d o p i s n a t e o l o g i j a UVODNI TEČAJ “PUT”

Izdaje: Institut za višu teološku kulturu pri Bogoslovnom fakultetu, Zagreb, Kaptol 3l, telefon: (041) 38-446 Glavni urednik: Dr. Jerko Fućak, predstojnik Instituta Odgovara: Dr. Vjekoslav Bajsić, Kaptol 31 Naklada i uprava: "Kršćanska sadašnjost", 41001 Zagreb, Marulićev trg 14, pp.434

Pismo XX

20. NADA U KONAČNO SAVRŠENO ISPUNJENJE

“Ako živimo, Gospodinu živimo, i ako umiremo, Gospodinu umiremo. Živimo li, dakle, ili umiremo, - Gospodinovi smo”.

Rim 14,8

“I tako ćemo uvijek biti s Gospodinom”.

1 Sol 4,17

“Tada Onaj što sjedi na prijestolju reče: ’Evo sve činim novo’ ”.

Otkr 21,5

Pristup

Dugo se vremena ne samo umiranje potiskivalo iz neposrednog društvenog života nego je i ‘smrt’ bila tabu-tema. Danas zapažamo jasne znakove da je pojačano zanimanje za pitanje smrti i života nakon smrti. Možete li to protumačiti? Koje značenje ili važnost pridajete Vi sami tim pitanjima u svojemu životu?

Nadovezanost i pregled

Ovo je posljednje pismo posvećeno cilju zajedničkog hoda Boga s ljudima: konačnom savršenstvu dovršenju ljudi i svijeta. Naša je nada utemeljena na osvjedočenju da postoji spasenjska budućnost; usmjeravanje našeg pogleda prema tom dovršenju naznačuje nam ujedno i smjer koji moramo dati svojemu životu da bismo to dovršenje postigli. U prvom odsjeku nalazi se u prednjem

XX/2

Uvodni tečaj

planu poruka o konačnom dovršenju svakog pojedinog čovjeka (20.1), a u drugom budućnost svijeta i čovječanstva (20.2). Zaključni dio odgovara na pitanje koje su posljedice govora o budućnosti za kršćansku nadu i kršćanski angažman u svijetu.

20.1 NADA U KONAČNO SAVRŠENO ISPUNJENJE ČOVJEKOVE EGZISTENCIJE

20.1.1 Smisao i opravdanost govora o konačnom savršenom ispunjenju

Bog je sam ispunjenje čovjeka i svijeta

Eshatologija

Osobni događaji

Članak i poglavlje vjere kojemu je ovaj odsjek posvećen naziva se i eshatologijom (grčki: eshatos = posljednji). Uobičajeni naziv “nauk o posljednjim stvarima” može se krivo shvatiti. U te tzv. “posljednje stvari” obično se ubrajaju smrt, sud, raj, pakao i čistilište. Ali, tu nije riječ o predmetima, objektivnim i sustavnim sklopovima, mjestima ili čak vremenima u našem smislu riječi, nego o spasenjskim događajima. U eshatologiji se bitno radi o zbiljama osobne naravi: o Bogu koji sve - i svijet i čovjeka - poziva i osposobljava na posljednje i apsolutno preobrazbeno zajedništvo sa sobom. Konačni doseg prema kojemu smjeraju i stvorenje i povijest svijeta, a tako i povijest spasenja, ima svoj temelj u samome Bogu. On će svojemu stvoritelju biti sve u svemu (usp. 1 Kor 15,28).

Budućnost je već započela, ali i predstoji

Sadašnjost i budućnost

Nama je kao kršćanima već u klici darovano to konačno savršeno ispunjenje jer je s Isusom Kristom, njegovom smrću, njegovim uskrsnućem i poslanjem Duha Svetoga započela konačno, odlučno razdoblje povijesti spasenja. Stoga se i na naš sadašnji život može primijeniti u stanovitom smislu sve ono što se govori o apsolutnoj budućnosti našega osobnog života i svijeta. Ako konačno savršeno ispunjenje ne označuje samo eshatološku dimenziju sadašnjosti, nego istodobno i nešto, doslovnom smislu buduće, nešto prema čemu tek postupno idemo.

XX/3

Uvodni tečaj

Kršćanska egzistencija u napetosti između “već” i “još ne”

Zato kršćanski govor o konačnom ispunjenju ozbiljno uzima i budućnost i sadašnjost. Razlog tome leži u eshatološkoj napetosti između “već” i “još ne” koja je bitna dimenzija kršćanskog postojanja. Pogled na konačno ispunjenje može nam ulijevati nadu u našim životnim tegobama i poteškoćama. U našem životnom zajedništvu u Uskrslim dolazi nam ususret samo Nebo - makar na skrovit način. Bog je onaj koji konačno podržava našu opstojnost. Ali nam govor o budućnosti istodobno pokazuje i cilj prema kojemu je naš život usmjeren i nalog koji iz njega proizlazi za naše osobno zalaganje.

Nikakvo nagađanje o budućnosti

Preobrazba života

Za naš način govora o konačnom savršenom ispunjenju proizlazi iz toga da zaista govorimo o budućemu, ali ne kao nezainteresirani promatrači, kao da je posrijedi već ovdje i sada snimljena reportaža o budućim događajima. To bi, dakako, moglo zadovoljiti našu znatiželju ili nam tjerati strah u kosti, ali se ne može tako nazrijeti kao bi jedno takvo nagađanje čovjeka moglo tako egzistencijalno pogoditi da preobrazi njegov život. Jer puko nagađanje niti može probuditi putove za pravilno oblikovanje vlastitog života u sadašnjici. Kršćanski govor o konačnom savršenom ispunjenju proistječe iz uvjerenja da je to ispunjenje već započelo. I stoga sve ono što mi govorimo o budućnosti daje pečat našoj sadašnjosti i upućuje nas prema onoj budućnosti koja je još pred nama i prema kojoj još putujemo.

Povezanost između individualne i sveopće eshatoligije

Čovjek povezan sa svijetom

Riječju “individualna (pojedinačna) eshatologija” označuje se nauk o ispunjenju svakog pojedinog čovjeka, dok univerzalna (sveopća) eshatologija označuje apsolutnu budućnost svijeta i cjelokupnog čovječanstva. Iz čisto tehničkih razloga svaku ćemo od njih obrađivati napose, ali ipak treba trajno imati na pameti usku isprepletenost i povezanost čovjeka sa svijetom s kojim živi i u kojemu se nalazi. Stoga ne možemo a i ne smijemo govoriti o budućnosti čovjeka, a da se ne obaziremo ili ne uključujemo konačno ispunjenje čovječanstva i svemira.

XX/4

Uvodni tečaj

20.1.2. Čovjekova slika i nada u budućnost

Kršćanski govor o konačnom savršenom ispunjenju između biblijskog i grčkog načina mišljenja i izražavanja

Svaki govor o smrti i uskrsnuću stoji u neposrednoj svezi s postojećim gledanjem na čovjeka i sa slikom o čovjeku. Izricanjem vjere u uskrsnuće i razmišljanje o njoj prošlo je tijekom stoljeća kroz dugu i napornu borbu. Poteškoća je bila prvenstveno uvjetovana time što eshatološki izričaji u Bibliji nisu ni jedinstveni ni sustavni; općenito su opečaćeni starozavjetnom židovskom slikom o čovjeku. Trebalo je te izričaje premisliti i približiti i grčkom duhovnom ozračju. Za tu svrhu poslužili su i mnogi izričaji i predodžbe grčke filozofije, u novom dakako svjetlu: na temelju jedincatosti kršćanskog vjerovanja. U tom procesu dugo vremena davala je ton grčka slika čovjeka, dok se suvremena teologija trudi da u daleko većoj mjeri u svoja razmišljanja uključi biblijsku sliku o čovjeka.

Slika čovjeka u grčkoj filozofiji

Duša i tijelo

Po platonskoj slici čovjeka duša je u čovjeku presudan elemenat. Ona dolazi “izvana”, ona je božanska krijesnica u čovjeku. Dok čovjek živi svojom zemaljskom egzistencijom (dakle, između rađanja i smrti), duša je u tijelu “pokopana”, tijelo je tamnica ili grob duše. To se tijelo-tamnica kadikad shvaća i u smislu posljedice nekog predvremenskog grijeha ili grešnog pada. Duša je, dakako, besmrtna; smrt je oslobođenje čovjeka iz utamničenja, ona je razdvajanje duše od tijela. U takvu poimanju jedva da i možemo predočiti uskrsnuće; štoviše, ono nije ni poželjno.

Biblijska slika čovjeka

Čovjek kao cjelina

Biblija promatra čovjeka posve drukčije. Čovjek je kao cjelina Božje stvorenje, on je proizišao iz Božje ruke; Bogu on jedinome zahvaljuje svoje opstojanje. Pred Bogom je sve čovjekovo nemoćno, ali sve nosi Bog i sve uzdržava svojom vjernošću. U takvoj sveobuhvatnoj slici čovjeka uključene su najrazličitije dimenzije čovjekove egzistencije; na čovjekovu puninu spadaju i njegova posebnost, i osobnost, i život s drugim ljudima, i opstojnost u svijetu, a napose život pred Bogom (usp. 16.3).

XX/5

Uvodni tečaj

Potpun čovjek

Uskrsnuće

u SZ i NZ

U takvu poimanju čovjeka može nada u život nakon smrti postojati samo u obećanju konačnog savršenog ispunjenja čovjeka na svim razinama njegove opstojnosti. Uskrsnuće mrtvih prikazano je u Bibliji na različite načine, ali ono je u Bibliji uvijek iznova zov i buđenje čovjeka na novi, tjelesni život u savršenom svijetu te u obnovljenu zajedništvu sa svim ljudima.

Uvjerenje da mrtvi uskrisuju u Bibliji je izrijekom izraženo tek u kasnijim dijelovima Starog Zavjeta. Ali, ono ima svoje utemeljenje u srži biblijskog shvaćanja čovjekove opstojnosti. U Novom se zavjetu uskrsnuće i vjera u uskrsnuće pretpostavlja kao samo po sebi jasno, a od povezanosti s Isusovim uskrsnućem dobiva svoju posve novu usmjerenost.

20.1.3. Poruka o uskrsnuću čovjeka

Tjelesnost - šansa i ograničenje čovjekova života

“Tijelo” = čovjek

Izričaji koje Biblija rabi za “tijelo” ne označavaju općenito samo jedan dio nego svega čovjeka. Čovjek ne samo da ima tijelo, on je tijelo, promatramo li ga s gledišta jednog odnosa. Čovjek je “tijelo” u svom odnosu prema Bogu, prema ljudima i svijetu. Tjelesnost je stoga specifični izražaj čovjekova bitka. Tjelesnost, dakako može biti zapreka našoj osobnosti jer po tijelu smo u sadašnjem životu i izloženi i ugroženi.

Nova tjelesnost (“preobraženje”)

Preobraženje = oslobođenje od ograničenosti

Prema tome, život u uskrsnuću znači oslobođenje od svoga što priječi posvemašnje razvijanje naše osobnosti u sadašnjem životu; oslobođenje od prisila fizičkih bolesti i smrti, ali i od svekolikih ograničenosti u međusobnom življenju i životu pred Bogom. Vlastitost uskrslog tijela označavamo stručnim izrazom “preobraženo tijelo”. Evanđeoski izvještaji o: ukazanjima Uskrsloga daju naslutiti na koji se način u Isusu očituje taj preobraženi način opstojnosti kojemu se i mi smijemo nadati (usp. 6.2.3). Na njemu se može najjasnije očitati da život u uskrsnuću uključuje svu osobu, dakle i tjelesni život; to, dakako nije zemaljski način postojanja kao da je posrijedi bilo ponovno oživljavanje fizičkog tijela), nego život u novoj, preobraženoj, promijenjenoj tjelesnosti.

Uskrsnuće - Božji dar

XX/6

Uvodni tečaj

To konačno savršenstvo i ispunjenje čovjek ne može postići svojim vlastitim snagama - primjerice, na temelju ili zbog po sebi neuništive duše - nego se on smije nadati uskrsnuću jedino kao božanskom daru. Samo Božja vjernost utemeljuje u nama tu nadu. Bog je već samim stvaranjem čovjeka usadio u njega klicu te konačne savršenosti i ispunjenja. Pri tome uvijek ostaje nepovrediv Božji suverenitet: kao što je Bog slobodan darovati čovjeku (naravni) život, tako je ponovno slobodan dati mu i konačno ispunjenje života.

ISUSOVO USKRSNUĆE - temelj našeg uskrsnuća

Uskrsnuće je već počelo

Kao kršćani ne možemo govoriti o uskrsnuću mrtvih a da istodobno ne mislimo na njegovu neposrednu svezu s Isusovim uskrsnućem. Isusova nam sudbina očituje i pokazuje što je i nama obećano. Krštenjem i euharistijom te životom u vjeri stupamo u sudbinsku zajednicu s njime. Sadašnje životno i patničko zajedništvo s njime zalog je da ćemo s njime i uskrsnuti (usp. Fil 3,10-11). Kadikad se u Novom zavjetu već i ovaj sadašnji život kršćanina zove novim stvorenjem, uskrsnućem, (usp. 2 Kor 5,17; Iv 20,23; Kol 3,1). Dakle, uskrsnuće kršćanina već je započelo. Pa ipak se postavlja pitanje o vremenu i trenutku konačnog uskrsnuća.

Uskrsnuće u trenutku smrti?

Neistraživo otajstvo

U crkvenoj se predaji dugo vremena zastupalo mišljenje kako će uskrsnuće mrtvih uslijediti tek u trenutku konačnog ispunjenja i preobrazbe svijeta, na kraju svijeta i čovječanstva, u “Gospodnji dan”. Ali većina suvremenih teologa sklona je uskrsnuće čovjeka smjestiti već u trenutak njegove fizičke smrti (već Pavao u Fil 1,23 i u 2 Kor 5,1-10 pretpostavlja da će on biti odmah nakon svoje fizičke smrti “kod Gospodina”). Time se, jasno, ne misli da će se mrtvo tijelo preobraziti jer ono podliježe zakonima raspadanja. Poruka o uskrsnuću mrtvih u smrti kaže, naprotiv, da “sav čovjek, sa svojim konkretnim svijetom i poviješću, već u trenutku smrti prima od Boga novu budućnost” (Gisbert Greshake). Dakako, ta su razmišljanja samo djelomični - često i osporavani - pokušaji da se čovjeku barem donekle osvijetli u konačnici ipak neistraživo otajstvo.

Sveobuhvanost uskrsnuća

XX/7

Uvodni tečaj

Punina Kristova Tijela

U govoru o sveopćem konačnom (eshatološkom) uskrsnuću mrtvih uzima se u obzir i činjenica da čovjek i nakon svoje smrti ostaje povezan s poviješću čovječanstva. Gledom na Crkvu taj se odnos između uskrsnuća pojedinog čovjeka i uskrsnuća u “posljednji, Gospodnji dan” kuša protumačiti i tako da će uskrsnuće mrtvih biti konačno i potpuno tek onda kad sve Kristovo Tijelo postigne svoju puninu. To bi onda značilo da život u ispunjenju i savršenstvu još uvijek jest veličina u rastu. Dakako, pri tome se mora uzeti u obzir da se vrijeme odnosno rast u konačnom ispunjenju mora shvatiti u nekom drugom smislu, ne, dakle, onako kako ih shvaćamo u sadašnjem životu.

20.1.4. Kršćansko poimanje smrti

Smrt “pogađa” svega čovjeka

Čovjekova smrt ne pogađa samo jedan čovjekov dio bez kojega bi on mogao i dalje opstojati, dok bi, možda bitno u čovjeku (duša) bilo pošteđeno. Zbiljnost smrti stavlja pod upitnik svu čovjekovu egzistenciju. Život je svakog čovjeka hod prema smrti. Svako omalovažavanje ili naivni pristup bio bi nevjerodostojan.

Smrt - zaokruživanje svega čovjekova života

Neponovljivost čovjekova života

Sve do svoje smrti čovjek može svojemu životu u posvemašnjoj slobodi davati trajno nova usmjerenja. Taj proces rasta i sazrijevanja zaokružuje se u smrti. U trenutku smrti postiže čovjekov život svoje konačno obilježje jer se u smrti čovjek susreće s Bogom, i time dolazi do svrhe svojega života. U takvu shvaćanju smrti kršćanska vjera izriče i jedinstvenu važnost i značenje čovjekova života: on je neponovljiv, neuništiv, neopoziv; život se ne može vratiti unatrag. Život ima svoj i istinski početak a i svoj istinski početak a i svoj istinski kraj. Time je isključena svaka predodžba o seljenju duša po kojoj je život samo privremeni, u biti preinačivi i preispitivi pokušaj, gdje se može još jednom pokušati i započeti.

Odluka u smrti? (O tzv. hipotezi odlučivanja)

XX/8

Uvodni tečaj

Konačna odluka u trenutku smrti?

Pozitivna pasivnost

Samo hipoteza

Je li smrt događaj koji čovjek mora pasivno i bespomoćno prihvatiti ili je - možda presudni - čin čovjekove slobode? U tom smjeru upućuju zastupnici poznate “hipoteze odlučivanja”. Po njihovu shvaćanju čovjek u trenutku smrti donosi svoju konačnu, neopozivu i sveosobnu odluku o svojemu životu: za Boga ili protiv Boga. Po tim zastupnicima tek bi u trenutku smrti čovjek bio posve sposoban za istinski slobodnu odluku. K tome, tek je u smrti svima dana mogućnost i jednakost šansi. Takvo promatranje smrti može nam donekle ulijevati nadu pred činjenicom nedostatnosti i ograničenosti naše egzistencije te opće umanjenosti i okrnjenosti naše slobode. Ipak se unatoč tim i takvim razmišljanjima mora postaviti i ovakvo pitanje: Da li takvo vrednovanje smrti zaista odgovara svakodnevnom iskustvu i biblijskom navještaju, prema kojemu je smrt izražaj i plod čovjekove i ljudske krhkosti i slabosti?

Ne postoji, nadalje, i takva pasivnost koja je čovječjem životu bitno svojstvena i koja posjeduje i pozitivnu vrijednost. Moramo se zamisliti i nad svim pretpostavkama da bi čovjek tek u smrti donosio svoju jedinu punovažnu odluku, ne obezvrjeđuje li značenje konkretne ljudske povijesti? Nije li jednaka šansa dana svima i onda kad se u smrti očituje koji je zapravo smisao i vrijednost imao život svakog čovjeka?

Budući da za tu hipotezu nemamo nikakvih službenih odluka ili mišljenja crkvenog učiteljstva, svakome je slobodno zastupati ono mišljenje za koje su mu dokazi najuvjerljiviji.

Susret s Bogom u smrti kao sud

“Osobni sud”

Kad čovjek prispije Bogu, istodobno spoznaje što je i tko je postao u svojemu životu te koju vrijednost ima njegov život pred Bogom. U tom trenutku gleda i promatra on odluke koje je u životu donosio u božanskom svjetlu. To što čovjek doživljava u svojemu susretu s Bogom nije ništa drugo nego ono što se može nazvati “osobnim” ili “posebnim” sudom Božjim i čovjeku. Iz toga je jasno da je taj sud nije čin kojim bi Bog čovjeka kažnjavao ili osuđivao, nego zapravo sam čovjek mora na sebe uzeti sve posljedice svoje situacije pošto je jasno spozna i uvidi.

Susret s Bogom u smrti kao ‘čistilište’

I ljudi kojih je život bio posve usmjeren na Boga, nesavršeni su u trenutku smrti i susreta s Bogom. Oni su posvema svjesni činjenice kako su malo u svojemu životu odgovorili svojemu pozivu. Susret s Bogom za svakog čovjeka nosi u

XX/9

Uvodni tečaj

Ožiljci života i povijesti

Ne mjesto nego susret

sebi i nešto “strašno” (usp. Hebr 10,31). Čovjek mora biti “pročišćen” i “očišćen” da bi mogao približiti se Bogu. A k tome pridolazi i činjenica da smo svi mi obilježeni svojim životom i poviješću; na nama ostavljaju tragove i dobro i zlo, unatoč svim pomirenjima i praštanjima krivnje i grijeha. Uvijek ostaje nešto ostataka, ožiljaka, krasta koje su nutarnje posljedice naših grešnih stavova i čina. Mi još uvijek nismo sposobni za posvemašnje zajedništvo s Bogom. Očišćenje nakon smrti znači, dakle, da Bog sam uklanja sve ono što nas od njega dijeli. I na taj način treba da budemo osposobljeni za zajedništvo s njime i s braćom. Crkva izražava to svoje osvjedočenje kad govori o “mjestu čišćenja” ili o “čistilištu”. Pri tome se ne govori o nekakvu mjestu koje bi, navodno, Bog “izmislio” da bi čovjeka kažnjavao. Naprotiv, već sam susret s Bogom jest zbiljsko čišćenje. Patnje tog čišćenja u prvom su redu patnje ljubavi koja spoznaje do koje je mjere bila nevjerna, i kako je nedostatno odgovorila pozivu Gospodina koji zbiljski ljubi.

“Posebni” sud kao “sud nad svijetom” - stupnjevito usavršavanje stvorenja

Čovjek je dio svijeta

Svaki čovjek u svom životu po mnogostrukim vanjskim utjecajima napose po svojim susretima s drugim ljudima, postaje ono što u smrti jest. Čovjek ne ostavlja niti napušta ni u samoj smrti te dimenzije svojih odnosa prema svijetu i čovjeku, nego sve sa sobom uzima i nosi pred Boga na sud i konačno ispunjenje. Smrću svakog pojedinog čovjeka dolazi svaki put i jedan dio svijeta i čovječanstva pred Bogom, pred njegov sud i u ispunjenje. Iz toga zaključujemo: ni opći sud na kraju vremena i dana ne smijemo zamišljati kao nešto posve novo u odnosu na “posebni” sud. Štoviše, taj se “sud nad svijetom” može dogoditi i u sudu nad mnogim pojedincima time što i čovječanstvo i svijet - po ispunjenju i dovršenju pojedinaca i njihovih životnih prostora - idu stupnjevito prema svojemu konačnom sazrijevanju i ispunjenju.

Crkovna protega (eklezijalna dimenzija) smrti i susreta s Bogom

U povezanosti sa svom Crkvom

Smrt kršćanina ima uvijek i određeni crkovni (eklezijalni) značaj. Kršćanin stupa pred Boga kao ud Crkve. U tom odlučnom trenutku svojega života on smije računati i s pomoću Crkve (sakramenti i molitve). Shvatljivo je da Crkva ima udjela u konačnom oblikovanju svojih udova. Ipak se pri svakoj za pokojne, moramo čuvati sitnih računica ili magijskih zabluda. Uopće treba se kloniti svih doumljivanja o podrobnijim okolnostima tog čišćenja, o vremenima, mjestima. I to zbog toga, da se ne zasjeni ono bitno: na kraju krajeva, riječ je o procesu čišćenja u susretu s Kristom. A to ispunjenje događa

XX/10

Uvodni tečaj

se u povezanosti sa svima koji su “u Kristu”.

Smrt kao posljedica grijeha

Bolno umiranje

Vjersko je osvjedočenje da je smrt posljedica grijeha. To ne znači da ne bismo morali umrijeti da nije bilo grijeha. I bez grijeha ljudski bi život postigao svoje ispunjenje. Ali to se ne bi moralo doživljavati kao bolno umiranje nego kao usrećujuće, konačno ucjepljivanje u zajedništvo života s Bogom i s braćom i sestrama.

20.2. BUDUĆNOST ČOVJEKA I SVIJETA

20.2.1. Nebo

Slika konačnog savršenog ispunjenja

U govoru o “nebu” dolazi do izražaja cilj razvoja čovječanstva i svijeta: posljednje moguće zajedništvo s Bogom i međusobno zauvijek sjedinjenih ljudi u jednom zauvijek preobraženom svijetu.

Krist je nebo

U Kristu je Bog povezan sa svijetom

Produbljeni

Nebo temelji na Isusu Kristu: “Biti u nebesima” znači imati puninu životnog zajedništva s proslavljenim Gospodinom. On je i omogućio to posljednje sjedinjenje Boga i svijeta. Iz tog osnovnog poimanja neba može se izvesti sve drugo. Nebo znači beskrajni, vječni susret s Bogom (“gledanje, zrenje Boga”); tu ćemo biti uronjeni u trajno predanje Kristu Ocu. Povezanost s Kristom uključuje i zajedništvo sa svim ljudima koji njemu pripadaju. Stoga je nebo zajedništvo (općinstvo) svih svetih. Stoga se smijemo nadati da će se trajno - makar u promijenjenu obliku - nastaviti naši međuljudski odnosi i veze s onima koji su u Kristu. Po uskrsnuću se Krist nije odvojio od svijeta, nego mu je donijelo novu i intenzivniju blizinu prema ljudima i svijetu. Tako i mi smijemo očekivati da će naš život u “nebu” imati produbljeni, intenzivniji odnos prema

XX/11

Uvodni tečaj

odnos prema svijetu

svijetu, te da će sva stvorena stvarnost biti uključena u to nebo. Ta otvorenost prema Bogu, braći ljudima i svijetu privodi osobu pojedinca njezinu konačnom i posvemašnjem razvoju i ispunjenju. Time i “čovjekovo blaženstvo” poprima svoj jedincati i jedinstveni oblik.

20.2.2. “Pakao” u kršćanskoj poruci

Problem vječnosti pakla

I kršćani i nekršćani nalaze se pred problemom kako predodžbu o vječnoj čovjekovoj odbačenosti spojiti s vjerom u božansko milosrđe. Stoga je za naše poimanje kršćanske vjere presudno važno, koje mjesto na ljestvici vrednota može govor o vječnosti pakla zauzimati unutar kršćanske Radosne vijesti.

Pakao - “zbiljska mogućnost vječne propasti” (J. Ratzinger)

Židovski predodžbeni svijet

Osnovno je: opredjeljenje

Ne kazna, nego konačni “ne”

Biblijske slike u kojima se govori o paklu obilježene su predodžbenim svijetom i koloritom židovske apokaliptike.

Izrazi vatra, crv, tama, urlanje, škrgut zubi upućuju na mogućnost da čovjek bude konačno i neopozivo izgubljen i odbačen od Boga. Nigdje se ne govori o mjestu ili stanju, nego se čovjeku zorno predočava kako se nalazi u korjenitoj krizi, tj. u situaciji kad mora odlučiti. Bog mu nudi sve, ali i traži sve. Pojedinac mora sam odlučiti, on smije sam odlučiti o svojoj vječnoj sudbini. Posljedice te odluke ne mogu se nakon smrti revidirati jer Bog poštuje čovjekovu slobodu. Stoga se govor o vječnosti pakla ne smije shvatiti u smislu neshvatljive okrutne Božje kazne ili kažnjavanja. Sve do posljednjega trenutka Bog čovjeku nudi svoje smilovanje i svoje praštanje. A kad čovjek pri punom znanju i svijesti, s jasnom spoznajom i slobodom odbaci Boga te u svojemu “ne” ustraje do smrti, taj otklon, odbacivanje postaje konačno i neopozivo. Mogućnost vječnosti pakla daje nam naslutiti koliko je i dostojanstvo ali i obveza biti čovjek, biti kršćanin. Bog “čovjeka ne osuđuje na prokletstvo” time što mu on osobno nameće nekakvu kaznu da bi mu se, možebit, osvetio, nego sam čovjek jednom zauvijek sebe rastavlja od Boga i ljudi.

Pakao - vječna osamljenost (izolacija)

Tamnica

Pakao je zbiljsko naličje neba: izolacija, učmalost, kržljanje, otvrdnutost čovjeka u sebi samome. Ako se sreća i blaženstvo neba sastoji u posvemašnjoj

i i d j k j k j č j k

XX/12

Uvodni tečaj

vlastitoga “ja” otvorenosti za povezanost sa svima, onda je pakao stanje u kojemu se čovjek osuđuje na prokletstvo vječne osamljenosti (izolacije), na život konačne praznine i utamničenja u svoje “ja”.

Pakao - radosna ili stravična poruka?

Ozbiljnost osobne odluke

Makar i morali ostaviti otvorenim pitanje u kojem točno slučaju čovjek stvarno jednom zauvijek propada, ipak “zbiljska mogućnost” pakla očituje nam konačnu ozbiljnost božanskog dara i ponude. Prijetnja vječne osude u službi je kršćanske Radosne vijesti time što čovjeku jasno predočava apsolutnu ozbiljnost i konačni domet njegove osobne odluke. Posrijedi je biti ili ne biti, sve ili ništa! U posljedicama je vidljivije koliko bogatstvo i puninu života sadržaje božanska ponuda. Nadalje, govor o paklu ističe konačnu posljedicu Božje ljubavi: ljubav osigurava slobodu. Ni sam Bog ne sili čovjeka da bude sretan. Ali Bog do kraja snubi, izmamljuje slobodni odgovor ljubavi.

20.2.3. Bog dolazi i sve dovršava u Kristu

“Ponovni Kristov dolazak”

Parusija je već započela

Uobičajeni govor o “Kristovu ponovnom dolasku”, odnosno o njegovu “drugom, konačnom dolasku” ne izražava dovoljno jasno ono što se zapravo misli pod izrazom “Gospodnja parusija” (grčki: parusija = biti tu, nazočan, dolazak). Jer “parusija” nije dolazak nekoga tko bi bio odsutan, kao da je Uskrsli otputovao u nepovrat. Taj izraz ne znači ni neki drugi dolazak koji bi bio nešto posve novo, jer je u spasenjskoj zbilji Kristova rođenja, života, smrti i uskrsnuća već započeo eshaton. U parusiji će biti i zorno i privedeno svojemu savršenstvu ono što je u uskrsnuću započelo.

Potpuno dovršenje Crkve i svijeta

Suputništvo na cilju

Uskrsli, koji je već i prije bio sa svojima, ali na skrovit i tajanstven način, očitovat će se sad u svojoj sili i slavi. U tom konačnom ispunjenju Kristova događaja dolazi do svojega cilja Božje suputništvo s čovjekom. Stoga Crkva dosiže svoje potpuno dovršenje u parusiji. Ali i sve je čovječanstvo, štoviše, sav

XX/13

Uvodni tečaj

je svijet zahvaćen tim eshatološkim obnavljanjem.

Budući da je čovjek najtješnje povezan sa svijetom, i svijet će biti uključen u konačno otkupljenje čovjeka. U tom smislu treba shvatiti ono što se govori u Pismu (jasno, u apokaliptičkom koloritu i izričajima) o novom nebu i novoj zemlji (usp. Otkr pogl. 21. i 22.). Dakako, zbiljski oblik toga novog svijeta izmiče našoj predodžbenoj sposobnosti i moći. Njegova dubinska protega temelji se po biblijskoj Poruci na životnoj odlučnoj zajednici Uskrsloga s njegovom Crkvom. U taj novi život ljudi na stanovit je način uključen i cjelokupni kozmos: Novo nebo i nova zemlja jesu životni prostor za savršeni i potpuni način postojanja svima onima koji su “u Kristu”.

20.3. POSLJEDICE ZA KRŠĆANSKU NADU

20.3.1. Problematika

“Drugi svijet”

“Posljednje stvari”

Obezvređivanje sadašnjosti

Prečesto se i ne uvijek nepravedno kršćanima predbacivalo kako izmiču odgovornu zalaganju u ovom svijetu tješeći se drugim svijetom. Za mnoga skretanja krivo je nedostatno poimanje onoga što kršćanska poruka zaista misli i kaže o konačnom ispunjenju i savršenosti. Znalo se da u pojedinosti veoma/usitnjeno oslikavati kakav je onaj svijet: sve do naših dana neki su kršćani savršeno informirani kako je i što je na onom svijetu; o svim događajima, mjestima, vremenima, o budućem svijetu. Pri tom su “posljednje stvari” (eshata) shvaćena čisto kao budući događaji. Njihova povezanost sa sadašnjošću gotovo uvijek samo je pedagoška: mogu se primijeniti samo kao prijetnje ili mamci, i kao obećanje nagrade ili strah od kazne. Često se težište jednostrano stavljalo na budućnost tih “posljednjih stvari”. To je znalo uroditi i obezvređivanjem sadašnjosti, koja se onda shvaćala još samo kao mjesto prokušavanja za “vječni život”.

Jednostranosti dosadašnje kršćanske eshatologije

“Izvansvjetska” eshatologija

Sve do najnovije prošlosti takve predodžbe bijahu uvjetovane manjkavostima dosadašnje eshatologije. Ona je bila dugo vremena u neku ruku “izvansvjetska”. Nada u konačni dolazak Boga u preobraženom, promijenjenom kozmosu nije obično bila vezana uz ovosvjetske povijesne nacrte ni uz konkretna pitanja kršćanske sadašnjice. Suvremeno preusmjeravanje kršćanske eshatologije mogli smo uočiti u ovom pismu. A koje onda posljedice proizlaze iz toga preusmjerenja za kršćansko shvaćanje nade?

XX/14

Uvodni tečaj

20.3.2. Kršćanska nada i ovosvjetski planovi o budućnosti

Kritika čisto ovosvjetskih ideologija o budućnosti

Život i svijet jest Božji dar

I budućnost je Božji dar

Kršćanin svoj život a i postojanje svijeta smatra Božjim stvorenjem. Ma koliko ljudi ili svijet zastirali taj božanski dar - a oni su sami taj dar - Bog ih daje a da se ne kaje. Bog po Kristu privodi konačnom ispunjenju ono što je započeo sa stvorenjem. Na temelju tog znanja i svijesti o zbiljskom pozivu čovjeka i svijeta kršćanin se nikako i nikada ne može zadovoljiti čisto svojstvenim programiranjima budućnosti. On se nada konačnoj spašenoj budućnosti i svoje opstojnosti i svijeta; budućnosti koja će biti Božje djelo koje sve mijenja i preobražava. Smisao i cilj čovječanstva i odveć je uzvišen a da bismo ga mogli ostvariti ili isprogramirati, odnosno proračunati svojim vlastitim snagama.

Eshatologija mora obuhvatiti ljudsko nadanje u budućnost

Nada u budućnost povezana s brigom za sadašnjost

Eshatologija jednim pogledom obuhvaća cjelokupnu povijest ljudi i svijeta. To će reći da ona zaista ozbiljno uzima i ljudsku povijest u svoj njezinoj konkretnosti: u njezinoj usmjerenosti prema budućnosti, u njezinoj lomnosti i slabosti, u pokušajima i u dvoznačnosti. Istodobno ona pak zna da tu trajno otvorenu ljudsku povijest obuhvaća i nosi Božja blizina u Isusu Kristu. Stoga postoji stanovita uzajamnost između nade u apsolutnu budućnost i briga za ovosvjetsku budućnost: kršćanska nada u konačno savršeno ispunjenje upućuje na zemaljska predostvarenja (djelomična ostvarenja), a ovosvjetsko iščekivanje budućnost nadom je u konačnu spasenjsku budućnost pošteđeno od krivih apsolutiziranja.

20.3.3. Posljedice za kršćansko zalaganje u ovom svijetu

Sve se usuditi - na Njegovu riječ

Nada je motiv zalaganja

Nada u konačno ispunjenje Božjeg kraljevstva kršćaninu je zapravo jedini istinski motiv za njegovo zalaganje u službi boljeg i čovječnijeg svijeta. Već kao Božji stvor, a još više po Duhu Svetom koga je primio, kršćanin je pozvan i

XX/15

Uvodni tečaj

zalaganja osposobljen pridonijeti tome da ga Bog dovede do konačnog savršenog ispunjenja.

Izričaj nade u strukturama ovoga života

Zalaganje je plod služenja

Posebnost kršćanskog zalaganja morala bi se očitovati u činjenici da kršćaninu nije do vlastite nego do Božje vladavine. Kršćansko je zalaganje nošeno nadom u konačno savršeno ispunjenje tek onda kad nije plod samodopadnosti ili trijumfalizma, nego siromaštva te stava poniznosti i služenja. Gdje se kršćani trude biti stvarni pomiritelji, gdje se solidariziraju s najsiromašnijima, gdje u Duhu Isusa Krista stvaraju prostor za mir i slobodu, tu je već opipljivo doživljeno i djelotvorno nešto od te nade.

20.3.4. Dinamika kršćanskog vjerovanja

Nada kao osobiti oblik vjerovanja u našem vremenu

Iskustvo ugroženosti

Nada je snaga

Naše vrijeme - vrijeme u pokretu, vrijeme naglih razvojnih procesa i promjena na svim područjima života - kao nikada dosad zamašno je obilježeno iskustvom izloženosti i ugroženosti, - ali jednako tako i nadom u oslobođenje i spasenje. Kršćanska poruka i navještaj konačnog ispunjenja u eshatonu upravo bi čovjeku našeg vremena mogla biti zbiljska Radosna vijest. Čovjeku zbunjenu i izgubljenu pokazuje ta poruka cilj njegova često zdvojna nastojanja; a u isto vrijeme po njoj dobiva istinsku pogonsku snagu za svoje putovanje: skrovitost, tlo pod nogama koje mu je prijeko potrebno u njegovoj posvemašnjoj nestalnosti i kojemu mu jedino daje mogućnost ovladati sadašnjošću i budućnošću.

Isusovo uskrsnuće - temelj nade

Znak Božje blizine

Isusovo je uskrsnuće temelj i uporište svake nade. Ono je posljednji valjani dokaz Božje blizine i smilovanja: dokaz da je Bog uz čovjeka unatoč svim njegovim nedosljednostima i da čvrsto ostaje pri svojoj volji i odluci da sve spasi. Ali Isusovo uskrsnuće potvrđuje kršćaninu tu Božju vjernost ne samo objektivno, “izvana”. Vjerom i krštenjem smije (i može) kršćanin i na sebi samome iskusiti tu vjernost Boga koji je uskrisio Isusa od mrtvih. Osobno i

XX/16

Uvodni tečaj

životno zajedništvo s uskrslim Gospodinom pogonska je opruga kršćanske opstojnosti. Taj život sili prema konačnom savršenom ispunjenju. Bog ima ponuditi uvijek nešto i novo i više. Početak zbiljskog zajedništva s Gospodinom sadrži predokus toga “više”. Stoga je potrebno trajno temeljitije ga upoznavati, s njim se sve dublje susretati - i pridonositi da On - Krist - prožima svijet. U takvu životu Uskrsloga u Crkvi zbiva se najdublji razvoj svijeta prema njegovoj apsolutnoj budućnosti.

XX/17

Uvodni tečaj

Poticaji za daljnje razmišljanje

Razmislite još jednom o svemu ovom pismu s gledišta eshatologije: Ono što je u njemu o budućnosti rečeno, s jedne je strane već započelo (pokazatelj dubinske dimenzije kršćanske egzistencije), a s druge strane još ima doći (to pak znači: odvažnost nade i obvezu zalaganja).

Poticaji za daljnje djelovanje

Usporedite grobne natpise na bilo kojem groblju s kršćanskim poimanjem eshatologije: Do koje mjere na njima dolazi do izražaja nada u konačno savršeno ispunjenje u eshatonu? Možete li Vi pronaći druge, nove i dublje formulacije? Pokušajte na temelju ovog pisma formulirati svoje iskaze sućuti! Kako nekome tko je pretrpio neki teški gubitak ili udarac izraziti sućut, uliti nadu?

Poticaji za daljnji (raz)govor

Ono što vrijedi za svaki kršćanski navještaj, valja posebno naglasiti kad je riječ o čovjekovu konačnom eshatološkom ispunjenju. Treba imati na pameti zbiljsku budućnost tog eshatološkog ispunjenja, ali je napose potrebno pojašnjavati njegovu dimenziju sadašnjosti (važnu za sadašnju dinamiku kršćanskog života). Nadalje, vrlo je važno zbog masovnih krivih predodžbi uočavati i naglašavati osobni značaj eshatologije: o budućim zbiljnostima govoriti ne samo stvarno-objektivno, nego u osobnim kategorijama (primjerice: nebo je sveobuhvatno zajedništvo, pakao je posvemašnja izolacija i sl.).

XX/18

Uvodni tečaj

Poticaji za daljnji studij - literatura na hrvatskom jeziku

RBT: Dan Gospodnji, Sud, nagrada, žetva, srdžba, nebo, pakao, podzemlje, slava, nada, kraljevstvo.

Alfaro, J. Kršćanska nada i zalaganje Crkve za oslobođenje čovjeka, OŽ 32 (1977) 1-8.

Ayel, V. Nebo, Svesci 13 (1969) 14-18 (O odnosu mita i kršćanskog misterija).

Bezić, Ž. Nada je krepost, OŽ 29 (1974) 456-459.

Blago onima koji se usude sanjati, OŽ 32 (1977) 371 (“Ja sam čovjek nade”).

Boroš, L. - Bog naše budućnosti, Svesci 9 (1968) 16-19. - Živjeti iz nade. Iščekivanje budućnosti u kršćanskoj misli, (Polazišta 6), Zagreb, KS, 1970, 100 str.

Brien, A. Moderni čovjek pred vječnim životom, Svesci 7-8 (1967) 78-81.

Fromm, E. Revolucija nade. Za humanizaciju tehnike, Beograd, Grafos, 1978.

Lochman, Crkva u marksističkom društvu - čuvarica kršćanske nade, Svesci 1 (1967) 32034 (Crkva u Čehoslovačkoj).

Molinaro, A. Eshatoloija i moral, Svesci 14 (1969) 2-6.

Péguy, Ch. Parabole nade, VIR 1 (1974) 4,12.

Put prema svršetku, NK 541-564 i Dodatak (65) - (68).

Schnackenburg, R.

Živjeti iz nade. Kršćanska egzistencija prema Rim 8, Svesci 15 (1969) 4-5.

Sekretarijat za nekršćane,

Kratak prikaz katoličke vjere: Nada koja je u nama, Dokumenti 2, KS, Zagreb, 1968, 46 str.

Stipičić, I. Eshatološki smisao tijela i zemlje, Svesci 7-8 (1967) 69-73.

Tomić, C. Crkva nade i oslobođenja, CuS 11 (1976) 54-56.

XX/19

Uvodni tečaj

Winkelhofer, A. Vjera u progres i eshatologija, Svesci 1 (1967) 2-5.

XX/20

Uvodni tečaj

“ČITANKA” 20. PISMA

Biblijski tekstovi ističu nadu i iščekivanje svega stvorenja (Rim 8,18-25) i novost novoga Jeruzalema (Otk 21,9-12. 21 22,5).

Učiteljski tekst (Radost i nada br. 39) obrađuje istu temu -novo nebo i nova zemlja - te pokazuje koliko vjera u budućnost potiče na zalaganje za bolju sutrašnjicu.

Teološki tekstovi pokazuju kako nada utječe na mijenjanje međuljudskih odnosa i svijeta (Moltman), te na oblikovanje osnovnog čovjekova stava (W. Kasper).

Duhovno-religiozni tekstovi. Tekst sv. Ambrozija ugodan je odjek vjere rane Crkve: govori o “blagoslovu umirućega”, o blagoslovu, dakle, kojim umirući blagoslivlje Živoga. Osma teza F. Kerstiensa pokazuje što nada znači u praksi.

Literarni tekstovi. Solženjicin razmišlja kako čovjek i u socijaliziranom društvu mora sam umrijeti, a J. Bubalo u pjesmi Bez povratka dopunjava izlaganje pisma o neponovljivosti čovjekova života. Dirnbeck napokon razmišlja konkretno o Novom Jeruzalemu.

XX/21

Biblijski tekstovi

Otkr 21, 9-12. 21 - 22,5

Zadatak:

I dođe jedan od sedam anđela, što imaju sedam čaša punih zala konačnih, te progovori sa mnom: “Dođi, pokazat ću ti Zaručnicu, Ženu Jaganjčevu!” I prenese me u duhu na goru veliku, visoku i pokaza mi sveti grad Jeruzalem: silazi s neba od Boga, sav u slavi Božjoj, blistav poput dragog kamena, kamena slična kristalnom jaspisu; okružen zidinama velikim, visokim sa dvanaest vrata: na vratima dvanaest anđela i napisana imena dvanaest plemena Izraelovih...

Dvanaest vrata, - dvanaest bisera: svaka od svoga bisera. A gradski trg - čisto zlato, kao prozirno staklo. Hrama u gradu ne vidjeh. Ta, Gospod, Bog, Svevladar, hram je njegov - i Jaganjac! I gradu ne treba ni sunca ni mjeseca da mu svijetle. Ta slava ga Božja obasjala, i svjetiljka mu Jaganjac. Narodi će hoditi u svjetlosti njegovoj, a kraljevi zemaljski u nj donositi svoju slavu. Vrata mu se ne zatvaraju obdan, a noći ondje i nema. U nj će se donijeti slava i čast narodâ. Ali u nj neće unići ništa nečisto, i nijedan tko čini gadost i laž, nego samo oni koji su zapisani u Jaganjčevoj knjizi života.

I pokaza mi rijeku vode života, bistru kao prozirac: izvire iz prijestolja Božjeg Jaganjčeva. Posred gradskoga trga, s obje strane rijeke, stablo života što rodi dvanaest puta, svakog mjeseca svoj rod. A lišće stabla za zdravlje je narodima. I neće više biti prokletstva. I prijestolje će Božje i Jaganjčevo biti u gradu, i sluge će mu se njegove klanjati i gledati lice njegovo a ime će im njegovo biti na čelima. Noći više biti neće, i neće trebati svjetla od svjetiljke, ni svjetla sunčeva: obasjavat će ih Gospod Bog, i oni će kraljevati u vijeke vjekova.

- Svaki je dar ujedno zadaća i obećanje. Što nam se ovdje obećaje u nebeskom Jeruzalemu - u nebeskoj atmosferi i ozračju?

- Nebo je već nastupilo, ono je tu, u klici. Što nam je kao kršćanima naređeno, da kao kršćani dajemo svjedočanstvo u tom da je to spasenje već počelo?

Rim 8, 18-25

Smatram, uistinu: sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovat u nama. Doista, stvorenje sa svom žudnjom iščekuje ovo objavljenje sinova Božjih: stvorenje je, uistinu, podvrgnuto ispraznosti - ne po svojoj volji, nego zbog onoga koji ga podvrgnu - ali u nadi. Jer, i stvorenje će se osloboditi robovanja pokvarljivosti da sudjeluje u slobodi i slavi djece Božje. Jer znamo: sve stvorenje zajedno uzdiše i muči se u porođajnim bolima sve do sada. Ali ne samo ono! I mi, koji imamo prvine Duha, i mi u sebi uzdišemo, iščekujući posinstvo, otkupljenje svoga tijela. Ta u nadi smo spašeni! Nada pak koja vidi nije nada. Jer, što tko gleda, kako da se i tomu nada? Nadamo li se pak onomu čega ne gledamo, postojano to iščekujemo.

XX/22

Učiteljski tekstovi

Nova zemlja i novo nebo Nepoznato nam je vrijeme dovršenja zemlje i čovječanstva, a ne znamo ni način preobrazbe svemira. Prolazi, doduše, vanjski lik ovoga svijeta, izobličen grijehom. No poučeni smo da Bog sprema novi stan i novu zemlju u kojima će vladati pravednost i gdje će blaženstvo ispuniti i nadvisiti sve želje za mirom što se rađaju u ljudskom srcu. Tada, pošto smrt bude pobijeđena, sinovi će Božji biti u Kristu uskrišeni, i ono što je bilo sijano u slabosti i raspadljivosti obući će neraspadljivost, ostat će ljubav i njezina djela, i od ropstva prolaznosti oslobodit će se sva stvorenja što ih je Bog stvorio radi čovjeka. Opomenuti smo, doduše, da čovjeku ništa ne koristi ako čitav svijet zadobije a sam sebe izgubi. No iščekivanje nove zemlje nipošto ne smije oslabiti, nego dapače razbuditi u nama brigu za izgradnjom ove zemlje gdje raste ono Tijelo nove ljudske obitelji, koje već može pružiti neku sliku novog svijeta. Stoga, iako treba dobro razlikovati ovozemni napredak od porasta Kristova kraljevstva, ipak je taj napredak, ukoliko može pridonijeti boljem uređenju ljudskog društva, od velike važnosti za Božje kraljevstvo. Vrednote čovječjeg dostojanstva, bratskog zajedništva i slobode, sve te dobre plodove prirode i našega truda koje budemo po Gospodinovoj zapovijedi i u njegovu Duhu na zemlji razmnožili, naći ćemo poslije opet, ali očišćene od svake ljage, prosvijetljene i preobražene, kada Krist bude predao Ocu vječno i sveopće kraljevstvo: “kraljevstvo istine i života, kraljevstvo svetosti i milosti, kraljevstvo pravde, ljubavi i mira”. Ovdje na zemlji Kraljevstvo je već otajstveno prisutno; a kada dođe Gospodin dovršit će se.

Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu. Dokumenti II vatikanskog koncila

Zagreb, KS, 1970, str. 669-671.

XX/23

Teološko-filozofski tekstovi

U obzorju nove budućnosti

Buduća vladavina uskrsloga Krista ne može se samo iščekivati ili mu se nadati. Ta nada i iščekivanje daje biljeg životu, djelovanju i patnji u povijesti društva. Zato slanje učenika ne znači samo širenje vjere i nade, to je i povijesna preobrazba života... Nada Evanđelja nema samo polemički ili osloboditeljski odnos prema drugim religijama i ideologijama, nego i još više u odnosu na stvarni i praktični život ljudi i prema prilikama u kojima se taj život živi. Premalo je rečeno kad se kaže da je kraljevstvu Božjem stalo samo do osoba; jer s jedne strane pravednost i mir obećanog Kraljevstva određuju neke odnose, pa time pogađaju i međuljudske odnose i odnose prema stvarima, a s druge strane puka bi apstrakcija bila misliti da je čovjek asocijalan. Kršćanska je nada u stvari... usmjerena na “druge institucije” budući da ona mora iščekivati i nadati se istinskom, vječnom životu, istinskom i vječnom dostojanstvu čovjeka, istinskim i pravednim odnosima od tog budućeg Božjeg kraljevstva. Zato će ona kušati izvući moderne institucije iz njihovih njima svojstvenih uhodanosti; ona će ih uznemirivati, posvjestiti i otvoriti prema onoj elastičnosti koja odgovara otvorenosti za onu budućnost kojoj se nada. U praktičnoj protimbi te u stvarateljskom preobilikovanju stavlja kršćanska nada postojeće pod znak upitnika i time stoji u službi dolazećeg. Ona prevladava provizorno i usmjerava prema očekivanom novom; ona traži zgode kako najbolje odgovoriti obećanoj budućnosti u povijesti (Moltmann, Theologie der Hoffnung 304 sl).

Nadom u Božju budućnost sadašnji se svijet oslobađa svih pokušaja samootkupljenja ili samoprodukcije radom; on se otvara za ljubavno i služeće lišavanje u korist humanizacije odnosa, u korist realizacije prava i pravednosti u svjetlu budućeg Božjeg prava. A to znači da nada u uskrsnuće mora proizvesti i novo shvaćanje svijeta. Ovaj svijet nije nebo samoostvarenja kako se govorilo u idealizmu. Ovaj svijet nije ni pakao čovjekova samootuđenja kako se kaže u romantičnoj i egzistencijalističkoj beletristici. Ovaj svijet još nije gotov, već ga treba shvatiti kao tijek povijesti. Zato je to svijet mogućega, u kojemu čovjek može služiti obećanoj istini, pravednosti i miru. Vrijeme je to dijaspore, sijanja u nadu, predanje u žrtvu, jer ovo vrijeme stoji u obzorju jedne nove budućnosti”.

(J. MOLTMANN, Theologie der Hoffnung, München 1963, 312.)

Dimenzije kršćanske nade - budućnost čovjeka

Kršćanska je nada nada za svakog čovjeka, i to za svakog pojedinog čovjeka. Zato svake obnova mora započeti kod pojedinca. Okretanje prema budućnosti koje se od nas iziskuje moglo bi se svesti na formulu: Više biti namjesto više imati! E. Fromm na temelju razlučbe obaju egzistencijalnih stavova (stajališta) “BITI I IMATI” dao je u posljednje vrijeme temeljni nacrt cijelog jednog novog društva. Imati znači: posjedovati, raspolagati, računati, iskorištavati, vezivati se uz prošlost, pasivno konzumirati. A biti znači: biti za druge, davati, darivati, dijeliti, žrtvovati, znači aktivnost i kreativnost, znači odvažiti se za budućnost. Dakle, u pozadini “biti” i “imati” nalaze se različni

XX/24

Teološko-filozofski tekstovi

programi ljudskog ispunjenja i ljudske sreće...

Kršćanska nada nije samo nada pojedinca. Ona je sveopćenita. Ali ona nije ni politička utopija niti strategija. “Kraljevstvo Božje nije nikakva politička norma politike, ali ono je jedna moralna norma političkoga, a političko stoji nužno pod moralnim normama, makar moral kao takav nije ni politika niti je politika po sebi moral” (J. Ratzinger)... Čovječnost je po sebi nedjeljiva.

Crkva može danas biti vjerodostojnim znakom nade samo onda kad živi blaženstva Besjede na gori te kao Crkva siromaha kad je i sama siromašna. Kao siromašna Crkva koja ništa nema osim jedinog Isusa Krista mogla bi Crkva biti na novi način otvorena Crkva. Jer ona dobiva svoj identitet samo onda kad se lišava same sebe; a lišavati, odricati se same sebe može tek onda kad se posvema drži uz Isusa Krista.

Dakle, po sebi je besmislena sadašnja raspra koja Crkvu paralizira a vodi se između konzervativaca i progresista. Jednoznačnost i otvorenost ne mogu se dijeliti na struje, već su to dvije priječnice križa, jednoga križa na kojemu visi i nada Crkve i budućnost svijeta. I samo s križa može Crkva povezivati jednoznačnost i otvorenost, te biti znakom budućnosti ovome svijetu.

W. KASPER, Zukunft aus dem Glauben, Mainz 1978, 35-41 (u izvacima - citatima).

Trenutak

Kadikad u slijedu običnog nastupa neobično. Primjerice u obliku dugo očekivane velike sreće ili dugo pribojavanog velikog straha, kao velika šansa ili kao udarac sudbine, kao smrt prijatelja, prijateljice, ili čak vlastita smrt.

I u trenutku kad se to nagoviješta, recimo: Sad je dan. Sad dolazi što doći mora. Sad sam ja na redu.

U tim i takvim riječima izgovoreno i oslovljeno “sada” poprima posve novi prizvuk u odnosu na sve druge prilike u kojima tu riječ tako često neopazice ili uhodano rabimo.

Ono što se tom riječcom imenuje, dakle, to čisto sada, dade se osjetiti u takvom intenzitetu da nam ponestaje daha. Mi živimo i doživljavamo sami to “sada”.

A na koji način?

- Kao posve ispunjen dolaskom, budućnošću...

Bernhard WELTE

XX/25

Duhovno-religiozni tekstovi

Ne ostavimo ga

Vidimo li nekoga slaba i onemoćala: ne ostavimo ga! Nađemo li nekoga tko se bori u smrtnom grču: ostanimo kod njega! I nek nam tad bude dopušteno reći: “Blagoslov umirućega nek i na mene siđe”. Nek i tebe hvali i slavi umirući i onaj koji nad životom očajava; teško ranjeni i neizlječivom bolešću onemoćali i blizi smrti nek te slavi... Kako me je često ispunjalo sramom kad bih pošao mimo umirućeg, kad ne bih posjetio teško bolesne, kad bih se prezrivo okrenuo od potrebitoga, kad ne bih otkupljivao uznike, kad bih previdio slaba starca...

Sv. AMBROZIJE Milanski

Nada i praksa - 8 teza

1. Kršćanska se nada ne usmjerava primarno na produživanje ljudskih mogućnosti, nego na Boga i ono što je Bogu moguće; ali ona zna da će željna i nadana budućnost donijeti i ispunjenje (konačno) svega čovjeku mogućega.

2. Budući da je ta željena i nadana budućnost već u Kristu otvorena, kršćanska se nada ne može shvatiti kao puka utopijska svijest. Ona se zalaže za to da se odjelotvori u svijetu već otvorena budućnost.

3. Nada se očituje u borbi za promjenu svijeta prema obećanoj budućnosti.

4. Zato kršćanska nada nije nikakav “opijum za narod”, nikakvo paraliziranje snaga, već upravo njihovo aktiviranje do granica predanja vlastitog života.

5. Angažman onih koji se nadaju za promjenu svijeta mora se upustiti u borbu i dosluh “solidarno i polemički” s duhom i postojećim sadašnjim odnosima. Niti anatematiziranje a niti sankcioniranje postojeće situacije se ne mogu shvatiti kao mogući korelati za kršćansku nadu.

6. Kršćanska nada, sami oni koji se nadaju, ne mogu se ni u kojoj zemaljskoj sadašnjosti smiriti; oni zato tvore elemenat nemira, promjene, novih inicijativa u Crkvi i društvu.

7. Željena i nadana budućnost predočava se kao socijalno spasenje: mir, pravednost, sloboda. Zato i angažman kršćanina za tu budućnost mora posjedovati socijalni i politički karakter. Nada pojedinca u vlastitu budućnost realizira se u angažmanu za budućnost drugih.

8. Kršćanska nada i imanentna budućnost imaju zajednički spojnica. Njihov međusobni odnos još nije posve razjašnjen...

(Ferdinand KERSTIENS, Die Hoffnungsstruktur des Glaubens, Mainz 1969, 157.)

Čekati

Vežemo li svoju nadu uz svoje misli ili uz povijesne prevrate, očekujemo li uskrsnuće od nekih zakona nastojanja i nestajanja, u stvari smo slijepci. Mi se ne uzdamo zato što spoznajemo neki zakon života koji spasava, nego zato što se zbio Uskrs. Uzdati se znači zakoračiti iz kruga prividnih ljudskih nada. Ne dopuštamo da nas zarobe snovi i kratkotrajne utjehe. Gledamo naprijed, čekamo

XX/26

Duhovno-religiozni tekstovi

na čas koji će razbiti vječni obruč. Čekamo na Boga. Čekamo na vječnost.

Jörg Zink, Kako danas moliti, Zagreb, KS, 1978, str. 216.

Umrijeti on mora sam

“Pa zašto zabranjujete riječ čovjeku”, pokazujući svojim snažnim rukama na Podujeva, “koji razmišlja o smislu života, koji se nalazi na pragu smrti? Što mi to ljudima cijeli bogovjetni život trubimo? - Dio si kolektiva, dio si kolektiva! Točno je to dok živimo. Ali kad treba mrijeti, onda ih kolektiv otpušta. Ma kako tko pripadao kolektivu, umrijeti svatko mora sam! I oteklina napada njega sama, a ne cijeli kolektiv. Takvi ste Vi! Vi! Vi!”, pokazujući (upirući) prstom odrješito na Rusanova. “Recite mi, molim Vas, od čega Vas je sad najviše strah? Smrti? I o čemu ne biste sad od pusta straha ni pod koju cijenu govorili? O smrti!!! I što je onda sve to? Himba, pretvaranje?”

“Racionalno razmislivši, to je točno”, reče potiho ali svima razumljivo simpatični geolog, “mi se bojimo umiranja, da i samu pomisao na smrt i mrtve potiskujemo. Štoviše, ne brinemo se ni za njihove grobove!”

Aleksandar SOLŽENJICIN

Bez povratka

Čudim se kako sam pri koncu ovako nepamtljiv: ne znam nikako broj svojih koraka što sam i prošao od svanuća do sumraka. A ne smijem se varati neće mi pomoći to što ni ptice ne znaju broj zamaha krila kojima posljednji most nadlijeću. Jer: možda je potrebno tek da se ne klone kad se uvidi da su sve ulice jednosmjerne i da se nikada ne vraća ulicom kojom se jednom već prođe.

Janko Bubalo, Koraci od jučer, Zagreb, KS. 1973, str. 7.

URBS JERUSALEM BEATA

Da, to je grad u kojem možeš doživjeti što je MIR! Da, to je božansko: Živa harmonija, a

XX/27

Duhovno-religiozni tekstovi

ne mrtvo kamenje! DA, TO JE GRAD gdje se možeš vječno nastaniti i vječno slaviti! Da, to je božansko: Zauvijek, najljepši dan tvojega života! DA, TO JE GRAD gdje je nestalo straha i usamljenosti! To je božansko! Punina života! I mjesta za sve! DA, TO JE GRAD gdje si bez boli! u posvemašnjem smiraju! Da, to je božansko: Sve se predivno podudara! Sve je savršeni ugođaj! DA, TO JE GRAD GDJE SI KONAČNO S BOGOM ZAUVIJEK “PER TU!” DA, TO JE NEBESKO: SAVRŠENA SLAVA! VJEČNI HVALOSPJEV!

JOSEF DIRNBECK

PJESMA MRTVOG PJESNIKA

Moj prijatelju, mene više nema. Al nisam samo zemlja, samo trava. Jer knjiga ta, što držiš je u ruci, Samo je dio mene koji spava. I ko je čita - u život me budi. Probudi me, i bit ću tvoja java... Sav život moj u tvojoj sad je ruci. Probudi me! Proživjet ćemo oba Sve moje stihom zadržane sate, Sve sačuvane sne iz davnog doba. Pred vratima života je sam prosjak. Čuj moje kucanje! Moj glas iz groba. (prva i posljednja strofa)

DOBRIŠA CESARIĆ

XX/28

Duhovno-religiozni tekstovi

U SUTON

... I smiješim se u meki suton, od zapaljenih zvijezda svečan, i osjetim dubinu svega, i da je život - vječan...

D. Cesarić

-------------------------------------------------------------------------------------------------------- Izdaje: Institut za višu teološku kulturu pri Bogoslovnom fakultetu, Zagreb, Kaptol 31, telefon (041)38-446. Glavni urednik: Dr. Jerko Fućak, predstojnik Instituta Odgovara: Dr. Vjekoslav Bajsić, Kaptol 31 Naklada i uprava: "Kršćanska sadašnjost" 41001 Zagreb, Marulićev trg 14, pp. 434, telefon 441-102 ili 444-013.

PRIJEVOD: Dr. Tomislav Pervan, Ljubuški OBRADA I PRILAGODBA: Dr. Jerko Fućak STRUČNA LEKTURA: Dr. Aldo Starić, Zagreb LITERATURU PRIKUPILI: Mg. Dragica Lončar i dr. Jerko Fućak