD-a i Velike Britanije, okupili su se financijski stručnjaci 44 nacije s ciljem

rješavanja monetarne politike budućeg svijeta. Istaknula su se dva tada najpoznatija

svjetska ekonomista Keynes i White koji su predstavili dva plana za vođenje svjetske

ekonomije, odnosno buduća pravila međunarodne ekonomije.

Unatoč neslaganju i netrepljivosti, usvojen je tzv. Zajednički plan s više elemenata

Whiteova plana koji polazi od potrebe osnivanja institucije za razvijanje međunarodne

suradnje i stvaranja novih temelja za budući gospodarski razvitak, a čija bi se sredstva

8

formirala prema načelu kvota koje bi davale pravo na određeni broj glasova zemalja

članica i kupovinu drugih valuta.

Nakon detaljne analize i brojnih prijedloga, 22. lipnja, 1944. godine potpisan je

sporazum o stvaranju međunarodnih financijskih organizacija koje će pružiti pomoć

državama i održavati stabilnost valuta (Međunarodni monetarni Fond), kao i instituciju

koja će kreditirati razvojne projekte i predlagati strategiju siromašnim zemljama

(Svjetska banka). Na konferenciji su osnovane tri međunarodne institucije za koje su

vrijedila Bretton Woodska pravila:

1. Međunarodna organizacija za promicanje trgovine- ITO

2. Međunarodna banka za obnovu i razvoj- IBRD

3. Međunarodni monetarni fond - MMF - IMF (Vizjak A., Mujačević E., 2011).

Sporazum je ratificiran od strane 37 zemalja.

MMF je trebao pomoći zemljama koje su više trošile nego zarađivale, odnosno

zemljama s trgovinskim disbalansom. Uspostavljen je novi zlatno-devizni standard u

kojem je dolar bio vezan za zlato. Svaka zemlja članica morala je uskladiti vrijednost

svoje nacionalne valute prema zlatnom standardu ili američkom dolaru. 1(Vizjak, A.,

Mujačević, E., 2011.).

MMF je formalno utemeljen u prosincu 1945. godine sa sjedištem u Washingtonu, a s

aktivnim djelovanjem započeo je 1.ožujka.1947. godine. (International Monetary Fund,

n.d.). Tijekom godina djelovanja MMF je brojao 150 zemalja članica, a neke su i

napuštale članstvo te se kasnije vraćale, najčešće iz političkih razloga. (Vizjak A.,

2006.). Trenutno, MMF ima 188 zemalja članica.

1 Vrijednost zlata određena je na trideset i pet dolara za uncu zlata

9

Temeljna misija MMF-a je osigurati stabilnost u međunarodnom sustavu. To čini na tri

načina, odnosno kroz tri glavne aktivnosti:

1. nadzor globalnog gospodarstva i ekonomije zemalja članica,

2. kreditiranje zemalja i

3. praktična tehnička pomoć. (International Monetary Fund, n.d. )

Nadzor se sastoji od procjene propisa o novčanoj razmjeni zemalja članica te praćenja

gospodarskih i financijskih kretanja te pružanja savjeta. Kreditiranje uključuje kredite i

zajmove članicama MMF-a kako bi im se pomoglo u poteškoćama u platnobilančnom

položaju dok tehnička pomoć uključuje pomoć na projektiranju ili poboljšanju kvalitete

i učinkovitosti odluka unutrašnje politike. (Vizjak, A., Mujačević, E., 2011.)

Opći ciljevi organizacije koje određuje Članak 1. Statut (Articles of Agreement) odnose

se na:

1) Unapređivanje međunarodne monetarne suradnje

2) Širenje i razvijanje međunarodne monetarne trgovine

3) Stabilizaciju deviznog tečaja radi sprječavanja konkurentske devalvacije

4) Ukidanje deviznih ograničenja s ciljem sprječavanja porasta svjetske trgovine

5) Pomoć zemljama članicama u uravnoteženju platne bilance

6) Financiranje neuravnotežene platne bilance (Articles of Agreement IMF,

Washington, D.C., 2011.)

2.1.1. Način funkcioniranja i ovlasti Međunarodnog monetarnog fonda

Pristupanjem Fondu, zemlja članica se obvezuje redovito uplaćivati kvotu novca što

predstavlja glavni izvor sredstava Fonda. Kvota ovisi o veličini i ekonomskoj snazi

10

pojedine zemlje te se uplaćuje po principu što je zemlja bogatija iznos kvote, ali i

glasačka moć je veća.

U početku se kvota određivala prema bretonwudskoj formuli u kojoj su ključne

varijable bile nacionalni dohodak, vrijednosti uvoza i izvoza te monetarne rezerve.

Vrijednost američkog dolara (fiksni međunarodni paritet valuta) bila je vezana za zlato,

a posljedično, valute ostalih zemalja bile su fiksirane u odnosu na dolar. Takav način

izračunavanja kvote primjenjivao se do 1950. godine dok cijena zlata nije skočila s 35

na 40 dolara. Kasnije je veći značaj dobila trgovina i promjene u izvozu. Važno je

istaknuti i da se formule mijenjaju svakih pet godina u skladu s gospodarskim

promjenama. (Franičević-Grubić, F. i suradnici, 1996.)

Sljedeći graf prikazuje kretanje vrijednosti dolara u periodu od 1954. do 2013. godine.

Graf 1: Kretanje vrijednosti dolara od 1954-2013.godine

Izvor: Value of US dollar,

http://commons.wikimedia.org/wiki/File:Value_of_US_dollar.gif

11

Na grafu je vidljivo da je američki dolar imao vodeću poziciju u doba bretonwudskog

monetarnog sistema te se smatrao glavnom rezervnom valutom zemalja članica sve do

1971. godine kada je sporazum okončan. Ukinuta je konvertibilnost američkog dolara u

zlato upravo radi ograničene ponude zlata i sve većeg nepovjerenja u američki dolar

(devalvacija dolara). Od te godine vrijednost dolara počinje padati.

MMF zapada u krizu te dolazi do raspada svjetskog monetarnog sustava. Nakon toga,

od ožujka 1973. godine uvodi se plivajući tečaj, a članice MMF-a mogle su „vezati

svoje valute uz druge, mogle su plivati samostalno ili se vezati uz košaru valuta,

usvajati valute neke druge zemlje, sudjelovati u bloku drugih valuta ili biti dio neke

monetarne unije.“ ( Vizjak, A., Mujačević, E. 2011., p. 29)

Radi povećanja financijskog potencijala 1969. godine, nacionalne kvote denominirane

su u specijalnim pravima vučenja (SDR)2, a glasačka snaga temelji se na jednom glasu

na svakih 100 000 SDR-a plus 250 osnovnih glasova za svaku zemlju. (Franičević-

Grubić, F. i suradnici (Grupa autora), 1996.)

Vrijednost SDR-a određuje se na temelju dnevnog prosjeka srednjih vrijednosti četiriju

najjačih svjetskih valuta - tzv. košarica valuta (eng. "currency basket"): američki dolar,

euro, japanski jen i britanska funta, a kreće se oko 1,5 USD.

Funkcije kvote su sljedeće:

- upisnina u MMF,

- glasačka moć zemlje (250 početnih glasova plus jedan za svakih 100.000 SDR-a),

- pristup financiranju zemlje,

- alokacija SDR-a (Koški, D., n.d., p. 31)

2 Umjesto zlata 1969. godine MMF uvodi SDR kao međunarodnu obračunsku jedinicu

12

Kvote su osnova koliko zapravo članica može posuditi novaca. Uplata se vrši na način :

25% kvote u konvertibilnoj valuti3 (rezervna tranša, SDR), odnosno u valutama koje

imaju status međunarodnih rezervi i preostalih 75% u nacionalnoj valuti. Sve uplate u

MMF su zapravo vrsta članarine koja predstavlja vlasništvo zemlje koja ih je uplatila te

ih ona u svakom trenutku, odnosno istupanjem iz Fonda može povući.

U tablici 1 navedene su najveće članice MMF-a po financijskom udjelu počevši od

države s najviše milijuna SDR-a te najvećeg broja glasova.

Tablica 1 :Najveće članice MMF-a po financijskom udjelu (u milijunima SDR-a i

broju glasova)

Članica MMF-a Kvota (u mil. SDR-a) Broj glasova

SAD 42 122.4 421 961

Japan 15 628.5 157 022

Njemačka 14 565.5 146 392

Francuska 10,738.5 108 122

Velika Britanija 10 738.5 108 122

Kina 9 525.9 95 996

Italija 7,882.3 79,560

Saudijska Arabija 6,985.5 70,592

Kanada 6,369.2 64,429

Rusija 5,945.4 60,191

Maršalski otoci 3.5 772

Izvor: IMF, 2015., https://www.imf.org/external/np/sec/memdir/members.aspx

Prema podacima iz tablice 1 možemo zaključiti da kao gospodarski najjača sila, najveći

financijski udio, a posljedično i najveću glasačku moć i utjecaj ima SAD, slijedi ga

3 Razlika između iznosa valute zemlje koju drži MMF i njezine kvote. Do 1975. ovaj dio mogao se uplatiti

u zlatu

13

Japan, Njemačka, Francuska i Velika Britanija. Za usporedbu prema financijskom

udjleu i broju glasova najmanji utjecaj imaju Maršalski otoci.

Ukupna svota uplaćenih kvota MMF-a trenutno iznosi oko 238 milijardi SDR-a.

Upravna struktura MMF-a sastoji se od:

1. Odbora guvernera (Board of Governors)

2. Izvršnog odbora (Executive Board)

3. Upravnog direktora (Managing Director) i ostalog osoblja (Babić, M., Babić, A.,

2003., p. 388.)

Odbor (Vijeće) guvernera predstavlja glavni i najviši upravni organ MMF-a, a sastoji se

od jednog predstavnika svake zemlje članice (obično ministri financija ili guverneri

središnje banke) i jednakog broja njihovih zamjenika .( Franičević-Grubić, F. i suradnici

(Grupa autora), 1996.). U pravilu, sastaju se jednom godišnje radi donošenja važnijih

odluka o svjetskim financijskim pitanjima i temeljnih dokumenata.

Izvršni odbor je operativno tijelo MMF Vijeća guvernera kojeg čine 20 izvršnih

direktora obavljajući svakodnevne poslove te nadzirući provedbu politike članica.

Odbor se formira na način da pet članova imenuju države s najvećim financijskim

udjelima (SAD, Japan, Njemačka, Francuska i Velika Britanija), dok ostalih 15 biraju

države članice.

Izvršni direktori izabiru Upravnog direktora koji je, zajedno s njima odgovoran za

vođenje tekućih poslova i organizaciju. ( Babić, M., Babić, A., 2003.)

14

2.1.2. Financijski ustroj i vrste kredita MMF-a

MMF je ustrojen kao vrsta holding poduzeća u koje su zemlje članice obvezne

uplaćivati kvote o kojima ovisi i njihova glasačka moć. Uz kvote, kao glavni izvor

sredstava Fond prikuplja sredstva i zajmovima.

„MMF prikuplja sredstva na više načina:

1. uplatom kvota od strane zemalja članica

2. prodajom zlatnih rezervi

3. zaduživanjem kod tzv. „Kluba desetorice“ – GAB4“ (Vizjak, A. Mujačević, E.,

2011., p 83).

Zemlja koja posuđuje (kupuje) sredstva Fonda, tzv. specijalna prava vučenja za

određeni iznos svoje valute na određeno vrijeme, mora postupno otkupljivati vlastitu

valutu uz pomoć drugih valuta ili SDR-a, što je poznato kao otkup nacionalne valute.

(Franičević D. i suradnici, 1996., p.19). Rok povrata sredstava, odnosno otkupa

depozita ( u domaćoj valuti) je najkasnije pet godina od datuma kupnje s mogućnošću

otplate u obrocima.

Zemlja kojoj su potrebna sredstva Fonda mora provoditi politiku i prilagoditi se

uvjetima u skladu s odredbama Statuta te dokazati da joj je kupnja potrebna radi

platnobilančnog položaja, stanja i kretanja rezervi. (Franičević-Grubić, F. i suradnici,

1996.)

Većina sredstava MMF-a mogu se pripisati uplatama ugl. razvijenih zemalja što MMF-

u omogućuje nesmetano ostvarivanje i održavanje stabilnosti platnih bilanci svojih

članica. U tablici 2 prikazana su kreditna sredstva MMF-a od 1984. do 2015. godine.

4 General Agreement to borrow;Opći sporazum o posuđivanju

15

Tablica 2. Kreditna sredstva MMF-a od 1984. godine (u SDR-ima)

Godina Fond sredstava Pozajmice od SAF,

TF, ESAF/PRGH

Ukupno

1984. 34,936,772,393 2,769,874,900 37,706,647,293

1985. 35,194,787,249 2,470,247,948 37,665,035,197

1986. 33,334,905,644 2,013,169,931 35,348,075,575

1987. 28,751,979,125 1,866,342,930 30,618,322,055

1988. 24,750,004,884 1,773,964,293 26,523,969,177

1989. 22,315,104,224 2,334,886,562 24,649,990,786

1990. 20,731,851,093 2,571,911,617 23,303,762,710

1991. 23,378,573,926 3,285,717,796 26,664,291,722

1992. 23,967,172,718 3,804,463,796 27,771,636,514

1993. 25,196,745,031 3,942,792,899 29,139,537,930

1994. 25,611,676,952 4,599,768,498 30,211,445,450

1995. 35,929,173,412 5,657,438,528 41,586,611,940

1996. 36,127,472,805 5,881,609,752 42,009,082,557

1997. 46,559,033,783 6,009,867,422 52,568,901,205

1998. 60,451,017,051 6,288,825,925 66,739,842,976

1999. 51,061,861,875 6,434,274,362 57,496,136,237

2000. 42,990,531,049 6,331,595,468 49,322,126,517

2001. 53,477,225,409 6,424,578,684 59,901,804,093

2002 63,601,058,794 6,868,671,012 70,469,729,806

2003. 65,032,062,712 6,880,893,268 71,912,955,980

2004. 55,373,766,674 6,766,029,353 62,139,796,027

2005. 28,432,143,237 6,282,121,668 34,714,264,905

2006. 9,822,640,239 3,844,020,520 13,666,660,759

2007. 6,036,146,757 3,796,945,581 9,833,092,338

2008. 17,514,964,723 3,972,372,030 21,487,336,753

2009. 37,221,142,436 5,079,705,286 42,300,847,722

2010. 55,620,104,510 4,819,344,134 60,439,448,644

2011. 87,276,915,790 5,308,609,594 92,585,525,384

16

2012. 90,042,348,252 5,766,292,503 95,808,640,755

2013. 83,899,249,061 6,174,392,682 90,073,641,743

2014. 69,041,563,463 6,292,755,583 75,334,319,046

2015. 54,511,400,851 6,310,800,049 60,822,200,900

Izvor: Total IMF Credit Outstanding for all members from 1984 – 2015,

http://www.imf.org/external/np/fin/tad/extcred1.aspx

Iz tablice 2 može se iščitati kako su se kreditna sredstva MMF-a kroz godine povećavala

i smanjivala. Najveći iznos zabilježen je 2012. godine kada su iznosila 90,042,348,252

SDR-a, a najmanji, odnosno 10 puta manji u odnosu na 2012. godinu 2006. godine u

iznosu od 9,822,640,239 SDR-a.

Kroz godine svoga djelovanja MMF je razvio i pruža brojne programe pomoći uz

kredite koje možemo podijeliti u tri kategorije:

1) Stand-by aranžmani i kreditna tranša redovan su i najčešći oblik pomoći u

rješavanju kratkoročnih problema članica. Poštujući pravila sporazuma s MMF-

om zemlji se omogućuje brzo dobivanje kreditnih sredstava, odnosno zajma koji

je dostupan u četiri tranše (svaka tranša iznosi 25 % vrijednosti kvote nacionalne

valute članice). Obično traju od 12-18 mjeseci, ali mogu se produžiti i na 3

godine. „Kamatna stopa je prosječna kamatna stopa na tržištu novca u najvećim

industrijaliziranim zemljama plus mala premija.“ (Bilas, V., Jovanović, E.,

2011., str. 84., preuzeto od Grgić i Bilas, 2008., str. 634.)

2) Produžena sredstva sporazuma (Extended Fund Facility) namijenjena su

državama kojima je potrebno duže vremensko razdoblje za uravnoteženje platne

bilance, a čiji su problemi strukturne prirode. Dogovorene ekonomske ciljeve

moralo bi se ostvariti u razdoblju 3-4 godine.

3) Treća vrsta kredita, odnosno sustav Powerty Reduction and Growth Facility

putem kojeg MMF daje kredite predviđen je za najsiromašnije članice. Rok

17

dospijeća je deset godina, uz godišnju kamatnu stopu 0,5 % ( Vizjak, A.,

Mujačević, E., 2011.)

Također postoji i dodatno rezervno financiranje (SRF) uspostavljeno posebno za pomoć

zemljama u vrijeme Azijske krize koje su se nosile s velikim problemima u platnoj

bilanci. Dospijevaju u roku od 2, 2 i pol godine.

U slučaju deficita platne bilance, a koji je uzrokovan nepredvidivim prirodnim

katastrofama ili poslijeratnim stanjem, MMF je spreman pružiti izvanrednu pomoć, tzv.

Emergency assistance. Uvjet je suradnja s MMF-om uz izravnu kupovinu 25% uplaćene

kvote. ( Bilas V., Jovanović E., 2011.)

2.1.3. Odnos MMF-a i ekonomskih grupacija

Kroz svoje djelovanje MMF je razvio niz odnosa i suradnji sa svjetskim i ekonomskim

grupacijama kao što su G-8 i G-20. Ministri zemalja članica te izvršni direktor MMF-a

sastaju se kako bi pomogli zemaljama koje su suočene s problemima platne bilance te

radi održavanja ekonomske stabilnosti.

U G-8 kao glavne industrijske zemlje ubrajamo: Kanadu, Francusku, Njemačku, Italiju,

Japan, Rusiju, Veliku Britaniju i SAD. „Te zemlje drže preko 90% proizvodnje visoke

tehnologije u svijetu i globalne računalne moći, a ujedno su i najveći ulagači u

istraživanje i razvoj.“ (Lončar, J., 2005., p.97)

Grupacija G-20 također doprinosi održavanju makroekonomske stabilnosti usko

surađujući s MMF-om. Uz zemlje G-8 u ovu skupinu ulaze i: Argentina, Australija,

18

Brazil, Kina, Indija, Indonezija, Koreja, Meksiko, Saudijska Arabija, Južna Afrika,

Turska i Europska Unija.

19

3. ZNAČAJ MMF-a U PROCESU GLOBALIZACIJE

“Bankar, to je osoba koja vam pozajmi kišobran kada je sunčano i oduzme vam ga kada

počne kišiti...”

Mark Twain

Globalizacija je označila početak novog doba, novog svjetskog društva kojemu je cilj

smanjiti razlike između bogatih i siromašnih slojeva stanovništva te stvoriti

prosperitetno društvo. Međutim utjecaj svjetskih financijskih institucija u tom procesu

izazvao je brojne polemike. Smatra se da je pojava globalizacije otvorila nove

mogućnosti instucijama u vidu stvaranja profita i djelovanja u vlastitom interesu. Iako je

MMF vođen načelima kojima je cilj smanjiti siromaštvo i povećati životni standard, u

stvarnosti to nije iskorišteno. I dalje smo svjedoci rastućeg siromaštva i nadmoći

bogatih i moćnih vođa.

3.1. Pojam i temeljne postavke globalizacije

Neupitno je da globalizacija postoji. Njezinu pojavu potaknula je situacija nakon

Drugog svjetskog rata kada se javlja potreba za međusobnim povezivanjem i suradnjom

država. Danas se sve odražava globalno. „Globalizacija je proces koji je započeo i koji

se više ne može zaustaviti.“ ( Lončar, J., 2005., p 94).

Iako postoje brojne definicije globalizacije, mogli bismo reći da je to „proces

privatizacije svjetskih ekonomskih resursa od strane velikog kapitala“ (Stojanov,n.d,

p220.). Svjetska banka definira globalizaciju kao “slobodu i mogućnost pojedinaca i

poduzeća da svojevoljno iniciraju razmjenu sa stanovnicima i poduzećima u drugim

zemljama” (Grgurić, I., 2004., str. 236.).

Na svijet se gleda kao „globalno selo“ u kojem se, da bi opstali i uspjeli, moramo

prilagođavati i ne zaostajati za promjenama. Zemlje, razvijene i nerazvijene međusobno

20

su povezane, komunikcijski, transportom, tehnologijom. Čini se da je globalizacija u

punom jeku s velikim obećanjima bolje budućnosti. Međutim, postoje i antiglobalisti

koji smatraju da globalizacija koristi samo moćnim multinacionalnim kompanijama,

kojima je cilj povrat na ulaganja pritom zanemarujući dobrobit čovječanstva.

Glavni kritičar globalizma i suvremenih globalnih ekonomskih zbivanja svakako je

poznati ekonomist i potpredsjednik Svjetske Banke J. Stiglitz koji je imao prilike

sudjelovati u donošenju odluka koje utječu na svjetsko gospodarstvo. On smatra da

siromašne i slabije razvijene zemlje nemaju koristi od postojećeg modela globalizacije

te da dinamika globalizacije ide u prilog samo vodećim globalnim institucijama (MMF,

Svjetska Banka,WTO). Globalizacija stvara još veći i dublji jaz između bogatih i

siromašnih slojeva društva; nerazvijene zemlje s tehnološki zaostalom proizvodnjom ne

mogu ići ukorak razvijenima te tako postaju njihov plijen.

Stiglitz se ne protivi globalizaciji. Njegova glavna kritika upućena je mijenjanju politike

tih institucija kojima su vođene financijskom moći, te mijenjaju ciljeva i metoda tog

procesa. (Mesarić, M., 2002. p. 1171). Prema Stiglitzovim (2004., p.32) riječima:

„Keynes bi se vjerojatno okrenuo u grobu da vidi što se događa s njegovim djetetom“,

misleći pritom na MMF“.

Tehnologija, brzina i troškovi transporta, kraj Hladnog rata, globalni problemi te

liberalizacija često se navode kao glavni uzroci globalizacije što slikovito prikazano u

shemi 1

21

Shema 1: Glavni uzroci globalizacije:

Izvor: Globalizacija, http://www.dadalos.org/globalisierung_hr/grundkurs_3.htm

Tehnološki napredak smatra se jednim od najvećih uzroka globalizacije upravo radi

pojave Interneta i brže razmjene informacija s jednog kraja svijeta na drugi.

Najsuvremenije tehnološke metode omogućuju cjelovitu integraciju nabave,

proizvodnje i prodaje na globalnoj razini. Porastom obujma trgovine troškovi transporta

su smanjeni i ubrzani. Kraj Hladnog rata također se smatra jednim od uzroka

globalizacije upravo radi povećane suradnje među zemljama i prelaska na tržišno

orijentiranu ekonomiju. Globalni problemi te liberalizacija tržišta čimbenici su bez

kojih proces globalizacije ne bi započeo.

3.1.1. Nositelji procesa globalizacije

Kao glavni nositelji procesa globalizacije smatraju se međunarodne svjetske institucije

kao što su MMF, Svjetska Banka, Svjetska trgovinska organizacija te moćne

transnacionalne kompanije (TNC) koje rade samo u vlastitom interesu, usmjerene na

vlastitu dobit, vođene ideologijom neoliberalizma.

22

„MMF je jedan od najvećih zagovornika razvoja globalizacije i sve svoje djelovanje

usmjerio je prema tome cilju“. ( Vizjak, A., Mujačević, E., 2011., p 18).

Tijekom Velike depresije, 30-ih godina, MMF-u kao jednoj od glavnih institucija u

procesu globalizacije dodijeljen je zadatak održavanja globalne gospodarske stabilnosti.

„MMF je utemeljen na vjerovanju da je potrebno kolektivno djelovanje na globalnoj

razini kako bi se postigla ekonomska stabilnost.“(Stiglitz, 2004, p.32).

Izvorna je funkcija MMF-a, prema Keynesovoj zamisli povećanje potrošnje ili

smanjenje poreza, odnosno primjena restriktivne fiskalne politike. Svaka zemlja članica

MMF-a morala je provesti takve mjere štednje. Keynesova analiza našla se na udaru

brojnih kritika. Smatralo se da provođenje takve politike koristi samo bogatim

zemljama, jer siromašne zemlje, zemlje koje se obraćaju MMF-u već se nalaze u

financijskim problemima i ne mogu vraćati uzete kredite te se tako dovode u još

nepovoljniji položaj. Uvijek se mora vratiti više novaca nego što je posuđeno. A kada

dug iznosi više od 100 % BDP-a zemlja zapada u duboku dužničku krizu.

Tijekom svoj djelovanja, politika MMF-a se promijenila. Danas MMF daje kredite pod

uvjetom prihvaćanja politike smanjenja deficita, povećanja poreza ili podizanja

kamatnih stopa. (Čerin 2011.,p.1, preuzeto od: Stiglitz, J. 2004.)

Nakon Drugog svjetskog rata javila se potreba za obnavljanjem Europe te je tako, zbog

straha od budućih depresija konferencijom u Bretton Woodsu, uz MMF osnovana i

Svjetska Banka. (Međunarodna Banka za obnovu i razvoj-IBRD). Prvotni cilj

djelovanja Banke bio je potaknuti gospodarstvo i razvoj razorenih zemalja. 1977.

godine institucija je brojala čak 129 članica. Kao jedan od glavnih uvjeta pristupa

Svjetskoj Banci, nužno je da je zemlja članica MMF-a. Prema kriterijima za

odobravanje kredita nije teško primijetiti da i ova institucija djeluje u korist

23

najrazvijenih zemalja, posebice SAD-u. „Najveći dio dodatnih kredita iskorišten je za

kupnju opreme i investicijskih materijala u industrijski razvijenim zemljama,

prvenstveno u SAD-a“ (Sapunar, 1999., p. 19, citirano prema: Katunarić, 1977., p.323).

1.siječnja 1995. - sa svojim djelovanjem započela je i Svjetska trgovinska organizacija –

WTO s ciljem smanjenja trgovinskih barijera i liberalizacije vanjske trgovine. Temelji

se na djelovanju GATT-a ( Opći sporazum o carinama i trgovini), koji je prerastao u

današnji WTO s proširenim nadležnostima u području trgovina usluga (GATS) i

intelektualnog vlasništva (TRIPS). Bez obzira što za razliku od MMF-a i Svjetske

Banke svaka država ima jedan glas, odluke se ipak vežu uz zemlje koje raspolažu

kapitalom.

Zanimljivo je spomenuti i transnacionalne kompanije sa sjedištima većinom u SAD-u,

Europi i Japanu među kojima je najveća koncentracija ekonomske moći i bogatstva.

„TNC su postale osnovni subjekti međunarodne trgovine.“ (Stojanov i autori, 2015.,

p.125), a u procesu globalizacije njihova moć sve više dolazi do izražaja.

Vrijednost prihoda 100 najvećih korporacija 2001. god. činile su 4,3 % svjetskog BDP-

a, a Apple, kao jedna od vodećih kompanija ima zaradu veću od BDP-a Hong-Konga!

(B. Roach, n.d.). Podaci govore da je već 1990. godine trgovina između dijelova

(filijala) transnacionalnih korporacija bila za 27% viša od vrijednosti svjetske trgovine.“

(Stojanov, n.d.,p. 126).

Niti jedna organizacija zapravo nije uspjela ispraviti odnos razvijenih i nerazvijenih

zemalja. Vidimo da je bit problema djelovanja MMF-a i ostalih nositelja globalizacije

zapravo u samom vođenju njihovih politika u kojima glavnu riječ imaju najrazvijenije

zemlje. Institucije djeluju za interese onih koje zastupaju. Prema podacima MMF-a,

udio zemalja G-7 u glasačkoj strukturi iznosi 45.26 %.

24

Navedene institucije, kao nositelji globalizacije utjecale su na oblikovanje globalne

ekonomije. U nastavku su navedene pozitivne i negativne strane globalizacije iako,

očigledno je da se jaz između bogatih i siromašnih sve više produbljuje, a razočarenja

postaju sve veća.

3.1.2. Pozitivne i negativne strane globalizacije

Globalizacija kao proces u kojem živimo, kao fenomen u kojem stvaramo i djelujemo,

na meti je brojnih pohvala i kritika, a njezine posljedice svuda se osjećaju. Kao

pozitivna strana globalizacije prvenstveno se navodi bolja i lakša povezanost ljudi i

zemalja, smanjivanje troškova prijevoza, neometan tijek roba, ljudi i kapitala. Ukidanje

barijera u trgovini pružilo je zemljama u razvoju mogućnost napretka potaknutim

izvozom. Koncentracija globalne ekonomije najveća je u zemljama Trijade, Zapadna

Europa (više od 40%), Azija (osobito Japan i zemlje Jugoistočne Azije – oko 35%), te

Sjeverna Amerika (gotovo 20%). (Hoffman, 1999., prema Kuechle, 1996.; također

Dolata, 1997.:101; Evans, 1997.:3 i dalje)

Naravno, neizostavan je i tehnološki napredak koji donosi brojne prednosti svim

akterima globalne ekonomije. Globalna konkurencija stvara i potiče inovativnost, a veća

količina novca koja se ulijeva u zemlje u razvoju pridonosi poboljšanju životnog

standarda. (Globalization, n.d.).

Kroz sam proces razvile su se i brojne institucije poput Međunarodnog crvenog križa,

Ujedinjenih naroda (UN), Međunarodna organizacija rada (ILO), Svjetska zdravstvena

organizacija (WHO). (Stiglitz, 2004). Svijet je više informiran, olakšana je mogućnost

suradnje i zajedničkih rješavanja problema na globalnoj razini. Teoretski, globalizacija

nudi širok izbor i velike mogućnosti u svim područjima gospodarskog života, ipak, u

praksi, mnogima nije donijela nikakve koristi.

25

Globalizacija stvara sve dublji jaz između bogatih i siromašnih. Kao primjer možemo

uzeti i otvaranje tržišta zemalja, što dovodi do proizvodnje u zemljama jeftine radne

snage, iskorištavanja radne snage, osobito djece, nehumanih uvjeta rada što je uzrok

brojnih prosvjeda protiv globalizacije. Siromašne zemlje našle su se pod pritiskom

Zapadnih zemalja da ukinu trgovačke prepreke, dok su one istovremeno zadržavale

vlastite i tako sprječavale zemlje u razvoju da izvoze svoje proizvode.

Mnoge krize koje su započele velikim brojem nezaposlenih vođene su procesom

globalizacije. Primjerice krize u Aziji i Južnoj Americi odrazile su se na stabilnost,

odnosno dovele su do nestabilnosti svih zemalja u razvoju. Rusija i ostale zemlje koje

su prešle na tržišni sustav također su osjetile negativne posljedice globalizacije. Unatoč

obećanjima da će im gospodarski sustav donijeti napredak, dogodilo se upravo

suprotno. (Stiglitz, 2004,). 90.-e godine obilježile su niz kriza koje su vođene procesom

globalizacije; mogućnost propasti Europskog mehanizma deviznih tečajeva, kriza u

Meksiku (devalvacija pesosa), kriza u Argentini i Brazilu te istočno-azijska kriza (

Indonezija, Koreja, Malezija, Tajland). (Tarabarić, T. 2011.)

Kao preobrazba globalizma javlja se i „terorizam“. Smatra se da je prvi terorizam

završio početkom Prvog svjetskog rata, drugi, „balkanski“ krajem Drugog svjetskog

rata, dok je treći obilježen hladnim ratom. Četvrti je suvremeni terorizam, političkog

karaktera, „brutalan, neuhvatljiv i iracionalan“ (A. Bušljeta, 2010, p.141, preuzeto od:

Gayraud i Senat, 2008:16-16). Napadom na SAD, vodeću ekonomsku silu, 11. rujna

2001. godine, globalizirano tržište je ugroženo. „Tržišni“ globalizam prerasta u

imperijalistički s „američkim“ licem. (Bušljeta, 2010., preuzeto od: (Steger, 2005a:

p.33).

Svijetu se sve više nameću pravila glavnih globalnih diktatora, koji svojim jačanjem

potiskuju nacionalnu suverenost zemalja koje postaju ovisne o nadnacionalnim

organizacijama. Stiglitz se želi oduprijeti tim silama stvarajući međunarodne

26

demokratske političke stranke koje bi potaknule da proces globalizacije krene u pravom,

pozitivnom smjeru.

3.2. Utjecaj Washingtonskog konsenzusa na globalizaciju

Washingtonski konsenzus možemo povezati s 1989. godinom i dužničkom krizom u

Latinskoj Americi koja je započela 70-ih godina prošlog stoljeća. Tada se javlja potreba

za uspostavljanjem jedinstvene politike za rješavanje ekonomskih problema. To je

zapravo paket smjernica, odnosno program ekonomskih reformi koji naglašava

makroekonomsku disciplinu, tržišno gospodarstvo i otvorenost prema svjetskoj

ekonomiji kao osnovama za rast i oporavak gospodarstva. (Kesner-Škreb, 2004.).

J. Williamson5 ponudio je deset prijedloga, odnosno smjernica koje bi svaka zemlja

trebala prihvatiti i primijeniti. Paket reformi nazvan je „Washingtonskim konsenzusom“

s obzirom da je sjedište institucija bilo u Washingtonu.

Kao osnove za oporavak gospodarstva navode se osnovni elementi paketa:

- Fiskalna disciplina

- Preusmjeravanje javnih rashoda

- Porezna reforma

- Liberalizacija kamatnih stopa odnosno financijska disciplina

- Konkurentski tečaj

- Liberalizacija trgovine, odnosno liberalizacija ekonomskih odnosa s

inozemstvom

- Liberalizacija inozemnih izravnih investicija (FDI)

- Privatizacija

- Deregulacija

- Vlasnička prava (Williamson, J., 2004.)

5 Engleski ekonomist s Instituta za međunarodnu ekonomiju

27

Politika Washingtonskog konsenzusa zasnovana je neoliberalnoj politici, laiisez faire

pristupu i „nevidljivoj“ ruci Adama Smitha prema kojoj tržište funkcionira savršeno i

nesmetano.

„Njegovi programi za strukturnu prilagodbu (čija je svrha pomoći zemlji da se prilagodi

krizi i trajnoj nestabilnosti prouzročili su glad i nerede u mnogim zemljama, a čak i kad

rezultati nisu bili tako pogubni, čak i kad su uspjeli navući određeno razdoblje rasta,

često su plodovi neravnomjerno odlazili bogatijima, dok su oni na samom dnu katkad

padali u još dublje siromaštvo.“ (Stiglitz, 2004., p.14)

U vrijeme krize zemlje su se borile s fiskalnim deficitima koje su prouzročile velike

inflacije, naročito siromašnim zemljama. Zemlje s kapitalnom moći mogle su sačuvati

vrijednost valute preusmjeravanjem u inozemstvo ili pretvaranjem u druge valute. Javni

rashodi usmjerili su se na zdravstvenu zaštitu, obrazovanje i infrastrukturu kako bi

pomogli najsiromašnijim zemljama.

Kao vodeću kariku ekonomskog rasta Williamson smatra izvoz, a za konkurentnost

izvoza potrebno je osigurati odgovarajuću tečajnu politiku. Kao jedan od glavnih

elemenata paketa navodi se privatizacija, dok je uloga države svedena na minimum uz

zadržavanje regulacije u području zaštite okoliša i sigurnosti. Keynesijanizam je

zamijenjen neoliberalnim stavom i restriktivnom monetarnom politikom. (Stojanov,

2015., p.129)

Washingtonski konsenzus usmjeren je na pomoć zemljama u financijskim problemima,

uključujući i tranzicijske države da tržišnu intervenciju svedu na minimum. Zemlje

Latinske Amerike prihvatile su reforme izvorno namijenjene njima, međutim uskoro su

ga prihvatile i druge zemlje koje su se našle u financijskim problemima.

28

Iako je početkom 90-ih godina primjena konsenzusa bila prividno uspješna te je

zabilježen gospodarski rast, niža inflacija, smanjenje vanjske zaduženosti, u nekim

drugim zemljama doživio je neuspjeh. Te zemlje su i dalje bilježile relativno visoku

nezaposlenost i stagnaciju gospodarstva. Padom SSSR-a i socijalističko-planskog

modela, MMF je pokušavao uvjeriti zemlje da se okrenu i prihvate politiku

Washingtonskog konsenzusa, zahtijevajući nacionalne ekonomije da se prilagode

njegovim pravilima. Kada je i u tim zemljama došlo do zastoja, MMF se branio

tvrdnjom da razlog neuspjeha nije brza privatizacija (državnih poduzeća) i liberalizacija

(tržišta roba, rada i kapitala) na kojima se temelji Washingtonski konsenzus već da

reforme nisu dosljedno provedene. (Mesarić,2002., p. 1156).

Paket reformi primjenjivao se prema konceptu “one size fits all“- „ista veličina

odgovara svima“ bez obzira na različite okolnosti u zemaljama. To uključuje smanjenje

carina na uvoz, rast kamatnih stopa zbog niske inflacije (što uzrokuje smanjenje

zasposlenosti), nemiješanje države te uklanjanje državnih subvencija. (Lučev, 2011.,

p.83). Cilj reformi je zapravo ekonomski rast, a kao njegov najbitniji pokazatelj uzima

se BDP. Usmjerivši se prvenstveno na kvantitativne mjere, došlo je do izjednačavanja

ekonomskog rasta i razvoja te zanemarivanja društvenih i socijalnih komponenti. A

upravo socijalna kohezija podrazumijeva pravednu raspodjelu među slojevima

stanovništva. Upravo je to dovelo do neuspjeha univerzalnog Washingtonskog paketa.

Glavni nedostatak te doktrine je i njegova izvorna politika zasnovana na neoliberalnom

modelu, iliti tržišnom fundamentalizmu gdje tržište funkcionira savršeno, bez državne

intervencije. Ovakav model pokazao je mnoge slabosti.

Prema Stiglitzu, filozofija MMF-a o pravednoj raspodjeli između bogatih i siromašnih

(benefit ekonomskog rasta automatski se prenosi na siromašni sloj) ne odgovara praksi.

Kao primjer uspoređuje dvije varijable: nacionalni dohodak i realni dohodak

stanovnika. 80-ih godina u SAD-u ostvarena je velika nejednakost; nacionalni dohodak

bilježio je porast, dok je realni dohodak stanovnika na dnu ljestvice pao.

29

Stiglitz želi pokazati da je u zemljama koje su prihvatile politiku MMF-a zasnovanu na

Washingtonskom konsenzusu sporije došlo do rasta i događa se nepravedna raspodjela

koristi. Propust je vidljiv i u zemljama Latinske Amerike koje su bile povod za

Washingtonski konsenzus i prve prihvatile njegovu politiku. Argentina i Brazil i dalje

su se borile sa snažnim ekonomskim i financijskim krizama. Siromašni slojevi bili su

isključeni iz tzv. pravedne raspodjele, a razlike među dohocima vidno su se osjetile.

Za usporedbu, u zemaljama Istočne Azije (Kina, Indija, Singapur, Tajvan) gdje su

glavni razvojni faktor državne korporacije, banke i razvojne institucije i koje su

provodile svoju razvojnu politiku (poticanje domaće štednje i investicija) različitu od

politike MMF-a, ekonomski rast postignut je bez velikih razlika između realnog i

nacionalnog dohotka. (Mesarić, 2002., p. 1157). Iskorjenjivanje siromaštva i socijalna

kohezija kao bitni ciljevi njihove strategije doveli su do toga da je u Kini u razdoblju

1981. do 2005. ostvarena prosječna godišnja stopa rasta BDP-a od 9,5%. Indija je

također bilježila rast od 8%.

Washingtonski konsenzus temelji se na tri stupa:

1. Fiskalne stabilizacijske mjere

2. Privatizacija

3. Liberalizacija

3.2.1. Fiskalne stabilizacijske mjere

Fiskalni deficiti stvaraju velike probleme i negativne posljedice na gospodarstvo. Dolazi

do platnobilančne neravnoteže i velike inflacije. Iz tih razloga, fiskalne stabilizacijske

mjere postaju nužnost. U spječavanju krize fiskalna politika trebala bi imati anticikličko

i stabilizirajuće djelovanje. Stabilizacijske mjere Washingtonskog paketa odnosile su se

prvenstveno na stabilnost cijena, uravnoteženje proračuna i restriktivu monetarnu

politiku. Osnovni cilj politike koji podržava i MMF je održivost platne bilance

usklađenu s priljevom kapitala na srednji rok. To bi zapravo značilo usklađivanje

30

agregatne ponude i potražnje u zemlji. (Franičević-Grubić, D. i suradnici, 1996.).

Međutim, krediti za strukturno prilagođavanje nisu se pokazali dovoljno efikasnima u

sprječavanju financijskih potresa i osiguranja stabilnog privrednog rasta u prezaduženim

tranzicijskim zemljama.

3.2.2. Privatizacija tržišta

Privatizacija (državna rasprodaja) kao jedan od temeljnih stupova Washingtonskog

konsenzusa bila je vrlo dobro prihvaćena. Njezino ispravno provođenje obećavalo je

bolju kvalitetu usluga i razvoj konkurentskog tržišta. Zemlje koje su brže prelazile iz

komunističkog režima na tržišno gospodarstvo dobivale su veće ocjene MMF-a.

MMF se zalagao za provođenje ubrzane privatizacije gospodarstva, osobito velikih

javnih poduzeća kako bi ostvario što veći profit i efikasno poslovanje. Međutim,

posljedice njezina provođenja bile su drugačije od obećanja, kako za državu, tako i za

građane. Negativan stav MMF-a prema sudjelovanju države u gospodarstvu i tržišnim

radnjama, uz inzistiranje za hitnim provođenjem privatizacije u praksi su doveli do

pogubnih rezultata.

Stiglitz zamjera MMF-u njegovo usko stajalište, brzinu provođenja privatizacije bez

prethodne pripreme, odnosno bez stvaranja preduvjeta za takav pothvat. To je dovelo do

gubitka radnih mjesta i pada zaposlenosti, pada proizvodnje, pada povjerenja u tržišni

model i općenito pada životnog standarda u tranzicijskim zemljama.

Kao primjer može se navesti privatizacija telefonske kompanije u Obali Bjelokosti od

strane francuske tvrtke, koja je provedena bez prethodnog uspostavljanja zakonske

regulative za tržišno natjecanje. Tvrtka je dobila monopol ne samo za postojeće već i za

nove telefonske usluge i drastično povisila cijene. (Mesarić, 2002.).

31

Kao prateća pojava privatizacije javlja se i korupcija. Većina državnih službenika

okoristila se prodajom državnih poduzeća ispod tržišne, tj. realne cijene. Kao dobar

primjer korupcije i negativnog efekta brze privatizacije na nagovor MMF-a Stiglitz

navodi Rusiju. Prelazak iz socijalizma u kapitalizam donio je mnoge negativne

posljedice u svim područjima, ekonomskom, društvenom i socijalnom. Zbog nedostatka

zakonskih propisa i preduvjeta novi su privatnici djelovali za vlastiti interes i osobnu

kapitalnu moć zanemarujući osnovni cilj privatizacije – nastavak ili povećanje

proizvodnje kao pokretačku snagu gospodarstava. Nakon što je Rusija provela

privatizaciju (državnih poduzeća) na prijedlog MMF-a, zanemarujući zakonsku

regulativu, došlo je do negativih posljedica tranzicijskog procesa. Privatizacijom, Rusija

je ostala bez 90% nacionalnog bogatstva. (Barić R.,1991.)

Do 1998. godine ruska valuta je bila precijenjena, a MMF je inzistirao na njegovom

održavanju. Unatoč štetnim makroekonomskim posljedicama, MMF nije htio provesti

devalvaciju jer je smatrao da bi svaka promjena mogla pokrenuti inflaciju, odnosno

dovesti do hiperinflacije. Padom cijene nafte 1998. godine pala je i vrijednost ruske

rublje. Uz pogrešnu politiku MMF-a i novonastale situacije, Rusija nije bila u

mogućnosti otplaćivati visoke vanjske dugove te je proglasila bankrot. Međutim,

devalvacija rublja koju MMF nije htio provesti ipak nije dovela do spomenute

hiperinflacije, a Rusija se počela ubrzano razvijati kada je oslabila svoje odnose s

MMF-om. Početkom 1999. godine dolazi do postupnog porasta domaće proizvodnje i

BDP-a. (Omrčen M, 2013.)

MMF se oslanjao i na strani kapital kao pokretačku snagu. Smatrao je da će to donijeti

nove vještine i znanja, omogućiti lakši pristup stranom tržištu te osigurati brži dotok

financijskih sredstava. U nekim zemljama to je uspjelo, ali općenito gledajući, privatni

strani kapital potisnuo je domaću konkurenciju povodeći se svojim jedinim ciljem -

ostvarivanjem profita. Prihvaćajući politiku MMF-a zasnovanu na Washintonskom

konsenzusu, nacionalne politike zemalja našle su se u podređenom položaju. ( Mesarić,

2002.)

32

3.2.3 Liberalizacija

Nakon brzog i netransparentnog provođenja privatizacije sa svim posljedicama koje je

donijela, uslijedilo je donošenje regulative za liberalizaciju robnog i financijskog tržišta,

odnosno ukidanja trgovačkih barijera.

Teoretski, to je omogućilo nesmetan ulazak stranog kapitala iz zemlje, odnosno njegov

izlazak iz zemlje. Iako može donijeti mnoge prednosti, nepravovremena liberalizacija

može biti protivna interesima domicilne države i ugroziti njezin održiv rast i razvoj.

Priljev kratkoročnog špekulativnog novca u male novonastale zemlje i zatim njegov

odljev i bijeg iz zemlje na prvi znak nesigurnosti dovelo je do slabljenja valute i

cjelokupnog bankarskog sustava. Liberalizacija se pokazala pogodnom za mogućnost

ostvarivanja brze zarade samo za one koji imaju prednosti u informacijskom i

međunarodnom financijskom kapitalu. Za manje razvijene i tranzicijske zemlje ona je

predstavljala prihvaćanje uvezenog intervencionizma u interesu privatnog kapitala.

(Ivanov, M., n.d.)

MMF-ova doktrina više je orijentirana prema interesima financijskog tržišta i traženju

odgovora kako će zadužena zemlja vratiti dugove nego na njezinoj razvojnoj

komponenti i brizi za građane. Slabije razvijenim i tranzicijskim zemljama MMF je

nametao i zahtijevao brzu liberalizaciju trgovinskih tokova i stranih direktnih investicija

bez prethodnog uspostavljanja sigurnosnih mehanizama. Dok su se razvijene zemlje

postepeno prilagođavale procesu liberalizacije, tranzicijske zemlje bile su prisiljene

prihvatiti je bez odlaganja i prethodne pripreme. Politike zemalja u kojima je MMF

intervenirao uglavnom su dovele do slabih rezultata i velike financijske i ekonomske

nestabilnosti, a visoke kamatne stope uzrokovale su porast nezaposlenosti.

33

Iako MMF tvrdi da priljev inozemnog kapitala nije moguć bez brze liberalizacije,

primjer Kine opovrgava tu tvrdnju. U tu je zemlju, bez liberalizacije tržišta kapitala

strani kapital pristizao u velikim količinama. Kina je primjer zemlje koja nije popustila

pritiscima MMF-a te je vodeći svoju vlastitu politiku ostvarila veći tehnološki i

ekonomski napredak u odnosu na zemlje koje su prihvatile neoliberalnu politiku MMF-

a.

Dok su MMF i Svjetska banka inzistirale na što bržem provođenju liberalizacije,

Zapadne zemlje su prihvaćale liberalizaciju trgovine samo za one proizvode koje su

izvozili, dok su istovremeno štitile one sektore kojima je prijetila konkurencija iz

razvijenih zemalja. Stiglitz smatra da liberalizacija uz visoke kamatne stope dovodi do

financijske nestabilnosti i u konačnici do ukidanja radnih mjesta i sve veće

nezaposlenosti.

Tijekom tzv. „izgubljenog desetljeća“ (1980. do 1990.) Latinska Amerika doznačila je

svojim vjerovnicima sredstva u neto iznosu od 195 milijardi dolara (blizu 554 milijarde

prema sadašnjoj vrijednosti dolara) te je zabilježen ogroman rast vanjskog duga regije

od 223 milijarde dolara 1980. na 443 milijarde 1991. godine. Uzrok tome bilo je

refinanciranje i akumulacija kamata. Dohodak po glavi stanovnika 1980. godine ostao je

na onoj razini iz sredine 1970.-ih. (Correa, n.d.) Vanjsko zaduženje i proračunska kriza

iziskivale su intervencije međunarodnih financijskih organizacija. 1980ih i 1990ih

Latinska Amerika prihvatila je pomoć i savjete MMF-a (smanjenje javne potrošnje uz

liberalizaciju tržišta, zanemarujući socijalne i institucionalne komponenete, u cilju

otplate dugova privatnim bankama) i zabilježila kratkotrajan porast BDP-a. Nedugo

zatim nastupila je recesija. Šezdesetih godina stopa rasta BDP-a bila je 5,4 % prosječno

godišnje, a devedestih je pala na čak 2,9%. (Mesarić,2002.)

1982. godine Meksiko je proglasio svoju platežnu nesposobnost, a kamate na kredite

naglo su porasle. Zbog poremećaja na financijskom tržištu i nepravovremene

34

privatizacije i liberalizacije, Argentina 2001. proglašava državni bankrot s ogromnim

dugovima od 170 milijardi dolara i povlačenjem inozemnih investitora (koji su

posljedica privatizacije javnog setora), ogromnom nezaposlenosti i siromaštvom.

(Pettinger T., n.d.)

U konačnici, zemlje su i dalje bile zadužene, ali ovaj put kod međunarodnih institucija

koje štite interese banaka. Svoj put oporavka Argentina je započela 2003. godine kada

je kao prva mjera, na nezadovoljstvo MMF-a, uveden dogovor o reprogramiranju i

smanjenju njegovih potraživanja. 2005. godine Argentina je podmirila dug prodajom

čak polovice svojih deviznih rezervi i krenula ka samostalnoj izgradnji ekonomije izvan

dometa međunarodnih financijskih institucija.

Primjer ekonomske krize u Istočnoj Aziji koja je započela 1997. godine u Tajlandu,

također se pripisuje nepravovremenoj i nepripremljenoj liberalizaciji tržišta kapitala.

Istočna Azija 70-ih, 80-ih i 90-ih godina bila je ekonomski vrlo razvijena i slovila kao

"istočno azijsko čudo“. Te zemlje, sve do pojave krize nisu prihvatile politiku

Washingtonskog sporazuma.

Porast proizvodnje, razvijena industrija, niska stopa nezaposlenosti trajali su sve do

1997., do intervencije MMF-a. MMF je zahtijevao potpunu liberalizaciju tržišta kapitala

što je izazvalo velik priljev stranog kapitala te napad špekulanata. Domaći poduzetnici

kratkoročno su se zaduživali kod inozemnih banaka. Posljedično je došlo do naglog

pada vrijednosti valute u Tajlandu (baht), čak 25%, špekulanti su počeli kupovati

dolare, proizvodnja se smanjila, a nezaposlenost rasla. Kolaps financijskog tržišta

proširio se i na ostale istočnoazijske zemlje; Maleziju, Južna Koreju, Filipine i

Indoneziju). Južna Koreja zatražila je pomoć MMF-a kada su nastali problemi s

vraćanjem duga nakon što su se banke i poduzeća zaduživale u inozemstvu. Odobren joj

je stand-by aranžman u iznosu od 16 milijardi SDR, najveći aranžman MMF-a. ( Babić,

2003.) Uvjet koji je postavio MMF-a bilo je prihvaćanje njegovih pravila; podizanje

35

kamatnih stopa i smanjenje državne potrošnje što je dovelo do pogubnih rezultata i

smanjenja produktivnosti. (Jurčić Lj. n.d.)

Unatoč tome što su zemlje imale visoku stopu domaće štednje te su bilježile velik rast u

razdoblju od 1960-1990. godine, prema uputstvima MMF-a, početkom devedestih

godina došlo je do potpune liberalizacije i velikog priljeva međunarodnog kapitala u te

zemlje. (Mesarić, 2002.). Međutim devalvacija valuta dovela je do naglog odljeva

stranog kapitala što je izazvalo opći kaos i širenje valutne špekulacije. Kriza se proširila

i na Rusiju i Južnu Ameriku te zahvatila cijeli svijet.

Stiglitz zamjera MMF-u način provođenja politike te smatra da je takva politika i

ubrzana liberalizacija djelovala u interesu međunarodnog financijskog kapitala s ciljem

ostvarivanja brze zarade. Na sljedećem grafu 2 prikazani su tokovi stranog financijskog

kapitala, ponajprije američkog na područje zemalja u razvoju, Azije i Latinske Amerike,

odnosno prije krize.

Graf 2. : FDI tokovi prema zemljama u razvoju, 1990.-1997. (u milijunima dolara)

Izvor: ECLAC, http://www.cepal.org/publicaciones/xml/2/4262/fdiasiancrisis.htm

Zemlje u razvoju

Azijske zemlje u razvoju

Latinska Amerika i Karibi

36

Na grafu 2 je vidljivo kako je najviše stranog financijskog kapitala između 1991. i 1997.

godine ušlo u zemlje u razvoju. 38% svjetskih investicijskih tokova otišlo je

prvenstveno na područje Azije i Latinske Amerike. U razdoblju od 1990.-1997. priljev

privatnoga kapitala koji je postao vrlo značajan za oporavak i razvoj tranzicijskih

zemalja povećan je sedam puta. (Annual report on Foreign Investment in Latin America

and the Caribbean, ). Takva ekspanzija zapadnog kapitala, prema Stiglitzu, nazvana je

svjetskim trijumfom američkog tržišnog modela. (Mesarić,2002.).

Međutim, ubrzana liberalizacija i velik priljev stranog kapitala bez prethodnog

uspostavljanja adekvatnog regulatrnog susatava i institucija, u konačnici su doveli do

velikog ekonomskog pregrijavanja i nestabilnosti, a liberalizacija nije donijela obećani

boljitak. Niz neuspjelih rezultata doveli su do toga da i MMF prizna prevelik zanos i

propuste što se tiče liberalizacije, te da je njegovo inzistiranje na što bržem provođenju

pridonijelo ekonomskoj nestabilnosti i financijskoj krizi 90-ih godina. . U shemi 2

prikazano je kako financijska integracija i inicijalni uvjeti utječu na vjerojatnost

financijske krize kada su ti uvjeti zadovoljeni i u slučaju kada nisu.

Shema 2: Financijska integracija i ekonomski rast

Izvor: Banka, http://www.banka.hr/cijena-otvaranja-prema-stranom-kapitalu/print

Shema 2 prikazuje kako liberalizacija tržišta kapitala bez odgovarajućih propisa i

institucija te stabilne makroekonomske politike može dovesti do štetnih rezultata i u

konačnici do financijske krize, naročito u malim zemljama u razvoju.

37

4. KARAKTERISTIKE AKTUALNE FINANCIJSKE KRIZE I ODGOVOR

MMF-a

“Vidim krizu kako nam približava u bliskoj budućnosti. Kompanije su ustoličene i

korupcija na visokim pozicijama će se nastaviti dok svo bogatstvo ne bude u rukama

nekolicine, a ekonomija uništena.”

Abraham Lincoln (1809.C1865.)

Svjedoci smo brojnih financijskih kriza koje su se pojavile u gospodarstvu. Posljednju,

globalnu krizu nakon Drugog svjetskog rata još uvijek osjećamo. Financijske krize

mogli bismo objasniti kao poremećaje, odnosno smetnje na financijskim tržištima, a

koje su rezultat prezaduženosti zemalja, neravnoteže platne bilance ili neadekvatne

monetarne i tečajne politike. Uzroci su brojni i još uvijek predmet raspava mnogih

ekonomskih analitičara.

Aktualna globalna kriza, kao najveći premećaj na financijskom tržištu započela je 2007.

godine, raspadom američkog sustava hipotekarnih zajmova, da bi se kasnije reflektirala

se na sve sektore i izazvala velike neravnoteže na tržištu kapitala. Bankrot američke

financijske korporacije Lehman Brothers 2008. godine smatra se početkom najduže

ekonomske krize poslije Velike Depresije. Zbog velikih oscilacija koje je teško pratiti u

vrijeme krize i trendova koji su doveli ekonomiju u nepovoljan položaj, zemlje su se

ponovo našle u neizbježnoj situaciji da zatraže pomoć MMF-a.

Još od Velike Depresije, MMF se pojavljuje kao institucija za rješavanje kriznih stanja.

Djelovanje i značaj Međunarodnog monetarnog fonda posebno su obilježila dva

događaja.; pad Berlinskog zida, 1989. godine te raspad SSSR-a, 1991. godine. U to

vrijeme raste značaj MMF-a kao vodeće monetarne institucije.

38

4.1. Značajke financijske krize

Osnovne značajke financijskog sustava utemeljene su u Bretton Woodsu gdje je dolar

slovio kao glavna međunarodna valuta za koju su bile fiksirane ostale valute, a on je bio

vezan uz zlato. Ukidanjem konvertibilnosti dolara narušena je veza realne i financijske

ekonomije, a financijski sektor počinje se sve brže razvijati i tako ozbiljno narušavati

realnu ekonomiju.

Razvojem tržišta kapitala i pretjeranom kreditnom ekspanzijom kasne 90-e godine

obilježila je kriza korporacijskog kreditiranja. U razdoblju od 1970.- 2008. godine svijet

su pogodile 124 bankarske krize, 208 tečajnih kriza, 63 dužničke krize, 42 dvostruke i

10 trostrukih kriza. (Jurčić Lj., n.d. prema IMF (2009.).

Aktualnoj financijskoj krizi, naravno, pridonio je i visok stupanj globalizacije ne

ostavljajući imunima praktički niti jednu nacionalnu ekonomiju. (Milkotić, n.d.).

Činjenica je da zemlje u razvoju koje su pogođene krizom imaju veće negativne

posljedice no što ih trpe razvijene zemlje te im je potreban duži vremenski period za

oporavak.

Važno je naglasiti da još nije prihvaćeno generalno mišljenje i stajalište zašto je kriza

poprimila globalne razmjere. Prema MMF-u, tri najvažnije kategorije čimbenika,

odnosno tri bitna razloga koji su poticali neravnotežu i nestabilnost na financijskom

tržištu te naposljetku doveli do toga da se kriza proširi na cijeli svijet su; globalna

neravnoteža, slaba monetarna politika te neprilagođen nadzor i regulacija. Kriza je bila

i svojesvrsni test glavnih međunarodnih institucija u njihovom radu i djelovanju.

Međutim prema Cooperu (2009.) pogrešna stajališta središnjih institucija o

učinkovitosti tržišta dovode do politika koje uvelike utječu i povećavaju nestabilnost

39

ekonomije. Politika usmjerena samo na profit, zanemarujući blagostanje stanovništa

dovodi do neodrživog gospodarskog rasta i kriza.

Kriza na financijskom tržištu u Americi dovela je do velikog siromaštva, gubitka posla,

nekretnina, pada proizvodnje i BDP-a te smanjenja potrošnje što je uzrokovalo pad

svjetske potražnje i potražnje za uvozom. Tablica 3 prati posljedice 18 financijskih kriza

u razvijenim zemljama, konkretno španjolsku (kriza 1997.), norvešku (1987.), finsku

(kriza 1991.), švedsku (kriza 1992.) i japansku (1992.) u razdoblju od 1945. do 2008.

godine.

Tablica 3: Prosječne posljedice 18 bankovnih (financijskih) kriza u razvijenim

zemljama od 1945. do 2008. godine

Posljedice krize Postotak Trajanje (u godinama)

Prosječni pad cijena nekretnina 35,5 6,0

Prosječni pad vrijednosti dionica 55,9 3,4

Prosječni porast nezaposlenosti 7,0 4,8

Prosječni pad realnog BDP-a 93 1,9

Kumulativno povećanje realnog javnog

duga

86,0

Izvor: Prva svjetska financijska kriza u dvadeset i prvom stoljeću: Uzroci i posljedice,

Vol. 1. No. 3, 2010, p. 4

Iz tablice 3 jasno je vidljivo da su financijske krize između 1945. do 2008. godine

najviše utjecale na pad BDP-a, a najmanje na stupanj nezaposlenosti. Prema Carmen M.

Reinhart (2009.) financijske krize od početka su povezane s „4 smrtonosna P“:

gospodarski pad koji se pojavljuje nakon bankarskih kriza kojeg slijedi pad državnih

prihoda, posljedično se povećava proračunski deficit koji dovodi do porasta duga što

naposljetku rezultira padom kreditnog rejtinga. (Letica B., 2010.)

40

Letica B. (2010.) u svojoj analizi financijske krize proširuje 4P sa još 2: padom cijena

nekretnina i padom nezaposlenosti.

4.1.1. Stanje prije financijske krize

Glavna obilježja kriza financijskog sustava vezuju se uz: „velike promjene razina cijena

u privredi i vanjskotrgovačkih odnosa, nagla kretanja na tržištima energije, promjene

cijena imovine i slabljenje ekonomije koje proizlazi iz tih kretanja.“ (Ilić M., 2013.

p.91).

Aktualna financijska kriza mnogo je složenija od prijašnjih kriza, ne samo radi

globalnih razmjera, već i zbog kompleksnih međunarodnih odnosa i pozicije svjetskih

ekonomskih sila kao što su Kina i Indija. Upravo radi složenosti i dinamike krize,

globalne institucije poput središnjih banaka i MMF-a sve više se usmjeravaju na

rješavanje negativnih efekata, a uloga države sve više jača potiskujući tržišni

fundamentalizam. Prvi čovjek MMF-a jednom prilikom je izjavio: "Washingtonski je

konsenzus prošlost. U stvaranju makroekonomskog okvira za novi svijet platno će se

barem malo zanjihati od tržišta prema državi". (Lider,2011.).

Prije aktualne globalne financijske krize u industrijaliziranim zemljama uglavnom je

prevladavala stabilnost ekonomskog rasta i politike. Glavni ciljevi bili su unaprjeđenje

makroekonomskih politika i strukturne promjene, odnosno ekonomska ekspanzija.

Središnje banke smatrale su da nema potrebe za podizanjem kamatnih stopa s obzirom

na nisku inflaciju i održiv ekonomski rast stoga su provodile ekspanzivnu politiku

niskih kamatnih stopa. S obzirom na rast cijene nekretnina, banke su odobravale velik

broj kredita i tako planirale profitirati.

41

Zahvaljujući povoljnim ekonomskim i financijskim uvjetima, profitabilnost banaka je

rasla, dok su se financijske institucije upuštale u vrlo rizične pothvate, upravo radi

niskih kamatnih stopa. (Kilibarda M. i suradnici, 2011.). Međutim takvo stanje, uz

prisutnost globalizacije koja je dovela i do korištenja novih financijskih instrumenata

(sekuritizacija ), deregulacije i liberalizacije bankarskog i financijskog sektora doveli su

do porasta cijena nekretnina i sve većim zaduživanjem građanstva.

Vrijednost derivata (novih financijskih instrumenata) na svjetskim tržištima je

početkom krize, 2008. godine iznosila čak 600 bilijuna dolara (600 tisuća milijardi), dok

je američki BDP iznosio 13,7 tisuća milijardi a globalni BDP (svih zemalja u svijetu)

55 tisuća milijardi dolara. (Spectator Mundi, n.d.) Takvim djelovanjem i smanjenjem

likvidnosti stvorili su se preduvjeti za razvoj financijske krize, naročito u SAD-u što je

uzrokovalo pad potrošnje i BDP-a, a kriza se „domino učinkom“ proširila i na ostale

tranzicijske zemlje.

4.1.2. „Novac nikad ne spava“- početak i razvoj krize

Aktualna financijska kriza jedna je od najvećih kriza poslije Velike depresije, a o

najdubljoj recesiji poslije Drugog Svjetskog rata svjedoče i glavne financijske institucije

poput MMF-a, Svjetske banke i UN-a. Glavna teza je da su problemi na financijskom

tržištu SAD-a, odnosno slom drugorazrednih hipotekarnih kredita potaknuli razvoj krize

koja je uistinu poprimila globalne razmjere. (Crotty J., 2009.) Hipotekarno tržište u

SAD-u bilo je jedno od najrazvijenih tržišta te je uz nisku kamatnu stopu na tržištu

nekretnina doživjelo veliku ekspanziju, ali i velik priljev stranog kapitala („plodno tlo“

za špekulativne poslove). Tu se opet pojavljuje pohlepa banaka za što većim profitima

uz što manji rizik.

42

U SAD-u 1997. godine donesen je Community Reinvestmen Act-CRA6 koji se pokazao

kao jedan od najvažnijih poticaja investicija u nekretnine. Prema tom zakonu banke su

imale obvezu kreditiranja i najsiromašnijih slojeva stanovništva bez pretjerane zakonske

regulative odnosno bez dokaza o dohotku i posjedovanju nekretnina, tzv. „subprime“

krediti s vrlo niskim početnim kamatnim stopama. Takav oblik kreditiranja osobito je

bio popularan nakon 2000. godine. što je vidljivo iz grafa 3.

Nakon pada vrijednosti dionica tokom dot-com krize (slom IT tržišta), ratova na

Bliskom Istoku, teroristiškog napada 11. rujna, SAD, odnosno Središnja Američka

banka (FED) je kao odgovor na nadolazeću recesiju provodio ekspanzivnu monetarnu

politiku niskih kamatnih stopa. Graf 3 prikazuje kretanje kamatnih stopa u radoblju od

deset godina, odnosno prije početka krize. (1998. do 2008.)

Graf 3: Kamatne stope FED-a (1998.2008.)

Izvor: Trading Economics, http://www.tradingeconomics.com/united-states/interest-rate

Iz grafa 3 možemo primijetiti pad kamatnih stopa u razdoblju od samo dvije godine sa

6,25% na samo 1%. Upravo zbog niskih kamatnih stopa i „lakoće“ dostupnosti

6 Prema tom zakonu, svaki američki državljanin trebao bi imati „krov nad glavom“

43

stambenih kredita te velike potražnje za nekretninama uz ograničenu ponudu, cijena

nekretnina je počela rasti, a balon odnosno mjehur na tržištu nekretnina sve više se

napuhavao. Prema Milkotiću (n.d., preuzeto od Deboer, p.4) prosječne cijene stanova u

SAD-u porasle su 200% su u razdoblju od 1994. do 2006.“ Banke su se osjećale

sigurnima jer bi i u slučaju nesolventnosti dužnika imale mogućnost prodaje nekretnina

uz višu tržišnu vrijednost. Građevinski sektor doživio je ekspanziju, a potrošačka

potražnja nastavila je rasti.

Središnja Američka banka (FED) je 2005. godine povisila kamatne stope, a dužnici s

niskim osobnim dohotkom bili su primorani prodavati svoje nekretnine. Neposredno

nakon toga, 2006. godine cijene nekretnina počele su naglo padati što je bio uzrok

sloma tržišta hipotekarnih kredita u kolovozu 2007. godine. 2008. godine cijene i dalje

padaju, a kriza poprima globalne razmjere. Dolazi do pada vrijednosti na burzama

(2008. godine zabilježen je pad vrijednosti dionica od 40%) i sloma jednih od najvećih

financijskih institucija. Uskoro i najveća američka kompanija Lehman Brother

proglašava bankrot. Neuspjehom banaka i gubitkom povjerenja u bankarski sustav,

kriza se osim na financijski i bankarski sektor ubrzo prenijela i na realni (osobito na

automobilske i građevinske industrije). S obzirom da su se i druge države služile novim

financijskim instrumentima i sekuritizacijom kupovale hipotekarne kredite, kriza je

zahvatila i ostale dijelove svijeta.

U razboblju od 1980. do 2007. godine ukupan dug gospodarstva SAD-a porastao je sa

163% BDP-a 1980. na 346% BDP-a 2007.godine, dug kućanstava porastao je s 50% na

100% BDP-a, a unutrašnji dug financijskog sektora porastao je s 21% na 116%.

(Deskar, Škrbić).

Rast drugorazrednih hipotekarnih kredita na hipotekarnom tržištu prikazan je na grafu 4.

44

Graf 4: Rast drugorazrednih hipotekarnih (subprime) kredita na hipotekarnom

tržištu

Izvor: Progressive Historians, http://www.progressivehistorians.com/2007/11/bill-

clintons-role-in-mortgage-crisis.html

Prema podacima iz grafa 4 možemo vidjeti da je 1995. godine na temelju odobrenih

drugorazrednih kredita u optjecaj stavljeno 65 milijardi, 2003. godine 332 milijardi, dok

je u 2006. u optjecaj stavljeno čak 600 milijardi američkih dolara! Udio drugorazrednih

kredita u izdanim kreditima 2003. godine iznosio je 8%, dok je 2006. godine iznosio

visokih 20%. (Chomsisengphet, S, Pennington-Cross A., 2006.)

Prema izjavi nobelovca J. Stiglitza: „Zbog negativnih učinaka globalizacije kriza se

proširila iz SAD-a na ostatak svijeta. Zbog toga je moguće da će se Europa suočiti s

većim ekonomskim kaosom od onog koji je viđen u SAD-u, pri čemu bi najveću štetu

45

mogle pretrpjeti zemlje istočne i srednje Europe koje izravno zavise od razvijenih

europskih zemalja“. (Letica B,2010., p.3 navedeno prema Radio B-92, 2009.)

4.1.3. Uzroci i posljedice aktualne financijske krize

Svaki put kada banka izdaje kredit stvara se nova količina novca. Prije izbijanja

financijske krize, poslovne banke su stvorile ogromne količine novca odobravanjem

kredita. Također, imale su mogućnost investicijskog bankarstava, emitiranja

hipotekarnih vrijednosnih papira s visokim kamatnim stopama i nerealno visokim

rejtingom (AAA) koji su privlačili brojne investitore iz Europe. (Stojanov, 2015.)

Iz navedenoga, kao prvi uzrok financijske krize možemo navesti preveliku količinu

novca kreiranu od strane banke što prikazuje graf 5.

46

Graf 5: Količina novca unutar ekonomije kreirana od strane banke (1969.-2014.)

Izvor: Financial crisis & Recession, http://www.positivemoney.org/issues/recessions-

crisis/

Iz grafikona 5 vidljivo je da su u samo 7 godina u razdoblju od 2000.-2007. godine u

Velikoj Britaniji banke udvostručile količinu novca i duga unutar ekonomije.

Graf 6 prikazuje drugi mogući uzrok financijske krize, a to je struktura kreditnih

plasmana odnosno novca koje su banke plasirale.

47

Graf 6: Struktura kreditnih plasmana u Velikoj Britaniji (1977.-2011.)

Izvor: Financial crisis & Recession, http://www.positivemoney.org/issues/recessions-

crisis/

Realni sektor i proizvodnja izvan financijskog sektora zauzima vrlo mali postotak

plasiranih .kredita u razdoblju 2000.-2007. godine. Zapravo, najveći dio plasmana

otpada na financijski sektor 32%, 31% otišlo je na stambene nekretnine, 20% na

komercijalne nekretnine (poslovne nekretnine i druge poslovne imovine), a samo 8%

kreditnog plasmana otpada na poduzeća izvan financijskog sektora. Isto tako, tek 8% od

cjelokupne količine kreiranog novca otpada na osobne zajmove i kreditne kartice.

(Positive money, n.d.)

Kreditiranjem, odnosno posuđivanjem velike količina novca koji je kako je i vidljivo iz

grafa 6 većim dijelom završio na tržištu nekretnina uzrokovao je rast cijena nekretnina i

dizanje razine osobnog duga. Kako se na svaki kredit plaćaju kamate, a razina duga

raste brže u odnosu na dohodak, dugoročno sve veći broj subjekata nema mogućnosti

otplaćivati kredit, a banke dolaze u opasnost od bankrota. Zbog preprodaje, odnosno

48

sekuritizacije kredita bankama diljem svijeta, kriza se proširila i poprimila karakteristike

globalne financijske krize.

Radi pogoršanja svojih bilanci banke su smanjile kreditne plasmane zajmoprimcima što

je uzrokovalo pad cijena na tržištima nekretnina, a svi špekulanti, odnosno oni koji su

uzimali kredite radi špekuliranja, ali i obični građani morali su prodati svoje nekretnine

ili im je ista oduzeta ovrhom. To dovodi do pada investicijske potrošnje i smanjenja

ekonomske aktivnosti. Međutim, problem leži u tome što u trenutku kada se kredit

otplati, taj novac nije više u optjecaju unutar ekonomije. (Positive Money, n.d.).

Također, globalizacija je odigrala veliku ulogu u širenju globalne krize. Poučeni

negativnim iskustvom s MMF-om Kina, Hong Kong, Japan, Singapur, Južna Koreja i

Tajvan stvorile su velike rezerve kupnjom američkih dužničkih papira. Na taj način se

američka kriza odrazila i na azijske zemlje. Investitori su posuđivali ogromne količine

novca uz 0 posto kamate i investirali na tržišta Australije i Novog Zelanda koja su

donosila mnogo veće prinose, a što je rezultiralo napuhavanjem „mjehura“ i na

njihovom tržištu nekretnina. Državni dug SAD-a 2007. godine iznosio je 63.9% BDP-a,

dok se 2010. godine povećao na 87.1 % BDP-a, a u narednim godinama i dalje je rastao.

(Trading Economics, n.d.)

Kriza se uskoro proširila i na europsko tržište, što je utjecalo na gubitke europskih

banka veće nego u SAD-u odakle je kriza i počela. Njemačka, V. Britanija i Francuska

(11 milijardi eura), Nizozemska (10 mil. eura) odlučile su dokapitalizati svoje banke.

Jedna od najviše pogođenih zemalja je i Island.

Povećanje javnog duga i loša monetarna politika negativno utječu na investicije,

povećavaju ekonomsku ovisnost te usporavaju razvoj ekonomije, a posljedica svega

može biti dužnička kriza. Rješenja mogu biti povećanje poreza (transfer novca iz

privatnog u javni sektor bez bojazni od inflacije) ili rast inflacije ( država štampa novac,

velika ponuda novca smanjuje mu vrijednost što naposljetku dovodi do inflacije) koji

49

pak smanjuju konkurentnost zemlje i investicija te na taj način ugrožavaju životni

standard građana.

Graf 7 prikazuje državni dug u odabranim zemljama EU kao postotak BDP-a u periodu

prije početka globalne krize (2007.godina) i nakon (2010. godina)

Graf 7: Državni dug kao postotak BDP-a u odabranim zemljama EU (2007. i

2010.)

Izvor: The Government Debt Iceberg 2014, Jagadeesh Gokhale, pdf.

Kao što je i očekivano, ukupan državni dug porastao je u EU27 za 23.5%, kao i u

zemljama pojedinačno. Dug Njemačke, Francuske i V. Britanije (kao fiskalno jače i

veće zemlje) narastao je na 80% BDP-a 2010. godine. Možemo primijetiti da najveću

razliku bilježi Grčka s porastom od čak 63.2% BDP-a u razdoblju od 2007.do

2010.godine. Krajem 2010. godine vanjski dug država iznosio je 60.28 triliona dolara

od kojeg najveći dio otpada na razvijene ekonomije kao što su : SAD 14,300, EU

13,720, V. Britanija 9.836, Njemačka 4,713, Francuska 4,698, Nizozemska 3,733, Japan

2,441, Irska 2,253 dolara itd. (World Bank Group,n.d)

50

Svjetsko tržište našlo se pred kolapsom i potrebom za državnom intervencijom.

Središnje banke razvijenih zemalja su raznim mjerama ( upumpavanjem kapitala u

bankarski sektor) pokušavale intervenirati i pokrenuti financijski sustav. Unatoč svim

pokušajima pomoći, kriza se pretvorila u jednu od najvećih i najgorih kriza ikada.

Dakle, iako je temeljno stajalište da su loši hipotekarni krediti u SAD-u glavni krivac

financijske krize, može se zaključiti da su oni zapravo pokretač krize. Među temeljne

uzroke navode se: razvoj novih finanacijskih instrumenata, nedostatak likvidnosti na

tržištima SAD-a što je urokovala politika niskih kamatnih stopa, ali i zanemarivanje

rizika i nedovoljna kontrola od strane institucija.

Osim poznatih gospodarskih problema kriza je pogodovala i razmiricama zagovornika

tržišnog liberalizma i državnog intervencionizma. (Letica B., 2010.) Financijska kriza

zbog koje su se mnoge države našle u recesiji, osim pada prozvodnje, BDP-a, rasta

nezaposlenosti, smanjene potrošnje poslovnog sektora i građana dovela je u pitanje i

ulogu slobodnog tržišta u ekonomskom oporavku.

Državnom intervencijom u SAD-u pomoglo se privatnim bankama i kompanijama te je

tako politika Washingtonskog konsenzusa koja se temeljila na neoliberalizmu i

savršenom funkcioniranju slobodnog tržišta počela gubiti moć. Lideri nove politike

postaju Kina i Rusija, a energetski bogate zemlje kao što su Iran, Saudijska Arabija,

Kuvajt, Malezija, ali i Egipat, Brazil, Meksiko, Južnoafrička Republika smatraju da

politika ima veću i značajniju ulogu od tržišta te samo djelomice prihvaćaju politiku

slobodnog tržišta.

Nekontrolirano dijeljenje kredita i sekuritzacija doveli su do lančane reakcije propasti

velikih finacijskih institucija na štetu građana i ostalih nedužnih subjekata ekonomije.

Uloga države postaje sve izraženija te se stvara potreba za što većim rezovima i

51

strožom regulativom radi osiguranja likvidnosti financijskog sektora, smanjenja

negativnih učinaka na realni sektor i oporavka gospodarstva.

4.2. Financijska pomoć MMF-a u vrijeme aktualne krize

Dubina i dinamika aktualne financijske krize uzrokovala je najdužu recesiju u

posljednjih 80 godina, a njezine negativne posljedice i danas se osjećaju. Razina

proizvodnje i potrošnje se smanjila, stopa rasta BDP-a naglo se usporila, pale su cijene

nafte (sa 147 dolara na 50-ak) zbog čega su na udaru najveći svj. izvoznici drugih

proizvoda, ekonomska aktivnost se smanjila, ekonomija zemalja je poljuljana dok je

stopa nezaposlenosti enormno rasla. U periodu prije izbijanja krize MMF je sve više

gubio na privlačnosti, a zemlje su smanjivale ovisnost o njemu. To potvrđuju i podaci

da je „krajem 2007., cjelokupni MMF-ov portfolio kredita iznosio 9,8 milijardi SDR, u

usporedbi s 34,7 milijardi 2005. te 71 milijardom 2003.godine“ (Lučev J., 2011., str. 85)

MMF je među prvim institucijama koje su od početka osnivanja djelovale s ciljem

prevladavanja kriznih stanja, a globalna kriza pomogla je njegovu oporavku. U to

vrijeme njegov značaj ponovo raste; 2010. godine MMF-ov portfolio kredita iznosio je

57 milijardi SDR što je povećanje od skoro 15 milijardi u jednoj godini. (Lučev

J.,2011.)

Postavlja se pitanje kako će takva politika temeljena na neoliberalizmu utjecati na

zemlje pogođene krizom? Iako se smatra da MMF ima središnju ulogu u strategiji

vanjske zaduženosti svojih članica ipak bilježi negativne rezultate i određene slabosti

80ih godina u rješavanju dužničke krize u Latinskoj Americi koja je objašnjena u

prethodnim poglavljima. Prema Stiglitzu (2002.) tijekom 1990-ih, recept

Washingtonskog konsenzusa nije donio pozitivne rezultate. Konkretno, liberalizacija,

privatizacija i programi štednje potaknuti intervencijom MMF-a u Meksiku,

jugoistočnoj Aziji, Rusiji i Brazilu tijekom krize 1990-ih godina pokrenuli su velike

kapitalne odljeve iz tih zemalja i ozbiljne bankovne krize. Kao odgovor na ove kritike,

52

Fond je orijentirao svoje kreditne aktivnosti za očuvanje stabilnosti financijskog sektora

i sprječavanja kriza likvidnosti.

Kako je izloženost i utjecaj MMF-a u vrijeme globalne krize sve više jačao te je počeo

mijenjati svoj pristup uvjetima kreditiranja, mnogo zemalja zatražilo je njegovu pomoć

u obliku stand-by aranžmana, tehničke pomoći, savjeta, ali i drugih oblika potpore.

MMF je predlagao oslanjanje zemlje na vlastite snage i proizvodne kapacitete kako bi

se smanjila ovisnost o inozemnim proizvodima i kapitalu. (Vizjak A., Mujačević E.,

2011.)

Pressbitero i Zazzaro (2012.) u svojoj analizi pokušali su dokazati da je MMF

usmjeravao više financijskih sredstava u one zemlje koje su teže pogođene krizom.

Međutim, postavlja se pitanje je li Fond pomogao ili odmogao zemljama u

nezapamćenoj globalnoj financijskoj krizi te da li su raspoloživa sredstva MMF-a bila

dostatna za rješavanje postojeće krize. Tko su glavni akteri u društvu, ljudi ili kapital?

Međunarodni monetarni fond osigurao je 49 milijardi dolara od sredine 2008.do 2009.

godine, dok su Svjetska banka i četiri razvojne banke bilježile bruto isplatu od čak 55

milijardi dolara u 2008. godini. Ustupanjem zajmova Fond je pokušao pomoći

zemljama u razvoju u njihovom gospodarskom oporavku, povećavajući svoj kreditni

kapacitet. Također, kriza je dovela i do preispitivanja politike i djelovanja MMF-a te

potrebe za njegovom strožom reformom. (Zazzaro A., Presbitero A., 2012.)

Na grafu 8 prikazana je koncentracija poteškoća u bankarskom sektoru u ranim 1980-im

i 1990-im, uključujući i događaje nakon američke subprime krize i globalne financijske

krize.

53

Graf 8: Bankovne krize i MMF-ovi kreditni aranžmani

Izvor: IMF lending and banking crises, 2013., http://www.voxeu.org/article/imf-

lending-and-banking-crises

Možemo primijetiti da je aktivnost MMF-a na vrhunacu oko kriznih godina iako se

potpora Fonda nastavila (ali u opadanju), čak i nakon 1990-ih, bez većih bankarskih

kriza pa sve do aktualne financijske krize 2007. godine. To je razdoblje u kojem je

djelovanje Fonda bilo fokusirano na reforme i stabilnost financijskog sektora. Prema

zaključcima Zazzaro A. i Presbitero A., (2012.) povećana pažnja MMF-ovih strukturnih

uvjeta o stabilnosti bankarskog sektora, čvršća financijska regulacija i kontrola

kapitalnih tokova iza Azijske krize 1997. godine u stanju je smanjiti ranjivost

bankarskog sektora na krize prvenstveno zbog izravnog pružanja likvidnosti.

54

4.2.1. Primjeri stabilizacijskih mjera od strane MMF-a

Globalna kriza pogodila je razvijene, a još više nerazvijene zemlje koje karakterizira

vrlo visoka vanjska zaduženost i strukturni problemi. (velika većina zemalja Središnje i

Istočne Europe). Strožom reformom MMF je prilagodio svoje djelovanje

najsiromašnijim i najugroženijim članicama da bi im prema njihovim potrebama mogao

isplatiti prijeko potrebna financijska sredstva. Na sastanku skupine G-20 analiziralo se

stanje svjetskog gospodarstva te mjere potrebne za rješavanje novonastale situacije. Kao

ključni ciljevi navode se: povećanje regulacije uključujući sve sustavno važne institucije

te manja osjetljivost monetarne politike na financijske mjehure. (Xafa, n.d.)

Naglasak je zapravo bio na jačanju institucija MMF-a i očuvanju krupnog kapitala, više

nego na socijalnim komponentama. Međusobnom suradnjom sa zemljama članicama

skupine G20 stvoren je novi MMF-ov Fond za rješavanje krize s ukupnim financijskim

sredstvima od 750 milijardi dolara krajem 2009. godine što je trostruko povećanje od

prijašnjeg kapitala koji je iznosio 267 milijardi dolara. Ustupanjem financijskih

sredstava MMF-u koji je u interesu kapitalističkog djelovanja moćnih institucija i

globalizacijskog kapitala planiralo se potaknuti potrošnju, a na to svjetsku proizvodnju.

Trostruko povećanje kapitala trebalo je djelovati u cilju prevladavanja krize te pomoći

najzaduženijim zemljama.

Radi oporavka od krize i jačanja financijske sposobnosti Fond je uspostavio mehanizam

LICs (Low-Income Countries). (IMF, 2015.). Potporu za pomoć nerazvijenim zemljama

pružili su i šefovi država G20 te u se tako povećali financijski krediti namijenjeni za

oporavak tih zemalja. MMF uvodi i nove kreditne linije za koje se ne plaća kamata ili

je ona vrlo niska. Međutim, napredak krize uspio je uništiti koristi stvorene tim

programom.

55

Kao odgovor na krizu i pomoć najugroženijim područjima MMF je uveo mnogo

koncesija i potpora. Primjera radi, do sredine 2009. godine u sub-saharsko područje

Afrike uloženo je 2,7 milijarde dolara, u odnosu na 2008. godinu kada je uloženo 1,1

milijaradi dolara. ( Vizjak A., Mujačević E., 2011.)

Prema Vizjak A., Mujačević E. (2011.) u nastavku su navedene ostale mjere poduzete

od strane MMF-a:

- Do 2014. godine financijski resursi za nerazvijene zemlje povećani su na oko

17 milijardi dolara, dok su krediti posuđeni 2009. i 2010. godine trebali doseći

oko 8 milijardi dolara

- Nerazvijenim zemljama pružena je mogućnost posuđivanja beskamatnih

financijskih sredstava nakon otplate kredita koje su već prihvatile

- Razmatra se mogućnost osnivanja Future Fund radi podrške kreditno

nesposobnim zemljama

- Zemljama članicama odobreno je 250 milijardi dolara za dodjelu SDR (od toga

oko 18 milijardi za LICs) koje bi se raspodijelile prema visini kvota

- Uvedeni su novi instrumenti pomoći prvenstveno u cilju smanjivanja

siromaštva i poticanja ekonomskog rasta: Extended Credit Facility (fleksibilne

vrste pomoći), Standby Credit (kratkoročna i predstrožna financijska sredstva),

te Rapid Credit Facility (hitna potpora)

Nova mjera pomoći Fleksibilna kreditna linija, (FCL) namijenjena je zemljama koje

imaju dobre makroekonomske pokazatelje prema kojoj mogu dobiti sredstva u bilo

kojem trenutku. Tu mjeru iskoristila je Poljska kojoj su 2009. godine odobrena sredstva

u iznosu od 20,6 milijardi američkih dolara. Druge dvije zemlje koje su ispunile kriterije

bile su Meksiko i Kolumbija. Međutim radi visoko postavljenih kriterija većina zemalja

nije sposobna kvalificirati se za takvu vrstu financijske pomoći. To je uvelike utjecalo

na socijalnu komponentu jer su takve mjere mogle ispuniti samo najrazvijenije zemlje.

56

Zadnji udar krize osjetile su prvenstveno zemlje s makroekonomskom neravnotežom i

vanjskom izloženošću. Nedostatak rezervi za pokrivanje duga te veća kreditna

ekspanzija prislile su zemlje da zaključe ugovore s MMF-om. One su u pravilu imale

deficit tekućih plaćanja veći za 6% BDP-a od onih zemlja koje nisu prihvatile MMF-

ove aranžmane. (Bilas V. , Jovanović E., 2011.)

Upravo u tu skupinu spadaju i zemlje Središnje i Istočne Europe navedene u sljedećoj

tablici 4. (Vanjski dug Hrvatske krajem 2008. godine iznosio je 54.769 milijuna USD)

Tablica 4: Sadržaj aranžmana zemalja Središnje i Istočne Europe s MMF-om

krajem 2008. i tijekom 2009. godine

Zemlja

(ukupni inozemni dug

u mil. USD, 2008.

godine)

Visina i datum

odobrenja

Ključni ciljevi i

mjere

Dodatne

informacije

Mađarska

(215 265 mil. $)

15,7 milijardi

USD, 2008.

Fiskalna

konsolidacija,

vraćanje povjerenja

u održivost javnih

financija u krakom i

dugom roku, visoka

vanjska financijska

podrška kako bi se

minimizirali rizici

duga.

Uz MMF

program podupire

EU s 8,4

milijarde USD te

Svjetska banka s

1,3 milijarde

USD

Srbija 0,5 milijardiUSD,

2009.

Jačanje okvira

targetiranja inflacije

iz držanje

U svibnju 2009.

godine

financijska

57

fleksibilnog

deviznog tečaja,

provođenje striktnih

politika dohotka u

smjeru obuzdavanja

plaća u javnom

sektoru i rasta

mirovina te

smanjenje

neprioritetne tekuće

potrošnje kako bi se

stvorio prostor za

infrastrukturne

investicije.

pomoć je uvećana

na 4 milijarde

USD

Rumunjska

(96 876 mil. $)

17,1 milijardi

USD, 2009.

Smanjenje javne

potrošnje te

unapređenje

dugoročne fiskalne

održivosti,

održavanje

primjerene

kapitalizacije banaka

i likvidnosti

domaćeg

financijskog tržišta,

podrška inflacijskom

targetiranju,

povećanje alokacije

socijalnim

programima, osobito

zaštita

najugroženijih

Uz MMF

program

podržavaju EU s

6,67 nilijardi

USD, Svjetska

banka s 1,35

milijardi USD.

ostale institucije s

dodatnih 1,35

milijardi USD.

58

umirovljenika te

zaposlenika javnog

sektora s niskim

dohotkom.

Poljska

(243 477 mil. $)

20,6 milijardi

USD, 2009.

Kredita linija kao

mjera opreza za

unapređenje

međunarodnog

kredibiliteta.

Bosna i Hercegovina

1,6 milijardi

USD, 2009.

Podrška adekvatnijoj

likvidnosti i

kapitalizaciji banaka,

reforma sustava

naknada, javne

uprave i

proračunskog

procesa, smanjenje

strukturnog

proračunskog salda

većim dijelom kroz

ograničenje

potrošnje na plaće u

javnom sektom i

kroz štednju na

socijalnim

transferima.

Izvor: Bilas V. , Jovanović E., Djelovanje MMF-a u suzbijanju aktualne krize u

zemljama Središnje i Istočne Europe, Zbornik Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, 2011.,

str. 92, pdf, preuzeto od: IMF(2009.a) str. 14-15 i IMF (2011.b) str-. 103-104

59

Iz tablice 4 vidljivo je da je najveća pomoć od strane MMF-a odobrena Poljskoj, 2009.

godine u iznosu od 20, 6 miljardi USD. Rumunjska je zemlja kojoj je odobrena najveća

pomoć u ukupnom iznosu od 26, 47 milijardi USD uz program MMF-a, ali i od strane

EU, Svjetske Banke i ostalih institucija. Kao glavni ciljevi i mjere koje su postavljeni

navode se smanjenje javne potrošnje, unapređenje fiskalne održivosti, održavanje

likvidnosti domaćeg tržišta s naglaskom na socijalnu komponentu zemlje ( pomoć

najugoreženijim i najsiromašnijim slojevima).

U uvjetima krize MMF svima preporučuje jednako djelovanje: „smanjivanje državne

potrošnje, povećanje domaće industrijske potrošnje, povećanje izvoza, povećanje

nacionalne štednje uz smanjivanje vanjskog zaduženja“. ( Vizjak A., Mujačević E.,

2011., str. 148.).

Ukrajini je odobren kredit od 16 milijardi dolara, a Mađarskoj od 25 milijardi dolara.

Grčkoj je odobren kredit od rekordnih 40 milijardi eura što predstavlja najveću

financijsku obvezu koju je MMF odobrio nekoj zemlji. Postavljeni uvjeti su povećanje

poreza i smanjenje fiskalnih troškova. I dok je Grčka i dalje u krizi, prema najnovijim

podacima na naplatu joj dolaze velike rate kredita MMF-a. (Lider,2015.) Krajem 2008.

godine MMF-u se obratio Island, zemlja s najzaduženijim privatnim sektorom u to

vrijeme zatraživši pomoć u puno većem iznosu od njegove kvote. Zbog nepovoljnog

stanja u zemlji: deficit platne bilance, inflacija te vanjski dug u iznosu od 68 612

milijuna USD (5 puta većem od BDP-a) MMF je odobrio pomoć u iznosu od 2,1

milijarde dolara na rok od 2 godine. (IMF, 2008.)

Iako se našao na udaru brojnih kritika i neuspjelih pokušaja, intervencija MMF-a u

Islandu zabilježila je pozitivne rezultate. U suradnji s MMF-om definirani su načini

vođenja monetarne i fiskalne politike. Uvjeti i ciljevi MMF-a bili su restrukturiranje

bankarskog sektora, stabilizacija tečaja islandske krune te osiguranje fiskalne

konsolidacije. Također je provedeno restrukturiranje duga sektora stanovništva te

privatnog duga. Fiskalnom konsolidacijom od 9% BDP-a povećano je porezno

opterećenje, te su uz inzistiranje islandske vlade izvršeni ne tako drastični rezovi na

60

strani rashoda (smanjenje plaća ( i državnih službenika) i mirovina, ukidanje

transfera...).

Odobrenjem aranžmana od strane MMF-a, Islandu su u pomoć priskočile i nordijske

zemlje kao i Njemačka, Velika Britanija i Nizozemska u ukupnom iznosu od 8,8

milijardi dolara. Tijekom spašavanja Island je primio pomoć u obliku deviznih rezervi u

iznosu od 70 % BDP-a. Uz pomoć i u suradnji s MMF-om Island se počeo oporavljati

po stopi oko 2 % godišnje što se s obzirom na početne pokazatelje smatra uspjehom.

Unatoč brojim kritikama MMF-a, iako Island i dalje ovisi o financijskoj pomoći

međunarodnih institucija, djelovanje Fonda u toj zemlji može se smatrati uspjehom

kako za zemlju tako i za MMF. (Deskar-Škrbić M., Šonje V., n.d.). Pristup Fonda u

slučaju Islanda pohvalio je i sam J. Stiglitz, najveći kritičar MMF-a.

Iz ove krize prve su formalno izašle SAD, što je potvrdila svojim ekonomskim rastom,

uz nju i Njemačka.

4.2.2. Reforme MMF-a u svrhu makroekonomske stabilnosti

MMF kao glavna financijska institucija globalnog ekonomskog upravljanja ima u cilju

pomoći zemljama da se nose i oporave od ekonomske i financijske krize. Međutim,

posljednja tri desetljeća uloga MMF-a postaje upitna, njegova uloga političkog

savjetnika zemalja prilično se smanjuje, a njegov nadzor nad jačanjem stabilnosti

globalnog financijskog sustava postaje neizvjestan. Iz tog razloga javlja se potreba za

radikalnom reformom Fonda i globalnog financijskog sustava.

MMF je trebao prebroditi vlastitu financijsku krizu, pronaći način za stjecanje prihoda,

vratiti izgubljeno povjerenje ključnih zemalja, ali i prilagoditi se promjenama u

svjetskom gospodarstvu. ( Od SAD-a kao jednog od najvećih dužnika u 2009. godini,

61

do Kine kao gospodarstva u usponu). Odgovor MMF-a na takvo stanje bile su

upravljačke i financijske reforme.

Prema Paunoviću (2012.) ključne mjere koje je MMF poduzeo u vrijeme financijske

krize odnose se prije svega na brzo osiguranje pozajmica zemljama u krizi i

najsiromašnijim zemljama uz povećanje limita zaduženosti zemlje i nultu kamatnu

stopu (do kraja 2011. godine.). Osim toga, naglasak je na učenju na prethodnim

pogreškama uz pomno analiziranje i praćenje svake situacije. Kreditiranje postaje

fleksibilnije uz veću prilagodbu potrebama zemalja, a financijski resursi se utrostručuju.

Uvedene su nove fleksibilne kreditne linije za napredne zemlje i zemlje čija su tržišta u

nastajanju. Članicama su dostupni veći iznosi financiranja fokusirajući se na posebnosti

i specifičnosti svake zemlje. Naglasak je i na pomoći najsiromašnijim zemljama te

unapređenju socijalne sigurnost

Dolaskom na dužnost izvršnog direktora MMF-a 2007. godine, Dominique Strauss-

Kahn pozvao se na energičniju provedbu reformi i usklađivanje djelovanja institucije s

promjenama u globalnoj ekonomiji. Nastavio je već pokrenute reforme koje bi trebale

novim vodećim ekonomijama, ekonomskim gigantima Kini, Indiji, Rusiji i zemljama s

niskim dohotkom osigurati značajniju ulogu i veću moć pri odlučivanju što bi

istovremeno smanjilo utjecaj drugih članica, kao i razvoj novih financijskih programa za

zemlje članice. Međutim, novu reformu sustava glasovanja MMF-a teško bi prihvatile

npr. Velika Britanija i Francuska jer bi time Peking, odnosno Kina mogla imati veći

utjecaj. (Lider, 2007.)

Reforme ove institucije su uvelike potrebne, prvenstveno jer neki ekonomisti smatraju

da bi se djelovanje MMF-a trebalo ukinuti pozivajući se na neuspješne aktivnosti za

vrijeme financijskih kriza. Drugi ekonomisti smatraju da je glavni razlog za njegove

reforme postavljanje složenih uvjeta u dužničkim zemljama (osobito siromašnim i

nerazvijenim, te zemljama u razvoju). Treći smatraju da bi MMF trebao inzistirati na

redefiniranju uloge i pokazati više raznolikosti i interesa za vlastite stabilizacijske

programe. Fond bi se trebao fokusirati na društveni aspekt i socijalnu komponentu,

62

razvijati mjere za nezaposlene i siromašne, usmjeriti svoj rad na samo promicanje

gospodarskog rasta i razvoja u svim zemljama jednako te na taj način doprinijeti boljem

funkcioniranju globalnog sustava.

Umjesto da bude neutralan i djeluje tek kada kriza uzme zamah, MMF bi trebao imati

aktivniju ulogu u održavanju ravnoteže u kompleksnoj i zavisnoj globalnoj ekonomiji. S

obzirom na to, u 2008. godini planirano je postizanje dogovora o promjenama unutar

MMF-a koje prije svega moraju prihvatiti najutjecajnije zemlje skupine G7 koja ima

većinu glasačkih prava unutar Fonda. (Amerika, Britanija, Njemača, Francuska,

Kanada, Italija i Japan). Prijedlog od strane najutjecajnijih država je proširiti nadzor nad

globalnom ekonomijom u cilju postizanja monetarne stabilnosti.

U prethodno objašnjenim krizama uloga Fonda imala je veliku važnost koja jasno

definira svoju funkciju u sprječavanju pojave i širenja krize. Međutim, kroz vrijeme,

uloga Fonda u tim aktivnostima se smanjivala i počela gubiti svoje značenje. Mnogi

kritičati upozoravaju na nekooperativnost Fonda u radu sa zemljama članicama. Kada

se zemlje nađu u krizi, MMF preuzima odgovornost za situaciju iza tzv. zatvorenih

vrata, razvija strateški plan za zemlju koja u takvoj situaciji nema mogućnost odbijanja

ili promjene plana. Glavna opasnost za svjetsko gospodarstvo koje se javlja u zadnje

vrijeme je utjecaj znatno veći industrijskih zemalja na politiku, ali i nedovoljna

povezanost i koordinacija zemalja u razvoju u globalnom financijskom sustavu.

Većina još uvijek sumnja u učinkovitost Fonda; kritičari i dalje tvrde da je Fond kriv za

nedostatak preciznosti u davanju savjeta zemljama u razvoju s obzirom na izbor valute

tečajeva i odgovarajuće ekonomske politike. Nedostatak suradnje s ostalim financijskim

institucijama i dalje je vidljiv. Također, primjetna je disproporcija između razvijenih i

zemalja u razvoju, naročito u sustavu glasovanja. Prema mnogim kritičarima MMF

strogo djeluje u interesu SAD-a koji ima veliki utjecaj u Fondu razmjerno broju

glasova. Primjerice, prilikom formalnog glasovanja u vezi izmjene Statuta Fonda

63

(Article of Agreement) SAD ima pravo veta. Upravo radi velike nejednakosti potrebne

su upravljačke reforme.

Zemlje u razvoju imaju samo 30% glasova, dok SAD ima 18%. Meksiko ima tri puta

veći udio u svjetskom BDP-u i dvostruko veći broj stanovnika od Belgije (1.93), a ima

nižu kvotu od te zemlje (1.53). Također, najveće azijske zemlje (osim Japana) u odnosu

na sedam zemalja EU (Austrija, Belgija, Danska, Finska, Nizozemska, Švedska i

Švicarska) imaju sedam puta veći udio u svjetskom BDP-u i obuhvatniju svjetsku

trgovinu, ali još uvijek niže kvote u MMF-u. (Rovčanin A., Kožarić A., 2008.)

Prva reforma održana je 2006. godine u Singapuru u prisutstvu Svjetske Banke gdje se

pregovaralo o povećanju kvota za najzastupljenije zemlje: Kina, Koreja, Meksiko i

Turska. Glasački udio Kine porastao je za 0, 72%, sa 2,94% na 3,66%. Drugi krug

reformi održan je 2008. godine gdje je predložena nova formula koja se odnosi na

utrostručenje osnovnih glasova i povećanje zastupljenosti Afričkih zemalja. Međutim,

još uvijek je prisutno neslaganje u strukturi glasovanja zemalja članica, razvijene

zemlje, uključujući i zemlje G7 imaju pravo sudjelovati u odlukama s 60,79%, dok

zemlje u razvoju samo 39,23%.

2010. godine Odbor povećava kvotu zemalja u razvoju te uglavnom smanjuje kvotu

siromašnim zemljama. 2011. godine odobrene su reforme kvota i glasačkih udjela

kojima su 54 članice ostvarile povećanje kvota kao najveći korisnici. Povećanjem broja

temeljnih glasova i ostale članice (uključujući i nerazvijene zemlje) povećale su svoju

glasačku moć. Rezultat reformi je 9%- tni rast kvota zemalja u razvoju i tranzicijskih

zemalja.

Graf 9 prikazuje udio u članskim kvotama država čanica G7, Kine, Saudijske Arabije,

Indije i ostale zemlje.

64

Graf 9: Udio u kvotama

Izvor: [Economy] BRICS Bank, IMF Governance Reforms, 2015

Izvršni odbor MMF-a odlučuje o kvoti svakog člana na temelju raznih parametara

uključujući BDP i carinske barijere. Veća kvota daje veće pravo glasa i dozvole

zaduživanja. Ali, formula je projektirana na takav način da SAD ima ~ 18 % kvote ,

članice G7 zajedno posjeduju > 40% , dok Indija i Rusija imaju tek ~ 2,5 % što je

vidljivo iz grafa 9.

U praksi, trenutna raspodjela glasova ostavlja previše prostora za političko manevriranje

unutar kojih politički i gospodarski interesi najmoćnijih zemlje čine najveće vrijednosti

kvota. Takva nepravda i nejednakost može smanjiti vjerodostojnost, legitimnost i

učinkovitost Fonda. Rješenja su temeljne reforme u određivanju kvota koje bi trebale

bolje odražavati stvarne ekonomske veličine pojedinih zemalja članica. Sve je veći broj

onih koji smatraju da je potrebno odustati od raznih formula za utvrđivanje kvota i

stvoriti jedinstvenu formulu na temelju koje bi kvote zemalja članica izravno proizlazile

iz BDP-a tih zemalja.

65

Gotovo najveće mjesto u reformi MMF-a stavljeno je na jačanje institucija kada je u

pitanju upravljanje, prevencija i rješavanje budućih financijskih kriza. Posljedice

meksičke krize 1994. godine, Azijske krize 1997. te argentinske krize na susjedne

zemlje u 2002. godini ukazale su na potrebu za poboljšanje strukture i razvoj

preliminarnog programa MMF-a. Razvoj sustava „ranog upozoravanja modela valutne

krize“ (Early Warning System), suverenog mehanizma za restrukturiranje duga

(Sovereign Debt Restructuring Mechanism) koji bi olakšao i ubrzao rekonstrukciju

suverenih dugova u slučajevima kada je dužnik član MMF-a. Te mjere bi trebale

poboljšati učinkovitost međunarodnog tržišta kapitala i rezultirati boljom globalnom

raspodjelom kapitala.

Financijske reforme provedene prije krize temeljile su se na novom modelu financiranja

MMF-a koji bi zamijenio stari model u kojem je MMF institucija ovisna o prihodima

svojih najugroženijih članica. Prema novom modelu MMF bi djelovao neovisno o

svojim članicama (npr. stvarajući zakladu prodajom zlatnih rezervi), te bi imao

atraktivniju ulogu u rješavanju kriza. (Woods N., 2012.)

Tzv. „Post- Washingtonski konsenzus“ je novi model razvitka koji nadopunjuje reforme

početnog Washingtonskog konsenzusa definiran od strane Johna Williamsona, na meti

mnogih kritika. Nove razvojne mjere mogu se grupirati u četiri skupine. „Prva skupina

predstavlja mjere za sprečavanje kriza; druga završetak “reformi prve generacije”; treća,

institucionalne reforme, odnosno “reforme druge generacije”; i, četvrta, distribuciju

dohotka i socijalnu politika“. (Radošević, 2003. Str. 883.) Reforme “prve i druge

generacije” u određenoj se mjeri podudaraju s mjerama koje su

formulirane“Washingtonsim“ konsenzusom, ali u reformama druge generacije naglasak

je na jačanju uloge države u smislu veće regulacije kao i osiguranje socijalne skrbi od

strane države.

66

Post-Washingtonski konsenzus naglašava umjerenu regulativnu ulogu države u

ekonomiji, osobito u onim aspektima gospodarstva koje su privatizirane (javna

infrastruktura, financijski sustav...). Fiskalna politika trebala bi djelovati anticiklički i

stabilizirajuće, omogućiti uvjete za porast domaće štednje (kroz mirovinske reforme,

razvoj domaćeg tržišta kapitala, veća strana direktna uloganja...), veća fleksibilnost

tečajne politike uz nisku inflaciju. Također inzistira se na „dedolarizaciji“ financijskog

sustava, radi veće autonomije monetarne i tečajne politike središnje banke. (Radošević,

2003.)

4. 3. Perspektiva daljnjeg razvoja i djelovanje MMF-a u budućnosti

Tijekom svog djelovanja MMF se našao na udaru brojnih kritika koje se s jedne strane

odnose na promoviranje neoliberalizma, a s druge na tehnike njegova djelovanja. Kroz

prethodno navedene primjere može se primjetiti njegova neučinkovitost i propusti u

spašavanju ekonomije zemalja u krizi.

Prva „dama“ MMF-a, bivša francuska ministrica Christine Lagarde, koja je zauzela tu

poziciju 2011. godine obvezala se na održavanje stabilnosti globalnog financijskog

sustava i rješavanje europskih dužničkih problema uz asistenciju G20. To se ponajprije

odnosilo na Grčku, Portugal i Irsku kojima je MMF povećao svoje zajmove. Zbog teške

situacije, te zemlje su bile prisiljene primijeniti nepravedne mjere MMF-a. (Egipat je

odbio 3 milijarde dolara pomoći MMF-a ne želeći pristati na uvjete rezanja javne

potrošnje.) Međutim, prema sadašnjem stanju i dalje se bilježi visoka nezaposlenost,

prezaduženost zemalja i djelovanje MMF-a u korist bogatih. Izgledi za vraćanje na

razinu rasta koja je bila prije globalne financijske krize i vrlo su slabi, njezine posljedice

i problemi još uvijek nisu riješeni dok rastuća tržišta i dalje imaju tendenciju pada.

Prema izjavi Lagarde „zaključno s 2015. godinom bilježimo već četvrtu godinu

uzastopnog ispod prosječnog rasta u trgovini". (Alter Mainstream Info, 2015.)

67

Možemo zaključiti da je njezina politika djelovanja MMF-a (mjere štednje, smanjenje

javog sektora, privatizacija, zanemarivanje radničkih prava, deregulacija ekonomije...)

usmjerena prema interesima velikih korporacija. MMF predstavlja instituciju odgovornu

za životni standard ljudi iz zemalja koje su zatražile njegovu pomoć. Međutim njegove

preporuke i dalje djeluju kontraproduktivno što je izazvalo otpor građana prema sada

već nepopularnoj financijskoj instituciji. Gubeći svoju legitimnost, stvara se potreba za

osnivanjem drugačije institucije kojoj će primarni cilj biti zadovoljenje ljudskih potreba.

Kao protuteža Zapadnim financijskim institucijama, odnosno MMF-u kao glavnoj

monopolističkoj korporaciji zemlje BRICS-a osnovale su svoju razvojnu banku za

poticanje razvojnih projekata u tim zemljama. To su zemlje koje čine 42% svjetske

populacije i oko 30% svjetske ekonomije te smatraju da imaju premali značaj u

globalnom financijskom poretku kao članice MMF-a. Temeljni kapital čine ulozi

zemalja članica, a cilj banke je podizanje kapitala na 100 milijardi američkih dolara.

Kao potencijalni kandidati su i Meksiko, Argentina i Indonezija. Sjedište banke je u

Šangaju, a svoje kreditiranje započela bi 2016. godine. Tim potezom MMF postaje

institucija koja sve više gubi na značaju, a na budućnost svijeta i ekonomije počinju

utjecati nove financijske institucije.

68

5. ZAKLJUČAK

Međunarodni monetarni Fond slovi kao glavna organizacija za nadzor globalnog

monetarnog sustava i pomoć zemljama u ekonomskoj i financijskoj krizi. Njegove

glavne zadaće su nadzor, kreditiranje i tehnička pomoć zemljama članicama. U ovom

radu fokus je na aktualnoj financijskoj krizi i utjecaju MMF-a u to vrijeme, kao i kroz

globalizacijski proces.

Od početka svog djelovanja politika MMF-a se promijenila. Danas se ona temelji na

neoliberalizmu i nemiješanju, odnosno što manjoj intervenciji države u gospodarske

procese. Kroz svoje djelovanje, osobito zadnjih nekoliko godina legitimnost i održivost

Fonda se potkopala, a zainteresiranost zemalja za suradnju s Fondom bilježi evidentan

pad.

Za vrijeme krize mnoge zemlje su se našle u nezavidnoj situaciji, te su kao jedini izlaz

vidjele suradnju s MMF-om. Međutim, namećući im svoju politiku, liberalizaciju

trgovine, privatizaciju, strane investicije, smanjenje javne potrošnje i zanemarivanje

socijalne komponente u praksi se nisu se pokazali kao najbolje rješenje.

Osnovni cilj rada je proučiti i kritički ocijeniti učinkovitost Fonda i njegove rezultate.

U skladu s tim postavljene su sljedeće hipoteze:

Ho: Politika MMF-a djeluje u korist i u interesu industrijski razvijenih zemalja

H1: Reforme Washingtonskog konsenzusa uspjele su smanjiti jaz između bogatih i

siromašnih u procesu globalizacije

H2: Politika MMF-a učinkovita je u kontroli inflacije i platne bilance, zanemarujući

socijalnu komponentu zemalja članica te ima negativan učinak na siromašne slojeve

stanovništva

69

H3: Zbog povećane nestabilnosti i financijske krize MMF mora reformirati svoj način

rada i uvesti nove mehanizme djelovanja kako bi osigurao stabilnost globalnog

financijskog sustava i globalni prosperitet

Prema financijskom udjelu, SAD kao industrijski najrazvijenija zemlja ima i najveću

kvotu i uz to pravo veta. S obzirom da kvota ovisi o veličini i ekonomskoj snazi zemlje

te se uplaćuje prema načelu što je zemlja bogatija iznos kvote, ali i glasačka moć je veća

može se afirmirati prva hipotezu i zaključiti da interesi MMF-a djeluju u korist

financijskih interesa vodećih zemalja.

Reformama Washingtonskog konsenzusa pokušalo se utjecati na oporavak svjetskog

gospodarstva te smanjiti jaz između bogatih i siromašnih. Zemlje koje su se oslanjale i

prihvatile paket smjernica koji se prvenstveno odnosi na privatizaciju, deregulaciju i

neoliberalizaciju nisu zabilježile očekivane rezultate. Paket je između ostalog zanemario

socijalnu komponentu zemalja i doveo do raspada socijalne kohehzije što smo vidjeli na

primjerima zemalja koje su ga provodile. Osim toga, globalizacijski proces, iako ima i

pozitvne strane poput boljeg pristupa tržištim i tehnologiji, doveo je do pada dohotka i

sve većeg siromaštva, naročito u zemljama Latinske Amerike. Prema istraživanjima J.

Stiglitza može se zaključiti da nije problem u globalizaciji kao procesu, već u njezinu

načinu provođenja čija pravila određuju moćne institucije, MMF, Svjetska banka,

WTO. U skladu s navedenim, prihvaćena je i druga hipoteza.

Politika MMF-a koja se primjenjivala u zaduženim zemljama uspjela je djelovati na

inflaciju i platnu bilancu zemalja, međutim i dalje ostaje problem visoke nezaposlenosti

i gospodarskog rasta zemalja. MMF primjenjuje mjere koje su jednake za sve zemlje te

tako ne uviđa njihove stvarne probleme. Svaka zemlja sama najbolje poznaje svoje

probleme naročito što se tiče strateških pitanja u nacionalnim okvirima. Koristeći

politiku “one-size-fits-all” MMF je proveo neprimjerene mjere ne sagledavajući stvarne

probleme zemlje. Njegova pravila temeljena na Washingtonskom konsenzusu,

70

provedena u vlastitom interesu, dovele su zemlje do još dublje recesije i siromaštva, a u

zemlja koje su ostvarile rast, ta dobit nije ravnomjerno raspoređena. Povezano s time,

može se potvrditi i posljednja hipoteza; potreba za reformom MMF-a.

Iako su neke preinake već napravljene, kao npr. „razvojna runda“ u Dohi s cljem

ispravljanja pogrešaka iz prošlosti, još uvijek je prisutna doza nepovjerljivosti prema toj

instituciji. MMF bi trebao pojačati nadzor nad nacionalnim financijskim sustavima, ali i

način razmišljanja o samom globalizacijskom procesu, te na taj način pokušati djelovati

u korist i u interesu stanovništva. Politika MMF-a vođena interesima financijskih

krugova trebala bi dati veći značaj zemljama u razvoju. Na taj način smanjila bi se

dominacija SAD-a i industrijskih moćnih država što bi dovelo do veće ravnopravnosti i

većeg utjecaja ostalih zemalja (Afrika, Azija, Latinska Amerika) u donošenju odluka

institucije. Prihvaćajući pravila koja im se nameću, zemlje su prisiljene odreći se dijela

svog nacionalnog suvereniteta i postupati na način koji odgovara velikim glavešinama.

Njihovo djelovanje je kratkoročno. Posuđujući sredstva, zemlje upadaju u začarni krug

iz kojeg se teško mogu izvući.

MMF bi trebao ispuniti svoj osnovni razlog osnivanja- pomaganje prezaduženim

zemljama bez prevelikog uplitanja u političke procese te se držati onoga u čemu je

dobar, a to je održavanje stabilnog tečaja. Provodeći tzv. „šok terapiju“:

nepravovremena liberalizacija vanjske trgovine i cijena, brza privatizacija djeluje u

korist transnacionalnih kompanija i međunarodnih financijskih institucija koje su usko

povezane.

Samo uz pravedne tržišne institucije i pravnu regulativu te poštivanje demokracije

država može biti organizirana u cijelosti. Uz sve negativne strane globalizacije,

dominaciju nadnacionalnih subjekata i svjetskog industrijskog i financijskog kapitala

postavlja se pitanje kamo svijet ide dalje?

71

LITERATURA:

Knjige:

1. Babić M., Babić A. (2003.), Međunarodna ekonomija, VI. dopunjeno i

izmijenjeno izdanje, Mate, Zagreb

2. Cooper G. (2009.); Uzroci financijskih kriza, Masmedia, Zagreb

3. Franičević-Grubić, F. i suradnici (Grupa autora) (1996) Hrvatska i međunarodne

financijske institucije, Svjetska pravila usmjeravanja razvoja, Zagreb

4. Katunarić, A. (1977.) Banka, principi i praksa bankovnog poslovanja, Drugo

izdanje, Zagreb

5. Sapunar J. (1996.); Međunarodni monetarni fond i njegovi instrumenti, Zagreb

6. Stiglitz, J. (2004.), Globalizacija i dvojbe koje izaziva, Algoritam, Zagreb

7. Stojanov D., Drašković D., Drašković D. (2015.); Teorije i politike u globalnoj i

tranzicijskoj ekonomiji; A. Smith, K. Marx, J. M. Keynes?, Podgorica

8. Stojanov, D. (1985); Ekonomska kriza i ekonomska politika: neoklasičari,

Keynes, Friedman, Marx, Informator, Zagreb

9. Vizjak A., Mujačević E. (2011.) Međunarodni monetarni fond i Republika

Hrvatska, Opatija

72

Članci:

1. Barić, R., Politička komponenta ruske ekonomske krize (1999.), Polit. misao,

Vol XXXVI, br. 4, pp. 100—117

2. Bilas., V., Jovanović, E. (2011.) Djelovanje Međunarodnog monetarnog Fonda u

suzbijanju aktualne krize u zemljama središnje i istočne Europe, Zbornik

Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, godina 9, broj 2, pp. 77-104

3. Bušljeta, A. (2010.) Globalizam - ideologija globalizacije, Soc. ekol. Zagreb,

Vol. 19, No. 2 pp. 127-150

4. Chomsisengphet, S., Pennington-Cross, A. (2006.) The Evolution of the

Subprime Mortgage Market, Federal Reserve Bank of St. Louis Review, 88(1),

pp. 31-56.

5. Crotty, J. (2009.) Structural causes of the global financial crisis: a critical

assessment of the „new financial architecture“, Cambridge Journal of

Economics, 33, pp. 563–580

6. Čerin, M., (2011.) Konzultacije ili „direktive“ Međunarodnog monetarnog

Fonda u sklopu provedbi članka IV. Statuta MMF-a u Republici Hrvatskoj,

Zagreb

7. Grgić, M., Bilas, V. (2008.), Međunarodna ekonomija, Lares plus, Zagreb

8. Grgurić, I., (2004.) Globalizacija, rast, nejednakost i siromaštvo, Financijska

teorija i praksa 28 (2) pp. 235-250.

9. Ilić, M. (2013.) Razvoj globalne financijske krize i utjecaj na promjene u

financijskom sustavu i gospodarstvu, Pregledni rad, pp. 88-103

73

10. International Monetary Fund (2011.) Articles of agreement of the International

Monetary Fund (1944), Washington, D.C. : International Monetary Fund

11. Jurčić Lj. (2010.): Financijska kriza i fiskalna politika, Ekonomski pregled, 61

(5-6), pp. 317-334

12. Kesner-Škreb, M.(2004.) : Washingtonski konsenzus, Financijska teorija i

praksa 28 (2) pp. 251-25

13. Kilibarda, M. i suradnici (2011.) Globalna finansijska kriza i odgovor Evropske

Unije, Radna studija br. 21, Podgorica

14. Letica, B. (2010.) Prva svjetska financijska kriza u dvadeset i prvom stoljeću:

Uzroci i posljedice DÉLKELET-EURÓPA – SOUTH-EAST EUROPE,

INTERNATIONAL RELATIONS QUARTERLY, Vol. 1. No.

15. Lončar, J., (2005.) Globalizacija - pojam, nastanak i trendovi razvoja, Geoadria,

Vol. ,No. 1, pp. 91-104.

16. Lučev, J. (2011.), Ekonomija i ideologija: slučaj Međunarodnog monetarnog

fonda, Politička misao, god. 47, br. 4, pp. 79-92

17. Mencinger, J. (2002.) The Benefits of Ignoring IMF, Ekonomski pregled, 53 (3-

4) pp. 391-403

18. Mesarić M., (2002.) Nobelovac Joseph Stiglitz: Kritika “tržišnog

fundamentalizma“, globalizacije i politike Međunarodnog monetarnog fonda,

Ekonomski pregled, 53 (11-12) pp. 1151-1182

19. Papi, L, Presbitero, A., Zazzaro, A (2015.) IMF Lending and Banking Crises,

IMF Working Paper

74

20. Rovčanin, A, Kožarić, A. (2008.) The program of a possible reform of the

International monetary fund (IMF)

21. Xafa, M. (2010.) Financial Crisis, Cato Journal, Vol. 30, No. 3

Internet izvori:

1. Correa, R., n.d., Le Monde diplomatique, Hrvatsko izdanje, Europa bi trebala

učiti na greškama Latinske Amerike, pogledano 10. travnja 2015.,

<http://lemondediplomatique.hr/europa-bi-trebala-uciti-na-greskama-latinske-

amerike/>

2. Hoffman , R., Hoffman, J., 1999., Globalizacija-opasnosti i mogućnosti za

politiku rada u Europi, Europski sindikalni institut, Bruxelles, pogledano 2.

ožujka, 2015. , <http://www.rsp.hr/ojs2/index.php/rsp/article/view/287/291>

3. IMF, About the IMF, n.d., pogledano 1. ožujka 2015.,

<http://www.imf.org/external/index.htm>

4. IMF (2009.), Initial lessons of the Crisis

5. Ivanov, M., n.d., Zamke eksterne financijske liberalizacije – pogled iz

perspektive monetarnog sustava i modela privređivanja u Hrvatskoj, pogledano

6. travnja 2015., <https://bib.irb.hr/datoteka/568427.Financijska_liberalizacija-

SKRAENO-Hrvatska-Ivanov-2011.pdf>

6. Küchle, H. (1996.) Deutschlands Position auf dem Weltmarkt, WSI-

Mitteilungen 5., pogledano 6. travnja 2015.

7. Lider (2011.), Strauss-Kahn: Teorije otvorenog tržišta zastarjele su, pogledano

14. travnja 2015., -<http://liderpress.hr/arhiva/125259/?display=mobile>

75

8. Lider (2007.), Dominique Strauss-Kahn preuzeo upravljanje MMF-om,

pogledano 5. svibnja 2015.,

<http://liderpress.hr/arhiva/29773/?display=mobile>

9. Omrčen M. (2003.) Ekonomska politika u interesu i pod diktatom financijskog

kapitala, Kriva ekonomska politika, pogledano 2. travnja 2015.

<http://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/m-o/omren-mirko/14568-m-omrcen-

ekonomska-politika-u-interesu-i-pod-diktatom-financijskog-kapitala.html>

10. Pettinger, T. ,n.d., Economics Help, Criticism of IMF, pogledano 10. travnja

2015., <http://www.economicshelp.org/blog/glossary/imf-criticism/>

11. Positive money, n.d., Financial Crises and Recessions, pogledano 22. travnja

2015., <http://www.positivemoney.org/issues/recessions-crisis/>

12. Radio B-92 (2009.), pogledano 22. travnja 2015.,

<http://www.b92.net/eng/insight/interviews.php>

13. Spectator Mundi, n.d., Kronika suvremenog svijeta, Uzroci ekonomske krize

2008., pogledano 16. travnja 2015., < http://www.spectatormundi.org/uzroci-

ekonomske-krize-2008.html>

14. Stager, M. B. (2005a). From market Globalism to Imperial globalism: Ideology

and American Power after 9/1. Globalisations, 2(1):31-36.

<http://mams.rmit.edu. au/gs97wp2i82aj1.pdf (24.09.2009.)>

15. Tarabarić T., (2011.) Globalizacija i Kina, diplomski rad, Sveučilište u Splitu,

Ekonomski fakultet Split, pogledano 9. ožujka 2015.,

< http://e-lib.efst.hr/2011/2093200.pdf>

16. Trading Economics, n.d., pogledano 25. travnja 2015.,

<http://www.tradingeconomics.com/>

76

17. World Bank Group,n.d., pogledano 29. travnja 2015.,

<http://www.worldbank.org/>

77

POPIS GRAFOVA:

Graf 1: Kretanje vrijednosti dolara od 1954-2013.godine………………………….…..10

Graf 2: FDI tokovi prema zemljama u razvoju, 1990.-1997. (u milijunima dolara).......35

Graf 3: Kamatne stope FED-a (1998.2008.)……………………………………………42

Graf 4: Rast drugorazrednih hipotekarnih (subprime) kredita na hipotekarnom tržištu 44

Graf 5: Količina novca unutra ekonomije kreirana od strane banke (1969.-2014.)……46

Graf 6: Struktura kreditnih plasmana u Velikoj Britaniji (1977.-2011.)……………….47

Graf 7: Državni dug kao postotak BDP-a u odabranim zemljama EU (2007. i 2010.) 49

Graf 8: Bankovne krize i MMF-ovi krediti aranžmani…………...…………………….53

Graf 9: Udio u kvotama……………………………………………………………...…64

78

POPIS SHEMA

Shema 1: Glavni uzroci globalizacije…………………………..………………………21

Shema 2: Financijska integracija i ekonomski rast…………………………………….36

79

POPIS TABLICA:

Tablica 1: Najveće članice MMF-a po financijskom udjelu (u milijunima SDR-a i

broju glasova)…………………………………………………………………………..12

Tablica 2: Kreditna sredstva MMF-a od 1984. godine (u SDR-ima)………………......15

Tablica 3: Prosječne posljedice 18 bankovnih (financijskih) kriza u razvijenim

zemljama od 1945. do 2008. godine……………………………………………………39

Tablica 4: Sadržaj aranžmana zemalja Središnje i Istočne Europe s MMF-om krajem

2008. i tijekom 2009. godine…………………………………………………………..56

80

81