1. HARRY POTTER I KAMEN MUDRACAGlava Prva Djeak koji je ostao ziv Gospodin i gospoa Dursley, iz Kalinina prilaza broj etiri, bili su ponosni to su normalni ljudi da ne mogu biti normalniji i jo bi vam zahvalili na komplimentu ako biste im to rekli. Od njih ne biste nikad oekivali da budu upleteni u neto udnovato ili tajnovito, jer jednostavno nisu trpjeli takve besmislice. Gospodin Dursley bio je direktor tvrtke Grunnings koja je proizvodila builice. Bijae to krupan, miiav ovjek koji kanda nije ni imao vrat, ali je zato imao velike brine. Gospoa Dursley bila je mrava plavojka i imala je gotovo dvostruko dui vrat od uobiajenoga, to joj je dobro dolazilo jer je vrlo mnogo vremena provodila isteui ga preko vrtne ograde i uhodarei susjede. Dursleyjevi su imali sina Dudleyja, od kojeg, po njihovu miljenju, nije bilo slaeg deka na svijetu. Dursleyjevi su imali sve to su eljeli, ali su imali i tajnu, i najvie se od svega bojali daje tko ne otkrije. Mislili su da bi svisnuli kad bi tko saznao za Potterove. Gospoa Potter bila je sestra gospoe Dursley, ali se njih dvije nisu ve vie godina viale. Zapravo je gospoa Dursley tvrdila da i nema sestru, jer su njezina sestra i nikoristi mu bili sasvim opreni Dursleyjevima. Dursleyjevi su strepjeli pri pomisli to bi im susjedi rekli kad bi Potterovi stigli u njihovu ulicu. Dursleyjevi su znali da Potterovi imaju malog sina, ali ga nikad nisu vidjeli. Klonili su se Potterovih i zbog tog djeaka, jer nisu eljeli da im se Dudley drui s takvim klincem. Kad su se gospodin i gospoa Dursley probudili tog tmurnog, sivog utorka kad poinje naa pria, na oblanom nebu nije bilo niega po emu bi se dalo zakljuiti da e se uskoro poeti zbivati udnovati i tajnoviti dogaaji diljem zemlje. Gospodin je Dursley neto pjevuio uzimajui svoju najdosadniju kravatu za posao, a gospoa je Dursley naklapala neto ubacujui rasplakanog Dudleyja u njegovu visoku djeju stolicu. Nitko od njih nije primijetio veliku utosmeu sovu kako je proletjela pokraj njihovih prozora. U osam i pol gospodin Dursley uzeo je svoju torbu, letimice cjelunuo gospou Dursley u obraz i pokuao na rastanku poljubiti i Dudleyja, ali ga je promaio jer je Dudleyja upravo spopao bijes pa je kaicu bacao oko sebe po zidovima. "Vraji malac!" propenta gospodin Dursley izlazei iz kue. Sjeo je u svoja kola i izaao natrake na Kalinin prilaz ispred broja etiri. Tek je na prvom krianju zapazio neto neobino - maku zadubljenu u plan grada. U prvi mah gospodin Dursley nije uope shvatio to to vidi - a onda se naglo osvrne za sobom. Na uglu Kalinina prilaza stajala je arena maka, ali od plana grada nije bilo ni traga. Sto mu se to priinja? Bit e daje posrijedi nekakva igra svjetla i sjene. Gospodin je Dursley mirnuo i zagledao se u maku. Maka se pak zagledala u njega. Dok je gospodin Dursley skretao u drugu ulicu, promatrao je maku u retrovizoru. Maka je itala ploicu na kojoj je pisalo Kalinin prilaz - ne, ona je samo gledala u tu ploicu, jer make ne znaju itati natpise planove grada. Gospodin se Dursley malo stresao i izbio maku sebi iz glave. Vozei se dalje u grad, mislio je samo na veliku narudbu builica kojoj se nadao toga dana. Ali na ulazu u sam grad neto mu je drugo opet izbilo builice iz glave. Dok je sjedio u svojim kolima u uobiajenoj jutarnjoj prometnoj guvi, nije mogao a da ne primijeti kako se oko njega motaju nekakvi udno odjeveni svati. Ljudi u pelerinama. Gospodin Dursley nije trpio ljude u smijenoj odjei - osobito nakindurenu mlade koju je viao na ulici! Valjda im je to opet neka nova glupa moda? Bubnjajui prstima po upravljau, sluajno u blizini spazi skupinu takvih udaka. Uzbueno su se neto doaptavali. Gospodin se Dursley razjari kad opazi da dvojica medu njima nisu vie uope mladi. Ama, onaj je ovjek tamo zacijelo stariji od njega, a na njemu sma-ragdnozelena pelerina! Kakva drskost! A onda se gospodin Dursley dosjeti da su to valjda neke glupe makare - ti ljudi vjerojatno skupljaju dobrovoljne priloge za neto... da, to e

2. biti... Promet je krenuo dalje i gospodin je Dursley nakon nekoliko minuta, kad je stigao na Grunningsovo parkiralite, bio opet zaokupljen builicama. U svom uredu na devetom katu sjedio je uvijek leima okrenut prozoru. Da nije bilo tako, moda bi se toga jutra malo tee koncentrirao na builice. Nije vidio sove kako se upol bijela dana sunovra-aju pokraj njegovih prozora, ali su ih vidjeli ljudi na ulici, upirali u njih prstom i buljili razjapljenih usta kako im lete iznad glava. Veina njih nije ak ni nou nikad vidjela sove. Meutim, gospodin Dursley proveo je to dopodne potpuno normalno, neometan sovama. Izderao se na pet razliitih osoba. Obavio je nekoliko vanih telefonskih razgovora i jo se malo izvikao. Bio je dobro raspoloen sve do pauze za uinu kad je odluio da se razgiba i prijee preko ceste i kupi koji krafn kod pekara. Bio je potpuno zaboravio na one ljude u pelerinama dok nije pokraj pekarnice naiao na skupinu tih udaka. Srdito ih je pogledao prolazei mimo njih. Nije znao zato se osjea tako nelagodno uz njih. I ova je skupina uzbueno neto aputala, ali nije vidio u njih nijednu krabicu za dobrovoljne priloge. Tek kad je ponovo prolazio mimo njih, ulovio je nekoliko rijei iz njihova razgovora: "Tako je, Potterovi, i ja sam tako uo..." "... Da, njihov sin Harry..." Gospodin Dursley stane kao ukopan. Obuze ga strah. Obazre se na te ljude to apuu i kanda im htjede togod rei, ali se onda predomisli. Pohita natrag preko ceste i odjuri u svoj ured, dobaci svojoj tajnici neka ga niim ne uznemiruje, dohvati telefon i samo to ne nazove suprugu, ali se opet predomisli. Odloi slualicu i pogladi se po brkovima razmiljajui... ama, zbilja je glup! Potter nije opet tako rijetko prezime. Uvjeren je da ima mnogo ljudi koji se zovu Potter i koji imaju sina Harryja. Kad malo bolje promisli, nije ak ni siguran da mu se neak stvarno zove Harry. Nije ak nikad ni vidio tog deka. Moda se zove Harvey? Ili Harold? Nema smisla uznemiravati suprugu jer se ona strano uzruja kad god joj se spomene sestra. Ne moe joj to ni zamjeriti... kad bi on imao takvu sestru... pa ipak, svi oni ljudi u pelerinama... Popodne mu'je bilo mnogo tee koncentrirati se na builice, a kad je u sati otiao iz ureda, bio je jo toliko zabrinut da se pred samim vratima sudario s jednim neznancem. "Oprostite", promrmljao je kad je sitan starac posrnuo i malne pao. Gospodin je Dursley tek nakon dvije-tri sekunde shvatio da je taj ovjek zaogrnut ljubiastom pelerinom. Reklo bi se da se taj ovjek uope nije uzrujao to umalo da nije pao. tovie, lice mu se razvuklo u irok osmijeh kad se oglasi pitavim glasom privlaei panju prolaznika: "Nemojte se vi nita ispriavati, dragi gospodine, mene danas ne moe nita uznemiriti! Radujte se jer Znatevc-tko danas je konano nestao! ak i takvi bezjaci kao to ste vi trebaju slaviti dananji sretni, sretni dan!" I starac zagrli gospodina Dursleyja i ode dalje. Gospodin Dursley ostao je na mjestu kao ukopan, jer ga je zagrlio potpuno nepoznat ovjek. Uinilo mu se i da gaje taj ovjek nazvao bezjakom ili tako nekako. Bio je zabezeknut. Pohitao je do svojih kola i krenuo kui nadajui se da mu se kojeta privida, to mu nije bilo drago jer nije trpio nikakva privienja. Kad je skrenuo na kolni ulaz kue broj etiri, najprije je ugledao - to mu nije nimalo popravilo raspoloenje - onu arenu maku koju je bio spazio toga jutra. Sjedila je na vrtnom zidu. Bio je uvjeren da je to ona ista maka; imala je iste onakve are oko oiju. "iiic!" izusti gospodin Dursley na sav glas. Maka se nije ni pomakla. Samo ga je odmjerila strogim pogledom. Gospodin se Dursley priupita je li to normalno maje ponaanje. Nastojei se sabrati, ue u kuu. Ostao je pri svojoj odluci da nita od svega toga ne spominje eni. Gospoa Dursley provela je lijep, normalan dan. Za veerom mu je ispriala sve o tome kakve probleme ima njihova prva susjeda sa svojom keri, i kako je Dudley nauio jo jednu rije ('Neu!'). Gospodin Dursley nastojao se normalno ponaati. Kad su spremili Dudleyja u krevet, otiao je u dnevnu sobu pogledati posljednje veernje vijesti na televiziji. "I na kraju, ljudi nam iz svih krajeva javljaju da su se sove danas vrlo neobino ponaale. Premda obino nou odlaze u lov i malokad se vide po danu, danas su ih vidjeli na stotine mjesta kako lete od same zore na sve strane. Strunjaci ne znaju objasniti zato su sove iznenada promijenile svoje navike." Spiker je na tom 3. mjestu dopustio sebi da se naceri. "Jako tajanstvena stvar. A sad posluajte vremensku prognozu Jima McGuffina. Hoe li, Jime, noas biti jo pljuskova sova?" "E pa, Tede," ree meteorolog, "ne bih ti znao odgovoriti na to pitanje, ali danas se nisu samo sove udnovato ponaale. Gledaoci iz meusobno udaljenih mjesta kao to su Kent, Yorkshire i Dundee javljali su mi telefonski da kod njih nije bilo kie koju sam bio najavio juer, nego da su samo meteori pljutali na sve strane! Moda su ljudi poeli malo prerano paliti kresove - kresovi se, ljudi moji, pale tek sljedeeg tjedna! Ali mogu vam obeati da e noas biti kie." Gospodin Dursley sledio se u naslonjau. Meteori padaju po itavoj Britaniji? Sove lete po danu? I na sve strane tajanstveni ljudi u pelerinama? I ono aputanje, aputanje o Potterovima... Gospoa Dursley doe za njim u dnevnu sobu sa dvije alice aja. Morat e joj ipak neto rei. Nervozno zakaljuca. "Ovaj... Petunijo, draga moja...je li ti se u zadnje vrijeme to javljala tvoja sestra?" Kao stoje i oekivao, supruga se umah zgrozila i naljutila. Uostalom, obino su se oboje ponaali kao da nje i nema. "Nije", otro odsijee. "A zato?" "udne neke vijesti danas", promrmlja gospodin Dursley. "Sove... meteori... a i grad je danas vrvio od udnih nekih ljudi..." "Pa to?" odbrusi mu supruga. "Pa, zna, pomislio sam... da je to... moda... u nekoj vezi... s onim njezinima." Gospoa Dursley srkne aj napuenim usnama. Gospodin Dursley pomisli kako bi bilo da joj kae da je uo i kako ljudi na ulici spominju Potterove. Zakljui da joj to ipak ne treba rei. Umjesto toga, pripomene stoje ravnodunije mogao: "A onaj njihov sin... on je otprilike Dudleyjevih godina, je li?" "Tako nekako", procijedi supruga. "A kako se ono zove? Nije li Howard?" "Harry. Obino, runo ime, ako ba mene pita." "Ah, da", priklopi gospodin Dursley a srce mu sie u pete. "Da, ima potpuno pravo." Dok su se penjali uza stube na spavanje, nije vie progovorio ni rijei. Dok mu je supruga bila u kupaonici, gospodin Dursley se oduljao do prozora u spavaoj sobi i zagledao se dolje, u vrt pred kuom. Maka je jo bila na istom mjestu. Zurila je ni Kalinin prilaz kao da neto eka. Da nije ipak posrijedi privienje? Ima li sve ovo ikakve veze s Potterovima? Ako ima... ako se prouje da su oni u rodu s ono dvoje... E, mislio je da to ipak ne bi mogao podnijeti. Dursleyjevi su legli u krevet. Gospoda je Dursley ubrzo zaspala, ali je njezin suprug leao budan i premetao sve one dogaaje u glavi. Prije nego stoje i on usnuo, posljednja mu je utjena misao bila: ako Potterovi doista imaju kakve veze sa svim tim, nemaju zbilja nikakva razloga da se njima obrate. Potterovi vrlo dobro znaju to on i Petu-nia misle o njima i njima slinima... Nije mogao zamisliti kao bi on i Petunia mogli biti upleteni u ita to bi se jo moglo dogoditi. Zijev-nuo je i okrenuo se na drugu stranu. To se sve njih nita ne tie... Grdno se varao. Moda se gospodin Dursley i zavezao u nemiran san, ali maka na zidu nije niim pokazivala da je pospana. Sjedila je nepomino kao kip, netremice zagledana u daleki ugao Kalinina prilaza. Nije se ni trznula kad su se u oblinjoj ulici zalupila automobilska vrata, ni kad su joj dvije sove preletjele iznad glave. Na uglu koji je maka motrila pojavio se neki ovjek, tako nenadano i neujno te bi se reklo da je izniknuo iz zemlje. Maki se trz-nuo rep i suzile oi. Takav ovjek nije jo bio vien u Kalininu prilazu. Bio je visok, mrav i vrlo star, sudei po srebrnastoj kosi i bradi, tako dugakoj da ju je mogao zadjenuti za pojas. Nosio je dug plat, purpurnu pelerinu koja mu se vukla po zemlji, i izme na kopanje s visokim petama. Ispod naoala u obliku polumjeseca vidjele su se plave oi, svijetle, sjajne i iskriave. Imao je dugaak i kukast nos koji kao da mu je najmanje dva puta bio slomljen. Taj se svat zvao Albus Dumbledore. ini se da Albus Dumbledore nije bio svjestan injenice da u ulici u koju je stigao nita na njemu, od imena do izama, nije bilo dobro dolo. Zamiljeno je kopao po svojoj pelerini kao da neto trai. Ali reklo bi se da 4. je svjestan da ga netko promatra, jer je iznenada bacio fjogle na maku koja je i dalje zurila u njega s drugog kraja ulice. inilo se da ga pogled na maku, tko zna zato, zabavlja. Osmjehnuo se i promrmljao: "To sam si mogao i misliti." Napokon je naao u pokrajnjem depu ono to je traio. Reklo bi se da je to srebrn upalja. Otvorio ga je, podigao uvis i kresnuo. Oblinja ulina svjetiljka kljocne i ugasi se. Kad je ponovo kresnuo, ugasila se i druga svjetiljka. Dvanaest puta je tako kresao upaljaem dok se cijela ulica nije pretvorila u dvije siune tokice u daljini -oi make koja ga je svejednako promatrala. Daje tko u tom trenutku pogledao kroz prozor, pa ak i gospoa Dursley onim svojim okruglim, sitnim oima, ne bi vidio nita od onoga to se zbiva dolje na ploniku. Dumbledore gurne opet svoj upalja u dep i zaputi se ulicom prema broju etiri, pa sjedne do make na zid. Nije ju pogledao, ali ubrzo joj se obrati rijeima: "Drago mi je to vas ovdje vidim, profesorice McGonagall." Okrenuo se osmjehujui se maki, ali je ona nestala. Umjesto toga, osmjehnuo se eni prilino stroge vanjtine sa etvrtastim naoalama koje su bile potpuno istog oblika kao i are oko majih oiju. I ona je imala na sebi pelerinu, smaragdne boje. Crna kosa bijae joj vrsto spletena u punu. Vidjelo se da je ozbiljno uznemirena. "Otkud ste znali da sam to ja?" priupita ga. "Draga moja profesorice, nisam jo vidio nijednu maku da tako ukoeno sjedi." "I vi biste se ukoili da ste sjedili cijeli dan na zidu od cigle", odbrusi mu profesorica McGonagall. "Cijeli dan? A mogli ste dotle lijepo slaviti? Ja sam na putu ovamo proao pokraj najmanje desetak proslava i veselica." Profesorica McGonagall srdito frkne. "O da, istina je da svi slave", nestrpljivo ree. "ovjek bi oekivao da e biti ipak malo oprezniji, ali ne... ak su i bezjaci primijetili da se neto dogaa. Javili su to i u svojim vijestima." Ponovo mahne glavom prema zamraenom prozoru Dursleyjeve dnevne sobe. "ula sam im vijesti. itava jata sova... meteori... Nisu oni opet toliko glupi. Morali su neto od toga primijetiti. Meteori padaju dolje, u Kentu... Kladila bih se da je to maslo Dedala Digglea. Taj nikad nije bio osobito pametan." "Ne smijete im to zamjeriti", blago e Dumbledore. "Ve jedanaest godina nismo imali to slaviti." "Ma znam, znam", nestrpljivo e profesorica McGonagall. "Ali ne moramo zbog toga izgubiti glavu. Ljudi su stvarno neoprezni, motaju se po ulicama upol bijela dana, nisu ak ni odjeveni kao bezjaci, i svata priaju." Otrim pogledom zime na Dumbledorea, kao da se nada da e joj on bar togod kazati, ali je on utio pa ona nastavi: "Kakva bi to parada bila da upravo na dan kad je Znate-ve-tko napokon nestao, bezjaci doznaju sve o nama. Nadam se, Dumbledo-re, daje stvarno nestao?" "Tako bar izgleda", potvrdi Dumbledore. "Imamo zbilja razloga da budemo zahvalni. Jeste li moda za limunov erbet?" "Zato?" "Limunov erbet. To su vam bezjaki slatkii koje ja jako volim." "Ne bih, hvala", hladno odgovori profesorica McGonagall, kao da misli da nije vrijeme za limunov erbet. "Kao to rekoh, ak i ako je Znate-vc-tko zbilja nestao..." "Draga moja profesorice, pa valjda moe tako jedna razborita osoba kao to ste vi zvati ga njegovim pravim imenom? Kakve su to besmislice s tim 'Znate-ve-tko' -ja ve jedanaest godina nagovaram ljude da ga zovu njegovim pravim imenom: Voldemort." Profesorica se McGonagall lecne, ali Dumbledore, koji je razmatao dva bombona, kao da to nije ni primijetio. "To vam unosi takvu zabunu, kad neprestano govorimo 'Znateve-tko'. Meni nikad nije bilo jasno zato se ustruavamo izgovoriti Voldemortovo ime." "Ma znam ja sve to", izusti profesorica McGonagall napol iznervirano, a napol zadivljeno. "Ali vi ste drukiji. Svi znaju da se Znate-ve-tko, dobro, Voldemort -jedino vas bojao." "Laskate mi", mirno e Dumbledore. "Voldemort je raspolagao moima kojima ja neu nikad raspolagati." "Samo zato to ste vi... ovaj... odve plemeniti da se njima sluite." "Sva je srea to sjedimo ovdje u mraku. Nisam se jo nikad ovako zacrvenio otkako mi je Madame Pomfrcv rekla da joj se sviaju moji novi naunjaci." Profesorica McGonagall osine otrim pogledom Dumbledorea i ree: 5. "Sove nisu nita prema onim glasinama koje posvuda kolaju. Znate valjda to svi govore? O tome zato je on nestao? O tome to gaje konano zaustavilo?" inilo se daje profesorica McGonagall napokon dola do toke o kojoj je najvie eljela razgovarati, koja je bila glavni razlog to je cijeli taj dan prosjedila na hladnom i tvrdom zidu, jer nije jo ni kao maka ni kao ena uprla tako prodoran pogled u Dumbledorea kao sada. Bilo je jasno da ona, to god svi priali, nee u to povjerovati dok joj Dumbledore ne kae da je to istina. Meutim, Dumbledore je izvadio iz depa jo jedan bombon i svejednako utio. "A svi priaju", navaljivae ona dalje, "da se Voldemort sino pojavio u Godricovoj pilji, u potrazi za Potterovima. Pria se da su Lily i James Potter... da su... da su... mrtvi." Dumbledore obori glavu, a profesorica McGonagall dahne. "Da su Lily i James... ne mogu u to povjerovati... nisam htjela u to povjerovati... Ah, Albuse..." Dumbledore prui ruku i potape je po ramenu. "Znam... znam..." promuklo izusti. Profesorica McGonagall produi drhtavim glasom: "Ali to jo nije sve. Kau da je pokuao ubiti i Potterova sina, Harryja. Ali... nije uspio. Nije uspio ubiti to dijete. Nitko ne zna zato ni kako, ali kau, kad nije uspio ubiti Harryja Pottera, da je Voldemort izgubio nekako svu svoju mo... i da je zato nestao." Dumbledore turobno klimne glavom. "Je li... je li to istina?" promuca profesorica McGonagall. "Nakon svega onoga to je poinio... nakon svih onih ljudi koje je pobio... da nije uspio ubiti to dijete? To je pravo udo... da ga je upravo ono zaustavilo... ama, kako je, za ime Boje, Harry ostao iv?" "O tome moemo samo nagaati", ree Dumbledore. "Moda nikad neemo saznati pravu istinu." Profesorica McGonagall izvadi ipkasti rupi i obrie njime oi ispod naoala. Dumbledore duboko uzdahne i izvadi iz depa zlatan sat te pogleda na nj. Bijae to neobian sat. Imao je dvanaest kazaljki ali bez brojki. Umjesto njih, oko ruba su se kretali mali planeti. Ipak, Dumbledore je zacijelo doznao stoje elio, jer je spremio sat u dep i rekao: "Hagrid kasni. Valjda vam je on rekao da u ja doi?" "Jest", potvrdi profesorica McGonagall. "Ali ja ne vjerujem da ete mi rei zato ste ba ovamo doli?" "Doao sam predati Harryja njegovoj teti i tetku. To mu je jedini rod koji mu je jo ostao." "Ne mislite valjda... nee biti da mislite na ljude koji ovdje stanuju?" uzvikne profesorica McGonagall skaui na noge i upirui prstom u broj etiri. "Dumbledore... to je nemogue. Ja ih gledam cijeli dan. Ne biste mogli nigdje nai dvoje ljudi koji se vie razlikuju od nas. A imaju i sina... vidjela sam ga kako nogama udara majku za sve vrijeme na ulici i vriti traei od nje slatkie. Da Harry Potter doe ovamo ivjeti!" "To je najbolje mjesto za njega", odluno e Dumbledore. "Njegova teta i tetak objasnit e mu sve kad poodraste. Napisao sam im i pismo." "Pismo?" ponovi profesorica McGonagall slabanim glasom sjedajui iznova na zid. "Zar vi, Dumbledore, stvarno mislite da sve to moete nekom objasniti u pismu? Ma ovi ga ljudi nee nikad razumjeti! On e se proslaviti... postat e legenda... ne bih se iznenadila kad bi se dananji dan ubudue zvao Dan Harryja Pottera... O Har-ryju e se pisati knjige... svako e dijete u ovom naem svijetu znati za njega!" "Tono", potvrdi Dumbledore vrlo ozbiljno gledajui povrh naoala u obliku polumjeseca. "To bi svakom djeaku moglo udariti u glavu. Da bude slavan prije nego stoje prohodao i progovorio! Da ga slave za neto ega se vie nee ni sjeati! Pa zar vi ne shvaate koliko e mu biti bolje da odraste daleko od svega toga prije nego to bude spreman da se s tim suoi?" Profesorica McGonagall zausti da neto kae, ali se predomisli, proguta slinu i procijedi: "Da... da, imate, naravno, pravo. A kako e, Dumbledore, deko doi ovamo?" Iznenada se zagleda u njegovu pelerinu kao da misli da ga on pod njom skriva. "Hagrid e ga donijeti." 6. "Mislite daje... bilo pametno... povjeriti Hagridu tako vanu zadau?" "Ja bih Hagridu povjerio i svoj ivot", otpovrne Dumbledore. "Ja ne kaem da on nije dobar ovjek", proguna profesorica McGonagall, "ali ne moete porei daje nemaran. Sklon je... stoje sad to?" Tiinu oko njih narui potmula huka. Dok su oni gledali oko sebe nee li ugledati kakav far, huka je bivala sve glasnija, a kad su pogledali na nebo, pretvorila se u tutnjavu - i iz zraka se spusti na cestu ogroman motocikl. Motocikl je bio velik, ali je jo vei bio ovjek to je na njemu sjedio. Bio je gotovo dvostruko vii od obina ovjeka i najmanje pet puta iri. Jednostavno je izgledao krupan preko svake mjere i ba kao kakav divljak lice mu bijae skriveno dugim pramenovima razbaruene crne kose i brade, ake mu bijahu velike kao poklopci kanta za smee a noge u konatim izmama nalik na male dupine. U golemim, miiavim rukama drao je zaveljaj od pokrivaa. "Hagride", odahne Dumbledore. "Konano! A otkud ti taj motor?" "Posudio sam ga, gospodine profesore Dumbledore", odgovori div oprezno silazei s motor-kotaa. "Posudio mi ga je mladi Sirius Black. Donio sam ga, gospodine." "Bez problema?" "Bez problema, gospodine... kuca je skoro sasvim unitena, al sam ipak uspio izvu malog prije nego to su se bezjaci sjatili. Zaspo mi je u rukama dok smo letili preko Bristola." Dumbledore i profesorica McGonagall nagnu se nad zaveljaj od pokrivaa. U zaveljaju se jedva nazirao vrsto usnuli djeai. Ispod bua kose crne kao ugljen opazili su mu na elu brazgotinu neobina oblika, nalik na munju. "Je li tu?..." apne profesorica McGonagall. "Jest", odgovori Dumbledore. "Taj e oiljak dovijeka nositi." "I neete nita, Dumbledore, uiniti u vezi s tim?" "Kad bih i mogao, ne bih nita uinio. Oiljci mogu katkad i dobro doi. I ja imam jedan oiljak iznad lijevog koljena, posve nalik na kartu-londonske podzemne eljeznice. E pa... daj mi ga, Hagride... da svrimo s tim!" Dumbledore uzme Harryja u naruje i okrene se Dursleyjevoj kui. "Mogu li... mogu li se, gospodine, oprostiti s njim?" upita ga Hagrid. Pa sagne svoju upavu glavurdu nad Harryja i utisne mu u lice poljubac kojim ga je zacijelo pokakljao i ogrebao. A onda iznenada zatuli poput ozlijeena psa. "Pssst!" prosike profesorica McGonagall. "Probudit e bezjake!" "O-o-oprostite", zajeca Hagrid, izvadi iz depa velik tokast rupi i pokrije njime lice. "Al ne i-i-ide mi to u glavu... Lily i James da su mrtvi... a ovaj siroti mali Harry da e ivit sa bezjacima..." GLAVA DRUGA "Da, da, sve je to jako alosno, ali daj se radije svladaj, Hagride, da nas ne otkriju", proape profesorica McGonagall i njeno pogladi Hagrida po miici. Dotle je Dumbledore prekoraio preko niskog vrtnog zida i priao ulazu u kuu. Oprezno poloi Harryja na prag, izvadi iz pelerine pismo i g_urne ga meu Harryjcve pokrivae, a onda se vrati do ono dvoje. itavu jednu minutu stajalo je zatim njih troje i gledalo u onaj mali zaveljaj. Hagridu su se tresla ramena, profesorica McGonagall srdito je mirkala, a u Dumbledoreovim oima kao da vie nije bilo onog treptavog sjaja. "E pa, to je to", napokon prozbori Dumbledore. "Ovdje nemamo vie to traiti. Najbolje e biti da se i mi pridruimo opem veselju." "Aha", protisne Hagrid priguenim glasom. "Moram Siriusu vratit motor. Laku no, profesorice McGonagall... i profesore Dumbledore." Otirui rukavom kaputa uplakano lice, Hagrid opkroi motocikl i upali motor. Tutnjei poleti uvis i nestane u noi. "Nadam se, profesorice McGonagall, da emo se uskoro opet vidjeti", ree Dumbledore i klimne joj glavom. Umjesto odgovora, profesorica McGonagall mrcne. Dumbledore se okrene i pode niz ulicu. Na uglu zastane i izvadi iz depa svoj srebrni upalja. Samo jedanput kljocne njime i u isti mah upale se svih dvanaest ulinih svjetiljaka u Kalininu prilazu naranastim svjetlom, 7. pa opazi arenu maku kako zamie za ugao na drugom kraju ulice. Na vrhu stuba ispred kue broj etiri vidio je jo samo onaj zaveljaj. "Sretno, Harry!" promrmlja. Okrene se na peti i nestane ukajui pelerinom. Vjetri je namrekao uredne ivice u Kalininu prilazu, u kojem je vladao takav mir i red pod nebom tintene boje da nitko ne bi pomislio da se tu dogodilo neto fantastino. Harry Potter promekoljio se meu pokrivaima, ali se nije probudio. Samo je svojom ruicom stegnuo pismo pokraj sebe i nastavio spavati ne znajui da je on neto posebno, ne znajui da je slavan, ne znajui da e ga za koji sat probuditi vrisak gospoe Dursley kad ova otvori ulazna vrata da ostavi prazne boce za mlijeko, i ne znajui da e ga iduih nekoliko tjedana njegov brati Dudley gnjaviti i tipati... Nije mogao znati ni da se u isto vrijeme ljudi potajno sastaju po svoj zemlji, diu ae i govore priguenim glasovima: "ivio Harry Potter, deko koji je ostao iv!" STAKLO JE NESTALO Prolo je bilo bezmalo deset godina otkako su se Dursleyjevi jednog jutra probudili i nali svoga neaka na vrhu stuba, ali se Kalinin prilaz za to vrijeme nije gotovo ni najmanje promijenio. Sunce je ujutro obasjavalo iste one uredne vrtove ispred kua te je mjedeni broj etiri na Durs!eyjevim ulaznim vratima blistao punim sjajem. Zrake su sunane prodirale u dnevnu sobu, koja je bila gotovo ista onakva kakva je bila one noi kad je gospodin Dursley gledao u njoj one kobne vijesti o sovama. Samo su fotografije na okviru kamina stvarno pokazivale koliko je vremena odonda minulo. Prije desetak godina bilo je meu njima mnogo slika na kojima se vidjelo neto nalik na veliku ruiastu loptu za plau u razliitim kapama s kian-kom - ali Dudley Dursley vie nije bio beba, pa se na fotografijama sad mogao vidjeti krupan plavokos djeak kako se vozi na svom prvom biciklu, ili na vrtuljku u luna-parku, ili se igra neke video-igre s ocem, ili kako ga majka grli i ljubi. U sobi nije bilo ni jednog jedinog znaka da u kui ivi jo jedan djeak. Pa ipak, Harry Potter bio je jo tu, trenutno je spavao ali ne zadugo. Njegova je teta Petunia bila budna i uskoro se oglasila svojim kretavim glasom: "Ustaj!Di'se! Odmah!" Harry se prenuo oda sna. Teta mu je zalupala na vrata. "Di' se!" vrisnula je. Harry ju je uo kako odlazi u kuhinju i stavlja tavu na plamenik. Okrenuo se na leda i pokuao se prisjetiti sna koji je sanjao. Bijae to lijep san. Sanjao je letei motocikl. Imao je udan osjeaj da ga je ve i prije sanjao. Teta mu je opet bila pred vratima. "Jesi li ustao?" upitala ga je. "Samo to nisam", odgovori joj Harry. "Hajde, pouri se da pripazi na slaninu u tavi. I pazi da ti ne zagori. Hou da bude savreno prena na Dudleyjev roendan." Harry protenje. "to si to rekao?" prokrijeti teta kroz vrata. "Nita, nita..." Dudleyjev roendan - kako je na to mogao zaboraviti! Harry se polako izvue iz kreveta i uzme traiti arape. Nae ih pod krevetom i, nakon to s jedne od njih skine pauka, nazujc ih. Bio je navikao na pauke jer ih je bio pun ugraen ormar ispod stuba, a on je u njemu spavao. Kad se obukao, otiao je hodnikom u kuhinju. Stol je bio pretrpan Dudleyjevim roendanskim darovima. Dobio je oito novi kompjuter kakav je elio, a da i ne govorimo o drugom televizoru i trkaem biciklu. Harryju je zapravo bilo nejasno zastoje Dudley poelio trkai bicikl, jer je bio vrlo debeo i nije volio sport osim, naravno, ako nije trebalo koga izmlatiti. Dudleyjeva je najdraa boksa-ka vrea bio Harry, samo to ga esto nije mogao uloviti. Harry je bio vrlo brz, iako mu to ovjek ne bi rekao. Harryjc oduvijek bio sitan i mrav za svoje godine, moda i zato to je spavao u mranom ormaru. A izgledao je jo sitniji i mraviji nego stoje uistinu bio, jer je uvijek nosio Dudleyjevu staru odjeu, a Dudley je bio otprilike etiri puta krupniji od njega. Harry je imao suhonjavo lice, kvrgava koljena, crnu kosu i sjajne zelene oi. Nosio je okrugle naoale slijepljene selotejpom jer ga je Dudley uvijek mlatio po nosu. Jedina stvar koju je Harry volio na svojoj vanjtini bijae vrlo tanka brazgotina na elu u obliku munje. Imao ju je otkako zna za sebe, a prvo pitanje kojeg se sjea da je ikad postavio teti Petuniji bilo je otkud mu taj oiljak. 8. "To ti je od automobilske nesree u kojoj su ti roditelji poginuli", odgovorila mu je ona. "I nemoj me vie nita zapitkivati." Nemoj me nita zapitkivati - to je bilo prvo pravilo za miran ivot kod Dursleyjevih. Dok je Harry Potter okretao slaninu u tavi, u kuhinju je uao tetak Vernon. "Poeljaj se!" dobacio mu je umjesto jutarnjeg pozdrava. Otprilike jedanput tjedno tetak Vernon digao bi pogled s novina i doviknuo Harryju da se mora podiati. Harry se iao ee nego svi djeaci u njegovu razredu zajedno, ali mu to nita nije pomagalo, kosa mu je jednostavno tako rasla svaka vlas na svoju stranu. Kad je u kuhinju doao Dudley s majkom, Harry je ba prio jaja. Dudley je bio pljunuti tetak Vernon. Imao je iroko, rumeno lice, tek neto malo vrata, sitne vodnjikave plave oi i gustu plavu kosu zalizanu na okrugloj, debeloj glavi. Teta Petunia esto je govorila da Dudley izgleda kao andelak, a Harry je esto govorio da Dudley izgleda kao debelo prase. Harry je stavio tanjure s prenom slaninom i jajima na stol, to nije bilo lako jer je na stolu bilo malo mjesta. Dudley je dotle brojio svoje darove. Objesio je nos. "Trideset i est", ree i digne pogled na majku i oca. "Dva manje nego lani." "Ali, duo, nisi raunao dar tete Marge, vidi, tu je, ispod ovoga velikog dara od mame i tate." "Dobro, onda ih je trideset sedam", ree Dudley, sav crven u licu. Harry shvati da e uslijediti Dudleyjev napadaj bijesa pa pone bre-bolje trpati slaninu u usta za svaki sluaj, ako Dudley prevrne stol. Oito je i teta Petunia nanjuila opasnost jer iznenada ree: "Mi emo ti kupiti jo dva dara danas u gradu. to veli na to, sreko? Jo dva dara! Hoe li onda biti u redu?" Dudley porazmisli asak. inilo se da napregnuto razmilja. Napokon polako procijedi: "Onda e ih biti trideset... trideset..." "Trideset i devet, duo", ree mu teta Petunia. "Ah!" Dudley se svali na stolicu i dohvati najblii paket. "Pa, dobro, onda." Tetak Vernon se zadovoljno naceri. "Vraji malac, taj uvijek mora vidjeti to je dobio, ba kao i njegov otac. Bravo, Dudley!" I proe rukom kroz Dudleyjevu kosu. Uto zazvoni telefon i teta Petunia ode da se javi, a Harry i tetak Vernon gledahu Dudleyja kako odmotava trkai bicikl, filmsku kameru, zrakoplov na daljinsko upravljanje, esnaest novih video-igara i videorekorder. Upravo je trgao papir sa zlatnog runog sata kad se teta Petunia vrati nekako srdita i zabrinuta. "Loa vijest, Vernone", ree. "Gospoa Figg slomila je nogu pa ga ne moe uzeti k sebi", nadoda i mahne glavom prema Harryju. Dudley zine od uasa, a Harryju poskoi srce od radosti. Svake godine na Dudleyjev roendan roditelji su vodili Dudleyja i jednog njegova prijatelja na provod u grad, u luna-parkove, na hamburgere i u kino. A Harryja su svake godine ostavljali kod gospoe Figg, lude starice koja je stanovala dvije ulice dalje. Harry je nerado odlazio tamo. Sva je kua vonjala po kupusu, a gospoa Figg mu je vjeito pokazivala fotografije svih maaka koje je ikad imala. "to emo sad?" priupita se teta Petunia i bijesno pogleda Harryja kao daje to on sve isplanirao. Harry je znao da bi mu moralo biti ao stoje gospoa Figg slomila nogu, ali mu je bilo teko osjeati aljenje kad se sjeti da e tek za godinu dana morati opet gledati slike Moe, Bonzeka, Nanice i Cilike. "Mogli bismo zamoliti Margu", nabaci tetak Vernon. "Ne budi glup, Vernone, pa zna valjda da ga ona ne trpi." Dursleyjevi su esto tako govorili o Harryju, kao da njega i nema ili, bolje rei, kao daje on neto odvratno to ih ne moe razumjeti, neto poput pua. "A stoje s onom tvojom prijateljicom, kako se ono zove... Yvonne?" "Na odmoru je na Majorki", odsijee teta Petunia. "Pa, mogli biste me ostaviti kod kue", progovori Harry pun nade (mogao bi, za promjenu, gledati na televiziji to eli, pa moda ak i iskuati Dudleyjev kompjuter). Teta Petunia izgledala je kao da je netom progutala limun. "Pa da lijepo, kad se vratimo, naemo kuu u ruevinama?" odree kao na panju. "Ma ne bih ja digao kuu u zrak", pripomene Harry, ali ga nitko nije sluao. 9. "Moda bismo ga mogli povesti do zoolokog vrta", polako e teta Petunia,"... i ostaviti ga u kolima..." "Ma to su nova kola, ne moemo ga ostaviti samog u njima..." Dudley se najednom rasplae. Zapravo i nije plakao, on ve godinama nije uistinu plakao, ali je znao da e mu majka dati sve to eli ako objesi nos i zatuli. "Dragi moj Dudliu, nemoj plakati, mama nee dopustiti da ti on pokvari tvoj najljepi dan!" uzvikne ona i uzme ga u naruje. "Ja... neu... da on... i-i-ide s nama!" prodere se Dudley izmeu tobonjih dubokih jecaja. "On mi uvijek mora s-s-sve pokvariti..." Kroz otvor u majinu naruju osine Harryja opakim pogledom. Upravo tada zazvoni zvonce na vratima. "Oh, Boe mili, ve su stigli!" bjesomuno e teta Petunia. Malo zatim u sobu ue Dudleyjev najbolji prijatelj, Piers Polkiss, sa svojom majkom. Piers je bio mrav djeak takorske glave. Obino je upravo on djeacima drao ruke na leima dok ih je Dudley tukao. Dudley odmah prestane plakati. Nakon pola sata je Harry, koji nije mogao povjerovati u svoju sreu, sjedio straga u Dursleyjevim kolima s Picrsom i Dudlcvjem i prvi put u ivotu vozio se u zooloki vrt. Teta i tetak nisu uspjeli nita bolje smisliti to da uine s njim, ali prije nego to su krenuli, tetak Vernon pozvao je Harryja u stranu. "Pazi dobro," ree mu unosei se Harryju u lice svojom irokom grimiznom facom, "pazi dobro, mali moj... ako samo neto zabrlja, makar i najmanju sitnicu, ostat e u onom svom ormaru zatvoren do Boia!" "Ma neu nita uiniti," ree Harry, "potenja mi." Ali tetak Vernon nije mu vjerovao. Nitko njemu nikad nita nije vjerovao. Nevolja je bila u tome to su se oko Harryja uvijek dogaale udne stvari, a on je uzalud tvrdio Dursleyjevima da on s tim nema nikakve veze. Jednom je teta Petunia, kad joj je dojadilo to se Harry vraa od brijaa kao da i nije bio na ianju, uzela kuhinjske kare i tako mu odrezala kosu da je izgledao gotovo kao elav, samo mu je ostavila jedan uperak da mu 'prikrije onaj grozni oiljak'. Dudley se tada nasmijao do suza Harryju, koji te noi nije mogao zaspati zamiljajui kako e mu biti u koli, gdje su se i inae vjeito rugali njegovoj preirokoj odjei i naoalama slijepljenim selotejpom. Meutim, kad je sutradan ujutro ustao, vidio je da mu je kosa navlas ista onakva kakva je bila prije nego to ju je ostrigla teta Petunia. Zbog toga nije smio tjedan dana izlaziti iz svog ormara, iako se trudio objasniti da nikako ne moe objasniti kako mu je kosa tako brzo opet narasla. Drugi put ga je teta Petunia pokuala prisiliti da odjene onaj Dudleyjev grozni stari demper (smei, s naranastim rojtama). to se vie trudila da mu ga navue preko glave, to se demper vie srnanjivao dok nije na kraju uvidjela da bi pulover moda pristajao marionetskoj lutki, ali nikako i Harryju. Stoga je zakljuila da se demper skupio u pranju pa nije kaznila Harryja, na njegovo veliko olakanje. S druge strane, imao je grdnih okapanja kad su ga zatekli na krovu kolske kuhinje. Dudleyjeva ga je banda, kao i obino, naganjala po kolskom dvoritu kad se iznenada naao, i na svoje i na ope uenje, na kuhinjskom dimnjaku. Dursleyjevi su od ravnateljice kole primili vrlo otro pismo u kojem su obavijeteni da se Harry vere po kolskoj zgradi. A on je zapravo samo pokuao (kao stoje poslije nastojao objasniti letku Vernonu kroz zakljuana vrata svog ormara) skoiti preko kanta za smee pokraj ulaza u kuhinju. Harry je vjerovao da ga je usred skoka vjetar ponio uvis. Ali danas se nee nita loe dogoditi. ak mu je i drago to e dan provesti s Dudleyjem i Piersom, a ne u koli, ili u onom svom ormaru, ili u dnevnoj sobi gospoe Figg, gdje sve zaudara po kupusu. Dok ih je vozio, tetak Vcrnon tuio se opet na neto teti Petuniji. Rado joj se tuio na razne stvari: na ljude u svom uredu, na Harryja, na gradsko poglavarstvo, pa na Harryja, pa na banku, i tako redom -to su sve bili predmeti na koje se najradije tuio. Danas su to bili mo-toristi. "... ti balavi huligani jurcaju okolo kao pravi luaci", ree nakon to ga je pretekao jedan motorist. "Ja sam noas sanjao jedan motocikl", ree Harry, koji se iznenada sjetio svog sna. "Letio je po zraku." Tetak Vernon umalo da ne udari u kola ispred sebe. Naglo se okrene na sjedalu i izdere se na Harryja, a glava mu bila poput brkate divovske cikle. "MOTOCIKLI NE LETE!" Dudley i Picrs su se zasmijuljili. "Znam ja da ne lete", odvrati Harry. "Ja sam to samo sanjao." 10. Ali bilo mu je ao stoje uope progovorio. Ako je postojalo neto to je Dursleyjevima bilo jo mrze od njegova zapitkivanja, to je bilo njegovo blebetanje o neemu to nije normalno, pa bilo to u snu ili ak u stripu - reklo bi se da se pribojavaju da mu ne padnu na pamet nekakve opasne misli. Bijae sunana subota i zooloki je vrt bio pun obitelji. Dursleyjevi su na ulazu kupili Dudleyju i Piersu velike sladolede od okolade, a kad je nasmijeena sladoledarka upitala Harryja to eli, tren prije nego to su ga uspjeli odvui dalje, morali su mu kupiti neto, pa je dobio jeftinu lizalicu od limuna. Nije ni to loe, pomislio je Harry liui lizalicu i gledajui gorilu kako se ee po glavi. Bio je neobino nalik na Dudleyja, samo to nije bio plavokos kao Dudley. Harryju je to bilo najljepe prijepodne u posljednje vrijeme. Pazio je da se dri podalje od Dudleyja i Piersa, kojima su ve do vremena za uinu dosadile ivotinje, pa se bojao da ne prijeu na svoju najdrau razbibrigu - da ga ne ponu tui. Jeli su u restoranu zoolokog vrta, a kad je Dudleyja spopao bijes to kupa 'Havaji' nije dovoljno velika, tetak Vernon naruio mu je jo jednu pa je Harry mogao na miru smazati svoju porciju. Harry je poslije zakljuio da je sve to bilo previe lijepo da bi moglo dobro zavriti. Potom su otili u paviljon s reptilima. Unutra je bilo hladno i mrano, samo su zidovi bili osvijetljeni. U staklenim vitrinama miljeli su i puzili po komadima drva i kamenju svakojaki guteri i zmije. Dudley i Picrs eljeli su vidjeti goleme, otrovne kobre i debele pitone to mogu zdrobiti ovjeka. Dudley je ubrzo naao najveu zmiju u paviljonu. Taje zmijurina mogla dva puta obaviti auto tetka Vcrnona, smrviti ga i baciti u kontejner za smee - samo to se inilo da trenutno nije raspoloena za takve stvari. Zapravo je spavala kao zaklana. Dudley je stajao, pritisnuvi nos uz staklo, i zurio u sjajne, smee kolutove. "Daj je natjeraj da se pomakne!" procvili ocu. Tetak Vernon pokuca po staklu, ali se zmija ne pomakne. "Daj jo jedanput probaj", zapovjedi Dudley. Tetak Vernon otro pokuca zglavcima prstiju po staklu, ali je zmija i dalje mirno spavala. "Ma to je dosadno", protui Dudley i ode gegajui se dalje. Harry prie toj vitrini i zagleda se u zmiju. Ne bi se zaudio da zmija svisne od dosade - nema nikakva drutva osim glupih ljudi koji povazdan prstima bubnjaju po staklu ne bi li je uznemirili. Ovo je ipak gore nego spavati u ormaru gdje te obilazi samo teta Petunia i lupa po vratima ne bi li te probudila - Harry bar moe proetati po kui. Zmija odjednom otvori svoje okrugle oi. Polagano, sasvim polagano podigne glavu tako da joj se oi nau u visini njegovih. I namigne mu! Harry se zabulji u nju, a onda se bre obazre da vidi gleda li ih tko. Nitko ih nije gledao. Ponovo pogleda zmiju pa i on njoj namigne. Zmija naglo mahne glavom prema tetku Vernonu i Dudleyju, a onda podigne oi prema stropu. Zatim pogleda opet Harryja kao da mu veli: "Kod mene ti je stalno ovako!" '"Znam", promrmlja Harry kroz staklo, iako nije bio siguran da ga zmija uje. "To ti zbilja mora ii na ivce." Zmija odluno klimne glavom. "A otkud si ti zapravo?" priupita je Harry. Zmija mahne repom prema ploici uz staklo. Harry na njoj proita: BOA CONSTRICTOR, BRAZIL. "Je li ti bar tamo bilo lijepo?" Boa constrictor mahne opet repom prema natpisu na kojem Harry proita: OVAJ JE PRIMJERAK UZGOJEN U ZOOLOKOM VRTU. "A, tako... znai da nikad nisi ni bila u Brazilu?" Kad je zmija odmahnula glavom, iza Harryja razlegne se takva zagluna vika da oboje poskoe. "DUDLEY! GOSPODINE DURSLEY! POGLEDAJTE OVU ZMIJU! NEVJEROJATNO JE TO RADI!" Dudley dojuri do njih gegajui se to je bre mogao. "Makni mi se s puta!" ree Harryju i mune ga u rebra. Onako zateen, Harry se srui na betonski pod. Ono to je slijedilo dogodilo se tako brzo da nitko nije nita pravo ni vidio - u jednom trenu Piers i Dudley bili su obojica naslonjeni na staklo, a u drugom su odskoili od njega vritei od uasa. 11. Harryje sjeo na pod i zinuo; nestalo je prednje staklo vitrine! Zmijurina se brzo odmotavala i poela puziti po podu. Ljudi u paviljonu vritali su i bjeali prema izlazima. Dok je zmija munjevito puzila pokraj njega, Harry bi se zakleo daje uo kako pisti: "Evo me, Brazile, dolazim... Hvala ti, amigo." uvar u paviljonu reptila bio je izbezumljen. Neprestance je ponavljao: "Ali staklo, kamo je staklo nestalo?" Ravnatelj je zoolokog vrta osobno skuhao teti Petuniji jak i sladak aj neprestance joj se ispriavajui. Piers i Dudley samo su neto nesuvislo brbljali. Koliko je Harry vidio, zmija im nije nita drugo uinila nego ih tek nestano u prolazu dodirnula po petama, ali kad su svi opet posjedali u kola tetka Vernona, Dudley je tvrdio da mu je zmija malne odgrizla nogu, a Piers se kleo da umalo da ga nije ste-gnula u smrtonosni zagrljaj. Ali najgore je bilo, barem Harryju, to je Piers, im se malo smirio, ustvrdio: "Harry je s njom razgovarao, je li, Harry?" Tetak je Vernon priekao da Piers ode iz njihove kue prije nego to se okomio na Harryja. Bio je toliko srdit da je jedva mogao govoriti. Uspio je samo rei: "Idi, u ormar... i ostat e tamo... bez jela!" prije nego to se skljokao u naslonja, a teta je Petunia trknula da mu donese veliku au konjaka. Harry je dugo nakon toga leao u svom mranom ormaru prieljkujui da ima bar sat. Nije znao koliko je sati, a nije bio siguran da su Dursleyjevi ve pozaspali. A dok oni ne zaspe, ne smije se oduljati u kuhinju da neto pojede. ivio je kod Dursleyjevih ve gotovo deset godina, deset tunih godina, otkako zna za sebe, od malih nogu, nakon to su mu roditelji poginuli u automobilskoj nesrei. Nije se sjeao daje bio u automobilu kad su mu roditelji poginuli. Gdjekad, kad bi se za dugih sati u svom ormaru nastojao prisjetiti kako se to dogodilo, izlazila mu je pred oi udna slika - zasljepljujui zeleni blijesak i otra bol na elu. Pretpostavljao je da je to bilo od sudara, iako mu nije bilo jasno otkud onaj zeleni blijesak. Uope se nije sjeao roditelja. Njegova teta i tetak nisu mu nikad govorili o njima, a dakako da ih nije smio o njima nita pitati. U kui nije bilo njihovih fotografija. Dok je bio jo mladi, Harry je poesto sanjao kako neki nepoznati roak dolazi po njega, ali se to nikad nije dogodilo. Dursleyjevi su mu bili jedina rodbina. Pa ipak, ponekad mu se inilo (ili se bar nadao) da ga ljudi na ulici prepoznaju. Jednom, dok je s tetom Petunijom i Dudleyjem bio u kupovini, naklonio mu se neki ovjeuljak u ljubiastu cilindru. Nakon to je bijesno upitala Harryja poznaje li tog ovjeka, teta Petunia je bre-bolje izala s njima iz trgovine a da nita nije kupila. Jednom je u autobusu neka sumanuta ena sva u zelenom veselo mahnula Harryju rukom. A neki dan se jedan ela-vac u dugakom grimiznom kaputu stvarno rukovao s njim na ulici i zatim otiao dalje bez rijei. Najudnovatije je od svega pak bilo to to su svi ti ljudi kanda nestajali im bi ih Harry pokuao malo bolje pogledati. Harry u koli nije imao prijatelja. Svi su znali da Dudleyjeva banda mrzi tog neobinog djeaka Harryja Pottera u onoj njegovoj prevelikoj staroj odjei, sa slomljenim naoalama, a nitko se od uenika nije htio zamjeriti Dudleyjevoj bandi. PISMA NI OD KOGA Bijeg brazilske boe consirictora donio je Harryju do tada najdulju kaznu. Kad mu je napokon doputeno da ponovo izae iz ormara, bile su ve zapoele ljetne ferije i Dudley je ve pokvario svoju novu filmsku kameru i razbio zrakoplov na daljinsko upravljanje, a kad se prvi put popeo na svoj trkai bicikl, sruio je staru gospou Figg dok je na takama prelazila preko Kalinina prilaza. Harryju je bilo drago to je prestala kola, ali nije mogao umaknuti Dudleyjevoj bandi koja se svakog bojeg dana okupljala u njihovoj kui. Piers, Dennis, Malcolm i Gordon bili su svi odreda krupni i glupi, a kako je Dudley bio najkrupniji i najgluplji od svih njih, on im je bio voa. Ostali su bili sretni to mogu sudjelovati u Dudleyjevoj najdraoj razonodi - lovu na Harryja. Zbog toga je Harry gledao da to vie izbiva iz kue, da alabaza i misli na kraj ferija, u emu je nazirao traak nade. Kad doe mjesec rujan, poi e u peti razred i prvi put u ivotu nee ii u istu kolu s Dulevjem. Dudley je imao osigurano mjesto u staroj koli tetka Vernona, u Smeltingsu. I Piers Polkiss pohaat e tu privatnu kolu. Harry e pak nastaviti obrazovanje u obinoj javnoj koli u Stone-wallu. Dudley je smatrao daje to dozlaboga smijeno. 12. "U Stonewallu ve prvog dana gurnu uenicima glavu u zahodsku koljku", rekao je Harryju. "Ne bi li ti ovdje kod nas na katu malo trenirao?" "Ne bih, hvala", odgovori mu Harry. "U tom jadnom zahodu nije nikad bilo nita tako grozno kao to je tvoja glava... pa mu je moda i zlo." A onda je, prije nego to je Dudley uspio skopati to je uope rekao, pobjegao. Jednog je dana u mjesecu srpnju teta Petunia odvela Dudleyja u London da mu kupi odoru za kolu u Smeltingsu, a Harryja je ostavila kod gospode Figg. Tu mu nije vie bilo tako loe. Pokazalo se da je gospoda Figg slomila nogu spotaknuvi se o jednu od svojih maaka, pa ih nije vie tako voljela kao nekad. Dopustila je Harryju da gleda televiziju i dala mu kriku okoladne torte koju kao da je uvala ve nekoliko godina. Te je veeri Dudley paradirao pred svojom obitelji po dnevnoj sobi u svojoj novoj novcatoj odori. Uenici kole u Smeltingsu nosili su kestenjaste frakove, naranaste pumperice i ravne slamnate eire. Nosili su sa sobom i kvrgave tapove kojima su se mlatili medu sobom kad ih profesori ne bi gledali. Smatralo se da je to dobra vjeba za budui ivot. Gledajui Dudleyja u njegovim novim pumpericama, tetak Vernon odrjeito je ustvrdio da mu je ovo najponosniji trenutak u ivotu. Teta Petunia briznuia je u pla i rekla da ne moe vjerovati daje ovo pred njom onaj mali slatki Dudlek, da je tako odrastao i pristao! Harry je radije utio. Raunao je da su mu ve dva rebra pukla od napora da se ne nasmije. Sutradan ujutro, kad je Harry doao u kuhinju na doruak, osjetio je uasan smrad. Uinilo mu se da vonj dolazi iz velike metalne posude u sudoperu. Zavirio je u posudu i vidio daje puna nekakvih prljavih dronjaka u sivoj vodurini. "Stoje to?" upitao je tetu Petuniju. Ona je stisnula usne kao i uvijek kad bi se on usudio da je neto priupita. "To je tvoja nova kolska uniforma", odgovori mu napokon. Harry ponovo zaviri u lavor. "Ah," ree, "nisam znao da mora biti tako mokra." "Ne budi glup!" obrecne se teta Petunia na nj. "Ja to za tebe bojim neke Dudleyjeve stare stvari u sivo. Na kraju e izgledati kao i uniforme svih drugih uenika." Harry je ozbiljno sumnjao u istinitost njenih rijei, ali se radije nije uputao u prepirku. Sjeo je za stol nastojei ne misliti kako e izgledati prvog dana u novoj koli u Stonewallu - vjerojatno e se doimati kao da nosi komadi stare slonovske koe. Dudley i tetak Vernon doli su obojica u kuhinju nabranih nosova zbog smrada Stoje dopirao od Harryjeve nove odore. Tetak Vernon otvorio je, kao i obino, novine, a Dudley je svojim tapom za Smel-tings, koji je posvuda nosio sa sobom, opalio svom snagom po stolu. Uto su zauli kako je kljocnula potanska krabica i pisma pala na otira. "Donesi nam potu, Dudley", ree tetak Vernon iza svojih novina. "Neka je Harry donese." "Donesi nam potu, Harry." "Neka je Dudley donese!" "Pokakljaj ga, Dudley, malo tim svojim tapom." Harry se izmaknuo udarcu i otiao po postu. Na otirau su leale tri poiljke: razglednica koju im je poslala sestra tetka Vernona, Marga, s godinjeg odmora na otoku Wightu, smea omotnica koja je izgledala kao nekakav raun i -pismo za Harryja. Harry ga podigne i zagleda se u njega, a srce mu zatreperi kao velika gumilastika. Njemu nikad nitko nije pisao. I tko bi mu pisao? Nije imao prijatelja ni druge rodbine - nije bio ni lan knjinice tako da nije dobivao ak ni otre opomene za nevraene knjige. Pa ipak je sad u rukama drao pismo koje bijae tako jasno naslovljeno da nije moglo biti dvojbe: Gosp. H. Potter Ormar ispod stuba Kalinin prilaz Lilte Winging Surrey Omotnica je bila debela i teka, od ukasta pergamenta, a adresa ispisana smaragdnozelenom tintom. Marke nije bilo. Kad je drhtavom rukom okrenuo omotnicu, ugledao je purpurni peat od voska na kojem bijae grb: lav, orao, jazavac i zmija ovijena oko velikog slova "H". 13. "Daj, mali, pouri!" dovikne mu tetak Vernon iz kuhinje. "to sad tamo radi, provjerava da nije u pismu bomba?" I nasmije se vlastitoj ali. Harry se vrati u kuhinju svejednako zagledan u pismo. Preda tetku raun i razglednicu, sjedne i polako uzme otvarati utu omotnicu. Tetak Vernon raspara omotnicu s raunom, gadljivo frkne i letimice proita tekst na razglednici. "Marga je bolesna", izvijesti tetu Petuniju. "Pojela je neku sumnjivu koljku..." "Tata!" iznenada e Dudley. "Tata, Harry ima jo neto u rukama!" Harry se ba spremao razmotati pismo napisano na onom istom tekom pergamentu kao i omotnica kad mu ga tetak Vernon naglo istrgne iz ruke. "To je moje!" ree Harry i posegne za pismom. "Ma tko bi tebi pisao?" podsmjehne mu se tetak Vernon razmo-tavajui jednom rukom pismo i letimice ga itajui. Lice mu se promijenilo iz crvenog u zeleno bre nego na semaforu. Ali nije ostalo zeleno. Uas je postalo sivkastobijelo poput stare zobene kae. "P-p-petunia!" promuca. Dudley mu pokua oteti pismo da ga proita, ali je tetak Vernon drao pismo daleko od dohvata njegovih ruku. Teta Petunia radoznalo uzme pismo i proita prvi redak u njemu. Naas se uini da e se onesvijestiti. Uhvatila se za vrat i neto prokrkljala. "Vernone! O Boe moj... Vernone!" Buljili su jedno u drugo i kanda potpuno zaboravili da su i Harry i Dudley u sobi. Dudley nije bio navikao da ga ne primjeuju. Odalami oca tapom po glavi. "Daj mi to pismo da ga proitam!" ree mu na sav glas. "Dajte ga meni da ga ja proitam," bijesno e Harry, "to je moje pismo." "Gubite se obadvojica!" grakne tetak Vernon i strpa pismo opet u kuvertu. Harry je ostao na svom mjestu. "JA HOU SVOJE PISMO!" podvikne. "Daj da gaja vidim!" zatrai Dudley. "VAN!" zaurla tetak Vernon pa zgrabi i Harryja i Dudleyja za iju i izbaci ih u hodnik, te zalupi za njima kuhinjskim vratima. Harry i Dudley uhvatili su se bez rijei ukotac oko toga tko e prislukivati uz kljuanicu. Pobijedio je Dudley pa je Harry, kojem su naoale vi-sile jo samo o jednom uhu, legao potrbuke prislukujui ispod vrata. "Vernone," ree teta Petunia drhtavim glasom, "pogledaj samo ovu adresu... otkud oni znaju gdje on spava? Ne misli li moda da motre na nau kuu?" "Motre... pijuniraju... moda nas i prate?" mahnito progunda tetak Vernon. "Pa to emo onda, Vernone? Da im otpiemo? Da im kaemo da ne elimo..." Harry je ispod vrata vidio sjajno ulatene crne cipele ujaka Vernona kako hodaju gore-doljc po kuhinji. "Ne", progovori on napokon. "Ne, pravit emo se kao da nita ne znamo. Ako oni ne dobiju odgovor... da, tako e biti najbolje... neemo nita poduzimati..." "Ali..." "Neu nita da ujem, Petunia! Zar se nismo zarekli, kad smo ga primili u kuu, da emo ga izlijeiti od tih opasnih besmislica?" Kad se te veeri ujak Vernon vratio s posla kui, uinio je neto to nikad prije nije uinio-posjetio je Harryja u njegovu ormaru. "Gdje je ono moje pismo?" upita ga Harry im se tetak Vernon provukao kroz vrata. "Tko mi to pie? " "Nitko. Zabunom je adresirano na tvoje ime", kratko odgovori tetak Vernon. "Spalio sam ga." "Nije to bila nikakva zabuna", srdito e Harry. "Pismo je upueno na moj ormar." "UTI!" prodere se tetak Vernon tako da dva pauka padnu sa stropa. Poto je dva-tri puta duboko uzdahnuo, kiselo se nasmijei, kao da ga neto boli. "Ovaj... da, Harry... to se tie tvog ormara. Tvoja teta i ja ba smo ovih dana razmiljali... da si ti sad ve prevelik za njega... pa smo zakljuili da bi moda bilo zgodno da se preseli u Dudleyjevu drugu spavau sobu." 14. "Zato?" upita ga Harry. "Nemoj me samo nita zapitkivati!" otrese se tetak na njega. "Odnesi radije te svoje stvari odmah gore." U Dursleyjevoj su kui bile etiri spavae sobe: jedna za tetka Vernona i tetu Petuniju, jedna za goste (najee za sestru tetka Vernona, Margu), jedna u kojoj je spavao Dudley i jedna u kojoj je Dudley drao sve svoje igrake i stvari koje nisu stale u njegovu prvu spavau sobu. Harry je ujedan mah odnio sve stoje posjedovao iz ormara u tu sobu. Zatim je sjeo na krevet i pogledao oko sebe. Gotovo je sve u toj sobi bilo polomljeno. Mjesec dana stara filmska kamera leala je na malom tenku kojim je Dudley pregazio susjedova psa; u kutu je stajao televizor koji je Dudley prvi put dobio i kojem je nogom probio ekran kad je bila otkazana njegova najdraa emisija; bijae tu i velika krletka u kojoj je Dudley drao papigicu, koju je potom u koli dao u zamjenu za pravu zranu puku, to je sad leala gore na polici sa savijenom cijevi jer je Dudley jednom sjeo na nju. Ostale su police bile pune knjiga. Knjige su bile jedini predmeti u toj sobi koje kao da nikad nitko nije dirao. Iz prizemlja je uo kako se Dudley izdire na majku: "Ja neu da on bude tamo gore... Ja trebam onu sobu... izbacite ga odmah iz nje..." Harry je uzdahnuo i izvalio se na krevet. Juer bi jo bio dao sve na svijetu da bude u ovoj sobi, a danas bi bio radije u svom ormaru s onim pismom nego ovdje gore bez pisma. Sutradan su ujutro za dorukom svi bili nekako utljivi. Dudley jcjobiopod okom. Juer je vriskao, mlatio oca tapom, namjerno povraao, udarao mater nogama i bacio svoju kornjau kroz krov staklenika, ali nije uspio ponovo zadobiti svoju drugu sobu. Harry je razmiljao o onome to se juer u ovo doba dogodilo, i alio to nije u hodniku otvorio ono pismo. Tetak Vernon i teta Petunia mjerkali su se neprestance mrkim pogledima. Kad je stigla pota, tetak Vernon, koji se kanda trudio biti ljubazan s Harryjem, rekao je Dudleyju neka donese potu. Zatim su uli Dudleyja kako usput mlati tapom po stvarima u hodniku. A onda je dreknuo: "Evo jo jedno! Gospodin H. Polter, najmanja spavaa soba, Ka-linin prilaz ..." Uz priguen krik, tetak Vernon skoi sa stolca i odjuri u hodnik, a Harry odmah za njim. Tetak Vernon morao je oboriti Dudleyja na pod da bi mu oteo pismo, to bijae oteano injenicom da je Harry odostraga uhvatio tetka Vernona oko vrata. Nakon jednominutnog hrvanja u kojem je svaki od njih dobio po koji udarac tapom, tetak Vernon se uspio uspraviti hvatajui zrak i grevito drei u ruci Har-rvjevo pismo. "Odlazi u svoj ormar... hou da kaem, u svoju sobu", dobaci Harryju. "A ti, Dudley... odlazi... molim te, odlazi!" Harry je hodao gore-dolje po svojoj novoj sobi. Netko ipak zna da se on preselio iz ormara, i isto tako zna da nije primio ono prvo pismo. To valjda znai da e mu opet uputiti pismo? Ali ovaj put e se on potruditi da ga se doepa. Skovao je plan. Sutradan u sati ujutro zazvonila je popravljena budilica. Harry je bre-bolje iskljuio zvonce na njoj i tiho se obukao. Nije smio probuditi Dursleyjeve. Siao je niza stube a da nije upalio nijedno svjetlo. Odluio je priekati potara na uglu Kalinina prilaza i prvi preuzeti potu za kuu broj etiri. Srce mu je lupalo dok se uljao kroz zamraeni hodnik prema izlaznim vratima... "Joooooj!" Harry je odskoio u zrak - nagazio je na neto veliko i gnjecavo na otirau - na neto ivo! Svjetla su se na katu upalila i Harry, na svoj uas, vidje daje ono gnjecavo na to je stao - tetkovo lice. Tetak Vernon leao je podno izlaznih vrata u vrei za spavanje, oito zato da sprijei Harryja da uini upravo ono stoje naumio. Potom se oko pola sata izdirao na Harryja i na kraju mu zapovjedio da ode u kuhinju skuhati aj. Harry se pokunjeno odvukao u kuhinju, a kad se vratio, pota je ve bila stigla ravno tetku Vernonu u krilo. Harryjc tek mogao vidjeti tri pisma adresirana zelenom tintom. "Jabih..."zaustiojcdakae, alije tetak Vernon pred njim razderao sva tri pisma. Toga dana tetak Vernon uope nije otiao na posao. Ostao je kod kue i zakovao prorez na krabici. "Tako, vidi," rekao je teti Petuniji ustima punim avala, "kad vide da ne mogu dostavljati pisma, jednostavno e dii ruke od svega..." "Nisam ba, Vernone, sigurna da e tako biti." "Ama, Petunijo, ti ljudi imaju udan nain razmiljanja, nisu ti oni kao ti i ja", odvrati tetak Vernon pokuavajui zabiti avao krikom vone torte, koju mu je teta Petunia netom bila donijela. 15. U petak je stiglo nita manje nego dvanaest pisama za Harryja. Kako ih potar nije mogao ubaciti u krabicu, gurnuo ih je unutra ispod vrata, i izmeu vrata i dovratka, a nekoliko ih je ak ubacio i kroz prozori zahoda u prizemlju. Tetak Vcrnon ostao je opet kod kue. Postoje spalio sva prispjela pisma, uzeo je eki i avle i zatvorio daicama sve proreze oko prednjih i stranjih kunih vrata tako da nitko vie nije mogao izai iz kue. Pri radu je pjevuio pjesmicu "Lijevo, desno, nigdje moga stana", a na najmanji bi um poskoio u zrak. U subotu su mu stvari poele izmicati ispod kontrole. Dvadeset etiri pisma za Harryja nala su put u kuu, smotana i skrivena ispod dva tuceta jaja to ih je smueni mljekar dodao teti Petuniji kroz prozor dnevne sobe. Dok je tetak Vernon bjesomuno nazivao potanski ured i mljekaru traei odgovorne osobe kojima bi se mogao prituiti, teta Petunia izmiksala je sva pisma u kuhinjskom mikseru. "Ma kome je to, do vraga, toliko stalo da porazgovara s tobom?" pitao je Dudley u udu Harryja. U nedjelju ujutro tetak Vernon sjeo je za doruak umoran i na izmaku snaga, ali potpuno zadovoljan. "Nedjeljom nema pote," sav sretan podsjeti ukuane maui marmeladom novine, "danas nee biti tih prokletih pisama..." Dok je on jo to govorio, neto je zazujalo u kuhinjskom dimnjaku i pogodilo ga ravno u potiljak. Malo zatim poela su iz kamina vrcati pisma poput metaka, njih trideset-etrdeset. Dursleyjevi su se svi skutrili, ali Harry je poskoio uvis ne bi li uhvatio koje pismo... "Van! VAN!" Tetak Vernon zgrabio je Harryja oko struka i izbacio ga u hodnik. Kad su teta Petunia i Dudley izletjeli iz kuhinje zaklanjajui rukama lice, tetak Vernon zalupio je za njima vratima. Jo su uli kako pisma naviru u kuhinju i odskau od zidova i poda. "E, sad je zbilja dosta!" ree tetak Vernon. Nastojao je govoriti mirno, ali je istodobno upao dlake iz brkova. "Da ste za pet minuta svi opet ovdje, spremni za polazak! Odlazimo na put. Ponesite samo neto odjee. I bez prigovora!" Doimao se tako opasno, s napol iupanim brinama, da mu se nitko nije usudio suprotstaviti. Nakon desetak minuta uspjeli su se probiti kroz zakovana vrata i odjuriti do kobnog prilaza. Dudleyje mrcao na stranjem sjedalu jer ga je otac mlatnuo po glavi dok je pokuavao ubaciti televizor, video-rekorder i kompjuter u svoju sportsku torbu. Odvezli su se. I dugo su se vozili. ak se ni teta Petunia nije usuivala pitati kamo idu. Tetak Vernon svakog bi asa naglo okrenuo kola i vozio neko vrijeme u suprotnom smjeru. Kad god bi tako uinio, promrmljao bi: "Moramo ih se otresti... moramo ih se otresti..." Cijelog tog dana nisu nijednom stali da neto pojedu ili popiju. Kad je pao mrak, Dudley je poeo tuliti. On nije u svom ivotu proivio tei dan. Bio je gladan, propustio je pet televizijskih emisija koje je elio gledati, i nikad nije toliko vremena proveo a da nije likvidirao bar jednog vanzemaljca na svom kompjuteru. Tetak Vernon zaustavio se naposljetku pred mranim hotelom na periferiji nekog velikog grada. Dudley i Harry dobili su zajedniku dvokrevetnu sobu s vlanim i pljesnivim plahtama. Dudlcy je ubrzo zahrkao. Harry je ostao budan sjedei na prozorskoj dasci, gledajui automobilska svjetla kako prolaze ulicom i razmiljajui... Sutradan ujutro dorukovali su pljesnive kukuruzne pahuljice i hladne rajice iz konzervi na tostu. Tek to su se najeli, pristupi im vlasnica hotela i upita: "Oprostite, nije li moda tko od vas gospodin H. Potter? Evo, upravo sam dobila oko stotinu ovakvih pisama..." I pokae im pismo na kojem je zelenom tintom bila ispisana adresa: Gosp. H. Potter Soba br. Hotel Pogled na kolodvor Cokewonh Harry posegne za pismom, ali tetak Vernon klepne ga po ruci. ena se zagleda u njih. "Ja u ih sve uzeti", ree tetak Vernon, bre-bolje ustane i poe za hoteljerkom iz restorana. 16. "Zar ne bi bilo bolje, dragi, da se jednostavno vratimo kui?" bojaljivo, nakon vie sati, predloi teta Petunia. Nitko od njih nije znao to tetak zapravo trai. Zavezao ih je usred ume, izaao iz kola, pogledao oko sebe, zavrtio glavom, vratio se u kola i krenuo dalje. Tsto se to dogodilo i usred obraenih polja, nasred jednog viseeg mosta i na vrhu viekatnog parkiralita. "Zar ne daje tata poludio?" upita Dudlcv tetu Petuniju negdje kasno popodne. Tetak Vcrnon parkirao je bio auto na morskoj obali, sve ih zakljuao i nestao. Poela je kia. Krupne kapi bubnjale su po automobilskom krovu. Dudley je cmizdrio. "Danas je ponedjeljak", rekao je majci. "Veeras je na televiziji Veliki Humberto. Moramo odsjesti negdje gdje postoji televizor." Ponedjeljak. To podsjeti Harryja na neto. Ako je danas ponedjeljak - a ovjek se obino mogao pouzdati u Dulevja da zna koji je dan u tjednu, zbog televizijskog programa - onda je sutra, u utorak, Harryju jedanaesti roendan. Dakako da se on na svoj roendan nikad nije ba osobito zabavio - lani su mu Dursleyjevi za roendan poklonili vjealicu za kaput i par starih arapa tetka Vernona. Ipak, ovjek ne navrava svakog dana jedanaest godina. Tetak Vernon vrati se nasmijeen. Donio je sa sobom dugaak, tanak paket, ali nije odgovorio teti Petuniji na pitanje stoje to kupio. "Naao sam idealno mjesto!" rekao je. "Hajde, svi van iz kola!" Vani je bilo hladno. Tetak Vernon upre prstom u neto daleko na moru stoje izgledalo kao velika hrid. Na vrhu hridi nalazila se naj-bjednija kolibica to se moe zamisliti. Jedno je bilo sigurno, ondje nije bilo televizora. "Prognoza je da e veeras biti oluja!" veselo ree tetak Vernon i pljesne rukama. "A ovaj je gospodin toliko ljubazan da e nam posuditi svoj amac." Neki bezubi starac prie im polaganim korakom i, prefrigano se cerekajui, pokae rukom na stari amac na vesla to se ljuljao na elinosivim valovima ispod njih. "Ja sam ve nabavio i ivene namirnice", ree tetak Vernon. "Moemo se odmah ukrcati!" U amcu je bilo uasno hladno. Studeni vjetar ibao ih je po licu, a ledene kapljice morske vode i kie zavlaile su im se za vrat. inilo im se da je prolo nekoliko sati dok nisu napokon stigli do one hridi, gdje ih tetak Vernon, skliui se i glavinjajui, povede prema oronuloj kuici. Unutra je bilo grozno, zaudaralo je po morskoj travi i vjetar je zavijao kroz pukotine u drvenim zidovima, a ognjite je bilo vlano i prazno. Postojale su samo dvije prostorije. Pokazalo se da je tetak Vernon kupio za svakoga samo po jedan paketi keksa i po jednu bananu. Pokuao je naloiti vatru, ali prazni paketii od keksa samo su se puili i uvijali. "Sad bi nam mogla dobro doi i ova pisma, a?" ree veselim glasom. Bio je izvrsno raspoloen. Oito je bio uvjeren da im nitko ne moe ovamo usred oluje dostaviti potu. Harry je takoer to pomislio, ali ga ta pomisao nije ni najmanje razveselila. Kad je pala no, oko njih se digla najavljena oluja. Vodena praina od visokih valova kropila je zidove kolibe, a snana vjetruina drmala je prljavim prozorima. Teta Petunia nala je u drugoj prostoriji nekoliko pljesnivih pokrivaa i prostrla Dudleyju leaj na sofi iz-jedenoj od moljaca. Ona i tetak Vernon legli su na neravni krevet u drugoj sobi i ostavili Harryja da potrai najmeki dio poda, pa da se sklupa pod najtanji i najpoderaniji pokriva. Kako je no odmicala, oluja je sve vie i vie bjesnjela. Harry nije mogao zaspati. Drhturio je i prevrtao se ne bi li se malo udobnije namjestio. eludac mu je krao od gladi. Dudleyjevo hrkanje zagluila je potmula grmljavina to se razlegla neto prije ponoi. Po fosfo-rescentnim kazaljkama na satu to je visio na Dudievjevoj debeloj ruci preko ruba sofe, Harryje vidio da e za deset minuta navriti jedanaest godina. Leao je i gledao kako mu se svakim otkucajem sata primie roendan. Pitao se hoe li se Dursleyjevi uope sjetiti da je njemu roendan, i gdje li je sad ona osoba koja mu pie pisma. Jo pet minuta. Harry zauje kako je vani neto zakripalo. Nadao se da se krov nee sruiti na njega, iako bi mu onda moda ipak bilo toplije. Jo etiri minute. Moda e njihova kua u Kalininu prilazu biti toliko puna pisama kad se vrate da e se on nekako domoi barjednogodnjih? Jo tri minute. Udara li doista more tako estoko o hrid? I (jo dvije minute) to je to tako udno prasnulo? Da se moda hrid ne rui u more? 17. Za jednu minutu navrit e jedanaest godina. Jo trideset sekunda... dvadeset... deset... devet... kako bi bilo da probudi bar Dudleyja, tek toliko da ga uznemiri... tri... dvije...jedna... TRES! Sva se koliba uzdrma i Harry se uspravi na podu zagledan u vrata. Netko je izvana kucao. GLAVA ETVRTA UVAR KLJUEVA TRES! Ponovo je netko pokucao. Dudley se prene iza sna. "Gdje je taj top?" glupo upita Harryja. Iza njih se razlegne tropot i tetak Vcrnon uleti kliui u sobu. U rukama je drao puku - sad je bilo jasno to je nosio u onom dugakom, tankom paketu. "Tko je to?" vikne. "Upozoravam vas... da sam naoruan." Nastane tajac. A onda... BUM! Netko je izvana tako snano udario u vrata da su ona ispala iz svojih stoera i usred zaglune buke stropotala se na pod. U dovratku se pojavi neki gorostas. Lice mu je bilo gotovo zastrto dugakom, upavom grivom od kose i raskutranom, zapletenom bradom. Ipak su mu se vidjele oi to su se krijesilc ispod kosurine poput crnih kukaca. Gorostas se uvue u kolibu pognut tako da glavom tek oee strop. Sagne se, digne vrata i lako ih opet namjesti u njihov okvir. Vani je huka oluje malko jenjala. Div se okrene da ih pogleda sve redom. "Ne bi nam skuvali malko aja, a? Nije ovo bilo ba lahko putovanje..." Krupnim koracima prie sofi na kojoj je sjedio Dudley sleen od straha. "Mii se, klipane jedan!" ree mu neznanac. Dudley cijukne i otri da se sakrije za majku, koja je, prestravljena, uala iza tetka Vernona. "A, tu je i Harry!" ree gorostas. Harry digne pogled na estoko, plahovito, mrko lice i opazi da su se divu oi nalik na kukce razvukle u osmijeh. "Kad sam te zadnji put vidio, bio si jo beba", ree mu gorostas. "Jako si slian pokojnom ai, al oi su ti materine." Tetak Vcrnon oglasi se nekim udnim, hrapavim glasom: "Gospodine, zahtijevam da se smjesta udaljite! Vi ovdje naruavate kuni red i mir." "Ma daj zavei, Dursley, ti golema suha ljivo!" odbrusi mu div, pa prui ruku preko naslona sofe, istrgne puku iz ruku tetka Verno-na, savije joj cijev kao da je od gume i baci je u kut sobe. Tetak Vernon proizvede jo jedan udan glas, poput mia na kojeg je netko nagazio. "U svakom sluaju, Harry," ree div okreui leda Dursleyjcvi-ma, "sretan ti roendan! Imam ovdi neto za tebe... moebit sam usput digod i sjeo na to, al e ti svejedno prijat." I iz unutarnjeg depa svoga crnog ogrtaa izvadi malko zgnjeenu kutiju. Harry je otvori drhtavim prstima. U kutiji je bila velika, ljepljiva okoladna torta na kojoj je zelenim eernim preljevom pisalo Sretan ti roendan, Harry! Harry pogleda opet gorostasa. Htio mu je zahvaliti, ali su mu rijei na putu do usta negdje zalutale, te ga umjesto toga upita: "A tko ste vi?" Gorostas se naceri. "Pa, stvarno, nisam se ni predstavio. Rubcus Hagrid, uvar kljueva i posjeda u Hogwartsu." I isprui svoju golemu aku i obuhvati njome Harryju itavu miicu. "A ta je s tim ajem, a?" priupita trljajui ruke. "A ne bi, znate, imo nita ni protiv neeg malo jaeg." Pogled mu padne na pusto ognjite s nabranim kutijama od keksa pa prezirno frkne. Sagne se nad ognjite. Nisu vidjeli to radi, ali kad se malo zatim uspravio, na ognjitu je pucketala vatra. Vatra je obasjala svu vlanu kolibu treperavim svjetlom, a Harry osjeti kako ga preplavljuje toplina kao da je zaronio u toplu kupelj. Gorostas se zavali na sofu, koja se ulegne pod njegovom teinom, pa uzme vaditi kojekakve stvari iz depova ogrtaa: bakreni kotli, zgnjeeni paketi hrenovki, rotilj, ajnik, nekoliko okrhnutih alica i bocu nekakve tekuine jantarnc boje, iz koje gucne prije nego to pone kuhati aj. Uskoro je koliba bila puna mirisa hrenovki koje su cvrale na rotilju. Nitko nije ni pisnuo dok je on sve to radio, ali 18. kad je skinuo s rotilja est debelih, sonih, malice zapeenih hrenovki, Dudlcy se promekolji. Tetak Vernon mu dobaci otrim glasom: "Dudlcv, da nisi nita okusio to ti ponudi!" Gorostas se ovla naceri. "Budi bez brige, Dursley, ovaj va puding od sina ne treba vie sala." I doda prene hrenovke Harryju, koji je bio toliko izgladnio da mu se uini da nikad nita slasnije nije okusio. Ipak, nije jo mogao odvojiti oiju od gorostasa. Naposljetku, kako se inilo da mu nitko ne kani nita objanjavati, izusti: "Oprostite, ali ja jo uvijek ne znam pravo tko ste vi." Gorostas otpije malo aja i obrie usta nadlanicom. "Moe me zvat Hagrid," ree mu, "svi me tako zovu. I, ko to rekoh, ja sam ti uvar kljueva u Hogwartsu, a o Hogwartsu valjda i sam sve znade?" "Ovaj... ne znam", odgovori Harry. Hagrid se zgrane. "ao mi je", bre-bolje e Harry. "ao ti je", podvrisne Hagrid i prostrijeli pogledom Dursleyjeve, koji ustuknu pred njim u sjenu. "Ovima bi ovdi trebalo bit ao! Ja sam znao da ti ne prima pisma, al nisam imo pojma da ak ni o Hog-wartsu nita ne zna, pa to je da ovjek svisne od muke! Zar se nikad nisi pito di su ti roditelji sve to nauili?" "to sve to?" upita ga Harry. "TO SVE TO?" zagrmi Hagrid. "E, ek, ek malo!" Skoi na noge. Reklo bi se da je svojim bijesom ispunio svu kolibu. Dursleyjevi su se skutrili uza zid. "Oete vi da to meni kaete", zarei na Dursleyjeve, "da ovaj deko... da ovaj deko!... nema pojma ni o... ama ba NI O EMU?" Harryju se uini da je to malo previe. Ipak je on iao u kolu i nije imao ni loe ocjene. "Znam ja poneto", ree. "Znam neto o matematici i tim stvarima." K. Rowlins Ali Hagrid samo odmahne rukom i proslijedi: "O naem svijetu, mislim. Tvom svijetu. Mom svijetu. O svijetu tvojih roditelja." "Kakvom to svijetu?" Reklo bi se da e Hagrid eksplodirati. "DURSLEY!"zaurla. Tetak Vernon, blijed kao krpa, promrmlja neto kao "Ki bi, da bi". Hagrid se zabulji u Harryja. "Ma mora znat neto o svojoj nani i ai", ree. "Pa oni su slavni, mislim. I ft si slavan." "'Kako? Zar su moja... moja mama i tata bili slavni?" "'I ti to ne zna... i ti to ne zna..." Hagrid proe prstima kroz kosu zurei u Harryja kao u udo. "I ti ne zna ta si ti?" napokon izusti. Tetku Vernonu vrati se napokon dar govora. "Stanite!" zapovjedi divu. "Da ste odmah umuknuli, gospodine! Zabranjujem vam da ita vie kaete ovom deku!" I hrabriji ovjek od Vcrnona Dursleyja bio bi ustuknuo pred bijesnim pogledom kojim ga je Hagrid oinuo. A kad je Hagrid opet progovorio, glas mu je podrhtavao od bijesa. "Niste mu nikad nita rekli? Niste mu rekli ta je stajalo u pismu koje vam je Dumbledore ostavio uz njega? Ja sam bio prisutan! Ja sam, Dursley, to pismo svojim oima vidio kako ga je Dumbledore ostavio! I vi sle to sve ovo vrijeme tajili pred njim?" "to su to tajili preda mnom?" napeto ga priupita Harry. "UTITE! ZABRANJUJEM VAM GOVORITI!" panino se prodere tetak Vernon. Teta Petunia zine od uasa. "Ma, frigajte se vas obadvoje", ree Hagrid. "Harry... ti si arobnjak.,." U kolibi zavlada muk. ulo se samo more i vjetar kako fijue. "to sam ja?" zine Harry. 19. "arobnjak, dabome", potvrdi Hagrid i zavali se na sofu, koja zakripi i jo se vie ulegne pod njim. "I to, bome, vraki dobar arobnjak, reko bi, kad se malo izvjeti. ta bi drugo i bio od onakve nane i ae? A sad mislim da je ve vrijeme da proita to pismo." Harry napokon posegne za ukastom omotnicom naslovljenom smaragdnozelenom tintom: Gosp. H. Potter, Pod u kolibi na hridi, More. Izvadi pismo iz kuverte i proita ovo: KOLA VJETIARENJA I AROBNJATVA U HOCVVARTSU Ravnatelj Albus Dumbledore (nositelj velereda asnog Metli na, prvog razreda s lentom, velearobnjak, veliki vjetac, veliki metar, lan Meunarodne udruge arobnjaka) tovani gospodine Pottere, drago nam je to Vas moemo izvijestiti da ste primljeni u kolu vjeitiarenja i arobnjatvu u Hogwortsu. U prilogu ete nai popis svih potrebnih knjiga i opreme. kolska godina poinje I. rujna. Oekujemo Vau sovu najkasnije do . srpnja. Srdano Vas pozdravlja Minerva McGonagall (zamjenica ravnatelja) U Harryjevoj glavi prtala su pitanja poput vatrometa. Nikako se nije mogao odluiti koje prvo da postavi. Nakon dvije-tri minute promuca: "to im to znai da oekuju moju sovu?" "Gajdc mu njegove, sad sam se istom neeg sjetio", otpovrne Hagrid i pljesne se rukom po elu tako snano da bi takvim udarcem oborio i teretnog konja, a onda iz drugog unutarnjeg depa ogrtaa izvadi sovu - pravu, ivu, prilino nakostrijeenu sovu - te dugako pero i svitak pergamenta. Isplazivi jezik, nadrlja pisamce. Harry ga je uspio proitati iako su mu slova stajala naopako: tovani gospodine Dumbledore, Predao sam Hanyju pismo. Sutra ga vodim da si kupi potrebne sivari. Vrijeme je grozno. Nadam se da ste dobro. Hagrid Potom smota pismo i prui ga sovi, koja ga uzme u kljun. Div ode sa sovom do vrata i baci je u oluju. Onda se vrati i sjedne na sofu kao daje sve to isto tako normalno kao i obian telefonski razgovor. Harry shvati da je zinuo pa bre-bolje zatvori usta. Harry Potter i kamen mudraca "Di smo ono stali?" priupita ga Hagrid, ali uto tetak Vernon, svejednako pepeljast u licu ali vrlo srdit, stupi na svjetlo od vatre. "Ne ide on nikamo", ree. Hagrid hrakne. "Ba bi volio vidit kako e ga u tome sprijeit taki jedan bezjak ko to si ti", odsijee on. "to to?" radoznalo e Harry. "Bezjak", odgovori Hagrid. "Tako ti mi zovemo sve one koji se ne bave magijom. A ti si imo ba peh da odraste u familiji najgorih bezjaka koje sam ikad vidio." "Mi smo se zarekli, kad smo ga primili pod svoj krov, da emo stati na kraj tim glupostima", ree tetak Vernon. "Zarekli smo se da emo mu to izbiti iz glave! Kakav vraji arobnjak!" "A vi ste to znali?" priupita ga Harry. "Vi ste znali da sam ja-arobnjak?" "Da smo znali!" iznenada vrisne teta Pctunia. "Da smo znali! Dakako da smo znali! Kako je drukije i moglo biti kad je ona moja nesretna sestra bila ono stoje bila? Ah, i ona je dobila isto takvo pismo i otperjala u tu... u tukolu... i vraala se svaki put na ferije s punim depovima abljih jaja i pretvarala alice za aj u takore. Ja sam bila jedina kojoj je bilo jasno to je ona - udakinja! Ali mojoj majci i ocu, ni govora, Lily ovo, Lily ono, oni su bili ponosni to imaju vjeticu u familiji!" Uutjela je i duboko uzdahnula ne bi li dola do zraka, a onda nastavila pucati iz svih topova. Reklo bi se da ve godinama eli sve ovo istresti iz sebe. "A onda se u toj koli upoznala s tim Potterom, udala se i rodila tebe, a ja sam, naravski, odmah znala da e ti biti isti takav, isto tako udan, isto tako... tako... abnormalan... i onda je ona, ni pet ni est, odletjela u zrak a mi smo tebe dobili na brigu!" Harry je bio blijed kao krpa. im mu se vratio dar govora, izusti: "Odletjela u zrak? Pa, vi ste mi rekli da su oboje poginuli u automobilskoj nesrei!" 20. "U AUTOMOBILSKOJ NESREI!" zagrmi Hagrid i tako bijesno skoi na noge da Dursleyjevi opet uzmaknu u kut. "Kako bi Lily i James Potter mogli poginut u automobilskoj nesrei! To je uvreda! Skandal! Harry Potter nije nita znao o svojoj prolosti a svaki klinac u naem svijetu znade za njega!" "Ali zato? to se dogodilo?" ustro ga upita Harry. Na Hagridovu licu izgubi se svaki trag gnjeva. Iznenada se kanda zabrine. "Ovome se zbilja nisam nado", ree tihim, brinim glasom. "Kad mi je Dumbledore reko da moebit nee bit lako do do tebe, nisam imo pojma da ti tako malo znade. Ah, Harry, nisam ba naisto jesam li ja prava osoba da ti to kae... al neko ti to mora re... ne moe ipak oti u Hogwarts a da ba nita ne zna." Odmjeri Dursleyjeve mrkim pogledom. "E pa, bit e najbolje da znade sve to ti ja mogu re... pazi, ja ti ne znam ba sve, to je ipak velika tajna, bar neto od toga..." Sjedne i zapilji se naas u vatru, a onda produi: "Mislim da je sve skupa poelo od... od jednog tipa koji se zove... nevjerojatno je da ti ne zna ni kako se on zove, a svi u naem svijetu to znadu..." "O komu je rije?" "Pa, ovaj... ne volim ni izgovorit njegovo ime ako ba ne moram. Niko to ne voli." "Zato ne?" "Bigulicu ti tvoju, Harry, ljudi se jo boje. Nije to ba lako. Eto, bio ti je tako neki arobnjak koji se... izopaio. Izopaio da ne moe bitgorji. Pa i gorji. Gorji odnajgorjeg. A zvao se..." Hagrid proguta slinu, ali ne izusti vie ni rijei. "Moete li mi napisati njegovo ime?" priupita ga Harry. "Jok... ne znam kako se pie. Ma dobro... Voldemort." Hagrid se najei. "Nemoj me tjerat da ga jo jedanput izgovaram. U svakom sluaju, taj... taj ti je arobnjak prije nekih dvadeset godina poeo trait sljedbenike. I nao ih je... jedni su se bojali, dmgima je bilo stalo do njegove moi jerbo je on stvarno steko veliku mo. To su ti, Harry, bili crni dani. Nisi znao komu da vjeruje, nisi se usuivo sprijateljit s nepoznatim arobnjacima il vjeticama... Deavale su se svakakve strahote. On je polako prcuzimo svu vlast. Dabome da su mu se neki i suprotstavljali... al ih je on sve maknuo. Uas jedan. Jedno od rijetkih sigurnih mjesta bio je Hogwarts. Reklo bi se da se Zna-ve-ko jedino jo boji Dumbledorea. Nije se ipak usuivo zauzet tu kolu, bar jo ne u to prvo vrijeme. E, sad, tvoja nana i aa bili su ponajbolji vjetica i arobnjak koje sam ja poznavo. Oboje su u svoje doba bili prvi u svom razredu! Recimo daje pravo udo to Zna-ve-ko nije ve prije pokuo njih dvoje predobit za sebe... vjerojatno je znao da su oni previe dobri s Dumbledoreom da bi tjeli imat posla sa mranom stranom. Moda je mislio da e ih jo uspjet nagovorit... il ih je moda tjeo samo maknut? Jedino se znade da se odjedno pojavio u selu u kojem ste vi ivili, prije deset godina, uoi Svih svetih. Tebi je bila tek godina dana. I tako je on upo u vau kuu i... i..." Hagrid odjednom izvadi iz depa prljav tokast rupi i usekne se tako glasno kao kad zatuli brod u magli. "Oprosti", ree. "Al to ti je tako alosna stvar... ja sam dobro poznavo tvoju nanu i au, nije bilo boljih ljudi od njih... kako se god uzme... I ubio ih je Zna-ve-ko. Aondakje... to je zapravo najvea tajna od sviju... pokuo i tebe ubit. Valjda je tjeo da nikakav trag ne ostavi za sobom, il je moebit ve toliko zavolio ubijanje... Al nije uspio. Zar se nisi nikad udio otkud ti taj znak na elu? Nije to bila obina ogrebotina. To ti ostane kad te pogodi mona, opaka kletva... to je zadesilo i tvoju nanu i au, i vau kuu ak... al tebi nije bilo nita, i zato si ti, Harry, tako slavan. Niko nije osto iv koga bi on nakanio ubit, niko osim tebe, a on je pobio neke od najboljih vjetica i arobnjaka svoga doba... McKinnonove, Boneove, Prcwetto-ve... ti si bio istom beba a osto si iv." Neto se vrlo bolno zbivalo u Harryjevoj glavi. Kad je Hagrid zavrio svoje kazivanje, Harry je ponovo u duhu ugledao ono zeleno zasljepljujue svjetlo jasnije nego ikad prije - i sjetio se jo neega, prvi put u ivotu - podrugljivog, hladnog, okrutnog smijeha. Hagrid ga je tuno gledao. "Ja sam te sam donio iz one razruene kue, na Dumblcdoreov nalog. Donio sam te k ovima ovdi..." "Kakve budalatine!" ree tetak Vernon. Harry se lecne. Malne je bio smetnuo s uma da su Dursleyjevi jo tu. Reklo bi se da se tetak Vernon opet okuraio. Piljio je u Hagrida stiui pesti. "A sad me dobro sluaj, mali", zarei. "Ja priznajem da u tebi ima neto udno, ali to vjerojatno nije nita to ti dobre batine ne bi izbile iz glave... a to se tie svega onoga o tvojim roditeljima, e pa, oni su stvarno bili na svoju ruku, o tom nema spora, i bolje je, mislim, to ih nema vie na ovom svijetu... dobili su ono to su zasluili 21. druei se sa svim onim oloem... ja sam upravo tako neto i oekivao, oduvijek sam znao da oni nee dobro svriti..." Ali tada Hagrid skoi na noge i izvadi iz ogrtaa izlizani ruiasti kiobran, pa ga uperi u tetka Vernona kao ma i ree: "Upozoravam te, Dursley... upozoravam te... samo jo jednu rije... Poto mu je zaprijetila opasnost da ga bradati gorostas nabode na vrh kiobrana, tetak Vernon opet se obeshrabri; pribije se leima uza zid i umukne. "Tako je ve bolje", ree Hagrid prediui pa se opet zavali na sofu, koja se ovaj put ulegne do sama poda. Harryju su na jeziku bila jo pitanja, na stotine pitanja. "A to je bilo s Vol... oprostite... mislim, Znate-ve-s-kim?" "To ti je dobro pitanje, Harry. Izgubio se. Neto. Iste one noi kad je tebe tjeo ubit. Zato si ti jo slavniji. U tome ti je, vidi, najvea tajna... on je bivo sve moniji i moniji... zastoje uope neto? Neki kau da je odapeo. Kojeta, po mom sudu. Nisam siguran da je u njemu bilo jo toliko ljudskosti da umre. Neki kau da je jo tamo negdi, da eka toboe na svoj as, al ja u to ne vjerujem. Oni koji su bili na njegovoj strani, vratili su se opet nama. Neki od njih ko da su se probudili iz transa. Ne vjerujem da bi se to desilo da se on kanio vratit. Veina nas misli da je on jo tamo negdi, samo da je izgubio svoju mo. Preslab je da nastavi dalje. Jerbo neto ga je kod tebe, Harry, dokrajilo. Te se noi desilo neto sa ime on nije rauno... ne znam ta je to bilo, niko to ne zna... al neto gaje kod tebe ozbiljno smelo." Hagrid je gledao Harryja oima iz kojih je izbijala toplina i potovanje, ali Harry nije bio zadovoljan ni ponosan, tovie, bio je uvjeren daje posrijedi neka strana greka. On daje arobnjak? Kako bi to moglo biti? Otkako zna za sebe, Dudley ga je mlatio, a teta Petu-nia i tetak Vernon pili su mu krv. Da je on stvarno arobnjak, zato se oni nisu, kad god bi ga htjeli zatvoriti u njegov ormar, pretvorili u abe krastae? Ako je ve jednom nadvladao najveeg vjeca na svijetu, kako ga je onda Dudley mogao uvijek tui kao vola u kupusu? "Hagride," tiho izusti, "mislim da ste vi ipak negdje pogrijeili. Ja mislim da ja nisam nikakav arobnjak." Hagrid se, na njegovo iznenaenje, naceri. "Da ti nisi arobnjak, a? Zar zbilja nisi nikad pravio uda kad bi se uplaio il naljutio?" Harry se zagleda u vatru. Kad malo bolje promisli... doista se svata dogaalo to bi tetu i tetka razbjesnilo kad god bi se on, Harry, uzrujao ili raestio... kad bi ga progonila Dudleyjeva banda, nekim bi im udom umaknuo... kad se uasavao odlaska u kolu s onom smijenom frizurom, kosa mu je preko noi porasla... a kad ga je Dudley posljednji put sruio na pod, nije li mu se i nehotice osvetio? Nije li nahukao na njega bou constrictora? Harry opet pogleda Hagrida smijeei se, i opazi da ga Hagrid zaljubljeno motri. "Razumije?" opet e Hagrid. "Da Harry Potter nije arobnjak... ekaj samo, vidjet e ti jo kako e se proslavit u Hogwartsu." Ali tetak Vernon nije se kanio predati bez borbe. "Zar vam nisam rekao da on nikamo ne ide?" prosike. "On e ii u kolu u Stonewallu i bit e mi jo zahvalan na tome. Ja sam proitao ona pisma, ba njemu trebaju sve one gluparije... arobne formule i tapii i..." "Ako on eli po sa mnom, nee ga u tome sprijeit takav bezjak ko to si ti", zarei Hagrid. "Da u tome sprijei sina Lily i Jamesa PotteralTisilud! Onje tamo upisan otkako se rodio. On e i u najbolju kolu vvjetiarenja i arobnjatva na svijetu. Poslije sedam godina kolovanja nee ni sam sebe prepoznat. Bit e tamo, za promjenu, s klincima slinim sebi, bit e pod nadzorom najveeg ravnatelja kojeg je Hogwarts ikad imo, Albusa Dumbled..." "NEU JA PLAATI NEKU UVRNUTU STARU BUDALU DA GA UI MAIONARSKE TRIKOVE!" prodere se tetak Vernon. Napokon je prevrio mjeru. Hagrid zgrabi kiobran i zavitla njime iznad njegove glave, te zagrmi; "DA NISI... NIKAD... VIE... VRIJEO... ALBUSA... DUM-BLEDOREA... PREDA... MNOM!" Zatim naglo uperi kiobran u Dudleyja - blijesne ljubiasto svjetlo i razlegne se prasak kao od petarde i prodoran cvile. Ve idueg trena Dudley je plesao na mjestu drei se rukama za stranjicu i jauui od boli. 22. Kad je Dudley prisutnima okrenuo lea, Harry opazi kako mu iz rupice na hlaama viri kovravi svinjski repi. Tetak Vernon rikne. Odvukavi tetu Petuniju i Dudleyja u drugu prostoriju, baci jo jedan, posljednji, prestravljeni pogled na Hagrida i zalupi vratima za sobom. Hagrid pogleda kiobran i pogladi se po bradi. "Nisam se ipak smio toliko zaboravit," ree pokajnikim glasom, "a ionako mi nije upalilo. Tjeo sam ga pretvorit u prase, al ini mi se da je on ve bio toliko slian prasetu da mu nije puno ni trebalo..." Zirne na Harryja ispod svojih upavih obrva. "Bit u ti zahvalan ako ovo nikom u Hogwartsu ne spomene", nadoda. "Ja ne bi... ovaj... smio, strogo uzev, bavit se magijom. Dopustili su mi tek neto malo da doem do tebe i da ti dostavim ta pisma i druge stvari... to je bio i jedan od razloga to mi je bilo toliko stalo do tog zadatka..." "A zato se ne smijete baviti magijom?" priupita ga Harry. "Ma ta ja znam... i ja sam io u kolu u Hogwartsu, al sam... ovaj... da ti pravo kaem, bio iskljuen. Kad sam bio na treoj godini. Slomili su mi arobni tapi i ostalo... Ipak me Dumbledore zadro ko lovouvara. Sjajan je ovac taj Dumbledore." "A zato ste bili iskljueni?" "Ve je kasno a sutra imamo masu posla obavit", glasno e Hagrid. "Morat emo u grad da ti pribavimo sve knjige i ostale stvari." I svue debeli crni ogrta i dobaci ga Harryju. "Ovime se moe pokrit", ree mu. "Nemoj se uplait ako se u njemu ta mie. Mislim da su mi u jednom depu ostala jo dva puha..." GLAVA PETA ZAKUTNA ULICA Sutradan ujutro Harry se rano probudio. Iako je znao da je dan, nije otvarao oi. "To je sve bio san", odluno ree sam sebi. "Sanjao sam daje gorostas po imenu Hagrid doao javiti mi da u ii u kolu za arobnjake. Kad otvorim oi, bit u opet kod kue, u ormaru." Iznenada zauje kako netko snano kuca. "Evo, teta Petunia kuca mi na vrata", pomisli, a srce mu sie u pete. Ipak jo nije otvorio oi. Bio je to tako lijep san. Kuc. Kuc. Kuc. "Dobro, dobro", promumlja Harry. "Evo, dolazim." Kad se pridigne, Hagridov teki ogrta spadne mu s ramena. Koliba je bila puna sunca, oluja je minula. Sam je Hagrid spavao na raz-valjenoj sofi, a po prozoru je aporcima kucala sova drei u kljunu novine. Harry se osovi na noge sav sretan, ba kao da se u njemu nadima velik balon. Ode ravno do prozora i irom ga otvori. Sova uleti u sobu i spusti novine na Hagrida, koji se jo nije probudio. Sova zatim sleti na pod i uzme potezati za Hagridov ogrta. "Mani se toga!" Harry pokua otjerati sovu, ali se ona kljunom estoko okomi na njega i nastavi cupkati ogrta. "Hagridc!" vikne Harry. "Tuje neka sova..." "Plati joj!" proguna Hagrid ne diui glavu. "Kako?" "Treba joj platit to nam je donijela novine. Uzmi iz mog ogrtaa." Reklo bi se da se Hagridov ogrta sastoji od samih depova punih svenjeva kljueva, same, klupka page, mentol bombona, vreK. Rowline cica aja... najposiije Harry izvue iz jednog depa i aku neobinih novia. "Daj joj pet knuta", pospano e Hagrid. "Knuta?" "Onih malih, bronanih." Harry izbroji pet bronanih novia, a sova isprui nogu da joj novac strpa u konatu kesicu vezanu za nogu. Zatim sova izleti kroz otvoreni prozor. 23. Hagrid glasno zijevne, uspravi se na sofi i protegne. "Najbolje da krenemo, Harry, imamo pune ruke posla, moramo u Londonu kupit sve to ti treba za kolu." Harry je vrtio u ruci arobnjake novie i razgledao ih. Tad pomisli neto zbog ega mu se uini da se onaj sretni balon u njemu izduio. "Hm...Hagride?" "Ha?" odazove se Hagrid obuvajui goleme izme. "Ja nemam ni prebite pare... a uo si i to je sino rekao tetak Vernon... da nee nikom plaati da ja uim magiju." "Ne brini ti za to", ree mu Hagrid ustajui i eui se po glavi. "Zar ti misli da tvoji roditelji nisu tebi nita ostavili?" "Ali, ako im je kua razruena..." "Nisu oni, deko moj, drali zlato u kui! Jok, prva nam je postaja Gringotts. arobnjaka banka. Uzmi si jednu hrenovku, nisu ni hladne loe... a ja ne bi odbio ni komadiak te tvoje roendanske torte." "arobnjaci imaju svoje banke?" "Samo jednu. Gringotts. A vode ju goblini." "Goblini?" "Aha... zato ju, vjeruj mi, niko pametan ne bi ni pokuo oplja-kat. Nemoj se, Harry, rade petljat s goblinima! Gringotts ti je najsigurnije mjesto na svijetu za sve to eli sauvat... najsigurnije, osim moda Hogwartsa. Ja zapravo ionako moram u Gringotts, radi Dumbledorea. Radi kole u Hogwartsu." Hagrid se ponosno isprsi. "On mi obino povjerava vane poslove. Da mu tebe dovedem... da mu podignem neto u Gringottsu... zna on da se u mene moe po-uzdat. Je I ti sad sve jasno? Ajde, idemo!" Harry izae za Hagridom van, na hrid. Nebo se bilo razvedrilo i more se ljeskalo na suncu. amac koji je tetak Vernon bio unajmio bijae jo na svom mjestu, ali se u njemu nakupilo mnogo vode za vrijeme oluje. "A kako si ti doao ovamo?" priupita ga Harry gledajui oko sebe nee li spaziti jo jedan amac. "Doletio sam", odgovori mu Hagrid. "Doletio?" "Aha... al sad emo se rade vratit ovim amcem. Sad kad sam te nao, ne smijem se vie sluit magijom." Obojica uu u amac. Harry je jo zurio u Hagrida zamiljajui kako je on to letio. "Ipak mi se nekako ne da veslat", ree Hagrid i jo jednom zirne iskosa na Harryja. "Ako ja malo... ovaj... pospjeim stvari, oe ti bit tako dobar da to ne spominje u Hogwartsu?" "Ma, naravno", potvrdi Harry eljan vidjeti jo malo magije na djelu. Hagrid opet izvue onaj svoj ruiasti kiobran, lupne njime dva puta po strani amca i amac pojuri prema kopnu. "A zato nitko pametan ne bi pokuao opljakati Gringotts?" opet e Harry. "arolije... ini..." odgovori Hagrid razmotavajui usput novine. "Vele da najvanije sefove uvaju zmajevi. Osim toga, nije ti se tamo lako sna... Gringotts je, zna, na stotine milja ispod Londona. Duboko dolje ispod podzemne eljeznice. ak i kad bi uspio togod zdipit, skapo bi od gladi prije nego to bi se izvuko odanle." Harryje sjedio i razmiljao o tim rijeima dok je Hagrid itao novine, Dnevnog proroka. Harry je od tetka Vernona nauio da ljudi vole da ih ostavi na miru dok itaju novine, ali mu je to ovaj put bilo doista teko jer ga nikad nije salijetalo toliko pitanja u isti mah. "Ministarstvo magije opet je zabrljalo stvar", promrmlja Hagrid okreui stranicu. "Zar postoji i Ministarstvo magije?" upita ga Harry prije nego to se uspio obuzdati. "Jasna stvar", odgovori Hagrid. "Tjcli su, dabome, Dumbl