33-34 [email protected]

kulturno i sportsko drustvo sandzak u sloveniji | nov 2012 | 33-34 [email protected]

2 novembar 2012 | 33-34

Panorama Bijeloga Polja, ova i naslovna fotografija su fotografisane sa Obrova

Gradski park i fontana u Bijelom Polju

Gradska džamija u Gornjoj mahali Bijeloga Polja Jedna od starijh kuća u Bijelom Polju

Foto: Denis Striković

www.glas-sandzaka.si 3

UvodnikPoštovani!

Ovog puta izdajemo dupli broj (33. i 34.) lista Glas Sandžaka, koji je poseban i zato što izlazi u godini, u kojoj obilježavamo 15. godišnjicu postojanja našeg društva. Kulturno i sportsko društvo Sandžak nastalo je 5. 4. 1997. (pod imenom Kulturno udruženje Sandžak u Sloveniji) s namjerom očuvanja kulture, jezika, običaja i tradicije Sandžaka. Taj cilj pokušavamo postići i izdavanjem časopisa Glas Sandžaka, pomoću kojeg čitaoce informišemo o događajima u društvu, izvještavamo o sijelima, književnim večerima, aktivnostima naših sekcija i nekim događajima u Sandžaku. Kao što je običaj na prvim stranicama čitate izvještaj predsjednika društva. U ovom broju je taj izvještaj podao bivši predsjednik g. Amer Kalač, za period od maja 2011. do aprila 2012. G. Kalač je zbog ličnih razloga podao ostavku te tako 22.4. 2012. prije vremena završio mandat. Upravo g. Kalač je prije 15 godina podao ideju o formiranju KD Sandžak, zato vjerujem da će i dalje budno paziti na događanje u našem društvu i surađivati sa nama. Na skupštini 22.4.2012. za novog predsjednika izglasan je g. Hakija Alibašić, dosadašnji podpredsjednik i takođe jedan od osnivača našeg društva. Nekoliko promjeni je i u našoj redakciji. Pridružili su nam se novi suradnici, što će, nadamo se pripomoći ka još boljoj kvaliteti našeg časopisa.

Almina Agović, glavna i odgovorna urednica

Kulturno-informativni list Glas SandžakaIzdaje: Kulturno i sportsko društvo Sandžak u Sloveniji, Parmova ulica 53, 1000 LjubljanaE-mail: [email protected] stranica: www.glas-sandzaka.si

Redakcija ([email protected]): Damir Adrović (suradnik), Amila Agović (suradnica), Almina Agović (glavna i odgovorna urednica), Mevlida Mehović (suradnica) i Denis Striković (tehnički urednik).

ISSN: C505-2734Tiraž: 600 izvoda

Priloge ne honoriramo i rukopise ne vraćamo. List je registrovan kod Vlade Republike Slovenije.

Sadržaj

4 Pismo predsjednika našeg društva Hakija Alibašić4 Izvještaj predsjednika (maj 2011. - april 2012.) Amer Kalač6 15 godina društva Sandžak u Sloveniji Almina Agović6 Na ahiret je preselio dugogodišnji član našeg društva Ismet Kočan iz Kamnika Almina Agović8 15. redovna skupština društva Sandžak Hakija Musić10 Naš folklor Ismeta Skenderović12 Planinska sekcija Bajram Hodžić14 Teferić u Podljubelju Damir Adrović16 Šahovski turniri Hilmija Ahmatović17 Paljenje lila i bukari Amila Agović18 Amer Kalač, gost u društvu Ljiljan povodom obilježavanja dana kulture Almina Agović19 Babova kapa Amer Kalač20 VI. festival bosanske hrane Mevlida Mehović22 20 godina od početka opsade Sarajeva Denis Striković24 Obilježavanje 551. godine grada Novog Pazara Edita Beganović26 Slovenačke nevladine organizacije u Crnoj Gori Emina Hadžić28 ERASMUS razmjena studenata Fuad Šabotić30 Bosanski jezik Sulejman Aličković32 Dođi da uzmeš Aidu Šemso Agović34 Sasvim normalni ljudi Ibrahim Šehović36 Ja sam Arifova i Božija Zumber Muratović40 Čestitke41 Osmrtnice42 Mantije Elizabeta Maleškić43 Izgled budućeg Islamskog i kulturnog centra u Ljubljani


www.facebook.com/sandzak.slovenija

4 novembar 2012 | 33-34

Pismo predsjednika našeg društva

Poštovani čitaoci, članovi društva i simpatizeri! Evo da vam uzmem malo vremena i u kratko probam reći nešto o društvu.

Glavni zadatak našeg društva je da očuvamo tradiciju i kulturu našeg naroda koliko god možemo, ali nam je cilj i da okupljamo naše ljude iz Sandžaka i šire. Čini mi se da u tome uspijevamo, ali bih ovom prilikom zamolio sve one, koji volite ovo društvo, da nam se pridružite da zajedničkim snagama probamo napraviti još nešto više.

Ja kao novo izabrani predsjednik i svi članovi upravnog odbora, se trudimo da predstavi-mo društvo u najboljem svjetlu, ali bez vaše podrške vrlo teško uspijevamo. Stalno se ponavljaju ista imena u upravnom odboru, skoro od samoga osnivanja ovog društva. Želja nam je, da se uključe i mlađe generacije. Očekujem od vas, dragi čitaoci, članovi i sim-patizeri, kritike i prijedloge, kako bi mogli KSD Sandžak da uzdignemo još na viši nivo. Moja bi želja bila i da se nađe neki prostor za druženje, zato već radimo na tome, ja se na-dam da ćemo uspjeti ako Bog da. Ali svakako, treba nam zajednička pomoč, jer ćemo jedino tako uspjeti.

Hakija Alibašić,predsjednik

KSD Sandžak

Iz našeg društva

Izvještaj predsjednika(maj 2011. - april 2012.)

Amer Kalač

Upravni odbor KSD Sandžak

KSD Sandžak je u periodu izmedju dvije skupšti-ne ispunio sve postavljene ciljeve od strane skup-štine, a isto tako, odradjeni su svi projekti plani-rani za ovaj period. Na zadnjoj skupšini izabrani su bili novi upravni organi društva. Tek poslije skupštine došlo je do promjena statuta, koje su bile izvedene još na skupštini 2010. godine. Pre-ma tim promjenama naše društvo je dobilo novo ime: Kulturno sportsko društvo Sandžak u Slove-niji, sa sjedištem na Parmovoj 53 u Ljubljani.

Sekcije KSD Sandžak

UO KSD Sandžak je na jednom od svojih prvih sa-stanaka imenovao Mirsada Adrovića za vodju fol-klorne sekcije. Za vodju sportskih sekcija izabran je Hakija Alibasić, a za vodju šahovske sekcije i dalje je produžen mandat g. Hilmiji Ahmatoviću, kao i vodji planinske sekcije g. Selmu Adroviću. Folklornoj sekciji su imenovani i koreografi gđa. Sibela Murić i gđa. Sabina Adrović. Nešto kasnije sekciji su kao koreografi dodani i g. Elvis Mujević i gđa. Emina Akselić.

Posebnu pažnju, u ovom periodu posvetili smo radu folklorne sekcije. Ova sekcija je sticanjem



posebnih uslova za rad (pridobijanjem prostora u Guncljah besplatno i u Kamniku za minimal-nu cijenu) i angažovanjem više ljudi na čelu sa vodjom sekcije g. Misradom Adrovićem te koreo-grafima g. Mujevićem, gđom. Murić, gđom. Adro-vić i gđom. Akselić nastavio sa dobrim radom što je ovu sekciju i ranije odlikovalo. Nastupi u Beču, Kranju,Velenju i nastupi na našim sijelima, po-kazali su kvalitetan rad u ovoj sekciji. Posebno nas raduje formiranje nove, najzrelije, grupe koja radi več nekoliko mjeseci, premijerno su nastu-pili na našem zadnjem sijelu. Taj vid okupljana naših ljudi može da bude jako pozitivan za dalji rad našeg društva.

Sportske sekcije odnosno ekipa malog nogome-ta uspjela je da angažuje nekoliko sponzora, koji će financijski pratiti rad ove sekcije. Iz tog anga-žmana je sekcija dobila novu sportsku opremu. Nastupili su na turniru u Kočevju kao i na našem tradicionalnom turniru u Skaručni. Rad ove sek-cije je vezan na organizovanje naših tradicional-nih susreta. Isto tako i rad naše šahovske sekcije. Planinska sekcija je i u ovom periodu nastavila sa radom kao i ranije. Možda se broj aktivista nije povećao onako kako smo to očekivali, medjutim ako istaknemo da su već stigli i na Triglav, onda svakako kvalitetno napreduje.Sandžačka okupljanja

U ovom periodu organizovali smo teferić u Ska-ručni, koji je protekao u lijepom i zdravom ambi-jentu kao i naši raniji teferići. Na teferiću su po-red lijepe zabave održani i turniri u šahu i malom nogometu, na kojima su najbolje plasirane ekipe i pojedinci bili nagradjeni prikladnim nagradama. Prema ocjeni UO teferić je uspijo bez obzira da ga nije posjetio očekivan broj naših Sandžaklija.

Organizovali smo i dva sijela, novembra 2011. i marta 2012. godine. Oba sijela su prošla veoma uspješno. Na tim sijelima se druže naši mladi, po-sjete nas druga društva, i naravno, naši Sandža-klije. Moram da kažem da kod nas zaostaje, najvi-še, ovaj zadnji segment, ali nadamo se da će se to ubuduće promijeniti. Na sijelima se inače okupilo dosta posjetnika. Zadovoljni smo što naše druš-tvo na svojim skupovima sastavi sva Bošnjačka

društva i njihove folklorne sekcije. Posebno to važi za novembarsko sijelo, koje je u mnogim me-rilima (posjeta, zarada) postiglo apsolutni rekord u odnosu na sva sijela, koja je do sada održalo društvo Sandžak. Čak je prevazišlo i donatorsko veče, koje smo organizovali za pomoć u izgradnji Islamskog i kulturnog centra u Sloveniji, u mar-tu 2011. godine.

List Glas Sandžaka

Društvo je u ovom periodu, nažalost, izdalo samo jedan broj Glas Sandžaka. Sto se tiče tog broja, mogu da kažem, da je to daleko najkvalitetniji broj koji je do sada izašao sve od prvog broja.

List našeg društva Glas Sandžaka broj 32

Zaključak

UO KSD Sandžak je dva mjeseca poslije prošle skupštine ostalo brez sekretara. U radu u ovoj godini imali smo mnogo puta manjak u ljudskoj angažovanosti. Teško je raditi, no oni najustraj-niji ostaju i rade dalje. Premalo je mladih ljudi, no ruku na srce, imamo i mi puno problema sa prihvaćanjem tih mladih. Jednostavno mi nismo spremni ni psihički, ni intektualno da prihvatimo te mlade ljude medju nama. Da bi se to desilo, treba puno strpljenja, tolerancije i uvažavanja.

Rad UO KSD Sandžak je u protekloj godini bio uspješan i nadam se da će i u buduće uspješno djelovati. Novom predsjedniku i ostalim članovi-ma upravnog odbora želim uspješan dalji rad na održavanju ovog našeg društva.

6 novembar 2012 | 33-34

Iz našeg društva

15 godina društva Sandžak u SlovenijiAlmina Agović

U 2012. godini obilježavamo 15 godina postoja-nja našeg društva, koje je, pod imenom Kulturno udruženje Sandžak u Sloveniji, nastalo 5. aprila 1997. godine. Namjera osnivača bila je, da se Boš-njaci porijeklom iz Sandžaka okupe u jednu orga-nizaciju, kako bi očuvali kulturu, jezik, tradiciju i običaje koje su donijeli iz Sandžaka. Bez obzira na to, da je Kulturno i sportsko društvo Sandžak (u nastavku: KSD Sandžak) imalo uspona i padova, možemo reći da je uspjelo u svojim namjerama.

Najviše zasluga za prezentaciju i širenje naše san-džačke kulture ovdje u Sloveniji ima folklorna

sekcija KSD Sandžak, koja je formirana u 1998. godini. Od tada su zabilježili brojne uspješne na-stupe u Sloveniji (na međunarodnom festivalu u Murskoj Soboti, u O.Š. Logatec, u Mestnom Mu-zeju u Ljubljani, na Festivalu folklore u Velenju, u Kranju, na Jesenicama, u Kamniku i mnogim dru-gim mjestima), Sandžaku (Petnjica, Rožaje, Novi Pazar) i drugim evropskim državama (Švajcarska, Austrija, Luxemburg). Svojim nastupima ne samo da predstavljaju naše običaje, već njima i pripoma-žu ka boljem upoznavanju i sudjelovanju među ra-zličitim kulturama (u Sloveniji i drugim evropskim državama), a sa nastupa u zavičaju dolaze bogatiji znanjem o običajima i kulturi Sandžaka. Folklorna sekcija nastupa i na sijelima, teferićima i ostalim priredbama koje organizuje naše društvo.

Bez obzira na to da je folklor neke vrste »paradna disciplina« većine da ne kažem svih naših Boš-njačkih društava u Sloveniji, ne treba zanemariti ni druge sekcije. Veliki uspjeh postigli smo i na literarnom području. Bez obzira na to, da nema-mo neku posebnu, literarnu sekciju, koja bi se redovno okupljala, imali smo nekoliko uspješnih književnih večeri. Po prvi put je takvo druženje organizovano oktobra 2004. godine. Tada su nas posjetili književnik Zuvdija Hodžić, profesor i urednik dr. Šerbo Rastoder, pjesnici Safet Hadro-vić Vrbički i Hamdija Kalač. U sledjećim godina-ma na našim književnim večerima gostovali su i profesor Alija Džogović, Zaim Vesković, Ragip Sijarić, Jaša Zlobec, prof. dr. Ferid Muhić, Na-

Na ahiret je preselio dugogodišnji član našeg društva Ismet Kočan iz Kamnika

Almina Agović

Ismet Kočan je rođen 5. 5. 1957. godine u Ivan-gradu (Berane). U Sloveniju je došao 1976. godine, kao i većina naših Sandžaklija »trbuhom za kru-hom«. Odlučio je da živi u Kamniku, gdje je našao i svoje prvo zaposlenje, u kožari Utok. Nakon dvije godine je zbog materialnih razloga odlučio da pro-mijeni posao, tako da je zaposlenje našao u Kemij-

skoj industriji Kamnik (KIK-barutana). Radnici u KIK-u su brzo rješavali stambeno pitanje, takav je slučaj bio i sa Ismetom. U Sloveniji nije dugo izdr-žao sam, nedostajala mu je porodica. Tako je ubrzo iz Sandžaka doveo svoju suprugu Ismu i njihovo troje djece, sina Džemala i kćerke Džemalu i Vezi-ru. Ismetu i Ismi se je 1979. godine rodila i kćerka Sanela. Ismet je u svojoj okolini prihvaćen kao po-šten i dobar čovjek i prijatelj, zato nije ni čudno da je stekao puno poznanstava i prijateljstava.

Ismet je počeo raditi sa svojih svega 19 godina, tako da je 2007. godine stekao pravo na penziju. Radostan da će poslije toliko godina rada i borbe za egzistenciju svoje porodice, početi da uživa plodo-


dira Avdić – Vllasi, Redžep Nurović, dr. Redžep Škrijelj. Ne samo da smo ugostili brojne pisce, pjesnike, filozofe i druge umjetnike iz Sandža-ka, Bosne i Hercegovine, Makedonije, Sloveni-je, već je društvo uspješno preuzelo i izdavačku funkciju. Prva knjiga, koju je izdalo naše druš-tvo bio je prijevod knjige »Štit od zlata«, autora prof. dr. Ferida Muhića, na slovenački jezik (Zla-ti ščit, Ljubljana, 2007.). Naredne godine (okto-bra 2008.) u Cankarjevom domu promovirana je knjiga »Moje druženje sa dr. Feridom Muhićem«, koju je napisao Šemso Agović, a izdalo takođe K. D. Sandžak. Treću knjigu, prijevod zbirke kratke proze »Kamen« autora Redžepa Nurovića društvo je izdalo u 2009. godini. U teku je i prijevođenje knjige prof. dr. Šerba Rastodera »Bošnjaci/Musli-mani Crne Gore: između prošlosti i sadašnjosti« na slovenački jezik. Izdavačka funkcija društva i organizovanje književnih večeri puno doprinosi ka upoznavanju sa našom kulturom, jer kroz knji-ge i razgovore sa našim umjetnicima učimo ono najbitnije za jedan narod, a to su naša historija i jezik. U budućnosti bi valjalo razmišljati i o for-miranju literarne sekcije društva koja bi redovno djelovala.

Kod izdavačke funkcije društva ne možemo mimo lista Glas Sandžaka, pomoću kojeg informišemo naše čitaoce o aktivnostima u društvu, radu na-ših sekcija, nekim događajima u Sandžaku, pred-stavljamo djela naših umjetnika, a u listu se nađu i druge teme koje interesuju naše čitaoce. U pr-

Ismet Kočan (foto: Džemal Kočan)

vim godinama postojanja našeg društva list je izlazio tromjesečno, sad ne izlazi tako često. 34 broja u 15 godina nije puno, ali trudimo se da su naši izvodi kvalitetni i da jih naši čitaoci sa zado-voljstvom čitaju. Na ovom mjestu želim naglasiti, da se za sudjelovanje sa redakcijom zanima sve više mladih, koji žele pisati na svom maternjem jeziku, što za nas koji smo pohađali slovenačke škole na žalost i nije baš lahko.

To su samo neke od naših aktivnosti u ovih 15 godina. Društvo je dosad zabilježilo dosta uspje-ha, ono što je najbitnije je da smo uspjeli da se povežemo. Neki su našli svoje mjesto u folkloru i na priredbama na kojima dominira zabava, drugi smo se malo više angažovali oko lista Glas San-džaka i posjećivali književne večeri, a treći su odi-grali i još igraju bitne uloge na sportskom područ-ju. Aktivni su bili šahisti i fudbaleri, a u zadnjem periodu najaktivniji su članovi planinske sekcije. Možemo reći da svako može naći u KSD Sandžak nešto što ga interesuje. Zato se možemo nadati da će se broj našeg članstva ubuduće povećivati i da ćemo ovo naše društvo dići na još viši nivo i postići puno uspjeha tako na dosad poznatim područjima rada kao možda i na nekom novom.

Za kraj ostaje samo da KSD Sandžak poželim još puno uspješnih godina i da vas pozovem da za-jedno obilježimo 15. godišnjicu postojanja druš-tva, 17. 11. 2012., u 19. sati, u sportskoj dvorani Medvode.

ve svoga rada zajedno sa suprugom, djecom i svoje 13 unučadi, 2010. godine je, još mlad i pun života, saznao da boluje za teškom bolešću i da će liječe-nje biti mukotrpno. Hrabro se je suočio sa svojom sudbinom i odlučio, da se svom snagom bori za svoj život. Snagu mu je davala njegova porodica, koja je uvijek bila na iskupu, da mu pomogne i da se bori zajedno sa njime, porodica, na koju je uvi-jek bio ponosan. Živio je zajedno sa ženom Ismom, sinom Džemalom, snahom Neimom, unukom Di-nom i unukama Amrom, Lejlom i Sarom. Allaho-vom voljom, 9. 10. 2012. Ismet Kočan je preselio na ahiret, a svima nama koji smo imali tu čast da ga poznajemo (a nije nas bilo malo) ostaje da ga se sjećamo kao našeg vrijednog, dobrog i poštenog

Sandžaklije. Izgubili smo i vrijednog i aktivnog člana našeg društva, koji je uvijek bio spreman da pomogne realizovati naše projekte.

8 novembar 2012 | 33-34

Iz našeg društva

15. redovna skupština društva SandžakHakija Musić

Dana 22. 4. 2012. u domu kulture u Kamniku, održa-na je 15. redovna (poluiz-borna) skupština društva Sandžak. U lijepom prosto-ru, skupilo se 30-40 člano-va društva, koji su došli da čuju koje je aktivnosti imalo

društvo u periodu od jedne godine izmedju dvije skupštine. A i da podsjeti upravni odbor šta je još trebalo da se uradi.

Prema pravilniku o radu skupštine, skupštinu otva-ra počasni govornik. Od upravnog odbora je predlo-žen g. Selmo Adrović, koji je pohvalio rad društva i pročitao imena predloženih kandidata (od upravnog odbora) za vođenje skupštine. Za presedavajućeg je predložen g. Hakija Musić (podpisnik ovih redova), kopresedavajući g. Selmo Adrović i g. Mujo Adrović.Verifikatori g. Rašo Ličina i g. Ćazim Osmanović a za-pisničarka gđa. Senada Kalač. Jednoglasno usvojeno predloženo radno tijelo je za-uzelo svoja mjesta. Predsjedavajući Musić Hakija je poselamio i pozdravio sve prisutne koji su svojim do-laskom pokazali da ih interesuje rad ovog društva. Nije na odmet da napomenem da smo poslali preko sto poziva za skupštinu. Odazvao se mali broj ali ne žalimo jer važnije je da dobijemo na kvalitetu nego na kvantitetu. Presedavajući je pročitao predloženi dnevni red, koji je jednoglasno usvojen. Dopuna na

samoj skupštini dnevnog reda nije bilo, tako da je skupština počela sa radom.

I.

Prva tačka dnevnog reda je izveštaj presednika druš-tva koji je podnjeo predsjednik g. Kalač Amer. On je naglasio da je UO s obzirom na brojčanu skrčenost radio dobro i da je uz pomoć pojedinih članova UO koji su dali 300 posto više od sebe i svojim radom nadoknadili neaktivnost onih koji su samo statirali imenom i prezimenom u upravnom odboru. Naveo je dva uspešno odradjena sijela i jedno donatorsko po-sjelo. Kompletan izveštaj predsjednika možete pro-čitati na stranicama ovog lista, tako da ćemo o tome manje govoriti.

II.

Izvještaj blagajnika je po riječima samog blagajnika ove godine malo specifičan (poseban). Pošto u nedo-statku sekretara – blagajnik je odradio sekretarski dio posla i malo se poigrao statistikom dješavanja u društvu. Utvrdio je da je društvo u puno boljoj finan-sijskoj situaciji nego prilikom preuzimanja blagajne prošle godine. Sredstva na računu povećana su za 100 posto. Ukupni prihodi društva su bili veći od ras-hoda (troškova), tako da je društvo i u tom pogledu pozitivno poslovalo. U odnosu na broj Sandžaklija i simpatizera društva, veoma mali broj je plaćenih čla-narina. Ali i u plaćenim članarinama je pomak u pozi-tivnom za 80 posto je više plaćenih članarina. Poseb-no je pohvalio članove koji redovno plaćaju članarinu i to svake godine redovno a to su: Maleškić Elizabeta (Beti), Adrović Mirsad, Alibašić Hakija, Kočan Ismet, Ličina Rašo, Musić Hakija, Rastoder Rahman, Škri-jelj Sadeta i Škrijelj Redža.

Po pročitanom izvještaju blagajnik je dobio pohvale od Mirsada Adrovića i Rameze Rastodera da blagajna


nije nikad bila ovako pregledna i trasparentna kao ovoga puta.

- Maho Agović je postavio pitanje »dali postoje još sredstva namenska na računu društva?«. Predsje-davajući mu je odgovorio da je odlukom skupštine, za vrijeme predsjednika Jusufa Koraća, sredstva su data u opticaj i više ih nema na računu.

- Mehdija Šabotić je upozorio da je žalosno da rodi-telji djece koja igraju u folkloru nisu članovi društva i da ne plaćaju članarinu. Njegov predlog je da djeca koja igraju u folkloru a njihovi roditelji nisu članovi društva plaćaju po pet eura mjesečno. Predsjedava-jući je upozorio da je to dobar prijedlog kojeg treba uzeti na razmatranje i o njemu će upravni odbor do-nijeti svoju odluku. (Upravni odbor na kasnijem za-sedanju usvojio ovakav predlog g. Šabotića). S time je zaključena rasprava o blagajni i glasanjem je jedno-glasno usvojen blagajniški izveštaj.

III.

Izveštaj Nadzornog odbora (NO) je zbog odsutnosti predsjednika podnjeo član g. Mirsad Adrović. On je naveo da je prisustvao svim sastancima UO i da isti svojim odlukama i radom nije kršio pravilnik i statut društva. Društvo je radilo na pravilan, zakonit način i transparentno.

- Iznio je neke primedbe u vezi zahvalnica i druge detalje koji se ne tiču NO već spadaju pod I. tačku dnevnog reda a to je izveštaj predsjednika ili pod tač-ku razno.

Presedavajući ga je upozorio da te primjedbe ne spa-daju pod igerenciju nadzornog odbora, već da je duž-nost NO da nadzire (kontroliše) rad upravnog odbo-ra a ne da odredjuje način i ciljeve upravnog odbora. - Valja napomenuti da je jedan od prisutnih imao primedbu na odsutnost predsjednika NO, koji će više vremena provoditi izvan Slovenije (penzionisan) i da bi trebao da odstupi ili da bude smenjen sa funkcije predsjednika NO.

Predsedavajući je dao objašnjenje da UO nema pra-vo da smjeni niti da traži njegovu smjenu. Nadzor-ni odbor po statutu društva vrši nadzor nad UO i da može jedino skupština da ga razriješi. Predsjedava-jući predlaže navedenome da kada bude tačka izbo-ri da može on lično da predloži njegovo razrešenje i skupština imenuje novog člana NO. Imenovani to kod tačke izbora nije predlagao. Time je treća tačka dnevnog reda iscrpljena.

IV.

Izveštaj časnog suda je kao i svake godine kratak i jasan. Nisu se niti sastajali niti odlučivali.

V.

Izbor predsjednika društva. Dosadašnji predsjednik g. Amer Kalač ponovio je da daje ostavku radi lič-nih razloga koji se tiču njegovog daljneg poslovnog i životnog puta i da će uskoro da ide van Slovenije, tako da ne može dalje da vodi društvo i da na mjesto predsjednika predlaže g. Hakiju Alibašića dosadaš-njeg podpredsjednika društva. S obzirom da drugih prijedloga nije bilo, glasanjem prisutnih, g. Alibašić je jednoglasno izabran za predsjednika društva sa mandatom do izborne skupštine 2013. godine. Kod dopune članova UO predložena su tri kandidata. Pri-jedlogom g. Mirsada Adrovića uz njihov pristanak, prisutni su jednoglasno izabrali g. Muzafera Rovča-nina za podpredsjednika društva, g. Adisa Škrijelja za sekretara društva i g. dr. Mensura Salihovića za člana UO. Predsjedavajući je pozdravio i čestitao no-voizabranima uz nadu da će nam pomoći da kvalitet našeg društva podignemo na još veći nivo.

Kod tačke razno je vrijedno navesti prijedlog g. Ra-meze Rastodera »da skupština odluči da društvo da od svojih srestava za pomoć jednom našem Sandža-kliji koji se nalazi u bolnici u Ljubljani«. Većina uče-snika u debati o toj temi je odbila prijedlog sa obra-zloženjem da društvo nema sredstava niti nam je po statutu određena humanitarna aktivnost. Ali svi smo se odlučili da od svojeg novca damo pomoć na-šem Sandžakliji. To je i urađeno na samoj skupštini a naš vrijedni Rameza je sve to zapisivao. Zaključe-no je da se društvo ne bavi sakupljanjem sredstava pomoći potrebnim i da neće dati saglasnost da se to radi na posjelima, teferičima i svim ostalim skupovi-ma koje društvo organizuje. Na kraju akcije rečeno je da g. Rameza pripremi spisak donatora i da će taj spisak biti objavljen u listu Glas Sandzaka.

S time je 15. skupština završila sa radom i mogu reći sa ponosom da je ovo bila jedna od najboljih skupšti-na do sada. Ne zaradi mene kao predsjedavajućega već svih prisutnih, koji su je digli na visoki nivo svo-jim kulturnim izlaganjem i parlametarnom raspra-vom. Poslije smo se malo posladili sa specijalitetima koje je naša vrijedna Beti pripremila u ime društva.

Još jednom hvala svima koji ste došli na skupštinu i hvala svima koji ste pročitali ovaj izvještaj.

10 novembar 2012 | 33-34

Iz našeg društva

Naš folklorIsmeta Skenderović

Kao što svi znamo naš folklor postoji već 15 godi-na. Svake godine možemo se pohvaliti sa novim čla-novima, a ove godine smo posebno ponosni na broj muških članova u našem folkloru, a ne smijemo ni na naše ljepotice zaboraviti.

Za rad našega folklora su vrlo važne naše probe. U domu kulture Kamnik održavamo probe svake subo-te, od 16.00 do 19.00 sati, a nedeljom su naše pro-be u prostoru, kojega smo dobili od gradske opštine Ljubljana, u Guncljama (k.s. Šentvid), od 16.00 do 20.00 sati. U tim prostorima nastaju koreografije, sa kojima se predstavljamo na različitim nastupima.

Zadnji nastup smo imali, 15. 9. 2012, u Medvodama, na kojega smo bili pozvati od društva Ljiljan, koji je sla-vio dvadesetu godišnjicu postojanja društva. Nastupili su još društvo Biser, društvo Izvor i društvo Sevdah.

Naše folklorno društvo je predstavljalo naše noš-nje, kulturu i igre na priredbi »Dnevi Narodnih noš« u Kamniku, 9. 9. 2012., na kojima nas je predsjednik države, dr. Danilo Türk, osobno po-hvalio.

Pozvati smo bili i u Velenje, na Vrhniku i na Jese-nice, gdje smo nastupili sa našim koreografijama, a najviše nam je ostao u sjećanju naš nastup u Beču, na kojem smo u detaljima predstavili našu nošnju, sa kojom su se ponosili Fuad Ajdarpašić i Elita Skenderović.

U Beču smo dobili i pokal u takmičenju za naj-igračicu, kojeg je osvojila Sibela Murić.

Ne smijemo zaboraviti naše »najmlađe folklori-ste«, koji su prvi put nastupili na našem sijelu u Medvodama, sa koreografijom Splet kola, i odu-ševili publiku.

Za zaključnu misao možemo reći samo to, da je naše društvo zanimljivo za sve generacije, kultu-re i običaje.

Nastup u Medvodama na Ljiljanovoj 20. godišnjici (15. 9. 2012)


Narodne nošnje v Kamniku (9. 9. 2012)

Predstava nošnje u Beču Sibela Murić (Nastup u Beču)

Nastup »najmlađe grupe iz folklora« u Medvodama

12 novembar 2012 | 33-34

Iz našeg društva

Planinska sekcijaBajram Hodžić

Za ljubitelje planina i čari koje te planine pružaju, tri godine postojanja planinske sekcije su prošle vrlo brzo. Učesnici izleta u planine smo odušev-ljeni i željni novih izazova koje planine pružaju. One nam šire vidike, bude maštu, učvršćuju ti-jelo, rastapaju dušu, mekšaju srce. Panorama, pejzaži, šumarci, proplanci, puteljci, kozje staze, kamenjari, vrleti, željezni klinovi i saile, planin-sko cvijeće, cvrkut ptica, smijeh i šala, više puta

i pjesma, satkane su u našim druženjima sa pla-ninama. Počeli smo sa Velikom planinom, visoravan po-sijana pastirskim stanovima, vrtačama, uvala-ma, raznim planinskim cvijećem - raj za izletni-ke planinare. Nastavili sa Tamarom, dolinom u Julijskim Alpama, koja se prostire od Planice do podnožja planine Jalovec. Iz okolnog kamenjara izvire rečica Nadiža (prvi izvor Save Dolinke), pre-lijepa izletnička tačka. Sa izvora prelijep pogled na Tamar i okolne masive. Najviši vrh Karavanki Stol bio je sledjeći na redu. Žeđ i vrućinu gasili smo u Prešernovom domu. Stol je inače bio najo-miljenija destinacija Franceta Prešerna. Sa visine 2236 metara baciš pogled na Karavanke, Austriju,

Grintovec

Jezersko

Viševnik

Okolna brda Ljubelja


Bled. Valvazor, Mojstrana, slap Perićnik, Alijažev dom, sve do podnožja Triglava je bila sledjeća de-stinacija, čarolije Triglavskog narodnog parka su preuzele Jakoba Alijaža do te mjere da je zanema-rivo svoje osnovno poslanstvo. Dokopali smo se i vrha Triglava. Trinajest sati hoda nam je dobro zagrijalo mišiće. Bila je to jedinstvena prilika da u kamenjaru vidimo gamse i čujemo zviždanje svi-zaca. Čar visine najviše planine u Sloveniji odagna umor, digne adrenalin, usrka u tijelo novu energi-ju. I tako nova subota, nove destinacije i nova eki-pa. Tako su se nizale jedna za drugom: Planjava, Brana, Grintovec, Storžič, Viševnik, Planina pri jezeru, Češka kuća, Kamniški vrh, Krvavec, Me-nina planina, Zelenica, Korošica, planina Baba, Rašica, Triglavska jezera, Raduha sa Sneženom

jamom,... Posebno nam se u glavama utisnuo Mo-snica, potok sa mostovima, prelijepim koritom, raznim slikovnim likovima nastalim tokom, sla-povima… Mosnica teče dolinom Voje pored Stu-dora do Starih Fužina. Svojim tokom je oblikovala čudovit kanjon, dubok i do trideset metara.

Svaki odlazak u planine ima svoju ekipu, svaka ekipa ima svoju priču, svaki član ima svoj ranac, napunjen hranom i pićem. Pojesti sendvič, popiti kahvu ili čaj na dvije hiljade metara nad morem, je svojevrstan užitak. Sendvič je ukusan, kahva i čaj su slađi.

Bujrum svima u palninsku sekciju.

Velika planina

Vrh Raduhe Krvavec

14 novembar 2012 | 33-34

Iz našeg društva

Teferić u PodljubeljuDamir Adrović

U subotu, 26.5. 2012., održan je tradicionalni teferić. Lokacija je bila na Pod-ljubelju, mje-stu gdje je KSD Sandžak i ranije o r g a n i z o v a l o slična okuplja-nja. Vrijeme je bilo sunčano, pomalo je duvao vjetar, a o oni, koji podržavaju i vole susrete ove vrste, tu su u svim vre-menskim uslovima. Svi prisutni smo prijatno preži-vjeli to subotno popodne, a neki naravno i cijeli dan.

Sama suština susreta je druženje sa prijateljima, po-rodicom, sportsko i kulturno učestvovanje pojedina-ca i grupa, a posebno očuvanje naših običaja, što je jedan od ciljeva postojanja našeg društva. Kao i svake godine i ovoga puta društvo je organizovalo više sportsko kulturnih aktivnosti. Turnir u nogo-metu, šahu i bacanju kamena sa ramena, a sa kul-turno umjetničkoga aspekta, igranje narodnih kola uz pratnju grupe muzičara.

Na fudalskom turinru učestvovale su tri ekipe, što je u odnosu na prošle godine mali broj, ali je zbog toga svaka ekipa imala garantovan pehar, odnosno jedno od prva tri mjesta. Sve ekipe prikazale su solidnu i prijateljsku igru, a na kraju smo dobili nove-stare vlasnike pehara. Turnir u šahu je od učesnika zahti-jevao maksimalno angažovanje mozga, kao i taktič-ki pristup, a sve to vrlo iskusnim šahistima nije bilo teško. Tradicionalno bacanje kamena sa ramena pri-vuklo je puno gledaoca, u toj disciplini je bilo najviše učesnika. Možda je razlog u tome, da nama Sandža-klijama ta sport najbolje leži. Vjerovatno zato, jer Sandžak ima dosta livada i kamenja, što znači i odlič-ne uslove za treniranje.

Poslije obavljenih sportskih aktivnosti, pridružili smo se onome, što svi volimo, a to je veselje uz igra-

nje kola. Muzička grupa, koja nas je taj dan zabav-ljala, dobro je obavila svoj posao i dodala kulturno umjetnički pečat našem susretu. A što se tiče ugosti-teljske usluge, bilo je sve, kako smo i očekivali: dobra hrana, piće, sve ponuđeno na profesionalan način. Cijeli događaj je bio odlično izveden, ali ne možemo mimo činjenice, da je svake godine manje učesnika. Mogao bi nabrojati neke razloge, ali bih radije ape-lovao na sve Sandžaklije, pogotovo na mlade, da se pridruže ovakvim i sličnim druženjima u okviru na-šega društva, što znači, da na pravi način iskoriste svoje slobodno vrijeme. Zato, bujrum svima, u još većem broju.

A evo i rezultata i komentara sa takmičenja:

Fudbal

1. mjesto: Ekipa Sandžak – ekipa sa najviše osvojenih prvih mjesta na teferiću 2. mjesto: Trojka Bar – Kamnik – mlada ekipa, koja bilježi sve više pobjeda3. mjesto: VCG d.o.o. – Mengeš – favoriti na papiru, ali još čeka-ju pobjedu na turniru

Šah

1. mjesto: Ahmatović Hilmija 2. mjesto: Korać Zejnel 3. mjesto: Vesković Džemal 4. mjesto: Hajdarpašić Šećo

Bacanje kamena sa ramena

1. mjesto: Suad Korać2. mjesto: Hakija Alibašić


16 novembar 2012 | 33-34

Iz našeg društva

Šahovski turniriHilmija Ahmatović

ŠAh PoDLjUBeLj

U subotu, 26.05.2012., se je odigrao šahovski turnir na Podljubelju. Pobjednik na tradicionalnom šahov-skom turniru ove godine bio je Ahmatović Hilmija. Učestvovalo je 10 šahista i tri gosta iz KD Biser.

Igralo se po berger sistemu, 9 kola.

Konačni rezultati:

1. mjesto: Ahmatović Hilmija, 7,5 bodova2. mjesto: Korać Zejnel, 7 bodova3. mjesto: Vesković Džemal, 6 bodova4. mjesto: Hajdarpašić Šećo, 5 bodova (najbolji vete-ran)

DAN DŽeMATA KoČeVje

U subotu, 02.06.2012., se je odigrao šahovski tur-nir u Kočevju, povodom dana Džemata Kočevje. Na šahovskem turniru su u pojedinačnoj konkurenciji učestvovali šahisti iz svih džemata iz Slovenije (Jese-nice, Ljubljana, Velenje…).Nakon 7 kola teškog boja pobjedio je Hilmija Ahma-tović sa 6,5 boda.

Konačni rezultati:

1. mjesto: Ahmatović Hilmija, 6,5 boda2. mjesto: Aljić Ismet (Velenje), 6 boda3. mjesto: Mahmuti Azil (Zagreb), 5,5 boda

Čestitamo!

Vjerovatno se naši članovi pitaju šta je sa Mirelom Ahmatović. Mirela je još aktivna igračica. Igra za ša-hovski klub Triglav Krško. Ove godine su u Murskoj Soboti postale apsolutne državne prvakinje, a prošle godine je diplomirala na Fakultetu za logistiku.


Sandžački običaji

Paljenje lila i bukarkiAmila Agović

PALjeNje LILA

Od početka julija mjeseca je u našim krajevima počelo takmi-čenje izmedju djece ko će imati najveću, najbolju lilu i čija će najduže gorjeti. Čuvajući stoku, djeca su uzimala sa sobom za te prilike dobro naoštrenu britvu i duboko u šumama bi »gulili lilu« - rezali koru od tre-šanja i skupljali što bolje sporiše. To su radili na sle-djeći način: kada bi našli trešnju dolazili bi do nje, sa nožem bi urezali vertikalnu liniju na drvetu od 40 do 50 cm, zatim bi na vrhu i na dnu zarezali horizontalno u koru i polako odstranili »sporiš« ili »lilu« sa drveta. Tako bi dobili pravougle komade kore od trešje visine do 50 cm a širina je zavisila od debljine trešnje. Nova kora, koja nije bila rezana se zvala lila a stara kora, koja je već jednom doživela rezanje zvala se »sporiš«. Tako narezane kore trešnje bi djeca postavljala u procijep – to je bila drvena palica prečnika cca. 5 cm i dužine 1,5 do 2 m. Na kraju je bila rascijepljena i u tu rascepinu su djeca postavljala narezanu lilu i sporiše. Kada bi po-stavili lilu u palicu bi je na vrhu tvrdo vezali sa žicom i to je bila pripremljena lila za manifestaciju (nešto slič-no današnjoj baklji). U predjelima gdje je bilo četinara su djeca dodavala smolu – da duže gori.

Paljene lila se je izvodilo za »Petrovdan«, 12. jula. Kad bi pala noč djeca i omladina bi sa zapaljenim lilama u kolonama išla od »stana« do »stana« i dozivali planin-ku, jurili je oko stana sve dok im ne bi dala kajmaka iz kalice, koji je bio pripremljen baš za tu priliku. Djeca su u šali govorila, da će im zapaliliti dimije ako im ne da kajmaka (nije poznat slučaj da bi ikada gorjele ka-kve dimije).

Tako su u jednoj noći bile posjećene sve planinke u kraju i morale su biti darežljive. S tom darežljivošću su pokazivale svoje imovinsko stanje i bogastvo.

Amila sa svojom bikom

Poslije tog simboličkog obreda i uživanja u kajmaku su se djeca i omladina skupljala na najuzvišenijim brdima pojedinih sela, na kojima je već bila pripre-mljena gomila drva za vatru. Oko zapaljene vatre su se zabavljali do kasno u noć ili do jutra. Prekrasno je bilo vidjeti sve te vrste gorećih lila po brdima Bihora i fantastične blijesteće vatre, koje su budile nevjero-vatan osjećaj sreće i zadovoljstva kod svakoga ko je to vidio.

PALjeNje BUKArKI

Na marat (14. mart), Mladenac (9 dana poslije mara-ta) i na Blagovijest (17 dana poslije Mladenca), su ži-telji svih sela pripremali i palili bukare. To su bile ve-like gomile materiala nastalog nakon čišćenja kuća, izbi, hatula, baraka, štala, vrtova i njiva koje su bile u blizini kuće. Sav material (trava, grane, plastika, pa-pir, đubre, slama, guma) bi skupili na jednu gomilu i onda ga zapalili. Cilj je bio da se razvije i digne što veći dim, jer je dim bio statusni simbol…što veći dim, to je domaćinstvo imućnije. Osim toga značaja, da se očistilo oko kuće je paljenje bukarki imalo i duhovni značaj: svi ukućani i čak i stoka su preskakali zapa-ljene bukare i time se osigurali da ih ne bi u sledjećoj godini pecale zmije.

18 novembar 2012 | 33-34

Naši stvaraoci

Amer Kalač, gost u Društvu Ljiljan povodom obilježavanja dana kulture

Almina Agović, fotografije: Denis Striković

U Sloveniji svake godine obilježavamo dan kulture, 8. februar, nazvan po najvećem slovenskom pjesniku, dr. Francetu Prešernu. Ove godine su i u Društvu Ljiljan odlučili da obilježe taj dan, namijenjen kulturi, kako bi se prisjetili i velikih bošnjačkih pjesnika i pisaca. Za gosta su odabrali pjesnika Amera Kalača. G. Kalač pričao je o svojoj zbirci pjesama »Da pamtiš«, o tome, kako je nastala i šta znače pojedine pjesme. Veče je prošlo u prijatnoj atmosferi i druženju sa našim pjesnikom uz recitovanje njegovih pjesama.

Predsjednik društva Ljiljan Elvis Alukić uručuje zahvalnicu Ameru Kalač

Sekretar i projekt manager u Bošnjačkom kulturnom savezu Slovenije mag. Admir Baltić i Amer Kalač

Društvo Ljiljan


Amer Kalač: Babova kapa(Iz zbirke pjesama »Da pamtiš«, Rožaje, 2006)

Šta je sve stalo pod babovu staru kapuni sanjalo mi se nije:cijelo djetinjstvo bosonogoi aršlame osušene dvije,mrve od ječmenice puhljive,ojica sa djevojačke šamije,oštre riječi majkine,poštenjem potkovane, prijekorne.

Šta je sve stalopod babovu staru kapu,nijesam ni slutio nikada:veliki kamen sa Stefanai cijela zatvorska ograda,okutnjica zarasla, nekošena,i jedna zukva gnjila, kisjela,kisjela za sva kisjela vremena,što su ga u stopu pratila.Šta je sve stalopod babovu staru kapu,da vam je da znate!Četine sa kacuberskih homora,prazna vojnička fišeklija,mornarski nož sa ostrića dvai jetimski strah preko Poslona.

Pod babovom starom kapomnašao sam Binjakinu porciju,suzama rastanka napunjenu,kuršume žute, zviždućei tifus teški, neizlječivi;tu je i Mehov posljednji selamsvjedocima pokraj potokai bratovo pismo s Golog otoka.

Pod babovom starom kapomnašao sam i mujezinov glas;i munaru, neisklesanu do kraja;i Musaf s požutjelim listovima;i jednu hamajliju staru.Evo i peškir vezeni,riječima, k’o srmom okićeni.

A dolje, na samom dnu,ispod babove stare kape,crni zavežljaj, suknood čobanskog talagana,u njemu duša goluba,pritisnuta suzom od kamena,Muratkina ruka bijeladvjema čašama amanetanišane hladne zaliva,osuđena vječnom tamnicompod babovom staromfrancuzicom.

Amer Kalač i nekadašnji dugogodišnji predsjednik društva Ljiljan Ale Botonjić

20 novembar 2012 | 33-34

Običaji

VI. Festival bosanske hrane

Mevlida Mehović, fotografije: Amila Agović

Običajno kad neko spomene bosansku kuhinju, ve-ćina pomisli na ćevape. U subotu, 14. aprila 2012. godine, odvijao se VI. Festival bosanske hrane, gdje su posjetioci imali priliku da upoznaju i probaju i druge specialitete sa tog područja. Taj događaj je več šestu godinu zaredom organizovalo žensko udruženje Zemzem, koje djeluje u okviru Islamske zajednice u Sloveniji.

Kažu da je bosanska kuhinja mješavina zapadne i istočne kuhinje, za koju je značajno da ne koristi jake aromatične začine ili ako već, uvijek u malima količinama. Takođe je za tu vrstu kuhinje značajno da skoro nema obroka bez mesa, ne bitno da li bilo to teleće, pileće, goveđe il jagnjeće. A svi znamo da posle dobrog jela, valja pojesti i nešto slatko. U bo-sanskoj kuhinji poznate su tufahije, baklave, hur-mašice, itd.

Iako je taj dan ujutru padala kiša, to nije pokvarilo dobre atmosfere na Stritarjevi ulici u Ljubljani, uz koju su bile postavljene tezge, na kojima su žene iz Zemzema, obučene u tradiconalnu nošnju, proda-vale različita slana i sladka jela. Takođe su posjetioci mogli na jednoj između tezgi vidjeti kako se sprema halva i uz to popiti kahvu.

Na ovom mjestu treba spomenuti još jednu tezgu, koja se razlikovala od ostalih. To nije bila tezga sa hranom, nego je to bila tezga, na kojoj je g. Ahmed

Mevlida Mehović, Almina i Amila Agović (foto: Denis Striković)


Kalajdžisalihović iz Sarajeva prikazao ručnu i uni-katnu proizvodnju papuča za sve prilike. G. Ahmed je kazao da se tradicija izradnje papuča prenosi iz roda u rod več 190 godina.

Osim hrane i obuće, na Festivalu se moglo upoznati i sa muzikom i plesom, za šta su se pobrinuli mladi iz društva Lilijan. Jedan između ciljeva Festivala je, da se ljudima makar na taj dan približi bosan-ska kultura i da jim se pruži prilika, da se sa njom upoznaju. Udruženje Zemzem je ka saradnji na Fe-stivalu pozvalo i svoje kolege iz KUD Pavle Voje Pol-snik, kako bi doprinjeli ka međukulturnom dialogu. Oni su zapjevali i zaigrali na kod kuće napravljene instrumente te nas na taj način upoznali kako su se ljudi zabavljali u njihovo vrijeme. Pored društva Ljiljan i KUD Pavle Voje Polsnik za dobro razpolože-nje pobrinuo se i Denis Avdić, koji je več tri godine zaredom nagrađen sa Viktorom za radijsku ličnost godine.

Na ovom mjestu treba spomenuti, da su sva sred-stva, koja su bila skupljena na Festivalu sa proda-jom produkata namijenjena projektu izgradnje Islamskog i kulturnog centra u Ljubljani.

Ženama iz udruženja Zemzem čestitamo za uspješ-no odrađen projekat i želimo jim još puno takvih uspjeha.

22 novembar 2012 | 33-34

Aktuelno

20 godina od početka opsade Sarajeva

Denis Striković,politolog i doktorski studentbalkanologije 5. i 6. aprila (travanj) ove godine sam pratio doga-đanja uz obilježavanje 20. godišnjice početka opsa-de glavnog grada Bosne i Hercegovine, 1.425 na-pornih dana najduže opsade u modernoj historiji čovječanstva. Baš ta opsada nam može prikazati mnoge paradokse ratova na području nekadašnje zajedničke jugoslavenske države. Iz okolnih sara-jevskih brda su sa oružanjem Jugoslavenske narod-ne armije – koje su plaćali svi stanovnici Jugoslavije – ubijali Sarajlije, koji su isto tako kao i stanovnici drugih gradova i sela plaćali za naoružanje od kojeg su na kraju bili ubijani, ranjavani itd. Sarajlije nisu bili »jednobojni«, bilu su i danas su pripadnici razli-čitih društvenih grupa. Za jednobojnost pripadno-sti samo jednoj društvenoj grupi su se baš ti luđaci okolo Sarajeva borili, za tu jednobojnost se neki još danas bore ali to danas nije problem samo u Bosni, po cijelom svijetu se može pronaći takve.

Broj ubijenih Sarajlija je 11.541 – znači nestalo je ljudi za jedan gradić – uključujući i 1.601 djece, više od 50.000 ranjenih. Onaj ko je bio u Sarajevu poznata mu je dužina ulice Maršala Tita od Vječne vatre do Ali-pašine džamije, kad vidiš sve one pra-zne crvene stolice s kojima su organizatori htjeli

prikazati koliko Sarajlija zbog rata više nema među živima možeš preko te praznine dobiti vizualizaciju tog visokog broja. To sam već jednom napisao da ti nitko ne smije uzeti nešto što ti neće moći vratiti, život je jedna od tih stvari, tako da na ovom svijetu ne postoji adekvatna kazna za taj zločin odnosno ne postoji apsolutna pravda. Upravo zbog svega toga mi je jako žao da među nama nema tih 11.541 Sarajlija, sve te djece koji bi danas bili i mojih godi-na, mogli bi biti i moji prijatelji.

Mnoge stvari su obnovili, na novo izgradili itd., para mi nije žao, nisu toliko bitne, ponekad su samo obi-čan papir. Pored ljudi mi je žao i više od 2.000.000 knjiga, koje su izgorjele u augustu (kolovozu) 1992. godine kad su luđaci sa brda zapalili Nacionalnu i univerzitetsku biblioteku BiH u Sarajevu – zgrada Vijećnice je (bila) jedna monumentalnijih zgrada u Sarajevu, a još posebno iz Austo-Ugarske vladavine u Bosni – među tim knjigama bili su i unikatni ru-kopisi neprocjenljive vrijednosti, koje se isto tako više ne mogu vratiti. Kao što su Sarajlije pripadali raznim vjerama, kulturama itd. – Sarajlije su pri-padali svima – tako su i knjige pripadale svima i nisu bile samo blago Bošnjaka ili svih Bosanaca, pripadale su cijelom čovječanstvu. Šta znači broj od 2.000.000 bibliografskih jedinica možemo vi-djeti kad usporedimo da ima Nacionalna i univerzi-tetska biblioteka Slovenije u Ljubljani danas nešto preko 1.200.000 jedinica gradiva, a u zajedničkom katalogu slovenskih biblioteka ima blizu 4.130.000 jedinica gradiva. Sarajevska Vijećnica je na počet-ku oktobra (listopada) dobila nazad svoj originalni vanjski izgled. Nadam se da će nas sve sresti pamet i da nećemo biti zaslijepljeni sa svojim kvazi-patriotizmom te radi toga ne bi bili u stanju vidjeti šta je pravilno i pravedno a šta nije.

www.facebook.com/denisstrikovic


Denis Striković na promociji zbornika (foto: Emil Maleškić)

Z dialogom do medsebojnega spoštovanja

30. 9. 2012 je bio publiciran zbornik sa naslovom »Z dialogom do medsebojnega spoštovanja« (Sa di-jalogom do međusobnog poštovanja), zbornik su uredili dr. Nedžad Grabus i Denis Striković.

U zborniku se nalaze tekstovi sljedećih autora: red. prof. dr. Enes Karić, doc. dr. Dragan Potočnik, red. prof. dr. Janez Juhant, doc. dr. Jonatan Vin-kler, doc. dr. Anja Zalta, doc. dr. Nedžad Grabus, red. prof. dr. Adnan Silajdžić, red. prof. dr. Drago Karl Ocvirk, dr. Mateja Ratej i doc. dr. Nadja Furlan Štante.

24 novembar 2012 | 33-34

Iz Sandžaka

obilježavanje 551. godine grada Novog Pazara

Edita Beganović,fotografije: Edita Beganović

20. april 2012. godine bio je poseban dan za grad Novi Pazar, naime obilježio je 551. godinu postoja-nja. Ono što moram naglasiti je, da je 1461. godine Novi Pazar po prvi put spomenut u knjigama, što ne znači da nije postojao već prije toga vremena. Osnivač je turski vojskovodja i osvajač Isa beg Is-haković koji je grad koji je nastao u dolini Raške nazvao Yeni Bazar. Valja spomenuti da je pored No-vog Pazara Isa beg Ishaković osnovao i druge zna-čajne gradove kao što su Skoplje i Sarajevo. »Novi

Pazar je smješten u pregršti zelenih planina, va-lovitih brda i briježuljaka u dolini rijeke Raške i dijelom rijeke Jošanice, a u ove dvije rijeke uli-vaju se još pet drugih manjih rijeka i ko zna koli-ko potoka. A Pazar je vazda ustvari bio vazdušna banja čiste vode i čiste have, bez jakih vjetrova i maglušina, otvorenih vrata i pendžera, kapija i kapidžika sa brojnim česmama, džamijama i crkvama a nekada mnogim sarajima, bezistani-ma, banjama. Grad rahatluka i jemeka, kahvi i izljetišta, meraka i meraja. Ovaj grad je mnogo puta zamirao do pepela ali se ponovo rađao kao feniks.« Ovo je samo kratak djelič Novog Pazara kakvog opisuje Omer Turković u jednoj od svojih knjiga (Tri boje vremena). I kakav uistinu jeste. Ljepote Pazara, njegov uspjeh, pokušaji njego-vog neuspešnog uništenja su glavne značajnosti kojima se kiti. No, gospodin Turković kaže i to, da njegovi usponi i padovi i u najcrnjim vreme-nima nisu prekinuli njegovu žilu kucavicu i život čaršije.


Danas pored ostalog nosi i titulu najmlađeg grada u Evropi. Što i nije čudno jer ima sve što je mladima potrebno da bi se osječali ugodno u svojoj okolini: državni i privatni univerzitet, vladne i nevladne organizacije, vjerske zajednice, kulturne objek-te, kao i objekte namjenjene zabavi. Mogučnosti za posao nisu nimalo drugačije od drugih zema-lja u ovom, nadajmo se prolaznom, periodu krize. U mnogim segmentima bi se mogao uporediti sa gradovima razvijenih zemalja. Za nas je značajna informacija, da je u 2010. godini potpisan proto-kol o saradnji i prijateljstvu između Novog Pazara i Ljubljane, koji predstavlja veliki potencial za obe strane, a i Sandžaklije koji žive ovdje mogu ostva-riti više kontakata sa svojim zavičajem.

I tako je u taj veliki petak spektakularan grad spektakularno proslavio rođendan. Organizovan je veliki broj sportskih i kulturnih manifestacija, izložbi i festivala. Gradska skupština je održala svječanu sjednicu, dok su na Svečanoj akademiji

u Domu kulture podijelili plakete za najzaslužnije ličnosti vezane za Novi Pazar. Kao šlag na torti za zaključak se pobrinuo Dino Merlin koji je na grad-skom trgu održao koncert pred nekoliko desetina hiljada ljudi. Ljudi su dolazili čak i iz susjednih zemalja, a ni kiša nije mogla pokvariti atmosferu u kojoj su uživali uz hitove ovog velikog pjevača. Možda nekima nije poznato da je Dino Merlin por-jeklom iz Novog Pazara, pa je i za njega bila velika čast nastupati u na neki način i njegovom gradu. Sa publikom je podijelio i nekoliko uspomena koje ga vežu za Novi Pazar, jedna od tih je i uspomena na Dan mladosti, kojeg današnje mlade generacije više ne pamtimo. Koncert se zaključio velikim va-trometom.

Ono što možemo poželjeti Novom Pazaru je, da se nikad ne završe njegove uspješne godine i razvoj te da svojim građanima i drugima koji ga vole i dalje nudi sve ono što je potrebno za skladan i uspješan život. Novi Pazare, sretan rođendan!

26 novembar 2012 | 33-34

Iz Sandžaka

Slovenačke nevladine organizacije u Crnoj Gori:razvojni projekat »od okoliša do porodice«

Emina Hadžić

Zavod Krog zajedno sa partnerskim organizacijama Zavod Emma i Smetumet je krajem marta mjeseca 2012. obavio vrstu aktivnosti u sjevernom dijelu Crne Gore, i to u mjestima Berane, Rožaje, Plav i Gusinje, u okviru razvojnoga projekta »Od okoliša do porodice« kojeg podržava Ministarstvo vanjskih poslova R. Slovenije.

U osnovnim školama OŠ »Vuk Karadžić« u Beranama i OŠ »Mustafa Pećanin« u Rožaju bile su izvedene radionice sa djecom na temu zaštite okoliša i »Nasilje, šta mogu sam da učinim«. Izrađeni produkti radionice o okolišu i reciklaži bili su izloženi u prostorijama škole. Zatim su slijedili i treninzi za učitelje s područja nasilja u porodici i nasilje među vršnjacima. Cilj programa je sprječavanje nasilja u porodici i društvu te senzibilizacija djece i stručnih saradnika na osnovnim školama za prepoznavanje nasilja. U objema školama bile su potpisane također i izjave o nenasilju.

Zavod Krog i Zavod Emma u saradnji sa Centrom za socijalni rad Plav izveli su jednodnevni seminar »Nasilje u porodici i društvu« u Plavu, na kojem su prisustvovali u velikom broju stručni saradnici Centra za socijalni rad Plav, predstavnici Općine Plav i Policije, SOS telefon, učitelji iz osnovnih škola iz Plava, Gusinja i Murino, predstavnici Doma zdravlja Plav i Dnevnog centra za djecu sa posebnim potrebama Plav, predstavnici društva Help i Naša inicijativa te roditelji djece koji su gostovali u Sloveniji u 2010. godini. Goste su pozdravili predsjednik Općine Plav, g. Skender Šarkinović, direktorica Centra za socijalni rad Plav, ga. Branka Đukić te direktorica Zavoda Krog, ga. Emina Hadžić.

Seminar je obuhvaćao predavanje o nasilju nad ženama i djecom, u porodici, u školi, kojeg je izvela ga. Dževada Popaja, direktorica Zavoda Emma. Ga. Popaja je naglasila, da je o nasilju potrebno govoriti te pozvala sve vladine i nevladine organizacije u organizovano sistematično sprječavanje nasilja i nula tolerancije do svih oblika nasilja. U Crnoj Gori potrebno je obrazovanje policije, sudstva, centara za socijalni rad, zdravstvenih službi i stručnih saradnika škola. Dok bi mediji mogli mnogo više doprinijeti boljoj osviještenosti stručne i laične javnosti sa pravilnim i konkretnim izvještavanjem o problemu nasilja. U drugom dijelu seminara dipl. psiholog Ljuba Sredić predavala je o djeci sa posebnim potrebama i njihovom uključivanju u različite programe školstva i pomoći. Preko diskusija se pokazalo, da v Plavu postoji velik problem sa otvaranjem novo izgrađenog »Dnevnog centra za djecu i mlade sa posebnim potrebama - Lipa« sa manjkom defektologa koji bi djeci ponudili adekvatnu pomoć u školama.

Crna Gora je u julu 2010. godine donijela Zakon o zaštiti pred nasiljem u porodici koji jasno govori o postupcima organa i organizacija u slučajevima nasilja, kako do žrtve tako i do počinioca nasilja. Slovenija je Zakon o sprječavanju nasilja u porodici donijela 2008. godine. Zavod Emma je sarađivao u oblikovanju zakona.

U vrijeme gostovanja Zavoda Krog u Plavu »Dnevni centar za djecu i mlade sa posebnim potrebama - Lipa« dobio je donaciju ambulantnoga vozila od Lions Klub Golf Bled uz pomoć posredništva Zavoda Krog.

Također je predstavnica Zavoda Krog obišla sve socijalno ugrožene porodice u Beranama, Rožaju, Plavu, Gusinju i Murino, čija su djeca gostovala na rehabilitaciji od 23. do 30. jula 2012. u Kopru. Za prvo iskustvo besplatnog prijevoza avionom pobrinuli su Adria Airways i Aerodrom Podgorica. U Sloveniji su djeca imala aktivan program: od doživljaja na moru, interaktivne radionice, sportske aktivnosti, večernje animacije, izlet u Ljubljanu, obilazak Ambasade Crne Gore, Ministarstva vanjskih poslova i Gradske opštine Ljubljana, obilazak starog dijela Ljubljane i Zoološkog vrta te mnogih drugih aktivnosti koje su jih radovale.


OŠ Berane Trening za učitelje - OŠ Berane

OŠ Rožaje Trening za učitelje - OŠ Rožaje

Seminar - Plav

28 novembar 2012 | 33-34

Po svijetu

erASMUS razmjena studenata

Fuad Šabotić

Da me je neko prije 3 godine pitao šta ću raditi u naslednjim mjesecima ili da mi je neko rekao, da će mi se život ovako promjeniti ne bih mu vjerovao. Ni sam ne znam kako je sve to uopšte započelo. Bio sam student Pravnog fakulteta u Mariboru, koji je bio zadovoljan sa svojim životom, koji je voleo šta radi, sa čime se bavi, kakve ljude zna ali po drugoj strani znao sam, da volim da putujem, da upoznavam nove ljude, da uvijek naučim ponešto novo pa sam iz tog razloga s vremena na vrijeme ponekad otišao ponegdje, ništa posebno, kao svaki čovjek.

I tako je došao oktobar 2010. kad sam donijo odluku, da ću uraditi nešto sasvim novo za mene i ljude oko mene. Odlučio sam, da odem studirati negdje izvan Slovenije. Na svom univerzitetu sam se pozanimao kako je moguće da se prijavim na razmjenu studenata (ERASMUS). Ko i na svakom univerzitetu i kod nas je bilo puno mogućnosti (Španija, Grčka, Italija, Poljska, Litva, Češka, Nemačka…). Na početku sam bio zainteresovan za Španiju, mada kad sam sabrao minuse i pluse, vidio sam, da sam se bio previše zaleteo ka Španiji. Na kraju sam se odlučio za

Litvaniju, mada ko god da me je pitao zašto Litvanija nisam znao da mu odgovorim, moj odgovor je bio uvjek isti »neznam ni sam«.

Počeo sam da sređujem papire, dani su odmicali i tako je došao dan, da prvi put za duže vrijeme ostavim svoju familiju, drugare i moj grad. U tom trenutku sam shvatio, da je bio najlakši dio podpisati papire, a kad sam morao meni najdraže ljude ostaviti za pola godine, nije bilo tako lako. Majka, babo i još jedan prijatelj odveli su me na aerodrom u Beč, da me isprate. Kad je stiglo vrijeme da uđem u avion vidio sam kako je bilo težko mojim roditeljima ali povjerovali su mi, kad sam jim rekao da je to dobro za mene, moje školovanje i moju bodućnost. Pozdravio sam se sa njima i otišao na avion. Kad bih rekao da mi nije bilo težko, slagao bih, ali sam sebi sam rekao »Fuade, sad ćeš u Litvaniju i napravit ćeš svoje roditelje ponosnim sa tobom«.

Kad sam stigao u Litvaniju bio je februar, što znači, da je bilo oko -20°C. Na aerodromu me je sačekao mentor (svaki studenat dobije mentora iz države u koju je došao), koji ti objasni neke osnovne stvari i odvede te u studentski dom. Kad sam stigo u svoju sobu upoznao sam svog cimera iz Portugalske. Od prvog dana smo postali dobri drugari. Moj engleski jezik na početku nije bio baš najbolji, mada mi to nije pravilo nikakve probleme jer sam uspeo sa svakim da komuniciram. Šta mi se je vrlo sviđalo je, da se ni u jednom trenutku nisam osjećao da sam bio sam, jer


zamalo svako dođe sam na razmjenu pa zbog toga sam sebe prisiliš da pričaš sa različitim ljudima. Naša grupa studenata u Litvaniji je bila negdje od 70 ljudi, tako da nam nije trebalo previše vremena kako bi se svi upoznali izmedju sebe. Počela su predavanja,upoznavanje ljudi, zabave i putovanja. Po prvi put sam slušao predavanja na engleskom jeziku, zato mi je na početku trebalo malo više vremena da razumijem profesore, al poslje mjesec dana bilo je več drugačije, moj engleski i razumijevanje njega je bilo već puno puno bolje. Izpiti niso bili previše zakomplikovani, uspio sam položiti 8 izpita dok sam bio tamo. Naravno nismo samo učili, nego smo našli vrijeme i za šetnje, izlete i putovanja. Sa erasmus studentima posjetili smo Poljsku i Finsku, a nakon 3 mjeseca dobio sam posjetu iz Slovenije, sa kojom sam putovao do Latvije i Estonije.

Za tih 5 mjeseci dok sam bio u Litvaniji upoznao sam ljudi iz čitave Evrope, i tek tada sam shvatio kako je Slovenija mala i koliko sam prije toga bio zatvoren u sebe. Toliko novih stvari sam video, upoznao ljude različite kulture i različite nacije. Vjerujem da sem se ispopunio i postao kao osoba jači u različitim pogledima.

Iako sam bio sa svojom familijom svakodnevno u kontaktu, nakon 5 mjeseci shvataš erasmus grupu kao neku malu porodicu, jer ipak sa njima provodiš dane za to vrijeme studija. Najgori je onaj osjećaj

kad znaš da će doći kraj tome druženju i da će se svako vratiti svojo kući, ali ipak te tješi saznanje, da imaš prijatelje po svijetu i da si kod njih uvijek dobrodošao. Rastanak na kraju studija ne znači rastanak za uvijek. Evo sad će godina dana kako sam se vratio sa studije iz Litvanije al kontakti se redovno održavaju i već se dogovaramo ko će koga posjetiti. Poslije završetka i prije toga nego se vratim kući, odlučio sam da odem u Portugalsku i Španiji. U Portugalskoj sam posjetio cimra, on se je pobrinuo za spavanje, prošetao me, pokazao mi značajne stvari za njegovu državu. Nadam se, da ću to isto moći ja učiniti za njega kad dodje u Sloveniju. Težko se je bilo razdvojit od njega, jer to je bio čovjek, sa kojim sam bio 5 mjeseci nerazdvojan, a imao sam osjećaj ko da se znamo već od malena. Nakon toga otišao sam još u Španiju. Tamo sam se našao sa drugarima iz Slovenije, zajedno smo preživljeli još pet dana i nakon toga vratio sam se u Sloveniju. Roditelji me nisu očekivali, jer sam došao 3 dana ranije nego što sam jim bio rekao. Bilo je to ljepo iznaneđenje za njih, a bogami i malo emocionalno za svija nas.

Tek nakon nekoliko vremena, kad skupiš utiske i uspomene, shvatiš da si završio sa ERASMUS razmjenom, sa jednim iskustvom u životu koje se nikad ne može zaboraviti. Mogu reći da su to jedni od najljepših mjeseci u mom životu i da jih ne bi nikad promjenio. Ljudi, koji su bili na ERASMUS razamjeni znaju o čemu pričam, a oni koji još nisu bili, a imaju prilike, da odu, neka idu, jer neće nikad zažaliti, da su to uradili.

30 novembar 2012 | 33-34

Historija

Bosanski jezik

Sulejman Aličković, etnolog i istraživač

Oni koji tim dekretima ukinu ime, mogu da te nazivaju kako hoće. Reći će i da si nacionalno neopredijeljen. Kada tvoj jezik moćniji proglase svojim - ostaješ bez njega. Ako velike epove tvog naroda (Omer i Merima i Hasanginica) proture u Evropu kao svoje, a nose imena tvoja, šta ćeš ih upitati? Pa hoćete li da me zatrete, da me osudite na konačni nestanak?

Bogomili Sandžaka (osvrt na historiju Bošnjaka Sandžaka)

U zatamnjenoj historiji Bošnjaka stoljećima se pokušavalo negirati postojanje Bosanskog jezika, iako postoje dokumenti koji govore sasvim suprotno. Tako jedan od najvećih putopisaca, Evlija Ćelebi, piše o prvom Riječniku Bosanskog jezika iz (1631. godine), i kaže: »Učenjaci i pjesnici šeher Sarajeva napisali su jedan riječnik na bosanskom jeziku u stihovima, po uzoru na perzijsku knjigu Šahidi, iz koga su ovdje prenesena dva metruma.«

Poznato je da u svim nacionalnim euforijama, političkim i teritorijalnim pretenzijama, u cilju osvajanja tuđeg i nametanja svog, narodu se, na teritoriji na kojoj živi, kao temelj uzima ime sopstvenog i nameće tuđi jezik. Tada nastupa tradicionalno neukusno silovanje jezika, nameće se i tuđe ime, koje mu je etnološki strano: mijenja se leksika i pravopis, a domorodački narod zapostavlja i prepušta nepismenosti i nemogućnosti školovanja, da bi se kasnije tvrdilo kako taj narod nikada nije bio pismen ni prosvjećen, niti da je imao svoj jezik. Uspostavljajući nelogičnu tezu da nije bilo nas, ostali bi najnepismeniji narod na Balkanu. Nasuprot ovoj lažnoj tezi, imali su Bošnjaci i svoje pismo (bosančicu-zapadna verzija ćirilice), a sve do okupacije Sandžaka 1912/1913., i njegove podjele između Kraljevina Srbije i Crne Gore, imali su temeljito islamsko obrazovanje i svoje islamsko duhovne institucije (alhamijado, turski, persijski i arapski jezik i arapsko pismo) koje su naprečac ukinute i Bošnjacima zabranjene. Navešću samo jedan od primjera zabrane od svega onoga što je Bošnjaku zabranjivano, Razvoj školstva Rožaja i okoline: »Upravitelj škole, Milošević, otpočeo je energičan rad. Međutim, ubrzo je došao u sukob sa narodom zbog islamske vjeronauke, a nastavnim planom i programom vjeronauka smatrana glavnim nastavnim predmetom, Milošević je osporio da se u školi u Rožajama izvodi islamska veronauka.« Rožajski zbornik br. 5 1986. god. str. 82. Ova činjenica govori da je čak i na vjersko ubeđenje Bošnjaka vršen atak, a o njegovom otetom jeziku je suvišno i voditi diskusiju, sa onima koji ga oteše i prisilno prisvojiše.

Sve se to činilo u cilju ostvarenja velikosrpskog »velikodržavlja« i plana »Svi Srbi u jednoj državi.« Međutim, veoma je poznato da su upravo Bosanci stekli pravo koje im niko ne može osporiti, da svoj jezik nazivaju bosanskim. Činjenica je da jedino oni nikada nisu imali problem između izgovorene i pisane riječi, tj. književne i narodne riječi. U Srbiji se sve do priznavanja standarizacije pravopisa i Vukove

Sulejman Aličković


reforme pisalo slavensko-serbskim jezikom sa 44 slova (znaka) koji narod nije razumio. Vuk je sve prikupljene umotvorine kod Bošnjaka i svih ostalih nazvao srpskim, ponovo u cilju negiranja tuđeg i njegovog prisvajanja, a sve prema ideji velikodržavnosti.

Potpisani dogovor: U Beču 28. ožujak p.n. 1850. godine: Ivan Kukuljević s.r.; Dr. Dimitrije Demetar s.r.; I. Mažuranić s.r.; Vuk Stef. Karadžić s.r.; Vinko Pacel s.r.; Franjo Miklušić s.r.; Stjepan Pejaković s.r.; Đ. Dončić s.r.; razotkrivaju postojanje bosanskog jezika. I sami potpisnici su se dogovorili oko južnoslovenskog jezika, i kažu: »Jednoglasno smo priznali da je najpravije i najbolje primiti južno narječje, da bude književno. Iz ovoga se može zaključiti da je za osnovu tog »novog« jezika uzet govor Bošnjaka - Istočna Hercegovina i Novopazarski Sandžak, iako je zadatak svih potpisanih bio negiranje postojanja bosanskog jezika.

Iako postoji u Povelji Kulina Bana (29 VII 1189) pa preko pisanog bosansko-turskog riječnika koji je štampan 1631. god. koji je izdao Muhamed Hevai Uskufi. I tako je to trajalo decenijama; za njih čas postojiš, pa te nema, ali si uvjek tu i vijekovima ljubomorno čuvaš tvoj bosanski jezik. Nastavljaš tamo gdje su stali tvoji djedovi koje na Kosovu nazivahu Bošnjacima čim bi

Akademik Alija Đogović i Sulejman Aličković

progovorili, u vrijeme Osmanlijskog carstva tvojim jezikom. Bosanski je bio službeni jezik na dvoru Sultana, a za vrijeme vladavine Austro-Ugarske teritorijom Sandžaka od 1914. god. do 1918. god. Bosanski jezik je bio priznat što potvrđuje i sljedeći dokument:

Umrlica Petruše Keljević

Umrla:19 juna 1918.god.

Mjesto smrtnog slučaja: Jablanica

Pol umrlog: Žensko

Godina starosti umrlog: 60. godina

Vjera umrlog: Grčko-istočka

Maternji jezik umrlog: Bosanski

Zanimanje umrlog: Zemljodelački

Uzrok smrti: Starost

Datum: 20. juni, 1918.

Potpis općinskog predsjednikaDžemo Jusović

Potpis općinskog pisaraBejto Fetahović Potpis prijavnika Medo Osmanović

MP: Gemeindeamt Ribarić

32 novembar 2012 | 33-34

Naši stvaraoci

Dođi da uzmeš Aidu

Šemso Agović, član kolegijuma Bošnjaci.Net

Vrijeme radnje – maj, 1998Likovi:IsmetMojca, njegova suprugaAlen, (12 godina), sinDino, (8 godina), sinAida, (17 godina), Ismetova sestričinaGazdašvercer Mensur, Aidin momakIfeta, Aidina majka

-I- scena

Ismetova familija uživa u svom domu nedjeljno popodne. Mojca priprema ručak, Ismet sa sinovima lješkari, gledaju fudbalsku utakmicu. Na stolu pivo, cigarete. Alen navija za Barcu, Dino za Real. Vatrena atmosfera.Na kauču zazvoni Ismetov mobitel. Dino se baca i grabi aparat, gleda u displej:- Ati, skrita številka!- Daj sem!- Halo, Ismete!- Da?- Dođi da uzmeš Aidu.- Ko si ti? Gdje da dođem?- U Veroniki će biti čovjek u 13:00. Sportski obučen, šešir od slame, sunčane naočari. Predaj mu 3.200, zatim ćeš dobiti dalje instrukcije.- Kako 3.200, dogovor je bio 3.000?!- Objasnit će ti Aida.- Daj mi je ovamo!- Dajko, selam alejkum!- Alejkum selam. Gdje si to, Aida?- Gazda kaže da smo već kod vas, u Sloveniji.- Šta je to s tim parama?- Dajko, plati. Ja ću ti, ako Bog da, sve vratiti…- Vratit ćeš ti...- Dajko…

Tu-tu, tu-tu…

- Kdo je bil? – pita zabrinuto Mojca.- Ljubi, oni so. Povečali so na 3.200.- Kaj!? Dost ‘mam vsega! Tebe in tvojih sorodnikov, beguncev!- Ljubi, saj nam bo vrnila…- A se delaš norca iz mene!? Kdaj ti je pa kdo od tvojih kaj vrnil, presneto!- Ljubi, mudi se. Ob 13:00 moram biti v Veroniki.- Ati, a lahko grem zraven? – umiljato će Dino.- In jaz? – priskače Alen.- Lahko.- To, ati, care!Dino se popenje na stolicu i s ormara uzme pištolj; dodaje ga ocu. Ismet ga rutinirano zameće za pojas.Mojca visoko dignutom rukom nevoljno pruža kuvertu Ismetu:- Ko bi vsaj zares bilo zadnjič!- Ljubi, bo vse v redu; zadnjič je.Zagrle se. Mojca zagrli i poljubi sinove, te ih svu trojicu otprati do vratiju.

-II- scena Gostiona Veronika

Švercer sjedi za stolom u kutu. Ismet bez riječi sjeda nasuprot. Sinovi stanu uz njega; netremice bulje u švercera. Ismet ljutito, dajući mu kuvertu:- Kako 3.200!? - Nije to tebi mnogo.

Švercer uzme novac iz kuverte i počne na svjetlosti provjeravati novčanice.Ismet ogorčeno:- Šta gledaš?Švercer spusti ruke i pogleda Ismeta, pa s ciničnim izrazom na licu reče:- Vjerujem ja tebi. Ali, ne vjerujem onima što su ti dali ove pare.Prebrojani novac zavuče u džep pantalona, uzima mobitel i poziva nekoga:- Gazda, u redu je.

Zatim Ismetu:- Aida je na željezničkoj stanici u Ilirskoj Bistrici.Ismet ustane; umjesto pozdrava hladno pogleda švercera, koji mirno odbija dimove cigarete, okrenut na stranu. Sinovima reče:- Pojdimo.Dok žure prema parkingu Dino poviče:- Ati, a s’ vidu, un stric za Barco navija! Imel je tapravi dres!

Foto: Mark Agović


-III- scenaŽeljeznička stanica Ilirska Bistrica

U praznoj čekaonici Aida sjedi na klupi; Ismet joj se približuje. Kad ga ugleda, ustade i potrča mu u zagrljaj. Nakon kraćeg stiska, Ismet je lagano odgurnu od sebe i nervozno reče: - Dajmo, dajmo, požuri, uhvatit će nas neko… daj taj ruksak! - A onda dodade zamišljeno: - Kolik li je, čovječe!- Nemoj ruksak!- Zašto nemoj? – Ismet ga otvori. Iz ruksaka ga ljubazno pogleda dojenče. Ismet u šoku i bez riječi beči u nepoznati obraz malenog bića. Alen i Dino pritrče da vide “došljaka”.- Ati, kva je otrok luštn! A je fantek? - radosno će Alen.- A ga lahko jaz nesem? - junači se Dino.

-IV- scenaU autu

- Čije je to dijete? - Ismet ljutito upita Aidu, koja na zadnjem sjedištu u naručju miluje dojenče.- Moj sin – reče Aida preplašeno. - Bog te nima rad! – uzdahne Ismet, onako, za sebe. Aida brizne u plač:- Dajko, da ti objasnim...- Nemaš ti meni šta objašnjavati!- Dajko, molim te!- Sram te bilo, sve si nas obrukala!- Dajko… imam momka, Mensura. Kod nas, u Bijelom Polju. Prevario me je… Kad sam saznala da sam noseća, morala sam bježati od kuće. Nije niko smio znati šta me snašlo. Majka bi me zaklala. Iz Bijelog Polja smo pobjegli zajedno, Mensur i ja. Do Sarajeva, a zatim do Bihaća. Tamo smo našli neke njegove rođake, koji su nas poveli u jedno planinsko selo, kod nekakve familije. Platili smo im da me skrivaju dok se ne snađemo. Mensur je pobjegao dalje. Sad je u Luksemburgu. Ja sam bez dokumenata.- Zašto nisi izvadila dokumente u Bijelom Polju?- Nisam imala godina. A ni majka ne bi dozvolila.- Ko te vodio u porodilište?- Niko. Rodila sam u toj kući...- Ima li mali dokumente, ima li ime, Allah te uzeo?- Nema. Ime ćemo mu izabrati kasnije, Mensur i ja. Tako smo se dogovorili. Bit će mu milo što je muško. Kad se nađemo...- Kad se nađemo!

- Dajko, mi ćemo ti sve ovo vratiti.- Ućuti! Zašto su povećali cijenu?- Dajko, Gazda je imao u grupi puno bjegunaca, i neke Kurde… Išli smo noću kroz šume… Gazda se dogovorio sa bosanskom policijom i ušli smo svi u Hrvatsku. Kroz Hrvatsku smo se probijali šest dana, gladni i žedni; išli smo opet noću, a danju se skrivali. Na izlazu iz Hrvatske se gazda dogovorio sa policijom, a oni su rekli da će nas kazniti ako nas slovenačka policija vrati. Da dobro pazimo. Bili smo već ušli u Sloveniju, ali beba je počela plakati i vriskati i policija nas je otkrila i vratila u Hrvatsku. Hrvatska policija nas je odmah kaznila. Gazda je platio. Bio je bijesan.- Ati, - oglasi se Dino – tamao ne mara Slovenije, zato je jokal!- Dino, nehaj!- Kako ste konačno ušli u Sloveniju, sunce vam blesavo!?- Gazda je selotejpom zalijepio usta malom.- Ati, glej kako rdeč je po obrazu tamao čefurček! – opet uskače Dino.

Ismet uključi aparat za bezručno telefoniranje:- Pozvat ću Ifetu.- Dajko, nemoj joj ništa o ovome kazat, molim te, zaklat će me…- Halo, Ifeta! Selam alejkum, šta ima…?- Alejkum selam, brate! A, kako ste?- Evo, mučimo se.- Što se mučite?- Pa evo, opet ti i tvoji. Uzeo sam Aidu, vozim je…- Crkla mi ona, neka me dragi Allah time obraduje…- Ništa ti nije kriva. Naređala si ih devetoro, osmoro si ih preko mojih leđa prebacila u svijet, ostala je još Aida… I nju ćemo…- Vozi je u policiju!- Rodila si je…- U policiju je vozi!- Pare sam dao za nju…- E, pa eto, kupio si je, tvoja je. Iskoristi je, neka ti džabe radi, kao i oni prije nje! Ti imaš firmu...- Allahamanet!- Allahamanet! - Ati, ali smo tudi tamaoga kupili? – radoznao je Dino.

-V- scenarestoran u Luksemburgu

- Halo, Mensure! Dođi da uzmeš Aidu.- Halo, halo… koji Mensur?… nema ovdje Mensura…Tu-tu, tu-tu...

34 novembar 2012 | 33-34

Naši stvaraoci

Sasvim normalni ljudi(Iz knjige »Dvije polovice jedne duše«)

Ibrahim Šehović

U gradu se te jeseni pojavio novi ludak. Stanovao je u napuštenoj automobilskoj olupini na parkingu iza robne kuće i bio jako ponosit. Zapazio sam jednog popodneva kako mu je neka starica, samilosnog lica, ugledavši ga onako zapuštenog, u dronjcima, tutnula u ruke nekoliko novčanih bonova za koje se tada teško šta moglo kupiti. Moj ludak je reagovao sasvim neočekivano, poput čovjeka koji je iznenada dobio slom živaca.

- Nisam ja prosjak! Ja sam samo lud! - zagalamio je ljutito odbacivši bonove daleko od sebe.

A možda on i nije lud, bilo je prvo što sam pomislio čuvši ga kako galami. Pa i ako jeste, pitanje je da li smo mi koji sebe smatramo normalnim nešto bolji od njega. Možda smo mi, u stvari, svi ludi samo što toga nismo svjesni, što to ne primjećujemo na sebi, zaključio sam dokono i ne sluteći koliko u tome ima istine.

Nekad davno, ludaci su za mene bili predmet velikog interesovanja zahvaljujući mojoj nani koja mi je, dok je bila živa, često pričala razne, gotovo nevjerovatne priče o tim nesretnim ljudima što su se, dugi niz godina nakon onog rata, pojavljivali u njenome kraju. Moju pažnju su najviše zaokupljali njih dvoje; neka ćutljiva Aiša koja je znala usred zime, na minus dvadeset, skinuti se do gole kože, zatim naočigled cijele nanine mahale kupati do besvijesti ledenom vodom što je u tankim mlazevima, pušeći se, oticala sa česme na sokaku, te neki mahniti Zekilo koji je, opet, s druge strane, iz dna duše mrzio mušku djecu i mlade prisade oraha.

Bio sam više nego iznenađen saznanjem da je Aiša, mimo svih očekivanja, doživjela duboku starost i da je, što je još čudnije, umrla usred ljeta, onako od prevelikog broja godina. I dok sam tu njenu nevjerovatnu otpornost na hladnoću pripisivao nekom dugogodišnjem navikavanju tijela, nečemu što je možda trajalo još od Aišinog rođenja, za Zekilove postupke nisam pronalazio nikakvo razumno objašnjenje. Pljuvao je i tjerao od sebe mušku djecu kao da su gubava, a gdje god bi naišao na mlad orah, ili bi ga iščupao iz zemlje, ili bi iza pasa izvukao nož i posjekao ga, ako je jadno stablo bilo već toliko poodraslo da se nije moglo iščupati.

Godinama sam se pitao, kad god bi mi Zekilo pao na um, zašto baš muška djeca? Zašto baš orah pored toliko drugog voća? Čak ni nana nije znala odgovor. Ponekad bi samo slegnula ramenima, a ponekad kazala:

- A ko će budali znati?

Možda je Zekilo odrastao u nekoj porodici, ili sirotištu punom muške djece kojoj su oni kojima je to bio zadatak pridavali dužnu pažnju, a njega, zbog nečeg nepoznatog, zanemarivali. Možda je i sam želio imati dijete, a budući da ga nije imao, bio je ljubomoran i kivan na svu tuđu.

Ali, zašto orah?!

Do odgovora sam došao sasvim slučajno. Trešnje, višnje, šljive, jabuke, kruške, dunje, nabrajao sam svo voće za koje sam znao, a koje se još uvijek može naći po baščama okolnih mahala, i jedino je orah među svima njima bio muškoga roda. Ali tek tada se u meni probudila znatiželja. Ako je već u Zekilovoj glavi vladao toliki nered, tolika zbrka, kako to da je tako pronicljivo zapažao vezu između to dvoje, oraha i muške djece?

Nana je u međuvremenu umrla, a moju pažnju su ionako sve više zaokupljale neke druge stvari, tako da sam, na kraju, upotpunosti izgubio iz vida te neobične junake iz njenih priča. Međutim, došao je rat i na ulicama su se ubrzo počeli pojavljivati neki novi ludaci. Ali, nisu mi bili ni približno interesantni kao oni nekadašnji, nanini. Nadjevao bi im, onako usput, kojekakve nadimke u skladu sa njihovim sklonostima i na tome se sve i završavalo.


A onda se pojavio ovaj sa parkinga iza robne kuće.

Prvi put sam čuo od nekog ludaka da je priznao da je lud što je u meni odmah probudilo onu nekadašnju, davno zaboravljenu znatiželju. Začudo, koliko god sam preko nekih svojih poznanika pokušavao saznati nešto više o njemu, sve manje sam znao. Kao da ga je neka nevidljiva ruka jednostavno spustila tu, tokom noći, po mraku, da niko niti vidi niti čuje. Jedino što sam još mogao uraditi ne bi li štogod otkrio bilo je da ga pratim. Međutim, moj neobični poznanik teško da se i u čemu razlikovao od ostalih prolaznika. Grabio je, uvijek, ulicom kao da ga negdje čeka neki neodložan, vrlo važan posao. I da nije bio onako zapušten, mnogi bi pomislili da je riječ o nekom poslovnom čovjeku.

Tek pošto bi mu se upotpunosti približio, zapazio bih kako bez prestanka mrmlja nešto sebi u bradu. Jednom mi je uspjelo čuti i šta: - Sve što postoji na kugli zemaljskoj može se podijeliti na dvoje...i uvijek će, ta dva nova dijela, predstavljati nešto što postoji i što se iznova može podjeliti na dvoje...

- O, pa ovo je neki filozof, pomislio sam šaljivo, jedva se suzdržavajući od glasnog smijeha. Ali, tu nije bilo mjesta nikakvoj šprdnji. Nisam ni primjetio kako sam ponovo uvučen u onu staru igru iz djetinjstva, iz naninog doba. I baš kao što sam nekada pokušavao, na svaki način, odgonetnuti razlog onakvom Zekilovom ponašanju, tako isto sam i sad, možda čak i grozničavije, pokušavao naći neki smisao u onome što je Filozof mrmljao.

Cijela stvar je dosegla svoj vrhunac kada sam, desetak dana poslije, ponovo susreo Filozofa na ulici. U vazduhu se već osjećao skori dolazak zime, a on je bio tako oskudno obučen. Pokušao sam ga nasavjetovati da se što prje snađe za neku topliju odjeću, inače će umrijeti od hladnoće, na šta me je iznova iznenadio svojim riječima.

- Gospodine, ja nikada neću umrijeti - kazao je tako uvjerljivo da sam na trenutak povjerovao u to.

- Možeš li mi to malo pojasniti ? - priupitao sam jedva se povrativši od iznenađenja.

- Pa...ljudski život je beskonačno dug....sastavljen od bezbroj malih vremenskih jedinki kojima još nisam

dao ime, ali koje ništa ne može uništiti... potrošiti, čak ni smrt...

Naslućivao sam da njegove riječi nisu samo puko bulažnjenje jednog ludaka već da iza svega stoji nešto što ima neko svoje logično objašnjenje. Slično kao i Zekilova mržnja. I da vidite, bio sam u pravu. Već sutradan sam sjedio na klupi u parku i kao sumanut lomio prstima grančicu otpalu sa obližnjeg drveta, potpuno opsjednut saznanjem da u Filozofovim tvrdnjama itekako ima istine. Od nečeg, kad se podjeli, uvijek ispadnu neka dva nova dijela koja se, ma koliko bila sitna, pa ček i nevidljiva našem oku, mogu, makar teoretski, podjeliti na nova dva dijela, a ta dva na neka nova dva, i tako do unedogled.

Trebalo mi je prilično vremena da shvatim kako više nisam sam u parku. Nedaleko od mene stajala je manja grupa mališana i glasno se cerekajući radoznalo me posmatrala. Digao sam se odmah sa klupe i pomalo posramljen požurio pravo u stan, ali od tih čudnih razmišljanja nisam mogao pobjeći. Ubrzo je došlo vrijeme i počinku, međutim, san nikako nije htio na oči. Filozofovoj teoriji je podlegao i sam ljudski život, kao i sve ostalo što ima neku svoju dimenziju, što se da izmjeriti ili makar mjeriti. Jedna se sekunda uvijek može podjeliti na dvije polovine, a te dvije polovine na neke njihove polovine i, ma koliko daleko išli u tom dijeljenju, ono što ostane, opet će se moći podjeliti na dvoje.

Ujutro sam ustao toliko iscrpljen kao da sam cijelu noć radio neki teški fizički posao. Zaputio sam se odmah u šetnju gradom s namjerom da malo izbistrim misli, ali tek tad je u mojoj glavi nastao haos. Mozak više nije bio u stanju išta da apsorbuje, da razvrsta. Pitanja su sustizala jedno drugo kao na nekoj pokretnoj traci, a ni na jedno nisam nalazio odgovor. Lebdio sam ulicom kao u nekom transu, glasno buncajući i mašući nekontrolisano rukama kao da se branim od nečeg. Onda su se otpozada začuli povici :

- Hej, mislilac! Mislilac! - odzvanjalo je između zgrada. Okrenuo sam se istog trena, ali ulica je već bila pusta. Samo se odnekud iza ugla čuo glasan smijeh.

I dan-danas mi se čini da od tog jutra mojim kvartom kruži priča o nekom novom ludaku u gradu, tu, iz najbližeg komšiluka.

36 novembar 2012 | 33-34

Naši stvaraoci

ja sam Arifova i Božija(Iz knjige »Sejdefini snovi«)

Zumber Muratović

U Bihoru su duge zime bile za sijela, gostovanja, svadbe. Dešavalo se navečer u vrućoj sobi, da ljudi razgovaraju o ženidbi nekog momka, koja bi djevojka bila preću njega, a kad se raziđu svojim kućama niko ništa ne pominje. Tako nešto se desilo prošle godine sa Dautom iz Osoja. Ali zato ove zime njegovi ukućani sve češće govorkaju da je na insanske oči momak stasao i pribreho za ženidbe, pa su počeli ozbiljno da mu predlažu prilike. Momak okrućao, visok, lijep, rijedak primjer sojna mladića, dobija ponude za djevojke iz bogatih kuća. Tako njegov otac Halil odluči da zaprosi Avdulovu kćerku Aminu. Vrijednu djevojku iz Vrbice mladi Daut je samo jednom vidio, i to u prolazu. Sve ostalo je saznao od svoje rodbine. Govorilo se da Amina kuću drži, da je vrijedna i okretna, da je samo takva rukatnica. Šta uradi pozlati.

Dautova majka se radovala svojoj odmjeni.

Kad je proljetno sunce sa obližnjih brda uklonilo zadnje šarotke snijega, prvog petka u mjesecu martu Halil pozove desetak svojih rođaka i prijatelja te pođu u Vrbicu i isprose djevojku. Tako su Daut i Amina voljom roditelja zaručeni, a njihove porodice, čak i dva bratstva, postali prijatelji. Svadba je zakazana za godinu dana, kako bi se djevojka i obje porodice dobro pripremili.

Djevojka je spremala sergiju: tkala ćilime i serdžade, vezla, heklala... Ali kako se bližio dan udaje, sve više je mršala i “kopnjela” na dane.

Tri hefte prije isteka godine dana, Halil ode svome prijatelju i dogovore tačan datum svadbe.

Po djevojku ide sto svatova.

Veselje je počelo u kući djevojke a nastavilo u kući mladoženje. Nevjesta lijepa, vitka i sva u zlatu, sa crnim pletenicama koje su padale do pasa. Ali umjesto da se raduje, ona ozbiljna kao da je prva do tabuta. Kap vode da padne na njenu glavu, ubila bi je.

Kasno navečer dvoje mladih svode u đerdek. Amina stidljivo ulazi u sobu gdje treba provesti prvu bračnu noć. Djevojka lijepa stasa, jabukali lica, crnih očiju, obrva k’o kuke od kantara, a mlade prsi pokrivene bijelom vezenom košuljom, tiho se nadižu. Od ljepote trag joj miriše.

Napolju pjesma, svjež zrak ulazi ispod zavjese kroz drveni prozor.

Ušavši u sobu, nevjesta sjede na stolicu i briznu u plač. Misleći da plače za rodbinom, Daut je tješi i umiljato pogleduje. Obori glavu,

povuče pogled preko prostrtog ćilima i blago podiže oči na njen punaški jelek. Međutim, nikakva priča ne pomaže, djevojka neprestano plače.

- O čemu se radi? - pita mladoženja, nervozno šetajući ukrug. - Žališ rodbinu? Kaži slobodno, šta je u pitanju? Možda ti se ne sviđam, ili žališ nekog...?

Mladoženja i dalje šeta, pogledujući kroz prozor, pa malo jačim glasom reče:

- Slušaj, Amina, časti mi moje, neću te rukom taći, ali da mi kažeš, zašto plačeš? Sudbina je htjela da se sastanemo na ovaj način. Ako kojim slučajem imaš drugog momka i žališ, ja ću ti ispuniti želju i odmah te pustiti. Hoću, tako mi Boga! Bolje da to riješimo sada nego kasnije, zato nemoj da kriješ, slobodno kaži.

Kad je Amina čula šta mladoženja reče, kao da sa sebe zbaci ogroman teret. Baš kad je pomislila da se ovom problemu ne vidi kraj, kroz zatamnjenu zavjesu beznađa i slutnje, otvoriše se vrata novog života.

Daut zaključi da je otkrio razlog njene tuge i tiho reče:

- Prođe noć, kaži, zašto plačeš?

Nevjesta uzdahnu. Sa malo neodređenih riječi koje je prekidala uzdisajima, bezuspješno pokušava da objasni. Htjela je na neki način da privuče na sebe pažnju koja joj je do sada bila uskraćena, nesvjesno tražila da joj neko pomogne u ovom teškom trenutku. Koža joj postaje tijesna. Zadrhta, stisnu srce i izusti:


- Kazaću istinu, pa ti radi sa mnom šta hoćeš.

- Kaži slobodno, u čemu je problem? Zašto plačeš? - blago šapće Daut, a u sebi misli: Bože dragi, šta ja tebi zgriješih?

Dautove mehke riječi Amina nije najbolje razumjela, jer je bila obuzeta svojim mislima. Ipak je smogla snage da kaže:

- Čula sam da si dobar momak, ali moram da ti kažem, zavoljela sam drugog. On živi u mom komšiluku. To je neka viša sila protiv koje nemam snage da se izborim. Svikla sam se sa njim, a ovdje ako ostanem, mogu samo dići ruku na sebe...

I pored očekivanog odgovora, njene riječi Dautu teško padoše. Poput osinjaka saletješe ga tužne misli, nešto ga presiječe preko koljena, pomisli u sebi:

Znači, ovo je: ne, zauvijek. Ovoliki posao oko svadbe, svatovi je doveli, a ona sad neće... Šta da radim?

Sjede na krevet, stavi glavu među dlanove i duboko se zamisli. Ni nakraj pameti toga trenutka nije mogao predvidjeti slijed dešavanja i kako će se odvijati njegov budući život. Sva očekivanja, sva nada, sva maštanja, svi snovi o srećnom životu u jednom trenu nestadoše. Osjeti grižu savjesti što je pristao da se ženi djevojkom koju nije dobro upoznao. Obuze ga velika tuga i neki nejasni strah koji ga kao pesnicom udari u srce. Hitro ustade i saopšti:

- Nema problema. Ako ne postoji drugi izlaz, spremaj se, ja ću iz

ovih stopa da te vodim tvojim roditeljima.

- Kakvim roditeljima?! Oni će me ubiti! - upozori Amina.

- Onda te vodim momku - reče Daut, hodajući tamo-amo kao što čine nervozni, a srce mu se cijepa od muke. - Pakuj sve što si donijela, ali pazi da ukućani ne primijete kad budemo izlazili. Sačekaćemo dok gosti odu i onda ćemo se polahko izvući iz kuće.

- Ja sam se sasvim izgubila - drhteći, reče Amina. Nekom nevidljivom niti se još više priveza za momka kojeg neizmjerno voli.

- Od sreće ili...?

- Ne znam.

Sada kad joj se grlo steže, oči suze i negdje lutaju njene nervozne misli, sebe ubjeđuje kako je sudbinski određeno da joj sve ovo protutnji preko glave. Njene misli lete prema Kutnjem brdu, prema šumi kojom treba da prođe, možda prema nekom lijepom snu kojem se raduje i prema njemu ide s nadom. Zvuke nevidljive daljine vezala je za svoj sluh. Sav ovaj slučaj za nju je krađa njene duše...

Nešto oko pola noći počele su se gasiti lambe i fenjeri u obližnjim kućama. Kao jorganom noć pokri okolna brda i doline. Gosti se raziđoše i stekoše uslovi za neprimijetan izlazak iz kuće. Nakratko se mjesec javi, tako da se na Amininom licu mogla primijetiti vesela čehra. Dautu se misli upredaju kao kad se na prelji iz vune izvlači pređa.

Aminino srce treperi, uhvatilo se u kolo sa zvijezdama. Izlazi plašljivo, obučena u novo ruho, sa dvije pletenice niz leđa i sa mnoštvo malih uvojaka koji izviruju ispod šamije. Daut krišom izvodi iz štale dva konja i tovari sergiju. Dok su lagano išli, iz daljine su se čuli glasovi koji ranjavaju noć.

Sa puno nedoumica o ishodu ovog putovanja, nakon dva sata stižu pred kuću Amininog momka. Baš u tom trenutku ih okrijepi medeni gutljaj mjesečine. Desno od kapije mogle su se vidjeti susjedne kuće i oronule štale. Amini se oči otvoriše, tog trenutka njen vidik ispuni dvorac iz snova, pred čijom ljepotom zanijemi. Na avlijskim vratima Daut zalupa halkom i za par sekundi iz avlije se začu promukao muški glas:

- Ko je?

- Neka izađe gazda Sefer - drhtavim glasom javi se Daut.

- Šta će ti gazda u ovo vrijeme? Ko si ti? - pita gazdin sin Miftar.

- Ja sam Daut, Halilov sin iz Osoja.

- Kojim dobrom?

- Otvori, ne plaši se! Vidjećeš kojim dobrom.

Vrata se otvoriše, na kapiji se pojavi visok čovjek. Ugledavši dvoje mladih sa dva konja, na trenutak se zbuni. Kad je čuo razlog njihovog dolaska, prihvati neobične goste i pokaza rukom gdje se gazda nalazi. U kući se na jednom prozoru ukaza ždraka fenjera, koja iskoči van i obasja

38 novembar 2012 | 33-34

dio avlije. Amina se razveseli, sada joj ovdje ništa nije strano. Ništa nije teško i neprirodno kako je pomišljala. Čak joj se ne učini neobična ni sama avlija u koju nikada dosad nije ušla.

- Bujrum! - povika Sefer.

- Halalite, mi vas probudismo - pažljivo će Daut.

Kuća zasija. Gasuljice, upaljene na dva ćoška sobe, počeše da drhte od čestog otvaranja vrata.

Ukućani se uzbuniše, poče soba da se puni. Čučnuli na pete i bez riječi posmatraju iznenadne goste.

- Uznemirismo vas.

- Nema problema, sjedite. Odakle vi u ovo doba? Koji bješe ti?

- Ja sam Halilov sin iz Osoja.

- Halilov? Znam ga. Kako je Halil?

- Hvala Bogu, dobro. Da ti objasnim zbog čega smo došli. Ovu djevojku mi je babo isprosio prije godinu dana. Noćas je svatovi doveli, svedeni smo u đerdek, ali ona neprestano plače. Poslije razgovora sa njom, priznala je da voli tvoga sina i ja sam je doveo...

Amina mlada, vitka stasa. Ukazaše se njene krupne, prodorne oči, koje sjaje k’o dva puna mjeseca, koje plameno isijavaju ženski prkos i neukrotivu mladost.

- Kad je doveo? - zbunjeno pita Sefer.

- Sad - odgovori Daut, odmičući oči od mraka. - Kunem ti se dinom i imanom, prstom je nijesam tak’o. Ispunio sam joj želju i evo, doveo je. Neka ti je sretna snaha!

- Kakva snaha? Za koga?

- Za tvog sina Arifa.

Samo što je završio rečenicu, Daut krenu da ide kući.

- Stani, momče - reče Sefer, začuđen iznenadnim događajem i tužan zbog njihovog rastanka, njihovih pognutih glava i uplakanih očiju.

Daut stade, bez riječi gleda u njega. Iznenađen uređenošću sobe, u kojoj su ćilimi bili po podu a serdžade po brvnima, znatiželjno je treptao očima.

- Znači, večeras je došla sa svatovima? - upita Sefer dubokim, hrapavim glasom, ali tako ozbiljno da su ga sa strahom pogledali oboje.

- Večeras - odgovori Daut.

- Svadba se danas nastavlja?

- Da.

- Pa, ne može tako.

- Nego kako? Ja neću nasilu da je držim za sebe.

- A kako tako, da ti svadba propadne? Hoće bruka da padne na cijelo pleme i cijeli kraj. Obraz će ti otići...

- Neka bude šta god hoće - reče Daut i krenu da ide.

- Stani, sinko, ne može tako. Nije ni moj obraz opanak. Ne mogu te pustiti tek tako. Znam ti oca, djeda. Vi ste poštena porodica. Znaš li ti da nekad junaštvo ugasi ognjište...

Sefer ode u drugu sobu. Obavi razgovor sa sinom Arifom i nakon njegovog pristanka da Aminu primi za ženu, vrati se u svoju sobu te muslihunski progovori:

- Ti, djevojko, begenišeš moga sina?

Amina sanćim uzdiše i tužno gleda u brvna. Dok njeno srce tuče u ritmu Arifovog imena, uspje krajičkom oka da rani Dauta i k’o iz topa odgovori:

- Ja sam Arifova i Božija!

Sefer se nasmija, malo poćuta, pa lagano priđe Dautu i tiho upita:

- A, bil’ ti, momče, neku drugu djevojku uzeo za ženu?

- Ne znam - odgovori Daut, noseći se s mišlju teškom k’o kamen. Zbunjeno se okrenu oko sebe, kao da mu je nešto važno ispalo pa ga traži.

Sefer pozva svoje dvije kćerke da dođu kod njega. Za nekoliko trenutaka kćeri se pojaviše na vratima. Otac ih posmatra, zatim pogleda Dauta i kaže:

- Ovako, momče, onaj koji je u stanju sebe da savlada sigurno je dobar čovjek. Ovo što se noćas dešava tvoja je sudbina. Kad si tako pošten, imam želju da ti pomognem. Ne bih volio da ti


veselje propadne. Ti nijesi kriv, ali će ti narod stotinu mahana naturiti... Slušaj dobro, ovo su moje kćerke. Obje su stasale za udaju, od njih dvije jednu biraj za ženu i vodi kući, da ti svadba ne propadne... Ako ti se nijedna ne sviđa, povedi jednu sa sobom i ponašaj se kao sa sestrom, a kad se svadba završi vrati je. Nemoj narod da smišlja razne priče, pa i takvu da ti je nevjesta pobjegla iz đerdeka...

Osjećajući neobično jako uzbuđenje, uzbuđenje čovjeka koji preživljava traumu nakon koje ulazi u novi život, iznenađen nevjerovatnim obrtom situacije, ali znajući kako nije običaj da se mlađa sestra prva udaje, Daut nije gledao koja je ljepša već poslije kraćeg razmišljanja tihim glasom pita:

- Koja je starija?

- Ova - reče Sefer, pruživši ruku u pravcu starije kćerke. Dok sjedi na stolici očekujući Dautov odgovor, muštiklom neprestano udara u drvenu duhansku kutiju ispred sebe. Najzad se trže, podiže pogled i ćuteći odmjeri momka od glave do pete.

- Neka se ona spremi - izusti Daut, čije se oči na trenutak pretvoriše u puškarnice.

Noć je bila dobro poodmakla, vladala je tišina sitnih sati. Domaćin zaključi da je momak gladan, pa dvaput kucnu u brvna, što je bio znak da neko dođe iz druge sobe. Gotovo istog trenutka dođe njegova supruga i stavi se na raspolaganje.

Nije bilo vremena za jelo. Amina ostaje a Daut, koji je proveo najdužu noć u svom životu, izađe iz avlije, drhćući neosjetno, i sa djevojkom Nusretom pohita da što prije stigne kući, kako ih ukućani ne bi primijetili. Uzjahaše, Daut povuče uzdu svome konju, koji tog trenutka zahrza, prope na zadnje noge, spusti i nezadovoljno udari kopitom o zemlju.

Kad su prvi pijetli zapjevali, sabah počeo da srebri, došli su kući. S njihovim ulaskom u kuću i blijeda svjetlosna ždraka se nadnijela nad strehe, tako da nijesu uspjeli ni da legnu u đerdek. Nusreta, također zbunjena, ne može da vjeruje da je sve ovo istina.

Kad je svanulo, žene zadužene za izgled nevjeste započeše njeno kićenje. S obzirom da je do sada nijedna žena nije vidjela, ne primijetiše da je ovo druga nevjesta. Veselje se ubrzo nastavlja. Pucnji pištolja se miješaju sa svirkom. Mladu obučenu u nevjestačko ruho izvode među goste. Zurlu uhvati piska, harmoniku jeka, ćemane ciči, svirači se povijaju i uz svirku podvikuju. Žene obučene u šarene katove, okićene zlatnim narukvicama, menđušama. Osjeti se neopisiva radost koja uvijek prati ovakva veselja.

Za sve prisutne svadba se odvija normalno, jedino svekrva koja je povremeno viđala isprošenu djevojku, prilazi sinu i sa čuđenjem pita:

- Sine Daute, je li ovo snaha?

- Jeste, majko - odgovori Daut čvrsto je zagrlivši desnom rukom, na kojoj je svjetlucala zlatna vjerenička burma.

- Čini mi se da ovo nije ona sinošnja...- Majko, koja god da je, moja je... Neka sad o tome, kad se završi veselje pričaćemo.

Majka shvati da nešto nije uredu, stavi ruke na kukove i duboko se zamisli. Po neki put, uzdišući, sama sebi je govorila: “Sine Daute, što te majka rodi nesretna.” Povremeno krši prste i šapuće neke dove.

Svi osim nje se vesele. Avlijom se zaigra veliko kolo, harmonika ječi, odliježe goč i zurla. Na drugoj strani, djeca također igraju svoje kolo. Ni velika buka, ni povremeni vrisak veselih igrača nije mogao skrenuti njihovu pažnju. U jednom trenutku, kad su se malo oslobodila, počeše da se zapliću igračima oko nogu.

Po starom običaju, prijatelji iz daleka prvi su došli na svadbu, zadnji napustili veselje. U kući osta samo još uža rodbina.

Dok se svode utisci sa svadbe, Daut uđe u kuću i saopšti šta se preko noći desilo.

Svi prisutni su bili zapanjeni. Najstariji u bratstvu, koji sjedi u pročelju i čije se mišljenje poštuje, reče:

- Tako mi Boga, junak si čovjek. Ovo nijesam čuo otkako znam za sebe. Aferim ti na znanju i ljudskosti!

40 novembar 2012 | 33-34

Čestitke mladencima

Sretno sklapanje braka

Admir Adrović iFaketa Cikotić

Admir Agović i Sanija Rastoder

Amel Agović i Selma Džogović

Aris Alibašić i Aldijana Ajdarpašić

Semir i Elnesa Biševac

KSD Sandžak

Čestitke

Amelu i Saneli Adrovićsretno rođenje sina

ragipu i Senihi Adrovićsretno rođenje sina

Admiru i Saniji Agovićsretno rođenje sina

Sulejmanu i Lejli agovićsretno rođenje sina

enisu i Muzaferi Alilovićsretno rođenje kćerke

Nadžipu i emini Mehovićsretno rođenje sina

Denisu i enisi Pašićsretno rođenje sina

emilu i Mireli rastodersretno rođenje kćerke

elviru i esadi rastoder sretno rođenje sina

jasminu i Denisi rastoder sretno rođenje kćerke

Mehu i Larisi rastodersretno rođenje sina

elvisu i Adisi Šabovićsretno rođenje sina

Mihadu i eldini Šabovićsretno rođenje sina

Adisu i Nevzeti Škrijeljsretno rođenje sina

KSD Sandžak


Čestitke diplomantima

elvis Adrović je diplomirao na Fakultetu za sigurnostne nauke u Ljubljani

Mirela Ahmatović je diplomirala na Fakultetu za logistiku

Mevludin Mehović je diplomirao na Ekonomskom fakultetu u Ljubljani

elita Skenderović je diplomirala na Filozofskom fakultetu u Ljubljani

Elita Skenderović, rođena 16. 7. 1990. u Ljubljani. Osnovnu školu završila u Višnjoj Gori a zatim gimnaziju u Ivančni gorici. Poslje uspešno završene gimnazije se je upisala na Fliozofski fakultet na dva odsjeka: odsjek za so-ciologiju i odsjek za german-istiku sa skandinavistikom i nederlandistikom. Diplomirala je 9. 7. 2012. iz teme »Vloga

nacionalne države v času globalizacije«, te tako dobila zvanje univerzitetna diplomirana sociologinja i univerzitetna diplomirana nemcistka. Upisala je magisterij na istom fakultetu, smer: dvopredmetna pedagoška nemščina in sociologija.

Našim diplomantima od srca čestitamo za diplomu i želimo im puno uspjeha u nastavku studija, u životu i radu.

KSD Sandžak

Osmrtnice

Na ahiret su preselili:

Avdo Agović iz sela Bare

Zuko Agović iz sela Orahovo

Ismet Kočaniz Kamnika

(rođen 5. 5. 1957, umro 9. 10. 2012)

Hasim Škrijelj iz sela Dašča Rijeka(rođen 14. 5. 1929, umro 27. 8. 2012)

ožalošćenim porodicama »KSD Sandžak«

nazdravlja glavu.

42 novembar 2012 | 33-34

Sandžački recepti

Mantije (ribice) Elizabeta Maleškić,fotografije: Emil Makeškić

• za 4 osobe

600 g brašna300 ml vode (mlake)5 g soli

• za nadjev

500 g mljevenog mesa mlade govedine3 glavice lukamalo solimljeveni biber po želji1 dcl ulja

• preljev

1 jogurt (250 ml)3 struka bijelog luka

Priprema

Tijesto zamijesimo, pustimo da malo stoji. Luk narežemo na sitne komadiće. Dodamo meso i ostale začine.

Tijesto razvaljamo na što tanije listove, kao za burek. Meso potresemo i savijemo na palce koje ćemo rezati na približno 5 cm velike komade. Pečemo na 180 °C od 30 do 40 minuta.

Kada su mantije pečene, premažemo sa jogurtom i sitno narezanim bijelim lukom, vratimo u peć za 2 do 3 minuta da se malo pita omekša i pazimo da se jogurt ne presuši.

Elizabeta Maleškić je bila kandidovana za »naj volantera 2011. godine« i na prijemu završne manifestaciji projekta »Prostovoljec leta 2011« (Volanter 2011. godine) na Brdu kod Kranja je dobila priznanje za svoj volonterski rad u 2011. godini (Elizabeta je dugogodišnja aktivistica humanitarnog društva Merhamet u Sloveniji). Na fotografiji su: naj volonter 2009 Jasmina Salanović, Emil Maleškić, prva dama R. Slovenije Barbara Miklič Türk, predsjednik R. Slovenije dr. Danilo Türk i Elizabeta Maleškić.


Izgled budućeg Islamskog i kulturnog centra u Ljubljani

44 novembar 2012 | 33-34List Glas Sandžaka je sufinanciran preko Javnog fonda Republike Slovenije za kulturne djelatnosti

Documents

33-34 [email protected]