Žene sa invaliditetom: zdravlje, reprodukcija i seksualnost

Laura Herši

[Napomena: članak je uključen u Međunarodnu enciklopediju žena: globalna ženska pitanja i znanja, tom 4, Routledge Press, 2000]

UvodUjedinjene nacije procenjuju da ima 500 miliona ljudi sa mentalnim, fizičkim i senzornim invaliditetom širom sveta. Preko 80% živi u zemljama u razvoju, a više od polovine su žene.

Kako se životni vek produžava, sve više ljudi preživljava nesrece i bolesti i broj žena sa invaliditetom nastavice da raste. Invaliditet prelazi sve granice: žene sa invaliditetom mogu se naci u svakom narodu, svakoj rasi i svakoj klasi. Međutim, ako usmerimo pažnju na žene, vidimo da nesrazmeran broj žena sa invaliditetom živi u siromaštvu.

Žene sa invaliditetom imaju iste zdravstvene, reproduktivne i seksualne potrebe i probleme kao druge žene. Pored toga, žene sa invaliditetom se suočavaju sa dodatnim problemima i otvaraju određena pitanja koja se odnose na zdravlje, reprodukciju i seksualnost. Širom sveta, žene sa invaliditetom ističu svoja očekivanja da samostalno odlučuju i unapređuju kvalitet svog života. Sve više i više, žene sa invaliditetom traže pravo da žive samostalno, integrisane u svojim zajednicama, postavljaju svoje lične ciljeve i prave svoje lične izbore. Na taj način, one podstiču društva u kojima žive da budu pristupačnija, da pružaju više podrške i postanu inkluzivnija.Izraz „samostalаn život“ se često koristi da opiše vodecu filozofiju pokreta za prava osoba sa invaliditetom - uverenje da bilo ko, bez obzira na prirodu ili stepen invaliditeta, može da funkcioniše u zajednici kao slobodnan i jednak učesnik. U tom smislu, „nezavisnost“ ne znači potpunu samodovoljnost; umesto toga, ona označava maksimalnu kontrolu nad sopstvenim životom, koristeci sve neophodne i dostupnе resurse.Terminologija - jezik koji se koristi za opisivanje invaliditeta - bila je tema mnogih diskusija i unutar i izvan zajednice osoba sa invaliditetom. Izrazi kao što su „hendikepiran“, „bogalj“, „imbecil”, „vezan za invalidska kolica“ i drugi, odbačeni su od strane mnogih jer su prepuni stereotipa i negativnosti. Neki su kao alternative ponudili „pozitivnije“ opise, kao što su „fizički izazvani“ („physically challenged“) i „drugačije sposobni“ („differently abled“). Generalno, aktivisti za prava osoba sa invaliditetom favorizuju jezik koji je jednostavan i precizan - izraze kao što su „osobe sa invaliditetom“, „ljudi sa intelektualnim (ili kognitivnim) invaliditetom“, „korisnici invalidskih kolica“ itd. Ovaj članak ce se odnositi na „žene sa invaliditetom" („women with disabilities„) i „onemogucene žene“ („disabled women“).

Invaliditet i zdravljeInvalidnost je prirodni fenomen koji se javlja u svakom društvu i u svakoj generaciji. Invaliditet može biti rezultat nekoliko uzroka: prenatalnih faktora, povrede tokom rađanja, bolesti, traumatske povrede, fizičkog ili mentalnog stresa.Invaliditet nije bolest, iako su neki invaliditeti izazvani bolešcu. Umesto toga, invaliditet je hronično ili dugotrajno stanje koje značajno ograničava pojedinca u obavljanju jedne ili više

aktivnosti svakodnevnog života. Aktivnosti svakodnevnog života uključuju hodanje, gledanje, slušanje, učenje, brigu za sebe, disanje, ustajanje, i tako dalje.Invaliditet nije nužno nespojiv sa dobrim zdravljem. Mnoge žene sa invaliditetom, održavanje i/ili poboljšanje svog zdravlja postavljaju kao prioritet. Onemogucene žene kada traže zdravstvenu zaštitu mogu imati i uobičajene potrebe i specifične potrebe.Ove potrebe obuhvataju sledece:* Opšta zdravstvena zaštita i obavezna ginekološka nega. Onemogucene žene imaju iste potrebe za opštom i preventivnom zdravstvenom zaštitom kao i druge žene. Kada onemogucena žena predstavi svoje zdravstvene probleme, zdravstveni radnici ne bi trebalo da pretpostave da su ovi problemi u vezi sa invaliditetom - niti da invaliditet čini lečenje nemogucim ili nepotrebnim. Onemogucene žene treba da dobiju iste oprezne dijagnoze i odgovarajuce lekove kao i svi drugi pacijenti. Kao i sve žene, onemogucene žene treba da imaju redovne preglede grudi i karlice, praktikuju siguran seks i imaju pristup uslugama planiranja porodice i kontrole rađanja.* Prevencija sekundarnih invaliditeta. Pojedini invaliditeti mogu dovesti do dodatnih zdravstvenih problema koje je moguce sprečiti. Na primer, žena koja provodi veliki deo svog vremena u kolicima može biti sklona problemima kao što su loša cirkulacija ili dekubitis. Neki sekundarni invaliditeti mogu biti ozbiljni, čak i opasni po život. Žene sa invaliditetom treba da se uče tehnikama za prevenciju sekundarnih zdravstvenih problema i potrebna im je asistencija u preduzimanju ovih preventivnih mera.* Usluge podrške za samostalan život. Da bi živele samostalno, ispunile porodične ili radne obaveze, i da bi održavale svoje zdravlje, moguce je da ce ženama sa visokim stepenom invaliditeta biti potrebna personalna asistencija, pomoc pri kretanju, podrška za održavanje domacinstva, nadzor/supervizija, obuka za razvoj nekih veština, ili druge usluge. Pomoc bi trebalo da bude dostupna u različitim situacijama – u kuci, u školi, na poslu, u zajednici - i trebalo bi da podrži niz aktivnosti, uključujuci ličnu i intimnu higijenu i higijenu tokom menstruacije, zapošljavanje, volonterske aktivnosti, studije, druženje, roditeljstvo, političke aktivnosti, verske aktivnosti itd. Studije su pokazale da žene koje su u stanju da izbegnu institucionalizaciju, a koje mogu da biraju i kontrolišu svoje okruženje, imaju tendenciju da žive duže i ostanu zdravije.* Asistivne tehnologije. Pomagala kao što su kolica, proteze, štake, hodalice, štapovi, tuš sedišta - ponekad se nazivaju „trajnа medicinskа opremа“ - dizajnirani su da pomognu osobama sa invaliditetom u obavljanju neophodnih funkcija: kretanju, ličnoj higijeni itd. Osim toga, stvari kao što su razne prilagođene alatke i pribori, Brajeva mašina, prilagođeni telekomunikacioni uređaji, modifikovani računari i drugo, mogu značajno unaprediti zdravstveno stanje, nezavisnost, mobilnost, produktivnost i kvalitet života žena sa invaliditetom. Neka pomagala su „haj-tek“ i koriste sofisticirane elektronske ili mehaničke komponente. Ovakvi uređaji mogu da obavljaju niz kompleksnih funkcija, ali mogu biti skupi i teško ih je steci i održavati. Drugi uređaji su „niske tehnologije“ i predstavljaju relativno jednostavu, zdravorazumsku primenu običnih materijala. Bilo da su visoke ili niske tehnologije, asistivna pomagala treba da odgovaraju individualnim potrebama svake pojedinačne žene sa invaliditetom, i svakoj ženi trebalo bi da bude ponuđena obuka za efikasno korišcenje tog istog pomagala.* Prevencija nasilja i intervencija. Žene sa invaliditetom su u odnosu na žene bez invaliditeta nadprosečno izložene nasilju, zlostavljanju i zanemarivanju. Nasilje može stvoriti ili pogoršati zdravstvene probleme, uključujuci teške telesne povrede, emocionalni stres i/ili bolest, seksualno prenosive bolesti, neželjenu trudnocu, nedovoljnu higijenu, infekcije kože, neuhranjenost, dehidraciju i smrt. Naročito je verovatno da ce onemogucene žene biti žrtve osoba koje poznaju, uključujuci i članove njihovih porodica, partnere i zdravstvene radnike. Ženama sa invaliditetom je potrebna pomoc u osnaživanju kroz treninge asertivnosti, obuke

samoodbrane i razvijanje veština i resursa za nezavisni život. Pored toga, ženama sa invaliditetom koje doživljavaju nasilje, zlostavljanje ili zanimarivanje potrebno je omoguciti da dobiju intervenciju i pomoc od krivičnopravnog sistema, pružalaca usluga žrtvama nasilja, skloništa zlostavljanih žena, organizacija za pomoc u krizama nakon silovanja, savetodavnih programa i drugih relevantnih službi.

Prepreke u ostvarivanju zdravstvene zaštiteŽene sa invaliditetom se u nastojanju da zadovolje svoje potrebe u oblasti zdravstvene zaštite često susrecu sa fizičkim i psihološkim preprekama, kao i preprekama izazvanim zdravstvenim politikama. Fizičke prepreke uključuju: nedostupnost prevoza; stepenice i uski ulazi u klinike i lekarske ordinacije itd; pisane informacije, kao što su prijemni formulari i obrazovni materijali za pacijente, nisu dostupni u alternativnim formatima (tj. na Brajevom pismu, audio trakama, uvecanoj štampi); visoki stolovi za ispitivanje koji nisu pristupačni ženama koje koriste kolica; mamografske mašine koje zahtevaju da pacijentkinje stoje; i nedostatak personalne asistencije za žene kojima je ona potrebna u toku kliničkih vizita. Ove barijere se mogu otkloniti kroz planiranje i modifikaciju pristupačnosti; dostupnost pisanih materijala u alternativnim formatima; obezbeđivanje „pristupačne“ opreme, kao što su stolovi koje se mogu podizati i spuštati, i pružanje stručne, odgovarajuce pomoci u kretanju i drugim potrebama lične nege.Prepreke koje izazivaju rasprostranjeni stavovi nastaju zbog negativnih društvenih verovanja o vrednosti žena sa invaliditetom. Ove prepreke mogu da uključuju nepoštovanje i/ili nelagodnost medicinskih stručnjaka; nespremnost da komuniciraju sa ženama koje imaju govorne ili slušne smetnje; nedostatak znanja stručnjaka o pojedinim uslovima koji onemogucuju; i fokusiranje na invalidnost sve do isključivanja drugih zdravstvenih potreba. Neki praktikanti pogrešno veruju da invaliditet neminovno umanjuje vrednost ili kvalitet života onemogucene žene. Usled toga oni ne uspevaju da istraže ili ponude sve mogucnosti lečenja, pretpostavljajuci da je smrt bolja od života sa teškim invaliditetom. Lekari, medicinske sestre i drugo osoblje na klinikama i u bolnicama, mogu imati koristi od obuke i obrazovanja u ovim oblastima. Pored toga, žene sa invaliditetom treba da budu u potpunosti informisane o svojim pravima koje imaju kao pacijenti.Prepreke izazvane zdravstvenim politikama mogu biti nametnuti propisima bolnica ili klinička, osiguravajucih društava, ili drugim akterima koji učestvuju u placanju zdravstvenih usluga kao što su  Medicare i Medicaid (prim. prev. nacionalni program socijalnog osiguranja u SAD). Neke osiguravajuce kuce diskriminišu osobe sa invaliditetom kroz blokiranje pokrice za „postojecu uslovе“, ili ograničavanjem nadoknada za usluge koje mogu biti od suštinskog značaja za funkcionisanje sa invaliditetom. Druga velika prepreka je da neke neophodne usluge - kao što su usluge personalne asistencije u kuci, dobijanje lekova na recept, trajne medicinske opreme, holističkih zdravstvenih usluga, asistivnih tehnologija, preventivne zaštite, određenih terapija, ili obavljanja abortusa - ne mogu biti pokrivene od strane privatnog ili državnog osiguranja. Vladine i privatne politike mogu takođe biti „institucionalno pristrasne“ – tj. nude usluge prvenstveno u staračkim domovima, rehabilitacionim bolnicama i drugim velikim objektima dugoročne nege; ali ne i u sopstvenoj kuci žene sa invaliditetom, gde ona može biti u krugu svoje porodice i zajednice. Prekidanje ove institucionalne pristrasnosti i obezbeđivanje više podrške za samostalan život i rehabilitaciju u zajednici je glavni fokus zagovornika prava osoba sa invaliditetom u mnogim zemljama.

Invaliditet i seksualnostŽene sa invaliditetom doživljavaju čitav niz seksualnih osecanja, želja, potreba i problema. Važna pitanja koja se odnose na seksualnost i invaliditet obuhvataju sledece:* Seksualno obrazovanje i informacije. Zbog faktora kao što su: socijalna izolacija,

isključivanje iz redovnih škola, negativne pretpostavke o svojoj seksualnosti i komunikacijske barijera (odnosno nedostupnosti informacija na znakovnom jeziku, Brajevom pismu, na audio traci ili u drugim pristupačnim formatima), devojke i žene sa invaliditetom ne mogu da dobiju adekvatno obrazovanje i informacije o seksualnosti. Seksualno obrazovanje prilagođeno uzrastu treba da bude dostupno svim devojkama i ženama. Kada je to potrebno, ove informacije treba da budu prilagođene za različite komunikacijske potrebe, stilove i sposobnosti učenja. Takođe, na raspolaganju treba da budu i informacije o potencijalnom uticaju različitih tipova invaliditeta na seksualnost.* Seksualno samoopredeljenje. Nezavisnost je preduslov za pravljenje izbora u vezi sa seksualnošcu. Žene sa invaliditetom koje imaju pristup resursima koji im omogucuju da žive samostalno (vidi gore) mogu definisati svoj seksualni identitet i želje, i mogu voditi pun, zadovoljavajuci seksualni život. S druge strane, žene sa invaliditetom koje žive u institucijama, ili sa svojim roditeljima ili drugim članovima porodice, mogu da budu ozbiljno inhibirane u istraživanju i/ ili izražavanju svoje seksualnosti. Do ograničavanja može doci zbog bilo kog od sledecih razloga: nedostatak privatnosti; nelagodnost drugih zbog seksualnosti onemogucene žene; homofobije; nedostatka pristupa informacijama o seksualnosti; nedostatka pristupa predmetima za seksualnu stimulaciju ili kontrolu rađanja, ili sredstvima za bezbedan seks; i politika koje izričito ograničavaju seksualnu aktivnost.* Slika tela i samopoštovanje. Devojke i žene sa invaliditetom, posebno fizičkim invaliditetom, često opažaju da one ne odgovaraju dominantnim kulturnim i/ili komercijalnim predstavama ženske lepote. Masovni mediji, kao i individualne interakcije, izgleda da naglašavaju poseban ideal savršenstva, koji žene sa invaliditetom mogu da osecaju da je za njih nedostižan. Žene koje su u stanju da razumeju, analiziraju i odbace te predstave, mogu razviti snažniji osecaj sopstvene jedinstvene lepote. Onemogucene devojke i žene mogu da imaju koristi od savetovanja i drugih službi podrške koje im pomažu da poboljšaju i/ili ojačaju svoj self-koncept kao jake, atraktivne žene. Uzori - druge žene sa invaliditetom koje prenose snagu i samopouzdanje - mogu takođe da podstiču lični razvoj i samopoštovanje devojaka i žena sa invaliditetom.* Odnosi. Čak i mnoge zdrave, samouverene žene sa invaliditetom, mogu imati teškoce u iniciranju i održavanju seksualne i/ili romantične veze. Potencijalni partneri mogu imati zablude o onemogucenim ženama i njihovom seksualnom potencijalu. Ili mogu da sumnjaju u sposobnost žena sa invaliditetom da uzvrate zadovoljstvo, druženje i ljubav. Ili ne žele da se suoče sa društvenom stigmom strahujuci da ona sigurno prati odnose sa ženama sa invaliditetom. Ova osecanja mogu sprečiti da veza otpočne, ili može stvoriti sukob u vec ostvarenom odnosu. Međutim, mnoge žene sa invaliditetom razvijaju zdrave, uzajamno podržavajuce odnose sa svojim partnerima. Kao i kod vecine parova, kvaliteti kao što su poverenje, samopoštovanje, uzajamno poštovanje, zajednički interesi, spremnosti da se daje i uzima i dobra komunikacija, pomoci ce da se promovišu uspešni odnosi između žena sa invaliditetom i njihovih partnera. Neke žene sa invaliditetom više vole partnere koji takođe imaju invaliditet, nalazeci u tim odnosima osecaj drugarstva, zajedničkih vrednosti, zajedničkog iskustva. Neke žene sa invaliditetom traže partnere koji nemaju invaliditet, dok drugi tvrde da one nemaju takvih pretenzija.* Seksualna aktivnost. Prisustvo invaliditeta ne isključuje seksualnu aktivnost, mada može zahtevati prilagođavanje ograničenim pokretima, zamaranju, osetljivosti na bol, nedostatku osecaja, ili drugih faktore koji su povezani sa invaliditetom. Međusobno zadovoljavajuci seks je verovatniji ako partneri komuniciraju iskreno i jasno, komuniciraju svoje želje i prepreke i pokušavaju da reše probleme kreativno.* Siguran seks i kontrola rađanja. Žene sa invaliditetom treba da bude podjednako oprezne kao i druge žene da bi izbegle neželjenu trudnocu i sprečile prenošenje polno prenosivih bolesti. Žene sa svim vrstama invaliditeta treba da budu u potpunosti informisane o rizicima i

tehnikama prevencije. Da bi preduzele efikasne mere predostrožnosti, nekim ženama sa invaliditetom moguce da je potrebna asistencija ili podrška. Žena kojima je ograničeno kretanje, na primer, mogu zahtevati pomoc u uzimanju antibebi pilula ili postavljanju dijafragme. Ako njen partner nije u stanju ili ne želi da pruži tu pomoc, ženi može biti potrebna pomoc njene personalne asistentkinje.* Seksualni identitet i seksualna orijentacija. Žene sa invaliditetom koje su lezbejke ili biseksualne mogu se suočiti sa dvostrukom ili trostrukom diskriminacijom na osnovu invaliditeta, pola i seksualne orijentacije. Ove žene ponekad nalaze da je teško da dobiju informacije i resurse za podršku za svoje seksualne aktivnosti i odnose. Pristup lezbejskoj zajednici često je težak, zbog iste vrste fizičkih barijera i stavova koji postoje u društvu kao celini. I pored toga što nudi kontakte sa potencijalnim partnerima, takve zajednice mogu biti značajan izvor podrške za otkrivanje sebe. Da bi pristupile ovim zajednicama i ostvarile odnose, nekim ženama sa invaliditetom mogla bi biti potrebna pomoc, uključujuci informacije i upucivanje na događaje i organizacije, pristupačan prevoz, pratece službe, prevodioce.

Pitanja u vezi sa reprodukcijom: majke sa invaliditetomReprodukcija je izbor od suštinskog značaja za samopotvrđivanje žena sa invaliditetom. Kao i druge žene, žene sa invaliditetom trpe kada im ograničenja vlade, religijske objave ili siromaštvo uskrate pristup kontroli rađanja i abortusu. Međutim, za razliku od vecine drugih žena, žene sa invaliditetom se suočavaju sa ograničenjem njihovog prava da imaju decu. Prisilne sterilizacije žena sa fizičkim i/ili mentalnim invaliditetom se nastavljaju i dalje u mnogim zemljama, uključujuci i SAD. (Iako je vecina američkih država izmenila ili ukinula klauzule o sterilizaciji u zakonima, vecina preostalih klauzula zasnovana je na negativnim pretpostavkama kompetencijama žena sa invaliditetom, ili čak njihovoj vrednosti.) Pored toga, lekari, članovi porodice i drugi rutinski savetuju ženama sa invaliditetom da izbegavaju ili prekinu trudnocu, čak i kada ove žene pokazuju želju i sposobnost da nose trudnocu i podižu decu.Ovi pravni i kulturni pritisci nastaju od upornih predrasuda u pogledu rađanja i/ili sposobnosti za roditeljstvo žena sa invaliditetom. Ove predrasude nastaju iz mitova i zabluda, uključujuci i strahove da se invaliditet može preneti na dete; pretpostavki da žene sa invaliditetom ne mogu da neguju, brinu za, ili disciplinuju decu; verovanja da je pokretnost od suštinskog značaja za podizanje detet; i predstave da bi invalidnost majke bila ogromna teškoca za njeno dete.Sve ove pretpostavke su ili netačne ili su zablude, ili i jedno i drugo. Najveci broj invaliditeta nije nasledno. Čak i u situacijama u kojima postoji mogucnost da žena svoj invaliditet prenese na dete, ona ipak može da odluči da rodi - i to može biti validna, odgovorna odluka. Onemogucena žena može znati bolje od bilo koga koja je vrednost i kakav je kvalitet života sa takvim jednim invaliditetom.Mnoge žene sa invaliditetom su u stanju da samostalno obavljaju vecinu ili sve zadatke koji su uključeni u podizanje dece. Čak i žene sa višim stepenom fizičkog ili mentalnog invaliditeta mogu biti primerni roditelji deci uz pomoc adekvatnih usluga podrške. Takva podrška može da obuhvata pomoc supružnika ili partnera, prijatelja ili porodice; pratece usluge; kucnu negu za dete; dostupan dnevni boravak; pomagala; ili pohađanje časova o roditeljstvu.

Reproduktivna prava: deca sa invaliditetomBaš kao što žene sa invaliditetom žele pravo da rađaju decu bez da su suočene sa pristrasnošcu anti-invaliditeta, žene koje rizikuju da bi rodile decu sa invaliditetom takođe moraju imati pravo da rode tu decu. Uz rast upotrebe i razvoj sofisticiranosti tehnika prenatalnih testiranja, žene se suočavaju sa sve vecim pritiskom da prekinu trudnocu kada se detektuje potencijalni invaliditet. Pritisak može da dođe od lekara koji upozoravaju da je

abortus jedina „оdgovorna“ odluka; od prijatelja i komšija koji mogu kriviti majku što ce roditi dete sa invaliditetom; ili, sve više, od osiguravajucih društava koja negiraju pokrice za uslove „koje je bilo moguce sprečiti“.Trudnice bi trebalo da su u mogucnosti da odbiju testove koje ne žele. Žene koje nose fetus sa invaliditetom bi trebalo da dobiju tačne i potpune informacije o tom invaliditetu - ne samo medicinske prognoze, vec i znanje o resursima zajednice, zakonskim pravima i mogucnostima za osobe sa invaliditetom da postignu nezavisnost i kvalitetan život. One bi trebalo da dobiju priliku da se upoznaju odrasle osobe sa istim invaliditetom, i ili bar sa roditeljima dece koja ga imaju. Ženama bi trebalo pružiti mogucnost da donesu svoje lične odluke o tome da li ce roditi dete sa invaliditetom – i to one koje nece graditi na dezinformacijama, prinudama, ili kaznama.

ZaključakPravo na zdravlje, seksualna prava i reproduktivna prava žena sa invaliditetom su legat dva velika pokreta: pokreta za prava osoba sa invaliditetom i feminističkog pokreta. Oba pokreta, s vremena na vreme, ne prepoznaju ta tako bitna pitanja ljudskih prava. Oba tek treba da ženama sa invaliditetom otvore pristup zdravstvenoj zaštiti, seksualnom samoopredeljenju i reproduktivnim slobodama i postave te zahteve za visoko prioritetne u svojim agendama. Uz to, same žene sa invaliditetom, trebalo bi da iscrtaju novu teritoriju na mapi ljudskih prava i preuzmu kontrolu nad svojom sudbinom - putem samopomoci i političkog zastupanja orgnizovati se na lokalnom nivou i međunarodno se povezati da bi menjale stavove i politike.

Naziv originala: Women with Disability: Health, Reproduction, and Sexuality

Tekst prevela Veronika Mitro

Doručak sa novinarima “Seksualno i reproduktivno zdravlje žena sa invaliditetom”March 24, 2015Vijesti 0 comments

Helsinški parlament građana Banja Luka organizuje doručak sa novinarima na temu „Seksualno i reproduktivno zdravlje žena sa invaliditetom“, koji ce biti upriličen u srijedu 25. marta 2015. godine  sa početkom u 10.00 časova u Muzičkom paviljonu „Petar Kočic“ u Banjaluci.

Na Doručku s novinarima ce učestvovati Ives Šindrak, dr ginekologije i akušerstva, Ana Kotur, urednica portala www.ukljuci.in, Biljana Nedic, umjetnica (žene sa invaliditetom), Drazana Lepir, predstvanica neformalne grupe gradjana-ki DRIP i predstavnici Ministratsva porodice, omladine i sporta i Ministarstva zdravlja i socijalne zastite.

O stanju seksualnih i reproduktivnih prava dovoljno je spomenuti činjenicu da u cijeloj BiH postoji samo jedan sto za ginekološki pregled žena s invaliditetom koje se ne mogu same kretati, dok ne postoji nijedan sto za porođaj.

Žene sa invaliditetom imaju iste zdravstvene, reproduktivne i seksualne potrebe i probleme kao druge žene. Pored toga, žene sa invaliditetom se suočavaju sa dodatnim problemima i otvaraju određena pitanja koja se odnose na zdravlje, reprodukciju i seksualnost. Širom sveta, žene sa invaliditetom ističu svoja očekivanja da samostalno odlučuju i unapređuju kvalitet svog života. Sve više i više, žene sa invaliditetom traže pravo da žive samostalno, uključene u svojim zajednicama, postavljaju svoje lične ciljeve i prave svoje lične izbore. Na taj način, one podstiču društva u kojima žive da budu pristupačnija, da pružaju više podrške i postanu inkluzivnija.

This Post Has 0 Comments

Poziv na doručak sa novinarima ”Seksualno i reproduktino zdravlje žena sa invaliditetom”objavljeno 24/03/2015 od UDAS

Helsinški parlament građana Banja Luka poziva Vas da propratite doručak sa novinarima na temu „Seksualno i reproduktivno zdravlje žena sa invaliditetom“, koji ce biti upriličen u srijedu 25. marta 2015. godine  sa početkom u 10.00 časova u Muzičkom paviljonu „Petar Kočic“ u Banjaluci.

Na Doručku s novinarima ce učestvovati Ives Šindrak, dr ginekologije i akušerstva, Ana Kotur, urednica portala www.ukljuci.in, Biljana Nedic, umjetnica (žene sa invaliditetom), Drazana Lepir, predstvanica neformalne grupe gradjana-ki DRIP i predstavnici Ministratsva porodice, omladine i sporta i Ministarstva zdravlja i socijalne zastite.

O stanju seksualnih i reproduktivnih prava dovoljno je spomenuti činjenicu da u cijeloj BiH postoji samo jedan sto za ginekološki pregled žena s invaliditetom koje se ne mogu same kretati, dok ne postoji nijedan sto za porođaj (My Right, Alternativni izvještaj o primjeni UN Konvencije o pravima osoba sa invaliditetom, 2014.).

Žene sa invaliditetom imaju iste zdravstvene, reproduktivne i seksualne potrebe i probleme kao druge žene. Pored toga, žene sa invaliditetom se suočavaju sa dodatnim problemima i otvaraju određena pitanja koja se odnose na zdravlje, reprodukciju i seksualnost. Širom sveta, žene sa invaliditetom ističu svoja očekivanja da samostalno odlučuju i unapređuju kvalitet svog života. Sve više i više, žene sa invaliditetom traže pravo da žive samostalno, uključene u svojim zajednicama, postavljaju svoje lične ciljeve i prave svoje lične izbore. Na taj način, one podstiču društva u kojima žive da budu pristupačnija, da pružaju više podrške i postanu inkluzivnija.

Žene sa invaliditetom u BiH doživljene su kao aseksualna bićaObjavljeno: 25.03.2015. - 12:41 Razgovor o seksualnom i reporoduktivnom zdravlju žena sa invaliditetom...

Foto: IlustracijaAutor: Maja Isović Veličina slova: a a a

Kada govorimo o seksualnim i reproduktivnim pravima žena sa invaliditetom, dovoljno je spomenuti činjenicu da u cijeloj BiH postoji samo jedan sto za ginekološki pregled žena s invaliditetom koje se ne mogu same kretati, dok ne postoji nijedan sto za porođaj.

Razgovor na temu „Seksualno i reproduktivno zdravlje žena sa invaliditetom“ organizovao je Helsinški parlament građana Banjaluka. Ovom prilikom je rečeno da žene sa invaliditetom imaju iste zdravstvene, reproduktivne i seksualne potrebe i probleme kao druge žene.

Pored toga, žene sa invaliditetom se suočavaju sa dodatnim problemima i otvaraju određena

pitanja koja se odnose na zdravlje, reprodukciju i seksualnost. Širom svijeta, žene sa invaliditetom ističu svoja očekivanja da samostalno odlučuju i unapređuju kvalitet svog života.

Ana Kotur, urednica portala www.ukljuci.in, rekla je da žene sa invaliditetom nisu doživljene kao žene i da se na njih često gleda kao na aseksualna bica.

“Ljekari uopšte ne znaju kako da se postave prema ženi sa invaliditetom. Važno je napomenuti da smo mi i prva generacija žena koje su svjesne važnosti odlaska kod ginekologa i uopšte važnosti brige o zdravlju, dok su ranije žene sa invaliditetom rijetko išle na ginekološke preglede”, rekla je Kotur.

Ona kaže da stereotipe koje je doživjela može svesti u dva osnovna. Prvi stereotip smatra da su žene sa invaliditetom nesposobne da budu majke, a drugi da je invaliditet nasljedan.

“Ženama sa invaliditetom se ne pruža dovoljno informacija i edukacije kada je riječ o seksualnom i reporoduktivnom zdravlju”, smatra ona.

Biljana Nedic, umjetnica iz Banjaluke, rekla je da je svaki dan jedne osobe sa invaliditetom teško organizovati.

“Odlazak ljekaru jeste svakodnevni problem, a o tome vecina ljudi i ne razmišlja. Na početku moramo imati u vidu u koju cemo ici bolnicu ili ordinaciju, a odluka uglavnom zavisi od prilaza tim objektima. Često određena institucija, ukoliko ima prilagođen ulaz, nema prilagođenu mogucnost odlaska na više spratove, jer nema lift”, rekla je Nedic.

Dodala je da je i veoma malo toaleta prilagođeno osobama sa invaliditetom. “Nažalost, situacija je takva da idemo tamo gdje možemo da uđemo, a ne gdje želimo”, kaže Biljana Nedic.

Kada je riječ o odlasku kod ginekologa, Biljana je rekla da je njen prvi ginekološki pregled prošao neugodno.

 

Ives Šindrak, dr ginekologije i akušerstva, rekla je da studenti medicine u sklopu studija

imaju edukaciju o ophođenju i liječenju osoba sa invaliditetom, ali u radu veliku ulogu igra lični senzibilitet ljekara.

“U Domu zdravlja Banjaluka prilaz nije idealan, ali postoji. Na Poliklinici imamo jedan sto za ginekološki pregled žena s invaliditetom koje se ne mogu same kretati, a on se koristi po potrebi. Ne koristi se često, ali postoji”, rekla je Ives Šindrak.

Ona kaže da ukoliko priroda bolesti kod žene pokaže da ona može iznijeti porod, onda ne vidi razlog zašto žena sa invaliditetom ne bi mogla da bude majka. “Žene bi trebale potražiti savjet od ljekara, a ja sam tu uvijek za razgovor o ovim temama sa ženama sa invaliditetom”, rekla je Šindrak.

Jedna od učesnica je rekla da ljubaznost ginekologa prema ženama sa invaliditetom ne bi trebalo da bude izolovan slučaj, vec standard.

Dražana Lepir, predstavnica neformalne grupe građana/ki DRIP, predstavila je ovu grupu koja je nedavno organizovana u Banjaluci i rekla da je sloboda rađanju nešto novo i da se o ovoj temi promišlja tek posljednjih nekoliko godina.

“U anketi pod nazivom “Sloboda rađanju”, koja je u cijeloj regiji sprovedena početkom marta, pokazano je da u RS 59 osto žena koje su se jednom porodile, prilikom drugog poroda, ukoliko bi mogle birati, ne bi se porodile u istom porodilišu. Nažalost, jedan od poraznijih podataka koji se tiče regije pokazuje da 50 odsto žena poslije prvog poroda, zbog neugodnih iskustava, ne planiraju drugu trudnocu”, rekla je Lepir.

Ona ističe da su kod nas problemi prepoznati, ali se ništa ne radi da se situacija popravi.

Vesna Stojanovic iz Helsinškog parlamenta građana Banjaluka rekla je da je položaj žena sa invaliditetom naročito težak.

“Imamo dobre zakone i prava koji su u priličnom skladu sa evropskim standardima, međutim mnogi zakoni ostaju na nivou lijepih želja. U BiH nemamo spiskove i registre, pa ne znamo koliko je osoba sa invaliditetom, pa samim tim ne znamo ni koliko je žena sa invaliditetom, a problem je što se i u medijima često život osoba sa invaliditetom predstavlja kroz stereotipe”, rekla je Stojanovic.

Na kraju možemo zaključiti da sve više i više žena sa invaliditetom traži pravo da žive samostalno, da budu uključene u svojim zajednicama, da postavljaju svoje lične ciljeve i prave svoje lične izbore. Na taj način, one podstiču društva u kojima žive da budu

 

Tagovi: žene sa invaliditeom, reproduktivno zdravlje, majčinstvo, ginekološki pregled, buka , Banjaluka Komentari (2) sem Objavljeno: 26.03.2015. - 09:40 A invalidni muskarci???Ko njih dozivljava kao sexualna bica???O boze kakav naslov!!? Mika Objavljeno: 26.03.2015. - 06:45

Tema je za 5 ali bih upitao zasto ne objasnise na koji nacin misle da bi te zene mogle doci do trudnoce i sve ono poslije sto slijedi?Malo je vjerovatno da ce se naci onih koji bi da se ozeni takvom osobom. Ako bi se islo na umjetnu oplodnju,sta onda poslije poroda? Mozda su one mislile samo na one invalidne osobe koje su u mogucnosti rijesiti sve probleme vezane za trudnocu i poslije radjanja. Zbog toga mi se cini da je to tralala.

Istraživački izveštaj o seksualnosti žena sa motornim invaliditetom u Vojvodinisreda, 01 oktobar 2014 10:46

Istraživanje o seksualnosti žena sa motornim invaliditetom u Vojvodini sproveli smo 2013. godine u saradnji sa organizacijama osoba sa invaliditetom iz Novog Sada, Sremske Mitrovice, Sombora, Subotice i Zrenjanina. U istraživanju je učestvovalo 45 žena sa motornim ivnaliditetom uzrasta od 18 do 65 godina iz različitih mesta Vojvodine. Istraživački izveštaj sačinile su Veronika Mitro, Dajana Damjanovic i Svjetlana Timotic i objavljen je u

istoimenoj publikaciji uz Recenzija uvažene profesorke Svenke Savic, stručnjakinje u oblasti psiholingvistike, rodnih studija i poznavateljke pitanja vezanih za neprivilegovane grupe i Pogovor iz seks-pozitivne vizure koji je napisala stručnjakinja za pitanja seksualnosti žena, Marijana Čanak.Cilj istraživanja je bio da opiše i analizira iskustva i doživljaje Vojvođanki sa motornim invaliditetom u vezi sa seksualnošcu: načine informisanja i sticanja znanja o seksualnosti; telesne promene tokom puberteta; menstruaciju; intimnu ličnu higijenu; izlaske, zabavljanje, prvi poljubac, prvi seksualni odnos; ginekološke preglede i kontracepciju; masturbaciju; partnerske veze i brak; trudnocu, rađanje i odgoj dece.Žene sa motornim invaliditetom često imaju potrebu za nekim pomagalom za kretanje i potrebna im je pomoc druge osobe u različitim aktivnostima svakodnevnog života. Osim toga, sam izgled tela žena sa motornim invaliditetom je drugačiji od tela tzv. fizički zdravih osoba. Arhitektonske barijere, problemi vezani za školovanje, zapošljavanje, samostalno stanovanje i življenje komplikuju njihov svakodnevni život. Zbog svega toga uglavnom se zanemaruje da je seksualnost žena sa motornim invaliditetom jednako važan deo njihovog identiteta kao i svake druge osobe.Osvetljavanje seksualnog razvoja i seksualnih iskustava žena sa motornim invaliditetom značajno je za razvoj njihovog polnog, rodnog i ukupnog identiteta i osnova za slobodan pristup informacijama i uslugama koje se odnose na seksualno i reproduktivno zdravlje, a što je osnovno ljudsko pravo svake žene. Realizaciju istraživanja i objavljivanje publikacije podržala je holandska ženska fondacija Mama Cash.Elektronsku verziju publikacije možete preuzeti u PDF formatu.

.IZ KRUGA - VOJVODINA , organizacija za podršku ženama s invaliditetom Seksualnost žena sa motornim invaliditetomsreda, 01 oktobar 2014 09:12

Seksualnost i osobe s invaliditetomSeksualnost je sastavni deo života svake osobe, pa tako i osoba sa invaliditetom. Međutim, brojne su predrasude i pogrešna uverenja kada je u pitanju seksualnost osoba sa invaliditetom. U okviru seksualne edukacije treba posvetiti naročitu pažnju osvešćivanju i razotkrivanju predrasuda u vezi sa seksualnosti osoba sa invaliditetom. Takođe, mladi sa invaliditetom treba da budu ravnopravno uključeni u edukaciju o seksualnom i reproduktivnom zdravlju i pravima, a njihova seksualnost prihvaćena kao i kod svake druge osobe.Iz pamfleta 'Invalidnost i seksualnost' Udruženja distrofičara Moravičkog okruga Čačak:''Uobičajeno shvatanje seksualnosti često je povezano sa izgledom i privlačnošću nečijeg tela. Stari Grci su idealizovali savršeno telo. Antička tradicija je težila idealu tela koje je mišićavo i uspravno. Danas lepo telo oličava erotičnost, želju i moć. Oni koji su drugačiji često izazivaju podozrenje i podsmeh.Telo osobe koja ima nedostatak ili invaliditet je daleko od društveno prihvaćenog estetskog obrasca. Društvo odbija činjenicu da osobe sa invaliditetom mogu voleti svoje telo i uživati u njemu. Invalidnost nije jednako biti nepoželjan/a.Osobe sa invaliditetom uče da njihovo telo nije poželjno, da ne vole svoje telo, da se stide što su drugačiji. Ako ih društvo odbacuje zbog invaliditeta i izgleda, nije čudo što osobe sa invaliditetom prave istu grešku u odnosu na sebe, jer su usvojili aseksualnu predstavu o sebi koju im je društvo nametnulo.Osobe sa invaliditetom imaju ista prava na brak, porodicu i radost roditeljstva kao i neinvalidne osobe, i mogu biti sposobni i brižni roditelji koji pružaju ljubav svojoj deci. Nažalost, smatra se ''prirodnim'' da osoba koja ima invaliditet ne ulazi u brak ('Ko bi nju/njega uopšte hteo/la'?), a ako postoji veza između dvoje ljudi od kojih jedna osoba ima invaliditet, okolina neinvalidne osobe obično na sve načine obeshrabruje takvu vezu. Ovo je posebno izraženo kada se radi o devojkama i ženama sa invaliditetom, što je i posledica njihove pretpostavljene socijalne uloge.Uobičajene su predrasude da osobama sa invaliditetom ne treba dozvoliti da imaju decu. Osobe sa invaliditetom nemaju prava da usvoje decu, čak i ako je jedan od bračnih partnera neinvalidna osoba. U slučaju razvoda deca po pravilu pripadaju roditelju koji je neinvalidna osoba, čak i onda kada neinvalidna osoba nije najpogodnija da se o detetu brine.Svaka osoba ima svoje jedinstveno seksualno putovanje povezano sa patnjom i radošću koji određuju njen identitet i samovrednovanje. Univerzalna je potreba da se bude prihvaćen/a, nekome potreban/a i bezuslovno voljen/a.Pa ipak postoje skrivene norme i verovanja o tome kome je 'dopušteno' da bude seksi. Osobama sa invaliditetom to nije 'dopušteno'. ''Zamislite, invalid, pa da radi 'one stvari'!'' Deca sa invaliditetom se 'zaštićuju' od patnji i razočaranja tako što se obeshrabruju njihove romantične veze i ignoriše buđenje ili postojanje njihovog seksualnog nagona.Osobe sa invaliditetom su ljudska bića kao i sva druga. One imaju ljudske potrebe, uključujući i seksualne, kao i svi drugi. Ako ih društvo gleda kao aseksualna bića, time ih lišava ljudskosti i sopstvenog identiteta.''

Standardna pravila UNPravilo 9. Porodični život i lični identitet

Države treba da podstiču puno učešce osoba sa invaliditetom u porodičnom životu. One treba da se zalažu za ostvarenje njihovog prava na lični integritet, kao i da obezbede da osobe sa invaliditetom ne budu zakonom diskriminisane u pogledu seksualnih odnosa, braka i roditeljstva.

1. Osobama sa invaliditetom treba omoguciti da žive u svojim porodicama. Države treba da podstiču da porodična savetovališta uključuju i sticanje odgovarajucih znanja o

3. Države treba da podstiču promenu negativnog stava prema braku, seksualnosti i roditeljstvu osoba sa invaliditetom koji još uvek preovlađuju u društvu, a naročito kada

invalidnosti i njenim efektima na porodični život. Porodicama u kojima postoje osobe sa invaliditetom treba omoguciti odgovarajuce usluge za predah i pomoc u nezi. Države treba da eliminišu nepotrebne prepreke za osobe koje žele da neguju ili usvoje dete ili odraslu osobu sa invaliditetom.

se radi o devojkama i ženama sa invaliditetom. Sredstva javnog informisanja treba podsticati da odigraju značajnu ulogu u otklanjanju takvih negativnih stavova.

2. Osobama sa invaliditetom se ne sme uskratiti mogucnost da dožive sopstevnu seksualnost, da imaju polne odnose i postanu roditelji. Imajuci u vidu da se osobe sa invaliditetom mogu sresti sa teškocama u sklapanju braka i stvaranju porodice, države treba da podstiču da se takvim licima obezbedi odgovarajuce savetovanje. Osobe sa invaliditetom moraju imati istu mogucnost pristupa kao i ostali građani metodama za planiranje porodice, kao i odgovarajucim informacijama o seksualnom funkcionisanju njihovih tela, koje treba da im budu dostupne u prihvatljivoj formi.

4. Osobe sa invaliditetom i njihove porodice treba da budu u potpunosti informisane o preduzimanju mera protiv seksualnih i drugih oblika zloupotreba. Osobe sa invaliditetom su naročito podložne zloupotrebama u okviru porodice, zajednice ili institucija i treba ih naučiti kako da izbegnu da do takvih zloupotreba dođe, kako da prepoznaju zloupotrebe i da ih prijave.

Organizacija za podršku ženama sa invaliditetom …IZ KRUGA – VOJVODINA je tokom septembra meseca 2014. godine u različitim gradovima promovisala knjigu Seksualnost žena sa motornim invaliditetom koju je objavila ove godine uz podršku holandske ženske fondacije Mama Cash.Odabrane su žene sa motornim invaliditetom jer one često imaju potrebu za nekim pomagalom za kretanje i potrebna im je pomoc druge osobe u različitim aktivnostima svakodnevnog života. Osim toga, sam izgled tela žena sa motornim invaliditetom je drugačiji od tela tzv. fizički zdravih osoba. Arhitektonske barijere, problemi vezani za školovanje, zapošljavanje, samostalno stanovanje i življenje komplikuju njihov svakodnevni život. Zbog svega toga uglavnom se zanemaruje da je seksualnost žena sa motornim invaliditetom jednako važan deo njihovog identiteta kao i svake druge osobe.U knjizi autorke Veronika Mitro, Dajana Damjanovic i Svjetlana Timotic opisuju i analiziraju iskustva i doživljaje Vojvođanki sa motornim invaliditetom u vezi sa seksualnošcu: načine informisanja i sticanja znanja o seksualnosti; telesne promene tokom puberteta; menstruaciju; intimnu ličnu higijenu; izlaske, zabavljanje, prvi poljubac, prvi seksualni odnos; ginekološke preglede i kontracepciju; masturbaciju; partnerske veze i brak; trudnocu, rađanje i odgoj dece.Uz istraživački izveštaj u knjizi je objavljena i Recenzija uvažene profesorke Svenke Savic, stručnjakinje u oblasti psiholingvistike, rodnih studija i poznavateljke pitanja vezanih za neprivilegovane grupe i Pogovor iz seks-pozitivne vizure koji je napisala stručnjakinja za pitanja seksualnosti žena, Marijana Čanak.Pogledajte prilog Kanala 9 u povodu promocije na Univerzitetu u Novom Sadu i pročitajte tekst Mreže žene protiv nasilja u povodu promocije u Beogradu.

SEKSUALNI ŽIVOT OSOBA S INVALIDITETOM Seksualni astistenti, da ili ne?Autor: dubrovackidnevnik.hr Datum objave: 22.05.2014. Autori fotografija: screenshot iz filma The Sessions

screenshot iz filma The Sessions

Kad smo se dogovarale o pisanju ove teme – seksualnim asistentima za invalidne osobe, urednica mi je striktno zabranila bilo kakvo filozofiranje na istu. No, bojim se da cu je morati iznevjeriti. Ne zato što sam sama to tako naumila, vec što tema to naprosto sama od sebe namece. A i moji sugovornici. S jednom od njih, inače osobom s invaliditetom, sam se i totalno neobjektivno kontreštavala oko iznesenih stavova, mada sam zaista dala sve od sebe da to izbjegnem. No, kap koja je prelila stavove preko mojih ustiju bila je njezina sljedeca izjava: "Sigurna sam da nijedna žena, pa tako ni ona s invaliditetom, nikad ne bi poželjela upražnjavati puki seks, samo seksa radi, s osobom s kojom nije u ljubavnom odnosu. Biste li vi?", piše portal STav.

Nisam osoba s invaliditetom, i zaista se teško staviti u tu poziciju. Zapravo, krenimo od toga da nikada nisam ozbiljno niti razmišljala o problemima realizacije seksualnog dijela života osoba s invaliditetom. Moj doseg razmišljanja o toj temi bio je striktno sebičnim razlozima motiviran: Bi ja li ikada ušla u vezu s osobom s invaliditetom? Filozofiju tog pitanja ostavimo svakom za sebe da odgovara i poslužimo se tek rezultatima nereprezentativne ankete provedene na forum.hr-u. A ona pokazuje da bi 48,5 posto ljudi ušli u vezu s osobom s invaliditetom, 42 posto ne bi, a 12 posto bi možda, ali bi se bojao reakcije društva. Pri tom, dakako, težina invaliditeta osobe s kojom bi se hipotetski ulazilo u vezu nije specificirana.

Tragajuci tako za što savršenijom jedinkom s kojom ce stvoriti svoje potomstvo, čovjek se teže odlučuje na ljubavnu vezu s osobom koja pati od nekog tjelesnog invaliditeta. Razgovarajuci sa svojim sugovornicama jedan se zato nazivnik naših razgovora sam od sebe nametnuo: na invalidne osobe gleda se kao na aseksualna bica koja nemaju pravo na vlastiti život, pa tako ni na vlastitu seksualnost.

Taj koloplet predrasuda koji se isprepleo oko (a)seksualnog identiteta invalidnih osoba, pritisak od strane obitelji prema osobi s invaliditetom, ali i osobi koja nema tjelesni invaliditet, a nalazi se u ljubavnoj vezi s osobom s invaliditetom, stvorio je od ove teme osinje gnijezdo, tabu veci od prihvacanja transrodnih osoba, temu o kojoj se u ovom društvu naprosto ne govori. U nekim zemljama kojima je više stalo do toga da se pozabave pitanjem seksualnog života članova svog društva s invaliditetom vec dugi niz godina djeluju za to školovani seksualni asistenti za invalidne osobe koji im pomažu upravo u tom aspektu njihovih života. U Švicarskoj od 2003., tečajeve za seksualnog asistenta organizira desetak specijaliziranih udruga. Seksualni asistenti da bi se bavili tim poslom moraju dobiti diplomu i odobrenje za rad. Moraju biti trenirani i kao terapeuti, a s osobom s invaliditetom provode određeni broj seansi, čiji cilj nije samo upražnjavanje seksa, vec poticanje samopouzdanja i ohrabrivanje, kako bi bili odvažniji preuzeti inicijativu u stvarnom životu i eventualno ostvariti trajni partnerski odnos. Takva praksa postoji i u Nizozemskoj, Njemačkoj i Danskoj, dok se drugdje u Europi o tome raspravlja. U Hrvatskoj seksualni asistenti, dakako, ne postoje.

Fikcija i frustracije

"Seksualni asistenti za invalidne osobe u Hrvatskoj? Ah, nemate pojma u što ste dirnuli", prva je reakcija na naše pitanje gospođe Marije Mraz, predsjednice udruge osoba s invaliditetom Bolje sutra. Mraz je, naime, jedna od rijetkih osoba u Hrvatskoj koja se bavi temom osvještavanja seksualnosti naročito mladih invalidnih osoba. A pojam seksualni asistent u Hrvatskoj, kaže, zvuči joj kao totalna fikcija. Ono što Mraz za sada uspijeva jest progurati svake godine nekoliko radionica o spolnosti. "Okupimo stručnjačke s područja spolnosti, psihologe, defektologe, sve za koje smatramo da bi moglo doprinijeti da se mladi otvore ovim temama". Na pitanje kako grupe na tim radionicama reagiraju, odgovara: "Svakako. Pola grupe je reagiralo jako iznenađeno, a pola grupe je izražavalo veliko zadovoljstvo zbog otvaranja ovakvih tema. Iako bi se na početku radionice sporije otvarali, malo po malo učinak bi postajao sve veci. Tako bi radionica, čije je trajanje bilo predviđeno na malo više od sata, potrajala i dva i pol sata".

"Kako ste se odlučili na to?", pitamo je. "Jednostavno zato jer mnoge osobe s invaliditetom nikad u životu nisu imale partnerski ili spolni odnos. Vidimo i da ih to jako frustrira, da silno pate zbog toga, i da zbog toga pati i njihovo zdravlje. Potreba svakog čovjeka je za spolnosti, i kada je čovjek spolno aktivan, onda je i zadovoljan. Svatko od nas ima potrebu za partnerom i upražnjavanjem seksualnog elementa u životu, i ako on izostane, često se kod osobe stvara kompleks manje vrijednosti kojeg mu nametne okolina. To je vrlo teško psihički izdržati".Najveca prepreka takvim radionicama, međutim, budu upravo roditelji invalidnih osoba. Često roditelji i sami žele prisustvovati takvim radionicama, iako boravak s djetetom tijekom takvih razgovora ne bi polučio nikakav rezultat.

Problematični roditelji

No, poseban problem kod invalidnih osoba nastaje kad se odluče odabrati partnera. "Problemi nastaju jer obitelj to ne podržava. Roditelji invalidne osobe ljubavnu vezu svog djeteta, naime, doživljavaju kao još jedan u nizu problema. Ako je njihovo dijete, osoba s invaliditetom, odabralo za svog partnera/icu također osobu s invaliditetom, onda roditelji smatraju da su u obitelj dobili još jednu osobu s invaliditetom. Naročito se boje ako se dogodi trudnoca – tko ce se brinuti o djetetu? A ako, pak, osoba bez invaliditeta uđe u ljubavnu vezu s osobom s invaliditetom, roditelji partnera/ice prave probleme smatrajuci da njihovo dijete zaslužuje bolje i da osoba s invaliditetom nije dovoljno dobra za njegovog sina ili kcer. Parovi s invaliditetom zbog toga se jako rijetko osnivaju", priča nam Mraz.

Naime, roditelji koji imaju dijete s invaliditetom smatraju ga čitav život djetetom. "Oni uopce ne doživljavaju svoje dijete kao osobu koja ima potrebu za spolnosti, seksom, vezom ili intimom. Bilo kakva takva veza sa suprotnim spolom njima je prestrašna. Iako naravno ima i lijepih primjera, slobodno mogu reci da je 95 posto problema u tom smislu", napominje Mraz.Inzistirati na temama seksualnosti osoba s invaliditetom u ovako zatvorenom i konzervativnom društvu iziskuje mnogo hrabrosti. I kako doznajemo iz razgovora s gospođom Marijom, mnogi njezini kolege nisu je podržali u ovakvim projektima upravo jer ih je strah o tome govoriti. "Pitate me o seksualnim asistentima. Apsolutno sam za da se oni uvedu, kada bi to bilo na bilo koji način moguce. Osobno mislim da je to u ovakvom društvu jako teško izvedivo, ali ako ne govorimo o toj potrebi, možemo biti sigurni da se to nece ni dogoditi. Naime, isto kao i što je i trudnoca žena s invaliditetom jedna tabu tema, tako je to i ova. U Danskoj država financira seksualnog asistenta za invalidne osobe. Seksualni asistent se može dobiti uz doznaku, kao što se može dobiti neko fizikalno pomagalo. Zaista vjerujem da bi ovakva vrsta terapije učinila osobe s invaliditetom sretnijima, te da bi manje koristili liječničke usluge. A zluoporabe bi se mogle izbjeci s jakim nadzorom takve prakse", kaže nam gospođa Marija dodajuci kako se na zapadu došlo do te ideje upravo od mladih ljudi, koji su stradali u prometnim nesrecama, a ne od osoba rođenih s invaliditetom. "Te mlade ljude je to toliko frustriralo, da se moralo nešto poduzeti. Dakle, frustrirala ih je upravo činjenica da ne mogu biti seksualno aktivni, više nego to što su u kolicima".

Milosrđe ili pomoc

Ipak, mnogi se ne bi složili s mišljenjem Marije Mraz. Tragajuci za potencijalnim sugovornicima koji bi bili dovoljno otvoreni da bi htjeli razgovarati na ovu temu, naišla sam na Ines Pehnec, osobu s invaliditetom, jednu od sudionica predstave Vaginini monolozi u izvedbi žena s invaliditetom koje su otvoreno progovorile o seksualnosti invalidnih osoba. Pehnec o osobama s invaliditetom govori kao o seksualno diskriminiranim osobama, smatrajuci da bi se za njih trebale upravo zbog seksualne diskriminacije zauzeti i LGBT osobe.

" LGBT zajednica je needucirana u vezi seksualnih potreba osoba s invaliditetom. Statistika pokazuje mogucnost da je 12 posto invalidnih osoba drugačije seksualne orijentacije. LGBT zajednica je vec godinama u javnosti prisutna kroz različite kampanje koje su ipak pridonijele, iako ne dovoljno, percepciji LGBT zajednice u javnosti, i bilo i dobro da je podržala i taj dio zajednice", ističe Pehnec.

Ipak, na pitanje o uvođenju seksualnih asistenata, Pehnec ne gleda s odobravanjem. Seksualni asistent po njezinom mišljenju predstavlja osobu koja pruža seksualni čin iz samilosti, milosrđa, a što pobuđuje ništa drugo osim patetike. "Jednim dijelom cemo pomoci osobama da se oslobode frustracije, ali pitanje je koliko cemo im time pomoci da se razviju u

kompletne osobe? Seksualnost je čin koji je dublji od nekakve gimnastike i uvođenje seksualnog asistenta ne smije se gledati kao jedini put osvještavanja postizanja partnerstva. Zadaca seksualnog asistenta nije razvijanje emotivnog puta ka seksualnosti, vec olakšavanje frustracije, na način koji bi samo dugoročno produbio frustraciju". Na taj su je zaključak, kaže nam, navele mnoge invalidne osobe koje troše velike novce na seksi telefone ili na prostitutke, a da ostaju jednako, ako ne i nesretnije nego što su bile.

U smislu kojeg Pehnec više zagovara, bolje se uklapa uloga seksualnog terapeuta sa zadacom osvještavanja seksualnosti invalidne osobe, odnosno tehnika zavođenja. "Zašto invalidne osobe ne bi bile zavodljive i šarmantne? Zašto ih tome ne bismo učili", pita se Pehnec ne umanjujuci pri tom ni odgovornost, ističe, invalidnih osoba koje se često, smatra, znaju ulijeniti očekujuci da drugi moraju nešto raditi za njih. Seksualni asistenti, pak, po njezinom mišljenju su "ideja potekla prije svega od muškog dijela populacije jer je njima nekako bliže ta kategorija usluge".Pogađate, Ines je gospođa s početka našeg teksta. No, njezinu tvrdnju da ženama ne treba seksualni asistent demantira jednostavno guglanje internetom na kojem se mogu pronaci brojna svjedočanstva žena koje tvrde i to da su jednostavno – napaljene.

Razmišljajuci o njezinim riječima, zapitala sam se, međutim, što je s osobama koje imaju doista težak tjelesni invaliditet, i zbog toga i te kako umanjene šanse da pronađu osobu svog života? Kako je osobama s teškim tjelesnim invaliditetom koje nikada u životu nisu bile s nekom drugom osobom, a imaju želju to barem probati? Dovelo me to do filma The Sessions (Seanse, 2012.), snimljenog po istinitoj priči o 38-godišnjem pjesniku i novinaru Marku O'Brienu, koji je kao 8-godišnji dječak obolio od dječje paralize i do kraja života ostao s teškim tjelesnim invaliditetom, oviseci o umjetnim plucima na koja se mora priključivati svakih nekoliko sati.

Ova potresna i dirljiva priča o inteligentnom i radoznalom pjesniku, čovjeku, koji je tako puno napravio za sve osobe s invaliditetom, nadaje nam sasvim drugačiji zaključak. O'Brien je svoje gledište i svoju priču o posjecivanju seksualnog surogata podijelio s čitateljima časopisa Sun još 1990. godine, u članku pod naslovom On Seeing a Sex Surrogate, koji se i danas može pročitati na internetu.

O'Brien je, naime, bio nevin do 38. godine života kada se odlučuje suočiti sa svojom seksualnošcu angažirajuci za to seksualnu terapeutkinju Cheryl Cohen-Greene kako bi mu u tome pomogla. Mark uz Cheryl uspijeva doživjeti sve čari seksualnog života, a suočavajuci se sa svojim tijelom i svojom tjelesnošcu, uspijeva sa sebe skinuti i silno breme krivice koju je uspio navaliti tijekom života. O'Brienu je to otvorilo put prema tome da zaista i pronađe ženu svog života – Susan Fernbach, ženu bez invaliditeta, koja je s njim ostala do njegove smrti, dok je sa Cheryl, svojom seksualnom terapeutkinjom, ostao prijatelj do kraja života.

Je li to prostitucija? Ili milosrđe? Odgovorit cemo jednostavno citatom iz filma: "Razlika između prostitutke i mene je u tome što prostitutka traži stalnu mušteriju. Ja ne. Želim ti pomoci da upoznaš svoje seksualne osjecaje kako bi ih mogao dijeliti sa svojom buducom partnericom".

Mreža „Žene protiv nasilja“ je koalicija specijalističkih ženskih nevladinih organizacija koje pružaju individualnu podršku ženama i menjaju društveni kontekst radi smanjenja nasilja nad ženama u Srbiji

Seksualnost žena sa motornim invaliditetom iz Vojvodine 19. septembar 2014.

Aktivistkinje za prava žena sa invaliditetom, članice ženske mreže …Iz kruga - Srbija: Lepojka Čarevic Mitanovski, Veronika Mitro i Svjetlana Timotic u saradnji sa Marijanom Čanak koja se bavi temom ženske seksualnosti, juče su, u Beogradu, promovisale istraživanje posveceno Seksualnosti žena sa motornim invaliditetom iz Vojvodine.

U svetu i Evropi sproveden je neznatan broj istraživanja koje se bave seksualnošcu žena sa invaliditetom, dok na Balkanu, do nedavno, nije sprovedeno niti jedno istraživanje ovog tipa posveceno isključivo ovoj grupi žena. Seksualnost žena sa invaliditetom se spominje uglavnom u kontekstu seksualnosti muškaraca sa invaliditetom ili još ređe, u malobrojnim knjigama o ženskoj seksualnosti.

Istraživanje na temu seksualnost žena sa invaliditetom u Vojvodini sprovedeno je u pet gradova u Vojvodini uz učešce 45 žena sa urođenim ili stečenim motornim invaliditetom. Učesnice su starosti od 19 do 65 godina, i pripadnice su uglavnom srpske i 12% mađarske nacionalnosti. Sa ženama je razgovarano u okviru fokus grupa i individualnih intervjua. Obrađivane su teme: menstruacija, masturbacija, rađanje dece, ginekološki pregledi, higijena i drugo.

Rezultati istraživanja su pokazali da su ženama sa invaliditetom najčešce bile uskracivane infomacije o seksualnosti u okruženjima poput porodičnog, pri odlasku u zdravstvene ustanove i tokom boravka na drugim, za žene značajnim mestima. Jedina mesta gde su retke među njima dobile minimum informacija bile su škole, odnosno, najčešce jedan čas fizičkog vaspitanja u čitavom osnovnoškolskom vaspitanju posvecen seksualnom obrazovanju. Iskustva žena svedoče o društvenom mitu da žene sa invaliditetom nisu seksualne i da ne mogu da rađaju decu. Međutim, ulaskom u partnerske i bračne zajednice ove žene se suočavaju sa potpuno drugačijim očekivanjima a ta su: da rode decu. Diskriminišuce i kontradiktorne poruke koje društvo šalje ženama sa invaliditetom se ovde ne završavaju, nastavljaju se pošto jedan broj žena zadovolji potrebe zajednice i rodi decu. Jedan broj dece bude oduzet majkama sa invaliditetom zbog predrasude da one nisu sposobne da o njima brinu.

Istraživanje ce biti prevedeno na engleski i mađarski, a u narednom periodu, u svim domovima zdravlja u Vojvodini bice održane radionice posvecene radu sa ženama sa invaliditetom. Verujemo da ce ove edukacije između ostalog doprineti da pored postojecih 12 preostalih 144 doma zdravlja u Srbiji krene u akciju nabavke ginekoloških stolova za pregled žena sa invaliditetom.

O istraživanju:

…Pojavljivanje jedne publikacije o seksuanosti žena sa invaliditetom u Vojvodini u okviru ženske nevladine organizacije danas je ne samo retkost nego i prekretnički momenat u poimanju buducnosti studija roda i invalidnosti… (iz recenzije: S. Savic)

...Istraživanje izneto u publikaciji Seksualnost žena sa motornim invaliditetom iz Vojvodine nesumnjivo prekida kontinuitet ženskog cutanja, beležeci pojedinačne seksualne istorije ispričane verodostojnim ženskim glasovima... (iz pogovora: M. Čanak)

Ljekari ne znaju kako da se postave prema ženi sa invaliditetom 0 25/03/2015 Živa biblioteka, | Izdvojeno, | Najnovije

Seksualno i reproduktivno zdravlje je samo po sebi tabu tema, a situacija je još teža kada govorimo o zdravlju žena sa invaliditetom. Tokom današnjeg razgovora na temu „Seksualno i reproduktivno zdravlje žena sa invaliditetom“ koji je organizovao Helsinški parlament građana Banjaluka, učesnici su iznijeli poražavajuce činjenice u vezi tehničke onesposobljenosti zdravstvenih ustanova i nestručnog pristupa ovoj populaciji.

Recimo, i cijeloj BiH postoji samo jedan sto za ginekološki pregled žena sa invaliditetom, dok ne postoji nijedan takav sto za porođaj. Iako one imaju iste zdravstvene, reproduktivne i seksualne potrebe i probleme kao druge žene, suočavaju se sa diskriminacijom i nailaze na brojne prepreke.

Korisnica kolica Biljana Nedic ističe da je njeno prvo iskustvo sa ginekologom bilo izrazito negativno.

„Doktorica je bila neljubazna, gruba i nije marila za moju privatnost. Kada sam pomenula djecu u buducnosti, bila je neprijatna i rekla da imam vremena za to. Nisam više ni otišla kod nje. Moj sadašnji doktor je divan, kada sam prvi put došla zatvorio je ordinaciju i ljubazno me pitao da li može uci medicinska sestra da mu pomogne. Prethodno iskustvo je užasno, vrata su bila otvorena sve vrijeme, ušlo je pet ljudi od kojih nisu svi bili medicinski radnici, vec i ostali pacijenti.“

Nediceva kaže da nije znala da u Domu zdravlja u Banjaluci postoji sto za pregled prilagođen ženama sa invaliditetom, jer ga njen doktor nikada nije koristio. Takođe, iako Dom ima prilaz za kolica i lift za kretanje po zgradi, ističe da on obično ne radi i mnogo je uzak, pa osobe koje koriste šira kolica ne mogu uci i njega.

Urednica portala Ukljuci.in Ana Kotur kazala je da žene sa invaliditetom uopšte nisu doživljene kao žene, vec ih društvo doživljava kao aseksualna, adruštvena i atipična bica.

„Ljekari zaista ne znaju kako da se postave prema ženi sa invaliditetom, mislim da smo među prvim generacijama koje se uopšte odlučuju na takve stvari. Mislim da smo među prvim generacijama žena koje svoje zdravlje posmatraju kao nešto sasvim normalno, o čemu trebaju da brinu. Jedno negativno iskustvo je promjena ljekara. Kada ste žena sa invaliditetom, posebno je stresno kada svoju duboku, ličnu situaciju morate predstaviti ljekaru. Svaki put ulazite u ordinaciju nekoj novoj osobi, pričate im ono što ste doživjeli i iznova preživljavate stres iz svega toga, a u neku ruku i viktimizaciju. Opšte je prihvaceno da žene sa invaliditetom ne mogu da budu majke. Prvo, pripisuje im se da nisu sposobne da budu majke, zatim tu je neistina da je invaliditet nasljedan“, navodi ona.

Doktorica ginekologije i akušerstva Ives Šindrak, koja radi u banjalučkom Domu zdravlja, istakla je da u doba građenja zdravstvenih ustanova nije bilo sluha za ovakve stvari i da se sada radi onoliko koliko se može, što još uvijek nije dovoljno.

„To ne počinje od pojedinca vec od nekakvih viših nivoa. Tehnički razlozi su često najveci problem, da li postoji prilaz, da li se posjeduje adekvatan sto… Prije nekoliko godina smo imali pacijentkinju sa invaliditetom koja nije mogla na klasični ginekološki sto. Na Poliklinici postoji poseban sto za to, koji se podešava automatski. On se koristi prema potrebi, nije tako često da imamo pacijente sa invaliditetom. Oni možda primarno idu u privatne ambulante, jer oni automatski imaju to stolove. Mi imamo jedan sto i devet ambulanti, ali se situacija procijeni.“

Kako navodi Šindrak, sa edukacijom o seksualnom i reproduktivnom zdravlju trebalo bi početi vec u osnovnoj školi, a žene sa invaliditetom trebaju redovno komunicirati sa svojim ginekologom.

„Ako priroda bolesti dozvoljava da žena ostvaruje svoju seksualnu i reproduktivnu funkciju i ona to želi, treba joj to omoguciti. Uvijek trebaju doci po savjet, pregledi su isti kao kod žena bez invaliditeta. Rizici postoje zbog fizičkog stanja, ali ako neko ima želju za potomstvom, to je njihovo pravo i treba im pomoci da ga ostvare.“

Doktorica se takođe osvrnula i na društvene stereotipe prema kojima žena ne bi trebala ici ginekologu ukoliko nije imala seksualne odnose. Ona naglašava da žene trebaju ici na preglede još od dobijanja prve menstruacije, te da se ne mora raditi klasični, vec ultrazvučni pregled.

„Ako nemate odnose ne znači da se ne može desiti neka patologija“, kaže ona.

Dražena Lepir ispred udruženja građana „DRIP“ iz Banjaluke predstavila je rezultate istraživanja o iskustvima porodilja u Republici Srpskoj, a dobijeni podaci su poražavajuci. Od skoro 600 žena, vecina njih se ne bi vratila u isto porodilište.

„Čak 85% ispitanica kazalo je da nisu imale privatnost prilikom porođaja, dok je više od polovine reklo da u porođajnoj sali nije bila prijatna atmosfera. Velika vecina je navela da su tokom porođaja bile gladne i žedne, te da njihovo mišljenje tokom porođaja nije poštovano niti su učestovale u odlukama o načinu porođaja. Više od polovine ispitanica izjasnilo se da su bile uplašene tokom porođaja i da se nisu osjecale sigurno i zašticeno.“

Koliko BiH kaska za ostatkom svijeta, govori i podatak Gordane Ilic iz udruženja „MeNeRaLi“, koja navodi da je još prije 20 godina na konferenciji u Italiji pomenuto pitanje problema koje žene sa invaliditetom imaju u pristupu ambulantama i stolovima. Kao poseban problem odnosa prema pacijentima ističe i način saopštavanja da tek rođeno dijete ima određeni problem.

„Saopštava se majci, sav teret se prebacuje na nju. Otac se tada isključi i kao takav ostaje cijeli život. Nešto ružno se ne može lijepo saopštiti, ali saopštiti samo majci mnogo informacija samo dan nakon poroda je strašno i to nam ne treba. Za žene sa mentalnom zaostalošcu je važno pravilno prenijeti informaciju, te zaštititi ih od svake zloupotrebe“, kaže ona, i dodaje da je prilikom istraživanja njeno udruženje od roditelja dobilo odgovor da pričaju sa svojom djecom o seksualnom i reproduktivnom zdravlju, dok je svako dijete reklo da je informaciju čulo od neke trece osobe.

U Beogradu je 18. septembra promovisano istraživanje „Seksualnost žena sa motornim invaliditetom iz Vojvodine“ autorki Veronike Mitro, Dajane Damjanovic i Svetlane Timotic, članica ženske mreže „…Iz kruga – Srbija“. Mitro i Timotic su sa Lepojkom Čarevic Mitanovski, takođe članicom Mreže, i u saradnji sa Marijanom Čanak koja se bavi temom ženske seksualnosti, govorile o ovom istraživanju i njegovim rezultatima.

Magazin Godine, Porodica, Srbija, Zdravlje | 29.09.2014. | 0 | by Penzin

Ilustracija: …Iz kruga – Vojvodina, organizacija za podršku ženama s invaliditetom 

Do nedavno, na Balkanu nije sprovedeno niti jedno istraživanje na temu seksualnosti žena sa invaliditetom. Ovo je sprovedeno u pet vojvođanskih gradova uz učešce 45 žena sa urođenim ili stečenim motornim invaliditetom, koje su stare od 19 do 65 godina.

Obrađivane teme: menstruacija, masturbacija, rađanje dece, ginekološki pregledi, higijena…

Žene sa invaliditetom suočene su sa diskriminacijom, predrasudama i kontradiktornim stavom društva. Od preovlađujuce predrasude da žene sa invaliditetom nisu seksualne i da ne mogu da rađaju decu, preko sasvim suprotnih očekivanja kada uđu u partnerske veze – da rode decu, do užasne predrasude da nisu sposobne da brinu o deci koja im se nekada zbog toga oduzimaju.

Ovim ženama su najčešce uskracivane informacije o seksualnosti u porodici ili pri odlasku u zdravstvene ustanove. Autorke istraživanja se nadaju da ce edukacije ovog tipa doprineti, pored ostalog, i tome da, pored postojecih 12 domova zdravlja u Srbiji koji imaju ginekološke stolove za pregled žena sa invaliditetom, stolove nabave i preostala 144 doma zdravlja, piše mreža Žene protiv nasilja. 

SEKSUALNOST I INVALIDNOST TELO SEKSUALNI ODNOSI PARTNERSKE VEZE DOBIJANJE DETETA NASILJE

Želeći da doprinesemo većoj informisanosti šire javnosti o seksualnosti žena s invaliditetom, a u nedostatku domaćih tekstova, na ovoj stranici objavljivljujemo prevode tekstova sa sajta www.sexualityanddisability.org

Saglasnost, da se na našem sajtu nađu prevedeni tekstovi, dobili smo od CREA, feminističke organizacije koja ima sedište u Nju Delhiju, Indija.

02. juli 2015. u 10:48 Tanja Mandić Đokić: Feminizam nije prepoznao žene s invaliditetom 0POVEZANO

Snaga volje: Jessica Cox može svojim stopalima upravljati avionom, pisati, šminkati se... (VIDEO)

Lose Yourself na znakovnom jeziku: Genijalno! (VIDEO)

Najava predavanja i feminističkih razgovora 'Rod, tijelo, biomoć danas: Žena radnica u BiH'

Feminizam nije prepoznao žene s invaliditetom! 

Ovu je tezu tematizirala Tanja Mandic Đokic, u svom iznimno zanimljivom predavanju održanom u sklopu ciklusa Neko je rekao feminizam. O temi žena s invaliditetom čitajte u nastavku, u tekstu koji preuzimamo s prijateljskog portala soc.ba.

Ključna stvar koju je Tanja spomenula odmah na početku je činjenica da ni društvo, a ni sam pokret lica s invaliditetom, nije prepoznao da postoje žene s invaliditetom i muškarci s invaliditetom, odnosno da nije u pitanju homogena grupa bez ikakvih drugih obilježja. “Kada

nas društvo posmatra izvana, mi smo svi invalidi. Kao da nemamo svoje uloge i kao muškarci i kao žene, i kao da nemamo i sve druge poteškoce i radosti koje proizlaze iz toga”, objasnila je Tanja. Pitanje invaliditeta je zapravo pitanje tolerancije prema različitosti, smatra ona. “Mislim da je nemoguce jednu društvenu grupu diskriminisati, a neku drugu ne. Kad čujem da neko ima diskriminirajuci stav prema LGBT populaciji, ja znam da on/a ne može imati dobar stav prema licima s invaliditetom. Nemoguce je jedne voljeti, a druge ne voljeti. Ili imaš svijest o tolerisanju različitosti, ili je nemaš.”

Žene bez lica

Tanja je objasnila da su lica s invaliditetom često zapravo poželjna društvena grupa, što je jednim dijelom i produkt religije, jer se lica s invaliditetom uklapaju u koncept milosrđa. “Milosrdno je voljeti i maziti po glavi invalidice, ali Afro-Amerikance/ke ne volimo”, ilustrirala je Tanja, još jednom naglašavajuci da je odnos društva prema različitosti direktno proporcionalan nivou razvoja svijesti društva. Pokazujuci u okviru svoje prezentacije venecijanske maske – referirajuci se tako na sam naziv predavanja: Žene bez lica – Tanja je upitala ko se krije iza njih. “Društvo kaže – kriju se one koje nisu validne. Sama riječ ‘invalid’ na engleskomznači ‘greška’. Nisu validne one koje nisu dovoljno brze, snažne, mršave, visoke… Poruka koju društvo otvoreno ili latentno konstantno šalje ženama s invaliditetom je poruka – niste nešto dovoljno, šta god to bilo.”

Upravo zbog ovoga se ljudi s invaliditetom u životu mnogo više trude nego što bi se inače trudili da nemaju invaliditet. “Ja sam na poslu radila za troje. Ne bih se vjerovatno tako trudila da nema tog invaliditeta i konstantne poruke ‘Nisi nešto dovoljno’. Na fakultetu nikada nisam izašla na ispit, a da nisam bila 100% spremna, zato što ako dobijem šesticu, bojim se da sam je dobila zato što sam lice s invaliditetom.” Žene s invaliditetom su dovoljno različite da su ostale neprepoznate u društvu. One imaju i brojna druga obilježja i uloge, ali društvo je sklono tome da u prvi plan stavlja nedostatak. “Kad bi vas neko pitao ko je danas držao predavanje, da li biste rekli ‘Ma ona Tanja Mandic-Đokic, znaš ona što je u kolicima?’ ili ‘Ma ona Tanja Mandic-Đokic što nosi sivi sako na sivu majicu?’ Uvijek ce se u prvi plan staviti invaliditet, kao da se na tim ljudima ne vidi ništa drugo osim invaliditeta.”

Invaliditet nije bolest

Tanji je bilo važno razjasniti šta je zapravo invaliditet, a to je uradila referirajuci se na poznatu izreku da zdrav čovjek ima hiljadu želja, a bolestan samo jednu – da ozdravi. “Osnovna predrasuda je da je invaliditet bolest. Naravno da ljudi s invaliditetom mogu biti bolesni, jer invaliditet može izazvati i neka druga stanja koja mogu da se definišu kao bolest, ali invaliditet je, prije svega, stanje. Bolest implicira da se nešto treba liječiti, dok invaliditet znači da smo takvi kakvi jesmo, u nekom stanju.” Zbog ovog nepoznavanja materije je pitanje invaliditeta vec dugo godina pitanje zdravlja, pa se, npr. kada se nešto treba saznati o licima s invaliditetom, zovu doktori, što je pogrešno.“Najprostije rečeno, invaliditet pokazuje koliko se dobro snalazimo u društvu u kojem živimo. To hocu li ja biti žena s invaliditetom ili necu zavisi samo od toga koliko ja dobro funkcionišem u društvu. Ja imam neko oštecenje, ali ono postaje invaliditetonog trenutka kada se sudari s okolinom koja je meni neprilagođena. Kada funkcionišem u okolini koja je prilagođena, ja svoj invaliditet ne osjetim.On postaje izražen onog trenutka kada stanem pred stepenice. Ako vas ja nekim čudom prebacim u svijet gdje je sve na Brajevom pismu, vi cete biti ti koji ce imati invaliditet”, objašnjava Tanja.

Društvo je stvorilo prototip žene i reklo kako žena treba da izgleda i koje funkcije treba da obavlja, ali stvarne žene s invaliditetom uz enorman napor ne mogu da se uklope u tu sliku. One su ranjiva grupa jer se ne uklapaju u kalup ispravnosti. Na tragu ovog problema Tanja je spomenula čest “kompliment” koji se upucuje osobama s invaliditetom koje dobro funkcionišu u društvu: “Uopce se ne primijeti da imaš neki invaliditet.” “Kada mi neko kaže ‘Ja i ne primijetim da si ti u kolicima’, to implicira da je biti u kolicima nešto najgore na svijetu. Ovaj ‘kompliment’ su, recimo, dobivale i osobe afroameričkog porijekla: ‘Ja tebe uopce ne vidim kao crnca/crnkinju.’ To zapravo znači da me se ne prihvata onakvu kakva jesam. Nemojte mi govoriti da ne vidite kolica, jer ona su meni ok. To sam ja, a vi zapravo ne prihvatate mene.”

Kosovka djevojka

Često se pretpostavlja da invaliditet stvara rascjep između osoba s invaliditetom i njihovog tijela, zbog stvari koje su izgubili. Tanja objašnjava da učenje o tome kako živjeti s invaliditetom osobe s invaliditetom zapravo približava njihovim tijelima. “To je prihvatanje invaliditeta kao dijela identiteta, a ne kao ekskluzivne osobine koja apsolutno zasjenjuje sve druge. Smatra se da lica s invaliditetom valjda po defaultu ne mogu sigurno da vole to svoje tijelo, što uopšte nije tačno. Ljudi s invaliditetom često upadaju u tu zamku i uopšte se ne trude da izgrade svoju ličnost na drugim poljima.”Tanja smatra da je o ovom problemu potrebno diskutirati u okviru pokreta, jer se često dešava da invaliditet služi kao opravdanje i priča cijelog nečijeg života.

Tanja je tokom predavanja spomenula i sindrom “Kosovke djevojke”, arhetipa žene koja njeguje ratnika, osvrcuci se na to kako društvo ni kroz historiju nije jednako tretiralo žene i muškarce s invaliditetom. Za muškarce s invaliditetom je uvijek postojalo opravdanje. Dok medicina nije uznapredovala, djeca koja su se rađala s invaliditetom su mahom umirala, tako da je najčešci uzrok invaliditeta u prošlosti bio rat. Muškarci su se iz boja vracali ranjeni ili osakaceni i bilo je sasvim normalno da ih žene njeguju. Tanja ističe da se, ipak, žene s invaliditetom nigdje ne spominju. I u modernim vremenima je sasvim normalno da žena ostaje uz muškarca s invaliditetom, što društvo toleriše. “Međutim,šta se desi kada njegovateljica, odnosno ‘Kosovka djevojka’, ona za koju je društvo predvidjelo da treba nekoga da njeguje, postane žena s invaliditetom? Gdje je onda ‘Kosovac momak’?”, pita Tanja. Žene s invaliditetom partneri često napuštaju, na što društvo ne reaguje posebno, dok se od žene u suprotnoj situaciji očekuje da ostane uz muškarca. No, društvo nije kažnjavalo muškarce koji nisu u stanju ispuniti svoje društvene uloge. Primjerice, u starom Rimu su muškarci s nekim oštecenjem dobivali status posebnog građanina, uz novčane naknade, kako bi postali atraktivni ženama i mogli zasnovati porodicu. Njihovu nemogucnost da ispune svoju društvenu ulogu je društvo kompenzovalo, što je, kako ističe Tanja, potpuno uredu, ali se to nikada nije dešavalo sa ženama s invaliditetom.

Zamka feminizma

Ipak, centralno pitanje Tanjinog predavanja odnosilo se na to kako je feminizam, boreci se za prava žena i protiv diskriminacije, upao u zamku da diskriminira manje jednake među jednakima. “Sociološki je zanimljivo kako je pokret koji se borio protiv dodijeljenih uloga upao u zamku onoga protiv čega se borio. Boreci se za jednakost feminizam je zaboravio koliko je važna različitost. U silnom upinjanju žena da u muškom svijetu dokažu šta sve mogu, žene su postavile nove standarde u koje se žene s invaliditetom nisu mogle uklopiti. Feministkinje nisu prepoznale žene u svojim redovima kojima je bila potrebna podrška.”

Moderna žena je zaposlena, snažna, jaka, brza, i prije svega izdržljiva, a to je standard u koji se žene s invaliditetom fizički ne mogu uklopiti. “Žene širom svijeta se bore protiv toga da im nametnu da rađaju, a žene s invaliditetom se još bore da im dozvole da rađaju. Žene se ljute što ih se posmatra kroz prizmu seksualnosti, dok se žene s invaliditetom pitaju zašto niko ne primjecuje njihovu seksualnost. Žene se bore protiv golišavih bilborda, a žene s invaliditetom žele da budu na nekom od njih. Dok je ženski pokret otišao daleko, žene s invaliditetom niko nije stigao primijetiti. Liderke ženskog pokreta nisu vidjele ženu od štaka, kolica, bijelog štapa, intelektualnih teškoca”, objašnjava Tanja.

Žene s invaliditetom se i danas bore da postanu dio mainstream ženskog pokreta, i određeni uspjesi su ostvareni i u BiH. Početkom marta je održana prva konferencija žena s invaliditetom, nakon čega je osnovana i Mreža žena s invaliditetom BiH, koja uskoro počinje s formalnim radom. “Jedan od naših glavnih ciljeva je da se priključimo ženskom pokretu BiH i da budemo prepoznate”, kaže Tanja. Žene s invaliditetom se svake godine susrecu na konferenciji koja okuplja države potpisnice Konvencije o pravima osoba s invaliditetom, te insistiraju na što vecoj inkluziji žena. Problem o kojem se često šuti je činjenica da žene s invaliditetom nisu uključene u brojne aktivnosti jer su troškovi njihovog putovanja i učešca skuplji. “Postoji diskriminacija među invaliditetima i hijerarhija invaliditeta. Organizatori/ce su danas mogli/e pozvati neku ženu koja je slijepa – ona može doci busem, jeftinija je. Mogao je doci i neko s manjim invaliditetom, možda neko na štakama.” Žene s invaliditetom su inače siromašnija društvena grupa. Troškovi njihovog života su skuplji, jer sa sobom vode asistente, potreban im je prilagođen smještaj, itd.

Prototip žene 21. vijeka

Tanja nije propustila priliku da istakne kako je djevojčicama i ženama s invaliditetom dodatno teško jer im se pored standardne poruke da njihovo tijelo nije lijepo šalje i dodatna poruka da njihov invaliditet znači da nikada nece moci biti lijepe. “Žene s invaliditetom čak nisu ni ciljana publika velikih firmi, do te mjere da im i ne pokušavaju nešto prodati. Kada ste u Niveinoj reklami vidjeli lijepu ženu u kolicima? Znate li koliko bi mnogim ženama značilo da neke kozmetičke firme barem pokušavaju da im prodaju svoje proizvode? To se ne dešava jer svi misle da smo mi toliko fokusirane na svoje invaliditete da povazdan mislimo samo o tome.”

Na kraju predavanja, Tanja je prisutnima pustila video litvanske pjevačice Viktorie Modesta za pjesmu Prototype. Ova 28-godišnja umjetnica je 2007. godine svojevoljno pristala na amputaciju lijeve noge ispod koljena, kako bi smanjila zdravstvene probleme s ovom nogom, te je danas simbol novog prototipa žene s invaliditetom, kao i uzor brojnim djevojčicama i ženama s invaliditetom. Pitanje koje je Tanja postavila nakon toga bilo je ko ima legitimitet da određuje prototip žene u 21. vijeku? “Ja sanjam o tome da prototip moderne žene bude da ona bude različita, u raznim varijantama”, rekla je na kraju Tanja Mandic Đokic, piše portal Soc.ba.

Radiosarajevo.ba

Održani seminari o seksualnom i reproduktivnom zdravlju osoba sa invaliditetom u organizaciji Saveza udruženja paraplegičara Crne Gore Postavio/la  KiKi

veličina fonta Štampaj Email

Ocijenite ovaj tekst

1 2 3 4 5

(1 Glas)

Savez udruženja paraplegičara Crne Gore održao je dva seminara pod nazivima "Seksualnost i reproduktivne sposobnosti žena s invaliditetom" i "Osobe s invaliditetom i roditeljstvo". Seminari su održani  u Bečićima, u periodu  od 21. do 24. ovog mjeseca.

Seminari su realizovani u okviru projekta "Pravo osoba s invaliditetom na roditeljstvo", koji finansira Evropska unija (EU) posredstvom Delegacije EU u Crnoj Gori. Ovi događaji okupili su učesnike iz dvanaest opština

Crne Gore. Ciljevi ovih seminara su psihološko osnaživanje žena s invaliditetom da prihvate svoju seksualnost i reproduktivne sposobnosti i psihološko jačanje osoba s invaliditetom da se ostvare u roditeljstvu ako je to njihov izbor.

Na seminarima je predstavljena i publikacija "Osobe s invaliditetom i roditeljstvo".

Predavači su bili Tamara Milić, psihološkinja i Fehmija Fetahović, specijalista ginekologije i akušerstva. Kroz psihološke radionice učesnici su podstaknuti da pričaju o svojim iskustvima, stavovima sredine, kako ih drugi doživljavaju, kako sami sebe doživljavaju, šta bi društvo moglo da uradi, a šta oni sami kako bi se desile društvene promjene koje bi ove teme stavile u pozitivan kontekst.

Predavanje o značaju zaštite i unapređenja seksualnog i reproduktivnog zdravlja i planiranja porodice pružilo je mnogo saznanja učesnicima i otklonilo mnoge nedoumice. Učesnici su dobili motiv da više pažnje posvete svom seksualnom i reproduktivnom zdravlju i otklonili neke strahove vezano za roditeljstvo i istakli koliko je značajno omogućiti što više ovakvih vrsta edukacija.

 

Pripremila: Sandra Nedović

http://www.in-portal.hr/in-portal-news/sport/4695/intervju-visnja-ljubicic-zene-s-invaliditetom-Intervju, Višnja Ljubičic:

I žene s invaliditetom izložene su obiteljskom nasilju i seksualnom uznemiravanju

U razgovoru s pravobraniteljicom za ravnopravnost spolova Višnjom Ljubičić dotakli smo se društvene skupine koja je višestruko diskriminirana, a to su žene s invaliditetom. Pravobraniteljica je iznijela poražavajuće podatke koji ukazuju na iznimno težak društveni položaj žena s invaliditetom, ali i majki djece s invaliditetom

                                                                                                                                                         Foto: Robert Anić/PIXSELL

Gospođo Ljubičić, kao pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, svakodnevno svjedočite svim oblicima diskriminacije i kršenja prava žena u hrvatskom društvu. U tom cijelom spektru diskriminacija prema ženama, skrivena je jedna skupina koja je dvostruko diskriminirana, a to su žene s invaliditetom. Društvo žene naziva slabijim spolom, a kad taj slabiji spol ima invaliditet onda se ta predrasuda još dodatno intenzivira. Iz vaše prakse, na kojim poljima diskriminacija prema ženama s invaliditetom posebno dolazi do izražaja? Koliko su žene s invaliditetom zbog psihofizičkog i ekonomskog nasilja koje trpe u obitelji i društvenom okruženju osuđene na socijalnu izolaciju?

- Kao pravobraniteljica za ravnopravnost spolova u svom dosadašnjem radu posebnu pažnju posvećivala sam upravo ženama s invaliditetom, koje su posebno osjetljiva kategorija izložena riziku višestruke diskriminacije i to na svim područjima života uključujući posebice rad i zapošljavanje, nasilje u obitelji, medicinsku skrb, obrazovanje, sudjelovanje u političkom i javnom životu, a ugrožena su i njihova seksualna i reproduktivna prava. Pritom je posebno težak položaj žena s invaliditetom u ruralnim područjima.

Žene s invaliditetom su u većoj mjeri izložene obiteljskom nasilju od strane svojih partnera, ali i od strane ostalih članova/ica njihove obitelji. Obzirom na slabije obrazovanje i zaposlenost žena s invaliditetom, one su u većoj mjeri izložene i ekonomskom nasilju, ali i zanemarivanju te socijalnoj izolaciji koja predstavlja specifičan oblik nasilja nad ženama s invaliditetom. Navedeno je vidljivo iz činjenice kako žene s invaliditetom u većoj mjeri žive same ili se smještavaju u ustanove nego muškarci s invaliditetom. Naime, prema podacima Hrvatskog zavoda za javno

zdravstvo (HZJZ), 87% muškaraca i 75,5% žena s invaliditetom žive u obitelji dok istodobno 12,6 % muškaraca i čak 24 % žena s invaliditetom žive same.

Činjenica koja je poznata u OSI zajednici, ali se u nedovoljnoj mjeri na nju u javnosti ukazuje , je da su ženska djeca s invaliditetom u lošijoj poziciji kod odgoja, pškolovanja i rehabilitacije, a ustanove za odgoj i obrazovanje samo preslikavaju taj mentalitet, što ima za posljedicu da žene s invaliditetom imaju niži stupanj obrazovanja u odnosu na muškarce s invaliditetom. Raspolažete li podacima koji bi potkrijepili ovu tezu o obrazovnoj i ekonomskoj zapostavljenosti žena s invaliditetom?

                                                                                                                                                        Foto: Damir Spehar/PIXSELL

- Prema podacima HZJZ-a o stručnoj spremi i obrazovanju osoba s invaliditetom, proizlazi kako 51,3% muškaraca s invaliditetom i čak 74,7% žena s invaliditetom nema osnovnu školu ili ima završenu samo osnovnu školu, dok 37,4% muškaraca i 18,8% žena s invaliditetom ima završenu srednju školu. Višu ili visoku stručnu spremu ima svega 4,2% muškaraca i 2,7% žena s invaliditetom. Nadalje, prema podacima Hrvatskog zavoda za zapošljavanje (HZZ), na dan 31.12.2013. je u evidenciji Zavoda bilo registrirano ukupno 6.789 osoba s invaliditetom što iznosi 1,9% populacije nezaposlenih osoba prijavljenih u evidenciji Zavoda. Od ukupnog broja registriranih osoba s invaliditetom u HZZ-u, njih 59,58% su muškarci, a 40,42% su bile žene s invaliditetom. Nadalje vezano uz područje zapošljavanja, prema podacima HZZ-a proizlazi kako su tijekom 2013. bile zaposlene ukupno 1.744 osobe s invaliditetom, od čega muškarci čine udio od 62,67%, a žene s invaliditetom čine udio do 37,33% od ukupnog broja zaposlenih osoba s invaliditetom. Analizirajući sve navedene podatke,

jasno je kako se žene s invaliditetom nalaze u nepovoljnijem položaju ne samo u odnosu na osobe bez invaliditeta, već i u odnosu na muškarce s invaliditetom, a što je svakako posljedica i stereotipa prema kojem žene s invaliditetom nisu dovoljno „profitabilne“ u ekonomskom smislu.

Diskriminaciju trpe i zaposlene žene s invaliditetom, naročito mobing i seksualno nasilje. Zaposlene žene s invaliditetom se često ne usude prijaviti takve slučajeve. Koliko se javljaju i traže zaštitu kod vas, kao pravobraniteljice za ravnopravnost spolova?

- Tijekom 2013. zaprimila sam pritužbu žene s invaliditetom, a vezano uz spolno uznemiravanje na radu te je nakon provedenog ispitnog postupka poslodavcu uputila upozorenje i odgovarajuću preporuku. Iako je tijekom 2013. zaprimljena samo jedna takva pritužba, svjesna sam da, nažalost, postoji znatan broj žena s invaliditetom koje su na svojim radnim mjestima izložene svim oblicima spolne diskriminacije. Međutim imajući u vidu trenutnu ekonomsku situaciju, a koja još više pogađa upravo žene s invaliditetom, svjesna sam činjenice da postoji znatna tzv. tamna brojka takvih slučajeva, ali koje žrtve iz različitih razloga (najčešće straha zbog otkaza) još uvijek ne prijavljuju nadležnim institucijama pa tako niti Pravobraniteljici.

U našem društvu uvriježeno je da su majke one koje provode većinu vremena s djecom, pa tako i s djecom s invaliditetom. Majke djece s invaliditetom često ne dobivaju dovoljnu potporu od svog partnera, a samohrane majke djece s invaliditetom nalaze se u posebno teškom položaju. Također su rastave braka nadprosječno zastupljene kod obitelji djece s invaliditetom. Kako pomoći tim hrabrim ženama koje se često osjećaju usamljene u borbi za bolji život svoga djeteta s invaliditetom? Što učiniti da sav teret ne bude na njima i da zbog toga što su majke djece s invaliditetom ne budu radno i društveno zapostavljene?

- U svom radu posebnu pažnju posvećujem i provedbi načela ravnopravnosti spolova na području roditeljske skrbi, a što svakako obuhvaća i položaj samohranih majki djece s invaliditetom. Ravnopravno roditeljstvo je ono koje je u najboljem interesu djeteta te kao takvo obuhvaća jednaku aktivnost oba roditelja za skrb i brigu o djetetu, uključujući i ravnomjernu podjelu kućanskih poslova te korištenje roditeljskog dopusta od strane očeva. Navedeno posebice dolazi do izražaja kod djece s invaliditetom koja često zbog svog zdravstvenog stanja zahtijevaju pojačanu skrb i angažman oba roditelja.

                                                                                                                                                     Foto: Duško Marušić/PIXSELL

Vezano uz navedenu problematiku ravnopravne roditeljske skrbi, kao pravobraniteljica sam tijekom 2013., provela dva istraživanja i to: istraživanje o stručnim mišljenjima i prijedlozima centara za socijalnu skrb vezano uz odluku s kojim će roditeljem dijete nastaviti živjeti te istraživanje o postojećim trendovima o ravnopravnosti spolova na području roditeljske skrbi koje je uključilo i analizu sudskih odluka vezano uz navedenu problematiku. Oba navedena istraživanja nalaze se u Izvješću o radu za 2013. godinu.

Međutim, imajući u vidu kako se pitanje položaja i zaštite djece s invaliditetom, kao i općenito najbolji interes djeteta, nalazi u nadležnosti pravobraniteljice za djecu, doc. dr. sc. Ivane Milas Klarić, upućujem Vas na mogućnost obraćanja navedenoj instituciji radi dobivanja detaljnijih informacija o navedenoj problematici.

S obzirom na sve vaše tvrdnje i podatke koje ste naveli, jasno je da ste dobro upoznati s činjenicom da je položaj žena s invaliditetom iznimno težak i nepovoljan. Koliko vi zapravo, s obzirom na vaše ovlasti, možete konkretno učiniti da bi se položaj žena s invaliditetom poboljšao?

- Vezano uz gore navedenu problematiku i poboljšanje položaja žena s invaliditetom, sukladno svojim zakonskim ovlastima iz Zakona o ravnopravnosti spolova, preporučila sam kontinuiranu edukaciju stručnjaka/kinja i senzibilizaciju javnosti o položaju žena s invaliditetom, a koja će svakako pridonijeti i uklanjanju spolnih sterotipa i diskriminacije. Također sam preporučila i daljnje osnaživanje žena s invaliditetom. Imajući u vidu nepovoljniji društveni položaj žena s invaliditetom, aktivno sam sudjelovala i u brojnim okruglim stolovima vezano uz navedenu problematiku. Tako sam povodom obilježavanja Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama sudjelovala na okruglom stolu pod nazivom "Nasilje nad ženama s invaliditetom“ u organizaciji Ženske sobe i Mreže žena s invaliditetom.

O svemu navedenom izvijestila sam Hrvatski sabor u svojim redovnim godišnjim izvješćima o radu, koja su dostupna na službenoj web stranici pravobraniteljice za ravnopravnost spolova (www.prs.hr) i u koja možete izvršiti uvid radi dobivanja detaljnijih podataka o navedenoj problematici.

Napominjem kako se problematikom žena s invaliditetom u svom radu bavi i Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom, Anka Slonjšak, te preporučam i upućujem na mogućnost obraćanja navedenoj instituciji, a radi dobivanja dodatnih podataka i informacija o navedenoj problematici.

Razgovarao: Branimir Šutalo

izlozene-su-obiteljskom-nasilju-i-seksualnom-uznemiravanju

EROTSKA PREDSTAVA ŽENA U KOLICIMA

'I moja vagina ima pravo na seks i ljubav'

Slavnu predstavu 'Vaginini monolozi' prvi put su izvele žene s invaliditetom i otvoreno govorile o seksualnosti

Sudionice predstave 'Vaginini monolozi'“I moja vagina želi sve, želi seks”, to je poruka ovogodišnje iznimno snažne predstave “Vaginini monolozi”, koju su prošlog tjedna u povodu V-Daya u dvorani Gorgona u Muzeju suvremene umjetnosti izvele žene s invaliditetom. Predstava je bila posebna i drukčija jer su prvi put “Vaginine monologe” izvele žene s invaliditetom, koje su otvoreno i iskreno govorile o svojoj seksualnosti, žudnji i potrebi za ljubavlju o čemu se, barem u Hrvatskoj, dosad još nije govorilo. Predstava je izvedena pod geslom “Bez rampe – Stop nasilju nad ženama s invaliditetom”, a organizatori programa Centar za ženske studije i Zajednica saveza osoba s invaliditetom Hrvatske SOIH tom su se izvedbom htjeli založiti, kako su objasnili, za bolje razumijevanje njihova položaja, ali i razbiti brojne predrasude koje postoje u našem društvu o seksualnosti invalidnih osoba.

KAKO JE ISPRIČALA Rada Boric, ženska aktivistica i direktorica Centra za ženske studije, na tu je ideju došla još prije nekoliko godina sudjelujuci u emisiji “Otvoreno”, kada je neki gost zagovarao prostituciju s obrazloženjem da to omogucava invalidnim muškarcima seksualni život. Ona mu je tada dobacila: “A što je s invalidnim ženama? Zar one nemaju žudnju?” U projekt se odmah uključila i redateljica Dubravka Crnojevic-Caric, koja je ispričala da vec nekoliko godina druguje s jednom ženom s invaliditetom. “Fascinirala me je njena finoca, inteligencija i obrazovanost, te samostalnost, a buduci da smo puno razgovarale o ljubavnim odnosima, vezama i spolnosti, shvatila sam da i one doživljavaju eros i seksualnost na isti način kao i mi, te da imamo jednake probleme”, kaže redateljica predstave dodavši da je nakon te spoznaje nekako spontano krenula priča s provokativnim “Vagininim monolozima” američke spisateljice Eve Ensler. Počele su probe, no kaže da je cijelo vrijeme osjecala kao da nešto nedostaje. Tada su se pojavila razna pitanja i pokazalo se da je iznimno važno, kaže, da i one progovore o svojoj seksualnosti, o onome što žele i o čemu razmišljaju, jer ako nece progovoriti o sebi, njihova seksualnost ce ostati nevid-ljiva. Zamolila ih je da napišu nešto o ljubavi i seksualnosti, a kada su to učinile, pokazalo se da one žele govoriti o svojoj seksualnosti, kaže, no problem je u nama jer ih mi kao društvo tretiramo kao bespolna, anđeoska bica. “Zatim smo u originalni tekst ukomponirali njihove intimne ispovijesti, a od Eve Ensler smo ostavili samo one dijelove koji su njima bili najzanimljiviji, primjerice, otkrivanje seksualnosti, orgazma i klitorisa, te priču silovane žene iz Bosne. Pokazalo se da žene s invaliditetom žele sve ono što žele i žene bez invaliditeta, a mi kao društvo o tome nismo ništa znali.”

U PREDSTAVI GOVORE Dijana Dleski, Monika Geric, Mirjana Janžek, Gordana Jurčevic, Ivana Kučina, Ines Pehnec, Nives Rebernak, Martina Šoštaric i Katarina Tonkovic, te aktivistkinja iz SOIH-a Marica Miric i dvije asistentice Marija Šojic i Marija Osredečki. Došle su iz Zagreba, Karlovca, Krapine, Samobora i ostalih hrvatskih gradova, a njihovu sudbinu obilježila je mišicna distrofija, cerebralna paraliza, poremecaj ravnoteže, gluhonijemost te drugi poremecaji zbog čega se ili teško krecu ili se mogu kretati jedino u invalidskim kolicima. Unatoč tome, one su optimistične i, kako su nam ispričale, trude se svoje živote učiniti što kvalitetnijima. Monika Geric ima cerebralnu paralizu, jer se rodila prerano, sa šest i pol mjeseci, no vrlo je temperamentna i živahna, po prirodi borac, a u predstavi “Vaginini monolozi” imala je jednu od istaknutijih uloga u kojoj je došla do izražaja njezina hrabrost. Kad izgovara vlastiti tekst u kojem kaže da želi da cijeli svijet sazna da i ona, žena s invaliditetom, u kolicima, ima vaginu i osjeca žudnju, govori to toliko iskreno i strastveno da joj moraju povjerovati i oni s najvecim predrasudama. Ispričala nam je da osobe s invaliditetom nitko nikada nije usmjeravao prema seksualnosti i ljubavi jer se to smatralo neprihvatljivim i neprimjerenim njihovu stanju. “Kao da mi nemamo pravo na seks i ljubav!” kazala je Monika Geric koja je u sretnoj vezi s dečkom, također invalidom, vec 13 godina. Upoznali su se na izložbi, zatim su bili prijatelji tri godine, a onda su postali partneri. Objasnila je da i one, kao i sve ostale žene, imaju potrebu za ljubavlju i nježnošcu. “Osjecamo isto, ali je put do ostvarenja naših želja malo teži i drukčiji”, objasnila je, dodavši da se žene s invaliditetom neprestano moraju boriti s predrasudama društva jer se uobičajeno smatra da takve osobe nemaju seksualnost i ne osjecaju žudnju. “Čak kad se samo držimo za ruke, čudno nas gledaju, no mislim da nam se istodobno i dive”, otkrila je i dodala da problem nastaje zbog konzervativnosti društva, koje postavlja različite barijere i tabue u odnosu na seks i odnose među spolovima. “Čim nisi u braku i nemaš petero djece, odmah te sumnjičavo promatraju jer živimo u takvom društvu, a s druge strane, sve se gleda kroz seks, a ne kroz emocije i dodire”, rekla je Monika Geric zaključivši da je ova predstava napravljena sa ženama s invaliditetom upravo zato što su htjele senzibilizirati društvo na svoju seksualnost, te ih educirati da i one mogu slobodno govoriti o svojoj žudnji. S njom se složila i Gordana

Jurčevic, žena prekrasna glasa, odana suradnica i predsjednica Mreže žena s invaliditetom SOIH-a – Saveza osoba s invaliditetom Hrvatske, inače iz Karlovca, koja je rekla da one, kao specifična grupa žena, žele poručiti da unatoč svojoj invalidnosti žele voljeti i biti voljene, te da je vecina njih bila ili je i danas u vezi. Kad je imala šest godina, povremeno je počela padati i to ju je jako zbunjivalo, a kada joj je liječnik postavio dijagnozu mišicne distrofije, svi – i ona i roditelji, bili su šokirani. “Isprobali smo sve načine liječenja, od klasične medicine i vrhunskih liječnika do raznih travara, što je u meni pobuđivalo nadu, ali ništa nije pomoglo i završila sam u kolicima”, ispričala je Gordana Jurčevic dodavši da je u školi u Krapinskim Toplicama shvatila da se čudo nece dogoditi i da joj ne preostaje ništa drugo nego da se bori da joj život, unatoč okolnostima, bude što kvalitetniji.

OTKRILA JE DA JE u vezi sa zdravim partnerom, koji nije iz njenog mjesta, pa se za sada povremeno posjecuju. Željeli bi započeti zajednički život, međutim, zbog financijskih razloga te slabe zapošljivosti osoba s invaliditetom u Hrvatskoj, to je za sada nedostižan san. Na pitanje kako se nosi s predrasudama društva o seksualnosti žena s invaliditetom, Gordana Jurčevic je odgovorila “da je sve u glavi”. “Otkako smo u Mreži žena s invaliditetom krenuli s edukativnim radionicama s ciljem da osvijestimo i osnažimo žene u manje urbanim sredinama, te da im pomognemo da se izbore za svoja prava i potrebe, osvijestila sam i sebe i svoju žudnju”, objasnila je dodavši da je postala mnogo otvorenija. “Kad me pitaju imamo li i mi spolne odnose, odgovaram im da i mi imamo onu stvar i želimo užitak, samo što se trebamo prilagoditi situaciji i okolnostima. Znači, želimo isto kao i svi drugi ljudi, ali to postižemo na možda kompliciraniji način.”

SUDBINA NIVES REBERNAK ponešto je drukčija. Magistrirala je na ženskim studijima u

Den PREDSTAVA 'Vaginini monolozi' izvedena je u dvorani Gorgona u Muzeju suvremene umjetnosti u povodu V-DayaHaagu i živi u Amsterdamu gdje je 1991. godine u svom stanu osnovala Kucu za mir i nenasilje, organizaciju za pomoc izbjeglicama, u kojoj su utočište našle stotine izbjeglica iz bivše Jugoslavije. S članicama svoje udruge išla je na audijenciju četrnaestog Dalaj lame u Den Haag, a zatim je prije deset godina organizirala njegov posjet Hrvatskoj. O njenom životu Svebor Kranjc snimio je dokumentarac “Profesija: izbjeglica”. “Rođena sam s iščašenim kukovima i zato sam cijeli život trpjela bol dok sam hodala”, ispričala je Nives Rebernak dodavši da je dobila invalidska kolica nakon neuspjele operacije kuka 1989. u Nizozemskoj. “Bila sam presretna jer su mi omogucila kretanje s manje boli i jer sam mogla ici tamo kamo mi je prije bilo nemoguce. Zaljubila sam se u svoja invalidska kolica, koja su mi postala najbolja prijateljica.” Na pitanje da li je ikada kao osoba s invaliditetom imala problema sa seksualnošcu otvoreno je priznala da “nikad nije imala problema sa seksualnošccu, ni dok je hodala, ni otkako je u kolicima”. Objasnila je da je njena osobnost toliko jaka da se nikad nije osjecala diskriminiranom, ni u djetinjstvu, a niti sada, te da zbog toga nikome nikada nije ni palo na pamet da je diskriminira. Supruga Maartena, Nizozemca, upoznala je u budističkom centru u Nizozemskoj, kaže, i zaljubili su se na prvi pogled. “Nisu mu smetala moja kolica, a sada je veliki zagovornik ljudi s invaliditetom, često čak snažniji od nas samih, i u svemu me

podržava, kao i ja njega”, kazala je Nives Rebernak. Objasnila je da diskriminacija nisu samo arhitektonske barijere, nego i dobronamjerni ljudi koji smatraju da je hodanje najvažnija stvar na svijetu. Po njenom mišljenju to nije točno. “Sve velike stvari postigla sam iz kolica”, kaže dodavši da je hodajuca perspektiva zamara, no na žalost, na njoj se inzistira i u filmovima - kad netko završi u kolicima, jako je važno da opet prohoda, što je po njoj potpuno nepotrebno. “Smatram da nisam jednaka, da imam hendikep i da sam zato različita, ali to ne znači da sam manje vrijedna”, kaže Nives Rebernak. “Ne moram i ne želim dokazivati da sam jednaka hodajucima. No i ova predivna predstava je napravljena iz hodajuce perspektive. Ne želim govoriti o drugima, ali mene je to strašno iscrpilo. Napravile smo predstavu za devet dana za manje od 30 sati. A nismo glumice. A za žene s invaliditetom to je barem dvostruko više vremena. Transport, kolica van, kolica unutra, traženje pomoci i slično. Mi kao žene uvijek moramo biti dvostruko bolje, a sad smo kao žene s invaliditetom morale dokazati da smo bioničke žene. Da smo imale dovoljno vremena i razumijevanja za svoj invaliditet, sve je moglo proci s mnogo manje stresa, bolova i frustracije.” Mirjana Janžek je otkrila kako je na početku imala tremu i pitala se hoce li uopce moci govoriti pred publikom, a kamoli o vaginama i seksu, no kasnije, tijekom proba, svi su se oslobodili pa je i ona postala slobodnija. Podrijetlom je iz Krapine i kao djevojčica se razboljela od mišicne distrofije, no njenim roditeljima je ta bolest na žalost vec bila poznata jer se od nje vec bio razbolio njen stariji brat. Kad ih je redateljica zatražila da napišu nešto o ljubavi i seksualnosti, ona se opredijelila za ispovijest u kojoj je priznala da je i ona, unatoč invalidnosti, žena koja voli i koja je voljena. Naime, i ona je u sretnoj vezi vec četiri godine s partnerom, koji je također u kolicima. “Uživam u poljupcima i dodirima, u nježnosti i pažnji koju mi pruža”, otkrila je Mirjana Janžek.

INES PEHNEC živi u Svetoj Nedelji, obrazovana je i samostalna, a nedavno se vratila s putovanja po Indiji kamo je otišla ne obaziruci se na invalidska kolica. Ispričala je da nije imala tremu jer je željela u javnosti, pred publikom, govoriti o seksu, pa nije ni trenutka dvojila hoce li prihvatiti ulogu u “Vagininim monolozima”. “Što se mene tiče, nema nikakve razlike između mog prsta i vagine”, konstatirala je Ines Pehnec objasnivši da u današnje vrijeme vagina ne bi smjela biti tabu tema, no to se događa kad je riječ o ženama s invaliditetom. “Ovu predstavu smo napravile upravo zato da bismo osvijestile roditelje, koji često negiraju seksualnost kod svoje invalidne djece, ali i cijelo društvo, koje zaklapa oči pred njihovom seksualnošcu stvarajuci od toga tabu temu. Dakle, osobe s invaliditetom seksualna su bica, a mi želimo tu poruku o povezanosti invalidnosti i spolnosti, koja ce za neke biti šokantna, proširiti i po ostalim hrvatskim gradovima”, zaključila je Ines Pehnec.

ODA na 1. Konferenciji žena s invaliditetom

Velika ljetna akcija Rodina leta Objavljeno Izvješće o stanju prava očeva na korištenje roditeljskih dopusta u Hrvatskoj s

osvrtom na praksu u zemljama Europske unije Rezultati istraživanja o sigurnosti djece u automobilima RODA na 1. Konferenciji žena s invaliditetom Čitalački program za zatvorenice i djecu u Kaznionici u Požegi Dvjesto Rodinih pregleda autosjedalica!

Što roditelji trebaju od društva

19-05-2015

Na poziv Zajednice saveza osoba s invaliditetom Hrvatske – SOIH, RODA je sudjelovala na 1. Konferenciji žena s invaliditetom koja se održala 16. i 17. svibnja u Zagrebu. Bila je iznimna čast odazvati se pozivu SOIH Mreže žena s invaliditetom koja je okupila 100njak odvažnih sudionica i pokojeg sudionika. 

Iskreno smo ganute toplom, prijateljskom atmosferom kojom je RODA dočekana i pažnjom koja je posvecena Rodinom izlaganju na temu Izazovi majčinstva nakon koje se na skupu još dugo razgovaralo o pitanjima vezanim za reproduktivno zdravlja žena s invaliditetom.

Nakon izlaganja jednoglasno smo se složile da su izazovi majčinstva prevelik teret za svaku majku bez podrške, a ako je ona majka s invaliditetom, onda su ti izazovi daleko veci. Tabuiziranje seksualnosti i negiranje želje za majčinstvom žena s invaliditetom prve su prepreke na putu. Nepristupačnost i neprilagođenost zdravstvenih ustanova i ginekoloških ambulanti, needucirano zdravstveno osoblje i nedostatak servisa za majke s invaliditetom samo su neki od izazova s kojima se ove žene susrecu na putu prema majčinstvu.

Napustile smo ovu konferenciju s osjecajem gorčine zbog svih iskustava koje smo čule ali i želje da sudjelujemo u promjenama koje ce doprinijeti dostojanstvenom majčinstvu žena s invaliditetom. Od srca zahvaljujemo Mreži žena s invaliditetom na povjerenju koje su nam ukazale pozvavši nas na ovaj važan događaj. Vec sada se veselimo sljedecoj konferenciji.  

 

Prenosimo djelic atmosfere:

FOKUS

"Centri moći ne žele priznati 8.000 nestalih Srebreničana"

"Srbija će na putu prema EU morati priznati da se u Srebrenici desio genocid"

136 novih bijelih nišana u mezarju Potočari: Svi moji su ovdje, a ja ne znam gdje sam

Zapis iz Osmača: Fikreta i njena četiri sina

Stipendije povratnicima

Preminuo novinar Boro Marić

VIJESTI > BIH

26.03.2015. | PIŠE: Gordana KATANA

Reproduktivna prava osoba sa invaliditetom: I mi želimo biti majke

Žene s invaliditetom, uz svakodnevne prepreke s kojim se susrecu, predmet su i predrasuda da nemaju pravo na seksualno i reproduktivno zdravlje, poručeno je s jučerašnje debate održane u Banjoj Luci. Biljana Nedic, umjetnica i žena sa invaliditetom, svjedočila je o bolnim iskustvima prvog ginekološkog pregleda zbog činjenice da ljekar koji ju je pregledao nije imao ni minimum razumijevanja za činjenicu da je nepokretna.

Doživljavaju nas kao atipična bića

- O mojim potrebama kao osobe s invaliditetom više se brine moj zubar nego ginekolog, kazala je Nedic, dok je Ana Kotur, urednica veb-portala ukljuci.in i takođe žena s invaliditetom, istakla kako i one imaju pravo na seksualni život, imaju pravo biti majke, ali su "u našem društvu udaljene i od ostalih žena, pa ih i one nerijetko doživljavaju kao aseksualna i atipična bica".

Poražavajuca statistika

I ona je ukazala na nedovoljnu educiranost zdravstvenog osoblja prema ovoj skupini žena.

- Sve to u nedostatku nedovoljne pomoci porodice naš život čini još težim, kazala je Kotur.

O stanju seksualnih i reproduktivnih prava dovoljno je spomenuti činjenicu da u cijeloj BiH postoji samo jedan sto za ginekološki pregled žena s invaliditetom koje se ne mogu same kretati, dok ne postoji nijedan za porođaj. Ives Šindrak, dr. ginekologije i akušerstva Doma zdravlja Banja Luka, priznala je da u okviru UKC-a na devet ginekoloških ambulanti postoji samo jedan sto namijenjen potrebama žena s invaliditetom. Iako je saglasna da još ne postoji dovoljna senzibiliranost medicinskog osoblja prema ženama invalidima, ustvrdila je da se stvari, ipak, krecu nabolje.

 S ovom tvrdnjom se, nažalost, ne slaže veliki broj žena u RS-u. O tome svjedoči i istraživanje koje je tokom februara 2015. provela neformalna grupa građana/ki DRIP, a koje je predstavila njihova aktivistica Dražena Lepir. U istraživanju o iskustvima prilikom porođaja u RS-u je učestvovalo 539 žena, koje su se porodile u jednom od 13 javnih i jednom privatnom porodilištu. Zabrinjavajuci je podatak da je čak 59 posto žena odgovorilo da ukoliko bi mogle birati, ne bi ponovo rodile u istom porodilištu. Statistika ovog istraživanja trebala bi biti ozbiljno upozorenje za sve relevantne faktore u zdravstvenom sistemu RS-a, jer blizu 60 posto ispitanica navelo je da atmosfera u porođajnim salama nije bila prijatna, a njih 85 posto izrazilo je nezadovoljstvo zbog nedostataka privatnosti tokom trajanja porođaja.

Ni vode za pice

Više od 50 posto ispitanica navelo je da je rodilo tako što je medicinsko osoblje intervenisalo fizičkim pritiskom da bi izguralo bebu napolje, koristeci neprimjerenu silu laktovima ili je pak beba izgurana rukama svom snagom. Čak u 91 posto slučajeva porodilje su bile primorane da leže sve vrijeme čekajuci porođaj, a više od 80 posto bilo je žedno. Samo je u slučaju četiri posto porođaja ženama ponuđena voda za pice. Ništa manje nije zabrinjavajuca ni činjenica da gotovo 80 posto žena nije učestvovalo u donošenju odluke o zahvatima koji su nad njima vršeni.

Najveci broj ispitanica (njih 77 posto) porodilo se na Klinici za ginekologiju i akušerstvo Univerzitetske bolnice Kliničkog centra Banja Luka, a potom slijede opšte bolnice u Doboju i Prijedoru. 

27.03.2015. • 16:09h • Srbija Danas Foto: Profimedia

Legalizacija seksualne pomoći za osobe sa invaliditetom - da ili ne?Seksualni asistenti postoje već dugi niz godina u mnogim evropskim zemljama.

Italijan Maksimilijano Ulivijeri pati od mišicne distrofije. On je nedavno pokrenuo kontroverznu kampanju u Italiji za legalizaciju "seksualnih asistenata" za osobe sa ozbiljnim invaliditetima.

Maks je medijima objasnio da seksualni asistenti primarno rade sa ljudima koji nisu u mogucnosti da se pomeraju i da istražuju svoje telo. On se bori za to da se seksualni

asistenti budu trenirani za to da postanu seksualni partneri osoba sa invaliditetom. Radili bi šest meseci i bili bi i terapeuti kako osoba sa invaliditetom ne bi imala i psihološke probleme.

Foto: Profimedia/ilustracija

Uz podršku mnogih, uključujuci i političare, raste broj zemalja u Evropi koje su vec legalizovale ovakvu vrstu pomoci za osobe sa invaliditetom. Nemačka, Švajcarska, Danska i Holandija vec su uspele da to organizuju, a Maksimilijano se nada da ce sledeca to učiniti Italija - uprkos brojnim kritikama.

Seksualna pomoc ima za cilj da garantuje emocionalno i psihološko zdravlje ljudima sa hendikepom koji doživljavaju emocionalnu marginalizaciju. Ovu vrstu pomoci pružaju obrazovani operateri. Stalno potisnuti, blokirani seksualni nagoni, proizvode konstantan i progresivan mentalni i fizički stres - i to sa teškim posledicama na zdravlje.

Kroz fizički kontakt, milovanja, masaže, zagrljaje, erotske igre ili jednostavno kroz samo prisustvo, ljubav i humanost, asistenti pomažu osobama sa invaliditetom da se osete bolje.

Volonteri koji žele da postanu seksualni asistenti pohađaju kurseve o medicinskim, pravnim, etičkim, društvenim i seksualnim temama i razvijaju jaku empatiju i otvorenost prema seksualnosti. Ove kvalifikacije su najvažnija osnova za posao koji omogucava osobama sa invaliditetom da ponovo otkriju svoje telo kao izvor zadovoljstva, a ne isključivo kao izvor patnje i tegoba.

Foto: Profimedia

Tokom formalnog ili neformalnog pružanja nege i masaža, područje genitalije je isključeno, iako se terapeuti i asistenti trude da pomažu osobama sa invaliditetom u njihovim telesnim funkcijama svakog dana. Međutim, tokom seksualne asistencije, uz obostrani pristanak i emotivnu dostupnost, ovaj deo tela može biti i glavni predmet pažnje kako bi se uklonio stres i negativna energija izazvana funkcionalnim, socijalnim i kulturnim preprekama, kao i nedostatkom privatnosti i intime sa kojima se osobe sa hendikepom redovno susrecu.

U Rijeci održana tribina „Položaj žena s invaliditetom u Republici Hrvatskoj“

Ured pravobraniteljice za osobe s invaliditetom organizirao je drugu u nizu tribinu s temom „Položaj žena s invaliditetom u Republici Hrvatskoj“ koja se održala 13. srpnja 2011. godine u Rijeci. Tribini su nazočili članovi udruga osoba s invaliditetom Primorsko-goranske županije, predstavnici državnih i javnih institucija, predstavnici lokalne zajednice te mediji. Pravobraniteljica je uvodno predstavila djelokrug rada a zatim se posebno osvrnula na prepoznatljivost i nužnost pružanja specifične zaštite ranjivoj skupini osoba s invaliditetom, ženama s invaliditetom. U tom smislu istaknut je značaj Konvencije o pravima osoba s invaliditetom i Akcijskog plana Vijeca Europe za promicanje prava i potpunog sudjelovanja u društvu osoba s invaliditetom te poboljšanje kvalitete življenja osoba s invaliditetom u Europi od 2006. do 2015. g.

VIŠE: Prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, na dan 31.12.2010. g. registrirano je ukupno 529 103 osoba s invaliditetom  (11,9%), od čega su 212 546 žene s invaliditetom (40,2%); Na području Primorsko- goranske županije ukupno živi 26 702 osoba s invaliditetom od čega je 12 286 (46%) žena. Ukupno je zaposlenih 1 048 osoba s invaliditetom od čega su 40% žene (podaci Hrvatskog zavoda za zapošljavanje). 79% osoba s invaliditetom žive u obitelji dok ih oko 18% živi samo (podaci centra za socijalnu skrb). Najveci broj prava osobe s invaliditetom ostvaruju putem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje. Područja od osobitog značaja za žene s invaliditetom su: Zdravlje – majčinstvo, obitelj, seksualnost; Obrazovanje; Zapošljavanje i rad; Socijalna zaštita; Sudjelovanje u donošenju odluka; Suzbijanje nasilja; Razina svijesti društva. Pravobraniteljica se osvrnula na problem obiteljskog nasilja nad ženama s invaliditetom te istaknula kako je ova skupina žena naročito ranjiva zbog svoje ovisnosti o nasilniku, u fizičkom, kao i u ekonomskom smislu. Prema statističkim podacima SOS telefona za žene s invaliditetom, iste su najčešce izložene psihičkom nasilju od strane bračnog partnera. Iznimno je važno prvenstveno ženama osigurati dostupnost informacija o postupanju i zaštiti u slučajevima izloženosti nasilju u obitelji pri čemu je istaknuta i važnost postupanja ovlaštenih institucija sukladno Protokolu o postupanju u slučaju nasilja u obitelji. Prema saznanjima Ureda, kod nasilja nad ženama s invaliditetom vrlo je visoka tamna brojka jer se žene rijetko odlučuju prijaviti nasilje, zbog straha i srama, kao i neizvjesnog ishoda cijelog postupka. Prijeko je potrebno razvijanje izvaninstitucionalnih oblika podrške neovisnom življenju.

 

Pravobraniteljica je istaknula nužnost međusobne suradnje civilnog društva, državnih tijela i jedinica lokalne i regionalne samouprave na osiguravanju sredstava za poboljšanje kvalitete življenja osoba s invaliditetom – žena s invaliditetom te prepoznavanju organizacija civilnog društva kao partnera u donošenju odluka koje se tiču žena s invaliditetom. Nakon toga su se u raspravu uključile žene s invaliditetom i predstavnici institucija.

 

U svojim izlaganjima žene s različitim vrstama invaliditeta upoznale su nazočne s kojim problemima i zaprekama se susrecu u svakodnevnom životu, naročito na području zapošljavanja i korištenja prava na zdravstvenu zaštitu.

 

Predstavnica Grada Rijeke istaknula je kako grad poduzima brojne akcije radi poboljšavanja kvalitete života osoba s invaliditetom, pa je tako spomenula donošenje Akcijskog plana zapošljavanja osoba  s invaliditetom, no istaknula je i dalje prisutan problem arhitektonskih barijera u gradu, naročito zdravstvenih ambulanti. Na otklanjanju barijera se radi, a KBC ima posebne dane kad se primaju osobe s invaliditetom. Oisgurana je stomatološka zaštita nabavkom posebne stolice, a od 2001. godine dostupna je i prilagođena ginekološka zaštita.

 

Spomenula je i sklonište za žrtve nasilje u Rijeci (Udruga UZOR i Grad Rijeka) koje je financirano gotovo isključivo od strane Grada Rijeka. U tom smislu uputila je kritiku Ministarstvu zbog neizvršavanja svoga dijela obveze financiranja. Sklonište je pristupačno za osobe s invaliditetom, a  posebnost i značaj ovog skloništa je u tome što se tu provodi i psihosocijalni tretman počinitelja koji također isključivo financira Grad Rijeka.

 

Predstavnica Obiteljskog centra, koji je sukladno novom Zakonu o socijalnoj skrbi preuzeo dio poslova centara za socijalnu skrb i dobio javne ovlasti, istaknula je kako je Centar nepristupačan za osobe s invaliditetom te kako je na taj problem vec ukazivano. Surađuju s udrugama osoba s invaliditetom, organiziraju radionice na terenu, u pristupačnim prostorijama te i u domu korisnika

 

Predstavnice Hrvatskog zavoda za zapošljavanje iznijele su podatke kako je u 2010. g. zaposleno 46 osoba, od toga 25 žena s invaliditetom. Istaknule su važnost osvješcivanja poslodavaca, ali i cjelokupne javnosti

 

Predstavnik PU Primorsko-goranske ukazao je na tendenciju i provođenje transformacije rada policije. Naglasak umjesto dosadašnjeg restriktivnog trebao bi biti na preventivnom djelovanju, a  uloga policije je prije svega biti javni servis građanima. U tom smislu provode se edukacije policijskih službenika, uspostavlja suradnja i komunikacija s institucijama i udrugama civilnog društva.

 

Događaj je bio medijski popracen

Seks za sve, pa i invalideAutor: Hrvoje Antonio Belamarić04. 07. 2015. prije 1 tjedan

Ovo ce biti vruc blog. Otvaram temu - osoba s invaliditetom i seks. Ne znam zašto smo licemjerni kad spominjemo osobe s invaliditetom i seks. Zašto je tabu tema kad osobe s invaliditetom govore o seksu?!

Pišem ovaj blog jer imam nekog vražjeg iskustva u tome. Imao sam više puta seksualne odnose i nije mi to bio problem, možda samo prvi put. Mislim da osobe s invaliditetom imaju pravo izražavati svoj stav kroz seksualnost, pa makar bili hetero ili homo, koliko Vam god to bilo čudno.           

Smiješno je kad mlade osobe s invaliditetom prvi put pokušaju nešto što se tiče seksa pa ih u tome pokušavaju ograničavati obitelj-roditelji i svi oko njih, umjesto da im pruže potporu.

Jer što prije spoznaju seksualnost, bit ce im lakše u ljubavnom životu. A bit ce pritom i otvoreniji kao osobe.

Zašto se kod nas opcenito malo govori i piše o seksualnosti osoba s invaliditetom? Zato što se pod normalnim shvaca da su osobe s invaliditetom aseksualna bica, što nije istina. Osobe s invaliditetom su vrlo seksualne osobe i imaju pravo na taj dio. Ali zašto smo mi takvi prema osobama s invaliditetom - zato što smo licemjerni?

Vrlo ce malo djevojaka koje su zdrave u ovoj našoj miloj zemljici prihvatiti osobe s invaliditetom u seksualnom dijelu. To je zato što teško prihvacamo nekoga tko je drugačiji, s istaknutim i vidljivim nedostacima. To pokazuje da u edukaciji zdrave populacije nismo učinili baš mnogo.

No to dokazuje još nešto – da osobe s invaliditetom moraju biti sve više prisutne u društvu i normalno komunicirati kako bi mogle naci osobu koja bi ih prihvatila u ljubavnom ili seksualnom životu.

Moj prijatelj Denis Marijon upoznao je Svjetlanu, današnju suprugu i majku njihova djeteta, izvan centra gdje je išao u srednju školu. Danas zajedno uspješno vode Udrugu Zamisli i u braku su dobili dijete. To pokazuje da osoba koja strada u prometnoj nesreci ne mora imati disfunkciju donjeg dijela tijela i zbog toga teško dobiti dijete. Sreca obitelji Marijon sve to opovrgava.

Ima još takvih slučajeva. Primjerice, kolega glumac Vojin Peric ima zdravu suprugu i predivnu kcer.

Samo ova dva primjera pokazuju da ti parovi imaju unutarnju ljepotu, bezgraničnu ljubav, ali i da smo društvo koje na prvu loptu pri zaljubljivanju gleda samo estetiku, vanjštinu i nek' se ima. Volio bih prozboriti o još jednoj temi. Kad dvije osobe s invaliditetom pokušavaju stvoriti zajednicu, onda im se uplecu obitelji i brane njihovo pravo na vezu, što iskreno, ne odobravam. Jer svatko ima pravo pronaci svoju ljubav života.

Ali, problem su obitelji koje ne shvacaju da osobe s invaliditetom nisu aseksualne i da imaju pravo imati curu, dečka, ljubiti se i maziti se. No, ima isto tako osoba s Downovim sindromom koje su u Hrvatskoj vec u brakovima, doduše međusobno. To je sasvim normalno i u redu jer oni su po svom karakteru puni ljubavi i u svom svijetu s neizmjerno pažnje prema drugima. I baš me parovi s Downovim sindromom oduševljavaju.

I  zadnja varijanta – ja sam kao osoba s invaliditetom za dekriminalizaciju prostitucije. Tako da osobe s teškocama u govoru i komunikaciji imaju pravo na legalne prostitutke koje bi kontrolirala država, kao što je to učinjeno u Nizozemskoj.

Ondje Ministarstvo zdravlja preko Agencije za prostituciju daje usluge i dečkima i curama u kolicima ili s bilo kojim drugim oblikom invaliditeta.

Mislim da se to u Hrvatskoj nikada nece dogoditi jer smo veliki licemjeri.

Dragi moji, poruka za kraj – ljeto je vec tu, kao i djevojke u ljetnim haljinama. Uživajte u ljetu, suncu, maslinama, vinu ako ste na moru. No, ako nemate tu priliku, i na kopnu može biti veselo.

Iduci blogovi pratit ce moje putešestvije po morskim odredištima.

Dotad, uživajte u ljubavi!!!

Vaš bloger Hrvoje Antonio Belamaric.

*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a

Seksualni život invalidaAutor V.B. • 02.10.2012 • Ljubav i seks

"Seks povezan s invalidnošcu velik je tabu, kojeg treba srušiti. Seks spada među osnovne čovjekove potrebe, jednako kao hrana i pice. Moramo se boriti i za seks onih koji za to nemaju jednake mogucnosti kao mi!" (Aiha Zemp)

Mnogi od nas su skloni razmišljati o invalidima kao o ljudima koji su fizički podosta ograničeni, odnosno da kao takvi nemaju seksualni život s drugim partnerima. No, istina je posve suprotna. Ako vec tijelo i nije sposobno, duh je nevjerojatno snažan i pun žudnje. Uz želju za društvom, kretanjem, radom, u velikoj vecini slučajeva postoji i jaka želja za seksualnim kontaktom. Čak i kad se nađe voljan partner ili partnerica, a pogotovo ako je također u pitanju osoba s invaliditetom, sve pada u vodu pred velikom preprekom: fizičkom nemogucnošcu. Pri tome se ne misli na erektilnu disfunkciju vec na nemogucnost da se postave u položaj potreban za seksualni kontakt.

 Kategorije koje mogu imati seksualne odnose s drugim partnerom, bilo ženskim bilo muškim, su osobe koje boluju od:

-cerebralne paralize

-dječje paralize

-multiple skleroze

- osobe s intelektualnim teškocama ili Downovim sindromom

Oni koji imaju malih ili malo vecih problema oko seksa su osobe s paraplegijom ili tetraplegijom. Paraplegija je oduzetost od leđne moždine naniže, a  kao posljedica gubi se apsolutno ikakav osjecaj od struka nadolje. Tetraplegija je oduzetost svih četiriju udova, to jest oduzetost od vratne kralježnice nadolje.

No, što je s onim invalidima koji su primjerice rođeni takvi ili u djetinjstvu oboljeli, ili pak uslijed neke nesrece postali takvima kakvi jesu? Naravno da je njima teže nego onima koji su zdravi ostvarili ozbiljne veze s partnerom ili ušli u brak. Obzirom da svatko od nas traži „savršenog“ partnera, to podrazumijeva, između ostalog, i da je tjelesno potpuno nelimitiran. Ustanovili smo vec da je seks jedna od važnijih životnih potreba i da takvi ljudi također imaju iste želje kao i svi ostali. U nekim državama, osjecaj za invalidne osobe je kudikamo razvijeniji te stoga postoje volonterske udruge kao  Welfare Group for Disability and Sexuality (Basel), koja regrutira volontere koji bi imali seks sa osobama s invaliditetom. Osim toga nudi i usluge erotske masaže koju pružaju njihovi članovi. Status seksualnih asistenata sličan je radu prostitutki, no ugledniji je. Placaju ga isključivo klijenti, a ne socijalne udruge. Djelatnost je priznata kao dopunski posao i mogu je prakticirati samo osobe koje dokažu da kruh zarađuju drugom profesijom.

Danska vlada jednom mjesečno placa invalidima seks s prostitutkama, novcem poreznih obveznika.  Opozicija je oštro osudila ovaj, po njima nemoralan, način trošenja novca: "Potrošena je velika količina poreznog novca kako bi se pomoglo prostitutkama da se više ne bave tim poslom, da bi ih se sada opet na to poticalo". No, Udruga invalida uzvratila je na

njihovu reakciju riječima: "Umjesto da nama invalidima brane da se koristimo uslugama prostitutki, političari bi se trebali dogovoriti o tome što općenito napraviti s tim poslom."

Nerijetke su dvojbe da li placanjem seksualnih usluga invalidima pomažemo ili odmažemo, odnosno da li ih time automatski degradiramo i postavljamo u kategoriju nesposobnih za pronalaženjem partnera. I biti ce ih dokle god ne izjednačimo potrebu za seksom i potrebu za zrakom, hranom, vodom...

Da li novcem poreznih obveznika, da li novcem iz nekih drugih izvora, omogucavati invalidima potpunu seksualnu jednakost je izuzetno human čin, kojega bi osim Nizozemske, Danske i Njemačke trebale slijediti i ostale zemlje.

Seksualnost i invaliditet

Predrasude o invalidima i seksu vrlo su rasprostranjene; da invalidi za seks nisu zainteresovani niti su za njega sposobni. Na drugom je kraju spektra mišljenje kako su invalidi preterano zainteresovani za seks pa su nesposobni kontrolisati svoje seksualno ponašanje. Ispravne informacije, bez stereotipova i predrasuda, trebaju biti na raspolaganju invalidima tako da ona ili on mogu razviti zdravu predstavu o sebi kao seksualnom bicu. To vredi za osobe i s prirođenom i sa stečenom invalidnošcu. Vracanje osecaja o seksualnom identitetu osobama koje postanu invalidi u odrasloj dobi, može biti ključan činilac u rehabilitaciji.

Žene s invaliditetom diskriminirane od ginekologa

(1/6) > >>

megy:Žene s invaliditetom diskriminirane od ginekologa

Djevojku koja je nakon prometne nesrece ostala u kolicima ginekolog je, nakon savjetovanja u ordinaciji, posprdno upitao: 'Zar mislite imati seksualni život?' I to nije najgore iskustvo...   Žene s invaliditetom često se u sustavu zdravstva susrecu s diskriminacijom i predrasudama, a niti njihova ranjivost u društvu opcenito nije ništa manja, istaknuto je danas na okruglom stolu u organizaciji zagrebačkog Gradskog ureda za zdravstvo, rad, socijalnu zaštitu i branitelje te Povjerenstva za osobe s invaliditetom.

"U Zagrebu živi oko 40.000 žena s invaliditetom koje imaju specifične zdravstvene poteškoce i potrebe, a Grad Zagreb trudi se učiniti što je moguce više da se prilagode za njih posebne ordinacije, poput ginekološke ili stomatološke", kazala je predsjednica Povjerenstva za osobe s invaliditetom Marinka Bakula-Anđelic.

Da je učinjeno puno složila se i predsjednica Mreže žena s invaliditetom Hrvatske Manda Kneževic, ali je podsjetila i koliko je, osim prilagođenih instrumenata, bitan ljudski pristup.

"Ne smije se događati da ginekolog, nakon što pregleda ženu s tetraplegijom (nepokretnu od vrata naniže), uputi ljutiti prijekor riječima: "Znate li vi koliko smo truda uložili u ovaj pregled i koliko je žena za to vrijeme moglo biti pregledano?", istaknula je Kneževic.

"Nedopustiv je i slučaj djevojke koja je ostala u kolicima nakon prometne nesrece, a ginekolog ju je, nakon savjetovanja u njegovoj ordinaciji, posprdno upitao: 'Zar mislite imati seksualni život?'", dodala je.

Kneževic smatra da pri izradi programa i projekata treba konzultirati žene s invaliditetom jer one najbolje znaju s čime se u praksi susrecu.

Predsjednik Zajednice saveza osoba s invaliditetom Hrvatske Zorislav Bobuš podsjetio je da i međunarodna Konvencija o pravima osoba s invaliditetom, koju je potpisala i Hrvatska, navodi da su djevojčice i žene s invaliditetom višestruko diskriminirane, te često izloženije riziku nasilja i zlostavljanja.

"Potrebe tih žena nisu posebne potrebe, to su normalne potrebe za zdravstvenom i socijalnom zaštitom na koju imaju pravo kao i drugih ljudi, samo je način ostvarenja tih potreba nešto drugačiji i zahtijeva prilagodbu", istaknuo je Bobuš.

Temu osoba s invaliditetom obuhvatit ce i ovogodišnja kampanja Mreže zdravih gradova, čije je aktivnosti po pojedinim mjesecima predstavila Selma Šogoric iz Škole narodnog zdravlja Andrija Štampar.

                                                                                          Hina 

lu:Citat: megy - Veljača 02, 2008, 10:39

"Ne smije se događati da ginekolog, nakon što pregleda ženu s tetraplegijom (nepokretnu od vrata naniže), uputi ljutiti prijekor riječima: "Znate li vi koliko smo truda uložili u ovaj pregled i koliko je žena za to vrijeme moglo biti pregledano?", istaknula je Kneževic.

"Nedopustiv je i slučaj djevojke koja je ostala u kolicima nakon prometne nesrece, a ginekolog ju je, nakon savjetovanja u njegovoj ordinaciji, posprdno upitao: 'Zar mislite imati seksualni život?'", dodala je.                                                                                       

Što bih im radila! :joj ne

Ksan: :durise A samo da napomenem da su to visoko školovani ljudi i još zdravstveni radnici  :joj ne  što očekivati od drugih  :tužni

lu:Što reci o idiotu koji friško paraliziranoj osobi tako daje nade u što kvalitetniji ostatak života! :kača2

kesty:Citat: lu - Veljača 02, 2008, 15:59

Što reci o idiotu koji friško paraliziranoj osobi tako daje nade u što kvalitetniji ostatak života! :kača2

Treba im odmah oduzeti liječniče dozvole i nek se frigaju, kreteni!!! :yes

Navigacija

[0] Lista Poruka

[#] Slijedeca stranica

2. OžUJKA 2014. 10:38h

OSOBE S INVALIDITETOM: "Imamo pravo na seksualne potrebe kao i drugi!"

Foto

Hrvatska

1

Tekst

Osobe s invaliditetom kao i svi drugi ljudi imaju seksualne potrebe i ne odriču ih se, ali u njihovu ostvarenju nailaze na mnoštvo prepreka koje im dodatno zagorčavaju život.

Protiv tih potreba urotilo se sve: seksualni tabui sredine zaključani sa sedam brava, stereotipi da osobe s invaliditetom nemaju seksualne potrebe, slaba mobilnost, otežana komunikacija o seksu s obitelji i potencijalnim partnerima, strah zbog slabe edukacije, nedostatak novaca i mnogo toga, kažu stručnjaci.

Vođenje ljubavi prirodna je potreba svakog čovjeka i ne pristajem na aseksualnost koju nam društvo namece, kazao je na jednoj tribini u Zagrebu dopredsjednik Društva distrofičara Branko Bizjak.

Sustavniju sliku dalo je pionirsko istraživanje provedeno na Zdravstvenom veleučilištu u Zagrebu, koje je pokazalo da svi ispitanici – deset osoba s cerebralnom paralizom prosječne dobi od 39 godina – smatraju da imaju jednako pravo na seksualni život kao i druge osobe.

Polovica ispitanika smatra da se izraženost seksualnih potreba osoba s invaliditetom ne razlikuje u odnosu na druge, a troje ih drži da imaju naglašenije potrebe od drugih.

Autorica Andrea Bartolac pošla je od podataka u literaturi da se osobe koje odrastaju noseci se s ozbiljnim tjelesnim onesposobljenjem mogu osjecati spolno neatraktivnim i biti nesklone bilo kakvome intimnom odnosu.

Polovica sudionika, od toga jedna žena i četiri muškarca, imala je seksualno iskustvo s partnerom, a svi ispitanici su osjetili seksualno uzbuđenje bez partnera, i izazvali su ga maštom, filmom, osobama, snovima i sličnim motivima, kaže istraživanje.

Seks za ispitanike nije samo tjelesni užitak, nego kompleksan doživljaj koji uključuje psihičke, emocionalne, socijalne i tjelesne komponente, kaže Bartolac i naglašava da su sve osobe koje su imale seksualno iskustvo s partnerom bile uskracene za spontanost jer su svaki puta morali prethodno riješiti niz teških prepreka.

Te se osobe počesto susrecu s potpunim nerazumijevanjem javnosti. Teško im pada kada zdravi "lupetaju" da je cerebralna paraliza zarazna bolest, ali uglavnom to moraju trpjeti. Pogotovo im je teško kad ih "normalni" osuđuju zbog seksualnih potreba.

Jedan od ispitanika je odgovorio da čak i najbliži nemaju razumijevanja prema seksualnim potrebama osoba s invaliditetom riječima: "Kad sam bio s curom u dugoj vezi, i kad je puklo, moj stari je rekao – da, to je dobro, i bio je zadovoljan". Drugi je odgovorio da roditelji misle da invalidi ne trebaju imati seksualni život i da "trebaju biti uškopljeni".

Na drugom primjeru se vidi kako društvena sredina segregira osobe s invaliditetom. Ispitanik kazuje kako je otac odgovarao njegovu djevojku, koja je bila osoba bez invaliditeta, od njihove veze riječima: "Isuse bože, ja necu unuke invalide!"

Pokušao sam joj objasniti da nije tako, ali kada roditelj vrši pritisak, onda ta cura isto ima osjecaj da bi se to moglo dogoditi, objasnio je ispitanik.

Psiholog Aleksandar Štulhofer sa zagrebačkog Filozofskog Faklulteta rekao je na jednoj tribini, koja je organizirana s ciljem suzbijanja tabua o seksualnosti distrofičara, da bolest kod zdravih ljudi automatski stvara predodžbu da tijelo zahvaceno bolešcu nije sposobno za tjelesni užitak. Dok god gledamo iz naše perspektive, teško cemo razumjeti njihove potrebe, kazao je.

Negativan odnos prema osobama s posebnim potrebama ima dugu povijest. Novorođenčad koja je pokazivala tjelesne nedostatke u antici je izlagana smrti, pa čak i ubijana. Postupno tek u kršcanskom srednjovjekovlju bivaju pošteđeni pod utjecajem milosrdnih ideala, a s humanizmom postaju sve više predmetom interesa, najprije istaknutih pojedinaca, a zatim i društva, kaže Gojko Zovko u znanstvenom časopisu.

Prema statističkim procjenama, desetina stanovništva nekog društva su osobe s invaliditetom. Iako se oni osposobljavaju i uključuju u društvo, njihov broj raste zbog loših prilika, nedovoljno razvijene medicinske službe, epidemija, potresa, prometa i ratova kojih je posljednjih pedesetak godina bilo najmanje 160, a proizveli su više od 30 milijuna ranjenih, te višestruko veci broj zlostavljanih, prognanih i izbjeglih.

Prekretnicu u tretmanu osoba s invaliditetom napravio je enciklopedist Diderot (1713-1784), svojim poznatim pismima 1751. godine, pa je prva škola za slijepe otvorena u Parizu godinu kasnije, a prva na jugu Europe za gluhe u Zagrebu 1885. i za slijepe 1895. godine.

Rezolucijom Opce skupštine UN-a 1999. traži se jednakopravnost invalida i njihova socijalna integracija. Osobe s invaliditetom u razvijenim zemljama imaju povoljniji tretman zbog veceg obuhvata i organizirane rehabilitacije, povoljnijih uvjeta školovanja, zapošljavanja i uključivanja u aktivni život društva, kao i zapošljavanja, no u manje razvijenim društvima oni i danas nose snažan biljeg izdvojenosti.

Tamara Martinac – Dorčic s Filozofskog fakulteta u Rijeci objašnjava da ljude od osoba s invaliditetom odbija ne samo svojevrsna ideologija mladosti i ljepote koju promoviraju suvremena društva, nego i to što se ljudi pribojavaju situacije da sami ne postanu invalidi, starci i slično, a to su stereotipi koji ovise o raznim utjecajima.

Imamo potrebu pronaci razlog zašto se to ipak ne može dogoditi nama, pa smo skloni za invaliditet okrivljavati samu tu osobu, kaže Tamara Martinac – Dorčic.

Istraživanje je samo "zagrebalo" po površini problematike seksualnosti osoba s cerebralnom paralizom, kaže Andrea Bartolec i upozorava da se dobivene informacije ne smiju poopciti na šire skupine osoba s različitim oblicima onesposobljenosti.

Ona napominje da je gotovo cijeli život osoba s celebralnom paralizom okružen medicinskim osobljem i zaštitničko-ovisničkim odnosom roditelja i drugih osoba, što sve otežava postizanje kvalitetne ravnoteže u životu. Zbog svega toga, uglavnom se zanemaruje da je seksualnost važan dio identiteta svake osobe. Istodobno, to utječe na loš stav tih osoba prema svom tijelu te povratno na njih djeluje kroz osjecaj da su manje seksualno poželjni, zaključuje Bartolac.

Naši stavovi prema osobama s invaliditetom igraju važnu ulogu u životu svake takve osobe i reflektiraju se na njeno ponašanje, društvene veze, obrazovanje, zapošljavanje i zdravlje, kaže Tamara Martinac – Dorčic.

Na kognitivnoj razini predrasude su povezane s očekivanjima da te osobe nece biti u stanju izvršavati zadatke, primjerice na poslu ili fakultetu. Na čuvstvenoj razini predrasude se vežu uz negativne osjecaje i nelagodu koje pojedinac ima u kontaktu s takvim osobama. Ponekad, ali rijetko, naši negativni odnosi odaju se kroz izbjegavanje kontakta oči u oči, izbjegavanje razgovora, dodira pa čak i blizine, kaže Tamara Martinac – Dorčic.

Osobe s invaliditetom treba upoznati kao ljudske osobe, te izbjegavati stereotipe. U tom pogledu važnu ulogu mogu odigrati osobe iz takvih skupina.

Stajalište osobe s invaliditetom prema svom invaliditetu, vidljiv kroz njeno samoprihvacanje, priznavanje invaliditeta i samootkrivanje, utječe na stavove drugih o tom invaliditetu. Ako je stav osobe s invaliditetom prema svojem invaliditetu pozitivniji, tada ce i stajalište drugih prema toj osobi biti pozitivniji, zaključuje Martinac – Dorčic.

U tome je veličina poteza Branka Bizjaka. On se odvažio svoja seksualna iskustva, najviše s prostitutkama, objaviti u knjizi "Zagrebački hotline". Kaže da ne dopušta da drugi, osobito svecenici, govore u njegovo ime o seksualnosti.

Prikaži slike

SEKSUALNOST I INVALIDITET02. 02. 2006.

Seksualnost i invaliditet

Seksualnost je tabu tema u društvu, ljudima je neugodno da razgovaraju o seksu, a moralni i religijski obziri prekrivaju potrebu za pružanjem ispravnih informacija o seksualnosti. Ukoliko se tome doda invaliditet kao dodatna tabu tema od koje mnogi okreću glavu, susrećemo se s dodatnim komplikacijama.

Važnost seksualne edukacije osoba sa invaliditetom

O seksu ljudi obično saznaju od svojih partnera, prijatelja i sporadičnih edukacija u školi; ne nužno tim redosledom. Ispravnost i sadržajnost tih informacija u mnogome zavise o znanju, iskustvu i poverenju osobe koja pruža informaciju. Ništa drugačije ne bi trebalo biti ni s ljudima s povećanim potrebama. Međutim, većini pisanog i usmenog materijala nedostaju obziri prema zahtevima osobe sa invaliditetom, a vrlo malo prijatelja ili roditelja raspolaže s korisnim informacijama na ovu temu.

Nažalost, mitovi o osobama sa invaliditetom i seksu vrlo su rasprostranjeni. Jedan od njih je da osobe sa invaliditetom za seks nisu zainteresovani niti su za njega sposobni. Na drugom je kraju spektra mišljenje kako su osobe sa invaliditetom preterano zainteresovani za seks te nesposobni da kontrolišu svoje seksualno ponašanje.

Ispravne informacije, bez stereotipova i predrasuda, trebaju biti na raspolaganju osobama sa invaliditetom tako da ona ili on mogu razviti zdravu sliku o sebi kao seksualnom biću. Ovo vredi za osobe s urođenim i stečenim invaliditetom.

Vraćanje osećaja o seksualnom identitetu osobama koje postaju osobe sa invaliditetom u odrasloj dobi može biti ključna stvar u rehabilitaciji.

Pitanje zaštite je takođe kritično za seksualno informisanje osoba sa invaliditetom jer su oni često izloženi seksualnom nasilju. Stoga informacije o prevenciji moraju biti dostupne.

Dopuštanje mitovima da prevladaju nad zdravim razumom može dovesti do nepotrebnog izlaganja polno prenosivim bolestima, uključujući fatalnim posledicama AIDS-a.

Za osobe sa poteškoćama ili problemima učenja razne organizacije, kao što je npr. Child Development and Rehabilitation Center in Portland, Oregon, izdaju ilustrirani letak o upotrebi kondoma koji sadrži vrlo malo teksta.

Dostupnost pravilnih informacija o seksualnosti vrlo je važna osobama sa invaliditetom, njihovim porodicama, učiteljima, lekarima i svima koji informaciju mogu pružiti. Mnogo je toga na kocki da bi se dopustila ne informiranost.

Seksualnost i zdravlje

Kroz život nam je potrebno mnogo informacija o različitim zdravstvenim temama.

Polna identifikacija se uči tokom ranih godina života i upotpunjena je razumevanjem telesnih promena (npr. razvoj dlakavosti, rast dojki itd.). Uobičajeni edukativni materijali mogu biti dostupni za većinu osoba sa invaliditetom, ali neke je potrebno prilagoditi. Osobama sa psihičkim oštećenjima potrebni su materijali s mnogo fotografija i jednostavnim rečnikom.

Brekke (1988) je izdao Sexuality Education for Persons with Severe Developmental Disabilities, sedmodelni set koji informiše o delovima muškog i ženskog tela, menstruaciji, muškom i ženskom genitalnom pregledu. Kako je učenje ove teme jako povezano s vizuelnim informacijama, osobe s oštećenjima vida trebaju edukativne materijale koje uvažavaju njihov invaliditet.

Osim učenja o delovima tela, ljudima s povećanim potrebama često trebaju informacije o seksualnom funkcionisanju. Neke osobe su pogođene ograničenom pokretljivošću, druge se lako umore. Materijal autora Haseltine, Cole, i Gray (1993). Reproductive Issues for Persons with Physical Disabilities, mogu odgovoriti na ove povećane zahteve.

Prikladno seksualno ponašanje

U današnjem je društvu teško reći šta je prikladno seksualno ponašanje. Budući je granica između prihvatljivog i neprihvatljivog vrlo tanka, teško je odlučiti šta podučavati iz ovog područja. Kada malo dete grli ljude oko sebe, to je posve prihvatljivo, ali za adolescenta takvo bi ponašanje bilo neuobičajeno.

U ovom području moralni i religijski "pravilnici" mogu uticati na tip informacija koje se nude. Zakon određuje prikladnost određenog ponašanja.

Privatnost koja uključuje ne diranje niti izlaganje intimnih delova tela u javnosti te poštovanje tuđe privatnosti, vrlo je jasno određena.

Seksualno zloupotrebljavanje može se sprečiti s informacijama ko sme, a tko ne sme dirati intimne dijelove tela, naročito informisanjem osoba sa psihičkim oštećenjima.

Koliko god pružanje informacija o prikladnom seksualnom ponašanju i anatomskim promenama može izgledati teško, ali neizbežno; razgovor o seksualnoj aktivnosti verovatno je najteži.

Mnoge osobe sa invaliditetom smatraju aseksualnim osobama ili da se oni zbog svog oštećenja ne bi trebali upuštati u seksualne odnose. Iako razgovor o mehanizmima seksualne aktivnosti nije nešto u čemu ljudi uživaju, odgovor na pitanje "kako" može biti baš ono što mnogim osobama sa invaliditetom treba. Osim informacija o sigurnom seksu za osobe sa psihičkim oštećenjima, potrebna je i edukacija o položajima pri seksu koji se prilagođavaju mišićnoj slabosti ili drugim problemima pokretljivosti. Dalrymple, Gray, i Ruble (1991), raspravljaju o masturbaciji kao "načinu za popuštanje seksualne napetosti" osoba s autizmom, uključujući informacije o uspostavljanju dnevne rutine na prikladnom mestu.

Za povećavanje mogućnosti izbora osoba sa invaliditetom i njihovih partnera svaka informacija iz ovog područja treba biti oslobođena bilo kakvog ličnog suda ili mišljenja.

Reprodukcija i trudnoća

Žene sa invaliditetom su na prvom mestu žene i mnoge se odlučuju na majčinstvo. I mnogi muškarci sa invaliditetom žele biti očevi. Komplikacije su veće ukoliko žena ima invaliditet, a treba uzeti u obzir i vrstu invaliditeta. Ukoliko se radi o naslednoj bolesti, potrebno je genetičko savetovanje.Većini žena sa invaliditetom koje razmišljaju o trudnoći kroz glavu prolaze problemi prikladne medicinske pomoći, mogući uticaj trudnoće na telo, zabrinutost za porođaj i brigu za dete nakon porođaja.Fizičko oštećenje ne umanjuje sposobnost većine žena da sve nabrojano s uspehom obave, ali invaliditet je ipak dodatni uzrok zabrinutosti trudnicama. Uspeh često zavisi od pravilnih informacija koje ženi trebaju pomoći tokom trudnoće i perioda brige o detetu.

Seksualna prava

Osobe sa invaliditetom zaslužuju prihvatanje svoje seksualnosti, ne samo u zajednici ljudi bez invaliditeta već i među ostalim osobama sa invaliditetom. Invaliditet ne umanjuje pravo na izražavanje vlastite seksualnosti. To uključuje pravo na venčanje, roditeljstvo, brigu za djecu, homoseksualnost te pravo na informacije koje će im pomoći da donesu dobre odluke i preduzmu prikladne akcije.