znanstvena fantastikBROJ 22 16 K / 450 S

C IJEN IT E SVO J N OVAC !!

PRETPLATITE SE NA

FUTURUI UTEDITE

40% ODPRODAJNE CIJENE NANOVINSKOM KIOSKU

PRETPLATA: 6 BROJEVA - KUNA 60,-

12 BROJEVA -KUNA 120,-

Uplatu izvriti opom ili posebnom uplatnicom ZAP na iro raun

30101-601-157181,poziv na broj 9901.

Kopiiu uplatnice aliite zajedno s ispunjenim kuponom na adresu: BAKAL d.o.o., Bosanska 10, 41000 ZAGREB.

Adresa:

Pretplaujem se na: ^ 12 brojeva FUTURE

"PRETPLATNI KUPON

Ime i prezime:

SF&F BIBLIOTEKAU koliko ste p ro p u s tili neki od ve ob javljen ih brojeva FUTURE, ovo je prava prigoda da ih nabavite

Narueni stari brojevi FUTURE isporuuju se pouzeem (otkupnina) po cijeni od 10,- KUNA po prim jerku + potanski trokovi.

N arudbe na adresu :

BAKAL d.o.o.,Bosanska 10,4 1 0 0 0 ZAGREB

ili na telefone:0 4 1 /5 7 9 -8 7 7 , 0 4 1 /4 2 6 -6 6 6 / k. 214

------

SADRAJ y :Roger ZelaznyOVA SMRTNA PLA N IN A................... 13

Tom AllenKRALJ, Z M A J .......................................52

Mack ReynoldsKAM ATE................................................. 70

Rod SerllngZNAI LI VAM ITAIME G R IM SB Y?................................... 85

Vesna GoreKRALJEVI I ODM JERIVAI.........100Orson Scott CardIZGUBLJENI DJEACI..................... 111Kolumne:BOOKSHOP, ASTRO, SKRIBO ...

HXiBalcaiPUBLICATION 1994.

M hH ..' :

4

Godite III broj 8 /kolovoz 1994. UKUPNI BROJ: 22 ISSN 1330-51 15

FU T U R Am jesenik za znanstvenu beletristiku i fantastiku

NAKLADNIK Bakal d.o.o.,Bosanska 10, 41000 Zagreb Tel. 041/579-877

Za nakladnika:GLAVNI I ODGOVORNI UREDNIKKrsto A. Maurani Tel. 041/426-666/214Urednikov naslov: Slavonska 1,41430 SAMOBOR

Naslov ureda: Bosanska 10, Zagreb

TISAK: X-PRESS, Zagreb

Nastavnica: B. Valejo, 1993. N ightowl Co.

Svi prilozi FUTURA 1994. Autorska prava vraeni vlasnicima. Nenarueni prilozi se ne vraaju.

Miljenjem br. 532-03-1/92-01 MINISTARSTVA KULTURE I PROSVJETE REPUBLIKE HRVATSKE, od 1 3. listopada 1992., knjievni asopis FUTURA osloboen je plaanja poreza na promet

CIJENE OGLASNOG PROSTORA:1/1 omotna stranica 9 0 0 ,-KUNA 1/1 unutarnja stranica 4 0 0 ,-KUNA 1/2 unutarnja stranica 250,- KUNA

UVODNIKtovani Futuriari:

Pozor, pozor, svi na prozor! Vatrogasci, brzo sim, ja sam mumlj mumlj pa je dim. (Ovo mumlj mumlj je iz pristojnosti kako ne bih ovako javno, u tisku, napisao prdnul; eto, takav sam, srameljiv).

Ovo o vatrogascima je govorio Tomo Barbaa, moj dobri prijatelj iz djejih dana u Stenjevcu (to je drevno naselje rimske prolosti desetak kilometara zapadno od Mitnice na rno- mercu nekadanjeg zapadnog ulaza u Zagreb kojega je hm, hm, Metropola, irei se, progutala u status predgraa). Nama Stenjevekoj djeurliji bilo je prezime Barbaa, iz nekoga razloga, neodoljivo smijeno pa je Tomo, kako nas ne bi okirao kontrastom mogueg serioznog ponaanja i smijenoga prezimena, bio pun ovakvih zabavnih pjesmica i inih dosjetki. Klasina dobriina. A krupan rastom, bio je nedodirljivi ampion u igri Kafe (vidi Uvodnik F10) i stup obrane u bliskim susretima sa susjednim Borecom. Pravi junak kvarta. (Tomo, gdje si? Je si li iv? Jesi li dobro?)

aa te zakarto (tako je psovao moj pokojni aa: dok nam se nisu dotepla braa s Istoka i nauila nas govoriti ir ilicu tom smo frazom mi ondanji tinejeri pedesetih, okirani, nenavikli na prostotu, ovdje u Zagrebu i okolici reagirali na prvi susret s uvezenim bratskim i jedinstvenim, jebote, pe- em, i slinim duhovitostima. Dotad se u Zagrebu psovalo kaj god, ote pro, Jezu-kristu, a u provali nekontroliranoga gnjeva izazvanog krajnjom provokacijom reklo bi se odi vrit, uft jedan. Tako je to bilo u bratstvu-jedinstvu: slobodna razmjena kulturnoga blaga; mi njima Krleu, operu, Profesora Baltazara, Prie iz davnine, vaterpolo i pardon gospodine, a oni nama Momu Kapora, pevaljke, Sakupljae perja, Branka majkemi Kockicu, fudbalske muke i jebote drue.)

Dakle, aa me zakarto, danas sam shvatio da sam fosil.Poput Preradovieva Putnika (u kajkavskom prepjevu,

ako niste znali nisam siguran, ne hvatajte me za rije, ali mislim Domjanievom pod pseudonimom Stric Grga):6

Pesja capa, kam sem zbludil, tu je kakti v rogu kmica!Skorje su mi blata pune, teko noga napred smica.Jo kvartira nisem nael, itd. A dalje bi moda ilo, da

je prepjev nastao ovih dana:Levo, desno, ni za jesti, ne mirii gibanica nema truklof ni baula, samo burek, evap, pizza...

Uem ja jutros u peceraj da si kupim marendu (jauzn, gablec) i pitam imaju li kraml-pogae (imaju krafne, sto raznih piroki, trudla od sira, pita od oraha, i toga, zato ne bi imali i kraml-pogae?). A prodavaica, zgodno ensko stvorenje u cvijetu rane mladosti samo me bijelo gleda. Onda ja prevedem, raunajui da se ne snalazi u purgerskom dijalektu, pogaice sa varcima. A ona me gleda kao da sam pao s Marsa. Nikad ula. (Stari luak: jeo bi *v*a*r*k*e u kolau!!!?)

Va urednik: kulinarski fosil.Jezu-kristu, aa te zakarto, kamo je doao ovaj na svi

jet kad ljudi vie nemaju pojma to su to kram l-pogae! Pravi burek-teror. Ote pro.

(Pitajte starije poznanike kako se u vaem kraju psovalo prije irilice koji su bili ekvivalenti Jezu-kristua, ote proa itd. kod vas prije uvoza jebota i pe-ema, pa mi javite. Ba bih volio znati. Mislim ozbiljno, ne zezam se. Dajte si malo truda pa mi javite. Shvatite ovo ozbiljno.)

Dakle, shvativi da sam fosil, prisjetih se vaih pisama u kojima me pitate to je to Bogdaj vei kup, zato u Uvodnicima spominjem nekakav Gustlov bus i to je sve to, aa me zakarto?

Vic je u tome da ja ove moje Uvodnike (tojest askanje s vama, rekao bih ja, mudrovanje, rekao bi netko) piem u kontinuitetu, svaki mjesec, u nastavcima. Pa kad jednom izvalim neku bedastou (tojest duhovitost, kako si laskam kad sam nasamo sa mnom), ona se nataloi na raniju duhovnu batinu u naem dijalogu pa je i tretiram kao takvu. A vi, tovani Futuriari, dosljedni svome krajnje nemarnom odnosu prema najboljem esef-mjeseniku u Hrvata, ne itate FUTURU kontinuirano od estoga broja (kad je nastupila moja ureivaka

7

strahovlada) pa se katkada naete u udu kao da ste propustili mjesec dana Santa Barbare pa vam nije jasno to se to sada dogaa, tko je to sad (opet!) oenjen s kime, i zato se svi ude to je netko iv jer ni ne znate da se mislilo daje mrtav pa vam nije jasno emu se to ude pa se i vi udite kako se oni ude.

A sad, zamislite kako bi izgledala FUTURA kad bih je ureivao uvaavajui vau izdajniku neredovitost! Jasna stvar, u njoj bi uvijek pisalo jedno te isto jer vi ne biste ni znali daje to ve pisalo, a ja bih plandovao umjesto da ovako crnim jer bih samo ponavljao uvijek jedno te isto. (Kako si lijeni urednik zamilja raj.) Pa sad zamislite kako bi rogoborili nai dragi, voljeni pretplatnici koje cijenimo kao kap bistre izvor- vode na dlanu.

Zato sada ovu moju novu prostranu kancelariju (F13) privremeno ja vn o proglaavam m linom.

(U mlinu se dvaput govori.)1. Ako nam elite ponuditi svoju pripovjetku (a jo niste

bili sa mnom u kontaktu) najprije piite pisamce ili dopisnicu i zatraite Upute (F7).

2. Gustlov bus je moja varijanta Andersonova prijevoda latinske sentence De gustibus... (F8, F9, F12). Pod tim naslovom katkada nainim rubriku Pisma itatelja. Inae svima odgovaram pojedinano, pismom kojiput ne ba odmah, zna se dogoditi da taj odgovor stigne i nakon par mjeseci, ali uviiek. Evo, ovako:

GUSTLOV BUSPie nam Irena iz Koprivnice i uglavnom nas hvali, a pri

kraju se ispriava Nadam se da se ne ljutite to sam FUTURU iskomentirala od korica do korica uglavnom ponavljajui da ste super, ali ne mogu lagati kad ste najbolji. Nita, nita, sve je OK, samo nas hvalite. Mi smo kao domai kazalini glumci koji ive od aplauza jer da im je do novca ili bi u uvare parkiralita na veu plau.

Osim toga, Irena dotie bolno pitanje prigovarajui nam to objavljujemo fosilne pripovjetke. Evo, ovako: nitko iv mi ne bi vjerovao ako bih ustvrdio da esef osamdesetih i devedesetih nije onaj esef koji nas je sve privukao itanju esefa. Pa ipak, to je, naalost, istina. Evo, prvi urednik Vlatko je pro

8

eljao najfrikija godita Isaac Asimovsa i F&SFa i iz njih izvadio kremu. I to je to bilo? Pripovjetke uglavnom negati- virane u Anketi...

Inae, Irena je starija tinejerka, zanima je sav esef a posebice Stare Streke pardon oprostite mi Star Trek, i bila bi vesela ako bi joj se netko iz Koprivnice, okolice, i ire, javio na adresu: Irena Snajdar, Tome ikovia 31,

43300 Koprivnica.3. BOGDAJ VEI KUP (F10, 12, 14, 17, itd.). anr esefa, za

razliku od svih ostalih, obiluje intenzivnim druenjem njegovih poklonika: klubovi, konvencije, fanzini, i slino. Pod ovim naslovom u FUTURI govorimo o tim pojavama.

4. Pretp latn ik i broj (F10,16, 21). Dame i gospodo pretplatnici, kad vam stigne vaa FUTURA, suzdrite se (znam, teko je, ali pokuajte) i ne bacite kovertu kolikogod je u aru ushita uzdrhtalim prstima unitili nestrpljivi da se doepate neodoljivoga esefa unutra najprije pogledajte vau adresu na koverti: ona brojka iza vaega prezimena je posljednji broj kojega ete dobiti u okviru tekue pretplate. Drugim rijeima, pretplata vam istie tim brojem FUTURE pa ete slijedeeg dobiti potom samo ako povuete odgovarajui kon$$$tru- ktivni financij$$$ki potez, tojest ako lukavo, tovie, nadasve mudro (F9), investirate svoju monetarnu faunu i floru u najbolji esef-mjesenik u Hrvata. To sam ve rekao, ali sjeate se! ovo piem u mlinu a u mlinu se dvaput govori. A to se esto ponavlja napokon se i povjeruje. Dakle, vi sad ve vjerujete daje FUTURA najbolji esef-mjesenik u Hrvata. (S ovih par zadnjih reenica pokuavam oponaati stil Tanje Torba- rine. Moda se i ja proslavim. Pa puanstvo navali kupovati FUTURU u Analognim koliinama radi mojih uvodnika. Pa radi velike prodaje uzmognemo FUTURU uiniti tjednikom na 12 araka (192 stranice), pa je jo povrh toga i opet pojeftiniti. to je utopija tovie ludorija jer evo, juer mije Nakladnik Bojan rekao da je offset-papir poskupio 60%. Pa sad budi pametan. Kako ve ionako skupu publikaciju ne poskupiti, a ve sad jedva nekako balansiramo.)

5. Skriboserpentistika je FUTURIN nagradni natjeaj za pretplatnike s atraktivnim nagradama. Pravila smo objavili u F12, dugaka su dvije FUTURINE stranice pa bi

9

bilo rasipno ponavljati ih. Tim vie to ima i amandman (F14).6. U F12 pie sve o Izdavau Bojanu, Mojoj Beznaajnosti

uredniku i Katici-za-sve Mihaeli. ak se ni u mlinu ne kae ba sve, pa neu ni ja.

7. Nescafe: vidi F13. Inae, to vie ni nije aktuelno. Sad nam finu kavu automat-espressira teta Kiki, za tri kune dupla, dugaka). A vi si mislite.

(Inae, uvijek me veseli ta fraza dugaka kava. Kao daje kava paga pa je dugaka.)

8. O pitanjima prevoenja sam nekoliko puta razglabao u Uvodnicima (pogotovo u F15) i inae, pa mi je bedasto ponavljati, a redovitim itateljima bi bilo bedasto jo jednom itati.

9. Narudbenice u FUTURI i unitavanje iste izreziva- njem iz te iste onih prvih istih: nemojte! Proitajte uputu u F15. Tojest, ne izrezujte narudbenicu nego je fotokopirajte, ili nacrtajte (moe i prostoruno), itd.

Evo, tako. Ovime ukidam proglaenje kancelarije mlinom. Vie neu govoriti dvaput.

Samo u jo citirati jednu zgodnu pjesmicu koja me je veselila dok sam prijateljevao s Tomom Barbaom:

Ide kia ubi mia; idem ja ubim dva; ide ti ubi tri; ide on ubi cijeli bataljon.

Jo nam samo valjapsihijatrove pacijente proglasiti mievima pa se vratiti u deratizirane UMPE poslije prve dobre kie.

A dotle, bilo m ije festival druiti se s vama, srdaan pozdrav

Ka Maurani

OBAVIJEST ZA NOVE PRETPLATNIKE:PROSIM, PROSIM, ALJITE KO PIJU U PLATNICE S

PRETPLATNIKIM KUPONOM (UTEDITE NOVCE ZA FOTOKOPIRANJE I RADIJE UPLATU IZVRITE POSEBNOM UPLATNICOM KOJA KOTA KOLIKO I OPA UPLATNICA, A IMA JEDNU KOPIJU VIE.

HVALA.

1 0

Hl

PRETPLATA NA FUTURU,KNJIGE BIBLIOTEKE FUTURA i

sve ostaloto bi vas moglo interesirati.....

G en era ln i zastupn ik BAKAL d .o .o . u Republici Sloveniji:

KIKI KERAM d.o.o . Litostrojska 2 5 6 1 0 0 0 LJUBLJANA

Tel.: 0 6 1 / 5 5 7 -1 6 2

Ga. Katarina Meserko

Ovu pripovjetku posveujemo Stipi Boiu, jednom od najveih meu hrvatskim portaima.

Jedna od najveih pohvala za koju sam uo da je netko dao nekom piscu lei u rijeima mlade dame koja je rekla: Ve na poetku drugog odlomka znala sam da sam u dobrim rukama. Znanstvena fantastika dala je mnogo takvih ruku, ali iskreno zavidim onima koji se nadu u Zelaznyjevim.

To je o Rogeru Zelaznyju u New York Times- napisao dobro nam znani Theodore Sturgeon.

Treba li rei vie?

Roger ZelaznyOVA SMRTNA

PLANINA

Izvornik: "This Mortal Mountain", 1967.Prijevod: Mihaela Velina

P(ogledah je i eludac mi se zgri! Pitao sam se kamo vodi? K zvijezdama?Pravih rijei nema. Zurio sam i zurio, i proklinjao injenicu

da ta stvar postoji i da su je otkrili za mog ivota,Pa? ree Lanning, nagnuvi letjelicu kako bih ja mogao

gledati prema gore.Odmahnuh glavom, pa dlanom zasjenih ionako ve zati

ene oi.Uini da nestane, rekoh mu napokon.Ne mogu. Vea je od mene.Vea je od bilo koga, rekoh.Ali mogu nas maknuti odavde...Zaboravi. elim napraviti nekoliko fotografija.

1 3

On okrene letjelicu, a ja poeh okidati.Moe li lebdjeti na mjestu ili nas dovesti malo blie?Ne, vjetar je prejak.Tako sam i mislio.I tako sam je snimao teleskopskim objektivom i skener-

skim prikljukom i svim ostalim dok smo kruili oko nje.Dao bih sve da joj vidim vrh.Sad smo na deset tisua metara, a ova igrakica ne moe

dalje od esnaest. Gospa, naalost, zavrava negdje iznad atmosfere.

Cudnoo, rekoh, odavde mi ne izgleda poput nekoga tko die eter i provodi svo svoje vrijeme buljei u zvijezde.

On zahihoe i zapali cigaretu; ja posegoh za jo jednom alicom kave.

I, kako ti se Siva Sestra uistinu ini?I ja zapalih jednu i duboko uvukoh ba kad je neto od

nekud poelo potresati letjelicu pa je napokon odbacilo i rekoh:

Poput Gospe od Abatoira pogaa tono izmeu oiju.Potegosmo par gutljaja kave, a potom on upita: Prevelika

za tebe, Sivko?, a ja zakrgutah zubima kroz kofein, jer samo me prijatelji zovu Sivko (ime mi je Jack Summers, a kosa mi je oduvijek ovakva), a u ovome trenutku nisam bio previe siguran spada li Henry Lanning u tu kategoriju (premda me zna ve dvadeset godina) posebice sad, u svjetlu injenice da se vraki potrudio nai ovu stvar na svijetu s rijetkom atmosferom, hrpom stijenja, prebljetavim nebom, i s imenom koje zvui kao LSD izgovoreno natrake, nazvanom po Georgeu Dieselu tipu koji je prvi kroio nogom na ovo pranjavo tlo i odmah otiao, pametan ovjek!

Planina visoka ezdeset i kusur tisua metara, rekoh napokon, nije planina. To je samosvojan svijet koji je neko bedasto boanstvo zaboravilo baciti u orbitu.

Znai, ne zanima te.Opet pogledah sivo-plavkaste padine, slijedei ih pogle

dom u visinu, sve dok boje nisu iezle s njih, sve dok obrisi planine nisu postali samo nazubljena crna sjena iji se vrh nije mogao vidjeti, sve dok me oi nisu poele pei a suze ariti iza zatitnih naoala; i vidio sam kako se oblaci, poput ledenjaka u nebeskome moru, razbijaju o te neranjive obrise; 1 4

i uo zavijanje vjetra koji je pokuao svojom brzinom nadmaiti njenu grandioznost i, naravno, nije uspio.

Oh, zanima me, zanima, rekoh, na vie akademski nain. Hajdemo natrag u grad, negdje gdje se mogu najesti i napiti i slomiti nogu ako mi se posrei.

On okrene letjelicu prema jugu. Nisam bacio pogled preko ramena. Ipak, cijelim sam putem osjeao njenu prisutnost iza svojih lea:

Siva Sestra, najvia planina u poznatome svemiru.Na koju se, naravno, jo nitko nije uspeo.

Osjeao sam je i u danima koji su slijedili, vidio njenu sjenu na svemu to bih pogledao. Slijedeih par dana prouavao sam fotografije, naao nekakve zemljovide pa i njih prouavao, razgovarao s raznim ljudima koji su mi ispriali mnoge prie o Sivoj Sestri udne prie...

I cijelo to vrijeme nisam naiao na ita ohrabrujue. Saznao sam da je ve jednom pokuana kolonizacija Diesela, prije nekoliko stoljea kad jo nije bilo brodova brih od svjetlosti. Prve je koloniste istrijebila neka nova bolest, sve do zadnjeg ovjeka. Ova sadanja kolonija stara je etiri godine, ima bolje lijenike, ovdje je s namjerom da tu i istane, i ini se da se ponosi svojim loim ukusom u izboru svjetova. Nitko se, saznao sam, nije previe motao oko Sive Sestre. Bilo je nekoliko neuspjelih pokuaja da se na nju uspne to je rezultiralo s nekoliko legendi.

Danju nebo nikad nije utjelo. Vritalo je i vritalo u moje oi, sve dok nisam poeo nositi zatitne naoale kad god bih iziao van. Svejedno, veinu sam vremena provodio u hotelskoj dnevnoj sobi jedui i pijui i prouavajui fotografije, i ispitujui svakog sluajnog prolaznika koji bi bacio pogled na moje snimke i zemljovide rairene preko stola.

Nastavio sam ignorirati sva Henryjeva pitanja. Znao sam to eli kvragu, nek eka. Naalost, i ekao je, prilino strpljivo, to me uasno irtiralo. Osjeao je da sam zagrizao mamac i elio je Biti Tu Kad Se To Dogodi. Pria o Kasli donijela mu je prilino bogatstvo; u samodopadnim boricama oko njegovih polustisnutih oiju ve sam vidio prolog ove prie. Kadgod bi pokeraki bezizraajna lica podigao jednu od fotografija i polako je okretao, kao da sam mogao vidjeti cijele

1 5

odlomke. Kad bih slijedio njegov pogled vjerojatno bih vidio i samu naslovnicu knjige.

Koncem tjedna s neba se spusti brod iz kojega su izili neki opaki ljudi i prekinuli moje razmiljanje. Kad su uli u dnevnu sobu shvatio sam to su. Skinuh naoale kako bih svojim uarenim pogledom mogao Henryja pretvoriti u kamen. Naalost, ilama mu je teklo previe alkohola pa nisam uspio.

Razbrbljao si se tisku, rekoh.Daj, daj, ree, ukoeno, smanjujui se pod mojim pogle

dom koji se s mukom probijao kroz gusti mrak njegova sredinjeg ivanog sustava sve dok napokon nije dotakao rubove tog siunog tumora koji predstavlja prednji reanj njegovog mozga. Ti si poznata linost, a...

Vratih naoale na nos i pognuh se nad svojom aom, glumei alkoholno blaenstvo. Jedan od trojice opakih mi prie. Oprostite, jeste li vi Jack Summers? upita.

Pokuavajui objasniti tiinu koja je uslijedila, Henry ree: Da, ovo je Ludi Jack, ovjek koji je s dvadeset i tri godine osvojio Everest a otada i svaku drugu hrpu kamenja vrijednu spomena. S trideset i jednom postao je prvi ovjek koji se uspeo na najviu planinu u poznatome svemiru Mount Kaslu na Litanu. Moja knjiga

Da, ree reporter. Zovem se Cary, radim za GP. Moji prijatelji predstavljaju dva druga sindikata. uli smo da se namjeravate uspeti na Sivu Sestru.

uli ste krivo, rekoh.Oh?Ostala dvojica su prila i stala pored njega.Mislili smo pone jedan od njih. da ve organizirate polazak, dovri drugi.Znai neete se penjati na Sivu Sestru? upita Cary, a je

dan od preostale dvojice nagne se kako bi razgledao moje fotografije, dok se onaj drugi spremao snimiti nekoliko vlastitih.

Prestanite! rekoh, podigavi ruku prema fotografu. Moje oi ne mogu podnijeti jarko svjetlo!

Oprostite. Uporabit u infra-objektiv, ree on i pone prtljati po aparatu.

Cary ponovi pitanje.Sve to sam rekao jest da ste krivo uli, rekoh. Nisam

rekao ni da hou ni da neu pokuati. Jo nisam odluio.1 6

Ako odluite pokuati, kad e to biti?Zao mije, na to vam pitanje ne bih mogao odgovoriti. Henry odvede svu trojicu do bara i pone im neto obja

njavati mlatei rukama na sve strane. uo sam rijei "... iz mirovine nakon etiri godine. Kad/ako su se opet okrenuli prema mome stolu, mene tamo vie nije bilo.

Povukao sam se na ulicu punu sumraka i hodao, razmiljajui. ak i sad sam hodao u njenoj sjeni. A Siva Sestra me zvala i odbijala svojom nepominou. Promatrao sam je; tako daleka a tako ogromna, djeli ponoi u osam naveer. Sati to lee izmeu umrli su pred njenim nogama i znao sam da e me slijediti kudgod poao, ak i u snove.

Pogotovo u snove.I znao sam, tog trenutka. Dani to su uslijedili bijahu sa

mo dio igre koju volim igrati. Lana, glumljena neodlunost tako je slatka kad zna da ljudi ele da neto uini. Pogledao sam je jo jednom, moju posljednju i najveu, moju vlastitu Koshtra Pivrarchu, i osjetio da sam roen da bih stajao na njenu vrhu. Onda se mogu povui, moda i ponovno oeniti, kultivirati um, ne brinuti vie o gubitku kondicije, uiniti sve one obine stvari koje prije nisam a koje su me kotale ene i doma kad sam se uspeo na Kaslu, prije etiri godine i 27009 metara u danima najvee slave.

Pogledah sam svoju Sivu Sestru kroz svijet ponoi u osam naveer. Tamna i otmjena i nepomina u iekivanju.

Kao i uvijek.

II

Slijedeeg sam jutra odaslao poruke. Otile preko godina svjetlosti poput kozmikih goluba listonoa, dole- tjele su do osoba koje nisam vidio godinama, i do onih koji su me bili doli ispratiti na ovo putovanje na Postaji Luna. Svaka se od tih poruka vie-manje svodila na isto:

Ako eli sudjelovati u najveem od svih uspona, doi na Diesel. Siva Sestra bi Kaslu mogla pojesti za doruak. R.S.V. P. na adresu The Lodge, Georgetown.

Sivko. Natrag, vrati se natrag...

1 7

Nisam rekao Henryju. Ni rijei. Bar neko vrijeme ono to radim i kamo idem samo je moja stvar. Iziao sam iz hotela prije svitanja i ostavio mu poruku na recepciji:

Poslovno izvan grada. Natrag za tjedan dana. Dri se.Ludi Jack.

Morao sam badariti nie padine, takorei zadii rub Gospinih skuta, prije no to je upoznam sa svojim prijateljima. Kau da se samo luak penje sam, ali ne zovu me kako me zovu bez razloga.

S mojeg je poloaja sjeverna strana izgledala obeavajue.Spustio sam unajmljenu letjelicu to sam blie mogao, na

bacio ruksak na lea i poeo hodati.Planine slijeva, planine zdesna, planine iza lea, crne po

put grijeha u svjetlu tik pred svitanje bijelog, bijelog dana. Ispred mene ne planina, ve gotovo blag uspon to se uspinje i uspinje i uspinje. Zvijezde iznad mene i hladan vjetar oko mene dok hodam. Daleko gore nema zvijeda, samo crnilo. Po tisuiti put zapitah se koliko tei planina. Uvijek se to pitam kad se uspinjem. Ni oblaka na vidiku. Ni zvuka osim zvuka mojih izama na kamenju i sitnom ljunku. Zatitne naoale poskakuju mi na uzici oko vrata. Ruke mi se u rukavicama znoje. Na Dieselu zajedno s ruksakom teim koliko sam na Zemlji; hvala Bogu za to. Dah mi ari na udisaju, magli se na izdisaju. Izbrojih tisuu koraka, pa pogledah preko ramena. Letjelica se vie nije mogla vidjeti. Izbrojih jo tisuu, pa podigoh pogled da bih vidio kako se zvijezde gase. Nekih sat vremena kasnije morao sam staviti zatitne naoale. Dotad sam ve mogao vidjeti kud idem. Dotad je i vjetar ve ojaao.

Bijae toliko visoka da je nisam mogao obuhvatiti pogledom. Pomaknuh glavu ulijevo pa udesno, nagnuvi glavu natrag koliko sam mogao a da se ne prevalim na lea. Gdjegod joj bio vrh, bijae previsoko. Na trenutak me uhvati akrofo- bini osjeaj da gledam dolje a ne gore, a dlanovi i stopala ponu mi bridjeti poput gorilinih kad pusti jednu granu i otkrije da druge nema.

Nastavih jo dva sata, pa zastadoh kako bih pojeo ruak. Ovo je etnja a ne penjanje. Jedui, zapitah se to je stvorilo ovakvo neto poput Sive Sestre. U krugu od stotinjak kilometara bilo je nekoliko vrhunaca visokih tri ili etiri tisue

1 8

metara, i planina visoka pet tisua metara na susjednom kontinentu, ali niega poput Sive Sestre. Manja gravitacija? Njen sastav? Nisam mogao rei. Zapitah se to e Doc i Kelly i Mallardi rei kad je vide.

Ja ne definiram planine, samo se penjem na njih.Opet podigoh pogled. Nekoliko je oblaka sad ve dodirivalo

njene strane. Sudei po fotografijama, izgledalo je da bi uspon prvih tri ili etiri tisue metara mogao biti lak. Poput velikog breuljka. Bilo je dosta alternativnih ruta. Zapravo, na trenutak pomislih da bi cijeli uspon mogao biti prava djeja igra. Osjeajui se srano, spakirah stvari u ruksak i nastavih dalje. Ovo e biti lijep dan. Bijah siguran u to.

I bio je. Do kasno popodne ve sam se uspeo do neega to je izgledalo poput staze. Na Dieselu danje svjetlo traje nekih devet sati, pa sam veinu tih devet sati proveo u pokretu. Uspon bijae tako dobar da sam nastavio i nekoliko sati nakon zalaska sunca i preao znaajnu udaljenost. Dotad sam ve poeo koristiti kisik i grijanje u odijelu.

Zvijezde bijahu briljantni veliki cvjetovi, put lak, no prijateljski raspoloena. Podigao sam logor na irokoj, plosnatoj stijeni.

Tamo sam i spavao, sanjajui o snjenim enama s grudima veliine Alpi okupanima suncem; pjevale su mi poput vjetra i smijale se oima od ledenih prizmi. Pa pobjegle kroz polje oblaka.

Slijedeeg sam se dana uspeo na jo veu visinu. Staza se poela suavati, ali bilo je lako pronai drugi put. Dosad je stijenje bilo dobro, nisam imao problema s odravanjem ravnotee. Na mnogo sam mjesta jednostavno hodao. ak sam u jednom trenutku potrao uz prolaz nalik dimnjaku i uspeo se jednako brzo kao to se Sveti Nikola sputa niz njih. Vjetar bijae jak, mogao bi postati problematian ako se pojaa. Sad sam ve cijelo vrijeme udisao kisik iz boce i osjeao se izvrsno.

Mogao sam pogledom doprijeti daleko, nevjerojatno daleko. Ispod mene prostirale su se planine, poput pjeanih dina. Sunce je stvaralo svijetlee aureole oko njihovih vrhunaca. Na istoku se vidjelo jezero Emerick, tamno i sjajno poput ulatene izme. Skrenuo sam oko velike izboene

1 9

stijene i naao se u podnoju prirodnog divovskog stubita to se uspinjalo gotovo tristo metara. Krenuh gore. Na vrhu sam naiao na prvu barijeru: relativno glatku, gotovo okomitu stijenu koja se uzdizala nekih tridesetak metara.

Ne mogavi je zaobii, poeh se penjati. Trebalo mi je dobrih sat vremena, ali na vrhu je bila zaravan iza koje uspon opet bijae lak. Unato tome uspinjao sam se mnogo sporije, jer dotad su me ve napali oblaci, a napredak usporila magla. elio sam se uspeti iznad nje jo za danjega svjetla, pa odluih odgoditi ruak.

Ali oblaci su i dalje nadirali. Uspeo sam se jo nekih tristo metara a jo su me uvijek okruivali. Negdje ispod mene za- uh grmljavinu. Magla je odgovarala mojim osjetljivim oima, pa ipak nastavih.

Onda pokuah uspon kroz dimnjak iji se vrh jedva nazirao, jer izgledao mi je mnogo kraim od nazubljene stijena slijeva. Pogreka.

Kondenzacija bijae vea no to sam predvidio, to je zidove inilo vrlo skliskima. Ali ja sam tvrdoglav. Borio sam se sa sklizavim potplatima izama i mokrim zidom pritisnutim uz lea sve dok se nisam uspeo treinu udaljenosti do vrha.

Tek tad shvatih to sam uinio. Ono to sam bio smatrao vrhom nije bio vrh. Produih jo pet metara i poeljeh da nisam. Magla je vrila oko mene i odjednom se osjetih promo- enim do kostiju. Bojao sam se vratiti se natrag, bojao sam se nastaviti gore, a nisam mogao ni zauvijek ostati ovdje.

Kad ujete nekoga kako kae da je puzao centimetar po centimetar nemojte ga optuiti za krivi izbor rijei. Povjerujte mu i izrazite svoje suosjeanje.

Micao sam se centimetar po centimetar, gotovo slijep, uz sklisku stranu iju visinu nisam znao. Da mi kosa ve nije bila bijela i kad sam se uvukao u ovaj uski prolaz...

Napokon se uspeh iznad magle. Napokon ugledah komadi tog opakog i jarkog neba i odluih mu na trenutak oprostiti i opakost i jarkost. Krenuh prema njemu i stigoh do cilja.

Ispuzavi van ugledah ravnu stijenu nekih tri metra iznad sebe. Uspeo sam se na nju i opruio po njenoj povrini. Miii su mi pomalo podrhtavali, pa ih pokuah posve opustiti. Popio sam nekoliko gutljaja vode, pojeo par okoladnih prutia, pa opet utaio e.20

Moda desetak minuta kasnije odluih ustati. Vie nisam mogao vidjeti podnoje. Samo meku, pahuljastu, bijelu gornju stranu blage oluje. Pogledah gore.

Nevjerojatno. Jo joj uvijek nisam mogao vidjeti vrh. Izuzevi nekoliko potekoa poput ove zadnje, izazvane vlastitom glupou ovaj je uspon dosad bio kao penjanje uza stube. Sad mi se inilo da e nastavak biti neto tei. Ali po to sam i doao.

Zamahnuh cepinom i nastavih.

Cijeli sam slijedei dan napredovao brzinom epavca, ali konstantno, ne elei nepotrebno riskirati. Povremeno sam se odmarao, crtao zemljovide, snimao fotografije. Uspon je na dva mjesta bio doista lak, pa sam tog popodneva preao nekih dvije tisue metara. Ve sam preao visinu Everesta, a jo uvijek je uspon bio vie nalik hodu nego penjanju. Dobro, bilo je dijelova gdje sam puzao i mjesta gdje sam morao koristiti konopac, i mjesta gdje sam morao uporabiti svoj pneumatski pitolj kako bih izbacio potporanj za noge. (Za sluaj da se pitate zato ga nisam uporabio u dimnjaku, evo zato: probio bi mi bubnjie, a ja bih vjerojatno slomio nekoliko rebara, ako ne i vrat.)

Tik prije zalaska sunca doao sam do strmog, vijugavog puta koji je vodio gore i gore.

Moje razumnije ja sjeti se da sam ostavio poruku koja kae da se vraam za tjedan dana. Ovo bijae kraj treega dana. elio sam se uspeti na najviu moguu visinu i krenuti natrag petoga dana. Ako krenem strmim putem prema gore vjerojatno u probiti granicu od dvanaest tisua metara. Onda bih, ovisi o daljnjem usponu, moda mogao dosei i sedamnaest tisua prije no to se moram okrenuti natrag. Tada bih mogao mnogo bolje vidjeti to me eka tamo gore, daleko iznad mene.

Moje razumnije ja izgubilo je s tri prema nula, a Ludi Jack nastavi dalje.

Zvijezde bijahu tako goleme i bljetave da sam se pobojao da e me ugristi. Vjetar mi nije predstavljao nikakav problem. Na toj ga visini nije bilo. Morao sam stalno pojaavati grijanje u odijelu. Imao sam osjeaj da bi se, kad bih uspio pljunuti, slina smrzla prije no to bi pala na tlo.

21

Nastavih i dalje no to sam namjeravao, pa sam te noi probio etrnaest tisua.

Pronaao sam mjesto za odmor, ispruio se i ugasio runu lampu.

Sanjao sam udan san.Bio je sav od vatre i stajao je poput ovjeka, ali mnogo vei,

na obronku iznad mene. Stajao je na nemoguem mjestu, pa sam znao da sanjam. Neki se od ostataka iz drugog dijela mog ivota probudi i na trenutak bijah siguran da gledam Anela Sudnjega Dana. Samo to je ovaj u desnoj ruci umjesto trube drao ma. Stajao je tamo zauvijek, s vrhom otrice uperenim u moja prsa. Kroz njega sam vidio zvijezde. inilo se da neto govori.

Vrati se natrag! ree.Nisam mu mogao odgovoriti jer jezik mi se zalijepio za

nepce. Ponovi jo jednom, pa i trei put: Vrati se natrag!"Sutra, pomislih u snu, i inilo se da gaje taj odgovor za

dovoljio. Jer nestao je, a mene opet obavije tmina.

Slijedeeg sam se dana penjao kao nikad prije u ivotu. Neto poslije podneva probio sam petnaest tisua metara. Sloj se oblaka daleko ispod mene razbio, pa sam opet mogao vidjeti to lei ispod. Tlo bijae poput mozaika svjetla i tame. Iznad mene zvijezde su jo uvijek bile na svome mjestu.

Uspon bijae teak, ali osjeao sam se dobro. Znao sam da neu probiti sedamnaest kilometara, jer odavde sam jasno vidio da se teki uspon nastavlja jo neko vrijeme, a onda postaje jo teim. Svejedno, moje me dobro raspoloenje nije napustilo, ve je raslo zajedno s kilometraom.

Kad me napala, napala me takvom brzinom i silinom da sam se jedva snaao.

Glas iz moga sna odzvanjao mi je u glavi.Vrati se natrag! Vrati se natrag! Vrati se natrag!Onda se sjurila na me s tog opakog neba. Ptiurina veli

ine kondora.Samo to to nije bila ptica.Stvar oblika ptice.Sva od vatre i statikog elektriciteta, zaletila se prema

meni. Jedva sam stigao pritisnuti lea o stijenu i desnom rukom zgrabiti cepin.22

III

Sjedio sam u maloj, mranoj sobi i promatrao arena, rotirajua svjetla. Ultrasonici su mi kakljali lubanju. Pokuah se opustiti i ovjeku dati malo Alfa-valova. Negdje pored mene prijemnik je primao, raunar raunao, aparat za snimanje snimao.

Trajalo je nekih dvadesetak minuta.Kad je zavrilo i kad su me napokon prozvali, lijenik kre

ne prema meni. Ali pretekao sam ga rekavi:Dajte mi snimku i poaljite raun Henryju Lanningu u

The Lodge.elio bih prodiskutirati oitavanja, ree on.Uskoro stie moj osobni strunjak za modane valove.

Samo mi dajte snimku.Jeste li u skorije vrijeme imali kakvo traumatino isku

stvo?Vi recite meni. Vidi li se to?Pa, i da i ne, ree.To volim izravan odgovor.Kao prvo, ne znam to je normalno i uobiajeno za vas,

odgovori.Ima li ikakvih pokazatelja oteenja na mozgu?Ne bih rekao. Ako mi kaete to se dogodilo to vas je na

tjeralo da se iznenada zabrinete za svoje modane valove, moda bih bio u boljoj poziciji da vam...

Rez, rekoh. Samo mi dajte snimku i poaljite raun. Zabrinut sam za vas kao pacijenta.Ali ne mislite da ima ikakvih patolokih indikacija?Ne ba. Ali recite mi jedno: jeste li u zadnje vrijeme imali

epileptiki napad?Koliko ja znam nisam. Zato?Oitali smo uzorak slian residualnom sub-ritmu tipi

nom za neke oblike epilepsije nekoliko dana nakon napada. Moe li udarac u glavu prouzroiti takav uzorak?Nije ba vjerojatno.to bi ga drugo moglo izazvati?Elektrini ok, optika traumaStanite, rekoh i skinuh naoale. Kad smo ve kod opti

ke traume... Pogledajte moje oi.23

Nisam okul pone, ali ja ga prekinuh.Veina normalnog svjetla smeta mojim oima. Kad bih

nekoliko dana bio izloen jarkom svjetlu bez naoala, bi li to moglo izazvati uzorak modanih valova o kojem ste govorili?

Mogue... ree. Da. Rekao bih da bi moglo.Ali ima jo, zar ne?Nisam siguran. Morali bismo uzeti jo par oitavanja, a

pomoglo bi i kad bismo znali priu u pozadini svega ovoga. Zao mije, rekoh. Dajte mi snimku.On uzdahne i uini smijenu malu gestu lijevom rukom

dok se okretao.Dobro, gospodine Smith.Napustih Opu Bolnicu proklinjui planinu i stiui sni

mku poput neke vrsti talismana. U mislima sam lutao praumom sjeanja traei fantomski ma u kamenu od dima. Bar mislim da jesam.

ekali su me u hotelu. Lanning i novinari.Kako je bilo? upita jedan od reportera.Kako je bilo to?Planina. Bili ste gore, zar ne?Bez komentara.Do koje ste visine doli?Bez komentara.Kako biste je usporedili s Kaslom?Bez komentara.Jeste li naili na ikakve tekoe?Ispriajte me, elio bih se otuirati.Henry me slijedio u sobu. Reporteri su pokuali isto. Nakon brijanja i tuiranja smijeah si pie i zapalih ciga

retu, ekajui da Lanning ispali novi niz pitanja.Pa? ree.Kimnuh.Tekoe?Opet kimnuh.Nesavladive?Pogledah traku sa snimkom i razmislih na trenutak. Moda ne.On si natoi whiskeya, pa upita po drugi put:Pokuat e?

24

Znao sam da hou.Znao sam da bih pokuao makar i sam samcat.Doista ne znam, rekoh.Zato ne?Zato to tamo gore ima neto, rekoh. Neto to ne eli

da to uinimo.Neto ivi tamo gore?Nisam siguran da si izabrao pravu rije.On spusti au.to se dovraga dogodilo?Prijetili su mi. Napali me.Prijetili? Verbalno? Na engleskom? Makne pie u stranu,

to je ve samo po sebi bilo dovoljan pokazatelj koliko je ozbiljan. Napali te? doda. Tko ili to?

Poslao sam po Doca, Kellyja, Stana, Mallardija i Vin- centa. Provjerio sam svi su odgovorili da dolaze. Miguel i Holandez ne mogu doi, pa izraavaju aljenje. Kad se svi skupimo ut e cijelu priu. Ali prvo elim razgovarati s Docom. Pa se strpi, deri se u sebi i ne citiraj me.

On dovri pie.Kada dolaze?Za etiri do pet tjedana, rekoh.To e biti dugo ekanje.U ovim okolnostima, rekoh, ne vidim drugu alternativu. A to emo raditi u meuvremenu?Jesti, piti i buljiti u planinu.Na trenutak sklopi oi, pa kimne i posegne za aom. Hoemo li poeti?

Bilo je kasno, a ja sam stajao sam u polju s bocom u ruci. Lanning je ve otiao na poinak, a no bijae mrana poput dimnjaka to povremeno izbacuje au oblaka. Negdje daleko bjesnjela je oluja; njene su munje u nepravilnim razmacima osvjetljavale obrise oko mene. Vjetar je ibao studen.

Planino, rekoh. Planino, rekla si mi neka odem. Negdje udari grom.Ali ne mogu, rekoh i potegoh iz boce. Dovodim ti najbolje

u svome polju. Penjat e se uz tvoje padine i stajati ispod zvijezda na tvojim najviim mjestima. Moram to uiniti jednostavno zato to postoji. Nema drugih razloga. Nita osobno...

25

Nakon nekog vremena rekoh: To nije istina.Ja sam ovjek, nastavih, i moram osvajati planine kako

bih dokazao da neu umrijeti, premda znam da hou. Manje sam no to bih elio biti, Siva Sestro, a ti mi moe pomoi da postanem vie. Pa pretpostavljam da ipak jest osobno.

To je jedino to znam raditi, a ti si posljednja, jedina koja mi je jo ostala posljednji izazov umijeu koje sam uio cijeloga ivota. Moda je tono da je smrtnost najblia besmrtnosti kad je se riskira, kad pobijedi prijetnju samoj sebi. Taj trenutak pobjede jest trenutak izbavljenja. Mnoge sam takve trenutke trebao, a ovaj konani mora biti najdui jer mora trajati do kraja ivota.

I tako, Gospo, ti si tu i ja sam tu, vrlo smrtan, a ti si mi zapovijedila neka odem. Ali ne mogu. Penjat u se, i ako mi baci smrt u lice pogledat uje u oi. Tako mora biti.

Dovrih ono malo to je jo ostalo u boci.Jo munji, jo gromova negdje iza planine.To je najblie boanskome pijanstvu, rekoh munjama.A onda mi ona namigne.Crvena zvijezda tako visoko na njoj. Anelov ma. Feni-

ksovo krilo. Dua u ognju. Bljeti na me kroz daljinu. I zapu- hne me vjetar to pue izmeu svjetova, ispunjen suzama i ledenim kristaliima. Stajao sam nepomino, osjeajui ga.

Ne idi, rekoh tiho, gledajui je sve dok me opet nije obavila tmina, mokar poput embrija to eka svoj prvi pla i prvi udisaj.

Veina klinaca lau svojim prijateljima priaju im izmiljene autobiografije, ako elite, koje ovi ili sluaju otvorenih usta, ili uzvraaju jo nevjerojatnijim, jo zamrenijim priama. Ali mali Jimmy, kako ujem, uvijek bi svoje male prijatelje sluao rairenih velikih, tamnih oiju, i tek bi mu pri kraju prie uglovi usana poeli podrhtavati, da bi se na koncu njegova usta i pjegice na nosu zbrkale u irok osmijeh, a njegova bi se crvenokosa glava nagnula na jednu stranu. Omiljena mu je uzreica, kako sam shvatio, bila: Mdaj!, a nos su mu slomili dvaput prije dvanaeste godine. Vjerojatno je to bio jedan od razloga zato se okrenuo knjigama.

Trideset godina i etiri diplome kasnije, sjedio je u mojoj sobi u hotelu, i zvao sam ga Doc kao i svi ostali zato to je26

znao i smio legalno razrezati ljude i zaviriti u njihove utrobe i njihove umove, i zato to je izgledao kao netko koga moe zvati Doc dok naginje glavu i ceri ti se u lice i kae: Mdaj!

Poeljeh ga opaliti po nosu.Kvragu! Istina je! rekoh. Borio sam se s pticom od vatre! Svi smo mi halucinirali na Kasli, ree on, podigavi jedan

prst, uslijed premorenosti, dva prsta, zato to je visina djelovala na nau cirkulaciju, a samim time i na nae mozgove, tri prsta, radi emocionalne stimulacije, etiri, i zato to smo djelomice bili opijeni istim kisikom.

Upravo ti je ponestalo prstiju ako sjedne na drugu aku. Sluaj me, rekoh, sjurila se na mene, ja sam zamahnuo prema njoj, udarila je u me, onesvijestila me i slomila mi zatitne naoale. Kad sam doao k sebi vie je nije bilo, a ja sam leao na stijeni. Mislim da se radilo o nekoj vrsti energetskog stvorenja. Vidio si moj EEG i zna da nije normalan. Mislim da je cijeli moj sustav doivio neku vrst oka kad me dotakla.

Onesvijestio si se zato to si udario glavom o stijenu Ali pao sam zato to se zaletjela u mene!Slaem se s tim dijelom prie. Stijena je bila stvarna. Ali

nigdje u svemiru nitko jo nije otkrio nikakva energetska stvorenja.

Pa? Istu bi stvar vjerojatno rekao i za Ameriku prije tisuu godina.

Moda i bih. Ali objanjenje onog neurologa u bolnici ini mi se posve vjerojatnim. Optika trauma. Zato se trudi izmisliti egzotina objanjenja za stvarne dogaaje? Istina obino ispadne bolje. Halucinirao si i pao.

Okej, rekoh, svaki put kad se prepirem s tobom treba mi municije. ekaj malo.

Otiao sam do ormara i posegnuo rukom na najgornju policu. Spustio sam zamotuljak na krevet.

Rekao sam ti da sam zamahnuo prema njoj, rekoh. Pa, udario sam je tren prije no to sam se onesvijestio. Evo!

Podigoh cepin: smee-uto-crno-spren, s izgedom neega to je palo iz svemira.

On ga uzme u ruke. Dugo je samo buljio u njega, a onda pone mumljati neto o kuglastim munjama, pa se predomisli, odmahne glavom i vrati cepin na krevet.

27

Ne znam, ree napokon, a ovaj mu se put pjegice nisu zbrkale osim onih nekoliko na nadlanicama kad je polako stisnuo obje ake.

IV

Kovali smo planove. Crtali zemljovide. Prouavali fotografije. Isplanirali uspon i poeli s treningom.Premda su i Doc i Stan bili u dobroj formi, nijedan se od

njih nije penjao jo od Kasle. Kelly bijae u vrhunskoj formi. Henry je nabacio koju kilu ili dvije. Mallardi i Vince su kao i uvijek, bili sposobni za nevjerojatne pothvate izdrljivosti i umijea, i premda su se tijekom prole godine dvaput penjali ipak su eljeli sudjelovati u treninzima. Odabrali smo planinu priline visine i dali joj deset dana da nas vrati u formu. Nakon toga, navalili smo na vitamine, vjebe gipkosti i proteinske dijete, istovremeno dovravajui pripreme. Doc se pojavio sa sedam sjajnih napravica od neke legure koje bismo trebali nositi sa sobom kao obranu od energetskog stvorenja ije je postojanje i dalje odbijao priznati.

Jednog lijepog gorko-slatkog jutra napokon smo bili spremni. Novinari su me opet voljeli. Ispucali su metre i metre filma dok se naa mala grupa penjala u letjelice koje e nas prenijeti do podnoja planine gdje emo se suoit po posljednji put u ovoj postavi sa sivim plavetnilom ispod neba izblijedjelog od uarenog sunca.

Znate put prvih petnaestak kilometara, pa u taj dio preskoiti. Do te nam je visine trebalo est i pol dana. Nije se dogodilo nita neobino. Bilo je malo magle, opakih vjetrova, ali jednom kad smo se uspeli iznad njih sve je to postalo samo sjeanje.

Stan, Mallardi i ja stajali smo na mjestu gdje se pojavila ptica, ekajui Doca i ostale.

Dosad pravi piknik, ree Mallardi.Je, prizna Stan.Od ptice ni P.Aha, sloih se.Misli li daje Doc u pravu kad kae daje to bila samo ha

lucinacija? upita Mallardi. Sjeam se privienja na Kasli... 28

Koliko se ja sjeam radilo se o nimfama i oceanu piva. Zato bi itko poelio vidjeti ognjene ptice?

Proklet bio ako znam.Smijte se, hijene, rekoh. ekajte samo dok na vas ne

navali cijelo jato.Pojavi se Doc.Ovo je to mjesto?Kimnuh.On pone ispitivati pozadinsko zraenje i pola tuceta dru

gih stvari. Ne naavi nita, zaguna i pogleda prema gore.I mi ostali uinili smo isto. A onda krenusmo u tom smjeru. Slijedea tri dana bilo je prilino gadno; uspjeli smo prijei

tek neto vie od tri tisue metara.Kad smo podigli logor i polijegali, iscrpljeni, san je doao

brzo. S njim i Nemeza.Opet je bio tamo, ali ne tako blizu kao proli put. Plamtio

je nekih est metara od nas, stojei u zraku, a vrhom je maa pokazivao prema meni.

Odlazite! ree triput, posve ravnim glasom.Idi u pakao, pokuah rei.Izgledalo je kao da pokuava prii blie. Neuspjeno. Otii ti, rekoh.Spustite se natrag. Odlazite. Ne smijete dalje. Ali ja idem dalje. Do vrha.Ne. Ne smije.Ostani pa vidi jel neu, rekoh.Vrati se natrag. Ako ba hoe ostati ovdje i upravljati prometom, to je

tvoja stvar, rekoh mu. Ja namjeravam nastaviti spavati. Otpuzah do Doca i prodrmah ga, ali kad sam se okrenuo

mog plamteeg posjetitelja vie nije bilo Stoje?Prekasno, rekoh. Bila je tu i nestala.Doc se uspravi.Ptica?Ne, stvar s maem.Gdje?Tamo vani, pokazah rukom.Doc izvue svoje instrumente i par je minuta radio Bog-

znato s njima.29

Nita, ree napokon. Moda si samo sanjao.Je, naravno, rekoh. Laku no. Uvukoh se u vreu. Spa

vao sam nesmetano do jutra, bez ognjenih ili maevi tih snova.

Trebala su nam etiri dana da dosegnemo osamnaest tisua metara. Povremeno bi pored nas, poput topovskih kugli, proletjelo kamenje, a nebo bijae ogroman bazen po kojem plutaju blijedi cvjetovi. Nakon devetnaest tisua metara put je postao neto laki, pa smo za dva i pol dana probili dvadeset i dvije i pol tisue metara. Bez plamteih stvorova koji bi nas tjerali natrag. Onda smo naili na nepredvidivo, a i bez toga smo imali dovoljno prirodnih prepreka da psovke lete na sve strane.

Doli smo do velike, ravne stijene.Bila je iroka moda nekih sto i dvadeset metara. Kad smo

je preli shvatili smo da ne pripada planini ve da iza nje lei ponor. Znali smo da emo se morati spustiti natrag nekih tristotinjak metara, zaobii je i tek tada nastaviti dalje. to je jo gore, to je znailo da emo se morati penjati uz gotovo okomitu, glatku stijenu koja se uzdizala prilino visoko.

Jo uvijek nismo mogli vidjeti vrh.Kamo emo sad? upita Kelly, priavi mi.Dolje, odluih, i podijelit emo se u dvije grupe. Obii

emo stijenu s obje strane i vidjeti koji je put laki. Poeli smo se sputati. Onda smo Doc, Kelly i ja krenuli

lijevo, a ostali na drugu stranu.Sat i pol kasnije na je put zavrio. Stajali smo na rubu

neega gledajui u nita. Ni u jednom trenu nismo naili na ikakav normalan put prema gore. Nagnuh se preko ruba dok me Kelly drao za glenjeve i pogledah na sve strane. Na vidiku niega po emu bi se isplatilo penjati.

Nadam se da su ostali bili bolje sree, rekoh nakon to me Kelly povukao natrag.

A to ako nisu? upita.Priekajmo.Sreom, druga je grupa pronala put.Riskantan, dodue.Nije bilo naina da nastavimo ravnom crtom. Njihova je

staza zavravala tridesetmetarskim zidom. Uspevi se na

30

njegov vrh Mallardi je uinio isto to i ja na drugoj stijeni, ali uoio je prilino teak put koji je vodio prema sjeverozapadu.

Te smo se noi ulogorili pod stijenom. Ujutro sam usidrio svoj konopac za stijenu i otiao s pneumatskim pitoljem. Pao sam dvaput i do ruka uspio napraviti tek petnaestak metara puta.

Henry je nastavio dok sam ja lijeio nagnjeenja i modrice. Deset metara kasnije Kelly je uspio usidriti jo dva konopca. Onda su krenuli Stan i Mallardi. Sad su ve bila trojica na stijeni. Pa etvorica. Do zalaska sunca preli smo pedesetak metara i bili posve prekriveni bijelom prainom. Dobro bi nam dola kupka. Morali smo se zadovoljiti ultrasoninim otre- sanjem.

Oko podneva slijedeeg dana sva sedmorica smo visjeli na stijeni, meusobno povezani, grlei hladan kamen, kreui se polako i bolno, jo polaganije, ne gledajui dolje.

Do kraja dana uspjeli smo doi do mjesta na kojem je ve bilo kakvih takvih oslonaca za noge. Svejedno, svijesni da nam za potpuni prelazak treba cijeli jedan dan vratili smo se do logora.

Ujutro smo nastavili.Krenuli smo prema zapadu i gore. Preli smo vie od kilo

metar i pol duinski, ali tek tristotinjak metara u visinu. Pa jo kilometar i pol i samo sto metara.

Onda smo napokon ugledali stjenovitu zaravan dvadesetak metara iznad nas.

Stan se uspeo gore pomou pneumatskog pitolja.Mahnuo nam je rukom i mi krenusmo za njim: pogled s

vrha bijae dobar.Ravno ispod, s druge strane, leao je na budui veeranji

logor, nepravilan ali dovoljno ravan.Ruta iznad njega: sladoled i whiskey i jutarnja kava i ci

gareta nakon veere. Predivan i sladak uspon pod kutem od sedamdeset stupnjeva pun izboina i zdrave stijene.

Sveta kravo! ree Kelly.Svi se sloismo.Jeli smo i pili i odluili ostatak popodneva odmarati svoja

bolna tijela.

31

Sad smo ve bili u zoni sumraka, u svijetu po kojem nitko prije nas nije kroio, i osjeali smo se poput polu-bogova. Dobar je osjeaj ispruiti se i opustiti miie.

Prespavao sam cijeli ostatak dana. Kad sam se probudio nebo je bilo postelja od sjajnih dragulja. Leao sam, prelijen da bih se makar pomaknuo, prezaslijepljen ljepotom prizora da bih opet zaspao. Jedan je meteorit ostavio iskriav trag preko neba. Nakon nekog vremena jo jedan. Pomislih na mjesto na kojem leim i zakljuih da je put ipak bio vrijedan truda. Ispuni me ledena, tvrda opijenost visinama.

Nekoliko minuta kasnije, protegnuh se i uspravih u sjedei poloaj. Pogledah svoje uspavane prijatelje. Pogledah gore na sutranji uspon.

Pokret meu sjenkama.Nekih petnaest metara dalje i pet metara vie stajalo je

neto.Prijeoh tih petnaest i podigoh pogled.Nije plamtjela. Smijeila se.ena, nemogua ena.Apsolutno nemogua. Kao prvo, smrzla bi se u toj minici i

majici bez rukava. Definitivno. Drugo, ovdje ba nije bilo mnogo toga za udisati. Zapravo, nita.

Ali inilo se da njoj to ne smeta. Mahne mi. Kosa joj bijae duga i tamna i nisam joj mogao vidjeti oi. Oblik njenih visokih, blijedih jagodinih kostiju, glatkih obraza, irokog ela i male brade na uznemiruju je nain slijedio neke jednostavne teoreme koji sainjavaju geometriju moga srca. Ako su svi kutevi, ravnine i krivulje toni, moje srce preskoi otkucaj, pa se pouri nadoknaditi ga.

Osjetih ga kako uri i rekoh: Dobra veer.Dobra veer, Sivko, odvrati ona.Sii dolje, rekoh.Ne, ti se uspni gore.Zamahnuh cepinom. Kad sam se uspeo na stijenu nje vie

nije bilo. Okrenuh se i potraih je pogledom.Sjedila je na stijeni etiri metra iznad mene.Kako to da zna moje ime? upitah.Lako je pogoditi kad te se pogleda.

32

Okej, sloih se. A kako se ti zove?inilo se da joj se usne miu, ali nisam uo nita.

Kako?Ne elim ime, ree.Okej. Zvat u te djevojka.Nasmije se, na neki nain.Sto radi ovdje? upitah.Promatram te.Zato?Da vidim hoe li pasti.Mogu ti utedjeti vrijeme, rekoh. Neu pasti.Moda, ree ona.Doi dolje.Ne, ti doi gore.Popeh se, ali ona je ve bila est metara iznad mene.Dobro se penje, djevojko, rekoh a ona se nasmije i okrene.Slijedio sam je pet minuta, ali nisam je mogao stii. U na

inu na koji se kretala bijae neeg natprirodnog.Kad se opet okrenula ja se prestah penjati. Jo uvijek nas

je dijelilo nekih est metara.ini mi se da ti zapravo ne eli da ti se pridruim, rekoh.Naravno da elim, ali prvo me mora stii. I opet se okre

ne, a ja osjetih kako se u meni budi neka vrst gnjeva.Zapisano je da se nitko ne penje bolje od Ludog Jacka.Ja sam to zapisao.Zamahnuh cepinom i krenuh poput gutera.Nekoliko sam joj puta doao vrlo blizu, ali nikad dovoljno

blizu.Bolovi u miiima opet se probude, ali ja nastavih bez us

poravanja. Negdje u podsvijesti shvatih da sam se ve prilino udaljio od kampa, te da se uz ovu strmu stijenu usred noi penjem sam samcat. Ali nisam stao. Naprotiv, pourio sam, i dah mi pone polako ariti plua. uo sam je kako se smije i to me tjeralo naprijed. Naiao sam na izboinu iroku nekih pet centimetara. Ona je hodala po njoj i zamakla iza ugla. Krenuo sam za njom, ali ona je ve bila trideset metara iznad mene na vrhu iljaste stijene. Kako je uspjela, ne znam. Dotad sam ve teko disao, ali bacio sam konopac oko najblie iz- boine i krenuo gore. Ona progovori:

33

Zar se nikad ne umori, Sivko? Mislila sam da e dosad ve kolabirati.

Nastavih dalje.Ne moe do mene, zna.Ne znam, progunah.Zato se toliko eli uspeti do vrha? Ima mnogo drugih

lijepih planina.Ova je najvea, djevojko. Eto zato.Ali to je nemogue.A zato se onda toliko trudi obeshrabriti me? Zato to ne

prepusti samoj planini?Kad sam joj se pribliio ve je bila nestala. Onda opet

zauh njen glas i pogledah u tom smjeru.Nisam mislila da e doi ovako daleko, ree. Ti si bu

dala. Zbogom, Sivko. I iezne.Sjedio sam tamo na vrhu stijene povrine moda jednog

kvadratnog metra svjestan da tu ne mogu spavati jer bih pao. A bio sam tako umoran.

Prizvah u sjeanje sve moje omiljene kletve i iskoristih sve do zadnje, ali nisam se osjeao nimalo bolje. Nisam smio zaspati. Pogledah dolje. Znao sam da je put dug. Znao sam da nije mislila da u uspjeti.

Poeh se sputati.Kad su me slijedeeg jutra probudili jo sam uvijek bio

umoran. Ispriah im prolononu priu. Naravno, nisu mi vjerovali. Sve dok im kasnije toga dana nisam pokazao svoj cepin, jo uvijek zaboden u stijenu na kojoj je ona stajala.

V

Slijedea dva dana uspon bijae relativno brz preli smo nekih tri tisue metara. Trei smo dan proveli zabijajui klinove u glatku stijenu visoku dvjesto metara. Potom desno i gore. Uskoro smo se uspinjali zapadnom stranom planine. Probivi dvadeset i sedam tisua metara zastali smo i meusobno si estitali jer preli smo visinu Kasle, a jo uvijek nismo dosegli ni polovicu Gospine visine. Za to su nam trebala jo dva dana; do tog je vremena tlo ispod nas izgledalo kao nacrtani zemljovid.

I tada, te noi, svi smo vidjeli stvorenje s maem.34

Doao je i stao pored naeg logora i podigao ma iznad glave; otrica je plamtjela takvom jainom da sam morao staviti zatitne naoale. Glas mu bijae od munji i gromova.

Odlazite s ove planine/ ree. Sad! Okrenite se natrag! Dolje! Odlazite!

Onda se na nas odnekud odozgo spusti kia kamenja. Doc baci svoju sjajnu kutijicu prema stvorenju.

Svjetlo se ugasi i mi ostadosmo sami.Doc izvue svoje naprave i pone mjeriti ovo i ono, s jed

nakim uspjehom kao i proli put tojest nikakvim. Ali sad barem vie nije mislio da sam pomalo lud, osim ako nas sve nije smatrao takvima.

Nije ba uinkovit uvar, ree Henry.Pred nama je jo dug put, ree Vince i baci kamen prema

mjestu gdje je stvorenje stajalo. Ne svia mi se pomisao da ta stvar moe izazvati odron kamenja.

To je bila tek aica ljunka, ree Stan.Je, ali to ako odlui zapoeti odron na petnaest tisua

metara veoj visini?Zaepi! ree Kelly. Ne puni mu glavu glupim idejama.

Moda prislukuje.Iz nekog razloga sva se sedmorica stisnusmo jedan uz dru

goga. Doc natjera svakoga od nas da mu opie to je vidio ispalo je da smo svi vidjeli isto.

Okej, rekoh nakon to smo zavrili. Sad kad ste ga svi vidjeli, tko eli natrag?

Tiina.Nakon moda est otkucaja srca Henry ree: elim cijelu

priu. ini mi se da bi mogla biti dobra. Pripravan sam preuzeti rizik suoavanja s gnjevnim energetskim stvorenjem da bih je dobio.

Ne znam to je ta stvar, ree Kelly. Moda to ni nije energetski stvor. Moda je neto natprirodno znam to e rei, Doc. Samo ti elim rei kako me se dojmilo. Ako takve stvari postoje, ovo mi se ini idealnim mjestom za njih. Ali togod to bilo, nije me briga. elim ovu planinu. Da nas je ta stvar mogla zaustaviti mislim da bi to uinila ve davno prije. Moda sam u krivu. Moda nam je postavila neku zamku tamo gore. Ali ja elim ovu planinu. U ovom trenu znai mi vie od iega. Ako ne nastavim, cijeli u se ivot pitati to bi bilo

35

da jesam a onda u se vjerojatno vratiti i pokuati ponovno. Samo to tada moda vas vie nee biti. Budimo realni, mi smo dobra ekipa. Moda najbolja u naem poslu. Vjerojatno. Ako je mogue osvojiti ovu planinu, mislim da smo mi ti koji to moemo.

Slaem se, ree Stan.

Ono to si rekao, Kelly, ree Mallardi, o natprirodnosti onoga stvora udno, i ja sam na trenutak osjeao isto dok sam ga gledao. Podsjetio me na neto iz Boanske Komedije. Sjeti se daje istilite planina. A onda sam pomislio na anela koji uva istoni put u Eden. Dante je Eden smjestio na vrh Cistilita i tamo je bio taj aneo... Svejedno, na trenutak sam se osjeao kao da inim straan grijeh samim time to sam ovdje. Ali sad, nakon to sam razmislio o svemu, ini mi se da ovjek ne moe biti kriv radi neega to radi ako pritom nije svijestan daje to to radi krivo, zar ne? A ta mi stvar nije pokazala nikakvu aneosku osobnu iskaznicu. Spreman sam nastaviti dalje i vidjeti to je na vrhu osim u sluaju da se stvor vrati maui s kamenim ploama Deset Zapovijedi na kojima je dodana jedanaesta.

Na hebrejskom ili talijanskom? upita Doc.Da bi zadovoljila tebe vjerujem da bi morala biti napisana

a obliku jednadbe.Ne, ree on. alu na stranu, i ja sam osjetio neto udno

kad sam ga vidio i uo. A zapravo ga nismo uli, znate. Zaobiao je osjetila i svoju poruku isporuio ravno u nae mozgove. Sjetite se naih razliitih opisa njegovih rijei kojima nam je naredio neka se vratimo natrag. Ako moe prenositi poruke jednako dobro kao psihokomunikator, pitam se moe li prenositi i emocije... I ti si pomislio na anela, zar ne, Sivko?

Da, rekoh.Znai, gotovo smo jednoglasni, zar ne?Tada se svi okrenusmo Vinceu, koji nema nikakvo kran

sko zalee odgajanje kao Budist na ri Lanki.to si ti osjetio? upita ga Doc.Bio je to Deva, ree on, to zapravo jest neka vrst ane

la, pretpostavljam. Imao sam osjeaj da e mi svaki korak uz ovu planinu dati dovoljno loe karme da ispuni cijeli jedan ivot. Ali u takve stvari ne vjerujem jo od djetinjstva. elim36

nastaviti. ak i ako je taj osjeaj bio toan, jo uvijek elim vidjeti vrh ove planine.

I ja, ree Doc.Znai jesmo jednoglasni, rekoh.Pa, izvadite svoje sprejeve protiv anela, ree Stan, i

hajdemo u krpe.Dobra ideja.Ali rairimo se malo, ree Doc, tako da u sluaju da

neto pone padati odozgo ne dohvati ba sve nas.S tom veselom milju na umu spavali smo nesmetani ne

beskim prikazama.

Put nas je vodio desno sve do etrdeset i etiri tisue, metara i sad smo se uspinjali junom stranom. Onda je skretao natrag, pa smo opet bili na zapadnoj strani.

Onda se, tijekom paklenskog, mranog i skliskog uspona uz glatrku, konkavnu izboinu, opet pojavila ptica.

Da nismo bilo meusobno povezani Stan bi sad bio mrtav. Ovako, svi smo gotovo poginuli.

Stanje bio na elu kad su njena plamtea krila zamahala ljubiastim nebom. Sjurila se s vrha izboine kao daje netko bacio zapaljenu lomau, ustremila se na njega i iezla na tri metra od njegova lica.

Pao je, gotovo povukavi sve nas za sobom.Napeli smo miie i apsorbirali udarac.Bio je sav nagnjeen, ali bez slomljenih kostiju.Tog smo se dana popeli do vrha izboine, ali ni metar dalje.Bilo je i odrona, ali mi smo se ulogorili ispod stijene.Ptica se vie nije vraala, ali dole su zmije.Velike, svjetlucave, grimizne zmije smotale su se oko sti

jena, nazubljenih rubova kamenja i ledenih iljaka. Cijelom duinom njihovih divovskih tijela frcale su iskre. Previjale su se, sklupavale, otklupavale, cijelo vrijeme pljujui vatru na nas. inilo se da nas pokuavaju istjerati iz zaklona na istinu na kojoj bi nas kamenje moglo dohvatiti.

Doc se priblii najblioj zmiji, a ona nestane im joj je priao na odreenu udaljenost. On paljivo pregleda mjesto na kojem je leala, pa se urno vrati natrag.

Ni mrvicu istopljenog leda ispod nje.to znai to? upitah.

37

Iluzija, ree Vince i baci kamen na jednu od zmija.Kamen proe kroz nju.Ali vidio si to se dogodilo mojem cepinu, rekoh Docu,

kad sam zamahnuo na pticu. Stvar je morala imati nekakav naboj.

Moda je poiljatelj odluio odustati od beskorisnog troenja energije, odvrati, jer te stvari ionako ne mogu do nas.

Sjedili smo gledajui zmije i odron kamenja sve dok Stan nije izvadio pil karata i predloio bolju igru.

Zmije su ostale cijele noi i slijedile nas cijeli slijedei dan. Kamenje je povremeno padalo, ali inilo se da ga gazda ima sve manje. Pojavila se ptica, etiri puta, kruila neko vrijeme oko nas, pa odustala vidjevi da ne obraamo panju na nju.

Preli smo tisuu metara, premda smo mogli i vie, ali nismo eljeli propustiti priliku da se te noi ulogorimo u maloj pilji dovoljnoj za cijelu ekipu. Tad je i sve prestalo. Sve vidljivo, to jest.

inilo se da svi imamo taj osjeaj prije oluje, elektrinu napetost dok smo ekali da se dogodi togod se ve trebalo dogoditi.

Dogodilo se ono najgore: nita.Ta napetost, to iekivanje ostalo je nezadovoljeno. Mislim

da bismo svi vjerojatno osjetili veliko olakanje daje neki nevidljivi orkestar poeo svirati Wagnera, ili da su se nebesa rastvorila otkrivajui kino-platno po ijim bi naopakim slovima znali da smo s krive strane, ili da se pojavio visokoletei zmaj i poeo jesti niskoletee meteoroloke satelite...

Ovako, nastavili smo osjeajui da se neto mora dogoditi, a to bijae plodno tlo za nesanicu.

Te je noi opet dola. Djevojka s vrha.Stajala je na ulazu u pilju i, naravno, uzmakla kad sam

krenuo prema njoj.Bok, Sivko, ree.Ne, neu te vie slijediti, rekoh.Nisam to ni traila od tebe.to djevojka poput tebe radi na mjestu poput ovog?Promatra, ree ona.Rekao sam ti da neu pasti.Tvoj prijatelj skoro jest.

38

Skoro nije dovoljno.Ti si voa, zar ne?Tono.Da ti umre, ostali bi se vratili natrag?Ne, rekoh, nastavili bi bez mene.Pritisnuh puce na foto-aparatu.to si to upravo napravio?Tvoju fotografiju ako si doista ovdje.Zato?Da bih te mogao gledati i nakon to ode. Volim gledati

lijepe stvari..... inilo se da neto govori.to?Nita.Zato ne?.... umrijeti.Prosim te, govori glasnije.Ona umire... ree.Zato? Kako?"... na planini.Ne razumijem.... isto.to nije u redu?Zakoraih prema njoj, a ona uzmakne korak natrag. Slijedi me?Ne.Vrati se natrag, ree.to je na drugoj strani te ploe?Nastavit e se penjati?

Potom, Dobro! ree iznenada. Ja i glas joj opet utihne. Vrati se natrag, ree napokon, glasom bez imalo emocija. ao mi je.Vie je nije bilo.

a nas je napredak polako vodio ulijevo. Puzali smo igmizali i kopali rupe u stijeni. Negdje u daljini zmije

su siktale. Sad su stalno bile s nama. Ptica je dolazila samo u

Da.

VI

39

kritinim trenucima, pokuavajui izazvati pad bar jednoga od nas. Na stijeni iznad nas stajao je podivljali bik i rikao na nas. Fantomski streliari obasipali su nas plamenim strijelama koje bi nestale tik pred nama. Ognjene meave bjesnjele su oko nas pa nestajale. Opet smo bili na sjevernoj strani i jo uvijek napredovali prema zapadu kad smo probili etrdeset i osam tisua metara. Nebo bijae duboko i plavo, uvijek posuto zvijezdama. Zato nas ova planina mrzi? ime smo je izazvali? Po tko zna koji put pogledah fotografiju djevojke i zapitah se to je, zapravo, ona? Je li samo neto izvueno iz naih umova s namjeroma da nas zavede, odvede, poput sirene, do mjesta konanog pada? Dug je put do dolje...

Pokuah u mislima saeti svoj ivot. Kako ovjek postane ovo to jesam? Privlae li ga visine zato to se boji ravnice? Je li toliko neprilagoen drutvu i sredini u kojoj ivi da se mora penjati na najvie planine kako bi bio iznad njih? Put prema gore je dug i teak, ali ako uspije doi do vrha moraju mu dati neku vrst lovorova vijenca. Ako padne, i to je oblik slave. Pasti s te visine, slomljen i razmrskan u komadie odgovarajui klimaks za gubitnika, jer i to potresa planine i umove, i to je vrst lovorova vijenca pobjede u porazu, i hladan je, tako hladan taj finalni in da taj trenutak ostaje zauvijek smrznut u statuesknoj ukoenosti konane namjere i svrhe, iskrivljene kozmikom zlobom ijeg se postojanja svi mi bojimo. ovjek koji namjerava postati svecem ili herojem, a kome nedostaju neke potrebne vrline, jo uvijek moe postati muenikom jer jedino to ljudi na kraju pamte jest upravo kraj. Znao sam da se moram popeti na Kaslu, kao to sam se uspeo na sve druge, i znao sam kolika e biti cijena. Kasla me kotala moj jedinog doma. Ali bila je tamo, a moje su izme plakale za mojim stopalima. I znao sam da e onoga trenutka kad spustim te izme na njen vrhunac moj svijet prestati postojati. Ali to je jedan svijet pred trenutkom pobjede na dohvat ruke? Ako su istina, ljepota i dobrota jedno, zato onda uvijek postoji taj sukob meu njima?

Fantomski streliari ispale svoje strijele na mene a plamena ptica zamae krilima. Stisnuh zube, a moje izme ponu ostavljati oiljke na stijeni ispod mene.

40

Ugledasmo vrh.Na pedeset i tri tisue i petsto metara, gmiui uz usku

izboinu, priljubljeni uza stijenu, zauh Vinceov glas: Gledajte!I jesmo.Gore i gore, i jo dalje, plavo-leden i otar, smrtonosan i

hladan poput Lokijeva bodea to para nebo, vibrirao je iznad nas poput elektriciteta, visio poput komada smrznute grmljavine, i rezao, rezao, rezao ravno u sreditu udnje, izopaen poput udice na koju emo se svi uhvatiti.

Vince je bio prvi koji je podigao pogled i ugledao vrh, prvi koji je umro. Dogodilo se tako brzo i ne uslijed uasa.

Poskliznuo se.To je sve. Bio je to teak komad uspona. Jedne je sekunde

bio tik iza mene, slijedee ga vie nije bilo. Nikad mu nee nai tijelo. Dug je taj pad. Plavo bezvuje oko njega, a veliko sivilo ispod. I onda nas je ostalo estorica. Zadrhtali smo i, pretpostavljam, pomolili se svaki na svoj nain.

M rtvi Vince, neka te neki dobar Deva povede Putem Svjetla. Nadi ono to si najvie elio na drugom kraju. Ako tako neto postoji, sjeti se tko je rekao ove rijei, oh, ti snani uljezu na nebu...

Ostatak dana nitko nije mnogo govorio.Plameni maonoa stajao je cijele noi iznad naeg logora.

Nije govorio.Ujutro Stana vie nije bilo, a ispod moga ruksaka leala

je poruka:Ne mrzite me, pisalo je, to sam pobjegao, ali ja

mislim da to doista jestaneo. Bojim se ove planine. Penjat u se uz svaku hrpu kamenja, ali neu se boriti protiv Nebesa. Put dolje laki je od uspona, pa ne brinite za mene. Sretno. Pokuajte me shvatiti.

S.

Petorica Doc, Kelly, Henry, Mallardi i ja. Toga smo dana probili pedeset i pet tisua, osjeajui se vrlo usamljenima.

Te je noi djevojka opet dola; crna kosa na pozadini od crnog neba i oi poput plave vatre, stala je pored ledenog stupa i rekla: Dvojica su otila.

41

Ali nas petorica ostajemo, odgovorih.Jo neko vrijeme.Doi emo do vrha i tek tada otii, rekoh. Kako ti to mo

e nauditi? Zato nas mrzi?Ne mrzim, gospodine, ree ona.Nego to?titim.to? to titi?Umirue, kako bi ona mogla ivjeti.to? Tko umire? Kako?Ali njene rijei otile su nekamo gdje ih ja nisam mogao

uti. Onda je otila i ona, a meni nije ostalo nita drugo nego da prespavam ostatak noi.

Pedeset i est tisua, pedeset i sedam i osam, pa natrag na sedam do logora za tu no.

Stvorenja su nas okruivala, a tlo pulsiralo pod naim nogama, a na trenutke se inilo da se planina ljulja.

Probili smo se do pedeset osam i pol tisua, a trebala su nam tri slijedea dana da dosegnemo pedeset i devet. Sve to bismo dotakli bilo je ledeno i sklisko i svjetlucavo i imalo plavkastu auru.

Kad smo probili pedeset i devet tisua Henry se okrenuo i pogledao preko ramena, pa zdrhtao.

Vie me ne brine hoemo li stii do vrha, ree. Sad me brine povratak dolje. Oblaci izgledaju kao sitne bijele tokice daleko ispod nas.

to prije gore, to prije dolje, rekoh i mi nastavismo.Trebalo nam je jo tjedan dana prije no to smo doli ki

lometar i pol ispod samoga vrha. Sva su se ognjena stvorenja dotad ve bila povukla, ali dvije lavine podsjetile su nas da smo jo uvijek neeljeni. Prvo smo preivjeli bez ozljeda, ali tijekom druge Kelly je iaio gleanj, a Doc je sumnjao da su mu napukla i dva tri rebra.

Ulogorili smo se. Doc je ostao s Kellyjem, a Mallardi, Henry i ja nastavili smo dalje u bitku sa zadnjim kilometrom.

Uspon sad ve bijae neljudski teak. Postao je planina od stakla. Morali smo zabijati klinove za svakih pola metra koje bismo preli. Boriti se za svaki dobijeni centimetar. Radili smo na smjene. Nai ruksaci postali su monstruozan teret, a 4 2

prste vie nismo ni osjeali. inilo se da se obrambeni mehanizam projektori ognjenih prikaza umorio, ili se moda spremao za konani napad, jer zmije su nam prilazile sve blie i plamtjele sve jaim sjajem. Proklinjao sam ih, jer oi su me pekle.

Tristo metara prije vrha podigli smo jo jedan logor. Slijedeih pedesetak metara izgledalo je lako, pa iza toga opet paklenski uspon, a dalje nisam mogao vidjeti.

Kad sam se slijedeeg jutra probudio, ostali smo samo Henry i ja. Mallardiju ni traga. Henry podesi svoj komuni- kator na Docovu valnu duinu. Ja se prikljuih na vrijeme da bih ga uo kako kae: Nisam ga vidio.

Kako je Kelly? upitah.Bolje, odgovori on. Moda mu rebra ipak nisu slomljena. Onda nas pozove Mallardi.Ja sam sto pedeset metara iznad vas, deki, zauh njegov

glas. Do ovdje je bilo lako, ali upravo se pogoralo.Zato si otiao sam? upitah ga.Zato to mislim da e me uskoro neto pokuati ubiti,

ree. Tamo je gore, eka me na vrhu. Vjerojatno i vi moete vidjeti odozdo. Zmija.

Henry i ja podigosmo svaki svoj dalekozor.Zmija? Zmaj bi bila bolja rije ili moda ak Midgardska

Zmija.Sklupala se oko vrha, podignute glave. Doimala se dugom

dobrih stotinjak metara. Mahala je glavom sjedne strane na drugu, pa gore-dolje, a iz nje su se dimile solarne korone.

Onda primijetih Mallardija kako se penje prema njoj.Ne idi dalje! povikah. Ne znam hoe li te tvoja napravica

zatititi od neeg takvog. Priekaj da pozovem Doca Nema teorije, ree on. Ova betija je moja.Sluaj me! Moe biti prvi na vrhu ako je to ono to eli!

Ali ne prilazi toj stvari sam!Smijeh bijae jedini odgovor koji sam dobio.Moda bi je nae tri naprave zajedno uspjele odbiti, re

koh. ekaj na nas.Bez odgovora. Poesmo se penjati.Ostavio sam Henryja daleko za sobom. Stvorenje je bilo

poput pokretnog svjetla na nebu. Preao sam tih ezdeset metara u urbi i tek tada podigao pogled. Stvorenju su izrasle

43

jo dvije glave, a iz nosnica mu sijevale munje dok je repom udaralo po stijeni. Uspeh se jo tridesetak metara. Sad sam ve jasno vidio Mallardija kako se penje, njegovi obrisi otri u bljetavilu. Zamahnuh cepinom, teko diui, borei se s planinom, slijedei njegov trag. Poeo sam mu se pribliavati jer on je morao usijecati svoj put, a ja sam slijedio njegov. Onda zauh njegov glas:

Ne jo, betijo, ne jo, govorio je negdje iza zida od statikog uma. Jo malo, evo izboine...

Podigoh pogled, ali on je ve nestao.Onda se taj plameni rep spusti i udari u mjesto na kojem

je Mallardi do maloprije bio, a ja ga zauh kako psuje, i osjetih vibracije njegova pneumatskog pitolja. Rep opet udari, a ja zauh jo jedno: Prokletstvo!

Pourih, isteui se i napreui, grabei potpornje koje je on napravio, a onda zauh kako poinje pjesmu neto iz Aide, mislim.

Dovraga! ekaj me! rekoh. Samo sam stotinjak metara iza tebe.

On nastavi pjevati.Poelo mi se magliti pred oima, ali nisam smio usporiti.

Desnu sam ruku osjeao kao strani komad drva, lijevu kao ledeni blok. Stopala mi bijahu kopita, a oi su svrdlale uarene rupe u mojoj glavi.

Onda se dogodilo.Poput eksplozije bombe, zmija nestane u bljesku takve

jaine da sam gotovo izgubio oslonac. Priljepih se za vibri- rajuu stijenu i stisnuh oi pred bljeskom.

Mallardi? rekoh.Nema odgovora. Nita.Pogledah dolje. Henry se jo uvijek drao. Nastavih dalje.Dosegao sam izboinu koju je Mallardi bio spomenuo. I na

ao ga tamo.Njegov respirator jo je uvijek radio. Zatitno odijelo bijae

pocrnjelo i spreno na desnoj strani. Pola ruksaka bijae istopljeno. Podigoh mu ramena.

Pojaao sam komunikator na maksimum i zauo njegovo disanje. Oi mu se otvore, sklope, pa opet otvore.

Okej... ree.Okej vraga! Gdje te boli?

44

Nigdje... dobro sam... Sluaj! Mislim da sam je iscrpio... bar na neko vrijeme... Idi zabodi zastavu. Ali prvo me uspravi u sjedei poloaj... elim gledati...

Namjestih ga bolje, istisnuh mu malo vode u usta, osluh- nuh kako guta. Onda priekah Henryja. Trebalo mu je nekih est minuta.

Ostat u ovdje, ree Henry, unuvi pored njega. Idi i uini to.

Poeh zadnji uspon.

VII

Zamahivao sam i udarao, i rezao, i puzao. Led je na mjestima bio otopljen, a stijena spaljena.Nita mi nije prijeilo put. Statiki elektricitet nestao je

sa zmajem. Samo tiina i tmina meu zvijezdama.Penjao sam se polako, jo uvijek iscrpljen od nedavnog

sprinta uz glatku stijenu, ali uporan u namjeri da doem do vrha.

Ispod mene je leao cijeli svijet minus dvadeset metara. Iznad mene mirkalo je svjetlo arene. Moda su to novinari s teleobjektivima...

Sedamnaest metara...Ni ptice, ni streliara, ni anela, ni djevojke.etrnaest metara...Poeh se tresti od nervozne napetosti.Smirih se i nastavih dalje.Deset metara... planina se opet ljulja.Osam metara... vrti mi se u glavi. Potegoh gutljaj vode.Potom klik, klik cepinom.est...Pet...Tri...Pripremih se na planinin konani napad, togod bio.Dva...Nita se ne dogodi.Uspravih se. Dalje nisam mogao. Vrh.Pogledah nebo, pogledah dolje. Mahnuh raketi.Izvadih zastavicu i zabih je tamo gdje je nijedan vjetar

nikad nee pomaknuti.45

Ukljuih komunikator i rekoh, Tu sam. Nema drugih rijei.

Dolo je vrijeme da se vratim i dam Henryju njegovu ansu, ali prije toga pogledah niz zapadnu stranu.

Gospa mi je opet namigivala. Nekih dvjesto pedeset metara nie sjalo je crveno svjetlo. Je li to ono to sam vidio iz grada jo one davne noi kroz oluju?

Nisam znao, ali moram saznati.Kako je Mallardi? rekoh u komunikator.Upravo sam ustao, ree on. Daj mi jo pola sata i dola

zim gore.Henry, rekoh, misli da smije?On sam najbolje zna je li mu dovoljno dobro, ree Lan-

ning.Pa, rekoh, pazite. Kad se popnete gore, ja vie neu biti

tu. Idem malo nie prema zapadu. Tamo je neto to elim vidjeti.

to?Ne znam. Zato i idem pogledati.Budi oprezan.Hou.Zapadna strana bijae lak silazak. Dok sam se sputao

primijetih da svjetlo dopire iz otvora na licu planine.Pola sata kasnije stajao sam pred njim.Zakoraih unutra, zasljepljen.

Krenuh prema njemu, pa se zaustavih. Pulsiralo je i podrhtavalo i pjevalo.

Sa svoda peine spusti se vibrirajui zid plamena i preprijei mi put.

Ona bijae tamo, a ja sam elio do nje.Zakoraih korak naprijed tako da sam bio tek desetak cen

timetara od plamenog zida. Komunikator mi bijae pun statike a ruke hladnih iglica.

Nije me napadao. Nije emitirao nikakvu toplinu.Gledao sam kroz plameni zastor prema mjestu na kojem

je leala.Oi joj bijahu sklopljene, prsa se nisu dizala.Zagledah se u strojeve uzdu udaljenog zida.

46

Ovdje sam, rekoh i taknuh plamen svojim cepinom.Kad je njegov vrh dotakao vatreni zid, netko skine poklo

pac s pakla i ja zateturah zaslijepljen. Kad sam opet progledao preda mnom je stajao aneo.

Ne moe proi, ree.Ona je razlog zato eli da se vratim natrag? upitah.Da. Odlazi.Zar se nju nita ne pita?Ona spava. Vrati se natrag.Zato mi se onda ona sama ukazala i zvala me da je sli

jedim?Iskoristio sam sve zastraujue oblike koje znam. Nisu

uspjeli. Njen uspavani um utjee na moje djelovanje, posebice kad uzmem njen oblik, i na taj je nain ometala direktivu. Odlazi.

Kakva je direktiva?Moram je uvati od svih stvari koje dolaze uz ovu planinu.

Vrati se natrag. Zato? Zato je uva?Ona spava. Odlazi. U tom se trenutku razgovor poeo ponavljati, pa posegoh

u svoj ruksak i izvukoh Docovu napravu. Zamahnuh njime i aneo nestane. Plamenovi su uzmicali pred mojom rukom. Pokuah si napraviti prolaz u vatrenom zidu.

Uspio sam, na neki nain.Gurnuo sam projektor naprijed, a plamenovi su uzmicali.

Kad sam ih konano probio skoih kroz otvor. Uspio sam, ali moje je zatitno odijelo izgledalo poput Mallardijevog.

Zakoraih prema lijesolikoj komori u kojoj je spavala.Poloih oba dlana na rub i pogledah dolje.Krhka poput leda.Zapravo, ona i bijae led...Uto oive strojevi i ja osjetih kako podnoje njene ledene

postelje podrhtava.Onda ugledah mukarca.Leao je preko stolice pored stroja.I on bijae od leda. Samo to je njegovo lice bilo sivo i is

krivljeno u grimasu. Odjeven u crno i mrtav i poput kipa.Ona, odjevena u plavo, i bijelo...U udaljenom uglu stajala je prazna komora...

47

Ali oko mene se neto zbivalo. Zrak, da, zrak. itao je iz otvora na podu, formirao oblake. Onda osjeaj topline i oblaci ponu blijediti, a zrak postajati sve svjetliji.

Vratih se komori i zagledah se u njeno lice.Pitao sam se kako e joj zvuati glas kad/ako progovori.

Pitao sam se kakav joj je nain razmiljanja, to voli a to ne. Pitao sam se to su sve njene oi vidjele i kada. Pitao sam se sve to jer mogao sam jasno vidjeti da je mehanizam koji sam aktivirao svojim ulaskom inio neto uslijed ega je ona svakim trenom sve manje nalikovala kipu.

Budila se.

ekao sam. Prolo je ve vie od sat vremena, ali ja sam i dalje ekao, promatrajui je. Poela je disati. Napokon, njene se oi otvore, ali jo dugo nije vidjela nita. Onda plava vatra njenog pogleda padne na moje lice.

Sivko, ree.Da.Gdje sam...?Na najprokletijem mjestu na kojem sam ikad ikoga pro

naao.Ona se namrti. Sjeam se, ree i pokua sjesti.Nije uspjela. Padne natrag.Kako se zove?Linda, ree. Potom, Sanjala sam te, Sivko. udne sno

ve... Kako je to mogue?Teko je objasniti, rekoh.Znala sam da dolazi, ree. Vidjela sam te kako se bori

s udovitima na planini visokoj poput neba.Da, sad smo na njenom vrhu.Imima li lijek?Lijek? Kakav lijek?Za Davvsonovu kugu, ree ona.Osjetih slabost. Shvatih da njen san nije bio san zatvo

renika, ve san odgaanja smrti. Bolesna je. Jesi li na ovaj svijet dola brodom brim od svjetlosti? upitah.

Ne, ree ona. Trebala su stoljea da bismo stigli ovamo. Spavali smo ledeni san tijekom cijelog puta. Ovo je jedna od hibernacijskih komora. Primijetih da su joj obrazi postali arko crveni.48

Poeli su umirati svi od kuge, ree. Nije bilo lijeka. Moj mu Carl je lijenik. Kad je vidio da je i ja imam, rekao je da e me drati u ekstremnoj hipotermiji dok se ne pronae lijek. Inae bih ivjela samo dva dana, zna.

Podigne pogled prema meni i ja shvatih da su njene zadnje dvije rijei bile pitanje.

Postavih se tako da sam joj zaklanjao pogled na mrtvog ovjeka u kutu, za kojega sam pretpostavljao da je njen suprug Carl. Pokuao sam slijediti njegov nain razmiljanja. Morao je uriti, jer oito je kod njega bolest uznapredovala dalje nego kod nje. Znao je daje kolonija osuena na propast. Zacijelo ju je jako volio i bio vrlo pametan ovjek, oboje sreom po nju. Ali vjerojatno ju je doista jako volio. Znajui da e kolonija umrijeti bio je svjestan injenice da e proi stoljea prije no to stigne neki drugi brod. Nije imao nita to bi moglo dovoljno dugo hibernacijsku komoru odravati hladnom. Ali ovdje gore, na vrhu ove planine hladne gotovo poput svemira, snaga mu nije trebala. Nekako je dopremio Lindu i strojeve ovamo gore. Njegovi su strojevi postavili energetsko polje oko peine. Radei u toplini i atmosferi poslao ju je u ledeni san, a onda poeo pripremati vlastitu komoru. Kad spusti polje nee im trebati nikav energetski izvor koji bi osigurao dugo, ledeno ekanje. Mogli bi stoljeima spavati u njedrima Sive Sestre, zatieni obrambenim kompjuterom. Oito gaje programirao na brzinu, umirui. Shvatio je daje prekasno da joj se pridrui. Pourio se programirati ga za najosnovniju obranu, spustio zatitno polje i otiao u to Mrano i Tajno Mjesto. I zato je planina na me slala ptice i anele i zmije, zato je podigla plameni zid na ulazu u peinu. On je umro, a kompjuter je titio nju u njenom snu tako bliskom smrti titio je od svega, ak i od onih koji su doli pomoi. Moj uspon na planinu gaje aktivirao. Moj prolazak kroz plameni zastor prizvao ju je natrag meu ive.

Vrati se natrag! zauh stroj kako govori kroz anela, jer Hemy je uao u peinu.

Moj Boe! ree. Tko je to?Dovedi Doca! rekoh. Pouri! Objasnit u ti kasnije. Radi

se o ivotu ili smrti! Vrati se natrag do mjesta na kojem ti

49

komunikator radi i reci mu da je u pitanju Dawsonova kuga gadan lokalni virus! Pouri!

Ve trim, ree i doista jest.Ipak ima lijenika sa sobom?upita ona.Da. Samo dva sata od nas. Ne brini... Jo uvijek ne razu

mijem kako su tebe i strojeve dopremili na vrh ove planine.... Mi smo na vrhu velike planine? One ezdesetkilometar-

ske?Da.Kako si ti doao gore? upita me.Popeo sam se.Doista si se popeo na Purgatorio? S vanjske strane? Purgatorio? istilite? Tako je zove? Da, popeo sam se

izvana.Mislili smo daje to nemogue.Kako bi inae netko doao do vrha?uplja je iznutra, ree ona. Unutra su ogromne peine i

divovski hodnici. Lako je letjeti po njima u malim letjelicama. Zapravo, to je bila neka vrst zabavnog parka kolonije. Dva i pol dolara po osobi. Sat i pol do vrha. Dolar za najam odijela pod pritiskom i etnju po vrhu. Lijep nain da se provede popodne. Prekrasan pogled...

Odjednom bolno uvue zrak.Ne osjeam se dobro, ree. Ima li vode?Da, rekoh i pruih joj sve to sam imao.Dok je pila ja sam molio Boga da Doc ima potreban lijek

ili da e znati kako je opet uspavati dok ne nabavimo serum. Molio sam se da stigne to prije, jer dva sata su prava vjenost s obzirom na njenu e i crvenilo njene koe.

Opet me hvata groznica, ree. Priaj mi, Sivko, prosim te... Priaj mi o stvarima. Ne elim razmiljati o onome to se dogodilo...

O emu eli da ti priam, Linda?Priaj mi o tome zato si to uinio. Reci mi kako je bilo

uspinjati se na planinu poput ove. Zato?

Vratih se u sjeanju na sve protekle dogaaje.Ima tu odreena doza ludila, rekoh, i zavisti velikim i

monim prirodnim silama. Svaka je planina boanstvo. Svaka predstavlja besmrtnu mo. Ako joj prinese rtve na njenim50

padinama, planina e ti moda dati odreenu gracioznost i neko e vrijeme dijeliti njenu mo. Moda me zato zovu...

Njen je dlan poivao u mome. Nadao sam da u kroz njega svim silama koje imam u sebi moda uspjeti zadrati je cijelu uza sebe to je due mogue.

Sjeam se kad sam prvi put pogledao istilite, Linda, rekoh. Pogledao sam je i eludac mi se zgrio. Pitao sam se kamo vodi...?

(Zvijezde.Oh neka budu.Jo ovaj posljednji put.Molim te.)K zvijezdama?

Copyright 1967. by Galaxy Publishing Corporation

51

Kraljevi i zmajevi su klasini elementi svih fantazija, a nitko nije bolji od Toma Allena u tome da nam predstavi oboje. Allen je, u svome drugom otjelovljenju, najpoznatiji ovjek koji zaara publiku dok jo j objanjava pravo znaenje GOSPODARA PRSTENOVA, kao ovjek koji razgovara o Beououlfu (koristei citate na izvornom anglosaksonskom), kao ovjek koji je napisao neke od najboljih kritika koje se mogu proitatio toj temi.

Ovdje imamo priu koja nije iskljuivo znanstveno-fan- tastina. Moda malo podsjea na Jacka Vancea, a ve je to samo po sebi dovoljna pohvala. Zainjena je istim smislom za humor i ostalim finim nijansama. Kralj, Zmaj prva je Allenova pripovijetka.

Tom AllenKRALJ, ZMAJIzvornik: King, Dragon, 1977 Prijevod: Ida Jurjevi

V

ovjek se sjurio dugim obronkom Shunner Moora, krivudajui tamo-amo, ovjeenih ramena od umora, ali jo uvijek ne usporavajui, ak ni onda

kada mu se pod nogama poelo odronjavati kamenje obraslo mahovinom. Daleko iza njega ali ne dovoljno daleko maslinasto-zelena mrlja kotrljala se niz padinu, polu-trei, polu-letei.

Posljednjim naporima trka se prebacio preko otrog vrha Striding Edge. Za trenutak je ostao zaslijepljen pogledom u njegovu duboku dolinu nastalu uleknuem zemljine kore: prolo je skoro itavo stoljee otkako je pod svojim nogama osjetio neto to nije vrsto tlo. Tada je raspoznao sjajnu zmijoliku struju Oughtershavv Gill, koja se lijeno svijala tristo metara ispod.52

Predaleko je, pomislio je oajniki, Neu uspjeti. Bit u taman na pola puta prema dolje kad e me stii, a onda... Ukopat u se u ovo sitno kamenje. To u uiniti. Kamenje e kliziti i omoguiti mi da diem dok ne ode.

Ne. Dozvolio je da odlue noge umjesto glave. Znao je da ga progonitelj moe odmah nanjuiti, ak ispod stijene iroke cijeli metar. Morao je stii do vode u dolini. Namjerno se vratio nekoliko koraka do ruba, buljei u dugaak uspon prema Shunner Peaku, traei oblik za koji je znao da mora biti tamo. Onaj hladni i proraunati dio njegova uma aputao je da e samo panika osloboditi njegovu preostalu snagu. Ugledao gaje i dobro ga promotrio.

Zatim je krenuo, ponirui niz vjekovima stare oiljke planinskih strana, poput kliske gromade, zabijajui prste u ljunano tlo, preskakujui iroke ploe kriljevca. itavo vrijeme se prisjeao otrih pandi koje je bio vjeto zaobilazio, prolazili su ga srsi pomiljajui na ogroman teret koji mu je prijetio s lea, teret koji bi ga znjeio kao bubicu na stijeni. Za trenutak je posegnuo za konom torbom ovjeenom o svoj vrat, kao da je eli strgnuti i odbaciti. U tom trenutku pomisli na lice svoje ene kada su kraljevi ljudi doli daje odvedu.

Voda je zapljusnula njegove noge, ali jo uvijek nije bilo ravnice iza njega. Uzvodno ili dolje? Svejedno, pomislio je, i zakoraio do stegna u krivudajuu struju. U trenutku kada ugledam njegovu glavu iznad vrha stijene, ree sam sebi, bacit u se izmeu dvije stijene. Moda me ne ugleda. A lije voda bila kristalno ista, ravno iz planinskih izvora.

Zaokrenuvi, iznenada je morao zaplivati. Potok je oblikovao duboku rupu. Na njenoj suprotnoj strani je bio vodopad, sputajui se tri metra s jedne od mnogih pukotina u dolini. Prisjeajui se bajki iz djeakog doba, nespretno je zaveslao prema licu vodopada, zaustavljajui se samo da bi doao do daha, i odmah nastavljao dalje. Za nekoliko trenutaka ga je jaka bujica slapa udarila odozgo u lea, tjerajui ga prema dolje, dok je on plivao svom svojom snagom. Uspio je proi. Glavom je probio povrinu i zaao iza vodopada. Kao to se nadao, ispred njega je osvanula rupa otplavljena vodom, ak vie nego rupa, bila je to mala pilja. Koljenom se uspeo preko ruba i uzverao u tamu. im je to uinio, zaulo se gromoglasno

53

rikanje i mrvljenje kamenja s brijega popraeno lepetom neizmjernih krila. Stigao je zmaj.

ovjek se uurio u pilji, stiskajui svoju konatu torbu i promatrajui svjetlucanje vodenog zastora. Hoe li zmaj otkriti njegovo skrovite? Moda negdje postoji otvor kroz koji ga moe nanjuiti? Zamiljao je njegovu veliku tupu glavu kako iznenada proviruje da bi ga ugrabila, ili njegov oklo- pljeni rep kako mlati kamen sve dok ga ne razmrvi i ne zapeati ga u njega zauvijek. Ne, pomislio je, Ne bi on to uinio. On samo eli natrag svoj pehar.

Uskoro je zauo sporo koraanje ogromnih stopala koje se zaustavljalo tu i tamo drobei kamenje. Zvuk vodopada je probijala tutnjava u dubokom basu. Vrlo izazovno, progovori zmaj. Vrlo izazovno. Momak bi mogao biti bilo gdje.

Buka je prola. ovjek se i dalje nije micao. Iznenada je zemlja zadrhtala u ritmu tekih koraka. Zmaj je trao nizvodno niz potok, poveavajui brzinu sve brim lepetom krila. Ba kod vodopada je uzletio slamajui zrak, sputajui se niz strminu prema Cotterdaleu i Stor Hallu.

Otiao je, ree ovjek na glas. Stari gad.Ni mi ga ba ne volimo, apne suhi glas iza njega. ovjek je bio suvie ukoen od hladnoe da bi mogao

odskoiti, ali se okrenuo i ustuknuo to je bre mogao. U mraku nije mogao vidjeti nita osim moda blagog odraza svjetlosti vode, odsjaj od neega snanog i krljuastog.

to ste vi? progovori.Tko ste vi bi bilo puno ljubaznije, progovori glas. Mi

ivimo ovdje. Moe se rei da smo autohtoni starosjedioci. Zato te natjeravao stari Starkhort?

ovjek razvee vezice svoje torbe i izvadi pehar. Zavlada muk prepun opreza.

Da. Iz kompleta zlatnih pehara za iroka usta, obloenih rubinima. Neki bi rekli da je nedotjeranije izradbe od onih srebrnih, izgraviranih, iz doba Naseljavanja. Ali, s obzirom na teinu - da, moemo razumjeti njegovu razdraenost.

to? Hoete rei da znate sve dijelove njegovog blaga? Bili ste u njegovoj jazbini?

Oh! ree glas, Bili smo mi svagdje. Nego, to e ti sada uiniti?54

ovjek je oklijevao. Nije nikada uo za ova stvorenja. Ali ga ipak nisu odali. Zasigurno je trebao pomo.

Pretpostavljam daje Starkhort krenuo prema Stor Hallu, radi osvete. Dok je on tamo, ja u se probiti, krenuti uz gorski potok do Thrang Rakesa, i onda preko do Gunnerside Tarna. Onda u se spustiti do Gunnderdalea. Vidite, ja sam iz Brighthalla.

Znamo, ree glas. To smo odmah nanjuili. Ali nam nije bilo jasno zato si bjeao ovamo ako si iz Brighthalla.

Mislio sam, ako se zmaj probudi prije nego to miris izvjetri, pratit e me prema Storu Hallu, ne prema kui.

Ah. Glas je djelovao zabavljeno. Moda otkrije da se on neda tako lako prevariti. Oprosti nam na naem pesimizmu, ali pretjerana smionost moe nanjeti vie tete nego pretjeran oprez, kao to biste vi, ljudi, rekli. Ipak, jasno je da e te put koji si isplanirao dovesti do Brighthalla. Postoji jedna pilja na sjevernom obronku Gunnerside Tarna. Moe tamo prenoiti. Ali nemoj paliti vatru.

Hoe li netko od vas biti tamo?Vjerojatno. Ali svi e biti obavijeteni.ovjek se lagano promekoljio, nesiguran u rijei rastan

ka. Pa... nadam se da u vas ponovno sresti.Opet je niknuo izdanak zabave. Sumnjamo. Ali obratno

je vjerojatno tono. Mi emo tebe zasigurno sresti. Uostalom, pobudio si u nama veliko zanimanje.

im je stigao do Brockhole Banka, ovjek je shvatio da mu je plan upropaten. Kilometar i pol daleko leao je zaselak Brighthalla. Ali od mjesta gdje je stajao mogao je vidjeti tragove koje je zmaj ostavio za sobom. Klanac je bio pogaen, ograde polomljene, i to ne uredno, kao kad se sijeku sjekirom, ve su kolci negdje strali, a negdje bili polegnuti ili otkinuti pri dnu. Za trenutak je zamislio kako pande upaju kolce, glavu kako probija ograde, ogromno tijelo koje se bijesno okree oko sebe poput psa opsjednutog buhama.

Unutar ograda zaselka krhke su kolibe od iblja bile sravnjene sa zemljom, pometene zamasima divovskog repa. U sredini opustoenog prostora leao je dug, pocrnjeli oiljak, s tamnim oblacima pepela koje je dizao nestalni povjetarac.

55

Iz zgarita se uzdizao zabat od opeke, seosko ognjite. Lelujajui se, prijetio je da e se sruiti s prvim naletom vjetra.

To je udno, pomislio je. Zmaj