3. Politička Filozofija Džona Loka

1

POLITIKA FILOZOFIJA DONA LOKA [1632-1704]

John Locke je bez sumnje jedan od najznaajnijih predstavnika teorije prirodnog prava i

drutvenog ugovora, a njegove ideje nalaze se u samom temelju modernih, naroito

anglosaksonskih politikih ustanova. Sam Locke predstavio je svoj najznaajniji politikoloki

spis, Dvije rasprave o vladi [1689. god. i 1690. god.], kao apologiju Slavne revolucije,

meutim, njegovo djelo prevazilazi okvire nekog konkretnog istorijskopolitikog dogaaja.

Politike doktrine koje je izloio u Dvije rasprave ule su u ameriki ustav, a i britanski ustav do

XX vijeka i francuski ustav od 1871. godine temelje se na njegovom uenju. Kako je ispravno

primijetio prof. avoki, Locke-ova politika misao na izvjestan nain anticipira kompletnu

buroasku, naroito anglosaksonsku, civilizaciju i njen pogled na svijet.1 Locke nesumljivo

predstavlja teorijsku krunu onog ustavnopravnog i politikog razvitka Engleske od Magna Carta

Libertarum iz 1215. god., nastanka engleskog Parlamenta [1265. god.], borbi koje je sudija Sir

Edward Coke u XVII vijeku vodio protiv apsolutistikih pretenzija dinastije Stuarta, Graanskog

rata [1642-1649], Protektorata, Restauracije [1660.god.], Slavne revolucije [1688/89.god.], pa

sve do dokumenata poput Petition of Right [1628.god.], tzv. Cromwell ovog Ustava [1653.god.]

i Bill of Right [1689.god.].

U metodolokom smislu Locke-ova politika teorija klasian je primjer normativne

doktrine, koja polazi od toga da je saznanje u oblasti politike mogue demonstrirati u formi

apodiktinih sudova.2 Locke tako naputa uvenu aristotelovsku podjelu izmeu teorijskih i

praktikih disciplina, i, na tragu Hobbes-a, smatra da je nauka saznavanje kauzalne veze; a kako

su nam u podruju politike poznati principi na kojima se uspostavlja pravo [pravda], mogue je

apriorno dokazati politiku i etiku. Tvrdnja da su nam poznati principi iz kojih izvire moral,

zasnovana je na tvrdnji da je u istom smislu mogue spoznati samo ono emu smo uzrok mi

1 avoki Kosta, Politika filozofija Dona Loka [u: Filozofske studije, tomV, Beograd 1974, str.107-223],

str.107. Up.: Plamenatz Jonh, Lok [u: ovjek i drutvo, I, 6, CID, Podgorica 2006., str.234-280], str.237-238. 2 Prema: Ki Jano, Lok Don [u: Enciklopedijski rjenik politike filozofije, Izdavaka knjiarnicva Zorana

Stojanovia, Sremski Karlovci 1993, str.567-577]. Up: Woolhouse Roger, Lockes theory of knowledge [u: The Cambridge Companion to Locke, Cambridge University Press 1994, str.146-171]

2

sami. Naime, moralne i politike ideje ovjek kreira primjenjujui svoj razum na spoljanje

iskustvo. ovjek ima iskustvo sebe kao ljudskog bia, i ispravnom upotrebom uma na taj

predmet u stanju je demostrirati adekvatan normativni poredak. U tom kontekstu prirodne

nauke su ak inferiorne drutvenim, jer ne posjeduju takvu vrstu izvjesnosti. Kako mi sami

proizvodimo predstave dobra i zla, one su nam kao predmeti saznanja oigledno dostupne, to,

meutim, nije sluaj sa fizikalnim objektima koje uvijek obuhvatamo kroz iskustvo, ili, u

kantovskom smislu, kao fenomene,- a ne onakvima kavi su oni sami-po-sebi-i-za-sebe. Politike i

moralne ideje reflektuju na vlastiti unutranji univerzum, zahtjeve naeg uma i stoga ih je

mogue demonstrirati: da je pljaka prestup mogue je objektivno dokazati iz [samo]iskustva

ovjeka i premisa uma. Ova je doktrina normativna zato to norme ljudskog djelovanja mogu,

ispravnim postupkom, biti demonstrirane, a politika nauka opisuje na koji se nain odreeni

nuni uslovi ljudskog bia mogu realizovati u drutvu. Sama Druga rasprava predstavlja

izvanredan primjer ovakvog deduktivnog postupka.

Locke-ova interpretacija prirodnog stanja i drutvenog ugovora

Po pitanju ontolokog statusa prirodnog stanja Locke se bitno razlikuje od ostalih predstavnika

teorije drutvenog ugovora. Za razliku od veine drugih predstavnika te teorije, naroito Hobbesa,

Locke je prirodno stanje tretirao kao istorijsku injenicu koja prethodi graanskom drutvu.3

Naime, prirodno stanje esto je u politikoj filozofiji tretirano kao logiki model4, dakle ne kao

istorijska injenica, ve kao apstraktni i hipotetiki prikaz kakvo bi ljudsko drutvo bilo da nema

politike zajednice i vlasti. U tom smislu i prirodno stanje i drutveni ugovor vie su deskripcija

prirode drutvenopolitikog poretka, nego istorijski prikazi njegovog porijekla. Locke, meutim,

smatra da prirodno stanje konkretnoistorijski prethodi politikoj zajednici. Kao dokaz za to on se

poziva na antropoloka svjedoanstva o primitivnim plemenima Amerike. Iako su ta istraivanja

u to doba bila tek u zaetku, ipak su davala dovoljno materijala tvrdnji da drutva bez drave, tj,

3 Locke John, Dvije rasprave, II, 14 [Utopija, Beograd 2002].

4 K. avoki, op.cit., str. 166-68. Tako Hobbes nije posmatrao postojee drave kao rezultat istorijski

odigranog drutvenog ugovora, ve je smatrao da drave nastaju osvajakim nametanjem vlasti. Svrha opisa prirodnog stanja je da se prikae nunost potinjavanja vlasti, s obzirom da prirodno stanje vodi sveoptem ratu. U tom smislu, prirodno stanje bi moglo nastati ukoliko bi se unitila politika zajednica. Najpriblinije tome je stanje graanskog rata. Upravo svijest o tome da uruavanje politikog poretka vodi u anarhiju prirodnog stanja objanjava potrebu potinjavanja vlasti. Stoga prirodno stanje logiki prethodi graanskom drutvu, ali ne i istorijski. Ni Rousseau nije interpretirao prirodno stanje kao istorijsku injenicu, ve kao opis izvornih atributa ovjeka, tj. model kojim je elio da prikae prirodne afinitete i tenje ovjeka, koje u kasnijim politikim zajednicama postaju otuene. U tom smislu njegov proglas povratak prirodi nije zahtjev za povratak u prirodno stanje, ve zahtjev za okretanjem ovjeka ka svojim prirodnim tenjama i osobinama.

3

drutva prirodnog stanja, jo uvijek aktualno postoje.5 ak tavie, moe se rei da je Locke

smatrao da svako stanje u kome nema nezavisnog arbitra izmeu strana stavlja te strane u

prirodno stanje, to znai da je prirodno stanje mogue u bilo kom vremenu.6 U tom smislu svako

stanje u kome dolazi do obaranja uspostavljene vlade, bilo spoljanjom agresijom bilo

unutranjom smjenom, kao recimo i bilo koja blokada vlade i parlamenta, jeste de facto prirodno

stanje.7 Osim toga, Locke je smatrao da su drave, bez postojanja jedne planetarne vlade,

meusobno u prirodnom stanju, pa tako prirodno stanje na meudravnom nivou postoji i

aktualno, sve dok se ne uspostavi zakonodavstvo koje e obuhvatiti ovjeanstvo u cjelini.8

Odsustvo istorijske evidencije o prirodnom stanju Locke objanjava injenicom da pisana rije

pretpostavlja graansko drutvo, jer u prirodnom stanju ljudi imaju isuvie problema oko

egzistencijalnih pitanja da bi se mogli posvetiti pisanoj rijei. Meutim, nakon formiranja

graanskog drutva, pa do pojave pisma, sjeanje na prirodno stanje blijedi i postepeno nestaje iz

sjeanja.9

to se tie logikog sadraja prirodnog stanja, Locke stoji na liniji onih teoretiara koji

su kao kardinalne injenice koje determiniu prirodno stanje oznaili prirodni zakon i prirodna

prava ovjeka, pri emu prirodna prava proizilaze, i nuno slijede, iz prirodnog zakona. Premda

se moe prihvatiti primjedba da Locke nigdje nije sistematski izloio ta podrazumjeva pod

prirodnim zakonom10

, ipak je iz teksta Druge rasprave mogue izvesti koherentnu koncepciju

prirodnog zakona. Nesumnjivo je, prije svega, da je Locke smatrao da prirodni zakon postoji

objektivno. ovjek shvata ovaj zakon kao zakon, tj. kao obavezan i istinit putem uma, koji je

svjetlost prirode [lumen naturae] i glas boiji u ovjeku. Bez obzira na postojanje izvjesnih

nedosljednosti u njegovom sistemu11

, moe se rei da Locke utemeljuje prirodna prava i prirodni

zakon na osnovu umnosti ovjeka, pri emu je um miljen kao glas boiji u ovjeku12. ovjek,

dakle, ne stvara prirodni zakon, ve ga putem uma otkriva i spoznaje. [To je i odgovor na pitanje

5 Dvije rasprave, II, 102.

6 K. avoki, op.cit., str. 169.

7 Dvije rasprave, II, 211, 212, 219.

8 Dvije rasprave, II, 14. Bilateralni ugovori razliitog obima, koji uvijek mogu postojati izmeu drava, ne

znae izlazak iz prirodnog stanja, jer to nisu konstitucionalni ugovori kojima se formira politika vlast. 9 Dvije rasprave, II, 101.

10 Thomas Lloyd D.A., Locke on Governement [Routledge, London 2002], str.15.

11 Up.npr.: K. avoki, op.cit., str.182-194. I takoe: J.Plamenatz, op.cit., str.251-252; i: Machperson

Crawford Brough, Politika teorija posjednikog individualizma [CDDSSOH, Zagreb 1981], str.209-211, i naroito: str.215 i dalje. Pojedini autori smatraju da su nedosljednosti prisutne u Lockeovoj teoriji posljedica njegove intencije ka politikoj praksi, naime rezultat injenice da je sam Locke posmatrao Dvije rasprave o vladi kao angaovano djelo, kao politiku akciju, a ne kao striktno diskurzivno izlaganje. Up.npr.: Ashcraft Richard, Lockes political philosophy [u: The Cambridge Companion to Locke, Cambridge University Press 1994, str.226-251], str.226-227. 12

Dvije rasprave, I, 86.

4

obaveznosti prirodnog zakona: on obavezuje ne samo zato to je izraz boanske volje, dakle

imperativno, ve i stoga to je u skladu s prirodom ovjeka, a to ovjek spoznaje razumom].

Pojedine norme su imanentne ljudskoj prirodi, poput na primjer, tabua na incestuoznu vezu. S

obzirom da prirodni zakon nalae da aktivnosti proizvode dobre posljedice za ljudsko bie i

njegov skladan razvitak, a da iz incestuoznih veza nastaje degenerisano potomstvo, to je ovaj tabu

norma prirodnog zakona. Meutim, on nije nuno-vaei poput zakona gravitacije, ve se

spoznaje razumskom obradom stvarnosti. Moe se rei da Locke ovdje ulazi u tradiciju

prirodnozakonske teorije koja se moe pratiti sve do antikih mislilaca, koji su poimali prirodni

zakon u analogiji sa fizikalnim zakonima prirode, naime, kao zakon koji je normativni poredak

koji se interpretira bilo u smislu da (a) ima transcendentalno porijeklo, ili je (b) dedukovan iz

umskih sposobnosti ovjeka. Prirodni zakon poima se kao skup osnovnih principa koji su

neistorijski, nepromjenjivi i neposredno razumljivi za svako racionalno bie. Mislioci poput

Platona smatrali su da, analogno sa neupitnom svrhovitou prirode, i ljudsko bie ima

svrhovitost, a politiki poredak je odgovor na potrebe zadovoljavanja uslova da se ta svrhovitost

ozbilji u drutvenoj praksi, te da je takvo ureenje mogue opisati.

S obzirom da su norme prirodnog zakona nuna osnova za ljudsko bie, one su istovremeno

i moralni principi. Osnovne moralne kategorije dobra i zla, slobode, vlasnitva, itd., ovjek moe

spoznati na osnovu moi saznavanja koju mu je usadio bog. ovjek se meutim ne raa sa tim

naelima u sebi13, norme prirodnog zakona nisu uroene ideje14, naprotiv, ovjek je tabula rasa,

ali se raa sa sposobnou umnog miljenja, kojom moe dostii do spoznaje prirodnog zakona.

Razum dakle, nije samo pasivno sredstvo saznavanja dunosti, ve i konstitutivni inilac koji te

dunosti ini obavezujuim, na nain da ih ovjek, ispravnom upotrebom razuma, definie kao

samooigledno istinite15. Individualizam i sloboda sadrani u lokovskoj teoriji proizilaze iz

injenice da prirodni zakon obavezuje ne zato to ga bog [ili priroda] namee, ve stoga to je bog

13

K.avoki je skrenuo panju da se ovdje pojavljuje jedna od temeljnih protivrjenosti u Locke-ovom sistemu, [naroito izmeu dva glavna djela, Ogleda o ljudskom razumu i Dvije rasprave o vladi]: da li je, na primjer, samoodranje apriorna ideja? [ibid., str.135-136] 14

S obzirom na prethodnu konstataciju Locke je mislilac koji se moe smatrati osnivaem modernog empirizma, kao filozofskog pravca koji ui da ne postoje uroene ideje ili principi, ve da sve nae saznanje proizilazi iz iskustva. Nasuprot Platonu on odbacuje pretpostavku da duh moe da zna a priori, i proklamuje tezu da saznanje u potpunosti zavisi od opaanja. Na duh je prazan list papira [tabula rasa] na kojem iskustvo ispisuje sadraj. Opaanje je prvi korak u sticanju znanja i ulaz za cjelokupan materijal znanja. Imajui u vidu da mi moemo da mislimo samo pomou ideja, a sve ideje dolaze iz iskustva, to je oigledno da nijedno nae znanje ne moe prethoditi iskustvu. Empirizam Locke-a polazi od toga to on smatra da mogu postojati samo dvije vrste iskustva: (i) vanjsko, osjetilno iskustvo koje nastaje

promatranjem svijeta pomou osjeta; i b) unutranje iskustvo refleksije koje nastaje kada duh promatra samoga sebe. To znai da duh ne moe misliti bez osnove u iskustvu, pa je ista apriornost nemogua. Miljenje nikada ne prelazi granice onoga to smo sakupili vanjskim i unutranjim iskustvom: "Nema niega u umu to prije toga nije bilo u iskustvu." 15

Dvije rasprave, II, 34

5

tako uredio poredak prirode i bie ovjeka da ovjek moe spoznati prirodu i sebi adekvatne

norme, i to moe na nain da ove izvodi ispravnom upotrebom uma iz poetnih premisa koje su,

same po sebi oigledne i nepobitne.16 Prirodni zakon nema prinudnu mo poput fizikalnih zakona,

i upravo na osnovu toga to ga ovjek moe spoznati, ali ne mora slijediti fiziki nuno [poput,

npr., zakona gravitacije], on jeste moralni princip. Ipak, s obzirom da svi ljudi nisu u stanju na

ispravan nain upotrijebiti svoje prirodne sposobnosti razuma, oni oiglednost ovih istina mogu

dostii putem otkrovenja.17 Na taj nain lokovska teorija morala, reklo bi se pomalo vjetaki,

pomiruje voluntaristiku poziciju, koja vaenje nekih normi objanjava pozivanjem na autoritet

zakonodavca, i racionalistiku poziciju koja polazi od toga da se norme izvode iz umske spoznaje

ovjeka i svijeta. To je oma jednostavnoj injenici da Locke predstavlja vododelnicu izmeu

srednjevijekovnog i modernog poimanja ovjeka i politikog poretka. Danas, Locke je vaan

upravo kao mislilac koji je na odluujui nain pripremio teren za odbacivanje doktrina

boanskog poretka u ime racionaliteta ovjeka kao subjekta.

Locke je, opisujui prirodno stanje, smatrao da prirodno stanje, premda sadri potencijal za

sukobe, nije i stanje hobsovskog rata svih protiv svih. Naime, osnovna diferencija prirodnog i

graanskog stanja po njegovom miljenju je postojanje nezavisnog arbitra. U tom smislu prirodno

stanje je optereeno injenicom da razliiti ljudi, svjesno ili nesvjesno, razliito interpretiraju

prirodni zakon. Ipak, poistovjeivanje prirodnog stanja sa stanjem rata nije opravdano iz razloga

to je karakteristika ratnog stanja upotreba nelegitimne sile protiv drugih, i ona je po miljenju

Locke-a mogua i kada postoji kao i kada ne postoji arbitar.18 S druge strane to to u prirodnom

stanju ne postoji vlast koja presuuje, a ljudi na razliit nain interpretiraju prirodni zakon, takoe

ne vodi nuno u hobsovski haos. Razlog za to je to je Locke kao osnovni aspekt prirodnog

zakona odredio samoodranje ovjeka19, a odatle kao logiki nuna slijede i fundamentalna

16

Up: K.avoki, op.cit., str.116-119, i str.122, i dalje. Takoe: T.Lloyd, op.cit., str.17-19. 17

Dvije rasprave, II, 25, 57. Ovo je vano jer nudi mogunost da se izae iz jo jednog protivrjeja prisutnog u Locke-ovom sistemu: ako (i) niko ne moe podlijegati zakonu koji mu nije obznanjen; (ii) prirodni zakon se spoznaje putem ispravne upotreme umne moi; onda (iii) onaj ko nije sposoban za takvu upotrebu uma ne bi podlijegao prirodnom zakonu. [K.avoki, op.cit., str.137-138] Meutim, pojedini autori, pozivajui se na druga Lockeova djela [prije svega: Razumnost kranstva], smatraju da Locke veinu ljudi posmatra kao radniku masu nesposobnu za racionalno promiljanje [ne usljed ogranienosti razumskih moi, ve usljed isuvie velike optereenosti te klase egzistencijalnim problemima]. Iz ove neistorijske i antiprosvetiteljske pretpostavke slijedi da on sutinski redukuje pravo na revoluciju, ograniavajui je samo na vlasniku klasu. Na taj nain lokovska teorija ne moe biti upotrijebljena kao opravdanje proleterske revolucije. [C.B.Machperson, op.cit., str.192-199, i dalje]. Ova se doktrina tzv. puritanskog individualizma u mnogome izvodi iz protestantske etike, koja siromatvo ne posmatra samo kao ekonomsku neefikasnost, ve i kao rezultat moralne iskvarenosti. [Up.o tome: Weber Max, Protestantska etika i duh kapitalizma, Svjetlost, Sarajevo 1989]. 18

Dvije rasprave, II, 19, 20, 21. 19

Dvije rasprave, II, 16.

6

prirodna prava: ivot, svojina, itd.20 Sljedstveno tome kao osnovni problem koji optereuje

ljude Locke je markirao oskudicu resursa, a ne poput Hobbesa, strah od agresije drugih. Zato

njegova koncepcija ne vodi u pravcu hobsovskog bojita, ali nije niti naivnooptimistika u smislu

da smatra kako je ljudska priroda benigna, ve razumni ljudi uviaju da im njihova meusobna

kooperacija, bez obzira na razliite poglede na prirodni zakon, nudi bolji put u savladavanju

osnovnog problema oskudice. Tako prirodno stanje, na osnovu lumen naturae, naginje ka miru,

harmoniji i uzajamnoj pomoi.21

No kljuni kvalitet koji Locke pripisuje prirodnom stanju, i zbog koga to stanje nije

nepoeljni hobsovski haos koga bi trebalo izbjei po cijenu bilo kakve, pa i najtiranskije vlade, je

to da je prirodno stanje takvo stanje u kome su pojedinci slobodni i jednaki. Kljuni uvodni

fragment 4 Druge rasprave objanjava vrstu i prirodu tih kategorija kako ih misli Locke:

moramo da razmotrimo u kakvom su stanju svi ljudi po prirodi a to je stanje savrene slobode

da odreuju svoja djela i raspolau svojim vlasnitvom i osobom kako nalaze shodnim, u

granicama prirodnog zakona, a da to ne ovisi o doputenju ili volji nekog drugog ovjeka ili da

zavise od njegove volje. Isto tako je stanje jednakosti u kojem su sva vlast i jurisdikcija

uzajamni, poto niko nema vie vlasti od drugoga; kako nita nije oiglednije nego da je svim

stvorenjima iste vrste i roda roenje donijelo iste prirodne prednosti i korienje istih

sposobnosti, onda svi ljudi na isti nain treba da budu meusobno jednaki bez podreivanja ili

pokornosti. [Locke John, Dvije rasprave o vladi, Utopija, Beograd 2002, II, 4, str.237.]

Iz teksta, ali i samog tonaliteta ovog fragmenta oigledno je da Locke nije smatrao da kategorije

slobode i jednakosti sadrane u ovim stavovima treba dokazivati, ve ih je tretirao kao

samooigledne aksiome.22 No vano je uoiti da je iz prethodnog navoda vidljivo da sloboda

ovjeka u prirodnom stanju, kako je Locke poima, nije apsolutna sloboda i samovolja koja bi

doputala pojedincu da ini ta god hoe, jer je ovjek ogranien prirodnim zakonom.23 Meutim,

tako miljen, prirodni zakon nije ogranienje slobode, ve njena pretpostavka, s obzirom da je

sloboda mogua samo tamo gdje postoje zakoni.24 To pokazuje da Locke nije razmatrao pitanje

ontolokog statusa slobode, i to objanjava na primjeru odnosa ovjeka i boanskog bia. Bog je

slobodan u apsolutnom smislu.25

ovjekova sloboda odnosi se na slobodu ovjeka prema ovjeku,

tj. na stav da su ljudi meusobno slobodni, ali da ne mogu biti slobodni u odnosu prema Bogu.

Stoga se problem slobode, i u prirodnom stanju i u graanskom stanju, redukuje na interakcije

20

T.Lloyd, op.cit., str.18. 21

Dvije rasprave, II, 19. 22


Dvije rasprave, II, 6, 8. 24


K.avoki, op.cit., str.164.

7

izmeu individua.26 To istovremeno objanjava i smisao kategorije jednakosti kao politike

kategorije. Naime, jasno je da ljudi nisu ni u kom smislu jednaki kao fizike ili psihike injenice,

ve su jednaki iskljuivo kao politike injenice.27 To znai sljedee: imaju ista prirodna prava i

podlijeu istom prirodnom zakonu, a nakon konstitutivnog ugovora kojim formiraju politiku

zajednicu oni su jednaki po graanskim pravima i dunostima.

Sloboda je kod Lockea definisana kao odsustvo vanjskih ogranienja. No ovo, dakle, nije

miljeno u smislu pitanja filozofskog determinizma, dakle kao apsurdno proklamovanje slamanja

svih ogranienja koja stoje pred ovjekom. Naprotiv, usljed postojanja ovjeka u svijetu, i

oskudnosti resursa, te postojanja jednakih prirodnih prava kod drugih ljudi, ovjek je nuno

ogranien, kako svijetom tako i drugim ljudima. Svijest o ovim objektivnim granicama prvi je

korak u dostizanju maksimalno mogueg stepena slobode. Sloboda je zato miljena kao odsustvo

nelegitimnih ogranienja koja drugi ljudi postavljaju pojedincu pred slobodno koritenje njegovih

vlastitih materijalnih ili intelektualnih resursa. Nelegitimna ogranienja su ona koja nisu

postavljena prirodom, tj. zakonima prirode s jedne strane, i prirodnim zakonom s druge.

U skladu sa tada preovlaujuom definicijom ovjeka kao animal rationale vidjeli smo da

Locke smatra da ovjek spoznaje prirodni zakon kao osnovu slobode putem razuma. Stoga je u

njegovoj politikoj filozofiji prisutna imanentna veza slobode i razuma kako on to i eksplicite kae:

Mi smo roeni slobodni, poto smo roeni razumni. [Dvije rasprave, II 61]. Locke ovim tvrdi

da mi shvatamo da su norme prirodnog zakona nune da bi omoguile egzistenciju ovjeka kao

ovjeka, tj. da je ljudski razum sredstvo kojim shvatamo da bi krenje prirodnog zakona vodilo u

nepodnoljivu anarhiju hobsovskog rata i neefikasno koritenje ljudskih resursa, u krajnjim

instancama u ne-humanu egzistenciju i regresiju u animalno bitisanje. Zato prihvatamo prirodni

zakon ne kao ogranienje slobode, ve kao njen uslov, pa je mogue interpretirati i prirodno stanje

kao stanje savrene slobode. Za razliku od Hobbes-a koji je prirodna prava u prirodnom stanju

poimao kao potpuno odsustvo dunosti, Locke je smatrao da prirodna prava, da bi uopte bila

smislena kategorija, nuno impliciraju dunosti, i da to vai i u prirodnom stanju.28 Racionalni ljudi

u stanju su da upotrebom razuma shvate nunost [samo]ogranienja. Upravo na osnovu ove

imanentne veze slobode [jednakosti] i razumnosti, Locke je u stanju da ospori doktrinu o oinskom

pravu kraljeva, s obzirom da ova vrsta teorije suvereniteta ne uoava sutinsku razliku izmeu

djeteta, ili ludaka i idota, i punoljetnog razumnog ovjeka. Naime, oinsko pravo vrijedi samo dotle

26

U Prvoj raspravi Locke je polemisao sa Filmerovom argumentacijom, koji je interpretacijom teksta

Biblije dokazivao boansko porijeklo potinjavanja i hijerarhijskog ustrojstva politike zajednice. Stoga u Prvoj raspravi i sam Locke tumai biblijski tekst, ali sa ciljem da dokae kako se iz njega ne moe opravdati potinjavanje ovjeka po ovjeku. 27


J.Plamenatz, op.cit., str.248.

8

dok dijete nije dovoljno obueno da samostalnom upotrebom razuma razumijeva svoju okolinu i

orjentie se u njoj. Kada ono dostigne tu sposobnost, oinska vlast prestaje.29 Dijete postaje ovjek

sposoban da shvati nunost samoogranienja, kojem vie nije potrebna nasilna zapovjed.

Drutveni ugovor kojim se formira graansko drutvo miljen je kao nain da se ova

sloboda, sadrana u prirodnom stanju, ouva racionalnijim sredstvima. Na ovom mjestu Locke

postavlja dosljedno pitanje: ako je prirodno stanje stanje savrene slobode, zato je uopte

potreban prelazak u graansko stanje.30 Njegov odgovor glasi da bez obzira na samooiglednu

izvjesnost prirodnog zakona, glas boiji u ovjeku nije dovoljno obezbjeenje od krenja normi

prirodnog zakona. Prvo zato to to, kako smo vidjeli, nije prinudni zakon u smislu fizikalnih

zakona. Razlog za to moe biti hobsovski problem ugroavanja drugih, posezanje za njihovim

vlasnitvom, i stoga prva funkcija vlasti jeste zatita od agresorskog djelovanja. Ali razlog za

hobsovsko stanje nije iskljuivo iskvarenost ovjeka, ve i neminovno razmimoilaenje ljudi u

tumaenju prirodnog zakona. Motivacije su egistike, ali to nije dovoljno za izvoenje hobsovskih

zakljuaka jer je i sklonost ka mirnom rjeenju egoistika i racionalna. Pravi problem kojim se

uvodi potreba arbitra je da su ljudi, premda svi razumska bia, ipak sasvim razliiti. Usljed, s jedne

strane te objektivne razliitosti individua, te odsustva apsolutnog uvida, potencijal za sukobe se ne

moe apriorno eliminisati.31 Prema Locke-u, dakle razmimoilaenje u pogledima prvenstveno je

posljedica objektivne nesavrenosti ljudskog uvida i subjektivistikog pogleda na stvarnost koji je

neminovna posljedica nae separatne egzistencije, a ne iskvarenosti ljudske prirode. Svi ljudi mogu

shvatiti vaenje prirodnog zakona, ali se razlikuju po pitanju njegovog konkretnog sprovoenja.

Upravo zato to je uvid svakog pojedinanog ovjeka uvijek nesavren, Locke, izmeu ostalog,

osporava mogunost apsolutne vlasti, s obzirom da je i uvid nosilaca te vlasti sam po sebi u

odreenoj mjeri nesavren.32 Iz injenice da razliite interpretacije prirodnog zakona potencijalno

vode sukobima, Locke izvodi zakljuak da su ljudi racionalno usmjereni ka odluci da se funkcija

arbitrae prepusti vladi33, ali da ta vlada, na osnovu istih argumenata, ne moe biti neograniena.

29

Dvije rasprave, II, 52-76, up: 169-174. Locke poinje glavu VI druge rasprave, O oinskoj vlasti, ukazujui da je u pitanju ideoloka upotreba termina, naime da je ispravno rei roditeljska vlast. Meutim, ukljuivanje majke ovdje nije komatibilno sa idejom suvereniteta koju zagovornici doktrine o oinskoj vlasti ele promovisat i zato je ta vrsta konstrukcije izbjegnuta. 30




Locke neposredno navodi tri kljuna razloga. Prvo, u prirodnom stanju nedostaje jednoglasno uspostavljen i svima poznat zakon kao opte mjerilo za rjeavanje sporova [Dvije rasprave, II, 124]. Drugo, nedostaje sudija, tj. nepristrasno tree lice sa ovlatenjem da rjeava razmirice prema zakonu, s obzirom da su ljudi u prirodnom stanju pristrasne sudije u sluajevima koji se tiu njih neposredno. [Dvije

9

S obzirom da Locke posmatra prirodno stanje kao istorijsku injenicu, jasno je i da

drutveni ugovor posmatra kao stvarni akt formiranja politike zajednice na osnovu saglasnosti.34

Pri tome je on razlikovao dva nivoa ili dvije vrste drutvenog ugovora. Prva se odnosi na samo

konstituisanje zajednice, akt kojim pojedinci svojevoljno odluuju da izau iz prirodnog stanja.

Oigledno je da u ovoj vrsti ugovora mora biti ispunjen uslov jednoglasnosti, tj. da svi lanovi

moraju dati svoj pristanak. Druga vrsta, ili druga dimenzija, drutvenog ugovora odnosi se na

ugovor kojim se formira vlada koja ga sprovodi. Ovaj ugovor nastaje kada ve postoji graansko

drutvo, ali je iz razliitih razloga ostalo bez vlasti, i on ne zahtjeva jednoglasnost, ve samo

veinu, jer se ne odnosi na konstitutivni akt, ve samo na njegovu realizaciju.

Kako su u prirodnom stanju oigledno potrebni arbitri, ekonomistiki razlog za

formiranje vlasti je oigledan. Naime, ukoliko bi ljudi ukljueni u spor svaki put morali

meusobno da ga razrjeavaju ili da za svaki konkretan sluaj formiraju arbitra, to bi dovelo do

iracionalno velikih trokova postizanja saglasnosti. Stoga tu funkciju prenose na vlast i na taj

nain biva formirano graansko drutvo35:

gdje god je izvjestan broj ljudi na ovaj nain ujedinjen u jedno drutvo tako da se svako odrie

svoje izvrne vlasti prirodnog zakona i predaje je zajednici, jedino je tamo politiko ili

graansko drutvo. I ovo je uinjeno gdje god je izvjestan broj ljudi u prirodnom stanju stupio u

drutvo da bi stvorio jedan narod, jedno politiko tijelo pod jednom vrhovnom vladom, ili pak

kada se neko pridruio i pripoio nekoj vladi koja je ve stvorena. Jer, time ovlauje drutvo ili,

to je potpuno isto, njegovo zakonodavno tijelo da za njega donosi zakone I ovo izvodi ljude

iz prirodnog stanja i uvodi ih u stanje drave na osnovu uspostavljanja sudije na zemlji sa vlau

da reava sve sporove I gde god postoji izvestan broj ljudi, ma kako udrueni, koji nemaju

takvu odluujuu vlast da bi joj se obraali, ti ljudi su jo u prirodnom stanju. [Dvije rasprave,

II, 89]

Iz prethodnog navoda je jasno da Locke ne smatra da je u bilo kom smislu problematino

prenoenje prava izvrenja sankcije na arbitra, kao tree lice. Ovaj stav ima svoju osnovu u

prirodnom pravu svakog pojedinca da u prirodnom stanju kazni prekrioca. To se ne odnosi samo

na pojedinca koji je oteen od strane prekrioca, ve je u pitanju pravo svakog ovjeka u

rasprave, II, 13, up: 125]. Tree, monopol sile, tj. kako Locke kae, vlast, koja moe da iznudi potovanje presuda. [Dvije rasprave, II, 126]. Up. K.avoki, op.cit.,str.199. 34

Locke ovo opisuje na intrigantnom sluaju specifinog ostrakizma jedne generacije mladia u Sparti, kojim je formirana kolonija Tarent. [Dvije rasprave, II, 103]. Kao primjer istorijskog ozbiljenja ovog

ugovora esto se navodi ugovor osnivaa Plimuta, od 11.XI 1620., koji su na brodu Myflower potpisali da formiraju politiko tijelo. [K. avoki, op.cit., str.196-197]. Ovo je pitanje nama aktuelno s obzirom da se tranzicija istonoevropskih komunistikih zemalja na konstitucionalizam i predstavniku demokratiju moe posmatrati kao akt drutvenog ugovora. 35


10

prirodnom stanju da kazni prekrioca36, poto prekraj nije oteenje samo rtve, ve je prekraj

protiv cijelog roda.37 Prekrilac, inei prekraj, pokazuje da ne ivi po pravilima uma, tj.

prirodnog zakona, i zato je opasan ne samo za neposredno oteenu stranu, ve je objavio rat

svim ljudima. Naime, nedjelo je, premda neposredno usmjerno samo na oteenu stranu,

posredan dokaz da prekritelj ne ivi u skladu sa prirodnim zakonom i zahtjevima uma, pa je kao

takav potencijalna prijetnja prema svakom ovjeku.38

Iz zavrne reenice prethodnog navoda jasno je da Locke smatra kako se, na osnovu

ekonomistikog razloga i kategorije slobode, prelazak u graansko drutvo ne moe tretirati kao

obavezan, te da pojedinci zadravaju pravo da ostanu u prirodnom stanju anarhije39, ali je

implicirao da na osnovu ovih razloga, naroito ekonomske racionalnosti centralnog arbitranog

tijela, postoji snana tendencija za formiranjem graanskog drutva od strane raconalnih

pojedinaca.

S druge strane geneza nastanka vlade jasno pokazuje da vlast ne moe biti apsolutistika i

arbitrarna, jer je jasno ograniena funkcijama i ciljevima zbog kojih je formirana i za iju

realizaciju slui.40 Vlast nastaje drutvenim ugovorom kojim se slobodni pojedinci slobodno

odluuju za formiranje nezavisnog arbitra kojem e iz razloga efikasnosti prepustiti pravo

arbitriranja u sporovima. Na tom mjestu postaje jasna sutina lokovske ideje ograniene vlade,

kao vlade koja je ograniena svojom svrhom i svojim metodama.41 Metod kojim vlada postie

zadate ciljeve je zakonski poredak i nepristrasno sudstvo. Konstitutivnim drutvenim ugovorom,

pod principom jednoglasnosti, formira se zakonski poredak i vlast koja ima zadatak da u skladu

sa tim zakonima prosuuje i tretira svaki konkretni sluaj. Za vladu koja slui tim ciljevima,

36

Dvije rasprave, II, 7, 9, 88, 128, 130. Pravo kanjavanja je vie od prava na samoodbranu; ono sadri pravo da se preduzme akcija da bi se obezbjedilo potovanje prirodnog zakona. [J.Plamenatz, op.cit.,str.250] 37

Dvije rasprave, II, 8, 145. Prema lokovskoj teoriji kazne svrha kazne je u odvraanju i odteti. Locke diferencira ove dimenzije kazne na nain da se pravo svakog ovjeka na kanjavanje prekrioca odnosi samo na odvraanje, dok se pravo na odtetu odnosi samo na oteenu stranu. [Dvije rasprave, II, 10, 11] Razlog za to je to je oteenoj strani neposredno narueno pravilo samoodranja, dok je drugima to samo potencijalno. Locke zato kae da vladar, kome je preneseno pravo arbitriranja, moe eventualno da oprosti kaznu, ali ne i odtetu! [R.Ashcraft, op.cit., str.240] 38

To meutim, ne znai da se, u premisama lokovske teorije kazne, svaki, pa i minimalan prekraj prirodnog zakona u prirodnom stanju moe kanjavati smru, stoga to, s jedne strane, nosi potencijalni rat svih protiv svih, a s druge strane, naruava imovinu drugih, pa prema tome i njihovo pravo na samoodranje. Naprotiv, Locke ograniava mjeru kazne na to da svaki prekraj moe da bude kanjen do onog stepena i sa onolikom strogou koliko e ga uiniti ravim pazarem za prekrioca ... i da zastrai druge da ne poine isto. [Dvije rasprave, II, 12] Ideja odvraanja je da prijetnja kazne bude tolika da odvrati svakog racionalnog ovjeka od prekraja usljed toga to je rizik dovoljno vei od dobiti. Kazna smru za prekrioca oigledno je konzistentna samo i iskljuivo ukoliko je ugroen ivot rtve, jer prirodni zakon samoodranja daje pravo da se onaj ko nam ugroava ivot u samoodbrani ubije. 39

Up: Dvije rasprave, II, 87. 40

K. avoki, op.cit., str.199. 41

Dvije rasprave, II, 127, i naroito: 131.

11

putem nepristrasne primjene zakona koji su ustanovljeni izvornim drutvenim ugovorom, moe se

rei da poiva na saglasnosti onih kojima se vlada.42 Istovremeno postaje jasno na koji nain se

naelo jednoglasnosti ne mora zadobijati na svakom postkonstitutivnom konkretnom potezu

vlade. Naime, ukoliko bi se insistiralo na jednoglasnosti po svakom pitanju, vlada bi bila

prakseoloki nemogua. Meutim, ukoliko ona djeluje nepristrasno u okviru zakona koji su

jednoglasno doneseni, onda se za takvu vladu moe rei da poiva na saglasnosti i bez provjere

stvarnog postojanja jednoglasnosti, pa ak i u sluaju njegovog odsustva.43 ak tavie,

insistiranje na apsolutnoj jednoglasnosti po svakom konkretnom pitanju onemoguilo bi

funkcionisanje vlade, tj. zajednice, pa je prema tome kontradiktorno sa poetnim konstitutivnim

aktom kojim se formira zajednica. Zato djelovanje putem mehanizma veine ne samo da nije

naruavanje naela jednoglasnosti, ve je nain da se izvorna jednoglasnost, strukturisana

konstitutivnim aktom, ozbilji, ouva, i realizuje u praksi.44 To i jeste sutina drutvenog ugovora

kao ugovora kojim se naputa prirodno stanje naime, ne samo saglasnost oko prava, i

metodologija njihove zatite, ve i preuzimanje odreenih obaveza, u ovom sluaju potovanja

volje veine i akata vlade45 [koji naravno moraju biti u okviru izvornog ugovora]. Obaveza

prozilazi iz unutranje logike izvornog ugovora, kojim se konstituie jedno politiko tijelo. Ono

ne moe djelovati kao tijelo, tj. kao formiran entitet, ukoliko konstitutivni akt ne ukljuujuje da je

obaveza povinovati se mehanizmu donoenja odluka koji je definisan konstitutivnim ugovorom, i

stoga imanentan datom entitetu. Insistiranje na jednoglasnosti po svakom konkretnom sluaju

iskljuujue mogunost zajednice, pa je prema tome contradiction in adjecto ugovoru kojim se

formira zajednica. Prema tome, iz lokovskih premisa doslijedno slijedi da je ista jednoglasnost

nuna samo u fazi izvornog drutvenog ugovora, kada se formira normativni poredak zajednice.

U drugoj fazi, kada dolazi do djelovanja vlade u skladu s tim zakonima, jednoglasnost je

implicitna, jer vlada djeluje u skladu s naelima i ovlastima koje joj je svaki pojedinac prethodno

pripisao.46

42


Dvije rasprave, II, 95, i 98. 44

Dvije rasprave, II, 96, 157, 158. 45

Dvije rasprave, II, 97, i naroito 99. Up. takoe: 243. 46

Npr. ukoliko se u fazi izvornog drutvenog ugovora pojedinci sloe da e zabraniti prebrzu vonju koja ugroava ivote, i zarad naela ekonominosti dodijele vladi ovlasti da usklauje ogranienje brzine sa tehnolokim napretkom, onda oni nemaju prava da trae jednoglasnost i ospore odluku vlade da zabrani vonju od 100 km/h, ukoliko je ova donesena u skladu sa propisanom procedurom procjene ugroenosti [npr.,veinom], premda se sami ne slau s takvom procjenom.

12

Sutinu ovako formirane vlade Locke izraava terminom povjerenosti [trust] vlasti47,

gdje se ugovor izmeu naroda i vlade sastoji u tome da narod povjerava vlast izabranim

organima, sa povjerenjem da e vlada djelovati u skladu sa ciljevima koji su joj namjenjeni:

Poto je zakonodavno tijelo samo povjerena vlast da bi djelovalo za odreene ciljeve, u narodu

jo ostaje vrhovna vlast ... Jer, kako je sva vlast data sa ovlatenjem radi postizanja cilja, poto

je ograniena tim ciljem, kad god je taj cilj oigledno zanemaren ili osujeen, ovlaenje nuno

mora da bude oduzeto, a vlast prenijeta u ruke onih koji su je dali, koji iznova mogu da je

postave onamo gdje e smatrati da je najbolje za njihovu sigurnost i bezbjednost. I stoga

zajednica neprestano zadrava vrhovnu vlast. [Dvije rasprave, II, 149]

Poenta Locke-ove teorije je da je kardinalni uslov legitimne vlade pristanak [saglasnost] onih

kojima se vlada.48

Mo vlade ne proizilazi iz prethodno opisanih tekoa ljudi u prirodnom stanju,

ve iz toga to su [i ako su] ljudi, suoeni s tim tekoama, racionalno usmjereni da vladi prepuste

potrebne ovlasti. Vlast postoji na osnovu saglasnosti [government by consent]. Legitimnost vlasti

proizilazi iz pristanka, a ne potrebe, inae bi sama ta potreba bila dovoljna da legitimira

nametanje vlade.49

Suverenitet uvijek ostaje u narodu. Za razliku od zakona prirode koji vae

bezuslovno, zakoni drutva vae samo na osnovu saglasnosti. Pri tome je vano razumjeti da se

prema lokovskoj teoriji drutvenim ugovorom ljudi ne odriu svih svojih prava, ve samo onih za

koje racionalno procjene da su potrebna i za koje mogu postii konsenzus. To znai da vlada

moe imati uticaja samo na ta prava, ali ne i na ona kojih se pojedinci nisu odrekli.

Kao to u prirodnom stanju, norme prirodnog zakona nisu ogranienje slobode, ve njena

pretpostavka, tako i u graanskom stanju norme pozitivnog prava nisu ogranienje slobode, ve

njena pretpostavka: to je sloboda u okviru zakona50, s obzirom da sloboda znai biti slobodan

od ogranienja i nasilja drugih, to nije mogue tamo gdje nema zakona.51 Da bi ta sloboda bila

stvarna, zakoni moraju biti rezultat saglasnosti, tj. da zakon moe donijeti zakonodavac isljuivo

47



J.Plamenatz, op.cit., str.242, i str.248-249. U tome je npr. razlika izmeu oinske i politike vlasti. Plamenatz istie da upravo insistiranjem na naelu racionalnog pristanka Locke naputa srednjevjekovnu politiu misao, koja je prihvatanje prirodnog zakona poimala kao pokornost obiajnim normama. Sam obiaj jeste zasnovan na prirodnom zakonu, i njegova je operacionalizacija i iskaz, ali je prilagoen specifinim okolnostima pojedinog naroda. Ljudi prihvataju obiajnosne norme nesvjesno, i osjeaju da kada rade u skladu sa obiajnosnim normama tada rade ispravno. Autoritet obiaja poiva na tome da je opteprihvaen model ponaanja u datom drutvu. Opteprihvaenost dokazuje da je norma u skladu (i) potrebama ljudi; i (ii) njihovim kriterijem pravednosti. Takoe, obiaj nije niti proizvoljan, niti arbitraran [u smislu da ga namee neka osoba ili grupa], ali ga svaki pripadnik zajednice mora prihvatiti jer on predstavlja trajnu volju te zajednice. Oigledno je da tako interpretiran priistanak nije niti svjestan, niti se moe smatrati dobrovoljnim. Locke, meutim, odbacuje ovo stanovite i pristanak shvata kao in slobodnog racionalnog izbora. 50



13

u okviru ovlatenja koje mu je dato, a ne na osnovu svoje arbitrarne volje. Kao to sloboda u

prirodnom stanju znai: ne biti ogranien od drugih ljudi nikakavim ogranienjima do onima koja

nalae prirodni zakon, tako sloboda ovjeka u drutvu znai: ne biti pod ogranienjem nikakvih

normi do onih koje su graani ustanovili saglasnou u konstitucionalnom ugovoru:

Sloboda ljudi pod vladom znai imati postojano pravilo pod kojim se ivi, koje je zajedniko

svakom u tom drutvu i koje je donela zakonodavna vlast uspostavljena u njemu; dakle sloboda

da postupam prema vlastitoj volji u svim sluajevima gde pravilo ne postoji, i da ne budem

podanik nestalnoj, neizvjesnoj, nepoznatoj arbitrarnoj volji drugogo ovjeka, kao to prirodna

sloboda znai ne biti pod nekim drugim ogranienjem sem prirodnog zakona. [Dvije rasprave,

II, 22]

U Locke-ovoj interpretaciji drutvenog ugovora i njegovom poimanju slobode iskazana je jedna

od najznaajnijih koncepcija tzv. negativne slobode, tj. slobode od, kao slobode ljudi da se u

okviru pravila koja su jednoglasno usvojena, i zatiena vlau, kreu po svom vlastitom

nahoenju. Tu na tipian nain dolazi do izraaja za novovjekovnu politiku misao

karakteristino pomjeranje akcenta sa hrianskopolitike doktirne primarnosti dunosti, na

posjedovanje prvobitnih prava. Pravni sistem i ustav obezbjeuju ta prava. Na ovom mjestu

mnogi kasniji interpretatori Locke-a smatrali su da on tvrdi ili (a) da ustav na neki nain prethodi

dravi, ili (b) da je ustav neto egzogeno dravi, neto spoljanje to ju oznaava, dok je u stvari

ustav oigledno unutranji element drave. Ako su prirodna prava primordijalna injenica, koja

kako istorijski tako i logiki prethode dravi, onda je jasno da ona odreuju dravu, a da je ustav

neto spoljanje. Na bazi takvog prigovora formulisana je antietatistika teorija drave, koja

dravu interpretira kao Levijatana izdignutog iznad graana. Meutim, to miljenje moe ostati u

bitnom smislu neprecizno ako ne uobziri da je ustav dio drave, te da nastanak drave in concreto

znai i donoenje ustava. Ustav ne stvara prirodna prava, ve definie vladavinu, i samo daje

odreenu institucionalnu formu prirodnim pravima. Locke-ova teorija drave tretira dravu kao

instrument za zatitu i sprovoenje ustava. Definicija drave koju Locke daje u potpunosti

izraava tu temeljnu intenciju liberalne politike misli:

Drava je zajednica ljudi konstituisana samo zbog postizanja, ouvanja i unapreenja

njihovih sopstvenih graanskih interesa. Graanski interes su ivot, sloboda, zdravlje i odsustvo

tjelesnih bolova, kao i posjedovanje spoljanjih stvari kao to su novac, zemlja, kue, namjetaj i

slino. [J.Locke, Pismo o toleranciji (Utopija, Beograd 2002, str. 360-398), str. 370]

Meutim, ova definicija, i argumentacija koja ju prati, sadri jednu suptilnu problematiku

revolucionarnog znaaja, koja otvara polemiku sa klasinim poimanjem politike. Jo od Grka, pa

sve do Machiavelli-a, politika je poimana u imanentnom i neraskidivom jedinstvu sa etikom. U

tom smislu ingerencije politikih vladara proirivale su se na interpretaciju dobra/zla i pravo na

14

nametanje te interpretacije podanicima. Kako je to vidljivo iz prethodne definicije drave, u

lokovskoj teoriji vladar je ogranien iskljuivo na javnograansku sferu, tj. na obezbjeivanje

negativne slobode, i nema nikakve ingerencije na moralno usavravanje podanika, tj. na

propisivanje onoga to je dobro/zlo, jer bi time proirio svoje ovlasti na podruje pozitivne

slobode.52

Vladar nema nikakve ingerencije u konstitucionalnoj fazi, i tada jo niti ne postoji.

Kako smo prethodno vidjeli, prirodni zakon kao moralni princip znai samo to: da su racionalne

individue dovoljno sposobne da ga prepoznaju i slobodne da ga slijede ili ne. Zadatak vlade je da,

kada se prirodni zakon institucionalno ozbilji u ustavu, nadgleda njegovo potovanje, i

sankcionie pojedince koji su spremni da ga izvrdaju. Locke navodi nekoliko dovoljnih razloga

kojima utvruje takvu poziciju.53 Prvo, on kae da se moralno podruje ne moe obuhvatiti

pristankom, jer ni jedan ovjek ne moe, ak i kada bi to htio, pounutriti moralni svjetonazor

drugog ovjeka, ak i kada je u rukama tog drugog koncentrisana sva mo. Odatle je razumljivo i;

drugo, naime da je vlast kojom raspolae vladar po svojoj je prirodi spoljanja snaga, koja kao

takva moe iznuditi odreena ponaanja, ali ne i odreene interpretacije ponaanja. Policijom

moemo prisiliti nekog ovjeka da vozi desnom stranom, ali ne i da vjeruje da je to ispravno.

Tree, moralno podruje je, kao takvo, podruje slobodnog izbora, pa je ist apsurd tvrditi da se

moral moe propisivati.

Teorija podjele vlasti, problem tiranije i pravo na otpor vladi.

U razmatranju prethodno skiciranih premisa Locke je obratio znaajnu panju na problem

izvrdavanja vlasti u tiraniju, tj. problem da vlada uzurpira svoj poloaj i izae iz okvira koji su joj

drutvenim ugovorom namijenjeni. Naime, pitanje obezbjeenja sigurnosti prelaskom u

graansko stanje poprima dva smjera: prvo, to je pitanje zatite graana jednih od drugih, to je

zadatak vlade; ali i, drugo, to je pitanje zatite graana od nelegitimnog ponaanja same vlade.54

Time dolazimo do jednog od kardinalnih modela u lokovskoj teoriji a to je naelo podjele vlasti.

Naime, model koji je on predloio kao rjeenje zasniva se na principu podjele vlasti na izvrnu,

zakonodavnu i sudsku. Prvi princip je da vlada mora biti ograniena ustavom, tj. mora djelovati u

52

Pismo o toleranciji, op.cit., str.370. Up. o tome odlinu raspravu: Tuckness Alex, Legislation and Non-neutral Principles [u: The Journal of Political Philosophy, vol.8, no.3, god.2000, str.363-378]. 53

Pismo o toleranciji, op.cit., str.370-372. To proizilazi iz sutine prirodnog zakona: to je zakon koji je normativan u smislu da propisuje normu (samo)ouvanja ivota, ali nije i specifikujui, u smislu da ovjek treba da radi to i to da bi sauvao sebe i druge. To podruje je podruje slobode, prema tome i moralna granica. [T.Lloyd, op.cit., str.20-21.] 54


15

skladu sa zakonima, a svaki pojedinani zakon mora imati ustavnu osnovu.55 Narod drutvenim

ugovorom donosi ustav (i), a kasniji zakoni (ii) su legitimni ukoliko su u skladu sa ustavom, a

zakonodavno tijelo, tj. ljudi koji ga ine, i samo im podlijee (iii) 56, dok su akti (iiii) vlade

legitimni ako su u skladu sa zakonskom legislativom, tj. ako je egzekutiva potinjena legislativi.

Izvrna vlast ograniena je zakonodavnom, a zakondavstvo se interpretira sudstvom. S obzirom

da niko, pa ni sami nosioci vlasti, nema vie moi ili jurisdikcije od drugih, ovo je nain na koji

se prirodna jednakost ljudi institucionalizuje u politikoj zajednici.57 Na osnovu ovakve

diferencije vlasti, Locke moe tvrditi da se pristanak u sutini daje samo na izvrnu vlast, s

obzirom da zakonodavna vlast u krajnjim instancama ostaje u narodu: ustav je razultat

konstitutivnog akta, a nii zakonski akti moraju biti u skladu sa ustavom, to znai da je pristanak

na zakonodavnu vlast implicitan jer je jasno da su u segmentu zakonodavstva subjekt i objekt

vlasti identini. Svaki graanin je de facto suzakonodavac. Slijedi da se pristanak daje samo na

vladu kao vrhovnog izvrioca zakona, a ne na vladu kao zakonodavca.58 Suverenost Parlamenta

odnosi se na njegovu zakonodavnu funkciju - Parlament donosi zakone [legislative powers], ali

nije sama suverenost [sovereign power]. Ovde je jasno da zakonodavna vlast neto drugo od

ustavotvorne vlasti, koja pripada narodu kao jedinom i iskljuivom suverenu. Takoe je jasno da

je zakonodavna vlast najvia vlast u dravi, jer su joj potinjeni drugi segmenti vlasti ak i kada

vlada predlae zakone ona to moe initi samo u okviru definisanom konstitutivnim aktom, to

znai da ona u striktnom smislu ne moe djelovati zakonodavno. To znai da je izvrna vlast

potinjena zakonodavnoj, tj. vlada, kao vrhovna izvrna vlast je ograniena ustavom, tj.

zakonodavnim tijelom.59

Odnos izmeu izvrne i zakonodavne vlasti ostaje takav ak i u

sluajevima kada je vladi data prerogativna ingerencija da saziva zakonodavno tijelo: ona ostaje

potinjena optem dobru kao svrsi zbog koje je formirana, i ako ne saziva zakonodavno tijelo u

skladu sa takvom potrebom, ona uzurpira svoj poloaj postajui nelegitimna60, tj. vraajui

drutvo iz graanskog u prirodno stanje.61 Locke primjeuje da diferenciranje zakonodavne i

55

Dvije rasprave, II, 118, up: 136, i naroito 150. Iako se moe rei da je Locke davao suprematiju zakonodavnoj vlasti, upravo je ova ideja ogranienosti zakonodavne vlasti ustavom, gdje ustav, kao najvii pravni akt, prua osnovu za kontrolu zakona, od sutinskog znaaja za pravnu kontrolu legitimiteta vlasti. Ona je otelovljena u amerikom Ustavu od 1787.god. [K. avoki, op.cit., str.215]. 56

Dvije rasprave, II, 143. Up.:R.Ashcraft, op.cit., str.232-233. 57

R.Ashcraft, op.cit., str.2 58




Dvije rasprave, II, 215, 217.

16

izvrne vlasti nije rezultat iskljuivo elje da se preduprijede zloupotrebe62, ve i same objektivne

potrebe koja produkuje te vlasti: zakonodavna aktivnost moe se obaviti u relativno kratkom

periodu, pa zakonodavno tijelo ne mora permanentno da postoji, dok izvrenje donijetih zakona

podrazumjeva neprekidnu aktivnost, i permanentno djelovanje, pa je prirodno da te dvije funkcije

budu odvojene.63

A kako sami izabrani predstavnici koji obavljaju zakonodavne aktivnosti nisu

permanentno u funkciji zakonodavaca, oni se i sami vraaju u status podanika.64 To znai: oni

sami postaju ogranieni zakonima koje su donijeli.

Vano je primjetiti da ovaj koncept podjele vlasti [separation of powers] nije isto to i

antika ideja mjeovite vladavine [mixed government], koju u razraenoj formi susreemo jo kod

Aristotela, i po kojoj u institucijama vlasti treba da participiraju razliite interesne grupe [ili

njihovi predstavnici]. Ideja je da se oni meusobno kontroliu u primjeni vlasti. Tako, ako su u

sudsku vlast ukljueni i trgovci i zemljoposjednici, oni u personalnom smislu mogu da budu i

nosioci zakonodavne vlasti, zamisao je da e se njihovi interesi u obe sfere meusobno

kontrolisati. To je prvenstveno tzv. vertikalna podjela vlasti meu razliitim staleima i

slojevima. Neto slino u XVII vijeku u Engleskoj imamo u doktrini check and balance, kojom je

Harrington opisao uee aristokratije i naroda u zakonodavstvu, sa idejom da budu tea i

protivtea jedni drugima. S druge strane, koncept podjele vlasti je horizontalan - apstraktna

ideja da se razliite vrste vlasti meusobno kontroliu. Iako se ova koncepcija kod Locke-a, kao

uostalom i kod Montesquieu-a, jo nalaze u rudimentarnoj formi, oni se ipak opravdano slove kao

kameni meai doktrine podjele vlasti kao temeljne politike koncepcije Modrne. itav koncept

sutinski je ovisan o ideji zakonodavstva kao ljudskog djela, i nije bila mogua u okviru

srednjevjekovnog opsega ljudske misli, s obzirom da je tada zakonodavstvo poimano kao

boansko. Stoga nije bilo mogue napraviti suptilnu diferencijaciju izmeu zakonodavne vlasti, i

njenog tumaenja u sudskoj i provedbe u izvrnoj aparaturi, tj. razgranienje izmeu zakona i

njegove primjene. Locke daje fundamentalni doprinos kada jasno povezuje suverenost naroda sa

zakonodavnom suverenou Parlamenta i dalje sa autonomnom vladom [egzekutivom]. Njegova

koncepcija u ovom aspektu je nezaobilazan element savremene teorije podjele vlasti.

Pitanje graanske neposlunost. Problem koji ostaje otvoren je da je i pored profilaktikog

djelovanja naela podjele vlasti, ipak mogua situacija u kojoj vlada uzurpira svoj poloaj. U

ovom je kontekstu Locke razmatrao odgovor na fundamentalno pitanje razrjeenja situacije u

62

S obzirom, da kako Locke kae, moe da bude isuvie veliko iskuenje za ljudsku sklonost ka grijehu, spremnu da se doepa vlasti, ako bi isti ljudi koji imaju vlast donoenja zakona u svojim rukama imali i vlast da ih izvravaju. [Dvije rasprave, II, 143; op.cit., str.310.] 63



17

kojoj vlada kojoj je povjerena vlast vjeruje da radi u okviru ciljeva i metoda koji su joj povjereni,

dok njeni podanici [ili veina njih] smatraju da je vlada izala iz tih okvira. Ko u tom sluaju

treba da arbitrira? 65

Kako se vidi iz ranije citiranog 149, Locke eksplicite tvrdi da e sudija biti

sam narod, tj. svaki ovjek za sebe66, jer jedino narod moe da prosudi da li je vlada izala iz

svojih izvornih ovlatenja i izvrgnula se u tiraniju. Tiranija je vrenje vlasti izvan prava, tj

izvan datih ovlatenja.67 Ovlatenje daje nadlenost za vladavinu prema zakonima, dok je tiranija

vladavina na osnovu arbitrarnih zapovjedi. Sutina lokovske pozicije je da se, za razliku od

Hobbes-a, drutvenim ugovorom ne prenose prirodna prava, naprotiv ona su neotuiva, ve samo

ovlatenje. Po logici stvari onaj ko daje ovlatenje jedini ima diskreciono pravo da ga povue

ukoliko smatra da njegov povjerenik ne ispunjava zadatak koji mu je povjeren. Narod jedini ima

iskljuivo pravo da nametne svoju interpretaciju prirodnog zakona politikom autoritetu

konstituisanom drutvenim ugovorom, jer narod daje ovlatenje. Tiranska vlada zapravo ukida

graansko stanje i sebe prema narodu stavlja u prirodno stanje, a ako pri tome pribjegne sili onda

stupa i u stanje hobsovskog rata prema narodu.68

Tada narod, u skladu s prirodnim zakonom, ima

pravo da primjeni silu protiv vlade, i ta sila, s obzirom da je ugroeno naelo samoodranja, a sva

preneena prava obustavljena, moe ii ak do tiranicida. Pojedini teoretiari smatraju da je

upravo ova teza o pravu naroda [graana] na otpor vlasti za koju smatra da je nelegitimna,

osnovna intencija Locke-ovih Rasprava69

, premda je u odnosu kako na teoriju drutvenog

ugovora, tako i na teoriju vlasnitva, donekle zapostavljena70 i neuporedivo manje slavna. Vano

je primjetiti da ovdje Locke vidi vladu kao pobunjenika, a ne narod, s obzirom da je ugovorom

izmeu vlade i naroda, vladi povjerena vlast u skladu sa zakonima, a da ih ona u ovom scenariju

kri, i stoga predstavlja stvarnog pobunjenika, a ne narod koji ustaje protiv takve vlade.71 Prema

teoriji pristanaka, jedina legitimna upotreba sile je ona koja je u skladu sa zakonima, jer je

65

K. avoki, op.cit., str.211-212. 66




J.Plamenatz, op.cit., str.235. Dvije rasprave, II, 155, 202. 70

Vjerovatni razlog za to je u injenici da je na anglosaksonskom podruju pitanje uzurpiranja vlasti i izvrgavanja u tiraniju, ve nakon Graanskog rata u SAD-u praktino skinuto sa praktinopolitike pozornice, i stoga manje aktualno i u teorijskom smislu. To pitanje ponovo je aktualizovano kao pitanje

graanske neposlunosti u XX vijeku, prije svega u kontekstu ireg drutvenog revolta protiv pojedinih konkretnih iskoraka vlade u pravcu uzurpiranja suvereniteta, poput Vijetnamskog rata u SAD, ili ire poreske aktivnosti vlade u Britaniji. [T.Lloyd, op.cit., str.58] 71

Dvije rasprave, II, 226, 227, 228.

18

ovlatenje dato u formi prava. Krenje prava znai krenje ovlatenja, tj., u krajnjim instancama,

krenje prirodnozakonskog naela samoodranja.72

Premda lokovska premisa da je narod taj koji prosuuje moe djelovati kao vrlo iroka

odredba, koja doputa irok prostor za zloupotrebu razliitim demagozima, zapravo je vrlo jasna.

Prema Locke-ovoj definiciji tiranije, tiranin je svaki vladar koji: (i) prekri prirodni zakon

samoouvanja podanika; i/ili (ii) pree ovlasti koje je dobio drutvenim ugovorom.73 Ovaj drugi

sluaj vai ak i kada vladar tu vlast upotrebljava u korist opteg dobra. Naime, i u takvom

sluaju vladar izlazi iz okvira povjerenog mandata i neovlateno namee drutvu svoju [tanu ili

netanu] interpretaciju javnog interesa, tj. on od zastupnika i javnog lica postaje privatno lice jer

namee vlastitu, tj. privatnu interpretaciju onoga to smatra da je opti interes. Zato Locke, a

naroito neke neoliberalne interpretacije lokovske teorije, odbacuju ne samo Filmerovu verziju

doktrine o boanskom pravu kraljeva, ve i onaj tip koji je izloio William Barclay, a koja pravi

distinkciju izmeu umjerene [moderate] i neumjerene [intolerable] tiranije.74 Nasuprot

doktrine o boanskom pravu kraljeva, Locke-ov argument je zasnovan na premisi da zakoni koje

narod uspostavlja po-sebi sadre ogranienja vladareve moi, i kada se ti limiti premae vladar

gubi svoj autoritet, koji se onda vraa narodu kao originalnom izvoru politikog autoriteta,

neovisno o motivaciji vladara.

Problem je, meutim, to ova dva principa oigledno mogu biti u kontradikciji jedan sa

drugim: prirodni zakon samoodranja moe biti ugroen pozitivnopravnim ogranienjima koja je

pred izvrnu vlast postavio konstitutivni ugovor. Locke je u poglavlju O prerogativi, eksplicitno

iznio stav da je, na osnovu toga to je prirodni zakon iznad drutvenog ugovora, i prethodi mu

kako ontiki tako i istorijski i logiki, nuno zakljuiti kako u sluajevima kada zakonska

ogranienja onemoguavaju propoziciju samoouvanja, izvrna vlast ima pravo da djeluje u

skladu sa zahtjevima konkretne situacije, tj. ima vlast prerogative.75

Izlaz iz ovog problema je

omoguen pravom naknadnog povlaenja pristanka ukoliko narod kao nosilac suvereniteta

naknadno ne verifikuje aktivnosti vlade, one su nelegitimne. Implicitna pretpostavka je da e

narod [racionalni pojedinci] verifikovati djelovanje izvrne vlasti ako je ova zadovoljila zahtjeve

prirodnog zakona, to se vidi iz same definicije vlasti prerogative koju daje Locke: vlast da se

72

Ko god upotrebljava silu bez prava, kao to to u drutvu svako ini kada je to nezakonito, taj sebe stavlja u stanje rata sa onima protiv kojih je na taj nain upotrebljava, a u takvom stanju su sve ranije veze prekinute, sva druga prava prestaju i svako ima pravo da brani sebe i da se suprotstavi napadau. [Dvije rasprave, II, 232] 73

T.Lloyd, [str.62-65] navodi etri osnovna sluaj zbog kojih prema lokovskoj teoriji otpor vladi moe biti legitiman: (i) Vlada kri prirodni zakon; (ii) Vlada gubi povjerenje [ovlatenje]; (iii) Vlada prestaje da radi u korist opteg dobra; (iiii) Vlada ne djeluje u okviru granica pozitivnog zakona. 74

R.Ashcraft, op.cit., str.230-231, up.str.235. 75

Dvije rasprave, II, 159, 200. Up.:T.Lloyd, op.cit., str.63-64.

19

radi razborito radi opteg dobra, bez zakonskih propisa a ponekda ak i protiv njega, predstavlja

ono to se naziva prerogativa.76 Tek ukoliko doe do rasprave izmeu vlade i naroda koja je

vlast prerogativa, narod je suveren da prosudi, a vlada, ukoliko ne ispotuje volju naroda,

tiranin.77

Locke smatra da ovim obezbjeuje da prerogativa ne moe biti interpretirana kao

arbitrarna vlast.

Legitimitet neposlunosti prema vladi koja je iznevjerila svoju izvornu misiju

konstitutivni je element lokovske teorije prirodnog stanja, poto ono sadri u sebi pretpostvke

koje impliciraju vie informacija od onih koje pojedinci u prirodnom stanju mogu imati78. Naime,

prema Locke-ovoj teoriji pojedinci u prirodnom stanju imaju prirodna prava zatiena prirodnim

zakonom. Da bi ta prava bila efikasnije uvana ljudi, svojom slobodnom voljom, odluuju da

povjere zatitu tih prava vladi. Meutim, oni ne mogu unaprijed, tj. u momentu donoenja

drutvenog ugovora znati da li e vlada biti u stanju odgovoriti tom zadatku, ili e se naprosto

izvrgnuti u tiraniju. Stoga prenoenje prava konsekventno sadri i pravo na povlaenje pristanka,

tj. revoluciju protiv vlade koja ne ispunjava povjereni zadatak. Bez ukljuivanja temporalnosti u

lokovskom pristupu postojao bi izvjesni paradoks u naelu da politika dunost proizilazi iz

pristanka:

(i) ako je legitimna vlast samo ona koja je formirana na bazi pristanka;

(ii) ako je moje pravo da insistiram na svojim prirodnim pravima;

(iii) a moja dunost da potujem prirodna prava drugih;

onda

(iv) zato je uslov legitimnosti pristanak na institucije koje tite prirodna prava mene

i drugih, tj. zar se iz (ii) + (iii) ne podrazumjeva nunost potovanja institucija

koje su formirane da tite prirodna prava, tj. obaveznost pristanka na te

institucije.

Pristanak, meutim, nije samo pristanak u momentu prelaska iz prirodnog u graansko stanje, ve

i naknadna verifikacija da vlada ispunjava svoje obaveze i povjerene joj zadatke. Ako prihvatimo

da je drava, kao model, efikasnije sredstvo za zatitu prirodnih prava, to jo ne znai da moramo

prihvatiti svaku konkretnu dravu, ili svaku prerogativu. Naknadna verifikacija omoguava

legitimitet.

Ovom pitanju Locke je posvetio znaajnu panju i u kontekstu nasljeivanja obaveze

poslunosti: naime, da li injenica da smo roeni pod odreenom vladom povlai za sobom

76

J.Locke, op.cit., str.319. 77

Dvije rasprave, II, 161, 163, 164, i naroito 168, u kome Locke, potpuno nekonzistentno i nepotrebno, kae da sudija nije na zemlji, ve se poziva na Boga. 78

J.Plamenatz, op. cit., str.250.

20

nunost pokoravanja toj vladi?79 Iz njegovog izlaganja jasno je da to nije sluaj, jer, s obzirom da

su svi ljudi po prirodi slobodni, injenica da su prethodne generacije prihvatile neku vladu

neobavezuje sama po sebi i budue generacije. One se mogu obavezati samo svojom voljom. Da

bi se ova stvar razumjela Locke uvodi katogoriju preutnog pristanka80, tj. pristanka na vladu

koja je formirana u nekoj kasnijoj fazi graanskog stanja. Za razliku od prelaska iz prirodnog u

graansko stanje, kada se pristanak daje eksplicite, ovdje je pristanak indirektan i implicitan i

dogaa se na nain da podanici naprosto pristaju da ive i rade u okviru zakona koje je vlada

donijela. Ukoliko oni to odbiju, znai da smatraju da vladini zakoni nisu u skladu sa ustavom, tj.

nisu u skladu sa ovlastima koje je vlada dobila i stoga ne moraju biti potovani.81

Iz ovoga slijedi oigledan zakljuak: da bi teorija legitimiteta putem pristanka bila

konzistentna ona mora ukljuivati mogunost potinjenih da vladi uskrate podrku. Na osnovu

toga J.Plamenatz ukazuje da postavka, koju neki pripisuju i Locke-u, po kojoj je pristankom

teorijski mogue formirati i tiransku vladu82, nije konzistentna jer u tiraniji ne postoje efikasni

mehanizmi otkazivanja poslunosti, pa je ideja pristanka apsurdna s obzirom da je pristanak

nuan.83 Pometnju ovdje unosi to to je Locke, kada je govorio o vrstama drave84, eksplicite

tvrdio da se legitimnom procedurom moe uspostaviti vladavina jednog, i to ak i u formi

nasljedne monarhije, ali stvar postaje jasna kada se uobziri prethodni argument. Radi se o tome da

je monarhija kao takva legitiman vid organizacije vlasti, ali ne i tiranija, kao izvrgnuta forma

79

Dvije rasprave, II, 116. Otac moe obavezati sina na nain da sin, ako eli da naslijedi oev imetak mora prihvatiti pokornost datoj vladi. On to moe zato to je legitimni vlasnik svoje imovine. Ali on nije vlasnik volje sina: sin u tom sluaju slobodno bira izmeu imetka i pokornosti datoj vladi. 80

Dvije rasprave, II, 119-122. 81

Plamenatz [op.cit., str.258] osporava Lockeovo polazite po kome je prethodni pristanak uslov za legitiman otpor, smatrajui da oni zapravo nisu logiki nuno povezani, te da nije nuan uslov pravu na otpor tiranskoj vladi to da joj je prethodno dat pristanak a da je ona iznevjerila uslove pristanka. 82


J.Plamenatz, op.cit., 266-267. ini se, naime, da je Locke prihvatao da pristanak podanika moe da formira bilo koju vrstu vlade, pa tako i diktaturu, ali je implicirao da raciom voeni ljudi naginju ka demokratskoj vladi i parlamentarnom zakonodavstvu. Iz njegovih premisa slijedi da je tiranija nelegitimna

samo ako je tiranska vlast formirana bez pristanka, ali ako su se sami podanici odluili prepustiti tiraniji, onda je ona u skladu s prirodnim zakonom? [Dvije rasprave, II, 90] Meutim, u vanom fragmentu 137, Locke objanjava da je nemogue konzistentno tvrditi da bi racionalni ljudi pristali na formiranje tiranske ili apsolutistike vlasti, zato to bi time njihov poloaj bio gori nego to je u prirodnom stanju, tj. takva odluka je iracionalna. [Dvije rasprave, II, 137] Up: J.Plamenatz, op.cit., str.256-257, i str.264. Ova se

polemika, ak i ako se pripie Locke-u, odnosi samo na kasnije faze graanskog drutva. Pristanak kojim se potem ugovora formira tiranska vlada je legitiman samo u okviru generacije koja je napravila ugovor. Ali

kasnije generacije, ukoliko im je uskraena mogunost otkazivanja poslunosti, nisu u stanju da daju preutni pritanak, tj. on se ne moe verifikovati. Dodatno svjetlo u lokovsko razumijevanje pristankom formirane tiranije unosi Lockeova

interpretacija odnosa gospodara i sluge, gdje sluga ugovorom pristaje na svoj polaaj i taj je ugovor vremenski ogranien, i kao i svaki ugovor podloan reviziji ukoliko ga jedna od strana nepotuje; kao i lokovska interpretacija odnosa gospodara i roba, koja preuzima aristotelovsku emu po kojoj robovi nisu lanovi politike zajednice. [Dvije rasprave, II, 85] 84

Dvije rasprave, II, 132, 133.

21

monarhije. Na isti nain i veinska demokratija moe biti izvrgnuta u tiraniju veine, jer tiranija

postoji uvijek kada se vlast vri van ovlatenja, bez obzira koliko pojedinaca ini organ vlasti.85

Osim toga, iz same lokovske interpretacije prirodnih prava jasno je da vlast ne moe biti

arbitrarna, s obzirom da graani mogu na vladu prenijeti samo ona prava koja sami imaju, a kako

u prirodnom stanju niko nema apsolutno ni arbitrarno pravo nad drugim ovjekom, to znai da ni

takvo pravo ne moe biti dodijeljeno dravi.86 Ali kljuni razlog je da su sama fundamentalna

prava, kao takva, neprenosiva, ak i pod uslovom pristanka, jer nijedan ovjek ili drutvo

nemaju vlast da predaju svoje ouvanje, ili shodno tome sredstva za njega, apsolutnoj volji i

arbitrarnom gospodarenju drugog.87 Prirodni zakon samoouvanja je neprenosiv, jer nije

vlasnitvo pojedinca ve je, kako smo na poetku naglasili, prema Locke-u, objektivan zakon

prirode.88

Na to su mislili Oevi utemeljivai kada su u Amerikom Ustavu tvrdili da su prirodna

prava po svojoj sutini neotuiva. A kako smo vidjeli, opseg vlade ogranien je i njenom svrhom:

na osnovu prirodnog zakona samoodranja cilj formiranja vlasti je ouvanje prirodnih prava ljudi,

pa je prema tome apsurdno tvrditi da tako formirana vlada moe, pod bilo kojim uslovima, kriti

prirodna prava graana, jer time kri prirodni zakon ouvanja ovjekovog ivota.89

Ako lokovsku teoriju graanske neposlunosti tumaimo kao teoriju revolucije, onda treba

primjetiti da to nije strukturalna, ve personalna revolucija. Naime, revolucionarni prevrat moe

se dogoditi u uem smislu, kao smjena onih koji su nosioci vlasti, a koji su izali izvan okvira

povjerenog mandata, ali, takoe, moe imati i oblik promjene same strukture i prirode politike

vlasti, kakve su recimo bile Francuska ili Oktobarska revolucija.90

Standardan primjer ue

forme revolucije zapravo predstavlja svako gubljenje vlasti na demokratskim izborima, na kojima

dolazi do smjene prethodno vladajue politike elite i/ili partije. Oigledno je da se Locke-ova

teorija revolucije odnosi samo na ui pojam revolucije, s obzirom da Locke polazi od toga da je

legitiman poredak ustrojen drutvenim ugovorom, kojim su jasno definisani opsezi vlade, te da,

prema tome, nelegitimnost postoji ne u strukturi, ve u vrenju. U tom kontekstu postaje jasna i

bitna veza lokovske teorije drutvenog ugovora sa demokratijom kao modelom politike prakse.

Uobiajeno se demokratske procedure u lokovskoj teoriji vezuju za pitanje jednoglasnosti, kako

85


Dvije rasprave, II, 135. Isti argument vai i kod specifinog ogranienja da sama vlast ne moe zakonskim aktima prenijeti svoju vlast drugom, jer pristanak znai: delegiranje zakonodavne aktivnosti [u skladu s ustvom], ali ne i odreivanje zakonodavca. [Dvije rasprave, II, 141] 87

J.Locke, op.cit., str.312; Dvije rasprave, II, 149. 88

Zato je, npr., nelegitimna Nacistika vlada premda je izabrana u skladu sa demokratskim procedurama i u kontekstu konstitucionalnog ugovora koji je veina njemakih graana smatrala legitimnim, ona je preuzela pravo samoouvanja ivota od svojih podanika. [T.Lloyd, op.cit., str.62-63] 89


T.Lloyd, op.cit., str.59-60.

22

je to prethodno ocrtano. Meutim, ovdje vidimo da demokratija figurira u sistemu i kao model

provjere legitimiteta vlasti: permanentni demokratski izbori, npr. svake etri godine,

omoguavaju graanima da bez upotrebe revolucionarnog nasilje povuku pristanak na dotadanju

vladu, i zapravo predstavlja ukljuivanje faktora temporalnosti u institucionalne mehanizme

sistema.

Filozofski i politikoloki znaaj teorije vlasnitva

Pored teorije drutvenog ugovora, zatim teorije o podjeli vlasti i ogranienoj vladi, te ideji

slobode, John Locke je slavan i po svojoj teoriji vlasnitva, kojom je vlasnitvo podigao na rang

temelja graanskog drutva. Primarni znaaj teorije vlasnitva proizilazi iz Locke-ove

interpretacije ovjeka, prema kojoj je dominantna sila u ljudskom biu nagon za samoodranjem.

Meutim, za razliku od Hobbesa, koji je ovaj nagon povezao sa strahom od smrti i na taj nain

poimao prirodno stanje kao stanje rata, Locke je, kako smo vidjeli, samoodranje povezao sa

problemom oskudice resursa potrebnih za odranje ivota, usljed ega je kardinalni problem

odranja sadran u kategorijama vlasnitva i rada.91 Propozicija samoodranja u prirodnom

zakonu odreuje vlasnitvo kao prirodno pravo stoga to je za opstanak ovjeka nuan prethodni

uslov postojanje svojine nad sredstvima za ivot. Stoga se moe s osnovom rei da je osnovni

zadatak vlade, i motiv za njeno uspostavljanje, u sutini svodiv na zatitu svojine.92

Dakle, vlasnitvo je Locke odredio kao jedno od prirodnih prava ovjeka, a zatitu svojine

kao prirodni zakon.93

Pri tome pojam vlasnitva [property] Locke upotrebljava u irem znaenju,

koje se ne odnosi samo na materijalne posjede, ve obuhvata i kategorije slobode i ivota.94 U

tom kontekstu vlasnitvo oigledno nije stvar drutvenog ugovora, ve je imanentno prirodnom

stanju u smislu da osobe posjeduju sebe [self-ownership], i takoe posjeduju prirodna prava.95

Logiki je nemogue koncipirati ove ideje ako ih nuno ne slijedi ideja vlasnitva. Ako

prihvatimo koncept prirodnih prava, ma kako ona u specifinom smislu bila opisivana i navoena

[ivot, sloboda, jednakost, itd.], onda je nuno da ona ukljuuju vlasnitvo. Takoe, Locke koristi

pojam vlasnitva i u uem, uobiajenom smislu, koji podrazumijeva posjedovanje materijalnih

dobara. Veina autora smatra da uveno poglavlje O svojini iz Druge rasprave, upotrebljava

91



Dvije rasprave, II, 30. Up.: R.Ashcraft, op.cit., str.238. 94

K.avoki, op.cit., str.141. J.Plamenatz, op.cit., str.241. C.B.Machperson, op.cit., str.171. 95

T.Lloyd, op.cit., str.89. Ovo je vano jer se Locke-ova teorija vlasnitva esto osporava sa pozicije ili da prirodna prava ne postoje objektivno, ve su apstrakcija; bilo da, ako ve postoje, onda nije jasno zato bi bilo obavezno vlasnitvo interpretirati kao jedno od njih. [Ibid., str.97-98]

23

pojam vlasnitva u ovom uem smislu, i uopte, moe se rei da je politiki znaaj i slava

lokovske teorije vlasnitva koncentrisana prije svega na ovaj ui pojam.96 Upotreba pojma

vlasnitva u dva razliita obima omoguila je i dva razliita i u mnogome nekompatibilna

interpretiranja Lockeove politike teorije. iri pojam vlasnitva po pravilu vodi ka interpretaciji

lokovske teorije kao doktrine klasinog liberalizma i individualistike politike filozofije, dok ui

pojam vlasnitva obino vodi ka formalnijoj doktrini i vie je koncentrisana na opravdanje

kapitalizma. No u oba sluaja je nesumnjivo da lokovska teorija vlasnitva nije ekonomistika

doktrina, ve politiki koncept, kome je osnovna intencija da definie granice linosti, odnosno

ono ta neka vlada moe ili ne legitimno da uradi.

I svojina u uem smislu jeste prirodno pravo koje pojedinci posjeduju u prirodnom stanju,

jer osnovno prirodnozakonsko naelo samoodranja ukljuuje u sebe prisvajanje prirodno datih

resursa neophodnih za samoodranje.97 Naime, ako je prirodno pravo ovjeka da se vlastitim

radom odri, onda odatle slijedi da on mora neto posjedovati, naime to na ta se rad primjenjuje,

tj. objekat rada mora biti njegovo vlasnitvo. Zato je vlasnitvo aprirorna injenica prirodnog

zakona, i po Locke-u neposredno oigledna nunost. Pravo vlasnitva ne ograniava se samo na

sredstva neophodna za ouvanje ivota i goli opstanak, ve i na sva druga materijalna dobra, koja

ivot ne samo da obezbjeuju, ve ga i ine zadovoljstvom. To proizilazi otuda to je jedno od

prirodnih prava ovjeka i pravo na slobodno [i pod rigorom neugroavanja drugih] traenje

sree.98 Pokuaj da se pravo vlasnitva utemelji na principu samoodranja nije dovoljan jer se na

taj nain moe opravdati samo svojina nad sredstvima potrebnim za odranje, na primjer hranom,

ali ne i nad zemljom i sredstvima za proizvodnju.

Da bi eliminisao sline prigovore Locke uvodi fundamentalnu novinu kojom zapravo

revolucionira ovo pitanje. Iako su prirodni resursi dati na slobodnu upotrebu ovjeku od Boga,

time se jo ne konkretizuje pravo individualnog vlasnitva, jer se tu radi o ovjeku kao

generikom pojmu.99 Prirodno pravo na prisvajanje radi odranja u strogom smislu jo ne

individualizuje vlasnitvo.100 Stoga su, prema prirodnom zakonu [a i prema tekstu Svetog pisma],

resursi od prirode [Boga] predati na upotrebu ovjeanstvu. Znaaj i originalnost Lockeove

teorije vlasnitva je u tome to pravi prelaz sa ovog koncepta na pravo individualnog vlasnitva,

96

K.avoki, op.cit., str.142. 97

Dvije rasprave, II,25. 98

K.avoki, op.cit., str.143. 99

K.avoki, op.cit., str.145. Up.: C.B.Machperson, op.cit., str.172; i: T.Lloyd, op.cit., str.98. 100

Dvije rasprave, II,25, 26.

24

tj.objanjava pravo svakog pojedinca da prisvoji dio onoga to je prvobitno predato

ovjeanstvu.101

Locke prvo ukazuje da iz injenice predatosti resursa logiki nuno proizilazi postojanje

privatnog vlasnitva. S obzirom da su resursi spontano proizvedeni od strane prirode [Boga] pa

prema tome nisu niije iskljuivo privatno vlasnitvo, budui da su dati na upotrebu ljudima radi

odravanja i udobnosti njihovog ivota; ipak, prije nego to uopte mogu biti od koristi nuno

moraju biti neiji naime onoga ko ih uzima iz prirode radi upotrebe.102 ak i ako zamislimo

kolektivno vlasnitvo, njemu logiki prethodi privatno vlasnitvo, jer ako elimo jabuku staviti u

posjed svih ljudi, ona prethodno mora biti ubrana, tj. u vlasnitvu onog ija je ruka koja ju je

ubrala. To znai da privatno prisvajanje samo-po-sebi mora postojati. No prava poenta

lokovskog argumenta je u vezivanju svojine i rada. Naime, kako je ovjek vlasnik nad samim

sobom, to su i rad njegovog tijela i uma s pravom njegovi. Radei, ovjek unosi dio svog rada u

proizvod, dodaje prirodno datom resursu neto novo to nije postojalo, a, s obzirom da je taj rad

dio njega samog, on unosi dio sebe u neivu materiju i na taj nain postaje njen legitimni vlasnik.

Individualnost [privatnost] rada ini osnovu za individualnost [privatnost] svojine. uveni

odjeljak 27 Druge rasprave toliko je znaajan da zasluuje da se citira u cjelini:

Mada su zemlja i sva nia stvorenja zajednika svojina svih ljudi, ipak svaki ovjek ima svojinu

nad svojom vlastitom linou; izuzev njega na tome niko drugi nema pravo. Moemo rei da su

rad njegovog tela i delo njegovih ruku s pravom njegovi. ta god tada uzme iz stanja koje je

pruila i u njemu ostavila priroda, on je tome dodao svoj rad i pridodao neto to je njegovo

vlastito, ime je to uinio vlastitom svojinom. Poto je to izneo iz zajednikog stanja u koje ga je

stavila priroda, njemu je na osnovu ovog rada neto dodato to sada iskljuuje zajedniko pravo

drugih ljudi. Kako je ovaj rad nesumnjiva svojina onoga ko radi, nijedan ovjek sem njega ne

moe da ima pravo na ono to je jednom pridrueno, bar ne tamo gdje drugima preostaje

dovoljno i isto tako valjano. [J.Locke, op.cit., str.251] 103

Na taj nain prestaje potreba za odobrenjem drugih ljudi prisvajanju resursa od strane pojedinca.

On ne mora da trai saglasnost, jer legitimira prisvajanje vlastitim radom. Takav model

prisvajanja ne odnosi se samo na plodove zemlje ve i na primarne resurse, naime samu zemlju,

koja je u onoj mjeri ovjekova svojina koliko je on obrauje, zasauje, unapreuje, kultivie.104

Sutina Locke-ove argumentacije je da je prirodnom resursu, koji je potencijalno vlasnitvo

101

Dvije rasprave, II,25. Naime, jedna od Lockeovih kljunih polemika protiv Filmerovog Patriarcha koncentrisana je na Filmerov argument da je Bog dodijelio Zemlju Adamu, odakle slijedi da je Adam

nosilac svojine nad Zemljom. [npr.: Dvije rasprave, II,38, i: 44] 102

Dvije rasprave , II, 26, 27, 28, 29;up: 35, 44 i naroito 40. 103

Na isti nain su i ljudi svojina Boga, s obzirom da su djelo njegovog rada. [Dvije rasprave, II, 6] 104

Dvije rasprave, II, 32, 33, 38. Up.: T.Lloyd, op.cit., str.107-121.

25

svakog ovjeka, individualnim radom pridodata nova, dodatna vrijednost, koja, s obzirom da je

rad iskljuivo vlasnitvo ovjeka, ini da taj resurs vie nije goli prirodni resurs, i kao takav izlazi

iz kolektivnog vlasnitva.105 U izvjesnom smislu moe se rei da su resursi od strane prirode

pripremljeni106 za nas, ali nam nisu naprosto predati. Njihovo preuzimanje podrazumjeva

angaman pojedinca.

Kategorija rada, sadrana u teoriji vlasnitva, znaajna je jer unosi dodatno razumjevanje u

lokovsku formulu slobode i nelegitimnosti apsolutistike vlasti. Naime, prema lokovskoj teoriji

ovjek je slobodan u smislu da ima pravo da u svrhu samoodranja upotrijebi vlastiti rad kako on

to hoe, dok god ne ugroava to pravo drugima. Meutim, u sluaju apsolutistike vlasti to je

oigledno nemogue, jer svaka arbitrarna vlast ograniava moju slobodu da upotrijebim vlastiti

rad, pa prema tome kri osnovni postulat prirodnog zakona samoodranja. Zato je formiranje

tiranske vlasti na naelu saglasnosti nekonzistentno, jer protivrjei prirodnom zakonu

samoodranja radom.107

Na ovaj nain formulisano pravilo vlasnitva imalo je ogroman uticaj u liberalnim

teorijama i zadralo se do danas kao dominantno objanjenje vlasnitva. Ipak, ono sadri izvjesne

probleme. Naime, Lockeova definicija mijeanja rada i resursa ini se da podrazumjeva da onaj

koji je prvi pomijeao svoj rad s resursom, stie pravo vlasnitva. Ako neko drugi, nakon toga,

pomijea svoj rad s resursom, on ne stie pravo vlasnitva. Meutim, nije sasvim jasno kako se

ovo ogranienje moe izvesti a da bude konzistentno definiciji mijeanja rada i resursa.

Potrebno je uvesti neko ogranienje koje pravo ovjeka da, radi vlastitog opstanka, udrui svoj

rad sa potrebnim resursom ogranii drugim ljudima da to isto pravo primjene na taj ve

zaposjednuti resurs.108

Ovaj je prigovor vaan jer sadri itav set pitanja na osnovu kojih su neki

socijalisti kritikovali lokovsku teoriju vlasnitva. Oni su naime, prihvatili uslove samoodranja i

mijeanja rada i resursa, ali su ih primjenili do njihovih krajnjih logikih kosekvenci,

osporavajui time pravo npr., vlasnika zemlje da unajmi radnike za platu, zadravjui vlasnitvo

nad resursom. Ako radnici rade, tj. unose svoj rad u resurs, onda je u skladu s lokovskim

naelom vlasnitva da taj resurs postaje njihov. Mogui odgovor na ovaj prigovor je da taj resurs

nije vie samo isto prirodni resurs, ve, u skladu s lokovskim principima, sadri i dio linosti

prvog radnika-vlasnika [preko njegovog rada zarobljenog u resursu]. Stoga bi sada djelovanje na

resurs od strane drugog ovjeka znailo povredu granica linosti prvog vlasnika, tj. djelovanje ne

samo na resurs, ve i na linost prvog vlasnika.

105


T.Lloyd, op.cit., str.101. 107

Dvije rasprave, II, 17, 18. Up: 23 i 24. 108

J.Plamenatz, op.cit., str.273-275.

26

Drugo fundamentalno pitanje je pitanje granica vlasnitva i mjere prisvajanja. Koliko

ovjek moe da prisvoji. Locke uvodi ogranienje kojim tvrdi da je prirodni zakon ograniio

prisvajanje na dvostruk nain. Prvi uslov (i) je da ovjek moe prisvojiti samo onoliko koliko

moe upotrijebiti a da se prisvojeno ne izgubi, npr. pokvari. Ovaj uslov neposredno slijedi iz

premise razumnosti ovjeka, s obzirom da je iracionalno troiti vlastitu energiju [rad] na neto to

e propasti neupotrebljeno.109 Drugi uslov (ii) je naveden u citiranom ,27: da drugima ostane

dovoljno i isto tako valjano. Drugi uslov proizilazi iz injenice da prirodni zakon samoodranja

vai za sve ljude, pa prema tome prisvajenje ne moe ii tako daleko da uskrati resurse opstanka

drugim ljudima.110

Pojedini teoretiari smatraju da je Locke na ovom mjestu iznio implicitnu

tvrdnju da, ako je ispunjen prvi uslov (i) [prisvajanje do mjere nepokvarljivosti], to automatski

povlai da je ispunjeno i (ii) [da drugima ostaje dovoljno].111 Da Locke smatra kako prvi uslov

automatski znai obezbjeenje i drugog uslova moe se navesti uvodna reenica 36 iz Druge

rasprave, koja glasi:

Priroda je valjano uspostavila granicu svojine mjerom ljudskog rada i ugodnosti ivota.

Nikakav ovjeiji rad ne bi mogao da sve potini ili prisvoji niti bi njegovi prohtevi mogli da

potroe vie od malog dela; tako nijedan ovjek ne moe na ovaj nain da narui pravo drugoga,

ili da za sebe stekne svojinu na tetu svog susjeda, kome bi jo ostalo prostora za isto tako

valjanu i veliku svojinu ... [J.Locke, op.cit., str.254]

Ako se ovakva interpretacija moe prihvatiti, a ona je naroito sporna u modernim visokomonim

industrijama, onda se drugi uslov moe redukovati na prvi, i oni onda zapravo ine jedno naelo.

Tako na ovoj taki moemo kompletirati Lockeovu formulu vlasnitva: vlastiti rad +

[nepropadljivost + drugima dovoljno]. Vano je primjetiti da je legitimitet privatnog posjeda u

ovoj formuli potpuno neovisan od veliine imetka112, ve od naina njegovog sticanja, tj. u

nozikovskoj terminologiji, u pitanju je tzv. istorijska teorija.

Kljuni faktor koji dovodi do toga da se transformiu prirodnozakonska ogranienja

sadrana u formuli vlasnitva je pojava i specifina uloga novca. Tek pojava uoptavajueg

medija razmjene kakav je novac omoguava da prosto nagomilavanje zemlje, koja se ne moe

109

Dvije rasprave, II,31. Kakav bi razlog mogao neko da ima da uvea svoje posede vie nego to je potrebno njegovoj porodici za obilno zadovoljenje njene potronje, bilo u onome to je proizvod njene vlastite radinosti ili to moe da zameni sa drugima za slina pokvarljiva dobra [J.Locke, op.cit., str.260] 110

C.B.Machperson, op.cit., str.173. Oba ova uslova podvrgnuta su estokoj kritici neoliberalnih teoretiara, kao apsurdna i nekonzistentna samoj lokovskoj definiciji vlasnitva. Najee primjedbe su: (i) bilo koje zaposjedanje resursa ve je ogranienje prava drugih; i (ii) granice vlasnitva je u striktnom smislu nemogue odrediti, kako to ilustruje [tzv. Kolombo paradoks] poznati Nozick-ov primjer sa keapom u okeanu. [T.Lloyd, op.cit., str.108-111, i dalje] 111

J.Plamenatz [op.cit., str.269], odbacuje tu pretpostavku kao neosnovanu, ili u najboljem sluaju vaeu samo u uslovima primitivne ekonomije. 112


27

realno obraditi, dobije nekakav smisao zemlja moe da se proda za novac itd.113

Prirodnozakonska ogranienja da se prisvojeno mora korisno upotrijebiti i to prije nego se

pokvari, naputeno je zato to su novac, kao i zlato i srebro, nepropadljivi (i), pa njihovo

neogranieno prisvajanje ne nanosi nikakvu tetu drugome (ii), tj. oba su dodatna uslova

zadovoljena u uslovima gomilanja prisvajanja.114

Kako smo vidjeli, Locke je smatrao da do

pojave novca nema smisla kriti prvo ogranienje, jer je apsurdno traiti vie od onoga to se

moe upotrijebiti.115 Tek mogunosti fiksiranja i konzerviranja vrijednosti u nepropadljivom

simbolu poput novca [zlata] omoguavaju, ne samo masovnu razmjenu iznad nivoa trampe, ve i

odloenu razmjenu. Ako neko prisvoji vie jabuka nego to moe upotrijebiti one e propasti i

stoga je to besmisleno i iracionalno troenje resursa, i to ne samo jabuka, ve i vlastitog rada

protraenog na pribavljanje propalog resursa. Meutim, novac omoguava konzerviranje, ne

jabuka, ve vlastitog utroenog rada, tj. njegovu odloenu razmjenu.116 Vano je primjetiti da se

oba prirodnozakonska ogranienja u situaciji sa novcem ne odbacuju, ali se ipak na sutinski

nain transformiu. I dalje ostaje da vai i uslov (i) kao i uslov (ii), premda se njihova primjena

bitno dinamizira. Na osnovu toga je Locke smatrao da pojava novca nije nuno vezana za

graansko drutvo, ve da, s obzirom da je u skladu sa prirodnim zakonom, moe da postoji i u

prirodnom stanju, te da su ljudi dovoljno racionalni da i u prirodnom stanju u

Documents

3. Politička Filozofija Džona Loka