Futura 035

7/21/2019 Futura 035

http://slidepdf.com/reader/full/futura-035 1/132

7/21/2019 Futura 035


7/21/2019 Futura 035


NAJJEFTINIJE I NAJSIGURNIJE DO SVOG PRIMJERKA

FUTURE

UMJESTO CIJENE NA NOVINSKOM KIOSKU

U PRETPLATISVOJU FUTURU

PLAĆATE SAMO

+ SVOJ PRIMJERAK DOBIVATE PRIJE NEGO ŠTO SE POJAVI NA NOVINSKIM KIOSCIMA

PRETPLATA:

6 BROJEVA - KUNA 72,60 kn

12 BROJEVA - KUNA 145,20 kn

Uplatu izvršiti op om ili posebnomuplatnicom ZAP na žiro rač un

30101-601-157181,poziv na broj 9901.

Kopiju uplatnice šaljite zajedno sispunjenim kuponom na adresu:BAKAL d.o.o., Bosanska 10, 41000 ZAGREB

¡"PRETPLATNI KUPON

■ Ime i prezime:

I Adresa:

| Grad:

. Pretpla ujem se na: j^6 12 bro jeva FUTURE

7/21/2019 Futura 035


/ SF&F

BIBLIOTEKA

Ukoliko ste propus

tili neki od već objavljenih brojeva FUTURE, ovo je prava prigoda da ih nabavite.

Naručeni slari

brojevi FUTURE isporučuju se pouzećem (otkup

nina) po cijeni od 11,00 KUNA po primjerku + PTT troškovi.

Narudžbe na adresu:BAKAL d.o.o., BSSK J

Bosanska 10,

41000 ZAGREB

Telefonske narudžbe: 01/579-877

7/21/2019 Futura 035


FUTURAmjesečnik za znanstvenu beletristiku i fantastiku

Godiš te IV broj 9LISTOPAD 1995.UKUPNI BROJ: 35 ISSN 1330-5115

NAKLADNIK

Bakal d.o.o.,Bosanska 10,41000 ZagrebTel.: 01/579-877Fax.: 01/171-477

Za nakladnika:GL. I ODGOVORNI UREDNIK

Krsto A. Mažuranić

UREDNIK Mihaela Velina

Naslov ureda:Bosanska 10, Zagreb

TISAK: TARGA, Zagreb

Svi prilozi © FUTURA 1995.

Autorska prava vra enavlasnicima. Nenaruč eniprilozi se ne vra aju.

Naslovnica:

Peter Aust in, © 1995.

Mišljenjem br. 532-03-1/92-01MINISTARSTVA KULTURE IPROSVJETE REPUBLIKEHRVATSKE, od 13. listopada1992., književni č asopis FUTURAoslobođ en je pla anja osnovnog iposebnog poreza na promet.

S A D R Ž A J

Lucius Shepard

S A L V A D O R ........................................ 8

Jack Vance

POSTAJAABERCROMBIE..............................24

Milena Benini

K A O S ..................................................76

K0LUMNE:

BOOKSHOP, F ILM. . . .

BakalPUBLICATION 1995.

CIJENE OGLASNOG PROSTORA:

1/1 omotna stranica 1000,- KUNA1/1 unutarnja stranica 500,- KUNA1/2 unutarnja stranica 300,- KUNA1/3 unutarnja stranica 250,- KUNA

7/21/2019 Futura 035


John Brosnan NEBESKI GOSPODARI 312 s t r .Prva knjiga trilogije o vremenu Genetskih ratova,nekoliko stoljeća u budućnosti. “To je aerobik zamaštu, svi bismo morali odrasti čitajući takveknjige” , kaže o njoj Terry Pratchett.

Puna cijena: 125 kn; naša:65 kn!

1 7 W K

John Brosnan RAT NEBESKIH GOSPODARA 224, s t r .Nastavak “Nebeskih gos-podara”, još bolji, još napetiji.

Oni koji pročitaju prvu knjigu jedva će dočekati da uzmu uruke ovu. Garantiramo!Puna cijena 120 kn;naša: 65 kn!

John Brosnan PROPAST NEBESKIH TIM)

GOSPODARAZavršna knjiga trilogije. Oni koji pročitaju prve

?f dvije znat će kakav ih užitak čeka u ovoj... “ Nosinas na valovima uzbuđenja” , kaže Brian Aldiss.Iz stranice u stranicu, filmskom brzinom.Puna cijena 120 kn; naša: 65 kn .

r N A R U D ŽB EN IC A -----------------------------------------------------

j IME I PREZIME.......................................................................................

| ULICA..........................................MJESTO............................TEL........

1 Pošaljite mi na gornju adresu (označite što želite):I # John Brosnan: NEBESKI GOSPODARI (65 kn)

| # John Brosnan: HAT NEBESKIH GOSPODARA (65 kn)

I # John Brosnan: PROPAST NEBESKIH GOSPODARA (65 kn)

I # Arthur C. Clarke: BOŽJI ČEKIĆ (70 kn)

j # LUC ORIENT VATRENI ZMAJEVI (s t r ip i u boj i , 40 kn)

I Pošiljku plaćate poštaru. Troškovi slanja su 10 kn po pošiljci. Narudžbenicu■ pošaljite izdavaču:

IZVORI, 10000 ZAGREB, Trnjanska 47,i l i se jav i te na te l . (01) 611 25 76; (01) 611 77 14

7/21/2019 Futura 035


Štovani Futurič ari:

Kolovoz je bio najburniji mjesec u životu vašega MUBa u zadnjih oho-ho godina. U ciglih trideset dana dogodilo mi se više svašta nego u obič nih dese t mjeseci. Bilo je tu p rivatno-zdra vstven ih nevolja, bilo je tuposla oko Oluje (ne na bojišnici, jasna stvar — ovakav stari klimavac —nego drugač ije), a trebalo je i i i na Intersection u Glasgowu. Događ alomi se više svač ega u jedan dan nego inač e u dva tjedna.

Ovime se isprič avam NJIV BBB i KZS Mihaeli što nisam uredno i navrijeme obavio svoj posao oko F34 i F35. Isprič avam se i Futurič arimakojima nisam odgovorio na pisma.

Sad je rujan, stvari se vra aju u ko loteč inu. U skoro u, nadam se,

opet biti normalan (štogod to znač ilo).A dotle, nekoliko vijesti i obavijesti:1. Dubrovač ki Atlas je Ugovorom i Pismom namjere od 1. kolovoza

preuzeo tehn ič ko-turistič ki dio posla na kandidiranju Zagreba za World-con 1999 i, ako ga osvojimo, njegovom organiziranju.

2. WSFS (World Science Fiction Society) je 24. kolovoza prihvatiokandidaturu Zagreba za Worldcon 1999.

3. U Glasgowu je na Intersectionu bilo prisutnih 77 č lanova iz Hrvats

ke te smo tamo podigli veliku halabuku i žustro promovirali hrvatski esef.4. Jezivo, ali istinito, u tjednu Intersectiona napustila su nas još dva

velikana esefa: John Brunner koji nama u Hrvatskoj znač i puno, i PierreBarbet koji ovdje nije toliko poznat, ali je veliki gubitak za europski esef.Vašemu MUB bili su dragi prijatelji.

Bože, zašto nam uzimaš cijenjene i voljene ljude?!

Poslije ovoga mi se č ini neprilič nim da dalje brbljam. Prosim, pustiteme, da u miru tugujem.

Hvala.Srdač an pozdrav,

Ka Mažurani

F U T U R A 5

7/21/2019 Futura 035


(ILI ZAŠTO ENE IMAJU VENE) Unatoč neslužbeno najavljenom glambrljanju o Intersectionu u Glas-

gow u, od tog a ništa. Nadajmo se da e Krsto udovoljiti našoj znatiželji uslijede em broju. Ali zato smo se potrudili da vam to č ekanje uč inimougodnim — uz Sheparda i Vancea, i jedan pravi doma i fantasy MileneBenini (koji je poduži, pa e morati u dva dijela).

Kad smo ve kod Beninice, eto ti u srijedu kod mene Gorana Boš

njaka filmofiličara. I navali on onako s vrata: “ Kad e napokon u FUTURUonaj Beninič in fantasy?” Nemam ti ja baš puno s tim, rekoh ja, to je Krstin posei, on je zadužen za domaće priče, ja samo za stranjske. Pa Bošnjakreč e da e 'poprič at on malo s Krstom, onako muški'.

I, eto vraga — zapravo, eto BBBosa dva dana kasnije s disketom, pakaže: ‘Beninica ide u slijede u FUTURU’. A Krsto u Glambrlji spominjezdravstvene probleme. Hmm. A misli svako da je njemu lako. Em BBB-oss u FUTURI izdaje tjeralice za njim, pod šifrom ‘ne u te jako’, em Bošnjak ide ‘malo pop rič at s njim ’. A nedavno mu bio rođ endan (zanimljivo,Bošnjak ima rođ endan isti dan kad i Krsto — je, aha, obojica su Djevci).Krsto, many happy returns i tako to, i sve ti je oprošteno. Ah, ti šarmantniDjevci, ne možeš se dugo ljutiti na njih. Zapravo, kad bolje razmislim —možeš, možeš, pogotovu kad se vrate iz Glasgowa a da ti ne donesu nitivre icu Maltesersa koja košta bijednih 69 penija.

I tako, kad smo ve kod Beninice — nedavno su me optužili da samfeministkinja. Prvu je optužbu izrekao moj brat kad sam mu rekla da nijeu redu da njegova novo peč ena supruga preslaguje parkete u osmom

mjesecu trudno e. Rekao mi je da sam 'k'o Alka Vuica'. “Ho eš re i data k ’ loše pjevam ?” upitah ja zbunjeno. “ Ne,” reč e on, “ nego si postalagora feministkinja od nje.” Jel’? Hmm.

Nekoliko dana kasnije pojaviše se moji redoviti žiceri besplatnih primjeraka FUTURE s izjavom da se “ ...ve izdaleka vidi da je urednik FU TURE žena, jer je u zadnje vrijeme unutra sve više prič a koje pišu ženske. Sad, nije da le ženske ne pišu dobro, ali...” Ali kaj?

Kristine Kathryn Rusch, uredn ica F&SF-a, tak o đ er je žena. A F&SF

objavljuje pripovijetke ženskih autora. Č ini li to K. K. Rusch fem inistkinjom? Bi li Lois McMaster Bujold, Nancy Kress, Connie Willis i Kate Wilhelm pisale bo lje da nisu žene? Ne zaboravimo naše autorice — bi li "Smrtvrba'1bila bolja da Marina ima brkove? Ili "Ku a na broju 15" da ju je

6 F U T U R A

7/21/2019 Futura 035


napisao muškarac? Pa kakve veze imaju muški hormoni s dobrim pripovijetkama? Ili feminizam s preslagivanjem parketa?

Feministkinja? Moi? Samo zato što vjerujem u onu staru izreku da izasvakog uspješnog č asopisa i svakog uspješnog Č APOSISA (tj. muškar

ca) stoji jedna žena (s venama)? Muškarci su d ivna stvorenja, i č esto seisplati radi njih dob iti vene, ali da je Kristofor sa sobom poveo gospođ uKolumbo ne bi mjesecima tumarao po olujnim morima i oceanima i zasvaku grudu kopna na koju je naišao vikao: “ Eto Indije!” , niti bi RosnaKap doživjela ono što je doživjela u grmlju iza vigvama. Da Napoleon nijesvaki put kad bi Joseph ine stala iza njega poč eo kukati: “ Ne več eras,Joseph ine!” , gdje bi mu bio kraj? Sigurno ne na Sv. Heleni. (Uostalom,bolje bi mu bilo na Joseph inei nego na Heleni.)

S druge strane, pogledajte šeike i njima slič ne. Pametni Arapi opredijelili su se za mnogoženstvo. Iza svakog uspješnog bezobrazno bogatog vlasnika naftnih polja ne da stoji jedna žena nego cijeli č opor! Štoviše žena, to više bušo tina. (Zašto mi ovo zvuč i dvosmisleno?!)

Pa sad recite tko je pametniji (Buraz, ne mislim sad reći da moraš ožen iti još nekoliko žena. Prvo, Lidač ne bi bila presretna; drugo, nemaš toliko parketa; treće, šog or ti je MUP-ovac.)

Sad samo č ekam da netko optuži moju petorogod išnju budu u (nadam se) č itateljicu SF-a i sadašnju ljubiteljicu "Star Treka: The Next Ge

neration" d a je i ona fem inistkinja — naime, po njenom je mišljenju jedinarazlika izmeđ u muškaraca i žena to što m uškarci imaju dlake ispod pazuha. Eto. A kakve veze imaju dlake s dobrim pripovijetkama?

Ugodno č itanje.

Mihaela-Vtrt a Velina

P.S. Usput, dok vi ovo čitate, moj buraz slavi rođenje maloga Jure. Je,

pa niste valjda m islili da bu d ob iI žensko dijete? Ka jgod!

ROMAN — Lois McMaster Bujold: MIRROR DANCE

NOVELA — Mike Resnick: “Seven Views ofO lduva i Gorge”

NOVELETA — David Gerrold: “The Martian Child”

PRIPOVIJETKA — Joe Haldeman: “None So Blind”

FILM/TV — “All Good Things”, Star Trek: The Next Generation

F U T U R A 7

7/21/2019 Futura 035


Lucius Shepard je — uz Williama Gibsona, Connie Willis i Kima

Stanleya Robinsona — vjerojatno bio najpopularniji i najutjecajniji

novi piac osamdesetih. 1985. dobio je prestižnu nagradu J. W. Camp-

bell kao na jbolji novi pisac. Otad nije prošla n iti jedna godina a da

nije bio nominiran za ovu ili onu veliku nagradu, a često i za nekoliko odjednom. 1987. dobio je Nebulu za novelu "R&R", 1988. World Fan-

tasy Award za monumentalnu zbirku kratkih pripovijedaka "The Ja-

guar Hunter" (iz koje je i pripovijetka "Salvador"). Njegov je prvi ro

man, "Green Eyes",<io6io izvrsne kritike; drugi, "Life During Wartime"

postao je bestsellerom. N ije teško pogoditi zašto.

Lucius Shepard

SALVADORIzvornik: “Salvador”, 1984

Prijevod: Goran Pavelić

\j^ p | ri tjedna prije nego su sravnili Telocutlu, Dantzler je doži-

vio svoje vatreno krštenje. Vod je prelazio preko livade upodnožju smaragdno zelenog vulkana, a kako je bio od sa-

njarske vrste, vukao se sa strane mlateći po visokoj travi puščanom

cijevi i mislio kako je to možda bio neki prvoškolac sa bojicama koji je

stvorio ovaj elementarni krajolik sa savršenim stošcem uzdignutim u

nebo bez oblaka, a onda su se s padine začuli pucnji pištolja. Netko je

vrišteći dozivao bolničara i Dantzler je zaronio u travu, prtljajući za

svojim ampulama. Izvadio je jednu iz posebnog spremnika i slomio je

pod nosom, izbezumljeno udišući: zatim je, kako bi bio potpuno sigu-ran, slomio i drugu “Dupla doza borilačkih vještina,” rekao bi DT te

zalegnuo, spuštene glave, dok droge nisu napravile svoju čaroliju. Us-

ta su mu bila puna zemlje i jako se bojao.

8 F U T U R A

7/21/2019 Futura 035


Postepeno su mu ruke i noge izgubile težinu i otkucaji srca su mu

se ubrzali. Vid mu se izoštrio do točke u kojoj ne samo da je mogao

vidjeti plamičke pucnjeva kako cvjetaju na padini, već i prilike iza

njih, napola skrivene grmljem. Mjehurić mračnog bijesa napuhnuo mu

se u mozgu i stvrdnuo u žestoku odlučnost, te se počeo kretati premavulkanu. Kad je stigao do podnožja stošca, sav je bio sazdan od bijesa i

refleksa. Četrdeset idućih minuta proveo je akrobatski se bacajući

kroz guštike, rafalima iz svoje M60 zasipajući sjene; ipak, jedan dio

njega ostao je odvojen od djelovanja, čudio se njegovoj učinkovitosti,

stripovskom entuzijazmu što ga je osjećao prema zadatku ubijanja.

Vikao je na ljude koje je ustrijelio i ustrijelio ih je puno više puta no

što je bilo potrebno, poput djeteta koje se igra vojnika.

“Drek, kakva igra!” rekao bi DT. “Samo se ponašaš prirodno.”DT je čvrsto vjerovao u ampule; iako je službeno mišljenje bilo da

one sadrže prerađene sastojke ribonukleinske kiseline i pseudomor

fine prilagođene za udisanje, on se držao mišljenja da droge čovjeku

otkrivaju njegovu unutrašnju prirodu. Bio je velik, crn, vrlo mišićavih

ruku i grubo izraženih crta lica, a u Posebne postrojbe došao je ravno

iz zatvora, gdje je poduže odležao zbog pokušaja ubojstva; dlanovi su

mu bili oslikani zatvorskim tetovažama pentagramom i rogatim ču-

dovištem. Na kacigi mu je pisalo UMRI PONOSNO. Ovo mu je bilo

drugi puta u Salvadoru i Moody — Dantzlerov prijatelj — je rekao da

su droge Dtu smutile mozak, daje poludio i otišao k vragu.

“Skuplja trofeje,” bio je rekao Moody. “I to ne uši, kako su radili u

Namu.”

Kad je Dantzler napokon virnuo u trofeje, bio je zaprepašten. Bili

su u kositrenoj kutiji u DTovom rancu i bili su skoro neprepoznatljivi;

ličili su na povele smeđe orhideje. No, usprkos svojem gađenju, us-

prkos činjenici da se bojao DTa, divio se njegovoj sposobnosti preživ-

ljavanja i savjet da se drži droga uzeo je k srcu.

Vraćajući se niz padinu, pronašli su jednog preživjelog indijanskog

mladića Dantzlerovih godina, devetnaest, dvadeset. Crna kosa, koža

boje nepečene cigle, teški očni kapci. Dantzler, čiji je otac bio antro-

polog, je pretpostavio da je iz plemena Santa Ana; prije nego je otišao

iz Sjedinjenih država, Dantzler je pažljivo proučio očeve bilješke, na-

dajući se da će mu to pružiti kakvu prednost i tako je naučio prepo-

znati razne regionalne tipove. Mladić je bio lakše ranjen u nogu i nosio

je maskirne hlače i majicu s natpisom KOKA ULJEPŠAVA ŽIVOT.

Majica je beskrajno živcirala DTa.

“Kog Boga ti znaš o koki?” pitao je mladića dok su išli prema heli-

kopteru koji će ih prebaciti dublje u provinciju Morazan. “Misliš da je

F U T U R A 9

7/21/2019 Futura 035


to smiješno, je li?” Tresnuo je mladića kundakom puške po leđima i

kad su stigli do helikoptera, ubacio gaje unutra i postavio da sjedi do

vratiju. Sjeo je do njega, izvadio smotak iz kutije Koolsa i pitao, “Gdje

je Infante?”

“Mrtav je,” rekao je bolničar.“Sranje!” DT je oblizao smotak, kako bi ravnomjerno gorio. “Pro-

kleti indoš nam nije od koristi, osim ako još netko ne zna španjolski.”

“Ja znam malo,” ponudi se Dantzler.

Buljeći u Dantzlera, DTeve oči postadoše prazne i neusredotočene.

“Neee,” reče. “Ti ne znaš španjolski.”

Dantzler sagne glavu kako bi izbjegao DTev pogled i ne reče ništa;

mislio je da shvaća što DT misli, ali je izbjegavao i to shvaćanje. H eli-

kopter ih digne i DT zapali smotak. Ispustio je dim kroz nos i dodaosmotak mladiću koji g a je zahvalno primio.

“Que sabor!” reče on, ispuhnuvši oblak dima; nasmiješio se i kim

nuo, želeći se sprijateljiti.

Dantzler okrene pogled prema otvorenim vratima. Letjeli su nisko

između brežuljaka i gledanje dubokih sjenovitih zaljeva u naborima

brežuljaka otklonilo je ostatke droga, te se osjećao umornim i iscrplje .

nim. Sunce je prodiralo unutra i blještalo po podu umazanom uljem.

“Hej, Dantzler!” DT je morao vikati kako bi nadglasao buku rotora.“Pitaj ga kako se zove!”

Mladiću su se kapci spuštali od učinka smotka, no kad je čuo špa-

njolski, trznuo se; svejedno, zavrtio je glavom, odbijajući odgovoriti.

Dantzler se nasmiješi i reče mu neka se ne boji.

“Ricardo Quu,” reče mladić

“Kool!” reče DT s lažnom srdačnošću. “To je moja marka!” Ponudi

kutiju mladiću.

“Gracias, no.” Mladić mahne smotkom i naceri se.“Tip se zove kao cigareta,” reče DT potcjenjivački, kao da je to vr-

hunac ludosti.

Dantzler upita mladića ima li još vojnika u blizini i ponovo ne do-

bije odgovor; no, očito je mladić u Dantzleru otkrio srodnu dušu, jer se

nagnuo i brzo progovorio, rekavši daje iz sela Santander Jimenez i da

je njegov otac — tu je zastao — čovjek od moći. Pitao je kamo ga vode.

Dantzler mu uzvrati hladnim pogledom. Bilo mu je lako otpisati mla-

dića i kasnije je shvatio da je to bilo zato jer je već bio digao ruke od

njega.

Prekriživši ruke iza glave, DT je počeo pjevati — melodiju bez rije-

či. Glas mu je bio neskladan i jedva se čuo kroz buku rotora; no, melo-

dija je bila poznata i Dantzler ju je ubrzo prepoznao. Bila je to tema iz

F U T U R A

7/21/2019 Futura 035


“Zvjezdanih staza”. To je prizvalo u sjećanje gledanje televizije sa ses-

trom, smijanje jeftinim vanzemaljcima i Scottyjevom umjetnom na-

glasku. Ponovo je pogledao kroz vrata. Sunce je bilo iza brežuljaka, a

padine su bile bezlične mrlje tamno zelenog dima. Oh, Bože, želio je

biti kod kuće, bilo gdje, samo ne u Salvadoru! Par dečki priključilo sepjevanju na DTovo traženje i kako je pjesma biva la sve glasnija, tako

su i Dantzlerovi osjećaji rasli. Bio je na rubu plača, prisjećajući se

okusa i prizora, mirisa njegove djevojke Jeanine, tako čistog i svježeg,

nije zaudarala na znoj i parfem poput kurvi oko Ilopanga doživio je

tu suštinu poput banalnog kamena temeljca svoje kulture, a brežuljke

što su jurili pokraj njega doživio je kao privid. Onda je osjetio kako se

Moody pokraj njega napeo i podigne pogled da vidi zašto.

U tami helikopterovog trbuha, DT je bio bezličan poput brežuljaka — crna prisutnost koja je vladala njima, bio je više vođa skupa vješ

taca nego voda. Dvojica momaka pjevala su iz petnih žila, pa se čak i

mladić uklopio u raspoloženje. “Mušica!” rekao je u jednom trenutku,

smiješeći se svima, pokušavajući raspiriti plamen dobrog osjećanja.

Ljuljao se u ritmu i tu i tamo ispustio “lala”. No, nitko mu se nije pri-

družio.

Pjesma je stala i Dantzler opazi kako cijeli vod bulji u klinca, a lica

su im se ovjesila i postala potištena.“Svemir!” viknuo je DT, lagano gurnuvši mladića. “Konačna gra-

nica!”

Prevalivši se kroz vrata, mladić je na licu još uvijek imao smiješak.

DT ga je pratio pogledom; nakon par sekundi lupio je dlanom o pod i

ponovo sjeo, cereći se. Dantzler je poželio vrištati, jer glupi je užas šale

bio u tolikom neskaldu s tromošću njegove čežnje za domom. Gledao je

u druge, očekujući reakciju. Sjedili su pognutih glava, prčkali po osi-

guračima na puškama i remenčićima na rancima, proučavali vezice načizmama i kad je to vidio, brzo ih je počeo oponašati.

Provincija Morazan bila je zemlja sablasti. Santa Ana sablasti. Bi-

lo je javljano da jata ptica napadaju ophodnje; životinje bi se ukazivale

na rubovima logora i išzenule bi kad bi se pucalo u njih; snovi su utje-

cali na svakoga tko bi tamo okušao sreću. Dantzler nije mogao pos-

vjedočiti o pticama i životinjama, ali mu se stalno ponavljao jedan san.

U snu je mladić, kojeg je DT ubio, strmoglavo padao kroz zlatnu ma-

glu, majica mu se isticala na pomičnoj kulisi i ponekad bi iz magle

zagrmio glas i rekao “Ubijaš mojeg sina.” Ne, ne, odgovorio bi Dantz-

ler, nisam ja, uostalom, već je mrtav. A onda bi se probudio obliven

znojem, rukom pipajući za puškom, dok mu je srce lupalo.

F U T U R A

7/21/2019 Futura 035


Ali san nije bio glavni užas i nije mu pridavao značenja. Zemlja je

bila strasnija. Planinski grebeni obrasli borovima isticali su se prema

nebu poput čuperaka elektrizirane kose; stazice su vijugale u guštike i

nestajale, kao da su mjesta prema kojima su vodile iščezla čarolijom;

sive kamene litice uz koje su morali prolaziti, beznadno izloženi zas- jedi. Bilo je nebrojeno minskih zamki koje su postavili gerilci, a par

ljudi je izgubljeno u odronima kamenja. Bilo je to najpraznije mjesto u

Dantzlerovom iskustvu. Bez ljudi, bez životinja, samo par jastrebova

koji su kružili u samoći između planinskih grebena. Ponekad bi našli

tunele u koje su ubacivali plinske bombe; plin bi upalio gustu kon-

centraciju ugljikovodika i plamen bi se proširio kroz cijeli sustav. DT

je hvalio svakog tko bi otkrio tunel i glasno bi procjenjivao koliko su

inđoša “prepržili”. No, Dantzler je znao da su pretraživali čistu pra-zninu i palili prazne rupe. Danima su, po iscrpljujućoj vrućini, skakali

po planinama, prevaljujući sedam, osam pa čak i deset kilometara sta-

zama tako strmima, da bi se stopala čovjeka ispred često našla na vi-

sini tvoga lica; noći su bile hladne, tama potpuna, a tišina tako duboka

da je Dantzler zamišljao kako može čuti veliku brujeću vibraciju ze-

mlje. Mogli su biti bilo gdje ili nigdje. Njihov je strah pothranjivala

odvojenost i jedini lijek bile su “borilačke vještine” .

Dantzler je počeo gutati tablete bez opravdanja borbom. Moody ga

je upozorio da ne zloupotrebljava droge, navodeći mu glasine o lošim

popratnim učincima i DTevo ludilo; no, čak ih je i on sve više i više

koristio. Tijekom osnovne obuke Dantzlerov instruktor je rekao nova-

cima da droge dobivaju samo Posebne postrojbe i da je njihovo uzi-

manje izborno; no bilo je previše primjera traljave borbene djelatnosti

u prošlom ratu i ovo je trebalo spriječiti da se to ponovi.

“Usrana pješadija bi ih trebala uzimati,” rekao je instruktor. “Vi

gadovi ste već hrabri. Vi ste rođeni ubojice, je li tako?”

“Tako je, gospodine,” vikali su oni.

“Tko ste vi?”

“Rođeni ubojice, gospodine!”

Ali Dantzler nije bio rođeni ubojica; nije mu čak bilo jasno kako je

unovačen, a još mu je nejasnije bilo kako je završio u Posebnim pos-

trojbama, no naučio je da u Salvadoru ništa nije izborno, jedino je ži-

vot bio iznimka.

Posao voda bilo je izviđanje i čišćenje. Zajedno s drugim vodovima

Posebnih postrojbi, trebali su osigurati Morazan prije invazije na N i-

karagvu; točnije, trebali su stići do sela Telocutla, gdje je nedavno

uočena sandinistička ophodnja, a nakon toga trebali su se spojiti s Pr-

vom pješačkom i sudjelovati u ofenzivi na Leon, glavni grad provincije,

F U T U R A

7/21/2019 Futura 035


odmah preko nikaragvanske granice. Hodajući zajedno, Dantzler i

Moody su često razgovarali o ofenzivi, o tome kako će biti dobro kad se

spuste u ravne predjele; ponekad su razgovarali o mogućnosti da pri-

jave DTa, a jednom su, nakon što ih je poveo na usiljeni noćni marš,

čak i razglabali kako da ga ubiju. No, najčešće su pričali o načinu ži-vota Indijanaca, o zemlji, je r to ih je sprijateljilo.

Moody je bio krhke građe, pjegav i crvenokos; u očima mu je bio

“tisućugodišnji pogled” koji dolazi od previše ratovanja. Dantzler je

viđao alkiće s takvim praznim, beživotnim pogledima. Moodyjev otac

bio je u Namu i Moody je rekao d aje tamo bilo gore nego u Salvadoru,

je r nije bilo stvarne odlučnosti za pobjedom; ali je mislio da bi Nik a-

ragva i Gvatemala mogli biti gori od svega, pogotovo ako Kubanci

pošalju svoje postrojbe, kako su i prijetili. Bio je vješt u pronalaženjutunela i otkrivanju minskih zamki i zato je Dantzler uzgajao to prija-

teljstvo. Po prirodi samotnik, Moody se opirao svim nastojanjima za

prijateljstvo, sve dok nije saznao o Dantzlerovu ocu; poslije toga se

otvorio, željan čuti o bilješkama s terena, je r je vjerovao da mu mogu

pružiti prednost.“Misle da zemlja ima životinjske osobine,” rekao je jednog dana

Dantzler, dok su se penjali grebenom. “Baš kao što neke vrste riba

izgledaju poput biljaka i li morskog dna, djelovi zemlje izgledaju poput

običnog tla, džungle... bilo čega. No, kad uđeš u takva mjesta, otkriješ

da si ušao u svijet duhova, svijet Sukiasa.”

“što su Sukiasi?”

“Čarobnjaci.” Grančica je pukla iza Dantzlera i on se okrenuo, ot

kočivši pušku. Bio je to samo Hodge — štrkljast mladić kojem se tek

počeo stvarati pivski trbuh. Prazno je buljio u Dantzlera i kvrcnuo još

jednu ampulu.

Moody se oglasi s nevjericom. “Ako imaju čarobnjake, zašto ne po-

bjeđuju? Zašto nas ne skidaju sa stijena?”“Ovo nije njihov posao,” reče Dantzler. “Vjeruju da se ne treba mi-

ješati u svjetovne stvari, osim ako ih se ne tiču neposredno. Bilo kako

bilo, ta mjesta — ona koja izgledaju poput obične zemlje, ali nisu to —

zovu se...” N ije se mogao sjetiti naziva. “Ayanešto. Ne mogu se sjetiti.

Ali tamo vladaju drugačiji zakoni. Tamo odlazi umrijeti tvoja duša,

nakon što ti umre tijelo.”

“Zar duša ne ide u raj?”

“Ne. Duši treba duže vremena da umre i tako odlazi na jedno od tihmjesta između svega i ničega.”

“Ničega,” reče Moody turobno, kao da su mu sve nade u zagrobni

život propale. “Besmisleno je da postoje duše, a raj ne.”

F U T U R A

7/21/2019 Futura 035


“Hej,” reče Dantzler, napevši se na zvuk vjetra što je pročešljao

borove grane. “Oni su samo hrpa bedastih primitivaca. Znaš što im je

sveto piće? Vruća čokolada! Moj stari je bio uzvanik na jednoj od nji-

hovih sahrana i pričao mi je da su nosili šalice vruće čokolade, balan-

sirajući ih na onim crvenim tornjićima i ponašali su se kao da će ihispijanje otvoriti za tajne svemira.” Nasmijao se, a smijeh mu je za

zvučao sitno i psihotično u vlastitim ušima. “I ti brineš zbog glupana

koji misle da je vruća čokolada sveta vodica?”

“Možda im se naprosto sviđa,” reče Moody. “Možda je nečija smrt

samo izgovor kako b ije pili.”

Ali Dantzler ga više nije slušao. Trenutak prije, dok su napuštali

zaštitu borova i izašli na najvišu točku grebena, kamenu kosinu s koje

se pružao pogled na zgužvane planine i doline prema horizontu, kvrcnuo je jednu ampulu. Osjećao se tako jakim, tako punim ispravne

namjere i obuzdanog bijesa i činilo mu se da je oko njega samo nebo i

da se i dalje penje, spremajući se za boj sa samim bogovima.

Telocutla je bilo selo okrečenih kamenih kuća, utisnuto u klanac

između dva brežuljka. Odozgo, kuće su — zasjenjenih prozora i vrata

— izgledale poput nesretno bačenih kocaka. Ulice su išle u brdo i niz

njega, zaokrećući oko velikih stijena. Buganvilija i hibiskus su se raštrkali po padinama, a bilo je i ograđenih polja na blažim padinama.

Bilo je to ljupko, mirno mjesto kad su stigli u njega i kad su ga napu-

stili bilo je ponovo mirno; no, njegova je ljupkost zauvijek prognana.

Izvješća o sandinistima pokazala su se točnima, pa iako je bilo pre-

živje lih koje se moglo sačuvati na životu, DT je odlučio da njihova pri-

sutnost traži drastične mjere. Fugas, rasprkavajuće ručne bombe i

slično. Pucao je iz M60 dok se cijev nije rastopila, a onda je prešao na

bacač plamena. Poslije, kad su se odmarali na vrhu drugog grebena,iscrpljeni i prljavi, javivši radiom neka im helikopter dostavi popunu,

nikako se nije mogao prestati čuditi kako je jedna od kuća što ju je

spalio, ličila na ospečeni kolačić.

“Nije li tako, čovječe?” pitao je, koračajući goredolje uz poredane

ljude. Nije mu bilo važno slažu li se glede kuće; pitanje je bilo dublje,

ticalo se etike njihove akcije.

“Da,” reče Dantzler s usiljenim smiješkom. “Točno tako.”

DT zarokće od smijeha. “Znaš da imam pravo, zar ne, čovječe?”

Sunce mu je bilo točno nad glavom, zlatna korona oko crnog ovala i

Dantzler nije mogao odvojiti pogled. Osjećao se slabim, sve slabijim,

kao da se tračci njegovog tijela odvajaju i crnilo ih guta. Prije borbe

kvrcnuo je tri ampule i iskustvo Telocutle bilo je nalik na luđački

F U T U R A

7/21/2019 Futura 035


vrteći ples kroz ulice, ispucavanje rafala nasumce, koji kao da su ispi-

sivali čudna imena po zidovima. Vođa sandinista nosio je masku —

sivo lice s iznenađenom rupom ustiju i dva ružičasta kruga oko očiju.

Lice sablasti. Dantzler se preplašio maske i ispucao je u nju rafal za

rafalom. A onda, kad su napuštali selo, spazio je djevojčicu kako stoji

pokraj ljušture zadnje kuće i promatra ih, dok je njena otrcana suk-

njica treperila na povjetarcu. Bila je žrtva bolesti neishranjenosti, one

koja izblijeđuje kožu, izbjeljuje kosu i ostavlja osobu retardiranom.

Nije se mogao sjetiti imena bolesti — stvari kao što su imena počele su

mu bježati — i nije mogao povjerovati da je itko preživio, te je na tre-

nutak pomislio kako je duh sela izašao da bi označio njihov trag.

To je bilo sve čega se sjećao iz Telocutle, sve čega se želio sjećati.

A li je znao da je bio hrabar.

Četiri dana kasnije, uputili su se u oblačnu šumu. Bilo je sušno

razdoblje, no bez obzira na to, crnosivi oblaci uvijek su prekrivali te

vrhove. Prošaravali su ih ružni bljeskovi munja, kao da se u njima

kriju pokvareni neonski znaci, oglašavajući zlo. Svi su bili nervozni, a

Jerry LeDoux vitki, tamnokosi mladić, Cajun otvoreno je odbio poći.

“Nije razumno,” rekao je. “Bilo bi lakše ići prolazima.”

“Izviđamo, čovječe! Misliš da nas indoši čekaju u prolazima i mašu

bijelim zastavama?” DT je namjestio pušku na paljbu i uperio je uLeDouxa. “Hajde, Lujzijanče. Kvrcni koju, osjećet ćeš se drugačije.”

Dok je LeDoux kvrckao ampule, DT mu je pričao.“Shvati to ovako, čovječe. Ovo je tvoja velika pustolovina. Ono gore

je kao sve one emisije o životinjama na televiziji. Carstvo divljine, ne-

poznatog. Slično Marsu, nečem takvom. Čudovišta, ta sranja, sa cr-

venim velikim očima i pipcima. I to hoćeš propustiti, čovječe? Ne želiš

biti prvo gunđalo na Marsu?”

Ubrzo je LeDoux gorio da krene, smijuljeći se DTovoj govoranciji.

Moody je držao usta zatvorenima, ali je otkočio pušku i zurio u

DTeva leđa. Kad se DT okrenuo prema njemu, opsutio se. Poslije Telo-

cutle postao je šutljiv i izgledalo je da mu se u očima smjenjuju svjetloi tama, kao da u njima nešto juri amotamo. Počeo je nositi listove ba-

nane na glavi i slagao bi ih ispod kacige tako da su iskrzani krajevi vi-

rili sa strane poput čudnovate zelene kose.. Rekao je daje to katnuflaža,ali je Dantzler bio sigurna daje to znak nekakve tajnovite iracionalne

svrhovitosti. Naravno, i DT je zamijetio Moodyjevo duhovno osipanje i

dok su se spremali za polazak, pozvao je Dantzlera na stranu.“Naš’o je neko mjesto u svojoj glavi, gdje mu je dobro,” rekao je DT.

Pokušava se stisnuti u njega i kad to napravi, više neće biti odgovo-

ran. Drž’ ga na oku.”

F U T U R A

7/21/2019 Futura 035


Dantzler se mumljajući složio, no nije bio oduševljen.

“Znam da ti je frend, čovječe, ali to ništa ne znači. Barem ne kako

sada stvari stoje. Meni osobno ti ne značiš ništa. Ali ja sam tvoj su-

borac i na to se možeš osloniti... kužiš.”

Srameći se, Dantzler je razumio.Planirali su proći oblačnu šumu do noći, ali su potcijenili teškoće.

Raslinje ispod oblaka bilo je gusto debelo, sočno lišće što se gnječilo

pod nogama, isprepletene puzavice, stabla glatke, blijede kore i voš-

tanih listova — a vidljivost je bila otprilike pet metara. Bili su sive

prikaze koje prolaze kroz sivilo. Nejasni oblici raslinja podsjetili su

Dantzlera na kićena gravirana slova i neko se vrijeme zabavljao miš-

lju kako prolaze kroz polugotov izričaj ustrojstva, zemlji još uvijek

neobjavljenog. Skrenuli su s puta, potpuno ga izgubili, zapetljali se upaučinu, a slapovi vode su ih oblijevali; glasovi su im bili čudno pri-

gušeni, završeci riječi su nestajala. Nakon sedam sati takvog hodanja

DT je nevoljko zapovjedio da postave logor. Po rubu su ovjesili elek-

trične svjetiljke kako bi imali svjetla za postavljanje visećih mreža;

zbrka svjetla osvjetljavala je vlagu u zraku režući tamu svjetlucavim

oštricama. Razgovarali su prigušenim glasovima, napeti zbog jezovite

atmosfere. Kad su završili s mrežama DT je postavio četiri stražara —

Moodyja, LeDouxa, Dantzlera i sebe. Zatim su ugasili svjetiljke.

Bilo je potpuno mračno, a tamu je ispunilo kapanje, cijeli spektar

zvukova kapanja. U Dantzlerovim ušima zvuci su se stopili u blebetav

govor. Zamislio je male Santa Ana demone kako pričaju o njemu i da

bi odvratio paranoju, kvrcnuo je dvije ampule. Nastavio ih je kvrcati,

pokušavajući se ograničiti na jednu svakih pola sata; no, osjećao se

nelagodno, nije bio siguran kamo uperiti pušku u mraku i prekoračio

je ograničenje. Ubrzo se počelo daniti i pretpostavio je daje prošlo više

vremena nego je mislio, To se često događalo s ampulama — bilo je

lako izgubiti se u budnom stanju, u bogatstvu zamjetljivih pojedinosti

dostupnih izoštrenim osjetilima. No, kad je pogledao na sat, vidio je da

je tek par minuta iza dva. Tijelo mu je bilo preplavljeno drogama, tako

da panika nije mogla proći, no svejedno je trzao glavom lijevodesno, u

malim ukočenim lukovima, kako bi uočio izvor svjetla. Činilo se da ne

postoji jedan izvor; vlakna oblaka naprosto su svjetlila, bacajući rasuti

zlatni sjaj, kao da dijelovi živčanog sustava oživljavaju. Htio je po

viknuti, a onda se zaustavio. I drugi su sigurno vidjeli svjetlo, ali nisu

viknuli; vjerojatno su imali dobar razlog za šutnju. Potpuno se sklupčao i uperio pušku suprotno od logora.

Okupana zlatnom maglom, šuma je poprimila alkemijsku ljepo-

tu. Kapi vode svjetlucale se briljantnim sjajem; lišće i puzavice i kora

F U T U R A

7/21/2019 Futura 035


drveća bili su optočeni zlatom. Svaka je površina treperila svjetlom...

sve osim komadićka tame što je lebdio između dva debla i stalno se

povećavao. I dok je taj komadić rastao u njegovu pogledu, primijetio je

da ima oblik ptice koja maše krilima i leti prema njemu iz nepojmljive

udaljenosti — nepojmljive zato što gusto raslinje nije dopuštalo da seizravno gleda daleko, pa ipak, ptica se povećavala toliko sporo da je

sigurno stizala iz velike daljine. I, spoznao je, nije uistinu letjela; kao

daje šuma bila naslikana na komadu papira iza kojeg netko drži upa-

ljenu šibicu i progorijeva rupu u njoj, rupu koja zadržava oblik ptice

dok se širi. Bio je opčinjen, nesposoban za djelovanje. Čak i kad je za-

klonila pola svjetla, kad je ležao ne veći od moljca pred njenim gole-

mim rasponom krila, nije se mogao pomaknuti, niti pritisnuti obarač.

A onda ga je tama preplavila. Osjetio je kao da ga vuče velika brzina iviše nije mogao čuti kapanje u šumi.

“Moody!” kriknuo je. “DT!”No, glas koji mu je odgovorio nije pripadao ni jednom od njih dvo-

jice. Bio je hrapav i dolazio je iz svakog dijela okolne tame i prepoznao

ga je kao glas iz svog učestalog sna.“Ubijaš mojeg sina,” rekao je glas. “Doveo sam te ovdje, do ovog

ayahuamacoa đa ti presudi.”

Dantzler je do srži znao da je to glas Sukia iz sela Santander Ji-menez. želio je poreći, objasniti svoju nevinost, ali uspio je samo reći

“Ne.” Rekao je to kroz suze, beznadno, čelom se oslonivši na cijev puš-

ke. A onda mu se u umu naglo preokrenulo i njegov vojnički dio lič-

nosti preuzeo je kontrolu. Uzeo je ampulu iz spremnika i kvrcnuo je.

Glas se nasmijao — zatomim, proklinjućim smijehom čije su vib-

racije uzdrmale Dantzlera. Otvorio je vatru iz puške, pucajući posvu-

da. Filigran od zlatnih rupica pojavio se na crnilu, kraci magle svijali

sus se kroz njih. Nastavio je pucati dok se crnina nije rasula i pala unazupčanim dijelovima prema njemu. Polako. Poput krhotina crnog

stakla što tone u vodi. Ispraznio je pušku i bacio se potrbuške, zaklo-

nivši glavu rukama, očekujući da bude iskidan na komadiće; ali ništa

ga nije dotaklo. Naposljetku je provirio kroz ruke; onda se — zapa-

njen, jer šuma je sad bila jednolično blistavo žuta — uspravio na ko-

ljena. Ogrebao je ruku na jedan od zgnječenih listova pod sobom i krv

je navrla iz posjekotine. Slomljena vlakna lista bila su ukočena poput

žice. Ustao je, a vrtoglavi mlaz histerije počeo se probijati iz dna nje-

gove duše. To nije bila šuma, već zgrada od čvrstog zlata, izgrađena da

sliči na šumu — vrsta hira napravljenog za dijete kakvog cara. Nad

svođena zlatnim lišćem, na potpornjima od zlatnih debala, podstavlje-

na zlatnim travama. Kapi vode bile su dijamanti. Sav je taj sjaj i to

F U T U R A

7/21/2019 Futura 035


svjetlucanje smirilo njegov strah; ovo je bilo nešto iz mita, stanište

princeza, čarobnjaka i zmajeva. Gotovo veseo, okrenuo se prema logo-

ru da vidi kako se drugi ponašaju. Jednom, kad mu je bilo devet godina, ušuljao se na tavan kako bi

prekapao po kutijama i sanducima i našao je starinski primjerak, uve-zan u marokansku kožu, Guliverovih putovanja. Učili su ga da cijeni

stare knjige, pa ju je željno otvorio kako bi pogledao slike, no otkrio je

da se sredine stranica pojedene i točno u srcu knjige bilo je gnijezdo

ličinki. Nadutih, odvratnih stvari. Bio je to gnjusan prizor, ali jedin-

stven u njegovom iskustvu i bio bi proučavao te djeliće života da ga

otac nije prekinuo. Sada je takav prizor bio pred njima i od njega se

ukočio.

Svi su bili mrtvi. Mogao je i pretpostaviti da će biti; nije mislio nanjih dok je pucao iz puške. Nastojali su se izvući iz mreža kad su ih

meci pogodili, te su tako napola visjeli, obješenih udova, a krv se skup-

ljala u lokvicama ispod njih. Velovi zlatne magle učinili su ih tam-

nima, tajnovitima i iskrivljenima, poput čudovište ubijenih dok su se

izvlačila iz kukuljica. Dantzler nije mogao prestati zuriti, no u sebi se

grčio. Ovo nije bila njegova pogreška. Ta mu je misao stalno navirala

kroz mnoštvo manje prihvatljivih pomisli; želio je da ta misao ostane,

da bude istinita, da mu olakša gadni užas koji je počeo osjećati.“Kako se zoveš?” upita djevojački glas iza njega.

Sjedila je na kamenu, udaljena otprilike deset metara. Kosa joj je

bila tamnosmeđa nijansa zlata, koža samo malo svjetlija, a haljina joj

je bila vješto napravljena od magle. Samo su joj oči bile stvarne. Sme-

đe, s ovješenim kapcima — bile su u neskladu s ostatkom lica koje je

imalo svježu, iskrenu ljepotu američke tinejdžerke.

“Ne boj se,” rekla je i lupnula rukom po tlu pokazujući neka sjedne

pokraj njega.Prepoznao je oči, ali to nije imalo veze. Očajno mu je bila potrebna

utjeha što ju je nudila; prišao je i sjeo. Pustila ga je da nasloni glavu

na njen bok.

“Kako se zoveš?”

“Dantzler,” reče on. “John Dantzler.” A onda je dodao, “Iz Bostona

sam Moj otac je...” Bilo mu je preteško objasniti o antropologiji. “On je

učitelj.”

“Ima li puno vojnika u Bostonu?” Pomilovala ga je po obrazu svojim zlatnim prstom.

Milovanje je usrećilo Dantzlera. “O, ne,” reče on. “Tamo jedva i

znaju da se vodi rat.”

“Istina?” reče ona s nevjericom.

F U T U R A

7/21/2019 Futura 035


“Zapravo, znaju, ali to su za njih samo vijesti na TV. Imaju važ-

nijih problema. Posao, obitelj.”

“Hoćeš li im pričati o ratu kad se vratiš kući?” upitala gaje. “Hoćeš

li to učiniti za mene?”

Dantzler je ostavio svaku nadu u povratak kući, u preživljavanje injena pretpostavka da će mu obje te stvari uspjeti potakla je njegovu

zahvalnost. “Da,” reče on gorljivo. “Hoću.”

“Moraš požuriti,” reče ona. “Ako ostaneš predugo u ayahuamacou,

nećeš nikada otići. Moraš pronaći izlaz. To nije pitanje smjerova ili

staza, već događaja.”“Gdje je ovo mjesto?” upitao je, odjednom shvativši koliko ga je

uzeo zdravo za gotovo.

Pomakla je nogu i da se nije uhvatio za kamen, bio bi pao. Kad jepogledao, ona je iščezla. Bio je iznenađen što ga njen nestanak nije

uzbunio; nagonski je izvadio par ampula, ali je nakon kraćeg razmi-

šljanja odlučio da ih ne iskoristi. Bilo je nemoguće staviti ih nazad u

spremnik, pa ih je gurno pod remenje s unutrašnje strane kacige, za

kasnije. No, sumnjao je da će mu trebati. Osjećao se jakim, sposobnim,

bez straha.

Dantzler je oprezno koračao između mreža, ne želeći ih dotaći; mo-

žda je samo umišljao, ali činilo mu se da su ljudi sad ovješeniji negoprije, kao da je smrt teža od života. Ta je težina bila u zraku, priti

skala ga. Magla se dizala s tijela poput zlatne pare, no pogled na to ga

više nije uzbuđivao — možda zato jer se magla pričinjala poput njiho-

vih duša. Podigao je pušku s punim okvirom i krenuo u šumu.

Vršci zlatnih listova bili su oštri i morao ih je izbjegavati, kako se

ne bi porezao; ali, bio je u izvrsnom stanju, graciozno se kretao i prep-

reke jedva da su ga usporavale. Nije ga čak ni brinulo djevojčino upozo-

renje da požuri; bio je uvjeren da će mu se izlaz uskoro ukazati. Nakonotprilike minutu, čuo je glasove i za par sekundi izišao je na čistinu što

ju je presijecao potok tako savršenog odraza, da se činilo kako mu je

između strana urezana zlatna magla. Moody je čučao na lijevoj strani

potoka, buljio u oštricu svojeg noža za preživljavanje i pjevao ispod

glasa — melodiju bez riječi, u nepravilnom ritmu, poput muhe uh-

vaćene u'klopku. Pokraj njega je ležao Jerry LeDoux, grla prerezanog

od uha do uha. DT je sjedio na drugoj strani potoka; bio je pogođen

točno iznad koljena, pa iako je košulju razderao u zavoje i čvrsto podvezao nogu, nije baš dobro izgledao. Znojio se, a koža mu je poprimila

sivo, kredasto bljedilo. Cijeli prizor sadržavao je iščašenu životnost

nečega što se materijaliziralo u čarobnom ogledalu, poput mjehurića

stvarnosti obrubljenog pozlaćenim okvirom.

F U T U R A

7/21/2019 Futura 035


DT je začuo Dantzlerove korake i podignuo pogled. “Ubij ga!” vik-

nuo je, pokazujući na Moodyja.

Moody nije prekinuo promatranje noža. “Ne ,” rekao je, kao da raz-

govara s nekim čija je slika u oštrici.

“Ubij ga, čovječe!” vrisnuo je DT. “Sredio je LeDouxa!”“Molim te,” reče Moody nožu. “Ne želim to.”

Na licu mu je bilo zgrušane krvi, a još više bilo je na listovima ba-

nane što su virili ispod kacige.

“Jesi li ubio Jerryja?” upita Dantzler; obraćajući se Moodyju nije se

postavio prema njemu kao prema pojedincu, već kao dijelu sklopa ko-

jeg mora rastumačiti.

“Isuse Kriste! Ubija ga!” DT lupi šakom o tlo od nemoći i bijesa.

“Dobro,” reče Moody. S ispričavajućim izrazom lica, skoči na noge ikrene prema Dantzleru, mašući nožem.

Dantzler bezosjećajno prorešeta Moodyja kroz grudi; pao je pos-

trance u grmlje.

“Kog si vraga ček’o!” DT pokuša ustati, ali mu se lice zgrči i on opet

padne. “Mater mu! Ne znam hoću li moći hodati.”

“Kvrcni koju,” blago mu predloži Dantzler.

“Da. Pravilno razmišljanje, čovječe.” DT posegne za spremnikom.

Dantzler poviri u grmlje kako bi vidio gdje je Moody pao. Nije osje-ćao ništa i to ga je radovalo. Bio je umoran od osjećanja.

DT kvrce jednu ampulu s užitkom, kao da nazdravlja i udahne. “Ti

nećeš, čovječe?”

“Ne treba mi,” reče Dantzler. “Dobro sam.”

Zanimao ga je potok; nije odražavao maglu, kako je mislio, već je

sam bio brazda magle.

“što misliš, koliko ih je bilo?” upita DT.

“Koliko koga?”“Indoša, čovječe! Koknuo sam trojicu ili četvoricu nakon što su nas

napali, ali nisam mogao skužiti koliko ih je bilo.”

Dantzler je to razmotrio u svjetlu svojeg vlastitog tumačenja doga-

đaja i Moodyjevog razgovora s nožem. Imalo je smisla.

“Pojma nemam,” reče on. “Ali mislim da ih je sada manje nego prije.”

DT frkne. “Ta ti je dobra!” Podigao se na noge i došepesao do ruba

potoka. “Pomozi mi prijeći.”

Dantzler ispruži ruku, no umjesto da ga prihvati, zgrabi ga za za-pešće i izbaci iz ravnoteže. DT zatetura na zdravoj nozi, a onda se sru-

ši i nestane ispod magle. Dantzler je očekivao da potone, no izronio je

na površinu istog trena. Naravno, pomisli Dantzler; tijelo mu mora

umrijeti prije no što mu duša padne.

20 F U T U R A

7/21/2019 Futura 035


“što radiš, čovječe?” DT je bio više u nevjerici, no što je bio bijesan.

Dantzler stavi nogu nasred njegovih leđa i gurne ga, sve dok mu gla-

va nije bila potopljena. DT se bacakao, grabio mu nogu i uspio se pridići

na ruke i koljena. Magla mu je curila iz očiju, iz nosa i propentao je “...

te ubijem...” Dantzler ga ponovo gurne dolje; počeo ga je gurati i pušta-ti, gurati i puštati. Ne baš da bi ga mučio. Ne baš. Radio je to zato jer je

odjednom shvatio prirodu zakona ayahuamacoa, da su oni približni nor-

malnim zakonima i shvatio je da su njegove radnje približne nečijem

petljanju ključem po bravi. DT je bio ključ za izlaz i Dantzler je petljao

njime, kako bi bio siguran da su svi zarezi sjeli na mjesto.

Neke su žilice u DTevim očima popucale i bjeloočnice mu je pre-

krila krvava mrena. Kad je pokušao progovoriti iz ustiju mu se izvila

magla. Postepeno je njegov otpor slabio; izgrebao je brazde u svjetlu-cavom žutom blatu obale i zadrhtao. Ramena su mu bila poput crnog

kopna koje tone u mistično more.

Još dugo nakon što je DT potonuo i nestao iz vida Dantzler je sta-

jao pokraj potoka, nesiguran u to što još treba učiniti, nesposoban sje-

titi se lekcije što ju je naučio. Naposljetku je pušku ovjesio o rame i

napustio čistinu. Jutro je svanulo, magla se razišla i šuma je popri-

mila svoje uobičajene boje. Ali jedva da je primijetio te promjene, mu-

čilo ga je još uvijek nepotpuno pamćenje. Na kraju je odustao — sve će

se vratiti, prije ili kasnije. Bio je naprosto sretan što je živ. Nakon

nekog vremena počeo je šutati kamenje dok je hodao i mlatarati puš-

kom po raslinju.

Kad je Prva pješačka navalila preko nikaragvanske granice i razo-

rila Leon, Danzler je mirno provodio vrijeme u Bolnici za veterane u

Ann Arboru, država Michigan; u trenutku kad je vijest objavljena na-

ciji, sjedio je u dnevnom boravku i gledao doigravanje u Američkoj ligi,

Detroit protiv Texasa. Neki su pacijenti bučno prosvjedovali zbog pre-

kida, dok su ih drugi utišavali, želeći čuti pojedinosti. Dantzler nije

pokazao nikakve reakcije. Zanimalo ga je jedino da bude uzoran pa-

cijent; no, kad je primijetio da ga jedan od osoblja promatra. Stao je na

stranu ljubitelja footballa. N ije želio izgledati kao da se predobro kon-

trolira. Liječnicima je bilo sumnjivo i takvo ponašanje, baš kao i nje-

gova suprotnost. Smiješno je bilo to barem je Dantzleru bilo smiješno

što je njegovo hinjeno negodovanje zbog vijesti bilo očiti dokaz nje-

gove kontrole, njegove vještine da prolazi kroz život onako kako se

kretao kroz zlatno lišće oblačne šume. Oprezno, skladno, učinkovito.

Ne dodirujući ništa, nedodirnut ničim. To je bila lekcija koju je naučio

— biti savršena krivotvorina čovjeka, kao što je ayahuamaco savršena

F U T U R A 21

7/21/2019 Futura 035


krivotvorina zemlje; usvojiti razna ljudska stanja, no vrlinom odvoje-

nosti od ljudskih stvari još se bolje pripremiti za nastup krize ili poziv

na djelovanje. U tome nije vidio ničeg zastrašujućeg; čak su i liječnici

priznavali da su ljudi nešto tek malo više od organiziranog pretvara-

nja. Ako je bio drugačiji od drugih ljudi, bilo je to samo zato jer je posjedo-vao dublju spoznaju o principima na kojima se osnivala njegova ličnost.

Kad je započela borba za Managvu, Dantzler je živio kod kuće. Ro-

ditelji su ga nagovorili da se polako prilagođava civilnom životu, no on

se odmah zaposlio u banci kao pripravnik u upravi. Svakog se jutra

vozio na posao gdje je provodio osam kontroliranih, mirnih sati; svake

je večeri gledao TV s majkom i prije nego bi otišao na spavanje popeo

bi se na tavan i pregledao škrinju svojih ratnih suvenira — kacigu,

maskirnu odoru, nož, čizme. Liječnici su inzistirali da se suoči sa svojim iskustvima i taj je ritual bio njegov način ispunjavanja njihovih

savjeta. Sve u svemu, bio je sasvim zadovoljan svojim uspjehom, ali je

i dalje imao neprilika. Nije se mogao prisiliti na šetnje noću, jer se

predobro sjećao tame u oblačnoj šumi, prekinuo je sa starim prijate-

ljima, odbijao ih je viđati i odgovarati na njihove pozive. Sto više, us-

prkos svojem metodičkom pristupu životu, bio je sklon neprestanom

nemiru, osjećaju da nije dovršio nekakav posao.

Jedne mu je noći u sobu ušla majka i rekla mu da je na telefonunjegov stari prijatelj Phil Curry. “Molim te, razgovaraj s njim, John-

ny,” rekla je. “Unovačen je i mislim da se malo boji.”

Riječ unovačen u Dantzlerovoj je duši udarila u poznatu žicu i na-

kon kraćeg oklijevanja je sišao i podignuo slušalicu.

“Hej,” reče Phil, “što ima, čovječe? Prošla su tri mjeseca, a nisi me

čak ni nazvao.”

“Oprosti,” reče Danzler. “U zadnje vrijeme nisam baš najsjajnije.”

“Da, shvaćam.” Phil je nakratko zašutio. “Slušaj, čovječe. Znaš, idem

i imamo veliki ispraćaj kod Sparkyja. Upravo traje. Zašto ne svratiš?”

“Pa, ne znam baš.”

“Jeanine je ovdje, čovječe. Znaš, još šizi za tobom, stalno o tebi pri-

ča. S nikim ne fura.”

Dantzler nije bio sposoban išta reći.

“Gle,” reče Phil, “dosta me ufrkarilo to vojničko sranje. Čujem daje

dolje dosta gadno. Ako mi imaš što za reći, kako je tamo, čovječe, bio

bih ti zahvalan.”

Dantzler je mogao suosjećati s Philovom zabrinutošću, njegovom

željom da ima prednost i osim toga, osjećao je da treba otići. Svakakotreba. Poduzet će mjere zaštite protiv tame.

“Doći ću,” rekao je.

22 F U T U R A

7/21/2019 Futura 035


Noć je bila ružna, snijeg je sipao, ali je Sparkyjevo parkiralište bilo

prepuno. Dantzlerov je um bio rasipan poput snijega, prepun poput

parkirališta — misli su nailazile u kovitlacima, gurale se na mjestu,

topile. Nadao se da ga majka neće čekati, zanimalo ga je ima li Jea-

nine još uvijek dugu kosu, brinuo se jer su mu dlanovi bili pretopli.Čak i kroz zatvorene prozore auta mogao je čuti glasnu glazbu kako

dopire iz kluba. Nad vratima su se riječi SPARKY’S ROCK CITY pa-

lile slovo po slovo, u crvenom neonu i kad bi bile ispisane, slova su se

palila i gasila, a oko njih bi bljesnuo zlatni neon. Poslije bljeska, na

djelić sekunde bi se čitav znak ugasio, a velika klimava zgrada kao da

je narasla i stopila se sa crnim nebom. Pomislio je da ga nebo pro-

matra i zadrhtao je — jednim od onih iznenadnih drhtaja kakvi se

znaju dogoditi prije nego što čovjek zaspe. Znao je da mu ljudi unutrane smjeraju nikakvo zlo, ali je isto tako znao da mjesta posjeduju na-

čine kako promijeniti ljudske namjere i nije želio biti uhvaćen u neo

prezu. Možda je Sparkyjevo mjesto takvo, možda je to ogromna crna

prisutnost prikrivena neonom, a njena je prava bit povezana s pono-

rom neba, svjetlucavim pahuljicama što poskakuju pod njegovim faro-

vima, oštrim vjetrom što prodire kroz ventilacijski otvor u autu. Jako

bi volio da se može odvesti kući i zaboraviti na svoje obećanje Philu;

no, osjećao se odgovornim objasniti rat. I više nego odgovornim, bila je

evangelistička potreba. Ispričat će im o klincu koji je pao iz helikop-

tera, djevojčici bijele kose u Telocutli, praznini. Bože, da! Kako da od-

laziš dolje do grla pun običnih američkih misli i snova, sjećanja na

pušenje trave, traženja komada, tumaranja i jurnjavu autocestom s

nečim hladnim za popiti, a nazad krijumčariš kontejner čiste salva

dorske praznine u obliku čovjeka. Primo grade. Prokrijumčario je to u

zemlju svile i novca, maloumnih videoigara i teniskih utakmica bez

grudnjaka i brzohranećih rješenja za probleme ishrane. Mali tračak

Salvadora dokinut će sve te beznačajne opsjednutosti. Samo tračak.

Bit će lako objasniti.

Naravno, neke stvari vape za objašnjenjem.

Sagnuo se i popravio nož za preživljavanje u čizmi, kako ga drška

ne bi žuljala po listu noge. Iz džepa na kaputu izvadio je dvije ampule

koje je sakrio u kacigu one davno prošle noći u oblačnoj šumi. Kad je

neonska eksplozija opet bljesnula, zlatni odbljesci prelili su se po sjaj-

noj površini ampula. Mislio je da mu neće trebati; ruka mu je bila mir-

na, a svrha jasna. No, samo da bude siguran, kvrcnuo je obje.

Copyright © 1984 by Lucius Shepard

F U T U R A 23

7/21/2019 Futura 035


Ako ste na ovom mjestu očekivali dobar trač o "liku i dje lu" doajena

kvalitetnog svjetskog SF&Fa, prevarili ste se. K r s t i m i r A . Z l i k o v s k i

poznat kao glavni n e o g o v o r n i urednik F U T U R E ponovo je zablokirao.

Neki bi rek li da mu je to u zadnje vrijeme postao hobi ( neznam hrvat

sku riječ za "hobi", kao što je npr. "turist" postao p u t n i a r , a "turizam" - p u t n i a r s t v o ), ali vjerujte nije tako, radi se o ozbiljnom medicins

kom problemu znanom pod stručnim terminom - n eo d g o vo r n a I j en i n a .

Uglavnom ovo je prvo ali ne i posljednje objavljivanje neke od prip o

vjedaka vrsnog majstora Vancea, pa čete o njemu moći čitati u nekom od slijedećih brojeva FUTURE.

Jack Vance

POSTAJA

ABERCROMBIEIzvornik: “Abercrombie Station”,

Prijevod: Josip Tolić

1

"\t f r a t a r bijaše ve lik čovjek gruba izgleda, neinteligentna konj

\ j f skog lica, a puti poput zahrđala cinka. Dvije su mu se djevojke

obraćale mnogim pitanjima.

Jean začuje vratara kako nezadovoljno gunđa: “Ne mogu vam ništa

kazati.”

Pokretom ruke pozva djevojku kraj Jean, vrlo dotjeranu plavušu.

Kad je ustala, vratar je pomaknuo posmična vrata daje propusti. Pla-

vuša žustro ušeta u sobu, a vrata se zatvoriše za njom. Zakorači neo-

dlučno naprijed te stane.

Muškarac je sjedio na starinskom kožnom kauču, promatrajući

je iza poluspuštenih vjeđa. Bijaše mlad — nekih dvadeset četiri ili

24 F U T U R A

7/21/2019 Futura 035


dvadeset pet godina. Prosječan je, pomisli ona; nije ni visok niti nizak,

ni debeo niti mršav. Kosa mu bijaše teško opisiva, crte lica neizrazite,

odjeća neupadljiva i neutralna.

Premjesti se na svom sjedalu te načas širom otvori oči. Plavuša

osjeti u sebi iznenadan,žestok ubod. Možda je pogriješila.

“Koliko vam je godina?”

“Dvadeset.”

“Svucite se.”

Zurila je u njega, dok su joj šake stiskale torbicu tako grčevito te su

pobijeljele. Intuicija joj odjednom proradi. Udahne jednom brzo i plit-

ko. Poslušaj ga jednom, daj mu samo jednom, i b it ćeš mu robinja do

kraja života.“Ne. Neću.”

Brzo se okrene i uhvati kvaku. Čovjekov je ravnodušni odgovor gla-

sio: “Ionako ste prestari.”

Vrata se pomakoše ustranu. Kroz čekaonicu je prošla brzo, ne gled-

ajući ni lijevo ni desno. Ruka joj dotakne nadlakticu. Zaustavi se i

pogleda nadolje. Ugleda lice blistavo, blijedoružičasto i boje bjelokosti.

Mlado lice, što je odražavalo živahnost i inteligenciju: crne oči, kratka

crna kosa, krasna čista put, usne nenamazane ružem. Jean je upita: “Sto se dogodilo? O kakvom je poslu riječ?”

Plavokosa djevojka odvrati, stisnuta grla: “Ne znam. Nisam ostala

dovoljno dugo da saznam. U svakom slučaju, ništa lijepo.” Okrene se

od Jean i ode ravno prema izlazu.

Jean utone u svoj stolac. Stisnula je usta, zamislivši se. Prošla je

tako minuta. Još jedna djevojka iziđe iz sobe, raširenih nosnica, ne

gledajući ni lijevo ni desno.

Jean se jedva primjetno nasmiješi. Usta joj bijahu široka, gipka i

pokretljiva, a zubi mali, bijeli i vrlo oštri.

Vratar pokretom pozva nju. Ona skoči na noge i uđe u sobu.

Tihi je čovjek pušio. Oblak srebrnasta dima odleti od njegova lica i

pomiješa se sa zrakom iznad glave. Jean pomisli: Nešto je čudno u

cije loj toj njegovoj nepomičnosti. Previše je stegnut, suspregnut.

Čekala je stavivši ruke iza leđa; gledala g a je pozorno.

“Koliko vam je godina?”

Obično je držala mudrijim izbjeći odgovor na to pitanje. Glavu na-

gne ustranu i nasmiješi se. Ta joj je gesta davala neobuzdan i vrago-

last izraz. “Sto vi mislite?”

“Šesnaest ili sedamnaest.”

“Dosta blizu.”

F U T U R A 25

7/21/2019 Futura 035


On kimnu i izusti bezbojno: “Da, dosta blizu. Kako se zoveš?”

“Jean Parlier.”

“S kime živiš?”

“Ni s kim. Sama.”

“A otac? Majka?”“Umrli.”

“Djed i baka? Skrbnik?”

“Sama sam.”

Muškarac opet kimne te nastavi: “Imaš li s te strane problema sa

zakonom?”

Jean odgovori tek nakon brižljiva razmišljanja: “Ne.”

Čovjek pomakne glavu, otpuhne cigaretni dim i kaza: “Svući se.”

“Zašto?”“Tako se brzo mogu provjeriti kvalifikacije.”

“Ovaj... da. Nekako sam to i... očekivala. Ali... tjelesne ili moralne

kvalifikacije?”

Nije odgovorio. Samo je mirno dalje sjedio i otpuhivao dim.

Ona sleže ramenima. Ruke joj segnu na bokove, na vrat, na pas, na

leđa, na noge — i stajala je gola pred njim.

On stavi u usta novu cigaretu, zapali, povuče dim, uspravi se, iz-

vadi cigaretu iz usta i odloži je. Zatim ustane i krene prema njoj.Pokušava me ustrašiti, pomisli ona i nasmiješi se lagano. Neka sa

mo pokuša. On se zaustavi pola metra od nje i zagleda joj se u oči.

Onda upita: “Želiš li zaista milijun dolara?”

“Zato sam ovdje.”

“Znači, doslovno si shvatila oglas.”

“Zar se može i drugačije?”

“Moglo se to smatrati metaforom, ili možda hiperbolom.”

Ona se nasmije, pokazujući svoje bijele, oštre zube. “Ne znam štoznače te riječi. A li ovdje sam. Ako je jedina svrha tog oglasa bila da me

vidite golu, ja odmah idem.”

Izraz mu se lica nije promijenio. Čudno, mišljaše Jean, kako mu

oči, dok mu se tijelo kreće i glava okreće, ostaju kao prikovane za je-

dnu točku. Nastavi kao da nije čuo što je kazala:

“Nije se baš puno djevojaka prijavilo.”

“To se mene ne tiče. Hoću milijun dolara. Kakav je to posao: ucje-

na? Ili ću biti dvojnica nekome?”Prešavši preko njezina pitanja, on postavi vlastito: “Sto bi učinila s

milijun dolara kad bi ih imala?”

“Ne znam... O tome ću razmišljati kad ih dobijem. Jeste li već pro-

vjerili moje kvalifikacije? Hladno mije .”

26 F U T U R A

7/21/2019 Futura 035


On se hitro okrenu, dođe do kauča i sjedne. Ona pak brzo navuče od-

jeću, također priđe kauču te pomalo nesigurno sjede nasuprot muškarcu.

On će ravnim glasom: “Odgovaraš uvjetima natječaja gotovo i pre-

dobro.”

“Kako to?“Nije bitno.”

Jean potrese glavom i nasmije se. Izgledala je poput zdrave, vrlo

zgodne gimnazijalke kojoj bi možda jedino dobro došlo još malo sunč

anja. “Sto moram učiniti da zaradim svoj milijun?”

“Trebaš se udati za bogata mladića koji pati od... neizlječive bolesti

— nazovimo to tako. Kad umre, njegova će imovina pripasti tebi. Pro-

dat ćeš mi je za milijun dolara.”

“Očito ta imovina vrijedi znatno više.”Bio je svjestan i ostalih pitanja, koja ona nije izgovorila; no na ovo

ipak odgovori: “Vrijednost je blizu milijardu dolara.”

“Od kakve bolesti boluje? Mogla bih je i ja dobiti.”

“Ja ću se pobrinuti za kraj bolesti. A ti je nećeš dobiti budeš li se

pazila, tj. ne budeš li gurala nos gdje mu nije mjesto.”“Oh! Shvaćam. No želim čuti više o njemu — kakav je? Je li zgo-

dan, visok, jak? Možda će mi biti žao kad umre.”

“Osamnaestorogodišnjak je. Glavno mu je zanimanje sakupljanje.”Nastavi s nekim cinizmom: “Voli i zoologiju. Ugledan je zoolog. Zove se

Earl Abercrombie. Vlasnik je svemirske postaje Abercrombie.” Pri spo-

menu postaje načini rukama opisnu gestu.

Jean je neko vrijeme odšutjela, zatim prasne u smijeh. “Earl Aber-

crombie — to je težak način zarađivanja milijun dolara.”

“Gadljiva si?”

“Ne dok sam budna. Ali imam noćne more.”

“Odluči se!”Ona ponizno pogleda svoje ruke u krilu, zatim reče: “Milijun i nije

baš velik dio milijarde.”

On je pregleda te izusti kao da se slaže: “Ne, nije velik .”

Ona najednom ustane, vitka poput plesačice. “Ti samo potpisuješ

ček, a ja se moram za njega udati, ići s njim u krevet.”

“Na postaji Abercrombie ne upotrebljavaju krevete.”

“Budući da živi tamo, možda ga ja i neću zanimati.”“Earl je drugačiji od drugih,” uvjereno će tihi čovjek. “Njega pri-

vlače gravitacijske djevojke.”

“Moraš shvatiti da ćeš, kad on umre, biti prisiljen prihvatiti koliko

ti god ja dam. Il i će imanje završiti pod upravom izvršite lja oporuke.”

F U T U R A 27

7/21/2019 Futura 035


“Ne mora biti. Građanski zakonik Abercrombieja dopušta upra-

vljanje postajom svakome tko ima najmanje šesnaest godina. Earl ima

osamnaest. On upravlja postajom. A ja ću se pobrinuti za kraj.” S tim

riječima ustane, ode do vrata i povuče ih te zazva: “Hammond!”

Dugoglavi čovjek bez riječi priđe vratima.“Imam onu pravu. Pošalji ostale kući!”

Zatvorivši vrata, okrene se opet Jean te kaza: “Hoću da večeraš sa

mnom.”

“Nemam prikladnu odjeću za večeru.”

“Ja ću poslati po krojača, a ti se nastoj spremiti za jedan sat.”

On iziđe iz sobe.

Jean se protegne, zabaci glavu te otvori usta u bezglasnu smijehu.

Podigne ruke iznad glave i korakne naprijed. Izvede piruetu na prostirci, zatim hodajući na petama dođe do prozora. Klekne i podboči

glavu rukama te se zagleda u Metropolis. Suton se već bijaše spustio.

Krasno sivozlatno nebo ispuni tri četvrtine njezina vidokruga. Trista

metara pod njom plazile su sive, blijedozelene i crne prizemne zgrade i

stapale se u kašu. Obrubljivahu ih blijede rijeke ulica i cesta. Vozila

na njima blistahu zlatnim odsjajem. Na desnoj strani njezina vidokru-

ga zrakoplov je tiho klizio prema predgrađima na brdu, noseći umorne

obične ljude njihovim ugodnim običnim domovima. Sto li bi rekli daznaju kako ih gleda ona, Jean Parlier? Na primjer, čovjek što vozi taj

blistavi nebovoz s blijedozelenim ukrasima. Zamisli ga: zadrigao je, a

čelo mu izbrazdano borama od briga. Vjerojatno žuri doma svojoj ženi

koja će snošljivo slušati dok se on bude hvastao ili gunđao. Krave,

stoka — pomisli Jean prezrivo. Koji bi muškarac uzmogao nju potči

niti? Gdje je taj, tko je toliko otkvačen, tvrdoglav i oštrouman? Sjeti se

svoga novog posla i načini grimasu. Su pruga Earla Abercrombieja.

Podigne pogled na nebo. Zvijezde još ne bijahu izišle; svjetla PostajeAbercrombie još se nisu vidjela.

Milijun dolara — pomisli samo! Kako bi mogla... Misli joj se uda

ljiše od teme i u njih kao da se useli lagana natruha gnjeva. “Frigaj

ga!” reče Jean. “Razmislit ću što ću s novcem kad ga dobijem... Milijun

dolara... i nije baš velik dio milijarde, kad se dobro razmisli. Dva m ili-

juna je već bolje.” Oči su joj slijedile tanak crven zračni čamac koji je

ponirao oštro skrećući, kako bi se parkirao: nov novcati marshall mje

sečar. Eto, sad postoji nešto što želi. Bit će to jedna od prvih stvari kojeće kupiti.

Vrata se otvoriše i vratar Hammond baci pogled u sobu. Za njim

uđe krojač, gurajući pred sobom kolica sa svojim oruđem. Bijaše vitak,

malen čovjek plave kose i živahnih zelenih očiju. Vrata se zatvore.

28 F U T U R A

7/21/2019 Futura 035


Jean se okrene od prozora. Krojač zatraži više svjetla. (Andr B mu

je ime; tako piše na njegovoj kutiji sa šivaćim priborom.) Ushoda se

oko nje. Njegov je pogled izbode uzduž i poprijeko poput iglica.

“Da... Ah, da,” mrmljao je, stišćući i opet otvarajući usta. “Dakle,

što bi dama htjela?”“Pretpostavljam da bi večernja haljina bila prikladna.”

Krojač kimne te potvrdi i riječima: “Gosp. Fotheringay je spome-

nuo formalnu odjeću za večer.”

Tako se, dakle, zove: Fotheringay.

Andr B uključi monitor. “Promotrite, molim, neke od mojih mode-

la. Možda će vam se nešto svidjeti.”

Modeli se pojavljivahu na zaslonu. Stupale su prema kameri, smi-

ješeći se; zatim su se okretale.Kod jednog modela Jean reče: “Nešto poput ovoga.”

Andr B kimnu s odobravanjem, pa pucne prstima. “Gospođica ima

dobar ukus. A sad ćemo vidjeti... ako bi mi gospođica dopustila da joj

pomognem...” Spretno rastvori njenu odjeću i skine je s nje, pa je osta-

vi na kauču.

“Prvo ćemo se osvježiti.” Izabravši odgovarajuće oruđe iz svoje ku-

tije, primi je svojim nježnim palcem i kažiprstom za zglavak te joj po-

prska ruke najprije hladnom maglicom, a onda vrućom, namirisanom.Koža joj zatitra od svježine.

Andr B se potapša po bradi te izusti: “A sad podloga.”

Stajala je poluzatvorenih očiju dok se on trudio oko nje: tapkao,

izvlačio, šaptom komentirao nešto, činio brze pokrete čije značenje je

izmicalo svima osim njega sama. Poprskao ju je zatim sivozelenom

mrežom. Kad su se niti skrutnule, dodirne je i izvuče niti na kraje-

vima. Ugodivši ključeve na kraju savitljive tube, stisne je oko njena

pasa. Trag bijaše sjajna srebrnastocrna svila. Vješto je stiskao tubu iputovao njome njezinim tijelom, dok je svila sasvim nije obavila. Vra -

tio je tubu u kutiju, ispravivši još ponešto na njoj, dok se svila sušila.

Nabaci zatim na nju neku bijelu tekućinu u spreju, skoči naprijed.

Presavijao je, oblikovao, povlačio, nabirao, tapkao — sve dok od nje-

zinih ramena pa do suknje punoga kruga nisu padali bogati volani.

“Na redu su rukavice.” Ruke joj do iznad lakta pokrije crnozelenom

kašom što se ubrzo slegla u podatan baršun. Škarama prosiječe ko

ketne otvore koji otkrivahu njezine nadlanice.“Obuća.” Crni saten gornjišta spojio se sa smaragdnozelenim svje-

tlećim potplatom.

“Red je sad na nakitu.” Objesio joj je crven mjehurić o desno uho te

kabašon rubin na desnu ruku.

F U T U R A 29

7/21/2019 Futura 035


“Parfem će biti tek lagano naznačen. Levailleur, svakako.” S tim

riječima obavije ju lagašnim oblakom mirisa što je podsjećao na polj-

sko cvijeće iz Srednje Azije. “Evo, mademoiselle je odjevena,” doda uz

ceremonijalan naklon, “ i veoma lijepa.”

Baratajući svojom kutijom na kotačićima, Andr B otpusti jednustranu, a druga se uzdigne kao veliko zrcalo.

Jean se ogleda i zaključi: živa nimfa. Kad dobije svoj milijun dolara

— bolje dva — stavit će Andr Ba na svoju stalnu platnu listu.

Andr B je mrmljao: “Ona zrači energijom... čarobna je... svi će se

okretati za njom.”Vrata se opet otvoriše te Fotheringay uđe u sobu. Andr B se du-

boko nakloni i pljesne rukama.

Fotheringay je pogleda i reče: “Spremni ste. To je dobro. Idemo!” Jane pomisli: Pa to bismo mogli i odmah riješiti, no reče: “Kamo?”

Fotheringay ne odgovori odmah, nego samo užme ramenima i sklo-

ni se u stranu dok je Andr B izlazio gurajući svoja kolica.

Jean izjavi: “Ovamo sam došla svojom voljom. Ušla sam u ovu sobu

kad i kako sam sama htjela. Oba sam puta znala kamo idem. A sada

kažete samo: ‘Idemo!’ Prvo hoću znati kamo idemo. Onda ću odlučiti

idem li ili ne.”

“Vama baš i nije osobito stalo do milijun dolara.”“Dva milijuna. Jest. Dovoljno m ije stalo da ću potrošiti jedno posli-

jepodne na razmatranje vaše ponude... No ako svoj novac ne dobijem

danas, dobit ću ga sutra. Ako pak ne sutra, onda idućeg tjedna. Odav-

no sam tako odlučila i toga se kanim dati. A vi?” Nakon posljednjih

riječi ona načini brzi “kniks”.Zjenice mu se suziše. Odgovori ravnodušnim glasom: “Dva mili-

juna. Vrlo dobro. Sada ću vas izvesti na večeru na krov i tamo ću vam

dati potrebne upute.”

2

TP ebdjeli su pod kupolom, u zelenkastom plastičnom mjehuru.

JI I Ispod njih se prostirala komercijalna zamisao izvanzemalj-

skoga krajolika. Malena crvena i zelena stabla bacahu oštre crne sje-

ne; jezero zelene tekućine što isijava svjetlo; lijehe egzotična cvijeća;

nasadi gljiva.Mjehur lagano lelujaše, naizgled nasumce: sad je bio visoko pod

gotovo nevidljivom kupolom, sad opet nisko, čak ispod zelenila. Jelo za

jelom dolazilo je na sredinu stola, zajedno s ohlađenim vinom i lede-

nim punčem.

30 F U T U R A

7/21/2019 Futura 035


Ukusna, krasna, izvanredna večera mišljaše Jean. A li zašto li

Fotheringay troši svoj novac na nju? Možda zamišlja da bi je mogao

zavesti... Po igravala se tom zamisli, pogledala ga ispod oka... Nije uv-

jerljivo. Čini se da se nije bavio nijednim od igara uobičajenih pri flert

anju. Niti ju je nastojao fascinirati svojim šarmom, niti je se dojmitilažnom muževnošću. Jean je smetalo što je smeta što je on — ravno-

dušan.

Jean stisne usnice; ta ju je pomisao uznemirivala. Izvede lagan

smiješak te ga ispod oka pogleda iza poluspuštenih trepavica.

“Čuvajte to za Abercrombieja,” odreže Fotheringay.

Jean se vrati svojoj večeri. Pošto je tako protekla jedna minuta,

izusti mirno: “Bila sam znatiželjna.”

“Sada znate.” Jean ga poželi malo zadirkivati, pa upita: “Sto to znam?”

“0 onome što je izazivalo vašu znatiželju, što god to bilo.”

“Pfu! Svi su muškarci jednaki. Svi rade na isto puce. Pritisnem ga i

svi skaču u istom smjeru.”

Fotheringayu se ovo nije svidjelo. Opet stisnu oči te zamišljeno re-

če: “Možda i niste tako pogodni za ovaj posao.”

Jean osjeti napetost. Na neki čudan, teško objašnjiv način, ta je

tema bila veoma važna, kao da joj opstanak ovisi o njezinoj istančanosti i fleksibilnosti. Stoga upita: “Kako to mislite?”

“Polazite od iste pretpostavke kao i većina zgodnih djevojaka,” ka-

za on s tračkom prijekora u glasu. “Mislio sam da ste oštroumniji.”

Jean se ukoči. Do sada se u životu malo bavila apstraktnim miš-

ljenjem. “Pa, nikad do sad nije bilo drugačije, premda sam spremna

priznati kako postoje iznimke... Sve je to svojevrsna igra. No u toj igri

ja nikada nisam izgubila. Ako sam u krivu, to se do sada nije poka-

zalo.”Fotheringay se opusti i doda: “Imali ste sreće.”

Jean ispruži ruke i nagne se tijelom prema njemu te reče sa smije-

škom, kao da mu odaje neku tajnu: “Dobro, nazovite to srećom.”

“S Earlom Abercrombiejem neće biti sreće.”

“Vi ste uporabili tu riječ. Ja bih to nazvala... sposobnošću.”

“Morat ćete uporabiti i mozak.” Nakon oklijevanja, nastavi: “Earl

zapravo voli... čudne stvari.”

Jean se sledi.

Hladnokrvno je nastavio: “Čudite se i pitate što je to čudno na vama.”

Ona l?rzo upadne: “Ne morate mi vi govoriti što je na meni čudno.

Znam ja to i sama.”

Fotheringay ovo nije komentirao.

F U T U R A 31

7/21/2019 Futura 035


“Ja sam posve svoja, sama. Na cijelom svijetu nema nijedne ljud-

ske duše do koje m ije stalo koliko do lule duhana. Činim točno ono što

hoću i samo to.” Pažljivo ga odmjeri. Ravnodušno je kimao. Naslonila

se i promatrala ga kao neki primjerak u formalinu... Čudan mladić.

Smiješi li se ikad? Postoji pučko vjerovanje o svemirskim gusarimakoji su navodno kadri useliti se u čovjeka, smjestiti se duž njegove

kralježnice i preuzeti nadzor nad njegovim umom i osobom. Fothe

ringayova hladnoća bijaše dovoljno čudna da se pomisli na takvo što.

Svemirski gusar kadar je micati istodobno samo jednu ruku čovjeka u

koga se uselio. Fotheringay drži nož u jednoj ruci, a viljušku u drugoj i

pomiče ih istodobno. Toliko o tome.

“I ja sam promatrao vaše ruke,” tiho će on.

Jean zabaci i glavu i glasno se nasmije zdravim adolescentskimsmijehom. Fotheringay je promatraše nepronična izraza lica.

“Vi biste zapravo rado znali više o meni, ali ste odviše uštogljeni da

pitate.”“Rođeni ste u Angel Cityju na Codironu,” nije se Fotheringay da

smesti. “Majka vas je ostavila u krčmi. Kockar imenom Joe Parlier skr-

bio je za vas do vaše deste godine. Tada ste ga ubili i pobjegli na Bu-

cyrusu. Uhvatili su vas i odveli u Waifov popravni dom u Paieu na Belli

nom Ponosu. Pobjegli ste i odatle. Da nastavim? Ima još pet godina.” Jean otpije malo vina, nimalo uzdrmana. “Brzo ste radili... Ipak

malko pretjerujete. Rekli ste: ‘Da nastavim? Ima još pet godina,’ kao

da biste zaista mogli nastaviti. A zapravo ne znate ništa o tome što se

sa mnom zbivalo u sljedećih pet godina.”

Na Fotheringayevu licu ne zatitra nijedan mišić. “Sad me pažljivo

slušajte. Evo na što ćete trebati paziti.”“Izvolite! Jedva čekam da čujem.” Naslonila se opet u svom stolcu.

Mudra metoda — ignorirati neugodnu situaciju kao da je nikad nije nibilo. Naravno, da bi stvar dobro funkcionirala, potrebna je izvjesna

vrsta temperamenta. S hladnom ribom poput Fotheringaya išlo je vrlo

dobro.

“Večeras će se ovdje s nama sastati čovjek imenom Webbard. On je

glavni stjuard na Postaji Abercrombie. Stjecajem okolnosti, kadar sam

utjecati na neke od njegovih postupaka. On će vas povesti sa sobom na

Abercrombie, gdje će vas namjestiti kao služavku u Abercrombiejevim

privatnim odajama.”

Jean zafrlji nosom. “Služavka? Zašto ne mogu otići gore kao turí-

stica?”

“Ne bi bilo prirodno. Djevojka poput vas išla bi na ‘Jarca’ ili ‘Rub’.

Earl Abercrombie je vrlo sumnjičav. Njegova ga majka, stara gospođa

32 F U T U R A

7/21/2019 Futura 035


Clara, prilično pomno nadzire. Stalno mu tuvi u glavu kako sve dje-

vojke na Abercrombieju pecaju njegov novac. Kao služavka imat ćete

prigodu sresti ga pod intimnim okolnostima. On rijetko izlazi iz svoj-

ega kabineta. Njegovo ga sakupljaštvo potpuno zaokuplja.”

“A što sakuplja?” promrmlja Jean.

“Sve što vam može pasti na pamet,” reče Fotheringay te pomakne

usnice hitro nagore; to gotovo da je bio smiješak. “No Webbard mi je

kazao kako je momak u romantičnoj fazi. Imao je čitav niz flertova s

djevojkama na postaji.”

Jean prijekorno iskriv i usta. Fotheringay ju je bestrasno proma-

trao.

“Kada... počinjem?”

“Webbard se sutra vraća na postaju opskrbnom svemirskom ske-

lom. Vi ćete s njim.”

Fotheringayev mobitel sasvim tiho zapišti. Pritisnuvši puce, on se

javi: “Da?”

“Gosp. Webbard za vas, gospodine.”

Fotheringay upravi mjehur naniže, sve do razine za spuštanje.

Webbard ih je već očekivao. Bijaš to najdeblji čovjek što ga je Jean

ikada vidjela.

Natpis na vratima je glasio: ‘Richard Mycroft, odvjetnik’. Negdje jenetko prije puno godina (na njenom saslušanju, misli) rekao kako je

Richard Mycroft dobar odvjetnik.

Recepcionerka bijaše tamnoputa žena od otprilike trideset pet go-

dina, oštra pogleda. “Imate li dogovoren sastanak?” upita je.

“Ne, ali mi se žuri.”Recepcionerka oklijevaše trenutak, a zatim se nagne nad komu

nikator. “Jedna mlada dama, gđica Jean Parlier, želi vas vidjeti. Novi

slučaj.”“Dobro. Neka uđe.”

Recepcionerka joj pokretom glave pokaza ulaz u sam odvjetnikov

ured. “Izvolite ući,” kratko će ona.

Ne voli me, pomisli Jean. Ne voli me je r sam ja ono što je ona bila i

što bi rado opet bila.Mycroft bijaše koščat čovjek ugodna lica. Jean u sebi brzo smisli

opreznu obranu od njega. Ako ti je netko simpatičan i on to osjeti, osje-

tit će se obveznim savjetovati te i miješati se u tvoje poslove. Ona neželi nikakvih savjeta, a pogotovu ne miješanja u svoj život. Ono što

želi jesu dva milijuna dolara.

“Pa, mlada damo, što mogu učiniti za vas?” upita Mycroft.

F U T U R A 33

7/21/2019 Futura 035


Ponaša se prema meni kao da sam dijete. Možda ja njemu izgledam

kao dijete. Naglas reče: “Radi se o savjetu. Ne znam baš kako se kreću

cijene odvjetničkih usluga. Mogu vam platiti sto dolara. Kad mi date

savjeta za sto dolara, recite mi, i ja ću otići.”

“Za sto se dolara može dobiti puno savjeta. Savjeti su jeftini,” pri-mijeti Mycroft.

“Ne odvjetnikovi savjeti.”

Mycroft posta praktičan: “Sto vas muči?”

“Ovo je, razumije se, sve povjerljivo?”

“Svakako.” Mycroftov se osmijeh sledi u pristojnu profesionalnu

grimasu.

“Nije riječ ni o čemu nezakonitom, koliko se mene tiče, ali ne bih

htjela da prenosite nikakve poruke ni savjete zainteresiranim ljudima.”Mycroft se uspravi u stolcu iza svog radnog stola i svečano izjavi:

“Od odvjetnika se očekuje povjerljivost glede poslova njegovih klije-nata.”

“U redu. Dakle, riječ je o ovome...” I ona mu ispriča sve o Fotherin

gayu, Postaji Abercrombie i Earlu Abercrombieju. Rekla mu je kako

Earl Abercrombie boluje od neizlječive bolesti. N ije spominjala ništa o

Fotheringayevoj uvjerenosti da će Earl zaista umrijeti. Tu je temu

stalno nastojala izbrisati iz glave. Fotheringay ju je unajmio. On joj jerekao što treba činiti, kazao joj je daje Earl Abercrombie bolestan. Za

nju je to bilo dovoljno objašnjenje. Kad bi postavljala odviše pitanja i

pronašla stvari preveć odvratne čak i za njen nimalo osjetljiv želudac,

Fotheringay bi je mogao otpustiti i pronaći drugu djevojku, koja će

manje pitati. Nije rekla kakva je zapravo narav Earlove bolesti. Za-

pravo, nije znala ni sama. Nije ni htjela znati.

Mycroft ju je pozorno slušao, ne govoreći ništa.

“Htjela bih znati je li sigurno da će supruga naslijediti PostajuAbercrombie. Ne bih se željela izlagati neugodnostima ni za što. M i-

slila sam kako bi bilo najbolje u slučaju njegove smrti, ovaj... obavije-

stiti se unaprijed o svemu.”

Za tren Mycroft ostane nepomičan, gledajući je bez riječi. Zatim

stane puniti duhanom svoju lulu.

“Dat ću ti jedan savjet, Jean. Besplatno. Bez obveze.”

“Nemojte!” pobrza Jean. “Ne želim takav savjet, besplatan savjet.

Želim onu vrst savjeta koja se plaća.”Mycroft se namršti i odgovori: “Ti si vrlo bistro dijete.”

“Morala sam to postati... Možete me zvati i djetetom, ako hoćete.”

“Sto ćeš učiniti s milijun dolara? Ili s dva milijuna? Toliko će biti,zar ne?”

34 F U T U R A

7/21/2019 Futura 035


Jean je zurila u nj. Svakako, odgovor je očit... ili možda nije? No

kad je pokušala iskazati odgovor, ništa joj nije dolazilo na um.

“Pa... voljela bih kupiti zračni čamac, nešto lijepe odjeće i možda...”

U mislima joj se pojavi predodžba sebe okružene prijateljima; finim

ljudima, kao što je ovaj gosp. Mycroft.“Da sam psiholog, a ne odvjetnik, rekao bih ti kakozapravo želiš

oca i majku. Više nego dva milijuna dolara.”

Na te se riječi Jean veoma uzrujala. “Ne! Ne! Uopće ih neželim.

Oni su mrtvi.” Bar što se nje tiče. Za nju su umrli onoga dana kad su je

ostavili na biljarskom stolu Parlierove krčme “Kod Asteka” .

Ogorčeno i srdito je nastavila: “Gosp. Mycroft, znam da imate do-

bre namjere, ali mi recite ono što me zanima.”

“Reći ću ti. Jer ako ti ja ne kažem, reći će ti netko drugi. Imovinskopravni odnosi na Postaji Abercrombie se, ako se ne varam, rav-

naju po svom vlastitom građanskom zakoniku... Dakle, da vidimo... “ i

okrene se u stolcu te pritisnu nekoliko puceta na radnom stolu.

Na zaslonu se pojavi katalog Središnje pravne knjižnice. Mycroft

načini još nekoliko izbora, sužavajući katalog. Za nekoliko je sekundi

imao traženu informaciju. “Samostalno upravljanje imovinom počinje

sa šesnaest godina. Udovica nasljeđuje najmanje polovicu. Nasljeđuje

cijelu Postaju, ako nije drugačije naznačeno u oporuci.”“Dobro,” odgovori Jean i skoči na noge. “U to sam se htjela uvjeriti.”

“Kada polaziš?” upita je Mycroft.

“Danas poslije podne.”

“Ne moram ti reći da zamisao cijeloga plana nije moralna.”

“Vi ste dragi, gosp. Mycroft. No ja nemam nikakva morala.”

Odvjetnik potrese glavom, slegnu ramenima i potegnu dim iz lule.

Tek tada upita: “Jesi li sigurna?”

“Paa... da.” Jean se zamisli za trenutak, zatim nastavi: “Mislim dane. Želite li pojedinosti?”

“Ne treba. Htio sam reći: znaš li sigurno što želiš od života?”

“Svakako: puno novaca.”Mycroft se opet namršti. “To nije dobar odgovor. Sto ćeš kupiti tim

novcem?” Jean oćuti kako joj se iracionalan bijes penje uz grlo. Stoga zabrza:

“Oh, puno toga! Nego, koliko sam vam dužna, gosp. Mycroft?”

“Deset dolara. Novac daj Ruthi.”“Hvala, gosp. Mycroft.” Iskorača iz njegova ureda.

Dok je stupala niz hodnik, oćutjela je s čuđenjem kako se ljuti na

samu sebe, a gosp. Mycroft je iritira. Nema on nikakva prava tjerati

ljude da si postavljaju pitanja o samima sebi. Ne bi ni to toliko smetalo

F U T U R A 35

7/21/2019 Futura 035


kad si ona i sama ne bi katkada postavljala ta ista pitanja. Ma, sve su

to gluposti! Dva milijuna dolara jesu — dva milijuna dolara. Kad se

obogati, nazvat će gosp. Mycrofta i upitati ga je li iskreno mislio kako

taj novac nije vrijedan kakve male pogreške.

Još danas — gore, na Postaju Abercrombie! Najednom osjeti pusto-lovno uzbuđenje.

ilot opskrbne svemirske skele za Abercrombie bio je rezolutan:

“Ne! To je neka pogreška, zabuna. Zar tako zgodna cura — tamo?”

Bijaše on snažan tridesetineštogodišnjak, tvrd i tvrdoglav. Rijetka,

na četku ošišana plava kosa pokrivala mu je lubanju, duboke brazdeoko usta davale su mu ciničan izgled. Webbard, glavni stjuard Aber

crombieja, bijaše smješten posebno, na krmi. Ležao je u posebnoj kadi

kapsuli. Uobičajeni sigurnosni pojasevi nisu bili dovoljni za njegovu

tjelesinu, nego je morao biti do brade uronjen u emulziju iste specifi-

čne težine kao i njegovo tijelo.Kako nije postojala putnička kabina, Jean se spusti u sjedalo kraj

pilota. Nosila je jednostavnu dugu bijelu haljinu, bijelu tokicu i sivo

bijelo isprugan kaputić.Pilot jedva da je imao lijepe riječi za Postaju Abercrombie. “To je

prava sramota: uzeti klinku kao što si ti da služi takve kakvi su oni...

Zašto si ne uzmu nekoga kakvi su i sami? Tako bi svima bilo bolje.”

“Ne kanim dugo ostati,” nedužno će Jean.

“Ti to samo tako misliš. Hvata se. Za godinu dana bit ćeš jednaka

kao oni. Već i od samog zraka je normalnu čovjeku zlo: gust je kao

maslinovo ulje. Sto se mene tiče, ja nikad i ne stupim izvan ove svoje

skele, osim kad baš ne ide nikako drugačije.”“Hoću li biti — sigurna?” Govorila je to podignutih trepavica, po-

gledajući ga zavodljivo postrance.

On obliže usne i promeškolji se u sjedalu. “O, da, bit ćeš dovoljno

sigurna,” promrmlja. “U svakom slučaju, bar neko vrijeme — od onih

gore. Morat ćeš malo pričekati, ovako svježa sa Zemlje... Pošto prožive

neko vrijeme na Postaji, ukus im se promijeni, te ne bi ni štapom di-

rali najzgodnije djevojke na Zemlji.”

“Hmmmm,” zamumlja Jean i stisne usnice. Earl Abercrombie serodio na Postaji.

“No nisam toliko mislio na to,” nastavi pilot. Teško je, mišljaše on,

govoriti smisleno i jasno tako mladoj i neiskusnoj curici. “Htio sam re-

ći da je u tom ozračju jako lako opustiti se. Brzo ćeš postati kao ostali,

3

36 F U T U R A

7/21/2019 Futura 035


koji ne žele nikad napustiti Postaju. Nek i od njih i ne mogu otići. Ne bi

mogli podnijeti povratak na Zemlju kad bi se poželjeli tamo vratiti.”

“A ne, ne mislim tako. Ne u mom slučaju.”

“Hvata to,” žestoko će pilot. “Gle, mala: ja znam te stvari. Vozio

sam na sve postaje. Vidio sam ovakvih i onakvih. Svaka postaja imasvoje vlasite ludorije, kojih se čovjek ne može otresti.” Zahihoće se

samouvjereno. “Možda sam zato i ja ovakav... Uzm i na primjer Postaju

Madeira: pederi. Frufru.” Prsti mu otplesaše groteskan ples. “Eto, to

je Madeira. Nis i puno znala o tome, je li? Il i recimo Balchester Aerie,

ili Merlinov štapić, ili pak Zvjezdani dom...”

“Dakako, neke od njih su obična ljetovališta.”

Gunđajući, pilot prizna da je od ukupno dvadeset dva satelita za

zabavu većina obična poput Miami Beacha. “Ali ostale... o, svi sveci!”Zakoluta očima. “A Abercrombie je najgora od svih.”

Za vrijeme leta u kabini nastade tišina. Zemlja im se prikazala kao

čudovišna zelenoplavobijelocrna kugla ponad Jeanina ramena. Sun-

ce je nemilosrdno bušilo rupu u crnom nebu ispod njih. Ispred njih

zvijezde i niz treptavih plavih i crvenih svjetala.

“Je li ovo Abercrombie?”

“Ne, to je Masonski hram. Abercrombie je s druge strane... “ Pogle-

da je nesigurno. “Slušaj, ne bih htio da pomisliš kako sam bezobra-zan... Možda i jesam. Ali ako ti je toliko stalo do posla, zašto se sa

mnom ne vratiš na Zemlju? Imam dosta zgodnu kućicu na Long Bea

chu. Ništa raskošno, doduše, ali je na plaži. To bi ti bilo bolje nego

raditi za gomilu nakaza.” '

“Ne, hvala,” glasio je Jeanin odsutan odgovor.

Pilot uvuče bradu, povuče i laktove bliže k sebi te se sav nekako

smanji.

Jedan je sat protekao u tišini. Odostraga se začu kloparanje i malase posmična vrata otvoriše. Pokaže se Webbardovo debelo lice. Skela

je slobodno plovila, gravitacije nikakve. Webbard upita: “Koliko još

ima do Postaje?”

“Pred nama je. Još nekih pola sata, manjeviše, i bit ćemo čvrsto

usidreni, vezani za nju.”

Webbarđ nešto progunđa i ode.

Pred njima su treptala žuta i zelena svjetla. “Evo, to je Abercrom-

bie,” reče pilot. Posegnu za ručicom. “Drži se!” upozori je kratko tepovuče ručicu. Pred njima kratko bijesnu svijetloplavi mlazovi.

Odostraga dopre tup udarac i bijesno psovanje. Pilot se naceri i

objasni:

“Dobro se tresnuo.”

F U T U R A 37

7/21/2019 Futura 035


Mlazovi su izlazili još minutu, zatim utihnuše. “Svaki put je isto.

Za tren će bit i ovdje, vikati na mene i prigovarati.”Vrata se hitro pomaknu u stranu te se pokaza Webbardovo bijesno

lice. “Zašto me nisi upozorio?!? Udario sam se, mogao sam se ozlijediti!

Nisi baš neki pilot, kad riskiraš takveozljede kod svojih putnika!”Pilot se tihim i poniznim glasom ispričavao: “Oprostite, gospodine,

molim vas, oprostite. To se neće ponoviti.”“I bolje! Ako se ponovi, uzet ću si u zadatak da te otpuste.”

Vrata se s treskom zatvore. “Katkad ga tresnem bolje nego obično,”

pohvali se pilot. “Ovog je puta bilo solidno. Čuo sam po udarcu.”

Premjestivši se u sjedalu, obgrli rukom Jeanina ramena i privuče

je k sebi. “Hajde, poljubimo se prije rastanka.” Jean se nagne naprijed, ispruživši ruku. On vidje kako mu se nje-

zino sjajno, prelijepo lice približava... blijedoružičasto, boje bjelokosti,

sa smiješkom, kipuće od mlada života... Ruka joj posegnu mimo njega,

za ručicu ventila. Sve četiri mlaznice naglo stanu rigati mlazove pre-

ma naprijed. Skela se snažno zatrese. Pilot licem padne na komandnu

ploču, s komičnim izrazom zaprepaštenja na licu.

Odostraga se začu snažan, zvonak udarac.

Pilot se uzvere natrag u svoje sjedalo i zatvori mlaznice. Krv mu jecurila iz brade, stvarajući lokvicu na podu. Iza njih se vrata naglo ot

voriše. Webbardovo je lice, tamno od gnjeva, gledalo u njih.

Kad je napokon završio i vrata se zatvorila, pilot pogleda Jean,

koja je sjedila mirno na svom mjestu; samo su joj se kutovi usnica

dizali u lagan osmijeh, nalik Mona Lizinom.

Pilot zareži: “Da smo sami, umlatio bih te.”

Jean povuče koljena pod bradu, obgrli noge rukama i zagleda se

bez riječi preda se.

Postaja Abercrombie bila je izgrađena u obliku Flitcheva cilindra:

pogonski i radni dio u sredini zatim niz okruglih paluba s prozirnim

pokrovom. Prvotna je konstrukcija pretrpjela mnoge promjene i do-

dano joj je više prigradnji. Vanjska paluba obavija cilindar. Debeli

čelični lim postavljen je da se magnetom mogu prihvatiti mali sve-

mirski brodovi, teretne skele, magnetska obuća ljudi — sve što dulje

ili kraće vrijeme treba ostati pričvršćeno. Na svakom kraju cilindracijevi su povezivale trup postaje s prigradnjama. Na jednom je kraju

bila kugla, u kojoj se nalazi privatni stan Abercrombiejevih. Druga je

prigradnja bila cilindar, koji se vrtio brzinom dovoljnom da ravnomje-

rno pritišće vodu što ju je sadržavao, dubine nekih tri metra. Bijaše to

3 8 F U T U R A

7/21/2019 Futura 035


bazen za plivanje Postaje Abercrombie. Time se mogu pohvaliti još

samo dvije svemirske postaje.

Skela se približi palubi i udari o nju. Četiri čovjeka pričvrste ko-

nope za prstene na njoj i odvuku je prema dostavnom ulazu. Skela se

smjesti u svoj otvor, spoj se hermetički zatvori, te su se vrata napokonmogla otvoriti.

Glavni stjuard Webbard još se ljutio, no sad je bilo ispod njegova

dostojanstva pokazivati gnjev. Prezrevši magnetske cipele, otisne se

kroz ulaz, domahnuvši Jean: “Donesi svoju prtljagu!”

Jean se vrati i uze svoju malu naprtnjaču, podigne je u zrak i us-

koro bespomoćno otpluta u teretni prostor. Webbard se, sav nestrpljiv,

vrati s magnetskim držačima za njezine cipele i pomogne joj doplutati

u Postaju, zajedno s njenom naprtnjačom.Zrak je uistinu bio drugačiji, nekako zasićen. Skela je mirisala na

ozon, strojno ulje, vreće za pakiranje, ali Postaja... I ne pokušavši svje-

sno prepoznati miris, Jean se učini poput mirisa keksa s maslacem i

sirupa pomiješana s milovkinim praškom.

Webbard je plutao zrakom pred njom — dojmljiv prizor. Salo više

nije visjelo na njemu u naborima, nego se napuhalo u ravnomjernu

okruglinu. Lice mu bijaše glatko kao lubenica. Izgledalo je kao da su

mu crte lica, urezane, a ne oblikovane. Pogled je usredotočio u točkuiznad njezine tamnokose glave. “Bilo bi bolje da se neke stvari odmah

razumijemo, mlada damo.”

“Svakako, gosp. Webbard.”

“Iz usluge mom prijatelju, gosp. Fotheringayu, doveo sam vas ra-

diti ovamo. No nakon tog prvotnog i jedinstvenog čina ne snosim za

vas nikakvu odgovornost. Nisam vaš zaštitnik. Gosp. Fotheringay vas

je toplo preporučio, pa se trudite opravdati povjerenje. Vama će izra-

vno pretpostavljena biti gđa Blaiskell. Morate je slušati bez pogovora.Ovdje na Abercrombieju imamo vrlo čvrsta pravila. Tretman je pošten

i plaća dobra, no morate je zaraditi. Vaš rad neka govori sam za sebe.

Ne očekujte nikakav poseban položaj.” Nakašljavši se, nastavi: “Što-

više, ako mogu tako reći, imate sreće što ste se uspjeli ovdje zaposliti.

M i obično upošljavamo ljude nalik nama. Odnosi su tako skladniji.”

Jean je čekala pognute glave. Webbard nastavi govoriti, upuštajući

se u pojedinosti: nagrade i kazne, zabrane, običaji, preporuke. Jean je

službeno i ponizno kimala. Nema smisla suprotstavljati se pompoz-nom starom Webbardu. On je pak mislio kako pred sobom ima pošto-

vanja vrijednu mladu damu; doduše, vrlo mladu i vrlo mršavu te s ne-

kim žestokim sjajem u očima. No bila je dovoljno impresionirana nji-

me... Ima lijepu boju. Lijepe crte. Kad bi samo mogla nabaciti stotinjak

F U T U R A 39

7/21/2019 Futura 035


kila na te svoje kosti! Onda bi se mogla i svidjeti ovako ugodno popu-

njenu čovjeku.

“Ovuda,” pokaza joj Webbard put.Plutao je ispred nje. Zračio je nekom čudnom nutarnjom snagom i

dostojanstvom čak i ulazeći prvo glavom u pojedine hodnike. Jean ga je slijedila puno sporije. Hodala je na svojim magnetskim

potplatima, gurajući pred sobom naprtnjaču lagano kao da je papir-

nata vrećica.Došli su do središta, do jezgre. Pogledavši je preko svog okruglog

ramena, Webbard se baci u otvor.

Otvori u zidu jezgre dopuštali su pogled na razne dvorane, klupske

prostorije, blagovaonice, salone. Jean se zaustavi kraj sobe urešene

obilatim crvenim draperijama i mramornim kipovima. Zurila je naj-prije u čudu, zatim se dobro zabavljala.

Webbard je nestrpljivo zazove: “Dođite za mnom, gospođice, do-

đite!” Jean se odmakne od prozora. “Gledala sam goste. Izgledaju kao...” i

prasne u hihot.Webbard se namršti, pa stisnu usne. Jean je mislila kako će je upi-

tati za razlog njezine veselosti, no on očito držaše kako bi mu to bilo

ispod dostojanstva. “Dođite već jednom! Nemam puno vremena!”Okrenuvši se još jednom prema predvorju, nasmije se ovoga puta

glasno. Debele žene poput mjehurastih riba u akvariju. Debele žene,

okrugle i glatke kao dunje. Debele žene, čudesno lagane i živahne u

nedostatku sile teže. Čini se da je to bilo glazbeno poslijepodne. Dvo-

ranu su preplavile goleme lopte ružičasta mesa obavijena bluzama i

hlačama bijele, svijetloplave i žute boje. Trenutačna moda na Postaji

Abercrombie načinjena je da bi naglašavala tustoću tijela. Široke vr-

pce poput onih na kositrenim vojnicima obavijale su im grudi odozdo ipodizale ih. Kosa im je bila razdijeljena po sredini, a na vrhu vrata

skupljena u pundžicu. Meso — velike grude mesa; glatki sjajni baloni.

Nešto sitno brzo se micalo i plesuckalo je — ručni i nožni prsti. Oči i

usne bijahu žarko obojeni. Na Zemlji bi svaka od ovih žena morala

nepomično sjediti i znojiti se. Ovdje, na Postaji Abercrombie, gibale su

se lakoćom maslačkovih pahuljica, a lica i tijela glatka su im poput

nenačeta maslaca.

“Dođite, dođite već jednom!” zareži Webbard. “Na Abercrombiejuse ne zuri!”

Jean se suspregne da ne gurne svoju naprtnjaču u Webbardove

oble guzove — svakako privlačnu metu.

Čekao ju je na kraju hodnika.

40 F U T U R A

7/21/2019 Futura 035


“Gosp. Webbard, koliko je težak Earl Abercrombie?” upita ga oz-

biljno i čak zabrinuto.

Webbard zabaci glavu i s prijekorom se zagleda u nju, pa odgovori:

“Takve se intimnosti ovdje ne pitaju, gospođice. Pristojni ljudi to ne

čine.”“Samo sam htjela znati je li i on tako... korpulentan kao vi.”

On uzdahne, pa tek onda odgovori: “Ne mogu vam odgovoriti. Gosp.

Abercrombie je veleuvažena osoba. Njegova je vanjština nešto što mo-

rate naučiti ne komentirati. To se ne pristoji. To se ne radi.”

“Hvala, gosp. Webbard,” krotko će ona.

“Snaći ćete se vi već. Bit će od vas dobra djevojka. A sad prođite

kroz cijev. Povest ću vas gđi Blaiskell.”

Gđa Blaiskell bijaše niska i zdepasta. Celičnosivu kosu češljala jepo modi unatrag i sabirala je u pundžicu. Nosila je crni triko, odoru

posluge na Abercrombieju, što će Jean tek saznati.

Učini joj se kako je ostavila slab dojam na gđu Blaiskell. Mjerila ju

je svojim sivim očima od g lave do pete, dok je Jean svoj pogled ponizno

držala oboren.

Webbard objasni kako Jean valja obučiti za sluškinju te predloži

daje gđa Blaiskell uposli u Ugodnjaku i u spavaćim sobama.

Gđa Blaiskell se složi: “Dobra ideja. Mladi gospodar je izbirljiv,kako je svima poznato, no u posljednje vrijeme napastuje djevojke i

prekida ih u poslu. Dobro je imati jednu ovakvu — bez uvrede, gospo-

đice, sve je to od sile teže — jednu koja baš i neće privući njegov po-

gled.”

Webbard joj se približi te oboje otplutaju malo dalje. Razgovor na

staviše tihim šaptom.

Krajevi Jeaninih usnica su podrhtavali. Stare budale — pomisli ona.

Prošlo je tako nekoliko minuta. Jean je postajala nestrpljiva. Zaštonešto ne učine? Povedu je nekamo. Suspregne svoju nestrpljivost. Ž i

vot! Kako je dobar, kako zanim ljiv, kako uzbudljiv! Pitala se hoće li se

isto tako osjećati kad napuni dvadeset. A trideset ? Četrdeset'? Lice joj

se posve uozbilji i smiri. Ne, nikada se neću promijeniti... Život se mo

ra iskoris titi što je bolje moguće. Svaka prigoda, svaka pustolovina,

svaki titraj uzbuđenja moraju se iživjeti do kraja. Nasmiješi se. Ovdje

pluta i plovi, udiše presićeni zrak Postaje Abercrombie. Na neki način,

ovo je pustolovina. Dobro je plaćeno: dva milijuna dolara; i to za što —za zavođenje osamnaestogodišnjeg dečka! Zavesti ga, udati se za nj —

u čemu je razlika? Naravno, on je Earl Abercrombie. A ako je korpu-

lentan kao gosp. Webbard... Cinično je razmišljala o Webbardovoj tje-

lesini. Ma dobro — sve se može podnijeti za dva milijuna dolara! Bude

F U T U R A 41

7/21/2019 Futura 035


li išlo loše, cijena bi mogla porasti. Možda do deset milijuna. Ni to nije

baš prevelik dio milijarde.

Webbard se bez riječi udalji. Otplovio je lagano niz cijev.

“Dođi, pokazat ću ti tvoju sobu,” reče gđa Blaiskell. “Možeš se od-

moriti, a poslije ću te provesti po prostorijama.”

4

da Blaiskell promatrala ju je prilično kritično dok je Jean

ulazila u svoj crni triko. “Bože sačuvaj, nemoj se tako stezati

u struku! Siroto dijete, mršava si kao kostur — nemoj to bar nagla-

šavati! Možda bismo mogli pronaći pokoji zračni jastuk da te malko

popunimo. Nije to bitno, dakako, jer ti si tek obična sluškinja. Ipak jeza kućanstvo uvijek dobro imati zgodnu žensku poslugu. Sto se pak

mladog Earla tiče, koliko god inače bio čudan, mora se priznati da

cijeni zgodnu žensku... A grudi? Pa gotovo si ravna! Nemaju se gdje ni

staviti vrpce!” Pri tom ponosno pokaza vrpce ispod svojih junonskih

grudi. “Da ti stavimo zgodne male jastučiće i...”

“Ne, neću nositi jastučiće,” prekine je Jean drhtava glasa. Zar je

moguće daje ovdje smatraju tako ružnom?

Gđa Blaiskell uzdahne. “To je za tvoje vlastito dobro, draga moja.Nisam ja u pitanju.”

Jean bijaše upravo obula svoje crne papuče. “Ne, vi ste vrlo glatki.”

Gđa Blaiskell ponosno kimne. “Nastojim na dobrom oblikovanju

svog tijela; bolje je tako. U tvojoj dobi nisam bila takva. Tada sam još

bila na Zemlji.”

“Znači, niste ovdje rođeni?”

“Ne. I ja sam bila jedna od onih nesretnih stvorova stisnutih i sp-

ljoštenih silom težom. Tijelo mi je izgaralo od napora da održi samosebe i kreće se. Rođena sam u Sydneyu. U dobroj kući, ali presiroma

šnoj da mi kupe mjesto na Abercrombieju. Imala sam dovoljno sreće

da dobijem priliku doći na mjesto poput tvojega. Bilo je to dok su gosp.

Justus i stara gđa Eva, njegova majka (Earlova baka) bili još s nama.

Odonda nisam bila na Zemlji. N ikad više nisam nogom tamo stupila.”

“Zar vam nikad ne nedostaju svečanosti, sjajne zgrade i krasni

krajolici?”

“Pih!” prezrivo će gđa Blaiskell. “ I da me pritišće sila teža, sve dokse sva ne naboram? Voziti se u kutiji? Morati trpjeti da zure u mene i

rugaju mi se? Da mi se rugaju ljudi mršavi kao štapovi, što se stalno bri-

nu i bore protiv zemlje koja ih privlači k sebi. Ne, moja gospođice, mi

ovdje imamo svoje vlastite svečanosti i slavlja. Sutra je večer pavane, a

42 F U T U R A

7/21/2019 Futura 035


još istog mjeseca će se održati Velika zakrabuljena pantomima i Izbor

najljepše žene. Sto je najbolje od svega, ovdje sam među ljudima sebi

sličnim — među oblima. Nikada na mom licu neće biti bora. Fina sam

žena, ugodno popunjena; ne bih se mijenjala ni s jednom od onih odozdo.”

Jean užme ramenima. “Ako ste v i sretni, to je jedino važno.” Pogle-da se u zrcalu i procvate od zadovoljstva. Iako gđa Blaiskell nije tako

mislila, crni joj je triko savršeno pristajao, obuhvaćajući nježno i točno

njezine bokove i struk. Noge su joj bile dobre: vitke a oble; sjajna bjelo-

kost. Znala je to. Pa makar šašavi gosp. Webbard i čudakinja gđa Bla-

iskell držali drugačije. Čekaj samo dok je vid i mladi Earl! On više voli

težinske djevojke — tako joj je Fotheringay kazao. A opet — Webbard i

gđa Blaiskell dali su joj naslutiti kako nije tako. Možda mu se sviđaju i

ovakve i onakve cure... Jean se nasmiješi; malo nesigurno, doduše.Ako pak Earl voli obje vrste djevojaka, onda voli gotovo sve što je to-

plo, što se giba i što diše. Ona svakako ispunjava sve te uvjete. Da

izravno upita gđu Blaiskell, prenerazirala bi se i sablaznila. Dobra,

fina gđa Blaiskell. Majčinska duša; nije poput onih zlih matrona u

tolikim ubožnicama i popravnim domovima što ih je Jean iskusila. Te

su velike žene bile praktične i brzo bi pljuskale... No gđa Blaiskell je

draga. Ona nikad ne bi ostavila svoje dijete na biljarskom stolu. Ona

bi se borila; sama bi gladovala kako bi njezinu djetetu moglo biti do-bro. Trudila bi se podići ga na noge, dobro ga odgojiti. Jean se stade

uprazno poigravati mišlju: kako bi to bilo imati gđu Blaiskell za maj-

ku. A gosp. Mycrofta za oca. Od takvih se misli sva nekako iznutra

naježi, a tamne nutrine njezine poče se dizati nejasan gnjev.

Jeanini pokreti postali su nesigurni i puni pritajena straha. Što te

briga za te gluposti! Ti igraš sama i samo za sebe! Sto će ti obitelj?!?

Što bi počela s njima? Nikad joj ne bi dopustili ovakvu pustolovinu na

Postaji Abercrombie... S druge strane, kad bi imala obitelj i rodbinu,

ne bi joj bilo tako teško smisliti što će učiniti s dva milijuna dolara.

Uzdahne. Njezina majka nije bila tako ljubazna i dobra kao gđa Blai-

skell. N ije ni mogla biti — sve je to puka teorija. Zaboravi, daj to sve

zaboravi! Smetni sve to s uma!

Gđa Blaiskell joj je donijela radnu obuću, tj. papuče s magnetima

ugrađenim u potplatima. Svi su ih na Postaji Abercrombie katkad no-

sili. Tanke su žice vodile do malog akumulatora za pašom. Ugađanjem

reostata mogao se dobiti bilo koji željeni stupanj magnetizma.

“Kad se radi, potrebna je podloga,” objasni gđa Blaiskell. “Nara-

vno, i nema puno posla, jednom kad se navikneš. Čišćenje je lako s

našim dobrim pročistačima. Ipak, katkad se nakupi koji “mačić” pra-

šine ili se negdje malo zamasti od masnoće u zraku.”

F U T U R A 43

7/21/2019 Futura 035


Jean se sabere: “U redu, gđo Blaiskell. Ja sam spremna. Kad poči-

njemo?”Gđa Blaiskell podignu obrve, čudeći se takvoj prisnosti; no nije se

ozbiljno uvrijedila. Djevojka, sve u svemu, djeluje dobro, inteligentno i

puna volje; bit će nešto od nje. Sto je najvažnije — nije od onih što biprivukle pozornost muškog oka gosp. Earla. Oduprijevši se nožnim

prstima o zid, otisne se u hodnik. Zaustavi se pred jednim bijelim vra -

tima i pomakne ih u stranu.

Činilo se da su u sobu ušle s one strane koja bi trebala biti strop.

Jean za tren zahvati vrtoglavica, no svlada se i otisne spram nečega

što je trebalo biti pod.Gđa Blaiskell spretno zaobiđe stolac i zalijepi noge za “pod”. Jean

ju je slijedila. Stajale su nasred velike sobe, koja je , čini se, zahvaćalacijeli promjer Postaje. Prozori su gledali u otvoreni svemir, te su zv ije-

zde sjale sa svih strana. Jednim se pogledom mogao obuhvatiti čitav

zodijak.

Odozdo je sjalo Sunce, obasjavajući strop. S jedne je pak strane

visio polumjesec, tvrd i oštar poput novo iskovana novčića. Za Jeanin

je ukus soba bila malko pretrpana i odveć raskošno namještena. Una-

toč tomu bijaše svjesna vrijednosti izvezena saga boje gorčice, zidova

optočenih pločama bijelo lakirana plemenita drva urešena zlatnimarabeskama. Okrugli je stol stajao nasred sobe pričvršćen za pod, ok-

ružen stolcima također magnetski prilijepljenim za nj. Kristalni je

luster kruto “visio” sa “stropa”, a obli anđelčići od vremena do vreme-

na izvirivahu između jednog od zidova i stropa.

“Ovo je Ugodnjak. Njega ćeš svakoga jutra prvo očistiti,” reče gđa

Blaiskell, a zatim joj u pojedinosti objasni što joj je činiti.

“A sada ćemo poći... “ Prekinuvši se u pola riječi, pogleda Jean zna-

čajnim pogledom. “Evo stare gđe Clare, Earlove majke. Nakloni se,kako ću i ja .”

Žena odjevena u ružičastoljubičasto uplovi u sobu. Na licu joj bijaše

izraz odsutne arogancije — kao da na cijelom svijetu nema nikakve su-

mnje ni nesigurnosti, straha niti dvojbe. Bijaše gotovo posve okrugla:

široka koliko i visoka. Kosa joj srebrnasto sijeda, a lice mjehur glatka

mesa, naizgled nasumce tu i tamo naprahana rumenilom. Na pozamaš-

nim je prsima nosila dragulje, našivene na tuniku kako ne bi otplutali.

Gđa Blaiskell se ponizno nakloni i usudi se kazati: “Draga gđo Clara, dopustite da vam predstavim našu novu sluškinju. Tek je došla sa

Zemlje, ali vrlo je spretna.”

Gđa Clara Abercrombie probode Jean oštrim pogledom i udostoji se

odvratiti: “Jadan stvor.”

44 F U T U R A

7/21/2019 Futura 035


“O, popravit će se ona,” zabrza gđa Blaiskell. “Dobra hrana i dobar

rad učinit će svoje. Napokon, ona je još dijete.”

“Hmmm... Teško. To je u krvi, Blaiskell, ti to bar dobro znaš.”

“Pa, da... Svakako, gđo Clara.”

Gđa Clara nastavi metalnim glasom, prodornim pogledom bodućipo sobi: “Imaš ili dobru krv, ili ocat. Ova se cura nikad neće posve pri-

lagoditi ovdje. Vidim ja to. N ije joj, jednostavno, u krvi.”

“Ne, gospođo. Tako je, gospođo.”

“Nije ni Earlu u krvi. Za njega se ja bojim. Hugo je bio pravi, i nje-

gov brat Lionel. Jadan moj dragi Lionel...”

“Sto s Lionelom?” zapita oštar muški glas. Jean se osvrnu i vidje: to

je Earl. “Tko je što čuo o Lionelu?”

“Nitko, dragi moj. Nema ga više i više se nikada neće vratiti. Samosam komentirala da nitko još od mojih sinova nije odrastao pokazujući

svijetu sve kosti, kao ti.”

Earl prođe kraj svoje majke i gđe Blaiskell. Njegov se pogled zau-

stavi na Jean. “A tko je ova? Opet nova sluškinja? Ne trebamo više

sluškinja. Pošaljite je natrag! Uvijek imate nove ideje kako spiskati

novac!”

“Ona će čistiti tvoje sobe, dragi moj,” objasni mu majka.

“A gdje je Jessy? Sto je njoj nedostajalo?”Gđa Clara i gđa Blaiskell samo su se zgledale. Jean pogleda Earla

svojim najboljim zavodljivim pogledom. On zatrepće i namršti se. Jean

obori pogled i stade nožnim palcem slijediti uzorak na sagu; znala je

da taj pokret šalje zanimljive pokrete duž njezine noge. Neće biti tako

teško zaraditi ta dva milijuna dolara kako je mislila. Jer Earl uopće

nije bio debeo. Bijaše čvrst i jak momak, bikovskih ramena i bikovskog

vrata. Glavu mu pokrivahu kratko ošišane plave kovrče. Lice: krv i

mlijeko, nos velik i mastan; čeljust pozamašna. Usta mu nisu loša. Toliko se začudio te ih je ponešto otvorio.

Nije baš privlačan, ali ni odbojan, pomisli Jean. Na Zemlji bi ga

ignorirala, a ako bi bio uporan, odbila bi ga nizom dobro odabranih

uvreda. Ali dobro je; očekivala je nešto puno gore: loptasta stvora po-

put Webbarda, čovjekabalon... Naravno, nema pravog razloga da Earl

bude pretio. Djeca tustih ljudi imaju jednako mogućnosti biti normal-

na kao i ostala.

Gđa Clara nastavi Jeani davati zadatke za taj dan. Gđa Blaiskellkimala točno na svaku šestu riječ i naglašavala najhitnije brzim po-

kretima svojih prstića.Kad je gđa Clara dovršila, gđa Blaiskell dade Jeani znak i pozove

je: “Hajde, mlada damo! Idemo na posao!”

F U T U R A 45

7/21/2019 Futura 035


Earl je upozori: “I pazi dobro: ne želim da itko ulazi u moju radnu sobu.”

“Zašto ne želi nikoga u svojoj radnoj sobi?” upita Jean znatiželjno.

“Tamo drži svoje zbirke. Ne želi da se i u čemu poremeti njegov red.

Gosp. Earl katkad je vrlo čudnovat. Morat ćeš mu to oprostiti i vladati

se kao dobro odgojena djevojka. Na neki način, njega je teže služitinego gđu Claru.”

“Je li Earl ovdje rođen?”

Gđa Blaiskell potvrdno kimnu. “Nikad nije bio dolje na Zemlji. Ka-

že da je to mjesto za luđake i, bome, uvelike je u pravu.”

“Tko su Hugo i Lionel?”

“Dva njegova starija brata. Hugo je umro, Bog mu daj duši lako, a

Lionel putuje okolo. Poslije njega idu Harper, Dauphin, Millicent i

Clarice. Svi su oni djeca gđe Clare; svi su s pravom ponosni na sebe.Earl je jedini mršavko, ali ima i puno sreće, jer kad je Hugo umro,

Lionel se smucao okolo i tako je Earl naslijedio Postaju... No dosta

priče: evo, tu je njegov stan. Gle kakav nered!”

Dok su radile, gđa Blaiskell komentirala je različite aspekte sobe.

“Gle taj krevet! Earl nije htio spavati pod sigurnosnim pojasima kao

mi ostali, nee! Nego nosi pidžamu od magnetizirana materijala, koja

ga pritišće na postelju gotovo kao da je na Zemlji... A tek što sve čita i

proučava... ne možeš ni zamisliti ništa osim onoga čime se on već bavi!Eto, na primjer, njegov teleskop: sjedi u kupoli i satima fokusira na

Zemlju.”

“Možda bi on želio posjetiti Zemlju.”

Gđa Blaiskell potvrdi. “Mislim da si blizu istine. Ona ima čudnu

privlačnu moć za njega. No on ne smije otići s Abarcrombieja, znaš?”

“Čudno. A zašto ne?”

Gđa Blaiskell mudro je pogleda. “Zato što samo na taj način može

zadržati svoju baštinu. Već je u Utemeljiteljskoj povelji Postaje Abercrombie zabilježeno kako vlasnik mora ostati na Postaji.” Pokaže prs-

tom na siva vrata. “Evo, ovo je njegova radna soba. A sad ću ti dati da

virneš unutra, kako te poslije tvoja znatiželja ne bi uvalila u nevolju

kad mene ne bude blizu da te držim na oku... Neka te ne uzbuđuje

ništa što vidiš; uglavnom, nema ništa opasno.”

Držeći se poput čarobnice što otkriva svoje tajne, gđa Blaiskell pe-

tljala je nešto oko brave, zaklanjajući je tako da je Jean ne vidi.

Vrata se maknuše u stranu. Gđa Blaiskell se zasmijulji kad je Jeanužasnuta odskočila.

“No, no, nemoj se uzbuđivati! Rekla sam ti kako nema ničega opas-

nog. Evo, to je jedan od rijetkih zooloških primjeraka gospodara Earla.

Stajao ga je puno truda i puno novca.”

46 F U T U R A

7/21/2019 Futura 035


Jean duboko uzdahnu te se da na pomnije razgledanje rogate crne

spodobe što je stajala na dvjema nogama odmah iza vrata, naginjući se

naprijed kao da kani zagrliti nepoželjna posjetioca svojim crnim ru

njavim šapama.

“Ovo je najstrašniji dio,” objasni gđa Blaiskell. “Kukci su tamo,medalje ovdje, stare ploče na onoj strani,” govorila je, pokazujući re-

dom stvari, “a knjige iznad stola. To su ružne knjige; sram me je. N e-

moj da saznam kako si virila u njih.”

“Ne, gđo Blaiskell,” krotko će Jean. “Mene ne zanimaju takve stva-

ri, ako je to ono što mislim da jest.”

Gđa Blaiskell snažno zakima glavom. “To je ono što misliš, i još

gore od toga.” Nije nastavila izlagati koliko zna o sadržaju tih knjiga,

a Jean je držala neumjesnim pitati.Earl se najednom stvori iza njih. “Dakle? Bacile ste malo pogled?”

upita sarkastično. Baci se preko sobe, zalupivši vrata.

Gđa Blaiskell pomirljivo pokuša izgladiti stvar: “No, gosp. Earl,

samo sam djevojci pokazivala što va lja izbjegavati, što ne treba gleda-

ti. Morala sam to učiniti kako joj se ne bi dogodilo da joj srce stane od

užasa ako bi, ovako nevina kako jest, slučajno bacila pogled unutra.”

“Baci li još jednom pogled, a ja se ovdje zateknem, zbilja će joj srce

stati od užasa, i nečeg još goreg!” zareži Earl.“Ja i dobro kuham,” javi se Jean. “Idemo, gđo Blaiskell, idemo dok

se gosp. Earl odljuti. N e bih htjela da vas uvrijedi.”

“Dobro, onda... Nije bilo nikakve štete... “ zamuca gđa Blaiskell. Pre-

kine se u pol riječi, jer je Earl ušao u svoju radnu sobu i zalupio vratima.

Oči gđe Blaiskell blistale su od suza dok je pentala: “Ah, mila moja,

ja tako ne volim teške riječi... “

Završile su s ređenjem spavaće sobe radeći u tišini. Na izlazu joj

gđa Blaiskell povjerljivo šapne u uho: “Sto misliš, zašto je Earl takogrub i osoran?”

“Pojma nemam. Zbilja.”

“Sve se to svodi na jednu te istu stvar: njegov izgled. Toliko je op-

sjednut svojom mršavošću da ga to stalno izgriza iznutra. Ne može

podnijeti da ga itko vidi. M isli da mu se svi rugaju. Čula sam ga kako

to govori gđi Clari. Naravno da mu se ne rugaju; ljudima ga je samo

žao. Jede kao konj, uzima pilule za debljanje, ali još je tanak i sav

tvrd, mišićav.” Pogledom brižljivo ispita Jean, pa nastavi: “Stavit će-mo te na istu takvu prehranu, da vidimo hoćeš li se proljepšati.”

Zavrtjevši sumnjičavo glavom i pucnuvši jezikom, ona izreče svou

sumnju: “No da, možda je gđa Clara u pravu. Možda ti to jednostavno

nije u krvi... “

F U T U R A 47

7/21/2019 Futura 035


5

N

a Jeaninim su papučama bile crvene vrpčice, u kosi također

jedna crvena vrpca; na obrazu koketan madež ljepote. Triko

joj je krasno prianjao za stražnjicu i noge. Prije nego je izišla iz sispita svoj izgled u zrcalu. Možda ja griješim. Kako bih izgledala s pe

desetak kila više? Ne. Ne bi valjalo. N isam ja taj tip. Sa šezdeset ću iz

gledati kao kuna zlatica, no u idućih četrdeset godina — čuvajte me se!

Pošla je hodnikom, prošla pokraj Ugodnjaka, glazbenih soba, sve-

čane dvorane, blagovaonice — sve do spavaćih soba. Stala je kraj Earlo

vih vrata i otvorila ih i ušla, gurajući elektrostatički usisač ispred sebe.

Soba bijaše tamna. Prozirni su se zidovi zatamnili. Nađe sklopku i

upali svjetlo.Earl je bio budan. Ležao je na boku; njegova ga je žuta magnetična

pidžama pritiskala na ležaj. Svijetloplavi pokrivač bio mu je navučen

do brade, jedna ruka položena preko lica. U sjeni ruke oči mu bijesnu

na Jean.

Ležao je nepomično, odviše osupnut a da bi se pomaknuo.

Jean si položi ruke na bokove, pa uzviknu svojim zvonkim mladim

glasom: “Ustaj, ti lijenčino! Budeš li se dugo izležavao, udebljat ćeš se i

izgledati kao svi ovi ostali.”Muk koji je slijedio bijaše dug i zloslutan. Jean se nagne da bi po-

vir ila ispod Earlove ruke.

Oprezno upita: “Jesi li živ?”

Ne pomaknuvši se, Earl odgovori suhim i oštrim pitanjem: “Sto to

radiš?”

“Obavljam svoje uobičajene dužnosti. Završila sam čišćenje Ugo-

dnjaka, pa je sad na redu tvoja soba.”

Pogled mu svrne do sata, pa reče: “Zar u sedam ujutro?”“Zašto ne? Sto prije završim, prije se mogu posvetiti svojim vla-

stitim stvarima.”

“K vragu te tvoje stvari! Gubi se odavde dok si još čitava!”

“A, ne! Ja sam osoba koja sama odlučuje o svojim postupcima. Kad

završim posao, ništa mi nije važnije od samoizražavanja.”

“Izlazi!”

“Ja sam umjetnica, slikarica. Ili bih ove godine mogla biti pjesniki-

nja. Ili pak plesačica. Bila bih izvanredna balerina. Gledaj!” Izvedepiruetu. Vlastito ju je gibanje odvelo sve od stropa, no ni to nije loše

izgledalo; u to je b ila sigurna. Vrativši se natrag, nastavi brbljati: “Da

imam magneti će, mogla bih tako čitav sat, možda i sat i pol... Grand

jete je lagan.”

48 F U T U R A

7/21/2019 Futura 035


Mladić se bio podigao na jedan lakat. Treptao je i zurio u nju kao

da se sprema nasrnuti.

“Ti si ili luda, ili toliko bezobrazna d aje to isto kao ovo prvo.”

“Ne, uopće ne. Ja sam vrlo ljubazna i fina. Možda se naša mišljenja

razlikuju, no ne moraš zato ti biti uvijek u pravu.”On se svali opet nauznak i izusti tek tiho i umorno: “Prepiri se sa

starim Webbardom. A sada zadnji put: gubi se!”

“Idem. Ali bit će ti žao.”

“Žao?!? Zašto bi meni bilo žao?!?” zaurla on.

“Recimo da se uvrijedim zbog tvoje grubosti i kažem gosp. Webba

rdu kako dajem otkaz.”

Earl promrmlja kroza zube: “Govorit ću danas s gosp. Webbardom.

Moglo bi se dogoditi da dobiješ otkaz.... Nevjerojatno! Strašilo od sluš-kinje upada mi u sobu u zoru...” protisne sebi u bradu.

Jean ga pogleda s iskrenim iznenađenjem, pa reče:

“Strašilo? Ja? Na Zemlji me smatraju vrlo zgodnom djevojkom. Me-

ni dopuštaju ovakve sitnice, da budim ljude i tako — zato što sam zgo-

dna.”“Ali ovo je Postaja Abercrombie. Hvala Bogu,” odreže suho Earl.

“A i ti si dosta zgodan dečko,” nesigurno izreče Jean.

Earl ustane. U lice mu je bila navrla krv od gnjeva. “Gubi se oda-vde! Otpuštena si!” izdere se bijesno.

“Pih! Ne bi se usudio otpustiti me,” nije se dala ona.

“Ne bih se usudio? Zašto seja ne bih usudio?” odvrati Earl opasnim

glasom.“Zato što sam pametnija od tebe.”

Earl zareži, ali se ipak malo savlada te upita: “Po čemu to misliš?”

Jean se nasmije, pa će blago: “Baš bi bio drag, Earl, da nisi tako

preosjetljiv.”“Dobro, prvo to: po čemu sam ja to preosjetljiv?”

Slegnuvši ramenima, ona reče: “Kažem da dobro izgledaš, a tebi

para izlazi na uši od bijesa.”Nadlanicom razagna oblačić zamišljene pare. “Zar to nije preosjet-

ljivost?”

Earl se nasmiješi grčevitim i tužnim osmijehom koji je podsjeti na

Fotheringaya. Earl bi mogao biti opak ako bi se u njega odviše diralo.

Recimo kao... Ansel Clellan. Ili Fiorenzo. Ili Party MacClure. Ili Fotheringay. Ili kao ona, što se toga tiče.Buljio je u nju kao da je vidi prvi put. Baš je to i htjela. “Onda,

zašto misliš da si pametnija od mene?”

“Pa... ne znam... Misliš li da si pametan?”

F U T U R A 49

7/21/2019 Futura 035


Oči mu pobjedonosno skoknu do ulaza u njegovu radnu sobu. Onda

samouvjereno odgovori: “Da, jesam.”

“Znaš li igrati šah?”“Naravno da znam. Ja sam jedan od najboljih igrača na svijetu.”

“Ah, mogu te pobijediti jednom rukom.” Jean je igrala šah točnočetiri puta u životu.

“Volio bih da imaš nešto što želim. Rado bih ti to uzeo,” reče on sporo.

Jean ga zavodnički pogleda i odgovori: “Hajde, igrajmo za uloge!”

“Ne!”

“Eto!” nasmija se ona, a oči joj zasjaju.

Pocrvenio je i pristao: “Dobro, onda.”

No Jean uhvati svoj usisač i uključi, stade usisavati. “Ne sad, nara-

vno. Moram sad raditi. Nađe li me ovdje gđa Blaiskell, optužit će te dame zavodiš,” odgovori usisavajući. Postigla je v iše nego što se i nadala.

Pogleda ga preko ramena.Stisnuo je usne i bijesno puhao. Izgleda kao bijesan plavi vepar, po-

misli Jean. Ali dva milijuna dolara još su dva milijuna dolara. I nije

tako loše kako bi bilo daje debeo. U glavu mu je posijala zamisao o sebi.

Završivši posao, na odlasku mu dobaci pogled za koji se nadala da

je djelovao zagonetno i zavodljivo u isti mah.

Prostorije za poslugu nalazile su se u glavnom cilindru, u samoj

Postaji Abercrombie. Jean je tiho sjedila u kutu blagovaonice za slu

žinčad dok su ostali sluge jeli svoj doručak: kakao s puno tučena vr-

hnja, kolače i sladoled. Razgovor bijaše vriskav i svadljiv. Pitala se

zašto se samo obično drži kako su debeli ljudi dobroćudni i snošljivi.

Krajičkom oka spazi kako je u sobu doplutao gosp. Webbard, lica

koje je odavalo krajnji bijes.

Jean spusti glavu nad svoj kakao i gledaše ga kroz trepavice.Webbard je gledao ravno u nju. Usne je usisao, a pretili su mu se

obrazi tresli. Za trenutak je izgledalo da će uploviti ravno na nju od

siline svoga gnjeva; no nekako se suspregne. Kružio je pogledom pro-

storijom dok ne opazi gđu Blaiskell. Kratak pokret prstiju odaslao ga

je u pravom smjeru — do mjesta gdje je ona sjedila, pričvršćena za

stolac magnetićima prikladno smještenim na odgovarajućim mjestima

njezine odjeće. Nagnuvši se nad njezino uho, nešto joj je šaptao. Nije,

naravno, mogla čuti što joj je kazao, no vidje kako se gđi Blaiskell mi- jenja lice i kako je zatim pogledom počela tražiti po prostoriji.

Obavivši svoje, g. Webbard očito se bolje osjećao. Obriše ruke o go-

lemo područje svojih modrih samterica. Brzim se migoljajem ramena

otisne, a kratak zaveslaj nožnih prstiju dovede ga već do vrata.

50 F U T U R A

7/21/2019 Futura 035


Sjajno! pomisli Jean. Kakva veličajnost pokreta, kakva masvinost

tijela! Lice poput puna mjeseca, spokojno; ružičasti obrazi, glatki po-

put ulja, bez i najmanje bore; hemisfera prsiju; a onda tek golemo ok-

rugli guzovi u tom modrom samtu. Cijelo to golemo okruglo čudo pro-

šlo je brzo, lako i graciozno ako svemirska skela za prijevoz rudače... Jean posta svjesna da joj gđa Blaiskell maše s vrata, čineći prema

njoj male tajne signale.

Čekala ju je u malom odijeljenom predvorju što ga je zvala svojim

uredom. Na licu su joj osjećaji smjenjivali jedan drugog. “Gosp. Webb

ard kazao mi je nešto vrlo ozbiljno,” priopći ona glasom koji je želio biti

ozbiljan i neobojen osjećajima.

“Je li riječ o meni?” upita ona glasom naizgled punim straha.

Gđa Blaiskell odlučno kimne. “Gosp. Earl potužio se na tvoje jutro-šnje vrlo čudnovato ponašanje. U sedam ujutro, ih još ranije, ti si... “

Jean protisne: “Zar je moguće daje Earl bio toliko drzak da... “

“Gospodin Earl,” hladno je ispravi gđa Blaiskell.

“Naime, gđo Blaiskell, pobjeći jutros od njega bilo mi je po životvažno.”

Gđa Blaiskell uzrujano zatrepće. “Gosp. Webbard nije baš tako ka-

zao. Rekao je da si ti... “

“Zvuči li vam to razumno? Je li to vjerojatno, gđo Blaiskell?”“Pa... ne, “ prizna starija žena te stavi ruku na bradu i noktom

kažiprsta stane tapkati po zubima. “Svakako, to zvuči neobično, kad

se bolje razmotri. Ali kako je to onda bilo?” Pri drugoj rečenici oštro,ispitivački, brzo pogleda Jean.

“Pozvao me u svoju sobu i onda... “ Jeani nikad nije uspijevalo za-

plakati kad treba, no rješavala je to zarivanjem lica među dlanove.

“Tako, znači!” ljutne se gđa Blaiskell. “Ionako nikad nisam vje-

rovala Webbardu. Je li... je li te... ?” Nije joj uspjelo formulirati strašnopitanje.

Djevojka odmahnu glavom i odgovori hitro: “N... ne, nije to bio baš

... pokušaj...”

“Da, nego samo pokazivanje. A mislila sam da su ga prošle te glu-

posti,” promrmlja gospođa sebi u bradu.

“Gluposti?!?” uskliknu Jean i nehotice otkrivši povrijeđenost.

Gđi Blaiskell bijaše nelagodno, pa je odvratila pogled. Poče obja-

šnjavati brzim i tihim glasom: “Earl je prolazio kroz nekoliko faza; sve jedna gora od druge. Prije godinudvije... prije dvije godine, jer tada je

siroti Hugo još bio na životu, a obitelj zajedno, gledao je toliko filmova

sa Zemlje da su mu se počele sviđati žene sa Zemlje. Sve nas je to za-

brinulo. Hvala nebesima, posve se riješio te nastranosti, no odonda je

F U T U R A 51

7/21/2019 Futura 035


još stidljiviji i povučeniji. “ Uzdahne, pa nastavi: “Kad bi ga bar jedna

od lijepih djevojaka s Postaje voljela zbog njega sama, zbog njegova

sjajnog uma... A li ne: sve su one romantične i više im je stalo do bogata

obla tijela i glatke puti. Tako siroti Earl svaki put kad mu se neka od

njih nasmiješi misli kako samo želi dobiti njegov novac. I da pravokažem, vrlo je vjerojatno u pravu.” Iskosa odmjeri Jean. “No čini mi se

kako se Earl možda vraća svojoj čudnoj... ovaj... sklonosti. Ne da ti

misliš što zlo... nee, Bože sačuvaj.” '

Tako, dakle, pomisli Jean, krajnje razočarana. Očito jutros nije po-

stigla ni izdaleka toliko koliko se nadala da jest. Ipak, u svakom ratu

ima i povlačenja i napredovanja.

“Kako bilo da bilo, gosp. Webbard je od mene zatražio da ti povje-

rim drugačije dužnosti, kako bi bila izvan pogleda gosp. Earla, jer jeočito kako si mu postala antipatična. Poslije onoga što se jutros dogo-

dilo, sigurno ni ti nećeš imati ništa protiv.”

“Ne, naravno,” odsutno će Jean. Earl — ta zločesta, pokvarena tu-

žibaba!

“Danas samo sredi Ugodnjak, rasporedi časopise i zalij biljke u at-

riju. A sutra... sutra ćemo vidjeti.”

Jean kimne i okrene se da ode.

“I još nešto,” izrekne gđa Blaiskell oklijevajući. Jean se zaustavi. Gđa Blaiskell je, čini se, tražila prave riječi. On-

da odjednom iz nje provali: “Pazi malo na sebe, osobito kad si sama u

blizin i gosp. Earla. Znaš, ovo je Postaja Abercrombie, a on je Earl Abe

rcrombie, dakle ujedno i Vrhovni sudac. A neke su se vrlo čudne stvari

znale događati... “

“Mis lite li na fizičko nasilje?” prošapće uzbuđeno Jean.

Gđa Blaiskell pocrveni, uspuše se i odšapće istim tonom: “Da, mo-

glo bi se i tako reći. Neke su jako nezgodne stvari izišle na vidjelo. Nebih ti to trebala govoriti, jer si tek jedan dan s nama. Ipak: čuvaj se.

Ne bih te htjela imati na duši.”

“Pazit ću,” šapne Jean opet jednako.

Gđa Blaiskell kimne u znak da je razgovor završen.

Jean se vratila u blagovaonicu. Baš lijepo od gđe Blaiskell što se

brine za nju. Gotovo kao da joj je draga. Jean se naceri. Bilo bi odviše

očekivati takvo što. Ženama je oduvijek odmah bila antipatična, jernikad nisu mogle biti sigurne za svoje muškarce kad bi ona bila blizu.

Ne da bi ona svjesno flertala (bar ne uvijek), nego je jednostavno na

njoj bilo nešto što privlači muškarce, čak i stare. Po dužnosti su uvijek

govorili daje Jean još dijete, no njihove su oči govorile nešto sasvim

52 F U T U R A

7/21/2019 Futura 035


drugo, požudno je odmjeravale, isto kao i oči mladića. Ali ovdje na Po-

staji Abercrombie sve je drugačije. Nevoljko si je priznala da na nju

nitko nije ljubomoran; nitko na čitavoj Postaji. Stvari ovdje stoje posve

drugačije: ona je ovdje predmet sažaljenja. Ipak, lijepo je od gđe Blai

skell što ju je uzela u zaštitu. Jeani je od toga bilo toplo oko srca. Ako...kad jednom dođe do ta dva milijuna dolara... i misli joj preskoče na

Earla. Toplina oko srca joj odmah iščezne.

Taj umišljenko — uvrijedio se jer mu je poremetila odmor. Pamet-

njakoviću je ona ružna i smiješna! Jean se smjesti u stolac. Magneti

udariše jedan o drugi. Zgrabi svoj kakao i srkne. Earl! Zamisli ga: na-

mrgođeno lice, kratka plava kosa, prezrela usta, snažno tijelo što ga

tako očajnički želi utoviti. I to je čovjek što ga mora navući da je oženi.

Na Zemlji, ili gotovo na bilo kojem drugom planetu u svemiru, to bibila dječja igra...

A li ovo je Postaja Abercrombie!Razmatrala je problem i dalje, pijuckajući svoj kakao. Šanse da će

se Earl u nju zaljubiti i na koncu je oženiti činile su se veoma slabe.

Može li ga se dovesti u situaciju da će biti prisiljen oženiti kako bi spa-

sio obraz ili dobar glas? Vjerojatno ni to ne bi išlo. Na Postaji Abercro-

mbie oženiti se njome značilo bi upravo posve izgubiti obraz i dobar

glas. Opet, ima raznih putova; koje valja istražiti. Recimo da ga pobi- jedi u šahu, a vjenčanje da bude ulog? Ma ne. Taj ljigavac ne bi imao

časti da održi riječ. Nužno je nagnati ga da je poželi, da je zaželi ože-

niti; nužno je učiniti sebe poželjnom. A za to će trebati promijeniti cije-

li njegov pogled na stvari. Za početak, morao bi početi sama sebe dr-

žati nečim boljim od odbojnog (premda zapravo jest odbojan). Njegovo

samopouzdanje mora narasti do točke kad će svoj izgled i svoje miš-

ljenje početi smatrati nadmoćnim svima ostalima na Postaji Abercro-

mbie. Tada će moći skupiti dovoljno ponosa i hrabrosti da oženi osobunalik sebi.

Postoji i druga mogućnost, dijametralno suprotna: ako bi Earlovo

samopoštovanje bilo toliko uništeno da bi se sramio proviriti nos iz

svoje sobe, onda bi je mogao oženiti jer ništa bolje nema na vidiku...

Postoji još nešto: osveta. Shvati li Earl kako mu se debeljuce koje mu

laskaju zapravo rugaju iza leđa, mogao b ije oženiti iz čistog prkosa.

I posljednja mogućnost: spašavanje vlastite glave. Vjenčanje ili

smrt. Razmatrala je razna sredstva: otrove i protuotrove, bolesti i lije-kove, stari dobri pištolj pod rebra...

Bijesno odbaci prazni mjehur za kakao u kantu za smeće. Smica-

lice, požuda, udvaranje, ucjena, osveta, strah — što bi moglo imati

najviše uspjeha? Ništa od toga ne pali, sve je upravo smiješno.

F U T U R A 53

7/21/2019 Futura 035


Shvatila je kako joj treba više vremena i više podataka. Možda Ea-

rl ima kakvu slabu točku. Treba je otkriti i na njoj raditi. Kad bi imali

nešto što ih oboje zanima, bila bi to velika prednost. Proučavanje nje-

gove radne sobe moglo bi dati zanimljive rezultate.

Zazvoni zvono za poslugu, a na pozivnom zaslonu zasvijetli njezinbroj. Glas iz zvučnika

reče: “Ugodnjak.”

Pojavi se gđa Blaiskell. “To si ti, mlada damo. Idi sad tamo i budi

ljubazna. Pitaj gđu Claru što treba raditi. Kad to obaviš, slobodna si

do tri.”

6

No tamo ne bijaše gđe Clare Abercrombie. Ugodnjak je vrvio oddvadesetaktridesetak mladih ljudi. Razgovarali su i žustro

se prepirali. Djevojke su nosile odjeću od satena, baršuna i gaze u p

telnim bojama, što je nježno obavijala njihova obla tijela. Na nogama

im čarapice do gležnja. Mladići pak bijahu odjeveni u elegantna tam

nosiva ili modra odijela, neki i bež. Crte duž hlača, bijele ili purpurne,

davale su nekima lagan elegantno vojnički izgled. Uza zid bijaše pore-

dano desetak minijaturnih mizanscena. Na velikoj papirnatoj vrpciiznad njih stajahu ispisane riječi: Pandora na Elizejskim poljima; Li-

breto: A. Percy Stevenson; Glazba: Colleeen O’Casey.

Jean se ogleda prostorijom kako bi vid je la tko ju je pozvao. Earl

zapovjednički podigne prst.

Jean dođe na magnetskim petama do mjesta gdje je on lebdio blizu

jedne od pozorničica.

Okrene se i pokaza joj na gvalu kakaa i tučena vrhnja, obješenu

kao tumor na jednoj kulisi; očito, skršen mjehur za kakao.“Počisti što se prolilo,” zapovjedi kratko.

Jean pomisli: Napola bi htio izgladiti stvar, a napola se pravi kao

da me ne prepoznaje. Kimne službouljudno i izusti: “Idem po kantu i

spužvu.”

Kad se vratila, Earl je bio na drugom kraju sobe, udubljen u raz-

govor s okruglom djevojkom u sjajnoružičastom baršunu. Za oba uha

joj je bio zataknut po jedan ružin pupoljak. Ig rala se smiješnim bijelim

psićem što gaje držala na rukama. Earla je slušala s napola hinjenimzanimanjem.

Jean je radila koliko god je sporije mogla, sve hvatajući krajičcima

očiju. Dijelovi razgovora dopirali su do nje: “Lapwill je napravio fanta-

stičan posao kao urednik, ali ne bih rekla da je Myri išta ostavio.”

54 F U T U R A

7/21/2019 Futura 035


“Poraste li cijena svečanoj povorci za deset tisuća dolara, gđa Clara

kaže da će uložiti još deset tisuća dolara u fond za izgradnju. Zamisli

samo: Malo će kazalište biti sasvim naše!” Uzbuđen i povjerljiv šapat

prolazio je Ugodnjakom. “ ... a u onom prizoru na vodi: zašto zbor ne bi

plutao nebom poput Mjeseca?”Promatrala je Earla. Hvatao se za riječi pretile djevojke. Jadno je

pokušavao uspostaviti dojam prisnog drugarstva i šaljivosti. Djevojka

je uljudno kimala, smiješila se nasilu. No Jean opazi kako joj oči slije-

de srčana mladića koji je svoje odijelo boje šljive napuhavao tijelom

kao što dobar vjetar napuhuje jedro jedrilice. Earl je također primi-

jetio njezinu nepažnju. Jean vidje kako je za tren zastao, a zatim za-

peo još marljivije. Debeljuca obliže usnice i spusti svoga smiješnog

psića, držeći ga za uzicu. Pogled joj se opet ote na stranu gdje je šljivargrohotao iz svoje debele trbušine.

Iznenadna zamisao nagna Jean da požuri s radom. Earl će, nema

sumnje, biti ovdje zabavljen do objeda. Do tada ima još dva sata. A gđa

Blaiskell ju je do tri oslobodila svih dužnosti.

U predvorju se oslobodi pribora za čišćenje i upliva u hodnik što

vodi u Earlov privatni stan. Kod vrata apartmana gđe Clare zastane i

osluhnu: hrkanje! Može! Još petnaestak metara do Earlov odaja. Brzo

pogleda niz hodnik i uz njega. Na jednoj strani garderoba, na drugojkupaonica, preplavljena suncem. Preko puta visoka siva vrata što vo-

de u Earlov kabinet. Na njima natpis; čini se, nov:

PRIVATNO

OPASNO

NE ULAZI!

Jean se zaustavi da bi razmotrila situaciju. Kakva opasnost? Earl

je možda postavio nekakve naprave koje brane pristup u njegovu ra-dnu sobu.

Prouči puce za otvaranje vrata. Nad njim naizgled nedužan branik,

koji je mogao, ali ne i morao, aktivirati alarmni uređaj. Pritisne na nj

kopču svog pojasa, tako da se strujni krug zatvori. Zatim makne bra-

nik u stranu i pritisne puce dugim noktom svoga desnoga kažiprsta.

Čula je već za puceta koja izbacuju iglice natopljene u otrov ili us

pavljujuće sredstvo kad ih se pritisne.

Nikakva šuma; nikakav se mehanizam nije pokrenuo. Vrata ostašena svom mjestu.

Jean zvizne kroza zube. Nema ključanice, nema brojčanika za broj-

čanu šifru... Gđa Blaiskell je otvorila ta vrata bez poteškoća. Jean se

pokuša prisjetiti vrste i redoslijeda njezinih pokreta.

F U T U R A 55

7/21/2019 Futura 035


Makne se ustranu, namjesivši glavu gdje je mogla vidjeti odsjaj

svjetla od zida. Pruga na vratima učini joj se drugačija od ostalog.

Pogleda izbližega i zaista: fotoelektrično stanica. Poklopi prstom foto

električno oko i pritisne puce za otvaranje vrata. Otvore se. Iako je već

znala što je čeka, strese se od užasa ugledavši opet groznu crnu spo-dobu što se naginjala k njoj kao da će je zgrabiti.

Pričeka tren i uskoro se vrata nježno sama vratiše na svoje mjesto.

Vrati se u vanjski hodnik i stane na mjesto odakle je mogla brzo i

lako šmugnuti u apartman gđe Clare, pojavi li se negdje u hodniku

sumnjiva sjena. Earl se možda nije zadovoljio tek običnom fotoelek

tričnom stanicom.

Prošlo je pet minuta. Prođe osobna sobarica gđe Clare, okrugla ma-

la Kineskinja; ali nitko drugi. Jean opet ujezdi u Earlovu spavaću sobu, pa u radnu. Još jednom

pročita natpis:

PRIVATNO

OPASNO

NE ULAZI!

Oklijevala je. Šesnaest mije godina tek; uskoro sedamnaest. Rano

je jo š da umrem. A tko zna: možda je ta j luđak stavio nekakvu opasnu, čak smrtonosnu napravu unutra. Odbaci od sebe takve misli. Sto li sve

čovjek neće učiniti zbog novca. Otvori vrata i uvuče se unutra.

Vrata se sama zatvore za njom. Brzo se makne od demonolike spo-

dobe na ulazu. Stane se okretati da bolje pogleda Earlovo svetište.

Pogleda lijevo, desno, gore, dolje.

“Ima ovdje puno toga za gledanje,” promrmlja sama sebi. “Nadam

se da Earl još nije ispucao sav svoj žar za onu debeljucu, ili se sjetio

kako mu baš sad treba jedan određeni novinski izrezak... “Uključi struju u elektromagnetima u svojim potplatima. Pitala se

odakle bi počela. Prostorija je prije nalikovala skladištu ili muzeju, nego

radnoj sobi. Davala je dojam divlje zbrke. Neki tračak smisaona reda

koji se u njoj nazirao očito bijaše plod izvanredno razmažena uma. Apst-

rahiravši to, soba je to vrlo lijepa, ispunjena eruditnim ozračjem, sva u

tamnu drvu. Dalji je zid blistao u tisuću boja, prekriven vitrajem poput

onoga u katedrali u Chartresu. Sunčeva se svjetlost poigravala njime.

“Koja šteta što Earl nije imao više vanjskih zidova,” prozbori Jeannaglas. “Zbirka vitraja uzima puno prostora, a jedan se vitraj ipak

teško može nazvati zbirkom. Možda ima još jedna soba... “ Pomislila je

na to zato što je kabinet, kako god velik, očito zauzimao samo pola

Earlova stana. “No za sada imam što gledati i ovdje.”

56 F U T U R A

7/21/2019 Futura 035


Police, kutije, registratori, kristalne vitrine pokrivahu zidove. Vit-

rine muzejskog tipa, sa staklom na vrhu, nalazile su se na podu. Na-

lijevo od nje — niz spremnika s vodom. U prvom su plivale jegulje,

stotine jegulja; jegu lje sa Zemlje, jegulje s vanjskih svjetova. Otvori

sekreter. Na vrpcama su visjeli stari kineski novčići, svaki s legendomispisanom črčkavim dječačkim rukopisom.

Kružila je sobom diveći se svim tim čudesima.

Niz uzoraka minerala s četrdeset dvaju različitih planeta ukaza joj

se pred očima. No njenom su nesviklom pogledu svi izgledali jednako.

Tu su i izvanredne rezbarije u drvu: intarzije, drveni nakit, babu

ške, drvene kugle što se sklapaju jedna u drugu, sedam modela brah

manističkih hramova. Kocke promjera jednog centimetra sadržavahu

uzorke svih poznatih elemenata. Tisuće poštanskih maraka, poreda-nih u celofanskim listovima, visjelo je iz okrugla kabineta. Svesci ru-

kopisa slavnih kriminalaca nalaze se pokraj fotografija mjerenja Ber

tillona i Pevetskog. Iz jednog kuta dolaze snažni mirisi parfema —

tisuću bočica pomno opisanih i kodiranih, zajedno s kazalom i tuma-

čem znakova; sve to također s mnogih različitih planeta. Primjerci

gljiva iz cijeloga svemira smjenjuju police majušnih tonskih snimaka.

Pronašla je fotografije Earlovog svakidašnjeg života, zabilježene

mjere visine i težine, sve črčkavo napisano. Na svakoj slici je crvena iliplava zvijezda, kvadrat ili krug. Pregledavši sve ovo, Jean je već do-

bila predodžbu o Earlovoj osobi. Pri ruci se nađe i tumač tih obojenih

oblika. Našla ga je blizu fotoaparata kojim su fotografije i snimljene.

Krugovi se odnose na tjelesne funkcije. Zvijezde su označavale Earlovo

stanje duha, zamršenim sustavom koji Jean nije uspjela posve odgo-

netnuti. Kvadrati i njihove boje označavale su Earlov ljubavni život.

Jeanine se usnice izviju u grčevit osmijeh. Zatim prijeđe na pre-

gledavanje zemljopisnih izložaka: besciljno je okretala globuse i zem-ljovide mnogih planeta.

Grublji je aspekt Earlove osobe predstavljen zbirkom pornografs-

kih fotografija. Blizu stajaše i platno na stalku te kistovi i boje: on je i

sam počeo slikati tako nešto. Jean stisne usne. Sve ju je manje pri-

vlačila udaja za Earla.

Na jednom stoliću je poredao nekoliko šahovskih ploča s razvije-

nim pozicijama. Kraj svake ploče stajala je tablica sa zabilježenim po-

tezima. Jean uze neizbježnu knjižicu s tumačem i pogleda: Earl igradopisni šah s igračima iz cijeloga svijeta. Pogleda njegovu tablicu po-

bjeda i poraza. Bio je dobar igrač, ali nije uvijek pobjeđivao. Jedan je

čovjek uvijek dobivao partije s njim: William Angelo iz Toronta. Za-

pamtila je ime i adresu za slučaj da Earl ikada prihvati njezin izazov

F U T U R A 57

7/21/2019 Futura 035


na igranje šaha. Igrat će također dopisno, a ona će mu slati Angelove

poteze kao svoje. Malo dugo, zamorno i zamršeno, ali ne može zata-

jiti... gotovo ne može.

Nastavi s obilaskom kabineta. Slijedili su: morske školjke, moljci,

vinske mušice, obične muhe, okamine trorežnjaka, uzorci opala, priborza mučenje, smanjene ljudske glave. Ako je cijela zbirka nešto što slu-

ži pravom učenju, onda ovdje ima dovoljno građe za četiri zemaljska

genija. No kad se bolje pogleda, sve je to u osnovi bez dubljega smisla,

mehaničko sakupljanje; dječačka zbirka, poput onih zbirki klupskih

zastavica, sličica s kutija žigica ili papirnatih ubrusa, što ih sakuplja-

ju toliki dječaci — samo sve to veće, svega više.

Jedan od zidova otvara se u otvoreni prostor; s vanjske je strane

dok za pristajanje teretnih brodova izvana. Neotvorene kutije, san-duci, omoti, svežnjevi — sve je to stajalo nagomilano blizu ulaza; očito

građa koja još iščekuje daje Earl razvrsta, popiše i smjesti. U drugom

kutu stajaše još jedan groteskan i pozamašan stvor, također nagnut

naprijed kao da će se baciti na nepoželjna posjetioca. Čudno, ali Jeani

bijaše nelagodno proći blizu toga čudovišta. Biće je imalo nekih dva i

pol metra visine. Krzno mu je sličilo na medvjeđe, iako je inače podsje-

ćalo na gorilu. Opet, duga i zašiljena njuška što je izvirivala ispod

krzna nalikovala je pudlici.Sjetila se Fotheringayove primjedbe o Earlu kao “uglednom zoo-

logu”. Obazre se po sobi.

Mnoštvo ispunjenih životinja, akvariji s jeguljama, zemaljskim tro-

pskim ribicama i polimigoljcima s Manijake — bijahu to jedini zoolo-

ški primjerci. Sve to baš nije dostatno da se Earla nazove zoologom.

Naravno, postoji i prigradnja... Začuje zvuk: kvrcaj vanjskih vrata.

Brzo se sakrila iza punjene životinje, dok joj je srce lupalo u grlu.

Tješila je u mislima samu sebe: On je samo osamnaestogodišnji de čko... Ako se ne možeš suočiti s njim, natpričati ga, nadmudriti, nadi

gra ti i uopće: pobijediti, onda je vrijeme da se prebaciš za stalno na

posao brisanja stolova. Ipak osta skrivena.

Earl stajaše bez riječi na ulazu. Vrata se zatvore iza njega. Lice mu

bijaše crvneo, kao da se tek oporavlja od gnjeva ili doživljene neugo-

dnosti. Ledeno plave oči najprije su odsutno gledale u strop, a zatim

mu se pogled stade usredotočivati.

Namršti se, pogleda sumnjičavo lijevo i desno, onjuši zrak. Jean seskutri iza dlakave životinje. Zar je može nanjušiti?

Savivši noge, on udari stopalom u zid i otisne se tako ravno prema

njoj. Ispod životinjske šape gledala gaje kako se približava i postaje sve

veći, veći, veći... ruke mu bokovima, a glava uzdignuta kao u ronioca.

58 F U T U R A

7/21/2019 Futura 035


Udari o dlakava prsa čudovišta, odgurnu se i stane nogama na pod

nekih metar i pol od njega.

Mrmljao je nešto sebi u bradu. Bila je tako blizu te ga je mogla lako

razumjeti. “Ogavna uvreda... kad bi samo znala!” i zaštekće nervoz-

nim smijehom. Jean se opusti toliko te je zamalo ispustila uzdah olakšanja. Earl je

nije vidio, nije posumnjao daje ona ovdje.

Neodlučno je fićukao kroza zube. Krene zatim prema nasuprotnom

zidu. Dohvati nešto iza bogato ornamentirane police. Pregrada se po-

makne u stranu, a struja Sunčeva svjetla obasja prostoriju.

Earl je i dalje zviždao neku samo njemu prepoznatljivu melodiju.

Uđe u sljedeću prostoriju ne zatvorivši vrata. Iz svoga skrovišta Jean

gaje budno pratila pogledom.Dva metra od nje Earl je čitao s nekakvog popisa. Najednom po-

digne pogled. Kao da ju je okrznuo pogledom.

Ne pomakne se. Je li je vidio?Za tren osta nepomičan i tih. Zatim priđe vratima i ostane deset

petnaest sekundi nepomično promatrajući čitav kabinet. Iza svog pu-

njenog gorile (što li je već) Jean vidje kako mu se usne bezglasno po-

miču kao da računa.

Obliznula je usne, pitajući se što l i je unutra.On je otišao naprijed, među neotvorene kutije i omote. Uze ih ne-

koliko te otvori vrata, a oni otplutaju u plimu Sunčeva sjaja. Našavši

što je tražio, gurne ostale omote natrag. Otisne se prema vratima,gdje je stajao najednom napet, naćuljena nosa, iskolačenih očiju, oštre

pažnje. Njuškao je zrak. Pogled mu privuče punjeno čudovište. Ruku

opuštenih u ramenima, polako je prilazio.

Zaviri iza i ispusti dug, šuman izdisaj. Iz nutrine aneksa Jean po-

misli: I l i me nanjušio, il i je telepatija! U tu se sobu uvukla dok je Earlprekapao po kutijama i zamotuljcima. Sakrila se pod veliki divan. Leže-

ći na trbuhu, promatrala je kako Earl pregledava ispunjenu životinju.

Sva se naježila. Njuši me, osjeća da sam ovdje.

Earl stajaše na vratima, gledajući po kabinetu. Zatim polako i briž-

ljivo zatvori vrata, zatvori i zasun na njima te se okrenu k nutarnjoj sobi.

Pe t je minuta odmatao omote, vadio što je bilo u njima i raspoređi-

vao po policama. Čini se da su to bile boce s nekakvim bijelim prahom.

Jean se podigne s poda i prilijepi za donju stranu divana, tako damože vidjeti što se zbiva a da je Earl ne primijeti. Sad joj se objasnilo

zašto je Fotheringay o Earlu govorio kao o “uglednu zoologu”. Zapravo bi

jedna druga riječ bolje pristajala... neobična riječ, koju Jean ne mogaše

tako lako iskopati iz pohrane svoga pamćenja. Rječnik joj inače nije

F U T U R A 59

7/21/2019 Futura 035


bio ništa veći od prosječna rječnika djevojke njezine dobi, no ta je se

riječ duboko dojmila. Terato logija — to je ta riječ.

Earl je teratolog.

Poput drugih predmeta u zbirci, i čudovišta bijahu sakupljena ne-

kim čudnim, zapravo nepostojećim redom. Čuvao ih je u staklenimkutijama. Jedna je strana svake kutije bila neprozirna, kao zaslon od

zablješćivanja Sunčevim svjetlom. Na apsolutnoj ništici ta su se bića

mogla očuvati posve neoštećena i nepromijenjena, bez ikakva konzer-

viranja.Činila su raznoliku, no zastrašujuću skupinu. Bijahu to prave lju-

dske nakaze: makrocefali i mikrocefali, hermafroditi, stvorovi s viš-

kom udova i oni bez ijednog, bića iz kojih se tkivo prosipalo poput tek

propupalih cvjetova, iskrivljeni patuljci, ljudi bez lica, zeleni, plavi isivi stvorovi.

Bilo je i drugih stvorova, jednako tako strašnih, no možda posve

normalnim u svom prirodnom okolišu: primjeraka života sa stotinu

planeta na kojima buja život.

Jeaninom pogledu je najtragikomičnije izgledao debeli čovjek izlo-

žen na počasnu mjestu! Tko zna po kojim li je mjerilima zaslužio to

mjesto. Njegova pretilost je prelazila mjeru koju je Jean do tada vid-

jela i smatrala najviše mogućom. Kraj njega bi Webbard izgledao akti-van i atletski građen. Da se taj stvor nađe na Zemlji, raspljeskao bi se

poput meduze. Ali ovdje na Postaji Abercrombie slobodno je lebdio,

napuhnut i napet kao grlo žabe što upravo krekeće!

Jean mu pogleda lice; pogleda još jednom. Te kratke plave kovrče

na njegovoj glavi...

Earl zijevnu i protegnu se. Nastavi se svlačiti. Gol golcat sad je

stajao nasred sobe. Polako je pregledavao svoju zbirku.

Odlučivši se, žustro priđe jednoj od staklenih kocaka. Povuče sk-lopku.

Jean začu melodiozan šum, zatim pištanje; nanjuši ozon. Prođe

tako trendva. Začu zrak koji nadire u vakum. Nutarnja se vrata sta-

klene kocke otvoriše. Biće iznutra se micalo!

Uplovilo je u sobu...,

Jean čvrsto stisnu usta da ne krikne. Za tren je odvratila pogled.

Udati se za Earla? Sva se strese. Ne, gosp. Fotheringay. Oženite ga

sami; vi to možete isto kao i ja... Za dva milijuna do lara? Opet se stre-se. Ne. Pet milijuna dolara već bolje zvuči. Za pet milijuna dolara mo-

gla bi se udati za nj. Ali samo to. Sama će si staviti prsten. Neće biti

ljubljenja nevjeste. Ona je Jean Parlier, nikakva drvena svetica. Ali

što je previše, previše je!

60 F U T U R A

7/21/2019 Futura 035


7

M

apokon Earl iziđe iz sobe. Jean je ležala nepomično i oslu-

škivala. Izvana nije dopirao nikakav zvuk. Mora biti pažlji-

va. Da je Earl nađe, sigurno bi je ubio. Čekala je pet minuta. Za tvrijeme nije čula ni vidjela nikakav pokret. Oprezno se izvuče ispod

divana.

Sunce joj opali kožu ugodnom vrućinom, ali jedva je to oćutjela.

Vlastita joj se koža činila krutom kao okovana željezom, a zrak težak i

zagušljiv. Grizao ju je za grlo i za pluća. Treba joj kupka... Za pet miliju-

na dolara može se kupiti puno kupki, najboljih kupki. Gdje li je kazalo?

Negdje mora biti kazalo. Da. Evo, tu je! Našla ga je, a u njemu brzo i

odgovarajuću jedinicu. Uvid joj je dao puno građe za razmišljanje.Na jednom mjestu popisa nalazio se i opis djelovanja uređaja za

revitaliziranje. Brzo preleti taj tekst, ali malo je razumjela. Čula je,

doduše, da postoje takve stvari. Nevjerojatno jaka elektromagnetna

polja prolaze kroz protoplazmu, hvatajući svaki pojedinačni atom i

lijepeći ih jedan za drugog. Kad se takav predmet (biće) drži na apso-

lutnoj ništici, utrošak energije zanemarivo je malen. Kad se isključi to

polje i čestice protresu i stave u gibanje jakim vibracijama, stvor se

vrati u život.Vrativš i kazalo na svoje mjesto, otisne se k vratima.

Izvana ni ćuha. Earl možda piše ili govori u mikrofon magnetofona

svoj opis današnjihdogađaja. Onda? Nije bespomoćna. Otvori vrata i hrabro se otisnu

naprijed, kroz vrata.

U kabinetu nema nikoga!

Otpluta do vanjskih vrata, pa osluhnu. Lagan zvuk tekuće vode

dopre joj do ušiju. Earl je pod tušem. Sad je pravo vrijeme za odlazak.Pritisne puce i vrata se otvore. Stupi u Earlovu spavaću sobu, pa se

otisne k njenim ulaznim vratima.

Earl iziđe iz kupaonice. S mišićavog mu se torza cijedila voda.

Stajaše tako gol trendva, a onda omota ručnik oko bokova. Lice

mu se najednom osu ružičastim i crvenim pjegama. “Sto ti ovdje ra-

diš?” prosikće.

“Došla sam provjeriti treba li ovdje još koji ručnik,” nedužno će

Jean.Nije odgovorio, nego ju je samo gledao. Tad oštro upita: “Gdje si

bila posljednjih sat vremena?”“Eno, tamo! Jesi li me tražio?” odvati ona drsko pokazujući mjesto.

Primakavši joj se, on zareži: “Imam dobar nos.. “

F U T U R A 61

7/21/2019 Futura 035


“Za što?” upita, otvarajući istodobno vrata iza sebe.

“Za... “

Vrata se otvoriše.

“Čekaj!” podviknu Earl i otisne se prema njoj.

Jean je izmakla u hodnik, svega pedaljdva izvan Earlova dohvata.“Vrati se natrag unutra!” vikao je, pokušavajući je uhvatiti.

“Ja... nikad nisam, gosp. Earl!” začu se odostraga ustrašen glas gđe

Blaiskell. Pojavila se iz odaja gđe Clare.

Earl se vrati u svoje prostorije, sikćući nerazumljive psovke. Jean

pogleda za njim i doviknu: “Bit će ti žao što nisi igrao šah sa mnom!”

“Jean!” zareži gđa Blaiskell.

“Kako to misliš?” grubo odvrati Earl.

Jean nije imala pojma kako je to mislila. Um joj je hitro skakutao,zamisli navirale. Bolje joj je ipak zadržati svoje zamisli za sebe. “Reću

ću ti sutra ujutro,” odvikne i nasmije se zločesto. “Negdje oko šest pola sedam.”

“Gđice Jean! Maknite se od tih vrata! Smjesta! Ovoga trena!” za

vikne ljutito gđa Blaiskell.

U blagovaonici za služinčad Jean se smirila uz mjehur čaja.

Uđe Webbard — napuhan, pompozan i narogušen kao jež. Čim ug-leda Jean, glas mu se pope do vriska oboe: “Gospođice, gospođice!”

Jean izvuče jedan trik iz svog repertoara, za koji je znala da uvijek

pali: izbaci naprijed svoju mladu bradu i upita metalnim glasom: “Tra -žite li mene?”

“Da, svakako! Kojega vraga... “

“I ja vas tražim. Želite li čuti što vam imam nasamo reći?”

Webbard je treptao govoreći: “Vaš ton je nepristojan, gospođice.

Molim vas da... ““Dobro onda. Kazat ću vam ovdje i sada. Prije svega: dajem otkaz.

Vraćam se na Zemlju. Želim vidjeti...”

Webbard, zgrožen, podigne ruku. Osvrnu se po blagovaonici. Svi su

razgovori stali. Mnoge su radoznale oči zurile u njih.

“Razgovarat ćemo u mom uredu,” reče Webbard.

Vrata se zatvore za njom. Webbard utisnu svoju pretilinu u stolac;

magneti u hlačama držali su ga na mjestu. “Dakle, što je? Morate zna-

ti da sam čuo ozbiljne prigovore na vaš račun.”“Mačku o rep, Webbarde! Govori k’o čovjek!” odvrati Jean umorno i

zgađeno.

“Bezobrazna balavice!” uzvikne Webbard, kao ošinut gromom.

“Gledaj: bi li htio da ispričam Earlu kako sam dobila ovaj posao?”

62 F U T U R A

7/21/2019 Futura 035


Webbardovo lice zadršće. Usta mu se otvoriše. Trepnuo je brzo če

iripet puta. Tek tada promuca: “Ti... ti se to ne bi usudila.”

“Daj na pet minuta zaboravi taj odnos gospodara i roba, Webbarde.

Hajde, govorimo kao čovjek s čovjekom,” kaza strpljivo.

“Što hoćeš?”“Htjela bih postaviti nekoliko pitanja.”

“Da?”

“Što znaš o starom gosp. Abercrombieju, mužu gđe Clare?”

“Nema se tu što reći. Gosp. Justus bio je pravi gospodin.”

“Koliko su djece imali on i gđa Clara?”

“Sedam.”“I najstarije nasljeđuje Postaju.”

“Da, najstarije. G. Justus je vjerovao u čvrstu organizaciju. Narav-no, ostaloj je djeci zajamčen boravak i sva prava na Postaji, ako to žele.”

“Hugo je bio najstariji. Koliko dugo nakon g. Justusa je on umro?”

Webbardu se ovaj razgovor učini neukusnim, pa progunđa: “Kakve

su to gluposti?”

“Koliko nakon oca?”

“Dvije godine.”

“Što mu se dogodilo?”

“Infarkt. Srčani udar,” zabrza Webbard. “A sad, što ja to čujem otvom otkazu?”

“Kad se to dogodilo?”

“Ah... prije dvije godine.”“A tada je Earl naslijedio Postaju?”

Webbard stisne usta, pa kiselo odgovori: “Gosp. Lionel, nažalost,

nije tada bio na Postaji, pa je gosp. Earl postao zakoniti gospodar.”

“Vrlo dobro odabran trenutak, s Earlova gledišta.”

Webbard otpuhne. “E, sad je zbilja dosta, mlada damo! Ako... ““Gosp. Webbard, da se mi nešto razumijemo jednom zauvijek: ili

ćete mi odgovarati na pitanja, ili će mi sve to reći netko drugi. A kad

završim, taj netko postavit će i vama pokoje pitanje.”

“Zmijo mala bezobrazna!” obrecne se Webbard.

Jean se okrene k vratima. Webbard zagunđa i baci se naprijed.

Jean zatrese rukom; niotkud, u njenoj se ruci pojavi sječivo od stakla.

Webbard se unezvjeri i pokuša zaustaviti gibanje u zraku. Jean

podigne nogu i njome ga gurne u trbušinu, te je pao natrag u stolicu.“Želim vidjeti sliku cijele obitelji.”

“Nemam takve slike.” Jean slegnu ramenima, pa mirno nastavi: “Mogu otići u neku ja v-

nu knjižnicu i pogledati u Tko je tko.” Hladno ga je gledala, okrećući

F U T U R A 63

7/21/2019 Futura 035


polako stakleni nož u ruci. Webbard se skutri u stolcu. Vjerojatno ju je

u tom trenu smatrao patološkom ubojicom. No ona nije bila bolesna;

nije bila ni ubojica, ne bude li natjerana na to. Ljubazno ga upita: “Je

li istina na Earl posjeduje milijardu dolara?”

Webbard se isceri: “Milijardu dolara? Smiješno! Obitelj nema ništaosim ove Postaje i živi od prihoda s nje. Za sto milijuna dolara može se

dobiti dvaput veća i raskošnija.”

“Gdje li je onda Fotheringay došao do te brojke?” upita ponovno

Jean, sada nesigurno.

“To ne bih znao,” glasio je kratak debeljkovo odgovor.

“Gdje je sada Lionel?”

“On je... odmara se negdje na Riv ijeri.”

“Hmmm... reče da nemaš nikakvih fotografija?”Webbard se počeša po bradi. “Možda imam jednu Lionelovu snim-

ku. Čekaj da vidim... Samo malo!” Prtljao je po ladicama stola, pre-

kapao i napokon pronašao jednu sliku. “Evo: gosp. Lionel.”

Jean je s velikim zanimanjem proučavala fotografiju. “Vidi, vidi.”

Lice na fotografiji bijaše istovjetno licu debeljka u Earlovoj “zoolo-

škoj” zbirci. “Koja mu je adresa?”

“To sigurno ne znam,” odgovori oštro Webbard, kome se najednom

vratilo njegovo dostojanstvo.“Daj se ne zezaj, Webbarde!”

“Pa... Villa Passetemps, Jeanlespins.”

“Vjerovat ću ti kad vidim tvoj adresar. Gdje je?”

Webbard stade teško disati. “Gle, mlada damo, radi se o ozbiljnim

stvarima!”

“Kao na primjer?”

“Pa... “ Webbard snizi glas i zagleda se urotnički u nju. “Na Postaji

je opće poznato kako gosp. Lionel i gosp. Earl... ovaj... nisu baš u dob-rim odnosima. Priča se — pazi, samo se priča — d aje gosp. Earl unaj-

mio poznatog kriminalca da ubije gosp. Lionela.”

To je Fotheringay, zaključi Jean.

Webbard nastavi: “Stoga je nužno pokazati najveći mogući oprez.”

Jean se nasmije i ponovi svoj zahtjev: “Daj mi taj adresar!”

Webbard se smrkne još više, prekopa među svojim papirima i da joj

odgovarajuću karticu.

“Evo.”Adresa je glasila: Hotel “Atlantida”, Apartman 3001, Francuska

kolonija, Metropolis, Zemlja.

Jean zapamti adresu. Stajala je neodlučno, smišljajući sljedeća pi-

tanja. Webbard se lagano smješkao. Jean ga je ignorirala; vršci prstiju

64 F U T U R A

7/21/2019 Futura 035


su joj poigravali. U ovakvim je trenucima osjećala nedostatak isku-

stva, neprikladnost svoje mladosti. Kad je trebalo djelovati: boriti se,

smijati, uhoditi koga, igra ti se igara, voditi ljubav — bila je posve si-

gurna u sebe. No razmatrati različite mogućnosti i odlučivati koja je

vjerojatna, a koja ne — u tome se već puno slabije snalazila. Takav jetrenutak sada... Stari se debeli Webbard primirio i zadovoljno se ce-

reka. Neka samo uživa... Ona pak mora na Zemlju. Mora pronaći Lio

nela Abercrombieja. Možda je Fotheringay unajmljen da ga ubije, a

možda i ne. Možda Fotheringay zna gdje ga treba tražiti; možda i ne

zna. Webbard poznaje Fotheringaya; možda je bio Earlov posrednik.

Ili možda Webbard igra neku svoju, zamršenu igru. Ipak je sada jasno

da se njezin interes podudara s Lionelovim, ne s Fotheringayevim, jer

udati se za Earla očito više ne dolazi uopće u obzir. Lionel mora pre-živjeti. Ako je zbog toga nužno prevariti Fotheringaya, to gore po nje-

ga. Mogao joj je kazati više o Earlovoj “zoološkoj zbirci” prije nego ju je

poslao ovamo gore. Naravno — govorila je samoj sebi — Fotheringay

nije imao načina saznati za sasvim osebujnu Earlovu uporabu svojih

primjeraka.

“Dakle?” upita sad Webbard, neugodno se smiješeći.

“Kad polazi sljedeći brod za Zemlju?”

“Teretna skela ide večeras.”“Dobro je, nadvladam li pilota. Možete me sad isplatiti.”

“Isplatiti?!? Radila si samo jedan dan, a duguješ Postaji za prije-

voz, odoru, hranu... “

“Dobro, nema veze,” reče Jean, okrene se i iziđe na hodnik. Odatle

u svoju sobu, gdje je pokupila ono malo stvari.

Gđa Blaiskell proviri glavu kroz vrata, uzdahne i reče: “A, tu si.

Gosp. Earl je pitao za tebe. Hoće te odmah vidjeti.”

“Svakako. Odmah.”Gđa Blaiskell ode.

Jean je plutala hodnikom do teretnog pristaništa. Pilot skele po-

magao je pri utovaru nekakvih praznih bačava. Lice mu se promijeni

kad je vidio Jean te prosikće: “Opet ti?!?”

“Vraćam se na Zemlju. Imao si pravo da mi se ovdje neće svidjeti.”

Pilot kiselo potvrdi kimanjem i doda: “Ovoga puta idi straga, u pro-

stor za teret. Ne odgovaram za sebe budeš li sjedila kraj mene.”

“To i meni odgovara. Penjem se.”

Dolazeći u hotel “Atlantidu” u Metropolisu, Jean je nosila elegan-

tnu malu crnu haljinu, koja ju je činila starijom i profinjenijom. Pro-

lazeći hotelskim predvorjem, budno je pazila da je ne ugleda hotelski

F U T U R A 65

7/21/2019 Futura 035


detektiv. Ponekad su takvi gojili neumjesne sumnje spram nepraćenih

mladih djevojaka. Najbolje je pak uvijek se kloniti policije. Kad oni

ustanove da nemaš ni oca ni majke, ni skrbnika, njihovi umovi odmah

pomisle na smještanje u nekakvu otužnu državnu ustanovu. Nekoliko

je puta morala uporabiti uistinu krajnje mjere da bi u takvim sluča- jevim a očuvala svoju neovisnost.

No u hotelu “Atlantida” nikome nije smetala crnokosa djevojka što

je sama prolazila hotelskim predvorjem; ako su je uopće primijetili.

Liftboj je, doduše, primijetio kako je nemirna, što je bivalo ili od velika

ushićenja ili od nervoze. Portir na trećem katu opazio je kako traži

broj apartmana te ju je u glavi odmah obilježio kao osobu kojoj hotel

nije poznat.

Sobarica je gledala kako pritišće puce zvonca Apartmana 3001, ka-ko se vrata otvaraju; vidje la je kako je Jean zabacila glavu unatrag od

iznenađenja, no zatim je ipak polagano ušla u apartman.

Sobarica se tome čudila trenutakdva, no tada se vrati svojim uobi-

čajenim dužnostima.

Apartman bijaše prostran, elegantan i skup. Prozori su gledali na

Središnje vrtove i Morisonovu burzu. Pokućstvo je bilo djelo profe-

sionalnog dekoratera: skladno, ali hladno.

Nekoliko je predmeta u sobi, naizgled slučajno ostavljenih, davaloipak dojam da ovdje obitava i neka žena. No Jean ne vidje nikakvu

ženu. Samo ona i Fotheringay.

Fotheringay je nosio tamnosivo flanelsko odijelo i tamnu kravatu.

Bio bi neprimjetan već i među dvadeset ljudi.

Nakon prvotnog iznenađenja pozvao ju je unutra.

Jean se ispitivački ogledala po sobi, tražeći onemoćalo debelo Lio

nelovo tijelo. No možda ga nema doma, a Fotheringay ga očekuje.

“Pa, što te nosi ovamo?” upita; bio ju je ispod oka promatrao. “Sjedi.” Jean sjede i zagrize donju usnu. Fotheringay ju je pažljivo motrio.

Koji bi bio opravdan razlog da posjećuje Lionela? Možda je Fotherin

gay očekivao da će ga prevariti... Gdje je Hammond? Vrat je zasvrbi:

osjetila je nečiji pogled. Hitro se okrene.

Netko pokuša proći, izmaći njezinu pogledu. Nedovoljno brzo.

Nasmiješi se. Usne se razmaknu da bi otkrile dva niza oštrih bije-

lih zubića. U hodniku je vid jela debelu ženu, veoma debelu, ružičastu,

porumenjelu, uzdrhtalu.“Čemu se smiješ?” upita Fotheringay.

Ona opet uporabi svoju tehniku: “Pitate li se tko mi je dao vašu

adresu?”

“Očito Webbard.”

66 F U T U R A

7/21/2019 Futura 035


Jean kimne i upita: “Je li dama vaša supruga?”

Fotheringayeva brada se podignu za milimetar. “Prijeđimo na st-var,” reče.

“U redu.” Nagne se naprijed. Još postoji mogućnost da čini strašnu

pogrešku, ali jednostavno mora riskrirati. Pitanja bi otkrila njezinuranjivost, oslabila joj pregovaračku poziciju. “Koliko novca možete od-

mah prikupiti? U gotovini.”

“Deset, možda dvadeset tisuća.”

Lice joj je pokazalo razočaranje.

“Nije dovoljno?”

“Ne. Poslali ste me u unaprijed izgubljenu bitku.”

Fotheringay je sjedio bez riječi.

“Earl me nikad ne bi oženio. Prije bi samom sebi pregrizao jezik, jer njegov je ukus za žene — poput vašega.”

Fothernigay ne pokaza da su ga njezine riječi zasmetale. “Ali prije

dvije godine... “

Podigavši obrve, prekine ga: “Ima za to i razlog. Razlog nije baš

lijep.”

“Dakle, koji?”

“Sviđale su mu se zemaljske djevojke zato što su nakaze. Po nje-

govu mišljenju, dakako. A on voli nakaze.”Fothernigay se nervozno počeše po bradi i odvrati: “Nikada to ni-

sam tako promatrao.”

“Vaš je plan mogao upaliti daje Earl bar napola normalan. Ali nije.

Nisam nikako mogla uspjeti.”

Fotheringay se ledeno smješkao. “Nisi došla ovamo da mi to kažeš.”

“Ne. Znam kako bi Lionel Abercrombie mogao dobiti Postaju za

sebe... No vi se zovete Fotheringay.”

“Ako se ja zovem Fotheringay, jesi li došla ovamo zbog mene?” Jean se veselo nasmija. “Zašto bih tražila vas? Tražim Lionela Aber

crombieja. Fotheringay mi nimalo ne koristi ako se ne mogu udati za

Earla. A ne mogu. Ne ide. Zato sada tražim Lionela Abercrombieja.”

8

Fotheringay je tapkao dobro manikiranim noktom po dobro

uflaneljenu koljenu. Tiho reče: “Ja sam Lionel Abercrombie.”“Kako ću znati da je to istina?”

On joj dobaci putovnicu. Pogledavši je, ona mu je dobaci natrag.

“Dobro. Dakle, imate dvadeset tisuća. To nije dovoljno. Želim dva mi-

lijuna. Ako nemate — nemate. Nisam ja nerezumna. Samo bih htjela

F U T U R A 67

7/21/2019 Futura 035


osigurati da ih dobijem kad ih budete imali. Napišite mi zato daro-

vnicu, ili kupoprodajni ugovor, ili bilo što zakonito čime prenosite na

mene svoja vlasnička prava na Postaju. Pristajem vam je prodati nat-

rag za dva milijuna dolara.”

Fotheringay odmahnu glavom. “Takav ugovor vezuje mene, ali ne itebe. Ti si malodobnica.”

“Sto se prije oslobodim Abercrombieja, to bolje. Ja nisam pohlepna.

Možete zadržati svoju milijardu dolara. Ja samo hoću svoja dva mi-

lijuna. Usput: kako ste došli do brojke od milijardu dolara? Webbard

kaže kako sve skupa vrijedi jedva sto milijuna.”

Zločest osmijeh iskrivi mu usta prije odgovora: “Webbard nije uk-

ljučio vrijednost imovine gostiju. Neki vrlo bogati ljudi su debeli. A što

su deblji, to im se manje mili život na Zemlji.”“Uvijek se mogu preseliti na neku drugu zabavnu orbitalnu po-

staju.”

“Tamo nije ista atmosfera. Abercrombie je Svijet za debele. To je

jedina točka u cijelom svijetu gdje su debeli ljudi ponosni na svoje sa-

lo.” U glasu mu se začu prizvuk tuge.

Jean nježno upita: “Tugujete li i sami za svojom Postajom?”

Lionel se tužno nasmiješi: “Zar je to tako čudno?”

Jean se promeškolji u stolcu, ne odgovorivši. “Idemo sada odvje-tniku. Znam jednog dobrog, Richarda Mycrofta. Ne bih htjela da u

darovnici budu neke kvake. Možda ću si morati pronaći skrbnika.”“Ne treba ti skrbnik.”

Jean se nasmija: “Zbilja ne treba.”

“Još mi nisi ispričala u čemu se sastoji tvoj plan.”

“Reći ću vam kad napravimo darovnicu. Ništa ne gubite dajući mi

imovinu koju nemate. Prema tome,'u mom je interesu da vam pomog-

nem dobiti je.”

Lionel brzo ustane, uz komentar: “Nadam se da ti je plan dobar.”“Radit će.”

Debela je žena ušla u sobu. Bijaše očito sa Zemlje i zato očarana

Lionelovom pažnjom. Već jedan pogled na Jean bijaše dovoljan da joj

se lice zastre oblakom ljubomore.

Na hodniku Jean mudro upozori Lionela:

“Odvedite je samo na Abercrombie i brzo će vas zamijeniti neki odonih debelih tipova.”

“Začepi!” propišta on prvi put bijesno.

Pilot skele obranaški izjavi: “Ništa ja ne znam o tome.”

Lionel ga potiho upita: “Voliš li svoj posao?”

7/21/2019 Futura 035


Pilot je nešto mrmljao, no naglas se više nije bunio. Lionel se zave-

že u sjedalu kraj njega, dok su se Jean, konjoliki čovjek imenom Ham

mond i dva starija učena gospodina smjestili neudobno u teretni dio.

Brod se podigne, prođe kroz atmosferu i uđe u Abercrombiejevu

orbitu. Postaja je pred njima blistala na suncu.Skela pristane na teretni dok, utikači se utaknu u utičnice, brtve

se spoje i vrata otvore.

“Hajde, brzo!” reče Lionel. “Završimo s tim!” Potapša Jean po ra-

menu i pozva je: “T i prva.”

Vodila ih je uz jezgru. Debeli su gosti plutali kraj njih, okrugli i

lagani poput mjehura od sapunice. Lica su im izražavala iznenađenje

pri pogledu na toliko koštunjavaca odjednom. Napredovali su jezgrom

prema privatnim odajama Abercrombiejevih. Prođoše kraj Ugodnjaka,gdje Jean krajičkom oka opazi gđu Claru i neizbježnog Webbarda.

Prošli su i kraj gđe Blaiskell, koja zavapi: “Ah, gosp. Lionel!”

Lionel prođe dalje. Jean protrne, jer nešto tamno se pojavilo u nje-

govim očima. Trijumf, zloba, osveta, okrutnost. Nešto nezemaljsko,

neljudsko. A Jean je uza sve svoje mane bila vrlo ljudska osoba i zato

se osjetila nelagodno.

“Brže, brže!” požurivao ih je sada on.

Prošli su kraj vrata stana gđe Clare i došli do ulaza u Earlovu spa-vaću sobu. Jean otvori vrata.

Earl je stajao pred zrcalom, vežući crvenoplavu svilenu kravatu oko

svog bikovskog vrata. Njegovo odijelo od bisernosivog gabardena bijaše

debelo vatirano i krojeno kako bi njegov nositelj izgledao što pretilije.

Ugleda Jean u zrcalu, a iza nje tvrdo lice svoga starijeg brata.

Zavrti se, izgubivši tlo pod nogama, te otplovi u zrak.

Lionel se nasmija i zapovjedi: “Drži ga, Hammonde! Dovedi ga

ovamo!”Earl se derao. On je ovdje gospodar. Svi neka iziđu. On će ih sve

dati zatvoriti, ma što: ubiti. Sam će ih sve pobiti...

Dok ga je Hammond pretraživao da pronađe oružje ako ga ima,

dvojica učene starije gospode stajala su u pozadini s nelagodom i nešto

mrmljala među sobom.

“Gledajte, gosp. Abercrombie, mi ne želimo sudjelovati u nasilju,”

izjavi jedan od njih.

“Začepite!” glasio je Lionelov odgovor. “Ovdje ste kao liječnici, kao

profesionalni svjedoci. Ako vam se ne sviđa što vidite, baš mi je žao.”

Mahne Jean: “Hajde, kreni!”

Jean otplovi k vratima kabineta. Earl zaurla: “Makni se! Ne ulazi!

To je moj privatni kabinet!”

7/21/2019 Futura 035


Jean stisne usne. Nije bilo moguće za tren se ne sažaliti nad poni-

ženim Earlom. No tada pomisli na njegovu “zoološku zbirku”, pokrije

fotoelektričnu stanicu i pritisne puce za otvaranje vrata. Vrata se ot-

vore i otkriju nizove staklenih kutija.

Jean dopluta do dviju krznom pokrivenih dvonožnih spodoba. Earlu je bilo malo teže ući, jer se otimao Hammondu, koji ga je držao za

laktove.

“Ne zezaj se s Hammondom, Earl. On voli ljudima nanositi bol.”

Liječnici su gnjevno mumljali, ali stiša ih samo jedan Lionelov po-

gled.

Hammond zgrabi Earla i podigne ga iznad glave te ga tako ponese.

Earl je samo vikao te bespomoćno mlatarao rukama i nogama, kao

dijete. Jean potraži sklopku skrivenu iza ornamenta. Earl se prodere:

“Dalje ruke od toga! P latit ćete mi za ovo svi, o, još kako ćete platiti!” A

zatim brižne u plač i jecaje.

Hammond ga protrese kako terijer trese ulovljena štakora.

Earl zajeca glasnije. Zvuk je vrijeđao Jeanine uši. Namršti se, pro-

nađe pravo puce i pritisnu ga. Pregrada se pomakne.

Svi su ušli u osvijetljenu prigradnju. Earl posve slomljen, sav u

suzama, moleći za milost.“To je to,” izjavi Jean.

Lionelov je pogled išao od jedne nakaze do druge. Izvanzemaljska

bića: zmajevi, bazilisci, grifoni, oklopljeni golemi kukci, velikooke zmi-

je, gvale mišića, mozgovi, vezivna tkiva... A onda ljudska bića, ne ma-

nje nakazna. Lionelov pogled zaustavi se na debeljku.

Pogleda Earla, koji bijaše odjednom zašutio.

“Jadan stari Hugo. Sram te bilo, Earl.”

Earl bolno uzdahne.“Ali Hugo je mrtav... Mrtav je kao i svi ovi ostali. Zar ne, Earl?”

Pogleda Jean, pa opet upita: “Je li tako?”

“Valjda je,” odgovori Jean. Čudila se i sama sebi kako ne nalazi

nikakva zadovoljstva u

ponižavanju Earla.

“Naravno daje mrtav,” propenta Earl.

Jean priđe maloj sklopki za uključivanje i pojačavanje magnetskog

polja.Earl zavrišta: “Vještice! Vještice prokleta!”

Jean pritisne sklopku. Začu se melodiozan šum, zatim pištanje;

osjeti se miris ozona. Prođe tako trendva. Začu se zrak koji nadire u

vakum. Nutarnja se vrata staklene kocke otvoriše.

70 F U T U R A

7/21/2019 Futura 035


Bide iznutra se micalo! Hugo uplovi u sobu.

Grčio je ruke i trzao njima, plakao jako, kao novorođenče.

Lionel se okrenu svjedocima i upita: “Je li ovaj čovjek živ?”

“Da, da!” uzbuđeno promumljaju.

Lionel se okrenu Hugu: “Reci im kako se zoveš!”Hugo je nešto šaptao, pritišćući laktove o tijelo, grčeći atrofirane

nožice pokušavao je zauzeti fetalni položaj.

Lionel upita liječnike: “Je li ovaj čovjek duševno zdrav?”

Krzmali su. “Dakako, to je pitanje na koje se teško može odgovoriti

bez temeljitijeg ispitivanja.” Nešto su dalje trkeljali o testovima, EEG

u, ispitivanju refleksa.”

Lionel malo pričeka. Hugo je gugutao i plakao kao beba. “Dakle, je

li zdrav, je li svoj?” upita Lionel opet.“Pati od teškog šoka. Duboko smrzavanje klasično ima učinak ome-

tanja sinapsi, tako da...” glasio je doktorski odgovor.

“Je li pri zdravoj pameti?” upta Lionel sarkastično.

“Pa... zapravo: ne.”

Lionel samouvjereno kimnu. “U tom slučaju, razgovarate s novim

gospodarom Postaje Abercrombie.”

Earl se pobuni: “Neće ti uspjeti, Lionele! On je već dugo ovakav, a

ti nisi bio na Postaji!”Lionel se vučje isceri: “Hoćeš li ovo iznijeti pred Admiralitetski sud

u Metropolisu?”

Earl ušuti. Lionel pogleda doktore, koji su se uzrujano došaptavali.

“Razgovarajte s njim,” obrati im se Lionel. “Provjerite je li pri zdra-

voj pameti ili nije.”

Liječnici osloviše Huga, koji je samo meketao. Došli su do neugo-

dna, ali konačna zaključka:

“Očito, ova osoba nije sposobna skrbiti se sama o sebi.”Earl se izmigolji iz Hammondova stiska uz riječi: “Pusti me!”

“Pazi dobro! Ne bih rekao da se sviđaš Hammondu,” upozori ga

Lionel.

“N i ja ne volim Hammonda,” vrisne Earl. “Ne volim nikoga,” reče sa-

da već slomljenim glasom. Doda šaptom: “Ne volim ni sama sebe.” Zurio

je u staklenu kocku što ju je do pred koji trenutak nastavao Hugo.

Jean opazi kako u njemu raste nemir. Zausti da upozori ostale.

Ali Earl je već krenuo.Vrijeme kao daje stalo. Earl se micao nevjerojatno sporo, ali ostali

kao da su bili zarobljeni u hladetini.

Vrijeme je krenulo za Jean. “Idem ja odavde!” propenta ona. Od-

mah je shvatila što je poluludi Earl nakanio učiniti.

F U T U R A 71

7/21/2019 Futura 035


Earl potrči niz red svojih čudovišta; magnetski potplati lupali su

po podu. Trčeći je uključivao sklopke, jednu za drugom. Završivši, za-

stane na kraju prostorije. Iza njega, čudna su se bića budila u život.

Hammond se prvi pribra i zaplovi za Jeanom. Crna šapa, što je,

čini se, nasumce grabila, pograbi za nogu. Začu se lomljenje kosti. Ha-mmond očajno zaurla.

Jean krenu prema izlazu. Zastala je, užasnuta. Lisem u lice s njom

našlo se dvoipolmetarsko goriloliko biće s njuškom pudlice. Negdje ga

je usput Earl oslobodio iz magnetske katalepsije. Crne su oči stvora

sjale, gubica mu se otvorila, a šape su se zatvarale i otvarale. Jean ustu-

knu. Iza nje su dolazili užasni zvukovi. Začu Earla kako je najednom

počeo užasnuto stenjati. No ne uspije odvratiti pogled s gorilolikog

bića. Ono uplovi u sobu. Crne se psetolike oči zagledaju u Jeanine.Nije se mogla ni pomaknuti. Golema crna šapa, grabeći besvjesno, pro-

đe kraj Jean i dotakne goriloliko biće.

Vrištanje i urlici dosegli su vrhunac. Jean se otisnu od zida. Zeleni

stvor nalik na hobotnicu izvijao se i odvijao. Uplovi u kabinet i stade

razbijati police i zaslone; biće je slalo knjige, uzorke minerala, papire,

mehanizme, kutije, registratore i ladice u slobodni prostor, a zatim ih

kršilo. Kovitlac mišića i vezivnoga tkiva, repova i ljudskih tijela sli-

jedio je za njim. To se Hammond borio s grifonom s planeta prikladnonazvana Kušnica.

Jean se uspije odbaciti kroz vrata te se pokuša sakriti iza jednoga

stola. Vani, na palubi, stajaše Earlov svemirski čamac. Kroz izlaz u

svemir uspije joj ubaciti se u njega. Iza nje se očajničkim naporom

probijao jedan od dvojice liječnika što ih je Lionel poveo kao svjedoke.

Jean ga pozva: “Ovamo, ovamo!”

Doktor uskoči u malu svemirsku letjelicu.

Jean je drhtala, spremna zatvoriti izlaz na svaki, i najmanji, znakopasnosti... Uzdahnu. Sve njezine nade, planovi, budućnost... sve se

razletjelo u komadiće. Umjesto toga: smrt, poraz, katastrofa.

Okrene se prema liječniku i upita: “Gdje vam je kolega?”

“Mrtav! O, Bože, Bože, što ćemo sad?”

Jean se okrenu k njemu.

Grizla je usne od gađenja. A zatim ga ugleda u novom, puno po-

voljnijem svjetlu. Nezainteresirani svjedok. Suho zlato! Posvjedočit će

da je Lionel najmanje trideset sekundi bio gospodar Postaje Abercrombie. Je li Hugo bio mentalno zdrav ili ne, to nije važno, jer je poginuo

pola minute prije nego je metalna žaba s klještastim kracima prere

zala Lionelu grlo.

Najbolje se osigurati.

72 F U T U R A

7/21/2019 Futura 035


Stoga se obrati liječniku: “Slušajte, ovo bi moglo biti važno. Recimo

da morate svjedočiti na sudu. Tko je prvi umro, Hugo ili Lionel?”

Liječnik razmisli trenutak prije odgovora: “Hugo. Vidio sam kako

mu je vrat slomljen dok je Lionel još bio živ.”

“Jeste li sigurni?”“O, da!” Pokušavao se sabrati. “Moramo nešto učiniti.”

“Dobro, što?”

“Ne znam.”

Iz kabineta dopre nekakvo grgoljenje, a zatim ženski vrisak. “Bože!”

podvrisnu Jean. “Stvorovi su se probili u nutarnje spavaonice... što li će

sve učiniti na Postaji?” Izgubivši samokontrolu, panično kriknu.

Smeđa njuška nalik pudličinoj, crveno istočkana krvlju, proviri iza

ugla. Biće se približavalo.Skamenjena od užasa, Jean opazi kako je stvoru jedna šapa otkin-

uta. No biće se ipak približavalo. Jean hitro zatvori izlaz. Teško živo

tinjsko tijelo udari o kovinu.

Nađoše se zatvoreni u Earlovu svemirskom čamcu, čovjek je blije

dio. “Nemoj umrijeti na meni, prijatelju! Zlata si mi vrijedan.”

Kroz kovinu su se jedva čuli zvukovi udaranja i kovinska škripa.

Zatim prigušeni

>prrrttt< protonskog oružja. Slijedio je monotoni zvuk protonskihpištolja: >prrrttt... prrrttt... prrrtt...<

Onda potpuna tišina.

Jean odškrinu izlaz. Sve prazno. Kroz njezino vidno polje proplovi

mrtvo truplo gorilolikog bića. Jean izađe iz svemirskog čamca i po-

gleda u kabinet. Desetak metara dalje stajao je Webbard, u pozi ka-

petana gusarskog broda. Lice mu bijaše blijedo, a duboke bore su mu

se urezale od nosa od usta. U rukama je imao dva protonska pištolja;

cijevi obaju bijahu usijane.Ugleda Jean i oči mu zasjaju. “Ti! Sve je ovo tvoje maslo!”

Podigne protonske pištolje.

“Ne! Nisam ja kriva!” vrisnu Jean.

Lionelovo glas slabašno dopre odnekud: “Spusti pištolje, Webba

rde.” Držeći se za grlo koje je krvarilo, dovuče se do kabineta i sarkasti-

čno prozbori: “Evo novog vlasnika. Ne bi valjda pucao na svoga gazdu.”

Webbard zatrepće, zaprepašten; propenta: “Gosp. Lionel!”

“Da... opet doma. A bit će i puno posla oko čišćenja, Webbarde...”

Jean pogleda u svoju štednu knjižicu. Brojke su se upekle u pla-

stiku, gotovo preko cijele širine.

“Dva m ilijuna dolara.”

F U T U R A 73

7/21/2019 Futura 035


Mycroft potegne dim iz lule i pogleda kroz prozor. “Trebala bi po-

četi razmišljati o tome kako ćeš najbolje uložiti svoj novac. Nećeš to

biti kadra učiniti sama. Druge pravne stranke inzistiraju na poslo-

vanju s pravno odgovornom osobom ... nekom vrstom skrbnika.”

“Ne znam puno o tome, ali uvijek sam smatrala kako biste vi moglibiti taj,” odvrati Jean.

Mycroft ne odgovori odmah, nego opet napuni svoju lulu.

“Zar nećete?”

Mycroft reče s potisnutim smiješkom: “Naprotiv. Rado bih uprav-

ljao dva milijuna dolara. Zapravo, postat ću ti pravni zastupnik do

punoljetnosti. Morat ćemo ishoditi sudsko imenovanje. Učinak će biti

to da će novac biti uzet izvan tvoje kontrole. No u spis možemo ugra-

diti odredbu po kojoj puni prihod ostaje tebi. To je, pretpostavljam,ono što želiš. Trebalo bi to biti nekih pedeset tisuća godišnje neto.”

“To je u redu,” odsutno će Jean. “Čini mi se kako me sada ništa više

osobito ne zanima. Nekako sam ispražnjena.”

Mycroft kimnu. “Lako mi je to razumjeti.”

“Eto, imam novac. Oduvijek sam ga željela i sad ga imam. A opet...“ Raširi ruke, podigne obrve. “To je samo brojka na bankovnom raču-

nu... Sutra ujutro ustat ću i upitati samu sebe: ‘što ću sad? Hoću li

kupiti kuću? Da naručim skupu odjeću? Da odem na dvogodišnje krs-tarenje po Argo Navis?’ A li odgovor na svako pitanje bit će isti: ‘Ne, k

vragu s tim.’”

“Ono što tebi treba, jesu prijateljice, drage djevojke, tvoje vršnja-kinje,” glasio je Mycroftov savjet.

Jeanine se usne iskrive u kiseo osmijeh. “Bojim se da nemamo pu-

no zajedničkoga. Zamisao je vjerojatno dobra, ali... neće ići.” Umorno

se opustila u stolcu.

Mycroft primijeti promjenu na njoj. Tiho je rekla: “Nikako si ne mogu izbiti iz glave pomisao da negdje

na svijetu moraju živjeti moj otac i moja majka.”

Mycroft si protrlja bradu. “Ljudi koji ostavljaju dojenče u krčmi

nisu vrijedni da se o njima misli, Jean.”

“Znam... O, gosp. Mycroft, tako sam prokleto osamljena... “ I Jean

zaplače, žarivši glavu među ruke.

Mycroft neodlučno protegne ruku i stavi joj je na rame te je lagano

potapša. Smirivši se, ona reče: “Mislit ćete kako sam glupa.”“Ne. Ništa takva. Volio bih... “ Nije dovršio rečenicu.

Sabravši se, Jean ustane i poljubi ga u obraz. “ Dostaje ovoga. Zla-

tni ste, gosp. Mycroft. A li meni ne treba sažaljenje. Mrzim sažaljenje.

Navikla sam sama skrbiti za sebe.”

74 F U T U R A

7/21/2019 Futura 035


Mycroft se vrati na svoje mjesto. Napuni lulu, kako bi nečim zapo-

slio prste. Jean pak pokupi svoju torbicu. “Idem sada krojaču Andreu.

Od sada nadalje on će me odijevati, i samo on. A onda... “ Slomi se.

“Bolje da vam ne kažem. Bili biste uzbunjeni i šokirani.”

On pročisti grlo. “Pretpostavljam d aje tako.”Djevojka kratko kimne, reče “Zbogom” i ode iz ureda.

Mycroft se opet nakašlja, popravi hlače, popravi kravatu, vrati se

poslu... No nekako je sve izgledalo glupo, sivo, dosadno... Glava gaje

boljela.

“Idem van i napit ću se,” reče naglas. No ostade sjediti.

Prođe tako deset minuta. Vrata se otvore i uđe Jean.

“Zdravo, gosp. Mycroft!”

“Zdravo, Jean!”“Predomislila sam se. Mislila sam... možda bi bilo bolje da vas za-

molim da odete sa mnom na večeru... možda poslije na kakvu pred-

stavu. Sviđa li vam se ideja?”

“Vrlo,” odgovori Mycroft.Copyright by Jack Vance

JA SAM

VAMMÏTSKX

TIP/

F U T U R A

7/21/2019 Futura 035


S nepunih šesnaest godina Milena Benini objavila je svoju prvu SF

pripovje tku u negdašnjem S IR IU SU . Uslijedila je još nekolicina, a

nakon gašenja SIR IUSA, Milena je p rije pa r godina, vodena svojim

hobijem "stvaranja svjetova" (World Building) tipa Tolkienova "Gos

podara prstenova" i li Zelaznyjeva "Ambera", odlučila napisati fantasy roman.

Naišavši na nerazumijevanje ondašnjih vrlih izdavača, od objav

ljivan ja je gotovo odustala. Fotokopirala je roman u pa r kopija i uve-

zala ih, te pustila u "promet" u uski krug prijatelja i ljubitelja SF&F

literature. Pojavom FUTURE, oživjele su i Milenine nade. Tekst se

p rije par mjeseci našao na stolu urednika, a ovog mjeseca i na stra

nicama vaše FUTURE. Ugodno čitanje.

Milena Benini

KAOSAhrra u svjetovima

Prvo dijete

I

Bila je zora, ranojesenska, mračna. Jedna crna silueta is

krala se kroz staru drvenu kapiju i ušla u tamu. Konj je

tiho zarzao; kratko vrijeme moglo se čuti lagano, prigu-

šeno toptanje kopita po vlažnoj travi; onda je opet sve utihnulo.

Zrake izlazečeg Sunca probudile su čudesnu mahovinu. Zelenka-

sto svjetlo blago je obasjalo kamene zidove.

“Vrijeme je, Krii.”Mala stražnja vrata ponovo su se otvorila. Trava se jedva ulekla

pod sitnim, bosim stopalima. Umjesto da otvore rešetku na kraju vrta,

provukli su se kroz nju i preko nje.

“Sto dalje stignemo prije nego se razdani, to bolje. Idi.”

76 F U T U R A

7/21/2019 Futura 035


Sunce se diglo. Nad uljastim morem kružilo je jato bijelih, oštro

kljunih ptica, tu i tamo pikirajući po doručak. Zaostala magla topila

se, nebo je dobijalo svoju pravu boju. Da su bili u jednom drugom vre-

menu, na jednom drugom mjestu, ptice bi bile galebovi, nebo bi bilo

pariško plavo. Ali u ovom svijetu, nije bilo galebova, i nije bilo Pariza.Iznenada, uz oluju vriskavih krikova, lovačko jato se razbježi. Na

plavoj pozadini neba pojavila se sitna zlatna točka, polako i samou-

vjereno. A onda, trenutak kasnije, kao neki nemoguć odsjaj, jedna zla-

tna mrlja izašla je iza stijena.

“Krii! Vrati se ovamo, Krii!”

Zlatna ptica koja bi negdje drugdje bila soko napravila je posljednji

pobjednički krug po osvojenom nebu, a onda pažljivo sleti na ispru-

ženu ruku. Djevojka s kosom boje njegovog perja pomiluje ga po glavi.“Moramo paziti, Krii. Kod kuće su već sigurno ustali, i ako te netko

ugleda, Ludi Zec će dotrčati i vratiti nas natrag. Leti nisko.”

Krii nježno razdvoji svoje kandže i odleti držeći se visine njene

glave. Djevojka prikupi skute svoje duge haljine i nastavi se verati po

stijenama. Udaljivši se od vode i ostavivši K riija da ruku.

“Ne ponašaj se tako!”

“Kako da se ponašam, ako mi gospa hoće kazati?”

“Normalno, za ime svijeta.”Ludi Zec se ponovo pokloni.

“Soko i Carobnik bliži su nego Plava i Zelena boja, kažu stari. Na-

redila si mi, gospo Ahrra, nema mi druge nego da te slušam. Što tu

nije normalno?

Ona uzdahne i obori glavu.

“Ti nisi samo moj Zeleni tutor, Ludi Zeče, i ti to znaš. Jednostavno

nisam znala što drugo da napravim.”

Sagnula je glavu još dublje i dodala:“Oprosti.”

Ukočeni mišići Ludog Zeca opuste se, i on prihvati njenu ruku.

“U redu je, Ahrra.”

Slegnuo je ramenima i uzdahnuo.

“Uostalom, možda je već i vrijeme da vidiš selo. Hajde.”

Uspeli su se korakdva i izašli na trošnu kamenu cestu. Među bez-

ličnim kamenim zidovima pružala se uska ulica. Ahrra se privije bliže

Ludom Zecu i pozove sokola na svoje rame.

“Plašiš se?”

Nesigurno je odmahnula glavom. “Čudno je, to je sve.”

Produžili su po cesti koja se pretvarala u utabani zemljani put.

Ahrrine zlatne oči sijevale su na sve strane.

7/21/2019 Futura 035


“Čemu zidovi?” upita konačno.

“Radi valova. Oni koji žive od mora smiju imati kuće samo unutar

određene linije, na samoj obali. Za oluja, jedini način da se obrane od

vode su zidovi.”

Ahrra g a je gledala s nevjericom.“A zašto moraju živjeti tako blizu vodi?”

“Zakon Vijeća.”

“Ali zašto? Čemu to služi?”

“Razgovarat ćemo o tome kod kuće, gospo Ahrra. Sada bolje da sesklonimo.”

Dok je Ahrra još protestirala, Ludi Zec ju je povukao u stranu i

zaklonio svojim plaštem. Trenutak kasnije, uz zaglušnu buku i prs

kanje blata, kraj njih je projurila skupina konjanika. Ljudi u prljavosmeđim haljecima koji su s malo podozrenja gledali Ahrru i Ludog

Zeca, sad su se bezglavo razbježali. Jahači su projurili kroz selo i nest-

ali. Ahrra se strese.

“Što je to bilo?”

Ludi Zec raskrili svoj ogrtač i pusti je.

“Vjerojatno glasnici s nekom porukom za karavan. Ili..”

Zagledan u trag na putu, namrštio se. Ahrra ga prihvati za ruku.

“Hi?,, Trgnuo se. “Molim?”

“Glasnici ili...?”

Nasmiješio se i slegnuo ramenima.

“Ili jednostavno skupina mlade gospode koja se zabavlja plašeći

narod. Idemo li dalje?”

“0 čemu si razmišljao?” upita Ahrra.

Ludi Zec podigne obrve i nasmiješi se.

“Zar gospa Ahrra to ne može pročitati?”Ona slegne ramenima. “Pristojnije je pitati.”

“Ako moraš znati, pitao sam se kako ću očistiti blato sa svog ogr-

tača. Idemo?”

Ahrra neodlučno zakorači, pa stane. “Ludi Zeče!” pozove.

“Da?” odvratio je ne okrećući se.

“Hoćeš li me pogledati u oči, molim te?”

Ludi Zec se osvrne.

“Zar je to tako važno, Ahrra?”Pogledala ga je nesigurno i zagrizla zglob svog malog prsta.

“Ne znam., nešto...”

On joj pruži ruku.

“Dođi, Ahrra. Dan nam odmiče, a ti još imaš mnogo posla.”

78 F U T U R A

7/21/2019 Futura 035


Nastavili su među zatvorenim zidovima, osjećajući prikrivene oči

kako ih prate sa svih strana. Ahrra se nagne Ludom Zecu i šapne:

“Zašto nam ne vjeruju, Ludi Zeče?”

On tiho uzdahne. “Zbog tvoje haljine, Ahrra.”

Automatski je pogledala na tešku plavu tkaninu koja joj je plesalaoko nogu. “Mislila sam da su Plavi poštovani.”

“Tvoja porodica i jest. A li ne svi. Oni jahači su ih uplašili.”

Izašavši iz sela, Ludi Zec skrene na kameni put koji se odvajao na

stranu. “Sad ćeš vidjeti Put Karavana,” reče.

Ahrra živne. “Put Karavana?”

“Da. To je veliki put koji vodi po cijeloj zemlji. Njime se prevoze

stvari.”

“Prevoze stvari?”Kimnuo je. “Na primjer, mramor kojim su optočeni zidovi u Pro-

kopanoj Planini potiče iz udaljenog kraja, daleko iza Zlatne močvare,

preko Malog mora, i dopremljen je Putem Karavana.”

“Znači, to je samo cesta?” upitala je razočarano.

“Ne samo cesta. U prvom redu, izdignuta je od tla. Osim toga, njo-

me ne prolaze kočije, već posebna kola koja vuku konji posebno uzgo-

jeni, veći i jači nego bilo koji drugi.”

“Veći i od onog riđeg pastuha kog je tata dopremio prošli tjedan ikog mi pokušavate sakriti?”

“Lukavica mala. Poslije se nemoj buniti ako ne bude iznenađenja

za rođendan.”

Ahrra se ugrize za usnu i pogleda u stranu.

“Ludi Zeče...” počne tiho.

“Da?”

“Onaj koji je doveo konja... tko je on?”

“Ninir? Pa poznaš ga.”“Znam mu ime, ali... tko je?”

“Prijatelj tvog oca koji mu je učinio uslugu, to je sve. Zašto pitaš?”

Ahrra slegne ramenima.

“Pričao je tako čudne stvari... čini mi se da mnogo zna.”

“Gospodar Ninir je mnogo putovao i mnogo vidio,” rekao je pomalo

ukočeno. “Još uvijek ne razumijem tvoje pitanje.”

Ona nespretno mahne rukama. “Zanimalo me, jednostavno. Nikad

prije nisam srela nekog... takvog.”“Kakvog?”

“Ne znam... drukčijeg.”

Odmakla se i češkala Kriijeva krila. Ruka Ludog Zeca spusti joj se

na rame. Ahrra protrne i stane. Ludi Zečje polako okrene k sebi.

F U T U R A 79

7/21/2019 Futura 035


“Kako drukčijeg?”

Oči su joj bile prikovane za Kriija. Nije mu htjela reći. Bila se pro-

budila, jedne noći, progonjena čudnim, nejasnim snovima boje mesa

koji su mirisali na mošus. Snovi sa samo dva lika, tako uporni i tako

nepoznati da se osjetila uplašenom, i u mislima potražila Ludog Zeca.Otkrila je da mu je mozak pun magle i cvijeća, i nasmijao ju je takav

nježan san njenog odlučnog i čvrstog tutora. Ponesena iznenadnim

impulsom, digla se i otišla u njegovu sobu da ga probudi, ali soba je

bila prazna. Nejasno uplašena, išla je njegovim tragom i konačno ga

našla negdje, činilo joj se, ispod Plamena. Bili su tamo svi trojica

njen otac, Ludi Zec i Ninir, koji je dva dana kasnije nestao neprimje-

tno, pred zoru, kao što je i došao. Sva trojica govorili su neprestano,

brzo, govorili su neshvatljive, nemoguće stvari o njenom lijepom, osu-nčanom svijetu, dok su im misli bile pune magle i cvijeća, ptica i voda.

Spominjali su Jesenske svečanosti, Vijeće, Torylov autoritet, opasno-

st. Nije ih mogla shvatiti — nije bila sigurna ni da to želi. Uplašena,

vratila se u svoj krevet i drhtala do zore.

Ludi Zec uhvati je za bradu i podigne joj lice prema svom.

“Nešto si čula?”

I nehotice je kimnula. On uzdahne.

“Odrasla gospoda, Ahrra, imaju svoje razgovore..koji još nisu zatebe. A kao Torylov povjerljivi sluga, ja im moram ponekad prisustvo-

vati. N i ja ne znam o čemu se radi — samo sam služio vino.”

Pogledao ju je u oči.

“Moraš mi vjerovati, Ahrra. Toryl će ti sve objasniti kad dođe vri-

jeme. Ah dotle mi jednostavno moraš vjerovati.”

Ahrra neodređeno kimne. Znala je da laže. A li mu je vjerovala.

U tišini su krenuli dalje. Put Karavana nije više bio tako zanim ljiv.

Ahrra je tek periferno osjetila prljavštinu i vlagu koji su prožimaličitav predio, jedva slušajući objašnjenja Ludog Zeca o tome kako u

nasipu ispod Puta žive Smeđi s posebnim zaduženjima, i kako se sma-

traju gotovo izjednačenim s Crvenima, jer moraju biti jednako spo-

sobni s oružjem, zbog Slijepih Kosaca koji ponekad iz šuma dolutaju

do Puta, a i zbog razbojnika. Tek je zadnja riječ privukla Ahrrinu pa-

žnju. “Kako to misliš, razbojnici?”

Ludi Zec slegne ramenima.

“Crveni i Smeđi koji se odmetnu u šume. Žive od lova i pljačke.Priča se da ih ima i koje plaćaju Žuta i Plava gospoda da napadaju

karavane na susjednim posjedima, ali vjerujem da toga ima manje.”

“Odmetnici? A zašto se odmeću?”

Ludi Zec se nasmije njenom glagolu.

80 F U T U R A

7/21/2019 Futura 035


“Odlaze u šume da bi se riješili gospodara koji im upravljaju.”

Ahrra se namršti i nesvjesno prisloni bliže Ludom Zecu.

“Ovaj svijet uopće nije lijep, Ludi Zeče,” rekla je tiho.

“Znam, Ahrra.”

Ogrlio ju je oko ramena i blago stisnuo. Digla je glavu i zagledalase u njegove tamne oči. Ludi Zec spusti pogled i dotakne je rukom po

obrazu. Ahrra sklopi oči. Ludi Zec se trgne i pusti je.

“Bolje da požurimo, Ahrra. Pomisli samo koliko te toga još danas

čeka.” Krenuo je naprijed krupnim koracima.

Trčkarajući za njim u uzaludnom pokušaju da ga stigne, potiho ga

je mrzila. Ili možda ne baš sasvim.

ad su stigli do Prokopane Planine, iznenadila ih je gužva kod

glavne kapije. Smeđe odore sa žutoplavim znakom Ahrrinog

oca miješale su se sa raznim drugim, konji su se dovodili i odvodili,

paketi su se skidali s bisaga. Među gomilom slugu provlačile su se

razne nijanse plave svile, tu i tamo u pratnji jarkih žutih plašteva. Od

šapata do uzvika, veliko dvorište Ahrrinog doma pulsiralo je ljudskim

glasanjem. Ona nagonski ustukne i sakri se za mrkim ogrtačem LudogZeca. On joj stisne šaku i pozove jednog od slugu koji je prolazio kraj

njih. “Što se to događa?”“Stigli su izaslanici Vijeća i druga gospoda, za rođendan mlade

gospe.”

Oči Ludog Zeca stisnu se u razmišljanju, a onda se trgne.

“Ahrra,” reče, zagrnuvši je svojim ogrtačem, “pokrij Kriija i uđite

kroz stražnji ulaz. Evo ti ključ od vrta. Idi u svoju sobu i tamo čekaj.”

Previše iznenađena da bi raspravljala, Ahrra je samo čvršće sti-snula tamnu tkaninu oko svoje upadljivo plave haljine i otrčala. Na

samim vratima okrenula se i pogledom ispratila zelenu siluetu Ludog

Zeca koja se brzo probijala kroz gužvu i nestala u pećinama. Onda

osjeti na sebi neugodne poglede nekolicine Plavih mladića, prebaci

kapuljaču preko svoje svijetle kose i ode brzim koracima, stišćući Kri-

ija uz sebe.Popevši se u sobu, pozvala je malu smeđu djevojku koja joj je slu-

žila kao sobarica. “Kakvi su to gosti?”“O, gospo Ahrra! Uglavnom su mladići iz okolice, sinovi uglednika i

Vjećnika, skoro svi su Plavi, ili iz starih Žutih obitelji, i svima su konji

slobodni! Kako morate biti sretni, gospo Ahrra! Ali šta radite u ogr-

taču Ludog Zeca? Ne pristoji se.”

II

F U T U R A 81

7/21/2019 Futura 035


Ahrra nesvjesnim pokretima skine ogrtač i sjedne na svoj krevet.

“Slobodni za ženidbu...” ponovi polako. “Ali svakako tata ne očeku-

je od mene da se udam tek što postanem punoljetna.”

Smeđa djevojka se nasmije.

“Gospodar Toryl sigurno očekuje od vas da to učinite kad vam budeodgovaralo, ali nema ničeg lošeg u tome da rano počnete birati.”

Ahrra zamišljeno zagrize svoj mali prst. “Trči mom ocu,” rekla je, “i

pitaj ga mogu li razgovarati s njim. I vidi..vidi je li Ludi Zec kod njega.

Onda mi donesi nešto da doručkujem, i pomoći ćeš mi da se presvu-

čeni. A pretpostavljam da ću morati i sići među goste.. Zašto su došli?”

“Pa da vas vide, gospo Ahrra.”

“Sedamnaest godina nismo ih zanimali ni ja ni tata. Zašto sad?”

“Možda je Vijeće odlučilo opet pozvati gospodara Toryla.”Ahrra je još uvijek grickala mali prst, a onda strese glavom.

“Nije važno. Trči sad.”

Umjesto Smeđe djevojke, vratio se Ludi Zec. Ahrra je taman bila

skinula haljinu. Ugledavši je, Ludi Zec ustukne. Ahrra se ogrne krz-

nom s kreveta i pozove ga natrag.

“Ne budi smiješan, Ludi Zeče. Pa vidio si me golu toliko puta.”

On uđe i zatvori vrata.

“Vidio sam svoju štićenicu, ne mladu gospu Ahrru.”Začuđeno gaje pogledala.

“To što postaješ punoljetna izmijenit će mnogo stvari, Ahrra,” reče

Ludi Zec ozbiljno. “Naročito dok je Prokopana Planina puna gostiju.”

Ahrra nestrpljivo lupi rukom po krevetu. “Zašto su došli?”

Ludi Zec slegne ramenima. “Običaji nalažu da se punoljetnost sla-

vi. Došli su ti odati počast, tebi i Torylu.”

“Ali zašto? Otkad znam za sebe, nikad nas nitko nije posjetio, sve

do prije nekoliko mjeseci. Onda je dva puta došao N inir — znam, on jetatin stari prijatelj, ali oba puta je došao noću, kao da se stidi priznati.

A danas ovo. Sto se dešava, Ludi Zeče?”

Uzdahnuo je.

“Vremena se mijenjaju, Ahrra. Kad je tvoj otac istupio iz Vijeća,

ovaj svijet je bio drugačiji.”

Namrštila se.

“Hoćeš reći da će Vijeće ponovo pozvati tatu? Ne vjerujem u to.”

“Ni ja. A li možda mu žele pokazati da zla krv ne peče više toliko.”“I zato su stražari na svakom izlazu s našeg posjeda? Vidjela sam

ih jutros, kad smo se Krii i ja pokušali iskrasti. Na sreću, to su samo

neki Crveni, bilo ih je lako prevariti. A mislim daje i Nin ir učinio istu

stvar.”

82 F U T U R A

7/21/2019 Futura 035


Pustivši krzno, zagrizla je zglob malog prsta i zagledala se u njega.

Onda prasne: “Sto se to sprema, Ludi Zeko?”

On okrene glavu i pogleda kroz prozor.

“Zašto bi se išta spremalo?”

Ahrra skoči s kreveta i priđe mu.“Čudne posjete, noćne konferencije, sad još i ova gomila budala... ja

nisam glupa, Ludi Zeče.”

On se okrene i nasmiješi joj se. “Ne događa se ništa što nećeš moći

doznati kad dođe vrijeme. Vjeruj mi.”

Ona prihvati njegovu ruku na svom golom ramenu i zagleda se u

oči koje su sličile tamnim hodnicima. Onda zatrepće i pusti ga. LuđiZec krene k vratima.

“Toryl ti je poručio da dođeš k njemu kad se presvučeš. S gostimase možeš upoznati i kasnije,” reče i iziđe.

Ahrra se obukla brzim pokretima i odjurila u očevu sobu. Toryl je

sjedio za svojim stolom, glave pođbočene rukama. Kći mu priđe i polju-bi ga u čelo. On joj stisne nadlakticu.

“Ahrra,” reče. Ona sjedne na stol ispred njega.

“Htio si me vidjeti.” Toryl kimne, otpivši guljaj vina iz zlatnog pu

tira koji je stajao pred njim. Ahrra mu dotoci.

“Htio sam da razgovaramo o sutrašnjem danu,” rekao je konačno.Ona ga samo upitno pogleda. “Bilo bi u neku ruku pristojno da pozo-

vemo goste da prisustvuju ritualu, ali mislio sam da ti to ne bi voljela.

Budući da im se ne osjećam obavezan, ne moram to učiniti. Mislio sam

da će ti biti draže ako budemo samo Ludi Zec i ja .”

Ahrra kimne. Nije znala da je Zelenima dopušteno da sudjeluju u

ritualima, ali nije htjela ništa pitati. Toryl je djelovao zabrinuto, i ona

je gorjela od želje da dozna o čemu se radi, ali bila je suviše pristojna

da bi kopala po vlastitom ocu bez poziva. Kako su ponovo utonuli utišinu, digla se i krenula prema vratima. U posljednjem času zaustavi

je Torylov glas: “Ahrra.”

Okrenula se.

“Koju ćeš Boju odabrati, Ahrra?”

Nasmiješila se. “Samo jednu poštujem i znam, tata.”

Toryl joj uzvrati osmjeh. “Volio bih da ti mogu pružiti veći izbor.”

Začuđeno gaje pogledala. On odmahne rukom.

“Nije važno. Ninir te pozdravio, otišao je rano jutros.”“ Znam.”

Torylove obrve se dignu. “Kako znaš?”

“Vidjela sam da mu nema konja kad sam jutros izišla.”

“Bila si na vodi?”

F U T U R A 83

7/21/2019 Futura 035


Oklijevala je, a onda odluči priznati. “Bila sam u selu.”

Toryl skoči.

“U selu?”

“Da. Iskrali smo se rano, Kri i i ja. Ludi Zec nas je našao i vratio.”

Torvl iu ie zabrinuto promatrao.“Je li bio ljut?”

“Ludi Zec? Ne, ali mislio je da ćeš se ti ljutiti na njega. Ja sam mu

rekla da ga nećeš kazniti,” zastala je, kao iznenađena. “T i ga nikad

nizašto nisi kaznio, nećeš ni sad, jel’tako?”

Toryl se nasmiješi i kimne.

“Znaš da neću,” otpio je još vina.

“Kako ti se svidjelo selo?” upita umornim glasom.

“Nije mi se svidjelo. Sumorno je. Kao daje., kao daje dio nekogdrugog svijeta. Zašto se ljudi u selu boje?”

“Koga?”

“..nas. Visokih Boja.”

Toryl uzdahne.

“Duga priča, Ahrra.” Iskapio je čašu i odlučno se uspravio.

“Ja sad idem među goste. Ako te ne zanimaju, idi se okupati s Lu-

dim Zecom. Reci mu da ga neću trebati do večere.”

Ahrra kimne i iziđe.Pronašla je Ludog Zeca u kuhinji, u dogovoru sa slugama oko ve-

čere. Tiho mu je prišla s leđa i, propevši se na prste, prekrila mu oči.

“Tko je?” uzvikne.

Ludi Zec uhvatio ju je naslijepo, okrenuo se i digao je u zrak.

“Moja gospa Ahrra će mi oprostiti što znam da je jedina u cijeloj

Prokopanoj Planini koja se tako igra.”

Koprcajući se u njegovim rukama, Ahrra se namrštila. “Kad sam

bila manja, po pola sata si se pretvarao da ne znaš tko je to.”Ludi Zec je spusti i nasmije se. “Sad mi ni sama ne bi vjerovala.

Jesi li razgovarala s ocem?”

Ona kimne.

“Šalje ti poruku da mu do večere nećeš trebati i da me otpratiš na

kupanje.”

Ludi Zec kimne. “Dobro. Idi po Kriija i pričekaj me u vrtu, odmahdolazim.”

Spustili su se niz zelenu padinu i preko stjenovite obale došli do

male pješčane uvale zaklonjene hridima. Ahrra se u trenutku svukla i

otrčala u vodu, praćena Kriijevim pomalo nezadovoljnim kliktanjem.

Nadletao ju je i gadljivo izbjegavao kapi vode koju je prskala prema

njemu. Ludi Zec ispratio ju je dugim pogledom. Zaustio je kao da će je

84

7/21/2019 Futura 035


pozvati, onda se ugrize za usnu i sjede na svoj ogrtač. Sklopljenih oči-

ju, mumljao je sebi u bradu. S Kriijem na golom ramenu, Ahrra izađe

iz vode i sjedne na stijenu kraj njega.

“Što to pričaš, Ludi Zeče?”

Ostavši bez odgovora, skupila je svoju kosu i trzajem ruke zaprskala Ludog Zeca.

“Ha?”

“Zaspao si? Sjediš tu i pričaš sam sa sobom.”

“Što sam pričao?”

Ahrra slegne ramenima.

“Ne znam, mumljaš. Ludi Zeče, što ti je?”

On pređe rukom preko čela i strese glavom.

“Malo sam umoran, Ahrra. Tvoj otac je radio do kasno u noć, i jasam morao sjediti s njim, a onda još i ustati prije zore da ispratim

Ninira.”Ahrra obgrli svoja koljena, nakrivi glavu i zagrize zglob malog pr-

sta. “Zašto je otišao tako naglo?” upita.

“Ninir? Više voli putovati dok Sunce još nije visoko i nije vruće.”

“Ne mislim to. Zašto tako naglo? Mislila sam da je rekao da će os-

tati na mojoj proslavi.”

“Vratit će se, ne brini. Neki hitan posao ga je pozvao.”“On živi u blizini?”

“Odmah s druge strane Zlatne Močvare.”

“Tako blizu? Kako to da nas prije nije posjećivao?”

Ludi Zec uzdahne.

“Zašto te to tako zanima, Ahrra?”

Slegnula je ramenima.

“Do prije nekolko mjeseci gotovo da nisam ni znala da postoji još

netko osim nas koji živimo u Prokopanoj Planini. Imam osjećaj da senešto sprema.”

Zamišljeno je kimnuo.

“Rijeke će poteći uzbrdo, Ahrra. Bolje da znaš što manje o tome — a

svakako ne razmišljaj o tome.”

Začuđeno gaje pogledala.

“Zašto? Tko mi može zabraniti da mislim?”

Ludi Zec odmahne glavom.

“Zabraniti ti ne može nitko. Ali u ovakvo vrijeme, Ahrra, opasnije

je misliti nego govoriti. Dobro to zapamti a sad idi u vodu i uživaj u

ono malo djetinjstva što ti je još ostalo.”Gledala ga je u oči, grickajući mali prst. A onda se digne i, zjev

nuvši, pozove Kriija. “Dođi, idemo plivati.”

F U T U R A 85

7/21/2019 Futura 035


Krii je sjedio na obližnjoj stijeni i nepovjerljivo je gledao. Ona is-

pruži ruku.

“Neću te prskati, obećajem.”

S malim oklijevanjem, odlijepio se od grane i smjestio se na njenoj

ruci. Ludi Zec ih isprati pogledom, pređe rukom preko očiju a ondaponovo obori glavu i počne mrmljati za sebe.

Nešto kasnije, kad su Ahrra i Krii već bili sitne točkice na pučini,

Ludog Zeca prenuo je topot kopita iza njegovih leđa. Trgnuo se i okre-nuo. “Ninir!”

Čovjek u tamnoplavom plaštu skočio je s konja i spustio se kraj

Ludog Zeca.

“Vidim d aje Prokopana Planina puna gostiju.”

“Da, i to nezvanih. Pitam se što žele.”“Misliš li da netko nešto sumnja?2

“Moguće. Jesi li bio kod Toryla?”

“Ne. Shvatio sam da Ahrra nije tamo pa sam pretpostavio da si s

njom. U Planini ne možeš ni zatvoriti oči a da ih deset ne navali na

tebe. Ovdje možemo bar malo razgovarati.”

Govorili su tiho i strahovito brzo, ukočenih izraza lica. Prilazeći

obali, Ahrra je prvo ustuknula primijetivši pridošlicu kako sjedi uz

Ludog Zeca, a onda shvati da je to Ninir i izađe iz vođe. Opet je hva-tala misli prepune ružičaste, mirisave magle i začudila se shvativši da

govore o nečem sasvim drugom. Podigla je plašt da se osuši, i Ludi Zecse trgne.

“Ahrra, već si tu?”

Ona nesigurno kimne. Ruka Ludog Zeca je gotovo neprimjetno gur-

nula Ninira, koji skoči na noge i pokloni joj se.

“Lijepa Ahrra, posao me doduše pozvao, ali me nije mogao zadržati

toliko da se ne vratim na tvoje slavlje.”Naprežući se da shvati što se dešava, Ahrra mu odsutno pruži ru-

ku i ogrtač joj padne. Ninir ga podigne i poljubi njen ispruženi dlan.

“Vidim da se još nisi osušila, gospo Ahrra. Smijem li te pratiti u još

jednoj turi?”

Blistavi osmjeh i prijazne oči kao da nisu imali nikakve veze s ma

lopređašnjim namrštenim licem. Ahrra je oklijevala trenutak, a onda

mu uzvrati osmjeh i potvrdi.

“Bit će mi zadovoljstvo, časni Ninire.”Svlačeći se, Ninir joj dobaci: “Iako je još dan prerano, smijem li te

zamoliti da izostaviš ono “časni”?”

Gol, pružio joj je ruku. Ahrra je prihvati.

“U redu, Ninire. Idemo li?”

86 F U T U R A

7/21/2019 Futura 035


“Idemo.”

Otrčali su u vodu smijući se. Krii je krenuo za njima, a onda odu-

stane, zgađen pljuskanjem vode po plićaku, okrene se i sleti kraj Lu-

dog Zeca. On ga počeše pod kljunom i otužno mu se nasmiješi.

“Tako je to, moj Krii. Ona je sad u dobu kad zaboravlja drugove izdjetinjstva. Proći će to.”

Kri i je nakrenuo glavu i gledao ga neuvjereno.

a Prokopanu Planinu spustila se večer. Životinje u šumi i

vrtovima zamka čudile su se iznenadnoj buci i svjetlima kak-

vih u tom kraju već godinama nije bilo. Ahrra je iz svoje sobe u kuliizašla s oklijevanjem, naslućujući već izdaleka žamor u prizemlju. Si

šla je oprezno, stidljivo, gotovo se skrivajući. Dva mala salona pred

velikom salom za jelo bili su prepuni. U gužvi je ugledala poznatu ni-

jansu zelene boje i krenula prema Ludom Zecu, trudeći se da je što

manje primjećuju. Vidjevši da s njim razgovara neki Plav i mladić, pri-

hvatila je čašu s pladnja i stala iza njih, ne uplećući se u konverzaciju.

“I zaista ne znaš je li tvoj gospodar imao goste tijekom ove godine,

Zeleni slugo?”Ludi Zec kruto kimne. “Ne bih ni znao, gospodaru Lariose. Gos-

podar Toryl zadužio me da mu obučavam i razonodim kćer, ne da se

brinem o njegovim posjetiteljima.”

Plavi mladić g a je sumnjičavo gledao.

“A ja sam čuo da si mu ti ujedno i sekretar.”

Ludi Zec ponovo kimne i nasmiješi se.“Ali svakako, ako bi gospodar Toryl primao posjete prijatelja, ne bi

mu trebao sekretar kao kad raspravlja o imanju.”“Možda i bi, ludo, ali ti si svakako previše lud da bi mu u takvom

slučaju bio od koristi. Možda njegova kći zna.”

“Voljeli biste je upoznati, gospodaru?” spremno je skočio Ludi Zec.

“Pa naravno da bih,” odvratio je mladić. “Uostalom, to i jes t svrha

naše posjete — ili bi bar trebala biti.”

Prije nego se Ahrra uspjela snaći, Ludi Zec se okrenuo i odvukao je

pred gosta, kao daje čitavo vrijeme točno znao gdje je.

“Ovo je naša mlada gospa Ahrra. Gospo Ahrra, dopusti mi da tipredstavim plemenitog Lariosa.”

Ona zbunjeno pruži ruku s dlanom prema gore, a on samo simbo-

lički sagne glavu. “Velika mi je čast upoznati te, gospo Ahrra,” rekao

je. Kad je zakoračio prema njoj, Ahrra shvati da je zapravo prilično

III

F U T U R A 87

7/21/2019 Futura 035


pripit. Okrenula se prema Ludom Zecu tražeći pomoć, ali on se držao

svoje servilne poze.

“Siguran sam da bi gospodar Larios volio razgovarati s tobom, go-

spo Ahrra. Htio te je nešto pitati.”

Larios prihvati Ahrru za ruku i pokuša izvesti galantan naklon.“Ali prvo moram odvesti ovu ljepoticu na piće.”

Ludi Zec kimne. “Siguran sam da će vam gospa Ahrra rado praviti

društvo kod bureta koliko god budete htjeli. A onda će vam reći i sve

što god budete željeli čuti.”

Poklonio se i udaljio, izmjenivši s Ahrrom samo brz, kratak pogled.

Iako joj nije bilo jasno zašto, shvatila je da želi da ona zabavlja ovog

polupijanog Plavog. S nečujnim uzdahom krenula je s njim do bureta.

Natočivši sebi i njoj, Larios joj zapriječi put prema dvorani i pri-hvati je pod ruku. “Vidim da si još u dječjim haljinama, gospo Ahrra.”

Ona s nelagodom spusti glavu i otpije gutljaj gustog, uljastog vina.

“Kad će se obaviti ritual?” upita Larios. N jegov topao dah škakljao

joj je uho, i to joj je bilo neugodno.

“Sutra,” promrmljala je prevrćući vrč po rukama. Larios ju je obu-

hvatio oko struka i stisnuo.

“Haljina žene lijepo će ti pristajati,” rekao je s osmijehom. “Ni ne

znaš koliko djevojaka,kad im dječji skut prestane prikrivati tijelo,odjednom djeluje neugledno. Ali ti ne. Tko tebe posadi na svog konja,

zavidjet će mu pola Plavih plašteva. Bit ćeš Plava, zar ne?”

Ahrra pocrveni i spusti glavu još niže.

“Takve stvari se ne pitaju, plemeniti Lariose.”

On se bučno nasmije.

“A što bi drugo bila? Kladim se da ni ne znaš nekog druge Boje.”

“Pa, znam Smeđe, i jednog Zelenog.”

“To nisu Boje!” prezrivo odmahne on. “Carobnici i Ratnici i donekleLovci jedini su koji imaju prava da se nazivaju Bojama. Zeleni i Sme-

đi — oni su jedva korak iznad Crnih, a tako i završavaju kad ostare.”

“Nikad nisam vidjela ni jednog Crnog,” reče Ahrra zamišljeno. “Ni

Slijepog Kosca, osim izdaleka.”

Larios se nasmije i ponovo joj stisne struk.

“Mnogo štošta ti još nisi vidjela, gospo Ahrra,” reče i nasmije se. “A

mnogo ćeš vidjeti i prije nego se nadaš.”

Ahrru je mučila nelagoda, smetala joj je njegova blizina. Pogledapreko njegovog ramena po dvorani, ali Ludog Zeca nigdje nije bilo.

Lariosova ruka ležala joj je kao odsutno na boku, i tamo gdje je priti

skala svilu uz njenu kožu osjećala je čudno žarenje. U grlu joj je sjedio

strah. U tom trenu iz velike dvorane se začuje glazba.

88 F U T U R A

7/21/2019 Futura 035


“Želiš li plesati, gospo Ahrra?”

Poveo ju je prije nego je stigla reagirati. Na svijetloj glini vrča koji

je na brzinu odložila ostali su tragovi njenih vlažnih prstiju.

Upali su na kraj reda, i tek kad ju je Larios okrenuo ugledala je

Ludog Zeca među sviračima. Za stolom sa strane sjedio je Toryl i za-brinuto je promatrao. Nije mu drago što sam s Lariosom, pomisli. Za-

pitala se misli li i Ludi Zec tako. Pri slijedećem okretu potražila je

njegov pogled, ali oči su mu bile zamagljene i daleke, prikovane negdje

u dno dvorane. Pa on me i ne primjećuje, pomislila je razočarano.

“Zašto si se trgla, gospo Ahrra?” upita je Larios. Njegova ruka čvr-

sto je držala njenu, druga joj je sigurno vodila rame. Ahrra mu se na-

smiješi.

“Prvi put plešem s pravim partnerom,” odgovorila je. “Moraš mioprostiti male nespretnosti.”

Svjesno je prešla na ti i čekala reakciju. Larios joj uzvrati smješak

i lagano klizne rukom po njenim leđima, prožimajući je žmarcima.

“Ti krasno plešeš, gospo Ahrra.”

Otplesali su još tr i plesa, Larios im je u pauzama točio piće, ali ko-

raci su mu i dalje bili čvrsti i sigurni. Samo ju je pri svakom novom ple-

su privlačio sve bliže k sebi. Oslonjena leđima o njega, Ahrra je osjećala

tvrdoću koja se polako stvarala na prednjoj strani Lariosovih hlača.Znala je što to u teoriji znači ali, svjesna da je do sutra još zaštićena

djetinjstvom, nije se plašila želje koju je pobuđivala. Poslije sutra mo-

rat će paziti kako se ponaša, da ne bi morala odbijati nečijeg konja dan

ili dva nakon što postane punoljetna. A da se ne govori o tome kako će

morati braniti svoju postelju. Iako odrasla bez majke, instinktivno je

znala da joj ostali danas nisu posvećivali pažnju samo zato što joj je

haljina još bila stegnuta pod grudima i široka u struku. Sjećala se

Ninirovog pogleda kad je ispustila plašt na plaži, osjećala je poglededrugih dok je plesala, poglede koji su govorili da će joj već sutra udva-

rati gotovo cijelo društvo koje im se nametnulo. Osim ljepote, Ahrra je

znala da ima i veliko imanje, i nije bila toliko tašta da ne shvati kako i

to igra veliku ulogu u njenoj privlačnosti. Ali ova večer je još bilo nje-

na, zadnja, i ako sad poželi napustiti ples, povući se u svoju sobu i za-

tražiti od Ludog Zeca neka joj priča priče, još danas, još samo danas to

može.

Iznenada je osjetila da baš to i želi: sakriti se u svojoj sobi, u polusvjetlu čudesne mahovine, ležati s glavom u krilu Ludog Zeca, dok joj

njegova ruka prolazi kroz kosu a tihi glas priča o stvarima čarobnim,

jos čarobnijim nego njen svijet i dvor prokopan u planini. Jedva je do-

čekala kraj plesa, odbila još jedno piće i pokušala se izvući:

F U T U R A 89

7/21/2019 Futura 035


“Plemeniti Lariose, oprostit ćete mi što vas napuštam, ali umorna

sam.” I nehotice je opet prešla na vi. Larios je reagirao udvorno.

“Hoćeš li sjesti, gospo Ahrra?”

Odmahnula je glavom.

“Ne... Mislim da bih se radije povukla u svoju sobu.”Larios se poklonio sa smješkom.

“U tom slučaju, dopusti mi da te otpratim, gospo Ahrra.”

Vino joj je pomalo otežalo noge, i činilo joj se sasvim zgodnim da

ima čvrst oslonac na putu do kule, koja je izgledala tako daleko.

“U redu,” rekla je.

Izišli su iz dvorane a da ih nitko nije primijetio. Toryl je tiho nestao

još ranije, Nin ira nije ni vidjela, a Ludi Zec je svojom dvorogom flau-

tom i dalje predvodio mali orkestar. Ahrra ga pogleda izdaleka, a ondase osloni na Lariosovu ruku i dopusti mu daje izvede.

Na stepenicama, Larios je krenuo lijevo.

“Ne,’’ispravi ga Ahrra. “Krenuli ste pogrešnim putem, plemeniti

Lariose.”

On se nasmiješi. “Moraš mi oprostiti, gospo Ahrra. Ne poznam Pro-kopanu Planinu. A što je na onoj strani?”

“Istočna kula. Moje odaje su u Južnoj kuli. Ovim dijelom se rijetko

kada služimo. Gotovo daje prazan.”“Pa zar to nije šteta? Siguran sam daje lijepo.”

Ahrra se nasmiješila, ponosna na svoj jedinstveni dom.

“U Istočnoj kuli postoji jedno mjesto s kojeg se vidi čitav kraj. Ho-ćete li da vam pokažem, plemeniti Lariose?”

Spremno je kimnuo i skinuo baklju sa zida.

“To nam neće trebati,” reče Ahrra. “U svim kulama je čudesna ma-

hovina.” Uzela je baklju i prinjela je jednom zidu. Kao nekim čudom,

na tom se mjestu pojavio val zelenkaste svjetlosti i polako se počeoširiti duž hodnika. Larios se zapanji.

“Cuo sam od starijih da su nekad mnoge porodice imale tajnu svje-

tla koje daje čudesna mahovina, ali mislio sam da je danas potpunoizgubljena.”

Ahrrine oči djelovale su mačkasto pod čudnim svjetlom. “Kao što

vidite, plemeniti Lariose, mi je još uvijek imamo. Slijedite me.”

Krenula je i blago zateturala. Larios je prihvati oko struka.

“Osloni se na mene, gospo Ahrra.”Ušli su u hodnik. Svjetlo baklji izgubilo se i put im je osvjetljavala

još samo zelena svjetlost čudesne mahovine. Ahrra se pokuša odma-

knuti od Lariosa, čija je ruka lagano stiskala njen bok, ali on je pono-

vno privuče.

90 F U T U R A

7/21/2019 Futura 035


“Nemoj bježati od mene, gospo Ahrra. Neću ti nauditi.”

Stao je i okrenuo je prema sebi.

“Stari Toryl ima prekrasnu kćer. Odakle ti ta ljepota?”

“Kažu da sličim na majku.”

Pokušala je spustiti glavu, ali Larios je uhvati za bradu i podignelice. Oslonjena o zid, Ahrra je na leđima osjećala blagu, vlažnu toplinu

mahovine.

“Znaš li tko je bila tvoja majka?” upitao je, igrajući se pucetima na

Ahrrinom ramenu.

“Umrla je davno, dok sam bila sasvim mala. Moj otac ne voli pri-

čati o njoj,” odgovorila je zbunjeno, želeći da se odmakne i pusti je.

Međutim, Larios ju je još više stisnuo uz zid i polako, ali odlučno otko-

pčao jedno puce njene haljine.“Znaš li kako se zvala tvoja majka?” upitao je, klizeći koljenom me-

đu njene noge. Ahrra udahne i pokuša djelovati pribrano.

“Plemeniti Lariose, molim vas da me pustite. Smjesta.”

Njegova slobodna ruka kliznula joj je oko struka i stisnula joj st-

ražnjicu. “A zašto bih te pustio?” šapnuo joj je u vrat.

“Znate i sami. Nisam punoljetna. Nemate prava da me prisiljavate

da trpim vaše društvo.”

Umjesto odgovora, povukao je haljinu s njenog ramena. Konac jepukao. Ahrra pokuša rukom zadržati tkaninu na grudima, ali Larios

joj uhvati zglob.

“Pustite me!” viknula je.’’Kako se usuđujete, kako nemate pošto-

vanja...”

“Poštovanja?” Larios se nasmijao i guruo haljinu dolje. Svila je k li-

znula na pod.

“Poštovanja prema jednoj poluZelenoj?”

Ahrra se ukočila.“PoluZelenoj?!”

Stišćući je jednom rukom, Larios je drugom užurbano svlačio vla-

stite hlače. Ahrra je samo stajala ukočeno, nemoćna da se pomakne,

želeći da već posjeduje Val Mržnje. Lariosova noga razmaknula je nje-

ne, ruka mu je kliznula po njenom bedru. Pokušala ga je odgurnuti, ali

bio je mnogo jači od nje. Spustio ju je na pod, jedna ruka mu se spu-

stila na njene grudi, druga joj je širila noge. Ahrra se uprla rukama o

njegova ramena, pokušavajući izbjeći njegove vlažne usne. Iznenada,iza njega se začuje miran, hladan glas:

“Molim vas da je pustite, gospodaru Lariose.”

Okrenuo se iznenađen. Na nekoliko metara od njih stajao je Ludi

Zec. “D a je pustim, ludo?” nasmijao se Larios. “Svakako, samo da se

F U T U R A 91

7/21/2019 Futura 035


prije malo zabavim. Kažu da je najslađe ljubiti što nitko prije nije.

Kasnije ću ti je prepustiti — bolje ni ne zaslužuje.”

Ahrra je pokušala ustati, ali Larios je stegne i ponovo se nagne nad

nju. Iznenada, njegov stisak olabavi, ruke mu se dignu prema glavi,

lice mu se izobliči. Zajauknuo je i srušio se kraj nje na kamen. Ahrrase izvuče ispod njega.

Na čelu Ludog Zeca, graške znoja presijavale su se zelenkasto. Ah-

rra je trenutak ukočeno stajala, a onda potrči i uleti mu u naručje

jecajući.

“Moramo brzo odavde, Ahrra,” rekao je mehanički. Ahrra digne

glavu i pogleda ga. Mišići su mu bili ukočeni, čeljusti stisnute. U oči-

ma je titrao odsjaj čudesne mahovine.

“Ludi Zeče, kako...”“Nije vrijeme za pitanja, Ahrra. Evo ti. “ Pružio joj je svoj zeleni

plašt i ogrnuo je.

“Možeš hodati?” upita. Ahrra nesigurno kimne. Ludi Zeč je podigne

na ruke.

“Idemo.”

Ponio ju je još dublje u kulu, a onda nekim čudnim prolazima za

koje ni ona nije znala. Nešto kasnije, već su bili u njenoj sobi, zaklju-

čanih vrata. Spustio ju je na krevet i zabrinuto se zagledao u nju.“Dobro si?”

“Jesam. N ije zapravo ništa uspio... Zašto smo jurili?”

“Uskoro će se skupiti gomila tamo gdje smo ostavili Lariosa. Sigu-

rno su osjetili.”

“Ono je bio...?”

Ludi Zec kimne.

“Val Mržnje.”

“Ah kako, pa..”Spustio je ruku na njeno čelo.

“Nije vrijeme za pitanja, Ahrra. Moram sad ići. Spavaj.”

“Ali, Ludi Zeče...”

“Ahrra.”

Uzdahnula je i sklopila oči. Bila je umorna, tako umorna. Mrak ju

je obuhvaćao sa svih strana. Htjela je još pitati, još govoriti, ali jedno-

stavno nije imala snage. Kad joj je disanje postalo ravnomjerno i tiho,

Ludi Zec polako ustane i krene prema vratima. Otvorio ih je, pa stao;ponovno ih zatvorio. Vratio se do Ahrrinog kreveta, zagledao se u nje-

no opušteno lice i sjeo na postelju. Trenutakdva, šaka mu je s oklije-

vanjem gužvala prekrivač pored njene ruke. Onda se žurno digne, izi-

đe i zatvori vrata.

92 F U T U R A

7/21/2019 Futura 035


IV

A

hrra je stajala u mraku. Na sebi nije imala ništa osim teškog

.svilenog plašta neke neobične, ni plave ni zelene boje. Njena

duga kosa, spletena u pletenicu, lupkala ju je po leđima. Negdje daleko, daleko na kraju hodnika vidjela je svjetlost, i znala je da mora

doći do nje. Polako je kročila u mrak, bojeći se svakog koraka. Plašt joj

je stalno kliz io s ramena i morala ga je povlačiti natrag. Onda shvati

da ne klizi sam od sebe, već ga neke ruke iz tame hvataju i vuku. U pr-

vi tren se uplašila, a onda se odlučno okrene i uhvati kraj plašta. Ruke

ga nisu ispuštale, ali ona je uporno vukla. Odjednom, tkanina se ras-

parala i Ahrra je pala i otkotrljala se u zasljepljujuće svjetlo. Klečala

je neko vrijeme žmirkajući, dok joj se oči nisu privikle. Onda se digne ipogleda oko sebe.

Shvatila je daje u velikoj dvorani Prokopane Planine, i daje pred

njom Plavi Plamen. Nesigurno krene prema njemu, osjećajući se nela-

godno, kao da je netko gleda. Stupila je na prvu stepenicu, zatim na

drugu. Uspinjala se užasno dugo, i kad joj se već činilo da stubama ne-

ma kraja, konačno se nađe pred samim Plamenom. Gorio je duboko u

posudi, i mogla je vidjeti samo blage plavičaste odsjaje na uglačanom

srebru. Priđe posudi, klekne i nagne se preko ruba. Ugledala je Pla-men, simbol i izvor njene i moći svih Plavih otkako je svijeta i vijeka.

Oči su je pekle, ali znala je da ne smije skrenuti pogled. Osjećala je

suze kako joj teku niz obraze; žarile su joj kožu. Plamen je buktao

negdje u dubini, nije mogla sagledati njegovo izvorište. Osjećala je

toplinu na svom licu, osjećala je kako je taj neviđeni žar zove, kako

gubi ravnotežu i sad će pasti, evo, već pada — i zgrabile su je dvije

jake ruke. Bio je to Ludi Zec, čelo mu je bilo osuto znojem, oči daleke i

izgubljene i zatvorene, teško je disao. Ahrra podigne glavu prema nje-mu i ugleda stravu na njegovom licu. Pustio ju je i ustuknuo. Osvrnula

se prema Plamenu, ali posuda je nestala a na njenom mjestu nalazilo

se ogromno ogledalo. Lice joj je bilo iznakaženo, oči crvene i izbuljene,

zubi su joj narasli i sjajili se oštro kao zubi Slijepog Kosca, koža joj je

gotovo nestala s obraza koji su ličili na otvorene, gnojne rane. Vri

snula je i pokrila lice šakama.

“Ahrra!”

Skočila je.“Ahrra, probudi se!”Ludi Zec sjedio je na rubu njenog kreveta i blago je tresao. Ona

zatrepće bez razumijevanja i podigne ruke k licu.

“Ja...”

F U T U R A 93

7/21/2019 Futura 035


“Sanjala si.” Nasmiješio se i ustao.

“Poslije onakve večeri, nije čudo da te muče ružni snovi. Ali sad je

Sunce visoko, i danas je dan kad ćeš postati ravnopravna Torylu.”

Prišao je prozoru i otvorio kapke. Ahrra makne kosu s lica i zjevne.

“Svijete, kako ružan san. Koje je uopće doba?”“Još malo pa će pola dana,” odvratio je gledajući van. “Plemeniti

Larios otpremljen je rano jutros. Ostatak društva je još tu, ali otišli su

na obalu.”

“Na našu obalu?”

“Nažalost da. Najrad ije bih ih sve izbacio, ali ne mogu.”

“Zašto ih tata ne otjera?”

“To bi bilo otvoreno suprotstavljanje Vijeću. Čak ni netko Tory

lovog ugleda ne može si to dopustiti. Naročito ne u ovo vrijeme.“Koje?”

“Ruku pomirenja nikad ne treba odbiti.”

“Čak ni kad ta ruka siluje?”

Ludi Zec uzdahne i priđe joj.

“Larios će ispaštati za ono što je učinio, to mi možeš vjerovati. Ali

ostali ga svi osuđuju — i ne možemo im ništa.”

Ahrra je ustala i zamišljeno gledala svoje haljine u ormaru. Ludi

Zec se ponovo okrene prozoru i tiho upita: “Ti... dobro si?”Ona se nasmije.

“Ne brini, Ludi Zeče,” rekla je navlačeći haljinu. “Nije mi ništa,

samo sam ljuta na njega. Zapravo, čak mi to pomalo i laska. Tako za-

boraviti sve granice — morao je biti jako izazvan da...” Iznenada, kroz

mozak joj sjevne jedna Lariosova rečenica. Zastala je s glavom pod

haljinom. Ludi Zec se okrene i povuče joj haljinu preko glave.

“Još malo pa nećeš više imati takvih problema,” reče sa smješkom.

“Sto ti je?” upitao je ugledavši zabrinut izraz na njenom licu.“Ludi Zeče... ti si poznavao moju majku?”

On kimne, iznenađen.

“Kako se zvala?”

Oklijevao je.

“Kako se zvala, Ludi Zeče?”

“Talialnia. Pa znaš to.”

Ahrra ga pogleda sumnjičavo. “Što to znači?

“ Kako to misliš, što to znači?”“Znaš dobro kako to mislim. Što to znači na starijem jeziku? Na

tvom jeziku?”

“Ahrra...”

“Ne laži mi, Ludi Zeko.”

94 F U T U R A

7/21/2019 Futura 035


On spusti pogled i uzdahne. “Proljetna Svjetlost.”

“Ona je pripadala tvom narodu.”

Ludi Zec sjedne i zakopa glavu u ruke.

“Toryl nije htio da znaš... Mislili smo daje tako bolje.”

Ahrra je grizla svoj mali prst. “Znači i ja sam tako postala... kaoono jučer... u nekom hodniku...”

Ludi Zec digne glavu. “Ne, Ahrra.”

“Nema svrhe, Ludi Zeče.”

Suze su treperile na rubovima njenih kapaka. Ludi Zec ustane i

krene prema njoj, ali ona istrči iz sobe i zalupi vrata.

Toryl i Nin ir sjedili su u Torylovoj radnoj sobi i razgovarali brzim,

tihim glasovima. Ahrra je upala u sobu bez kucanja i uzviknula:

“Toryle plemeniti!”Ninir se trgne, Toryl skoči. Na trenutak, izgledali su kao dva dje-

čaka uhvaćena u nedopuštenoj igri, onda Nin ir ustane i pokloni se.

“Gospo Ahrra.”

“Pogrešno me zoveš, časni Nin ire,” uzvratila je. Toryl je upitno po-

gleda. “Ili možda nije istina?” rekla je, okrenuvši se ocu. “Možda nije

istina da je samo pola moje krvi Plavo, a drugu polovicu ste pokupili

negdje usput, na nekom hodniku, poslije kojeg vrča previše? Možda to

nije istina, plemeniti Toryle?”Iza rije, na vratima se pojavio Ludi Zec. Sva trojica gledala su je

zapanjeno, a onda se ruke Ludog Zeca polako spuste na njena ramena.

Ahrra zausti da nešto kaže, ali umjesto toga zagrcne se, okrene i objesi

Ludom Zecu oko vrata.

“Vodi me odavde, Ludi Zeko,” uspjela je reći. Ludi Zečje ogrli i po-

gleda Toryla. N inir je krenuo ka vratima, ali Toryl ga zaustavi pokre-

tom ruke.

“Ostani, Ninire. Moći ćeš mi biti svjedokom, jer imam dojam da ćemi biti potreban. Ti si znao Proljetnu Svjetlost, i znaš kako je Ahrra

postala.”

Ninir sjedne. Ludi Zec izvukao je odnekud maramicu i brisao Ahr

rine suze. Onda joj podigne lice k sebi i šapne:

“Saslušaj Toryla, Ahrra. Reći će ti istinu.”

Ona se posprdno nasmije.

“Da mu vjerujem? Nakon svih ovih godina što mi je lagao?”

“Nin ir ti može potvrditi da je to istina. I ja.”“I ti si mi lagao,” rekla je s gorčinom. On spusti ruke i okrene se.

Iznenada, Toryl lupi šakom po stolu.“Dosta,” rekao je, gotovo postiđen kad su se svi okrenuli prema

njemu. “Ahrra, “ nastavi čvršće, “na dan tvoje punoljetnosti ponašaj

F U T U R A 95

7/21/2019 Futura 035


se kao punoljetna osoba i saslušaj i drugu stranu. Trebala si to doznati

večeras, ali umjesto toga doznat češ sad. Nisam prije o tome govorio, i

ne volim o tome govoriti, jer me boljelo i još uvijek me boli. Upoznao

sam tvoju majku kad smo oboje bili tvojih godina. Voljela me je, i ja

sam volio nju, i ponudio sam joj svog konja i imao sam sreću da se onana njega popela. Jedan od razloga što živimo ovako povučeno i izdvo-

jeno je to što sam uzeo jednu Zelenu, jednu iz Frivolnog naroda. N ikad

se zbog toga nisam pokajao, i nisi znala istinu samo zbog toga jer sam

se bojao da bi je mogla pogrešno shvatiti. Izgleda da sam bio u krivu,

ali sad je kasno da se kajem zbog toga. Imali smo malo vremena, Pro-

ljetna Svjetlost i ja, ali smo ga iskoristili koliko smo samo mogli. Ludi

Zeč je bio njen prijatelj, kao i Ninir ovdje, jedan od rijetkih Plavih koji

nas nije prezreo i odbacio, i obojica ti mogu potvrditi da je to istina.Ako im ne vjeruješ, moje su ti oči otvorene u svako doba. To je sve.”

Zašutio je i oborio glavu. Ahrra je polako, sasvim polako, digla glavu i

pogledala Ludog Zeca, a onda se okrene i upitno se zagleda u Ninira.On kimne.

“Istina je, gospo Ahrra. I, ako mogu dodati, za mene ćeš uvijek biti

gospa Ahrra — nikad manje.”

Gledala ih je šutke. Onda se spusti na stolac i zagleda u prazno,

grizući zglob malog prsta.“Ispričavam se,” rekla je tiho. “Ja... molim vas, mogu li biti malo

sama?”

Toryl ustane od stola, dotakne je lako rukom po ramenu i pozove

ostalu dvojicu glavom. Izišli su u tišini.

— 0O0 —

Sunce je zalazilo. Netko je tiho pokucao na vrata Torylove sobe.Ahrra se trgne.

“Naprijed.”

Očekivala je Toryla i li Ludog Zeca, ali bio je to samo jedan od slugu.

“Gospodar Toryl vas zove, gospo Ahrra. Vrijeme je da pristupiteritualu.

Ustala je i krenula za njim.

“Gdje je Ludi Zec? “ upita usput.

“Bio je s gospodarom Torylom kad sam ga zadnji put vidio. Mislimdaje nekud otišao.”

“Otišao?!”

Ušli su u malu prostoriju ispred velike dvorane. Četiri vatre gor-

jele su u sredini sobe. Toryl je stajao ogrnut svečanim plaštem s izve

96 F U T U R A

7/21/2019 Futura 035


ženim znakom obitelji. Kraj njega, okrenut leđima, stajao je Ninir, sa

svojim kratkim ogrtačem boje tirkiza. Ahrra se začuđeno ogleda po

prostoriji.

“A Ludi Zec?”

Toryl pogleda u stranu.“Mislio je da si ljuta na njega. Ninir je pristao da ti doda odoru

umjesto njega.”

Ahrra lupi nogom po podu. “Ali ja hoću njega!”

Lupila se rukom po ustima i okrenula Niniru.

“Oprosti mi, Ninire, nisam te htjela uvrijediti. Ali Ludog Zeca zn-

am od malena, i...”

On se okrene i nasmije se.

“Ja sam pretpostavljao da će tako biti, ali Ludi Zec mi nije htiovjerovati. Da ga pozovem?”

Ahrra pocrveni i kimne glavom. Toryl se nasmiješi s olakšanjem i

povuče zastor ispred kojeg je stajao.

“Idi se spremi, djevojčice. Upleti kosu.”“Znam” rekla je i nestala iza zastora. Toryl pogasi sva svjetla osim

vatri.Kad je izišla iza zastora, Ahrra je bila ogrnuta dugim bijelim ogr-

tačem. Kosa joj je bila spletena u dugu pletenicu koja joj je padala nabokove, povezana bijelom vrpcom. Toryl i Ludi Zec stajali su svaki s

jedne strane vatri.“Pristupi, Ahrra,” rekao je Toryl. Ona korakne i stane unutar vat-

ri. Toryl joj se ponovo obrati.“Ti, Ahrra, krv si moje krvi, meso mog mesa i ja te priznajem za

svoj porod. Danas se puni sadamnaest godina otkako si postala, i vri-

jeme je da odabereš put kojim ćeš krenuti. Zato moraš dokazati da

poznaš izbor koji ti se nudi. Kolike su Boje na Zelenom svijetu?”“Šest je boja na Zelenom svijetu,” odgovorila je.

“Koje su Boje na Zelenom svijetu?”

“Crna, Smeđa, Zelena, Crvena, Žuta i Plava.”

“Što znače Boje na Zelenom svijetu?”“Crna je kao crni um onih koji je nose. To su Oni Koji Nisu Ovdje.”

“Dobro je. Dalje?”“ Smeđa je kao zemlja koju obrađuju oni koji je nose. To su Sluge.”

“Dobro je. Dalje?”“Zelena je kao šume iz kojih potiču oni koji je nose. To je Frivolni

narod.”

“ Dobro je. Dalje?”“Crvena je kao krv koju prolivaju oni koji je nose. To su Lovci.”

F U T U R A 97

7/21/2019 Futura 035


“Dobro je. Dalje?”

“Žuta je kao žuč koju gaje oni koji je nose. To su Ratnici.”

“Dobro je. Završi.”

“Plava je kao Plamen Mržnje kog uzgajaju oni koji je nose. To su

Čarobnjaci.”“Dobro je, znaš Boje. Sto kaže običaj?”

“Nek niža boja ne dira u višu: samo Boje iznad kojih si rođen su ti

otvorene, sve Boje ispod kojih si rođen neka su ti zauvijek zatvorene i

ne misli na njih.”

“Dobro je, znaš i običaj. A sad, Ahrra, odgovori mi: što je ispod Boje

u kojoj si rođena?”

“Sve su Boje ispod nje; Plava je najviša od Boja.”

“Sto je iznad Boje u kojoj si rođena?”“Ništa nije iznad nje; Plava je najviša od Boja.”

“Biraj onda, Ahrra: sve su ti Boje otvorene.”Ahrra zatvori oči i udahne.

“Plava ću biti, kao i moj otac.”

“Neka bude. Od danas, sva tvoja odjeća neka bude plava, i ni jedna

kuća Plavih nek ti ne bude zatvorena, i ni jedna tajna Boje nek ti ne

ostane sakrivena. Pitaj, i bit će ti odgovoreno. A kad te tko pozove u

pomoć, ne uskrati mu svoje moći.”“Neka tako bude,” rekla je.

“Svući neboju koju nosiš, Ahrra, i zasluži plavetnilo.”

Odbacila je plašt i razvezala vrpcu koja joj je vezivala kosu.

“Stupi u dvoranu, i upoznaj Plamen koji nam daje moć. Idi i vratise.”

Istupila je iz vatri i prišla vratima. Velika dvorana bila je jarko

osvjetljena. U njenom centru, na postolju kojem se prilazilo po okrug-

lim stepenicama, bila je uglačana srebrna posuda u kojoj je gorio Pla-men. Ahrra je polako prišla stepenicama, i drhtavim bosim stopalima

zakoračila na prvu, zatim na drugu, pa na treću. Pred očima joj se poja-

vio njen san, stala je. Onda odlučno strese glavom i krene dalje. Popela

se, prihvatila se za rub posude, polako klekla i nagnula se unutra.

Plavi Plamen tinjao je negdje daleko, u dubini. Oči su je pekle od

svjetla, ali nije osjećala toplinu. Malo joj se mutilo u glavi, kao neki

blag pritisak pojavio se u tjemenu, a onda osjeti olakšanje. Plamen joj

je bio u očima. Ustala je, polako se vratila u pokrajnju prostoriju istala među vatre.

“Jesi li vidjela Plamen?”

“Jesam.”

“Jesi li ga osjetila?”

98 F U T U R A

7/21/2019 Futura 035


“Jesam.”

“Pazi dobro, Ahrra. Sad imaš Val Mržnje, moć najstrašniju što jeZeleni svijet zna. Ne koristi je zlobom.”

“Tako mi svijeta.”

Na Torylovom licu pojavio se blagi smješak.“Plava gospo Ahrra, uzmi svoju odjeću.”

Pristupio joj je Ludi Zec, noseći na rukama haljinu od teške, ko

baltno plave svile. Pomogao joj je da se odjene. Tu i tamo, na svili su

ostajali tragovi njegovih vlažnih ruku. Raspleo joj je kosu i svezao joj

oko čela jednaku plavu vrpcu. Onda stane, spusti se na jedno koljeno i

poljubi njen ispruženi dlan.

“Pozdravljam te, Plava gospo Ahrra od Prokopane Planine,” rekao

je tiho. Toryl klekne kraj njega i ponovi iste riječi. Onda se digne i zagrli je.

“Bila si sjajna, djevojko.”

Ahrra se nasmiješila i pogledala Ludog Zeca. On joj je uzvrato smi-

ješak nekako na silu, poklonio se i otišao.

“Ludi Zeko...”

Toryl je zabrinuto gledano za njim.

“Trebalo bi da razgovaraš s njim, Ahrra. Više ti nije tutor — sad

moraš zaslužiti da zadržiš prijatelja. To jest, ako hoćeš...?”A li govorio je već praznoj sobi.

V

A hrra je istrčala na hodnik i ugledala kraj zelenog ogrtača kako^"^.skreće za ugao.

“Ludi Zeko!”

Nije stao, i ona ponovo potrči. Sustigla ga je tek na vratima ku-hinje.

“Ludi Zeko!”

“Ne pristoji se Plavoj gospi da trči za Zelenim slugom,” rekao je ne

gledajući je. Ona se nasmije.

“To ti smeta?”

“Moram nadzirati pripreme za svečanu večeru, gospo Ahrra.”

Ona mu obuhvati lice dlanovima i okrene ga k sebi.

“Ludi Zeče... žao mi je zbog onog danas,” rekla je zadihano. “Bilasam šokirana, iznenađena... nisam htjela biti gruba.”

Gledao je u zid iza njenog ramena.

“Znam da nisi, Ahrra. Samo... ne može više biti isto kao što je bilo.

Znaš i sama da ne može.”

F U T U R A 99

7/21/2019 Futura 035


“Ne znam! Zašto ne bi bilo? I ja sam napola Frivolna, a i Torylu si

uvijek bio prijatelj. Zašto ne bi mogao biti i moj?”

On polako digne ruke i skloni njene šake sa svog lica.

“Nije u tome stvar, Ahrra.”

Oklijevao je, osjećajući otvorenost njenih očiju koje su pozivale.Onda odmahne glavom i okrene se.

“Razgovarat ćemo kasnije, Ahrra. Idi sad gostima, čekaju te.”

Ušao je i zatvorio vrata za sobom. Ahrra nasloni čelo na njih.

Bezvoljno je sišla u veliku dvoranu za jelo. Kad se pojavila na vra-

tima, čitava dvorana se okrenula i klekla. Jedan od mladića priđe joj,

spusti se na jedno koljeno i poljubi njen dlan.

“Pozdravljamo te, gospo Ahrra od Prokopane Planine, i želimo ti da

ti svi Mjeseci obasjavaju put.”“Hvala,” nesigurno je rekla, zbunjena.

“Dopusti mi ujedno da se u ime svih ispričam zbog ponašanja na-

šeg bivšeg druga, čije ime među nama neće više biti spomenuto. Je-

dino što mogu reći, to je da shvaćam čime se mogao zanijeti. Pokaži da

nam ne zamjeraš i sjedi među nas: dopusti da Ti pokažemo kako ni-smo svi nedostojni Tvoje pažnje.”

Ahrra ga je gledala, njegove svijetle, zelene oči i plavu kosu boje

Sunca. Oklijevala je na trenutak, želeći, kao i jučer, da se zavuče usvoju sobu i sluša priče. A onda se sjetila umjetnog smješka i riječi

‘ništa više ne može biti isto’. Na trenutak je osjetila čudnu, vunenastu

kuglu u grlu, onda strese glavom i nasmiješi se.

“Ako bi mi se predstavio, lijepi mladiću, lakše bih uživala u tvom

društvu,’’reče. Društvo se nasmijalo kao da je rekla nešto jako duh-

ovito. Plavi mladić ustane i pokloni se.

“Yssden od Gole Stijene, Ahrra. Smijem li ponuditi svoju ruku?”

“I pehar vina u njoj bilo bi još bolje,” odvratila je krećući k stolu.Osjećala se obijesno, svemoguće, slobodno. Yssden joj je donio vino,

neki Žuti mladić joj primakne stolac, predstavljali su joj se i skakutali

oko nje, nudili joj najbolje komade s velikih pladnjeva, komplimenti su

pljuštali, dlan joj je neprestano bio vlažan od silnih usana koje su ga

dodirivale, a ona se smijala, uzvraćala šale i odbijala hvale, prihvaćala

je tu pažnju kao da je na nju naviknuta čitavog života; samo, još je

jedna mala Ahrra stajala kraj nje, gledala je kako uživa i čudila joj se.

Jela su maknuta sa stolova, doneseni su vrčevi vrelog, mirisnogcrnog vina, i Yssden pucne prstima. “Hej, ti, Zeleni! Ludo!”

Ludi Zec im je prišao i poklonio se.

“Daj nam malo glazbe,” reče Yssden. “Tvoja gospa mora mi učiniti

tu milost da otpleše bar tri plesa sa mnom.”

1 00 F U T U R A

7/21/2019 Futura 035


Dok je Ludi Zec odlazio, Ahrrine oči pekle su mu leđa. A onda se

okrenula i nasmiješila se Yssdenu.

“Tako dugo dok se ne nudiš da me pratiš u Istočnu kulu, možemo

plesati — i sve ostalo.”

Osjetila je na sebi neodobravajuči pogled Ludog Zeca, ali mu jeuzvratila prkosnim smješkom i prihvatila Yssdenovu pruženu ruku.

“Hoćemo li?”

Yssden je plesao sjajno, ruke su mu bile suhe i glatke, razgovor

ugodan i, kad je nakon nekoliko plesova promijenila partnera, Ahrra s

čuđenjem osjeti da joj ne bi bilo žao da su još ostali zajedno. A onda se

sjeti Lariosa i namršti se.“Moj ples ti nije po volji, gospo Ahrra?” upitao je njen partner. Tr

gla se.“Molim? Ne, sve je u redu s tobom, plemeniti (što je rekao, kako mu

je ime?)..samo su me opsjele neke neugodne misli.”

“Hoćeš li da prekinemo?”

Pogledala je u Ludog Zeca i njegovo ukočeno, smrknuto lice. Zašto

je ne gleda? Oh, bestraga.“Mislim da m ije dosta plesanja za sada. Nećeš se uvrijediti?”

“Ali naravno da ne, gospo Ahrra. Da te otpratim do stola?”

“Ne treba, sama ću.”Vratila se k stolu i sjela okrenuvši muzici leđa. Yssden ju je ugle-

dao, ispričao se svojoj partnerici i za trenutak bio kraj nje.

“Moj drug ne pleše kao ja?” upitao je sa smiješkom. Ona odmahne

glavom.

“Nije u tome stvar. Jednostavno... ne pleše mi se više.”

“Malo vrelog vina?”

“Zašto ne? Možda me oraspoloži.”

“Loše si volje?” upitao je, dotačući joj u vrč. Ona otpije i kimne.Yssden je pogleda ispod oka.

“Loše uspomene?”

“I to.”

Zastala je i zagledala se u njega.

“Zašto nisu svi muškarci kao ti?” upita. Yssden se nasmije.

“Shvatit ću to kao kompliment, pa mi nemoj reći ako ga nisi tako

zamislil.” Zastao je i razmislio. “Gospo Ahrra..”

“Samo Ahrra.”“Da ne znam iz pouzdanog izvora da to i sam Toryl plemeniti uživa,

ne bih ti ovo predložio, ali možda ti to već sama znaš.”

Namrštila se.

“Je li to vino ili govoriš u zagonetkama?”

F U T U R A 101

7/21/2019 Futura 035


“Znaš li što je Veliki Mir?”

“Veliki Mir? Ne, ne znam.”

Nasmiješio se i poljubio joj dlan.

“A vjeruješ l i mi dovoljno da me odvedeš u neku malu sobu gdje

ćemo biti mirni?”Ahrra se nasmije.

“To se ne zove Veliki Mir.”

Yssden joj uzvrati osmijeh.

Nisam mislio na to. Kad završi ples, i ova dvorana će biti puna

toga. Ali mislio sam da bi ti se više dopalo da prvi put probaš bez mno-

go svjedoka.”

“Probam? To se jede?”

“Ne. A li moglo bi ti rastjerati crne misli.”Okrenula se muzici kao da traži dopuštenje, a Yssden se nasmije i

šapne joj na uho: “I možeš biti sigurna da tvoj tutor to ne bi odobrio.”

Nasm ijala se. “U tom slučaju, pristajem. Dođi.”

Ustali su i Ahrra ga povede za ruku. Prošli su iza stolova koliko

god su mogli, i tek kod samih vrata moglo ih se primjetiti. Ispratila je

ih je jedna kriva nota.

Ušli su u Ahrrinu sobu. Ona zatvori vrata i spusti zasun. Yssden ju

je gledao s njoj već poznatim sjajem u očima. Ona sjedne na rub pro-zora i pogleda ga nepovjerljivo.

“Jesam li imala pravo što ti vjerujem?” upita.

“Ako se bojiš, mogu se vratit i dolje.”

“Čega se imam bojati?”

Yssden se pokloni.

“Ne mene. Ali ono što ću ti sad pokazati nije dječja igračka.”

“Ni ja nisam dijete.”

On je odmjeri od glave do pete. “Ne. Nisi dijete. A li svejedno pazi: istariji i iskusniji od nas padali su u zamku Velikog Mira. Ako ga pre-

više uživaš, naviknut ćeš se i ništa ti više neće biti važno osim njega.

Toga moraš biti svjesna. Veliki M ir je zadnje sačuvano od Zabranjenih

Znanja, i zapravo je ilegalan. Zato nemoj pričati o tome.”

Ahrra ogrli ramena rukama i strese se.

“Zvuči ružno. Kako će me to osloboditi lošeg raspoloženja?”

“Vidjet ćeš. Otvori oči i misli sa mnom.”

Klekao je pred nju i zagledao joj se duboko u oči. Disanje im je pola-ko postajalo sve sporije i pliće, sve dok nije izgledalo kao da ne dišu.

Ahrri se malo mutilo u glavi dok je osjećala jedinstvenost s Yssde

novim opuštenim mozgom. Njena soba je nestajala, obuhvaćala ju je

topla tama, i nekoje vrijeme imala dojam da pada, bez straha, znajući

102 F U T U R A

7/21/2019 Futura 035


daje na kraju čeka nešto meko i toplo i nježno. Nešto kao oblak. Ruži-

časti oblak, u kog je polako tonula, osjećajući kako je obuhvaća nje-

gova želatinasta blagost, kao daje u vodi. U ružičastoj vodi, okružena

najdivnijim podmorskim biljem koje je blago lelujalo, pretvarajući se u

suho cvijeće, čula je cvrkut ptica i vidjela ružičastu maglu kako sevalja preko blijedog neba, i slike su nestajale a ostajali su samo poj-

movi, pojmovi cvijeća, i ptica, i voda, i ružičastog i ničeg i bio je to

Veliki M ir koji je osjećala svud oko sebe, svuda u sebi.

— 0O0 —

Prenula se pred zoru. Yssdena nigdje nije bilo, ali je na jastuku

pronašla poruku: “Bilo je divno osjetiti Veliki M ir s tobom. Ako ga ikadbudeš još poželjela, volio bih biti onaj s kojim ćeš ga podijeliti. Otišao

sam da ne bi nastale krive pretpostavke. Nadam se da ćemo se vidjeti

na doručku. Yssden.”

Glava ju je malo boljela, i nije se mogla sjetiti što je to Veliki Mir.

Onda joj se u sjećanju pojave magla i cvijeće, i iznenada ih je prepo-

znala. Sjetila se Yssdenovih riječi o tome kako je opasno pretjerati s

uživanjem Velikog Mira, i odjednom je uhvati strah.Strese se od st-

rave i pokuša saznati gdje je. Potražila je mislima Ludog Zeca i našlaono što je i očekivala. Ispod dvorane s Plamenom. Ne razmišljajući,

otvorila je vrata i istrčala.Kad je stigla u dvoranu s Plamenom, shvati da ne zna gdje je ulaz

u sobu ispod Plamena. Obilazila je postolje s Plamenom u panici, kad

je iznenada netko s leđa uhvati za ramena.

“Ahrra! Što radiš tu?”

Zagledala se u raširene zjenice Ludog Zeca. Oči su joj se punile

nekim suzama za koje nije znala odakle dolaze. Ludi Zec bio je zbu-njen. “Ahrra, što ti je?”

Progutala je plač i tiho rekla:“Znam što je Veliki Mir.”

U očima Ludog Zeca pojavio se strah. Ahrra osjeti kako joj se grč

penje iz želuca prema grlu. Ludi Zec je ogrli oko ramena i posjedne na

stepenice.

“Otkad znaš? “ upitao je blago.

“Što? Za vas?”

“Što za nas? Koga nas?”“Tebe, i tatu, i Ninira.”

“Kakve veze...”“Još jedna od stvari koje nisam mogla znati dok ne postanem puno-

ljetna, zar ne? Da se ljudi za koje sam mislila da im nema ravna svaki

F U T U R A 103

7/21/2019 Futura 035


čas prepuštaju Velikom Miru.” Zagrcnula se. Ludi Zec privuče je k

sebi, a onda je naglo odmakne.

“Tko ti je pokazao?” upita strogo.

“Yssden. Zar je to važno?”

“I što ti je rekao?”“Da mi ne bi ni spominjao kad ne bi znao da i sam Toryl plemeniti

uživa u tome.”

Ludi Zec se osmjehne. Pogledala gaje začuđeno.

“I ti si onda pomislila...”

U tom trenutku pojavio se Toryl. “Ludi Zeče, Ahrra, šta radite?”

On ustane i pozove Ahrru.

“Bolje da uđemo ispod Plamena. Mnogo toga ti moramo objasniti,

Ahrra.”Pomalo nevoljko, Ahrra ustane i pođe za njima. Toryl je zaobišao

Plamen i dotakao jedno mjesto na stubama. Otvorile su se i ukazala se

mala prostorija. Ninir je stajao kraj vrata s nožem u rukama.

“Mir, Ninire.” reče Ludi Zec. “Naš špijun nije iz neprijateljskog ta-

bora. Ahrra, sjedi.”

Toryl se mrštio. “Je li to baš neophodno?”

Ludi Zec se nasmije. “Podcjenjuješ vlastitu krv, Toryle. Zbog toga

smo ispali ovisnici o Velikom Miru, sva trojica.”Ahrra ih je zbunjeno gledala. Ludi Zec nikad nije bio običan sluga,

ali ovdje kao daje njen otac zbacio i zadnji dekorum, i tretirao ga kao

sebi ravnog. Bojažljivo je pogledala čas jednog, čas drugog, čas trećeg.

Ludi Zec čučne pred nju i uhvati joj ruke u svoje.

“Sjećaš se kako sam ti jednom rekao da je u ovom svijetu opasnije

misliti nego govoriti?”

Kimnula je glavom.

“Oni stražari što si ih vidje la oko posjeda.”

“Da.”

“Oni nisu zaista Crveni, već prerušeni Plavi, i nisu tu da bi stra

žarili, već da bi kontrolirali misli tvoga oca.”

“Pa zar se to može?”

“Uz malo vježbe mogla bi i ti.”

“Ali kako prolaze kroz štit?”

“Ne smije biti štita. Kad bi ga osjetili, znali bi da Toryl misli o ne-

čemu o čemu ne bi smio.”

“Ne bi smio!?”

Ludi Zec kimne. “Znam da te to zbunjuje, ali moraš mi vjerovati.

Postoje stvari o kojima se ne smije misliti. I zato, kad Toryl ili Ninir

žele misliti o nečem zabranjenom, odu pod Plamen, koji sam po sebi

104 F U T U R A

7/21/2019 Futura 035


oslabljuje prodornost misli čuvara, i misle kao da su u Velikom Miru,

a govore na glas ono o čemu žele misliti.”

“Ne razumijem. Zašto...”

“Znaš da postoje prva i druga svijest.”

“Da.”“Kad govoriš, sve se događa u prvoj svijesti, je li tako?”

“ I ? ”

“I, kad znaš razdvojiti svijesti, staviš Veliki Mir u drugu, a ono o

čemu govoriš zadržiš u prvoj. A koju svijest čitaš?”

“Drugu... “ Stresla je glavom. “Princip mi je jasan, ali zašto?”

Ludi Zec pogleda Toryla. On spusti glavu.

“Bolje da to ne znaš, Ahrra,” reče Ludi Zec i ustane. “Doznat ćeš,

da, ali ne još. Prvo ćeš morati naučiti razdvajanje svijesti. Previše jevažno da se ništa ne dozna. Torylov život ovisi o tome.”

Udahnula je i zagrizla zglob malog prsta. “Samo Torylov?” napo-

kon upita.

Ludi Zec odmahne glavom. “Ne samo Torylov. Mnogo života.”

Ahrra se strese. “I što da radim sad?”

“Moraš naučiti zaboraviti ono što znaš. Možda bolje da ti zasada to

potisnem... potisne netko drugi. A od sutra ćemo početi s učenjem.

Morala bi to naučiti ovako i onako. Trebat će ti još.”Ahrra se nasmiješi. “Jesam li ikad odbijala učiti Vještine?”

Ustala je i prišla svome ocu. “Tata?”

On izmijeni s nekim pogled preko njenog ramena, onda digne ruke

i položi ih na njene sljepoočice. Gledao ju je u oči trenutakdva, zatim

je pusti i poljubi u čelo.

“Idi sad natrag u krevet. A Yssdenu ću natrljati nos.”

“Nemoj, tata, nije mislio ništa zlo. Samo je pokušavao biti ljubazan

prema meni.”Ruka Ludog Zeca spusti joj se na rame.

“Hajde, Ahrra. Otpratit ću te do tvoje sobe.”

VI

Tf"utro je osvanulo sunčano, iako pomalo prohladno. Ahrru je pro

budilo kucanje na njenim vratima.

“Slobodno!” viknula je izvlačeći se iz kreveta. U sobu je ušao Yssden. Ahrra cikne i skoči natrag u krevet. On se nasmije.

“Ne mogu reći da mi je žao što sam tako upao,” rekao je uz smije-

šak. Onda se okrene i sa škrinje kraj vrata dohvati pladanj pokriven

đakonijama.

F U T U R A 105

7/21/2019 Futura 035


“Budući da te nije bilo na doručku, pomislio sam da si možda ljuta

na mene pa sam si uzeo slobodu da presretnem tvoju djevojku i dođem

sam izmoliti milosrđe.”

Ahrra se nasmije i potapše krevet kraj sebe.

“Ovakav pladanj izbavio bi te i od gore nevolje,” rekla je zadovoljnonjuškajući, “ali imaš sreće, jednostavno sam zaspala. Moraš znati da

moj odgoj nije bio baš jako strog.”

S užitkom je zagrizla vruću pogaču i otpila gutljaj mlijeka.

“Čudno,” rekao je Yssden cupkajući drugi kraj pogače, “meni se

činilo da ti je tutor prilično ozbiljan.”

“Ali ne i strog. Uostalom., ma, nije važno. Sto je nova na Zelenomsvijetu?”

“Novo je da je dan prekrasan, da je Sunce prešlo četvrt puta i da je Toryl plemeniti dao dozvolu da idemo u lov po šumi, pod uslovom da ti

hoćeš i pod uslovom da uzmeš Demona.”

“Demona?”

“Tako se zove onaj konj za kog ti, kako čujem, već dobro znaš.”

Ahrra pljesne rukama.

“Moj dar, tako je! Potpuno sam zaboravila na njega sinoć.” U sje-

ćanju joj bljesne krajičak razloga zbog kog je zaboravila, a onda nes-

tane. Natrpala je pogaču u usta, iskapila mlijeko i gurnula Yssdenupladanj u ruke.

“Vrati to u kuhinju dok se odjenem, pa idemo.”“Hoćeš?”

“Naravno da hoću, zašto ne?”

Yssden slegne ramenima i nasmije se.

“Nisam znao hoće li ti se ideja dopasti, ali kupanje nisam predložio

jer je cijelo društvo na plaži.”

Pogledala gaje ne shvaćajući. On se pokloni.“A oprostit ćeš mi ako te ne želim dijeliti s cijelim društvom.”

Ahrra mu ironično uzvrati naklon sjedeći u krevetu i odgovori:

“Za ovaj put hoću, ako ti meni oprostiš što ću biti više zaintere-sirana za Demona nego za lov.”

Yssden pokupi pladanj i iziđe. Ahrra je veselo preturala po ormaru

punom sasvim novih stvari, onda odabere svijetlu bluzu uskih rukava

i tamnoplavu suknju. Splela je kosu u labavu pletenicu i već je htjela

izaći kad stane i pogleda na stol kraj prozora. Tamo je stajala malakutija od alabastera ispod koje je virio papirić. Priđe joj i otvori je.

Unutra su bile cvjetne boje, duša kamena triput paljenog, kist, i bočica

crvene tekućine. Na poklopcu kutije bilo je pričvršćeno malo ogledalo

u zlatnom okviru. Nasmiješila se i otvorila papir. Bila je to samo kra-

106 F U T U R A

7/21/2019 Futura 035


tka poruka: “Ahrriženi. L.Z.” Lice joj se ozarilo. Sjela je i pažljivo raz-

gledala boje. Odabrala je kobaltno plavu i nanijela sasvim malo na

gornji rub kapka. Onda uzme dušu kamena i ocrta njime oči. Pogleda-

la je u ogledalo i zatreptala. Oči su joj sad nalikovale lisičjima, izgledale

su još veče i nekako duboke, daleke. Konačno uzme bočicu i blago namaže usne. Još je sjedila i divila se samoj sebi u ogledalu kad se vrata

otvore. Okrenula se i obradovala ugledavši Ludog Zeca.

“Kako izgledam?” upitala je ustavši. On ju je gledao bez riječi, kao

zapanjen.

“Loše?” rekla je uplašeno. Ludi Zec se trgne i nasmiješi.

“Ne. I previše lijepo.”

“Previše?”

Prišao je prozoru i pogledao u dvorište.“Pa, mlada gospoda će te sad opsjedati kao Slijepi Kosci.”

Nasmiješila se još jednom samoj sebi i zatvorila kutiju.

“Za to se ne brini, bar danas ću imati mira.”

“Da?”“Idem s Yssdenom u lov. Samo nas dvoje.”

Naglo se okrenuo. “Samo vas dvoje?”

Ona kimne i nagne se kraj njega kroz prozor.

“Čak ni Krii?” upitao je Ludi Zec tiho.“Oh, on svakako. Hoćeš li i ti s nama?”

Ludi Zec odmahne glavom i krene prema vratima.

Ahrra ga zaustavi. “Ludi Zeko!”

Polako se okrenuo. Ona mu pritrči i zagrli ga.

“Hvala ti. Dar je divan.”

On kao odsutno kimne i makne njene ruke sa sebe.

“Zahvali Niniru, on ga je donio,” reče i iziđe.

Ahrra je stajala i zamišljeno grickala skvrčeni zglob malog prsta,kad se vrata ponovo otvore i uđe Yssden.

“Sprem— Ahrra, izgledaš prekrasno! Zašto sinoć nisi bila našmin-

kana?Ona se nasmiješi, dohvati svoj ogrtač i krene.

“Možda se prvo volim dopasti bez umjetne pomoći,” rekla je zatva-

rajući vrata.

U dvorištu, Krii je već nestrpljivo nadletao Toryla, čekajući je. Ahr-

ra pritrči ocu i poljubi ga. On je pogleda s divljenjem.“Ludi Zec ti je dosada oblikovao um, ali ni s izgledom mu ne ide

loše,” rekao je smiješeći se. “Haljine ti je on birao, znaš?”

“Nije mi rekao. Bio je nešto loše volje jutros kad sam ga vidjela. Sto

mu je?”

F U T U R A 107

7/21/2019 Futura 035


Toryl se nasmije. “Draga moja, ni po čijem mozgu nije pristojno

kopati bez poziva, to bi mogla znati. Uostalom, zašto ga sama ne pitaš?”

Pristupio im je Yssden. “Ja sam Ahrri priopćio vaše uvjete, Toryle

plemeniti, i pristala je, kao što vidite.”

“Tako je!” ubaci se Ahrra. “A sad da konačno vidim Demona — takomu je ime, zar ne?”

Toryl kimne i zvizne. Iz štale je izišao sluga, vodeći krasnog riđeg

pastuha. Ahrra mu priđe, uhvati uzde i pogladi ga po njušci.

“Lijep si, Demone, krasan si.” Pogledala je u zrak i pozvala Kriija.

“Vidi, Krii. To je naš konj, naš Demon.”

Krii dvatri put obleti Demonovu glavu, praćen njegovim nepovje-

rljiv im pogledom. Ahrra ga još jednom pogladi po njušci.

“To je Kr ii, Demone. Morate se dobro slagati.”Napokon zadovoljan, Krii sleti na konjske sapi i klikne. Ahrra po-

gleda Demona. “Vidiš? Njemu se sviđaš.”

Demon zarza i Ahrra se nasmiješi. “Ne boj se, neće te ogrepsti, pa-

žljiv je koliko se samo može biti.”

Okrenula se Torylu. “Tata, prekrasan je. Hvala.”

Uzela je njegovu ruku i poljubila mu dlan. Onda pogleda u Yss

dena. “Nećeš li mi pomoći da se popnem?”

On spremno skoči i digne je u sedlo.“Krasan konj, zaista,” rekao je s udivljenjem. Ahrra se nasmiješi.

“Nije li malo rano da se počneš diviti mom konju?”

On uzvrati osmjeh i uzjaše.

“Čekaj samo, opasnosti počinju kad stanem hvaliti svoga.”

Uz smijeh, izjahali su iz dvorišta. Iz jedne kule pratio ih je par

tamnih očiju.

Kad su ušli u šumu, Krii je zlovoljno sletio Ahrri na rame. Yssdenga pogleda.

“Što mu je?”

“Mrzi šume, nema dovoljno prostora za let. Zar ti nikad nisi imao

pticu?”

On odmahne glavom.

“N i išta drugo, što se toga tiče. Što ćemo loviti?” upita.

“Samo ne nešto što bi lovilo nas,” odgovori Ahrra, nesigurno se os-

mjehujući. N ikad u životu nije lovila, i nije bila sigurna da želi i počinjati. Yssdenovo društvo bilo je zabavno, Demonove sapi pod njenim

nogama savršene, i nije zapravo vidjela razloga da rade išta osim jaha-

nja kroz ugodnu hladovinu, ali rekli su da idu u lov, a i sve treba jed-

nom probati. Uskoro su zašli dublje među staro drveće, i Ahrra čvršće

1 08 F U T U R A

7/21/2019 Futura 035


omota svoj plašt oko sebe, želeći da joj je pri ruci debeli, mrki ogrtač

Ludog Zeca. Iznenada, Yssden joj dotakne ruku i šapne:

“Lisica u onom grmu. Hoćeš je ti?”

“Ne,” rekla je brzo. “Samo ti izvoli.

Yssden priđe grmu, iz kojeg istrči malo riđe stvorenje dugačkogrepa. Potjerao je konja za njom, stisnuo uzde i namrštio se. Trenutak

kasnije, mala životinja pala je beživotno na tlo. Ahrra se sjeti izoblič-

enog Lariosovog lica i strese se. I smrt, i bol — činilo joj se da nije fer.

Yssden se sagne u sedlu, uhvati lisicu za rep i donese je njoj.

“Uz moje poštovanje, gospo Ahrra.”

S oklijevanjem, uzela je malo truplo i poželjela daje može oživjeti.

Onda je zakači na bok svoga konja i promrmlja nešto kao zahvalu Yss

denu. On ju je čudno gledao.“Jesi li ikad lovila?” upita konačno.

Ahrra polupostiđeno odmahne glavom. Yssden se nasmiješi i po-

gladi je po ruci.

“Naviknut ćeš se,” reče jednostavno. Ahrra poželi da se nikad ne

navikne.

Suma je bivala sve gušća i vlažnija.

“Kud uopće idemo?” upita Yssden.

“Prema Zlatnoj Močvari. U ovaj dio šume se rijetko zalazi.”Iznenada, Krii se odigne s Demonovih sapi i odleti pred njih. Vra-

tio se brzo, uplašeno skvičeći. Konji su im se uznemirili. Ahrra se up-

lašeno ogledala oko sebe.

“Što je to?” upita. “Krii se ne plaši lako.”

“Ima li medvjeda u ovoj šumi?”

“Nema. Kraj je blizu močvare, moglo bi se dogoditi daje.. .”

U tom trenutku, iza drveta se pojavilo krupno stvorenje blijede

ljubičaste kože, velikih, natečenih kapaka ispod kojih su virile bijele,

beskorisne oči. Hodalo je uspravno, mašući pred sobom jednim, prek-

omjerno dugačkim prednjim ekstremitetom na čijem vrhu je blještala

duga, oštra kandža. Yssden okrene konja.

“Slijepi Kosac. Bolje da bježimo.”

Ljigavi stvor im je prilazio iznenađujuće hitro. Ahrrin Demon se

propne i ona se nađe na zemlji. Yssden je pokušavao vratiti konja, ali

životinja je odbijala da se pomakne.

“Val Mržnje, Ahrra!” doviknuo joj je.

Velika pandža već je kretala prema Ahrrinom vratu. U strahu, ona

je skretala glavu.Nenadano, kao neka velika ptica, iza Yssdena je dojurio još jedan

konjanik. Konj mu je stao kao i Yssdenov, ali on skoči i otrči dalje.

F U T U R A 109

7/21/2019 Futura 035


Prišao je Ahrri i povukao je za ramena, dok se krupna životinja grčila i

padala, trzaj ¡ući rukama. Vrh pandže dohvatio je ruku konjanika, ali

on je podigao Ahrru i donio je do mjesta gdje su stajali konji. Yssden

je sišao sa svog sedla i prihvatio je. Onda pogleda pridošlicu.

“Ahrrin tutor? A li kako...”“Toryl me poslao za vama, za svaki slučaj,” odvratio je Ludi Zec

naginjući se nad Ahrru. Ona tiho zaječi.

“Jesi li dobro, gospo Ahrra?”

Trenutak se koprcala oslobađajući se podrške dvojice muškaraca,

onda sjedne na zemlju i duboko udahne.

“Dobro sam, samo sam se jako uplašila.”

“Sva je sreća da si sačuvala prisebnost i upotrijebila Val na vri-

jeme,” reče Ludi Zec. Začuđeno ga je pogledala.“Ali...”

On joj položi ruku na sljepoočnicu.

“Sve je u redu, gospo Ahrra, samo to je važno.”

Prim jetila je krv koja je natapala njegovu košulju.

“Dohvatio te, Ludi Zeče!”

On odmahne zdravom rukom.

“Samo me okrznuo, nije to ništa. Ako si se dovoljno oporavila, bilo

bi dobro da se vratimo natrag. Što vi mislite, gospodaru Yssdene?”On kimne glavom, pomažući Ahrri da ustane.

“Bojim se da će me sad Toryl otjerati kao i Lariosa. Obećao sam da

ću paziti na tebe, a ovako... da nije bilo tvog tutora, ona pandža bi doh-

vatila tebe. Trebao sam sići s konja.”

Ahrra se pomalo ljuljala u sedlu. Pogledala je Ludog Zeca, zaustila,

onda odustala. On se polako penjao na svoga konja. Čelo mu je još bilo

oznojeno. Yssden je krenuo. Ahrra zastane trenutak i priđe Ludom

Zecu. “Mogu li... dobiti tvoj ogrtač, molim te?” reče napokon, gledajućikraj njega utlo. Bez riječi, on je ogrne; pomalo nespretno, jednom ru-

kom. Ona digne pogled, promrmlja “hvala” i podbode konja.

Kad su stigli kući, Toryl je bio u svojoj sobi. Yssden je oklijevao.

“Bi li trebalo da mu javimo?” upitao je Ahrru.

Ona je razmišljala, grickajući savijen mali prst. Konačno odmahneglavom.

“Ja ću mu reći. Hoćeš pogledati što radi tvoje društvo na plaži?”

Yssđen se tužno nasmiješi.“Bivam ljubazno otpušten? Pa, nije ni čudo, nakon svega.”

Ahrra ga pogleda i nasmiješi mu se.

“Ne smatram da si ti kriv, Yssdene, nemoj me krivo shvatiti. Samo

moram nešto obaviti. Možda vam se pridružim kasnije.”

1 1 0 F U T U R A

7/21/2019 Futura 035


Pružila mu je dlan, i on ga spremno poljubi.

Spremajući konja u štalu, ugledala je Ludog Zeca kako se muči pri

vezanju svojeg. Priđe mu i uzme uzde iz njegovih ruku.

“Daj, ja ću.” Pogledala ga je ispod oka i posvetila se zapletenim

uzdama. “To je najmanje što mogu učiniti,” doda tiho.Ludi Zečjoj dotakne rame i promrmlja: “Hvala.”

“Ne bih li to ipak ja trebala reći?”

“Rekla si.”“Sramno, poskrivečki, kao da se stidim — to nije ništa.” Naglo se

okrenula, uhvatila njegovu šaku i prinjela njegov dlan svojim usnama.

Trgnuo se.“Boli te?” upitala je uplašeno. On odmahne glavom.

“Ne smiješ raditi takve stvari, Ahrra. Mogao bi nas netko vidjeti.”“Netko je i tebe danas mogao vidjeti,” rekla je oštro.

“To je bilo drugo. Nisam te mogao ostaviti Slijepom Koscu, ne?”

Pogledala gaje u oči i vidjela da se smije. “Nećeš me zaplašiti uči-

teljskom manirom, Ludi Zeče. Kad ću čuti istinu?”

On uzdahne i slegne ramenima.“Kad god hoćeš, samo mi daj vremena da si operem ranu.”

Uspeo se u svoju sobu. Ahrra uđe za njim. Ludi Zec je pogleda za-

čuđeno.“Što ćeš ti tu?”“Lijevat ću ti vodu,” odgovorila je jednostavno i prišla lavoru. Ludi

Zec skinuo je košulju i pogledao ruku. Rana se protezala cijelom du-

žinom, od ramena pa sve do zglavka, i obilno je krvarila. Ahrrine oči se

rašire. “To...”“To je trag Slijepog Kosca. Kažu da svaki Zeleni prije ili kasnije

zaradi jedan — sad i ja imam svoj,” rekao je mirno. Dohvatio je s or-

mara neku bocu i otčepio je. Osjetio se oštar miris.

“Ako već hoćeš pomoći, pospi ovo obilno po rani.”Drhtavim rukama, Ahrra učini što je tražio. Ludi Zec stisne zube i

namršti se.“Nije ugodno,” reče i dohvati vrč s vodom. Malo je ispio, a ostatak

pruži Ahrri i nagne se nad lavor.

“Polij me,” reče. Ahrra je gledala kako se voda slijeva niz njegova

žilava, povinuta leđa i osjetila kako joj se ruke vlaže. Ludi Zec se isp-

ravi i dohvati čisti bijeli ručnik.“Možeš me obrisati?”Prihvatila je bijelo tkanje iz njegove ruke i bojažljivo ga povukla

po njegovim leđima. Ludi Zec gledao je čvrsto u jednu točku na zidu,

stisnutih vilica. Onda se naglo okrene i otvori vrata.

F U T U R A 1 1 1

7/21/2019 Futura 035


“A sad, van dok se presvučem.”

Ahrra se nasmiješi.

“Zašto se u zadnje vrijeme ne kupaš sa mnom?” upita.

“Zašto ti oduvijek toliko pitaš?” odvratio je okrenuvši joj leđa i po-

kušavajući si previti ranu. Ahrra mu priđe i pomogne mu. Kad je za-vršila, upita veselo: “Još uvijek moram van?”

Ludi Zec priđe svom ormaru i otvori ga.

“Još uvijek,” rekao je ispod košulje. Ahrra polako izađe i zatvori

vrata. Ludi Zec im priđe i osloni čelo na njih.

V II

'ad je izišao iz sobe, Ahrra je sjedila na škrinji kraj vrata i¡.zamišljeno grickala zglob svog malog prsta. On joj makne ru-

ku iz usta.

“Opet to radiš,” reče.

“Rekla sam ti već, tutorski stav me neće pokolebati. Istinu.”

On odmahne glavom. “Ne ovdje.”

“U sobi pod Plamenom?”

“Ne, previše je očito. Osim toga, ne želim te upletati više nego što je

neophodno. Idemo do mora.”“Zar to nije opasno radi...?”

“Neće biti. Razdvojit ćeš svijesti.”

“Mogu li to?”

“Naravno da možeš. Osjeti ih,” rekao je spuštajući se stepenicama.

Ahrra krene za njim.

“Jesam.”

“Sad misli na nešto.”

“Što?“Bilo što, samo misli intenzivno.”

Ahrra na trenutak sklopi oči, predoči si blago povijenu hrptenjaču

osutu kapljicama vode i ponovo ih otvori.

“Aha.”

“I sad govori. O nečem drugom.”

Trajalo je trenutak prije nego je uspjela, a onda tiho počne:

“Spasio si mi život danas. I nećeš da se to zna.”

Ludi Zec stane, okrene se i pogleda je u oči. Ahrra ih brzo sklopi iužurbano pomisli na Yssdena. Ludi Zec uzdahne i krene dalje.

“Vidiš da možeš,” reče preko ramena.

Izašli su iz vrta i preko tratine se spustili na obalu. Na ovom dije-

lu, šuma se protezala gotovo do same vode. Ludi Zec stane kraj jednog

1 1 2 F U T U R A

7/21/2019 Futura 035


stabla, osloni se leđima na njega i spusti na zemlju. Ahrra je sjela kraj

njega i pokušala mu pogledati u oči. On skrene pogled i zažmiri.

“Misli na Velik i M ir,” reče suho.

“Jesam,” rekla je nešto kasnije. “A sad mi pričaj. Odakle ti Val?”

“Kao prvo, nitko ne smije znati da to nisi bila ti. Razumiješ?”Sklopljenih očiju, kimnula je.

“I ono....s Lariosom, to si isto bio ti.”

“Jesam. Možda nisam trebao, ali...”

Ona naslijepo pruži ruku i dotakne njegovu vrhovima prstiju. Ludi

Zec povuče šaku i stisne svoje rame. Šutio je. Ahrra je čekala, onda

ponovo progovori. “I?”

“I, ništa. I ja imam Val, vidjela si. Nema više ničega.”

“Ničega? A to što si Zeleni?”“To je drugo.”

“Kako drugo? Ti nisi bio posvećen u Plamenu... ili jesi?”

“Ne, nisam.”

“Pa odakle ti onda Val?” povikala je nestrpljivo.

“Sto su Slijepi Kosci?” odvratio je pitanjem.

“Životinje.”

“Čime love?”

“Valom Mržnje. Kakve to veze ima?”“A odakle njima Val?”

“Pretpostavlja se da postoje prirodni izvori Plamena, đa oni žive

blizu njih i da ih instinktivno nalaze. Zato su slijepi Plamen ih oslje

pljuje, ali im moć ostaje.”

“To je zvanično učenje. A istina je, Ahrra, da svaki ž ivi stvor posje-

duje rudiment Vala. Plavi su pronašli način da ga aktiviraju putem

Plamena, ali to nije neophodno. Tko to zna, može ga razviti sam kod

sebe, bez pomoći. I ja to znam. To je sve.”“Sve? A kako si znao gdje sam kad me Larios napao?”

“Pratio sam vas.”

“Laž. Ostao si u dvorani i svirao.”

“Ahrra, zar je to važno?”

“Naravno d a je važno. Ti čitaš u mojim očima jednako lako kao bilo

koji Plavi, i možeš ući u mene isto tako. Pod Plamenom si rekao da bi

mi ti mogao izbrisati sjećanje. Brzo si se ispravio, ali kasnije sam se

toga sjetila. Tvoje moći su jednake mojima — ako ne i veće.”“Eto vidiš, shvatila si i sama,” odgovorio je zagonetno. Ahrra uzda-

hne i zagrize zglob svog malog prsta.

“Ali otkuda ti sve te moći?” upita napokon. “Zašto nisi Plav, kad ih

sve imaš?”

F U T U R A 1 13

7/21/2019 Futura 035


Duboko je udahnuo.

“To je duga priča, Ahrra.”

“U redu, pričaj m,” rekla je i oslonila se kraj njega na drvo. Ludi

Zec pročisti grlo.

“U davna vremena, postojala su samo dva naroda na Zelenom sv-ijetu, a još prije, i ta dva naroda bila su jedan. Unutar njega, postojali

su neki s određenim sposobnostima jačim nego kod drugih. Kad bi ih

Slijepi Kosci pogledali, oni nisu postajali ludi, već su mogli uzvratiti

im pogled pa čak ih i ubiti. Kako su noževi oduvijek bili slabo oružje

protiv Kosaca, ostali su ih poštovali. Sposobni su postajali zaštitnici,

liječnici, čitači sudbina — i neprestano su razvijali svoje moći i učili se

onome što danas zovemo Vještinama. Kad su shvatili da zbog svega

toga imaju u rukama Moć, poželjeli su daje imaju još više. Izdvajali suse, svojim Valom i drugim Vještinama pokoravali su One Koji Nisu

Sposobni, i tako se Plava Boja izdvojila i uzdigla iznad svih. Plavo su

uzeli za svoj simbol, po Plavom Plamenu kog su otkrili u močvarama, i

za koji su znali da povećava snagu njihovog Vala. Val Mržnje nije ni-

šta drugo nego protuosjećaj prema nekome koji je kanaliziran oštro u

jednu točku — slično kao što dijamantima fokusiramo svjetlost da bi-

smo sjekli planine. Međutim, bilo je i onih koji nisu željeli Moć, već su

ostali jedno s narodom. Plavi su se u međuvremenu sve više oslanjalina pomoć Plamena, sve dok posve nisu izgubili sposobnost da razviju

Val bez njega. Ali, iako im je Val davao strahovitu snagu, nisu bili ne-

ranjivi, i zato su Oni Koji Nisu Sposobni, ako bi ih uhvatili na spa-

vanju i ako su bili vješti i brzi s oružjem, mogli čak i ubiti Plave. Oni

su brzo shvatili da im takvi prijatelji koriste, i tako su nastali Žuti,

druga visoka Boja. Ostale boje postojale su već i prije nego je sistem

Boja uopće razvijen, nastale su tako što su ljudi među sobom dijelili

poslove, ni zbog čeg drugog. No, kad su nastali Ratnici, bilo je neopho-dno imati i ratove, kako bi im misli bile daleko od sukoba s Plavima.

Osim toga, na Zelenom Svijetu nije bilo više nikoga od koga bi mogli

ugrabiti Moć — preostalo im je samo da je podijele među sobom. Po

sposobnostima i Vještinama, ra zliku je bilo gotovo nemoguće napraviti

— zato su je počeli mjeriti imanjem i dobijenim bitkama. Tako je po-

stalo doba ratova, kad su Plavi, želeći Moć, pokretali sve ostale, koji su

im služili, na vojnu.”

“Ali kakvu Moć? Sto su oni time đobijali?”“Sjećaš li se igara koje smo igrali dok si bila mala?”

Ahrra kimne.

“Kad bi izgubila, kako bi se osjećala?”

“Ljuto, i ponekad tužno.”

1 1 4 F U T U R A

7/21/2019 Futura 035


“A kad bi dobila?”

“Zadovoljno.”

Ludi Zec uzdahne.

“To je Plava krv u tebi. A što si dobivala kad bi pobijedila?”

“Pa, ništa. Jednostavno sam bila zadovoljna.”“Eto vidiš,” rekao je tiho. “To je to.”

“A... ali, u ratovima se umire, zar ne?”

“Umire se.”

“I... Plavi su ih pokretali samo tako? Da bi bili zadovoljni?”

“Samo tako. Naravno, nisu oni ginuli u njima.”

Ahrra je šutjela, oborene glave. Ludi Zečjoj dotakne mišicu. Njeni

prsti potražili su njegove, ali on se izmakne i ustane.

“Zahladilo je,” reče. “Bilo bi bolje da krenemo natrag.”“Čekaj,” rekla je. “Još uvijek mi nisi rekao otkud moć tebi kao Ze-

lenom,”

“To je Zabranjeno Znanje, Ahrra .”

“Nije me briga.”

Ludi Zec se nasmiješi i čučne pred nju.

“Ali mene je briga. I Toryla. Poludio bi i kad bi znao da sam ti ovo-

liko ispričao.”

Ahrra otvori oči i pogleda ga. Ludi Zec ustane.“Toryl te smatra sebi ravnim, Ludi Zeče. Znam to.”

Prekleo je kroza zube.

“U redu. Ali to moraš istog časa zaboraviti.”

Dvatri puta duboko je udahnula i sklopila oči.

“Mogu,” reče.

“Zeleni su oduvijek jednaki Plavima, Plavi vladaju samo zato što to

žele, Frivolni narod zove se tako jer smatra da je želja za moći neoz-

biljna, i ništa nije vrijedno smrti ili bitke ili Vala Mržnje osim ozbi-ljnih stvari — ljubavi, ljepote, života i smrti, a sve ostalo je neozbiljno

i smiješno,” rekao je u jednom dahu. Ahrra otvori oči i pogleda ga.

“A ti si već dvaput upotrijebio Val.”

“Zbog ozbiljnih stvari,” rekao je kratko i okrenuo se. “Idemo na-

trag, Ahrra.”

Ustala je i oslonila se rukom o drvo, lagano se mršteći. Druga svi-

jest još joj je bila puna cvijeća i magle, a negdje u daljini zujalo je od

silnih saznanja. Zatreptala je i ugledala Ludog Zeca kako se udaljujebrzim koracima.

“Ludi Zeko! Čekaj me.”

Stao je, držeći se za povrijeđenu ruku. Ahrra se zatrči do njega i

stane.

F U T U R A 1 1 5

7/21/2019 Futura 035


“Boli?” upita tiho. On kimne.

“Da te nije Toryl poslao za nama, ne bi me bilo,” reče i zadrhti.

Ludi Zečje pogleda.

“Molim?”

“Da te nije Toryl poslao...”“Da,” rekao je jedva čujno i ponovo krenuo. Ahrra je hodala uz nje-

ga, gledajući u zemlju.

“Zašto me odbijaš od sebe?” šapne.

Ludi Zec stane. “Ne odbijam te.”

“Nisi više isti,” rekla je.

“Ni ti nisi ista,” odvratio je tiho.Od obale je dolazila skupina mladih ljudi. Ugledavši ih, zastali su.

Yssden se izdvoji iz grupe i priđe im.“Htio bih ti zahvaliti za ono što si danas učinio, Zeleni,” rekao je

Ludom Zecu. “To je bilo hrabro.”“To mi je bila dužnost,” odvrati Ludi Zec i pokloni se. “Kasnije,

Toryl moli da dođeš u njegovu sobu, gospo Ahrra,” dodao je, okrenuo se

i hitro nestao. Yssden pogleda Ahrru. Grickala je mali prst.

“Ahrra?”

“Ha? Dobro sam, Yssdene. Moram sad kući, tata me zove.”

“Jesi li mu rekla?”“Ne još. Ali ne brini, tebi se neće ništa dogoditi.”

“Zamišljena si.”

Gledala je između drveća, gdje je nestajala vitka zelena silueta.

“Jesam,” odgovori kratko. “I voljela bih da znam zašto. Pozdrav-

ljen, Yssdene.”Uhvatio ju je za ruku. “Hoćemo li se vidjeti večeras?”

Kimnula je glavom. “Moram ići,” reče odsutno i otrči.

Zakucala je na vrata Torylove sobe i zastala. Neki razgovor unutranaglo je prekinut, čula je kako se otvaraju i zatvaraju mala vrata s

druge strane zida, onda začuje: “Slobodno!”

Toryl je sjedio sam za stolom, s dvije čaše vina pred sobom. Ponudi

joj da sjedne i zagleda se u nju.

“I tako si srela Slijepog Kosca,” reče naginjući se prema njoj. Ahrra

spusti pogled i kimne.

“Ali nije mi se ništa dogodilo,” reče tiho. Toryl je zamišljeno lupkao

po stolu.

“Od danas nema više švrljanja po šumi,” reče. “Drugi put možda

nećeš imati tu sreću da Ludi Zec bude u blizini.”

Ona kimne u potvrdu.

“Imao si pravo što si ga poslao za nama.”

1 1 6 F U T U R A

7/21/2019 Futura 035


Tory l digne obrve kao začuđen, pa se nasmiješi. Onda joj ponudi

čašu. “Vina?”

Ahrra prihvati. Toryl dotoci i pruži joj, prolazeći rukom kroz kosu.

“Sad znaš...”

Ahrra je zamišljeno pijuckala.“I, kad znaš toliko, vjerojatno je najbolje da učinim ono što sam

tako dugo oklijevao učiniti.”

Pogledala gaje zainteresirano.

“U tvom sjećanju postoji jedan dio koji je zaključan davno, kad je

Proljetna Svjetlost umrla. Vjerujem da je sad došlo vrijeme da ga ot-

ključam, i da se sjetiš. Rijeke će poteći uzbrdo, i ne bih htio da te uhva-

te nespremnu. Nadao sam se., i još se nadam da će sve dobro završiti.

Ali ako tako ne bude, treba da znaš o sebi. Tek tada ćeš moći odluči-vati ravnopravno.

Ahrra je slušala njegove riječi s nerazumijevanjem. Htjela je nešto

pitati, ali Toryl mahne rukom, iskapi svoj pehar i pozove je bliže.

“Priđi i klekni,” reče.Položio joj je ruke na sljepoočnice i nasmiješio se ohrabrujuće.

“Otvori mi oči.”

Ahrrine zjenice porastu, oči joj zadobiju staklasti sjaj. Osjetila je

kako pogled njenog oca prodire duboko u njen, kako joj negdje dalekou potiljku zalazi u mračne hodnike, i odjednom, kao da su se otvorila

neka tajna vrata, u nju je nahrupilo svjetlo, i šarenilo, i progledala je.

Vidjela je lice: žensko lice, nasmiješeno lice, svoje lice; shvati daje

to njena majka. Držala ju je na rukama i pjevušila joj, a Prokopana

Planina bila je osvijetljena i vedra i puna Zelenih i nešto manje Plavih

odora. Vidjela je plesove, i čula glasove koji su pjevali slatke korale i

osjetila dragost koja ju je obuzimala kad god bi je Proljetna Svjetlost

uzela u ruke. Opustila se i nasmiješila, kad se iznenada slika pro-mjeni. Vedrine je nestalo, a ostao je strah. Toryl, mlad i ne još sijed, na

dugim noćnim konferencijama; Ninir i još nekolicina kako ostaju za

stolom, ostali kako se dižu i odlaze. Proljetna Svjetlost zaklinjala je

Toryla njenim, Ahrrinim životom: on je ostao čvrst. Iz skupine Zelenih

iza nje, netko tko je nalikovao Ludom Zecu izdvojio se i prišao Torylu.

On je stajao s rukom ispruženom prema svojoj ženi, i ona mu je konačno

prišla, s Ahrrom u naručju, tresući glavom. Pa zatim, dani neizvje-

snosti, glasnici koji jašu posvuda. A onda, krv, i bol, i smrt. Vidjela jegomile Žutih uniformi kako opkoljavaju Planinu i prodiru kroz pećine

ij hodnike i vrtove, vidjela je krv kako blješti na bijelom mramoru po-

dova i Zelene plašteve kako padaju svuda oko nje. Strijele su fijukale

po zlatnim i zelenim hodnicima donedavno mirnog raja, Toryl je

F U T U R A 1 17

7/21/2019 Futura 035


bjesnio i tukao svojim mačem i svojim pogledom, sa šačicom vojske. U

jednom trenu, čula je samo zaglušan fijuk, i osjetila kako pada, kako

se ruke koje su je držale opuštaju. Toryl je doletio, nadvio se nad nju i

Proljetnu Svjetlost i zagledao se u oči svoje žene. Ona je digla ruku i

nasmiješila se teško. Ahrra je čula riječi ali nije ih razumjela, ne onda.“Ostavi me, Toryle. Ne želim se vraćati u ovakav svijet. Čuvaj nju,”

rekla je i pružila mu Ahrru — smotuljak.

Toryl je preklinjao, ali Proljetna Svjetlost sklopila je oči i tiho izda-

hnula. Strašan plamen provalio je iz Torylovih potamnjelih očiju, ok-

renuo se, ugledao Zelenog dječaka koji se borio s preteškim mačem u

rukama, pružio mu Ahrru i rekao:

“Nosi je u Južnu kulu. Životom mi odgovaraš za nju.”

Dječak ju je pažljivo prihvatio, i posljednje što je vidjela dok je le-tjela uz stepenice bila su leđa njenog oca, i čitav val Plavih i Žutih koji

su u agoniji padali pred njegovim strašnim pogledom. Plakala je, i

dječak joj je pjevušio iza zabarikadiranih vrata, umirujućim, tako do-

bro poznatim glasom. Nakon vječnosti, na vratima je netko zakucao i

čuo se Torylov glas: “Gotovo je.”

Dječak je otvorio vrata, Toryl je ušao, položio mu ruku na rame i

pogledao ga u oči. “Otac ti je mrtav. Hoćeš li preuzeti njegovo ime?”

On je kimnuo i okrenuo se prozoru, drhtavih ramena. Toryl je uz-dahnuo, i digle su je njegove velike, jake ruke.

“A i mi smo sami,” reče tiho. Zaplakala je, prestrašena krvlju koja

mu se cijedila niz lice. Dječak se okrene od prozora, priđe i uzme je u

svoje naručje. Toryl je sjeo na krevet i sakrio glavu u šake.

“Ono što je ostalo od tvojih odlazi. Hoćeš li s njima?” upitao je dje-

čaka. On je pogledao Toryla, prišao mu i, pridržavajući Ahrru jednom

rukom, drugu mu položio na rame. Očvrslim, hrapavim glasom rekao

je: “Ne. Ostat ću ovdje.”

Toryl je kimnuo glavom.

Ahrra je ponovo zajecala. “Pa ti si gladna” reče joj dječak. “Odnijet

ću te u kuhinju, valjda ima još koji vrč mlijeka nerazbijen.”

To je bilo sve. Ahrra se prene i zatrepće očima. Toryl je još sjedio

pred njom, zabrinuto je gledajući. Ona polako ustane i prihvati se za

stol. Progutala je i pokušala progovoriti, ali grlo joj je bilo suho. Toryl je prihvati za ruku.

“To je bilo doba kad su rijeke tekle uzbrdo,” reče. “A ja sam ga izazvao.”

Ahrra kimne glavom. “Zbog Proljetne Svjetlosti?” upita.“I zbog nje. Zbog istine.”

Oborila je glavu i zagrizla zglob svog malog prsta.

“Tako sam... umorna,” reče.

1 18 F U T U R A

7/21/2019 Futura 035


Toryl se nasmiješi. “I ja, mala moja. Samo istina nikad nije.”

Gledala ga je zamišljeno, onda ga poljubi u čelo i tiho iziđe.

VII I

Eraj vrata, na škrinji, sjedio je Ludi Zec, ruku oslonjenih na ko

ljena. “Otključao ti je sjećanje?”

Ahrra kimne. Stala je kraj njega, oslonila se na zid i sklopila oči.

“Onaj dječak.”

Ludi Zec potvrdi glavom. Ahrra se nasmiješi.

“Izgleda da si davno stekao naviku da me spašavaš.”

On joj uzvrati osmijeh ne gledajući je. Oklijevala je, onda spusti

ruku na njegovo rame. “Sjećaš se Proljetne Svjetlosti?”“Sjećam.”

“Kakva je bila?”

“Kao svoje ime. Znaš da su naša imena uvijek ozbiljna.”

“Naša,” uzdahnula je. “Pričaj mi o Frivolnom narodu.”

“Što o Frivolnom narodu?”

“Imam li ja...ozbiljno ime?”

“Imaš. Ahrralnia. Zimska Svjetlost. Odatle Ahrra.”

Oslonjena leđima o zid, spuznula je na pod i obgrlila svoja koljena.

“Zašto Zimska Svjetlost?”

Spustio je glavu, zadubljen u šare na škrinji na kojoj je sjedio.

“Topiš hladnoću i pretvaraš zimu u ljepotu.”

Digla je glavu i pogledala ga začuđeno. On slegne ramenima.

“To je značenje imena.”

“A tvoje?”“Ludi Zec? Jer se tako ponašam — umjesto da se klonim opasnosti,

ismijem lovca i tako mu pokvarim užitak, ja umišljam da mu se mogu

suprotstaviti.”

“Naslijedio si ime?”

Blijedo se nasmiješio i pogledao je. “I karakter. Ne želim Moć, ali

ne dopuštam ni da je netko drugi ima nadamnom.”

“A ipak si godinama ovdje.”

“Toryl je drugo. On je prijatelj.”

“A ja? Meni si dopuštao da ti zapovijedam.”

Nasmijao se.

“Kao što bih svakom djetetu.”

“Iako imam Plave krvi?”

“Ponekad mislim daje ona zdravija od Zelene,” rekao je natmureno

i skočio sa škrinje.

F U T U R A 1 1 9

7/21/2019 Futura 035


Ahrra ustane. “Hoćeš na kupanje?”

Ludi Zečje pogleda. “Ne čeka te Yssden?”

Ona se nasmije. “Ne voliš ga baš?”

Slegnuo je ramenima. “Neodgovoran je."

“I to te smeta?”“Kad ima posljedice kakve je danas imalo, da.”

Ona pruži ruku i uhvati njegovu.

“Onda, mudri zaštitnice, dođi sa mnom i pazi na mene.”

Nasmijala se, ali nije joj uzvratio. Pogleda ga molećivo i on polako

krene za njom.

Obala je bila prazna, puhao je prohladan vjetar. Ludi Zec sjedne

oslonjen leđima na stijenu i reče neodređeno: “Hladno je.”

Ahrra je svukla haljinu i ušla u vodu. “Ti nećeš?”Zagledan u oblake daleko na horizontu, odvratio je: “Ne, kiša će.

Nemoj ni ti dugo.”

Izišavši iz vode, ispružila se na zemlji do nogu Ludog Zeca. On je

pogledom pratio njenu pletenicu koja joj je padala preko bokova, onda

uzme svoj ogrtač i prebaci joj ga preko leđa.

“Odjeni se, hladno je."

Ahrra ga pogleda, ustane i navuče haljinu. Ludi Zec gledao je obla-

ke. Ahrra sjedne kraj njega i nasloni glavu na njegovo koljeno.“Pričaj mi još o Frivolnima, Ludi Zeče.”

On uzdahne. “Sto te zanima?”

“Sve.”

“Mi nemamo tako stroga pravila života kao vi.”

Digla je glavu i pogledala ga.

“Zašto sam toliko Plava u tvojim očima?”

“Jer jesi Plava. Odgojena si kao Plava, prošla si Plavi ritual i ništa to

ne može izmijeniti. Toryl se tako bojao da ne postaneš Frivolna... a i ja. ““Pa ipak, pola moje krvi iste je boje kao i tvoja.”

Uzdahnuo je i podupro čelo rukom. “Znam. I to jest važno. Ni ne

znaš kako važno. Ali svejedno, u osnovi si Plava.”

“I zato se tako povlačiš od mene?”

Okrenuo je glavu. Oblaci su im se približavali. “Ne povlačim se. Ali

stari dobro kažu da su sokol i Čarobnik bliži nego Plava i Zelena Boja.”

Klekla je i pokušala mu pogledati u oči. “Zašto?”

“Zeleni su Vječnost; Plavi su Kaos: to su prava imena stvari. U Vje-čnosti nije važno vrijeme, smrt ne postoji ako je ne zoveš, postoje samo

ljubav i lijepost i život i to što imaš je jedino važno. U Kaosu uopće

ništa nije važno, Kaos ruši sve oko sebe i ne pita tko ni što mu je na

putu.” Okrenuo se i pogledao je. ”A ti nosiš u sebi klicu Kaosa, Ahrra.”

120 F U T U R A

7/21/2019 Futura 035


Ahrra g a je gledala užasnuto. “A kako su se onda Toryl i Proljetna

Svjetlost uspjeli voljeti?” upita napokon.

“Jer je Toryl bio sasvim poseban komadić Kaosa, a Proljetna Svjet-

lost sasvim poseban komadić Vječnosti.”

Ustao je i protegnuo se. Ahrra pruži ruku i zaustavi ga.“Čekaj. Ima još jedna stvar. Nisi mi rekao kako je završilo doba

ratovanja.”

Uzdahnuo je i ponovo sjeo kraj nje. Zagrćući je svojim plaštem, ša-

pnuo je: “Nije završilo.”

“Molim?” Gledala ga je s nevjericom.

On kimne i ponovi glasnije: “Nije završilo. Doba ratovanja još traje.”

Trenutak je šutjela, gutajući. “Sad shvaćam zašto moja majka nije

željela živjeti,” rekla je tiho.Ludi Zečjo j dotakne nadlakticu. Ahrrin i prsti potražili su njegove,

ali on se izmakne i ustane. “Zahladilo je,” reče suho “Bilo bi bolje da

krenemo natrag.”Ahrra je nesvjesno digla ruku i grickala zglob malog prsta. Ludi

Zečjoj uhvati zglob. “Nemoj to raditi.”

Ona stisne njegovu šaku i digne se.

“Zagrli me, Ludi Zeče. Inače ću zaplakati.”

Obuhvatio joj je ramena i drugu ruku joj spustio na kosu. Prsti sumu nervozno prebirali po njenim svijetlim pramenovima. Ahrra je du-

boko udahnula, onda se odvoji od njega i zagleda mu se u oči.

“Kako se zaustavlja ratovanje?” upitala je.

Ludi Zec skrene pogled. “Nema načina, Ahrra.”

“Mora biti.”Progutao je slinu i pogledao je. “Ako ti kažem, moraš to smjesta

zaboraviti.” Njegove tamne oči gledale su je ozbiljno.

Ahrra udahne i kimne. “Mogu.,” reče tiho.

“Zavjera nije gotova — način za zaustavljanje rata postoji i ako

zavjera ovog puta^uspije Toryl će postati Glavni Vjećnik i ratovi će

završiti a narodi Vječnosti i Kaosa ujedinit će se i to je ono što se spre-

ma ali rijeke će ponovo teći uzbrdo i bit će opet i krvi smrti i mnogo

mog i tvog naroda izginut će a da neće znati ni zašto i zato ne misli,”

rekao je u jednom dahu. Ahrra otvori oči i pogleda ga.

“Jasno mije ...” rekla je mršteći se, “ali...”

Ludi Zečjoj stavi ruku na sljepoočnicu.

“Idemo sad kući,” reče. “Kasno je, a još nisi jela.”

NASTAVLJA SE

F U T U R A 121

7/21/2019 Futura 035


knjiž. cijena: 59,45 Kn

naša ci jena: 41,80 KnRober t Aspr in :JOŠ JEDAN KRASAN MIT

Prvi roman izvrsne "mitologis- tičke"i humorističke SF&Fserije.


naša ci jena: 41,80 KnRobert Aspr in:NOVE MITKONCEPCIJE

Ludi nastavak urnebesnihavantura Aahza, Skeevea idružbe.

7/21/2019 Futura 035


IZLOG KNJIGAknjiž. cijena: 55,00 Knnaša c i jena: 33,00 Kn

Terry Pratchett:BOJA MAGIJE

Prvi roman iz humorističkofantastično Sfične serije o planeti"DISKu", najpopularnijeg inajprodavanijeg engleskog SF&Fautora.

Robert Asprin

MITI


naša ci jena: 41,80 Kn

Rober t Aspr in :MIT I KORUPCIJANajnoviji nastavakmitskih avatura.To se ne propušta.

NARUDŽBENICA F3 4 /B a k a l

IME I PREZIME ______________________

ULICA ______________________________

MJESTO ______________________________Naručujem pouzećem slijedeću knjigu-e

po povoljnim cijenama:

• T. Pratchett-"BOJA MAGIJE"

+ PTT troškovi

cca 8 KUNApo pošiljci

• R. Aspr in-"JOS JEDAN KRASAN MIT"

• R. Aspr in-"N0VE MITKONCEPCIJE"

• R. Asprin- "MIT I KORUPCIJA"

• J. Brosnan-"RAT NEBESKIH GOSPODARA

(Zaokružite naslov-e koji naručujete)

Knjigu-e ću platiti poštaru prilikom preuzimanja

Narudžbenicu pošaljite na adresu:

BAKAL d.o.o., Bosanska 10, 41000 ZAGREB

7/21/2019 Futura 035


HUMDok oč ekujem o da i mi vidimo kako je Joel

Schumacher osmislio svog “Batmana zauvjek”, Tim BURTON (Beetle- ju ice, Edward Scissorhands) ne želi ta ko lako odbacit i ono što je stvoriou prve dvije filmske prič e o č ovjeku -šišmišu. Ako ste pomislili da on sprema svoju verziju nove prič e o trenutno najpoznatijem strip junaku, griješite, od luč io se za junakinju i to pomalo divlju, nepredvidivu ženu-mač ku.U filmu CATWOMAN prekrasna Michelle PFEIFFER (Ladyhawke, Witches of Eastwick) e ponoviti svoju ulogu iz prethodnog Batman nasta

vka — Batman Returns. Scenario za tajfilm napisati e Dan WATERS.Globalno otopljavanje na našoj planeti te, kao posljedica toga, ota

panje polarnih kapa i poplavljivanje velikih gradova na obalama ne moraju nas odvesti samo u Waterworld (hvala ti Bože!) Isti događ aji pokretač su prič e u novom djelu Stanleya KUBRICKa (Clockwork Orange, TheShining) koje bi trebalo nositi naziv A.I. (Artificial Intelligence), naime takav postapo kaliptič ni svijet nastanjen je inteligentnim robotima. Oč ekujese da bi pripreme za snimanje mogle potrajati oko dvije godine, a budu i

da su poč ele krajem 1993. valjda e uskoro i prva klapa.

Nemo jte mi re i da ste znali da e Alien jedn og dana ipak sti i naZemlju. Za ALIENA 4 scenario je napisao Peter RIGGS, a Sigourney WEAVER (Ghostbusters) je ponuđ eno 5 milijuna dolarskih novč anica da još jednom ponovi svoju ulogu Ripley. To što je poginula na kraju tre egnastavka uop e ne e biti problem, ali još se nisu odluč ili koje od pripremljenih objašnjenja za neoč ekivano uskrsnu e e iskoristiti.

David CRONENBERG (The Fly, Scanners) snima srednjebudžetni SFfilm po imenu CRASH. O njemu mi je za sada poznato samo to da jezasnovan na romanu J. G. BALLARDA i da ga finanaciraju Britanci.

Novu, visokobudžetnu, verziju filma DAY OF THE TRIFFIDS (prva verzija snimljena je 1963.) po klasič nom romanu Johna WYNDHAMa režirati

e Tom HOLLAND (Childs Play, Fright Night).

Č ovjek koji je stvorio meni jedan od najdražih filmova Brazil, m onty-py thonovac Terry GILLIAM (Time Bandits), radi nešto slič no. Film za koji

se prič a da je komb inacija Term inatora i Outbreakea, ali na Terryjev nač in, zove se TWELVE MONKEYS i doga đ a se godine 2035. Glavne ulogeu filmu podjeljene su Bruceu WILLlSu (Death Becomes Her), Bradu PITT-u (Cool World) i Madeleine STOWE (The Last of the Mohicans). Ovome

124 F U T U R A

7/21/2019 Futura 035


filmu em o se u bu du no sti još koji put vratiti, a za sada u se samoponadati d a je Gilliam nauč io lekciju iz sluč aja Munchausen i da e namovim povratkom ponovo pružiti vrhunsku zabavu u svom stilu.

ON THE BEACH (USA, 1959 )režija: Stanley KRAMERscenarij: John PAXTON (po romanu Nevila Shutea)

uloge: Gregory PECK, Ava GARDNER, Fred ASTAIRE,Anthony PERKINS, Donna ANDERSON, John TATE

trajanje: 134 min.

prič a: Film prati sudb ine neko licine osoba, žitelja Australije,

koji su zahvaljuju i udaljenosti svog kontinenta ostali pošteđ enidirektnih razaranja nakon što godine 1964. izbija nuklearni rat posljedice kojeg usmr uju ljude na svim drugim kontinentima. Sre u

je imala i posada jedne američ ke podmorn ice, č ijeg glavnog č asnika glumi G. Peck, koja preživljavanje može pripisati č injenicišto je u kobnim trenucima bila ispod površine mora, a kasnije jeuplovila u Melburnšku luku. Nitko u filmu ne zna objasniti kako izašto je došlo do rata, “Netko je pritisnuo puce.” jednostavno ko

nstatira znanstvenik koga glumi F. Astaire. Ali i sve stanovnikeAustralije č eka ista kob koja je snašla č ovječ anstvo, u stvari jošstrašnije polagano umiranje, jer se radioaktivni oblaci sve više približavaju obalama kontinenta otoka. Suoč eni s neizbježnom sko-rom smr u, ljudi se odluč uju za različ ite nač ine kako da doč ekajukraj. Mladi Australski mornarič ki č asnik (A. Perkins) i njegova supruga (D. Anderson) od luč uju da pilulama prekrate život sebi i svo

joj djeci, ve spomenuti znanstvenik smatra da je dosto janstvenijeumrijeti voze i trka i automobil, a zapovjednik podmornice imatie romansu sa lijepom stanovnicom Melburna (A. Gardner), no

kraj ne e do č ekati zajedno jer on mora isploviti ne bi li istražioradio signale koji stižu iz pravca Kalifornije.

Oč ito je da strah od m ogu e nuklearne katastrofe nijeprivilegija samo današnjice. Ovaj film smatraju najboljim antira-tnim filmom iz 50-tih godina. No osim tematike film se apsolutnoistič e i č vrstom režijom S. Kramera, dob ro razrađ enim likovima iizuzetno uvjerljivom g lumom tadašnjih Hollywoodskih glumač kihzvijezda. Istaknuti u da je u ovom film F. Astaire imao svoju prvudramatsku ulogu uspješno je odradivši što nije prošlo nezapaženou filmskom svijetu.

F U T U R A 1 25

7/21/2019 Futura 035


Kad su č etrdestih godina ovog stolje a američ ke sapunske kom panije poč ele sponzoriratl radio, a poslije i TV emisije — pretežno ljubavnogkaraktera — nastao je naziv soap opera ili “sapunica” (termin koji se danas kod nas koristi za ljubavne trakavice na TV). Analogijom se od svemirskih avantura za jednokratnu upotrebu, tiskanih u otprilike istom periodu, došlo do naziva space opera. S druge strane došao je naziv pulp fiction što nije krvavi šund, kako to naši distributeri misle, nego jeftinišund ili samo šund. Pulpa je drvna masa od koje se dobija jeftini novinski

papir za rotaciju, pa se tako analogijom došlo do naziva za štivo koje jemasovno, jeftino i nema velikih umjetnič kih pretenzija, ali se dob ro p rodaje. Za razliku od ozbiljne književnosti ili umjetnosti koja je dostojanstvena, elitistič ka i Ima mali krug konzum enata i ne isplati se. Ono o č emusvi stvaratelji, bez obzira kojom se vrstom umjetnosti bavili, sanjaju jestnapraviti i jedno i drugo; djelo visoke umjetnič ke vrijednosti koje e seprodavati poput šunda. To naravno zahtjeva jedinstveni spoj kreativnosti, intuicije i primjenjene psihologije, jer to djelo mora funkcionirati nadva nivoa da bi moglo zadovo ljiti dva po tpuno opreč na ukusa. Jedno je

jasno: svi pravi klasici svih vidova umjetnosti su upravo takvi i masovn i ielitistič ki.

Č emu ovaj dugač ki uvod? Upravo sa zakašnjenjem od tri godine č itam jedno takvo djelo, roman kakav se vjerojatno pojavi jednom u desetgodina. Herbertova "Dune” šezdesetih, Pohlovi Heecheeiji sedamdesetih, Brinovl Ratovi uzdizanja osamdesetih vjerojatno su najbolji primjeriSF-a koji je uspio zapaliti maštu cijele generacije. Vernon Vinge i njegovroman, nagrađ en Hugom, “A FIRE UPON THE DEEP” (1992.) je upravo

takvo djelo. Vernor vam, ako redovno č itate ove moje retke, sigurno nijestranac jer sam ga ve više puta po dobru spominjao. Rođ en je 1944 ipredaje matematiku na univerzitetu u San Diegu, a bivši je muž sad neviše tako popularne Joan D. Vinge. Prvu slavu i nominaciju za Huga mu

je donje la duža novela ili mini roman “TRUE NAMES” (1981.) u kojem jenapravio idealan spoj cyberpunka I magije i zapravo je preteč a svih romana koji se bave prividnom stvarnoš u. Nakon dva romana koja su prošlanezapaženo, “GRIMM’S WORLD” iz 1969. (koji je prepravljen kao “TAT-

JA GRIMM’S WORLD” 1987.) i “WITLING” (1976.), tokom osamdesetihpojavila su se dva vezana romana: “THE PEACE WAR” (1984.) i “MAROONED IN REALTIME” (1986.) kojima je dokazao da je sazreo kao pisac.Koriste i se originalnom Idejom tehnologije statič nih p olja koja unutar

126 F U T U R A

7/21/2019 Futura 035


sebe zaustavljaju tok vremena, Vinge je ustvari napisao krimi č ija seradnja odvija u budu nosti u uvjetima visoke tehnologije. Vinge je bionominiran za Huga za “Peace War” ali je izgubio od Gibsonovog “Neuro- mancera”, a dvije godine kasnije ni drug i dio mu nije bio bolje sre e. “VATRA U DUBINI” je kom pleksna prič a o galaktič koj zajednici civilizacijakoje kontaktiraju preko komunikacijske mreže, i brodovima bržim od sv

je tlosti , ali samo u pojedin im zonama galaktike. Naime, tamo gdje suzvijezde rijeđ e tehnolog ija funkcion ira bolje, a u gravitacijskoj dubini galaktike ne radi ništa od fanta stič nih izuma visoko razvijenih civilizacija i“ Mo i” , č udesnih bestjelesnih entiteta koji vladaju višim sferama galaktike. Daleki potomci ljudi, sada samo jedna od razvijenih rasa, nailaze nadavno izgubljenu “arhivu”, bazu podataka, u kojoj se krije virus, ustvariprogram za ponovno instaliranje zlog entiteta zvanog “Pošast”, koji je

prije nekih pet milijardi godina napravio rusvaj u galaktici. Shvativši štosu napravili probudivši iz sna ovu neman, č lanovi istraživač kog tima p okušavaju oč ajnič ki potez, pobje i svemogu oj “ Pošasti” svemirskim brodom i spasiti posljednji dio programa koji bi trebao kompletirati virus.

Bježe i pred “ Pošasti” , teško ošte eni brod e se spustiti na planetunaseljenu srednjovjekovnom civilizacijom stvorenja nalik vukovima, a jedini preživjeli biti e maloljetni brat i sestra. To je tek poč etak neviđ ene

jurnjave , zakuč ast ih intriga, svemirsk ih bitaka i svega onoga što č ini SF.

Da vam ne bih odavao previše od sadržaja (jer e ovu knjigu sigurnoobjav iti) ovo je roman koji mi je na neki nač in vratio vjeru u dobru space operu.

Što se tič e nagrada, objavljeni su rezultati za Locusovu nagradu ipobjednik je Lois McMaster Bujold sa “MIRROR DANCE”, najbolji fan

tasy je “BRITTLE INNINGS” od Michaela Bishopa, a najbolji horror “FIRES OF EDEN” Dana Slmmonsa. Najbolja novela je “Forgivness Day”Ursule Le Guin, a druga je dobitnik Huga Resnickova novela “Sedam pogleda na klanac Olduvai”, najbolja noveleta je Gerroldov “Mali Mar- sovac", a nagradu za kratku prič u dobio je Joe Haldeman za “None so blind”.

Huge ete ut od Krste koji je bio tamo i sve vidio i č uo.

Na listama najprodavanijih knjiga vodi Orson Scott Card s posljednjim dijelom pentalogije “Homecoming” koji se zove “EARTHBORN”,drugi je Guy Gavriel Kay s novim fantasy romanom “LAVOVI AL-RASSA-NA”. Tre a je C.J. Cherryh s romanom “INVADER” nastavkom “FOREIGNER” (koji je bio tre eplasiran u Locusovoj nagradi). U džepnim izdanjima prvi je Kim Stanley Robinson sa “GREEN MARS”.

Neven Antič evi

F U T U R A 127

7/21/2019 Futura 035


r N A R U D Ž B E N I C A --------------------------------------------------------------------------!

! I M E 1 P R E Z I M E

1 ULICA Ii M J E S T O |

i Naručujem pouzećem knjigu-e po posebnim cijenama za čitatelje FUTURE g

» (Zaokružite naslov koji naručujete): ,

| • J.R .R. To lk ien - GOSPODAR PRSTENOVA -1 dio:"PRSTENOVA DRUŽINA" (Fantasy) 1 8 0 , - k n ■

I • John Grish am - "SLUČAJ PELIKAN" (Triler) 1 0 9 , - k n \

• J ohn Grisham - "KLIJENT" (Triler) 1 0 9 , - k n• Winston Groom - "FORREST GUMP" (Humor) 90,- kn

• Michael Chrichton - "RAZOTKRIVANJE" (Triler) 130 , - k n j .1 • George R.R. M ar t i n - "PJESMASUDNJEG OMiK'(Rock-horror) 1 3 0 , -kn '■

1 • William Gibson - "SVJETLOST PRIVIDNE STVARNOSTI" (SF) 1 2 0 , - k n

i • Patricia Corwell - "OBDUKCIJA" (Tehnološki triler) 120,- kn

i • Lionel Davidson - "KOLIMSKI VISOVI" (Špijunski tri ler) 1 3 0 , - k n

i • Stephen King - "NESANICA" (Horror) • J.R.R. Tolkien - GOSPODAR PRSTENOVA - II dio:

1 5 0 , - k n

"DVIJE KULE" (Fantasy) 160,- kn

• Guy Gavriel Kay - "TIGANA" (Fantasy) • John Grisham ■"VRIJEME ZA UBIT" (Triler)

1 5 0 , - k n

140,- kn• John Grisham - "ČUDOTVORAC" (Triler) 1 4 0 , - k n

' Knjigu-e ću platiti poštaru prilikom preuzimanja

^ ZA ČITATELJ E FUTURE POPUST 2 0 % NA NAVEDENE CIJENE j

i'kiru'jžbeni'ju po š a l j i m i iidryju;

I j Ž j j >\L<lifJfiJTAi'>I, yyjyv|] 12, P.P. 2-3 ,4-1000 iiAliffeEJ

l̂gT mns Tylaffjiiyka narudžbe: 041 274 730

7/21/2019 Futura 035


7/21/2019 Futura 035


Documents

Futura 035