Dr.sci.Slobodan Stanišić 1

Karakter građanske odgovornosti poslodavaca i pravnih lica za štetu koju trećem

licu pričine njihovi radnici odnosno organi

I. Odgovornost poslodavca (preduzeća,privrednih društava i drugih pravnih lica)

za štetu koju radnik na radu ili u vezi sa radom (zaposleni) pričini trećem licu (Čl.170 i čl171 ZOO u vezi sa čl.91 Zakona o radu FBiH i čl.141 st.1 i 2 Zakona o radu RS)

1. Uvodna razmatranja

Poslodavac (kod koga je zaposleni radio u trenutku prouzrokovanja štete) odgovara za

štetu koju zaposleni na radu ili u vezi sa radom prouzrokouje trećem licu, osim ako

dokaže da je zaposleni u datim okolnostima postupao onako kako je trebalo.

Odgovornost poslodavaca za štetu koju zaposleni pričini trećem licu se zasniva na

postojanju posebnog pravnog odnosa između poslodavca i zaposlenog. Radi se o takvom

pravnom odnosu, kada neko (zaposleni) radi u sferi djelatnosti i rizika nekog drugog lica

(poslodavca) i kada zavisi od njega. Građanska odgovornost poslodavca nije odgovornost

za vlastite postupke već odgovornost za postupke zaposlenih lica (radnika) koji su u

trenutku nastanka štete radili kod poslodavca. Radi se, dakle o odgovornosti za drugoga

koja je uređena odredbama čl.170 i čl.171 ZOO u vezi sa čl.91 Zakona o radu FBiH i

čl.141 st.1 i 2 Zakona o radu RS.

Pod poslodavcima podrazumjevamo pravna i fizička lica koja u vlastitom ili pak opštem

interesu, a u svrhu vršenja svoje djelatnosti ili ovlaštenja, zapošljavaju druga lica. To

mogu biti preduzeća -privredana društva, ustanove, jedinice lokalne samouprave, država,

udruženja kao pravni subjekti ili pak fizička lica-samostalni preduzetnici kod kojih rade

zaposleni bilo u svojstvu radnika ili službenika.

Pod zaposlenim licima, u smislu ove vrste građanske odgovornosti za štetu,

podrazumjevamo lica koja su na osnovu pravnog posla (ugovora o radu, ugovora o

nalogu, ugovora o djelu i slično), u trenutku prouzrokovanja štete, radili odnosno rade

kod poslodavca, dakle obavljali određene poslove u cilju izvršavanja djelatnosti

poslodavca.

Sa aspekta odgovornosti za štetu koju prilikom obavljanja rada zasposleni pričine trećim

licima, važno je definisati pravila o odgovornosti, odnosno odgovoriti na pitanje ko za

takve štete odgovara i na kojim principima se ta odgovornost zasniva.

Ako neko radi za drugog i u sferi izvršavanja njegove djelatnosti i interesa, onda onaj u

čijem interesu se rad obavlja odgovara za štetu koja nastane trećim licima.

Odgovornost poslodavca za zaposlene može biti zasnovana na subjektivnom ili pak

objektivnom kriteriju.

1 Dr.Slobodan Stanišić, advokat iz Banja Luke i profesor na Fakultetu pravnih nauka Panevropskog

Univerziteta „Apeiron“ Banja Luka

2. Odgovornost po osnovu krivice

U slučaju subjektivne odgovornosti poslodavca, ista se zasniva na krivici poslodvca za

postupak njegovog radnika odnosno zaposlenog.

Kada se ova odgovornost prosuđuje po subjektivnom kriteriju, takva odgovornost

poslodavca se uglavnom objašnjava time da je i onaj koji odgovara za drugog kriv i to

bilo zbog preduzimanja radnje koja je morala izostati (culpa in comittendo), zbog

propuštanja radnje koja je morala da se preduzme (culpa in omittendo), zbog propuštanja

dužne pažnje pri izboru zaposlenog kome je povjeren određeni posao (culpa in eligendo),

zbog nevršenja valjanog nadzora nad zaposlenim (culpa in custodiendo, culpa in

inspiciendo), zbog propuštanja da mu da odgovarajuće instrukcije kako da posao izvrši

(culpa in instruendo) ili zbog toga što je na bilo koji drugi način izostalo ponašanje koje

je trebalo da uslijedi.

Poslodavac odgovara za štetu koju radnik na radu ili u vezi sa radom pričini trećem licu i

to za sve oblike krivice svoga radnika: namjeru – kada je zaposleni bio svjestan svoga

postupka i htio da nastupi štetna posljedica (dolus directus) ili kada je zaposeni bio

svjestan da usljed njegovog ponašanja može da nastupi štetna posljedica pa je na to

pristao (dolus eventualis), krajnju nepažnju (culpa lata), tj. kada se zaposleni u datoj

situaciji nije ponašao ni sa onakvom pažnjom koju bi upotrijebio svaki prosječan čovjek,

odnosno prosječan stručnjak ili privrednik i običnu nepažnju (culpa levis), tj.kada se

zaposleni nije ponašao sa pažnjom koja se očekuje od naročito pažljivog čovjeka (kao

dobar domaćin, dobar privrednik ili dobar stručnjak).

Krivica poslodavca se pretpostavlja, ali samo u pogledu obične nepažnje zaposlenog, a ne

i u pogledu namjere ili grube nepažnje zaposlenog. Drugim rječima, oštećeno treće lice

ne treba da dokazuje običnu nepažnju radnika, ali namjeru ili grubu nepažnju radnika

oštećeno treće lice mora da dokaže. Pretpostavku krivice za običnu nepažnju radnika je

relativna (praesumptio iuris tantum), što znači da poslodavac, da bi se oslobodio

odgovornosti, može pokušati da obori ovu pretpostavku dokazivanjem da je radnik u

datim okolnostima postupao onako kako je trebalo, dakle, ako dokaže da se ponašao sa

onim stepenom brižljivosti koji se traži za vrstu poslova odnosno djelatnosti koju

poslodavac obavlja. Poslodavac se može osloboditi i ako dokaže okolnosti koje isključuju

njegovu građansku odgovornost za štetu jer prekidaju uzročnu vezu između radnje i

posljedice (viša, sila, radnja oštećenog ili radnja trećeg lica) Osim toga, da bi se

oslobodio odgovornosti on bi trebao dokazati i postojanje drugih okolnosti koje dovode

do isključenja obaveze naknade štete odnosno odgovornosti (nužna odbrana, krajnja

nužda, dozvoljena samopomoć, pristanak oštećenog – čl.161-163 ZOO.)

3. Objektivna odgovornost

Ako se odgovornost poslodavca prosuđuje po objektivnom kriteriju, objektivna

odgovornost poslodavca se objašnjava činjenicom da poslodavac na sebe preuzima rizik

štete od djelatnosti koju obavlja. Pravila o odgovornosti za drugoga, pa time i

odgovornosti poslodavca za štetu koju zaposleni na radu i u vezi sa radom pričini trećem

licu, neće se primjeniti ako su ispunjeni uslovi za odgovornost za štetu nastalu od opasne

stvari ili opasne djelatnosti (čl.173, 174 ZOO).

4. Pretpostavke subjektivne odgovornosti poslodavca

Odgovornost poslodavca za štetu koju zaposleni pričini trećem licu uslovljena je

postojanjem određenih pretpostavki i to kako opštih, kao što su: štetna radnja, uzročna

veza i šteta, tako i posebnih, kao što su: uslov da je štetu prouzrokovao zaposleni koji je

kod poslodavca radio u trenutku prouzrokovanja štete, da je šteta prouzrokovana u

radu ili u vezi sa radom, kao i da je šteta prouzrokovana trećem licu.

Štetna radnja koju učini radnik u radu ili u vezi sa radom u smislu ove vrste

odgovornosti pojavljuje se prema šteti kao uzrok prema posljedici. Ona je predstavlja akt

prouzrokovanja koji dovodi do nastupanja štete kao posljedice. Prema tome odgovornost

preduzeća je vezana za štetne radnje zaposlenih koje ovi čine u procesu rada ili u vezi sa

procesom rada koji organizuje poslodavac. Štetna radnja se po pravilu sastoji u

protivpravnom postupku zaposlenog koji može biti aktivan (komitivan) – kada se sastoji

u preduzimanju radnje koja je trebala da izostane ili pasivan (omitivan) – kada se sastoji

u propuštanju da se preduzme radnja koja je morala biti preduzeta. Šteta se najčešće

manifestuje kroz određene pravne posljedice odnosno nastupanje pravnih činjenica kao

što su: smrt, tjelesna povreda, oštećenje zdravlja, povreda imovine, povreda časti i

ugleda.

Uzročnost

Poslodavac odgovora za štetu koju radnik u radu ili u vezi sa radom pričini trećem licu

samo ako postoji uzročna veza između štetne radnje do koje došlo na radu i u vezi sa

radom i same štete kao posljedice.Ako nema uzročne veze između štete i rada (odnosno

radnje zaposlenog izvršene na radu ili u vezi sa radom), onda nema ni odgovornosti

poslodavca za radnje njegovog zaposlenog.

Ovaj uslov odgovornosti poslodavca zasniva se na teoriji adekvtane uzročnosti prema

kojoj su mjerodavni samo oni uzroci koji uslovljavaju vezu između uloge pozicije i

situacije zaposlenog prilikom rada i njegovog štetnog ponašanja, bez koje zaposleni

nebi bio u stvarnom položaju da učini štetnu radnju.

Drugim riječima, za štetu koju zaposleni prouzrokuje van radne funkcije, odgovaraće

samo zaposleni ito po opštim pravilima ZOO o odgovornosti za štetu.

Šteta je prouzrokovana u radu (na radu) ako je učinjena od zaposlenog u okviru poslova

i radnih zadataka koji su mu povjereni odnosno propisani opisom poslova i radnih

zadataka koje utvrđuje poslodavac. Pod poslovima odnosno radnim zadacima ili pak

radnjama koje vrši zaposleni smatraju se navedene radne aktivnosti u samom preduzeću

koje su izvršene za vrijeme propisanog radnog vremena i koje spadaju u djelokrug

poslova tog radnog mjesta koje on obavlja u funkciji zaposlenog. To znači da je za ovu

vrstu odgovornosti važna radnja koja je učinjena u funkciji radnika odnosno zaposlenog,

a ne i ona koja je izvršena van djelokruga te funkcije.

Radnje u radu, treba strogo razlikovati od radnji koje radnik učini povodom obavljanja

rada, ali koje nisu u vezi sa radom, već su van djelokruga funkcije radnika odnosno

zaposlenog . Da bi ovu razliku objasnili poslužit ćemo se primjerima profesora Stojana

Cigoja:

„ako radnik, npr. vratar, po službenoj dužnosti, ne dozvoli stranci da uđe; ova potrči

napred, a on je gurne tako da padne niz stepenice i povredi se; vratar je učinio

nedopuštenu radnju, ali u okviru poslova koji su mu povereni. On je delo učinio u

svojstvu vratara. Ako se međutim kod vratara skupljaju njegovi poznanici na priču, pa se

ovaj sa njima posvađa o nekom pitanju koje predmet razgovora, gurne poznanika niz

stepenice, gde se ovaj povredi, on je učinio delo samo povodom obavljanja rada.“2

„Ne postoji, naravno ni odgovornost radne organizacije za naknadu štete zbog silovanja

koje je skrivio njen radnik koristeći pri tome prostorije radnog mesta kada prema tome

šteta nije u vezi sa njegovim radom.“3

U sudskoj praksi i pravnoj nauci je prihvaćeno da šteta nije učinjena na radu ako je do nje

došlo vozilom radnika koji se sa istim prevozio na posao, jer ne nastupa u svojstvu

radnika. Ni unifoirma radnika ne znači da radnik djeluje u funkciji radnika.

Šteta prouzrokovana vezi sa radom je šteta koju zaposleni učini trećem licu van radnog

mjesta i van poslova i zadataka svog radnog mjesta, ali koji događaji su u funkcionlanoj i

uzročnoj vezi sa vršenjem rada, odnosno radnom funkcijom. Dakle, da bi šteta bila u vezi

sa radom potrebno je da je radnja prouzrokovanja štete izvršena u okviru djelokruga

poslova i radnih zadataka koji su zaposlenom povjereni u okviru konkretnog radnog

mjesta, tako da radnik u prouzrokovanju štete nastupa kao izvršilac funkcije radnika.

Tako će, na primjer, postojati šteta u vezi sa radom, ako radnik auto-servisa samovoljno i

bez odobrenja servisa upotrijebi vozilo koje je predato na servis radi opravke da bi se

njime prevezao do pijace radi kupovine za lične potrebe, pa tom prilikom pričini štetu na

vozilu na način da njime udari u semaforski stub. U konkretnom slučaju postoji veza sa

radom, iako je zaposleni u srevisu uzeo vozilo bez odobrenja, jer bez postojanja radnog

odnosa sa servisom nebi mogao ni uzeti vozilo.

Vrijeme štetnog postupka radnika je takođe bitna pretpostavka odgovornosti poslodavca,

obzirom da je zakonodavac propisao da poslodavac odgovara samo za štetu koju u radu

ili u vezi sa radom pričini zaposleni koji je u vrijeme prouzrokovanja štete radio kod

poslodavca.

Važna pretpostavka za odgovornost poslodavca da je šteta pričinjena trećem licu.

Trećim licem se smatra bilo koje lice koje je oštećeno radnjom zaposlenog i to kako

fizička, tako i pravna lica, ali i radnik istog poslodavca koji je oštećen radnjom drugog

radnika toga poslodavca. Njegov status trećeg lica objašnjava se opštom obavezom

svakoga da se uzdržava od postupaka kojima se drugome može pričiniti šteta – neminem

laedere (čl.16 ZOO). Treće lice ima pravo na direktnu tužbu (actio directa) prema

poslodavcu. Treće lice ima pravo da traži naknadu štete neposredno i od radnika koji mu

je štetu pričinio na radu ili u vezi sa radom, ali samo ako je radnik štetu pričinio

namjerno (čl.170 st.2 ZOO).

Pravila o odgovornosti preduzeća za štetu koju trećem licu prouzrokuje radnik u radu ili u

vezi sa radom, primjenjuje se i u slučajevima kada štetu trećem pričine zaposleni koji

rade kod drugih poslodavaca. (čl.171 ZOO)

2 S.Cigoj, u knjizi Komentar ZOO I knjiga, str.390, izdanje u redakciji S Perovića, Savremena

Administracija, Beograd, 1995 godine 3 S.Cigoj, ibid.

5. Karakter odgovornosti poslodavca za štetu koju pričine zaposleni (odgovornost

za drugoga)

U pravnoj teoriji i sudskoj praksi postoji dilema o karakteru odgovonosti poslodavca za

štetu koju njegov zaposleni u radu ili u vezi sa radom pričini trećem licu. Ta dilema se

svodi na pitanje: da li poslodavac odgovara za navedene štete po subjektivnom ili pak po

objektivnom kriteriju. 4

Ako se kao polazna osnova upotrijebi zakonski tekst kojim je regulisana ova vrsta

odgovornosti, može se zaključiti da poslodavac odgovara za svoje radnike bez

mogućnosti oslobađanja od odgovornosti dokazivanjem da do njega nema krivice, već

samo dokazivanjem da je radnik u datom slučaju postupao sa pažnjom koja se zahtjeva

od poslodavca.5

Odgovornost poslodavca se ne zasniva na krivici jer se ne zahtjeva na strani poslodavca

postojanje bilo kakvih propusta u odnosu na zaposlenog koji se tiču njegovog izbora,

nadzora nad njegovim radom i ponašanjem, ili pak obučenosti za konkretne poslove

odnosno radne zadatke.

Traži se samo postojanje objektivnih elemenata kao što su: štetni događaj prouzrokovan

aktivnom ili pasivnom radnjom njegovog zaposlenog u radu ili u vezi sa radom, uzročna

veza između navedene radnje i nastale štete, kao i sama šteta kao posljedica navedenog

štetnog postupka.

Dakle poslodavac je odgovoran za štetu koju pričini trećem njegov zaposleni bez obzira

na svoju krivicu.

Međutim objektivna odgovornost koja je ovdje ustanovljena za poslodavca ne predstavlja

odgovornost za štetnu radnju kao nedozvoljenu radnju, već se objektivna odgovornost

ovdje odnosi na „postavljenje zaposlenog u funkciju“.

Riječ je dakle o objektivnoj odgovornosti poslodavca za zaposlenog koja se sastoji u

tome što je „organizacija stvorila vezu između sebe i zaposlenog.“

U obavljanju posla zaposleni je za poslodavca njegova produžena ruka, tako da

organizacija odgovara kao da je i sama počinila štetu.6

Pod sintagmom „postupao kako je trebalo“ treba razumjeti pravni standard prema

kojem se za egzoneraciju poslodavca, od zaposlenog traži takvo ponašanje, kakvo mora

4 Zastupnici gledišta da poslodavac odgovara za štetu zaposlenog pričenjenu trećem licu po pravilima o

objektivnoj odgovornosti su Stojan Cigoj, u knjizi Komentar ZOO, I knjiga, redakcija S Perovića,

Savremena Administracija, Beograd, 1995 godine, Aleksandar Goldštajn, Naknada vanugovorne štete,

Naša zakonitost Zagreb, 1960 godine, D. Veljković, Odgovornost organizacija udruženog rada za štetu

prouzrokovanu trećem licu, Privredno pravni priručnik br.VII, za 1980 godinu, dok su zastupnici

subjektivnog kriterija Vrleta Krulj, Odgovornost i nakanda štete u radnim organizacijama, Beograd,

1968, godine, Georgijević Radovan, Problematika posebnih uslova materiojalne odgovornosti vojnih

lica, Naša zakoniotst za 1962 godinu, str.236 , Boris Vizner, Komentar ZOO, Zagreb. 1978 godine i dr. 5 “Za štetu koju zaposleni u radu ili u vezi sa radom prouzrokuje trećem licu odgovara preduzeće u kome

je zaposleni radio u trenutku prouzrokovanja štete, osim ako dokaže da j zaposleni u datim okolnostima

postupao onako kako je trebalo.“ (čl.170 st.1 ZOO) 6 S.Cigoj, u knjizi Komentar ZOO I knjiga, str.393, izdanje u redakciji S Perovića, Savremena

Administracija, Beograd, 1995 godine

pružiti sam poslodavac kao lice koje se bavi određenom profesijom. Znači od zaposlenog,

jednako kao i od poslodavca se traži pažnja stručnjaka, profesionalca.

Pravni standard koji je postavljen u sintagmi „postupao kako je trebalo“ podrazumjeva

postupanje zaposlenog sa onim stepenom brižljivosti koja se traži od samog poslodavca

pri obavljanju poslova, a to je pažnja odnosno brižljivost stručnjaka, odnosno

profesionalca koji se inače tim poslom bavi u vidu zanimanja.

Dakle postupak zaposlenog mora biti onakav kakav se traži od poslodavca kao

profesionalca, a to podrazumjeva postupanje u poslu ne samo po propisima i pravilima

poslodavca, već i po opštim normama zasnovanim na teoriji, praksi i stečenom iskustvu.

6. Regresna odgovornost zaposlenog prema poslodavcu (čl.91 Zakona o radu FBiH i

čl.144 st.2 Zakona o radu RS ili pravo posodvca na subrogaciju)

Poslodavac koji je nadoknadio štetu trećem oštećenom licu, ima pravo da zaposlenog

zahtjeva naknadu isplaćenog iznosa, ako je zaposleni ovu štetu pričinio namjerno ili iz

krajnje nepažnje. (čl.91 Zakona o radu FBiH i čl.144 st.2 Zakona o radu RS u vezi sa

čl.170 i 171 st.2 ZOO). Kada poslodavac nadoknadi štetu koju je njegov zaposleni

pričinio trećem licu dolazi do personalne subrogacije kada prava trećeg lica prema

radniku/zaposlenom štetniku prelaze na poslodavca (čl.300 ZOO). Subrogacija

poslodavca u prava trećeg lica prema radniku štetniku ipak nije potpuna, već je moguća

samo ako je radnik prouzrokovao štetu namjerno ili iz krajne nepažnje. Subrogacija nije

moguća ako je radnik pričio štetu trećem običnom nepažnjom. Pravo poslodavca da

zahtjeva povraćaj plaćenog zastarjeva u roku od 6 mjeseci od dana isplaćene naknade

štete.(čl.171 st.3 ZOO).

II. Odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ

U ovom slučaju nije riječ o odgovornosti pravnih lica za štetu koju trećem licu pričine

njegovi radnici kao fizička lica i subjekti prava, već o odgovornosti za štetu koju u

obavljanju ili u vezi sa obavljanjem svojih funkcija pričine trećem inokosni ili kolegijalni

organi toga pravnog lica, kao depersonalizovane jedinke odnosno oblici bez pravnog

subjektiviteta.

1. Odnos pravnog lica i njegovih organa

Pravna lica su subjekti prava, pa kao takva mogu biti nosioci prava i obaveza u pravnom

prometu i biti odgovorna za štetu.

Kao što je svako pravno lice (preduzeće, društvo, javna ustanova, opština, grad i država)

fiktivna pravna ličnost, takvi su i njegovi organi, bez obzira što ih faktički čine pojedinci

kao fizička lica, u stvari fiktivne, depersonalizovane jedinke, bez identiteta i pravnog

subjektiviteta, pa su kao takvi i nesposobni za bilo kakvu odgovornost.

Organi pravnog lica „...se identifikuju samo kroz svoje funkcije kao: direktor, član

upravnog odbora, upravnik, rektor i sl., a ne kao Marko Marković ili Pero Perović.“7

Zbog toga što nastupaju i postupaju u ime pravnog lica, oni u tom svojstvu i ne mogu biti

odgovorni, već za njihove postupke odgovara pravno lice u čije ime oni i nastupaju i vrše

svoje funkcije.

Međutim, kao fizička lica, oni mogu biti pozvani na odgovornost za štetu koju su pričinili

u vršenju funkcije pravnog lica, ali je njihova odgovornost u tom slučaju usmjerena

prema pravnom licu, što znači da oni, kao fizička lica (a ne kao organi), odgovaraju

pravnom licu u regresnom postupku koje to pravno lice protiv njih bude vodilo, pod

uslovom da je takav postupak protiv njih pokrenut u roku od šest mjeseci od isplaćene

naknade štete trećem licu.8

U prilog tome da je u slučaju regresnog postupka riječ o odgovornosti fizičkog lica

govori i dikcija odredbe čl.172 st.2 ZOO, kada se u njenom tekstu propisuje da pravno

lice ima pravo naknadu od „lica“ koje je štetu skrivilo namjerno ili krajnom nepažnjom.

To znači da zakonodavac kao odgovorno lice u regresnom postupku ima u vidu fizičko

lice koje je subjekt prava i koje je građansko-pravno sposobno da odgovara za svoje

postupke.

2. Odgovornost pravnog lica – odgovornost za postupke drugoga ili odgovornost za

vlastite postupke?

Kako organi pravnog lica, bilo da postupaju kao kolegijalni ili inokosni organ nemaju

pravni subjektivitet, te da prema tome ne mogu biti ni nosioci prava i obaveza u pravnom

prometu, jasno je da u slučaju kada organ pravnog lica u obavljanju svojih funkcija

pričini štetu trećem licu, za navedene radnje, kao za svoje radnje, odgovara pravno lice.

Dakle, pravno lice odgovara za štetne radnje svojih organa kao da je ono te radnje i samo

počinilo, obzirom da organi pravnog lica zbog nedostatka pravnog subjektiviteta, u

pravnom prometu nastupaju kao pravno lice zaklanjajući se iza njegovog pravnog

subjektiviteta.

Prema tome, organi pravnog lica prilikom vršenja svojih funkcija ne nastupaju u pravnom

prometu prema trećima kao radnici pravnog lica niti kao njegovi zastupnici (alter ego),

već kao pravno lice (ego) čijim se subjektivitetom i autioritetom koriste.

Upravo iz navedenog razloga organi pravnog lica ne mogu biti ni odgovorni za štetu koju

pričine u obavljanju ili u vezi sa obavljanjem funkcije, već za tu štetu odgovara pravno

lice u čijem sastavu djeluje navedeni organ.

3. Odgovornost države, entiteta, distrikta, grada, kantona, opštine kao pravnih lica

za štetu koju trećim licima pričine njihovi organi nezakonitim ili nepravilnim

radom

Organi pravnog lica su utvrđeni zakonom, statutom ili drugim opštim aktom pravnog lica.

Tako, na primjer, u privrednim društvima, organi pravnog lica su skupština, upravni i

nadzorni odbor i direktor.

7 B.Morait, op.cit. str.141 8 Vidi čl.172 st.2 ZOO

Pravnim licima sui generis se smatraju i država, republika, autonomna pokrajina, entitet,

distrikt, kanton, grad, opština, pa čak i mjesna zajednica u nekim pravnim sistemima, pa

se i ovi subjekti prava smatraju podobnim da budu nosioci prava i obaveza u pravnom

prometu, pa time i da budu odgovorni za štetu koju pričine trećim licima (fizičkim ili

pravnim), putem svojih organa.

Međutim, u pravnoj teoriji preovlađuje shvatanje9 da se organi ovih pravnih subjekata

(vlada, ministarstva, uprave, izvršni odbori grada i opštine, sekretarijati i slično) ne mogu

po funkcijama i ovlaštenjima predviđenim u Ustavu i Zakonu izjednačiti sa organima

privrednih ili neprivrednih pravnih subjekata (skupština, upravni odbor, nadzorni odbor,

direktor), pa time ni upodobiti sa njima.

Zbog toga se odgovornost države, republike, autonomne pokrajine, entiteta, distrikta,

grada, kantona, opštine, pa čak i mjesne zajednica za štetu koju pričinjeni njihovi organi

trećim licima ne zasniva na odredbi čl.172 ZOO, već na odgovarajućim ustavnim i

zakonskim odredbama.

Tako, na primjer, prema odredbama Ustava FBIH i Republike Srpske10, svako ima pravo

na naknadu štete koju mu nezakonitim ili nepravilnim radom nanese službeno lice ili

državni organ, organizacija koja vrši javna ovlašćenja, što se „per analogiam“ odnosi i na

službena lica i organe nižih teritorijalno-organizacionih nivoa vlasti kao što su na primjer

entitet, distrikt, kanton, grad ili opština.

Jednako pravo ima i onaj ko je bez osnova i nezakonito lišen slobode, pritvoren ili

osuđen, stim da se zakonom određuju uslovi pod kojima oštećeni ima pravo da zahtjeva

naknadu štete.11

U slučaju neosnovanog ili nezakonitog lišenja slobode, pritvaranja ili osude, štetu je

dužna da nadoknadi FBiH odnosno Republika Srpska koja je pasivno legitimisana u

parnici po tužbi oštećenog lica za naknadu štete12, a u slučaju štete koju je pričinio

državni organ, imalac javnog ovlaštenja, organ entiteta, distrikta, grada, kantona, opštine,

štetu će nadoknaditi entitet ili odgovarajuća jedinica lokalne samouprave, u zavisnosti o

toga kome od navedenih pravnih subjekata konkretni organ organizaciono i po Zakonu i

Ustavu pripada.

Ovi subjekti će odgovarati za štetu prouzrokovanu neosnovanim ili nezakonitim lišenjem

slobode, pritvaranjem ili osudom, odnosno u slučaju tzv. nezakonitog ili nepravilnog rada

njihovih organa, po subjektivnom ili pak objektivnom principu u zavisnosti od posebnih

propisa kojima se uređuje navedena materija.

Obzirom da se radi o povredi osnovnih ljudskih prava (pravo na slobodu) i izvornom

ustavnom pravu građanina, u savremenoj pravnoj nauci preovlađuje shvatanje da pravo

9 Vidi opširnije, Petar Radulović, u djelu „Odgovornost“, Informator, Zagreb 1982 godine, Ivica Crnić,

Odgovornost društveno političke zajednice i organizacije koja obavlja poslove od javnog (općeg)

interesa ; Odgovornost pravne osobe za štetu koju uzrokujue njezin organ; Odgovornost organizacije

udruženog rada i drugih pravnih osoba trećem, Naša zakonitost br.9-10, str.1084-1100, Zbornik radova

sa savjetovanja o odgovornosti za štetu održanog u Opatiji 9 i 10 novembra 1987 godine, Zagreb,

1987 godine. 10 Vidi čl.17 st.1 Ustava Republike Srpske 11 Vidi čl17 st.2 Ustava Republike Srpske i čl.425 i 429 Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske

(Sl.glasnik Republike Srpske br. 50/2003., 111/2004., 115/2004. u daljem tekstu ZKP) 12 Vidi čl.427 st.3 ZKP

na naknadu štete zbog neopravdane osude i nezakonitog lišenja slobode predstavlja

građansko pravo sui generis.13

Inače, u pravnoj teoriji je sporno po kojem principu odgovara država u slučaju štete

nastale zbog neopravdane osude i neosnovanog lišenja slobode.

Takođe je sporno da li se i slučajevi neopravdane osude i neosnovanog lišenja slobode

mogu podvesti pod pojam nezakonitog i nepravilnog rada državnog organa, pa slijedom

toga da li se i štete nastale od neopravdane osude i neosnovanog lišenja slobode mogu

uvrstiti u štete nastale od nezakonitog ili nepravilnog rada pojedinih državnih organa kao

što su, na primjer, organi unutrašnjih poslova, sudovi, organi za izvršavanje krivičnih

sankcija i drugi ?

Smatramo da se i u slučaju neopravdane osude i nezakonitog lišenja slobode, u znatnom

broju slučajeva, osim ako je do osude ili lišenja slobode došlo bez njihove krivice, takođe

radi nepravilnom ili pak nezakonitom radu državnih organa, pa stoga podržavamo stav

naše pravne teorije prema kojem i odgovornost države za štetu zbog neopravdane osude

ili nezakonitog lišenja slobode spada u slučajeve odgovornosti države zbog nepravilnog

ili nezakonitog rada njenih organa.14

4. Pravna priroda odgovornosti države, entiteta, distrikta, kantona, grada, opštine

kao pravnih lica za nezakonit ili nepravilan rad njihovih organa i njeno

razgraničenje od odgovornosti drugih pravnih lica za štetu koju pričine njihovi

organi u vršenju svojih funkcija

Nepravilan ili pak nezakonit rad, u suštini predstavljaju greške i to one koje čine organi

države ili pak službena lica koja u vršenju zadatka nastupaju u funkciji državnog organa

kojem pripadaju.

Zbog toga smatramo da greške bilo da su počinjene lično (faute personnelle) ili

kolektivno kao greške službe (faute de service), predstavljaju u stvari skrivljena

ponašanja odnosno skrivljene postupke službenih lica koja vrši konkretnu službu, bilo da

su učinjena namjerno ili iz nepažnje koja se mogu prosuđivati samo po subjektivnom

kriterijumu.

Stoga i dolazimo do zaključka da je i odgovornost države za nezakonit ili nepravilan rad

njenih organa, po svojoj pravnoj prirodi subjektivna odgovornost odnosno odgovornost

za krivicu.

Ovi slučajevi odgovornosti, kao što smo i ranije naveli, se u osnovi razlikuju od slučajeva

odgovornosti pravnog lica za štetu koju pričini njegov organ koji su obuhvaćeni

odredbom čl.172 ZOO.

13 Opširnije : N.Mrvić-Petrović, N.Mihailović, Z.Petrović, Vanugovorna odgovornost države za štetu

pričinjenu njenim građanima, str.192-193, Pravna biblioteka, u izdanju Vojnoizdavačkog zavoda i

Instituta za uporedno pravo, Beograd, 2003 godine 14 A.Ignjatović, Naknada štete zbog neopravdane osude i neosnovanog lišenja slobode, Zbornik radova sa

savjetovanja „Prouzrokovanje štete i njena naknada“, str.80-81, Perimex, Budva, 1998 godine.

Prije svega, oni se razlikuju po tome što štetu pruzrokuju različiti organi različitih pravnih

lica koji se ni po funkciji niti ovlašćenjima predviđenim u zakonu ne mogu

izjednačavati.

Naime, djelokrug rada i karakter ovlaštenja državnih organa i službenih lica koja

sačinjavaju te organe, je suštinski i fukcionalno različit od djelokruga i karaktera

ovlaštenja direktora nekog preduzeća, predsjednika ili člana upravnog ili nadzornog

odbora toga preduzeća.

U ovlaštenjima državnih organa odnosno službenih lica, kao i u karakteru odluka i radnji

koje preduzimaju prepoznatljiv je i dominantan javni interes, što nije slučaj sa

nadležnošću i karakterom odluka i radnji organa drugih pravnih lica, kao što su, na

primjer, preduzeća odnosno privredna društva.

S druge strane, pravo na naknadu štete zbog nepravilnog ili nezakonitog rada državnog

organa, organa imaoca javnog ovlaštenja, organa autonomne pokrajine ili organa jedinice

lokalne samouprave je neposredno predviđeno Ustavom i posebnim zakonskim propisima

kojima se uređuje organizacija i rad navedenih organa, dok je pravo na naknadu štete

koju pričine organi drugih pravnih lica, posebno regulisano odredbom čl.172 ZOO.

Odgovornost države za rad njenih organa je izričito vezana za tzv.nezakonit ili nepravilan

rad kao vrstu skrivljenog aktivnog ili pasivnog ponašanja, dakle za subjektivan psihički

odnos štetnika prema nastaloj šteti kao posljedici, dok se odgovornost drugih pravnih lica

(preduzeća i dr.), za štetu koju trećim licima pričine organi tih pravnih lica u vršenju ili u

vezi sa vršenjem svojih funkcija ne vezuje za eventualne greške organa odnosno lica koja

oni čine, već ona nastupa bez obzira da li je organ toga pravnog lica (ili bolje rečeno

fizičko lice koje nastupa kao organ tog pravnog lica) štetu pričinilo skrivljeno ili

neskrivljeno.

Subjektivni kriterij je ovdje značajan samo za raspravljanje untrašnjeg regresnog pravnog

odnosa između pravnog lica i samog fizičkog lica koje je u funkciji organa pričinilo

štetu.15

5. Pravna priroda odgovornosti ostalih pravnih lica za štetu koju trećim licima

pričine njihovi organi u vršenju svojih funkcija i oslobođenje od odgovornosti

Zakonom ili pak statutom pravnog lica se utvrđuju organi pravnog lica, njihove funkcije i

ovlaštenja.

Funkcije koje obavljaju organi pravnog lica predstavljaju niz radnji koje, u određenim

okolnostima, mogu pruzrokovati štetu trećim licima.

Šteta može biti prouzrokovana samim vršenjem konkretnog radnog zadatka ili pak

radnjama koje su u funkcionalnoj vezi sa obavljanjem dužnosti organa, mada iste i nisu

bile sastavni dio dodijeljenog radnog zadatka.

U oba slučaja, bez obzira radilo se o neposrednoj radnji organa pravnog lica ili radnji

koja je u vezi sa obavljanjem njegove funkcije koje su trećem prouzrokovale štetu, po

našem mišljenju nije riječ o odgovornosti organa, jer oni, obzirom na odsustvo pravnog

subjektiviteta i ne mogu biti odgovorni, već o odgovornosti pravnog lica čijim se pravnim

subjektivitetom i autoritetom njegovi organi koriste u obavljanju svojih funkcija.

15 Vidi čl.172 st.2 ZOO

Zbog toga se ne slažemo sa nekim autorima16 da u slučaju štete koju pričine organi

pravnog lica postoji solidarna odgovornost pravnog lica i njegovog organa prema trećem

oštećenom licu, pri čemu pravno lice odgovara na osnovu apsolutne pretpostavke krivice,

a organ po načelu dokazane vlastite krivice.

Po našem mišljenju, postoji samo odgovornost pravnog lica zasnovana na objektivnom

principu, a ne i njegovog organa.

Naime, iz formulacije zakonske odredbe kojom se uređuje ovaj slučaj odgovornosti,

proističe da samo pravno lice i to primarno i neposredno, odgovara za štetu koju u

obavljanju ili u vezi sa obavljanjem funkcije pričini njegov organ, pri čemu zakonodavac

ne propisuje mogućnost egzoneracije odgovornosti.17

Na sličan način je koncipirana i odredba o odgovornosti roditelja za štetu koju pričini

njihovo dijete18 do navršene sedme godine života, stim što se zakonodavac u slučaju

odgovornosti pravnog lica za postupke njegovih organa nije izjasnio o karakteru ove

odgovornosti.

Ako navedene zakonske odredbe uporedimo i analiziramo možemo zaključiti da se u oba

slučaja radi o neposrednoj odgovornosti (roditelja odnosno pravnog lica) kao da su oni te

radnje sami preduzeli, a ne njihovo dijete odnosno njihov organ.

Ni u jednom niti drugom slučaju ne radi se o odgovornosti za drugog, nego o vlastitoj

odgovornosti roditelja odnosno pravnog lica.

Objektivna odgovornost roditelja se vezuje za apsolutnu pretpostavku nesposobnosti za

rasuđivanje djeteta, dok se objektivna odgovornost pravnog lica za štetu koju pričine

njegovi organi u vršenju funkcija vezuje za činjenicu samog pruzrokovanja odnosno

kauzalnu vezu između štetne radnje i nastale posljeidce.

Ne možemo se složiti ni sa tezom o solidarnoj odgovornosti između pravnog lica i

njegovog organa koju zagovara B.Vizner u svom djelu Komentar Zakona o obligacionim

(obveznim odnosima), jer se , kao što smo to gore naglasili, ne radi o odgovornosti dva

lica - subjekta prava, već o odgovornosti samo jednog lica - pravnog lica.

Odredbe kojima se reguliše pravo regresa pravnog lica prema licu koju je štetu pričinilo

namjerno ili iz krajnje nepažnje19, ne odnose se na „organe pravnog lica“ jer ti organi

nisu „lica“ u smislu pravnog subjektiviteta, već se odnose na fizička lica koja rade kod

pravnog lica u okviru službe odnosnog organa pravnog lica.

Tako, na primjer, preduzeće kao pravno lice, ne može prema pomenutoj zakonskoj

odredbi zahtjevati regres od svog upravnog odbora, već od svih ili pojedininih članova

upravnog odbora, ukoliko se dokaže da su krivi za štetu.

Iz samog zakonskog teksta proističe da pravno lice odgovara pod uslovom da je nastupila

šteta, da je ta šteta pogodila imovinska ili neimovinska dobra nekog trećeg lica i da je

16 Opširnije, B.Vizner, Komenatar Zakona o obligacionim (obveznim) odnosima, str.730, Zagreb , 1978

godine. 17 Vidi čl.172 st.1 ZOO 18 Vidi čl.165 st.1 ZOO 19 Vidi čl.172 st.2 ZOO

nastala šteta posledica radnji (aktivnih ili pasivnih) organa pravnog lica koje su u

neposrednoj ili posrednoj uzročnoj vezi sa vršenjem službene funkcije organa pravnog

lica.

Šta se sve smatra obavljanjem funkcija organa ili koje su radnje u vezi sa obavljanjem

funkcije su faktičko pitanje koje se mora utvrđivati u svakom konkretnom slučaju, ali

istovremeno valja voditi računa i o onome što je zakonom ili opštim aktom pravnog lica

propisano u pogledu funkcije navedenih organa.

Tako je, na primjer, zakonskim propisima i opštim aktima pravnog lica, po pravilu,

propisana nadležnost i ovlaštenja pojedinih organa pravnog subjekta u pravnom prometu,

kao što je slučaj sa direktorom pravnog lica za kojeg je u zakonu propisano da zastupa i

predstavlja pravno lice, upravnim odborom pravnog lica, kada su zakonom ili statutom

pobliže pobrojane njegove nadležnosti.

Smatramo da je odgovornost pravnog lica za štetu koju pričini njegov organ objektivna,

jer zakonodavac ne predviđa mogućnost oslobođenja pravnog lica od ove odgovornosti

dokazivanjem odsustva vlastite krivice, što znači da se odgovornost zasniva na

kauzalitetu između radnje pravnog lica koja izvršena po njegovom organu i štete kao

njene posljedice.

Obzirom da se odgovornost vezuje za kauzalitet, a zakonodavac izričito ne propisuju

nikakvu mogućnost oslobođenja od ove odgovornosti, onda možemo zaključiti da se

pravno lice od odgovornosti može osloboditi jedino dokazivanjem nepostojanja uzročne

veze između radnji koje predstavljaju obavljanje funkcije i nastale štete, odnosno

dokazivanjem da je navedena uzročna veza prekinuta u potpunosti ili djelimično

nepredvidivom ili neotklonjivom radnjom oštećenog ili trećeg lica.

6. Regresna odgovornost fizičkih lica koju su u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih

funkcija nastupali kao organi pravnog lica (čl.172 st.2 i 3 ZOO)

Pravno lice (na primjer, privredno društvo) koje je nadoknadilo oštećenom trećem licu

štetu koju je pričino njegov organ, ima pravo da od članova organa (direktora, članova

upravnog odbora i dr.) koji su istu učinli namjerno ili iz grube nepažnje zahtjeva naknadu

isplaćenog iznosa. (čl.172 st.2 ZOO). Kada pravno lice nadoknadi štetu koju je član

njegovog organa kao fizičko lice pričinio trećem licu dolazi do personalne subrogacije

kada prava trećeg oštećenog lica prema štetniku prelaze na pravno lice(čl.300 ZOO).

Subrogacija pravnog lica u prava trećeg lica prema štetniku ipak nije potpuna, već je

moguća samo ako je član organa pravnog lica prouzrokovao štetu namjerno ili iz krajne

nepažnje. Subrogacija nije moguća ako je član organa pravnog lica pričio štetu trećem

običnom nepažnjom. Pravo pravo pravnog lica na naknadu tj. povrat(regres) plaćenog

zastarjeva u roku od 6 mjeseci od dana isplaćene naknade štete.(čl.172 st.3 ZOO).

III. Pravo na naknadu štete

U slučaju smrti trećeg lica, članovi njegove porodice kao oštećeni imaju pravo na

materijalnu štetu (uobičajene troškove sahrane i izdatke u vezi sa bolničkim posjetama

unesrećenog prije njegove smrti - čl.193 st.1 i 2 ZOO), izgubljeno izdržavanje odnosno

pomaganje - čl.194 st.1 ZOO i nematerijalnu štetu na ime duševnih bolova zbog smrti

bliskog lica – čl.200 st.1 ZOO .

Uobičajeni troškovi sahrane obuhvataju troškove nabavke kovčega, pokrova, vjenca,

vjerskog obreda, kao i troškove izgradnje nadgrobnog spomenika i troškove podušja –

daće.

Izdaci u vezi sa bolničkim posjetama unesrećenog prije njegove smrti obuhvataju

troškove putovanja, ishrane, smještaja i slično. Smatramo da bi se u ovu naknadu trebali

uvrstiti i troškovi liječenja unesrećenog prije njegove smrti.

Naknadu štete za izgubljeno izdržavanje odnosno pomaganje imaju lica koje je poginuli

izdržavao ili redovno pomagao, kao i ono lice koje je po zakonu imalo pravo zahtjevati

izdržavanje od poginulog (čl.194 st.1 ZOO), a sama šteta se nadoknađuje plaćanjem

novčane rente (čl.188 st.1 ZOO) čiji se iznos odmjerava s obzirom na okolnosti slučaja,

stim da da taj iznos ne može biti veći od onoga što bi oštećenik dobijao od poginulog da

je ovaj ostao u životu(čl.194 st.ZOO). Renta se određuje doživotno ili za određeno

vrijeme i plaća se mjesećno unaprijed, ako sud ne odredi što drugo (čl.188 st.2 ZOO).

Oštećeno treće lice kao povjerilac ima pravo da zahtjeva potrebno obezbjeđenje za isplatu

rente, osim akao to prema okolnostima slučaja nebi bilo potrebno (čl.188 st.3 ZOO).

U slučaju da poslodavac/pravno lice kao dužnik ne pruži obezbjeđenje koje sud odredi,

oštećeno treće lice kao povjerilac ima pravo da mu se umjesto rente isplati jedna ukupna

svota (kapitalizirana renta) čija se visina određuje prema visini rente i vjerovatnom

trajanju života oštećenog trećeg lica, uz odbitak određenih kamata (čl.188 st.4 ZOO).

Pravo na traženje isplate jedne ukupne svote umjesto mjesečne rente oštećeni može

zahtjevati iz ozbiljnih uzroka i u drugim slučajevima. (na primjer, zbog podvrgavanja

skupoj operaciji u inostranstvu i slično).

U slučaju da radnik koji u radu ili u vezi sa radom (odnosno organ pravnog lica u vezi sa

vršenjem svojih funkcija) nanese trećem licu tjelesnu povredu ili mu naruši zdravlje,

poslodavca koji odgovara za njega dužan je nadoknaditi oštećenome troškove oko

liječenja i druge potrebne troškove stim u vezi, kao i zaradu izgubljenu zbog nesposbnosti

za rad za vrijeme liječenja. (čl.195 st.1 ZOO).

Ako povređeno treće lice zbog potpune ili djelimične nesposposobnosti za rad gubi

zaradu ili su mu potrebe trajno povećane ili su mogućnosti nejgovog daljeg razvijanja

napredovanja uništene ili smanjene, odgovorno lice (poslodavac odnosno pravno lice čiji

je organ pričinio štetu) je dužno plaćati povređenome određenu novčanu rentu, kao

naknadu za tu štetu. (čl.195 st.2 ZOO).

Ako je zaposleni u radu ili u vezi sa radom (odnosno organ pravnog lica u vezi sa

vršenjem svojih funkcija) trećem licu prouzrokovao materijalnu štetu na pokretnim ili

nepokretnim stvarima koje spadaju u njegovu imovinu, poslodavac će mu biti dužan

nadoknaditi i ovu štetu. Oštećeni ima pravo kako na stvarnu štetu u visini stvranog

umanjenja njegove imovine, tako i na izmaklu korist tj.dobitak koji bi se osnovano

mogao očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima čije

ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem (čl.189 st.1 i 3 ZOO). Visina

naknade materijalne štete se određuje prema cijenama u vrijeme donošenja sudske

odluke, izuzev slučaja kada zakon naređuje što drugo (čl.189 st.2 ZOO).

Ako je stvar uništena ili oštećena umišljanim krivičnim djelom , sud može odrediti visinu

naknade prema vrijednosti koju je stvar imala za oštećenog (pretium afectionis). čl.189

st.4 ZOO).

U smislu čl.190 ZOO sud će uzimajući okolnosti koje su nastale poslije prouzrokovanja

štete dosuditi oštećenom nakandu u iznosu koji je potreban da se njegova materijalna

situacija dovede u stanje u kome bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja.

Obaveza naknade štete se smatra dospjelom od trenutka nastanka štete (čl.186 ZOO).

Trenutak nastanka štete može biti različit u zavisnosti od toga da li se radi o materijalnoj

ili nematerijalnoj šteti. Nastupanje materijalne štete (umanjenja nečije imovine ili

sprečavanje njenog povećanja), je, po pravilu vidljiv odmah po prouzrokovanju. Ona se

sanira naturalnom restitucijom ili novčanom naknadom (čl.185 ZOO). Ipak šteta može

nastajati i sukcesivno u okviru određenog vremenskog perioda, što je čest slučaj kod

tjelesnih povreda, kada se šteta smatra dospjelom tek kada zdravstveno stanje oštećenog

bude dobilo definitivan karakter, što se po pravilu poklapa sa završetkom liječenja. Ako

se naknada štete ima dati u novcu onda se njen nastanak poklapa sa trenutkom kada šteta

nastala u prvobitno nenovčanom obliku bude izražena u novcu. To se najčešće dešava

kada se oštećeni i štetnik sporazumiju o iznosu novčane nakande, kada oštećeni izvrši

popravku stvari ili kada taj novčani oblik nakande bude utvrđen sudskom odlukom.

Prema tome trenutku se ravna i tok zateznih kamata na novčanu naknadu štete. (čl.277

st.1 ZOO).

IV. Sadržaj zahtjeva (tužbe) za nakndu štete

Tužba za naknadu štete, po pravilu, sadrži činjenice na kojima se zasniva postojanje i

osnovanost potraživanja naknade materijalne i nematerijalne štete, kao i dokazna sredstva

za utvrđivanje tih činjenica kao što su isprave, svjedoci i vještaci .

Tužba mora da sadrži i kondemnatorni zahtjev (zahtjev za osudu tuženog na određenu

činidbu). To će u najvećem broju biti zahtjev za isplatua određenog novčanog iznosa na

ime glavnog duga, dospjelih zateznih kamata i troškova postupka. Zahtjev isplatu

određenog novčanog iznosa na ime naknade materijalne i nematerijalne štete po pravilu

sadrži jedan ukupan iznos koji tuženi treba da plati, ali i bliže određenje koje se odnosi na

stvarnu štetu i izmaklu korist kao vidove materijalne štete, te iznose koji se odnose na

potraživanje fizičkog i duševnog bola ili straha.

Primjer petituma tužbenog zahtjeva za naknadu štete:

1. Tuženi je dužan platiti tužiocu na ime naknade nematerijalne štete 65.000,00 KM i to:

- za pretrpljene fizičke bolove ………………………………………… 15.000,00 KM

- za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti …… 30.000,00 KM

- za pertrpljeni strah ……………………………………….................... 10.000,00 KM

- pretrpljene duševne bolove zbog naruženosti ………………………… 10.000,00 KM

sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja pa do konačne isplate, sve u roku od 30

dana pod prijetnjom izvršenja.

2. Tuženi je dužan platiti tužiocu na ime naknade materijalne štete ukupan iznos od

19.729,75 KM, od čega na ime izdataka za tuđu pomoć i njegu za period od 01.06.2012

godine do 01.06.2013 godine iznos od 5.500,00 KM, na ime izgubljene zarade za period

od 01.06.2012 godine do 01.06.2013 godine u iznosu od 7.661,10 KM i na ime troškova

liječenja i rehabilitacije za period od 01.06.2012 godine do 01.06.2013 godine iznos od

6.568,65 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev počev od dana nastanka štete do

isplate, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.

3. Tuženi je dužan platiti tužiocu na ime naknade materijalne štete zbog tuđe njege i

pomoći u budućnosti u vidu rente, za period od presuđenja pa ubuduće dok za to budu

postojali zakonski uslovi ili do donošenja druge sudske odluke iznos od 125,00 KM

mjesečno sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedini mjesečni iznos naknade za

tuđu njegu i pomoć u budućnosti (rente) počev od presuđenja pa do konačne isplate, ili

pak ukupnu svotu od 67.687,05 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od

presuđenja pa do konačne isplate.

4. Tuženi je dužan platiti tužiocu na ime naknade materijalne štete zbog izgubljene zarade

u budućnosti u vidu rente za period od presuđenja pa ubuduće dok za to budu postojali

zakonski uslovi ili do donošenja druge sudske odluke iznos od 500,00 KM mjesečno sa

zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedini mjesečni iznos izgubljene zarade u

budućnosti (rente), počev od presuđenja pa do konačne isplate, ili pak ukupnu svotu od

270.725,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od presuđenja pa do konačne

isplate.

5. Tuženi je dužan platiti tužiocu troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom

kamatom od presuđenja do isplate, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.