65500602-Multinacionalne-kompanije-maturalni

U V O D 1

1. POJAM GLOBALIZACIJE 2

1.1. PUT DO GLOBALIZACIJE SVJETSKE EKONOMIJE 41.2. DIMENZIJE GLOBALIZACIJE 51.2.1. FAKTORI PROCESA GLOBALIZACIJE 6

2. NOSIOCI GLOBALIZACIJE 8

3. DEFINIRANJE MULTINACIONALNIH KOMPANIJA 10

3.1. KRITERIJI RANGIRANJA MULTINACIONALNOSTI KOMPANIJA 12

4. RAZVOJ MULTINACIONALNIH KOMPANIJA 13

4.1. OD LOKALNE DO MULTINACIONALNE KOMPANIJE 164.2. MOTIVI RAZVOJA MULTINACIONALNIH KOMPANIJA 174.2.1. KONKURENTNA PREDNOST I MNK 194.3. PROBLEMI RASTA I RAZVOJA MNK 19

5. MULTINACIONALNE KOMPANIJE I ZEMLJE U RAZVOJU 21

5.1. INTERNACIONALIZACIJA MULTINACIONALNIH KOMPANIJA 225.2. MULTINACIONALNE KOMPANIJE I MIGRACIJE 23

6. USPON MNK U UVJETIMA SVJETSKE GLOBALIZACIJE 24

6.1. RAZLIČITI OSVRTI NA EFEKTE RAZVOJA MNK 24

Z A K LJ U Č A K 27

L I T E RA T U R A 28

Goran Bilić Multinacionalne kompanije

U V O DVeć duže vrijeme prisustvujemo mnogobrojnim i raznovrsnim promjenama u svjetskoj ekonomiji koje su, prije svega, potaknute procesom globalizacije ukupne privrede. Spomenuta kretanja nas konstantno potiču na razmatranje i razumijevanje globalne problematike, a prije svega fenomena multinacionalnih kompanija kao neizostavnog činitelja svakodnevnice i jednog od pokretača globalnih promjena.

Suvremeni proces globalizacije ima tendenciju brisanja barijera tokovima robe, usluga, novca, kapitala, radne snage i znanja. Glavni nositelji tog procesa su multinacionalne kompanije. Ove korporacije najrazvijenijih zemalja svijeta sredinom prošlog stoljeća značajno su utjecale na kreiranje međunarodnih institucija (Međunarodni monetarni fond - MMF, Svjetska banka - SB, Svjetska trgovinska organizacija-WTO) preko kojih presudno utječu na tok međunarodnih ekonomskih odnosa. U takvom ambijentu, multinacionalne kompanije postaju dominantna forma monopolskog (oligopolskog) kapitala i glavni nositelj međunarodne podjele rada. Njihova moć se zasniva na ogromnoj ekonomskoj snazi i aktivnostima u svjetskim razmjerima: internacionalizaciji svih faza od tehnološkog istraživanja do plasmana; velikom potencijalu naučno-tehničkog razvoja i moći da angažiraju naučne kadrove iz cijelog svijeta; monopolskoj kontroli svjetskih izvora sirovina i energije; kao i centralizaciji odlučivanja koja nužno proizvodi društvenu i političku moć i sposobnost da se ona upotrebi. U osnovi, globalizacija jeste mreža multinacionalnih kompanija, koja je dovela do globalne podjele i kombinacije resursa, čime su uspostavile nov način upravljanja globalnim razvojem i međunarodnim odnosima.

Svrha ovog rada je da ukaže na suštinska obilježja i oblike djelovanja multinacionalnih kompanija, kao i na njihov razvoj i značaj u svjetskoj ekonomiji. Prvi dio ovog rada se odnosi na definiranje pojma globalizacije, na ukazivanje faza razvoja svjetske privrede kao i navođenje faktora koji utječu na proces globalizacije. U drugom dijelu se definira pojam multinacionalnih kompanija kao osnovnih pokretača i nositelja procesa globalizacije, njihov razvoj, motivi razvoja i uspon MNK u uvjetima globalizacije.

1


1. POJAM GLOBALIZACIJESvjedoci smo rastuće međuovisnosti između država širom svijeta i odvijanja niza nezavisnih procesa koji se događaju i obuhvaćaju države, regije, čitav svijet. Ovaj splet svih odnosa kojima se povezuju brojni sudionici na državnom, regionalnom nivou , pa i civilizacije u raznim oblastima, vremenima, pri različitim brzinama odvijanja, s tendencijom sveobuhvatnosti, ali i širenja i kod onih procesa koji su već postali globalni- nazivamo globalizacijom1.

Globalizacija označava proširivanje i produbljivanje socijalnih odnosa i institucija kroz prostor i vrijeme, i to kada na svakodnevne aktivnosti pojačano utječu događaji s druge strane zemaljske kugle, te kada djelovanje i odluke lokalnih grupa ili zajednica imaju značajni globalni odjek. Globalizacija je proces ujedinjavanja svijeta u jednu cjelinu ili jedan sustav, što je moguće zahvaljujući stalnom informacijskom i komunikacijskom tehnološkom napretku. Svijet postaje međusobno integriran i sve što se događa lokalno, može se odraziti i globalno. Globalizacija je rezultat napretka tehnologije, posebno informatike i medija, saobraćaja i svih drugih vidova komunikacija, širenja mreže multinacionalnih korporacija i financijskog kapitala, sve rasprostranjenijih oblika i sadržaja kulturnih i duhovnih vrijednosti2.

Globalizacija predstavlja mogućnost startno transparentnog poslovanja na cijelom svjetskom tržištu. Potiče od engleske riječi "The Globe" što znači zemljina kugla. Karakterizira je liberalizacija (princip otvorenih granica), privatizacija sa tržišnom privredom, i makro i mikro konkurentnost, kao uvjeti sudjelovanja zemalja, poduzeća i banaka, na jedinstvenom svjetskom tržištu. Ona je neophodna radi širenja suradnje, proizvodnje i poslova, ali ima i određene mane i nedostatke, posebno u produbljivanju raspona u razvoju u korist razvijenih, a na štetu zemalja u razvoju3.

Međunarodna ekonomija je danas neusporedivo više integrirana u odnosu na ranije. Globalna ekonomska integracija je veća i kompleksnija nego ikada u dosadašnjoj svjetskoj povijesti. Opće je uvjerenje da slijedeća tzv. globalna tj. na izvjestan način i nova ekonomija, zahtjeva nov pristup i nove analize. Riječ globalizacija je postala i najčešće rabljena riječ u nauci, ekonomiji na kraju 20. i početkom 21. stoljeća. To ujedno izražava i razvojni megatrend i duh nastupajućeg doba. Može se reći da globalizam predstavlja neoimperijalni projekt uređivanja međunarodnih odnosa u funkciji snaga novog svjetskog poretka. Sve ovo otvara put mega integraciji proizvodnih snaga čovječanstva, njihovom povezivanju i integraciji. Sve ovo se odnosi na džinovske multinacionalne kompanije čiji je cilj planetarna dominacija.

Globalizaciju unapređuje i međunarodna ekonomska suradnja između najrazvijenijih zemalja svijeta. Osam rundi multilateralnih trgovinskih pregovora su imali za zadatak da doprinesu liberalizaciji svjetske trgovine, smanjenju trgovinskih barijera, kao i usvajanja ekonomske politike koja sadrži deregulaciju i privatizaciju od strane što većeg broja zemalja. Sva ova

1 M.Ferizović, Strateški menadžment, Ekonomski fakultet Univerziteta u Bihaću, Bihać, 2005, p. 56;2 V.Mićović, Globalizacija ili nova imperija rah americana, Gutenbergova galaksija, Beograd, 2005, p.29;3 M.Unković, Međunarodna ekonomija, Univerzitet Singidunum, Beograd , 2008, p.65;

2


dostignuća su dovela do rastuće tržišno-orijentirane globalne ekonomije, i do važnijeg preokreta u velikom broju zemalja, od državno-planskih ka tržišno orijentiranim ekonomijama. Čovječanstvo ide ubrzanim korakom ka političkom i ekonomskom svijetu bez granica. Globalizacija uključuje potpunu ekonomsku liberalizaciju, to jest otvaranje vrata krupnom biznisu. Multinacionalne kompanije su na čelu. Vlade stvaraju maksimalno povoljne uvjete za porast njihovog biznisa. Regionalne grupacije poput APEC, GATT i WTO su u potpunosti posvećene istom cilju4.

Globalizacijska tvrdnja kako će svjetsko društvo, organizirano u jedinstveno svjetsko slobodno tržište, rezultirati smanjenjem siromaštva i povećanjem općeg blagostanja možda i nije polučila planirane rezultate, no jedno je sigurno - globalizacijska atmosfera kloniranog turbokapitalizma i novih ekonomskih odnosa otvorila je vrata novih mogućnosti za multinacionalne kompanije, što ove dobrano koriste. Njihov profit predstavlja zidine kojima je opasan novi svjetski poredak.

Globalizacija je kompleksni set procesa, a ne jedan jedini proces, a oni se odvijaju kontradiktornim načinima. Većina ljudi misli o globalizaciji jednostavno kao o odvlačenju moći ili utjecaja iz lokalnih zajednica i nacija prema globalnom tržištu. Ovo stvarno i je jedna od njenih posljedica. Nacije gube dio svoje ekonomske moći koji su nekada posjedovale. Neovisno o tim negativnim aspektima globalizacije, njenu pojavu treba prihvatiti kao izazov za mogućnosti koje ona nudi u ekonomskom razvoju, rastu i blagostanju.

4 M.Alijagić, Međunarodna ekonomija, Fakultet za poslovne studije, Banjaluka, 2006, p. 274;

3


1.1. PUT DO GLOBALIZACIJE SVJETSKE EKONOMIJE

Proteklo stoljeće bilo je obilježeno fazama ekonomskog napretka i stagnacije, integracije i dezintegracije. Ovaj se period može promatrati kroz određene faze5.

Prva faza (1870-1913) "zlatno doba" je period međunarodne svjetske trgovine, snažnog priljeva novca i povećane međunarodne migracije. Također, to je bio period ubrzane globalne međuovisnosti koji je započeo sredinom druge polovine XIX stoljeća (1870) i koji se nastavlja do samog početka Prvog svjetskog rata. Tokom ovog perioda izvoz je porastao za 3,5% godišnje nasuprot realnom rastu proizvodnje od 2,7%. Izvoz proizvoda 1913. godine u svijetu se povećava na 11,9%. Ovaj nivo izvoza kasnije je tek ostvaren 1970. godine. Međunarodni protok roba, ljudi i kapitala je bio isto tako snažan. Prema izvještaju UN, međunarodna integracija tržišta rada dostigla je nečuvene razmjere. Interkontinentalna migracija kretala se sa rubnih krajeva Evrope ka Sjevernoj i Južnoj Americi - najveći dio je otpadao na SAD. Između 1870. i 1915. godine 36 miliona ljudi napustilo je Europu, a dvije se trećine doselilo u Ameriku. Uslijed nepostojanja međunarodne kontrole tokova kapitala, novac se relativno slobodno kretao; zlatni je standard pružao dobru osnovu za razvoj svjetskih financijskih tržišta.

Druga faza (1914-1950) je bila jedna od najmračnijih faza prošlog stoljeća. Nju su obilježila dva svjetska rata, svjetska depresija i opći kolaps svjetskog trgovinskog sistema. Početak Prvog svjetskog rata i njegove posljedice razorile su proizvodni kapacitet Europe i konačno dovele do serije kvantitativnih restrikcija na trgovinu i kapital. Inflacija je bila ogromna. Zlatni je standard bio ponovo uspostavljen 1925. godine, iako je pokušaj da se ponovo uspostavi financijska stabilnost propao. Svjetska depresija utjecala je na smanjenje agregatnog izvoza za 18% u industrijaliziranim zemljama, sa Amerikom kao najvećim gubitnikom: američki se izvoz smanjio za 28% za vrijeme privredne depresije 1929. i 1932. godine. Kapitalni tokovi svih oblika su se usporili. Trgovina i investicijske veze stvorene tokom tzv. "zlatne ere" bile su prekinute.

Treća faza (1950-1973) je period oživljavanja i ponovnog izgrađivanja opustošene Europe. Veliki porast bio je podržan uspostavljanjem jakih multilateralnih institucija (npr. Svjetska banka, MMF, GATT) i ugovora koji su pomogli da se promovira i osigura globalni ekonomski rast. Ponovna obnova Europe i Azije bio je još jedan snažan stimulans rasta. Također je i tehnologija sa svojim poboljšanjima i unapređenjima u transportu, satelitskim, informacijskim i eksperimentalnim tehnologijama doprinijela širenju granica trgovine, smanjujući cijenu rada i promovirajući veću međunarodnu povezanost. Brz rast međunarodne trgovine bio je među najznačajnijim karakteristikama ovog perioda. Svjetska se trgovina povećala prosječno za 6,7% u periodu između 1948. i 1953. godine, a na 7,4% između 1958. i 1963. godine.

5 H.Bećirović, S.Kurtović, Poslovno komuniciranje u svijetu globalnog biznisa, Sarajevo, 2008, pp. 349-351;

4


Četvrta faza (1974-1988) poznata je kao "inflatorni bič". Zlatna era prestala je ranih 70-ih godina sa iznenadnim i dramatičnim povećanjem cijena goriva u svijetu. Četvrtu fazu obilježilo je smanjenje brzine rasta i povećanje inflacije u industrijaliziranim državama. Povećanje cijene nafte vodilo je do visokog nivoa vanjskog duga među svjetskim uvoznicima nafte. Početkom 80-ih godina Europa, Amerika, Latinska Amerika i Azija zapale su u stagnaciju. Tek u drugoj polovini destljeća, uz manje globalne kamatne stope, svjetska ekonomija se oporavila. Čak je došlo i do snažnih pomaka u stranim direktnim investicijama i u međunarodnoj proizvodnji razvijenih zemalja. Ova je dinamika ponovo uvela stari koncept za novu globalnu ekonomiju poslije Hladnog rata: globalizacija ili proces globalne integracije preko rastućih međunarodnih tokova kapitala, roba, informacija i ljudi.

Peta faza je globalizacija svjetske privrede. Većina najznačajnijih karakteristika globalne ekonomije 90-ih godina i danas su snažni i slobodni globalni tokovi kapitala, mjere libe-ralizacije tržišta, promjenljivi trgovinski rast - slične pojave svjetske ekonomije od prije više od jednog stoljeća. Konzistentno sa prvim periodom globalizacije, rast svjetske trgovine širio se bržim tempom nego svjetska proizvodnja. Proizvodnja se povećavala prosječno godišnje po stopi od 3,1% između 1991. i 2000. godine, nasuprot rastu svjetske trgovine od 6,1% tokom istog perioda. Drugačije rečeno, globalne investicijske strategije multinacionalnih kompanija postale su najsnažnija snaga svjetske ekonomije.

1.2. DIMENZIJE GLOBALIZACIJE

Globalizacija ima nekoliko dimenzija, područja u kojima se odvijaju i na koje utječu globalizacijski procesi. Bitno je naglasiti da te dimenzije nisu odvojene jedna od druge, nego je globalizacija sveukupnost njihove međupovezanosti i isprepletenosti.

Dimenzije globalizacije6 su:

Ekonomska dimenzijaDruštvena dimenzijaPolitička dimenzijaKulturalna dimenzijaEkološka dimenzija

Ekonomska dimenzija odnosi se na ogroman porast trgovine, investiranja, pojačane i povećane financijske tokove, stvaranje globalnog, jedinstvenog svjetskog tržišta, transnacionalno integriranu proizvodnju, kraj nacionalnih ekonomija, prostorno i vremenski neograničene puteve biznisa, gospodarske zakone koji su globalni, svjetski. Pojačane ekonomske i trgovinske aktivnosti.

Društvena dimenzija globalizacije odnosi se na svijet u globalu, koji sve više postaje, kako je McLuhan predvidio, 'globalno selo'. Tehnološki napredak, promijenjeni ekonomski poredak i ostale dimenzije, utječu također na društvenu sliku svijeta i omogućuju formiranje novog,

6 S.Mešić, Multinacionalne kompanije u procesu globalizacije, diplomski rad, Zagreb, 2008, p. 5;

5


drugačijeg, globalnog društva. Nova vrsta komunikacije omogućuje stvaranje 'društva na daljinu', što je u potpunosti različito od tradicionalnog društva i druženja kakvo poznajemo. No, to ne znači i nestajanje tih tradicionalnih oblika. Društvena globalizacija su i povećane migracije ljudi preko granica, te nove društvene veze i smjernice.

Politika je i dalje organizirana teritorijalno, nije nestalo državno uređenje i razgraničenje svijeta, no međudržavni i politički odnosi promijenjeni su u proteklih dvadeset i pet godina. Politika je sve više globalna, ona nije stvar isključivo jedne države, a njene posljedice imaju globalno značenje. Politička pitanja više nisu stvar isključivo jedne države, nego su one stvar globalnog značenja i zahtijevaju takav pristup. Države više nisu u mogućnosti postupati samo u odnosu na sebe i svoje interese, nego globalno, planetarno, u odnosu prema čitavom svijetu. Zahvaljujući internetu kao tehnološkom sredstvu ubrzanog poslovanja i transakcija, državne granice i zakoni imaju smanjen, promijenjen značaj, jer sada poslovi i komunikacije nisu toliko ograničeni njima.

Razvijena, uznapredovala tehnologija također znači olakšan pristup i komunikaciju s drugim kulturama. Pojačana trgovina i trgovinski tokovi također idu u prilog tome. Svijet globaliziran u jednu zajednicu znači i ispreplitanje različitih svjetskih kultura. Međutim, nisu rijetke kritike na račun globalizacije u području kulture – zbog dominantnog svjetskog položaja SAD-a - da je ona zapravo put ka uniformnosti svijeta, zahvaljujući istoj takvoj dominaciji američke kulture i jezika u odnosu na druge kulture. Mnogi se pribojavaju da je globalizacija zapravo 'amerikanizacija' ili pozapadnjenje svijeta.

S jedne strane ekološka globalizacija upućuje na povećane ekološke probleme, uzrokovane između ostalog i pojačanom modernizacijom i industrijalizacijom. Razmjeri ekološke globalizacije, točnije ekoloških problema, povećali su se usporedno s povećanjem opsega i intenziteta ostalih globalizacijskih dimenzija. S druge strane, ova dimenzija upućuje na globalno osvješćivanje, ili barem njenu nužnost, te globalnu odgovornost prema problemima kao što su globalno zagađenje, ozonske rupe, toksični otpad. To su problemi koje države niti pojedinci ne mogu rješavati sami, nego su oni globalno pitanje.

1.2.1. FAKTORI PROCESA GLOBALIZACIJE

Promjena bilo kog značenja rijetko je rezultat jednog događaja, već je prije utjecaj različitih faktora koji proizlaze iz različitih izvora. Tako je i sa procesom globalizacije devedesetih godina. Faktori koji oblikuju globalizaciju su prije svega tehnologija, zatim makroekonomija, politika vlade i ponašanje firme (tabela 1).

6


Tabela 1. Faktori koji oblikuju globalizaciju

TEHNOLOGIJA MAKROEKONOMIJA

Proizvodna diferencijacijaSkraćeni životni ciklus proizvodaRapidan rast znanja - intenzivne kompanijePovećana važnost R&D-a

Proizvodna diferencijacija komunikacionih troškovaDevizni kursRast i industrijski razvojPomoć nerazvijenim zemljama

PONAŠANJE FIRME POLITIKA VLADE

Strategijsko: preventivno i imitativno ponašanjeEksploatacija natjecateljske prednostiPristup treniranom i obučenom radu, sirovinama i jeftinoj radnoj snaziOrganizacijske promjene

PrivatizacijaReforma trgovine i investicijaPromocija regionalne integracijeNatjecateljska politikaLiberalizacija kapitalnih tokova

Izvor: D.Đašić, S.Kurtović, Ekonomija, Beograd, 2007.p.490;

Tehnologija je, na prvom mjestu, omogućila veću mobilnost ljudi, roba, kapitala i informacija. Ona je motor globalizacije koji firmama dopušta da organiziraju proizvodnju i pružaju usluge, da sprovode aktivnosti u skoro svakom dijelu svijeta. Tehnologija je bila u centru pažnje u oba perioda globalizacije. Prvi period bio je vođen i podržan u velikoj mjeri tehnološkim dostignućima, posebno padom cijena transporta i komunikacija (npr. uvođenje parobroda, željeznice, telegrafa i dr ). Drugi period obilježen je padom cijena mikročipova, kompjutera, satelita, optičkih vlakana i širenjem interneta. Faktori koji su omogućili stvaranje novih tehnologija promijenili su i proširili globalni domašaj firmi. Tehnologija omogućava firmama da efikasno i pouzdano vode operacije širom svijeta. U suštini, tehnološki napredak prošle dekade omogućio je bolju povezanost kompanija - npr. IKF kompanija je uspjela povezati nekada geografski raštrkane i podijeljene podružnice u regionalne ili globalno integrirane proizvodne mreže i produbila nivo globalne ekonomske integracije izvan bilo koje točke do koje je svjetska ekonomija ikada došla.

Makroekonomski faktori, također, utječu na razvoj procesa globalizacije. Brojne ekonomske varijable pomogle su da se promovira proces globalizacije. Jedna se odnosi na raspoloživost proizvodnih sredstava - zemlje, kapitala, rada i sirovina - na globalnoj osnovi. Multinacionalne kompanije uvijek su bile sklone da daju prioritet resursima iz cijelog svijeta. Zadatak je postao mnogo lakši tokom ravnoteže 90-ih godina, kada je ponuda globalne radne snage bila ogromna, pristup lagan, a raspoloživost sirovinama ogromna. Drugi važan makroekonomski faktor uključuje promjene proizvodnog nivoa i deviznog tečaja vodećih valuta. Razlika u ekonomskom rastu još je jedan element koji je više ili manje utjecao da firme prošire svoje operacije ili izvore prihoda širom svijeta. Zemlje koje pokušavaju ostvariti ekonomski rast, kao što su zemlje centralne Europe, oslobođene dugogodišnjih okova bivšeg Sovjetskog saveza su, također, uticale na proces globalizacije.

7


Treći faktor odnosi se na politiku vlada. Nešto liberalniji stav i politički okvir prema trgovini, investicijama i kapitalnim tokovima je, također, odigrao vodeću ulogu u ponovnom uvođenju globalizacije. Generalna naklonjenost većine vlada bila je ka reformi trgovine, promociji stranih direktnih investicija i smanjenju kontrole kapitala. To je manje ili više postala vodeća filozofija većine vlada, uključujući one u Europi i Latinskoj Americi, koje su privatizirale stotine državnih poduzeća tokom posljednje dekade. U cijelom svijetu vlade su došle u situaciju da planiraju manje, posjeduju manje i reguliraju manje, dopuštajući umjesto toga da se granice otvaraju. Globalizacija otvara vrata mnogim ranije zatvorenim državama da trguju i investiraju, široko povećavajući u samom procesu efektivnu veličinu globalnog tržišta.

Četvrti faktor odnosi se na ponašanje firme. Globalizacija je, također, dijelom bila podupirana akcijama i strategijama firmi dok su se adaptirale na promjenljive okolnosti u okruženju. U većini slučajeva potreba firme da se širi preko nacionalnih granica leži u njenoj konkurentnoj prednosti i mogućnosti da eksploatira određene prednosti izvan domaćeg tržišta. Održiva dugoročna profitabilnost strateški je preduvjet za kompanije koje sve više iziskuju globalno iskorištavanje izvora. Firme idu tamo gdje postoji obučena radna snaga ili do tržišta koja imaju odgovarajuću tehnologiju za proizvodnju. Rastuće cijene istraživanja i razvoja, zajedno sa smanjenjem proizvodnog ciklusa proizvoda, dovode do toga da firme vrše istraživanje novih tržišta i udružuju svoje sposobnosti sa drugim firmama širom svijeta. Katalizatori globalnih promjena predstavljaju rizik i nagradu za kompanije iz razvijenih zemalja. Rizici postoje za one učesnike koji su zaslijepljeni globalnim silama. Možda je najveći od svih rizika za većinu svjetskih i američkih firmi da jednostavno ignoriraju krucijalne odluke koje obuhvaćaju cijeli svijet, pod pretpostavkom da su Amerika ili Europa otok stabilnosti u moru turbulentnih promjena.

2. NOSIOCI GLOBALIZACIJEPostoje nevidljivi i vidljivi subjekti globalizacije. Nevidljivi, i to glavni subjekt globalizacije je kapital. Vidljivi subjekti su multinacionalne, nadnacionalne i planetarne korporacije, najmoćnije države i najutjecajnije financijske institucije svijeta7.

Kad su u pitanju vidljivi subjekti ključnu ulogu u globalizaciji imaju multinacionalne kompanije. Multinacionalne kompanije su više nacionalna poduzeća koja ujedinjuju proizvodnju i ponudu velikih količina roba u više država i predstavljaju vrlo važne činitelje svjetske privrede. U njima je koncentriran kapital, znanje i veliki broj zaposlenih, a razloge njihova nastanka treba tražiti u zakonitostima tržišne privrede. Primarni je cilj poduzetnika povećanje profita (dobita) i akumulacija kapitala putem viška vrijednosti u proizvodnji.U trenutku kada se kapital u matičnoj zemlji ne može povećati novim ulaganjem, traže se nova, povoljnija tržišta i sredstva prebacuju izvan državnih granica. Tako nastaju multinacionalne kompanije koje kontroliraju proizvodnju nekog proizvoda u više zemalja te kao takve postaju važan činitelj globalnog povezivanja. Ukupno poslovanje u multinacionalnoj kompaniji je brižljivo, smišljeno i vrlo prilagodljivo organizirano, pri čemu se koristi svim raspoloživim 7 Z.Vidojevic, “Kuda vodi globalizacija”, IP Filip Višnjić, Beograd, 2005, p.74;

8


sredstvima i oblicima rada radi bržega i što većeg stjecanja dobiti. Zemlje u svijetu su povezane u multidimenzionalnu mrežu ekonomskih, socijalnih, i političkih veza. U mjeri u kojoj te veze postaju značajnije i kompleksnije pojedine nacionalne ekonomije osjećaju sve više pozitivne i negativne efekte općih kretanja u svjetskoj privredi. Sve države su u poziciji da traže neki balans ekonomske samostalnosti i stupnja uključenosti u međunarodnu ekonomiju (slika 1).

Slika 1. Zemlje koje su najviše uključene u svjetsku globalizaciju

Izvor: http://ibgeog2009.wikispaces.com/Measuring_Global_Interactions pristupljeno 08.09.2010.g.

9

http://ibgeog2009.wikispaces.com/Measuring_Global_Interactions%20pristupljeno%2008.09.2010.g


3. DEFINIRANJE MULTINACIONALNIH KOMPANIJA

Definicije multinacionalnih kompanija su brojne i različite. Razlike postoje kako u njihovom pojmovnom određenju (kompanija, korporacija, poduzeće), tako i u upotrebi različitih atributa uz ove pojmove (transnacionalna, multinacionalna...), pa je neophodno napraviti razliku između različitih termina koji se koriste u literaturi.

Prvo, treba napraviti razliku između pojmova korporacija i kompanija. Dok se pod pojmom korporacija podrazumijeva poduzeće koje je osnovano i posluje dioničarskim kapitalom (dioničko društvo) i predstavlja samo jedan pravni vid organiziranja transnacionalnih kompanija, pojam kompanija je širi i označava poduzeće kao oblik organizacije poslovne aktivnosti uopće. Iako je većina transnacionalnih kompanija organizirana kao dioničko društvo – korporacije (jer je to pogodan način da se sakupi neophodan iznos kapitala za poslovanje izvan državnih granica), točniji je termin kompanija, jer se pod njim, kao širim pojmom, podrazumijevaju svi oblici, odnosno forme poduzeća, pa i korporacije.

Drugo, u pogledu različitih atributa (međunarodna, internacionalna, multinacionalna, nadnacionalna, superanacionalna, globalna i transnacionalna) koji se koriste za označavanje ovih poduzeća, kao adekvatan ističe se termin transnacionalna. Izraz trans je latinska riječ koja znači preko, iznad, a s obzirom da izabranim atributom treba da se označi poslovna aktivnost poduzeća koja prelazi granice u kojima je to poduzeće osnovano, te je adekvatno da se za ova poduzeća koristi naziv transnacionalna poduzeća odnosno transnacionalne kompanije.

Često se kao sinonimi koriste pojmovi: multinacionalna i transnacionalna kompanija. Razlika između njih je u tome što se rukovodstvo multinacionalne kompanije nalazi u više zemalja, tako da matična zemlja (zemlja porekla) ove kompanije nije samo jedna zemlja, već je to veći broj zemalja. Može se očekivati da će se broj ovih kompanija znatno povećati tijekom procesa globalizacije svjetske privrede, velikog broja fuzija poduzeća (mergers) i decentralizacije odlučivanja8.

Tipični primjeri multinacionalnih kompanija su firma Royal Dutch/Shell, britansko-holandska kompanija nastala spajanjem dvije transnacionalne kompanije iz ove dvije zemlje, kojom se upravlja iz dva centra, dvije zemlje, zatim firma DaimlerChrysler (američko-njemačka kompanija), Unilever (britansko-nizozemska kompanija), itd. Transnacionalna kompanija predstavlja stadij u razvoju tradicionalnog poduzeća. U početku poduzeća se osnivaju kao male inokosne (sa jednim vlasnikom) firme koje posluju isključivo na nacionalnom tržištu (nekad čak samo i na lokalnom). Kako se kasnije razvija, poduzeće ima sve veće potrebe za kapitalom (prvi pravac razvoja) i neophodno mu je sve veće tržište (drugi pravac razvoja)9.

Multinacionalne kompanije se mogu definirati sa dvije slijedeća dva aspekta10:

multinacionalna kompanija predstavlja matično poduzeće koje:

a) ostvaruje proizvodnju i druge aktivnosti u inozemstvu preko vlastitih ogranaka lociranih u više zemalja,

8 P.Bjelić, Ekonomika međunarodnih odnosa, Prometej, Beograd, 2003, p. 64.9 B.Rakita, Međunarodni marketing, Ekonomski fakultet, Beograd, 1993, p. 104.10 M.Bodiroža, Đ.Acin, Međunarodna ekonomija, Univerzitet u Istočnom Sarajevu, Brčko, 2005, p.527;

10


b) ostvaruje direktnu kontrolu nad poslovanjem svojih ogranaka u inozemstvu preko vlastitih ogranaka lociranih u više različitih zemalja,

c) nastoji da ostvari takvu politiku koja će preći granice između zemalja i doprinijeti ostvarenju geocentrične orijentacije poduzeća;

multinacionalna kompanija je poslovno poduzeće legalno domicilirano u više od jedne zemlje i čije su komercijalne aktivnosti dovoljno velikog obima da imaju znatan utjecaj na privredu, kako zemlje iz koje potiče matična kompanija, tako i zemlje u kojima ona ima svoje podružnice.

Sa aspekta vlasništva, multinacionalne kompanije su takav oblik organiziranja poduzeća u kome je centralna ili matična kompanija u vlasništvu rezidenta najmanje dvije zemlje. Prema kriteriju upravljanja, smatra se da je multinacionalna kompanija ona čija upravljačka centrala ima višenacionalni karakter. Prema kriteriju metoda upravljanja, imamo tri tipa multinacionalnih kompanija11:

etnocentrične kompanije - gdje je sva moć koncentrirana u matičnoj zemlji, tako da su aktivnosti i odluke upravljača orijentirane prema centru kompanije. Aktivnosti obavljaju u više zemalja, ali centralna je u matičnoj zemlji, i ona donosi sve važnije odluke i rukovodi cjelokupnim poslovanjem,

policentrične kompanije - u kojima se svaki dio do određene granice poistovjećuje sa nacionalnim interesima zemlje kojoj pripada, Odlučivanje je decentralizirano. Pored centrale u jednoj zemlji, postoji veći broj firmi u drugim zemljama koje imaju određenu samostalnost,

geocentrične kompanije - su kompanije kod kojih postoji više centralnih kompanija širom svijeta. Karakterizira ih globalna svjetska orijentacija.

Ozbiljnije proučavanje uloge i djelovanja multinacionalnih kompanija u privrednim odnosima započinje tek 60-tih godina prošlog stoljeća kada je došlo do porasta njihovog značaja u međunarodnim ekonomskim odnosima.

Unatoč postojanju velikog broja različitih definicija i poimanja multinacionalnih kompanija, može se reći da sve one imaju određena temeljna zajednička obilježja koja se mogu svesti na slijedeće:

veličina, velika ekonomska moć, utemeljenost na naučnim načelima proizvodnje, tehnologije, upravljanja i organizacije rada, obavljanje osnovne djelatnosti u drugim državama putem svojih inozemnih podružnica.


11


Multinacionalne kompanije ili poduzeća karakterizira :

sloboda djelovanja pojedinih poduzeća u okviru kompanije kao cjeline;kapital vuče porijeklo iz više zemalja; iupravljanje se obavlja putem kadrova iz većeg broja zemalja;

Međusobne razlike među njima mogu se temeljiti na stupnju geografske disperziranosti, opsegu kapitala i proizvodnje kojim raspolažu unutarnjim organizacijskim ustrojem i sistemom upravljanja, brojem podružnica, vlasničkim ustrojem i sl.

Multinacionalne kompanije predstavljaju jednog od najznačajnijih subjekata međunarodnog transfera kapitala. Njihova važnost kao ekonomskih giganata je u suvremenom svijetu sve veća. Ovu konstataciju vrlo pojednostavljeno možemo potvrditi kroz svakodnevni dodir sa brojnim proizvodima. Iza imena "Coca Cola", "Pepsi Cola", "Adidas" i dr. kriju se privredni subjekti koji svojom moći nadilaze mnoge nacionalne ekonomije. Ovakve kompanije kroz koncentraciju ogromnog kapitala, posjedovanjem najsuvremenijih tehnologija i korištenjem vrhunskog menadžmenta diktiraju odnose u međunarodnoj privredi, privredna strategija velikog broja zemalja, kako razvijenih tako i nerazvijenih, povezuje se danas uz multinacionalne kompanije.

Konačno, MNK će smanjivati svoje porezne obveze tako što će umjetno snižavati cijene proizvoda koje izvoze iz zemalja gdje su porezi visoki, dok će istovremeno u te zemlje slati komponente čije će cijene umjetno podizati.

3.1. KRITERIJI RANGIRANJA MULTINACIONALNOSTI KOMPANIJA

Često se postavlja pitanje kako rangirati multinacionalne kompanije? Drugim riječima, kako utvrditi da je jedna kompanija u većem stupnju multinacionalna od druge. Prvi i osnovni kriterij je vrijednost imovine jedne kompanije u inozemstvu. Ako je imovina kojom jedna kompanija raspolaže u inozemstvu veća od vrijednosti imovine u inozemstvu druge kompanije, onda je prva kompanija veća MNK. Prema ovom kriteriju, na vrhu liste najvećih svjetskih MNK su već godinama General Electric (SAD, elektronika i elektronska oprema), Vodafone (Velika Britanija, telekomunikacije), i Ford Motor (SAD, motorna vozila). General Electric ima imovinu u inozemstvu u gotovo 800 podružnica vrijednu oko 450 mlrd. USD, Vodafone oko 250 mlrd. USD a Ford oko 180 mlrd. USD. Oko 60% ukupne imovine kompanija General Electric i Ford nalazi se u inozemstvu (40% u SAD) i čak 96% u slučaju kompanije Vodafone.

Drugi kriterij za utvrđivanje stupnja multinacionalizacije MNK je vrijednost prodaje preko inozemnih podružnica. Prema ovom kriteriju, najveće MNC su British Petroleum (Velika Britanija, naftna industrija, vrijednost prodaje preko podružnica oko 230 mlrd. USD, oko 80% ukupnih prihoda od prodaje kompanije), Exxon Mobile (SAD, naftna industrija, 200 mlrd. USD, 70%) i Royal Duch/Shell (Velika Britanija i Holandija, naftna industrija, 170 mlrd. USD, 65%).

12


Treći kriterij je broj zaposlenih u inozemstvu. Najviše zaposlenih u inozemnim podružnicama imaju Wal-Mart (SAD, trgovina na malo, 410.000 zaposlenih u inozemstvu, 1,7 mil. ukupno zaposlenih), Siemens (Nemačka, elektronika, 270.000 zaposlenih u inozemstvu, 430.000 ukupno zaposlenih), Nestle (Švajcarska, prehrambena industrija, 240.000 zaposlenih u inozemstvu, 247.000 ukupno zaposlenih). Pored navedenih kriterija, koji ukazuju na apsolutne veličine, formiran je jedan svodni relativni pokazatelj. Riječ je o indeksu multinacionalizacije MNK, koji se dobiva kada se za kompaniju izračuna12:

postotak vrijednosti imovine u podružnicama u inozemstvu u odnosu na ukupnu imovinu;učešće (u postotku) prodaja u inozemstvu u ukupnim prodajama i učešće (u postotku) zaposlenih u podružnicama u inozemstvu u ukupnom broju zaposlenih.

Ova tri postotka se zbroje i podjele sa tri i dobiva se indeks multinacionalizacije kompanije. Indeks multinacionalizacije ukazuje na stupanj multinacionalizacije kompanije bez obzira na njenu veličinu. Mala kompanija može biti više multinacionalizirana ako poslovanje (imovinu, prodaju i zaposlenost) po duzima u većoj mjeri preko inozmenih podružnica. Najveći indeks multinacionalizacije imaju Kanadska kompanija iz oblasti medija Thomson (indeks 97,3; gotovo cjelokupna imovina, prodaja i zaposleni su izvan Kanade), Irska kompanija iz drvne industrije CRH (indeks 94,5) i Švicarska kompanija Nestle (indeks 93,5). Prosječni indeks transnacionalizacije za najvećih 100 MNK iznosi 56,8 i raste iz godine u godinu.

4. RAZVOJ MULTINACIONALNIH KOMPANIJANastanak multinacionalnih kompanija je u direktnoj vezi sa procesima koncentracije i centralizacije kapitala, i ova poduzeća su danas prisutna prije svega u tehničko-tehnološko intenzivnim oblastima proizvodnje. Nastanak multinacionalnih kompanija rezultat je zakonitosti razvoja kapitalizma na nacionalnom i svjetskom planu. Ovaj razvoj imao je tri faze13:

Obiteljsko poduzeće - koje je organizirano na nivou jedne tvornice i po pravilu je ograničeno na jednu industrijsku granu i funkciju. Njegovo poslovanje kontrolira jedno lice ili njih nekoliko, te odlučuju o svemu;Nacionalna korporacija, nastala u SAD-u u 19. stoljeću. Poduzeće nije više obiteljsko. Uspostavljena je administrativna piramida odlučivanja u korporaciji,što je omogućilo efikasnije usmjeravanje i ekspanziju u više pogona i na cijeli kontinent;Transnacionalno poduzeće - koje se počelo razvijati nakon 1920.godine, a do prvog zamaha došlo je poslije Drugog svjetskog rata. Do toga je došlo kao odgovor na novu tržišnu strategiju, a u želji da uspješno konkurira u uvjetima kada se neprekidno pojavljuju inovacije. Korporacije se decentraliziraju u više jedinki (dijelova). Svaka se specijalizira za izradu jednog proizvoda, a organizirane su kao autonomne jedinke.

12 B.Pelević, V.Vučković, Međunarodna ekonomija, Ekonomski fakultet, Beograd, 2008, p.385;13 M.Alijagić, Međunarodna ekonomija, Fakultet za poslovne studije, Banjaluka, 2006, p. 265;

13


Proces nastajanja multinacionalnih kompanija najneposrednije je povezan s procesima koncentracije proizvodnje i centralizacije kapitala. Ovi procesi su se prvenstveno događali u američkoj privredi gdje je koncentracija kapitala vršena u najranijim fazama industrijskog rasta. Slični su se procesi odvijali i u drugim razvijenim zemljama. Periodizacija nastanka multinacionalnih kompanija na osnovu više kriterija, može se izvršiti u pet faza14:

Počeci transnacionalizacije - ovo je period druge polovine 19. stoljeća kada je kretanje kapitala bilo prije svega praćeno emigracijom stanovništva iz Europe. Engleska je tada bila najveći izvoznik kapitala. Ova faza još ne uključuje osnivanje podružnica u inozemstvu;

Period razvoja transnacionalizacije u obliku izvoza kapitala tj. ulaganja u inozemstvu. U ovoj fazi još prevladava izvoz robe i usluga. Počinje se sa osnivanjem jedinica u inozemstvu, prvo za poticanje prodaje, a zatim sa osnivanjem pogona za montažu dijelova, naročito u okolnim zemljama. Ovo je faza multinacionalizacije poduzeća.

Faza dominacije direktnih ulaganja u inzemstvu ili faza transnacionalizacije,

Faza postepenog opadanja potpune dominacije direktnih ulaganja i jačanje uloge zajedničkih ulaganja ili zrela faza transnacionalizacije,

Faza cjelovite transnacionalne proizvodnje koja se sve više zasniva na tehnološkim determinantama.

Razvoj multinacionalnih kompanija vezuje se za kolonijalne ili imperijalne zemlje zapadne Europe, odnosno za Englesku i Nizozemsku koje su ostvarile ekonomsku i vojnu dominaciju još u XVI stoljeću i uspješno je održavaju do današnjih dana. Tokom ovog perioda firma British East India Trading Company je osnovana da bi promovirala trgovinske aktivnosti i teritorijalne akvizicije u zemljama domaćinima Dalekog istoka, Afrike i Amerike.

Multinacionalne kompanije koje danas znamo, međutim, nisu nastale u XIX stoljeću, u periodu industrijskog kapitalizma, već u periodu razvoja velikih tvorica, velikih početnih kapitalnih proizvodnih procesa, informacijskih tehnologija i razvoja komunikacija. Za vrijeme XIX i početkom XX stoljeća MNK su tragale za sirovinama, naftom i drugim resursima koji bi osigurali nesmetan rad i zaštitu od sve većeg pritiska konkurencije, odnosno kompanija iz SAD i zemalja zapadne Europe. Približno oko 60% ovih kompanija investiralo je u Latinsku Ameriku, Aziju, Afriku i Srednji istok. Veći dio kupovina i preuzimanja monopolske i oligopolske koncentracije je koncentrirano u velikim sektorima multinacionalnih kompanija, kao što su petrokemijska i prehrambena industrija. Npr. američki agro-industrijski gigant Unitet Fruit Company je kontrolirao 90% izvoza banana u 1899. godini, dok je početkom Prvog svjetskog rata Royal Datch/Shell kontrolirao 20% od ukupne ruske proizvodnje nafte. Traganje za prirodnim sirovinama nastavlja se i danas što predstavlja stimulans za europske i američke kompanije da nastave sa svojim aktivnostima koje su bile započete između Prvog i Drugog svjetskog rata. Korporativne investicije zemalja Europe značajno su se smanjile, dok


14


su se aktivnosti SAD kompanija uvećale. U Japanu u ovom periodu imamo razvoj sistema u "zaibatsu" koji uključuje kompanije Mitsui i Mitsubushi. Velike kompanije koje rade u savezu sa japanskom vladom imaju oligopolsku kontrolu u sektorima industrije, financija i trgovine.

U periodu od 1945. godine do danas SAD multinacionalne kompanije su uz velike teškoće zadržale dominaciju u stranim direktnim investicijama, u dvije dekade poslije Drugog svjetskog rata, kada su europske i japanske korporacije počele zauzimati značajnu ulogu. Početkom 50-ih godina banke u SAD, Europi i Japanu započele su investiranje velikih iznosa kapitala u industrijski sektor pospješujući korporativne kupovine i kapitalnu koncentraciju. Sve su ove aktivnosti u dobroj mjeri pokrivene tehnološkim promjenama kao što su kontejnerski brodovi, transportni saobraćaj (naročito zračni), kompjuterizacija i komunikacijske inovacije koje povećavaju međunarodne investicije i trgovinu MNK. Ovi su trendovi vrijedili sve do kraja 70-ih godina, odnosno perioda oligopolske konsolidacije, i uloga MNK se značajno promijenila na globalnom tržištu u odnosu na početak stoljeća. U cijelom svijetu 1906. godine bilo je dvije ili tri vodeće firme koje su posjedovale imovinu u vrijednosti od 500 miliona dolara, dok je 1971. godine bilo 333 takve kompanije. Jedna trećina od ovih kompanija imala je imovinu više od jedne milijarde dolara, ako se tome doda da MNK imaju kontrolu nad 70-80% ukupne svjetske trgovine. U prošloj četvrtini ovog stoljeća dogodile su se određene promjene u multinacionalnosti. Godine 1970. bilo je samo oko 7.000 MNK, dok se danas taj broj popeo na 64.000. Preko 90% od ovih kompanija smješteno je u industrijskom sektoru koji kontrolira preko 510.000 podružnica.

U svijetu MNK dominaciju nastavljaju firme iz Trijade - EU, Japan i SAD. Naime, 85 od 100 najvećih TNK odnosi se na date zemlje. Na pet zemalja (Francusku, Njemačku, Japan, Veliku Britaniju i SAD) otpada 73 od 100 kompanija, dok su 53 bile iz EU. Rast MNK se, također, dogodio i 80-ih i 90-ih godina zahvaljujući stranim investicijama, ali u znatno manjoj mjeri.

Najzastupljenija djelatnost u poslovanju 100 najvećih svjetskih MNK jeste proizvodnja motornih vozila, slijede farmaceutska industrija, komunalne usluge, telekomunikacije, naftna industrija, elektronska industrija. Najveće MNK iz zemalja u razvoju su znatno manje od MNK iz razvijenih zemalja. Najveća, hongkonška Hutchison Whampoa (bavi se raznovrsnim djelatnostima) ima imovinu od 67 mlrd. USD u inozemstvu, što je svrstava na 17. mjesto svih svjetskih MNK. Zaostaju Petronas-Petroliam (Malezija, naftna industrija, 22 mlrd. USD imovine u inozemstvu), Singtel (Singapur, telekomunikacije, 18 mlrd. USD), Samsung (Južna Koreja, elektronika, 14 mlrd. USD) i CITIC (Kina, raznovrsna industrija, 14 mlrd. USD). Ipak, očigledan je trend nastanka krupnih kompanija u svjetskim razmjerima iz manje razvijenih zemalja. Koncentracija njihovog porijekla je još uvijek prilično visoka - dominiraju Južnoafrička Republika (iz Afrike), Meksiko i Brazil (iz Latinske Amerike), Rusija (Istočna Europa), Kina, Indija, Malezija i Tajland (iz Azije).

MNK iz manje razvijenih zemalja sada na domaćem i svjetskom tržištu konkuriraju MNK iz razvijenog svijeta, naročito u primarnom sektoru i industriji zasnovanoj na resursima (nafta, gas, rude, metali, čelik), infrastrukturnim uslugama (elektroprivreda, telekomunikacije, transport), proizvodnji koja se relativno teško izvozi (cement, prehrambena proizvodnja), ali i sektorima koji su izloženi jakoj međunarodnoj konkurenciji (elektronika, automobili, odjeća).

15


Grupa od najvećih 100 svjetskih MNK čini oko 11% imovine, 16% prihoda od prodaje i 12% zaposlenih svih svjetskih MNK. U prosjeku je oko polovina imovine, prihoda i zaposlenih najvećih 100 MNK u inozemstvu. Ukupna imovina (u matičnoj i stranim zemljama) svih svjetskih MNK procjenjuje se na više od 80.000 mlrd. USD, ukupna vrijednost prodaje (u matičnoj zemlji i inozemstvu) na više od 35.000 mlrd. USD, vrijednost prodaje samo podružnica u inozemstvu na oko 22.000 mlrd. USD, strane podružnice izvezu oko 4.200 mlrd. USD, a MNK zapošljavaju (u matičnoj zemlji i inozemstvu) oko 150 miliona ljudi (samo u podružnicama više od 60 miliona ljudi).

4.1. OD LOKALNE DO MULTINACIONALNE KOMPANIJE

Lokalno poduzeće na putu evolucije do multicionalnog prolazi kroz sedam faza15.

Prva faza je internacionalno ispitivanje. Započinje kada kompanija dobiva zahtjev za jednim od proizvoda direktno od firme ili od nezavisnih domaćih uvoznika ili izvoznika. Kompanija može ignorirati zahtjev za proizvodima kod kojih još nije provedena evolucija razvoja do kraja. Međutim, ako kompanija odgovori pozitivno i izvrši prodaju svojih proizvoda na stranom tržištu, ostvarit će veći nivo profita od prodaje u inozemstvu. Drugi zahtjev od stranih kupaca odnosi se na inter-medijalne proizvode.

Druga faza je upravljanje izvozom. Kada se kompanijski izvoz nastavlja povećavati, menadžeri sasvim jasno mogu utvrditi da je vrijeme da se izvozni menadžment stavi pod kontrolu i da se ne treba dugo oslanjati na samoinicijativne zahtjeve koji dolaze iz inozemstva. Oni se mogu jasno promatrati kao proaktivna, a nikako kao reaktivna pozicija u odnosu na izvoz. Menadžer za izvoz, sa malim osobljem, vrši aktivno istraživanje tržišta za realizaciju kompanijske proizvodnje.

Faza tri je izvozno odjeljenje i direktna internacionalna prodaja. U slučaju kada se prodaja nastavlja povećavati, kompanije imaju teškoće u poslovanju ne samo sa izvoznim menadžerima već sa cijelim procesom prodaje. Kompanija osniva izvozno odjeljenje ili diviziju sa istim ciljem kao odjeljenje za domaću prodaju. Kompanije, zatim, napuštaju izvoz intermedija preko posrednika i započinju prodaju direktno putem izvoza kupcima koji se nalaze širom svijeta.

Faza četiri su međunarodne podružnice. Dalji rast u izvoznoj prodaji zahtijeva osnivanje podružnica za prodaju u inozemstvu koje će upravljati prodajom i vršiti kontrolu poslovanja. Menadžer za prodaju podružnice direktno je odgovoran domaćoj centrali. Podružnice vrše prodaju direktno posredujući na stranom tržištu. Prodaja podružnica postepeno se uključuje kroz prodaju podružnica koje su inkorporirane i nalaze se u stranoj zemlji i uživaju veliku autonomiju, veću nego što je bio slučaj u prethodnom periodu.

Faza pet je međunarodno sklapanje proizvoda. Sklapanje proizvoda u inozemstvu organizira se iz tri glavna razloga: jeftiniji troškovi prijevoza za poluproizvode, niže carine i jeftinija radna snaga. Kompanije mogu započeti proces sklapanja proizvoda u jednom ili više

15 H.Bećirović, S.Kurtović, Poslovno Komuniciranje u svijetu globalnog biznisa, Sarajevo, 2008, pp. 360-363;

16


stranih tržišta ako je više profitabilan izvoz poluproizvoda nego što je izvoz gotovih proizvoda. Često su carine i transportni troškovi niži na poluproizvode i komponente nego na gotove proizvode.

Faza šest međunarodna proizvodnja. Nakon prethodnih nivoa koji su objašnjeni, sljedeći korak je osnivanje proizvodnje u inozemstvu. Ovaj nivo kompanije ostvaruju kada imaju dobro razvijen izvozni program koji je podržan tržišnim istraživanjem, promovirajućii i distribuirajući programe proizvodnje i istražujući prednosti koje nude nova tržišta.

Faza sedam je integracija međunarodnih podružnica. Kada menadžeri iz matične kompanije odluče integrirati strane operacije preko sistema multinacionalnih kompanija, oni dovode u pitanje stepen autonomije podružnica zbog strateških odluka - kako napraviti top menadžment kompanije. Kompanijski menadžment dobiva na značaju kada su u pitanju sljedeće operacije: planiranje, organizacija, kadrovi i kontrola međunarodnih operacija iz globalne perspektive.

Ne prolaze sve kompanije kroz svih ovih sedam nivoa. Većina kompanija zapostavlja potpunu integraciju njihovih domaćih i stranih operacija težeći da, umjesto toga, upravlja njima u decentraliziranom obliku bez opće globalne strategije.

4.2. MOTIVI RAZVOJA MULTINACIONALNIH KOMPANIJA

Važno pitanje je zašto poduzeća uopće postaju multinacionalna i kao takva se razvijaju. Drugim riječima, zašto se otvaraju podružnice u inozemstvu, zašto se kupuju poduzeća u inozemstvu i zašto se spajaju poduzeća iz različitih država? Univerzalni motiv je - maksimalizacija profita na dugi rok. Navesti ćemo specifičnije motive, koji vode ostvarenju ovog najvažnijeg16.

Prvi je osvajanje tržišta. Osnivanjem podružnice u inozemstvu MNK može efikasnije zadovoljiti potražnju te zemlje. Također, lakše će osvojiti i tržišta susjednih zemalja ili tržište zemlje-članice regionalne integracije (u kojoj se nalazi i država u kojoj je osnovana podružnica). Ovaj motiv ima utoliko veći značaj ukoliko se radi o propulzivnim tržištima, na kojima MNK procjenjuje da će brzo povećavati nivo svojih aktivnosti. Jedan od motiva za osvajanje tržišta je i u slučaju kada su transportni troškovi u strukturi ukupnih troškova do te mjere značajni da je bolje dislocirati jedan dio proizvodnje u podružnicu i iz nje opskrbljivati lokalno tržište. To, međutim, važi pod uvjetom da ekonomija obujma u toj proizvodnji nije izražena u većem stupnju. U slučaju da ona to je, moglo bi se desiti da su uštede po osnovu transportnih troškova manje od šteta nastalih po osnovu manjeg korištenja efekata ekonomije obujma. Važan motiv osnivanja podružnica je i detaljno upoznavanje sa potrebama, običajima i ukusima lokalnih potrošača i, na osnovu toga, prilagođavanje proizvodnje tom tržištu.

Drugi motiv je osiguravanje resursa. U matičnim zemljama radna snaga može da bude oskudna ili skupa; u oba slučaja MNK pokušava da zapošljavanjem radnika u inozemnim

16 B.Pelević, V.Vučković, Međunarodna ekonomija, Ekonomski fakultet, Beograd, 2008, pp.389-391;

17


podružnicama poveća zaposlenost i/ili snizi troškove rada. U ranijim fazama poslovanja MNK su uglavnom koristile prednosti korištenja jeftine radne snage sa minimalnim kvalifikacijama. U novije vrijeme, međutim, u podružnicama se sve više zapošljavaju radnici koji posjeduju organizacijske, menadžerske i marketinške sposobnosti. MNK na stranim tržištima traži i druge resurse: sirovine, energente, rude, poljoprivredne proizvode ili slične proizvode čija proizvodnja zavisi od klimatskih i drugih prirodnih faktora. Osiguravanjem jeftinih resursa u stranim zemljama snižavaju se troškovi proizvodnje i, samim tim, stiče se konkurentna prednost matične kompanije.

Treći motiv je zaobilaženje trgovinskih barijera. MNK osnivanjem podružnica u inozemstvu zaobilaze carinska i vancarinska ograničenja izvoza u zemlje u kojima se osniva podružnica. Drugim riječima, MNK mogu osnovati podružnice u državama u kojima su već prisutne u formi klasičnog izvoza, onda kada se u njima uvedu ili povećaju carine ili se primjeni neki od oblika vancarinske zaštite. Na taj način, MNK uspijevaju izbjeći te restriktivne mjere, budući da osnivanjem podružnica njihovi proizvodi dobivaju tretman „domaćih". Ukoliko su, pored toga, zemlje u kojoj su osnovane podružnice članice nekih regionalnih integracija, MNK automatski koristi prednosti tih aranžmana i u drugim zemljama-članicama.

Četvrti motiv je povećanje efikasnosti proizvodnje. Širenjem tržišta postiže se ekonomija obujma, racionaliziraju se neke administrativne aktivnosti, produžava se životni vijek proizvoda prenošenjem proizvodnje u podružnice, moguća je proizvodna diferencijacija, mogu se ostvariti niži troškovi infrastrukture, ekološke zaštite i sl.

Peti motiv je zaobilaženje ograničenja domaćeg tržišta. Domaće (matično) tržište može biti limitirano brojem potrošača, tj. efektivnom potražnjom. To znači da nakon određenog postignutog stupnja poduzeće ne može više rasti i razvijati se jer nema tržište za plasman svojih proizvoda i usluga. Druga vrsta ograničenja proizlazi iz stroge domaće regulative koja može sputavati rast poduzeća. Jedan dio investicija MNK predstavlja, dakle, odljev kapitala iz matične zemlje i osnivanje novih podružnica sa potpuno istom djelatnošću. Takvo dislociranje poslovanja najčešće se vezuje za postojanje vrlo stroge regulative u matičnoj zemlji i blaže u inozemstvu, tako da, premještanjem aktivnosti, MNK uspijevaju zaobići restriktivne domaće propise i održati nesmanjen nivo aktivnosti. U oba slučaja širenje na inozemna tržišta predstavlja način za prevladavanje prepreka koje postoje na domaćem tržištu.

Šesti motiv može biti subjektivne prirode: strah od gubitka tržišta, praćenje istih aktivnosti drugih MNK, pogotovo ako su one veće, pooštravanje konkurencije stranoj MNK u njenoj matičnoj državi u slučajevima kada ona prijeti domaćoj MNK na njenom vlastitom tržištu i ozbiljan poziv upućen iz inozemstva (vlada neke države izrazi želju da „ugosti" stranog investitora).

4.2.1. KONKURENTNA PREDNOST I MNK

18


Osnovni razlog postojanja i razvoja MNK leži u konkurentnoj prednosti koju ima onaj tko posjeduje globalnu proizvodnu i distributivnu mrežu. Konkurentna prednost proizlazi iz vertikalne i horizontalne integracije između matice i samih međunarodnih podružnica. Najveći broj MNK kroz vertikalnu integraciju osigurava opskrbljivanje stranim sirovinama i repromaterijalom i zaobilazi sve nesavršenosti koje često karakteriziraju inozemna tržišta. Na taj način se osigurava bolja distributivna mreža. Kroz horizontalnu integraciju kroz svoje podružnice u inozemstvu, MNK može iskoristiti i zaštititi svoj monopolski položaj, da prilagodi svoje proizvode lokalnim uvjetima i ukusima, kao i da osigura ujednačenu kvalitetu proizvoda.

Konkurentna prednost MNK zasniva se na ekonomiji obujma u proizvodnji, financijskim kanalima, istraživanju i razvoju, kao i u procesu prikupljanja tržišnih informacija. Veliki output omogućava MNK da izvrše puno bolju proizvodnu specijalizaciju i podjelu rada nego što bi to mogla neka manja domaća firma. Komponente za čiju je proizvodnju dovoljan nekvalificirani rad mogu se onda proizvoditi u zemljama gdje su dnevnice niske, da bi se onda transportirale i prerađivale negdje drugdje. Nadalje, MNK i njihove podružnice imaju lakši pristup i postižu bolje uvjete na međunarodnom tržištu kapitala nego što ih može ostvariti neka domaća firma, čime MNK dolazi u poziciju da može lakše financirati velike projekte. Velike kompanije se odlučuju za strane investicije onda kada je očekivani profit u grani veći u inozemstvu nego kod kuće. Budući da kompanija obično ima konkurentnu prednost u grani koju najbolje poznaje, ona obično uopće i ne razmatra mogućnost da se „seli" u neku drugu domaću granu, već radije odmah investira u inozemstvo17.

Na primjer Toyota investira u automobilsku industriju u SAD, IBM investira u kompjutersku industriju Japana. Na isti način se objašnjavaju investicije nekoliko japanskih korporacija kojima je bio cilj da osvoje američko tržište kompjutera.

4.3. PROBLEMI RASTA I RAZVOJA MNK

Nakon Drugog svjetskog rata dolazi ne samo do porasta utjecaja MNK-a na kontrolu svjetske trgovine već i rasta trgovine između kompanija i njihovih podružnica, odnosno razvoja intrakompanijske trgovine. Od l960 godine otprilike oko 1/3 svjetske trgovine je bila intrakompanijske prirode, dok se obujam trgovine kreće u stabilnim granicama. Apsolutni nivo i vrijednost intrakompanijske trgovine značajno se uvećavao s vremenom. Međutim, 80% međunarodnih plaćanja za tehnološke transfere i trgovinu odvija se putem intrakompanijske trgovine.

Problem sa kojim se suočava intrakompanijska trgovina odnosi se na mogućnost MNK da maksimaliziraju profit na domaćem i inozemnom tržištu, zaobilazeći nacionalne zakone pomoću instrumenta unutrašnjih troškova poznatih u računovodstvu kao "transferne cijene''. Ova jako rasprostranjena tehnika poslovanja MNK-a odnosi se na određivanje cijena roba, usluga, tehnologije između MNK-a i njihovih podružnica koje su razmještene po svijetu i kod

17 D.Salvatore, Međunarodna ekonomija, Ekonomski fakultet, Beograd, 2009, p.442;

19


kojih su cijene spomenutih proizvoda uglavnom nerealne, a za utvrđenu razliku MNK-a moraju platiti carinu. U takvoj situaciji brojne MNK-a imaju korist od transfernih cijena. Naprimjer, u zemlji gdje su cijene proizvoda niske, a carinska opterećenja visoka dolazi do rasta njihovih cijena, i obrnuto, u zemljama gdje su cijene proizvoda visoke, a carinska opterećenja niska dolazi do pada cijena. MNK-a mogu utjecati na smanjenje carinskih i poreznih opterećenja što može imati krajnji efekt na njihove prosječne profite. Sa velikom vjerojatnošću sve intrakompanijske relacije uključuju konzultantske usluge, osiguranje i top menadžer bi ih trebao kategorizirati kao transakcije i odrediti im cijenu. Porezno opterećenje bi trebalo biti isto kao što je slučaj s poznatim proizvodima, istraživanjem i razvojem. Prema tome, računovodstveni sustav MNK-a može transferirati ove cijene između njihovih podružnica brišući razlike koje nastaju kao posljedica uvođenja poreznih opterećenja. Vlade koje nemaju načina da kontroliraju transferne cijene MNK-a mogu koristiti mogućnost niskih poreznih stopa, što predstavlja pogodnost za postojeće ili buduće strane investicije ili zadržavanje kompanijskih operacija u svojoj zemlji. Porez na dohodak ili prihod može se koristiti za socijalni program ili neku drugu domaću potrebu.

Međutim, u zemljama gdje postoji kontrola od vlade, kao preventiva da se spriječi kompanijsko određivanje cijena proizvoda na malo iznad određenog postotka cijene uvezene robe ili troškova proizvodnje, firma može povećati uvozne troškove proizvoda svojih podružnica i zatim odrediti veće cijene proizvoda na malo. Prema tome, MNK-a mogu koristiti veće uvozne ili niže izvozne cijene i tako nadmudriti vladinu politiku profitne repatri-jacije, što može biti uzrok gubitka velike količine deviznih sredstava. Npr., ako imamo profitabilne podružnice kompanija u zemljama gdje kompanije ne žele više reinvestirati svoj profit, one mogu inzistirati na usmjeravanju novca prema matičnoj kompaniji. U prilog tome možemo navesti primjer iz 1970. godine gdje je investicijski fond kompanija koje imaju svoje podružnice u svijetu u prosjeku uvozio kapital iz latinoameričkih podružnica, u farmaceutskoj industriji u iznosu od 155 %, dok je uvoz kapitala iz podružnica razmještenih u Indiji, koje se bave preradom sirovina, iznosio između 124% i 147%.

Utjecaj MNK na političko okruženje zemalja u prvom se redu odnosi na zemlje u razvoju. Utjecaj se, prije svega, odnosi na ograničavanje ekonomske snage ovih zemalja i korištenje manipulativnih transfernih cijena. Takav utjecaj se reflektira kompanijskom spremnošću i sposobnošću da upotrijebi svoj direktan utjecaj na politiku zapošljavanja zemalja, na ekonomsku politiku stvarajući određena udruženja i formulirajući financijske ugovore sa političkim partnerima i drugo. Prema tome, MNK aktivno sudjeluju u realizaciji interesa razvijenih zemalja i štite njihove interese u zemljama u razvoju. U tom procesu im pomažu vojne snage razvijenih zemalja.

Kad je u pitanju MNK i međunarodna politika, od 80-ih godina MNK su značajno uključene u međunarodnu pregovaračku politiku kao rezultat rasta globalne korporativne ekonomske snage. U skladu s preuzetim naporima da se reduciraju barijere u trgovini i investicionim kapitalnim tokovima, u posljednjem desetljeću MNK-a su izlobirale brojne veze sa različitim savezima kao što su EU, NAFTA, WTO. Npr., takve sporazume MNK-a zovu slobodno-trgovinski sporazumi nacionalnih vlada koji se odnose na uklanjanje ograničenja na kretanje i

20


mogućnost maksimiziranja dohotka. Sve ove političke promjene utječu relativno na jačanje ekonomske moći MNK.

5. MULTINACIONALNE KOMPANIJE I ZEMLJE U RAZVOJU

Multinacionalne kompanije su glavno sredstvo utjecaja razvijenih zemalja na međunarodne privredne odnose, a samim tim i na zemlje u razvoju. Pitanje doprinosa multinacionalnih kompanija razvoju zemalja u razvoju je vrlo kompleksno pitanje čije razmatranje nužno mora uzeti u obzir materijalne, kadrovske i druge potencijale zemalja u razvoju, u svezi sa ciljevima, proizvodnom usmjerenošću, društveno-ekonomskim sustavom i konačno samim mehanizmima kojima se razvijaju odnosi između zemalja u razvoju i multinacionalnih kompanija.

Postojanje prednosti i nedostataka za zemlje u razvoju u njihovim odnosima sa multinacionalnim kompanijama može se prvenstveno objasniti postojanjem različitih interesa koji postoje među ovim subjektima. Činjenica je da glavni cilj poslovanja multinacionalnih kompanija nikako nije razvitak zemalja u razvoju kao što ni glavni cilj zemalja u razvoju nije maksimiziranje profita multinacionalnih kompanija. Značajno je pri tom imati u vidu da investitor - nacionalna kompanija, može investirati svoj kapital ili u određenu zemlju ili u bilo koju drugu zemlju. Izbor će ovisiti o transakcijskim troškovima. Povijest i praksa ukazuju na više oblika odnosa između zemalja u razvoju i multinacionalnih kompanija. Ti se oblici mogu globalno podijeliti na jednostavne i složene oblike suradnje.

U jednostavne oblike suradnje spadaju licence, konzultantska djelatnost, ugovorno rukovođenje, posredna proizvodnja (ili ugovorna proizvodnja), montažna proizvodnja, otplaćivanje novoizgrađenih i kreditnih proizvodnih objekata proizvodima, leasing, te tehnička pomoć i suradnja.

U složenije oblike spadaju neposredna poduzetnička ulaganja, dugoročna poslovno-tehnička suradnja, dugoročna integralna proizvodno-tržišna kooperacija, zajednička poslovna ulaganja, suvremeni kompleksni inženjering sistem, te franšizing sistem. Oblik odnosa i složenost suradnje nesumnjivo će ovisiti o stupnju razvijenosti nacionalnih privreda zemalja u razvoju.

U kontekstu razmatranja odnosa multinacionalnih kompanija sa zemljama u razvoju nužno je uočiti da ove kompanije danas sve veći interes iskazuju i prema zemljama u tranziciji. Razlog tome leži u korjenitim promjenama koje se u ovim zemljama odvijaju.

Tamna strana medalje u odnosima sa multinacionalnim kompanijama se prvenstveno očituje na daljnje reproduciranje ovisnosti o visoko razvijenim zemljama, izvozom prljave tehnologije, upravljačkih znanja, radne kulture i konkurencije mogu izazvati otpor domaćih radnika u lokalnim poduzećima. Nadalje, uvođenje strane poslovne prakse može dovesti do problema u industriji, budući da postojanje pogrešne konkurencije može rezultirati stvaranjem monopola i time prouzročiti antikonkurencijsku i/ili restriktivnu poslovnu praksu.

21


U slučaju stranih direktnih investicija mogu izostati i efekti poboljšanja platne bilance koji se inače postižu uslijed razvitka uvozno zamjenske proizvodnje ili generiranjem izvoza. Štoviše, moguće je i pogoršavanje platne bilance zbog ograničavanja izvoza i poticanja uvoza, ili zbog potiskivanja domaćih poduzeća koja više izvoze a manje uvoze. Dodatno, direktne strane investicije mogu promovirati statičke komparativne prednosti zemlje investitora koje su nekonzistentne s komparativnim prednostima zemlje domaćina. Ograničiti se može i razvitak domaćih resursa ograničavanjem domaće proizvodnje na male vrijednosti uz istovremeni uvoz proizvoda za masovnu potrošnju, korištenjem sustava transfernih cijena, multinacionalne kompanije mogu uspješno izbjegavati poreze i druge oblike javnih prihoda zemlje domaćina. Uz sve navedeno moguće je da umjesto osiguranja dodatnih resursa dođe do upotrebe pogrešne vrste resursa i imovine, te prekida veza sa stranim tržištima zbog opskrbe domaćeg tržišta.

5.1. INTERNACIONALIZACIJA MULTINACIONALNIH KOMPANIJA

Sa aspekta multinacionalnih kompanija dva oblika njihove internacionalizacije imaju posebno značenje. To su izvoz kapitala i transfer tehnologije. Oba ova oblika internacionalizacije su izuzetno prisutna u odnosima multinacionalnih kompanija i zemalja u razvoju.

Multinacionalne kompanije vrše transfer kapitala prema drugim zemljama prvenstveno u obliku kredita i direktnih investicija. Pri tom je posebni naglasak stavljen na direktne investicije koje su osim profita, motivirane osvajanjem tržišta, približavanjem proizvodnje sirovinskim izvorima, zaobilaženjem carinskih prepreka i sl. Međutim, direktno investiranje, posebno u manje razvijenim zemljama u vezi je sa brojnim rizicima, prvenstveno nekomercijalnog karaktera. U tom se kontekstu mogu spomenuti pravna nesigurnost, nestručnost kadrova, politička nesigurnost i sl. Rizici kod direktnog investiranja su tim veći ima li se u vidu da je u velikom broju zemalja, a posebno zemalja u razvoju prisutan selektivni pristup direktnim investicijama iz inozemstva i to na način da se stranom investitoru omogućava prvenstveno pristup onim privrednim granama koje su na niskom tehničko-tehnološkom nivou.

Drugi oblik internacionalizacije multinacionalnih kompanija je transfer tehnologije. Suvremeni privredni razvitak se u velikoj mjeri temelji na tehnološkom napretku i međunarodnom transferu suvremene tehnologije. Napredak tehnologije ima odraz na ekonomske međunarodne odnose u sljedećim elementima: postoji kontinuitet pronalazaka i novih otkrića, koji otvarajući prostor novim teorijama, tehnikama i procesima, olakšava i ubrzava povezivanje kroz različite oblike suradnje na međunarodnom nivou; znanje i tehnika se razvijaju mnogo brže od pojedinaca i nacija; razvitak tehničkog napretka u današnjem svijetu postaje sve više pokazatelj vlastite nacionalne strategije razvitka i značajan pokazatelj nacionalnog prestiža i statusa pojedine države koji ona ima u međunarodnim odnosima; tehnički napredak se vrlo brzo širi što rezultira nastankom novih područja međunarodne privredne suradnje.

22


Transnacionalne kompanije se javljaju kao najznačajniji nositelj međunarodnog transfera tehnologije. To je i logično ima li se u vidu da nositelji naučno-istraživačkog rada mogu biti samo oni subjekti koji raspolažu sa ogromnim financijskim sredstvima. Transfer tehnologije može poprimiti različite oblike od fizičke isporuke strojeva, uređaja i opreme, prijenosa proizvodnih postupaka, tehničkih rješenja, konzultantskih i tehničkih usluga pa do pružanja pomoći osposobljavanja tehničkih kadrova u zemlji uvoznici kapitala.

5.2. MULTINACIONALNE KOMPANIJE I MIGRACIJE

Ponekad, iako je privremeno kretanje radnika dopušteno, unutar multinacionalnih kompanija nije primjetno. Multinacionalne kompanije imaju znanje kao rezultat ulaganja u istraživanje i razvoj, marketing; prodaju nove i kompleksne proizvode, ali također diferencirane proizvode. Postoji tendencija da te kompanije zadrže važne urede (s menadžerskim funkcijama) u svojim zemljama podrijetla tako da uspostavljanje strane podružnice ne zahtijeva veliku potražnju za obrazovanim kadrom u zemlji odredišta. Inozemna izravna ulaganja mogu doći ili u obliku građenja novih postrojenja ili u obliku preuzimanja postojećih poduzeća na stranom tržištu. Ako su inozemna izravna ulaganja povezana s kupnjom već postojeće imovine, onda zemlja odredišta možda imati priljev ni fizičkoga ni ljudskoga kapitala. A kad je riječ o samom izboru zaposlenika multicionalne kompanije, lokalni menadžeri možda imaju prednost jer razumiju lokalno tržište i imaju bolje poslovne i političke veze. Također, u doseljenike bi se moralo dodatno ulagati i dodatno platiti odlazak u inozemstvo. Inozemna izravna ulaganja putem osnivanja stranih poduzeća imaju superiorno tehnološko, marketinško i menadžersko znanje koje se može prenijeti na domaća poduzeća. Ta prelijevanja su moguća putem povezivanja domaćih i stranih poduzeća, efektima demonstriranja, odnosno imitiranjem i putem mobilnosti rada. Zaposlenici koji odlaze iz stranih poduzeća u domaća nose sa sobom to superiorno znanje koje su stekli i na taj način njihov novi poslodavac ima koristi. Pesola je pokazala na primjeru Finske da radnici, većinom visoko obrazovani, koji prelaze iz stranih poduzeća u domaća imaju više plaće nego prije. Rezultati su konzistentni s modelom prelijevanja preko mobilnosti rada kada domaća poduzeća nude veću plaću za prelazak kako bi dobila pristup znanju tog poduzeća18.

6. USPON MNK U UVJETIMA SVJETSKE GLOBALIZACIJE

Za novi svjetski poredak i globalizaciju karakterističan je uspon multinacionalnih kompanija, mahom iz najbogatijih zemalja, prvenstveno Sjedinjenih Država. Njihove aktivnosti opravdavaju se i potiču terminom globalizacije. Slobodan protok kapitala i roba, maksimalizacija profita kao poticaj i cilj, zaštićeni su i ohrabreni zakonskim okvirima i mjerama koje donose organizacije kao što su WTO, Svjetska banka i MMF. Pravila i zakoni

18 M.Grgić,V. Bilas, Međunarodna ekonomija, Zagreb, 2008, p. 260;

23


slobodnog tržišta daju korporacijama slobode i širok prostor djelovanja na globalnoj razini. Zato se umjesto dosadašnjeg termina međunarodna ekonomija sve češće čuje termin multinacionalna ekonomija. Prema procjenama UNCTAD-a danas u svijetu ima oko 60 000 multinacionalnih kompanija, sa oko 500 000 njihovih podružnica. Preko njih se odvija najveći dio poslova širom svijeta. 100 najvećih multinacionalnih kompanija (nisu uključene banke) prodaju godišnje robe za 2,1 milijardi USD u cijelom svijetu, a izvan granica matične zemlje zapošljavaju 6 milijuna ljudi. Računa se da 90% multinacionalnih kompanija potječe iz industrijskih zemalja zapada.

Totalitarizam monopola, kako ovakvo stanje naziva Dražen Šimleša, opisan je i sljedećim podacima;

500 najvećih MNK kontrolira 42% svjetskog bogatstva s tendencijom rasta,od 100 najvećih ekonomija, 51% čine MNK a 49% državeMNK drže 90% tehnologije i patenata,MNK su uključene u 70% svjetske trgovine. Više od trećine te trgovine odvija se unutra jedne te iste MNK.

Ovaj put je globalizacija novim društvenim ekonomskim i političkim aranžmanima utoliko olakšala djelovanje MNK-a da upravo zbog toga sveukupnost procesa globalizacije biva poistovjećena s trijumfalnim usponom MNK-a i njihovom novom svjetskom vladavinom. Multinacionalne korporacije nisu nova pojava, niti se njihovo značenje vezuje isključivo za procese globalizacije, no globalizacija - ovakva kakvoj smo svjedoci – predstavlja razdoblje renesanse za korporacije; zbog opće atmosfere, zakonskih okvira i pravila, novog svjetskog poretka kojim je korporacijama olakšano poslovanje kao i povećanje profita, no često na štetu pojedinca te čitavih zajednica i društva u cjelini.

6.1. RAZLIČITI OSVRTI NA EFEKTE RAZVOJA MNK

Multinacionalne kompanije nastoje da pokažu kako je veoma velika korist koju i razvijene i nerazvijene zemlje imaju od njihovog poslovanja širom svijeta. Te koristi se ogledaju u dodatnom kapitalu, novim tehnologijama i višem nivou zaposlenosti koju svaka od njih ostvari sa nastankom novog poduzeća. Manje razvijene zemlje imaju i dodatne koristi jer se njihov ekonomski rast financira tuđim sredstvima.

Kritičari multinacionalnih kompanija, sa svoje strane, smatraju da je nerealna priča o koristima koju privrede ostvaruju od poslovanja ovih kompanija. Po njima, jedinu korist imaju tehnostrukture kompanija koje uspijevaju iskoristiti prirodne resurse na način koji njima odgovara, a ne na način koji bi bio najbolji za danu državu. Istina je negdje u sredini i može varirati između ova dva ekstrema od zemlje do zemlje, kao i od jedne do druge multinacionalne kompanije. Zato neke zemlje stimuliraju rad multinacionalnih kompanija i osiguravaju im najbolje moguće uvjete, a druge im ne dozvoljavaju rad i strogim zakonskim propisima nastoje da ograniče strano vlasništvo nad poduzećima. Postoje brojne pojedinačne činjenice oko kojih se sukobe mišljenja apologeta i kritičara MNK:

Jedan od glavnih argumenatamultinacionalnih kompanija je da njihov ulazak u neku zemlju znači povećanje zaposlenosti i veći obujam proizvodnje. To je istina jer svaka nova tvornica zapošljava barem jedan dio domaćih radnika, ali i jedan broj (najčešće najobrazovanijih)

24


radnika iz drugih zemalja. U želji da izvuku maksimalne koristi od poslovanja MNK, mnoge zemlje nastoje ograničiti broj radnika iz drugih zemalja koje mogu zaposliti. Sve one razumiju potrebu da kompanije u početku zaposle iskusne radnike iz razvijenih zemalja, ali očekuju da ti radnici vremenom prenesu znanja na lokalne stručnjake koji bi ih trebali zamijeniti. Kritičari smatraju da treba imati u vidu da svaka aktivnost multinacionalnih kompanija ne mora dovesti do rasta proizvodnje i zaposlenosti. Naime, umjesto osnivanja novog poduzeća, one često jednostavno postaju većinski vlasnici poduzeća koje već postoji i koje ima određen broj zaposlenih. U cilju postizanja adekvatnog nivoa ekonomskih rezultata, one čak mogu otpustiti jedan broj radnika za koje smatrajuda su višak. Na taj način, zbog dolaska ovih kompanija, može doći i do smanjenja zaposlenosti u zemlji.

Kakav utjecaj ima nastanak novog poduzeća u vlasništvu multinacionalne kompanije na domaća poduzeća, zavisi od toga da li novo poduzeće privlači nove ili samo preuzima već postojeće kupce od domaćih poduzeća. Ukoliko se, međutim, osnivanjem poduzeća neke strane kompanije preuzimaju kupci domaćih poduzeća, to bi, za razliku od prethodnog slučaja, imalo negativne posljedice po domaća poduzeća. Osnivanje nekog velikog supermarketa, gotovo po pravilu, podrazumijeva zatvaranje velikog broja malih trgovačkih radnji, tako da bi bez posla ostao veliki broj ljudi. Kada bi se svi ti radnici koji su ostali bez posla mogli zaposliti u nekoj drugoj oblasti privrede, država bi imala korist, jer bi se povećala količina rada koja se ulaže u proizvodnju. Ako u zemlji već postoji visoka nezaposlenost, to je nemoguće i ulazak multinacionalnog kapitala samo bi još više pogoršao stanje nezaposlenosti.

Obzirom da većina nerazvijenih zemalja ne raspolaže potrebnim obujmoom kapitala, pa mnoge nisu u stanju da osiguraju ni osnovne uvjete za preživljavanje stanovništva, pojava multinacionalnih kompanija predstavlja izvor dodatnog kapitala i mogućnost uvođenja novih i efikasnijih tehnologija u proizvodnju. Kritičari ovog stava smatraju da je za nerazvijene države korisnije da zadrže nivo osobne potrošnje na niskom nivou i time osiguraju domaći kapital potreban za ekonomski razvoj, nego da se oslone na nesigurni priljev kapitala multinacionalnih kompanija. Kako je lako došao, taj kapital može lako i otići i ostaviti zemlju u ekonomskim problemima, dok domaći kapital trajno ostaje u zemlji i predstavlja osnovu za kontinuiran i stabilan ekonomski rast.

Neki autori smatraju da korist od multinacionalnih kompanija nije velika budući da one izvlače visoke profite iz jedne i upotrebljavaju ih za razvoj u drugim zemljama. Istraživanja su, međutim, pokazala da su ove kompanije najveći dio svojih profita ponovo reinvestirale u poduzeća koja su ih ostvarila, a da su izvlačile uloženi kapital samo u slučajevima kada poduzeće nije ostvarivalo nikakav profit. To pokazuje da multinacionalne kompanije, izuzev u početku , ne osiguravaju priljev kapitala iz inozemstva, već se financiraju novcem iz poslovanja na lokalnom tržištu.Uz to, velike strane kompanije lakše mogu doći do kredita koje daju lokalne banke i druge financijske institucije. Sasvim je jasno da će banke lakše odobriti kredit nekoj velikoj kompaniji nego malom domaćem poduzeću koje ne može pružiti odgovarajući nivo garancija, kao što je to u stanju velika kompanija Na taj način, multinacionalne kompanije uzimaju gotovo sve raspoložive kredite bankarskog sustava zemlje domaćina, pa tako lokalnim poduzećima ostaje malo novca i kredita na raspolaganju. Uz to, ne samo lokalne, već i velike multinacionalne banke su pod utjecajem,a neke i u vlasništvu , multinacionalnih kompanija, pa je i taj izvor financiranja lokalnih poduzeća blokiran. Njima se nudi samo ono što preostane nakon zadovoljavanja interesa velikih kompanija.

25


Multinacionalne kompanije, po pravilu, dovode do proširenja obujma međunarodne trgovine. Njihovo osnivanje uvijek podrazumijeva nabavku opreme i mašina, a malo je zemalja u svijetu koje su u stanju ponuditi adekvatnu cijenu i kvalitetu kapitalnih dobara, tako da su ove nabavke neminovno upućene na mali broj najrazvijenijih zemalja, što proširuje obujam međunarodne razmjene. Uz to, neka od ovih poduzeća formiraju se samo radi izvoza. Dovoljno je podsjetiti na osnivanje naftnih poduzeća u zemljama izvoznicama nafte. Njihov smisao nije osiguranje lokalnog tržišta već izvoz na druga tržišta, čime se širi obujam međunarodne razmjene. Međutim, pojava i razvoj multinacionalnih kompanija može izazvati i smanjenje obujma međunarodne razmjene. Tako kada neka kompanija kupi konkurentno poduzeće i nakon preuzimanja vlasništva, a u cilju onemogućavanja konkurencije na tržištima trećih zemalja, zabrani izvoz toj tvornici, ona je smanjila obujam međunarodne razmjene. Isto tako, ako se u zemlji koja je bila veliki uvoznik automobila, osnuje poduzeće neke velike kompanije za proizvodnju automobila, to će dovest do smanjenja obujma uvoza, jer se strani proizvod zamjenjuje domaćim. Kao rezultat obje ove aktivnosti multinacionalnih kompanija, došlo je do smanjenja obujma međunarodne razmjene. No, čini se da ima mnogo više argumenata za tvrdnju da multinacionalne kompanije povećavaju obujam vanjske razmjene i da imaju pozitivne efekte na nacionalnu privredu.

Z A K LJ U Č A K

Točno je da su se multinacionalne kompanije razvijale zbog sebe samih i stjecanja profita, ali zbog svoje snage i sposobnosti ne mogu, a da ne ostavljaju značajne eksterne efekte u svakoj zemlji u kojoj razvijaju svoje aktivnosti. Zbog toga se i kaže da multinacionalne kompanije nisu samo poslovne, nego vrlo značajne i političke i društvene institucije u periodu globalizacije.

26


Neosporno je da multinacionalne kompanije povećavaju stupanj tehnološke ovisnosti, pogotovo manje razvijenih zemalja, ali pri tom ostavljaju značajne pozitivne efekte, što bi te iste zemlje teško mogle postići same. Snagom svojih razvojnih i tržišnih potencijala (a ne snagom svoje brige za drugoga), multinacionalne kompanije osiguravaju: dodatne resurse za puno zemalja, transfer tehnologije i znanja na lokalne građane, dinamičniju industrijalizaciju, veću zaposlenost i konkurentno osposobljavanje za nastup na svjetsko tržište.

S druge strane, multinacionalne kompanije se tretiraju i kao značajna opasnost za suverenost i ekonomsku samostalnost pojedinih zemalja, pogotovo nerazvijenih. Zbog toga se često javljaju konflikti između multinacionalne kompanije i pojedinih stranih država. Pošto potencijalne konflikte i probleme uglavnom inicira strana država kao i njeni zvanični predstavnici, postala je skoro uobičajena stvar da multinacionalne kompanije pri svom poslovanju nailaze na razna ograničenja, kao što su: lokalna participacija u vlasništvu i odlučivanju, uvozna kontrola i visoke uvozne tarife, kreditne restrikcije, restrikcije u vezi stranog personala, uvjetovanje izvoza i sl. Iskustvo pokazuje da mnogo bolje prolaze one zemlje koje ne reagiraju odbojno i naglašeno restriktivno prema multinacionalnim kompanijama, koje uvažavaju njihovu realnost i snagu , pa iz toga izvlače adekvatne poruke i pozitivne rezultate za sebe i svoju privredu. Nije sporno da će različite države razvijati različite obrambene i usmjeravajuće razvojne strategije, primjerene svojoj društveno-ekonomskoj strukturi. Bitno je da ti mehanizmi kontrole i usmjeravanje ne djeluju previše odbojno i previše restriktivno prema multinacionalnim kompanijama.

L I T E RA T U R AA.Babić, M.Babić, Međunarodna ekonomija, VI izdanje, Zagreb, 2003;

B.Rakita, Međunarodni marketing, Ekonomski fakultet, Beograd, 1993;

D. Salvatore, Međunarodna ekonomija, Ekonomski fakultet, Beograd, 2009;

27


H.Bećirović, S.Kurtović, Poslovno komuniciranje u svijetu globalnog biznisa, Sarajevo, 2008;

M.Alijagić, Međunarodna ekonomija, Fakultet za poslovne studije, Banjaluka, 2006;

M.Ferizović, Strateški menadžment, Ekonomski fakultet Univerziteta u Bihaću, Bihać, 2005,

M.Unković, Međunarodna ekonomija, Univerzitet Singidunum, Beograd, 2008;

P.Bjelić, Ekonomika međunarodnih odnosa, Prometej, Beograd, 2003;

P.Veselinović, Ekonomija, Univerzitet Singidunum, Beograd, 2009;

S.Mešić, Multinacionalne kompanije u procesu globalizacije, diplomski rad, Zagreb, 2008;

V.Mićović, Globalizacija ili nova imperija rah americana, Gutenbergova galaksija, Beograd, 2005;

Z.Vidojevic, “Kuda vodi globalizacija”, IP Filip Višnjić, Beograd, 2005;

B.Pelević, V.Vučković, Međunarodna ekonomija, Ekonomski fakultet, Beograd, 2008;

D.Đašić, S.Kurtović, Ekonomija, Beograd, 2007;

M.Bodiroža, Đ.Acin, Međunarodna ekonomija, Univerzitet u Istočnom Sarajevu, Brčko, 2005;

M.Grgić,V. Bilas, Međunarodna ekonomija, Zagreb, 2008;

28

Documents

65500602-Multinacionalne-kompanije-maturalni