Futura 046

8/19/2019 Futura 046

1/132

B r o j 4 6 _ _ _ _ _ _ _ _ _ 2 5 ,0 0 kn * 5 7 0 SIT

FUTURAznanstvena fantastika & fantasv

8/19/2019 Futura 046

2/132

ISKORISTITE PRIGODU -

20%POPUSTA

157 ,00 Kn

ANDY McNAB

,. P -■*■

mo t k a eSST

P o t r e s n a

i sp o v i j e st

č l a n a p a t r o l e

s p e c i j a l n i h

p o s t r o j b i

b r i t a n s k e

v o js k e

VOJNIČKI BESTSELER KOJI JE ZGROZIO BRITANSKI VOJNI KRUG

U p l a t u i z v r š i t i n a ž i r o - r a č u n TARGE - 3 0 1 0 2 - 6 0 1 - 6 0 2 5 2 2 .F o t o k o p i j u u p l a t n i c e p o s l a t i n a a d r e s u :

TARGA Ivan i ć d k 2 2 IO ooo Z b

8/19/2019 Futura 046

3/132

PRETPLATNI POPUST/UŠTEDA IZNOSI O A O/ OD PRODA JNE CIJENE NA K IOSKU

6 BROJEVA- 99,00 kn12 BROJEVA - 198,00 kn

Uplatu izvršiti op om iliposebnom uplatnicom ZAPna žiro rač un30101-601-157181, poziv na broj 9901.

Kopiju uplatnice šaljite uzispunjeni kupon na adresu:BAKAL d.o.o.,(pretplata za FUTURU) Branimirova 25,10000 ZAGREB

PRETPLATNI KUPON

Ime i prezime:

Pretpla ujem se na:6 12 brojeva FUTURE

znanstvena fantastika & fantasv

* p r e t p l a t a

DO SVOGPRIMJERKAFUTURE PONAJPOVOLJNIJOJ

CIJENI!

8/19/2019 Futura 046

4/132

FlfRiiM i§88gpl

C f

- ii _ _ __ _ __ _

Ukoliko ste propustili neki od već objavljenih brojeva FUTURE, ovo je prava prigoda da ih nabavite.Naručeni stari brojevi FUTURE

isporučuju se pouzećem (otkupnina) po cijeni od 12,00 KUNA po primjerku + PTT troškovi.

Narudžbe na adresu:

BAKAL d.o.o., Branimirova 25,

10000 ZAGREB

H H M I F u t o i i A FUTURA

Telefonske narudžbe: 01/432-537

8/19/2019 Futura 046

5/132

FUTURAmjesečnik za znanstvenu

beletristiku i fantastikuGodište V broj 8kolovoz 1996.UKUPNI BROJ: 46 ISSN 1330-5115

NAKLADNIK: Bakal d.o.o.,Bosanska 10, 10000 Zagreb

Za nakladnika:Bojan Krsti , dipl. ing.

direktor

UREDNIK (doma i prilozi &lektura)

Krsto A. Mažuranić

UREDNIK (inozemni prilozi)

Mihaela Velina

Adresa uredništva:Branlmirova 25, 10000 Zagreb Tel.: 01/429-703 Fax.: 01/432-537

TISAK: TARGA, Zagreb

Svi prilozi © FUTURA 1996.Autorska prava vra enavlasnic ima. Nenaruč eniprilozi se ne vra aju.

Naslovnlca:

Karlo Galeta . © 1996.

Mišljenjem br. 532-03-1/92-01MINISTARSTVA KULTURE I

PROSVJETE REPUBLIKEHRVATSKE, od 13. listopada1992., književni č asopis FUTURAoslobođ en je pla anja osnovnog iposebnog poreza na promet.

SADRŽAJJack McDevitt

VR M E P L 0 V C I NIKADN E U M I R U ..............................................7

Robert Silverberg

DO BR E VIJE S T II Z V A T I K A N A ..................................57

Roger Zelazny

TRI PADA J E R E M Y J A B A K E R A ..................... 66

Kim Stanley Robinson

S L I J E P I G E O M E T A R ..................... 73

Kolumne:

Z D R A V K 0 , F I L M , I T D .

BakalPUB LIC ATI ON 1996.

CIJENE OGLASNOG PROSTORA:1/1 omotna stranica 10 50 ,- KUNA 1/1 unutarnja stranica 600,- KUNA 1/2 unutarnja stranica 350,- KUNA

1/3 unutarnja stranica 300,- KUNA

8/19/2019 Futura 046

6/132

4 F U T U R A 4 6

ovom broju nema Glambrlje.Ma kaj nam ne veliš, kažete vi,nakon što ste ve pregledali c i

je lu FUTURU i spremili se napisati gnjevno pismo nakladniku

Bojanu žale i se na falič ni prim je rak vašeg najdražeg č asopisa.Gdje je Glambrlja? Je li boles-tan? Je li na godišnjem? Je li u pi -tanju cenzura?

Nije bolestan — vidjela sam ganeki dan i izgledao mi je č ist' fino,tako bistra pogleda i sjajne dlakeda ga je č ak i moja plavooka č e-

tveronožna napast (el pusikato muy maliciozo) gledala sa zaviš-

u, misle i si (valjda): Hmm, mo-žda bih ipak trebala pri jeći na Whiskas (jer premda bi sve mač ke kupile Whiskas, Mica bi kupila Felix. Ja uvijek naletim na nekakve munjene mač ke s traumama

iz djetinjstva, ali to je ve d(r)ugaprič a koja nema nikakve veze sGlambrljom).

Nije na godišnjem — nema Kr-sto novaca za to (znam jer radimoza istu firmu).

Nije ni cenzura — naime, Boss je na godišnjem pa nema tko cen-zurirat’ (nemojte sad misliti daon ima novaca; da ima, on bi prvonama dao. Je, takav je on, požrt

vovan i samozatajan.)Pa gdje je onda Krsto, pitatese. Na tajnom zadatku. Eto gdje.

Naime, nešto je trulo u županiji Zagorskoj.

Zar niste primijetili da se u Crnoj kronici u zadnjih nekoliko mjeseci sve č eš e pojavljuju naslovit ipa VAL SAMOUBOJSTAVA U HRVATSKOM ZAGORJU iliZAGORCI VISE NA SVE STRANE ili pak KRVAVI OBRAČUN U BUDINŠĆINI? Izgleda da suse Zagorci poč eli furati na visibabe ili na leminge (to su oni maliglodavci koj ima s vremena navrijeme krepa ziherung u glavi pa

naprave masovno samoubojs tvo). Je, ali kakve to veze ima sFUTUROM?

Ima, ima. FUTURA ima stalnogdopisn ika (koje li sluč ajnos ti!) uBudinš ini. Mog buraza. (Koje li

8/19/2019 Futura 046

7/132

F U T U R A 4 6 5

sluč ajnosti! Vraga sluč ajnost, č isti nepotizam.) Koji nam je do

javio uznemiruju u vijest — u Bu dinšćini je viđen UFO. Na svojega je oč i vidjelo sedam ljudi: mojbrat i njegovih šest prijatelja.

Dogodilo se to 1. srpnja, a jedan oč evidac kaže da je ‘juefoubil okrugli i veliki i jako sjajan isamo je stajal nasred neba i todugo, sigurno nekoliko sati. I imal

je nekakve fleke po sebi, skorokak da gledaš v nekakvo lice.'

Okej, jest da je u vrijeme pojave tog UFOa u tijeku bio tequilla party i jest da taj opis ‘juefoa’pomalo podsje a na mjesec (ko

ji je tog zlokobnog 1. srpnja biopun), ali nije li sve to ipak malo

prevelika koincidencija? UFOi —samoubojstva — krvavi obrač uniu inač e miroljubivom selu?

Mi ne vjerujemo u sluč ajnosti.Mi smo ljudi s nogama č vrsto nazem lji. Pa smo z ak ljuč i li da tunetko nešto mu ka. Jeste li gledali ‘Roswell’? I tako, da se nebi dogodilo da se poslije moj bu-

raz mora slikati s aluminijskomfolijom i tvrditi da je zapravo vidio meteorološki balon, poslalismo našeg ku nog struč njaka zae/lijene da provjeri o č emu seradilo (nismo mogli poslati menes obzirom da sam ja Zagorec i tobaš iz Budinš ine, pa samim time

spadam u tzv. rizič nu skupinu’ , ada ni ne spominjem da je mojziherung ve par put krpan).

Eto. Sad znate. Morali smo vanire i, da si vi ne biste mislili da

je Krsto , Bože sač uvaj, recimo

otišao u L.A. na VVorldcon. Makakvi. Ni sluč ajno . Ne bi on uL.A. č ak ni da mu plate. Tamosu rasni nemiri. I pljač ke. I po lugole ženske u tangama. I ni’koživ ne pla a porez.

Kad smo ve kod poreza —dob ila sam povrat, ne bi živ č o-vik virova. I sad imam love dokrova. Ali nemojte misliti da je to razlog zašto mi Boss nije isplatio

pla u. Bože sač uvaj! Stvar je utome što Boss redovito prati Cr-nu kroniku. A č injenica da sam jaZagorka no ima ga drži budnim.Kad dođ em u BakaI d.o.o. onstane panič no iz moje blizine micati sve što bi me moglo dovestiu napast da se igram visibabe

(Bakalove mušterije moraju naulazu predati sve štrikolike stvari:kravate, hozntregere, hulahopke,haltere i slič no, koje im se pri izlasku vra aju. K'o u Dodge Cityju.Naime, Boss je neko jako volioWyatta Earpa). Zato mi ne da novce. Iz ljubavi. I straha. Naime,on mene jako voli i strah ga je da

si — ako dobijem pla u — ne kupim štrik i ne objesim se. Duša odč ovjeka , taj moj šef. Svaki putkad ga pitam jel’ bio na ZAPudignut’ novce, on se tak rastužida su to groz ote. I odm ah mekrene tap ša t’ po leđ ima i go vo rit’mi: Nu, nu, nije sve tak crno,

pred tobom je još cijeli ostatak života. Nemoj sad o ZAPu. Svi te mi volimo. A kad ja zaurlič em :Fućkaš ljubav, struju budu mi is-ključili!, on samo znač ajno pogleda ostatak prisutnih, a u oč ima

8/19/2019 Futura 046

8/132

6 F U T U R A 4 6

mu se zrcali: Vidite sad, ha? Siro-če jadno, život joj je takav mrak

da se u njoj rodila ta očajnička potreba za svjetlom. Jo j kak je to tužno. I krene uzdisat. A svaki jeBossov uzdah prabaka svih uzdaha. Uzdahč ina od 4 bofora. A kadse do sita nauzdiše, u Branimi-rovoj nastane takav propuh da gaodmah nešto štrecne u križima,pa si mora malo leđ a ispružiti na

tvrdo, to jest nema teori je daode na ZAP.

Č ini se da u ipak morati krenuti stopama Budinš anaca i primiti

se nasilja.Rastranč irati Bossa. Sjecsjec sjec, pa u crnu vre u, pa iskopamrupu u dvorištu, pa ga ubacimunutra, pa grabl j icama poravnam lahku mu zemljicu. A akonekoga zaintrigira svježe iskopan humak, jednostavno u re i:Sadila sam BBBossiljak.

A što tu ima loše?Do č itanja,

Mihaela Velina

MALI OGLASIDRuttvo za znanstvenu Fantastiku ogjciv-

l ju je. ncit je.ča j za novu zgiRku poiviaćiH s f pRiča.sve. ¡MFoRiviacije., te. uvje.te. n a t je .čaja Moze.te. pogitio D URe.DHifeC|:

p a v o R i n H o s a h ( z a z s i R f e u )

M a t e . u j e . v i đ a i / \ \ , ;oooo zaGR e.Bt e .L . 6/H--7M-3

požurite., Rok za pse.pa ju je. 3 u o .m 6 .

Prodajem SF ENCIKLOPEDIJU (1-2) Z. Živkovića, u

izvrsnom stan ju za 500,00 kuna.Bece RadeSjenjak 34, 31000 OSIJEKTel. 031/123-066

8/19/2019 Futura 046

9/132

Jack McDevitt je u lipnju 1995 otišao u mirovinu, nakon dvadeset godina državne službe i napokon se počeo baviti pisanjem

kao jed in im zanim anjem u životu. Kaže da je očaran promjenom ritma. McDevittov najnoviji roman ancient stories izišao je prije nekoliko mjeseci.

Nema pisca koji se kad tad u karijeri nije pozabavio temom putovanja kroz vrijeme, pa tako i Jack. U ovoj pripovijetci nećete otkriti ništa novo o putovanju kroz vrijeme i vremenskim paradoksima, ali je sigurno da ćete se dobro zabaviti.

JACK MCDEVITT

vremeplovci

nikad neumiru

Izvornik: "Time Travelers Never Die", 1996

Prijevod: Mihaela Velina

'«BS

Č

etvrtak, 24. studenoga. Nešto prije podneva.Pokopali smo ga tog hladnog , sivog ju tra , dok je prijetio

snijeg. Na pogrebu je bilo tek nekoliko ljudi, koji su s lakoćom susprezali tugu za čovjekom koji je tradicionalno držaoljude na distanci. Promatrao sam svećenika, sjedokosog, i samog

blizu kraju, pitajući se o čemu razm išlja dok mu vjetar šuškastranicam a m olitvenika.

Pepeo pepelu —

8/19/2019 Futura 046

10/132

8 J A C K M C D E V I T T

Stajao sam ruku zabijenih duboko u džepove, na rubu suza.Č ujte, nije me stid to prizna ti. Shel je bio čudak, osvetoljubiv,nepredvidljiv, sebičan. Nije imao mnogo prijatelja. Nije zaslužio mnogo prijatelja. A lija sam ga volio. Nikad nisam upoznao nikoga kome se sviđao.

— U sigurnoj nadi — Nisam baš bio previše uvjeren u zagrobni život, ali znao sam

da će Adrian Shelborne definitivno opet hodati ovom zemljom.Pa m ak ar samo na kratko. Znao sam, na primjer, da ćemo on i jastajati na vrhu brijega u Arizoni, u rano proljetno jutro u kas

nom dvadeset i prvom stoljeću, i promatrati srebrnkasta vozilakako uzlijeću na prvu etapu puta na Centaurus. I da ćemo bitinazočni na asasinaciji Elaine Culpepper, žene još nepoznate, alikoja će kasnije biti povezana s kolapsom Sjevernoameričke Re publike. ‘Vremeplovci nik ad zapravo ne um iru,’ volio je reći Shel.‘Bili smo predaleko nizvrijeme. Ti i ja ćemo živjeti jako dugo.’

Svećenik je završio, zaklopio molitvenik i podigao ruke da bi blagoslovio lijes boje orhideje . Vje ta r je puhao, zrak se ugibao

pod težinom nadolazeće oluje. Zalbenici, jedva čekajući pril ik uda se maknu, pognuše glave i položiše ljiljane na lijes, odlazeći,tiho razgovarajući među sobom. Ostala je samo Helen Suchenko,izgledajući izgubljeno. Ljubavnica bez službenog statusa. Obitelj

ju je poznavala, ali ne i pretjerano voljela, uglavnom stoga štonisu voljeli ni samoga Shela. Ona nervozno obriše oči, pogleda prikovanog za sivi nadgrobni spomenik na kojem bijaše uklesanonjegovo ime i godine.

Helen, svjetlokosa, s očima boje morske vode, tih a i povučena ponašanja koje bi lako zavara lo one koji je nisu poznavali.“Ne mogu vjerovati,” reče ona.J a sam ga bio upoznao s Helen, budala kakva jesam. Ona i ja

smo bili članovi Vražjih Apostola, grupe obožavatelja GeorgeaBernarda Shawa. U vrijeme kad se pojavila na prvoj predstaviOružja i čovjeka ona je bila tek diplomirala medicinu. I dok sam

ja razmišljao kako da joj priđem, Shel je već otišao s njom. Č ak

me i pitao zanim a li ona i mene, a ja sam — osjećajući da sam većizgubio —progutao ponos i rekao mu naravno da me ne zanima. Nakon toga, sve je bilo gotovo.

Nikad nije znao. Običavao mi je pričati o njoj dok smo biliuzvrijeme. O tome kako će s njom podijeliti veliku tajnu i povesti

8/19/2019 Futura 046

11/132

8/19/2019 Futura 046

12/132


njemačkog da se može snalaziti i sam. Ali nastavili smo putovatizajedno. I najteže od svega bilo mi je suzdržavati se i ne reći lju

dima da sam jednom prilikom razgovarao s Leonardom o areo-dinamici.Prom atrao sam njegovog bra ta Je rry ja kako se saginje i ulazi

u svoju limuzinu. Jerryja, kojega zanimaju samo žene i sport,tako je govorio Shel. I novac. Da mu kažem za Sat, bio je rekao

jednom, i da mu ponud im da ga povedem sa sobom, on bi za tra žio da ga odvedem na prvenstvo u bejzbolu.

Shel je bio otkrio princip putovanja kroz vrijeme dok je prou

čavao kvan tnu gravitaciju. Toliko mi je p uta objašnjavao principna kojemu rade Satovi, ali nikad nisam shvaćao niš ta od toga. Nionda, n iti sad. “Ali čemu sva ta tajnovitost?” pitao sam ga. “Zaštone pobereš lovorike? To je izum svih vremena.” Smijali smo senovom značenju fraze ‘svih vremena’.

“Zato što je opasno,” rekao je, škiljeći preko ruba naočala, aline u mene već u nešto u daljini. “U racionalnom univerzumu putovanje kroz vrijeme ne bi smjelo biti moguće.” Odmahnuo je g la

vom, a kuštra va mu je crna kosa pala n a oči. U vrijeme sm rti bilomu je tek trideset i osam godina. “Već na samom početku shvatiosam zašto je to teo retski moguće,” rekao je. “Ali mislio sam da mi

je nešto ipak promaklo, neki detalj koji će me spriječiti da doistai sklopim napravu. A ipak, evo je .” I pogledao je dolje na svoj Satoko lijevog zgloba. Brinuo je oko Uzročnosti, jednostavnom tokuuzroka i posljedica. “Vremeplov razbija sve to,” rekao je. “I to metjera da se zapitam u kakvome to univerzum u živimo.”

J a sam smatrao da bismo trebali zaboraviti na filozofiju i rećisvijetu. Neka drugi brinu o detaljima. Kad sam ga malo pritisnuo, pričao mi je o ekipama iz Mossada koje bi se vratile koz vri

jeme i izvukle H itlera iz 1935, ili o srednjeistočnim teroris tim akoji bi lovili Thomasa Jeffersona. “To vodi u posvemašnji kaos,”rekao je. “Putovanje kroz vrijeme bi trebalo zabraniti, kao — recimo — brzine veće od brzine svjetlosti, ili bi trebalo zabraniti

inteligenciju kojom se do takvih izuma dolazi.”Ponekad smo se znali povući na toranj ili liticu negdje nizvrijeme. Nitko ne živi tamo, na sve strane proteže se samo ocean. Ne znam kako je pronašao to mjesto, ili tko g aje sagradio, ili kakav je taj svijet. Mislim da ni on nije znao. Ali uživali smo u tajnovitosti tog mjesta. Mjesec je tamo veći, a plime glasne. Dovukli

8/19/2019 Futura 046

13/132

V R EM E P LO V C I N IK A D N E U M IR U 11

smo tamo jedan generator, hladnjak i mnogo namještaja. Znalismo sjediti ispred prozirnog zida, gledati ocean, ispijati pivo i

priča ti o Bogu, povijesti, ženama.To su bila vremena.

Jednog dana, rekao je, dovest ću Helen ovamo.Vjetar je puhao, na groblju više nikoga nije bilo, ostao je samo

lijes — čekajući da ga grobari spuste u raku.Prokletstvo. Nedostajat će mi. Nema ga više. Njega i njegovih Satova. A bez ikakvih očitih

posljedica na temporalnu logiku.Oh, ja sam još uvijek imao jednu napravu u svom radnom sto

lu, ali nisam je namjeravao upotrijebiti. Nisam imao njegovu stra s t za putovanjima kroz vrijeme. Ono što je dobro treb a ostavitina miru. To je uvijek bio moj moto.

Na putu kući, uključih radio. Bijaše to običan dan. Mirovnirazgovori u Africi na rubu neuspjeha. Još jedan kongresmen optužen za nezakonitu manipulaciju kampanjskim budžetom. Na

silje u braku još uvijek u porastu. A u Los Angelesu zanimljivkra j lančanog sudara: dvoje ljudi, m uškarac i žena, provalili su usmrskani auto i oteli vozača, za kojega se vjeruje da je ili mrtavili vrlo teško ozlijeđen, i pobjegli s njim.

Takve se stvari mogu zbiti samo u Kaliforniji.

Shel je bio kompulzivno tajnovit. Ne samo glede putovanjakroz vrijeme, nego svega. Na njegovu je licu uvijek bila maska i

nikad nisi mogao reći što osjeća. Znao je izluditi Helen kad bismoizišli na večeru — morala je čekati dok hrana ne stigne da biznala što je naručio. Kad je bio na sveučilištu, njegov odjel nikadnije mogao iz njega izvuci ni detalja. A i bio sam nazočan kad senjegov knjigovođa žalio da mu Shel ne daje sve informacije.

Volio je reći da znanje predstavlja moć. Mislim da je to biloono radi čega se osjećao uspješnim, ta činjenica daje on znao nešto što drugi nisu znali. Zacijelo mu se u djetinjstvu dogodilo ne

što što je u njemu ostavilo takvu potrebu xza umjetnom potporom.Vjerojatno ista stvar koja ga je natjerala da cijeloga života budetakav fanatik. Ne znam kakva bi trebala biti prava sv rha vreme- plova. Mi smo ga koristili da bismo zaradili. I da bismo mogli ra spravljati o teologiji s Thomasom Akvinskim, ili razgovarati sIsaacom Newtonom o gravitaciji, ili gledati sukob između Thomasa

8/19/2019 Futura 046

14/132


Huxleya i biskupa Wilberforcea. Za nas je vremeplov prdstavljaogotovo neku vrst zabavnog medija. Ali uvijek mi se činilo da bis

mo trebali učiniti nešto više i bolje s njim. Ne pitajte me što. Možda pronaći Michelangelov izgubljenikip Hermesa. Shel je pokazao zanimanje za taj projekt, pa smočak i navra tili u kiparov atelje tik prije završetka kipa. Kipar jeu to vrijeme imao nek ih dvadesetak godina. A Hermes je bio veličanstven. Dao bih desnu ruku da ga imam.

Zapravo, imam cijelu hrpu suvenira: novčiće koje je mladi Ju-lius Cezar izgubio u okladi sa Shelom, program s premijere Se-

viljskog briača, pero koje je jednom koristio Benjamin F ranklin . Ifotografije. Imali smo hrpe albuma prepunih fotografija Aleksandra Velikog i Marka Aurelija i jedara Santa Marije kako se

pojavljuju na obzorju, ali sve su one izgledale poput scena iz s tarih filmova. Osim što glumci nisu izgledali tako dobro kao što bičovjek očekivao. Kad bih ga upitao zašto uopće radimo sve to, on

bi rekao: im a li ljepši način za provesti večer nego sjediti ispredkamina s Alom Einsteinom? (Prilično smo se sprijateljili s njim

dok je još radio za švicarski patentn i ured.)Bilo je tren utaka kad znam d a je želio reći Heleni što radimo i

povesti je s nama, ali uvijek bi se dogodilo nešto što bi ga u tomespriječilo. I onda bi se okrenuo prema meni s tim svojim nevino-zločestim osmijehom, kao da želi reći: ti i ja imamo tajnu i bilo bi

bolje da je zadržimo za sebe. Helen je shvatila da postoji nešto,ali bila je previše p am etna da bi to pokušala n a silu izvući iz nas.

Izlazili smo prilično redovito, nas troje i moja ljubav tog mje

seca, tkogod ona u tom tren u tku bila. Rijetko se dvaput za redomradilo o istoj ženi, je r svaka bi od njih brzo shvatila da sam zalju

bljen u Helen. Ali Shel to nije vidio. Mislim da mu nikad nije palo na pam et da bi njegov stari prijate lj mogao iskoristit i priliku i upucavati se ženi za koju je on tvrdio (premda ne glasno)da je voli. Bilo je trenutaka kad bismo ja i Helen ostali sami zastolom dok bi Shel plesao s mojom pratiljom za tu večer, a zrak bi

postao gust od napetosti. Nijedno od nas nije nikad ništa reklo,ali ponekad bi nam se oči srele i njen bi pogled postao nekakotužno čeznutljiv.

Helen je bila fru striran a glumica koja je još uvijek uživala ukazalištu. Nakon otprilike godinu dana napustila je Vražje Apostole, objasnivši da više nema vremena za to. Ali Shel je shvaćao

8/19/2019 Futura 046

15/132

V R EM E P L O V C I N IK A D N E UM IR U 13

njenu strast i kad god bi negdje bila ponovljena predstava, mi bismo išli i gledali Shawove likove u zamci kako idu ususret svo

jim sudbinama, a Shel bi mi uvijek rekao kako će je jednog dana povesti uzvrijeme da upozna velikog pisca.Obećavao sam si da ću se presta ti viđati s njom, da ću pronaći

neki izgovor, jer previše me boljelo gledati taj užasan pogled strasti upućen njemu. Ali da sam to učinio, ne bih je niad više vidio. Noću, kad bi večer završila i kad bismo se spremali poći kući,uvijek bi me poljubila — ponekad u obraz, a ponekad brz i lagandodir usnam a o usne. A jedom ili dvaput, kad je popila malo pre

više da bi se mogla posve kontrolirati, unijela bi se poljubac.

Oluja je počela dok sam vozio kući, prisjećajući se, žaleći samoga sebe. Već m ije nedostajao njegov glas, njegov cinički pogled na svijet, njegov sarkazam. Nas dvojica zajedno vidjeli smouporabu i zlouporabu moći, izbliza, ponekad proračunatu, ali češće iz neznanja. Naša zajednička iskustva, jedinstvena u povi

jesti ovog planeta , stvorila su vezu između nas. Prekid te veze,znao sam, bit će dug i bolan proces.

Sva je istraživanja bio provodio u svom laboratoriju u podrumu, prvi je model Temporalnog Transportnog S istema napraviou prostoru između peći centralnog grijanja i zida obloženog orma-

rićima-ladičarima. Prototip je bio komora veličine omanje sobe,ali kako su se mogućnosti naprave povećavale, tako mu se veličina smanjivala. Na koncu ga je smanjio na veličinu ručnog sata. Napajala gaje ćelija koju se moglo pričvrstiti za pojas ili nositi udžepu hlača. Još uvijek sam u kući imao jednu pogonsku ćeliju.

Ali čak i ako su dani mog putovanja kroz vrijeme zais ta završeni, dosad sam zaradio toliko novaca da više nikad ne trebamraditi. Novac je, naravno, došao zahvaljujući činjenici da su nam

bile dostupne novine iz slijedećeg tjedna. Bili smo raspravljali omoralnosti iskorištavanja te prednosti u osobnu korist, ali mislim da to pitanje zapravo nikad nije bilo sporno. Dobili smo cijelomalo bogatstvo klađenjem na konjskim trkam a; prak ticirali smoto sve do onog poslijepodneva kad su se na Shelovim vratima pojavila dva gospodina i izrazila svoje sumnje u njegovu ‘sreću’,

2.

1etvrtak , 24. studenoga, podne.

8/19/2019 Futura 046

16/132


naglasivši da će mu — ako ga sreća i dalje bude p ra tila — slomitiobje noge. Zacijelo su znali dovoljno o nama da budu sigurni da

će ta poruka doprijeti i do mene.Razmotrili smo mogućnost da se pozabavimo ulaganjima unekretnine, ali nijedan od nas dvojice nije se previše razumio uto, pa smo se okušali na burzi. “To mora biti ilegalno,” rekao jeShel. A ja sam se nasmijao. “Kako bi moglo biti ilegalno, kad nema zakona koji zabran juje putovanje kroz vrijeme?” “Pov lašteneinformacije,” rekao je Shel.

Kako god. Orijentirali smo se na zlato, govoreći sebi da su to

sredstva za financiranje naš ih istraživanja, daje sve to za dobro bit ljudskog roda, premda nijedan od nas dvojice nije baš mogaoobjasniti na koji način čovječanstvo profitira od toga. Zlato je bilo

je dina stvar koja je otvara la sva vrata , gdjegod i kadgod smo bili.Ako sam tijekom svih tih godina išta naučio, onda je to činjenicada će ljudi učiniti bilo što za zalto.

I premda sam s visoka gledao na ljudsku pohlepu, ipak samna stranu stavio dovoljno da si kupim malo imanje u Exeteru.

Povukao sam se s mjesta predavača i predao se životu knjiga irazmišljanja. I putovanja kroz dimenzije.

Sad kad sve to bijaše gotovo, očekivao sam da će mi biti izuzetno teško odolijevati napasti da odam našu tajnu. Naučio sam

previše. Želio sam reći ljudim a što sam radio. S kim sam sve razgovarao. I tako smo sjedili za pokladnicama i kavom na Sv. Heleni, a ja rekoh Napoleonu —

Kad sam došao kući, na tlu je već bio tanak sloj snijega. Ray

White, umirovljeni tenisač koji živi sam na drugoj strani PrilazaCarmichael, šetao je ulicom. Mahnuo mi je neka stanem, želećimi reći koliko mu je žao radi Shelove smrti. Zahvalih mu i skre-nuh na prilaz svojoj kući. Ispred nje bijaše parkiran crni auto ko

ji nisam prepoznao. U njemu je sjedilo dvoje ljudi, muškarac i žena. Otvorili su vrata i izišli taman kad sam ja zaustavljao auto.Isključih motor, ne spremivši auto u garažu.

Žena bijaše viša i krupnija od muškarca. Pružila mi je značku. “Dr Dryden?” reče. “Ja sam narednica Lake iz Policijske uprave okruga Caroll.” Ona se nasmiješi, onim bezizražajnim mehaničkim izrazom bez imalo topline. “Ovo je narednik Howard.Bismo li mogli porazgovarati s vama na nekoliko minuta?” Glas

joj bijaše dubok. Bila bi privlačna da se nije držala tako službeno.

8/19/2019 Futura 046

17/132

V R E M E P L O V C I N IK A D N E U M IR U 15

U kasnim tridesetima, s hladnim tamnim očima i ciničkim izrazom lica koje je izgledalo prilično starijim od svoje stvarne dobi.

“Naravno,” rekoh, pitajući se o čemu se radi. Narednik Howard nije skrivao činjenicu da se dosađuje. Njegov je pogled skliznuo preko mene, trpajući me u kategoriju nit-ko-i-ništarija koji bi mogli pobuditi zanimanje u njemu jedino uslučaju da imaju kriminalnu prošlost. Zakoračili smo na trijem, pa ušli unutra. Lake je sje la na kauč, dok je Howard odmotaodebeli šal i stao koračati po sobi, razgledavajući knjige, slike,stereo uređaj, ili što već. Ponudih kavu.

“Ne, hvala,” reče Lake. Howard se držao kao da se ponudaionako nije odnosila na njega. Lake prekriži noge. “Prvo bih vamželjela izraziti svoje žaljenje radi smrti Dra Shelborenea. Kolikorazumijem bio vam je blizak prijatelj?”

“Točno,” rekoh. “Znali smo se jako dugo.”“Shvaćam.” Ona zastane. “Dr Dryden,” reče, “žao mi je što

vam to moram reći, ali Dr Shelborne je bio ubijen.”Moja prva reakcija bijaše posvemašnja nevjerica. “Šalite se,”

rekoh.“Nikad se ne šalim, Doktore. Vjerujem da je bio napadnut u

krevetu i da je zadobio udarac u glavu, dovoljno jak da izazovefraktu ru lubanje, a d a je tek onda podm etnut požar u kući.”

Zaškripi pod iza mojih leđa. Howard je još uvijek razgledavao. “Ne vjerujem to,” rekoh.

Njen me pogled nije napuštao ni na trenutak. “Požar je počeo

negdje između 2:15 i 2:30 ujutro, dvanaestog. Petak navečer, su bota ujutro. Gdje ste bili u to vrijeme?”“Kod kuće, u krevetu,” rekoh. Već sam bio načuo da postoji

mogućnost da je požar bio podmetnut, ali nisam to uzimao ozbiljno. “Spavao sam,” dodah nepotrebno. “Mislio sam d a je vatru izazvao udar groma.”

“Ne. Nema sumnje daje požar bio podmetnut.”“Teško je to vjerovati.”

“Zašto?”“Tko bi želio ubiti Shela? Nije imao neprijatelja. Ili bar nijed

noga kojega sam ja znao.”Počeh se osjećati krivim. Službene osobe uvijek mi izaovu os

jećaj krivnje . “Ne možete se sje ti ti nikoga tko bi želio njegovusmrt?” upita ona.

8/19/2019 Futura 046

18/132

8/19/2019 Futura 046

19/132

V R E M E P L O V C I N IK A D N E U M IRU 17

“Da,” rekoh. “To je sve.”Ona se ogleda po sobi. “Lijepa kuća.”

I jest. Priuštio sam si mnoge stvari, kožnati namještaj i de bele tepihe i b ar i nekoliko originaln ih slika. “Nije loše za jednogučitelja,” doda ona.

“Više ne predajem.”Ona zatvori svoj blok. “Tako sam čula.”Znao sam što joj je n a umu. “Imao sam sreće na bu rzi,” rekoh.

Zacijelo je zvučalo kao da se opravdavam.“Kao i Dr Shelborne.”

“Da,” rekoh. “Tako je.”“Iste investicije?”Da, bile su iste. Uz male varijacije. “Većinom da,” rekoh. “Za

jedno smo istraživali tržiš te. Neka vrst ulagačkog tandema, moglo bi se reći.”

Njen se pogled zadržao na meni trenutak predugo. Počela jezakopčavati kaput. “To će biti dovoljno, Dr Dryden,” reče ona.

Još uvijek sam bio zatečen idejom da je netko ubio Shelbor-nea. Nikad nije paradirao sa svojim novcem, nikad se čak nije niodselio iz one svoje kuće na River Parku. Ali netko je otkrio daje

bio bogat. I opljačkali su ga. Vjerojatno su već bili u kući kad jestigao. Možda je čak bio uzvrijeme. Prokletstvo, kakav šok to mora da je bio: vratiš se s ugodno provedene večeri u Babilonu inap adnu te provalnici.

Otviorih vra ta policajcima. “Bit ćete u okolici ako vas budemo

trebali?” upita Lake. Uvjerih je da neću nikamo otići, te da ćuučiniti sve što mogu da im pomognem pronaći Shelovog ubojicu.Gledao sam ih kako odlaze, pa se vratio unutra i zaključao vrataza sobom. Dovoljno je boljela već i sam a pomisao da je Shel umronekim hirom prirode, ali mogućnost da se neka propalica kojasramoti čovječanstvo usudila oduzeti mu život ispunjavala megnjevom.

Natočih si konjak i zagledah se kroz prozor. Sad je već snije-

žilo jače. N isam mogao vjerovati da bi netko, m ak ar samo na t re nutak, mogao pomisliti da bih ja bio sposoban za takav čin. Tome ohladilo do srži.

Negdje iza mene nešto se pomaklo. Mogla je to biti grana podnaletom vjetra, ali zvučalo je kao da dopire iznutra.

A snijeg je sve jače padao o prozore.

8/19/2019 Futura 046

20/132


Opet začuh taj zvuk. Škripanje podne daske, možda. Tek nešto glasnije od šapta.

Uzeh palicu za golf, izidoh u hodnik, pogledah uza stube, ba-cih pogled prema kuhinji.Zaškripi drvo.Gore, na katu.Krenuh stubam a, uspinjući se najtiše što sam mogao. Negdje

napol puta primijetih pokret na vratima srednje spavaće sobe.Garderoba.

Jedan od zanimljivih fenomena vezanih za iznenadn u i neoče

kivanu smrt jest naša nesposobnost da je prihvatimo u slučajevima kad ona zadesi neku nam blisku osobu. Uvijek si zamišljamo da je osoba koju smo izgubili negdje u kuhinji ili u drugojsobi, i da je dovoljno da je pozovemo po imenu i ona će opet doći.Tako sam se ja osjećao u svezi sa Shelom. Ručah smo s Cervan-tesom i jahali s Washingtonom i proživjeli mnoga druga čuda. Akad je sve bilo gotovo, uvijek smo se vraćali kroz garderobu i vanna hodnik.

I on iziđe.Tamo gore je stajao Shel i gledao me. Ukočih se.“Bok, Dave,” reče on.Zgrabih rukohvat, a stube mi se učiniše skliskima. “Shel,”

rekoh d rhtavo, “jesi li to ti?”On se nasmiješi. Stari, iskrivljeni osmijeh za koji sam mislio

da ga nikad više neću vidjeti. Jedan dio mene s ne baš previšemozga stane prekopavati po mogućim objašnjenjima. Netko dru

gi je umro u požaru. Sve je to bio samo san. Shel ima brata blizanca.

“Da,” reče on. “To sam ja. J esi li dobro?”“Jesam.”“Zao mi je. Znam da je ovo vjerojatno gadan šok.” On krene

prema meni. Nisam bio siguran što osjećam. Zapuhne me val emocija, radost, bijes, čak i strah. On siđe nekoliko stuba, uhvati me

za ram ena. Ruke mu bijahu čvrste i stvarne, kao i osmijeh, i mo je srce potone. Pred očima mi bljesne Helenino lice.“Ne razumijem,” rekoh.Adrian Shelborne: visok i gracilan, blagoslovljen crtama lica

romantičnog heroja. Oči mu bijahu jasne i tužne. Skliznusmo usjedeći položaj. “Ovo je bilo vraški čudno ju tro,” reče on.

8/19/2019 Futura 046

21/132


“Ti bi trebao biti m rtav.”On duboko udahne. “Znam. Mislim da to i jesam, Davide.”

Odjednom m ije postalo jasno. “Ti si nizvrijeme.”“Da,” reče on. “Nizvrijeme sam.” On podvije noge na načinkoji je izgledao defenzivno. “Jesi li siguran da si dobro?”

“Proveo sam dva tjedna pokušavajući se naviknu ti na ovo. Načinjenicu da te više nem a—

“Istina je.” Rekao je to na način kao da je i njemu samometeško prihvatiti tu činjenicu.

“Kad odeš natrag—”

“—Kuća će izgorjeti, a ja ću biti u njoj.”Dugo vremena niti jedan od nas nije rekao ništa. “Nemoj to

učiniti,” rekoh napokon. “Ostani ovdje.”“Ne mogu ostati ovdje,” reče on. “Sto bi to učinilo vremens

kom slijedu?”K vragu i vremenski slijed. Ja sam razmišljao o tome kako

svjetlo svijeća ispunjava Helenine oči, kako ona i Shel idu zajedno prem a autu na koncu večeri, kako je m ekan bio dodir njenihusana na mome obrazu.

“Možda imaš pravo,” rekoh.“Naravo da imam. Upravo su me pokopali, Dave. Pronašli su

me u krevetu. Znaš li da čak nisam ni ustao iz kreveta?”“Da,” rekoh. “Č uo sam.”“Ne vjerujem to.” Bio je blijed i primijetih da su m u oči crvene. Naš prvi zajednički odlazak bio je u Gettysburg, slu šati Lin-

colna. Poslije, dok sam se još uvijek pokušavao suočiti s činjenicom da sam zaista bio tamo, on je počeo govoriti o večeri s Cezarom i pijanki s Voltaireom.

Zacijelo mu je moje društvo bilo važno, jer pozvao me i slijedeći put. Pitao sam se kamo smo se zaputili, očekujući nešto od povijesnog značaja, ali otišli smo samo u New Haven 1978. Tadsmo još putovali u velikoj smeđoj komori koja je sličila golemomtermoforu. “Želim te upoznati s nekim,” rekao je kad smo zako

račili na ulicu. Zvala se M artha i nekoć je bila Shelova zaručnica.Znao sam da će šest sati nakon našeg dolaska zaspati za volanom svog Forda. I da će se Shelov život zauvijek promijeniti. “J u čer navečer smo večerali zajedno u The Mugu,” rekao mi je doksmo čekah da iziđe iz zgrade u kojoj je radila. “Nikad je više nisam vidio.”

8/19/2019 Futura 046

22/132


Bilo je 5:00 popodne i zaposlenici su već počeli polako izlaziti.“Sto ćeš učiniti?” upitao sam ga.

Bio je u stanju ekstrem ne nervoze. “Razgovarat ću s njom.” Nasm ijao sam se. “Ti to ozbiljno? Sto ćeš joj reći?”“Bit ću oprezan,” rekao je. Ne želim stvoriti paradoks. Samo

je želim opet vid jeti.”Počela je slaba kišica. Kroz vrata se slijevala sve veća kolona

ljudi. Pogledali bi gore na prijeteće oblake, iskrivili lica pa krenuli prema autima i busevima, držeći novine iznad glave.

A onda je izišla Martha.

Znao sam daje to ona, jer se Shel ukočio i zadržao dah. Zastala je i razmijenila nekoliko riječi s jednom mladom ženom. Kiša je p ad ala sve jače.

Im ala je dvadeset godina i bila pun a života i dobrog raspoloženja. U njoj je bilo nečeg dječačkog što je polako gubilo borbu sazlatnom ljepotom. Kosa joj je bila dužine do ram en a i gibala se sasvakim njenim pokretom. (Č inilo mi se da vidim mnogo toga He-leninoga u njoj, u njenim očima, liniji usana, u njenoj živosti.)Sta jala je pod nadstrešnicom, zaštićena od oluje. M ahnula je p ri

jatelj ic i i spremila se potrčati prema svome autu. Ali pogled joj je pao na nas, na Shela i mene. Č elo joj se nam rštilo i nesigurnonas je pogledala.

Shel je zakoračio korak naprijed.Otkrio sam da ga držim za nadlakticu. Č vrsto. Nalet vjetra

podigao je papir s ulice. “Nemoj,” rekao sam.

“Znam.”Odm ahnula je glavom, kao da je shv atila da se radilo o pogrešci i požurila dalje. Gledali smo je kako zamiče za ugao prema

parkiralištu.Mnogo smo puta razgovarali o tom incidentu, o tome što se

moglo dogoditi da jest bio intervenirao. Znali smo sjediti u to rnjuna kraju vremena, a on bi mi pričao o krivici koju je osjećao zatošto nije spriječio njezinu smrt. “Možda ne možemo promijeniti

ništa. Ali osjećam da sam trebao pokušati.”Sad, dok se polako spuštao niza stube, izgledao je krhko. De

zorijentirano. “Misle da si bio ubijen,” rekoh.“Znam. Č uo sam razgovor.” On klone u naslonjač u dnevnoj sobi.Želudac mi se grčio i znao sam da ne razmišljam jasno. “Sto

se dogodilo? Kako si saznao za sprovod?”

8/19/2019 Futura 046

23/132


Nije odmah odgovorio. “Istraživao sam nešto nizvrijeme,” reče napokon, “u trentonskoj knjižnici. Gledao sam biografije, da

bih mogao isplanirati buduća putovanja. Znaš kako to ide.”“Da,” rekoh.“I učinio sam nešto za što sam znao da je krivo. Znao dok sam

to radio. Ali svejedno sam to učinio.”“Pogledao si vlastitu biografiju.”“Nisam si mogao pomoći.” Trljao je čeljust. “Strašno je,” reče,

“kad ti povijest cijelog života leži na domak ruke. Neotvorena.Dvaput sam otišao i oba puta sam se vratio.” On se blijedo osmje

hne. “Sjećat će me se po mom radu u polju kvantnih presječnica.”“To ti je posljedica putovanja nasamo.” Bijah uzrujan. “Rekao

sam ti da to nije dobro.”“Ali učinjeno je ,” reče on. “Č uj, da n isam pogledao, sad bih bio

mrtav.”Otvorih bocu burgundca, napunih dvije čaše koje smo odmah

iskapili, a potom još jednom. “Sto ćeš učiniti?”

On zatrese glavom. “To me čeka tamo natrag. Ne znam što daučinim.” Disao je glasno. Snijeg se već taložio na prozorskoj dasci.“Novine predviđaju desetak centim etara,” rekoh.On kimne, kao da je to bilo važno. “U biografiji piše da sam

bio ubijen, ali ne kaže tko je bio počinitelj.”“Zacijelo su to bih provalnici.”“Bar sam upozoren,” reče. “Možda bih trebao ponijeti pištolj

sa sobom kad budem išao natrag.”

“Možda.”“Sto će se dogoditi ako nešto promijenim?”“Ne znam,” rekoh.“Pa,” on duboko udahne i pokuša se nasmiješiti. “Kako bilo da

bilo, činilo mi se da bi ti htio znati da sam dobro.” On se nacerina v lastitu šalu.

Nisam mogao prestati razm išljati o Helen. “Nemoj uopće ićinatrag,” rekoh. “S pištoljem ili bez njega.”

“Nisam siguran da imam izbora.”“Vraga nemaš.”“U nekom sam trenu tk u,” nastavi on, “iz ovog ili onog razloga,

očito otišao kući.” Buljio je u svoju čašu. Nije otpio ni gutljaj otkad sam je ponovno napunio. “Bože, Dave, bojim se. Nikad n isamo sebi razmišljao kao o kukavici, ali bojim se suočiti se s ovim.”

8/19/2019 Futura 046

24/132


Sjedio sam šutke.“Stvar je u tome što znam kako će se dogoditi,” reče on. “To je

ono što mi razdire srce.”Ustadoh i zagledah se van u oluju.“Ostani ovdje, zasad,” rekoh. “Nema žurbe.”On odmahne glavom. “Mislim da odluka nije u mojim ruka

ma.” Dugo vremena niti jedan od nas ne reče ni riječ. Napokon,činilo se da je odlučio. “M oramjoš obići nekoliko mjesta. Porazgovarati s nekoliko ljudi. Onda, kad učinim što moram, razmislitću o svemu ovome.”

“Dobro.”On podigne čašu, iskapi je, obriše usne. “Da te pitam nešto: jesu li sigurni da se radilo o meni?”

“Koliko znam, tijelo je spaljeno do neprepoznatljivosti,” rekoh.“Eto materijala za razmišljanje. Mogao bi to biti bilo tko. A

čak i ako to jesam ja, mogla bi to biti Schrodingerova situacija.Sve dok nitko nije siguran, možda ni nije važno.”

“Policija zna. Pretpostavljam da su provjerili otiske zubi.”

Njegove se obrve približiše. “Pretp ostavljam da takve stvarirade automatski. Učini mi uslugu, molim te, i provjeri jesu li sasigurnošću identificirali leš.” On ustane pa stane hodati po sobi,dodirujući stvari, knjige, Churchillovu bistu. Zastane ispred fotografije nas troje. “Ne mogu prestati misliti na to kako je dobro biti živ. Znaš, Dave, jutros sam tamo vidio ljude koje nisam vidioveć godinama.”

Kao da je sve u sobi postalo nepomično.Igrao se sa svojom čašom. Bijaše to skupocjeni prim jerak, rez-

bareni kristal, a on se zagledao u njene šare.“Mislim da bi joj trebao reći,” rekoh blago.Lice mu se zamagli. “Znam.” Kao da je izvlačio riječi. “Razgo

varat ću s njom. Kad bude vrijeme.”“Budi oprezan,” rekoh. “Ona ne očekuje da će te ikad više vidjeti.”

Kritično pitanje bijaše: jesmo li zaista pokopali Adriana Shel- bornea ili je možda ipak postojala mogućnost krive identifikacije?Razgovarali smo cijelu noć. Ali niti jedan od nas dvojice nije znao

3

etak, 25. studenoga. Sredina jutra.

8/19/2019 Futura 046

25/132

V R EM E P L O V C I N IK A D N E U M IR U 23

previše o policijskim procedurama u takvim slučajevima, pa rekoh da ću se raspitati.

Počeo sam s Jerryjem Shelborneom, za kojega bijaše teškovjerovati d a je Shelov brat. Postojala je m ala fizička ličnost između njih, p remda je Jer ry dopustio da m u se pečenke natalože okostruka. On bijaše odvjetnik i vjerovao je da se Shel besciljno provlačio kroz život, gubeći vrijeme na ideje koje nemaju nikakve podloge u stvarnome svijetu u kojemu žive stv arni ljudi. Č ak niShelova iznenadna sm rt nije promijenila njegovo mišljenje.

“Ne bih trebao govoriti loše o mrtvima,” reče mi on tog jutra.

“Bio je dobar čovjek, s mnogo talenata, ali njegov život nikad nijeimao prave vrijednosti.” Jerry je sjedio za ulaštenim stolom odorahovine, a iza leđa mu je stajalo drvo indijskog gumovca i naginjalo se prema osunčanom prozoru. Namještaj bijaše presvučenkožom, ulašten. Na zidovima su visjele dipčome, dozvole za rad i priznanja . Na stolu su ponosno sta jale slike njegovo dvoje djece:dječak u dresu Male Lige i djevojčica pored konja. Nije bilo slikenjegove žene koja ga je napustila prije nekoliko godina.

“Zapravo,” rekoh, “mislim d a je bio prilično uspješan.”“Ne mislim n a novac,” reče on. (Ni ja nisam mislio n a novac.)

“Ali meni se čini da čovjek ima obvezu prema zajednici u kojojživi.” On se zavali unatrag i zakvači palce za džepove veste. “Odonoga kome je mnogo dano,” reče, “mnogo se i očekuje.”

“Valjda,” rekoh. “Kako bilo da bilo, želio sam ti samo izrazitisvoje saučešće.”

“Hvala ti.” Je rry ustane, pokazujući mi da je razgovor završen.

Polako krenusmo prema vratima.“Znaš,” rekoh, “ovo ima prizvuk déjà vu." On zaškilji prema meni. Nisam mu se sviđao i nije se nimalo

trudio to skriti. “Kako to misliš?” upita.“Na P rincetonu, gdje sam dobio doktorat, bio je jed an profesor

kojemu se dogodila ista stvar. Živio je sam. Jedne je noći došlo doeksplozije uslijed neispravnog plinskog priključka i cijela je kuća

izgorjela. Pokopali su ga, a onda otkrili da to uopće nije bio on.On je bio otišao na nenajavljeni odmor u Vermont i ostavio prijatelja da mu čuva kuću. Nisu shvatili pogrešku sve dok se nekoliko dana nakon pogreba nije vratio kući. I zapanjio sve oko sebe.”

Jerry odmahne glavom, kao da je iznenađen količinom glu posti u današnjem svijetu. “Nažalost,” reče, “nema šanse da se

8/19/2019 Futura 046

26/132


radi o istoj stvari u ovome slučaju. Kažu mi da se otisci zuba poklapaju s onima kod njegovog zubara.”

Vjerojatno nisam tebao otići pogledati kako je Helen, je r mojesu emocije još uvijek bile zbrkane. Ali nazvao sam je iz javnegovornice, a ona je rekla da, kako bi bilo da odemo na ručak? Našli smo se u Applebeeju u Garden Square Mallu.

Izgledala je iscrpljeno. Oči joj bijahu crvene i podbule i cijelo je vrijeme gubila n it razgovora. Koliko sam j a znao, ona i Shel n isu se službeno obvezali jedan drugome, ali ona je zasigurno vje

rovala da imaju zajedničku budućnost. Sto bilo da bilo. Ali Shel je bio od onih koji izbjegavaju takve stvari. I bilo je tren u tak akad bi se ona, obeshrabrena takvim razvojem događaja, otva rala prema meni. Ne znam je li išta drugo u mom životu bilo toliko bolno koliko sjediti s njom i slušati je kako opisuje svoju frustraciju, gledati kako joj povremeno obrazom klizne suza. Vjerovala mi je, posve.

“Jesi li dobro?” upita me.

“Jesam,” rekoh. “A ti?”Razgovor bijaše pun žaljenja za stvarima nerečenim, stvari

m a neučinjenim. Došli smo i do teme policijskog ispitivanja i obo je zaključili da nam je teško povjerovati u priču o provalnicima.“Koja vrst provalnika,” rekoh, “ubija zaspalog čovjeka a potom podmeće požar?”

Tog je dana bila meka i ranjiva kao n ikad prije. Koje li ironije, po svim zakonim a prirode, d a je Shel bio mrtav. Jesam li još uvi jek bio dužan držati se na dis tanci? A Shelu nije bilo dovoljnostalo do nje da joj olakša patnje i javi joj se. Pitao sam se kako birea gira la da zna da Shel u ovome trenutku vjerojatno sjedi u mo

joj kuhin ji i slaže si sendvič? Želio sam joj reći.Postojala je mogućnost da će jednom kad sazna biti bijesna

što joj jsn isam rekao. Ali želio sam da Shel, zasad, ostane mrtav.

Nije mi bilo lako priznati to, ali to je bila is tina. N išta na svijetunisam u tome trenu želio više nego otvoren pu t prem a Helen Su-henko. Ali dok sam je gledao kako suspreže svoj bol, kad su počeli

jecaji, kad se drhtavim glasom ispriča la i potrča la prem a ženskom toaletu, više nisam mogao izdržati. “Helen,” rekoh, “jesi lislobodna danas poslijepodne?”

8/19/2019 Futura 046

27/132


Ona uzdahne. “Htjela sam otići u ured, ali ljudi postanu nervozni pored cendravih liječnika. Da, slobodna sam, više-manje.

Ali nisam raspoložena za odlazak ikamo.”“Bih li te mogao nagovoriti da dođeš do mene?”Izgledala je očajnički krhko. “Mislim da ne bi, Dave,” reče ona.

“Treba mi malo vremena.” Nastane tišina između nas. “Molim te,” rekoh. “Važno je.”

Č ekalo nas je još snijega. Gledao sam ih kroz prednje staklo,tuste sive oblake kako klize prema nama. Vozila koja su nam

dolazila u susret već su imala upaljena svjetla.Helen me slijedila u svom malom plavom Fordu. Gledao sam

je u retrovizoru, razm išljajući koji bi bio najbolji način da ovoodigram. Prvo ću joj reći, odlučih napokon. Izostaviti sve ono o

putovanjima kroz vrijeme. Iskoristit i priču koju sam ispričao Je-rryju, priču o mogućim nesporazumima. On nije mrtav, Helen.

Neće mi vjerovati, naravno. Ali tad ću otići po njega i dovesti gau sobu. Najbolje da mu pritom ništa ne kažem. Bog zna kako bireagirao. Ali stavi njih dvoje zajedno u istu sobu, stavi Shela pred gotov čin i učinit ćeš nešto požrtvovno i hvalevrijedno, Dave.Ti glupo kopile.

Skrenuh na prilaz kući, otvorih garažu i uđoh unutra. Helenuveze svoj auto pored mog, a vrata se zatvoriše.

“Drago mi je da smo se maknuli iz tog nevrem ena,” reče ona shrabrim osmijehom koji je implicirao da joj treba neka tema za

razgovor.Garaža se otvarala ravno u kuhinju. Zastadoh pred vra tima iosluhnuh. Nije se čulo ništa s druge strane. “Helen,” rekoh, “moram ti nešto reći.”

Ona čvršće stisne kaput oko sebe. Dah joj se maglio. “Nadamse da nećemo o tome ovdje vani, ha?”

“Ne,” rekoh, kao da je i sama pomisao na to apsurdna, pa otvorih vra ta. Kuhinja bijaše prazna. Nije se čulo niš ta n i iz ostalih

dijelova kuće. “Radi se o Shelu,” rekoh.Ona zakorači pored mene i uključi kuhin jska svjetla. “Znam,”

reče. “Što bi drugo moglo biti?” Na sto lu je ležala bijela omotnica s mojim imenom na njoj,

napisanim njegovim preciznim rukopisom. Zgrabih je, a ona meznatiželjno pogleda. “Sto je to?” upita.

8/19/2019 Futura 046

28/132

26 JA C K M C D E VI T T

“Samo lista stvari koje moram obaviti.” Gurnuh kovertu udžep. “Hoćeš li kavu?”

“Može. Zvuči dobro.”“Morat će to biti ins tan t-kava,” rekoh, pristavljajući vodu.“Uvijek to činiš?” upita ona.“Što?”“Ostavljaš si poruke?”“Samo popis obaveza. Prva stvar koju učinim uju tro.”Ona izvadi dvije šalice, a ja se ispričah na tre nu tak, kliznuh

van iz kuhinje, pa otvorih omotnicu.

Dragi Dave, Ne znam kako bih ovo napisao. Ali moram razmis liti o svemu

što se dogodilo i sm isliti što ću. Ne želim skakati pred rudo ako to nije potrebno, Razumiješ.

Znam da ti ovo nije bilo lako. A li drago mi je da si bio tu. Hvala ti.

Shel

P.S.Većinu svoje imovine ostavio sam Zakladi za Leukemiju. To će izazvati pola tuceta tužbi od strane mojih rođaka, ali ako se bilo koji od tih lešinara makar samo približi mogućnosti da dobi

je parnicu, osobno ću se vratiti natrag i pozabaviti se s njima.

Pročitao sam poruku pet-šest puta, a onda je zgužvao, bacio ivratio se natra g u kuhinju.

Ona je gledala kroz prozor u snijeg koji je sve jače padao.

Obično je moje dvorište prepuno ptica i vjeverica, ali svi su se onisad negdje sklonili.“Prekrasno je,” reče ona neočekivano. A potom: “Pa, kakvo je

to iznenađenje?”Zatečen, pokušah se nasmijati da dobijem na vremenu. “K

vragu ,” rekoh. “Otišao sam po to i vratio se praznih ruku.” Prije-đosmo u dnevnu sobu, gdje je ona sjela na kauč. Požurih na k at u

potrazi za nekom idejom.

Mislim da sam već spomenuo da je moja garderoba ujedno imali muzej. Unutrah je bilo stvari od neprocjenjive vrijednosti,ali samo ako im znate podrijetlo. Imali smo papiruse iz aleksand-rijske biblioteke, sekstant kojega je dizajnirao i izradio Leonar-do, srebrnu narukvicu koja je nekoć pripadala Calpurniji, pot

pisani primjerak Hamleta , džepni sat kojega je nosio Leo Tolstoj

8/19/2019 Futura 046

29/132


dok je pisao Rat i mir. fotografije Marthina Luthera i AlbertaSchvveitzera i Atile i Charlesa XII od Švedske. Sve više ili manje

bezvrijedno. Nisam mogao podnijeti pomisao da Calpurnijin u narukvicudam nekome tko ne bi shvaćao njenu stvarnu vrijednost, pa seodlučih za zlatni medaljom koji sam bio kupio od trgovca u Tebitijekom petog stoljeća prije nove ere. Privjesak bijaše u oblikuzmije. Apolonov svećenik koji je u to vrijeme bio sa mnom tvrdio

je da sam izvrsno prošao. Rekao je da je medaljon nekoć pripadaoEskulapu, božanskom liječniku, koji je bio tako dobar daje oživ

ljavao mrtve. Pokušao je otkupiti medaljon od mene, nudeći mišest puta više no što sam za njega platio.

Odnio sam ga dolje i dao ga Helen, rekavši joj daje Shel želioda joj ga dam u slučaju da se njemu nešto dogodi.

Zablistala je, prevrćući ga po rukama, ne mogavši ga se nagledati. “Prekrasan je,” reče. A suze opet potekoše.

Ako je ta stvar imala ikakve iscjeliteljske moći, u tom bi mitrenutku dobro došle.

Snijeg je ispunio svijet. Red hrastova uz prilaz kući posve jeizblijedio iz vida. Kao i kameni zid duž Prilaza Carmichael, i grmlje na zapadnom dijelu imanja. Polako, teški se bijeli zastordovukao do polovice dvorišta. “Mislim da će ga napadati četvrtm etra prije no što se ovo završi,” rekoh joj.

Stajala je pored prozora, uživajući u čaši Chablisa. Zapalio

sam vatru u kaminu i sad je već lijepo pucketala. Dodali smoMozarta i ja se ponadah da će oluja potrajati.“I ja mislim,” reče ona. Negdje iza kamenog zida bljesne par

automobilskih svjetala. “Žalim svakoga tko se sad nađe tamo vani.”Stao sam pored nje, razgovarajući nevezano. Pribrala se i ja

shvatih da je raniji izljev emocija bio uvelike izazvan i neizreč-enim stvarim a između nas dvoje. Nisam bio sretan što je Shel jošuvijek u igri. Ali tijekom tog poslijepodneva shvatio sam da bih

ja — čak i da Shel jest pokopan u svome grobu — za nju uvijek predsta vljao previše zajedničkih sjećanja. Najpoštenije bi biloizblijedjeti iz njezina života, baš kao što nam je Prilaz C arm ichael blijedio iz vida. Ah znao sam da se ne mogu natjerati na to.

Ona reče da će pričekati da se vrijeme malo popravi, pa ćekrenuti kući. Ali imao sam sreće — oluja nije popuštala. Snijeg

8/19/2019 Futura 046

30/132


se taložio, a mi ostali pored vatre. Napokon sam bio sam s HelenSuchenko i to bijahu možda najbolniji sati u mom životu. Ali ne

bih ih propustio za n išta na svijetu. Koliko sam ih puta ponovno proživljavao u sjećanjima, svaki pokret, svaku riječ. Žalim svakoga tko se sad nađe tamo vani. Ja sam bio tamo vani i nisamvjerovao da ću ikad naći zaklon.

Gledali smo reportažu na Vremenskom kanalu. Teški su seoblaci spuštali iz Kanade, polje visokog i polje niskog tlaka u koliziji, predviđanja dvadeset centimetara snijega, očekivanja dasnijeg zatvori cijelu istočnu obalu, od Baltimorea do Bostona.

Tog je dana mnogo pričala o Shelu. Povremeno bi stresla glavom kao da se nečeg sjetila, a onda to odbacila. A onda bi odlutalana drugu temu, na film koji je gledala, najnoviji politički skandal, medicinska istraživanja koja su obećavala proboj u ovomeili onome.

Ja sam joj pričao koliko mi nedostaje predavanje, što baš inije istina, ali to je ona vrst stvari koju ljudi očekuju da im ka

žem. Ono što mi je zaista nedostajalo bijaše svrhovitost, razlog postojanja. To sam imao gore na katu, u bil ješkama razgovora sRahmanjinovom i Robertom E. Leejem i Oliverom Cromwellom iAristotelom i H. G. Wellsom. Te bi bilješke sačinile najbolju knjigu svih vremena — glavni glumci povijesnih dram a i njihovi snovi, njihove ludosti, njihova genijalnost. Ali ta knjiga nikad neće

biti napisana.U četiri sa ta izgubili smo kabelsku, a s njom i Vremenski kanal.

Polako, svjetlo je isblijedjelo s neba. Pripremih bifteke, a Helen je složila salatu . U pravi čas, je r struje je nestalo tam an kadsmo postavljali stol. Zapalio sam nekoliko svijeća, a ona je sjelaza stol u treperavom svjetlu, izgledajući sretno.

Nakon toga smo se povukli u dnevnu sobu. Glazbu je dokrajčio nestanak struje, pa smo sjedili slušajući pucketanje vatre išapat snijega. Povremeno bih bacio pogled prema v ratim a garde

robe, napola očekujući da se otvore. Pokušavao sam smisliti što bih učinio da se Shel iznenada pjavi na stubama. Bijah uhvaćenu vječnom trokutu.

Ali to se nije zbilo. Razgovarali smo do ranih jutarnjih sati,sve dok ona nije zaspala. Polegnuh je na kauč i pokrih je dekom.

Ni grijanje , naravno, nije radilo u ovoj sve-električnoj kući, alisrećom imao sam dovoljno drva

8/19/2019 Futura 046

31/132


Ja sam se smjestio u veliki naslonjač i zadrijemao. Probudiosam se negdje oko dva ujutro, osluškujući tišinu . V atra je bila na

izmaku. Bacih još jednu kladu na žar. Helen se promeškoljila, alinije se probudila.

Oluja mora da je prešla preko nas. Obično čak i u jako rano jutro vani im a zvukova: auto koji prolazi cestom, vjetar u krošnjam a, pas koji laje negdje. Ali sad svijet bijaše posve tih.

I potpuno mračan. Bez zvijezda. Bez ikakvih svjetala.Uperih baterijsku svjetiljku kroz prozor. Noć se tako čvrsto

omotala oko kuće da se činilo da svjetlosni snqp udara o crni zid.Osjetih kako se u meni pali lampica za uzbunu. Izgledalo je kaonešto iz filma o Drakuli.

Pođoh nazvati 24-satnu vremensku prognozu, ali linija je bilamrtva.

“Stoje, Dave?” Helenin glas bijaše mek u tami.“Budna si?” upitah.“Otprilike.”

“Dođi i pogledaj kroz prozor.”Ona dotapka. I zaustavi dah. “Otkud je to došlo?”“Ne znam.”Izišli smo van. Bijaše to najgušća i najmračnija magla koju

sam ikada vidio. Ostatak noći nismo baš dobro spavali. Oko šestujutro Helen je napravila prepečenac nad plamenom u kam inu, a

ja otvorih karto n soka od naranče. Struje još uvijek nije bilo. Ali,što bijaše još zlokobnije, nije bilo ni traga svitanju.

Zapitah se kako je Ray White, moj susjed. Ray bijaše dobarčovjek, a živio je posve sam u toj velikoj kući. Pomislih na njegasamog tamo u kući umotanoj u ovaj golemi crni oblak, bez strujea možda i bez hrane. On nije bio mlad čovjek i učini mi se da bi

bilo dobro da odem provjeriti kako je.“Poći ću s tobom,” reče Helen.Izvukoh još jednu baterijsku svjetiljku, pa izidosmo kroz vrata.

Pipali smo naokolo dok nismo pronašli puteljak koji vodi premaglavnome ulazu. Baterijske nam svjetiljke nisu bile od prevelikekoristi. Između kuće i kamenog zida stoji red stoljetnih hrastova,ali sad ih nismo mogli vidjeti. Č uo sam nešto kako se miče u njihovim krošnjama.

“Ulaz u Rayevu kuću je preko ceste, nekih dvadesetak m eta raodavde ” rekoh “Ostani uz m ene ”

8/19/2019 Futura 046

32/132


Zakoračismo s pločnika. Stisak njene ruke se pojača. “Budi pažljiv,” reče ona. “Možda netko ipak pokušava voziti po ovoj cesti.”

Krenusmo prijeko, ali sniježni je pokrivač prestajao nasredceste. Najčudnija stvar. S druge strane nije uopće bilo snijega. Nije bilo ni asfalta. Površ ina se pretvorila u kamenito tlo. Kako može biti kamenja na drugoj strani Prilaza Carmichael? Trava,da, i malo betona. Ali ne kamenje.

Nešto u mome gla suje prestraši. “Siguran si da znaš gdje smo?”“Da,” rekoh. “Naravno da znam.”Kamenje bijaše crno. Izgledalo je gotovo poput m ramora.

Nismo pronašli drugi pločnik. Ni drveće koje je trebalo biti sdruge strane ulice. Ni traga zidiću oko Rayeva imanja. Nismonašli ništa.

Zazvah Raya po imenu. Nitko se nije odazivao.“Jesli li siguran da smo izizšli na pravu s tran u?”

Subota, 26. studenoga. Kasno jutro.Probudio sam se u sobi osvijetljenoj samo slabim plamenom

vatre. “Jesi li dobro?” upita Helen. Glas joj bijaše tanak.Pogledah na sat. Gotovo podne.Ona mi priđe i sjedne pored mene. “Nikad prije nisam vidjela

ovakvo nevrijeme,” reče.Ustao sam, prikupio snijega i otopio ga. (Nevjerojatno je koja

količina snijega je po trebna da bi se dobilo malo vode.) Otišao samu kupaonu i oprao zube pod svjetlom baterijske svjetiljke. Poku

šao sam se ogrnuti sigurnošću kupaone kao nekom vrstom štitaod svega što se događalo izvan kuće. Tuš-kabina. Ormarić s lijekovima. Nekoliko sapuna. Poznate stvari, moje sidro stvarnosti.

Kad sam se vratio natrag u sobu, Helen je taman spuštalaslušalicu. Odm ahnula je glavom. L inija je još uvijek bila mrtva.Otvorili smo mesnu konzervu, dodali malo povrća i skuhali tonad vatrom. Sto god da se događalo tamo vani, mi nismo bili uneposrednoj opasnosti. Bilo je dobro znati to, ali nije mi nimalo

umanjilo strahove.Helen je rekla da nije gladna, ali svejedno je jela. Kao i ja.Moralo je to imati veze sa Shelom. Bijah siguran u to. Na lazi

li smo se usred iracionalnog. Zapitah se jesmo li već učinili nepo pravljivu štetu, je li stari svijet već nepovratno izgubljen? Bijah prestravljen.

8/19/2019 Futura 046

33/132


Kad smo završili s jelom, otišao sam gore u garderobu. Neće biti teško naći Shela.

Stajao je tamo gdje sam i znao da ću ga naći: na obronku The-rmopolae, promatrajući vojsku. Izgledao je dobro. Preplanulo. Udobroj formi. Gotovo poput čovjeka na odmoru. Bilo je nekolikonovih bora oko njegovih očiju i ja shvatih da je za njega prošloveć nekoliko godina od sprovoda.

“Shel,” rekoh. “Trebamo te.”“Znam,” reče on blago. Ispod nas, Tespijci su pregledavali te

ren na kojem će se boriti. Odavde smo mogli vidjeti i perzijskuvojsku na sjevernoj strani prolaza. Prorezala se sve do obzorja.“Ići ću natrag.”

“Kad?”Oči mu poprime progonjen pogled. “Kad budem spreman. Kad

budem mogao. Nema žurbe, Dave. Obojica to znamo.”“Nisam tako siguran,” rekoh. “Nešto nije u redu. Ne možemo

pronaći čak ni ostatak New Jerseya.”“Pokušavam živjeti svoj život,” reče on. “Imaj strpljenja samnom. Imam još mnogo toga što moram učiniti. Ali ne brini. Možeš računa ti na m ene.”

“Kad?”“Imamo svo vrijeme ovoga svijeta. Opusti se.”“Okej, Shel. Pomogni mi da se opustim. Ako ćeš se ti pobrinu

ti za sve, reci mi što uzrokuje one vremenske promjene tamo kod

kuće? Zašto nem a struje? Zašto ne mogu pronaći put preko ceste?”“Znam sve o tome,” reče on.“I—?”“Č uj, možda to nem a nikakve veze sa mnom.”Helenski su se eskadroni popunjavali; oklopi im bijahu praš

njavi od dugog putovanja prema sjeveru.“Sumnjam da nema.”On kimne. “I ja. Ali obećao sam da ću ići natrag. Sto još želiš

od mene?”“Možda bi se trebao vratiti sad. ”On podigne pogled. “Sto je sad za tebe i mene, Dave? Sto zna

či ta riječ?” Kad nisam odgovorio, on klekne i otkine vlat trave.“Bi li bio spreman baciti se s ove litice?”

“To nema nikakve veze s ovime,” rekoh.

8/19/2019 Futura 046

34/132


“Č ak ni da te ja p reklinjem da to učiniš? Č ak ni da cijeli svijetovisi o tome?”

Pogledah ga.“A što ako nije važno učiniš li to danas ili sutra? Ili slijedećimjesec? Ili za četrdeset godina?”

“Ali mi nemamo četrdeset godina.”“Ne tražim četrdeset tvojih godina, Dave, nego četrdeset mo

jih. Učinit ću to. Kunem ti se da ću to učiniti. Ali kad to ja budemhtio. Ne ti.”

Okrenuh se od njega, a on je očito pomislio da namjeravam

otići, “nemoj,” reče. “Dave, pokušaj me razumjeti. Bojim se ovoga.”“Znam,” rekoh.“Dobro. Treba mi da ti znaš.”

Izdavali smo se za putujuće savjetnike. Kretali se među helenskim trupama, želeći im sreću, uvjeravajući ih da ih Hellasnikad neće zaboraviti. Leonidasa smo prvi put ugledali kako sjedi sa svojim zapovjednicima oko logorske vatre.

Ljudi navikli na suvremene mjere opreza iznenadili bi se vid jevši kako mu je lako bilo prići. Prihvatio je naše dobronamjerneželje i primijetio da bismo nas dvojica, s obziron na n ašu visinu,

bili izvanredni vojnici. I ja I Shel smo ga nadvisivali za glavu.Imao je tamne oči i bio tek u ranim tridesetima. Isijavao je

samopouzdanjem, kao i njegovi ljudi. Ni traga osjećaju srljan ja u propast.

Znao je za cestu koja ide oko prolaza i već je postavio trupe da je čuvaju. Koje će pobjeći već pri prvom naletu.Pozvao nas je da podijelimo obrok s njim. To je bio treći dan

čekanja, prije no što je prolivena krv. Razgovarali smo s njim ospartanskom sistemu balansiranja moći okrunjavanjem dvojicekraljeva. I o tome može li demokracija uspjeti, dugoročno gledano. On je mislio da ne može. “Atena neće opsta ti,” reče on. “Nemaju discipline a njihovi ih filozofi ohrabruju neka stave sebeispred svoje države. Neka nam Bog pomogne ako se ta pošast

proširi i na nas.” Kasnije, uz vino, on nas zapita odakle smo, ob jašnjavajući da ne može prepoznati naš naglasak.

“Iz Amerike,” rekoh.On odmahne glavom. “Mora da je to zemlja negdje daleko na

sjeveru. Ili je vrlo mala .”

8/19/2019 Futura 046

35/132


Obojica smo pozirali s Leonidasom, snimili par fotografija,objašnjavajući mu da se radi o ritualu koji će nam omogućiti dadijelimo njegovu hrabrost. Logorske su vatre pucketale a vojnicirazgovarali o domu i budućnosti.

Kasnije, dao sam zlatnik jednom tespijskom vojniku za njegovu strijelu. “Nisam siguran da je to dobra ideja,” reče Shel.“Možda će mu ta strijela treb ati.”

Nisam se složio. “Jedna strijela više-manje neće značiti niš ta .Kad dođe do bitke, Tespijci ce odbiti napustiti svoje spartanskesaveznike. Um rijet će s njima. Svih njih petnaest sto tina .”

A povijest će se sjećati samo Spartanaca.Gledali smo ih kako vježbaju ili igraju igre, pred očima svojih

perzijsk ih neprijate lja. Shel se okrene prema meni, a lice mu bi jaše hladno i tvrdo. “Znaš, Davide,” reče on, “ti si čudovište.”

“Ovo nije samo teška magla,” reče ona. “Vani je ponoć.” Helen zagrize zrno grožđa.

J a sam sjedio zagledan kroz prozor, pitajući se što leži s drugestran e prilaza Carmichael.

Ona bijaše divna pod svjetlom svijeća. “Moja pretpostavka jeslijedeća: negdje je eruptirao vulkan,” reče ona. “Znam da to zvučiludo u South Jerseyu , ali to je jedino što mi pada na pam et.” Bila

mije blizu. Topla i ranjiva i otvorena. Posegnuh rukom i dotakoh joj kosu. Pogladih je. Nije se odmakla. “Drago mi je da sam bilaovdje kad se to dogodilo, Dave. Štogod to bilo što se dogodilo.”

“I meni,” rekoh.Ona se nasmiješi. A trenutak kasnije: “A što ti misliš?”Duboko udahnuh. “Mislim da znam o čemu se radi.”“Slušam.”“Helen, ima mnogo toga što ti ne znaš o Shelu. Blago rečeno.”

Oči joj se raširiše. “Ne radi se o drugim ženama,” dodah brzo.“Niti ičemu takvom .”

Pretpostavljem da to nije vrst izjave koja izaziva ikakvu re ak ciju. H elen se jednostavno ukočila. “Hoću reći,” nas tavih, “on imavremeplov koji funkcionira.” Govorio sam o njemu u sadašnjemvremenu. Stvari vezane uz Shela uvijek su zbunjujuće.

5.

ubota, 26. studenoga. Sredina poslijepodneva.

8/19/2019 Futura 046

36/132


“Gotovo da ti vjerujem,” reče ona, nakon nekoliko trenutaka.Bio sam razmišljao da li da uništim svoju vremensku jedi

nicu. Bio bi to logičan potez. Dan nakon Shelove smrti čak sam iotišao dolje do rijeke sa svojim Satom, ali nisam imao snage baciti ga u vodu. Slijedeći tjedan, mislio sam. Ima dosta vremena.

“Dođi,” rekoh. “Pokazat ćut ti.” Izvadih vrem ensku jedinicu izladice stola i pružih je Helen. Izgleda poput velikog sata. “Stavi

je oko ruke, priključi je na pogonsku jedinicu, evo ovdje. Otipkajodredište i povuci polugicu.”

Ona je znatiželjno pogleda. “S to je to zaista? Ručni TV?”

“K vragu s tim ,” rekoh.Pješačim da bih održao težinu, pet kilom etara svaki dan. Drugi

ljudi hodaju oko kv ar ta ili po parku. Meni se više sviđa Ambrose,Ohio, početkom stoljeća. To je ugodan gradić čije su ulice obrubljene drvoredima, a kuće ograđene bijelo oličenim drvenim ogradama, gdje muškarci nose slamnate šešire, a dame šarene vrpceu kosi. Dolje u brijačnici, razgovor se većinu vremena vrti okoka nala koji će biti izgrađen kroz Panam u.

Privukoh Helen blizu sebi, otipkah koordinate za Ambrose irekoh joj neka se drži. “Osjećaj je isprtva malo neobičan. Ali tra jesvega nekoliko sekundi. A ja ću cijelo vrijeme biti s tobom.”

Dnevna soba se smrzne, a Helen se ukoči.Zidovi i nam ještaj izblijedili su u zeleni pejzaž širokih tra tin a

i starinskih kuća i plinskih uličnih svjetiljki.Kad sini izišli, ona se priljubi leđima uz mene. “Sto se dogodi

lo?” upita, divlje se ogledavajući oko sebe.“Upravo smo otišli uzvrijeme. U prošlost. Sad je 1905. Theo-dore Roosevelt je predsjedn ik.”

Dugo nije rekla ni riječ. Ptice su pjevale, a iz daljine su se čula crkvena zvona. Stajali smo ispred dućana. Blok niže nalazilase željeznička postaja. V jetar je puhao oko nas.

Njeno je disanje postalo nekako neujednačeno. “U redu je,”rekoh. “Treba ti malo vremena da se privikneš.”

Bio je kasni rujan. Ljudi su radili u dvorištima, razgovarali preko ograda. “Zais ta smo ovdje, zar ne?”

“Da,” rekoh. “Jesmo.”“Bože.” Ona duboko udahne. Zrak je mirisao na spaljeno lišće.

U njen se pogleda uvuče nota povrijeđenosti. “Zašto mi nikadnije ništa rekao?”

8/19/2019 Futura 046

37/132

V R EM E P L O V C I N IK A D N E U M IRU 35

“Tajio je to dvadeset godina, Helen. Stvar navike. Želio ti jereći, i vjerujem da jednoga dana i bi.” Slegnuh ram enim a. “Nitko

ne zna. I nitko ne smije znati. Zanijekat ću sve ako me itko pi ta .”Ona kimne. “Je li ovo,” pokret njene ruke obuhvati sve, “pove

zano s problemom kod kuće? Jesi li mi to pokušavao reći?”“Mislim daje tako.” Netko je negdje kuhao kupus. Ispričah joj

0 Shelu, o tome kako je umro ali je još uvijek živ. Kad sam završio, ona je samo nastavila gledati ravo pred sebe.

“Živ je ,” reče napokon. Na neki način , uvijek će biti živ. “Da,” rekoh. “Još uvijek je

tamo vani.” Objasnih joj sve o pogrebu i njegovoj reakciji.Vidio sam da se bori s prihvaćanjem te ideje, da se trudi sus

pregnuti bijes. “Zašto mi nisi rekao?”“Nisam znao kako,” rekoh tupo.“Možeš nas odvesti natrag, zar ne?”“Kući? Da.”“I kamo još?”

“Bilokamo. Pa, postoji granica dometa, ali n išta oko čega bi setrebala zabrinjavati.”“Ono što mi pokušavaš reći je st to da bi se Shel trebao v ratiti

1ušetati u onaj požar. Ako to ne učini, crna se magla neće podići.Točno? To mi pokušavaš reći?”

“To mislim. Da, Helen, to bi trebao učiniti.”“Ali rekao je da hoće, zar ne? Točno? A po ludoj logici svega

ovoga ionako nije važno kad to učini.”

“Ali nešto nije u redu. Mislim da n ikad nije otišao natrag . Danikad neće otići natrag. Mislim da u tome leži problem.”

“Ne razumijem ništa od ovoga,” reče ona.“Znam.” Gledao sam čovjeka koji je gurao kolica niz ulicu. “Ni

ja . Ali postoji kontinuitet. Red. Vrijeme teče odeđenim tokom.”Stisnuh joj ruku. “Mi smo istrgnuli dio toga.”

“I _ ?”

“Mislim daje lokomotiva pala u rijeku.”

Ona to pokuša prihvatiti. “Okej,” reče. “Dave, ono što tražišod njega je nerazumno. Ni ja se ne bih vratila n atrag po udarac uglavu i sm rt u požaru. Bi li ti?”

Ustadoh. “Helen, nema veze što učinimo ti ili ja. Znam da tozvuči hladno, ali mislim da moramo pronaći način da Shela smjestimo tamo gdje pripada .”

8/19/2019 Futura 046

38/132


Ona ustane , pogleda prema zapadu, izvan grada. Polja bijahusmeđa, isušena ljetnom vrućinom. “Znaš li gdje ga možeš naći?”

“Da.”“Hoćeš li me povesti k njemu?”“Da.” A nakon stanke: “Hoćeš li mi pomoći?”Ona se zagleda u tihe male kuće. Iza ugla skrene konjska za

prega. “Shaw tek počinje.” Nisam je silio. Vjerojatno mi nije ni trebala njezina pomoć. I

zano sam gdje se želim suočiti s njim. U jedinom događaju u cijeloj ljudskoj povijesti koji bi mogao po taknu ti njegovu savjest.

“Hajdemo kući,” rekoh. “Č eka nas šivanje.”“Č ega?”“Trebat će ti kostim.”Ona me pogleda, a oči joj bijahu tamne. “Zašto ga jednostavno

ne ubijemo?” reče ona. “I ne dovučemo natrag?”

“Č ini mi se, Simm iase, da ti zapravo pitaš u niš tava li sm rt

dušu?” Sokra t pogleda od jednog svog pri jate lja do drugog.Onaj koji je postavio pitanje bio je, kao i većina ostalih, mlad i

sjajna pogleda, ali prigušenog u sjeni zatvora. “To je važna stvar,” reče on. “Nema niti jedne važnije. Ali bili smo neodlučni—”Oklijevao je, glas mu je prepukao, nije mogao nastaviti.

“Razumijem,” reče Sokrat. “Bojiš se da ovo nije pravi trenutak za postavljanje pitanja o takvim stvarima. Ali ako želiš otome raspravljati sa mnom, tad ne možemo odgađati, zar ne?”

“Ne, Sokrate,” reče mršav mladić crvene kose. “Nažalost, nemožemo.” To je, znao sam, bio Crito.

Unatoč Platonovu prikazu, posljednji razgovor između Sokrata i njegovih učenika nije se odvijao u njegovoj ćeliji. Možda jetamo počeo, ali kad smo stigli Helen i ja bili su u velikoj sobi sasastanke. Bilo je nazočno još nekoliko žena. Sokrat, kojemu jetad bilo sedamdeset godina, sjedio je udobno zavaljen na drvenoj

stolici, dok smo se mi ostali skupili oko njega, stojeći u polukrugu. Na moje iznenađenje i razočaranje, nisam vidio Shela.Sokrat je na prvi pogled bio čovjek svjetovna izgleda. Prosječ

ne visine za to doba. Glatko obrijan, a na sebi je imao tamno crvenu halju. Jedino mu oči bijahu nešto posebno, odajući dojamkao da su osvijetljene nekim svjetlom što dopire iznutra. Kad bi

8/19/2019 Futura 046

39/132


se njihov pogled povremeno spustio na mene, imao sam osjećajda zna odakle sam došao i zašto bijah tamo.

Pored mene, Helen se meškoljila pod naletom oprečnih osjećaja. Bila je oduševljena mogućnošću da opet vidi Shela, premdasam znao da nije u potpunosti prihvatila činjenicu da je još uvi

jek živ. Kad se nije pojavio, pogledala me kao da mi želi reći ‘vidiš, rekla sam ti ’, a onda se usredotočila na povijest u stvaranju.Učinilo mi se da je bila pomalo razočarana činjenicom da cijeli tajdogađaj nije bio ništa više od grupice ljudi koji sjede i razgovara

ju u neudobnoj prostoriji u zatvoru. Kao da bi scena trebala im ati

koreografiju i prigušenu pra tnju bubnjeva. Bila je pročitala P latonov prikaz tg događaja prije no što smo krenuli. Pokušao sam

joj prevoditi, ali nakon nekog vremena smo odustali. Ometao sam je u praćenju govora tijala i zvuka glasova koji, rekla je, im ajuvlastito dramsko značenje.

“Kad?” šapne ona, nakon što smo tamo bili već dobrih sa t vremena. “Kad će se to dogoditi?”

“U zalazak sunca, mislim,” rekoh.Ona ispusti grlen zvuk.“Zašto se ljudi boje smrti?” up ita Sokrat.“Zato što,” reče Crito, “vjeruju d a je to kraj postojanja.” Nazočno je bilo oko dvadeset ljudi. Većina njih bijahu mladi,

ali bilo je i nekoliko sredovječnih i starijih. Najstariji od njih izgledao je poput Mojsija, visok, bijele brad, izražajnih sijedih obrvi i uznosita držanja. Cijelo je vrijeme gledao ravno u Sokrata i

povremeno kimao kad bi filozof naglasio kakvu važnu misao.“Boje li se svi ljudi smrti?” upita Sokrat.“Sigurno, Sokrate,” reče mladić kojemu nije moglo biti više od

osamnaest godina.Cebes razmisli o tome. “Moram misliti da je tako, Sokrate.”“Zašto se onda odvažni suočavaju sa smrću? Je li to možda

zato što se nečeg drugog boje još više?”“Boje se gubitka časti,” reče Crito uvjereno.

“I eto nas suočenih s paradoksom da su čak i odvažni tjeranistrahom. Zar ne možemo naći nikoga tko bi se suočio sa smrćustaloženo a da ga ne tjera strah?”

Mojsije je buljio u Helen. Ja se zaštitnički primakoh bliže njoj.“Od svih ljudi,” reče Crito, “čini se da jedino ti ne pokazuješ

nikakvu zabrinutost čekajući je.”

8/19/2019 Futura 046

40/132


Sok rat se nasmiješi. “Od svih ljudi,” reče on, “jedino filozof jemože potući. Jer on zna posve sigurno da će duša nastaviti dalje prema boljem postojanju. Ako je prije svoje smrti živio u potrazi zaznanjem i vrlinama, te ako nije dopustio svojoj duši — koja predstavlja njegovu božansku bit — da se zapetlja u stvari koje setiču tijela. Je r kad se to dogodi, duša poprima tjelesna obilježja. Ine može pobjeći kad dođe smrt. Zato su groblja noću nemirna.”

“Kako možemo biti sigurni,” upita čovjek u plavoj togi koji prije toga nije niti jednom progovorio, “da dušu — čak i ako preživi traumu smrti — ne rasprši prvi jaki vjetar?”

Nije to bilo ozbiljno pitanje, ali Sokra t je shvatio d a je ipak uznemirilo ostale. Pa odgovori vedro da bi u tom slučaju bilo preporučljivo umrijeti kad nema vjetra, a potom nastavi s ozbiljnimrazgovorima. Postavljao je pitanja koja su za sobom povlačilaodgovore koji su ukaziva li na to da duša nije fizičkih osobina, pastoga ne može ni biti čvrst predmet.

“Mislim da se ne moramo bojati da će se raspasti ili da će jenešto ra sp ršiti,” reče on, a nešto u njegovu glasu nagoviještalo je

da ga sve to pomalo zabavlja.Jedan od zatvorskih čuvara stajao je na v ratim a tijekom cije

le rasprave . Doimao se zabrinu tim i u jednom je tre nutku upozorio Sokrata neka se previše ne uzbuđuje. “Ako se uzrujaš,” reče,“otrov neće dobro djelovati.”

“A to ne bismo htjeli, zar ne?” odvrati Sokrat. Ali onda primi je ti bolan izraz na čuvarevu licu i učini mi se da je istog trena požalio svoje riječi.

Stigle su žene s ručkom, nekoliko ih je i ostalo, tako daje soba postaja la sve krcatijom. Zapravo, nije bilo drugih osim tog jednogčuvara, niti su ijedna vra ta bila zaključana. Phaedo, narato r Platonova prikaza, sjedio je pokraj mene. On je taj koji mi je rekaoda su se vlasti nadale da će Sokrat pokušati pobjeći. “Učinili susve što su mogli,” reče on, “da izbjegnu ovo. Kruže glasine da sumu sinoć čak ponudili mito i prijevoz ako ode.”

Sokrat je primijetio da razgovaramo, pa reče: “Ima li nešto umome rezoniranju što vas smeta?”Ja sam bio izgubio nit diskusije, ali Phaedo reče: “Da, Sokra-

te. Svejedno, oklijevam izraziti svoje protivljenje.”Sokrat mu uputi skeptičan pogled. “Istina jest ono što jest.

Reci mi što te smeta, Phaedo.”

8/19/2019 Futura 046

41/132

V R E M E P LO V C I N IK A D N E U M IR U 39

On proguta slinu da mu glas ne bi drhtao. “Dopusti onda date upitam,” reče on, pažljivo neutralnim tonom, “jesi li zaista ob

jektivan u ovoj stvari? Sunce nije daleko od obzorja i premda me boli što ću ovo reći, ah da sam ja na tvome mjestu i ja bih zagovarao besmrtnost.”

“Da si ti na njegovu mjestu,” reče Crito, uz smiješak, “ti bi seukrcao na prvi brod za Sirakuzu.” Društvo se nasmijalo, Sokrat

jednako glasno kao i ostali, i činilo se da je napeto st popusti la bar na trenutak.

“Naravno da imaš pravo, Phaedo. Tražim li ja istinu? Ili poku

šavam uvjeriti samoga sebe? Mogu odgovoriti samo ovo: ako sumoji argumenti točni, onda je to dobro. Ako su krivi i ako smrt zaista znači uništenje, svejedno mi daju snage da podnesem njen dolazak. A i to je dobro.” Izgledao je posve smireno. “Ako sam u krivu, tad je to pogreška koja ionako neće preživjeti zalazak sunca.”

Simmias je sjedio odmah do Mojsija. “Ja sam uvjeren,” rečeon. “Tvoji argumenti ne priznaju opovrgavanje. I tješi me pomisao da je u našoj moći da jednoga dana opet okupimo isto ovo

društvo na nekome mjestu po izboru bogova.”“Da,” reče Crito. “Slažem se. I, Sokrate, sretn i smo što imamo

tebe da nam to objasniš.”“Bilotko tko je razmišljao o tim stvarima,” reče Sokrat, “tre

bao bi doseći ako već ne samu is tinu, onda barem visoki stupanjvjerojatnosti.”

Č inilo se da Mojsija pritišće te re t godina i težina t renutnesituacije. Svejedno, i dalje je povremeno pogledavao Helen. Sad

po prvi pu t progovori: “Bojim se, Sokrate, da za nekoliko sati ionako neće biti nikoga živog u Hellasu, niti igdje drugdje, tko bimogao te stvari učiniti očiglednim.”

“To je Shelov glas,” dahne Helen, istežući vrat da bi bolje vid jela. Osvjetljenje nije bilo dobro, a on nam bijaše okrenut leđima,lica skrivenog u naborima kapuljače.

A onda se on okrene i pogleda ravno u nas. I tužno joj se nas

miješi. A njegove su usne nečujno oblikovale engleske riječi zdravo, Helen.Ona se počne dizati na noge.U tom se trenutku pojavio zatvorski čuvar s otrovanom šali

com. Pogled na nj i na srebrnu šalicu ukoči sve nazočne. “Nadamse da shvaćaš, Sokrate,” reče on, “da ja nem am ništa s ovim.”

8/19/2019 Futura 046

42/132


“Znam to, Thereuse,” reče Sokrat. “Ne ljutim se na tebe.”“Uvijek žele svaliti krivicu na mene,” reče Thereus.

Nad prostoriju se nadvila tišina.Č uvar spusti šalicu na stol pred Sokrata. “Vrijeme je,” reče.I osta tak p risu tnih ustane, slijedeći Helenin primjer.Sokrat pruži čuvaru novčić, stisne mu ruku, zahvali mu, pa

se okrene i uputi posljednji pogled prijateljima. “Svijet je jako blistav,” reče on, “ali mnogo toga je samo iluzija. Ako predugogledamo u nj, kao u sunce za vrijeme pomrčine, oslijepit će nas.Gledajte ga samo umom.” On podigne otrov. Nekolicina prisut

nih krenuše naprijed, ali njihovi ih susjedi zadržaše. Netko straga zajeca.

“Ostanite gdje jeste,” reče jedan glas ozbiljno. “Poštovali stega cijeloga svog života. Učinite tako i sad.”

Sokrat podigne šalicu prema usnama, a ruka mu je drhtala.Bijaše to jedan jedini put da m u je m aska spala. A potom on is-kapi otrov i vrati šalicu na stol. “Siguran sam da je Simmias u pravu,” reče on. “Opet ćemo se jednog dana sresti , u mnogo dru

gačijoj prostoriji.”

Shel je dugo grlio Helen tim svojim krupn im rukam a. “Lijepo je opet te vidjeti,” reče. Niz obraze su mu klizile suze.

Ona zadrhti. “Sto ti se dogodilo?” upita. Njegovim usnam a preleti osmijeh. “Dugo sam putovao.” Nje

gova se silueta ocrtavala na pozadini luke i mjeseca. Iza nas,neka su pirejska zdanja bila osvijetljena lampašima. “Davide,čini se da si postao mojim crnim anđelom.”

Bijah emotivno iscijeđen. “Zao mi je što se tako osjećaš.”Zakriči galeb. “Sokrat je umro za folozofiju. A Shelborne nas

tavlja bježati makar je cijeli svijet na kocki. Točno?”“Točno,” rekoh.Helen je još uvijek drhtala . “Ne razumijem,” šapne. Njegove se usne trznuše i on pogladi svoje sijede brkove. Iz

gledao je progonjeno. “Nisam te vidio četrdeset godina,” reče. “Nemaš pojma koliko sam puta sanjao o tebi. Ljepša si no što te sesjećam.”

Spustih joj ruku na rame. “On je ovdje već dugo.”Oči su joj plamtjele. “Sto se dogodilo s mojim Shelom? Sto si

učinio s njim?”

8/19/2019 Futura 046

43/132


“Živio je svoje ukradene godine,” reče on. “Izvlačeći iz njih na jviše što je mogao. Prije no što ga savjest—” On podigne pogled prema meni. “—prije no što me savjest otjera u grob.”

Nije se više mogla suzdržavati. Suze potekoše, a valići su udarali o mol. U tom sam ga trenutku mrzio.

“Pokušao sam se vratiti ,” reče on. “Kunem se Bogom, pokušaosam. Ali nisam se mogao prisiliti da legnem u taj krevet.” Bijesse uzdigao na površinu. Nisam mogao reći na koga ili što je uperen. “Znate li da mi je lubanja bila razbijena?”

Znali smo.

Izgledao je vrlo star. I slomljen. Č inilo se da ne zna kud bi s ru kama. Halja nije imala džepove. Ali njemu je treba la neka obram bena gesta , pa je prekrižio ruke na prsima i okrenuo se premaluci. “Ja nisam Sokrat, Dave,” reče on. “Neću piti iz njegove šalice.” Pogled mu sre tne moj i postane mi jasno da je već donio odluku. Stao je blizu nas, tako da smo svo troje bili u polju njegova Sata, a onda je utipkao koordinate. “Ali sredit ću tu stvar radi vas.”

Helen odmahne glavom. Dosta iznenađenja. A sve oko nas

počne usporavati. Luka izblijedi u treptaju , pod našim se nogama stvori paluba a nebo se ispuni plamenom.

Bili smo na rimskoj galiji. Zrak je bio gust od pepela, a jedraspuštena. Ljuljali smo se na valovima. Ocean se penjao na palu

bu, a mornari su kleli na svojim pozicijama. Ispod nas, duga suvesla ritmički uronjavala u vodu. Bio je dan, ali vidljivost je b ilatek šest-sedam metara.

“Kako si to uspio?” zavikah na Shela preko te buke. Satovinisu bili toliko precizni da bi mogli spustiti troje ljudi na palubu

broda nasred mora.“Mnogo je godina prošlo,” reče on. “Tehnologija je bolja no što

je bila.”“Gdje smo?” upita Helen, a glas joj bijaše jedva čujan.Shel se držao za ljestve. Odjeća mu bijaše posve mokra. “U

79-oj godini nove ere,” reče on. “Zapadno od Pompeja.”Oči su mu gorjele. Njegova je sijeda kosa već bila ispruganacrnim pepelom i ja posum njah da je već izgubio sidro stvarnosti.Vrijeme je možda napokon za njega postalo previše skliski teren.

Brod se opasno nagnuo i Helen bi bila pala u more da je staracnije uhvatio, odgurnuvši me. “Nije li ovo veličanstveno?” upita.

8/19/2019 Futura 046

44/132

42 J A C K M C D E V i T T

“Zašto smo ovdje?” upita Helen, brišući oči.More i vjetar su grmjeli, a prašina bijaše zasljepljujuća.“Ja ću sam odabrati vrijeme svoje smrti,” poviče on. “I način.”Pokušavao sam mu se približiti, ali morao sam se grčevito

držati da ne padnem u vodu.“Ja sam jedini kvalificiran—”Val nas je spustio dolje; pobojah da ćemo završiti pod vodom.“—da donesem tu odluku,” nastavi on, ne obraćajući pažnju

na ocean. “Moja će smrt biti odgovarajući finale simfonije mogaživota.”

Iznad n as preleti va trena kugla i pljusne u vodu.“Nemoj to učiniti,” zavikah.“Ne boj se, Davide. Još nisam spreman. Ali kad budem, bit će

to ovako.” On se nasmiješi i dotakne svoj Sat. “Ima li bolji kraj zavremeplovca nego jedriti s Plinijem Starijim?” I više ga nije bilo.

“Stoje to značilo?” poviče Helen. Voda zapljusne preko palu be. “Možda bismo se i mi trebali m aknuti odavde.”

Složih se s njom i zakvačih se jednom rukom oko jarbola dok

sam podešavao Sat.“Č ekaj,” reče ona. “Znaš li tko je Plinije Stariji?”“Rimski filozof.”“Pisala sam rad o njemu. Bio je esejist i moralist. Borio se za

stare vrijednosti.”“Helen, možemo li o tome razgovarati kasnije?”“Bio je i mornarički časnik. Pokušao je spasiti preživjele. Da

ve, ako je Shel zaista mislio ono što je rekao, vratit će se.”

“To razumijem.”“Bit će stariji. Ali vratit će se.”“Ne možemo učiniti ništa. Mislim da ne želimo čekati ovdje.”Bili smo pored jarbola. Jedra bijahu spuštena, a tek se neko

liko figura kretalo u vulkanskoj izmaglici. (Očekivao sam da ćučuti riku Vezuva, ali jedinu buku stvaralo je more i suhi vjetarkoji je šibao palubom.) “Pokušajmo s druge stran e,” rekoh.

Stajao je tamo, grčevito se držeći za uže. Ovaj put još stariji,umoran, prestrašen. Odjeven drugačije nego što je bio, u hlače izeleni pulover koji kao da su bili iz perioda 1930-tih.

Oči su me pekle od pepela.Primijetio nas je i mahnuo nam . “Tražio sam vas.” Pogled mu

se zadrži na Helen, a onda odluta prema moru. U očima mu se

8/19/2019 Futura 046

45/132


nije vidjela ni trunka razuma. Č inilo se da od starog Shelborneanije ostalo ništa.

“Nemoj,” povikah.Ona se pusti i pokuša prijeći palubu.On je visio

Documents

Futura 046