View
31
Download
5
Category
Preview:
DESCRIPTION
j
Citation preview
5.Ekološka modernizacija
Teorija ekološke modernizacije se prvi put javila ranih 80-ih godina u Zapadnoj
Evropi, od strane sociologa kao sto su bili Jenike, Pritvic, Zimonis, Hajer, Mol,
Špargarn, i Huber. Teorija se razvila sa značajnom raznovrsnošću i kroz naučne
polemike imajuči u vidu geografsko poreklo teorije, njene osnove, vremenski okvir
( početak političke i ekonomske globalizacije). Ukoliko pogledamo geografsko
poreklo ove teorije onda se ona nalazi u Zapadnoj Evropi, industriski razvijenom i
ekološki osvešćenom prostoru. Teoriska osnova ove teorije se nalazi u hipotezi
određenih socioloških krugova da kapitalistička liberalna demokratija, na pragu
globalizacije, ima institucionalne kapacitete da reformiše odnos društva prema
životnoj sredini koji će rezultirati specifičnim poboljšanjima kvaliteta životne
sredine. Ekološka modernizacija je socio- ekološki izraz za strateški ekološki
menađment koji treba da naglasi ekološka poboljšanja u provatnom sektoru pre
svega u prerađivačkoj industriji i sličnim industriskim sektorima. Postoje različite
definicije ekološke modernizacije : Huber i Mol smatraju da je ekološka
modernizacija teorija analize, ali i politički program koji vodi ka ekološkoj politici,
odnosno da ekološka modernizacija predstavlja novu eru u hiperindustrijalizmu u
kome je priroda tj.biosfera postala treća sfera u modernom društvu, u kome su od
ranije egzistirali samo industriski sistem tj. tehnosfera i društvo tj. socisfera.
Huber smatra da je ekološka modernizacija jedna vrsta „ ekološkog prekidača“,
preorjentisanje industriskog društva ka ekološkom restrukuiranju procesa
proizvodnje ali i procesa potrošnje. Ona se prema njegovom mišljenju stvara više
iz jedne industriske, nego kapitalističke ili birokratske, kritike industriskog sistema.
Vejli objašnjava da je ekološka modernizacija rekonceptualizuje odnos ekonomije
u životne sredine.
1. Primerna sfera gde se ekološka modernizacija odvija jeste način vođenja
ekološke politike.
2. Ekološka modernizacija se zalaže za novu ulogu nauke koja bi bila aktivna u
politici izlazeći pri tome u javnost sa iznošenjem dokaza o štetnom
delovanju pojedinih vrsta aktivnosti prema prirodi.
3. Na makroekonomskom nivou ekološka modernizacija znači pomeranje od
ideje da je zaštita životne sredine trošak ili da ona povećava troškove, ka
shvatanju da zagađivanje mora da se plati.
4. Ekološka modernizacija shvata prirodu kao javno dobro ili javni resurs,
nasuprot ekonomističkim idejama o „ besplatnoj prirodi „ .
Ekološka modernizacija prihvata da su ekološki problemi proizvod
kapitalističkog društva ali odbija fundamenttalne promene u tržišnoj ekonomiji i
liberalno demokratskom konceptu države.Ona sugeriše da industrija može biti
ekološki odgovorna i da su uštede moguće ukoliko se razvija sofisticirana
tehnologija koja če povećati proizvodnju i istovremeno štedeti prirodne resurse.
Imam dve vrste ekološke modernizacije:
1. Slaba ekološka modernizacija
2. Jaka ekoloska modernizacija
Slaba ekološka modernizacija jeste : ekonomicistička, tehnološka, instrumentalna,
tehnokratsko- korporativistička, nacionalna hegemonistička tj. unitarna. Ona je
tehnokratska, zasnovana na radikalnim tehnološkim inovacijama koje trebaju da
uvećaju takozvanu „ ekološku efikasnost“ .
Jaka ekološka modernizacija jeste : ekološka, institucionalno sistemska,
komunikativna, otvoreno demokratska, međunarodna i pluralistička. Ona je
sociokratska, i u sebe uključuje društveno- institucionalnu transformaciju, promenu
kulture i načina života i potrošnje.
Postoje dve bitne razlike koje ekolološku modernizaciju odvajaju od ostalih
ekoloških teorija koje su bile prisutne u prošlosti:
1. Ekonomska isplatljivost i ona se obajašnjava činjenicom da se prvi put
stvara i primenjuje jedna socio- ekološka teorija koja u žaštiti životne
sredine vidi profit a ne trošak.
2. Ekološka modernizacija ima svoju dimenziju političke isplatljivosti i ona se
sastoji u činjenici da ideje kontinuiranog i nezaustavljivog ekonomskog
razvoja ima svoju isplatljivost jer omogućava stvaranje sasvim novih i
neočekivanih političkih koalicija koje će se baviti zaštitom životne sredine.
Ekološka modernizacija se javlja kao teoriski pandam mnogim teorijama i posebno
ekološkim pokretima koji tehnologiju vide kao zaa duh industrijalizma.
6.Kritika pristupa ekološke modernizacije
Prvi tip kritike govori o dubljoj političko pozadini ekološke modernizacije.
Shvatanje rešavanja ekoloških problema navelo je određene kritičare da ovu teoriju
posmatraju, sa pravom, kao „ održivi kapitalizam“ ili „ kapitalizam sa zelenim
likom“, kao kapitalizam koji „ može da ublaži ekološki izazov“ . To imamo u
stavovima onih koji zagovaraju ekološku modernizaciju, smatraju da ekološka
modernizacija ne vidi u ekološkoj politici teret za ekonomiju, več bitan preduslov
za budući održivi razvoj, odnosno da će budući razvoj posindustriskog društva
umnogome zavisiti od mogućnosti da se proizvode veće vrednosti, više kvalitetniji
proizvodi uz striktne ekološke standarde. Striktni ekološki standardi su se
primenjiva samo za i u razvijenim industriskim zemljama koje jedine poseduju
sofisticiranu tehnologiju . Zatim ekološka modernizacija predştavlja političku i
ekonomsku isplatljivost. Ekonomska isplatljivost se objašnjava činjenicom da se
prvi put stvara i primenjuje jedna soci-ekološka teorija koja u žaštiti životne
sredine vidi profit a ne trošak.
Sledeća kritika koje se upućuje ekološkoj modernizaciji jeste već spomenuto
razlikovanje slabe od jake ekološke modernizacije .Marginalizacijom ekoloških
pokreta ekološka modernizacija teži da ukloni ekologizam kao ideološki koncept.
Ekologizam shvačen kao ideologija predstavlja naučnu i političku kritiku
savremenih političkih, ekonomskih i socijalnih dešavanja. Pri tome, ekologizam
pruža rešenje za nov način organizovanja modernih društva: „ Ekologizam zastupa
da održivu i ispunjavajuću egzistenciju pretpostavlja radikalna promena našeg
odnosa prema prirodi i našeg načina društvenog i političkog života“ Teorija
ekološke modernizacije, bez obzira na ispravnost kritika koje su upučene njenim
autorima, pokazala je da tehnologija može da ima pozitivnu ulogu u sprečavanju i
samo kratkotrajnom rešavanju ekoloških problema ali da ih ne može rešiti u
potpunosti.
7.Dubinska ekologija
Za razliku od etike zemlje, dubinska ekologija se nije razvijala iz neke
primerne literature, niti upućuje na neku sistematsku literaturu. Poslednjih
godina, izraz dubinska ekologija prvenstveno je počela da se odnosi na odredjen
pristup ekološkim problemima razvijenim u spisima profesora Naesa, Bila
Devala i Džordža Sešnsa. Arne Naes je 1973. godine prvi je uveo razliku
između dubinske i plitke ekološke perspektive. Pokret plitke ekologije Naes
karakteriše kao privrženost „ borbi protiv zagađenja i iscrpljivanja resursa“.
Dok dubinska ekologija zauzima „ relacionu perspektivu iz svih ullova“,
odbacujući antropocentričnu „ predstavu čoveka u okruženju“ u korist jednog
holističnijeg i neantropocentričnog pristupa. Usredsređujući se na probleme
kao što su zagađenje i iscrpljivanje resursa, plitki pristup traga samo za
neposrednim posledicama ekološke krize. Ono što dubinsku ekologiju ističe kao
filozofski pristup jeste njeno načelo da se u tekućoj ekološkoj krizi mogu
pronaći tragovi dubinskih filozofskih uzroka. Kao filozofski pokret,dubinska
ekologija optužuje ono što se naziva „ dominantnim pogledom na svet“ kao
odgovornim za ekološko razaranje. Dubinski ekolozi pokušavaju da izrade
alternativni filozofski pogled na svet koji je holistički i nije okrenut ka
čoveku.Oni veruju da je neophodan radikalan preobražaj našeh pogleda na svet.
Dubinski ekolozi deluju u dva pravca:
1.Privrženi su izrađivanju tipova neophodnih promena.
2.Dubinski ekolozi nastoje da razviju i artikulišu alternativnu filozofiju koja bi
zamenila dominantan pogled na svet, a koji je odgovoran za ovu krizu.Polju
koje se bavi takvim pitanjem i koje traga za alternativnim pogledima na svet,
Naes dodeljuje ime eko-folozofija, a svako osobeno izrađivanje alternativnog
pogleda ne svet naziva ekozofijom. Platforma je zamišljena kao dovoljno opšta
da bi uzela u obzir raznovrsnost filozofskih tumačenja, i kao dovoljno
specifična da razlikuje dubinski od plitkog pristupa praktičnim pitanjima.Prema
Naesu i Sešnsu platforma sadrži :
1. Napredak ljudskog i ne-ljudskog života na Zemlji ima intrističnu vrednost.
2. Bogatstvo i raznovrsnost oblika života sami po sebi predstavljaju vrednosti i
doprinose napretku ljudskog i ne-ljudskog života na Zemlji.
3. Ljudi nemaju prava da redukuju to bogatstvo i tu raznovrsnost, izuzev da bi
zadovoljili vitalne potrebe.
4. Sadašnje ljudsko mešanje u ne-ljudski svet je preterano, a ta situacija se
rapidno pogoršava.
5. Napredak ljudskog života i kultura poklapa se sa suštinskim opadanjem
brojnosti ljudske populacije.
6. Značajna promena u korist boljih životnih uslova zahteva promene u
politikama. To utiče na osnovne ekonomske, tehnološke i ideološke
strukture.
7. Ideološka promena obično se odnosi na razumevanje kvaliteta života.
Postojaće duboka svest o razlici između krupnog i izvrsnog.
8. Oni koji se slažu sa prethodnim tačkama obavezni su da direktno ili
indirektno učestvuju u pokušaju da se ostvare ove neophodne promene.
Ova platforma takođe održava načine na koje ekološka nauka vrši uticaj na
dubinsku ekologiju. Dubinska ekologija traga za demokratskijom i u manjoj
meri hijerarhiskom jednakošću. Dubinski ekolozi su privrženi veličanju
životnih stilova koji „ blago gaze po Zemlji“. To znači dda ljudi treba da žive u
jednostavnim, relativno netehnološkim, na sebe oslanjajućim,
decentralizovanim zajednicama. Naši stilovi života treba da budu jednostavni, u
smislu da bi naše potrošačke ili materijalističke želje trebale da budu
minimalne. Matreijalističke želje moramo da shatimo kao veštačke proizvide
ljudskog društva.“ Trebalo bi da živimo sa minimalnim, a ne sa maksimalnim,
uticajem na druge vrste i na Zemlju uopšte“. Dubinska ekologija predstavlja
prvi otvoren pokušaj da se izradi sistematska ekološka filozofija koja je
ekocentrična i neantropocentrična. Ona, možda više od bilo kog drugog pristupa
zahteva od nas da shvatimo da ekološki problemi nisu samo etički problemi.
Gua je autor koji kritikuje dubinsku ekologiju.
3.Koncept održivog razvoja
Kao pojam sa antropocentričnim značenjem, održivi razvoj najpre je korišćen u
dokumentima kanadske vlade ranijih osamdesetih godina XX veka. Sama ideja o
odrzivom razvoju je prvobitno nastala iz pokušaja da se prevaziđe suprotnost
između antropocentričnog i biocentričnog pristupa u programima ekološke
politike. Kao pojam društvenog razvoja, uvela ga je i promovisala tek
Brantlendova komisija 1987. godine, u izveštaju pod naslovom „Naša zajednička
budućnost“. Prema definiciji datoj u izveštaju, održivi razvoj podrazumeva takav
društveni razvoj koji treba da obezbedi korišćenje prirodnih resursa i stvorenih
dobara na način koji bi omogućio zadovoljenje potreba sadašnjih generacija ne
ugrožavajući buduće generacije u zadovoljenju njihovih potreba. Održivi razvoj
podrazumeva i zahtev da se zadovolje potrebe svih, posebno osnovne potrebe
siromašnih u svetu kao i politički pojam, nastao kao posledica političkog
konsezunsa na međunarodnom planu.
Pojam se zasniva na četiri ključna principa :
1. 1.Prva i, svakako najbitnija njegova karakteristika jeste obljedinjavanje
ekoloških i ekonomskih kriterijuma u razvojnim projektima na svim
nivoima. To podrazumeva integrisanje ekoloških kriterijuma u sisteme
ekonomskog odlučivanja.
2. Drugi princip tiče se ideje o „međugeneraciskoj jednakosti“.
3. Treći princip održivog razvoja je „ unutargeneracijska jednakost“.
4. Četvrti princip odnosi se na neophodnost uvažavanja unutrašnjih, suštinskih
vrednosti prirode, bez obzira na koristi za čovečanstvo. Ovaj stav proizilazi
neposredno iz suprostavljanja ekonomističkom i antropocentričnom
pristupu.
Pojam održivost je, pored svog izvornog ekološkog smisla, dobio i šire
ekonomsko, socijalno, političko i kulturno značenje. U ekonomskom pogledu
podrazumeva trajan i kvalitetan privredni rast , u socijalnom pogledu pravednu
raspodelu i uživanje rezultata rada među sektorima, regionima i glavnim
društvenim grupama, u političkom pogledu podrazumeva legitimitet, stabilnost,
odusustvo socijalnih i polotičkih tenzija, a u oblasti kulture očuvanje kulturnog
identiteta i razvoj sadržaja kulture u smislu očuvanja i koegzistencije
multikulturalnosti. Da bi smo razumeli ideju o održivom razvoju neophodno je
da imamo u vidu dva pojma : u prvom slučaju reče je o modernosti a u drugom
o lokalizaciji, s tim da se oni aktuelizuju u smislu postmodernosti i
glokalizaciji. Postoje neki procesi koji, da bi se razumela celina ideje o
održivom razvoju, iziskuju drugačije analitičke postupke nego što su oni koji se
uobičajeno koriste kod analiziranja opštih značenja globalizacije. Jedna od njih
je svakako urabanizacija. Oni tokovi urbanizacije koji se, međutim, odvijaju
unutar nacionalnih granica govore da su gradovi, i to ne samo oni najveći, još
uvek predstavljaju magnete koji privčače populacije sa ostalih prostora u
okvirima nacionalne teritorije.
5.Kritika koncepta održivog razvoja
Mada je prihvačen na političkom nivou pojam o održivom razvoju u naučnim
krugovima izaziva određene nedoumice i primedbe. Te primedbe se tiču pre
svega same definicije koja je zbog svog nominalističkog karaktera teško
promenjiva u programima ekološke politike a takođe i zbog određenih
kontradiktornih elemenata koje taj pojam sadrži. Smatra se da ta nejasnoća i
kontradiktornost umanjuju njegovu primenjivost. Jednu od prvih i osnovnih
primedba na ideju o održivom razvoju uputio je holanđanin Trenor. On kaze da
je sama ideja o konsenzusu oko stvari održivosti nemoguća i netačna.
1.On postavlja pitanje o mogućnosti istinske objektivizacije same ideje. Jer, da
bi neka ideja mogla da ima univerzalne vrednosti, ona ne može da bude samo
ideja nekog ili nekih. To je kaže on poput ideje o Bogu ,jer ukoliko je Bog
univerzalan onda on nije rezervisan samo za verujuće.
2.Druga stvar koju nam nudi Trenor je pitanje elita i njihovog udela u samoj
ideji o održivom razvoju. Ukoliko želimo da ideja o održivom razvoju zaživi,
neophodno je da država bude ta koja će stajati iza te ideje, ali da bi se išta
postiglo neophodno je da ona dobije podršku onih koji su moćni: elite.
3.Treća stvar o kojoj govori Trenor reč je o međugeneracijskoj pokretljivosti.
Da li je ideja o održivom razvoju, kako tvrdi Trenor“ radikalni
konzervativizam“ ? Ova tvrdnja može biti tačna ako se radikalni
konzervativizam razumeva kao palijativno menjanje i restrukturiranje ne bi li
sačuvao postojaći poredak, ali bi ideja održivog razvoja ovako kako je danas
postavljena, vise odgovaralo ideološki okvir substitutivnog konzevativizma.
Kritičari neoliberalizma nisu ni malo nežni, oni će ovu ideo o održivom razvoju
vrlo lako porediti sa fundamentalizmom, odnosno načinom mišljenja i delanja
koji ne ostavlja mesta za drugačije poglede.
8.Ekološka pravda i ekološki racizam
Ekološka pravda istražuje društvenu raspodelu ekoloških koristi i tereta .
Društvo koje nejednako raspodeljuje te koristi i terete jeste prima facie
nepravedno, na pr. samersov memorandum predstavlja najgrublji primer
ekološke politike koja nepravedno raspodeljuje koristi i terete. Većinom su
manjinske i etničke zajednice zrtve ekološke nepravde. Na.pr. prema
Balarderovom istraživanju skladišta toksičnih otpada, deponija, peći za
spaljivanje otpada i fabrike koje zagađuju životnu sredinu uglavnom su bile
smeštene u zajednicama naseljenim siromašnim ljudima i manjinama. Ova
studija iz 1982. godine pod nazivom Toksični otpadi i rase u SAD, zakljucila je
da su rase najboljei pokazatelj pri identifikovanju onih zajednica i krajeva koji
će, najverovatnije, predstavljai lokacije za smeštaj toksičnih otpada. Rezultati
su slični i na međunarodnom nivou .Siromašne zemlje će verovatno pretrpeti
veću ekoloku degradaciju – krčenje šuma, dezertifikacija i zagađenje vazduha i
vode od bogatih zemaljaa najsiromašniji stanovnici verovatno će najviše
propatiti. Možemo reći da je pravda zainteresovana za to da se svakoj osobi da
ono što joj se duguje. Teorija pravde različito određuje šta to ljudi zapravo
zaslužuju. U zapadnoj filozofskoj tradiciji većina rasprava o vom pitanju
započela je sa Aristotelovom tvrdnjom da pravda zahteva da se jednaki tretiraju
jednako. Ovaj formalni princip pravde zahteva da se ljudi jednako tretiraju, sem
ukoliko se ne odlikuju razlikama koje bi opravdale nejednak tretman, na pr.
utilitaristička pravda tvrdi da bi interese svake osobe trebalo da tretiramo kao
od jednake važnosti tj. svaka osoba da se računa kao jedan, i niko kao voše od
jednog, a da potom nepristrasno pravilo maksimiziranja ukupnog dobra
primenimo na pitanje raspodele društvenih koristi i dobara. Utilitarista bi
mogao da tvrdi da bi ekološke resurse trebalo raspodeliti na način e koji
maksimiziraju ukupno zadovoljenje individualnih interesa, uključujući možda i
interese budućih generacija i životinja. Rolsovu teoriju pravde čine dva
metoda : metod odlučivanja o principima pravde i specifični princip koji se
izvodi iz tog metoda. Sam taj metod jeste jedna verzija hipotetičkog društvenog
ugovora kojem su ranije pribegavali Lok i Kant. Američki filozog Džon Rols
dao je jednu od najuticajnijih i najsnažnijih opisa pravde. Pokreti za ekološku
pravdu suočavaju se i sa praktičnim i sa filozofskim izazovima. U
pragmatičnom smislu, ovaj pokret mora da se suoči sa prioritetnim pitanjima
čim se učini da se problemi, kao što su zaposlenje i ekonomski rast, sukobe sa
zaštitom životne sredine. Ona mora da se posveti i izazovima koji nastaju kada
se prava kao što su privatna svojina, individualna sloboda i samoodređenje
sukobe sa ciljevima zaštitte životne sredine. Pokret za ekološku pravdu već je
dao značajne doprinose ekološkoj etici i ekološkoj filozofiji. Ti pokreto
stimulišu našeerazmišljanje o vezi između ekološke i moralne pravde, dva od tri
stuba održivosti.
9.Socijalna ekologija Mareja Bukčina
Marej Bukčin je društveni teoretičar koji je više od četiri decenije pisao o vezama
između društvene dominacije i dominacije nad prirodom .Njegova shvatanja su
okarakterisana na brojne načine , kao „ libertarijanska socijalna ekologija“, „ eko-
anarhizam“, i najčešće kao „ društvena ekologija“. Socijalna ekologija ima korene
u raznim filozofskim tradicijama, uključujući i marksistički socijalizam,
libertarijanski anarhizam i zapadnu organizmičku tradiciju koja se povezuje sa
filozofima kao Aristotel i Hegel. Najpre moramo da ispitamo sta Bukčin
porazumeva pod društvenom dominacijom i u kakvoj je vezi sa ekološkim
problemima. Bukčin se posebno bavio hijerarhijama, koje objašnjava kao kulturne,
tradicionalne i psihološke sisteme poslušnosti i komandovanja. Hijerarhije
podrazumevaju postojanje barem dve grupe, od kojih jedna vrši moć nad drugom.
Hijerarhije idu za rukom društvenim sistemima dominacije u kojima je superiornija
grupa u stanju da manipuliše inferiornim grupama kako bi se služila svrhama
superiornih, sprečavajući inferiorne da teže vlastitim istinskim svrhama.
Hijerarhija označava i izvesno stanje svesti. Bukčin pravi razliku između svojih
shvatanja i shvatanja tradicionalnih marksista i anarhista. Za razliku od marksista
on ne smatra da je osnovni oblik društvene hijerarhije i dominacije zasnivan na
ekonomskim klasama. Za razliku od anarhista on ne smatra ni da je moderna
nacionalna drzava glavni pokretač društvene dominacije .Prema njemu vrlo je
verovatno da ćemo strukture dominacije pronaći i u društvima u kojima nema
ekonomskih klasa i birokratske nacionalne države. Najznačajniji aspekt
Bukčinovih shvatanja tiče se njegove tvrdnje da dominacija nad prirodom potiče iz
navedenih obrazaca društvene hijerarhije i dominacije. Dominaciju shvata kao
dominaciju starih nad mladima, muškaraca nad ženama, jedne etničke grupe nad
drugom, birokratima nad masama, grada nad selom. On sugeriše da su društvene
strukture dominacije prethodile dominaciji nad prirodom. Postoji jedan aspekt
socijalne ekologije o kome Bukčini govori a to je „organizmička tradicija“. On
kaže da se organizmička tradicija u socijanoj filozofiji usredsređuje na odnose
između individua i njihovog društva. Ona traga za zajedničkim temeljom onih koji
smatraju da su individue naprosto proizvod svog društva i onih kiji smatraju da
društvo nije ništa više od zbira individue. Jedino istinsko pravedno društvo jeste
društvo u kojem su ljudi oslobođeni svih oblika kontrole ili dominacije. To je dakle
cilj Bukčinovog libertarijanskog anarhizma. Filozofski anarhizam drži do toga da
nikakva prinudna vlast nikada nije opravdana. Tj. da svi zahtevi vlasti
predstavljaju prosto prerušene oblike moći ili prinude. Prema ovom modelu,
pravedbna zajednica jeste zajednica koja je stvorena da sliži zajedničkim
potrebama i ciljevima. To je zajednica koja izbegava bilo kakav oblik dominacije,
bilo dominaciju nad ljudima ili prirodom. Tako da po njemu nije slučajno što se
sloboda prirode od ljudske dominacije može dogoditi samo u svetu u kome su ljudi
oslobođeni dominacije. Bukčinovoj socijanoj ekologiji se može uputiti nekoliko
prigovora. Jedan prigovor se tiče odnosa između društvene dominacije dominacije
i dominacije nad prirodom. On poriče da postoji bilo kakva nužna veza između
društvenih hijerargija i društvene doninacije, sa jedne i pokušaja da se dominira
priroda sa druge. Drugi se usredsređuje na ulogu kakvu ljudi imaju u upravljanju
evolucijskim razvojem društva.On određuje ljude kao gospodare evolucije, koji su
kadri da svesno služe prirodnoj evoluciji i da je usmeravaju. On socijanu ekologiju
opisuje kao humanističku, u visokorenesansnom značenju tog termina, koja
zahteva skretanje pogleda sa neba na zemlju, sa sujeverja na razum, sa božanstva
na ljude- koji nisu u manjoj meri proizvodi prirodne evolucije.
10.Eko feminizam
Otkad je 1974. godine Fransoaz Debon prvi put upotrebila ovaj termin, eko-
feminizam je proizveo i sproveo značajnu količinu interesantnih spisa i
istraživanja.Socijalnu ekologiju možemo tazlikovati od eko-feminizma,
najpre krenuvši od njihovih analiza raznih tipova društvene dominacije i
alternativnih koncepcija pravde. Socijalni ekolozi zastupaju anarhističku
koncepciju pravde, po kojoj ljudska sloboda, shvaćena kao odsustvo
spoljašnje kontrole i psihološke manipulacije, predstavlja suštinski element
pravde. Eko-feminiskinje, primećuju brojne bliske veze između ugnjetavnja
žena i ugnjetavanja prirode. Rani okviri za organizovanje feminističkog
mišljenja, koji je uticao na mnoge eko-feminiskinje, razvila je filozofkinja
Alison Džagar. Ona pravi razliku između liberalnih, marksističkih,
radikalnihih i socijalističkih oblika feminizma. Svaki od tih oblika pruža
neko objašnjenje ugnjetavanja žena i alternativnu socijalnu filozofiju. Na pr.
liberalne feminiskinje poriču da postoji bilo kakava relevantna razlika
između muškarca i žene. Liberali ( Kant i Rols) tvrde da svi ljudi poseduju
istu prirodu kao slobodna i racionalna bića. One veći deo svoje energije
posvećuju lociranju diskriminacije i borbi za jednaka prava i jednake šanse .
Marksističke feminiskinje : tvrde da su žene ugnjetavane zbog toga što su
predane kućnim, pa otuda i zavisnim oblicima rada. Jedino kada postanu
ravnopravni učesnici u nezavisnim i proizvodnim oblicima rada, žene
postaju oslobođene ekonomske i političke eksplotacije.
Socijalističe feminiskinje : odbacuju strogo klasnu marksističku analizu i
tvrde da u osnovi ugnjetavanja žena leži složena mreža društvenih
odnosa.Na pr. žene iz Čipko pokreta bi i marksističke i socijalističke
feminiskinje verovatno opisalekao žene koje su postale oslobođene
ekonomskog i društvenog ugnjetavanja čim su stekle jednu autonomiju i
odgovorniju ulogu.
Radikalne feminiskinje : smatraju da biološke i polne razlike između
muškarca i žene čine osnovu za ugnjetavanje žena. Ovaj tip feminizma je
radikalan u smislu da poriče da se ugnjetavanje žena može svesti na neki
drugi osnovniji oblik ugnjetavanja. Žene se, sa stanovišta kulture, određuju u
skladu sa svojom biologijom. Zbog uloge koju imaju u rađanju, podizanju
dece i seksualnosti žene su okarakterisane kao bića koja imaju manje
kontrole nad svojim telom, kao pasivnije i emotivnije od muškaraca.
Pojedine radikalne feminiskinje zaključuju da žene mogu da izbegnu
ugnjetavanje jedino kad se ukunu tradicionalne rodne uloge. Neke ranije
radikalne feminiskinje su tvrdile da bi žene trebalo da teže bespolnoj ili
dvopolnoj kulturi, dok su druge zastupale razdvajanje žena od muškaraca.
Kulturni eko-feminizam, drži do shvatanja da su, istoriski gledano, ženske
perspektive bile i ostale blisko povezane sa prirodom, te da su žene poput
prirode kroz istoriju bile sistematski ugnjetavane.Kulturne eko-feminiskinje
potvrđuju da su žene istoriski gledano bile portretisane kao bliže prirodi od
muškarca. Ženski spiritualistički pokret predstavlja oblast u kojoj su
kulturne eko-feminiskinje istraživale sponu između žene i prirode. Mnoge
kl.eko-feminiskinje tragaju za spiritualizmom ili teologijom. Pojedine
veličaju duhovnost . Postoje tri talasa eko- feminizma a za tim trećim tragaju
Plamvudova i Vorenova. Prvi talas feminizma koji simboliše liberalni
feminizam, nastoji da okonča diskriminaciju i ostvari jednakost žene. Žene
se mogu izjednačavati sa muškarcimasamo ako postanu maskuline kao i da
se mogu osloboditi ugnjetavačkog poistovećivanja sa prirodom, samo sko,
poput muškarca, postanu ugnjetači prirode.
Drugi talas eko-feminizma predstavlja nekritički obrt pojedinih feminiskinja.
Ova perspektiva uzdiže i veliča osobenu žensku tačku gledišta.
Treći talas eko-feminizma traga za alternativomi liberalnim i radikalnim
verzijama feminizma. Žene se identifikuju kao bliže prirodi, a priroda kao
ženstvena. Ove identifikacije uzajamno osnažuju ugnjetavanje i žene i
prirode. Ovaj tip eko-feminizma sličan je Bukčinovoj opštijoj analizi
hijerarhija i dominacija. Ovaj treći talas podstiče mišljenje koje je
kontekstualističko, pluralističko, inkluzivno i holističko.On je pluralističan i
inkluzivan po tome što poštuje raznovrsnost i razlike. Holističan je po tome
što nas podstiče da ljudska bića, shvatamo kao sastavni deo ljudski i
prirodnih zajednica. On odbacuje shvatanje da su ljudi apstrakte individue
koje u potpunosti obrazuje njihova privatna svest, njihove misli i njihovi
izbori. Ljude stvara njihovo društveno i prirodno okruženje i oni ostaju
neotuđiv deo tog okruženja.
1.Konstruisanje sociologije okruženja kao nove
sociološke discipline
Danas, kada je pojam ekologije postao sastavni deo svakodnevnog života i uz
pomoć koga pokušavaju da se objasne mnogi savremeni procesi, nisu neočekivani,
ni mnogi i raznovrsni pokušaji da se unutar pojedinih naučnih disciplina nađe i
prostor i za teme omeđane interesovanje za životnu sredinu. Istraživačka
interesovanja za okrženje i oblikovanje teoriskog aparata traju svakako više od
pola veka. Praktično veoma kasno dolazi do etabliranja sociologije okruženja kao
jedne celovite, akademske i istraživačke discipline. Put dolaska do nesumljivog
prepoznavanja socijologije okruženja kao takve, svakako vodi od socijalne
ekologije, preko sociologije životne sredine. Bez ove dve međufaze ne bi bilo
moguće da se teoriski i istraživački oblikuje sociologija okruženja. Ono što
međutima skreće pažnju jeste stavljanje ekološke krize u prvi plan. O socijologiji
okruženja govorimo kao o onoj sociološkoj disciplini koja je zainteresovana za i
za probleme ekološke krize, ali nije direktno njen proizvod. Od početka 80-ih
godina prošlog veka biva jasno kako razumevanje društvenih posledica narušenog
okruženja traži sebi jasan teoriski okvir. Hanigen je u pravu kada tvrdi da se
celokupna teoriska osnova sociologije okruženja koaguliše oko dve vrse problema:
1. Posledica koje su izazvane destrukcijom prirode
2. Podizanje svesti o značaju okruženja
Da bi bolje razumeli pozicije iz koje je sociologija okruženja uspela da pronađe
svoj disciplinarni put, neophodno je razmotriti bar 4 pitanja:
Prvo, koliko je sociologija u kašnjenju za istraživanjima okruženja.
Drugo, zbog čega je sociologija imala problem da prihvati ekološka pitanja.
Treće, da li je sociologija okruženja uspela da pronađe svoj pravo mesto unutar
sociologije.
Četvrto, koja su istraživačka interesovanja sociologije okruženja.
Od početka poslednje četvrtine 20 veka dolazi do pojačanog interesovanja
sociologije za stvari okruženja u 2 pravca: Prvi, predstavlja empiriska
istraživanja u kojima centralno mesto zauzima propitivanje prepostavljenih
vrednosti materijalističkog okruženja tj. pokušaj da se uspostavi vrednosna
korespodencija sa postmaterijalistickim vrednosnim orjentacijama. Drugo,
predstavlja sociološko fokusiranje novih društvenih pokreta. Nijedan od ova
dva pravca nije otšao dalje od prakse partikularizma, te nije postavljao pitanje
da li je pri svemu tome potrebna neka druga i drugačija celovitija teoriska i
istraživačaka sociologija.
Za razumevanje okolnosti u kojima kod nas pokušava da se razvije sociologija
okruženja, od izuzetne je važnosti (ne) postojanje odgovarajućih empiriskih
istraživanja. Kada je reč o položaju sociologije okruženja kod nas, tada srećnu
okolnost predstavlja činjenica da je tokom poslednjih decenija minulog veka
ona uglavnom i generalno pozicionirana unutar evropske i šire mežunarodne
sociologije. Lokalizovanost problema okruženja pratila je najveći broj
empiriaskih istraživanja. Bila je to vreme kada procesi globalizacije, još uvek
nisu uspevali da zainteresuju naučnu javnost. Danas se mogu naći dovoljno
tekstova o razvoju sociologije okruženja u SAD.
2.Socijalni kostruktivizam u sociologiji okruženja
Najuticajnija teorija sociologije okruženja zapravo pokazuje da moderne socijalne
institucije generišu društvenu dinamiku koja vodi ka degradaciji okruženja, u
skaldu sa čime se konstatuje da granice rasta ne proizilaze primerno iz limitiranih
resursa već iz društveno produktivnih eksternalija ekonomskog rasta.( zagađenost
vazduha, kvalitet vode itd ). Na taj način se produkuje organizovana
neodgovornost savremenog društva s jedne strane i i povećava degradacija
prirodnih resursa s duge strane. Perspektiva društvenog konstruktivizma je otuda
veoma uticajna u sociologiji okruženja. Njome se ukazuje da je politika upravljanja
ekološki rizikom u suštini politika znanja te da se osnovne linije konflikata i
diferencijacije u društvu rizika nalaze u (ne) posedovanju moči da se utiče na
definisanje rizika.Ono što je sociološki bitno nije rizik po sebi već oblici znanja
koji ga čine razumljivim, socijalne tehnologije koje njome upravljaju kao i
politički odnosi i programi koji ih primenjuju. S toga se osnovni zadatak
sociologije okruženja ne nalazai u dokumentovanju ekoloških problemam, već u
analizi dinamike socioloških procesa definisanja, pregovaranja i legitimizacije
ekoloških rizika.Sociologija okruženja ima za cilj da pokaže da su društveni i
kulturni procesi ti koji definišu ekološke delove u katagorijama (ne) prihvatljivog
rizika. Ekološki problemi nisu nešto što postoji nezavisno od društva več su
produkt proces društvenog definisanja, pregovaranja i priznavanja kako u privatnoj
tako i u javnoj sferi. To, međutim ne znači da degradacija okruženja nema realnu
dimenziju, tj. da je isključivo proizvod sociološkog konstruktivizma.
Recommended