Bertold Breht Kavkaški krug kredom

Saradnik: Ruth Berlau

Preveo: Ante Stamać

OSOBE:

Delegati kolhoza za uzgoj koza »Galjinsk«: Stari seljak, Seljakinja, Mlad seljak, Virlo mlad radnik

Članovi kolhoza za uzgoj voća »Rosa Luxemburg«: Stari seljak, Seljakinja, Agronomka, Mlada traktoristica, Ranjeni vojnik, Ostali kolhoznici i kolhoznice

Stručnjak vještak iz glavnog grada

Pjevač Arkadij Čeidze i Njegovi glazbenici

Georgij Abašvili, guverner i Njegova žena Natela i Njihov sin Mihel

Ađutant Šalva – Arsen Kacbeki, debeli knez – Ordonanc na konju iz glavnog grada – Niko Mikadze i Mika Loladze, liječnici – Vojnik Simon Hahava – Kuhinjska služavka Gruša Vahnadze – Tri graditelja

Četiri sobarice: Asja, Maša, Zulika, debela Nina

Dadilja – Kuharica – Kuhar – Sluga iz štale – Služinčad u guvernerovoj palači

Oklopljeni konjanici te vojnici guvernera i debeloga kneza

Prosjaci i molitelji

Stari mljekar – Dvije otmjene dame – Krčmar – Kućni sluga – Kaplar – Vojnik »prazna tikva«

Seljanka i njezin muž – Troje trgovaca

Lavrentij Vahnadze, Grušin brat i Njegova žena Aniko i Njezin sluga

Seljanka, neko vrijeme Grušina svekrva i Njezin sin Jusup – Redovnik brat Anastazije

Svatovi – Djeca – Selski pisar Azdak – Policajac Sauva – Bjegunac, Veliki knez

Liječnik – Invalid – Šepavac – Ucjenjivač – Krčmarova snaha Ludovika – Siromašna stara seljakinja i Njezin šogor Iraklij, haramija

Tri seljaka veleposjednika – Odvjetnici Ilo Šuboladze i Sandro Oboladze – Vrlo stari bračni par

1. SPOR OKO DOLINE

(Usred ruševina razorena kavkaskog sela sjede u krugu, piju vino i puše pripadnici dvaju seoskih kolhoza, žene i starci; ali i nekoliko vojnika. S njima je stručnjak iz glavnoga grada, vještak Komisije za obnovu.)

SELJANKA SLIJEVA (pokazuje): Tamo među brežuljcima zaustavili smo tri nacistička tenka, ali je plantaža jabuka već bila uništena.

STARI SELJAK ZDESNA: Lijepi naš majur; a sad, ruševine!

MLADA TRAKTORISTICA SLIJEVA: Ja sam ga, druže, potpalila. (Stanka.)

STRUČNJAK VJEŠTAK: Čujte sad zapisnik: U Nuku su stigli delegati kolhoza za uzgoj koza »Galjinsk«. Kad su name bile nahrupile Hitlerove armije kolhoz je stada, po nalogu organa vlasti, otjerao dalje na Istok. Sada razmišlja o povratku u ovu dolinu. Njegovi su delegati razgledali selo i okoliš te ustanovili visok stupanj razora. (Delegati zdesna kimnu glavom.) Susjedni pak kolhoz za uzgoj voća, »Rosa Luxemburg«, (Pokaže na lijevo.) postavlja zahtjev da se nekadašnji pašnjak kolhoza »Galjinsk«, dolina s imalo trave, sada pri obnovi namijeni razvoju Voćarstva i vinogradarstva. Kao vještak Komisije za obnovu ja molim oba kolhoza da se sami dogovore hoće li se kolhoz »Galjinsk« vratiti amo ili ne.

STARI ZDESNA: Prvo i prvo, još jednom protestiram protiv ograničenja vremena za riječ. Mi iz kolhoza »Galjinsk« tri smo dana i tri noći putovali amo, a diskusija bi sad trebala trajati samo pol dana!

RANJENI VOJNIK: Nemamo mi više, druže, ni toliko sela ni toliko radnih ruku ni toliko vremena.

MLADA TRAKTORISTICA: Racionalizirati svaku zabavu, racionaliziran je duhan, vino, pa i diskusija.

STARI ZDESNA (uzdahne): Smrt fašistima! Ja evo prelazim na stvar pa ću dakle i ja vama objasniti zašto hoćemo da nam se vrati naša dolina. Ima mnoštvo razloga, ali počet ću s jednim od najjednostavnijih. Makine Abakidze, raspakiraj kozji sir. (Jedna od seljanki zdesna izvuče iz košare golem kolut sira zamotan u platno. Pljesak i smijeh.) Uzmite, drugovi, poslužite se.

STARI SELJAK SLIJEVA (nepovjerljivo): Kani li se time utjecati na odluku?

STARI ZDESNA (uz opći smijeh): Pa kako bi tu, Surabe, ti dolinokradico, sir mogao utjecati? Zna se da ćeš uzeti sir i dolinu. (Smijeh.) Sve što od tebe zahtijevam jest jedan pošten odgovor. Ide li ti sir u tek?

STARI SLIJEVA: Ide.

STARI ZDESNA: Tako. (Ogorčeno.) Pa to sam mogao i misliti, namaš pojma o siru.

STARI SLIJEVA: Kako nemam? Kad ti velim, ide mi u tek.

STARI ZDESNA: Jer ti ne može ići u tek. Jer više nije što je bio za davnih dana. A zašto više nije? Zato jer našim kozama ne ide u tek nova trava, kao što im je išla stara. Sir nije sir, jer trava nije trava, to je to. Molim da to uđe u zapisnik.

STARI SLIJEVA: Ali sir je izvrstan.

STARI IZDESNA: Nije izvrstam, jedva da je prosječan. Novi pašnjak nije ništa, pa što god mladi rekli. Velim ti, tamo se ne može živjeti. Pa ni u samo jutro ne miriši na pravo jutro. (Neki se smiju.)

STRUČNJAK VJEŠTAK: Ne ljuti se što ti se smiju, razumiju oni. Drugovi, zašto se voli domovina? Jer kruh tu bolje ide u tek, nebo je više, zrak mirisniji, jače se ore glasovi, lakše se korača zemljom. Nije li tako?

STARI ZDESNA: Ova je dolina oduvijek pripadala nama.

VOJNIK: Što znači »oduvijek«? Nikome ništa ne pripada oduvijek. Dok si bio mlad, ni sam sebi nisi pripadao nego knezu Kacbekiju.

STARI ZDESNA: Pripada nam po zakonu.

MLADA TRAKTORISTICA: U svakom slučaju valja ispitati da li ti zakoni još vrijede.

STARI ZDESNA: To se razumije. Je li svejedno kakvo ti stablo stoji kraj kuće u kojoj si rođen? Ili kakvog imaš susjeda, je li to svejedno? Mi se hoćemo vratiti dapače zato, vi dolinokradice, da biste vi bili pored našega kolhoza. Sad se opet možete smijati.

STARI SLIJEVA (smije se): A zašto mirno ne poslušaš što o toj dolini veli tvoja »susjeda«, Kato Vahtang, naša agronomka?

SELJANKA ZDESNA: Nismo još nikako rekli sve što imamo o našoj dolini. Nisu srušene sve kuće, od majura su ostali bar temelji.

STRUČNJAK VJEŠTAK: Imate pravo na državnu pomoć – ovdje ili ondje, to vam je poznato.

SELJANKA ZDESNA: Druže stručnjače, nije ovo trgovina. Ne mogu ja tebi skinuti kapu pa ti pružiti drugu i reći: »Ova ti je bolja«. Druga može biti bolja, ali ti se tvoja više sviđa.

MLADA TRAKTORISTICA: Komad zemlje nije isto što i kapa, drugarice, bar ne u našoj zemlji.

STRUČNJAK VJEŠTAK: Nemojte se goropaditi. Pravilno, komad zemlje moramo shvaćati prije kao oruđe kojim ćemo stvoriti nešto korisno, ali je pravilno i to da moramo priznati ljubav prema nekom posebnom komadu zemlje. Prije no što nastavimo disikusiju predlažem da drugovima iz kolhoza »Galjinsk« objasnite što kanite s tom spornom dolinom.

STARI ZDESNA: Slažem se.

STARI SLIJEVA: Da, neka govori Kato.

STRUČNJAK VJEŠTAK: Drugarice agronomko!

AGRONOMKA SLIJEVA (ustane, u vojničkoj uniformi): Drugovi, dok smo se prošle zime kao partizani borili tamo u brdima razgovarali smo o tome kako ćemo kad protjeramo Nijemce naše voćarstvo obnovom povećati za deset puta. Ja sam izradila projekt sustava za navodnjavanje. Pomoću jodne brane na gornjem jezeru može se navodnjavati 300 hektara neplodne zemlje. Naš bi kolhoz tada mogao uzgajati ne samo više voća nego i vinovu lozu. Ali se taj projekt isplati samo uključi li se u njega i sporna dolina kolhoza »Galjinsk«. Evo proračuna. (Pruži stručnjaku vještaku jednu mapu.)

STARI ZDESNA: Neka uđe u zapisnik da naš kolhoz kani početi uzgajati konje.

MLADA TRAKTORISTICA: Drugovi, ovaj se projekt radio za onih dana i noći kad smo morali stanovati u brdima i kad često nismo imali ni metka za ono nekoliko pušaka. Teško je bilo nabaviti čak i olovku.

STARI ZDESNA: Zahvaljujemo drugovima kolhoza »Rosa Luxemburg« i svima koji su branili domovinu! (Jedni drugima pružaju ruke i grle se.)

SELJANKA SLIJEVA: Pritom smo mislili da bi se vojnici, naši i vaši muževi, vratili u plodniju zemlju.

MLADA TRAKTORISTICA: Kako je rekao pjesnik Majakovski, »Domovina sovjetskog naroda treba biti i domovina uma«!

(Delegati zdesna, svi osim staroga, ustanu te zajedno s vještakom proučavaju agronomske nacrte. Poklici: »Kako, visina pada 22 metra«! – Ova će stijena u zrak«! – »Treba im zapravo samo cementa i dinamita«! – »Prisilit će vodu da teče ovuda, to je lukavo«!)

MLADI RADNIK ZDESNA (starome zdesna): Pogledaj, Aleko, natopit će sva polja između brežuljaka.

STARI ZDESNA: Neću gledati. Znao sam da će projekt biti dobar. Ali neću da mi revolver stavlja na prsa.

VOJNIK: A na prsa će ti staviti samo olovku. (Smijeh.)

STARI ZDESNA (tmurno ustane i uputi se da i on promotri nacrte): Ovi dolinokradice na žalost i predobro znadu da se ovdje, na ovoj zemlji, više ne možemo suprotstaviti strojevima i nacrtima.

SELJANKA ZDESNA: Aleko Berešvili, kad su novi projekti u pitanju uvijek si najgori, to je poznato.

STRUČNJAK VJEŠTAK: No, što ću sa zapisnikom? Mogu li unijeti da će i vaš kolhoz glasati za odstup stare doline u korist projekta?

SELJANKA ZDESNA: Ja ću glasati za. A ti, Aleko?

STARI ZDESNA (nagnut nad nacrte): Zahtijevam da nam date kopije nacrta.

SELJANKA ZDESNA: Onda možemo k jelu. Kad on nacrte uzme u ruke pa o njima stane raspravljati, stvar je gotova. Znam ja njega. U nas je tako i s ostalima. (Delegati se opet smiju i grle.)

STARI SLIJEVA: Živio kolhoz »Galjinsk«, i puno sreće u novom uzgoju konja!

SELJANKA ZDESNA: Drugovi, u čast posjeta delegata iz kolhoza »Galjinsk« i stručnjaka vještaka planirana je izvedba jednog kazališnog komada uz sudjelovanje pjevača Arkadija Čeidze; komad ima veze i s našim pitanjem. (Pljesak. Mlada traktoristica trkom ode da dovede pjevača.)

SELJANKA ZDESNA: Drugovi, komad vam mora biti dobar, plaćamo ga čitavom dolinom.

SELJANKA KLIJEVA: Arkadij Čeidze zna 21.000 stihova.

STARI SLIJEVA: Pod njegovim smo vođstvom naučili komad. Uostalom vrlo smo teško došli do njega. Vi u Komisiji za plan, druže, morali biste se pobrinuti da češće pođe i na sjever.

STRUČNJAK VJEŠTAK: Mi se zapravo više bavimo ekonomijom.

STARI SLIJEVA (smije se): Unosite red u raspodjelu vinove loze i traktora, zašto ne i pjesama?

(U pratnji mlade traktoristice u krug pristupi pjevač Arkadij Čeidze, čvrst čovjek jednostavna izgleda. S njim su i glazbenici sa svojim glazbalima. Umjetnike pozdravljaju pljeskom.)

MLADA TRAKTORISTICA: Arkadij, ovo je drug stručnjak. (Pjevač pozdravlja sve koji stoje uokolo.)

SELJANKA ZDESNA: Čast mi je što sam Vas upoznala. O Vašim sam pjesmama slušala u školskoj klupi.

PJEVAČ: Ovaj je put to komad s pjevanjem, a igra ga s nama skoro cijeli kolhoz. Donijeli smo stare maske.

STARI ZDESNA: Hoće li to biti koja od onih davnih kaza?

PJEVAČ: Da, i to vrlo stara. Zove se »Krug kredom«, kineskog je podrijetla. Izvodimo je doduše u izmjenjenom obliku. Pokaži im maske, Jura. Drugovi, nama je čast što ćemo vas nakon toliko teške rasprave zabavljati. Nadamo se da ćete uvidjeti da se glas staroga pjesnika čuje i u sjeni sovjetskih traktora. Miješati različita vina, to može biti loše, ali se stara i nova mudrost miješaju izvrsno. A sad, nadam se da ćete nam prije izvedbe dati što za jelo. To, nam, pomaže.

GLASOVI: Tako je. – Dođite svi u klub. (Svi veselo odlaze na jelo.)

STRUČNJAK VJEŠTAK: Koliko će, Arkadij, trajati ta priča? Ja još noćas moram nazad u Tbilisi.

PJEVAČ (usput): Zapravo su to dvije priče. Nekoliko sati.

STRUČNJAK VJEŠTAK (vrlo povjerljivo): Ne možete malo skratiti?

PJEVAČ: Ne, ne možemo.

2. VISOKOROĐENO DIJETE

PJEVAČ (sjedi na tlu ispred glazbenika, oko ramena mu crna janjeća koža, lista po listovima knjige):

U staro doba, u krvavo doba Vladao je u tom gradu, »Prokleti« zvan, Guverner po imenu Georgij Abašvili. Bogat je bio kao Krez. Imao je lijepu ženu, Imao je zdravo dijete. Nijedan guverner u Gruziji imao Nije u štali toliko konja Toliko prosjaka na svom pragu Toliko vojnika u svojoj službi U dvoru svom toliko molitelja. Kako da vam opišem jednoga Georgija Abašvilija? Taj je uživao život. I jednoga se uskrsnoga jutra Guverner s obitelji uputio U crkvu.

(Iz nadsvođenih dveri palače naviru prosjaci i molitelji, mršava djeca, bogalji noseći ponad sebe molbene natpise. Za njima dva oklopljena vojnika, pa guvernerova obitelj u skupocjenoj odjeći.)

PROSJACI i MOLITELJI: Smilujte se, Vaša milosti, ne mogu namakniti za porez. – U ratu protiv Perzije izgubio sam nogu, gdje da sad smognem. – Brat mi je, Vaša milosti, nevin, to je nesporazum – Umire mi od gladi – Molim Vas, oslobodite našega sina od vojske – Molim, Vaša milosti, vodoinspektor je podmićen.

(Jedan službenik skuplja pismene molbenice, drugi iz kese dijeli sitninu. Vojnici odbijaju mnoštvo mlateći po njemu teškim kožnim bičevima.)

VOJNIK: Nazad! Oslobodite crkvena vrata!

(Iza guvernerskog para i ađutanta iz veze izvoze guvernersko dijete u prekrasnim kolicima. Mnoštvo se opet natisne da ga vidi.)

PJEVAČ (dok bičevima opet odbijaju mnoštvo):

Tog Uskrsa narod je prvi put vidio nasljednika. Dva se liječnika ni za korak nisu micala od visokorođenca Te zjenice u oku guvernerovu.

(Poklici iz mnoštva: »Dijete!« – »Nemojte se tako gurati.« – »Bog Vas blagoslovio, Vaša milosti.«)

PJEVAČ: Pred crkvenim vratima pokloni mu se I sam moćni knez Kacbeki.

(Pristupi obitelji i pozdravi je debeo knez.)

DEBELI KNEZ: Sretan Uskrs, Natela Abašvili. (Čuti je neku naredbu. U trku dojuri konjanik te guverneru pruži svitak papira. Na guvernerov mig ordonancu pristupi ađutant, mlad ljepotan, zaustavi ga. Nastane stanka, za to vrijeme debeli knez nepovjerljivo motri ordonanca.) Kakva li dana! Baš dok je noćas kišilo mislio sam: tmuran će biti blagdan. Ali danas ujutro: vedro nebo. Toliko volim vedro nebo, Natela Abašvili, i jednostavno srce. A mali Mihel, pljunuti guverner, tititi. (Poškaklja dijete.) Sretan Uskrs, Mihelčiću, tititi.

GUVERNEROVA ŽENA: Što velite na to, Arsene, Georgij je konačno odlučio da na istočnoj strani počne graditi novo krilo. A gdje bude vrt, srušit će cijelo predgrađe tih bijednih daščara.

DEBELI KNEZ: Eto jedne dobre vijesti nakon toliko loših. A kakvi se glasi čuju o ratu, brate Georgij? (Guverner učini odbojnu gestu.) Čujem, strateško povlačenje? No, to su neznatni odboji, toga ima uvijek. Kadšto je bolje, kadšto gore. Ratna sreća. Nema to nikakva značenja, ne?

GUVERNEROVA ŽENA: On kašlje! Georgij, jesi li čuo? (Oštro prema obojici liječnika, dvojici dostojanstvenih ljudi, koji stoje tik uz kolica.) On kašlje.

PRVI LIJECNIK (drugome): Smijem li Vas, Niko Mikadze, podsjetiti da sam bio protiv kupanja u mlakoj vodi? Mala nepažnja, Vaša milosti, prigodom temperiranja vode za kupanje.

DRUGI LIJEČNIK (isto tako vrlo uljudno): Nikako se, Mika Loladze, ne mogu složiti s Vama, temperaturu vode propisao je naš veliki dragi Mišiko Oboladze. Prije će to, Milosti, biti od propuha noću.

GUVERNEROVA ŽENA: Ali pregledajte ga, ipak. Čini se, Georgij, da ima vrućicu.

PRVI LIJEČNIK (nagnut nad dijete): Nema tu, Vaša milosti, nikakva razloga za uzrujavanje. Malo toplija voda, i više se to neće ponoviti.

DRUGI LIJECNIK (dobaci mu otrovan pogled): To Vam, Mika Loladze, neću nikada zaboraviti. Nema tu, Vaša milosti, nikakva razloga za uzrujavanje.

DEBELI KNEZ: A, a, a, a! Uvijek velim: probada li me jetra, liječniku pedeset po stopalima. I to samo zato jer živimo u razmekšalim vremenima; nekoć je to bilo jednostavno: glava dolje!

GUVERNEROVA ŽENA: Pođimo u crkvu, ovdje je vjerojatno propuh. (Povorka koju čini obitelj i posluga zavije u crkvu. Za njima debeli knez. Iz povorke istupi ađutant i pokaže na ordonanca.)

GUVERNER: Šalva, ne prije službe božje.

AĐUTANT (konjaniku): Guvemer ne želi da mu se dosađuje vijestima prije službe božje osobito ako su, kao što razabirem, porazne. Pođi, prijatelju, u kuhinju pa nešto pojedi. (Ađutant se priključi povorci a ordonanc se s kletvom uputi u dveri. Iz palače iziđe jedan vojnik te ostane stajati u vratima.)

PJEVAČ: Utihnuo je grad. Crkvenim se trgom kočopere golubi. Jedan se vojnik dvorske straže Šali s kuhinjskom služavkom Koja s nekim zavežljajem nalazi s rijeke.

(Kroz nadsvođena vrata hoće proći djevojka, pod rukom joj snop velikih zelenih listova.)

VOJNIK: Gle, gospođica nije u crkvi, izbjegava službu božju?

GRUŠA: Već sam se bila obukla, ali je za uskrsni objed nedostajala jedna guska, pa su me zamolili da je donesem, ja se razumijem u guske.

VOJNIK: Guska? (Uz hinjenu nepovjerljivost.) Da vidim ja tu gusku. (Gruša ne razumije.) S ženama valja biti na oprezu. Kaže: »Nabavila sam gusku«, a onda bude nešto drugo.

GRUŠA (pođe odlučno prema njemu pa mu pokaže gusku): Evo, tu je. Ako u njoj nema 8 kila i ako je nisu šopali kukuruzom, sama ću joj pojesti perje.

VOJNIK: Kraljica među guskama! Pojest će je sam guverner. A, gospođica je dakle opet bila na rijeci?

GRUŠA: Da, u peradarniku.

VOJNIK: A tako, u peradarniku, dolje na rijeci, ne možda gore pokraj nekih vrba?

GRUŠA: Pokraj vrba sam samo kad perem robu.

VOJNIK (značajno): Eto.

GRUŠA: Eto što?

VOJNIK (škilji): Pa to.

GRUŠA: A zašto ja kod vrba ne bih prala robu?

VOJNIK (pretjerano): »Zašto ja kod vrba ne bih prala robu?« Dobro, baš dobro.

GRUŠA: Gospodina vojnika ne razumijem. Što bi tu imalo biti dobro?

VOJNIK (lukavo): Kad bi ti znala što oni znadu, vruće bi bilo i u hladu.

GRUŠA: Ne znam što bi se moglo znati o nekakvim vrbama.

VOJNIK: Ni onda kad bi vis-a-vis bilo grmlje od kojega se sve vidi? Baš sve što se događa kad stanovita osoba »pere robu«?

GRUŠA: A što bi se događalo? Hoće li gospodin vojnik reći što misli, pa gotovo?

VOJNIK: Događa se nešto pri čemu se štošta može vidjeti.

GRUŠA: Ne misli valjda gospodin vojnik na to da za vrućega dana močim u vodi nožne prste i ništa drugo.

VOJNIK: A, više. Prste, i još nešto drugo.

GRUŠA: Što drugo? Najviše nogu.

VOJNIK: Nogu i još malo više. (Zvonko se smije.)

GRUŠA (bijesno): Sram te bilo, Simon Hahava. Sjediti u grimlju i čekati da tko za vrućega dana moči nogu u vodi. I vjerojatno još s kakvim drugim vojnikom! (Odjuri.)

VOJNIK (viče za njom): A, ne s drugim!

PJEVAČ: Tih je grad, ali čemu naoružani ljudi? U guvernerovoj palači je mir Ali zašto je to onda tvrđava?

(S lijeve strane portala brzim korakom iziđe debeli knez. Zastane, ogledava se. Zdesna, pred dverima, čekaju ga dva oklopljena konjanika. Knez ih opazi te lagano prođe mimo njih, dajući im nekakav znak; zatim se hitro udalji. Jedan od oklopnika uđe kroz dveri u palaču; drugi ostane. Iz pozadine se s različitih strana čuju prigušeni glasovi: »Na položaj«! i palača je opkoljena. Iz daljine zvonjava crkvenih zvona. Kroz crkvena vrata povorka s guvernerskom obitelji.)

I krene guverner da se vrati u palaču A ta tvrđava bijaše stupica I očerupana i pečena bi guska I nikada ta guska ne bi pojedena I podne ne bijaše vrijeme za jelo I podne bijaše već vrijeme za smrt.

GUVERNEROVA ŽENA (u prolasku): U toj je kolibi doista nemoguće živjeti, ali Georgij naravno gradi za svog malog Mihela, ne valjda za me. Mihel mu je sve, sve za Mihela!

GUVERNER: Jesi li čula taj »Sretan Uskrs« brata Kacbekija? Lijepo, i dobro, ali koliko znam noćas u Nuki nije kišilo. Kišilo je ondje gdje je bio brat Kacbeki. Gdje li je to bio brat Kacbeki?

AĐUTANT: Treba ispitati.

GUVERNER: Da, i to odmah. Sutra. (Povorka zavije prema dverima. Ordonanc na konju, koji se u međuvremenu vratio iz palače, pristupi guverneru.)

AĐUTANT: Nećete li, Ekscelencijo, poslušati što kaže glasnik iz grada? Jutros je pristigao s pismima.

GUVERNER (prolazeći dalje): Ne prije objeda, Šalva!

AĐUTANT (dok povorka zamiče na straži ostaju dva oklopljena konjanika, ordonancu) : Guverner ne želi da im se prije objeda dosađuje vojnim izvještajima, a popodne će se Njegova ekscelencija posvetiti razgovorima s graditeljima, koji su isto tako pozvani na objed. A, već su tu. (Pristupe tri gospodina. Dok ordonanc na konju odlazi, ađutant pozdravlja graditelje.) Njegova ekscelencija, gospodo, čeka vas na objedu. Sad će njegovo vrijame biti posvećeno samo vama. Velikim novim planovima! Uđite samo!

JEDAN OD GRADITELJA: Divimo se što Njegova ekscelencija, unatoč uznamiravajućim glasovima o lošem tijeku rata u Perziji, nisli na gradnju.

AĐUTANT: Recimo: baš zbog njih! Nije to ništa. Daleko je Perzija! Ovaj će se ovdje garnizon za svog guvernera dati sasjeći na komadiće. (Iz palače galama. Ošlar krik žene, padaju komande. Zaprepašten, ađutant se uputi dverima. Istupi oklopljeni konjanik uperena koplja.) Što se zbiva? Makni koplje, pseto. (Sav bijesan, dvorskoj straži.) Razoružajte ga! Pa ne vidite li da je to napad na guvernera? (Dvorska straža ga ne sluša. Ravnodušno motre ađutanta i ne sudjeluju u zbivanjima. Ađutant se probije do ulaza u palaču.)

JEDAN OD GRADITELJA: Ti knezovi! Sinoć se u glavnom gradu održala skupština knezova koji su protiv Velikog kneza i njegovih guvernera. Gospodo, bolje da isparimo. (Brzo se udalje.)

PJEVAČ: O sljepoćo veličina! Hodaju ko vječnosnici Veliki ponad svinutih šija, sigirni U iznajmljene pesnice, pouzdajući se U silu što je već toliko dugo trajala. Ali dugo nije vječno. O mijeno vremena! Ti nado naroda!

(Iz nadsvođenih vrata izlazi guverner, okovan, siva lica, između dva vojnika naoružana do zubi.)

Gospodaru veliki, zanavijek! Uspravno izvoli hodati! Iz palače te ispraćaju oči mnogih neprijatelja! Nisu ti više potrebni graditelji, škrmjar ti je dovoljan. U nikoju se novu palaču nećeš već preseliti, tek u malu u rupu u zemlji.

Još se jednom osvrni, ti slijepče! Uhićenik se još jednom ogleda uokolo. Sviđa ti se što si imao? Između uskrsne zornice i objeda Odlaziš odakle se nitko više ne vraća.

(Odvuku ga. Priključi im se dvorska straža. Začuje se znak za uzbunu iz roga. Iza dveri galama.)

Kad se sruši kuća kojeg velikana Tad zatuku mnoge neznatnike. Koji s moćnicima sreću nisu dijelili Često dijele njihovu nesreću. Kola što jure Često sobom odvuku u ponor vučnu stoku.

(Iz nadsvođenih vrata dveri u panici juri služinčad.)

SLUŽINČAD: Košare! Sve u treće dvorište! Živeža za pet dana. – Milostiva gospođa je u nesvijesti. – Treba je donijeti dolje, mora otale. – A mi? – Pa poklat će nas kao kokoši, zna se. – Isuse i Marijo, što li će biti? – Gradom navodno već teče krv. – Besimislica, guvernera su samo uljudno zamolili da se pojavi na nekoj sjednici knezova, sve će oni prijateljsiki srediti, čuo sam iz prvog izvora. (Na dvorište sjure oba liječnika.)

PRVI LIJEČNIK: Ali Vaša je liječnička dužnost, Niko Mikadze, da budete oslon Nateli Abašvili.

DRUGI LIJEČNIK: Moja dužnost? Vaša!

PRVI LIJEČNIK: Niko Mikadze, tko preko sebe danas ima dijete, Vi ili ja?

DRUGI LIJEČNIK: Vjerujete li Vi doista, Mika Loladze, da ću radi tog derišta ostati i minutu duže u okuženoj kući? (Počupaju se. Čuje se još samo »Ne vršite svoju dužnost!« i »Dužnost simo, dužnost tamo!«, a zatim drugi liječnik zatuče prvoga.) Ma idi ti u pakao. (Ode.)

SLUŽINČAD: Imamo vremena do večeri, dok se vojnici ne opiju. – Zna li se jesu li se već pobunili? – Straža pred palačom već je odjahala. – Pa zar baš nitko ne zna što se događa?

GRUŠA: Ribar Meliva veli da su u glavnom gradu na nebu vidjeli crvenu zvijezdu repaticu, to je nesreća.

SLUŽINČAD: Navodno su u glavnorn gradu objelodanili da je rat protiv Perzije izgubljen do kraja. – Knezovi su digli veleustanak. Znači da je i Veliki knez već pobjegao. A svi njegovi guverneri smaknuti. – Malima neće ništa. Brat mi služi u konjanicima. (Dolazi vojnik Simon Hahava i u stisci traži Grušu.)

AĐUTANT (pojavi se u dverima): U treće dvorište! Svi neka pomognu pakovati! (Simon pronađe Grušu.)

SIMON: No, Gruša, ipak si tu. Što ćeš učiniti?

GRUŠA: Ništa. U slučaju potrebe imam u planini brata, ima kuću. Ali što će biti s tobom?

SIMON: Sa mnom neće biti ništa. Gruša Vahnedze, tvoje me pitanje o mojim planovima ispunjava zadovoljstvom. Naređeno mi je da kao stražar pratim gospođu Natelu Abašvili.

GRUŠA: Pa nije li se dvorska straža pobunila?

SIMON (ozbiljno): Pa jest.

GRUŠA: Nije li pratiti gospođu opasno?

SIMON: U Tbilisiju se veli: Je li nožu opasno bosti?

GRUŠA: Ali ti nisi nož nego čovjek, Simon Hahava. Što te se tiče ta žena?

SIMON: Ta me se žena nimalo ne tiče, ali meni je naređeno, i jahat ću.

GRUŠA: Gospodin vojnik je tvrdoglavac, kad se ni za što upušta u pogibelj. (Zovu je iz palače.) Moram u treće dvorište, žuri mi se.

SIMON: Budući da ti se žuri nećemo se svađati, jer za dobru svađu treba vremena. Je li dopušteno pitanje, ima li gospođica još roditelje?

GRUŠA: Nemam. Samo brata.

SIMON: Budući ida nemam vremena – drugo bi pitanje bilo: Je li gospođica zdrava kao riba u vodi?

GRUŠA: Malo me žega ispod ramena, inače snažna za svaki posao, na mene se još nitko nije potužio.

SIMON: To znamo. Kad se postavlja pitanje tko će, unatoč tomu što je Uskrs, donijeti gusku, ona je tu. Pitanje broj tri: Je li gospođica inače nestrpijiva? Bi li već zimi htjela brati trešnje?

GRUŠA: Nestrpljiva nisam, ali kad se bez ikakva smisla ide u rat pa se još i ne javlja, to je loše.

SIMON: Javiti se hoćemo. (Iz palače opet dozivaju Grušu.) I na kraju, najvažnije pitanje...

GRUŠA: Simone Hahava, budući da moram u treće dvorište i žuri mi se, odgovor je već »da«.

SIMON: Kaže se: »Žurba je vjetar koji puše oko skele.« Ali se kaže i: »Bogatima se ne žuri.« Ja sam iz...

GRUŠA: Kutska.

SIMON: Gle, gospođica se već raspitala? Zdrav sam, ne moram se brinuti ni za ikoga, mjesečno dobivam deset pijastera, kao blagajnik dvadeset, i srdačno molim Vašu ruku.

GRUŠA: Simon Hahava, pravo mi je.

SIMON (otkopča s vrata lančić na kojemu visi križić): Ovaj mi je križ, Gruša Vahnadze, dala majka, lančić je od srebra; molim te, nosi ga.

GRUŠA: Simone, najljepša hvala. (On joj stavi lančić s križem oko vrata.)

SIMON: Moram upregnuti konje, gospođica će to razumjeti. Bolje bi bilo da gospođica pođe u treće dvorište, da joj ne zamjere.

GRUŠA: Da, Simone. (Stoje neodlučni.)

SIMON: Samo ću otpratiti gospođu do jedinica koje su ostale vjerne. Kad završi rat, vratit ću se. Za dva ili tri tjedna. Nadam se da mojoj zaručnici neće biti predugo dok se ne vratim.

GRUŠA: Čekat ću te, Simone Hahava. Sad, vojniče, mirno pođi u borbu U krvavu borbu, u čemernu borbu Iz koje se svatko ne vraća: A kad se vratiš tu sam ja. Čekat ću te pod zelenim brijestom Čekat ću te pod bezlisnim brijestom Čekati dok se ne vrati i zadnji I dulje još. Vratiš li se ti iz borbe Neće biti pred vratima čizama Prazan jastuk bit će kraj mene I nepoljubljena bit će moja usta Kad se vratiš, kad se opet vratiš Zacijelo ćeš reći: kao nekoć sve je.

SIMON: Hvala ti, Gruša Vahnadze. I do viđenja! (Duboko joj se pokloni. Ona se isto tako duboko pokloni njemu. Zatim brzo otrči ne obazirući se. Iz dveri izađe ađutant.)

AĐUTANT (osorno): Upregni kljusad u velika kola, ne stoj bez veze, govnaru. (Ukočen stane Simon, zatim ode. Iz vrata isplaze dvojica slugu duboko pogrbljeni pod golemim sanducima. Za njima, oslonjena o svoje ženske, posrće Natela Abašvili. Za njima jedna žena nosi dijete.)

GUVERNEROVA ŽENA: Opet nikoga ni za što nije briga. Ne znam gdje mi je glava. Gdje je Mihel? Ne drži ga tako nespretno! Sanduke na kola! Čuje se, Šalva, što o guverneru?

AĐUTANT (odmahuje glavom): Smjesta morate odavde.

GUVERNEROVA ŽENA: Zna li se kako je u gradu?

AĐUTANT: Ne, bar dosad je sve mirno, ali ne smijemo gubiti ni časka. Za sanduke na kolima nema mjesta. Potražite u njima samo što vam je potrebno. (Ađutant brzo iziđe.)

GUVERNEROVA ŽENA: Samo najneophodnije! Brzo, otvorite sanduke, reći ću vam što mora s nama. (Opet spuste sanduke te ih otvore. Guvernerova žena pokaže nekakve brokatne haljine.) Ovu zelenu, ovu s pelicom! A gdje su liječnici? Opet ću dobiti migrenu, uvijek počinje od sljepoočnica. Ovu s bisernim gumbima... (Dolazi Gruša.) Imaš ti vremena, a? Brzo donesi grijalice. (Gruša odjuri, vrati se s bocama grijalicama, a zatim je guvernerova žena bez riječi šalje amo tamo. Guvernerova žena promatra što radi mlada sobarica.) Nemoj mi poderati rukav!

MLADA ŽENA: Ali malim Vas, milostiva gospođo, haljini se ništa nije dogodilo.

GUVERNEROVA ŽENA: Zato jer sam te zatekla. Već te dugo držim na oku. U glavi ti je samo da pred ađutantom prevrćeš očima! Ubit ću te, kujo! (Mlatne je.)

AĐUTANT (vrati se): Ali molim Vas, Natela Abašvili, požurite. U gradu se vode borbe. (Opet ode.)

GUVERNEROVA ŽENA (pusti djevojku): Bože dragi! Što mislite, hoće li me napasti? A zašto? (Svi šute. Stane sama kopati po sanducima.) Potražite mi brokatnu jaknu! Pomozite! Kako Mihel? Spava?

DADILJA: Da, milostiva gospođo.

GUVERNEROVA ŽENA: Onda ga ostavi na trenutak i donesi mi iz spavaće sobe čizmice od safijana, trebaju mi uz zeleno. (Dadilja ostavi dijete i ode. Djevojci.) Ti, ne motaj se tu! (Djevojka odmagli.) Ostani, ili ću te dati izbičevati. (Stanka.) I kako je sve to spakirano, bez ljubavi i pameti. Da čovjek sve sam ne pokaže... Tek u ovakvim trenucima čovjek vidi kakva mu je posluga. Maša! (Rukom joj izda nekakvu naredbu.) Žderati možete, ali zahvalni, to ne. Zapamtit ću to.

AĐUTANT: Natela, pođite smjesta. Ustanici, tkalci sagova su objesili suca vrhovnog suda Orbelianija.

GUVERNEROVA ŽENA: Ma zašto? Ovu srebrnu moram ponijeti, stajala je tisuću pijastera. I ovu ovdje, i sve krzno, a gdje je ona boje vina?

AĐUTANT (pokušava je odvući): U predgrađu su izbili nemiri. Smjesta moramo odavde. Jedan sluga pobjegne. Gdje je dijete?

GUVERNEROVA ŽENA (doziva dadilju): Maro! Pripremi dijete! Pa gdje si se skrila?

AĐUTANT (na odlasku): Vjerojatno ćemo morati odustati od kola i jahati. (Guvernerova žena još prekapa po haljinama, neke stavlja na hrpu koja će zajedno s njom, pa ih opet vraća. Glomot se čuje sve jače, i bubnjevi. Nebo se stalo crvenjeti.)

GUVERNEROVA ŽENA (u očaju prevrće): Ne mogu naći onu boje vina. (Skupivši ramena, drugoj ženi.) Uzmi cijelu ovu hrpu i odmesi je na kola. A zašto se Mara ne vraća? Pa jeste li sve poludjele? Rekla sam, nju da, nalazi se na samom dnu.

AĐUTANT (opet se vrati): Brzo, brzo!

GUVERNEROVA ŽENA (drugoj ženi): Trči, jednostavno ih baci na kola!

AĐUTANT: Ne idemo kolima. Dođite, ili ću odjahati sam.

GUVERNEROVA ŽENA: Maro! Donesi mi dijete! (Drugoj ženi.) Potraži je, Mašo! Ne, utovari haljine na kola. Pa to je besmislica, jahati, ne pada mi na pamet! (Okrenuvši se ugleda požarno rumenilo te se ukoči.) Gori! (Juri; ađutant za njom. Iza njih druga žena nosi kup haljina. Iz nadsvođenih vrata ispada sluzinčad.)

KUHARICA: To gdje gori sigurno su Istočna vrata.

KUHAR: Već su otišli. Bez kola, bez živeža. Kako ćemo mi sada odavde?

SLUGA IZ ŠTALE: Da, neko vrijeme bit će to nezdrava kuća. (Trećoj sobarici.) Zulika, uzet ću nekoliko pokrivača, pa brišimo.

DADILJA (izlazi iz nadsvođenih vrata, nosi čizmice): Milostiva!

DEBELA ŽENA: Već je otišla.

DADILJA: A dijete? (Otrči prema dijetetu, uzme ga na ruke.) Ostavili su ga, zvijeri. (Preda ga Gruši.) Pridrži ga za trenutak. (Prijetvorno.) Samo da vidim što je s kolima. (Odmagli za guvernerovom ženom.)

GRUŠA: Što su učinili s gospodarcim?

SLUGA IZ ŠTALE (gestom oponaša rezanje vrata): Ffft.

DEBELA ŽENA (spazivši gestu dobije napad): O božebožebože! Mili naš Georgij Abašvili! Na zornici još kao mlijeko i krv, a sad... odnesite me odavde. Izgubljeni smo, svi, morat ćemo umrijeti u grijesima. Kao i naš gospodar Georgij Abašvili.

TREĆA ŽENA (obraća se njoj): Ma smirite se, Nina. Odnijet će Vas. Niste Vi ništa učinili.

DEBELA ŽENA (dok je izvode): O božebožebože, brzo, brzo svi otale dok nisu došli, dok još nisu stigli!

TREĆA ŽENA: Nina sve uzima k srcu više od gospođe. Čak ih i oplakati moraju drugi. (Odgrne dijete, koje još uvijek na rukama nosi Gruša.) Dijete! A što ti imaš s njim?

GRUŠA: Pa, ostalo je.

TREĆA ŽENA: Ona, ostavila?! Mihela, koji nije smio stajati na propuhu! (Služinčad se okupi oko djeteta.)

GRUŠA: Budi se.

SLUGA IZ ŠTALE: Ti, bolje da ga ostaviš. Ne bih volio razmišljati što će zadesiti onu koju zateknu s tim djetetam. Donijet ću naše stvari, a vi čekajte. (Uđu u palaču.)

KUHARICA: Irna pravo. Kad počnu, poklat će sve što je u vezi s obitelji. Idem po svoju sirotinju. (Svi su otišli, ostale su još samo dvije žene i Gruša s djetetom u naručju.)

TREĆA ŽENA: Nisi čula, ostavi ga tu!

GRUŠA: Dadilja mi je dala da ga časak pričuvam.

KUHARICA: Ma ti si glupača, pa neće ti se ona vratiti!

TREĆA ŽENA: Ne petljaj se ti u to.

KUHARICA: Njemu će za petama biti više nego ženi. On je nasljednik. Gruša, dobra si duša, ali znaš i sama da nisi baš najbistrija. Velim ti, i kugu da ima, ne bi bilo gore. Pobrini se da uopće umakneš. (Vrati se sluga iz štale s nekakvim zavežljajima te ih porazdijeli ženama. Svi osim Gruše spremaju se za odlazak.)

GRUŠA (oporo): Nije kužno, gleda baš kao čovjek.

KUHARICA: Onda ne gledaj ti njega. Baš si glupača. Kažu li ti: idi po salatu, imaš najdulje noge, ti ćeš poći. Uzet ćemo volovsku zapregu, možeš s nama, samo brzo. Isuse, pa to gori već cijela četvrt!

TREĆA ŽENA: Još ništa nisi spakirala? Ta, neće proći dugo i iz vojarne će dojahati oklopljeni konjanici. (Obje žene i sluga iz štale odlaze.)

GRUŠA: Doći ću. (Gruša položi dijete, promatra ga i iz škrinja izvadi nešto odjevnih predmeta te njima pokrije dijete. Zatim otrči u palaču da uzme stvari. Začuje se topot konja, krici. Ulazi debeli knez zajedno s nekoliko pripitih oklopljenih konjanika. Jedan od njih nosi guvernerovu glavu nataknutu na koplje.)

DEBELI KNEZ: Amo, u sredinu! (Jedan se vojnik popne drugom na ramena, uhvati glavu te je ispitivački drži nad lukom vrata.) To nije sredina, još malo desno, tako. Što dam da se napravi, dragi moji, napravi se kako valja. (Dok vojnik čekićem i čavlom pričvršćuje glavu.) Jutros sam pred crkvenim vratima rekao Georgiju Abašviliju: »Toliko volim vedro nebo«, ali zapravo više volim munju što dolazi iz vedra neba, da. Šteta samo da su odnijeli i derište, hitno mi je potrebno. Potražite ga po cijeloj Gruziji! Tisuću pijastera! (Dok Gruša, ogledavajući se oprezno, dolazi pred vrata, debeli se knez zajedno s konjanicima udaljuje. Opet se čuje topot konja. Gruša nosi zavežljaj i pođe portalu. Kad je skoro došla do njega okrene se da vidi je li dijete još tu. Zatim stane pjevati pjevač. Ona nepomično zastane.)

PJEVAČ: Dok je tako stajala između dveri i vrata, Ili joj se pričini da čuje tihi zov: zvalo ju je Dijete, nije cviljelo, nego ju je posve razgovijetno zazvalo

U svakom slučaju baš nju. »Ženo«, reče, »pomozi mi«. Pa nastavi, ne cvileći, već govoraše posve razgovijetno: »Znaj da, ženo, tko se ogluši o zov upomoć Te smetena uha nasitavi ići: nikad više Neće čuti zaziv onoga kog najviše ljubi Ni kosa u osvit, ni lagodan odah Iznemogla berača grožđa za zdravomarije.«

(Začuvši to Gruša učini nekoliko koraka prema djetetu pa se nagne nada nj, vrati se ne bi li još jednom pogledala dijete.)

Tek da za koji trenutak Sjedine uz njega, dok ne dođe tko drugi – Možda majka ili bilo tko – sjedne nasuprot djetetu, leđima se nasloni na škrinju. Tek eto pred odlazak, jer golema bijaše pogibelj A požar i jauk ispunjahu grad.

(Slabije svjetlo, kao da će večer ili noć. Gruša uđe u palaču, donese svjetiljku i mlijeko te djetetu dadne piti. Pjevač, glasno.)

Strahotna je zavodljivost dobrote!

(Gruša sad posve jasno bdije uz dijete kroz noć. Kadšto upali malu svjetiljku da ga osvijetli, kadšto ga toplije zamota n brokatni ogrtač. U međuvremenu osluškuje te pogledava ne približuje li se tkogod.)

Dugo je sjedila uz dijete Sve do večera, sve dok se nije spustila noć Sve dok nije svanula zora. Odviše je dugo sjedila. Odviše dugo promatrala Tiho disanje i te male pesti. Sve dok zavodljivost pred jutro ne postade odveć jaka Te ona ustade, sagne se i jecajući uzme dijete I ponese ga.

(Ona čini sve što govori pjevač, baš prema opisu.)

Poput plijena privinu ga k sebi Poput kradljivice odšulja se tad.

3. BIJEG PUT SJEVERNIH PLANINA

PJEVAČ: Pošto je Gruša Vahnadze pošla iz grada Po gruzijskoj glavnoj cesti Putujući prema sjevernim planinama Zapjevala bi pjesimu, kupovala mlijeko.

GLAZBENICI:

Kako da ljudskost umakne Krvoločnim psima, stavljačima zamki? Lutala je nenaseljenim planinama Lutala po glavnoj georginskoj cesti I pjevala pritom pjesmu, kupovala mlijeko.

(Gruša Vahnadze hoda po cesti, na leđima joj vreća s djetetom, u ruci nosi zavežljaj, u drugoj velik štap.)

GRUŠA: Četiri su generala Pošla na Iran. Prvi i nije vodio rat

Drugi za pobjede ne htjede znat Trećam bje odviše loše vrijeme Četvrtom vojnici bez borbene spreme. Četiri generala tako su pala. Soso Robakidze nastupao put Irana. I vodio je težak rat Za pobjedu samo htio je znat Vrijeme mu vazda bijaše dobro A vojnik mu se borio bodro. Soso Robakidze naš ljudina je baš.

(Na pomolu seljačka kućica.)

GRUŠA (djetetu): Podne je, ljudi objeduju. Sad ćemo pozorno sjesti tu u travu, a dobra će ti Gruša nabaviti lončić mlijeka. (Polegne dijete na zemlju te pokuca na vrata kućice; otvori joj star seljak.) Mogu li, djedice, dobiti lončić mlijeka i možda malo kuružnjaka?

STARI: Mlijeka? Nemamo mi mlijeka. Koze su nam oteli vojnici. Ako hoćete mlijeka, idite vojnicima.

GRUŠA: Ma lončić mlijeka za dijete, djedice, valjda ćete imati?

STARI: A sve za »Bog Vam platio«, a?

GRUŠA: Tko veli »Bog Vam platio«? (Izvadi novčarku.) Plaćamo kao knezovi. Glava u oblacima, guzica u vodi! (Starac rogoboreći donese mlijeka.) A pošto taj lončić?

STARI: Tri pijastera. Mlijeko je poskupjelo.

GRUŠA: Tri pijastera? Za ovu bijelu vodurinu? (Stari joj bez riječi zatvori vrata pred nosom.) Mihel, ma jesi li ti to čuo? Tri pijastera! To si ne možemo priuštiti. (Vrati se, sjedne i djetetu izvadi sisu.) Onda moramo još jednom pokušati ovako. Vuci! Nema ništa, ali ti nisi da piješ, i to je nešto . (Odmahujući glavom jer dijete ne siše. Vrati se pred vrata te opet kuca.) Otvori, djedice, platit ćemo! Šlag te trefio! (Kad stari opet otvori.) Mislila sam da stoji pol pijastera, ali dijete mora nešto jesti. A kako bi bilo jedan pijaster?

STARI: Dva.

GRUŠA: Samo nemoj opet zatvarati vrata. Evo, dva. Ali mu mlijeko mora ići u tek, pred nama je još dug put. A to je čista lihva, i grijeh.

STARI: Ako hoćete mlijeka, pobijte vojnike.

GRUŠA (dadne djetetu piti): Skupa šala. Gutni, Mihael, to je pol tjedne plaće. Ovi ovdje ljudi misile samo novac zaraditi guzicom. Mihel, Mihel, baš sam se usrećila s tobom. (Ogledava brokatni ogrtač u koji je umotano dijete.) Brokatni ogrtač za tisuću pijastera, a ni pijastera za mlijeko. Eno tamo na primjer jedna kola, na njima bogati izbjeglice, morali bismo doći do njih. (Pred karavanskim prenoćištem vidi se kako Gruša, odjevena u brokatni ogrtač, prilazi dvjema otmjenim damama. U naručju joj dijete.) O, gospođe bi ovdje prenoćile? Strašno, kako je sve prepuno! Moj je kočijaš jednostavno okrenuo, pješačila sam čitavih pol milje. I to bosa! Moje perzijske cipele – ma znate već kakve su to pete? Ali zašto tu nikoga nema?

STARIJA DAMA: Gostioničar si dopušta da ga mi čekamo. Otkako su se u glavnom gradu dogodile te stvari, u čitavoj zemlji više nema manira. (Pojavi se gostioničar, dostojanstven starac, za njim sluga.)

GOSTIONIČAR: Oprostite starcu, moje dame, što toliko morate čekati. Mali mi je unuk baš pokazivao cvat breskvinih stabala s onu stranu kukuruzišta. Sadimo voćke, par trešanja. A tamo prema zapadu tlo prelazi u kamenjar, tamo seljaci gone ovce. Morale biste vidjeti moje breskve, ona ružičasta je prekrasna.

STARIJA DAMA: Živite u plodnom okolišu.

GOSTIONIČAR: Bog ga blagoslovio. A kako, gospođe, cvatu voćke dolje na jugu? Jamačno ste s juga?

MLAĐA DAMA: Moram reći da zapravo i nisam pozorno promatrala krajolike.

GOSTIONIČAR (uljudno): Razumijem, prašina. Vrlo je preporučljivo po našoj glavnoj cesti hodati umjerenim tempom, naravno uz pretpostavku da se čovjeku ne žuri.

STARIJA DAMA: Draga, ovij šal oko vrata. Čini se da su ovdje večernji vjetri nešto hladniji.

GOSTIONIČAR: Jamačno, moje dame, dolazite odozdo, s ledenjaka Janga–Tau, ne?

GRUŠA: Da, i bojim se da će mi se sin prehladiti.

STARIJA DAMA: Prostrano prenoćište! Smijemo možda ući?

GOSTIONIČAR: O, gospođe bi sobe? Ali ovo je karavansko prenoćište popunjeno, a i pobjegla mi je sva služinčad. Neutješan sam, ali više nikoga ne mogu primiti, čak ni uz preporuku...

MLAĐA DAMA: Ali ne možemo prenoćiti tu na cesti.

STARIJA DAMA: Pošto je?

GOSTIONIČAR: U ovakva vremena, dame, kad skloništa traži toliko izbjeglica, sigurno vrlo uglednih, ali osoba na koje vlasti ne gledaju dobro, razumjet ćete, svaka kuća mora biti na oprezu. Zato...

STARIJA DAMA: Ali čovječe dragi, nismo mi izbjeglice. Selimo u našu ljetnu rezidenciju u planinama, to je sve. Nikad ne bismo došle na ideju da molimo za gostoprimstvo kad bismo ga toliko neophodno trebale.

GOSTIONIČAR: Nema dvojbe. Ali sumnjam da bi damama bio ugodan onaj skučeni prostor koji mi je još jedini na raspolaganju. A za njega moram računati šezdeset pijastera po osobi. Jesu li dame zajedno?

GRUŠA: Pa, na stanovit način. U svakom slučaju, ja moram prenoćiti.

MLAĐA DAMA: Šezdeset pijastera! Pa taj bi rezao vrat!

GOSTIONIČAR: Ali drage dame, nemam nikakve namjere rezati vratove i zato... Okrene se, hoće otići.

STARIJA DAMA: Riječ je o vratovima? Odmah se vraćam. (Uđe, prati je sluga.)

MLAĐA DAMA: Sto i osamdeset pijastera za jednu jedinu sobu! (Okrene se Gruši.) Ali ne s djetetom. Što ako bude plakalo?

GOSTIONIČAR: Soba stoji sto i osamdeset, bilo za dvije bilo za tri osobe.

MLAĐA DAMA: S druge strane draga, ne mogu se pomiriti s time da ostanete na cesti. Uđite, molim Vas. (Uđu u prenoćište. S druge strane pozornice, sa stražnje se strane pojavi sluga s nešto prtljage. Za njim ide starija dama, slijedi je druga dama, pa Gruša s djetetom.)

MLADA DAMA: Sto i osamdeset pijastera! Otkad su mi Igora dopremili kući, nisam se toliko uzbudila.

STARIJA DAMA: Baš moraš govoriti o Igoru?

MLAĐA DAMA: Zapravo nas je četiri, i dijete je osoba? Biste li mogli preuzeti na se bar pola cijene?

GRUŠA: Nemoguće. Znate, morala sam brzo na put, a ađutant mi je zaboravio metnuti dovoljno novaca.

STARIJA DAMA: Nemate možda ni šezdeset pijastera?

GRUŠA: A, toliko mogu platiti.

MLAĐA DAMA: Gdje su postelje?

SLUGA: Nema tu postelja. Evo vam pokrivača i vreća. Sve ćete to morati srediti same. Budite sretne da vas nisu postali pod ledinu, kao tolike druge. Ode.

MLAĐA DAMA: Ma jesi li ti to čula? Smjesta idem gostioničaru. Tog čovjeka treba izbičevati.

STARIJA DAMA: Kao tvog muža.

MLAĐA DAMA: Baš si gruba. (Udari u plač.)

STARIJA DAMA: A kako bi bilo da napravimo nešto slično ležaju?

GRUŠA: Ja ću to. (Odloži dijete.) Kad je više ljudi lakše se snađe. Vi imate još i kola. (Mete pod.) Posve sam bila iznenađena. Pred objed reče meni muž: Draga Anastazija Katarinovska, daj malo prilegni, i sama znaš kako te lako zgrabi migrena. (Nosi vreće, pravi ležaj; prateći njezin rad dame se zgledaju.) »Ma Georgij«, rekoh guverneru, »ne mogu leći, tu je šezdeset gostiju, u poslugu se ne mogu pouzdati, a Mihel

Georgijevič ne jede bez mene.« (Mihelu.) Vidiš, Mihel, sve će biti u redu, rekla sam ja tebi! (Iznenada zapazi da je dame promatraju i šapuću.) Tako, sad bar nećemo ležati na podu. Deke sam prostrla dvostruko.

STARIJA DAMA (naredbodavno): Vrlo ste vješti, draga moja, u pravljenju kreveta. Pokažite ruke!

GRUŠA: Što time mislite?

MLAĐA DAMA: Da imate pokazati Vaše ruke. (Gruša pokaže ruke.) Ispucale! Sluškinja!

STARIJA DAMA (pođe k vratima, poviče): Posluga!

MLAĐA DAMA: A, zatekle smo te, lopužo. Priznaj, što si smjerala?

GRUŠA: Ništa nisam smjerala. Mislila sam samo da ćete nas povesti sobom dio puta. Molim vas, ne dižite galamu, sama ću otića.

MLAĐA DAMA: Ideš ti, ideš, ali s policijom. Ostani zasad tu. I ne miči se s mjesta, jesi li čula?

GRUŠA: Ali htjela sam čak i platiti šezdeset pijastera, evo. (Pokaže novčarku.) Vidite da imam; tu su četiri desetače, a evo i petaka, ne, i to je desetača, sve skupa šezdeset. Htjela sam samo da mi dijete uzmete na kola, to je sva istina.

MLAĐA DAMA: A, na kola si htiela! Sad mi je jasno.

GRUŠA: Priznajem, milostiva, niska sam podrijetla, ali molim Vas, ne zovite policiju. Dijete je visoka roda, vidite ovo rublje, u bijegu je, baš kao i Vi.

MLAĐA DAMA: Visoka roda, vidi se. Otac je sigurno kraljević, a?

GRUŠA (bijesno, starijoj dami): Nemojte vikati! Pa zar Vi nemate srca?

MLAĐA DAMA (starijoj): Pazi, još će ti nešto učiniti, opasna je! Upomoć! Ubojica!

SLUGA: Što je sad?

STARIJA DAMA: Ova se tu osoba prokrijumčarila amo izdavajući se za gospođu! A obična je kradljivica.

MLAĐA DAMA: Osim toga vrlo opasna. Htjela nas je umoriti. Slučaj za policiju. O Bože, osjećam već kako me hvata migrena.

SLUGA: Policije trenutno nema. (Gruši.) Kupi, sestro, svoje prnje i nestani kao kobasica u ormaru.

GRUŠA (bijesno uzme dijete): Vi neljudi! Već će i vama glave pozabijati na zid!

SLUGA (izgura je van): Zaveži. Još će doći stari, taj ne zna za šalu.

STARIJA DAMA: Pogledaj je li već što ukrala! (Sluga izvodi Grušu kroz vrata.)

SLUGA: Vjeruj, velim ja. Ubuduće najprije dobro promotri ljude prije no što se s njima spetljaš.

GRUŠA: Mislila sam da će se prema sebi ravnoj vladati puno finije.

SLUGA: Ne misle ti one na to. Vjeruj mi, našta nije teže nego oponašati lijena i beskorisna čovjeka. Čim otkriju da sama znaš brisati guzicu ili da si bar jednom u životu radila vlastitim rukama, gotova si. Piričekaj malo, dat ću ti kuružnjaka i nekoliko jabuka.

GRUŠA: Radije ne. Bolje da odem prije no što dođe gostioničar. A budem li trčala cijelu noć, mislim da ću umaknuti opasnosti. (Ode.)

SLUGA (tiho dovikne za njom): Kad dođeš do križanja, desno. (Ona nestane.)

PJEVAČ: Dok je Gruša Vahnadze išla prema sjeveru, iza nje su bili Oklopljeni konjanici što ih knez je odaslao, Kacbeki.

GLAZBENICI:

Bosonogi kako da umaknu oklopljenim jahačima? Stavljačima zamki, krvožednim psima? Jer i noću su na tragu. Progonitelji Ne znaju za umor. Tek zakratko spavaju koljači.

(Glavnom cestom pješice koračaju dva oklopnika.)

KAPLAR: Ništa od tebe, ti prazna tikvo. A zašto, zato jer ne ideš srcem. Pretpostavljeni to vidi po sitnicama. Kad sam prekjučer filao onu debelu ti si držao muža, kako sam ti zapovjedio i gazio ga po trbuhu, a jesi li to činio s radošću, kao pravi vojnik, ili iz pristojnosti? Gledao sam te, prazna tikvo. Ko prazna si slama ili ko praporac, nećeš biti unaprijeđen. (Nastave šutke.) Nemoj ti meni umišljati da ne primjećujem kako pokazuješ svoju odbojnost. Zabranjujem ti da šepaš. Opet to radiš samo zato jer sam prodao kljusine, nikad više ne bih mogao postići takvu cijenu. Tim šepesanjem mi hoćeš dati do znanja da ti nije drago ići pješice, znam ja tebe. Ali od toga nećeš imati koristi, prije štete. Hajde, pjevaj!

OBA OKLOPNIKA (pjevaju):

U rat idem tužan po orsagu Kod kuće sam ostavio dragu. Neka čast joj čuva moj pobratim Dok se iz rata ja ne vratim.

KAPLAR: Glasnije!

OBOJICA OKLOPNIKA:

Legnem li kraj crkvenoga praga Šaku zemlje donijet će mi draga. Pa će reći: Tu sad počivaju Noge što su k meni hrlile Ruke koje su me grlile.

(Šutke nastave dio puta.)

KAPLAR: Dobar je vojnik odan dušom i tijelom. Za svog pretpostavljenog on će se dati rastrgati. I dok mu gasne oko on još uvijek vidi kako mu kaplar odaje priznanje. To mu je plaća, ništa drugo on ne želi. Ali ti meni nećeš dobiti nikakva priznanja, a ipak ćeš morati crknuti. Prokletstvo, kako da s takvim potčinjenim pronađem guvemerovo kopile, to bih btio znati. (Ide dalje.)

PJEVAČ: Kad Gruša se Vahnadze domogla rijeke Sirra, Dosta joj bi bijega, pretežak bespomoćnik.

GLAZBENICI:

U kukoruzištu ružoprsta zora Prenoćniku nije drugo do li hladna. I veselo kloparanje Posuđa za mlijeko u dvorištu Selskom iz kojeg se diže dim Čini mu se gotovo prijetnjom. A koja sobom vuče dijete Osjeća teret i još štošta drugo.

(Gruša stoji pred seoskim dvoristem.)

GRUŠA: Sad si se opet popiškio, a sam znaš da nemam pelena. Mihel, moramo se rastati. Dovoljno smo daleko od grada. Nećeš im više biti na pameti, malo smeće, progone sve dovde. Seljanka je ljubezna, a vidi kako tu miriše na mlijeko. Dakle Mihel, bok, zaboravit ću kako si me cijele noći bubao po leđima da bolje gazim, a ti zaboravi na slabu ishranu. Rado bih te uzela sa sobom jer ti je nosić tako malen, ali ne ide. Rado bih ti bila pokazala i prvog zečića i da više ne piškiš, ali moram nazad, jer bi se uskoro mogao vratiti moj dragi, onaj vojnik, i kako sad da me ne nađe? Od mene to, Mihel, sigurno nećeš zahtijevati. (U kuću ulazi debela seljanka sa kantom za mlijeko. Gruša pričeka, zatim se približi. Prišulja se i pred pragom ostavi dijete. Zatim se sakrije iza stabla te pričeka dok seljakinja ne izađe kroz vrata pa nađe na zavežljaj.)

SELJANKA: Isuse Kriste što je to? Mužu!

SELJAK (iziđe): Što je sad? Pusti me da pojedem juhu.

SELJANKA (djetetu): Pa gdje ti je majka, imaš li je uopće? Dječak je. I fino rublje, neko otmjeno dijete. Jednostavno ga ostavili pred vratima, kakvih li vremena!

SELJAK: Ako misle da ćemo ga mi hraniti, varaju se. Odnesi ga u selo župniku, i gotovo.

SELJANKA: Ali što s time ima župnik, njemu je potrebna majka. Gle, budi se. Možda bi ga mogli uzeti?

SELJAK (poviče): A, ne!

SELJANKA: Stavim li ga u kut pokraj naslonjača treba mi samo jedna košara, a kad idem u polje uzet ću ga sa sobom. Vidi kako se smije? Čuj, pa imamo krov nad glavom, i možemo to učiniti, ne želim ništa čuti. (Unese ga u kuću, seljak prosvjeduje, Gruša izađe iz skrovišta, stane se smijati, požuri u suprotnom smjeru.)

PJEVAČ: Čemu veselje, povratnice domu?

GLAZBENICI:

Jer se bespomoćnik Nasmiješio novim roditeljima, zato sam vesela. Jer sam Oslobodila se maloga, zato se radujem.

PJEVAČ: A čemu žalost? Jer evo hodam slobodna i sama, zato se žalostim. Kao da su me okrali Kao da sam osiromašila. Tek što je pošla malen komad puta nađe na dvojicu oklopnika koji u nju upere koplja.

KAPLAR: Našla si, curo na oružanu silu. Odakle ideš? Kada ćeš stići? Jesi li u kakvim nedopuštenim odnosima s neprijateljem? Gdje je on? Kakve to on pokrete izvodi u tvojoj pozadini? Što je s brdima, što s dolinama, kako su ti piričvršćene čarape? (Gruša prestrašena zastane.)

GRUŠA: Pričvršćene su dobro, bolje vi odstupite.

KAPLAR: Odstupam, tu sam pouzdan. Zašto tako promatraš koplje? »Vojnik u ratu ni za trenutak ne ispušta koplje iz ruku«, to je propis, to da si naučio napamet, ti prazna tikvo. A ti, curo, kamo te vodi put?

GRUŠA: Mom zaručniku, gospodine vojiniče, stanovitom Simonu Hahavi, služi pri straži palače u Nuki. I ako mu pišem prebit će vam sve kosti.

KAPLAR: Simon Hahava zbilja, znam ga. Dao mi je ključ da te tu i tamo pogledam. Prazna tikvo, nas ne vole. Moramo van s tim da imamo poštene mamjere. Curo, ozbiljne sam naravi, premda se ona skriva iza prividnih šala, i velim ti posve službeno: Hoću od tebe dijete. (Gruša ispusti glasan krik.) Razumjela nas je, prazna tikvo. Sladak strah, a? »Samo da, gospodine časniče, iz peći izvadim valjuške. Samo da, gospodine pukovniče, promijenim poderanu košulju!« Šalu na stranu, koplje na stranu. Ma curo, u ovom predjelu tražimo jedno dijete. Jesi li čula za takvo dijete, a ovdje se pojavilo pošto je nestalo iz grada, otmjeno, odjeveno u nekakvo fino rublje?

GRUŠA: Ne, ništa nisam čula.

PJEVAČ: Bježi, prijaznice, evo ubijača! Pomozi onemoćniku, a sama nemoćna!

(Ona pobježe. Okrene se i u strahu pojuri nazad. Oklopnici se pogledaju te se uz kletve dadu za njom.)

GLAZBENICI:

I u najkrvavija vremena Žive prijazni ljudi.

(U seljačkoj kući debela seljanka nagnula nad košaru s djetetom, kadli nahrupi Gruša Vahnadze.)

GRUŠA: Sakrij ga, brzo. Dolaze konjanici. Ja sam ti ga ostavila na vratima, ali nije moje, od finih je ljudi.

SELJANKA: Tko to dolazi, kakvi oklopnici?

GRUŠA: Ne ispituj dugo. Oklopni konjanici, oni ga traže.

SELJANKA: U mojoj kući nemaju što tražiti. Ali s tobom bih se imala pogovoriti koju, sve mi se čini.

GRUŠA: Svuci mu fino rublje, to bi nas moglo izdati.

SELJANKA: Rublje amo, rublje tamo. U ovoj kući zapovijedam ja, i ne smrdi mi u mojoj sobi, a zašto si ga ostavila? Pa to je grijeh.

GRUŠA: Evo upravo izlaze iza stabala. Nisam smjela pobjeći, to ih je razdražilo. Što da činim?

SELJANKA: Isuse i Marijo, oklopni ikonjanici!

GRUŠA: Traže baš ovo tu dijete.

SELJANKA: Ali ako uđu?

GRUŠA: Ne smiješ im ga dati. Reci da je tvoje.

SELJANKA: Dobro.

GRUŠA: Ako im ga daš, probost će ga kopljem.

SELJANKA: Ali ako budu zahtijevali? U kući imam srebra, za žetvu.

GRUŠA: Ako im ga daš probost će ga, ovdje u tvojoj sobi. Moraš im reći da je tvoje.

SELJANKA: Dobro. Ali ako ne budu vjerovali?

GRUŠA: Moraš im to reći odrešito.

SELJANKA: Spalit će nam krov nad glavom.

GRUŠA: Baš zato im moraš reći da je tvoje. Zove se Mihel. Uh, nisam ti to smjela reći. (Seljanka kimne glavom.) Nemoj tako kimati glavom. I nemoj drhtati, vidjet će.

SELJANKA: Dobro.

GRUŠA: Ma prestani s tim tvojim »dobro«, ne mogu to više slušati. Protrese je. Ti nemaš nijedno?

SELJANKA (promrmlja): Imam, u ratu je.

GRUŠA: Onda je možda baš jedan od ovih oklopnika. I on da sad djecu nabada na koplje? A, tu bi ti njega već sredila. »Prestani mi tu mahati kopljem u mojoj sobi, jesam li te za to odgajala? Operi si vrat prije no što misliš razgovarati s majkom.«

SELJANKA: Istina je, ne bi mi to smio raditi.

GRUŠA: Evo ih, dolaze. (Kucanje na vrata. Ulaze oklopljeni konjanici. Seljanka se pokloni.)

KAPLAR: A, ipak je tu. Što sam ti rekao? Moj nos. Njušim ja nju. Imam, curo, za te jedno pitanje: Zašto si pobjegla? Pa što si mislila, što hoćemo od tebe? Kladim se, nešto prosto. Priznaj!

GRUŠA: Ostavila sam mlijeko na ognjištu. Naglo sam se sjetila.

KAPLAR: Mislio sam da je zato jer sam te možda nepristojno gledao. Kao da mislim nešto o nas dvoje. Tako, nekakav bludni pogled, razumiješ ti mene?

GRUŠA: Nisam primijetila.

KAPLAR: Ali moglo je tako biti? Moraš priznati. Mogao bih biti i svinja. Bit ću posve otvoren: svašta bih ja mogao pomisliti kad bismo bili sami. (Seljanki.) Nemaš ti posla u dvorištu? Možda hraniti kokoši?

SELJANKA: Gospodine vojniče, ni o čemu nisam imala pojma. Samo mi nemojte spaliti krov nad glavom!

KAPLAR: O čemu ti to govoriš?

SELJANKA: Ja s tim nemam ništa, gospodine vojmiče. Ona mi ga je stavila pred vrata, kunem se.

KAPLAR (spazi dijete): A, tu u košari, prazna tikvo, ima nekakva malenkost, njušim tisuou pijastera. Izvedi staru van i čvrsto je drži, ja moram, bar mi se tako čini, obaviti jedno preslušavanje. Seljakinja se bez riječi propusti; obični je odvede. Eto tog djeteta što bih ga htio od tebe. Uputi se prema košari.

GRUŠA: Gospodine časniče, to je moje dijete. Nije ono koje tražite.

KAPLAR: Vidjet ću ja već. Nagne se nad košaru. (Gruša se zdvojno ogledava.)

GRUŠA: Moje je, moje!

KAPLAR: Fino rublje. (Gruša se obori na njega te ga odvuče od košare. On je baci, pa se opet nagne. Sva očajna spazi golemu cjepanicu zgrabi je i njome omazne kaplara po glavi; on se složi. Zgrabi dijete, izjuri.)

PJEVAČ: I bježeći pred oklopljenim konjanicima Nakon lutanja od dvadeset i dva dana U podnožju ledenjaka Janga–Tau Gruša Vahnadze Stavi dijete gdje djetetu je mjesto.

GLAZBENICI:

Nemoćnica je nemoćnika stavila gdje djetetu je mjesto.

(Nad zaleđenim potokom čuči Gruša Vahnadze te zaokruženom šakom grabi djetetu vodu.)

GRUŠA: Jer te nitko, nitko neće Ja te uzet moram, jer sad svatko ti je stran Sušna ljeta, crni dan na me se osloni. Jerbo dugo sam te vukla, čak ranjenih nogu I jerbo je mlijeko skupo Posto si mi drag. (Izgubit te ne bih htjela.) Odbaci finu benkicu, obuci se u krpe Operi se, pokrsti se vodom ledenjaka. (Moraš to preživjeti.)

(Svukla je djetetu fino rublje pa ga povila u krpe.)

PJEVAČ: Pristigavši do planinskog mosta koji vodi put sela Na istočnom pristranku, Gruša je pred progonom oklopnika Zapjevala pjesmu o trulome mostu, vagala je dva života.

(Zapuhao je vjetar. Iz polumraka strši visinski most. Budući da je puklo jedno uže, most napol visi nad ponorom. Kad je naišla Gruša s djetetom, pred mostom su neodlučno stajali trgovci, dva muškarca i jedna žena. Jedan od njih štapom hoće dohvatiti otkinuto uže.)

PRVI ČOVJEK: Imaš vremena, djevojko, i tako ne možeš preko ovog prijelaza.

GRUŠA: Ali moram s malim k bratu na istočnu straou.

TRGOVKINJA: Moraš? Što znači to »moram«? Ja moram prijeko jer moram u Atiumu kupiti dva saga, a njih jedna mora prodati jer joj je morao umrijeti muž, draga moja. Ali mogu li ja to što moram, može li ona? Već dva sata Andrej lovi uže, a i kad ga dohvati pitam se kako ćemo ga opet pričvrstiti.

PRVI ČOVJEK: Umukni, čini mi se da nešto čujem.

GRUŠA: Most nije posve istrunuo. Mislim da bih mogla pokušati prijeko.

TRGOVKINJA: Ne bih ja pa da je za mnom sam vrag. Pa to bi bilo samoubojstvo.

PRVI ČOVJEK (glasno zove): Eheeeeej!

GRUŠA: Ne dozivaj! (Trgovkinji.) Reci mu da ne zove.

PRVI ČOVJEK: Pa zovem prema dolje. Možda je tko izgubio put.

TRGOVKINJA: A zašto da ne zove? Možda nemaš tri čiste? Progone te?

GRUŠA: Onda vam moram reći. Za mnom idu oklopnici. Jednoga sam premlatila.

DRUGI ČOVJEK: Skloni robu! (Trgovkinja sakrije jednu vreću iza kamena.)

PRVI ČOVJEK: Pa zašto nam nisi odmah rekla? (Ostalima.) Dopadne li im šaka iskaširat će je!

GRUŠA: Sklonite mi se s puta, moram preko mosta.

DRUGI ČOVJEK: Ma ne možeš. Ponor je dubok dvije tisuće stopa.

PRVI ČOVJEK: Ne bi imalo smisla ni kad bismo dohvatili uže. Mogli bismo ga držati rukama, ali bi na isti način i oklopnici mogli prijeko.

GRUŠA: Mičite se! (Glasovi odozdo iz daljine: »Tamo je, gore!«)

TRGOVKINJA: Prilično su blizu, ali na most ne možeš s djetetom. Gotovo je sigurno da će se srušiti. Pogledaj samo dolje. (Gruša se zagleda u ponor. Odozdo se opet začuju glasovi oklopljenih konjanika.)

DRUGI ČOVJEK: Dvije tisuće stopa.

GRUŠA: Ali ti su ljudi gori.

PRVI ČOVJEK: Ne možeš zbog djeteta. Ako su ti za petama, riskiraj svoj život, ali ne i život djeteta.

DRUGI ČOVJEK: S djetetom zapravo sve biva teže.

TRGOVKINJA: Možda doista mora preko. Ali daj meni dijete, ja ću ga sakriti, a ti sama pođi na most.

GRUŠA: A, neću. Mi pripadamo jedno drugome. (Djetetu.)

Skupa došli, skupa pošli. Dubok je ponor, sine i most strunut Ali mi naš, sine ne birasmo put. Ići ćeš po cesti, koju ja tek znam I kruh moraš jesti, koji ja ti dam. Od četiri kusa, ti dobivaš taj Al' veliki dosta, ne znam jesu li. Pokušat ću.

TRGOVKINJA: To znači iskušavati samoga Boga. (Dozivi odozdo.)

GRUŠA: Molim vas, bacite taj štap, jer će inače dohvatiti uže pa će za mnom. (Stupi na most koji se njiše. Trgovkinja krikne, čini se da će se most srušiti. Gruša korača dalje i stigne na drugu stranu.)

PRVI ČOVJEK: Eto nje prijeko.

TRGOVKINJA: Ipak je zgriješila. (Pojave se oklopljeni konjanici. Kaplaru je povezana glava.)

KAPLAR: Jeste li vidjeli kakvu osobu s malim djetetom?

PRVI ČOVJEK (dok drugi u ponor baca štap): Jesmo. Eno je. Ali vas most neće izdržati.

KAPLAR: Platit ćeš ti meni, prazna tikvo. (Gruša se na strani smije te pokazuje dijete. Ide dalje. Vjetar.)

GRUŠA (ogledavajući Mihela): Od vjetra se ne moraš bojati, i on je jadnik. On jadan mora progoniti oblačiće a pritom se i sam smrzne. Počinje sniježiti. A ni snijeg, moj Mihele, nije ono najgore. On mora pokrivati male boriće da ne poginu od zime. A sad ću ti nešto zapjevati, čuj! (Zapjeva.)

Otac ti je razbojnik, majka slična drolji Al će tebi klanjati se čovjek ponajbolji. Tigrov sin će hraniti malene konjiće Majkama će zmijsko čedo nosit mliječno piće.

4. U PLANINAMA NA SJEVERU

PJEVAČ: Sedam je dana putovala sestra. Putovala preko ledenjaka, i niz kosine. Kad stupim u kuću svoga brata, mislila je On će ustati i zagrliti me. »Jesi li ti, sestro?«, reći će. Dugo te već čekam. Ovo je moja draga žena. A ovo moje imanje, pripalo mi je ženidbom. I jedanaest konja i trideset i jedna krava. Sjedni!

I ti i dijete sjednite za naš stol i jedite.« Bratova se kuća nalazila u ljupkoj doli. Kad je sestra došla bratu, bila je bolesna od puta. Brat je ustao od stola.

(Debeo seljački par, koji je upravo sjeo za stol. Lavrentij Vahnadze već je privezao ubrus oko vrata kadli u sobu stupi Gruša s djetetom, oslonjena o jednog slugu i neobično blijeda.)

LAVRENTIJ: Odakle ti, Gruša?

GRUŠA: Išla sam, Lavrentij, preko prijelaza Janga–Tau.

SLUGA: Zatekao sam je pred štagljem. Vodi sobom i maloga.

ŠOGORICA: Idi pa počešljaj kulaša. (Sluga ode.)

LAVRENTIJ: Ovo je moja žena, zove se Aniko.

ŠOGORICA: Mislili smo da služiš u Nuki.

GRUŠA (jedva stoji na nogama): Da, služila sam.

ŠOGORICA: Nije bio dobar posao? Čuli smo da je dobar.

GRUŠA: Ubili su guvernera.

LAVRENTIJ: Da, navodno su izbili nemiri. To nam je pričala tvoja teta, Aniko, sjećaš li se?

ŠOGORICA: Ovdje je posve mirno. Građani uvijek nešto petljaju. (Pođe prema vratima i pozove.) Soso, Soso, nemoj još vaditi lepinje iz peći, čuješ li? Pa gdje si? (Dozivajući iziđe.)

LAVRENTIJ: Ima li oca? (Ona odmahne.) To sam mislio. Moraćemo nešto izmisliti. Ona je vrlo pobožna.

ŠOGORICA (vratila se): Ta služinoad! (Gruši.) Imaš i dijete?

GRUŠA: Moje je. (Sruši se. Lavrentije je ispravi.)

ŠOGORICA: Isuse i Marijo, pa ona je bolesna, što da činimo?

LAVRENTIJ (odvede Grušu do zida): Sjedni. Sjedni. Prolazna slabost.

ŠOGORICA: Ako to nije šarlah.

LAVRENTIJ: Bile bi mrlje. Smiri se, Aniko, to je slabost. (Gruši.) Bolje ti je kad sjediš, a?

ŠOGORICA: Dijete je njezino?

GRUŠA: Da, moje je.

LAVRENTIJ: Upravo putuje mužu.

ŠOGORICA: A, tako. Ohladit će ti se meso. (Lavrentij sjedne i stane jesti.) Hladno ti se ne sviđa, salo ne smije biti hladno. Znaš da imaš slab želudac. (Gruši.) Ako ti muž nije u gradu, gdje je onda?

LAVRENTIJ: Udata je tamo preko brda, tako kaže.

ŠOGORICA: A, preko brda. I sama sjedne za jelo.

GRUŠA: Lavrentij, mislim da bih negdje morala prileći.

ŠOGORICA (nastavi preslušavati): Ako je sušica, svi ćemo je dobiti. Ima li ti muž imanje?

GRUŠA: On je vojnik.

LAVRENTIJ: Ali mu imanje ima otac, doduše malo.

ŠOGORICA: Nije u ratu? Kako to?

GRUŠA: Ma jest, u ratu je.

ŠOGORICA: A zašto ideš na to imanje?

LAVRENTIJ: Kad se vrati iz rata doći će na svoje imanje.

ŠOGORICA: Ali ti već sada ideš onamo?

LAVRENTIJ: Pa da, tamo će ga čekati.

ŠOGORICA (poviče resko): Soso, lepinje!

GRUŠA (mrmlja u groznici): Imanje. Vojnik. Čekati. Sjedni i jedi.

ŠOGORICA: To je šarlah.

GRUŠA: Da, ima imanje.

LAVRENTIJ: Mislim, Aniko, da je to obična slabost. Ne bi li, mila, malo pogledala lepinje?

ŠOGORICA: Ali kad će se vratiti ako je nanovo izbio rat? Soso? Gdje se ti skrivaš, Soso?

LAVRENTIJ (priđe Gruši): Odmah ćemo ti u sobu staviti krevet. Dobra je ona duša, ali tek nakon jela.

GRUŠA (preda mu dijete): Uzmi ga! (On ga preuzme, ogledava se.)

LAVRENTIJ: Ali ne može ostati zadugo. Znaš, ona ti je pobožna. (Gruša se sruši. Brat je pridrži.)

PJEVAČ: Odviše bolesna bijaše sestra. Kukavica brat morao joj je pružiti utočište. Prošla je jesen, i došla je zima. I duga je bila ta zima i zima je bila kratka. Ljudi ništa nisu smjeli znati, štakori nisu smjeli gristi Proljeće nije smjelo doći.

(Gruša, u sobi s posuđem, za tkalačkim stanom. Ona i dijete koje sjedi na podu, umotani su u deke.)

GRUŠA: I dragi ustane da pođe A za njim zaručnica puna molbe Moleći i plačući, plačući ga upućivala: Dragi moj, mili moj Ako ideš sad u rat, u boj protiv dušmana Ne jurišaj ispred rata, ne vuci se iza rata Sprijeda plamti crveni oganj, straga vije crven dim. Drž se rata po sredini – Zastavnika drž se ti. Oni sprijeda uvijek ginu One straga pogodi Vraćaju se središnji.

(Nastavlja.) Mihel, moramo biti lukavi. Pričinimo li se sitni kao moljci, šogoirica će zaboraviti da smo u kući. Pa ćemo moći ostati sve dok ne počne kopniti. I ne plači zbog hladnoće. Biti siromašan i još se smrzavati, to vodi neobljubljenosti. (Uđe Lavrentij. Sjedne do sestre.)

LAVRENTIJ: Zašto sjedite tako zakrabuljeni, kao da ste vozari? Možda vam je zima u toj sobi?

GRUŠA (hitro skine šal s vrata): Nije nam hladno, Lavrentij.

LAVRENTIJ: Ako ti je hladno, ne smiješ tu sjediti s djetetom. Aniko bi si predbacivala. Nadam se da te pop nije ništa pitao o djetetu?

GRUŠA: Pitao je, ali mu nisam ništa rekla.

LAVRENTIJ: Dobro je tako. Htio sam s tobom razgovarati o Aniko. Ona je dobra duša, ali vrlo tankoćutna. O ovom imanju ljudi i ne trebaju govoriti šta osobito, a ona se već uplaši. Znaš, ona tako duboko osjeća. Jednom je kravarica dok je bila u crkvi otkrila rupu na čarapi, i otad moja draga Aniko nosi za crkvu dva para čarapa. Nevjerojatno, ali je iz vrlo stare obitelji. (Osluhne.) Jesi li sigurna da tu nema štakora? Onda tu ne biste smjeli stanovati. (S krova se začuje šum, kao da kaplje.) Što to kaplje?

GRUŠA: Vjerojatno bačva nije dobro začepljena.

LAVRENTIJ: Da, sigurno je to bačva. – Eto, tu si već pol godine, ne? O Aniko je bila riječ? Naravno, ništa joj nisam ispričao o oklopnicima, ima slabo srce. Zato i ne zna da ne možeš potražiti posao, odatle i njezine jučerašnje primjedbe. (Opet osluškuje kapanje snijega koji kopni.) Možeš li zamisliti koliko se ona brine za tvog vojnika? »A što ako se vrati pa je me nađe«, pita se i leži budna. Rekoh: »Ne može se vratiti prije

proljeća.« Baš je dobra. (Stane jače prokapljivati.) A kad bi mogao doći? (Gruša šuti.) Ne prije proljeća, tako i ti misliš? (Gruša šuti.) Vidim, ne vjeruješ da će se vratiti. (Gruša ništa ne kaže.) Ali kad dođe proljeće pa se na prijelazima otopi snijeg nećeš više moći ostati, jer bi te mogli tražiti, a i ljudi govore o djetetu bez oca. (Zvonjava kaplja postaje glasna i stalna.) Gruša, s kirova se topi snijeg, proljeće je.

GRUŠA: Da.

LAVRENTIJ (žustro): Daj da ti velim što nam je činiti. Potrebno ti je neko mjesto kamo ćeš otići, a budući da imaš dijete moraš naći muža, da ljudi ne govore. Zato sam se raspitao kako da ti nađamo muža. Našao sam ga. Razgovarao sam s jednom ženom koja ima sina, malo imanje, i ona je sporazumna.

GRUŠA: Ali ne mogu se udati, moram čekata Simona Hahavu.

LAVRENTIJ: Naravno. Na sve smo mislili. Ne trebaš ti muža u krevetu nego na papiru. Takvoga sam našao. Sin seljakinje s kojom sam već sve dogovorio umire. Nije li to krasno? Na izdisaju je. Sve se svodi na »čovjeka preko brda«! I kad dođeš k njemu bit će mu čas smrti, a ti ćeš biti udovica. Što veliš na to?

GRUŠA: Možda bi mi trebao papir s pečatom, za Mihela.

LAVRENTIJ: Sve je u pečatu. Nekoć ni perzijski šah bez pečata nije mogao tvrditi da je šah.

GRUŠA: Zašto ta žena to čini?

LAVRENTIJ: Za četiri stotine pijastera.

GRUŠA: Odakle ti?

LAVRENTIJ: Od Aniko, od novaca za mlijeko.

GRUŠA: Tamo nas neće nitko prepoznati. – Onda ću učiniti kako kažeš.

LAVRENTIJ (ustane): Idem smjesta obavijestiti seljakinju. (Brzo ode.)

GRUŠA: Mnoštvo je neprilika s tobom, Mihel. Prišla sam ti kao kruška vrapcima. A sve zato jer se kršćanin saginje da pokupi koricu kruha, neka ne piropadne. Mihel, onoga Uskrsa u Nuki bolje da sam bila otišla.

PJEVAČ: Kad je stigla nevjesta, mladoženja je bio već na umoru. Pred vratima je čekala majka i požurivala je. Nevjesta je sobom dovela dijete, kum ga za vjenčanja sakrio.

(Prostor dijeli pregrada. Na jednoj je strani postelja. Iza zastora protiv muha ukočeno leži bolesnik. S druge strane dojuri svekrva vodeći za ruku Grušu. Za njima Lavrentij s djetetom.)

SVEKRVA: Brzo, jer će izdimiti prije vjenčanja. A nije bilo riječi o tome da već ima dijete?

LAVRENTIJ: Pa što onda? (Prema umirućemu.) U njegovu stanju trebalo bi mu biti svejedno.

SVEKRVA: Njemu! Ali ja neću preživjeti sramotu. Mi smo pošteni ljudi. (Stane plakati.) Moj Jusup nema nikakve potrebe da se oženi jednom koja već ima dijete.

LAVRENTIJ: Dobro, prilažem još dvjesta pijastera. Imaš napismeno da imanje ide tebi, ali pravo stanovanja, to za iduće dvije godine pripada njoj.

SVEKRVA (briše suze): To je jedva za troškove pokopa. Nadam se da će mi doista staviti na raspolaganje jednu ruku u poslu. A gdje je sad taj redovnik? Sigurno mi se išuljao kroz kuhinjski prozor. Sad kad njuše da se Jusupu bliži kraj imat ćemo na vratu cijelo selo, o Bože! Idem po njega, ali dijete ne smije vidjeti.

LAVRENTIJ: Pobrinut ću da se ne vidi, ali zašto po redovnika a ne svećenika?

SVEKRVA: I ovaj je dobar. Pogriješila sam što sam mu pol pristojbi isplatila prije vjenčanja, pa je mogao u krčmu. Nadam se... (Otrči.)

LAVRENTIJ: Štedjela je na svećeniku, jadnica. Uzela jeftinog redovnika.

GRUŠA: Ako još uopće dođe Simon Hahava, pošalji mi ga amo.

LAVRENTIJ: Hoću. (Prema bolesniku.) Nećeš ga ni pogledati? (Gruša, uzevši Mihela, odmahne glavom.) Uopće se ne miče. Nadam se da nismo stigli prekasno. (Osluškuju. S druge strane nadolaze susjedi, ogledavaju se i postavljaju pored zidova. Tiho stanu mrmljati molitve. Ulazi svekrva s redovnikom.)

SVEKRVA (pošto se ljutito zapanjila, redovniku): Evo nas. Nakloni se gostima. Strpite se, molim vas, nekoliko trenutaka. Nevjesta moga sina došla je iz grada, i sad će se obaviti vjenčanje iz hitnje. (Zajedno s redovnikom pođe u sobu s posteljom.) Znala sam da ćeš sve razglasiti. (Gruši.) Vjenčanje se može obaviti odmah. Evo i vjenčanice. Ja i nevjestin brat... (Lavrentij se pokušava sakriti u pozadini, jer je od Gruše hitro bio preuzeo dijete. Ali mu svekrva dadne znak da iziđe.) Ja i nevjestin brat bit ćemo vjenčani kumovi. (Gruša se nakloni redovniku. Odlazi prema postelji. Svekrva odgrne zastor. Redovnik stane na latinskom nizati tekst obreda vjenčanja. Za to vrijeme svekrva daje Lavrentiju znakove neka neopazice udalji dijete, kojemu Lavrentij, da ga odvrati od plača, hoće pokazati obred. Gruša se jednom obazire za djetetom, a Lavrentij joj domahne djetetovom ručicom.)

REDOVNIK: Jesi li pripravna mužu biti vjema, poslušna žena i pripadati mu sve dok vas smrt ne razdvoji?

GRUŠA (gledajući dijete): Jesam.

REDOVNIK (umirućemu): A jesi li ti pripravan svojoj ženi biti dobar brižljiv muž, sve dok vas smrt ne razdvoji? (Budući da umirući ne odgovara, redovnik ponovi pitanje.)

SVEKRVA: Naravno da jest. Nisi li čuo »jesam«.

REDOVNIK: E pa lijepo, objavljujem da je brak sklopljen; ali što je s posljednjom pomašću?

SVEKRVA: Zasada ništa. Vjenčanje je bilo skupo. Sada se moram pobrinuti za svatove. (Lavrentiju.) Rekli smo sedamsto?

LAVRENTIJ: Šesto. Isplati joj. I ne želim sjesti s gostima i sklapati poznanstva. Onda bok Gruša, i posjeti li me udovica sestra, moja će joj žena reći »dobro došla«, ili ću ja biti neugodan. (Ode. Dok prolazi, svatovi ga ravnodušno gledaju.)

REDOVNIK: A smijem li se pitati, kakvo je to dijete?

SVEKRVA: Tu je neko dijete? Ja ne vidim nikakva djeteta. Ni ti ga ne vidiš. Jesi li razumio? Jer sam možda i ja štošta vidjela iza krčme. Dođi sad. (Pošto je Gruša posjela dijete na pod pa ga umirila, pođe u sobu. Predstavljaju je susjedima.) Ovo je moja snaha. Miloga je Jusupa još zatekla na životu.

DRUGA ŽENA: Strašno je za imanje kad kukuruz još nije obran a gazda u postelji. Iskupio bi se kad više ne bi trpio. Velim ti.

PRVA ŽENA: A isprva smo mislile da je legao zbog vojne obveze, razumijete. Sad mu se eto bliži kraj!

SVEKRVA: Sjednite, molim vas, i uzmite ovo par kolača.

JEDNA ŽENA: Već godinu dana leži, ne? Kad su mog Vasilija uzeli u vojsku, bio je još na oproštaju. (Svekrva dadne Gruši znak i obje se žene upute u spavaonicu pa s poda dižu plehove s kolačima. Gosti, među njima i redovnik, posjedaju po podu te stanu prigušeno razgovarati.)

JEDAN SELJAK: Velite da je tu nekakav mali. Gdje se to Jusupu moglo dogoditi?

TREĆA ŽENA: U svakom slučaju imala je sreću što se udala, ako mu je toliko loše.

SVEKRVA: Vi tu naklapate i žderete posmrtne kolače, a ako danas ne umre, sutra ću morati peći nove.

GRUŠA: Ja ću ih ispeći.

SVEKRVA: Kad su jučer uvečer ovuda prolazili konjanici, ja van da vidim, a kad sam se vratila on već leži kao da je na odru. Zato sam i poslala po vas. Sve to više ne može trajati dugo.

REDOVNIK: Dragi svatovi i žalobnici! Dirnuti sad stojimo pored jedne smrtne i jedne bračne postelje jer nevjesta eto dolazi pod krov a muž pod ledinu. Mladoženja je već opran, nevjesta već naoštrena. Jer u bračnoj postelji leži posljednja volja, ona budi strast. Koko su različite ljudske sudbine! Jedno umire da bi steklo krov nad glavom, drugo se vjenčava da bi se tijelo preobratilo u prah, iz kojeg je i nastalo, amen.

SVEKRVA: Osvećuje se. Nisam trebala uzeti tako jeftinog, takav i jest. Skuplji se bar zna ponašati. Ima u Suri jedan koga čak i bije glas da je svet, ali taj naravno uzima čitav imetak. Ovakav svećenik po pedeset pijastera nema nikakve časti, pa i pobožnosti ima za pedeset, i ni pijastera više. Kad sam ga pokupila u krčmi baš je bio držao govor i vikao: »Svršio je rat, bojte se mira!« Moramo unutra.

GRUŠA (dadne Mihelu kolač): Evo ti kolač, Mihel, i budi miran. Sad smo poštovane osobe. (Iznose plehove s kolačima. Umirući se uspravio iza zastora, te za objema gleda. Zatim se svali. Redovnik izvadi iz sutane dvije boce te ih ponudi seljaku do njega. Uđu tri glazbenika, kojima redovnik namigne uz cerek.)

SVEKRVA (glazbenicima): Što ćete vi ovdje s tim glazbalima?

GLAZBARI: Ovaj brat Anastazije, rekao nam je da je tu svadba.

SVEKRVA: Što, na vrat mi vješaš još trojicu? Pa znate li vi da u kući leži čovjek na umoru?

REDOVNIK: Umjetniku je to privlačna zadaća. Mogao bi pasti svadbeni marš ili snažan žalobni ples.

SVEKRVA: Onda bar svirajte, od jela vas i tako neću moći odvratiti. (Glazbenici zasviraju.)

REDOVNIK: Ova truba zvuči kao dreka male djece, a što ti, bubnjiću mali, bubnjaš po cijelom svijetu?

SELJAK DO REDOVNIKA: A kako bi bilo da nevjesta malo plešući protrese kosti?

REDOVNIK: Kosti, ili kostur?

SELJAK DO REDOVNIKA (zapjeva):

Debeloguza je uzela starka. Govorila je, to se tiče braka. Kasnije sve na šalu meće Ugovora bračnog neće Prikladnije njoj su svijeće.

(Svekrva izbaci pijanca van. Glazba prestane. Gosti su zbunjeni. Stanka.)

GOSTI (glasno): Jeste li čuli? Vratio se Veliki knez! – Ali knezovi su ipak protiv njega. – O, to znači da mu je perzijski šah pozajmio golemu vojsku da u Gruziji napravi reda. – Ma kako to? Pa perzijski je šah ipak knežev neprijatelj! – Ali neprijatelj nereda. – U svakom slučaju, rat je završen. Naši će vojnici uskoro kući. (Gruša ispusti pleh pun kolača.)

JEDNA ŽENA: Je li ti zlo? To je od uzbuđenja zbog Jusupa. Sjedni, odmori se. (Gruša stoji zanjihana.)

GOSTI: Sad će opet biti sve kao prije. – Samo što će se povećati porez, moramo isplatiti rat.

GRUŠA (slabašnim glasom): Netko je rekao da se vraćaju vojnici?

JEDAN ČOVJEK: Ja sam to rekao.

GRUŠA: Nemoguće.

ČOVJEK: Daj pokaži onaj šal! Kupili smo ga od vojnika. Iz Perzije. (Gruša razgledava šal. Stanka. Gruša klekne. Pritom iz bluze izvadi srebrni krizić na lančiću, poljubi ga te stane moliti.)

SVEKRVA: Što ti je? Nećeš se brinuti za naše goste? Ma što se nas tiču gradske gluposti?

GOSTI (Gruša ne ustaje, čelom se dotičući poda. Opet glasno zapodjenu razgovor.): Od vojnika se mogu kupiti i perzijska sedla, mnogi ih mijenjaju za štake. – Od onih gore rat mogu dobiti samo na jednoj strani, ali ga vojnici izgube na obje. – Ali rat je bar gotov. Više ne morate ići u vojsku, i to je nešto. (Gazda u pregratku kreveta ustane. Sluša.) – Potrebna su nam još dva tjedna lijepog vremena. – Ove nam godine kruške skoro uopće nisu rodile.

SVEKRVA: Uzmite još malo kolača. I dobar vam tek. Ima još. (Svekrva s praznim plehom pođe u sobu. Ne vidi bolesnika, sagne se da podigne s poda još jedan pleh pun kolača, kadli on stane promuklo govoriti.)

JUSUP: Koliko ćeš im još kolača potrpati u ždrijela? Pa imam li ja u kući možda srača novaca? (Svekrva se okrene te stane zaprepašteno zuriti u nj. On se ispentra iza zastora protiv muha.) Rekli su da je rat gotov?

PRVA ŽENA: Ima li mlada ženica koga u vojsci?

ČOVJEK: Vraćaju se, dobra vijest, a?

JUSUP: Ne bulji tu. Gdje je ta osoba koju si mi objesila za ženu? (Ne dobivši odgovora siđe s postelje te u košulji, njišući se prođe uz majku u drugi prostor. Noseći pleh pun kolača ona dršćući ide za njim.)

GOSTI (uskliknu): Isuse, Marijo i Josipe! Jusup! (Svi uzbuđeni ustanu, žene se natisnu prema vratima. Gruša, još uvijek na podu, obazre se te stane zuriti u gazdu.)

JUSUP: Daća, do toga je vama. Svi van, prije nego vas istjeram batinom. (Gosti u žurbi napuštaju kuću. Gruši.) Pomrsio sam ti račune, a? (Ona ne kaže nista, on s pleha što ga drži svekrva uzme jedan kolač.)

PJEVAČ: O pomutnjo! Žena doznaje da ima muža! Danju dijete. Noću muž. A dragi je na putu i dan i noć.

(Supružnici se motre. Uska je soba. Gazda gol sjedi u drvenoj kadi, a svekrva po njemu izlijeva kantu vode. U susjednoj sobi Gruša čuči pokraj Mihela, koji se igra razmještajući slamnate prostirače.)

JUSUP: To je njezin posao a ne tvoj. Kud je opet nestala?

SVEKRVA: Gruša! Gazda pita za te.

GRUŠA (Mihelu): Tu su ti još dvije rupe, njih još moraš pokriti.

JUSUP (nakon Grušina ulaska): Istrljaj mi leđa!

GRUŠA: Ne može gazda sam?

JUSUP: »Ne može gazda sam?« K vragu, zgrabi četku! Jesi li mi žena ili nisi? (Svekrvi.) Previše hladno!

SVEKRVA: Evo, trčim, sad ću donijeti tople vode.

GRUŠA: Dajte, ja ću.

JUSUP: Ti ćeš ostati tu! (Svekrva otrči.) Trljaj jače! I nemoj mi tako stajati, valjda si već vidjela kojeg golog momka. Dijete ti nije od zraka.

GRUŠA: Dijete nisam primila s radošću, ako gazda misli na to.

JUSUP (okrene se uz cerek): Ne izgledaš tako. (Uđe svekrva.) Natovarila si mi rijetkost, bakalara ne ženu.

SVEKRVA: Nedostaje joj dobre volje.

JUSUP: Izlijevaj, ali oprezno. Joooooj! Pa rekao sam ti, oprezno. (Gruši.) Čudno bi bilo da ti se nije dogodilo što u gradu, zašto bi inače bila ovdje? Ali neću o tome. Nisam čak rekao ništa ni protiv vanbračnog djeteta što si mi ga donijela u kuću, ali s obzirom na tebe moje je strpljenje pri kraju. Protuprirodno je. A ako ti dođe vojnik, ti si udata.

GRUŠA: Da.

JUSUP: Ali se tvoj vojnik neće vratiti, ne trebaš vjerovati u to.

GRUŠA: Neće.

JUSUP: Sereš ti po meni, a? Žena si mi ili nisi mi žena. Gdje ti ležiš ne leži baš ništa, a ne može na žalost ležati nijedna druga. Kad ujutro idem u polje mrtav sam umoran; kad uvečer legnem budan sam kao sam vrag. Bog ti je dao spol, a što ti radiš? Njiva mi ne nosi dovoljno da u gradu mogu kupiti ženu; bio bi to kakav takav izlaz. Žena plijevi polje i širi noge, tako piše u našem kalendaru. Čuješ li ti mene?

GRUŠA: Da. Nije mi drago što serem po tebi.

JUSUP: Nije joj drago! Izlij još! (Svekrva ga polije još jednom.) Joooooj!

PJEVAČ: Dok bi sjedila na potoku i prala rublje Njegovu bi sliku gledala u valu a lice je bivalo sve bljeđe Kako su blijedili mjeseci. Dok bi ustajala da izažme rublje Očula bi njegov glas iz šuma, a glas je bivao sve tiši

Kako su blijedili mjeseci. Sve brojniji su bili jecaji i izlike, i lile su se suze i znoj. Al kako su blijedili mjeseci odrastalo je dijete.

(Na potoku čuči Gruša i namače rublje u vodu. Malo podalje nešto djece. Gruša razgovara s Mihelom.)

GRUŠA: Možeš se, Mihel, s njima igrati, ali ne daj da ti stalno zapovijedaju jer si najmanji. (Mihel klimne glavom i ode među drugu djecu. Počnu se igrati.)

NAJVEĆI DJEĆAK: Danas ćemo se igrati skidanje glave. (Jednom debeljku.) Ti budi knez i smij se. (Mihelu.) Ti ćeš biti guverner. (Jednoj djevojčici.) A ti si guvernerova žena, i plakat ćeš kad mu se odrubi glava. A ja režem glavu. (Pokaže svoj drveni mač.) Ovime. Najprije guvernera vode na dvorište. Sprijeda ide knez, na začelju guvernerica. (Naprave povorku, sprijeda ide debeljko i smije se. Za njim Mihel i najveći dječak, na začelju djevojčica, koja plače.)

MIHEL: I ja rubiti glavu.

NAJVEĆI DJEČAK: To ću ja. Biti guverner je lakše. Klekneš i sagneš glavu da ti se odsiječe, jednostavno.

MIHEL: I meni mač.

NAJVEĆI DJEČAK: Mač je moj. (Udari ga nogom straga.)

DJEVOJČICA (prema Gruši): Neće se igrati s nama.

GRUŠA (nasmije se): Pačić zna sam plivati, i tako kažu.

NAJVEĆI DJEČAK: Ako se znaš smijati možeš predstavljati kneza. (Mihel odmahne glavom.)

DEBELJKO: Najbolje se smijem ja. Daj mu neka jednom odrubi glavu, onda ćeš ti, pa ja. (Najveći dječak nevoljko dadne Mihelu drveni mač i klekne. Debeljko se ustobočio, udara se po bedrima te se smije iz sveg glasa. Djevojčica glasno plače. Mihel zamahuje velikim mačem te odrubi glavu, pritom se prevali.)

NAJVEĆI DJEČAK: Joooooj! Pokazat ću sad ja tebi, udariti zapravo! (Mihel pobjegne, djeca za njim. Gruša se smije i gleda. Kad se okrene na drugoj obali potoka ugleda Simona Hahavu. U otrcanoj uniformi.)

GRUŠA: Simone!

SIMON: Je li to Gruša Vahnadze?

GRUŠA: Simone!

SIMON (formalistički): Pomoz bog i dobro zdravlje gospođici.

GRUŠA (veselo ustane te se nakloni): Pomoz bog gospodinu vojniku. I hvala Bogu što se zdrav vratio.

SIMON: Našli ste boljih riba od mene, pa me niste pojeli, reče riba kolja.

GRUŠA: Srčanost, reče dečko iz kuhinje; sreća, reče junak.

SIMON: Pa kako Vam je ovdje? Kako ste podnijeli zimu, jesu li susjedi obazrivi?

GRUŠA: Zima je bila malo gruba, a susjedi ko susjedi.

SIMON: Smije li se pitati: Ima li stanovita osoba još naviku da dok pere robu moči nogu u vodi?

GRUŠA: Odgovor je »ne«, zbog očiju iz grmlja.

SIMON: Gospođica govori o vojnicima. A ovdje stoji blagajnik.

GRUŠA: Ne znači li to dvadeset pijastera?

SIMON: I sobica.

GRUŠA (sa suzama u očima): Iza vojarne, pod stablima datula?

SIMON: Baš tamo. Vidim, tu se ogledavalo uokolo. I nije zaboravilo. (Gruša odmahne glavom.) Onda su vrata još na stožerima, kako se veli? (Gruša ga gleda, zatim odmahne glavom.) Što je? Nešto nije u redu?

GRUŠA: Simon Hahava, nikada se više me mogu vratiti u Nuku. Nešto se dogodilo.

SIMON: Što se dogodilo?

GRUŠA: Dogodilo se da sam zatukla jednog oklopnika.

SIMON: Gruša je Vahnadze sigurno imala razloga za to.

GRUŠA: Osim toga, Simon Hahava, ja se više ne zovem kako sam se zvala.

SIMON: To ne razumijem.

GRUŠA: A kada žene, Simone, mijenjaju imena? Dopusti da ti objasnim. Ništa među nama, među nama je sve ostalo isto, moraš mi vjerovati.

SIMON: Kako sad, ostalo isto, a ipak je drugačije?

GRUŠA: Ma kako da ti objasnim, tako na brzinu i dok nas dijeli potok, ne možeš li prijeći prijeko, a?

SIMON: Možda to više nije potrebno.

GRUŠA: Vrlo je potrebno. Prijeđi, Simone, brzo!

SIMON: Hoće li gospođica time reći da smo došli prekasno? (Gruša ga gleda, lice joj preplave suze. Simon zuri preda se. Uzme komadić drva te rezucka po njemu.)

PJEVAČ: Toliko se riječi kaže, toliko se riječi prešuti. Vojnik je došao. Odakle je došao, to ne kaže. Čujte što je mislio a nije rekao: Bitka je počela u samu zoru, rasplamsala se u podne. Prvi je pao preda mnom, drugi je pao iza mene, treći uza me. Na prvoga sam nagazio, drugoga sam ostavio, trećega je proburazio kapetan. Jedan mi je brat poginuo od željeza, drugi brat je umro u dimu. Na vratu mi izbila vatra, ruke su mi se smrzavale u rukavicama, u bječvama nožni prsti. Jasikine pupoljke sam jeo, pio makljenovu juhu, spavao ma kamenju, u vodi.

SIMON: Vidim u travi neku kapu. Možda već ima podmlatka?

GRUŠA: Tu je, Simone, kako da to sakrijem, ali nisam htjela da te to zabrinjava, nije moje.

SIMON: Kaže se: Kad jednom zapuše vjetar, puše kroz svaku pukotinu. Gospođa više ne mora govoriti.

PJEVAČ: Postojala je čežnja, a nedočekana. Raskinuta je zakletva. Zašto, ne veli se. Čujte što je mislila a nije rekla: Dok si ti, vojniče, bio boj U krvavoj borbi, u čemernoj borbi Nađoh na dijete, bespomoćno Srce ga nije htjelo ukloniti. Morala sam se pobrinuti za sve što bi inače propalo Sagnuti se morala za mrvom kruha na tlu. Rastrgati sam se morala za ono što nije moje Nego nešto tuđe. Pa netko mora pomoći Jer malo stablo ište svoju vodu Zaspi li pastir odlutat će telešce I nitko neće čuti njegov zov.

SIMON: Vrati mi križ što sam ti ga dao. Ili bolje, baci ga u potok. (Okrene se, hoće otići.)

GRUŠA: Ne idi, Simone Hahava, nije moje, ma nije moje! (Začuje kako je dozivaju djeca.) Što je, djeco?

GLASOVI: Došli su vojnici! – Vode sobom Mihela! (Gruša zaprepašteno stane. Priđu joj dva konjanika.)

OKLOPLJENI KONJANIK: Jesi li ti ta Gruša? (Ona kimne.) Je li to tvoje dijete?

GRUŠA: Jest. (Simon odlazi.) Simone!

OKLOPLJENI KONJANIK: Imamo sudski nalog da to dijete, zatečeno pod tvojom skrbi, dovedemo u grad, jer postoji osnovana sumnja da je to Mihel Abašvili, sin guvernera Georgija Abašvilija i njegove žene Natele Abašvili. Evo ti papira, s pečatima. (Odvode dijete.)

GRUŠA (trči za njima, viče): Pustite ga, niolim vas, moj je!

PJEVAČ: Oklopnici odvedoše dijete, skupocjeno. Nesretnica pođe za njima u grad, veoma opasan. Prava je majka zahtijevala da joj se vrati dijete. Pomajku su izveli pred sud. Tko li će riješiti taj slučaj, komu dodijeliti dijete? Tko li će biti sudac, dobar, loš? Gorio je grad. Na sudačkam je stolcu sjedio Azdak.

5. PRIPOVIJEST O SUCU

PJEVAČ: Poslušajte sada pripovijest o sucu: Kako je postao sudac, kako izricao presude, kakav je to sudac. Onog Uskrsa, na dan velikog ustanka, kad su svrgli Velikoga kneza I kad im je guverner Abašvili, otac našeg djeteta, izgubio glavu, Seoski je pisar Azdak u šumi našao nekog izbjeglicu te ga sakrio u svojoj kolibi.

(Azdak, u ritama i pripit, pomaže izbjeglici odjevenu u prosjaka da uđe u kolibu.)

AZDAK: Ne dahći, misi konj. I na porciji ti neće pomoći što hodaš kao šmrklje u travnju. Stani kad ti kažem. (Opet ščepa izbjeglicu koji ide dalje, kao da hoće prohodati i kroz zid kućice.) Sjedni sad i klopaj, evo ti komad sira. (Iz škrinje iščeprka sir, izbjeglica ga stane pohlepno jesti.) Dugo već nisi jeo? (Izbjeglica zamumlja.) Zašto si tako trčao, guzico? Policajac te uopće ne bi opazio.

IZBJEGLICA: Morao sam.

AZDAK: Vuna? Stari bez razumijevanja zuri u nj. Trta? Strah? Ma ne žvaći tako glasno, kao da si ti Veliki knez ili kakva krmača! Ne trpim to. Trpjeti se mora samo visokorođena smrdljivca, kakvim ga je stvorio Bog. Tebe ne. Čuo sam za jednog suca koji je za vrijeme jela na bazaru prdio od puke nezavisnosti. Uopće, kad te gledam kako jedeš navru mi strahotne misli. Zašto ne izustiš ni glasa? Pokaži mi ruku! Ne čuješ? Odmah da si mi pokazao ruku. (Izbjeglica mu pruži dlan.) Pa ti nisi prosjak! Krivotvorina, prijevara! A ja te tu skrivam kao kakva poštena čovjeka. Zašto trčiš kad si zemljoposjednik, jer jesi to, nemoj poricati, vidim ti na licu svjesnu krivice! Van! (Izbjeglica ga neodlučno gleda.) Što čekaš, pa ti si batinaš seljaka!

IZBJEGLICA: Progone me. Molim za nepodijeljenu pozornost, imam jedan prijedlog.

AZDAK: Što imaš, prijedlog? Pa to je vrhunac besramnosti! On ima prijedlog! Ugrizeni češe prst do krvi, a pijavica ima prijedlog. Van, rekao sam!

IZBJEGLICA: Razumijem stajalište, a i uvjerenje. Za jednu noć plaćam sto tisuća pijastera, može?

AZDAK: Što, ti misliš da me možeš kupiti? Za sto tisuća pijastera? Traljav imutak. Recimo sto i pedeset tisuća. A gdje su ti?

IZBJEGLICA: Naravno, nemam ih uza se. Ali će mi poslati, nadam se, ne dvoji o tome.

AZDAK: Duboko dvojim. Van! (Izbjeglica ustane i otetura prema vratima. Izvana jedan glas.)

GLAS: Azdak! (Izbjeglica se okrene, otetura u suprotni kut, zastane.)

AZDAK: Ne mogu sad razgovarati. (Stane pred vrata.) Opet, Šauva, njuškaš uokolo, a?

ŠAUVA (prijekorno): Opet si, Azdak, ulovio jednog zeca. A obećao si da se to neće ponoviti.

AZDAK: Ne govori, Šauva, o stvarima koje me razumiješ. Zec je opasna i štetna životinja koja ždere bilje, osobito takozvani korov, i zato je valja istrijebiti.

ŠAUVA: Azdak, tako strašan. Ne poduzmem li što protiv izgubit ću mjesto. A znam da imaš dobro srce.

AZDAK: Nemam ja dobro srce. Koliko ti puta treba reći da sam duševan čovjek?

ŠAUVA: Ma znam, Azdak. Nadmoćan si čovjek, to i sam veliš; pa te pitam, kršćanin i neuk: Ako su knezu ukrali zeca a ja sam policajac, što mi je činiti glede tog zločina?

AZDAK: Šauva, sram te bilo! Stojiš tu i postavljaš mi pitanje, a nema ničega zavodljivijeg od pitanja. Kao da si žena, recimo Nunovna, ta zloća, pa mi kao i Nunovna pokazuješ bedro i pitaš me što da činim s tim bedrima, grize me, pa je li onda nedužna kad tako postupa? Nije. Ja lovim zečeve, ali ti loviš ljude. Čovjek je stvoren na sliku i priliku božju, ali zec nije, znaš i sam. Ja jesam zecožder, ali ti si Šauva, ljudožder, i Bog će ti suditi. Idi, Šauva kući i pokaj se. Ne, stani, možda tu ipak ima štogod za tebe. (Pogleda izbjeglicu koji stoji sa strepnjom.) Ma ne, ipak ne, ništa, ništa. Idi kući i pokaj se. (Zatvori mu vrata pred nosom. Izbjeglici.) Čudiš se? Da te nisam izručio. Ali tom policijskom govedu ne bih mogao izručiti ni stjenicu, protivi se mom uvjerenju. Ne drhti pred policajcem. Tako si star a tolika kukavica. Pojedi do kraja taj sir, ali kao siromah, inače će te uloviti. Moram li ti još pokazati kako se ponaša siromah? (Gurne ga na sjedalicu te mu u ruke opet gurne komad sira.) Ova škrinja ti je stol. Stavi lakte na stol pa opkoli sir na tanjuru kao da će ti ga tkogod svakog trenutka oteti, jer kako da budeš siguran? Uzmi nož kao što se uzima kakav malen srpić i ne gledaj pohlepno nego kao da si zabrinut za sir, jer već eto nestaje kao i sve što je lijepo. Progone te, to govori tebi u prilog, ali kako ću znati da se u tebi ne varaju? U Tbilisiju su objesili veleposjednika, nekog Turčina. Dokazivao im je da svoje kmetove nije samo prepolovljivao, kakav je bio običaj, nego dapače raščetvorivao, utjerivao je poreze dvostruko veće nego drugi, revnost mu je bila izvan svake sumnje, a ipak su ga objesili, baš kao zločinca, samo zato jer je Turčin, a tu nije mogao ništa. Dospio je na vješala kao Poncije Pilat u Vjerovanje. Jednom riječju: ne vjerujem ti.

PJEVAČ: I tako je Azdak starom prosjaku dao prenoćište. Kasnije je doznao da je to sam Veliki knez, taj ubojica. Bilo ga je sram, optužio je sam sebe pa naredio policajcu. Neka ga odvede u Nuku, pired sud, i neka mu sude.

(U sudskom dvorištu sjede dva oklopljena konjanika i piju. Na jednom stupu visi čovjek u sudačkoj halji. Uđe Azdak, svezan, za njim se vuče Šauva.)

AZDAK (viče): Ja sam Velikom knezu, tom velelupežu, tom veleubojici, pomogao da pobjegne! Zahtijevam da mi se na javnom procesu u ime pravde strogo sudi!

PRVI OKLOPNIK: Kakva je to čudna ptica?

ŠAUVA: To je naš pisar Azdak.

AZDAK: Ja, potpisani, podlac sam i izdajica. Ti, patak, izvijesti kako sam zahtijevao da me se u lancima dovede u glavni grad, jer sam iz neznanja zbrinuo Velikog kneza odnosno velelupeža, što mi je postalo jasno tek naknadno, iz ovog dokumenta što sam ga našao u kolibi. (Oklopnici proučavaju dokument. Šauvi.) Ne znaju čitati. Gledajte, potpisani se sam optužuje! Izvijesti kako sam te prisilio da zajedno sa mnom pješačiš pola noći i da bi se sve razjasnilo.

ŠAUVA: I to, Azdak, sve uz prijetnje, nije lijepo od tebe.

AZDAK: Jezik za zube, Šauva, ti to ne razumiješ. Došlo je novo doba koje će protutnjati preko tebe, s tobom je gotovo, istrijebit ćemo policajce. Sve će se samo istražiti, otkrivati. Svatko će se javljati sam, zato jer se narodu ne može pobjeći. Izvijesti što sam vikao dok smo prolazili Postolarskom ulicom. (Škiljeći prema oklopnicima prikazuje gestama.) »Iz neznanja sam dopustio da pobjegne velelupež, braćo, rastrgajte me!« Tako sam htio sve predusresti.

PRVI OKLOPNIK: A što su ti odgovorili?

ŠAUVA: U Mesarskoj su ga tješili, a u Postolarskoj su se smijali do suza, eto to je sve.

AZDAK: Ali u vas je drugačije, znam, vi ste od željeza. Gdje je sudac, braćo, hoću da me se odmah ispita.

PRVI OKLOPNIK (pokazuje obješenoga): Evo suca. I prestani se bratimiti, večeras su nam osjetljive uši.

AZDAK: »Evo suca«! Odgovor koji se u Georgiji još nije čuo. Građani, gdje je Njegova ekscelencija gospodin guverner? (Pokaže vješala.) Evo stranče, Njegove ekscelencije. Gdje je utjerivač poreza? Gdje vrbovnik? Patrijarh? Zapovjednik policije? Evo ga, evo svi su tu. To je ono što sam očekivao od vas.

DRUGI OKLOPNIK: Čekaj, ptico! Što si ti to očekivao?

AZDAK: Ono što se zbivalo u Perziji, braćo, što se zbivalo u Perziji.

DRUGI OKLOPNIK: Što se to zbivalo u Perziji?

AZDAK: Pred četrdeset godina. Povješani, svi. Veziri, utjerivači poreza. Vidio je moj djed, vrlo značajan čovjek. Čitava tri dana, posvuda.

DRUGI OKLOPNIK: Ako su objesili vezira, a tko je onda vladao?

AZDAK: Jedan kmet.

DRUGI OKLOPNIK: A tko je zapovijedao vojskom?

AZDAK: Jedan vojnik, baš vojnik.

DRUGI OKLOPNIK: A tko je isplaćivao plaće?

AZDAK: Jedan soboslikar, soboslikar je isplaćivao plaće.

DRUGI OKLOPNIK: Ne možda kakav tkalac sagova?

PRVI OKLOPNIK: A zašto se to zbilo, Perzijanče?

AZDAK: Zašto? Pa je li tu potreban kakav razlog? Zašto se ti, brate, češeš? Pa rat! Odviše dug rat! A nikakve pravde! Djed mi je sobom donio pjesmu o tome kako je bilo. Dajte da vam je ja i moj prijatelj policajac otpjevamo. (Šauvi.) I dobro drži štrik, to spada u pjesmu. (Pjeva, a Šauva ga drži na konopcu.)

Zašto više ne krvare nam sinovi i ne plaču naše kćeri? Zašto krvi ima samo telad u klaonici? I suza je tek na livadama pred jutro na jezeru Urmi? Vele kralju potrebna je nova pokrajina, seljak mora dati utržak od mlijeka. Da bi osvojio krov svijeta valja kolibama odignuti krovove. Put sva četiri vjetra odvlače nam ljude da bi vrhovnici kod kuće blagovali. Vojnici se uzajamno kolju, vojvode uzajamno zdrave. Zagrizaju novčić od poreza udovica, ispituju je li pravi, slamaju se mačevi. Bitka je izgubljena, ali kacige su se isplatile. Je li tako? Je li tako?

ŠAUVA: Da, da, da, da, tako je.

AZDAK: Hoćete li čuti do kraja? (Prvi oklopnik kimne glavom.)

DRUGI OKLOPNIK (policajcu): Je li te on naučio tu pjesmu?

ŠAUVA: Pa da. Samo što nemam dobar glas.

DRUGI OKLOPNIK: Nemaš. (Azdaku.) Samo ti dalje pjevaj!

AZDAK: Druga kitica se tiče mira. (Pjeva.)

Popunjena su sva mjesta, činovnici sjede čak na ulicama. Rijeke izlaze iz obala i pustoše polja. Svud vladaju bogataši a ni hlača ne skidaju sami. Ne znadu brojiti do četiri, ali jedu osam jela. Uzgojnici kukuruza osvrću se za kupcima, vide samo izgladnjele. Od stanova se u prnjama udaljuju tkalci. Je li tako? Je li tako?

ŠAUVA: Da, da, da, da, tako je.

AZDAK: Zato više ne krvare nam sinovi i ne plaču naše kćeri. Zato krvi ima samo telad u klaonici. I suza je tek na livadama pred jutro na jezeru Urmi.

PRVI OKLOPNIK: Hoćeš li tu pjesmu pjevati i u gradu?

AZDAK: A što je u njoj krivo?

PRVI OKLOPNIK: Vidiš li kako se tamo crveni? (Azdak se obazire. Na nebu požarno rumenilo.) To je u predgrađu. Kad je jutros knez Kacbeki naredio da se guverneru Abašviliju odrubi glava, i naši su tkalci sagova oboljeli od »perzijske bolesti« te stali pitati ne jede li možda i knez Kacbeki odviše jela. Pa su danas o podne objesili i gradskog suca. Ali smo od njih napravili kašu, za dva pijastera po tkalcu, jesi razumio?

AZDAK: Razumio sam. (Plaho ih pogleda te se šulja ukraj, sjedne na pod te podboči rukama glavu.)

PRVI OKLOPNIK: Pazi što ćemo sad. (Prvi i drugi oklopnik priđu Azdaku te mu prepriječa put.)

ŠAUVA: Ne vjerujem da je on baš izravno loš čovjek. Kraducka kokoši i tu i tamo možda ponekog zeca.

DRUGI OKLOPNIK (pristupi Azdaku): Došao si amo loviti u mutnom, a?

AZDAK: Ne znam zašto sam došao.

DRUGI OKLOPNIK: Jesi li i ti jedan od onih koji je bio s tkalcima? (Azdak odmahuje glavom.) A što je s onom pjesmom?

AZDAK: To je pjesma moga djeda. Glup čovjek, neznalica.

DRUGI OKLOPNIK: Pravilno. A što je sa soboslikarom koji je isplaćivao plaće?

AZDAK: Ma to je bilo u Perziji.

PRVI OKLOPNIK: A što je sa samooptužbom da Velikog kneza nisi vlastoručno objesio?

AZDAK: Pa nisam li vam rekao da sam ga pustio da ode?

ŠAUVA: Ja sam svjedok. Pustio ga je. (Oklopnici ga privedu vješalima, Azdak viče. Puste pa i stanu se smijati. Azdak se uklopi u smijeh. Zatim ga odvežu. Uđe debeli knez u pratnji mlada momka.)

PRVI OKLOPNIK (Azdaku): Evo ti tvoga novog doba. (Nanovo smijeh.)

DEBELI KNEZ: Što je tu smiješino? Dopustite da kažem jednu ozbiljnu riječ. Gruzijski su knezovi jučer ujutro svrgnuli ratobornu vladu Velikoga kneza i uklonili njegove guvernere. Sam Veliki knez na žalost je umakao. U tom sudbonosnom času naši se tkalci, ti vječni smutljivci, nisu stidjeli da objave ustanak, te su objesili našeg općeobljubljenog gradskog suca, dragog nam Ila Orbelanija. Prijatelji, potreban nam je mir, mir, i samo mir. Mir u Gruziji. I pravda! Dovodim vam evo dragog Bizergana Kacbekija, mog nećaka, darovita čovjeka koji bi imao biti novi sudac. Ali pritom velim: Odlučit će narod.

PRVI OKLOPNIK: Znači li to da mi biramo suca?

DEBELI KNEZ: Tako je. Narod postavlja čovjeka. Vijećajte malo, prijatelji. (Dok oklopnici zbijaju glave.) Mir, lisičiću, mjesto je tvoje. A kad hapamo i Velikog kneza, toj se bagaži nećemo morati uvlačiti u guzicu.

OKLOPNICI: Pune su im gaće jer još nisu hapali Velikog kneza. – To dugujemo ovom selskom pisarčiću koji ga je pustio. – Ne osjećaju se sigurno, zato i kažu »prijatelji« i »odlučit će narod«. Sad bi u Gruziji htjeli čak i pravdu. – Ali hajka je hajka, i ostat će hajka – Pitajmo pisara, on zna sve o pravdi. Čuj, ništarijo...

AZDAK: Mislite na mene?

PRVI OKLOPNIK:... bi li htio da nam taj nećak bude sudac?

AZDAK: Mene pitate? Ne mene, a?

DRUGI OKLOPNIK: A zašto ne? Za vic, sve!

AZDAK: Ja vas razumijem tako da ga hoćete ispitati do srži. Jesam li u pravu? Imate tu u zalihi zločinca, i to iskusna, pa da kandidat pokaže što zna?

TREĆI OKLOPNIK: Da, vidimo. Imamo tu dolje ona dva liječnika guvernerove krmače. Uzet ćemo njih.

AZDAK: Stanite, ne može tako. Ako još nije postavljen sudac ne smijete uzeti prave zločince. Može on biti i vol, ali mora biti postavljen, inače se krši pravo, a to je vrlo osjetljiva stvar, baš kao slezena po kojoj se ne smije tući šakama, inače nastupi smrt. Obojicu možete objesiti, time se ne krši pravo, jer sudac nije nazočan.

Pravo valja uvijek izricati s krajnjom ozbiljnošću, baš tako glupo. Osudi li sudac na primjer ženu jer je za svoje dijete ukrala komad kukuruznog kruha, ali pritom nije u sudačkoj odori, ih se pri izricanju presude češe pa je razodjeven više od trećine, što znači da se morao češati po stegnu, tad je presuda sramotna a pravo prekršeno. Presudu smije izreći prije sudačka halja ili klobuk negoli čovjek bez tih stvari. Ako ne pazite na pravo, ono kidne kao ništa. Kupu vina nećete kušati tako da psu date piti, a zašto, jer tada više nema vina.

PRVI OKLOPNIK: Pa što onda predlažeš, cjepidlako?

AZDAK: Optuženoga ću vam predstavljati ja. Znam već i kakvoga. (Nešto im šapće u uho.)

PRVI OKLOPNIK: Ti? Svi se strašno smiju.

DEBELI KNEZ: Što ste odlučili?

PRVI OKLOPNIK: Odlučili smo da ćemo održati pokus. Ovaj naš ovdje dobri prijatelj igrat će optuženog, a ovdje je evo stolica za kandidata.

DEBELI KNEZ: Nije uobičajeno, ali zašto ne? (Nećaku.) Formalnost, lisičiću. Kako si ono učinio, tko stiže prvi, sporoteča ili skoroteča?

NEĆAK: Tihotapec, striček Arsen. (Nećak zasjedne na stolac, iza njega knez. Oklopnici posjedaju na stube; očito oponašajući hod Velikog kneza, doklati se Azdak.)

AZDAK: Ima li tu koga tko me poznaje? Ja sam Veliki knez.

DEBELI KNEZ: Tko je on?

DRUGI OKLOPNIK: Veliki knez. On ga doista poznaje.

DEBELI KNEZ: Dobro.

PRVI OKLOPNIK: Započnite raspravu.

AZDAK: Čujem da me se optužuje zbog huškanja na rat. Smiješno. Velim: Smiješno. Je li to dovoljno? Ako nije dovoljno ja sam doveo odvjetnike, mislim njih petsto. (Pokaze iza sebe.) Za odvjetinike su mi potrebna sva raspoloživa mjesta u sudnici. (Oklopnici se smiju; debeli knez također.)

NEĆAK: Želite da se bavim tim slučajem? Moram reći da mi se čini neobičnim, bar sa stajališta ukusa.

PRVI OKLOPNIK: Idemo dalje.

DEBELI KNEZ: Ma opali ga, lisičiću!

NEĆAK: Lijepo. Georginski narod contra Velikog kneza. Optuženi, što imate reći u svoju obranu?

AZDAK: Svašta. Naravno, i sam sam čitao da smo izgubili rat. Svojedobno sam objavio rat prema savjetu rodoljuba kakav je stric Kacbeki. Pozivam iza svjedoka strica Kacbekija. (Oklopnici se smiju.)

DEBELI KNEZ (oklopnicima, ljubazno): Ludi tip! Zar ne?

NEĆAK: Zahtjev se odbija. Vi naravmo niste optuženi jer ste navijestili rat, to čini svaki vladar, nego zato jer ste ga loše vodili.

AZDAK: Besmislica. Pa rat uopće nisam vodio ja. Dao sam da ga vode. Dao sam da ga vode knezovi. Pa su ga naravio sprčkali.

NEĆAK: Kanite li možda poricati da ste bili vrhovni naredbodavac?

AZDAK: A, to nikako. Vrhovni sam naredbodavac uvijek bio ja. Već sam pri rođenju zviždukom dozivao dadilju. Odgojen sam da mi na zahodu ispuštaju govna. Navikao sam zapovijedati. Činovnicima sam uvijek naređivao da kradu iz moje blagajne. Časnici batinaju vojnike samo na moj nalog; posjednici spavaju s kmeticama tek ako to ja najstrože naredim. Pa i stric Kacbeki ima takav trbuh samo prema mojoj naredbi.

OKLOPNICI (plješću): Baš dobro! – Živio Veliki knez!

DEBELI KNEZ: Lisičiću, pa odgovori mu! Ja sam uza te.

NEĆAK: Odgovorat ću mu, i to glede časti ovoga suda. Optuženi, čuvajte čast ovoga suda.

AZDAK: Slažem se. Naređujem Vam da nastavite s preslušavanjem.

NEĆAK: Nemate Vi meni što naređivati. Vi dakle tvrdite da su Vas knezovi prisilili da objavite rat. A kako onda možete tvrditi da su knezovi sprčkali rat?

AZDAK: Nisu slali dovoljno ljudi, pronevjerili su novac, vodili bolesne konje, za vrijeme napada pili su u bordelu. Pitajte svjedoka stričeka Kaca. (Oklopnici se smiju.)

NEĆAK: Time izričete strašnju tvrdnju da se knezovi ove zemlje nisu borili?

AZDAK: Neeee. Borili su se knezovi. Borili su se za ugovore o ratnim dobavama.

DEBELI KNEZ (skoči): To je već previše. Pa taj frajer govori kao da je tkalac.

AZDAK: Doista? Pa ja govorim samo istinu!

DEBELI KNEZ: Objesite ga! Objesite!

PRVI OKLOPNIK: Sano mirno. Nastavlja se, visosti.

NEĆAK: Mir! Donosim presudu: vješanje. Za vrat. Presuda je izrečena. Neopoziva. Odvedite iga!

DEBELI KNEZ (histerično): Odvedite ga! Odvedite! Odvedite ga!

AZDAK: Mladiću, najozbiljnije Vam preporučujem da u javnosti ne govorite tako odrešitim i špičastim stilom. Budite li zavijali kao vuk, neće Vas moći namjestiti za psa čuvara. Ste razumjeli?

DEBELI KNEZ: Na vješala!

AZDAK: Kad se ljudi dosjete da knezovi govore istim jezikom kao i Veliki knez, objesit će i Velikog kneza i knezove. Uostalom primam presudu. Razlog: izgubljen rat, ali ne za knezove. Knezovi su dobili svoj rat. Naplatili su tri milijuna osamsto šezdeset i tri tisuće pijastera za konje koje nisu isporučili.

DEBELI KNEZ: Na vješala!

AZDAK: Osam milijuna dvjesto četrdeset tisuća pijastera za opskrbu ljudstva, koja je izostala.

DEBELI KNEZ: Na vješala!

AZDAK: Pa su sad pobjednici. Rat je izgubljen samo za Gruziju, ali ona nije nazočna na ovom sudu.

DEBELI KNEZ: Mislim, prijatelji, da bi sad bilo dosta. (Azdaku.) Možeš odstupiti, ptico galženjačka. (Oklopnicima.) Mislim, dragi prijatelji, da sad možemo potvrditi i novoga suca.

PRVI OKLOPNIK: Pa da, možemo. Spustite onu sudačku odjeću. (Jedan se popne na leđa drugome te s obješenog suca skine halju. Nećaku.) A sada se ti makni, da na pravu stolicu sjedne i prava guzica. (Azdaku.) A ti dođi i popni se na sudački stolac. (Azdak se skanjuje.) Ma sjedni, čovječe. (Azdaka oklopnici dovuku na stolac.) Sudac je oduvijek bio lopuža, neka sada lopuža bude sudac. (Dadnu mu sudačku halju, postave pred njega košaru punu boca.) Gledajte, to je sudac!

PJEVAČ: I zavlada zemijom građanski rat, nesigurnost među vlastelom. I postaviše oklopljeni konjanici Azdaka za suca. I dvije godine je Azdak bio sudac.

PJEVAČ I NJEGOVI GLAZBENICI ZAJEDNO:

I dok grozna vatra pali, a gradove sve krv zali Isplazio s dna je mnogi pauk i rak. Pred dverima eno klača, na oltaru bog psovača A u halji suca zasjeo Azdak.

(Na sudački stolac zasjeo Azdak pa guli jabuku. Šauva s metlom u ruci čisti prostoriju. S jedne strane invalid u kolicima, optuženi liječnik, i šepavac u prnjama. S druge stranc mladić optužen zbog ucjenjivanja. Jedan oklopnik sa stijegom oklopljenih konjanika čuva strazu.)

AZDAK: S obzirom na mnoštvo slučajeva sudsko će se vijeće danas pozabaviti istodobno s dva. Prije no što započnemo, kratko priopćenje: Primam. (Ispruži ruku. Samo ucjenjivač izvadi novac i da mu.) Pridržavam sebi pravo da jednu od nazočnih stranaka (Gleda invalida.) kaznim zbog nepoštivanja suda. (Liječniku.) Ti si liječnik, a ti (Invalidu.) ti ga optužuješ. Je li taj liječnik kriv za tvoje stanje?

INVALID: Jest. Zbog njega me udarila kap.

AZDAK: To bi bila nemarnost u poslu.

INVALID: Više nego nemarnost. Tom sam čovjeku bio posudio novac za studij. Nikada mi nije vratio, a kad sam čuo da pacijente liječi besplatno udarila me kap.

AZDAK: S pravom. (Šepavcu.) A što ćeš ti ovdje?

ŠEPAVAC: Ja sam, Vaša milosti, pacijent.

AZDAK: Jamačno ti je liječio nogu?

ŠEPAVAC: Ne onu pravu. Reumu sam imao u lijevoj a operirao mi je desnu, zato šepam.

AZDAK: Je li i to bilo besplatno?

INVALID: Operacija od petsto pijastera, a besplatno. Za ništa. Za »Bog će platiti«. I tom sam ja čovjeku plaćao za studij! (Liječniku.) Jesi li ti u školi učio operirati badava?

LIJEČNIK: Vaša milosti, doista je uobičajeno primati honorar prije operacije, budući da pacijent prije operacije plaća s više volje. U ovom slučaju, prije no što sam pristupio operaciji, vjerovao sam da je moj službenik već bio primio honorar. Tu sam se prevario.

INVALID: On se prevario! Dobar se liječnik nikada ne prevari! Prije operacije on obavi pregled.

AZDAK: Točno. (Šauvi.) A što je posrijedi u drugom slučaju, gospodine javni tužioče?

ŠAUVA (marljivo mete): Ucjena.

UCJENJIVAČ: Visoki sude, ja sam nevin. U dotičnog sam se zemljoposjednika samo htio obavijestiti je li doista silovao svoju nećakinju. On mi je najprijaznije objasnio da nije, te mi je dao novaca da svom stricu omogućim studij glazbe.

AZDAK: Aha! A ti, doktore, glede svog prekršaja ne možeš navesti nikakvu olakotnu okolnost?

LIJEČNIK: Najviše što mogu, da je griješiti ljudski.

AZDAK: A znaš li ti da je dobar liječnik svjestan odgovornosti u novčanim stvarima? Čuo sam od jednog liječnika da je iz uganuta prsta stvorio tasuću pijastera, i to tako što je ustanovio da je to u vezi s krvotokom, što bi kakav slabiji liječnik možda previdio; drugi put je brižljivim liječenjem jedne osrednje žuči osigurao zlatni rudnik. Ti, doktore, nemaš isprike. Trgovac žitom Uksu poslao je svoga sina studirati medicinu da nauči trgovinu, toliko su u nas dobre medicinske škole. (Ucjenjivaču.) A kako se zove taj zemljoposjednik?

ŠAUVA: Ne želi da mu se spominje ime.

AZDAK: Onda ću izreći presudu. Sud je stekao uvjerenje da je ucjena dokazana pa tebe (Invalidu.) osuđuje na tisuću pijastera globe. A udari li te kap još jednoim, doktor će te morati liječiti besplatno, eventualno ti i amputirati nogu. (Šepavcu.) Tebi se dosuđuje odšteta, boca francuske vinovice. (Ucjenjivaču.) Ti moraš pol svog honorara doznačiti javnom tužiocu, i to zato da sud prešuti zemljoposjednikovo ime, a osim toga ti se daje savjet da studiraš medicinu, jer je to zanimanje baš za tebe. A ti, liječniče, ti si zbog neoprostive pogrešike u svom znanju oslobođen svake optužbe. Slijedeći!

PJEVAČ I NJEGOVI GLAZBENICI:

Što se želi košta, i što je skupo nije glupo Mačak je u vreći pravo čak. Sud će reći netko treći da nas miri, pravdu širi, To obavlja za jedan groš Azdak.

(Po glavnoj cesti iz jednog karavanskog prenoćišta putuje Azdak a slijedi ga gostioničar, starac duge brade. Za njim sluga i Šauva vuku sudački stolac. U pratnji je oklopljeni konjanik s odgovarajućim stijegom.)

AZDAK: Stavite ga ovdje. Tu bar ima zraka, a i malo puše odozdo iz limunova gaja. Kad se pravda vrši na otvorenom, to joj čini dobro. Vjetar joj podiže suknju pa se sve može vidjeti. Šauva, odviše smo jeli. Naporna su ta inspekcijska putovanja. (Gostioničaru.) Posrijedi je tvoja snaha?

GOSTIONIČAR: Vaša milosti, posrijedi je čast obitelji. Podižem tužbu umjesto svog sina, koji je poslom tamo preko brda. Ovo je sluga koji se ogriješio, a evo i moje jadne snahe. (Dolazi snaha.)

AZDAK: Primam. (Gostioničar mu dadne novac.) Tako, sredili smo formalnosti. Riječ je o silovanju?

GOSTIONIČAR: Momka sam, Vaša milosti, zatekao u konjušnici kad je Ludoviku povalio na slamu.

AZDAK: Posve točno, u konjušnici. A konji su divni. Posebno mi se dopao onaj mali kulaš.

GOSTIONIČAR: Naravno da sam umjesto svog sina ozbiljno prekorio Ludoviku.

AZDAK (ozbiljno): Rekao sam da mi se posebno dopao.

GOSTIONIČAR (hladno): Zbilja? – Ludovika mi je priznala da ju je sluga obljubio protiv njezine volje.

AZDAK: Skini koprenu, Ludovika. Ludovika, sviđaš se sudskom vijeću. Reci, kako je bilo?

LUDOVIKA (naučeno): Kad sam ušla u štalu da vidim novo ždrijebe, sluga mi reče a nisam ništa pitala: »Danas je vruće«, pa mi stavi ruku na lijevu sisu. Rekoh mu: »Nemoj«, ali me on nastavio nepristojno dirati, što je pobudilo moj bijes. I prije nego sam mogla prozrijeti njegovu grešnu namjeru on mi se malo odviše približio. To se dogodilo kad je ušao moj svekar, pa me zabunom stao gaziti nogama.

GOSTIONIČAR (objašnjuje): Umjesto mog sina.

AZDAK (sluzi): Priznaješ li da si prvi počeo?

SLUGA: Jesam.

AZDAK: Ludovika, jedeš li ti rado slatko?

LUDOVIKA: Da, suncokretove koščice.

AZDAK: Sjediš li rado dugo u feadi?

LUDOVIKA: Pa, otprilike pol sata.

AZDAK: Javini tužioče, stavi na zemlju nož. (Šauva stavi.) Ludovika, podigni nož javnog tužioca. (Njišući bokovima Ludovika pođe do noža i digne ga.) Vidite li vi to? Kako vrti? Otkriven je udio u prijestupu. Silovanje je dokazano. Budući da puno jedeš, osobito slatiko, budući da dugo sjediš u kadi, u mlakoj vodi, budući da si lijena i imaš odviše meku kožu, silovala si ovog tu jadnog čovjeka. Misliš li ti da se uokolo može hodati s takvom stražnjicom pa tako proći i kraj suda? Smišljeni je to napad opasnim oružjem. Sudsko te vijeće osuđuje da mu predaš malog ždrijepca kojega obično jaši tvoj svekar umjesto njegova sina, a sad pođi sa mnom u konjušnicu da sudsko vijeće, Ludovika, može razgledati mjesto zločina.

(Po georginskoj cesti Azdaka na njegovu stolcu nose od mjesla do mjesta njegovi oklopnici. Za njim Šauva, koji vuče vješala, pa sluga koji vodi ždrijepca.)

PJEVAČ I NJEGOVI GLAZBENICI:

Za sporova u vlastele, podložnici se vesele I ne trpe baš toliko »daj« i »cak«. Georginskim putom važnim, s mjerilima svojim lažnim Putuje siromaški sudac, naš Azdak. Uzimao je gavanu i davao sebi ravnu Pečatnog mu voska kaplja znak. Georgije Majka gazi, sva fukara dok ga pazi Dobar il loš sudac, naš Azdak.

(Mala se povorka udalji.)

Dragom bližnjem svi sad hajte, oštre bradve amo dajite Ne biblijske tekstove i sav cikcak! Čemu sva ta pljačka huda, glete, bradve čine čuda A u čuda kadšto vjeruje i Azdak.

(Azdak u nekoj točionici vina. Pred Azdakom, komu Šauva prinosi vino, stoje tri kulaka. U kutu stara seljanka. Na vratima i vani stanovnici kao promatrači. Jedan oklopnik čuva stražu.

AZDAK: Riječ ima gospodin javni tiužilac.

ŠAUVA: Posrijedi je krava. Već pet tjedana optužena u štali drži kravu koja pripada seljaku veleposjedniku Suru. Ustanovljeno je da se u njezinu posjedu nalazi i ukradena šunka, a seljaku veleposjedniku Šutovu pobili su krave ikad je od optužene zahtijevao da plati zakup za jedinu njivu.

SELJACI VELEPOSJEDNICI: Riječ je o mojoj šunki, Vaša milosti. – Riječ je o mojoj kravi, Vaša milosti. – Riječ je o mojoj njivi, Vaša milosti.

AZDAK: Majčice, što imaš reći na to?

STARA: Vaša milosti, pred pet mi je tjedana noću, pred samo jutro, netko pokucao ma vrata; vani je stajao bradat čovjek s nekom kravom i rekao mi: »Draga gospođo, ja sam sveti Haramija čudotvorac, a kako ti je sin pao u ratu dovodim ti ovu kravu za uspomenu. Dobro je čuvaj«.

SELJACI VELEPOSJEDNICI: To je razbojnik Iraklij, Vaša milosti! – Njezin šogor, Vaša milosti! Kradljivac stada, palikuća! – Valja mu odrubiti glavu! (Izvana se začuje krik žene. Mnoštvo se uznemiri i uvuče. Uđe haramija Iraklij s golemom sjekirom.) Iraklij! (Prekriže se.)

HARAMIJA: Dobra vam večer, dragi moji! Čašu vina!

AZDAK: Gospodine javni tužioče, kupu vina za gosta. A tko si ti?

HARAMIJA: Ja sam pustinjak lutalica, Vaša milosti, i hvala Vam za ovaj blagi darak. (Ispije čašu koju je donio Šauva.) Još jednu.

AZDAK: A ja sam Azdak. (Ustane i nakloni se, baš tako se nakloni i haramija.) Strancu pustinjaku sudsko vijeće želi dobrodošlicu. Majčice, pričaj dalje.

STARA: Vaša milosti, te prve noći još nisam znala da sveti Haramija može stvarati čuda, bila je tu samo krava. Ali nekoliko dana kasnije došli su veleposjednikovi sluge i htjeli mi oduzeti kravu. Ali su se udaljili od mojih vrata te se vratili bez krave, a na glavi im narasle kvrge velike kao šaka. Znala sam da im je sveti Haramija preobratio srca te od njih stvorio prijazne ljude. (Haramija se glasno nasmije.)

PRVI SELJAK VELEPOSJEDNIK: Znam ja što ih je preobratilo.

AZDAK: Dobro. Kasnije ćeš nam reći. Nastavi!

STARA: Slijedeći, Vaša milosti, koji je postao dobar čovjek bio je seljak veleposjednik Šutov, inače sam vrag, svatko to zna. Ali je sveti Haramija učinio te mi je on oprostio zakup za malu njivu.

DRUGI SELJAK VELEPOSJEDNIK: Jer su mi na livadi izboli krave. (Haramija se nasmije.)

STARA (na Azdakov znak): A tada mi je jednoga jutra kroz prozor uletjela šunka. Pogodila me baš posred križa, još i sad hramljem, vidite, Vaša milosti. (Učini nekoliko koraka. Haramija se nasmije.) Pitam ja Vas, Vaša milosti: Kad je i kojoj starijoj osobi donesena šunka a da to nije bilo čudo? (Haramija grčevito jeca.)

AZDAK (pođe od stolca): To pitanje, majčice, pogađa sudsko vijeće u dno srca. Budi ljubezna pa sjedni. (Stara se krzmajući uvali u sudačku stolicu. Azdak sjedne na pod, s čašom u ruci. Pjeva.)

Majčice, a rekao bih skoro Majko Gruzijo, puna boli Porobljena, sinovi su joj u ratu Šakama je tukli, punu nade Koja plače kada stekne kravu. Koja se čudi kada je ne tuku. Majčice, blago sudi nama prokletnicima!

(Zaurla na veleposjednike.)

Priznajte da ne vjerujete u čuda, vi bezbožnici! Svakoga osuđujem na pet stotina pijastera globe zbog bezbožništva! Van!

(Seljaci veleposjednici se išuljaju. Nastavlja.)

A ti, majčice, i ti, pobožni čovječe, iskapite kupu vina zajedno s javnim tužiocem i Azdakom.

PJEVAČ I NJEGOVI GLAZBENICI:

Ko kruh što ih krijepi, tako lomio je zakon lako Doveo je narod gdje je prava krah. U poniznog prostog puka, ima jedan koga ruka Što miti samo prazna, naš Azdak. Sedamsto i dvaest dana vaga mu je, krivom zvana Mjerila sve tužbe, čuo ga je svak. Ispod grede od vješala na sudačkom stolcu gala Po krivom pravu sudio Azdak.

PJEVAČ: A onda je dobu nereda došao kraj, i vratio se Veliki knez I vratila se žena guvernerova, i održan bi jedan sud Poumiraše mnogi ljudi, predgrađe je opet gorjelo, a Azdaka uhvatio strah.

(Azdakov sudački stolac opet je u sudnici. Azdak sjedi na podu, krpa cipelu i razgovara sa Šauvom. Izvana galama. Iza zida nose glavu debeloga kneza nataknutu na koplje.)

AZDAK: Odbrojeni su sad, Šauva, dani tvoga služenja, možda i minute. Dugo sam te vremena držao u željeznim žvalama razuma, koje su ti do krvi ranile gubicu, bičevale te umstvenim razlozima i zlostavljale logikom. Po naravi si slabić, i kada ti se lukavo dobaci kakav argument, ti ga pohlepno poždereš, ne možeš se suzdržati. Po svojoj naravi ti moraš lizati ruku nekom višem biću, ali postoji čitav niz viših bića, pa će sad doći tvoje oslobođenje, uskoro ćeš moći slijediti svoje nagone i svoj nepogrešivi instinkt, koji te uči da tvrdim potplatima staješ ljudima na lice. Vrijeme pomutnje i nereda već je za nama, a nije nastalo veliko doba kojega sam opis našao u onoj Pjesmi o kaosu; sad ćemo je, da se još jednom podsjetimo na to divno doba, zajedno otpjevati; sjedni i ne kradi tonove. Ne boj se, smije se čuti, pripjev je vrlo omiljen. (Zapjeva.)

Zastri, sestro, glavu, izvadi, brate, nož, vrijeme je iskočilo iz svojih zglobova. Otmjeni su puni tužaljki, neznatnici puni radosti. Veli grad: protjerajmo jake iz naše sredine. Upada se u urede, paraju se popisi kmetova. Gospodu stavljaju uz mlinski žrvanj. Izišli su koji ne vidješe dana. Obijaju se žrtvene škrabice od ebanovine, od divnog se plemenitog drva prave kreveti. Tko nije imao kruha ima sad hambare, tko primao je žitnu pomoć, sad je dijeli. Gdje si, generale? O molim te, o molim te, o molim stvori red. Uglednikova se sina ne može prepoznati; gospodaričino dijete, sin je njezine robinje. Visoki službenici ištu utočište; tko je jedva smio noćiti po zidinama sad se proteže u postelji. Tko je veslao u barci, sad posjeduje brod; gledajte ih, posjednici, neće više biti takvih. Pet su ljudi odaslala gospoda. Rekoše: Idite sad svojim putem, mi smo već stigli. Gdje si, generale? O molim te, o molim te, o molim stvori red.

(Nastavi.) Da, tako bi bilo i s nama kad bi se još uvijek zanemarivao red. Ali eto Veliki se knez, koga sam spasio ja vol, vratio u glavni grad, a Perzijanci su mu iznajmili vojsku da uspostavi red. Predgrađe već gori. Donesi onu debelu knjigu na kojoj uvijek sjedim. (Šauva prinese suđačkom stolcu knjigu, Azdak je otvori.) To je taj zakonik, njime sam se uvijek služio, ti si mi svjedok.

ŠAUVA: Da, kao sjedalicom.

AZDAK: Sad ću potražiti mjesta koja bi mi mogli opaliti u glavu. Jer sam siromasima gledao kroz prste, skupo će stajati. Pomagao sam neimaštini na slabašnim nogama, objesit će me zbog pijanstva; bogatima sam zagledao u džepove, pokvarena jezika. A nigdje se ne mogu sakriti, svatko me zna jer sam pomogao svima.

ŠAUVA: Netko ide.

AZDAK: Gotovo. Ali nikome neću učiniti uslugu pa mu pokazivati ljudsku veličinu. Na koljenima te molim za milost, ne odlazi sad, curi mi slina iz usta. Strah me je nasmrt. (Uđe Natela Abašvili, guvernerova žena, u pratnji ađutanta i jednog oklopnika.)

GUVERNEROVA ŽENA: Kakvo je to čudovište, Šauva?

AZDAK: Dobrohotno, Vaša milosti, i stoji Vam na službu.

AĐUTANT: Natela Abašvili, žena pokojnog guvemera, upravo se vratila te traži svoga trogodišnjeg sina Mihela. Doznala je da je njezina bivša sluškinja odvela dijete nekamo u planine.

AZDAK: Naći ćemo mi njega, Vaše visokorodstvo, na zapovijed.

AĐUTANT: Ta osoba tvrdi da je dijete njezino.

AZDAK: Odrubit ćemo joj glavu, Vaše visokorodstvo, na zapovijed.

AĐUTANT: To je sve.

GUVERNEROVA ŽENA: Ne dopada mi se taj čovjek.

AZDAK (uz duboke naklone prati je do vrata): Sve će se srediti, Vaše visokorodstvo. Na zapovijed.

6. KRUG KREDOM

PJEVAČ: Poslušajte sada priču o procesu zbog djeteta guvernera Abašvilija Na kojemu se glasovitim pokusom pomoću kruga kredom Utvrdila prava mati.

(Dvorište suda u Nuki. Oklopnici uvode Mihela pa ga preko cijelog dvorišta izvedu van na stražnjoj strani. Jedan oklopnik na vratima zadržava Grušu kopljem sve dok ne odvedu dijete. Zatim je puste. Uz nju je kuharica iz domaćinstva pokojnog guvernera Abašvilija. Udaljena buka i požarno rumenilo.)

GRUŠA: Hrabar je, zna se već sam i prati.

KUHARICA: Imaš sreću, on nije pravi sudac, to je Azdak. Ispičutura i ništa ne razumije, oslobađa i najveće lupeže. Budući da sve pobrka, a bogataši mu nikada ne daju dovoljno mita, naši u njega dobro prođu.

GRUŠA: Danas mi je potrebna sreća.

KUHARICA: Ne zazivaj zlo. Prekriži se. Mislim da je bolje da izmolim još jednu krunicu da sudac bude pijan. (Moli bezglasnim šapatom, a Gruša pokušava vidjeti dijete.) Ne razumijem samo zašto ga svim silama hoćeš zadržati kad nije tvoje, i to u ova vremena.

GRUŠA: Moje je: ja sam ga othranila.

KUHARICA: Nisi li nekada mislila na to što će se dogoditi kad se ona vrati?

GRUŠA: Isprva sam mislila da ću joj ga vratiti, a zatim sam mislila da više nikad neće doći.

KUHARICA: A i ta posuđena suknja grije, ne? Zakleću se, budući da si pristojna osoba. (Memorira.) Ja sam ga njegovala za pet pijastera, a Gruša ga je odnijela u četvrtak, kad su izbili nemiri. (Spazi vojnika Hahavu, koji se približuje.) Ali pogriješila si prema Simonu, razgovarala sam s njim, on to ne može shvatiti.

GRUŠA (ne vidi ga): Sada mi nije do čovjeka koji ništa ne razumije.

KUHARICA: On razumije da dijete nije tvoje, ali da si u braku i da više nisi slobodna dok te ne razdvoji smrt, to on ne može razumjeti. (Gruša ga ugleda i pozdravi.)

SIMON (tmurno): Želio bih gospođi priopćiti da sam spreman zakleti se. Djetetu sam otac ja.

GRUŠA (tiho): Tako valja, Simone.

SIMON: Istodobno bih htio poopćiti da se time ni na što ne obvezujem, kao ni gospođa.

KUHARICA: Nije to potrebno. Pa znaš da je udata.

SIMON: To je njezina stvar i ne treba je dirati. (Uđu dva oklopnika.)

OKLOPNICI: Gdje je sudac? – Je li tko vidio suca?

GRUŠA: Stani preda me. Nisam trebala ići u Nuku. Naletim li na oklopnika koga sam udarila po glavi...

JEDAN OD OKLOPNIKA: Sudac nije ovdje. (Oba oklopnika i nadalje traže.)

KUHARICA: Nadamo se da mu se ništa nije dogodilo. Kod nekog drugog imaš manje izgleda no što kokoš u ustima ima zubi. (Pristupi drugi oklopnik.)

OKLOPNIK: Samo dvoje starih ljudi i jedno dijete. Sudac je nestao.

DRUGI OKLOPNIK: Tražite dalje! (Oba oklopnika brzo odu, treći zastane. Gruša krikne. Oklopnik se okrene. To je kaplar, a preko čitava lica mu se proteze velika brazgotina.)

OKLOPNIK NA VRATIMA: Što je, Šta? Poznaš je?

KAPLAR (nakon dugog zurenja): Ne poznam.

OKLOPNIK NA VRATIMA: Ona je svojedobno ukrala Abašvilijevo dijete. Ako išta znaš o tome, možeš zaraditi gomilu novaca. (Kaplar uz kletvu ode.)

KUHARICA: On je bio taj? (Gruša kimne.) Mislim da će držati jezik za zubima. Inače bi morao priznati i da je progonio dijete.

GRUŠA: Skoro sam i zaboravila da sam ja spasila dijete od... (Uđe guvernerova žena, ađutant i odvjetnik.)

GUVERNEROVA ŽENA: Hvala Bogu da nema puka. Ne mogu izdržati zadah, odmah dobijem migrenu.

PRVI ODVJETNIK: Molim Vas, milostiva gospođo, pri svemu što kažete budite krajnje razumni, sve dok ne dobijemo nekog drugog suca.

GUVERNEROVA ŽENA: Pa nisam, Ilo Šuboladze, rekla skoro ništa. Ja volim njegovou jednostavnu, izravnu pamet, migrenu mi stvara samo njegov zadah.

DRUGI ODVJETNIK: Jedva će biti prublike. Najveći dio pučanstva sjedi iza zatvorenih vrata zbog nemira u predgrađu.

GUVERNEROVA ŽENA: Je li to ta osoba?

PRVI ODVJETNIK: Molim Vas, najmilostivija Natela Abašvili, suzdržite se od svih invektiva sve dok ne bude sigurno da je Veliki knez imenovao novog suca i dok se ne oslobodimo ovoga koji je sada u službi; taj je otprilike nešto najniže što je ikada nosilo sudačku haljinu. A čini se da se stvari već kreću, vidite.

KUHARICA: Kad ne bi znala da je Azdak za puk, najmilostivija bi ti počupala svu kosu. Vidim, on ide.

(Dva su oklopnika počela privezivati konopac za stup. Vezanoga vode Azdaka. Za njim, isto tako vezan, Šauva. Iza njih su tri seljaka veleposjednika.)

JEDAN OD OKLOPNIKA: A, htio si izvršiti potoušaj bijega, je li? (Udari Azdaka.)

JEDAN OD VELEPOSJEDNIKA: Prije nego ga dignete uvis, dolje sa sudačkom odjećom! (Oklopnici strgnu Azdaku sudačku halju. Vidi mu se otrcana donja odjeća. Zatim mu jedan udijeli udarac.)

JEDAN OKLOPNIK (baci ga prema drugomu): Hoćeš li hrpu pravde? Evo ti je! (Uz povike »Uzmi je!« i »Ja je ne trebam!« nabacuju se Azdakom sve dok on ne svisne, zatim ga dignu uvis i dovuku pod omču.)

GUVERNEROVA ŽENA (histerično plješće): Taj mi je čovjek bio nesimpatičan već na prvi pogled.

AZDAK (obliven krvlju, zaslepljen): Ništa ne vidim, dajte mi nekakvu krpu.

DRUGI OKLOPNIK: A što bi ti vidio?

AZDAK: Vas, pseta. (Košuljom briše s očiju krv.) Pomoz bog, pseta! Kako je, pseta? Kako vaš pseći svijet, smrdi li dobro? Ljubite i ližete novu čizmu? Opet se, pseta, grizete nasmrt? (Naglo je ujahao vitez pokriven prašinom u pratnji jednog kaplara. Iz kožnate vreće izvuče neku listinu te je pregledava. Pa se umiješa.)

VITEZ: Evo pisma Velikoga kneza, u kojemu se govori o novim imenovanjima.

KAPLAR (zaurla): Mirno. (Svi stanu mirno.)

VITEZ: Evo što piše o novom sucu: Imenujemo čovjeka kojemu valja zahvaliti spašavanje života koji je za ovu zemlju neobično važan, stanovitog Azdaka iz Nuke. Tko je taj?

ŠAUVA (pokazuje Azdaka): Ovaj na vješalima, Vaša ekscelencijo.

KAPLAR (zaurla): Pa što se tu događa?

OKLOPNIK: Dopustite da izvijestim. Njegova je milost već bila Njegova milost, a je na temelju prijave ovih seljaka veleposjednika identificirana kao neprijatelj Velikog kneza.

KAPLAR: Odvedite ih! Odvode ih, oni se neprestance klanjaju. Pobrini se da se Njegovoj milosti više ne dosađuje. (Ode zajedno s vitezom pokrivenim prašinom.)

KUHARICA (Šauvi): Ova je pljeskala. Nadam se da ju je vidio.

PRVI ODVJETNIK: Katastrofa. (Azdak se onesvijestio. Spuste ga, dolazi k sebi, opet ga obuku u sudačku odjeću, a on se teturav izdvoji iz skupine oklopnika.)

OKLOPNIK: Nije bio hotimice, Vaša milosti! – Što želi Vaša milost?

AZDAK: Ništa, pseta. Od vremena do vremena kakvu čizmu, za lizanje. (Šauvi.) Dajem ti pomilovanje. (Odvežu ga.) Donesi mi crnoga, slatkog. (Šauva ode.) A sad nestanite, moram presuditi u jednom slučaju. (Oklopnici odu. Šauva se vrati s kuporn vina. Azdak teško ispije.) Nešto za guzicu! (Šauva mu donese zakonik, pa ga stavi na sudački stolac. Azdak sjedne.) Primam! (Lica tužitelja, koji uzajamno brižljivo vijećaju, pokazuju oslobođen smiješak. Šapuću međusobno.)

KUHARICA: Ajoj.

SIMON: »Bunar nije moguće napuniti rosom«, tako se kaže.

ODVJETNICI (približe se Azdaku, koji ustane s izrazom očekivanja): Vrlo smiješan slučaj, Vaša milosti. – Protivna je stranka otela dijete i sada se usteže da ga vrati.

AZDAK (dlan mu je još uvijek ispružen prema njima, gleda Grušu): Vrlo privlačna osoba. (Dobije više.) Otvaram raspravu i zahtijevam najstrožu istinu. (Gruši.) Osobito od tebe.

PRVI ODVJETNIK: Visoki sude! Krv, tako veli pučka izreka, nije voda. Stara ta mudrost...

AZDAK: Sudsko vijeće hoće znati koliki je odvjetnikov honorar.

PRVI ODVJETNIK: Izvolite? (Azdak stane prijazno trljati palac i kažiprst.) A, to! Petsto pijastera, Vaša milosti, ako smijem odgovoriti na to neuobičajeno pitanje suda.

AZDAK: Jeste li čuli? Neuobičajeno. Pitam Vas jer vas preslušavam drugačije kad znam da ste dobri.

PRVI ODVJETNIK: Hvala Vam, Vaša milosti. Visoki sude! Krvne su veze najjače od svih veza. Majka i dijete, ima li prisnijeg odnosa? Može li tko majci oteti dijete? Visoki sude! Ona ga je zanjijela u svetim ekstazama ljubavi, nosila ga u svom tijelu, hranila ga vlastitom krvlju, rodila u bolovima. Visoki sude! Nerijetko se vidjelo kako i tigrica kojoj su oduzeli dijete bez odmora tumara planinom, mršava kao sjena. Sama je dakle priroda...

AZDAK (prekine ga, Gruši): Što ti imaš reći na to i na sve što će još reći gospodin odvjetnik?

GRUŠA: Dijete je moje.

AZDAK: To je sve? Nadam se da ćeš to moći dokazati. Savjetujem ti međutim da mi kažeš zašto imisliš da bih dijete trebao dodijeliti baš tebi.

GRUŠA: Ja sam ga othranila po najboljem znanju i po savjesti. Imalo je uglavnom krov nad glavom, a ja sam zbog njega navukla na se svakakvih neprilika i troškova. Nisam se obazirala na udobnost. Dijete sam usmjeravala da svakomu bude prijazno i od početka navikavala ga na rad, koliko je moglo, jer je malo.

PRVI ODVJETNIK: Značajno je, Vaša milosti, da osoba ne inzistira na krvnoj vezi između sebe i djeteta.

AZDAK: Sud to uzima na znanje.

PRVI ODVJETNIK: Hvala. Dopustite sada da Vam jedna duboko smjerna osoba, žena koja je već izgubila muža a sada se mora bojati da izgubi i dijete, uputi nekoliko riječi. Milostiva Natela Abašvili...

GUVERNEROVA ŽENA: Krajnje me okrutna sudbina nagoni da od Vas izmolim svoje ljubljeno dijete. Ne moram Vam opisivati duševne boli jedne orobljene majke, njezine strahove, besane noći...

DRUGI ODVJETNIK (upadne): Nečuveno je kako se postupa s tom ženom. Brane joj ulazak u palaču njezina muža, obustavljaju joj prihode, hladnokrvno joj vele da oni pripadaju nasljednicima, ona ne može ništa bez tog djeteta, ni platiti odvjetnike! (Prvom odvjetniku daje znak da zašuti.) Dragi Ilo Šuboladze, pa zašto ne reći da su tu konačno posrijedi i Abašvilijeva dobra?

PRVI ODVJETNIK: Ali molim Vas, uvaženi Sandro Oboladze! Dogovorili smo se... (Azdaku.) Samo se po sebi razumije da će ishod procesa odlučiti o tome hoće li klijentica steći pravo raspolaganja Abašvilijevim dobrima, ali ja sam hotimice rekao »i o tome«, što znači da u prvom planu stoji ljudska tragedija jedne majke, kako je to Natela Abašvili već s pravom napomenula u uvodu svoga potresnog izlaganja. Sve da Mihel Abašvili i nije nasljednik tih dobara, on bi još uvijek bio vruće ljubljeno dijete moje klijentice!

AZDAK: Stanite! Spominjanjem tih dobara sudsko je vijeće dirnuto kao dokazom ljudskosti.

DRUGI ODVJETNIK: Hvala Vam, Vaša milosti. Dragi Ilo Šuboladze, mi možemo dokazati da ova osoba koja je otela dijete nije i djetetova majka! Dopustite mi da sudu podastrem gole činjenice. Dijete je, Mihel Abašvili, ostavljeno zahvaljujući okolnostima prigodom majčina bijega. Tog je Uskrsa kuhinjska služavka Gruša bila nazočna pred palačom, i već se tada vidjelo kako se dala na posao oko djeteta...

KUHARICA: Gospođa je mislila samo na to koje će haljine ponijeti!

DRUGI ODVJETNIK: Godinu datna kasnije Gruša se s djetetom pojavila u jednom selu i sklopila brak s...

AZDAK: Kako si došla do tog planinskog sela?

GRUŠA: Pješice, Vaša milosti, a bilo je moje.

SIMON: Ja sam otac, Vaša milosti.

KUHARICA: Ja sam ga, Vaša milosti, njegovala za pet pijastera.

DRUGI ODVJETNIK: Ovaj je čovjek, Visoki sude, Grušin zaručnik i zato njegov iskaz nije vjerodostojan.

AZDAK: Jesi li ti onaj za koga se udala u planinskom selu?

SIMON: Nisam, Vaša milosti. Ona se udala za nekog seljaka.

AZDAK (migom dadne znak Gruši): A zašto? (Pokazuje Simona.) Ovaj je u krevetu ništa? Reci istinu.

GRUŠA: Dotle mi još nismo došli. Udala sam se radi djeteta. Da ima krov nad glavom. (Simonu.) On je, Vaša milosti, bio u ratu.

AZDAK: A sad opet hoće s tobom, a?

SIMON: Želio bih da uđe u zapisnik...

GRUŠA: Ja više nisam slobodna, Vaša milosti.

AZDAK: A dijete je, tvrdiš, rezultat kurvanja, a? (Budući da Gruša ne odgovara.) Postavit ću ti jedno pitanje: Kakvo je to dijete? Odrpano ulično kopile ili fino iz imućne obitelji?

GRUŠA (ljutito): On je obično dijete.

AZDAK: Mislim: Je li već rano pokazivalo profinjene osobine?

GRUŠA: Pokazivalo je nos na licu.

AZDAK: Pokazivalo je nos na licu. To držim važnim odgovorom. O meni se priča da sam prije presude izišao da pomirišem buket ruža. Takav bi mi domišljaj bio potreban danas. Skratiću, ne želim slušati vaše laži, (Gruši.) osobito ne tvoje. Mogu zamisliti što ste sve skuhali da me poserete, znam ja vas. Švindleri.

GRUŠA (iznenada): Ja Vam vjerujem da hoćete skratiti, pa vidjela sam kako ste uzeli!

AZDAK: Zaveži gubicu. Jesam li možda što uzeo od tebe?

GRUŠA (premda je kuharica hoće zadržati): Ja ništa i nemam.

AZDAK: Točno. Od vas gladuša ja ne dobivam ništa, po vama bih i ja mogao izgladnjeti. Htjeli biste pravdu, ali hoćete li je platiti? Kad idete mesaru znate da morate platiti, ali sucu vi idete kao na karmine.

SIMON (glasno): Kažu: »Kad su htjeli potkovati konja i zujak je protegao noge.«

AZDAK (prihvati izazov): »Bolje blago s gnojišta nego kamen s gorskog izvora.«

SIMON: »Lijep je dan, idemo loviti ribe, reče udica crvu.«

AZDAK: »Ja sam svoj gospodar, reče kmet i odreže sebi nogu.«

SIMON: »Ljubim vas kao otac, reče car seljacima pa careviću dadne odrubiti glavu.«

AZDAK: »Budali je najveći neprijatelj on sam.«

SIMON: Ali »prdež nema nosa«.

AZDAK: Deset pijastera globe za neuljudan govor pred sudom, pa ćeš ti meni naučiti što je pravosuđe.

GRUŠA: O čisto je to pravosuđe. Nas opaliti jer ne znamo govoriti tako fino kao ova tu i njezini odvjetnici.

AZDAK: Tako je. Vi ste preglupi. I pravo je da dobijete po piksi.

GRUŠA: Zato jer ovoj tu hoćeš neopazice pribaviti dijete, a ona je previše fina da bi ga znala i previti. Ništa ti više ne znaš o pravdi negoli ja, primijetila sam već.

AZDAK: Ima nešto u tome. Ja sam nevježa, pod sudačkom haljom nemam čak ni čitavih hlača, pogledaj sama. Kod mene sve ide na jelo i pilo, odgojen sam u samostanskoj školi. I tebe ću uostalom kazniti globom od deset pijastera zbog uvrede suda. A osim toga posve si glupa, jer mi se tu suprotstavljaš umjesto da prevrćeš lijepim očima i malo vrtiš guzicom, pa da me udobrovoljiš. Dvadeset pijastera.

GRUŠA: Ma neka bude i trideset, reći ću ti koliko držim do tvoje pravde, pijana kapulo. Kako se usuđuješ razgovarati sa mnom poput Izaje koji je skočio na prozor hrama kao gospodin? Kad su te izvukli iz tvoje majke nisu mislili na to da ćeš joj dati po prstima zato što će negdje nabaviti šalicu prohe, i nije li te sram gdje vidiš kako drhtim pred tobom? A ti si dao da im budeš kmet, kako im ne bi odnijeli kuće koje su ukrali; otkada kuće pripadaju stjenicama? Ali ti ih čuvaš, inače nam ne bi momke vukli u rat, ti prodana dušo. (Azdak je ustao. Počinje sjati. Svojim malim čekićem udari po stolu, napol srdačno hoće mir, ali kad Gruša nastavi s grdnjama on joj još samo udara takt.) Nemam pred tobom respekta. Baš kao ni pred lopovom ili ubojicom s nožem, on bar čini što ga je volja. Možeš ti meni uzeti i dijete, sto prema jedan, ali jedno ću ti reći: Za ovakav poziv kakav je tvoj trebalo bi izabrati samo manijake i lihvare, i to za kaznu da moraju sjediti ponad drugih ljudi, što je gore nego visjeti na galgama.

AZDAK: Sad je već trideset, i ja se više s tobom neću čupati kao u krčmi, pa gdje bi stigla moja viteška čast, u pogledu tvoga slučaja uostalom napustilo me svako veselje. Gdje je ono dvoje koje se hoće rastati? (Šauvi.) Uvedite ih. Ovaj ću slučaj srediti nakon četvrt sata.

PRVI ODVJETNIK: Ako više, milostiva gospođo, nemamo što reći, presuda nam je već u džepu.

KUHARICA (Gruši): Sve si upropastila. Sad će ti oduzeti dijete. (Uđe vrlo star bračni par.)

GUVERNEROVA ŽENA: Šalva, bočiću s mirisom.

AZDAK: Primam. (Starci ga ne razumiju.) Čujem da se hoćete rastati. Koliko ste već zajedno?

STARA: Četrdeset godina, Vaša milosti.

AZDAK: A zašto se hoćete rastati?

STARI: Uzajamno nismo jedno drugome simpatični, Vaša milosti.

AZDAK: Otkad?

STARA: Oduvijek, Vaša milosti.

AZDAK: Razmisliću o vašoj želji i presuditi kad završim drugi slučaj. (Šauva ih odvede u pozadinu.) Treba mi sad dijete. (Namigne Gruši da mu priđe te joj se priđe, nimalo neprijazno.) Vidim ja da ti imaš smisla za pravdu. Ja ne vjerujem da je to tvoje dijete, ali kad bi, ženo, bilo tvoje, ne bi li htjela da bude i bogato? Tada bi trebala reći samo da nije tvoje. I smjesta bi imalo palaču, u štali bi imalo mnogo konja i mnogo prosjaka na svome pragu, puno vojnika u službi i brojne molitelje pred dvorom, ne bi? Što ćeš mi na to odgovoriti? Ne želiš da bude bogato? (Gruša šuti.)

PJEVAČ: Poslušajte sada što je goropadnica mislila, govorila ne. (Pjeva.)

Kad bi u zlatam cipelama po slabima gazio bio bi zla sva sam, jezik bi im plazio. Ah teško je trudnu koji kameno je srce dao Jerbo mnogo muke stoji biti moćan ali zao. Morat će se bojat gladi, ali gladnih ne. Bojat će se tmine radi, ali svjetla ne.

AZDAK: Mislim, ženo, da te razumijem.

GRUŠA: Ne dam ga više od sebe. Ja sam ga othranila, i ono me poznaje. (Šauva uvede dijete.)

GUVERNEROVA ŽENA: Hoda u prnjama!

GRUŠA: Nije istina. Nisu mi dali vremena da mu obučem njegovu lijepu košulju.

GUVERNEROVA ŽENA: Kao da živi u kocu!

GRUŠA: Ja nisam svinja, ali ovdje ih ima. A gdje si ostavila svoje dijete?

GUVERNEROVA ŽENA: Dat ću ja tebi, prostakušo. (Kani navaliti na Grušu, ali je odvjetnici zadrže.) Zločinko! Treba je izbičevati!

DRUGI ODVJETNIK: Obećali ste mi, najmilostivija Natela Abašvili... Vaša milosti, živci su tužiteljici...

AZDAK: Tužiteljice, odnosno optužena: Sudsko je vijeće čulo sav vaš slučaj ali nije steklo jasan uvid o tome tko je zbiljska mati ovoga djeteta. Kao sudac obvezan sam djetetu pronaći majku. Stoga ću napraviti jedan pokus. Šauva, uzmi komad krede. Nacrtaj na podu krug. (Šauva na podu kredom nacrta kružnicu.) Stavi dijete unutra. (Šauva postavi u krug Mihela, koji se smješka Gruši.) Tužiteljice, odnosno optužena, stanite obje pored kruga! (Guvernerova žena i Gruša stanu pored kruga.) Uhvatite dijete za ruku. Prava će majka imati snage da dijete iz kruga privuče k sebi.

DRUGI ODVJETNIK: Visoki sude, ulažem prigovor što će sudbina velikih Abašvilijevih dobara, a tiču se djeteta kao nasljednika, ovisiti o tako sumnjivom dvoboju. Osim toga, moja štićenica ne raspolaže s toliko snage s koliko raspolaže ova osoba, koja je vična obavljati fizičke poslove.

AZDAK: Ma dobro mi je uhranjena. Vucite! (Guvernerova žena izvuče dijete iz kruga. Gruša ga je ispustila, stoji zaprepaštena.)

PRVI ODVJETNIK (čestita guvernerovoj ženi): Što sam Vam rekao? Krvna veza!

AZDAK (Gruši): Što je s tobom? Pa ti nisi vukla.

GRUŠA: Nisam ga čvrsto držala. (Otrči Azdaku.) Vaša milosti, povlačim sve što sam Vam rekla, molim Vas oprostite imi. Da sam ga bar mogla zadržati dok upozna sve riječi. Ali ih zna samo nekoliko.

AZDAK: Ne utječi na sud! Kladim se da ih i ti znaš tek dvadeset. Dobro, još ćemo jednom obaviti pokus, da to obavimo do kraja. (Obje žene stanu još jednom.) Vucite! (Gruša opet ispusti dijete.)

GRUŠA: Pa ja sam ga othranila! Ja da ga i rastrgnem? Ne mogu.

AZDAK: Time je sud ustanovio tko je prava mati. (Gruši.) Uzmi svoje dijete i idi. Savjetujem ti da s njime ostaneš u gradu. (Guvernerovoj ženi.) A ti se gubi prije nego te osudim zbog prijevare. Dobra će pripasti gradu, na njima će se osnovati vrt za djecu, potreban je, a ja sam odlučio i da se zove »Azdakov vrt«. (Guvernerova žena padne u nesvijest, odvodi je ađutant, odvjetnici su otišli ranije. Gruša se ne miče. Šauva joj privodi dijete.) Odlažem sada sudačku halju, odviše mi je vruće. Ne želim nikome predstavljati junaka. Ali vas još pozivam na malu plesnu zabavu tamo na livadi, za rastanak. Da, u svom sam pijanstvu skoro zaboravio još nešto. Moram, naime, završiti s onom rastavom. (Služeći se stolcem kao stolom napiše nešto na papir, predaje ga. Počinje plesna glazba.)

ŠAUVA (pročitavši list): Ali nije točno. Niste rastavili dvoje staraca, nego Grušu i njezina muža.

AZDAK: Rastavio sam krive? Žao bi mi bilo, ali moram ostati pritom, ja ništa ne povlačim, ne bi bilo u redu. (Starom bračnom paru.) Zato vas pozivam na svoju svečanost, još ste uvijek dovoljno orni za jedan ples. (Gruši i Simonu.) A od vas zajedno imam još dobiti četrdeset pijastera.

SIMON (izvadi novčarku): Nije to puno, Vaša milosti. I najljepša hvala.

AZDAK (spremi novac): Trebaće mi.

GRUŠA: Onda, Mihel, bolje da noćaš odemo iz grada? (Hoće dijete naprtiti na leđa Simonu.) Sviđa ti se?

SIMON (naprti dijete na leđa): Najpokornije javljam da mi se sviđa.

GRUŠA: A sada ti velim: Uzela sam ga jer sam se toga Uskrsa zaručila s tobom. To dijete plod je ljubavi; Mihel, zaplešimo.

(Zapleše s Mihelom. Simon povede kuharicu te zapleše s njom. Pleše i dvoje staraca. Azdak stoji udubljen u misli. Plesači ga ubrzo pokriju. Kadšto ga se ugleda još koji put, sve rjeđe što se uključuju parovi da plešu.)

PJEVAČ: Nakon te večeri Azdak je nestao i više ga nitko nije vidio. Ali ga gruzijski narod nije zaboravio i još se uvijek sjeća Doba kad je Azdak bio sudac; bilo je to kratko Zlatno doba skoro pravičnosti.

(Svi u plesu izlaze. Azdak je nestao.)

Vi međutim, koji slušali ste pripovijest o krugu kredom Primite na znanje starčevo mišljenje: Da sve što postoji treba pripadati onima koji su za to prikladni, Djeca majčicama, da mogu rasti Kola dobrim vozarima, radi dobre vožnje A dolina navodnjavateljima, da donese ploda.